Page 1


Will Hill

ODJEL 19 USKRSNUĆE TAME Naslov izvornika Will Hill Department 19 - The Rising Prevela s engleskoga Ana Katana


Charlieju i Nicku, Bolje partnere u zloÄ?inu ne mogu ni zamisliti.


Kad prođu vjekovi i vjekovi od sada, Ja ću to s uzdasima kazivati stoga Dva su se račvala u šumi puta, kada Ja krenuh kud se manje putovalo tada Sva razlika je potom nastala zbog toga Robert Frost

Koliko je samo sretniji čovjek koji svoj rodni grad smatra cijelim svijetom, negoli onaj koji stremi visinama većim od vlastite mu prirode. Victor Frankenstein


MEMORANDUM Od: Ured ravnatelja Združenog obavještajnog odbora Predmet: Revidirana klasifikacija britanskih ministarstava Oznaka tajnosti: STROGO POVJERLJIVO ODJEL 1 Ured premijera ODJEL 2 Ured Vlade ODJEL 3 Ministarstvo unutarnjih poslova ODJEL 4 Ministarstvo vanjskih poslova i Commonwealtha ODJEL 5 Ministarstvo obrane ODJEL 6 Britanska vojska ODJEL 7 Kraljevska mornarica ODJEL 8 Diplomatska služba Njezinog Veličanstva ODJEL 9 Ministarstvo financija Njezinog Veličanstva ODJEL 10 Ministarstvo prometa ODJEL 11 Ured državnog pravobranitelja ODJEL 12 Ministarstvo pravosuđa ODJEL 13 Vojna obavještajna služba; odsjek 5 (MI5) ODJEL 14 Tajna obavještajna služba (SIS) ODJEL 15 Kraljevsko zrakoplovstvo ODJEL 16 Ured za Sjevernu Irsku ODJEL 17 Ured za Škotsku ODJEL 18 Ured za Wales ODJEL 19 POVJERLJIVO ODJEL 20 Teritorijalne policijske snage ODJEL 21 Ministarsvo zdravstva ODJEL 22 Stožer za komunikaciju s Vladom (GCHQ) ODJEL 23 Združeni obavještajni odbor (JIC)


DVANAEST TJEDANA NAKON DOGAĐAJA NA LINDISFARNEU


91 DAN DO NULTOG SATA


1. U OPHODNJI BOLNICA PILGRIM BOSTON, LINCOLNSHIRE Narednik Ted Pearson, pripadnik policijske postaje u Lincolnshireu, cupkao je promrzlim stopalima po tlu stalno provjeravajuć i koliko je sati. Njegov partner Dave Fleming nervozno ga je promatrao. Već je pola jedanaest, razmiš ljao je narednik. Već sam odavno trebao biti kod kuće, u ležećem položaju. Sharon je napravila lazanje, a mrzim kad ih treba podgrijavati. Jednostavno nisu jednako dobre. Netko ih je nazvao iz bolnice u 21.50 naveč er. Narednik Pearson i njegov partner upravo su završ avali s papirologijom sluč aja koji se ticao nelegalnog ulaska u zemlju kod nekog imanja blizu Loutha i obojica su jedva č ekala da se riješ e tih papira i krenu kuć i. Tad su ih nazvali i rekli im da se baš oni moraju pozabaviti pozivom iz bolnice. Nevoljko su sjeli u automobil i odvezli se tamo, obasjani plavom svjetloš ću uz pratnju zvuka sirene koji je parao hladnu siječ anjsku noć. Stigli su do bolnice za manje od tri minute i upravo su ispitivali mladu Nigerijku, medicinsku sestru koja je nazvala policiju, kad se oglasio Pearsonov radio. Prenio im je kratku i jezgrovitu poruku: »Osigurajte prilaz potencijalnom mjestu zloč ina. Ne istraž ujte i ne ispitujte svjedoke. Držite stražu dok vas ne smijene.« Pearson je glasno opsovao u sluš alicu, no glas koji mu se javio već je bio nestao. De initivno se nije radilo o njihovom uobič ajenom dispeč eru. Napravio je kako mu je reč eno: naredio je Flemingu da prestane ispitivati medicinsku sestru i obavijestio osoblje o zabrani približ avanja bolnič kim zalihama krvi, osim ako on to osobno ne odobri. Zatim je zajedno s partnerom zauzeo polož aj pred ulazom u bolnicu tresuć i se od hladnoć e, č ekajuć i smjenu. Nisu imali pojma tko ili što će ih smijeniti. »Sto se događa, narednič e?« upitao je policajac Fleming nakon petnaest minuta. »Zašto stojimo ovdje poput običnih čuvara?« »Radimo ono š to nam je naređeno«, odgovorio je narednik


Pearson. Fleming je samo kimnuo. Pogledao je slabo osvijetljenu cestu; radilo se o slijepoj ulič ici koja je razdvajala bolnicu i tvornicu od crvene opeke koja je svakim danom izgledala sve derutnije. Netko je na zidu crnim sprejem ispisao dvije riječi: ON USTAJE. »Što ono znači, naredniče?« upitao je Fleming pokazujući natpis. »Suti, Dave«, odgovorio je njegov partner letimice pogledavš i grafit. »Nema više pitanja.« Ovaj mladac ć e postati izvrstan murjak, Pearson nije nimalo sumnjao u to, ali njegov entuzijazam i neprekidna znatiž elja zbilja su mu zadavali glavobolje. Neugodna istina je bila ta da niti Pearson nije imao pojma š to se događa, niti zaš to moraju č uvati ulaz u bolnicu, niti š to taj gra it znač i. No, ni u kojem sluč aju nije to namjeravao priznati Flemingu koji je pristupio policiji tek prije š est mjeseci. Nastavio je cupkati uskoro začuvši zvuk motora. Trideset sekundi kasnije crni se kombi zaustavio ispred njih. Prozori vozila bili su jednako crni kao i samo vozilo, postavljeno nisko na izdrž ljivim gumama koje su bez imalo muke mogle voziti i ispuhane. Kombi je bio nevjerojatno buč an tako da su Fleming i Pearson osjetili kako im tlo vibrira pod nogama. Pola minute proš lo je bez ikakvih događaja; kombi je nepomič no stajao ispred njih, pripravan i prijeteć i pod luorescentnim svjetlom bolnice. Tad su se uz glasan siktaj otvorila stražnja vrata vozila i pustila tri prilike van u noć. Bili su odjeveni od glave do pete u crno: č izme, rukavice, uniforme, remeni. Nalikovali su na neku vojsku. Sve crno. Jedini trač ak boje bili su ljubič asti viziri koji su im pokrivali lica, a bili su prič vrš ćeni na kacige kakve ovi policajci nikad ranije nisu vidjeli. Niš ta nije odavalo da se radi o ljudima, niti milimetar gole kož e. Ovi pridoš lice jednako su tako mogli biti i roboti. Na remenju su nosili po dva crna piš tolja, svaki u svojoj futroli, te jedan dugi valjak s drž ač em i okidač em. Oč igledno se radilo o oruž ju, no policajci nisu imali pojma kakvome i čemu služi. Najviš a se prilika zaustavila pred narednikom Pearsonom, a njezin


vizir gotovo mu je doticao lice. Kad je progovorila, č uo se muš ki glas, no imao je digitalni odjek koji je Pearsona podsjetio na dane u londonskoj policiji sa SO 15, š to je znač ilo da osoba iza vizira govori kroz filtere koji onemogućuju glasovnu identifikaciju. »Jeste li potpisali dokument o služ benim tajnama?« upitala je crna prilika gledajuć i policajce koji su samo nervozno kimnuli. »Odlič no. To znači da nas nikad niste vidjeli niti se ovo ikad dogodilo.« »Po čijim ovlastima?«, prozborio je Pearson drhtavim glasom. »Po ovlastima nač elnika Glavnog stož era«, odgovorio je crni i nagnuo se prema naredniku. »I po mojima. Je li jasno?« Pearson je opet kimnuo i prilika se odmaknula. Proš la je pored njega i ušla u bolnicu. Preostale dvije crne prilike krenule su za njom. »Zalihe krvi su ... « započeo je Fleming. »Znamo put«, rekla je treća prilika digitalnim ženskim glasom. Otiš li su. Policajci su pogledali jedan drugoga. Narednik Pearson se vidljivo tresao i policajac Fleming je pruž io ruku prema njegovu ramenu. Stariji č ovjek samo ju je otresao, ali nije izgledao iznervirano, tek staro i uplašeno. »Tko su ovi bili, naredniče?« upitao je Fleming. »Pojma nemam, Dave«, odgovorio je Pearson. »Ne želim znati.« Tri crne prilike kretale su se osvijetljenim bolnič kim hodnicima. Ona visoka, koja je razgovarala s narednikom Pearsonom, ih je vodila. Za njom je iš la još jedna, neš to niž a i mrš avija. Cinilo se kao da klizi kroz zrak. Treć a, još niž a, iš la je posljednja i polako okretala vizirom pokriveno lice lijevo i desno pazeć i da ne nalete na neprilike ili než eljene svjedoke. Kad su proš li kroz dvostruka vrata operacijske dvorane, visoka prilika pokretom im je naredila da stanu i izvadila radio iz remena. Utipkala je niz brojki i slova te aktivirala bež ič nu komunikacijsku mrež u u svojoj kacigi. Progovorila je nakon nekoliko sekundi. »Operativni tim G-17 na mjestu. Alfa ovdje.« »Beta ovdje«, rekla je druga prilika metalnim ženskim glasom. »Gama ovdje«, rekao je treći član tima. Alfa je slušao glas s druge strane veze i vratio radio na mjesto. »Idemo«, rekao je i ekipa se nastavila kretati bolnicom. Gama je progovorila nakon nekoliko sekundi. »Tko je nazvao policiju?«


»Medicinska sestra s recepcije«, odgovorio je Alfa. »Jedan od noć nih portira vidio je nekog muš karca kako uvodi mladu ž ensku osobu u prostoriju sa zalihama krvi i rekao je sestri da je muš karac imao crvene oči. Rekao je i da se vjerojatno radi o ovisniku.« Beta se nasmijala. »Vjerojatno je u pravu, a niti ne sluti o kakvom ovisniku.« Tri sjenovite prilike otvorile su vrata s natpisom ULAZ zabranjen i krenule dalje. »Peti poziv u tri noć i«, rekla je Gama. »Kaž njava li nas to Seward zbog nečega?« »Ma nismo samo mi«, rekao je Alfa. »Svi timovi su stalno vani.« »Znam«, odgovorila je Beta. »A znamo i zaš to, zar ne? To je zbog ... « »Suti«, brzo ju je sasjekla Gama. »Nemoj govoriti o njemu. Ne sada. Dobro?« Cula se nekakva buka u Betinoj kacigi, mož da smijeh, ali nije inzistirala. »Bio si strog s policajcima«, rekla je Gama. »Stari narednik se doista uplašio.« »Dobro«, rekao je Alfa. »Sto se duž e pravi da se več eras nikad nije dogodilo, to bolje za njega. Sad tišina.« Stigli su do bolnič kih zaliha krvi. Vrata su bila otvorena. Alfa je polako uš ao u mrač nu prostoriju i pritisnuo prekidač na zidu. Niš ta se nije dogodilo. Izvadio je svjetiljku iz pojasa i uperio je u ž arulje. Bile su razbijene, komadi nazubljenog stakla još su uvijek visjeli sa stropa. Lagani okret svjetiljke osvijetlio je pravi masakr. Metalne police bile su uniš tene i opustoš ene. Krv i slomljena plastika bili su posvuda, u lokvicama ili hrpicama. »Ne približavaj se.« Glas je doš ao iz kuta prostorije i Alfa je istoga trena uperio svjetlost u njega. Još dva snopa bijele svjetlosti pojavila su se kad su Beta i Gama stupile u prostoriju prateći primjer svoga vođe. Zrake su osvijetlile drhtavu priliku muš karca srednjih godina kako č uč i u kutu prostorije. Pored njega je stajala torba puna plastič nih vreć ica krvi. U naruč ju je drž ao djevojč icu koja nije mogla imati viš e od š est godina i bila je izvan sebe od straha. Covjek je njezinu vratu


prislonio nokat oš tar poput britve i promatrao je tri crne prilike s izrazom očajne panike na licu. Alfa je podignuo ruku i promijenio polož aj prekidač a na svojoj kacigi. Pogled pred njim se promijenio. Kaciga je sadrž avala infracrveni detektor hlađen kriotehnologijom. Pred sobom je vidio toplinsku sliku svakog predmeta u svom vidnom polju. Hladni zidovi i pod prostorije bili su zeleni i plavi, djevojč ica je bila neš to tamnija, tu i tamo umrljana ž utom i naranč astom. Muš karac je cvao od crvene i ljubičaste poput vatrometa. »Ubit ć u je ako se približ ite«, rekao je muš karac pomič uć i se uza zid. Cvrš će je stisnuo djevojč icu oko vrata, a ona je zastenjala. Alfa je vratio postavke vizira u normalu. »Smirite se«, mirno je rekao. »Pusti djevojč icu i porazgovarat ćemo.« »Nemamo o č emu razgovarati«, povikao je muš karac i povukao djevojč icu na noge. Zajaukala je raskolač ivš i oč i od straha. Alfa se po maknuo pola koraka naprijed. »Pusti djevojčicu«, ponovio je. »Ovo nije u redu«, rekla je Beta. Alfa ju je pogledao. »Ne radi ništa dok ti ne naredim«, upozorio ju je. Beta je samo frknula. »Molim te«, rekla je, izvukla omanju crnu tubu iz remena, uperila je preko prostorije i pritisnula gumb. Gusta zraka ultraljubič aste svjetlosti pronijela se prostorijom. Udarila je muš karca u ruku i djevojč icu u lice, zapalivš i se istog trena. Vika i vonj zapaljene kož e ispunili su zrak, dok je Gama dahtala iza svojeg vizira. Djevojč ica se oslobodila muš karč eve ruke i bjesomuč no se lupala po licu da ugasi plamen. Spustila se na koljena, zgrabila jednu vreć icu krvi i gladno je ispila, srčući crvenu tekućinu. Muš karac ju je bespomoć no gledao i odjednom primijetio da mu ruka gori. Poč eo je skakutati i tuć i se po zapaljenoj ruci. Kad je ugasio vatru, i sam je zgrabio vreć icu krvi s police i progutao njezin sadrž aj. Dok je tim G-17 gledao, djevojč ič ino lice i muš karč eva ruka zarasli su pred njima kao da nikad nisu ni bili opeč eni. Miš ić i i tkivo ponovno su izrasli, a ruž ič asta kož a zatvorila se nad njima. Djevojč ica je pogledala muš karca i zacviljela: »Tata«, plakala je, »rekao si da ć e ovo upaliti!


Obećao si!« Muškarac ju je pogledao s neizmjernom tugom u očima. »Zao mi je, duš o«, odgovorio je. »Mislio sam da ć e upaliti.« Pogledao je tri crne prilike koje se nisu ni pomaknule. »Kako ste znali da je pretvorena? Jadnica je sjedila u ledenoj vodi tri sata, samo zato da ne izgleda vruć e na tim vaš im vizirima. Zubi su joj tek prestali cvokotati.« Beta je skinula kacigu s glave. Pod njom je bilo lice tinejdž erice: lijepo, blijedo i usko, uokvireno tamnom kosom do ramena. Siroko se smiješila, a oči su joj crveno sjale pod svjetlima bolničke banke krvi. »Namirisala sam je«, odgovorila je Larissa Kinley. Djevojčica je zasiktala i pogledala Larissu jednako crvenim očima. »Dakle, istina je«, rekao je muš karac. »Odjel 19 ima izdajicu za ljubimca. Kako možeš loviti vlastitu vrstu? Zar nemaš nimalo srama?« Larissa se pomaknula prema njemu. Osmijeh joj je iščezao s lica. »Vi niste moja vrsta«, rekla je ledenim glasom. Alfa joj je njež no polož io ruku na rame i ustuknula je ne spustivš i pogled s muš karca u kutu prostorije. Gama je skinula kacigu i zatresla glavom. Kratka plava kosa se slož ila oko lijepog, srcolikog lica. Plave oč i i strogo zatvorena usta promatrale su situaciju. »Jeste li vas dvoje upali u bolnicu Lincoln General proš li mjesec?« upitala je Kate Randall. Muškarac je kimnuo još uvijek gledajući Larissu. »I Nottingham Trent mjesec prije toga?« Odmahnuo je glavom. »Lažeš li mi?« upitala je Kate. »Zaš to bih lagao?«, odgovorio je muš karac. Cinilo se kao da je na rubu suza. »Ionako ć ete nas oboje nabiti na kolac, pa zaš to bih vam lagao?« »To je točno«, rekla je Larissa zlobno se smiješeći. Djevojč ica je poč ela plakati. Muš karac ju je zagrlio oko ramena i pokušavao je utješiti. Alfa je pogledao Larissu koja je kolutala očima. Tad je i on skinuo kacigu. Dječ ak pod vizirom nije imao viš e od š esnaest ili sedamnaest godina, ali lice mu je izgledalo starije. Kao da je vidio i uč inio djela koja su uzela danak od njegove mladosti. Nepravilan ruž ič asti ož iljak


virio je iz ovratnika njegove uniforme i penjao mu se uz vrat, sve do vilice. Lice mu je bilo pristalo, no mirno na nač in koji je viš e odgovarao starijem č ovjeku. Prodorne plave oč i njež no su gledale Larissu. »Več eras nitko nikoga ne nabija na kolac«, rekao je Jamie Carpenter. »Upoznati ste s novim nač inom provođenja operacija. Dodaj mi dva obuzdavač a, Kate. Lazarus mož e dobiti ovo dvoje. Ne bih rekao da su opasni.« Muškarac je počeo plakati zajedno sa svojom kćeri. »Bili smo gladni«, rekao je. »Zao mi je. Zovem se Patrick Connors, a ovo je moja kć i Maggie. Bili smo tako gladni. Nismo htjeli nikome uzrokovati neprilike.« »U redu je«, odgovorio je Jamie uzimajuć i obuzdavač e iz Kateinih ruku. Bacio ih je muš karcu i djevojč ici. »Stavite ovo na sebe. Tako, ispod pazuha. Čvrsto ih stegnite.« Obuzdavač i su zapravo bila dva debela remena koja je trebalo staviti na ramena tako da se križ aju na prsima. Eksploziv je bio prič vrš ćen na toč ki križ anja, ravno iznad srca osobe koja je nosila obuzdavač . Patrick i Maggie stavili su ih kako im je Jamie naredio. On je zatim iz remena izvadio crnu tubu s gumbom na okretanje i crvenim obarač em. Pomaknuo je gumb dva mjesta u smjeru kazaljke na satu i tako aktivirao crvena svjetla na eksplozivu. Jamie je pogledao svoj tim. »Larissa, ti ć eš nas izvuć i odavde«, rekao je. »Gospodine, vi idete za njom. Onda ti, Kate. Curica ide za tobom, a ja ć u ić i posljednji. Vratit ć emo se pravocrtno kako smo i doš li, nema zaustavljanja ni razgovora. I molim vas, vratite oči u normalu.« Nasmijao se kad su se Larissine i Maggiene oč i vratile u svoje uobič ajene boje. Larissa ih je izvela iz banke krvi i povela prema izlazu i kombiju koji ih je č ekao. Ostatak tima G-17 i njihovi zarobljenici izlazili su onako kako im je Jamie naredio. Proš li su pored narednika Pearsona i policajca Fleminga koji su okrenuli pogled od njih i ušli u kombi zatvorivši vrata za sobom. Unutrašnjost vozila bila je od srebrnog metala i crne plastike; četiri sjedala bila su raspoređena uz zidove. Razdvajala su ih postolja puna neobič nih praznina. Siroki LCD zaslon bio je prislonjen uz strop, a niz drž ač a je stajao u podu ispred svakog sjedala. Jamie je naredio


