28
panorama
broj 409 / 19.08.2011.
Susret s pjesnicima - Mira Škvorc iz Prosenika kraj Tuhlja
Sve svoje pjesme znam napamet F SRCU TE NE BOM ZBRISALA Hižica moja ti negda si bila! Vre hnogo leit tebe tuj ni. Gliboko f srcu mojem si se skrila I še furt mislim kei si mi ti. I ne znam kok tou more biti, Da se nekaj nemre nigdaur pozaubiti. Še furt čezoknece tvoje gledim I f štiblinu na posteli spim. Zamislim se na s klini traum I nigdaur me s tejbuj ni bilo sraum. Hižica moja ti negda si bila, Staura, slama je s tebe visala, H vu tebe ja sem se rodila I zauto te bom naveik risala. F srcu te nigdaur ne bom zbrisala!
Ivo Šućur TUHELJ
S
pjesnikinjom Mirom Škvorc, iz Prosenika kraj Tuhlja dugo se znam i često razgovaramo o poeziji. No, kada smo započeli razgovor za našu rubriku «Susret s pjesnicima», bila je zatečena, birajući riječi kao da u pregrštu pijeska traži zlatna zrnca. - Oduvijek su pjesme u meni, ali ja toga dugo nisam bila svjesna. Pisala sam, ali ih nisam brižljivo spremala u mape, već su ostale zapisane u više teka, pa i na pojedinim papirima. Prije toga sam puno crtala. Išlo mi je to od ruku, ni ne znam po kome sam naslijedila tu žicu. I zato, ja svoje pjesme gledam kao sliku. Pišem, i nikad ih ne mogu zaboraviti, premda o njima ne razmišljam. Ja sam mislila da svi pjesnici svoje pjesme znaju napamet, ili barem pokoju, ali, koliko čujem i vidim većina svoje pjesme predstavlja čitajući, a rijetki su koji znaju barem nekoliko svojih pjesama napamet - ističe Mira Škvorc. Pjesme su mi pomogle u teškim trenucima Kaže da je život nije mazio. Imala je teških trenutaka u braku, da bi na kraju ostala sama i samohrana majka s troje djece. - U pjesmama sam našla svoje mir i zadovoljstvo. One su bile dio mene. S njima sam sve teškoće lakše proživjela. Kad počnem pisati, pjesme iz mene naviru kao bujica i nikad unaprijed ne znam kada ću i što napisati. Naslov obično dolazi na kraju, kao što se i djetetu ime daje, tek kad se rodi. U osnovnoj školi, naglašava, osobito je voljela hrvatski jezik i književnost te matematiku, a i crtala je lijepo, tako da je i kasnije nastavila s crtanjem. Kad su joj djeca krenula u srednju školu,
uz njih je i sama učila književnost, jer je uvijek bila žedna znanja. Osobito je znala čitala esejistiku, teoriju križevnosti. Zanimala ju je gramatika i pravopis. Gutala je klasične, a potom i suvremene romane, i naravno, poeziju. Kao osnovnoškolka obožavala je Augusta Šenou te Dobrišu Cesarića, a poslije toga krug «njenih» pjesnika se širio. Njihovi stihovi su bili, za nju, poučni i poticajni. - Moj život je, uistinu, pjesma - priznaje Mira - Evo, kako god bilo, ja sve mogu prebroditi pjesmom. Zato u jednom od mojih aksioma kažem ovako: «U meni je izvor. Iz njega je prokuljao potok. Potok se izlio u rijeku, rijeka će se uliti u more, a moj će život biti pjesma». Što u biti i jest. Kada Mira piše svoje stihove? - Obično noću kad sve utihne, ili rano ujutro kad me ptičji pjev probudi. «Spejte z meinuj moje popeifke / zbudi te me či zaspim / spejte z meinuj moje popeifke / z vami naj živim. // Mejte dušu, moje popeifke / svoju sem vam daula / mejte dušu moje popeifke / hu vas naj ostaula. // Spejte z meinuj moje popeifke / vaš sem vendar rop. / Spejte