Liliputanci žive vječno

komercijalni pokušaj te je sudjelovao kao fikus na još nekoliko dobrotvornih priredaba s drugim estradnim zvijezdama oblokavajući se i govoreći da je to njihov način borbe za mladu državu.

Rat je završio, a on se vratio dasci starog stola i nastavio slikati bezbroj novih slika na istoj podlozi. Ponovno bi odlazio na javne tribine kada bi ostao bez sredstava za život, no sada su ih ljudi, iz tko zna kojeg razloga, u sve manjem broju posjećivali. Kontradiktorno tome Umjetnik je bio mnogo susretljiviji i mekši s publikom, kao da se nešto prelomilo u njemu od dana kada je odbio petnaest milijuna eura za jednu neviđenu sliku.

Godine su tekle, umjetnički proces se nastavljao bez ikakve promjene i prodaje slika, a Umjetnik je uranjao u duboku starost. Obični ljudi i kritičari izgubili su zanimanje za njegovu umjetnost, a na javne tribine više nitko nije dolazio pa je počeo pričati sam sa sobom što ga je održavalo u (ne)stabilnom psihičkom stanju.

Pritisnut neimaštinom, uselio se kao skvoter u razrušenu straćaru na periferiji grada. Živio je na ivici gladi i odao se žestokom alkoholu, ali i se dalje držao principa da ne prodaje svoje slike ni pod koju cijenu. Iako ga nitko nije tražio, pred pučkom je kuhinjom počeo držati duge umjetničke govore na što su ljudi počeli bježati od njega kao vrag od tamjana.

Jedne ciče zime u pustoj ruševini Umjetnik je slikao po tko zna koju sliku dršćući od hladnoće. Stvarno ga je zima pritisnula, a on u nekom staračkom ludilu, obamrlosti, nesvjesno uze sjekiru, iscijepa stari stol i naloži vatru. Plamen je sasvim pristojno gorio pola sata, ali za sat vremena opet je bilo hladno kao i prije. Umjetnik je tada shvatio što je učinio – UNIŠTIO JE SVOJE ŽIVOTNO DJELO! Nakon nekoliko tjedana u Umjetnikovu nastambu ušao je neki skitnica s namjerom da se useli. Pronašao je 12