muš karcu i njegovoj kć eri da sjednu na dva najbliž a sjedala i svež u se. Sutke su posluš ali. Kad su sjeli, Kate je pritisnula neki gumb u zidu. Prepreka od ultraljubič astog svjetla pojavila se na podu i razdvojila ih od troje mladih operativaca. Maggie i Patrick ustrašeno su povikali. »Bez brige«, rekao je Jamie, »potpuno ste sigurni.« Poč eo je vaditi oruž je i opremu iz svoga remena i namješ tati ih u praznine pored sjedala. Novi pneumatski bacač T-21, Glock 17, Heckler i Koch MP5, svjetiljku i zrač ni piš tolj kratkog dometa kojim se Larissa posluž ila u banci krvi. Sve ih je lijepo poredao u predviđena postolja. Detonator je zadrž ao u ruci i objavio da su spremni za pokret. Snaž an motor vozila istog je trena odgovorio; zapravo se nije niti radilo o kombiju, nego o pokretnom zapovjednom centru i oklopnom transporteru. Za nekoliko sekundi munjevitom su se brzinom odvezli u noć ostavivš i za sobom promrzle i iznenađene policajce. »Što ćemo sada ...?« »Niš ta«, odsjekao je Pearson. »Neć emo niš ta napraviti, niš ta reć i, ništa misliti jer se ovo nikada nije ni dogodilo. Nikada. Je li jasno?« Fleming je dugo gledao svog nadređenog č udeć i se bljedilu njegova lica, zabrinutosti očiju i odlučnosti vilice. »Kristalno, gospodine«, odgovorio je. »Idemo kući.« ≡ Sat vremena kasnije crni je kombi jurio kroz tamnu š umu vozeć i se prema mjestu koje ne postoji. Njegova služ bena oznaka bila je Povjerljivi vojni objekt 303-F, no ž ene i muš karci koji tamo rade već odavno imaju jedno mnogo jednostavnije ime za svoje radno mjesto. »Dobro doš li u Petlju«, rekao je Jamie kad se kombi zaustavio. Patrick Connors i njegova kć i pristojno su mu odgovorili ne shvać ajuć i ništa. Izvana je dopirao priguš en zvuk nalik na udaljenu grmljavinu, kao da netko otvara teš ka metalna vrata. Kombi se ponovno pokrenuo, ovaj put sporije. »Izbacite vozilo iz brzine.« Glas je bio umjetan i č inilo se da dopire odasvud. Vozač kombija, nevidljiv svojim putnicima, uč inio je kako mu je naređeno. Pokretna


traka stvorila se ispod vozila i povela ga naprijed sve dok se umjetni glas opet nije oglasio. »Navedite imena i oznake svih putnika.« »Carpenter, Jamie. NS303, 67-J.« »Kinley, Larissa. NS303, 77-J.« »Randall, Kate. NS303, 78-J.« Nastala je duga pauza. »U ovom vozilu je otkriven nadnaravni oblik ž ivota«, rekao je glas. »Navedite lozinku.« »Lazarus 914-73«, brzo je rekao Jamie. Još jedna pauza. »Ulaz slobodan«, rekao je glas. »Nastavite.« Kombi se poč eo malo brž e kretati naprijed. Zaustavio se za manje od dvije minute. Jamie je ustao sa svog sjedala i otvorio straž nja vrata. Kate je pritisnula gumb na zidu i ultraljubič asta zraka koja je zarobila Patricka i Maggie je nestala. »Ovuda«, rekao je Jamie i pokazao im otvorena vrata. Muš karac je polako poveo svoju kć er niza stube u svijet o kojem je č uo samo glasine i nikada nije mogao zamisliti da postoji. Iza njih se pruž ao ogroman polukruž ni hangar otvoren prema noć nom nebu. Hangar je bio poprilič no prazan; nekoliko crnih terenaca parkiranih uza zid i pokoja prilika odjevena u crno. Doč ekala su ih dva strpljiva č ovjeka; jedan stariji u istoj crnoj uniformi kao mladi operativci i jedan mlađi Azijac u liječničkoj kuti. Patrick je pogledao oko sebe i prenerazio se. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati i prihvati velič inu i č udnovatost tog prostora; veliku zakrivljenu ogradu iza piste, labirint crvenih lasera, ultraljubič astu nič iju zemlju i prostranu hologramsku tapiseriju drveć a koja je visjela pod nebom nad njihovim glavama. Tad ga je netko lagano gurnuo rukom i ponukao da krene naprijed prema onoj dvojici. Kć i ga je č vrsto uhvatila za ruku i uzvratio joj je stisak. Jamie je pruž io detonator č ovjeku u bijeloj kuti, ovaj mu je zahvalio i obratio se dezorijentiranim i uplašenim vampirima. »Gospodine«, rekao je smireno, »ja sam doktor Yen. Hoć ete li poć i sa mnom?« Patrick je ustrašeno pogledao Jamieja. »U redu je«, rekao je Jamie. »S njime ste sigurni.«


Patrick je pogledao Maggie i iznenadio se vidjevš i maleno odluč no lišće. Kimnula je, jedva vidljivo. »Idemo«, rekao je Patrick što je odlučnije mogao. »Idemo s vama.« Liječ nik je kimnuo i ž ustro krenuo niz hangar. Uskoro su ga otac i kć i slijedili niz sjenovitu prostoriju pa zatim kroz velika dvostruka vrata. Jamie ih je gledao kako odlaze i nasmiješ io se Larissi i Kate. Jedan operativac iz Odjela za sigurnost uš ao je u kombi i poč eo vaditi njihovu opremu iz postolja. Treba je provjeriti, oč istiti i vratiti operativcima za sat vremena, kao i uvijek. Jamie mu je kimnuo prije nego što se okrenuo službujućem časniku koji ih je čekao. »Hladno je več eras«, prokomentirao je gledajuć i kako mu dah izlazi iz usta u obliku pare. »Jest, gospodine. Vraški hladno.« »Kako je moja majka?« »Dobro je, gospodine«, odgovorio je mladi operativac. »Pita za vas.« Jamie je kimnuo i uputio se u hangar. Odjednom se osjeć ao iscrpljeno i ž elio je samo otić i u svoju sobu na razini B i onesvijestiti se. »Admiral Seward zahtijeva izvješ taj, gospodine«, rekao je operativac kao da se ispričava. Jamie je uzdahnuo. »Osobni izvještaj?« »Osobni, gospodine.« Jamie je opsovao. »Reci mu da stiž em za deset minuta«, rekao je i odmarš irao prema vratima na dnu hangara. Larissa i Kate su ga slijedile u stopu. ≡ Troje č lanova tima G-17 naslonilo se na zidove dizala koje ih je vodilo do niže razine Petlje. Jamie im je na razini B pož elio laku noć i gotovo otrč ao u muš ku svlač ionicu pod tuš . Dugo je stajao pod mlazom vode pokuš avajuć i utiš ati sve bolove koji su se javljali kad prođe adrenalin od operacije. To je bila cijena koju je trebalo platiti za aktivno služ bovanje u Odjelu 19. Napokon je nevoljko zavrnuo vodu, odjenuo majicu i hlač e. Gotovo


je osjeć ao jastuk pod svojom glavom. Jedva je č ekao kad ć e se izvrnuti na uski krevet i zatvoriti oč i. Slož io je uniformu pod ruku, otvorio vrata hodnika i zastao. Larissa je stajala na ulazu, omotana zelenim ruč nikom, mokre kose i crvenih oč iju. Zlobno se smiješ ila. »Gdje je Kate?«, upitao je Jamie. »Otiš la je u sobu«, odgovorila je Larissa. »Rekla je da ti kaž em da se vidite sutra.« Otvorio je usta da odgovori, no Larissa ih je samo zatvorila svojima, i Jamie je pomislio da uopće nije toliko umoran.


2. TROKUTI IMAJU OŠTRE RUBOVE SAT VREMENA KASNIJE Larissa Kinley je napela miš ić koji velika već ina populacije nije imala. Osjetila je kako joj oč njaci rastu iz desni i spuš taju se preko sjekutić a sve do ruba gornje usnice. Preš la je jezikom preko njihovih vrhova pritiš ćuć i dok se skoro nije raskrvarila. Ne prestajuć i gledati svoj odraz u zrcalu. Mrzila je te očnjake cijelim svojim bićem. Gadili su joj se, ispunjavali su je takvom odbojnoš ću kakvu nikome nije mogla predoč iti niti objasniti, č ak ni Jamieju. Znala je da bi je sasluš ao, da bi suosjeć ao i pokuš ao reć i prave riječ i. No, jednostavna č injenica je bila ta da nije znao kako je to biti vampir, a takvo neš to ne može se dočarati riječima. Da mož e, iš čupala bi si oč njake kliješ tama, ali oni bi samo opet izrasli pri sljedeć em hranjenju. Izbila bi ih drž ač em svog Glocka, izbrusila ih brusnim papirom dok niš ta od njih ne ostane, izvukla bi ih golim rukama, učinila bi bilo što, kad bi išta moglo pomoći. Ali niš ta joj ne mož e pomoć i. Njezini oč njaci su dio nje i to je jednostavno tako. Gotovo je, sad su moji. Zauvijek ću ih imati. Ljutnja se š irila Larissinim tijelom i oč i su joj se zacrvenjele. Približ ila se zrcalu i gledala kako se grimiz prelijeva u njezine bjelooč nice i pokriva tamnosmeđe š arenice. Tamnocrvena je pulsirala i vrtjela se dok ih nije sasvim ispunila. Crne rupe njezinih š arenica š irile su se toliko da je mislila da ć e upasti u njih. Ustuknula je i zakorač ila unatrag bjež eć i od same sebe. Tiho rež anje iziš lo je iz njezina grla, nakostriješila se, mišići su joj vibrirali od bijesa. Udarila je š akom u zrcalo iz sve snage, pokretom prebrzim za ljudsko oko. Ispolirano staklo je prsnulo i rasulo se u bezbroj oš trih krhotina. Dvije su joj se zarile u vrat. Nije ni primijetila dok miris krvi nije ispunio kupaonicu. Izvukla je drhtavu ruku iz ostataka zrcala i zurila u krv koja joj se slijevala niz zglobove. Izvukla je staklo iz vrata už ivajuć i u boli. Obrisala je krv. Zatim je sa srcem punim krivnje i tuge


gurnula ruku u usta i gladno posisala ostatke krvi. Vrtjelo joj se od iskonskog zadovoljstva i gađenja prema samoj sebi. Posjekotine su zacijeljele gotovo istog trena i pustila je ruku da joj padne niz bokove. Zureć i u zrcalo, č ekala je dok se crvenilo nije povuklo iz njezinih oč iju. Pustila je da joj ruč nik padne na pod. Tijelo joj se promijenilo od beskrajnih sati vjež banja na koje je pristala onog trena kad joj je bojnik Turner ponudio mjesto u Odjelu 19. Smrš avjela je i mišići su joj poprimili tonus. No, nisu se vidjeli jednako kao kod Kate i Jamieja; velika već ina njezine snage i izdržljivosti dopirala je iz nekog drugog mjesta. Larissa je priš la ormaru s druge strane svoga kreveta, izvukla potkoš ulju i kratke hlač e iz ladice, brzo se odjenula i vinula u zrak. Savila je noge pod sobom i lebdjela dva metra u zraku izravno prkoseć i zakonima sile tež e. Zatvorila je oč i i usredotoč ila se na potpuni mir. Moći su joj rasle brzinom koja ju je plašila. Vampiri postaju snaž niji s godinama, to je toč no, no njezine moć i su rasle s č injenicom da ih jednostavno viš e koristi. Sada je mogla gotovo neogranič eno dugo ostati u zraku, prelijetati ogromne razdaljine bez umaranja. Zapravo nije ni znala koliko daleko mož e letjeti, već se odavno nije umorila od letenja. Sada je postala iznimno snaž na; č ak se bojala da bi nehotice mogla ozlijediti nekoga do koga joj je stalo. Otvorila je oč i i pogledala niz udubljenja u zidu. Neka su bila rezultat svađa s Jamiejem zbog neuspjelih misija, neka su bila rezultat prgavih svađica s Kate, a neka tek rezultat onih dana kad je bilo preteško biti Larissa Kinley. Svi ti udarci bili su odmjereni. Jedan jedini put dala si je oduš ka i probila rupu u zidu koja je aktivirala sve alarme u Petlji i probudila sve operativce. Sljedeć e jutro morala je sve objasniti admiralu Sewardu koji ju je njež no upozorio da je mješ avina tinejdž erske prgavosti i nadljudske snage poprilično opasna. Larissa je ponovno zatvorila oč i i pustila mozak da luta. Odlutao je u one mjesece kad ju je najstariji britanski vampir Grey pretvorio u ovo š to jest. Navodno se posvetio miru, no kad ga nitko nije gledao, lovio je usamljene tinejdž erice. Suoč ila se s njim u Valhalli, vampirskoj komuni koju je sam osnovao. Otjerali su ga zbog onoga š to joj je učinio, ali njegov izgon nije joj donio mir. Nije joj bilo ništa lakše.


Nepune dvije godine koje je provela uz Alexandrua Rusmanova bile su njezina najstraš nija tajna o kojoj nikada i ni sa kim nije ž eljela razgovarati, č ak ni s Jamiejem. Prvi put ju je pitao za to nakon ludnice koja je popratila masakr na Lindisfarneu kada su se njih dvoje sramež ljivo poč eli upoznavati. Osoba za koju se izdavala dok je bila zatoč enik Odjela 19 nije bila daleko od istine; samo je pokazala one svoje strane koje su joj se svidjele, a zatomila one koje nisu, sve da bi prež ivjela kaos koji se stvorio oko nje. No to je ipak bila gluma i okanila se toga č im su spasili Marie Carpenter i kad je shvatila da joj ž ivot viš e nije u opasnosti. Jamie je bezazleno postavljao pitanja, no trač ak uzbuđenja i napetosti uvijek je bio prisutan u njegovu glasu š to je odavalo koliko je znatiželjan. Željela mu je reći. Privlač nost između njih bila je gotovo opipljiva i znala je da neć e dugo izdrž ati samo kao prijatelji. No, vjerovala mu je, š to je još važ nije. Bilo je lijepo imati nekoga kome mož e isprič ati svoju prič u, nekoga tko je neć e osuđivati zbog onoga š to je uč inila, tko neć e promijeniti miš ljenje o njoj, tko ć e joj mož da pomoć i da nosi ovaj teš ki teret. Najviše na svijetu željela je imati nekoga takvog. Zbog toga je zamolila Jamieja da je viš e ne ispituje o tome. Nije se mogla suoč iti s moguć noš ću da je mož da pogriješ ila, da ć e je netko opet iznevjeriti i razoč arati. Umjesto toga nadala se da ć e zanemariti njezinu molbu i ponovno je pitati. Kad upita, bit ć e mu spremna reć i sve. Ali nije bila spremna. Niti drugi, niti treć i, niti č etvrti put kad je pitao. Napokon je shvatio poruku i prestao navaljivati. Svaki put je pokuš ala natjerati samu sebe da mu kaž e, da otvori i ta posljednja vrata, pa kvragu sve. Ali nije mogla. Panika pri pomisli da ć e ga otjerati od sebe prije nego š to i dobiju priliku postati neš to viš e od prijatelja svaki bi put prerasla u č isti teror. Na kraju je shvatila da je propustila priliku, da mu je trebala sve reć i na poč etku. Sad je bila uhvać ena u stupicu. Sjeć anja na te dvije už asne godine su je izjedala, trovala joj snove, a propustila je priliku da primi pomoć od nekoga tko ju je žarko želio pružiti. Vidio me kad mu je tata poginuo, pomislila je lebdeći u sobi. Zna da me Alexandru poslao da ga ubijem one večeri kad su mu oteli majku. Zna sve to, a ipak je sa mnom. Zašto mu onda ne mogu reći sve ostalo ?


No, znala je odgovor na vlastito pitanje. Jer je ono što ne zna mnogo gore. Bože mili, to je još gore. Ne znam tu li me on i Kate ikad više pogledali nakon toga. A oni su sve što imam. U tiš ini sobe, gotovo pri samom stropu, Larissa se borila s bijesom koji ju je iznenada spopao. Mišići su joj podrhtavali, a očnjaci iskočili u ustima. Zarež ala je, postala nasilna i davala sve od sebe da se ne spusti na tlo i zada još jedan udarac zidu. Miruj, vikala je na samu sebe. Smiri se. Bez Alexandrua ne bi bila ovdje, ne bi nikada upoznala Jamieja ni Kate, niti bi dobila priliku da se iskupiš za sve što si učinila. Smiri se, glupačo jedna. Osjetila je kako joj se oč njaci povlač e u desni i polako otvorila š ake. Buduć i da je imala mrač an smisao za humor, zabavljalo ju je to š to se zaljubila u deč ka kojeg nikad ne bi upoznala da nije bila vjerni sluga č udoviš tu koje je ž eljelo uniš titi njegovu obitelj. To nikako nije mogla znati one noć i kad je zajedno sa Alexandruom i njegovim sljedbenicima doletjela u kuć u u kojoj je Jamie Carpenter ž ivio sa svojom majkom i duhom svog oca. Nije imala pojma da njezin novi život upravo počinje. Kate Randall zatvorila je svoje prijenosno rač unalo, naslonila se na stolcu i zurila u zid iznad malenoga pisać eg stola u svojoj sobi. Maloprije se istuš irala i odjenula č istu majicu i kratke hlač e. Plava kosa bila joj je mokra, osjećala je kapljice kako joj padaju niz vrat. Ona je bila na redu za pisanje izvješ taja o akciji tima G-17, no nije se mogla koncentrirati. Bila je umorna š to i nije bilo č udno. Neredovit i isprekidan rež im spavanja bio je u opisu posla operativca Odjela 19. Ono što joj je zapravo smetalo i išlo joj na živce bili su Jamie i Larissa. Kate je znala za njihovu vezu, ili kako oni to već zovu kad su sami, još od samoga poč etka. Zivcirale su je dvije stvari, frustrirale su je toliko da im je oboma pož eljela viknuti znam! ravno u lice; to da doista vjeruju da ona nema pojma i č injenica da misle kako se moraju skrivati od nje. Prva stvar je izravno vrijeđala njezinu inteligenciju, mrzila je kad je netko smatra glupom i ponaš a se prema njoj kao da je dijete. Ona druga bila je još gora. Znala je, bila je sasvim sigurna da njih dvoje vjeruju kako se ona zatelebala u Jamieja. Kate je bila djevojka s iznimno razvijenom samosvijesti, i bila bi priznala, da ju je itko upitao, kako je jedno kratko vrijeme mož da, ali


samo možda, tako pomislila na Jamieja. Tijekom ludila na Lindisfarneu i dana koji su uslijedili, kada joj se ž ivot sasvim promijenio, kada je morala donijeti odluke koje ć e vjerojatno propitkivati cijeli ž ivot, Jamie je bio tu. Pomagao joj je. Spasio ju je na Lindisfarneu dok su mrtva tijela njezinih prijatelja i rođaka bila razbacana po ulicama na kojima je odrasla. Spasio ju je, spasio je sve njih kad je uniš tio Alexandrua Rusmanova. Kad je sve bilo gotovo, vidjela ga je s Frankensteinom, i s majkom, i na trenutak je pomislila da je možda zaljubljena u njega. Možda. No, taj osjeć aj je ubrzo nestao; dijelom zbog toga š to je bilo oč igledno č im su se probudili u Petlji sljedeć eg jutra da je on lud za Larissom i ona za njim i zbog toga š to je pri danjem svjetlu, daleko od krvi i už asa, izgubio onaj sjaj koji je imao kad je izazvao Alexandrua. Voljela je Jamieja, postao je jedan od dvoje najbliž ih prijatelja koje je ikad imala i bila bi učinila sve za njega. Ali nije bila zaljubljena u njega. Jednostavno nije. To ju je najviš e vrijeđalo; to š to su njih dvoje ustrajali u svojoj prijevari iako je bila najiskrenije sretna zbog njih. Cekala je da joj kaž u, uvjeravala samu sebe da mož da č ekaju pravi trenutak, sve dok napokon nije shvatila da pravi trenutak nikad neć e doć i. Odluč ili su da joj neće reći. Ma neka idu k vragu, pomislila je, sutra ću im sama reći da znam. Nije da joj je nedostajalo vlastitih problema, stvarnih problema za razliku od ovih pubertetskih kojima su se bavili njezini navodno najbolji prijatelji. ≡ Kad su stigli u Petlju, kad joj je srce gotovo stalo od sreć e č uvš i da je njezin tata prež ivio masakr i stigao na kopno u ribarskoj brodici Johna Tremainea, odveli su je u spavaonicu na razini B i pustili da utone u dubok san bez snova. Spavala je dok ju jedna operativka nije probudila š est sati kasnije i rekla joj da se mora odjenuti i krenuti s njom u operativni centar Petlje. Ustala je bez ž aljenja, odjenula se i krenula za operativkom još uvijek trljajuć i oč i. Krenule su dizalom prema razini 0. Operativka je


otvorila vrata operacijskog centra i Kate je uš la unutra. Pogledala je oko sebe po velikoj kružnoj prostoriji. Unutra je bila samo jedna osoba, jedan nevjerojatno naoč iti latino muš karac č etrdesetih godina. Nosio je istu crnu uniformu kao i svi i opušteno je sjedio za pisaćim stolom na čelu sobe. »Gospođice Randall«, pozvao ju je. Izraz lica bio mu je sasvim neutralan; bez imalo zlobe ili prijetnje, ali i bez topline. Odjednom je pojmila čudnovatost situacije u kojoj se nalazi i spopao ju je strah. Što ako me zatvore zbog onoga što sam vidjela? Što ako nikada više ne iziđem odavde? Što će biti s mojim tatom? »Ja sam bojnik Christian Gonzalez«, rekao je muš karac. »Ja sam č asnik za sigurnost na privremenoj duž nosti u ovoj ustanovi. Sjednite, molim vas.« Kate je uč inila kako joj je rekao, preš la je preko š iroke prostorije i sjela na jedan od plastičnih stolaca složenih uz niz dugih stolova. Okrenula se licem prema bojniku Gonzalezu. »Jeste li dobro spavali? Treba li vam nešto?« upitao ju je. Odmahnula je glavom. »U redu«, rekao je. »Sada, Kate ... smijem li vas zvati Kate?« Kimnula je glavom i malčice joj se osmjehnuo. »Zahvaljujem«, rekao je. »Onda, Kate. Nas dvoje imamo jedan problem. Moramo ga zajedno riješiti.« »Kakav problem?« upitala je slabašnim, nervoznim glasom. »Taj š to vi nikada niste trebali niti smjeli vidjeti ono š to ste vidjeli. Stvorenja koja su sinoć napala vaš dom, ljude koji su vas spasili. Sto se javnosti tič e, niš ta od toga ne postoji. Ne postoji niti zgrada u kojoj se sada nalazite. Tako treba i ostati.« Strah joj je prolazio kroz kosti. Zatvorit će me. Nikad više neću otići kući. Bojnik Gonzalez vidio je izraz djevojčina lica i nasmiješio se. »Neć emo te ozlijediti, Kate«, rekao je blagim glasom. »Mi smo dobri tipovi u ovoj prič i. Ali moramo š tititi povjerljivost svoga posla, a to znači da ti moraš donijeti jednu odluku. Veliku odluku.« »Kako to mislite«, jedva je prozborila, »kakvu odluku?« Bojnik Gonzalez uzeo je omanji komad papira sa stola i pokazao ga Kate. »Ovo je preliminarno izvješ će o sinoć njim događajima«, rekao je.


