16 županija
Za dušu za spomenek
broj 533 / 11. veljače 2014.
dan bolesnika Radionica o
sakupljanju komunalnog otpada i kompostiranju
Piše:
Nevenka Gregurić
KAJ JE TE LJUBAF
P
une put sem sama sebe postavila takve pitanje. Ne radi sebe, nek več radi druge. Naši stari niesu rabilji rieč ljubaf, unda bi tak značilje da je negda nie ni bilje. Istine za volju, pune put po priče stariejše ispada kak su se ljudi moralji ženiti med sobu i da med njimi nie bilje ljubavi. O takve se dosta zna. Nu ima i onie, nadam se več, priči tere veljiju suprotne. Baš si gruntam da h sakem cajtu ljubaf baš nie bila „gost“ pri bogate. Bogati gazdi negda su dogovaralji brak svoje dece, kaj se grunti nej restepalji. Štelji su da se grunti spajaju i gospodarstve poveče. Na propast su bilji osuđeni oni teri su se ženilji bez blagoslova starce. Unda zgledi da je ljubaf bila nekak namienjena onem teri su bilji siromašniejši. Siromaki niesu imelji veljike grunte, pune blaga i njim je več put siročija kucala na vrata. Jedni drugomu niesu imelji kaj ponuditi osim onuga šeptanja prie ženidbe po skrivečki: „Tak imam te rad ilji rada“! Kakve ljicitarske srce, bebica ilji klaruž bilje je se kaj su siromašni dečki moglji dati pucam. Poklje ženidbe trpeči život lježe su se podašalji gda su jeden druguga razmelji. Deljilji su smieh i suze, če je triebalje i korucu kruha. Bilji su zmučeni od življenja, alji i h svoje siročije niesu bilji hudi jeden na druguga. Niesu triebalji kričati saki dan i h sakem cajtu, kak jeden druguga imaju radi. Kaj bi lježe koračalji čez življenje, ljubaf njim je hu tem pomagala.Negda niesu znalji za Valjčekove. Za svetek da, elji ne i da je dan za zaljubljene. Morti da su i znalji naj do njega pune držalji. A za kaj? Baš radi toga kaj je unda največ ljudi bilje siromašne i nej imelje od čega onomu koga ima rad privuščiti kaj česa. I denes baš ljudi niesu pri peneze, pak večina ne bu za Vljčekove kupuvala skupe dare, išla na skupe večere ilji pak nekam odlandrala. Morti buju na dan gda se o tomu tuljike larma, onomu teru ga se ima rad podarilji dobrotu, smieh i one kaj srce šepče:“ „Tak imam te rad!“ I baš kak da je h nekave životne kaljendare zapisane baš bogati imaju penez i način da svojem „polovicam“ nekaj veljikoga kupiju ilji ž njim prejdeju. Gruntam si unda o tomu, kak sem i na početku napisala da su bogati dogovaralji ženidbu. Ženidbu h tere največ put nie bilje ljubavi. Nemrem se ni denes otriebsti gruntanja da skupi kupički i košta bogati nie sljika ljubavi. Ona je poruka sem okol, da nešče nekomu velji: „tak se imame radi“. Baš tie bogati buju se prie Valčekovuga, a i poklje spominalji o tomu kam peju ilji su bilji ilji pak gde su bilji i kaj su dobilji. One kaj denes žalosti, a ne govorim na pamet jer se te zna, da baš onie teri su negda fejst larmalji o ljubavi, poklje kratkuga cajta završiju širem. Če i ne završiju širem i če su tuljike „pri pameti“, trpiju jeden druguga radi dece. Žalosne je te kak denes pune mlade ljudie i poklje kaj jedni drugem veljiju pune put da ga imaju radi nemreju strpeti življenje. Za kratki cajt saki na svoj kraj zdigne nos h zrak i ode. Od ljubavi ne ostane ni „lj“. Ja sakomu gdoj se ženi rada napišem: „zaoralji ste brazdu, skupnuga življenja, punu ljubavi, alji i trpljenja…“ I gdoj te dobre zna, nie mu teške radi ljubavi nekaj i strpeti. Ljubaf trieba njeguvati kaj vrtek z cvietjem. Če ga njeguješ ljiepi bu, dišeči i krasil ti bu življenje. Če ga pak same zasadiš i pozabiš ga okopati, zaljejati unda hu njemu nemreš niti uživati. Denes za Valčekove nie trieba delati veljiku halabuku. Halabuka „splaši“ one najljepše kaj ljudem pomaže da buju zdravi i h duše i h teielu. Valčekove bi triebalje biti saki dan, bez veljke kupičke i larmanja. O ljubavi nie trieba šlebekuvati. Ona se pokaže h tišine, z lukanjem drage osobe, z dodirem ruke i dielanjem sega onuga kaj čoveka raduje. Kušljec h jutre pri budenju i h večer gda se ide na počinek, največi je dar onomu koga imame radi. H tišine jutra i večeri zvonila buju unda zvona ljubavi, a srčeka kak da veljiju: „tak imam te rad ilji rada!“ Jer, ljubaf je baš one kaj se ne čuje ni ne vidi, nek se osieti.
