38
Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i Židovi - Goldhagen, D., J., A Moral Reckoning, The Role of the Catholic Church in the Holocaust and Its Unfulfilled Duty of Repair, London 2002. O nadbiskupu Stepincu mnogo se pisalo i raspravljalo još za njegova života i dugo poslije njegove smrti, sve do danas. Implicirana je uvijek bila i šira tema o odnosu katoličke crkve u Hrvatskoj i Stepinca prema ustaškom režimu. Perspektive iz kojih se ocjenjivalo često su bile krajnje različite, pa su takvi bili i zaključci. Proturječne su i raznorodne ocjene i Stepinčeva odnosa i crkve uopće prema Židovima. Moglo bi se reći da je "Alojzije Stepinac bio čovjek visokih moralnih standarda, snažnih strasti i uskog političkog horizonta. Bio je fanatično pobožan, beskrajno odan katoličkoj crkvi i strastveno je mrzio komunizam. Bio je hrabar čovjek."1 Držanje Katoličke crkve i Stepinca neraskidivo je povezano s odnosom cijele katoličke crkve i Vatikana prema nacizmu, odnosno fašizmu, a svi vatikanski arhivi o tim dogañajima još nisu otvoreni. Nadbiskup Stepinac mogao je o nekim problemima odlučivati sukladno vlastitim stavovima i inicijativama, ali je prije svega bio vjeran predstavnik i sljedbenik Vatikana.2 Kada je papa Pio XI sklopio 1929. konkordat s talijanskom državom, u provali oduševljenja Mussolinija je javno nazvao "čovjekom kojeg nam je Providnost poslala". Pa ipak i Piju XI i Piju XII bilo je posve jasno da s totalitarnim režimima "nema šale". Od 1929. mnogi su njemački biskupi glasno optuživali rasističko i vjersko učenje nacizma, te su ustrajali u tome da nijedan katolik ne može biti nacist. Meñutim, Rimu se nacizam činio najsnažnijim branikom pred komunizmom. Pio XI je u ožujku 1937. objavio Nijemcima namijenjenu encikliku Mit brennender Sorge, u kojoj je osudio rasizam i optužio nacističku vlast da sije "obilje nepovjerenja, nesloge, mržnje, objede”. Zaključio je da "na njemačkom obzorju vidi prijeteće olujne oblake razornog rata”.3 Meñutim, nekoliko dana kasnije objavio je drugu encikliku Divini Redemptoris, u kojoj još oštrije i direktnije osuñuje komunizam čija načela proglašava "u biti neprijateljskima vjeri u bilo kojem obliku" te poziva na uvoñenje crkvenog socijalnog učenja kao protutežu i komunizmu i "nemoralnom liberalizmu".4 Time je već Pio XI zacrtao načelo vatikanske meñunarodne politike za naredno razdoblje: nacizam i fašistički totalitarizam jesu zablude, pogreške i opasnosti, ali neznabožački je totalitarizam ipak glavni, smrtni neprijatelj vjere i Crkve. Vatikan je u lipnju 1933. sklopio Konkordat i s tada tek uspostavljenom Hitlerovom vladom, ali je u sljedeće tri godine uputio Berlinu tridesetak protestnih nota zbog kršenja tog Konkordata. Većinu je sastavio državni tajnik Eugenio Pacelli, budući papa Pio XII, kojeg će se kasnije optuživati za simpatije prema nacizmu. Ton tih nota bio je daleko od srdačnog.5 Pacelli se užasavao nad zahtjevima diktatora da im se njihovi podanici potpuno podrede, da im se podredi i Crkva, a mrska mu je bila i rasistička doktrina kao temelj nacizma. S druge strane, sviñale su mu se autoritarne političke koncepcije koje su isticale tradicionalne vrijednosti – skladan obiteljski život i društvenu disciplinu, a nacizam i fašizam su i to činili. Stoga, kada je u ožujku 1939. postao papa, Pacelli je bio vidno suzdržaniji u kritici nacizma nego li njegov prethodnik. Još su u rujnu 1938. trojica isusovaca po neposrednom nalogu pape Pija XI. sastavili encikliku Jedinstvo ljudskoga roda, kojoj je temeljni cilj bio da se jasnije negoli ikada osudi nacistički rasizam i antisemitizam, ali enciklika nikada nije bila ni objavljena, ni korištena.6 Novi papa Pio XII bio je dugogodišnji papinski nuncij u Njemačkoj i tečno je govorio njemački. Bio je veliki poštovalac njemačke glazbe i kulture. Iako je osjećao odbojnost prema nacističkoj rasnoj teoriji, i on je, još odlučnije od Pija XI, smatrao da je Crkvi neprijatelj broj jedan sovjetski komunizam, a ne nacizam ili fašizam.7 Sve do posljednjeg trenutka, do posljednjega dana u kolovozu 1939, Pacelli je u javnim radijskim apelima i u nizu diplomatskih poruka vladama Trećega Reicha, Poljske, Italije i zapadnih sila uzalud "preklinjao 1
Goldstein, Beatifikacija.
2
O Katolickoj crkvi u NDH i posebice o njenu odnosu prema zlocinima literatura je narasla gotovo do nepreglednosti - usp., Strcic, Jasenovac, 39, 78-79.
3
Shirer, Rise and Fall, 235.
4
Duffy, Sveci i grešnici, 261.
5
Duffy, Sveci i grešnici, 258-259.
6
G. Passelecq – B. Suchecky, L'Encyclique cachée de Pie XI, Paris 1995.
7
Duffy, Sveci i grešnici, 263; vidi, primjerice, Cornwell, Hitler's Pope.