»Zasnovano je na svjedoč enjima oč evidaca uključ ujuć i i viš e č lanove ove organizacije. Opisuje okolnosti koje su dovele do uniš tenja jednog od najmoć nijih vampira na svijetu i to od ruke tinejdž era koji je proš ao minimalnu obuku, i to uz pomoć muš karaca i ž ena koji su bili uz njega. Ti si nekoliko puta spomenuta. Piš e da si pokazala izvanrednu hrabrost i odluč nost pri vođenju gospodina Carpentera i njegovih kolega do samostana gdje je Alexandra Rusmanov ustolič io svoju bazu te da si nastavila pokazivati takve odlike u borbi s punom dvoranom gladnih vampira vođenih najgorim stvorenjem koje je ikada hodalo ovim planetom. Je li to istina?« Sjeć anje na prethodnu noć nepozvano je uš lo u Kateinu svijest. Sjetila se urlika i zveketa oruž ja dok se malena grupica ljudi i jedna mlada vampirica hrabro borila protiv č udoviš ta koja su bila u peterostrukoj brojč anoj nadmoć i. Sjetila se prskanja krvi, lomljenja kostiju, trganja mesa i onog gadnog vampira koji ju je zgrabio i noktom posjekao po vratu. Sjetila se iskonskog nagona koji se probudio u njoj kad ga je ugrizla za ruku zarivš i zube poput bijesnoga psa. Sjetila se vreline njegove krvi koja se prolila po njoj kad mu je zabila kolac u srce i adrenalina koji ju je zatim protresao od glave do pete. »Istina je«, tiho je rekla. »Uništila sam jednog od njih.« Christian Gonzalez opet joj se nasmiješ io, toliko š iroko i prekrasno da joj se zavrtjelo u glavi. Osjetila je kako je preplavljuje njegovo odobravanje i gotovo se zarumenjela do ušiju. »Odlič no«, rekao joj je. »Odlič no ste postupili. Cinjenica da ste prež ivjeli toliko dugo na otoku pod vampirskom opsadom te da ste zatim odigrali takvu ulogu u njihovu porazu razlog je zbog kojega vi sada morate donijeti ovakvu odluku. Prva opcija je ova; mož ete se vratiti kuć i uz popratnu prič u koja objaš njava vaš e kretanje u posljednja dvadeset i č etiri sata i nikad nikome ne smijete reć i niš ta o onome š to ste vidjeli. Morat ć ete potpisati služ beni dokument o povjerljivosti i bit ć ete pod prismotrom dok se ne uvjerimo da ga se pridrž avate. U protivnom ć ete biti diskreditirani do te mjere da ć ete provesti razdoblje evaluacije u psihijatrijskoj ustanovi zatvorenog tipa. No, moć i ć ete nastaviti ž ivot kakav je bio prije sinoć njih događaja i vratiti se svome ocu.« Suze su se pojavile u kutovima Kateinih oč iju kad je pomislila na


svog oca, svog briljantnog, odanog oca koji sada sigurno prolazi pakao jer ne zna gdje mu je kći, a netko mu je razorio i kuću. »Neka vam bude jasno«, nastavio je bojnik Gonzalez, »da je ovo opcija koja se ne nudi č esto. Pod normalnim okolnostima, kada civil otrpi izlaganje nadnaravnim pojavama, povratak u normalan ž ivot prestaje biti moguć nost. Postoje oč igledni rizici za povjerljivost ako takve informacije iziđu u javnost, a takvi rizici su dovoljan razlog da se civila drž i u pritvoru. Ne pokuš avam vas uplaš iti ili vam prijetiti, to vam se kunem. Samo želim da znate kako ovo funkcionira.« No, Kate je bila i uplaš ena i osjeć ala se kao da joj netko prijeti, ali nastojala je da se to ne vidi. »Koja je druga opcija?« upitala je skupivš i svu hrabrost koja joj je ostala. Osmijeh se vratio na Gonzalezovo lijepo lice. »Druga opcija je da ostanete ovdje i pomognete nam spasiti svijet«, rekao je. »Postat ć ete operativka u ovoj organizaciji i tako pomoć i da se nikad ne ponovi ono što se dogodilo na Lindisfarneu.« »U čemu je kvaka?« »Kvaka je u tome da je gotov ž ivot kakav poznajete. Nikada nikome neć ete smjeti reć i tko ste, za koga radite, š to radite, niti ć ete ikada smjeti stupiti u kontakt s nekim iz vaš ega proš log ž ivota. Uključujući i vašeg oca.« Kate je pozlilo. Pomisao da nikada viš e neć e vidjeti tatu bila je toliko odvratna da je odmah pož eljela povratiti. No, naoč iti bojnik nudio joj je izlaz iz ž ivota na Lindisfarneu; trebala je naslijediti oč ev brod, ribariti na istoj maloj morskoj površ ini kao i njezin otac, pronać i nekog deč ka iz sela, udati se i imati dijete ili dva te dočekati smrt na svom rodnom otoku. Znala je da nikada ne bi mogla ostaviti tatu samoga u kuć i punoj uspomena, nikad se ne bi mogla odseliti na kopno i napustiti ga. Već odavno se pomirila sa svojom sudbinom, no sad joj je ovaj č ovjek nudio nač in da promijeni sve to, da napravi neš to bitno, neš to uzbudljivo i opasno, nepredvidivi svijet u kojem se mož e kretati kako ž eli i boriti se sa č udoviš tima. No, č inilo joj se da ipak mora platiti previsoku cijenu za to. »Sto ć ete reć i mojem tati?« paž ljivo je upitala. »Ne mogu dopustiti da misli kako mi se nešto dogodilo. Treba znati da sam dobro.«


»Bit ć e mu reč eno da ste najvaž niji materijalni svjedok velikog teroristič kog incidenta i da ste svojevoljno pristali na ispitivanje. Za nekoliko mjeseci ć emo ga zamoliti da potpiš e dokument o povjerljivosti i reć i ć emo mu da ste primljeni u Sigurnosnu služ bu. Bit ć e jako ponosan na vas, obeć avam vam.« Ovaj put se bojnik Gonzalez nasmijao, a Kate se zarumenjela. »Za koliko moram donijeti odluku?« upitala je. »Za najviš e sat vremena«, odgovorio je bojnik. Otvorila je usta da se pobuni, no prekinuo ju je. »Znam da ovo djeluje jako nepravedno, no vrijeme nam je sada iznimno važ no jer o njemu ovisi verzija prič e za javnost. Ako se odluč ite vratiti, moramo vas odvesti kuć i dok još traje pomutnja na Lindisfarneu.« »A ako odlučim ostati?« ≡ »Onda moramo krenuti s pripremama«, rekao je. Na kraju je za samo deset minuta bojniku priopć ila svoju odluku. Cestitao joj je i poveo je niz vijugav sivi hodnik u jednu od soba za sastanke gdje je ponovno srela Jamieja Carpentera i djevojkuvampiricu, Larissu Kinley. Cak je i tada, kad se prisjeć ala najvaž nijeg dana svoga ž ivota, primijetila poluosmijehe i sramež ljive poglede koje su si njih dvoje upućivali. Sutra, pomislila je, reći ću im sutra. Netko joj je pokucao na vrata i tiho je preš la preko sobe da otvori. Smiješ ila se jer ju je samo jedna osoba mogla traž iti u ovo doba. Shaun Turner stajao je na hodniku i nasmiješ io joj se kad ju je vidio. Gurnuo ju je unatrag s rukama oko njezina struka i usnama na njezinima. Jedna misao prošla joj je kroz glavu kad su se srušili na krevet. Barem sam ja dobra u čuvanju tajni. Eto, jedno od njih dvoje ne zna. Jamie je stajao pred vratima ureda admirala Sewarda na razini A, namješ tao je kosu na č elu i utrpavao majicu u hlač e. Viš e od toga nije se mogao upristojiti. Pokucao je na vrata. »Slobodno«, č uo je priguš eni glas. Otvorio je teš ka vrata i uš ao unutra. Direktor Odjela 19 je sjedio za stolom. Dokumente na kojima je radio slož io je na urednu hrpu otvorenih predmeta i toplo se


nasmiješio Jamieju koji je uzvratio osmijeh. Zbliž ili su se u posljednjih nekoliko mjeseci; ujednila ih je tuga zbog gubitka Frankensteina koji je Sewardu nedostajao jednako koliko i Jamieju. Zbliž io ih je i Sewardov nepremostivi osjeć aj krivnje zbog smrti Juliana Carpentera. Jamie nikada nije krivio Henryja Sewarda zbog oč eve smrti; to je mjesto u najmrač nijim i najstraš nijim zakucima njegove duš e zauzeo izdajnik Thomas Morris koji je umro prije nego š to ga je Jamie natjerao da plati zbog onoga š to mu je uč inio. No admiralovo grizoduš je bilo je stvarno, iako sasvim neosnovano, i Jamie je tako dobio priliku saznati kakav je njegov otac zapravo bio. Proveli su mnoge več eri u ovom uredu. Direktor je prič ao prič e o Julianu Carpentera, a Jamie ih je ž edno upijao i preprič avao majci izostavljajući nasilne dijelove. Carpenterovi su se zbog toga opet osjeć ali kao obitelj, ponovno su izgradili spone koje su nestale u godinama nakon Julianove smrti kad ni majka ni sin nisu znali kako da popune prazninu u svojim životima. A vidi nas sad, pomislio je Jamie i priguš io smijeh. Ja lovim i uništavam vampire, ona je vampir i živi u ćeliji stotinama metara ispod zemlje, a nikad se nismo bolje slagali. »Što je smiješno, Jamie?« upitao je Seward. Očigledno nije tako dobro prigušio smijeh. »Ništa, gospodine«, odgovorio je. Seward mu se nasmiješio. »Voljno«, rekao je. Jamie je stao u prirodan polož aj i stavio ruke iza leđa. »Izvještaj, molim.« »Niš ta bitno, gospodine«, rekao je. »Otac i kć i vampiri su opljač kali banku krvi jedne bolnice.« »Jeste li ih zarobili?« »Jesmo, gospodine. Predao sam ih dr. Yenu, gospodine.« Direktor je kimnuo. »Odlič no. Lazarus treba sve toplokrvne vampire koje može naći.« »Tako mi je rečeno, gospodine.« »Ima li znakova?« »Da, gospodine. Na zidu ispred bolnice. One iste dvije riječi.« Admiral Seward je opsovao, nažvrljao neku riječ na papir.


»Gospodine«, nastavio je Jamie. »Zaš to Projektu Lazarus treba toliko živih vampira? Što rade s njima?« Direktor je spustio olovku na stol i pogledao mladog operativca. »Projekt Lazarus je povjerljiv, Jamie«, odgovorio mu je. »Znaš š to znači ta riječ, zar ne?« »Da, gospodine.« »Dopusti mi da te podsjetim ako si sluč ajno zaboravio. To znač i da svi koji moraju znati svrhu Projekta Lazarus već znaju njegovu svrhu. Je li to jasno, operativče?« »Jest, gospodine.« »Odlič no! Sutra je na rasporedu sastanak za posebnu skupinu Nultog sata u 11 sati. Prisutnost je obvezna.« »Imamo li nove informacije, gospodine?« upitao je Jamie nada juć i se. Admiral Seward je samo odmahnuo glavom. »Rutinski sastanak, Jamie. Možeš ići.« Jamie je kimnuo i napustio Direktorov ured. Dok je hodao prema dizalu koje ć e ga napokon odvesti u krevet, sjetio se govora koji je admiral Seward održ ao prije mjesec dana. Tada su saznali za Projekt Lazarus, tad je rođena Posebna skupina Nultog sata i tog se dana posao svakog operativca iz temelja promijenio. Taj govor je sve promijenio.


3. UMJETNOST PRIZNAVANJA DVADESET I DEVET DANA RANIJE »Znaš li o čemu se radi?« upitala je Larissa. Ona i Jamie iš li su niz glavni hodnik razine B prema dizalima. Larissa je imala ruč nik oko ramena i bila je odjevena u tamnozelenu potkoš ulju i kratke hlač e. Jamie je pretpostavio da je bila na Igrališ tu s Terryjem, u velikom, znojem okupanom carstvu instruktora koji je vladao željeznom rukom. Nije joj se nimalo svidjelo što je prekida. »Nemam pojma«, odgovorio je Jamie gledajuć i je. »Dobio sam istu poruku kao i ti.« Spavao je kad se oglasila njegova konzola i bio je jednako nervozan kao Larissa. »Dobro«, rekla je, »nemoj me pojesti.« »Oprosti«, rekao je i umorno joj se nasmiješio. Tinejdž eri su bili umorni kao nikada u ž ivotu. Jednostavno je bilo nemoguć e naviknuti se na tempo Odjela 19 iako im je sada bilo puno lakš e obavljati posao i baviti se onim sekundama koje su predstavljale njihov druš tveni ž ivot. Nad njima se nadvijala sjena koju nisu mogli zaustaviti svi T-Bonei i sva ultraljubičasta svjetla na ovome svijetu. Za nekoliko dana će Božić. Cak se i u Petlji ispunjenoj muš karcima i ž enama kojima je na pameti bila samo njihova misija mogao osjetiti blagdanski duh. Operativci koji su imali obitelji i ž ivot izvan baze, kao š to je Jamiejev otac nekada imao, ispunjavali su č asnič ku blagovaonicu prič ama o drvcima, ukrasima, darovima koje treba kupiti dok su oni mlađi operativci mijenjali smjene da bi na barem nekoliko dana uspjeli vidjeti svoje najdraž e. Za Jamieja i Larissu blagdan je bio tek bolan podsjetnik na to koliko su drugačiji od svih drugih, čak i od Kate. Dvoje tinejdž era bili su jedinstveni po tome š to ih je Obavješ tajni odred Crne svjetlosti izbrisao iz svih postojeć ih služ benih zapisa u ovome svijetu. Larissa nije znala za to, no da je njezina majka ikada uš la u neki vladin ured pokuš avajuć i dokazati da ima kć er, ne bi uspjela u lome. Nije postojao niti jedan služ beni zapis da se to dijete ikada rodilo ili ž ivjelo. Njezin primjerak Larissinog rodnog lista bio bi


proglašen krivotvorinom. Isto tako i za Jamieja; iz razloga š to je sada sin stvorenja koje ne postoji, a Larissa zato š to jest stvorenje koje ne postoji. Kate je još uvijek postojala; smatrala se nestalom nakon napada na Lindisfarne, no njezin otac je znao da je živa iako se morao zakleti na šutnju. Jamie i Larissa bili su dobrovoljni zatvorenici Odjela 19, nisu mogli ž ivjeti nigdje drugdje jer nigdje drugdje nisu niti postojali, Jamie je jednom upitao admirala Sewarda što bi se dogodilo kada bi se jednoga dana pož elio ož eniti i zasnovati obitelj, priuš titi si privid normalnoga ž ivota. Seward je rekao da bi mož da, možda bilo moguć e nanovo ga uvesti u svijet pod novim identitetom. Jamieju nije zvuč ao baš uvjerljivo. No, priznao je da bi Larissi bilo mnogo tež e. Ostatak njegove obitelji ž ivio je u ć eliji u dnu Petlje i maleno bož ić no drvce krasilo je tu ć eliju već tjedan dana. Larissina obitelj, posebice njezin mali brat, sada su nastavili sa ž ivotom bez nje i pripremali se za ono š to je nekad bio njezin omiljeni dio godine. Razgovarali su o tome već viš e puta pokuš avajuć i se ne raž alostiti još viš e. Imali su jednu zajednič ku ž elju: da Bož ić š to brž e prođe i da im se ž ivoti vrate u ono š to su poč eli smatrati normalnim. ≡ Stigli su do dizala i pritisnuli gumb s oznakom 0. Poruka koja se pojavila na njihovim konzolama bila je poslana svim operativcima u Crnoj svjetlosti, i aktivnima i neaktivnima. Pozivali su ih na sastanak u Operativni centar. Admiral Seward izvijestio je Jamieja prije manje od tri sata kad se tim G-17 vratio iz rutinskog posjeta naselju juž no od Birminghama. Nije spomenuo niš ta o nadolazeć em sastanku. Seward je bio už asno zauzet od masakra na Lindisfarneu, i Jamie nije bio iznenađen. Bio je malč ice povrijeđen jer je ž elio vjerovati da je admiralu Sewardu malo bitniji od ostalih pridošlica. Jamie i Larissa iziš li su na razini 0 i krenuli prema Operativnom centru. Siroka ovalna prostorija već je bila gotovo dupkom puna. Naš li su mjesta uza sam zid. Jamie je primijetio Kate kad su se probijali kroz guž vu i kimnuo joj. Nasmiješ ila im se i vratila pogled na platformu pred sobom i ogroman ugašeni zaslon.


Admiral Seward stajao je na platformi i tiho razgovarao s Calom Holmwoodom, zamjenikom Direktora. Obojica su imala ozbiljne izraze lica i Jamie je osjetio nervozu kako mu se podiž e u prsima. Nakon Lindisfarnea je svime zavladao potpuni kaos jer se Odjel 19 nastojao prilagoditi novim saznanjima koja su doš la nakon spaš avanja Jamiejeve majke; otkrić e Morrisove izdaje, uniš tenje Alexandrua Rusmanova, tragič ni gubitak pukovnika Frankensteina. Jamie još uvijek nije smio pomisliti na to. »Seward je neš to ozbiljan«, reč e Larissa kao da Jamieju č ita misli. »Što se događa?« »Ne znam«, tiho joj je odgovorio kad je Cal Holmwood siš ao s platforme i zauzeo stolac u prvome redu. »Izgleda da ć emo uskoro saznati.« Admiral Seward priš ao je katedri koja je stajala u sredini platforme i primio se rukama za njezine rubove. Pogledao je masu operativaca pred sobom s pokeraš kim izrazom lica. Zatim je proč istio grlo i progovorio. »Operativci Odjela 19«, započ eo je. »Doš lo je vrijeme da stavimo karte na stol. Bit će vam teško čuti ono što vam imam reći, no smatram da je potrebno da znate. Znam da mnogi od vas imaju pitanja vezana za događaje od 26. listopada i mnogi od vas su mi ta ista pitanja i osobno postavili. Zao mi je š to vam do sada nisam mogao dati nikakve odgovore. Provodile su se istrage i potpunu sliku smo dobili tek nedavno. Danas sam ovdje da vam opišem tu sliku.« Seward je bacio pogled preko svoje publike i č inilo se da je na njihovim licima pronaš ao ono š to je traž io. Kimnuo je i nastavio s govorom. »Uvjeren sam da je velika već ina vas upoznata s događajima na Lindisfarneu te noć i. Za one koji nisu, dostupan je izvješ taj broj 6723/F koji pruž a podroban opis. Ono š to malo vas zna jest č injenica da incident na Lindisfarneu, usprkos tomu š to je doveo do uniš tenja Alexandrua Rusmanova i pogibije pukovnika Frankensteina te izdaje Thomasa Morrisa, nije najbitniji događaj te več eri. Ono najbitnije dogodilo se četiri tisuće kilometara dalje, u bazi SPC-a u Polijarniju.« Jamie se trgnuo. Spasili smo moju majku. To valjda ne zaslužuje spomen. »U donjim razinama SPC-ove baze«, nastavio je Seward nakon


dubokog uzdaha, »nalazi se trezor broj 31. Sve do 26. listopada sadrž avao je najvredniji artefakt poznat Odjelima koja se bave nadnaravnim u svijetu. Sadrž avao je ostatke Vlada Tepeš a, č ovjeka koji je postao poznat kao Grof Drakula.« Prostorija je eksplodirala. Pola operativaca koji su sjedili naglo je ustalo i zrak se odjednom ispunio stotinama glasova koji su vikali i vriš tali. Admiral Seward podignuo je ruku ž eleć i smiriti masu i zatim je povikao da ž eli tiš inu, huka je zamrla i nestala u tjeskobnoj i neprijateljskoj atmosferi. Operativci su sjeli na svoja mjesta polako, š okiranih i zbunjenih lica, ljuti i nepovjerljivi. »Znam da je ovo š ok za vas«, rekao je Seward. »Stoji č injenica da je Odjel 19 osnovan 1892., nakon suoč avanja s Drakulom. Ti događaji poznati su š iroj javnosti jer su toč no opisani u Stokerovoj knjizi. Svi vi mogli ste provjeriti toč nost podataka usporedivš i ih s dokumentima u našem arhivu, no čini se da to nikome nije palo na pamet.« »Drakula je jako oslabio nakon svoga putovanja preko pola Europe i nož evi u rukama Jonathana Harkera i Quinceya Morrisa prolili su mu posljednju kap krvi. Njih dvojica, John Seward, Arthur Holmwood i Abraham Van Helsing mislili su da je mrtav. Bili su prvi ljudi koji su izazvali i porazili jednog vampira i nije bilo razloga da ne misle tako. Tek je nekoliko godina kasnije profesor Van Helsing, prouč avajuć i nadnaravne oblike ž ivota, shvatio da je Drakula neaktivan, ali ne i mrtav. Otkrio je da se vampira mož e vratiti natrag u ž ivot ako se neaktivnim ostacima doda dovoljna količina krvi. Kad je profesor Van Helsing shvatio š to mora uč initi, vratio se u Transilvaniju zajedno s pratnjom ruskoga cara da bi uzeo ostatke i stavio ih na sigurno. Pratnja ga je izdala i odnijela ostatke u Moskvu. Od tada su kod Rusa, to jest bili su do 26. listopada, kad ih je Valeri Rusmanov ukrao iz SPC-ove baze.« Seward je zastao oč igledno se pripremajuć i na još jedan ispad kojeg nije bilo. Muš karci i ž ene iz Odjela 19 bili su previš e š okirani i prestrašeni da bi razmislili o onome što su čuli. »Obavješ tajni odred vratio se s nekoliko preliminarnih zaključ aka. Prvo, č ini se da je Valeri bio u potrazi za Drakulinim ostacima od poč etka dvadesetoga stoljeć a, ubrzo nakon š to je nestao u Rusiji.


