Ivo Goldstein Hrvatska 1918-2008 Problematika četnika

IVO GOLDSTEIN: Hrvatska 1918-2008.

Izvadak iz knjige. Pojedine dijelove istaknuo Željko Uvanović

Rat koji se od 1941. do 1945. godine vodio u Hrvatskoj bio je dio rata koji se vodio u čitavoj Jugoslaviji, pa su dogañaji u drugim pokrajinama često utjecali i na hrvatsku situaciju, i obratno.

Velikosrpske (i integralnojugoslavenske) snage dobile su začetke svoje vojne organizacije u svibnju 1941. godine, kada se na Ravnoj gori (u zapadnoj Srbiji) okupila skupina jugoslavenskih oficira i podoficira pod zapovjedni tvom pukovnika Dragoljuba/Draže Mihailovića (1893-1946).

Mihailović je objavio da se oni nisu htjeli predati i položiti oružje, kao to je to učinila glavnina jugoslavenskih snaga, te je pretendirao da bude legitimni nasljednik poražene vojske. Jugoslavenska vlada u Londonu prihvatila je u ljeto 1941. njegovu vojnu organizaciju, odnosno pokret, kao svoje legalno vojno krilo, a Mihailović je promaknut u čin generala (sljedeće je godine imenovan ministrom vojske). Istovremeno su se oko Mihailovića počeli okupljati političari i drugi javni radnici koji su u kolovozu 1941. u Beogradu osnovali ravnogorski Politički odbor. U ne to kasnije formiranom Centralnom nacionalnom komitetu bili su, izmeñu ostalih, i već spomenuti Dragiša Vasić, kao i Stevan Moljević. Četnička je propaganda tijekom rata tvrdila kako su četnici i dalje čuvari ugroženog srpstva, to su navodno i dotad bili. U stvarnosti, Mihailović i njegovi sljedbenici su od trenutka kada su se okupili kiptili osvetničkim gnjevom zbog navodne izdaje Hrvata i Muslimana u Travanjskom ratu, a potom i zbog ustaških zločina. Mihailovićev pokret zalagao se navodno za kontinuitet Jugoslavije, s prvenstvom Srbije.

Smatrao je da je rat privremeno stanje i da je pobjeda Saveznika neminovna te da će se rat rješavati na velikim frontovima. Tito i Mihailović u rujnu i listopadu 1941. u zapadnoj Srbiji na dva su sastanka nastojali utanačiti zajedničku osnovu za ustanak protiv njemačke okupacije i njenih pomagača. No, ideološko-političke razlike, kao i rivalitet bili su veliki, pa je do kraja listopada došlo do sukoba u kojem su četnici ubijali partizane, a partizanske ranjenike predavali Nijemcima. Sukobi su se ubrzo proširili na Crnu Goru, istočnu Hercegovinu i Bosnu; do proljeća 1942. već su izbili u Hrvatskoj i posvuda prerasli u pravi grañanski rat izmeñu bivših kratkotrajnih saveznika.

Partizani pod vodstvom komunista zastupali su nepomirljivu taktiku stalne ofenzivne borbe bez obzira na vlastite žrtve i žrtve neprijateljskih represalija nad civilima, dočim su četnici bili protiv ofenzivnih akcija protiv Nijemaca, Talijana i drugih premoćnih vojski. Smatrali su da to donosi prevelike žrtve, naročito pošto je Hitler 16. rujna 1941. naredio da se za svakog ubijenog Nijemca ubije 100, a za svakoga ranjenoga 50

civilnih talaca. Zagovarali su taktiku čekanja dok ne doñe pogodan čas za opći ustanak . Dotad je trebalo braniti srpsko stanovništvo od ustaškog genocida u NDH, odnosno spašavati biološku supstanciju srpskog naroda. Istovremeno su se četnici koje je Mihailović neposredno ili posredno kontrolirao, osvećivali Hrvatima i Muslimanima (uključujući ubijanja žena, djece i staraca) i od Muslimana etnički očistiťi istočne dijelove BiH. Četnički je pokret bio nejedinstven (za razliku od partizanskoga kojega je Tito, bez obzira na te koće u komuniciranju, ipak uspijevao kontrolirati). Stoga su mnogi četnički vojvode prerasli (u Dalmatinskoj zagori, u istočnoj Hercegovini, u istočnoj i sjevernoj Bosni) u prave oblasne gospodare. Pa ipak, zajednička ideologija i strateški vojni ciljevi neraskidivo su ih povezivali u jedinstven pokret.

