Labirint: Nemogući bijeg - James Dashner #1

Poglavlje 6 Netko je tresao Thomasa da ga probudi. Naglo je otvorio oči i vidio kako ga neko lice gleda iz prevelike blizine; sve je još bilo u sjenama ranojutarnje tame.

Otvorio je usta da progovori, ali nečija mu ih je hladna ruka pričepila i čvrsto stisnula. Panika je buktala sve dok nije shvatio tko je to bio. ―Ššš, Zeleni. Nećemo budit‘ Chucka, jel‘da nećemo?‖ Bio je to Newt – onaj tip koji je, čini se, bio zamjenik voĎe; uokolo je bazdjelo po njegovu jutarnjem dahu.

Thomas je bio iznenaĎen, ali sav njegov nemir odmah se istopio. Naravno da je bio radoznao i da se pitao što je ovaj htio od njega. Kimao je, upinjući se što je više mogao da očima pokaţe kako se slaţe, sve dok Newt napokon nije maknuo ruku i nagnuo se unatrag te se u čučnju naslonio na pete. ―Idemo, Zeleni‖, šapnuo je visoki dječak i ustao. Ispruţio je ruku prema dolje i pomogao Thomasu da se osovi na noge – bio je tako snaţan da se Thomasu činilo da bi mu mogao iščupati ruku. ―Trebam ti nešto pokazat‘ prije buĎenja.‖ Sve zaostale maglice sna već su bile isparile iz Thomasova uma. Rekao je samo: ―Dobro‖, spreman poći s njim. Znao je da bi trebao zadrţati barem malo sumnje s obzirom na to da još nije imao razloga ikome vjerovati, ali radoznalost je prevladala. Brzo se sagnuo i navukao cipele. ―Kamo idemo?‖ ―Samo me prati. I budi blizu.‖ Nabadali su put kroz gustu hrpu usnulih tijela i Thomas se više puta umalo spotaknuo. Stao je nekome na ruku pa je zaradio oštar krik boli i udarac u list. ―Oprosti‖, šapnuo je, ne obazirući se na Newtov smrknuti pogled.

Kada su izišli s travnjaka i stali na tvrdi sivi kamen, Newt je potrčao prema zapadnom zidu. Thomas je isprva oklijevao, zapitavši se čemu trčanje, ali odmah se prenuo i istim tempom pošao za njim.

Svjetlost je bila slaba, no sve prepreke pomaljale su se poput tamnijih sjena i brzo je napredovao. Stao je kada i Newt, pokraj masivnog zida koji se uzdizao iznad njih poput nebodera – opet jedna nasumična slika Što je plutala u mutnoj bari njegova izbrisanog sjećanja. Thomas je primijetio da na površini zida tu i tamo bijesnu mala crvena svjetla, da se kreću i zaustavljaju, isključuju i uključuju. ―Što je to?‖ šapnuo je što se glasnije usudio, pitajući se drhti li mu glas koliko i on. U treperavu crvenu sjaju tih svjetala moglo se naslutiti skriveno upozorenje.

29