KLANJEC/KUMROVEC/TUHELJ - Aktivnošću patronažnih sestara klanječke ispostave Doma zdravlja, Vlatke Šoban i Gordane Turjak, u suradnji s Ordinacijom obiteljske medicine dr. med. Jasne Gmajnički i Kulturnim centrom Klanjec, prigodnim je programom obilježen Svjetski dan bolesnika. (Ivo Šućur)
KLANJEC - Grad Klanjec, klanječka Ekološka udruga „Japica“ i Komunalno poduzeće „Zelenjak“ pozivaju građane na predavanje i radionicu o odvojenom sakupljanju komunalnog otpada i kompostiranju. Predavanje će se održati danas u 18 sati u Gradskoj knjižnici u Klanjcu, u srijedu u isto vrijeme u Područnoj školi u Lučelnici te u četvrtak u 18 sati u Vatrogasnom domu u Gredicama. Ovo je najbolji način da se građani upoznaju s načinima odvajanja, recikliranja i kompostiranja. Naučit će da smeće nije beskoristan otpad već vrijedna sirovina. Na predavanjima najsretnije očekuju vrijedne nagrade. (Ivo Šućur)
ZANAT KOJI SE U ZAGORJU GASI: Obrtnik Ivan Halambek iz Velikoga Trgovišća prvi
je tapetar u obitelji, a zanat je izučio odmah nakon završene osnovne škole
Tko se drži posla dobro mu je 'Tapetarija Ivek' jedna je od rijetkih zanatskih tvrtki koja najavljuje proširenje posla i zapošljavanje radnika Nikola Capar VELIKO TRGOVIŠĆE
J
edan od zanata koji se u Hrvatskome zagorju polako gasi jest i tapetarstvo. Od desetak izučenih tapetara za koje znamo, najviše trojica još rade. Izrada novih komada namještaja ili popravak staroga, ali još upotrebiva, uvijek je bio izazov za profesiju. Cijenili su se stari majstori koji su od derutne fotelje ili kauča napravili zgodan dio namještaja ili su u nekome lokalu lijepo uredili sjedala, separeje ili zidove u raznobojnoj koži.
Učenje uz rad Ivan Halambek iz Velikoga Trgovišća počeo je učiti tapetarski zanat u ''Šavriću'' odmah nakon završene osnovne škole. Kako kaže, nitko od njegovih nije bio te struke, on je prvi tapetar u porodici. Nakon osam godina u ''Šavriću'' krenuo je u privatne vode. Nastavio se i
početak je bio težak, no posao sada ide dobro, pa halambek planira zaposliti nove radnike
da namještaja, a onda svakoga dana sve više. Tako je rasla i spretnost u izradi, ali i uređenju interijera. Radio sam na uređenju puno objekata i lokala u Zagrebu, od Diskoteke Saloon i Mileniuma do Kraševa Choco bara – priča Ivan. Pitali smo ga ka-
ivan halambek vlasnik je jedne od rijetkih tapetarija u zagorju
dalje educirati i osposobljavati za majstora i to u vrijeme kada privatnicima baš nisu cvjetale ruže. - Teško je bilo početi, ali sve u svemu bilo je dobro. Polako sam osvajao tržište. Prvo smo počeli od stolica i malih koma-
ko je danas, a on odgovara da tko se drži posla dobro mu je, a posla ima. Plaćanje je redovito. – Nama uglavnom redovito plaćaju jer najviše radimo sa sektorom ugostiteljstva i za stare zagrebačke obitelji kod obnove namje-
Teško je bilo početi, ali sve u svemu bilo je dobro. Polako sam osvajao tržište. Prvo smo počeli od stolica i malih komada namještaja, a onda svakoga dana sve više. Tako je rasla i spretnost u izradi, ali i uređenju interijera. Radio sam na uređenju puno objekata i lokala u Zagrebu, od Diskoteke Saloon i Mileniuma do Kraševa Choco bara – ispričao je Ivan. štaja. Zagreb nas drži, da ga nema mi bi po Zagorju propali – zaključuje.
Opremanje hotela Ivan živi sa suprugom u lijepoj kući s radionicom na brijegu povrh mjesta. Supruga mu pomaže šivanjem, a otkako se u svibnju prošle godine odvojio iz zajedničkoga obrta sa sestrom u Zagrebu, prijavio je djelat-
nost u Zagorju. – Planiram ove godine zaposliti jednoga ili dva radnika, jer nam se otvaraju neki novi poslovi na izradi namještaja sa stolarijama Meglić i Ćuk, a jedan od zajedničkih poslova bit će opremanje hotela Liburnija francuskim krevetima. Tu su zatim Tifonove benzinske pumpe i drugi najavljeni poslovi – zaključio je s osmjehom Ivan Halambek.