z meinuj moje popeifke / dok ne dojdem v grob». U početku je tajila svoje pjesme, jer je u sredini u kojoj je u mladosti živjela, bilo «sramota» pisati pjesme. A, jedni su čak za nju govorili da piše nekakve viceve. Kasnije je svoje pjesme pokazivala svojim prijateljima koji se u to razumiju. Pokojni prof. Josip Štimac prvi ju je zapazio i savjetovao. U dvorcu Veliki Tabor priredio je recital poezije i pozvao je da sudjeluje. Kasnije ju je pozvao na suradnju i pokojni Vladimir Poljanec, i preporučio je njene kajkavske literarne tvorevine urednicima Božidaru Brezinščaku Bagoli i Ivanu Cesarcu koji su u časopisu za kulturu «Hrvatsko zagorje» objavili nekoliko nje-
nih pjesama na tuheljskom idiomu i od tada redovito objavljuje i u Zbornicima Hrvatsko-zagorskog književnog društva, čija je članica. U njenim pjesmama osjeća se miris trave, poljskog cvijeća, čuje se cvrkut ptica, ćuti se dašak lahora, i nalet vjetra, s kišom ili snijegom. Razgovara sa plahim srnama, s jasminom i brezom. Ispraća sunce na zalazu, dočekuje mjesec, pogledom ispraća oblake na dalekim putovanjima. Domaju doživljava kao gnijezdo koje se kao lastavica uvijek vraća… Stih joj je pun ritma, oslonjen na rimu i kao takav uglazbljiv. Svojom duhovitošću razbija svoju skrivenu sjetu.
PREŠLI SO NEGDAŠJI CAJTI Prešli so prešli negdapji cajti, vre ni moči popeifku najti. Gda je zvonila čez breige i dol, o, Zaugorec, bil si bous i skoro gol. Krpal si, krpal, reklec, škrljauk, švic se pretakal, delal kaj vrauk. Kopal si, krampal od jutra do mraka, žuluf ti bila vre puna šaka. F kleti si mel brkliček pun, penez samo malo za štacun. Delal si, delal po malem pil, Zlega se zavžil i vesel si bil.
Kada prva zbirka? - Trenutno dotjerujem svoje starije pjesme koje ću pridružiti novima i pripremiti za svoju prvu i jedinu zbirku. Često sam slušala recezente koji su isticali da je, ako su pjesme dobre, dovoljno objaviti i jednu jedinu zbirku, nego ih «štancati» jednu za drugom, a ne reći ništa osobito i ništa novo. Pripremam ih dugo i sistematično, kako bi govor moga rodnog kraja ostao zabilježen u mojim pjesmama. Mira Škvorc je rođena 30. rujna 1943. u Proseniku kraj Tuhlja. Osnovnu školu završila je 1956. u Tuhlju, a Srednju tekstilnu pohađala je izvanredno u Zaboku gdje ju je i završila 1988. Od tada pa do 1995. bila je zaposlenica «Naše mode» u Tuhlju. Umirovljenica je. U slobodno vrijeme skuplja i proučava ljekovito bilje. Živi i radi na svom imanju u Proseniku. Pjesme je objavljivala u karlovačkom časopisu „Osvrti“ i časopisima «Hrvatsko zagorje» i «Kaj», te u zbornicima susreta zagorskih pjesnika u Klanjcu, 2002., 2004., 2005., 2007. i 2009. godine. Neke pjesme su joj i uglazbljene. Uvrštena je i u monografiji Tuhelj, 2003., u zbornicima «Kaj u Kustošiji». Za poeziju je i nagrađivana.
ANEGDOTA Ftel je dečec zizati, pa je vzel stolček I šol kmateri na ivu, ki je tam kuruzu okaupala. Vrnul se je nekak nafurjen hitro nazaj. Pa ga je stric pital: - Ka ti je daula? A dečec mu jezno veli: - Ni mi ftela dati. J… ji varg mater, rekla je naj počaukam!
RAD TE KOPAL NIŠER NEJBI Zemlo mila, zemlo drauga, Gdou bo tebe delal vre? Sauki lakši živu tiše, Dok ti h puši se. No sounčece te le kušuje, i po tvojih ivah tak praf žge!