Drugo, jasno je da je doš ao do njih uz pomoć Thomasa Morrisa, č ija izdaja nije završ ila pomaganjem Alexandruu Rusmanovu da riješ i razmirice koje je imao s obitelji Carpenter.« Jamie je osjetio kako mu se lice crveni jer se nekoliko operativaca polako okrenulo i pogledalo u njega. Zurio je u katedru ne ž eleć i ih gledati i šutke preklinjao Sewarda da nastavi. »Trenutač no ne znamo gdje je Valeri Rusmanov«, rekao je Direktor. »Nadzor sve Valerijeve poznate imovine nije dao nikakve rezultate kao ni ispitivanje vampira s dobrim vezama. Jednostavno rečeno, nemamo pojma gdje je. Osim toga, mi smo ... « »Vratit ć e ga, je li tako?« prekinuo ga je neki operativac kojeg Jamie nije poznavao. »Valeri. Vratit će Drakulu.« »Operativč e Carlisle«, odgovorio je Seward ozbiljno, »ž alim š to moram reć i da je Obavješ tajni odred podnio izvješ taj u kojem piš e da je to najvjerojatnije već učinio.« Ovaj put je erupcija glasova bila jako slič na ustraš enom vriš tanju. Osjetio je kako mu se srce stiš će u maleno klupko panike; nikad ranije nije vidio takvu reakciju kod muš karaca i ž ena iz Crne svjetlosti, muš karaca i ž ena koje je smatrao nepokolebljivima i neustraš ivima. No strah u operativnom centru bio je gotovo opipljiv, gust i zagluš ujuć . Direktor je svojim mirnim i odmjerenim glasom objavljivao neš to š to nitko u prostoriji nikad ne bi ni pomislio, a kamoli se pripremio na to. To je bila doslovno najgora stvar na svijetu koju im je mogao reći. »Dosta«, povikao je admiral Seward. »Zar stvarno mislite da ne znam koliko je ovo ozbiljno? Govorim vam zato š to smatram tla svi imate pravo znati š to nas č eka. Nemojte da se pokajem zbog te odluke!« Ljudi su posramljeno spustili glasove i poglede prema svojim stopalima i tjeskobno se smirili. Već ina operativaca ostala je stajati i kad je Seward shvatio da nemaju namjeru ponovno sjesti, nastavio je. »Iako postoji trač ak moguć nosti da je Valeri odluč io ne ož ivjeti svoga gospodara ili pak nije uspio u tome, služ beni stav Odjela 19 je da je Drakula ponovno ž iv i prisutan na ovom planetu. Nemamo nač ina da saznamo koliko dugo je tako, no buduć i da je za proces ož ivljavanja dovoljna samo oveć a količ ina svjež e krvi za potapanje ostataka, pretpostavljamo da se proces dogodio unutar dvadeset i


četiri sata od krađe pepela, dakle tijekom 27. listopada.« »Zaš to ga nismo vidjeli?« upitao je operativac Carlisle drhtavim glasom. »Zašto nije došao i pobio nas sve?« »Vjerojatno je slab«, č uo je Jamie samoga sebe i iznenadio se kad su sve oč i u prostoriji poč ele gledati u njega. »Nakon ož ivljenja ć e vjerojatno biti slab.« »Toč no, poruč nič e Carpenter«, rekao je Seward i more glava opet se okrenulo prema njemu. »Profesor Van Helsing je nadugo i naš iroko pisao o razdoblju oporavka ož ivjelih vampira nakon š to su mu Rusi oduzeli Drakuline ostatke. Znanstveni odred nedavno je proš irio to istraž ivanje i doš ao je do nekoliko grubih zaključ aka. Postoji nekoliko faktora koji utječ u na vrijeme oporavka vampira poč evš i od dobi stvorenja, to jest njegovoj starosti prije neaktivnog razdoblja te razdoblja koje je stvorenje provelo u obliku pepela. Daleko je to od egzaktne znanosti, no uspjeh smo doć i do vremenske crte s kojom mož emo raditi i koja vodi do trenutka kojemu smo dali tajno ime Nulti sat. To je sat u kojem ć e Drakula prema naš im procjenama povratiti svu snagu. Taj trenutak je, dragi operativci, stotinu i dvadeset dana od danas, 19. travnja.« »Kriste«, zarež ao je Jacob Scott. Prekaljeni Australac nijednom se nije dignuo iz svoga stolca u drugom redu, a ni sada nije izgledao nimalo uplaš eno, nego jako odluč no. »Cetiri mjeseca. Ako ga ne sredimo tijekom sljedeć a č etiri mjeseca, neć emo ga nikada. O tome se radi, je l' tako?« Admiral Seward je kimnuo. »To je naš a pretpostavka, Jacobe. Drakula u svojoj punoj snazi predstavlja prijetnju kakvu naš i simulatori nikada ne bi mogli doč arati. On je prvi i najstariji vampir na licu zemlje, time i najmoć niji; jednostavno ne mož emo predvidjeti š to bi se dogodilo ako se ponovno uzdigne. Naš a daljnja strategija je da jednostavno ne dopustimo da se to dogodi. Imamo č etiri mjeseca da pronađemo Valerija i Drakulu i da ih obojicu uniš timo. Nakon toga to mož da neć e biti moguć e. Stoga imam još tri obavijesti za vas.« More crnih uniformi se opet uskomešalo, ali Seward ih je samo ignorirao. »Prvo, skupit ć u i voditi jednu posebnu skupinu sa zadać om da osmisli i provede strategiju Odjela u sluč aju Drakule i Valerija. Oni od vas koji su odabrani za ovu skupinu bit ć e obaviješ teni na vrijeme.


Drugo; obavješ tavam vas da je formiran povjerljivi pododjel Odjela za znanost, pod tajnim imenom Projekt Lazarus. Sve informacije o djelatnostima ovog odjela odavat ć e se strogo po potrebi i to je povezano s treć om stvari koju moram objaviti. Do daljnjega standardna operativna procedura neć e biti uniš tenje svih vampira, nego ćete ih morati dovesti u Petlju i predati Projektu Lazarus.« Sokirane operativce preplavio je val maloduš nog negodovanja, no Seward je već polako gubio strpljenje. »Tiš ina«, povikao je. »Svaki operativac koji se smatra nesposobnim za provedbu nove procedure ili nesposobnim za snalaž enje u ovakvoj situaciji, neka se odmah predbiljež i na popis neaktivnih. Od ostalih oč ekujem da izvrš avaju svoje duž nosti kao i do sada. Ako imate pitanja, obratite se meni ili vaš em nadređenom časniku. Sada ste slobodni i možete ići.« Seward je siš ao s platforme i napustio Operativni centar, a Cal Holmwood i Paul Turner krenuli su za njim. Ostali operativci međusobno su razgovarali priguš enim glasovima i raskolač enim očima. Larissa je pogledala Jamieja i lagano zatresla glavom. »Sranje«, rekla je. »Blago rečeno«, odvratio je Jamie.


4. MUKE ODRASTANJA CHATEAU DAUNCY, AKVITANIJA, JUGOZAPADNA FRANCUSKA Na dugom naslonjač u boje krvi, u radnoj sobi Valerija Rusmanova iz koje je pogled pucao na prostranu Landeš ku š umu, lež ao je prvi vampir na svijetu. Tri mjeseca nakon njegova ož ivljenja, grof Drakula je napokon poč eo poprimati svoj nekadaš nji izgled, izgled vampira koji je ž ivio viš e od č etiri stotine godina prije nego š to su ga osudili na stogodiš nje lutanje limbom. Crna griva prosipala mu se po ramenima, odmaknuta s visokog č ela. Bujne, neuredne obrve uzdizale su se nad oš trim i uskim nosom koji je nalikovao oš trici skalpela. Crni brkovi posve su mu pokrili gornju usnicu, uokvirujuć i svirepa, tanka usta. Grof je bio odjeven u jednostavan crni ogrtač . Zurio je u vrata i č ekao da Valeri donese večeru. Bio je slab. Izluđujuće, ponižavajuće slab. Svaki gutljaj svjež e krvi koju mu je Valeri savjesno donosio svake več eri vrać ao mu je djelić po djelić izgubljene snage. Nekoliko tjedana nakon ož ivljenja nije se mogao ni pomaknuti. Tijelo mu je bilo mekano i č inilo se savitljivim poput gline. S vremenom je otvrdnulo, miš ić i i meso poprimili su nekadaš nji oblik, no moć kojom je nekada brisao s lica zemlje cijele gradove još je uvijek bila tek sjećanje. Sve u svoje vrijeme. Samo polako. Sve u svoje vrijeme. Tad će ovaj svijet platiti. Trenutno je Gospodar tame, Nabijač , Okrutni knez kojeg su se bojali svi u znanom svijetu, i prijatelji i neprijatelji, bio slab poput boležljiva djeteta. Drakula je podignuo glavu stenjuć i od muke i pogledao kroz prozor radne sobe svoga najvjernijeg podanika iznad uređenog parka oko dvorca i tamne borove š ume. Mozgom su mu juriš ala dva iskonska nagona; glad i osveta prema onima koji su mu ukrali cijelo jedno stoljeće i koji su ga sveli na ovo što danas jest. Nakon ož ivljenja, kada je drevni vampir započ eo spor i bolan proces oporavka, Valeri mu je paž ljivo opisivao š to se dogodilo dok je


spavao. Povijest dvadesetoga stoljeć a, u kojem je č ovjek postigao mnogo viš e od onoga š to bi i najoptimistič niji viktorijanski futurist mogao pretpostaviti, bila je duga, zbunjujuć a i smrtno dosadna. On se nikada u ž ivotu nije htio baviti postignuć ima drugih, ni kao č ovjek, ni kao čudovište. Njegov svjetonazor bio je sasvim jednostavan. Sto se njega tič e, ostatak svijeta postoji samo da bi se on okoristio njime. Ove Valerijeve novotarije to neć e promijeniti. Nije ga zanimao rast gradova niti tehnološ ka postignuć a koje mu je Valeri opisivao tako jednostavno i polako, kao da se obrać a djetetu. Zrakoplovi, automobili, putovanja u svemir, televizija, telefoni, Internet - niš ta od toga nije ga zanimalo. Nije vidio razloga za sumnju u to da ć e mu ovaj svijet služ iti kao i proš li, pogotovo ako se nije promijenila ona jedina stvar koja mu je bila bitna. »Krvare ... li ... još ... uvijek?« Drakula je prekinuo Valerijevo izlaganje glasom koji obično uho ne bi čulo. »Da, gospodaru«, odgovorio je Valeri. »Ljudi još uvijek krvare.« »Onda ... ne želim ... znati ... ništa više.« ≡ Otvorila su se vrata radne sobe i Valeri je uš ao unutra vukuć i za sobom onesviješ teno tijelo mlade djevojke. Glava joj je bila krvava i pete su joj greble drveni pod. Miris krvi ispunio je Drakuline nosnice i njegove blijedoplave oč i poprimile su groznu crvenu boju, onakvu kakvu nijedna osoba zdrave pameti ne bi mogla gledati dulje od sekundu ili dvije. »Dar za Vas, gospodaru«, šapnuo je Valeri uz duboki naklon. »Hvala ti, Valeri«, odgovorio je grof Drakula glasom koji je zvuč ao poput raš panja olovke o papir. Valeri je prinio djevojku Drakuli otvorivš i joj vrat oš trim noktom. Kad je krv potekla, Drakula je ustima zatvorio njezinu ranu i poč eo sisati gladno poput novorođenč eta. Valeri je pridrž avao djevojku, no okrenuo je glavu jer nije bilo prikladno gledati gospodara dok se hrani. Pustio je pogled da luta radnom sobom u koju nije stupio već pedeset godina do dana kad je doveo oživjeloga gospodara. Chateau Dancy bio je omiljeno utoč iš te njegove supruge Ane, njezino omiljeno mjesto na cijelom svijetu. Osim samog Valerija,


jedino je ovaj dvorac mogao utiš ati ludilo koje je bjesnilo u njoj. Kad je umrla, kad su mu je uzeli, naredio je da ovo mjesto zatvore i zakuju nadajuć i se da ć e zatoč iti tugu među ovim drevnim zidovima. Bilo mu je bolno boraviti ovdje, mnogo bolnije nego š to je oč ekivao, ali tako je moralo biti. Dvorac je predstavljao njegov jedini posjed za koji nitko drugi nije znao. Bio je uvjeren da ga neć e pronać i ni Crna svjetlost ni njezini prokleti poboč nici. Samo je ovdje nesmetano mogao odnjegovati do ozdravljenja svoga gospodara. Djevojč ina krv nahrupila je u Drakulina usta i istoga je trena osjetio snagu kako mu dolazi. Znao je da neć e potrajati, no znao je i da je sa svakim novim gutljajem bliže svome starom obličju i osveti. Zeleć i iskoristiti kratkotrajnu navalu snage, obratio se Valeriju glasom koji je odjekivao prostorijom, glasom koji je nekada pokretao vojske i slao tisuće ljudi u smrt. »Gdje ti je brat?« upitao je Drakula. »Zaš to Valentin nije ovdje da ti pomogne? Ne želim da sam nosiš ovaj teret, prijatelju stari.« »Valentin je u Americi, gospodaru«, odgovorio je Valeri uz grimasu gađenja na licu. »Ne marimo jedan za drugoga.« Drakula je zarež ao i Valeri se na trenutak uplaš io. Ož ivljenje njegova gospodara bilo je ishod potrage koja mu je uzela cijelo stoljeć e, po trage kojoj je ostao vjeran kad je njegov brat Alexandra izgubio razum, a Valentin mu okrenuo leđa posvetivš i se sramotnom i dekadentnom ž ivotu u New Yorku. Danas, kad je potraga napokon završ ila i urodila plodom, Valerijevo mjesto Drakulina miljenika zauvijek ć e ostati samo njegovo; slijedit ć e gospodara vjerno, sretno i ponosno. No, u proteklom stoljeć u, dok je Drakula spavao pod ruskim snijegom, Valeri je zaboravio š to to znač i biti uplaš en. Sad se prisjetio drhtureći u hladnoj radnoj sobi. »Idi k njemu«, rekao je Drakula. »Reci mu da mu gospodar naređuje da se vrati. Reci mu da ima mnogo posla.« »Naravno, gospodaru«, odgovorio je Valeri. »Odmah ću krenuti.« Drakula je zastenjao od zadovoljstva. »Oduvijek si mi vjerno služ io, Valeri. Nikada nisi propitivao moje odluke. Kad ja zagospodarim ovim svijetom, kad sva trupla ovih jadnih stvorenja skupim na hrpu i zapalim ih, kad mojim neprijateljima ne ostane niš ta više, mjesto s moje desne strane bit će tvoje, kao što je i bilo.« »Bit će mi čast, gospodaru.«


»Sad me ostavi«, rekao je Drakula odmahnuvš i rukom prema Valeriju koji je poslušao i polako izišao iz radne sobe. Drakula ga je gledao kako odlazi te se naslonio i zurio u ukraš eni strop iznad sebe. Već je osjeć ao kako ga snaga napuš ta, no odluč io je kako neć e dozvoliti da ga to razljuti. Proš la su tri mjeseca otkada se probudio u gadnoj lokvi krvi u kapelici Rusmanovih, gol, vriš teć i, održ avajuć i se na ž ivotu samo vlastitom voljom. Nije prepoznao samoga sebe kad se tako nasilno ponovno rodio. Prepoznao se tek kad je Valeri kleknuo pred njega i rekao jednu jedinu riječ. Gospodaru. Shvatio sam tko sam kad me nazvao gospodarom. Njegovo putovanje je od svoga krvavog poč etka bilo dugač ko i teš ko, no postajalo je svakim danom sve lakš e. Znao je da barem kratko vrijeme mož e biti strpljiv. Znao je da mož e podnijeti sve boli ovoga svijeta. Koliko god ga je boljelo ponovno rođenje, ono nije bilo niš ta u usporedbi s onom noć i kada je započ eo svoj novi ž ivot, prije više od pet stotina godina.