Jedina četnička organizacija koja nije bila pod Mihailovićevom kontrolom bili su četnici Koste Pećanca (1871-1944), četničkog vojvode još iz Prvoga svjetskog rata. Odmah nakon okupacije, Pećanac je sa sljedbenicima sklopio sporazum s nacistima te je otvoreno ratovao protiv partizanskih ustanika. Pećanac je jačao svoju organizaciju u južnoj Srbiji, nastojeći da na antikomunističkoj, antialbanskoj i antimuslimanskoj osnovi proširi svoj utjecaj na Kosovo i ostatak Srbije. No, ova se organizacija počela raspadati već tijekom 1941, a tek manji odredi postojali su do kraja 1942. godine. U meñuvremenu su komandanti Pećančevih odreda prešli četnicima Draže Mihailovića te i u novoj organizaciji zadržali komandantske položaje.

Prva četnička osvetnička akcija zabilježena je već 15. travnja 1941. kada je na povlačenju pred ustašama koji su preuzimali vlast u Mostaru jedan četnički odred u obližnjim selima Cim i Ilići pobio nekoliko desetaka hrvatskih civila i zapalio veći broj kuća. Jugoslavenski su oficiri ubili u Crikvenici Petra Milutina Kvaternika (1882-1941), Slavkova brata, koji je u tom kraju prema bratovu nalogu, trebao preuzeti vlast. Izgreda s nekoliko ljudskih žrtava bilo je tih travanjskih dana i u kraju oko Bjelovara. I u okolici Knina je pri padu stare Jugoslavije bilo nekih ispada i napada na neke Hrvate.

Tijekom 1941. bilo je još nekoliko sličnih pojedinačnih slučajeva, dok su masovnije genocidne akcije četnici počeli provoditi tek kada su raskinuli s partizanima potkraj 1941. i tijekom kasnijih godina. Najviše je četničkih žrtava bilo meñu Muslimanima u istočnoj i jugoistočnoj Bosni.

Naprimjer, sami četnički izvještaji tvrde da je u osvetničkoj akciji u kraju oko Foče i u Sandžaku početkom veljače 1943. ubijeno oko 1200 muslimanskih boraca i oko 8000 staraca, žena i djece, dok su četnički gubici bili 22 mrtva i 32 ranjena zasigurno bi civilna stradanja bila još veća da se većina civila s tog područja prethodno nije sklonila, uglavnom u Sarajevo. Masovni četnički zločin nad Hrvatima i Srbima koji se s njima nisu slagali ostao je u Hrvatskoj ipak ograničen na dijelove

Dalmatinske zagore, Kninske krajine i na mali dio Like. Kako slikovito svjedoči Ilija Jakovljević postradalo je dosta katoličke i muslimanske djece po krajevima u koje se zaletješe četnički condottieri. Te su bande znale isto tako stručno nabosti na nož dijete kao i ustaški heroji! Četnički je pokret promicao ideju o velikoj i homogenoj Srbiji koja je podrazumijevala stvaranje nacionalno i vjerski čiste i kompaktne cjeline, očišćene od nesrpskih naroda i nacionalnih manjina. Okupljanje svih Srba proglašavalo se najprečim zadatkom, kako bi se osvetilo za navodno zabijanje no a u leña u travnju 1941. godine. Srbija se prema tim projekcijama trebala proširiti na cijelu BiH, veliki dio Hrvatske, sve do linije Virovitica Karlovac Gospić Karlobag (čak se planiralo i uspostaviti neposrednu zajedničku granicu sa Slovenijom čišćenjem hrvatskog življa ). Osim toga, trebalo je ispraviti i granice s Rumunjskom, Bugarskom, Albanijom i Mañarskom. Četnici su smatrali da bi dostizanjem tih ciljeva Srbija postala vodeća država na širem prostoru, to bi omogućilo da se i federativno ve e s osakaćenom Hrvatskom, po to se prethodno, tijekom rata, navodno izmire računi. Na tim se postavkama temelji Memorandum Stevana Moljevića (1888-1946), člana Mihailovićeva Nacionalnog komiteta.

Partizani su se tome suprotstavljali svojim jugoslavenskim programom ravnopravnih naroda , parolom o bratstvu i jedinstvu , a naročito mješovitim nacionalnim sastavom svojih jedinica, posebno u Hrvatskoj.