5. PONOVNO ROĐEN TELEORMANSKA ŠUMA, BLIZINA BUKUREŠTA, VLAŠKA 12. PROSINCA 1476. Vlad Tepeš bjež ao je kroz tamnu š umu ostavljajuć i buku bitke i vriskove vojnika iza sebe. Otrgnuo je kraljevski oklop sa svojih prsa i odbacio ga, no još uvijek je č uo povike i trku svojih progonitelja koji su mu svake minute bili sve bliže. Barem petorica Turaka, mož da i š estorica ili viš e. Vlaš ki knez je najbolje od svih znao kakvi će ga užasi snaći ako ga se Turci domognu. Davao je sve od sebe da pobjegne upadajući u meko šumsko tlo. Radije ću umrijeti nego da me uhvate, mislio je, ni pred kim ja neću poniknuti glavom. Vojska koja je napredovala preko njegove zemlje bila je peterostruko jač a od njegove. Prije otprilike godinu dana Stjepan Bathory, transilvanski knez, pomogao je Vladu vratiti prijestolje; zajedno su umarš irali u Vlaš ku ujedinivš i snage, a Basarab, kukavni starac koji je naslijedio Vladova brata Radua na prijestolju, pobjegao je bez borbe. Stjepan je odbio ostati i pomoć i Vladu da uč vrsti svoju treć u vladavinu -izdaja, to je bila izdaja - i njegov odlazak ga je oslabio. Za nekoliko mjeseci obavijestili su ga da se turska č eta pojavila na sjeveru. Kad mu je postalo jasno da neć e dobiti pomoć , izjahao je da doč eka Turke na ravnicama pored Bukureš ta prać en svojom elitnom moldavskom stražom i vojskom od četiri tisuće ljudi. Borili su se kao da ih je četrdeset tisuća. Borili su se i izginuli, kao što muškarci trebaju. Krv se slijevala niz Vladovu ruku jer ga je dohvatio mač i sruš io s konja, no nije osjećao bol. Umjesto toga osjećao je eterični mir koji mu je podario jasnoć u kakvu dobiju samo ljudi koji pokuš avaju spasiti goli ž ivot. Negdje iza njega, bjež eć i i pokuš avajuć i se spasiti ili pak lež eć i mrtvi na krvlju natopljenom tlu, bili su njegovi generali, brać a Rusmanov. Kad je postalo jasno da je bitka izgubljena, da je doš ao kraj njegovoj treć oj vladavini nad Vlaš kom, Vlad je pobjegao ne


osvrćući se. Na trenutak je osjetio krvinju, no brzo ju je otjerao. Nikad im nisam obećao besmrtnost. Slijedili su me otvorenih očiju i s radošću dijelili ratni plijen sa mnom. Sunce je nestalo pod obzorom na zapadu i tama se spuš tala oko Vlada. Zastao je pod ogromnim hrastom da dođe do daha i osluš kivao korake svojih progonitelja. Suma je bila tiha. Nije se č uo ni jedan jedini zvuk i Vladovo divlje zadovoljstvo š to je uspio pobjeć i od Turaka ustupilo je mjesto iznenadnom nemiru. Deblo hrasta izgledalo je drevno, zavrnuto i zapetljano na nač in kakav nikada nije vidio. Tisuć e puta projahao je kroz ovu š umu, lovio je tu mnogo puta otkad je svoju ljetnu rezidenciju preselio u maleni grad Bukureš t. Pogledao je oko sebe po malenoj č istini na kojoj je stajao i primijetio da je sve drveć e isto, grdosije od zapetljanih grana, iskrzane i sive kore. Ispod njih su rasle biljke kakve Vlad nikada nije vidio. Crno cvijeć e i bodljikava tamnoplava loza. Kakvo je ovo mjesto ? Nikada nisam bio ovdje. Ovo je dubina, proš aptao je neki glas. Vlad se okrenuo nagonski posež uć i za mač em. No, kratka oš trica već je bila izgubljena, naš la se u vratu nekog Turčina koji ga je pokušao spriječiti u bijegu. Mač ti ovdje neće pomoći, rekao je opet onaj isti glas. Bio je lagan, gotovo bezbriž an i č inilo se da dolazi iz njegove glave, odasvud, a ujedno niotkuda. »Tko mi to govori?«, vikao je Vlad stupivš i nasred č istine. » Pokaž i se!« Nije bilo odgovora. Tiš ina u š umi bila je posvemaš nja i posljednji trač ak svjetlosti je nestao. Vlad Tepeš osjetio je kako mu se strah uvlač i u utrobu i ogledao se za putom kojim je došao. Nije ga bilo. Izgubio se. Nije bilo slomljenih granč ica niti utabane trave, nič ega š to bi pokazivalo da je tuda itko proš ao. Vlad je gledao u tamu pokuš avajuć i smiriti svoje unezvijereno srce. Pokuš ao je odrediti kojim smjerom da krene kad je zač uo zvuk, prvi zvuk nakon grotesknog, bezbriž nog glasa koji mu se obratio kad je došao. Cuo je zvuk grebanja i puzanja koji mu se popeo ravno uz


kraljež nicu. Bio je to zvuk neč ega š to puzi uz drevno drveć e, neč ega sporog, starog i strpljivog. Vlad se okrenuo stisnutih š aka traž eć i izvor zvuka među drveć em i niskim raslinjem. Tada je shvatio š to se događa i už as mu je stisnuo srce. Drveć e se micalo. Polako, vrlo polako su se dva drevna bijela hrasta navijala nad njim tvoreć i prolaz jedva viš i od njega koji je vodio u - dubina, ovo je dubina - još dublje u tamnu šumu. Dođi k meni, šaptao je glas, dođi k meni. Vlad je s nevjericom gledao u otvor ispred sebe. Ovo ne mož e biti stvarno, pomislio je. Vjerojatno mu se pomutio um zbog gubitka bitke i pogibije njegovih generala i vojnika, a ovo je tek priviđenje jednoga luđaka? Ne budi smiješan, rekao je glas, a Vlad je povikao. Nestalo je bezbriž nosti u glasu; sad je zvuč ao poput smrti, staro, duboko i mrač no. Dođi k meni dok te još zovem. Nemaš kamo poći. Vlad je pogledao oko sebe i shvatio da glas ne laž e. Drveć e se nadvilo nad njih čineći tako neprobojan zid od korijenja i granja. Našao se u stupici. Odvratno slatka ž uč nakupila mu se u ž elucu i shvatio je da nema izbora. Tjerajuć i vlastite noge da krenu naprijed, tresuć i se cijelim tijelom, Vlad je uš ao u prolaz. Tama ga je sasvim obavila. Iskusio je potpuni izostanak svjetlosti. Cuo je drveć e kako se opet mič e i zatvara prolaz iza njega. Bojažljivo je zakoračio naprijed. Pod njegovom nogom nije bilo ničega. Pokuš ao je vratiti tež inu, uhvatiti se za neš to, ali nije uspio. Uz vrisak je pao u dubinu. Probudio se neodređeni period vremena kasnije. Lež ao je na travi i kad je s mukom otvorio oč i, nad sobom je ugledao zvjezdano nebo. Sazvijež đa su se vrtjela i plesala pred njegovim oč ima. Osjeć ao se kao da njihovu svjetlost mož e dosegnuti rukom. Mnoš tvo crvenih zvjezdica skupilo se u roj i na nebu oblikovalo crvenu bikovu glavu. Zatim su se rasprš ile u milijardu zelenih svjetala koja su nacrtala veliku zelenu zmiju na crnom noćnom nebu. Vladu je pozlilo od slika i morao je okrenuti glavu. Pridignuo se i sjeo na travu pokušavajući se sjetiti gdje je i što mu se dogodilo. Tamnozelena boja trave pod njim bila je jedva drugač ija od crne, usprkos ustreptalom kaleidoskopu svjetala na nebu. Pokrivala je krug promjera mož da deset metara. Na rubovima kruga drevne su kamene


statue stajale poput straž ara ne puš tajuć i nikoga da prođe. Bile su doista groteskne; muš karci i ž ene koji se izvijaju od agonije, ž ivotinje u klinč u nasilja i smrti, demoni s rogovima, oš trim zubima i ribljim ljuskama s izrazima požudnog zadovoljstva na licima. Nad statuama se nadvijalo tek nebo crno poput tinte. Nije bilo prolaza niti vrata koji bi objasnili kako je dospio ovamo. Pao sam. Mislim da sam pao. Sjeć anje je eksplodiralo u Vladovoj glavi i vrisnuo je kad se sjetio; bitka, š uma, drevno drveć e koje se nadvija nad njim, odvratni neprirodni glas koji mu se obratio. Prisilio se da stane na noge i vidio jedinu stvar koja je zajedno s njim stajala u travnatom krugu. Oltar. Veliki pravokutni komad sivoga kamena, grubo isklesan i postavljen na rub travnjaka, ispod dviju statua koje su pokazivale takvo nasilje da se Vlad, o č ijim se krvavim osvetama š aputalo diljem Europe, prenerazio i morao okrenuti glavu. Slova koja nije razumio bila su uklesana u drevni kamen umrljan tamnosmeđom skorenom tekućinom koja je Vlada podsjetila na davno prolivenu krv. Spopao ga je bijes i potrč ao je naprijed. Udarao je š akama o ploč u oltara i vikao prema nepoznatom nebu nad svojom glavom. On ne smije ovako skonč ati, sam i ustraš en na ovom mjestu drevnog už asa; ne on koji je zapovijedao vojskama, brisao gradove i cijele drž ave s lica zemlje, ne on koji je hodao s okrunjenim glavama. Bijesnio je na tamu koja ga okruž uje, kleo se da ć e ubiti onoga koji ga je doveo ovamo, proklinjao svoje neprijatelje, nudio svoju besmrtnu duš u samo da vidi neprijatelje kako ginu i kako ih guta hladna zemlja. Ništa se nije dogodilo. Zvijezde su plesale nad njim, palile se i gasile, kao da milijuni godina prolaze u jednoj sekundi. Statue su nepomič no stajale oko njega gledajuć i ga praznim oč ima. Oltar je ostao tek gromada nepomič nog kamena. Vlad se naslonio na njega. Bijes ga je napustio jednako brzo kako je i došao. Zašto sam ovdje? Ako ovo nije vradžbina, što je onda? Možda sam poludio. Nisi lud, nego si glup, prošaptao je isti onaj glas. Vlad je pogledao oko sebe, no niš ta se nije micalo u muklom krugu statua. Glas je bio zloban i rugao mu se, pokuš avao se domisliti š to bi


sve to moglo znač iti, zaš to ga naziva glupim. Ugledao je smeđe stube na vrhu oltara i sve mu je odjednom postalo jasno. Zario je prste u otvorenu ranu na svojoj ruci i potegnuo. Stenjao je od boli kad mu je krv potekla niz kož u i sasvim pokrila ruku. Podignuo ju je iznad glave i zastao. Ako nisam lud, onda me ovdje čeka samo prokletstvo. Ti si već odavno proklet, zasiktao je glas, a Vlad je u svom srcu znao da je u pravu. Pomaknuo je ruku i tamnocrvene kapi poč ele su udarati o ploč u oltara. Zrak se odjednom ispunio energijom, pucketala je oko Vladove glave i podizala mu gustu crnu kosu s ramena. Gledao je kako mu se jež i kož a na rukama i osjetio gust i mastan nalet moć i u svojim kostima i zubima, kao ž ivotinja. Statue su se poč ele micati, poprimile su ž ivot na svojim postoljima i muč ile jedna drugu sporim, odvratnim pokretima č ineć i tako zid zlostavljanog kamena u bolnom hropcu. Crna tekuć ina poč ela je curiti iz pukotina na oltaru. Izgledala je poput ulja koje upija svu svjetlost. Kad je pokrila cijeli oltar, iz nje su se rodila odvratna, velika usta puna zuba oš trih poput bodež a. Na smiješila su se Vladu. »Što si ti?« upitao je Vlad drhtavim glasom. Ti to nikad ne bi razumio, odgovorila su usta. To nije bio onaj isti glas koji mu se obratio kad se naš ao u dubini. Sada je bio blag, skoro ljubazan. To nije niti važno. Važno je da ja znam što si ti. »A što sam ja?« Čudovište. Usta su se iskrivila u š irok, groteskan osmijeh. Sposoban si za svireposti koje su zadivile čak i mene. Ti si lešinar. Parazit. Ti si... »Dosta«, rekao je Vlad što je čvršće mogao. Usta na oltaru su se još jače nasmijala. Hrabar si. Nekada čak i previše. »Zašto si me doveo ovamo?« pitao je Vlad. Sam si došao. Vikao si po dubini. Ja sam ti samo osvijetlio put. »Zašto?« pitao je Vlad. »Zašto, za Boga miloga? Što želiš od mene?« Želim ti nešto ponuditi. Zauzvrat ćeš mi dati nešto što odavno nisi koristio. »O čemu govoriš?« Dat ćeš mi svoju dušu, rekla su usta iskesivš i zube. Želim tvoju dušu. Zabavljat će me vječno. Platit ću ti, nećeš požaliti.


Vlad je zurio u mokru površ inu oltara. Usta su se još uvijek smiješila i osjetio je kako mu se želudac prevrće. »Sto ć eš ti meni ponuditi?« upitao je. »Kakva bi cijena mogla biti dovoljno velika za to što tražiš od mene?« Mogu ti podariti osvetu, možeš se osvetiti svima koji su ti naudili. Mogu ti podariti vječni život tako da možeš progoniti svoje neprijatelje do kraja njihovih života, bez starenja, bez slabosti. Mogu ti podariti moć da razrušiš cijeli ovaj svijet. Mogu ti podariti sve to. »Slutim obmanu«, rekao je Vlad. »Takva ponuda je zasigurno predobra da bi bila istinita.« U pravu si, odgovorila su usta. Nema svjetla bez tame, nema nagrade bez kazne. Ali ne obmanjujem te. Nisi tražio da čuješ uvjete. »Sada tražim.« Dobro je. Nikada više nećeš vidjeti sunce; skončat ćeš ako ga pogledaš. Nećeš uzimati hranu niti piće, kao što to ljudi čine. Samo će te krv živih stvorenja održavati na životu. Ruke smrtnika i njihovo oružje ti neće moći nauditi i moći ćeš podijeliti svoj novi život s drugima, ako tako poželiš. Ali kada tvom vremenu na ovoj planeti dođe kraj, tvoja duša će pripasti meni i Pakao će te dočekati. Za vijeke vjekova. »Prihvaćam.« Izgovorio je riječ i prije no š to se sabrao. Ponuda odvratnog stvora ga je osudila na ž ivot u sjeni, u prisustvu smrti i krvi, no Vlad je već bio navikao na to. Drugi izbor nije bio vrijedan razmatranja. Njegov dosadaš nji ž ivot već je bio gotov. Turci ć e ga progoniti do kraja svijeta. Radije će ponosito stajati u tami, nego bježati od njih kao crv. Nisam ni sumnjao da hoćeš, rekao je glas. Ali nisam bio završio. Groteskni smijeh se š irio sve dok se nije prolio niz rub oltara i preko tamnozelene trave. »Kako to misliš?«, vikao je Vlad. »Kakva je ovo prijevara?« Nikakva prijevara. Prihvatio si moju ponudu, a da nisi saslušao moj posljednji uvjet. »Reci mi odmah što mi tajiš! Odmah!« Usta su se skupila u dugač ku ravnu crtu. Kad su opet progovorila, glas im je nalikovao na ledenu krv, bol i beznađe. Nemaš se više čime cjenkati. Ne razbacuj se naredbama. Vlad se poč eo tresti od bijesa i odvratnog osjeć aja nadmudrenosti.


Strah mu se opet prolio utrobom i penjao uz kraljež nicu. Už asnuto je gledao u oltar. »Isprič avam se«, prisilio je samoga sebe da izgovori. »Skromno te molim da mi kažeš posljednji uvjet naše pogodbe.« To je već bolje, rekla su usta. Posljednji uvjet jest ovaj: prva krv koju popiješ bit će ključ tvog uništenja. Tvoja prva žrtva će biti jedino sredstvo koje ti može oduzeti tvoj drugi život. »Kakva je ovo prijevara?« vikao je Vlad. »Obeć ao si mi vječ ni život!« Ništa ti nisam obećao. Rekao sam ti da ti mogu dati vječni život, no na tebi je da to ostvariš. Ako si besmrtan, kako bi onda ovaj naš ugovor ikada mogao biti ispunjen ? No pazi, dao sam ti više nego što je dobio ijedan smrtni stvor i bilo bi prikladno da mi budeš zahvalan »Kakva je to zamjena za moju duš u, ako je tvoj dar pun uvjeta i stupica?« Nisam ti niti obećao dar, odgovorila su usta. Obećao sam ti tek pogodbu koju smo sada sklopili. »Onda povlačim svoj pristanak!« Prekasno, rekla su usta smijuć i se. Zatim su se pokrenula, jurnula s oltara i pokrila Vlada crnom tekuć inom, hladnom i pogreš nom kao sam kraj svijeta. Vikao je bez glasa, neprestance, ali tekuć ina ga je stiskala i stiskala, da bi ga naposljetku pustila. Pao je na koljena, sasvim suh i izmož den. Oč i su mu se izvrnule u dupljama, nije vidio niš ta. Kož a mu je bila suha i tvrda poput pergamenta. Nije disao, no još uvijek je bio ž iv, još uvijek je osjeć ao neopisivu bol koju su mu usta nanijela. Kad viš e nije mogao podnijeti agoniju, kad je mislio da ć e ili umrijeti ili poludjeti od boli, crna tekućina se pomaknula i još jednom ga obavila. Umjesto da iskaž e milost i prestane ga muč iti, kao š to se Vlad molio, uronila je u njega, zavukla se u njegove pore i podarila mu osjeć aj moć i kakav nikada prije nije iskusio. Oč i su mu se vratile na mjesto, kož a se izgladila i poprimila boju, srce ponovno zakucalo. Ustao je na noge snaž ne poput debala, stisnuo š ake koje su mogle smrskati planine. Iskonski urlik pronio mu se grlom i ponovno je pao kroz tamnu travu, natrag u dubinu. ≡


Kad je doš ao k sebi, lež ao je na tlu Teleormanske š ume. Otvorio je oč i i prepoznao bijele hrastove nad sobom, miris trave ispod sebe i ledeni povjetarac na svom licu. Oš amuć eno se pitao je li sanjao, je li se njegov um izmuč en bitkom i gubitkom ljudi pobunio protiv njega i podvrgnuo ga ovim slikama iz noć nih mora. No, tad se polako dignuo na noge i osjetio onu istu moć kako ključ a pod njegovom kož om i sjetio se pogodbe koju je sklopio s odvratnim, iskešenim ustima. Čini se da je vrag održao svoj dio pogodbe. Ja ću dati sve od sebe da održim svoj. Nasmijao se tami i osjetio neki pokret u svojim ustima; novi zubi su mu niknuli u desnima savrš eno pokrivš i sjekutić e. Bili su oš tri poput britava i prorezali su mu donju usnicu kao da je svila. Krv mu je potekla u ustima i pao je na koljena pod naletom ekstaze kakvu nikada nije osjetio, zadovoljstva toliko silovitog da je morao zatvoriti oči i čekati da prođe. Kad je napokon proš lo, ponovno je stao na noge i pogledao č istinu na kojoj se probudio. U š irokom krugu oko njega, skriveni grmljem i niskim raslinjem, bili su komadi kamena koji su izgledali kako da su nekad bili postolja statua te jedna omanja kamena gromada koja je nekad davno mogla biti dio neč ega mnogo već eg. No, kamenje je bilo pokopano u zemlji, pokriveno mahovinom i blatom, netaknuto već stotinama, možda čak i tisućama godina. Ovo je mjesto na kojem sam bio. No, sad je staro. Bilo je novo kad sam ja bio tu. Ostavio je kamene ruš evine iza sebe i krenuo u smjeru bojnog polja. Pokoji vrisak pronio bi se zrakom i u daljini je vidio priguš en naranč asti odsjaj turskih lomač a na kojima su gorjela trupla palih vojnika. Iako nije znao š to ć e napraviti kad napokon stigne na popriš te bitke, znao je da se viš e ne boji neprijatelja i njegova oruž ja. Odluč io je saznati kako su skonč ali njegovi generali, trojica brać e č iju je odanost nagradio tako š to ih je ostavio na cjedilu. Kad se š uma oko njega prorijedila, čuo je glasove i polako krenuo prema njima. Seljani su se utaborili na ravnici bježeći pred Turcima. Skupili su se oko velike vatre, sve zajedno mož da petnaest obitelji; muš karci, ž ene i djeca. Grijali su se uz vatru, kuhali vodu u velikim kodovima, drž ali u plamenu komade mesa nabijene na raž anj. Zene su pjevale neku staru pjesmu i Vlad je č uo njihove glasove donesene vjetrom kroz hladni


zrak. Bio je gladan, slinio je zbog mirisa pečenoga mesa. »Ne primičite se, gospodine.« Vlad se polako okrenuo prema izvoru glasa i naš ao se licem u lice sa sredovječ nim muš karcem koji je stajao u sjeni velikog hrasta. Bio je odjeven poput seljaka zemljoposjednika i uperio je luk i strijelu u Vladova prsa. Vlad je podignuo ruku ž eleć i ga smiriti, no seljak je odmah uzmaknuo. »Ne prilazite«, rekao je. »Govorite, da č ujem jeste li prijatelj ili dušmanin?« »Nijedno«, odgovorio je Vlad sablasno se smiješ eć i. »Ja sam neš to drugo.« Muš karac je malč ice spustio luk. »Niste Turč in. Jeste li Vlah? Govorite.« Bio sam«, rekao je Vlad. Glad ga je udarila poput munje. Pao je na koljena i zabacio glavu u agoniji. Glad je jurila utrobom Vlada Tepesa poput uragana. Otvorila je ogromnu provaliju u njegovoj utrobi, nepregledan bezdan praznine. Zgrabio se za prsa, derao si kož u noktima, pokuš avao je otvoriti samoga sebe i ispuniti zjapeć u rupu u svome središ tu. Gromovi agonije jurili su mu glavom, kao da mu netko buš i sljepooč nice i udovi su mu postali teški poput olova. Seljak je odbacio luk i strijelu i potrč ao prema jadnome č ovjeku. Kleknuo je i uhvatio stranca za ramena. Vlad je brzo podignuo glavu i približ io je seljakovom vratu. Nesretnik je vidio už as pred sobom, straš ne crvene oč i usred izopač enog lica, sjajne bijele oč njake kako prodiru ispod gornje usnice. Poželio je vrisnuti, no nije stigao. Vlada su vodili samo nagoni; bol od gladi otjerala je svaku racionalnu misao iz njegove glave. Novim oč njacima trgao je seljakovu kož u, prekinuo mu je ž ilu kucavicu i napio se svjež e krvi. Bol je istoga trena otiš la. Nije bilo ni gladi. Umjesto njih je nastupio osjeć aj neč ega bož anskog. Gutao je krv dok se nije zasitio i uvukao očnjake. Dvije prilike pale su na smrznuto tlo. Vladova prsa ubrzano su se pomicala gore-dolje prš teć i od ž ivota. Seljak se jedva micao dok mu je krv liptala iz rane na vratu. Nekadaš nji vlaš ki knez ustao je i otkrio da lebdi nad tlom. Polako se zavrtio u zraku, nasmijao se odvratnim smijehom koji je odjeknuo


među drveć em i pronio se preko š ume do vatre u taboru. Muš karci su se smrknuli, a žene počele križati. Novorođenčad je zaplakala. Smijeh je umuknuo kad se Vlad nastavio kretati prema bojnom polju lebdeć i polako među drveć em i grmljem, vrteć i se u zraku poput djeteta koje je upravo dobilo zadivljujuć u novu igrač ku. Iza sebe je ostavio tek mrlju prolivene krvi i tamnu priliku seljaka koji se hladio na tlu dok ga je život napuštao.


6. CARPENTER I SIN Jamie se kretao hodnikom razine koja se nazivala prostorom za pritvor i osjeć ao se nelagodno kao i uvijek kad je morao posjetiti majku. Ona je bila jedini zatvorenik Petlje; ostale su prije tri tjedna odveli u dubinu baze Crne svjetlosti i predali Projektu Lazarus. Ultraljubič aste barijere tiho su svjetlucale. Vampiri koje su č uvale odavno su bili otišli. Marie Carpenter je zauzela posljednju ć eliju slijeva, istu onu u kojoj je Larissa boravila ona tri kaotič na dana nakon š to je Jamiejevu majku oteo Alexandru Rusmanov, prije nego š to se oslobodila svojim junaštvom na Lindisfarneu i dobila priliku da se pridruži Odjelu. Jamie se polako kretao hodnikom znajuć i da su ga majč ina istanč ana osjetila primijetila č im je proš ao kroz hermetič ki zatvorena vrata. Znao je i da ć e glumiti da je iznenađena š to ga vidi. Njegova majka je najviš e na svijetu mrzila kada je netko isticao da je postala vampir. Doš ao je tik pred njezinu ć eliju, zastao i duboko udahnuo. Zatim je stupio pred ultraljubičastu barijeru. Pož elio se nasmijati; ć elija je izgledala poput prostorija iz č asopisa za uređenje doma. Buduć i da se nije opirala pritvaranju i buduć i da je majka jednog operativca, dopustili su joj neke stvari koje drugim vampirima nisu. Donijeli su joj njezine stvari iz kuć e, a ona ih je iskoristila kako je najbolje znala. Prostrla je na pod svoj ovalni tepih iz njihove dnevne sobe u Brenchleyu, donijeli su joj i stolić na kojem je Jamiejev otac drž ao noge svake več eri kad se vrati s posla. Dobila je i svoju komodu s ladicama iz spavać e sobe i ukrasila je fotogra ijama svoga sina i pokojnoga muž a. Stara kož na sofa zauzimala je već i dio straž njega zida, a krevet je pokrila plahtama boje jorgovana kojih se Jamie sjećao još odmalena. Njegova je majka pristojno i strpljivo vrać ala svoj stari ž ivot u ovu betonsku kocku duboko ispod zemlje. Na Jamiejevu sreć u na stolić u više nije bilo božićnog drvca. »Hej, mama«, rekao je ušavši u ćeliju. »Kako si?« Marie Carpenter je sjedila na so i, zadubljena u neku knjigu.


Podignula je glavu uz već uobič ajenu grimasu laž nog iznenađenja, š iroko se nasmiješ ila i skoč ila na noge. Priš la je bliž e da ga pozdravi, i majka i sin su se zagrlili nasred kvadratne sobe. »Hej, duš ice«, rekla je grleć i ga č vrsto. »Jesi li dobro? Jesi li danas bio vani?« Usprkos svojoj uniformi i poslu, Jamie je i dalje bio samo tinejdž er, pogotovo u majč inom prisustvu. Zarumenio se č im ga je zagrlila, no istovremeno je bio presretan. Zbog ovoga je otiš ao u srce zla, zbog ovoga je uš ao u drevno zdanje puno mrtvih i nemrtvih, zbog ovoga se suoč io s najstraš nijim č udoviš tem u povijesti č ovječ anstva; sve je to uč inio samo da bi ponovno mogao zagrliti majku i osjetiti ljubav koja isijava iz nje kad su zajedno, ljubav za koju je shvatio da mu nedostaje tek onda kada su je oteli. »Dobro sam, mama«, odgovorio je. »A ti?« Majka ga je još jednom stisnula prije nego š to se odmaknula da ga bolje pogleda. Ponosno je gledala crnu uniformu i paž ljivo preš la rukom preko ružičastog ožiljka na njegovu vratu. »Dobro sam«, rekla je. Nije odmah spustila pogled s njegova vrata. Nakon nekoliko trenutaka je uspjela, nasmiješ ila se i upitala: »Kako je Kate?« Jamiejev osmijeh je iščezao. Njegov odnos s majkom uvelike se popravio otkad su se vratili s Lindisfarnea. Istina o Julianu Carpentera, o čovjeku kakav je doista bio i okolnostima koje su uvjetovale njegovu smrt, ih je oslobodila. Osjeć aj tuge i izdaje ih je oboje obogaljio nakon oč eve smrti i Jamie se uvijek iskaljivao na majci. Sada, kad su ruž ni osjeć aji nestali, majka i sin su se slobodno mogli nanovo zbliž iti. Nedostajao im je na mnogo različ itih nač ina i Jamie je smatrao da ć e im uvijek nedostajati. No sada se lakš e nosio s tugom. Ono š to je nekada bila zjapeć a rupa bez dna sada je postala samo jama sklizavih rubova koju bi gotovo uvijek uspijevao zaobić i. Naž alost, jama je imala svoju blizanku iznad koje je pisalo Frankensteinovo ime. ≡ Ispoč etka je sve iš lo doista sporo. Nastale su nove komplikacije, a najveć a među njima je bila ta da Marie sada mora provoditi dane


zatvorena iza ultraljubič astog zida. Mnogo toga je ostalo neizreč eno, no u prvih nekoliko tjedana, dok su se privikavali na nove ž ivote, podijelili su sve tajne. Jamie se isprič ao za svoje ponaš anje nakon oč eve smrti, prekinuo je majku kada je rekla da isprike nisu potrebne. Govorio je dok se nije sasvim ispraznio. Marie je sluš ala plač uć i. Cekala je sina da završ i, a zatim se i sama isprič ala š to se nije znala nositi s muž evom smrć u, š to nije shvatila da je sin i dalje treba. Kad je uš utjela, oboje su plakali. Iako su boljele, te suze su za njih predstavljale svojevrsnu katarzu i oboma im je poslije bilo lakš e. Jamieja je brinuo samo jedan dio njihova obnovljenog odnosa. Marie Carpenter je obožavala Kate. Mrzila je Larissu. Bilo mu je jasno zaš to; Kate je zagrlila Marie kad ju je spopala glad nakon Lindisfarnea, Kate ju je odvela u helikopter, bila je jako ljubazna i lijepo je razgovarala s njom jer je jednostavno takva. Larissa je vampir, a prema Marienom miš ljenju, svi vampiri su č udoviš ta i izrodi. Nije ju zanimalo š to je Jamie pokuš ava uvjeriti u suprotno. Nije prestajao pokuš avati jer je znao da ć e joj jednog dana morati reć i š to se događa između njega i Larisse. Nije ž elio da odbojnost bude njezina prva reakcija. »Dobro je, mama. Rekla je da te pozdravim.« I Larissa je dobro. Čak i više nego dobro. »Ona je divna djevojka«, č vrsto je rekla Marie. »Shvatila sam to čim sam je vidjela.« Jamie nije niš ta rekao. Umjesto toga priš ao je fotogra ijama koje je majka slož ila na komodu. Malena slika u srebrnom okviru privukla je njegov pogled i približio se da bolje vidi. Njegova mama, već u visokoj trudnoć i, naslonila se na tamnoplavi BMW kojeg se sjeć ao još otkad je bio jako mali. Sunč eva svjetlost dopirala je izvan okvira i osvjetljavala red jasnozelenog drveć a iza automobila i bacala sjenku Jamiejeva oca preko dna fotogra ije. Izdužena tamna sjenka držala je ruke ispred očiju, kao da fotografira. Izgleda tako sretno, pomislio je Jamie. Uspravio se i okrenuo majci shvativši da nije čuo što je upravo rekla. »Molim, mama?«, upitao je, a ona je prevrnula očima. »Rekla sam da me danas Henry posjetio«, ponovila je. »Je li ti


rekao?« »Henry«, ponovio je Jamie. »Tko je Henry?« »Henry Seward«, odgovorila je Marie kao da bi to trebalo biti jasno samo po sebi. »Admiral Seward?« upitao je Jamie u nevjerici. »Moj glavni zapovjednik? Misliš na njega?« »Naravno da mislim na njega, Jamie«, odgovorila je Marie. Već je izgledala zabrinuto. »Nešto nije u redu?« Ma ne, nikako. Meni je skroz normalno da se moj šef i moja majka druže u njezinoj ćeliji. Meni je to skroz normalno. »Ma ne, sve OK «, odvratio je Jamie. »Što je htio?« »Nije niš ta htio. Doš ao me pozdraviti. Dođe otprilike jednom tjedno.« »Jednom tjedno? Hoćeš reći, dolazi svaki tjedan?« »Uznemirila sam te«, rekla je Marie s izrazom blage panike na licu. Moguć nost da je sin viš e neć e htjeti vidjeti joj nikad nije bila daleko od mozga. Toga se bojala najviš e na svijetu. »Mož emo li razgovarati o nečem drugome?« Jamie je još uvijek pokuš avao pojmiti sliku svoje majke i Sewarda kako se druž e, no odustao je kad je č uo nervozu u majč inu glasu. Duboko je udahnuo. »Naravno da možemo, mama«, rekao je. »O čemu bi razgovarala?« Marie se š iroko nasmiješ ila od olakš anja i odlebdjela do kreveta, toliko sretna š to je izbjegla svađu sa sinom da nije ni primijetila da koristi vampirske moći pred njim. »Reci mi gdje si bio ove več eri«, rekla je i sjela na krevet. »Brinem se za tebe. Trčiš okolo za čudovištima ... reci mi čime si se bavio.« Jamie je sjeo na pohabanu kož nu sofu i poč eo preprič avati majci događaje protekloga dana.


7. VALENTINU DOLAZI NEOČEKIVANA POSJETA CENTRAL PARK WEST I ZAPADNA OSAMDESET I PETA ULICA, NEW YORK, SAD Valentin Rusmanov stajao je pored prozorske stijene u svojoj radnoj sobi na najviš em katu zgrade u Upper West Sideu koju je kupio kad se izgradila 1895. godine. Tajnu njegova vlasniš tva nad zgradom čuvao je kao i većinu dijelova svoga života. Nitko nije smio znati za to. Tijekom dvadesetog stoljeć a morao se malo viš e potruditi da ne privuč e pozornost na svoj dugi ž ivot. Osnovao je nekoliko tvrtaka kć eri i tako upravljao svojom imovinom. Njegovo ime nije se pojavilo niti na jednom dokumentu vezanom za zgradu. Izvana je ionako izgledala kao i sve ekskluzivne rezidencijalne zgrade koje su gledale na Central Park sa zapadne strane. Bila je jako slič na zgradi Dakota, udaljenoj trinaest blokova juž no. Dok je prepoznatljivi simbol New Yorka bio zamiš ljen kao zdanje od š ezdeset i pet stanova, Valentinova zgrada predstavljala je jedan jedini, opsceno prostran stan koji je zauzimao sedam katova, već inom ispunjenih plijenom č etiri stoljeć a bogatstva, dobrih veza i utjecaja. Sedmi kat je sadrž avao prostorije u kojima je Valentin spavao i tamo je bilo strogo zabranjeno uć i bez poziva. Radna soba u kojoj je stajao zauzimala je sjeveroistoč ni kut sedmoga kata i pogled na park je bio spektakularan. Valentin je gledao š iroki otvoreni prostor, oazu tamnih zakutaka i sjene među zasljepljujuć im svjedima Manhattana. Posljednji trkač i su već napuš tali park, ostavljajuć i sa sobom mlade parove, narkomane, sitne lopove i beskuć nike, noć ne ž itelje Central Parka. Gledao ih je, promatrao njihove neznatne ž ivote s visokog prozora bez imalo osude. Nikad nije osjeć ao gađenje ili ljutnju gledajuć i ljude. Te osjećaje je gajio prema svojoj braći i svom nekadašnjem gospodaru. Nosnice su mu zadrhtale i lice poprimilo grimasu gađenja. Okrenuo se od prozora, preletio preko svoje radne sobe i graciozno sletio u naslonjač od tamnoplave kož e namjestivš i se za svojim stolom od tamnoga drveta. Netko je pristojno pokucao na vrata koja su se


otvorila tek dovoljno da propuste Valentinova batlera, kosturastu priliku u besprijekornom večernjem odijelu. Lamberton je kod Valentina poč eo služ iti 1901. godine i odmah pokazao izvanrednu profesionalnost i zadivljujuć u volju da zanemari sve už ase koji su se svakodnevno događali pod krovom njegova gospodara. Cetrdeset godina služ io je Valentina u svom ljudskom obličju i gotovo sedamdeset godina u vampirskom. Pretvorba je bila Lambertonova ideja. Iako je Valentin obeć ao batleru da ga neć e snać i nikakvo zlo dok je pod njegovim krovom i toga se doista drž ao, Lamberton mu je naposljetku bio primoran skrenuti pažnju na svoje uznapredovale godine. Nakon što su raspravili o tome uz pola sanduka Chateau Latoura iz 1921., Valentin se nevoljko slož io da je to jedino prihvatljivo rješ enje i nakon š to se još jednom uvjerio da je batler siguran u svoju odluku, ugrizao ga je za vrat njež no poput ljubavnika pazeć i da se ne prolije nijedna suviš na kap. Tad je odletio u noć i pronaš ao jednu mladu medicinsku sestru iz Oklahome koja se uputila na europska bojiš ta. Doveo ju je kuć i i dao Lambertonu kad ga je glad spopala po prvi put. Kad je isisao djevojč inu krv, batler je zahvalio svom gospodaru i odmah se vratio svojim duž nostima koje je od tog trenutka hvalevrijedno obavljao. »Brat Vam je došao, gospodaru.« Valentin je opsovao neš to na vlaš kom, a oč i su mu se istog trena zacrvenjele. Tad je pogledao Lambertona i duboko udahnuo. »Neka uđe«, odgovorio je. Vrata su se š irom otvorila i Valeri Rusmanov je zakorač io unutra. Najstariji od trojice Rusmanovih nosio je jednostavnu odjeć u: crnu tuniku, teš ke vunene hlač e i kož ne č izme, te sivi plaš t. Zastao je na pola puta i pogledao oko sebe gadeć i se zbog sve raskoš i koja ga okružuje. Stara budala, pomislio je Valentin. Misli da je još uvijek general i da zapovijeda vojsci na bojištu. Jadnik. Valentin je otvorio prekrasno izrezbarenu drvenu kutiju i izvukao crvenu cigaretu iz njezine barš unaste unutraš njosti. Cigareta je sadrž avala turski duhan, obilato zač injen Blaž enstvom, opojnom mješ avinom heroina i krvi na koju se lagano navukao tijekom posljednja tri desetljeć a. Prinio joj je plamen drvene š ibice i naslonio


se dok je Valeri š utke promatrao stakleni akvarij s tri koš arkaš ke lopte u bistroj tekućini. »Kako ovo nazivaš?« upitao je neljubazno. »Ja to ne nazivam nikako«, odgovorio je Valentin prisiljavajuć i se da bude pristojan. »Umjetnik je to nazvao Three Ball 50/50 Equilibrium Tank. Jeff Koons.« »Ovo je kao umjetnost, nije li?« »Rekao bih da jeste.« Valeri se okrenuo od police s akvarijem prezrivo odmahnuvš i rukom. Preš ao je radnu sobu u tri koraka i stao pred Valentinov stol mršteći se od mirisa cigarete u bratovoj raci. »Je li to Blaženstvo?« upitao je kao da pljuje posljednju riječ. »Eto, jest«, odgovorio je Valentin ponovno otvorivš i kutiju. »Bi li se ponudio jednom?« Valeri ga je hladno gledao. »Zar doista nemaš nimalo srama?« Valentin se nasmiješ io, uvukao dim i ispuhao ga. Dim se pronio kroz zrak u gustom oblaku omatajući Valerija. »Čini se da nemam.« Dvojica brać e su se dugo gledala dok napokon Valeri nije progovorio. »Naš brat je mrtav«, rekao je bez trunke emocije u glasu. »Znam«, odgovorio je Valentin. »Mrtav je već više od tri mjeseca.« »Ne bih rekao da si uznemiren.« »Ti jesi?« Valeri je ljutito pogledao brata. »Alexandra i ja se u mnogoč emu nismo slagali«, polako je rekao. »Ali on je i dalje bio naša krv. A sad ga nema.« »Da, nema ga, a mi smo još tu. Nije li život divan?« Valeri je zastenjao tako grleno i duboko da se Valentinu uč inilo da se smije. »Ti ovo nazivaš ž ivotom?« upitao je Valeri. »Okruž en si lakejima i ulizicama u ovoj jazbini sramote!« »Da«, odgovorio je Valentin po prvi puta ne mogavš i zadrž ati miran glas. »Toč no. No, sjeć am se i broja tvoje posluge u Vlaš koj, dragi brate. Vjerujem da se radilo o stotinama.« Valeri se ukočio.


»Tada sam bio mnogo drugačiji čovjek.« Da, zapravo si bio čovjek, pomislio je Valentin. To je doista drugačije. Valentin je ustao od stola i priš ao prozoru koji gleda na park. Mahnuo je Valeriju da mu se pridruž i i nakon duge stanke stariji Rusmanov mu se pridruž io s izrazom nevoljkosti na izboranom licu. Stao je pored mlađeg brata i gledao visoka svjetla Manhattana. »Jesi li ikada ranije bio u New Yorku?« upitao ga je Valentin. »Nikada«, odgovorio je Valeri s gađenjem. »Tek sam prije petnaest minuta prvi puta stupio nogom na ovo sramotno mjesto i nadam se da više nikada neću doći.« »To me ne č udi. Ti si stvoren za tamna prostranstva, za divljinu naš e mladosti. Ti si dijete tradicije, Valeri. Ne krivim te, samo navodim č injenice. Ali ja? Za mene su svjetla, prepune ulice, buka i guž va velegrada. Jedan američki književnik je nekad davno napisao: >Čovjek odmah pripadne New Yorku, naš ao se tamo pet minuta ili pet godina<. Eto, ja sam ovdje već cijelo stoljeće.« »Zašto mi govoriš sve ovo, Valentine?« Mlađi vampir je uzdahnuo i sažaljivo pogledao brata. »Oduvijek si sve shvać ao doslovno. Nema veze. Pretpostavljam da si mi došao prenijeti poruku od svoga gospodara?« »Našega gospodara«, rekao je Valeri ledenim glasom. »Naravno. Ispričavam se. Našega gospodara.« Ali Valentin nije izgledao kao da mu je ž ao. Sitan osmijeh mu se poigravao na usnicama š to je razbjesnilo njegova brata. Odagnao je bijes i usredotočio se na zadanu zapovijed. »Pozvao te kuć i, Valentine. Tvoj ž ivot pripada njemu, kao š to uvijek i jest, i pozvao te kući.« Valentin je iskezio zube. »Moj život pripada samo meni«, prosiktao je. »Čuješ li me?« Crvenilo se prolilo po Valerijevim bjelooč nicama. Viš e nije mogao drž ati ruke prekriž ene na leđima. Pustio ih je da mu padnu niz bokove. »Ne bih se slož io«, rekao je. »Siguran sam da se ni naš gospodar ne bi složio.« Dvojica brać e zurila su jedan u drugoga, a zrak oko njih postao je tež ak od suspregnutog nasilja. Tad se Valeri š iroko nasmiješ io i


podignuo ruke kao da se želi pomiriti. »Dosta je, brate«, rekao je. »Nemam vremena za prenavljanje i dječ je igre. Moram ić i, s tobom ili bez tebe. Zar ć eš se ogluš iti o molbe gospodara kojemu duguješ ovaj zlatni kavez kojeg nazivaš ž ivotom? Ili ć eš ispoš tovati svoju obvezu prema njemu, na koju si se zakleo, i časno obaviti svoju dužnost sada kad te pozvao k sebi?« Valentin je pogledao brata i počastio ga osmijehom. »Naravno da hoć u«, odgovorio je. »Trebat ć e mi dva dana da sredim poslove, a zatim se vraćam kao pravi poslušni psić.« »Tvoji poslovi su besmislice«, odgovorio je Valeri. »Moraš odmah poći sa mnom.« »U tom te sluč aju ž elim podsjetiti na dvije stvari, brate«, rekao je Valentin ne skidajuć i osmijeh s lica. »Prvo, ti si gost u mojoj kuć i. Drugo, ne bojim te se već barem pet stoljeća.« Valeri se približio bratu s pogledom iz kojeg je isijavala opasnost. »Je li doista tako, brate?« prošaptao je. »Jest«, odgovorio je Valentin. »Ta č injenica ti ostavlja dvije opcije. Mož eš me pustiti da riješ im svoje besmislice nakon č ega ć u se vratiti kuć i, kako sam i obeć ao. Ili me mož eš na silu pokuš ati odvesti iz ove kuće na kraju čega će jedan od nas morati objasniti gospodaru zašto je uništio onog drugog. Dakle, kako ćemo, brate?«


90 DANA DO NULTOG SATA


8. IGRA S VELIKIMA Jamie je izvukao noge iz pokrivač a i sjeo na krevet trljajuć i oč i. Krenuo je ravno na spavanje nakon š to je posjetio majku, uma punog olakš anja i srca punog krivnje. Uvijek se osjeć ao loš e nakon posjeta majci; bilo je bolno gledati je u ć eliji, osjeć ao se nemoć no zbog toga. No, njegovi su posjeti bili jedina stvar kojoj se veselila i ne bi joj ih nikada uskratio. Kad ju je Alexandru oteo, bojao se da je viš e nikada neć e vidjeti, da se nikada neć e stić i isprič ati zbog ljutnje i iskaljivanja. Nikada je viš e neć e uzimati zdravo za gotovo, č ak niti dok ga srce boli, a koža prži od ljutnje što je mora gledati zatvorenu u ćeliji. Potreban sam joj. To je jedino važno. I nikad je neću napustiti. Električ ni sat na njegovu noć nom ormarić u pokazivao je 8:55. Jamie je stao na noge i podignuo ruke iznad glave osjeć ajuć i kako mu miš ić i podrhtavaju dok se istež e. Odmahnuo je glavom ž eleć i razbistriti um, ali misli o majci nisu odlazile. Zgrabio je ruč nik i otiš ao u kupaonicu na razini B. Zauzeo je jednu tuš kabinu i pustio vodu nadajuć i se da ć e lupanje toplih kupi malč ice utihnuti nered u njegovoj glavi i podariti mu nekoliko minuta mira. ≡ Jamie je suh i odjeven sjeo za svoj stol i pokuš ao proč itati zapisnik s prvog sastanka Posebne skupine Nultog sata. Proč itao je suhoparni tekst od poč etka do kraja naposljetku shvativš i da samo gleda oblike slova, a uopć e ne razmiš lja o riječ ima. Odgurnuo je fascikl od sebe. Pogledao je na sat i odlučio se uputiti u Operativni centar. Nije bio previš e uzbuđen. Ponos koji ga je ispunio kad ga je Seward obavijestio da je izabran za najtajniju posebnu skupinu u Odjelu 19 je ubrzo splasnuo. Direktor mu je odmah objasnio da je uključ en samo zbog bliskog susreta s Alexandruom Rusmanovom i da se od njega oč ekuje komentar tek ako ga netko zatraž i. Također ga je upozorio da mnogi iskusniji operativci neć e odobravati njegov odabir u skupinu. Blago rečeno. Jamie je drugi stigao na sastanak.


Bojnik Paul Turner ga je pogledao kad je proš ao kroz vrata i zatim se vratio č itanju dokumenata pred sobom. Jamie ga je htio pozdraviti, no odluč io je da neć e. Casnik za sigurnost koji je naslijedio mjesto pokojnog Thomasa Morrisa je pripadao malenoj skupini operativaca koji su doš li na Lindisfarne nakon š to je Jamie uniš tio Alexandrua Rusmanova. Iako su stigli prekasno da bi spriječ ili gubitak Frankensteina ili pretvorbu njegove majke, Jamie ć e im zauvijek biti zahvalan š to su doš li i pokuš ali. Sutio je iz jednog jedinog razloga; nasmrt se bojao Paula Turnera. Iza bojnikovih oč iju nikada nije bilo nič ega, nikakvog osjeć aja niti suosjeć anja. Jamie se jako iznenadio kad je saznao da je ož enjen Carolinom Seward i da je tako postao Sewardov š ogor. Imaju i jednog sina, Shauna, koji je i sam bio operativac Crne svjetlosti. Jamie to nikako nije mogao pojmiti. Bojnik Turner mu je djelovao poput robota, a ne poput brižnog supruga i oca. Ne mogu ga zamisliti kako večera sa ženom i prepričava joj svoj dan, ili kako sjedi sam sa sinom i savjetuje ga. Jednostavno to ne mogu zamisliti. Jamie je sjeo nasuprot Turnera i š utke č ekao da dođe ostatak posebne skupine. Doš li su za manje od minutu ulazeć i jedan po jedan u prostoriju. Henry Seward je zauzeo mjesto na č elu stola i kratko kimnuo Jamieju, zatim se zadubio u tihi razgovor s bojnikom Turnerom. Došla su i dvojica operativaca u ranim tridesetim godinama koja su predstavljala znanstvenike i obavješ tajce u Crnoj svjetlosti. Zivo su razgovarali i smjestili se nasuprot njega. Nisu ga udostojali niti jednim pogledom. Obojica su bili vrlo jasni u pogledu toga da ne odobravaju Jamiejevu prisutnost u skupini, i oč igledno nisu promijenili miš ljenje. Jamie je nastojao ne pokazati bijes koji je ključ ao u njemu. Tad su se vrata još jednom otvorila i ušao je Jack Williams. Jamie se zahvalno nasmiješ io kad je vidio prijatelja. Ovaj je preš ao prostoriju u nekoliko koraka i strovalio se na stolac pored Jamieja. »Kako je?« prošaptao je Jack. »Dobro«, odgovorio je Jamie. »A ti?« »Ide«, rekao je Jack. Jack Williams bio je potomak jednog od osnivač a Crne svjetlosti, baš kao i Jamie. Postao je jedan od Jamiejevih najbliž ih prijatelja


usprkos tomu š to je osam godina stariji od njega, a operativac je već č etiri godine. Smatrali su ga najboljim mladim operativcem u Odjelu 19 i č ovjekom koji ć e postić i mnogo toga. Cinjenica da su ga odabrali za č lana Posebne skupine nije nikoga iznenadila, samo je uč vrstila njihovo divljenje. Također je bio jako zabavan, mogao je nasmijati Jamieja i dati mu nadu u svjetlost čak i u ovako crnim trenucima. Jackov otac bio je Robert Williams, operativac veteran koji služ i Crnoj svjetlosti još od 1970. godine i bio je suprug unuke velikog Quinceya Harkera, najsjajnije legende Odjela, č ije je stolovanje preoblikovalo organizaciju u ono š to sada jest; tehnološ ki najnaprednija i najtajnija ustanova na svijetu. Jackov brat Patrick također je bio operativac, no dok je Jack bio buč an i pun samopouzdanja, duš a svake zabave i najveselija osoba u prostoriji, Patrick je bio gotovo patološki sramežljiv. Jamie je proveo mnogo vremena s tom dvojicom brać e u č asnič koj blagovaonici i razlike među njima bile su poput dana i noć i. Još č udnija bila je nesalomljiva bratska ljubav koja je vladala između njih dvojice, odanost koja bi uspjela odagnati svaku sumnju. Buduć i da je bio jedino dijete, Jamieja se njihov odnos jako dojmio te je č ak bio i malč ice ljubomoran. Taman je htio reć i Jacku da se osjeć a kao dijete s kojim se nitko ne ž eli igrati kad su se vrata još jednom otvorila propustivš i unutra dvojicu posljednjih č lanova Posebne skupine Nultog sata. Bojnik Cal Holmwood, zamjenik direktora Crne svjetlosti i jedan od najviš ih i najodlikovanijih č asnika Odjela 19, bio je pilot Mine II, supersonič nog mlaž njaka Odjela 19, one noć i kad su izgubili Frankensteina na Lindisfarneu. Vukodlak ga je odvukao preko ruba litice u svojoj namjeri da ubije Jamieja. Prevozio je prež ivjele sa Lindisfarnea natrag u Petlju, a sada je živo razgovarao s čovjekom koji je Jamieja fascinirao više nego itko u cijelom Odjelu 19. Profesor Richard Talbot, ravnatelj Projekta Lazarus, neobič no visok i mrš av, poput velikog š tapić astog kukca omotanog u besprijekorno čistu bijelu laboratorijsku kutu. Imao je možda šezdeset godina, lice mu je bilo suho i naborano, a ć elava glava savrš eno okrugla s dvije mrlje sijede kose iznad uš iju. Profesor se blago smiješ io onome š to je Cal Holmwood govorio. Kad je sjeo, uhvatio je Jamiejev pogled i uputio mu srdač an osmijeh. Jamie je nesvjesno


uzvratio; osjeć ao se kao da je vidio najveć u rock zvijezdu, mada je već jednom razgovarao s profesorom, i to nakon prvog sastanka Posebne skupine. ≡ Projekt Lazarus je bio prava enigma, čak i unutar Odjela 19. Samo je jednom bio služ beno spomenut i to tijekom Sewardovog govora o Drakuli. Njegova svrha je bila nepoznata, a njegovi laboratoriji u Petlji na razini F bili su zabranjeni svima osim š ač ici operativaca koji su imali potrebnu dozvolu. Osoblje Projekta su rijetko viđali; njihove prostorije bile su unutar sigurnosne zone. Tek bi se ponekad pojavili u menzi ili č asnič koj blagovaonici. Nitko nije znao koliko ih je. Liječ nici, znanstvenici, administrativno osoblje; sve ih je pokrivala željezna zavjesa tajnovitosti. Kad je profesor Talbot doš ao na inauguracijski sastanak Posebne skupine Nultog sata i predstavio se ostalima, u zraku se istoga trena osjetila uzbuđenost. Talbot je bio misterij, njegov posao je bio viš e od tajne, a ipak je bio toliko pristupač an i ljubazan. Kad je sastanak završio, uhvatio je korak s Jamiejem i obratio mu se. »Gospodine Carpenter«, rekao je dubokim i toplim glasom. »Pročitao sam izvještaj s Lindisfarnea. Jako mi je žao.« Jamie ga je pogledao, potpuno zapanjen č injenicom da mu se obraća čovjek koji odgovara samo admiralu Sewardu. »Hvala Vam«, rekao je. »Bila je to strašna noć.« Blago rečeno. »Ne mogu niti zamisliti koliko«, odgovorio je Talbot. »Ali trebate crpiti hrabrost iz onoga š to ste uč inili. Alexandruovo uniš tenje ć e spasili stotine ž ivota. Siguran sam da to sada i nije neka utjeha, ali nadam se da ć ete s vremenom shvatiti koliko je važ an vaš č in. Ako vam ikako mogu pomoći, molim vas da mi se obratite.« »Hoću«, rekao je Jamie. »Hvala Vam.« Talbot se nasmiješ io i pož urio niz hodnik ostavivš i skamenjenog Jamieja iza sebe. S izrazom lica kao da ne zna je li to š to mu se upravo dogodilo san ili java. ≡


Jamie je nakon tog kratkog razgovora postao fasciniran profesorom Talbotom. Toliko je govorio o njemu da je Larissa, jedina osoba kojoj je preprič ao razgovor, poč ela koristiti drugu riječ za njegovo stanje. Ona kaže da sam opsjednut, razmišljao je Jamie. Mogao je shvatiti zaš to tako misli. Jamie je proveo tjedan dana od prvog sastanka ispitujuć i sve operativce o profesoru Talbotu i Projektu Lazarus. Odgovori koje je dobio nizali su se od zamolbi da ne postavlja takva pitanja do ludih teorija o onome š to se događa na razini F. »Kloniraju operativce«, rekao je jedan civilni vanjski suradnik. »Namjeravaju ož ivjeti Van Helsinga, Quinceya Harkera i ostalu ekipu. Objavit će rat vampirima.« Jamie se podsmjehivao tim idejama, ali je i dalje postavljao pitanja. Neki operativci su tvrdili da je to projekt razvoja novog oruž ja, novih nač ina uniš tenja vampira, dok se jedan č lan Znanstvenog odreda kleo da Projekt Lazarus gradi odaš iljač mikrovalova podeš enih na elektromagnetsku frekvenciju koja postoji samo u mozgovima vampira. Kad ga izgrade, bit ć e dovoljan samo pritisak gumba da se uniš te svi vampiri na kugli zemaljskoj. Jamie je razgovarao s desecima muš karaca i ž ena i svi su mu dali drugač ije odgovore š to ga je navelo na jedan jedini zaključak. Nitko u ovoj ustanovi nema pojma što se događa. Nitko. »Posebna skupina Nultog sata, sastanak 19. siječ nja«, rekao je admiral Seward. Njegov osobni tajnik, nizak i bucmast č ovjek po imenu Marlow, smjestio se na pristojnu razdaljinu od Sewarda i poč eo voditi zapisnik lupajuć i okruglastim prstima o tipkovnicu prijenosne konzole. »Drugi sastanak. Svi članovi prisutni.« Direktor je pogledao sedmoricu muškaraca oko sebe. »Gospodo«, nastavio je. »Operativne informacije od posljednjeg sastanka su sljedeće. Vampirska aktivnost je povišena, ali stabilna, kao i viđenja i incidenti u javnosti koji zahtijevaju naš u intervenciju. Patrolni dnevnici ukazuju na to da se poveć ao broj pojavljivanja grafita o kojem smo razgovarali prošli tjedan.« Seward je kimnuo Marlowu koji je utipkao niz brojeva u svoju konzolu. Upalio se ogromni zaslon visoke de inicije koji je pokrivao zid iza Direktora. Ispunio ga je niz fotogra ija; prikazivale su


istovjetne dvije riječ i ispisane na mostovima i zidovima diljem zemlje desecima različitih boja i rukopisa. ON USTAJE Jamie je osjetio kako ga prolaze trnci dok je gledao fotogra ije. Te dvije riječ i su predstavljale najveć i strah Odjela 19 i razlog zbog kojeg postoji Posebna operativna skupina Nultog sata. Nulti sat. Vampiri su znali š to slijedi, baš kao i Crna svjetlost. Gra iti su to dokazivali. No, č inilo se da su upuć ene njima jer su se pojavljivale samo na mjestima zloč ina koja smiju obrađivati isključ ivo operativci Crne svjetlosti. Kao da ih žele izazvati. Ne, to nije to, pomislio je Jamie. Ne žele nas izazvati. Rugaju nam se. Ne vjeruju da možemo spriječiti Drakulino buđenje. Možda su čak i u pravu. »Sto kaž u naš i vampirski kontakti?« upitao je Cal Holwood. »Niš ta«, odgovorio je Paul Turner. »Cak i manje od toga. Već ina ih je nestala, a oni koji su dostupni, ne žele govoriti. Znaju što dolazi.« »Trebali bismo ih sve srediti kolcima«, rekao je operativac iz Obavještajnog odreda. »Kakva korist od njih ako ne žele govoriti?« »Nikakva, gospodine Brennan«, slož io se Turner. »Ali ipak već a nego od mrtvaca. Okolnosti se nerijetko mijenjaju.« »Ja to ne razumijem«, navaljivao je Brennan. »Ako Drakula doista ustane, ako bude jednako loš e kao š to svi misle da ć e biti, onda ć e i oni izgubiti sve što imaju. Zašto nam ne pomognu da ga zaustavimo?« »Zato š to ne vjeruju da mi to mož emo«, odgovorio je Turner bez uzbuđivanja. »A ako Drakula doista ustane, onda im sigurno neć e pomoći činjenica da su nam pomogli.« Operativac Brennan zurio je u Turnera pogledom koji je odavao da ima još štošta za reči, ali držao je jezik za zubima. »Odlič no«, rekao je admiral Seward. »Paul, nastavi s ispitivanjima, ali kao š to si i sam rekao, sumnjam da ć eš imati sreć e. Razgovarao sam sa SPC-jem i oni me uvjeravaju da rade sve š to mogu pa hajdemo onda ... « »Sve š to mogu«, izvalio je Jamie bez razmiš ljanja. »Osim š to su


trebali ne izgubiti ostatke, mislite?« Sedam pari oč iju pogledalo je u Jamieja koji je progutao ogromnu knedlu. »Isprič avam se«, rekao je Jamie. »Jednostavno je frustrirajuć e. Nitko nije ni znao da ih imaju pa se nitko nije mogao niti pobrinuti da su na sigurnome.« »Ja sam znao da SPC č uva ostatke«, rekao je hladno Seward. »Znali su i svi ostali direktori prije mene. Što smo trebali napraviti?« Jamie se zagledao u svog direktora i zatim posramljeno spustio pogled. »Ne znam, gospodine«, rekao je. »Žao mi je.« Sewardovo lice se smekš alo. »Ni ja nisam niš ta sretniji od vas, poruč nič e Carpenter. Cini se da svi iz ovoga moramo izvuć i pouku i posluž iti se kartama koje su nam podijeljene kako najbolje znamo i umijemo. U to ime, ž elio bih ovaj sastanak uč initi š to krać im pa ako nitko nema ništa ... « »Nisam ni ja sretan«, prekinuo ih je operativac Brennan ljutito gledajuć i Jamieja. »Ne sviđa mi se nijedan dio ovoga. Još uvijek ne razumijem zaš to neko dijete koje nije niti dovoljno staro da nosi uniformu sjedi ovdje i odlučuje samo zato što se preziva Carpenter.« Jamie je osjetio kako mu se lice ž ari od ljutnje. Otvorio je usta da odgovori i vidio je da Seward č ini to isto, no iznenadio se kad ili je netko pretekao. »Gospodine Brennan«, rekao je profesor Talbot. »Jeste li ikad vidjeli vampira prve prioritetne razine?« »Kakve veze to ima ... « »Ovaj mladić «, nastavio je Talbot gledajuć i u Jamieja, »ne samo da je vidio takvog vampira, nego se suoč io s njim i uniš tio ga. U usporedi)! sa svim vampirima koje ste vi ikad vidjeli, Alexandru Rusmanov je sasvim druga vrsta; sila prirode od krvi i mesa, ž ivi uragan, a gospodin Carpenter ga je uniš tio. On je jedina ž ivuć a osoba na ovom svijetu koja je uniš tila vampira prve prioritetne razine. Zbog toga je tu. Ono š to je Alexandru bio obič nim vampirima, to je sada Drakula prema Alexandruu, ako se nedajbož e doista ponovno uzdigne. Ja bih tada bio sretan da gospodin Carpenter bude na naš oj strani. Je li vam to jasno?« Jamie je zapanjeno pogledao profesora Talbota. Nije oč ekivao da će njegova obrana doći iz redova najtajnijih snaga Odjela 19.


Ponekad zaboravim na Alexandrua. Oteo mi je majku i to je sve pojednostavnilo. Zaboravim koliko je to drugima velika stvar. »Eto«, rekao je admiral Seward. »Ni sam to ne bih bolje sročio. Ima li još netko pitanja ili govora koje bi ž eljeli održ ati? Ne? Pa eto, hvala nebesima na malim darovima.« Ustao je od stola i ostatak skupine je slijedio njegov primjer. »Zelio bih vas još jednom podsjetiti«, rekao je Direktor. »Sve š to je ovdje reč eno mora ostati između ljudi prisutnih na sastanku. Svaka povreda ove jednostavne zapovijedi smatrat ć e se prekrš ajem za vojni sud. Molim vas da me ne prisilite na ispunjenje ovog obeć anja. Mož ete ići.«


9. PREVRNITE SVAKI KAMEN STAVELEY, SJEVERNI DERBYSHIRE Matt Browning je odgurnuo stolac od svog pisać eg stola i protrljao oč i. Proveo je gotovo trideset sati pred rač unalom u posljednja dva dana i oči su ga jako boljele. Iziš ao je iz spavać e sobe, povirio u sestrinu sobu da provjeri spava li i spustio se niza stube u kuhinju. Kad je proš ao pored vrata dnevne sobe, č uo je oca kako psuje suca š to je dosudio zaleđe. Majka je u malenoj blagovaonici razgovarala na telefon sa svojom sestrom č udeć i se nekoj nazovi-zvijezdi koja je drugu nazovi-zvijezdu ostavila pred oltarom. Očigledno je izbio neviđen skandal. Matt si je natoč io č aš u vode u kuhinji i naslonio se na radnu površ inu. Sumnjao je da itko na svijetu zna toliko o vampirima koliko je on naučio u protekla dva mjeseca, otkad se vratio kući. ≡ Znao je već dok je sjedio u automobilu zatamnjenih stakala koji ga je vozio kuć i da ć e prvih nekoliko trenutaka njegova povratka biti od najveć e važ nosti. Ako ž eli povjerenje, ako ž eli da njegovi roditelji povjeruju u prič u da se ne sjeć a nič ega, kao i liječ nik u bazi, onda ć e morati paziti kako povlači poteze. Liječ nik je bio toliko zadovoljan njegovim oporavkom da je sasvim zaboravio na Mattovu navodnu amneziju. Stalno su mu vadili neke nalaze, no sam liječ nik bio je toliko uvjeren da ć e se Matt probuditi iz kome s velikim oš teć enjima na mozgu, š to mu je dalo hrabrosti praviti se da je sve zaboravio. Odabrao je trenutak koji se dogodio č etiri dana prije incidenta i odluč no se drž ao svoje tvrdnje da se od toga dana nadalje ne sjeć a nič ega. Glumio je isfrustriranost te zabrinutost i strah za stanje svoje memorije, no liječ nik ga je samo drž ao za ruku i uvjeravao da će sve biti u redu. Samo jednom se straš no preplaš io i to kad je jedna medicinska sestra predlož ila da ga prikopč aju na detektor laž i, č isto da provjere


laž e li Matt nenamjerno. Liječ nik se izderao na nju rekavš i joj da je dječ ak već dovoljno propatio. Medicinska sestra se isprič ala i Matt je odahnuo. Stajao je na pragu kuć e svojih roditelja s kovertom u ruci i pripremao se za predstavu. Zatim je pozvonio i č ekao da mu otac otvori. Na kraju se nije niti morao truditi; taman je početo zamuckivati i isprič avati se kad ga je otac zgrabio u pravi medvjeđi zagrljaj i unio ga u kuću. Greg Browning unio je svoga sina u kuhinju, posjeo ga za stol te i sam sjeo na plastič ni stolac. Oč i su mu nabubrile i prsa se poč ela nadimati. Prekriž io je ruke iznad svoga srca i Matt je pomislio da ima srč ani udar. Tad je otac poč eo glasno jecati i napetost je nestajala zajedno sa suzama. Dograbio je telefon plač uć i i netremice gledajuć i Matta, utipkao nekoliko brojeva drhtavim prstima kao da se boji da ć e mu sin nestati ako ga na trenutak prestane gledati. Javio se neki glas, a Gregovo lice se skupilo u grimasu od plač a, suza i sline dok je govorio svojoj supruzi da im se sin vratio. Mattova majka je stigla sljedeć eg jutra prvim vlakom za zapad. Matt je pretpostavio, ali nije htio niš ta reć i, da su se njegovi roditelji svađali i da je majka otiš la svojoj sestri u Shef ield. Unijela je njegovu sestru kroz ulazna vrata glasno zovuć i Matta. Uš utjela je tek kad ga je vidjela. Izraz njezina lica je Mattu bio neopisiv; odmah su mu suze jurnule na oč i. Paž ljivo je spustila njegovu sestru na kauč i tako ga čvrsto zagrlila da se zapitao misli li ga ikada pustiti. Te več eri je sjeo s majkom i ocem u dnevnu sobu i poveli su prvi i posljednji razgovor o onoj noć i kad je nestao. Bilo je lako drž ati se prič e; roditelji su bili toliko preplavljeni olakš anjem š to je ponovno s njima i nisu niti pomiš ljali da bi mogao znati viš e nego š to je podijelio s njima. Kad su završ ili s razgovorom, otac mu je tiho dodao pismo koje je Matt donio u onoj koverti. Uzeo je pismo i pročitao ga. Gospođo i gospodine Browning, Incident prilikom kojeg je vaš sin pretrpio ozljede je pitanje najviše državne sigurnosti. Ovim putem vas upozoravamo da ne smijete razgovarati o incidentu s trećim osobama. Ako to učinite, isto će biti smatrano izdajom. Primitak ovoga pisma znači prihvaćanje ove


uredbe. Vaš sin je primio svu potrebnu medicinsku pomoć i njegov oporavak dobro napreduje. Ukoliko pokaže ikakve zdravstvene tegobe, morate obavijestiti liječničko osoblje da je pretrpio infarkt miokarda zbog brzog gubitka krvi. Ni sa kim ne smijete razgovarati o okolnostima pod kojima je ozlijeđen. Matt je vratio pismo ocu i rekao roditeljima da ide spavati. Sljedeć eg jutra su njegovi roditelji započ eli dugotrajan proces zaboravljanja da se išta od navedenog u pismu ikada dogodilo. Nije ih mogao kriviti; djevojka, helikopter, naoruž ani muš karci u crnim uniformama nisu se uklapali u njihov tihi kutak svijeta. Pretpostavljao je da na neki apstraktan nač in znaju da postoje stvari izvan njihove ulice u predgrađu koje su divlje, opasne i ne daju se objasniti. Oni su bili savrš eno sretni s onim š to imaju. Nogomet, televizija, reality emisije, svijetlo pivo, trač erski č asopisi. To su razumjeli i s tim su se mogli povezati. Djevojke č ije rane zacjeljuju pred tvojim oč ima, koje tvome sinu mogu prerezati grkljan u tvom vrtu i naoruž ani vojnici koji ti govore da se to nikad nije dogodilo, to je jednostavno previše za njih. Tama koja postoji u svijetu ih je zaskoč ila; oni je nikad nisu traž ili. Sada, kad se tmina prorijedila i kad im se sin vratio kuć i, mogli su vratiti život u njegov nekadašnji oblik i postupno uvjeriti same sebe da se niš ta nije ni dogodilo. Razumio ih je i nije ih osuđivao. Njima je to odgovaralo. Ali njemu nije. Mattov mozak je obigravao oko novih ideja, kao da ga privlač i ono š to ne zna; patio je od izgarajuć e ž eđi za znanjem, za znanjem svake vrste, od toga kako radi majč in usisavač do š to bi se dogodilo da staneš na rub crne rupe. Njegov mozak nije znao razliku između ta dva pojma; znanje je znanje, i svaki komad znanja je jednako vrijedan. Malo bi bilo reći da je Matt inteligentan. Posjedovao je takav um da bi ga se slobodno moglo prozvati genijem. Spretno je skrivao svoju inteligenciju i kod kuć e, a i od nasilnika u š koli koji bi se samo još viš e namjerili na njega kad bi znali koliko je pametniji od njih. Zudio je za vremenom kada viš e neć e morati skrivati svoje pravo ja, kad ć e se diviti njegovoj pameti, a ne mu se rugati zbog nje.


Proš le jeseni je poslao prijavu na Cambridge bez znanja svojih roditelja i kao odgovor dobio telefonski poziv na neobavezan razgovor. Ni to im nije rekao. Krenut ć e na studij za manje od godinu dana i jedino to mu je bilo bitno. Jedino to ga je svakog jutra tjeralo iz kreveta. Sve dok ona djevojka nije sletjela u njihov vrt nakon č ega se probudio u bolnič kom krevetu s povezom oko vrata i glavom punom vampira. ≡ Sada je izgarao od ogromne ž elje da sazna š to mu se dogodilo. Osjeć ao se kao da se cijeli svemir otvorio pred njim dok je virio kroz ključ anicu hotelske sobe, a vrata su se zatim š irom otvorila i pokazala mu koliko je malo toga zapravo vidio, koliko je malen njegov svijet. Enciklopedija mu je pomogla da sazna neš to o nastanku vampirske mitologije i prouč i kulturne i sociološ ke teorije o tim stvorenjima otkad je Bram Stoker napisao svoje djelo temeljeno na legendama i istoč noeuropskom folkloru. Proč itao je znanstvene teorije, protofeministič ke teorije, kao i one temeljene na Freudu i Jungu, te teoriju nekog američ kog profesora koji tvrdi da vampiri predstavljaju početke antisemitizma u zapadnom svijetu. Proč itao je Drakulu, diveć i se epistolarnoj strukturi romana kao i samoj prič i; nije disao kad je Van Helsing probo kolcem sirotu Lucy Westenra niti kad je poludjeli Ren ield otkrio Drakulino skroviš te. Srce mu je divljač ki kucalo kad su junaci pratili Drakulu kroz klance transilvanijskih planina, osjetio je trijumf kad su zlotvora proboli kroz nemrtvo srce, kao i straš nu bol gubitka kad se hrabri Quincey Morris žrtvovao da spasi prijatelje. Proč itao je stotine adolescentskih web stranica o vampirima gdje su tinejdž erice pod imenima Raven ili Bloodwynd pisale pož udne pri č ice o vječ nom ž ivotu nakon jednog poljupca vampirskih usana boje crnoga vina. Citao je blogove ljudi koji zaista vjeruju da su vampiri, koji tvrde da piju samo krv i ne jedu niš ta drugo te da mogu zapovijedati ljudima i ž ivotinjama i č ak se pretvoriti u vuka ili š iš miš a. Oni su ga nakratko zainteresirali, no na kraju je shvatio da su autori blogova ili usamljeni očajnici ili pak umno poremećeni, neki čak i ozbiljno.


Proč itao je desetke web stranica ljudi koji su doista vjerovali da vampiri postoje. Vjerovali su u to s tolikom č ež njom i oč ajnič kom nadom da je gotovo boljelo č itati njihove stranice. Proč eš ljao je svaku stranicu o navodnim viđenjima, o sjenama na grobljima ili ulič icama, o ljudima koji nisu imali odraz u izlogu naveč er, o urednim parovima kruž nih ranica na vratu, o č udnovatim muš karcima i ž enama blijede kože koji lebde nad zemljom. Citao je i č itao, i shvatio da niš ta ni izdaleka ne nalikuje onome š to se dogodilo u njegovu vrtu. ≡ Popio je vodu i ostavio č aš u da se suš i. Bio je tjelesno iscrpljen, ali mozak mu nije prestajao raditi. Bio je uvjeren da negdje postoji ono š to on traž i, neš to š to ć e ga uvjeriti u ono š to je vidio. Naspavat ć e se, i nastaviti s istraživanjem sljedeće jutro. Vratio se u svoju sobu. Zaslon njegova rač unala sjao je u tami i taman ga je krenuo ugasiti kad je vidio instant poruku u donjem desnom kutu zaslona. Kliknuo je i gledao kako se poveć ava na sredini zaslona te je pročitao sadržaj. Pošiljatelj: Anoniman U: 23:52 GMT Predmet: http://23455.998.0904.3240.com EH87989KMD090 Mattu je srce poskoč ilo u grudima. Brzo je kliknuo na gumb za odgovor, ali osoba koja je poslala poruku viš e nije bila online. Kliknuo je na poveznicu u rubrici za predmet i njegov pretraž ivač je ispunio zaslon podiž uć i bijelu stranicu sa č etiri retka teksta, sivim poljem i gumbom na kojem je pisalo POSALJI. Proč itao je tekst lagano tresuć i se od uzbuđenja. POZOR: Ako ste greš kom doš li na ovu stranicu, molim vas pritisnite gumb NATRAG na svojem pretraž ivač u. Ako ste upuć eni na ovu stranicu, NE upisujte svoju lozinku. Odmah napustite stranicu, unesite URL u servis za maskiranje IP-a, i zatim unesite svoju lozinku. Matt je jedva disao.


Ovo je najbolji trag do sada, najbolji trag u gotovo dva mjeseca neprestane potrage. Stranica koja ti govori da sakriješ svoje podatke i odeš ako nisi pozvan. Zašto bi htjeli da sakrivamo IP adrese ako se ne boje da će netko ući u trag informacijama koje posjeduju? Matt je zatvorio prozor i otvorio novi te utipkao URL stranice koja dozvoljava pretraž ivanje Interneta s laž nom IP adresom; prije ju je koristio da gleda emisije ogranič ene isključ ivo na SAD i za manje od minute bio je siguran iza IP adrese korisnika iz Charlottea u Sjevernoj Karolini. Kopirao je poveznicu iz poruke u pretraž ivač i pritisnuo enter. Ista bijela stranica s upozorenjima pojavila se zajedno s bijelim poljem; ovaj put je unio niz brojki i slova koji su mu poslani, pritisnuo POSALJI i č ekao. Stranica se podizala dok je Matt ubrzano disao u svojoj sobi. Ono š to se otvorilo pred njim nije imalo naslov niti š minkerski dizajn i tehnologiju, no svrha je istoga trenutka bila oč igledna; ovo je stranica posveć ena č injenici da vampiri postoje i da su prisutni u cijeloj Velikoj Britaniji. Na vrhu stranice stajala je poruka dobrodošlice i upozorenja. Dobro došli. Ako ste ovdje, znači da trebate biti. Preporuč ujemo da redovito mijenjate servis za maskiranje IP-a i briš ete povijest svoga pretraž ivač a i cache svaki put kad nas posjetite. Nije pretjerano reć i da nas promatraju - na vama je da odluč ite koliko ž elite svijetliti na njihovu radaru. Kliknite ovdje ako ž elite saznati viš e o Echelonu i kako se njime kretati. Matt je htio kliknuti na link, no tad je primijetio naslove na glavnom panelu stranice. Proš li su ga trnci. Ispod pozdrava je stajao izbornik ispisan jednostavnim crnim tekstom na bijeloj podlozi, kao i ostatak stranice. POVIJEST VIĐENJA ZATAŠKAVANJA LJUDI U CRNOM ETIMOLOGIJA ZAŠTITA Ispod izbornika je stajao ispisan naslov, kratak č lanak i dio neke fotografije. LJUDI U CRNOM NA FOTOGRAFIJI?


Je li ovo prvi fotografski dokaz postojanja ljudi u crnom? Fotografiju je poslao naš anonimni izvor istoga datuma kada smo zaprimili nekoliko izvještaja 0 vampirskoj aktivnosti u sjeverozapadnom Londonu. Obratite pozornost na ljubičaste vizire, te uniforme i vozilo bez oznaka. Matt se brzo spustio niz zaslon da pogleda cijelu fotogra iju. Gotovo se rasplakao kad ju je vidio. Bila je mutna, č inilo se kao da ju je netko u ž urbi pož elio zumirati ne ž eleć i da ga uhvate s fotografskim aparatom u ruci. Prikazivala je beznač ajnu ulicu u predgrađu s istovjetnim kuć ama i njemač kim i japanskim automobilima ispred njih, urednim vrtovima. Bila je noć i padala je kiša. Voda se slijevala niz oluke. Sredinu fotogra ije je zauzeo crni kombi parkiran na nekom prilazu ispod stupa ulič ne rasvjete. Straž nja su mu vrata bila otvorena. Matt je zaš kiljio da bolje vidi i primijetio da je autor teksta bio u pravu; nije bilo registracijske oznake. Tri prilike stajale su pored vrata i Matt je osjetio olakšanje kad je vidio dvije odjevene u crno. Stvarni su. Stvarno je sve što mi se dogodilo. Dvije prilike bile su odjevene u crno, u odjeć u od materijala koji ne odbija svjetlost. Nosili su neke crne stvari na glavi, a ljubič aste mrlje zaklanjale su im lica. Viziri. Ljubičasti viziri. Dvije crne prilike gurale su treć u, nekog mrš avog odrpanca u trapericama, i pokušavale ga utjerati u kombi. Cinilo se da se taj treć i ne opire. Matt je pogledao malo bolje i zapanjeno uzdahnuo. Crna prilika najbliž a fotografu u desnoj je ruci drž ala neš to tamno i duguljasto i pritiskala ga o lopatice osobe koju su gurali u kombi. Spustio je strelicu na zaslonu, ali nije bilo viš e slika. Matt je maknuo ruku s miša, naslonio se i pokrio lice rukama. Ovakve stvari se doista događaju. Ljudi znaju. Fotogra ija na njegovu rač unalu bila je mutan dokaz da nije poludio niti sanjao ž ive komatozne snove. Znao je da je u pravu bez obzira na ono u što su njegovi roditelji odlučili vjerovati. Sve je stvarno. To znač i da je stvaran i dječ ak koji je razgovarao s njim nakon š to se probudio. Sad ć e poduzeti prvi korak na putu u široki svijet.


Kliknuo je na VIĐENJA i poč eo č itati. Stranice su bile ispisane iskustvima jako slič nima njegovu. Cak se naž ivcirao jer se viš e nije osjeć ao tako posebnim. Prekorio je samoga sebe zbog prgavosti i nastavio čitati. Detalji su bili doista različ iti, kao i lokacije. Spominjali su se Dover, Aberdeen i gotovo svaki preostali kutak Britanskog otoč ja. Bilo je i izvješ taja iz nekoliko europskih zemalja. Slič ne prilike su se viđale u Rumunjskoj, Francuskoj, Njemač koj i Mađarskoj. No, ključ na toč ka je uvijek bila ista; posvuda su se pojavljivale crne prilike s ljubič astim mrljama umjesto lica, neoznač eni crni kombiji, helikopteri gdje helikopterima nije mjesto. Svi izvješ taji su završ avali na isti nač in, uz zapovijed da nikom ne smiju prič ati o onome š to su vidjeli. Matt se stresao na ono što su ljudi u crnom rekli njegovu ocu. Ovo se nikad nije dogodilo. Jeste li razumjeli? Itekako je razumio. Ali viš e ga nije bilo briga. Jer dogodilo se i neka je proklet ako se bude pravio da nije. Vratio je strelicu na pozdravnu poruku i kliknuo na link u posljednjoj reč enici. Otvorila se nova stranica s kratkim tekstom i nevjerojatno dugim popisom pojmova. SUSTAV NADZORA ECHELON Vlada Velike Britanije, zajedno sa svim ostalim vladama na svijetu, nadzire elektroničke komunikacije svojih građana. Ovo NIJE nagađanje niti paranoja. Radi se o standardnim vojnim i sigurnosnim procedurama. Elektronička pošta i pozivi s mobilnih telefona unose se u jaka računala i pretražuju se riječi navedene na crnoj listi koja se nadopunjuje svaki dan, u skladu s pojavljivanjem novih prijetnji. Ispod je navedena Echelonova najnovija crna lista riječi. Budite svjesni činjenice da ako riječ nije navedena na crnoj listi, ne mora značiti da je nezamijećena. Zbog vlastite sigurnosti, osjetljive informacije prenosite samo osobno ili putem fiksnog telefona. Matt je brzo proč itao popis. Već ina riječ i nije bila iznenađenje, radilo se o otvoreno provokativnim frazama tipa bomba, urota, ć elija, dž ihad, teror, muč eniš tvo, samoubojstvo, Afganistan, Al Qaeda. No, tu i tamo bi se pojavila riječ koja nekako nije pripadala u tu skupinu, osim ako ih već negdje nisi vidio; ljubič asto, crno, vizir, uniforma,


zubi, let, ugriz, vrat, krv... Vampir. Riječ je bila ispisana, crno na bijelom. Matt ju je izgovorio naglas, pustio je da mu se skotrlja niz jezik kao onda kada ga je liječ nik ostavio samoga u sobi. »Vampir. Vampir.« Nasmiješ io se. Umor koji mu je prijetio prije pet minuta, netragom je nestao. Osjetio se okrijepljenim i elektriziranim, kao da je stavio prst na ž icu pod naponom. Kož a mu se jež ila, a mozak prš tao od novih pitanja i ideja. Posebno od jedne ideje. Namjestio se da proč ita ostatak stranice i kao je već bio odluč io š to će napraviti.


10. BESANA NOĆ JUŽNO 0D GUDENDORFA. DONJA SASKA, NJEMAČKA, JEDANAEST TJEDANA RANIJE Greta Schuler je tiho siš la niza stube u svojoj kuć i pazeć i da ne stane na treć u odozdo jer je ta uvijek š kripala. Nije mogla spavati, muč ili su je ruž ni snovi, i na trenutak se zapitala je li zvuk koji je č ula bio stvaran ili izmiš ljen. No, tad ga je č ula još jednom, kao da grmljavina dolazi sa sjevernih polja imanja njezinih roditelja. Uspravila se u krevetu i skupila pokrivače oko sebe. Bilo je hladno u sobi; vidjela je kako joj dah izlazi iz usta. Cekala je da opet zač uje buku, ali niš ta se nije č ulo. Ustala je iz kreveta, bosih nogu preš la hladan drveni pod svoje sobe, navukla č izme i teš ki vuneni kaput te krenula van u istragu. Na trenutak je pomislila da bi mož da trebala probuditi roditelje, no odluč ila je da neć e. Imala je gotovo dvanaest godina i odrasla je na selu; nebrojeno puta je otjerala pse lutalice i lisice s imanja, čak i vuka nekoliko puta. Polako je spustila oč evu sač maricu s kuke na zidu pored teš kih ulaznih vrata, uzela je i staru crnu svjetiljku s police na zidu, primila kvaku i polako, centimetar po centimetar, otvarala vrata. Jednom su glasno zacviljela i napokon se otvorila. Nalet hladnoga zraka survao se između vrata i dovratka i Greta je zadrhtala. Uš uš kala se u kaput i krenula u noć. Otkoč ila je oč evu puš ku i provjerila je li napunjena. Vidjela je bronč ane diskove i crvene tube sač me, zatvorila puš ku i pogledala oko sebe. Snijeg je pokrivao svaki centimetar imanja, sjajeć i se srebrno pod svjetlom punoga mjeseca koji je sjao iznad njezine glave. Obasjavao je neš to dugač ko i tamno, poput crnog puteljka preko dvoriš ta. Krenulo je od guste š ume pored š ljunč anog puta koji vodi na glavnu cestu i vodilo do drvenih vratnica sjevernoga polja odmah do kuć e. Greta je zurila u puteljak i osjetila kako joj se strah uvlač i u želudac. Otjerala ga je i upalila svjetiljku te zakoračila naprijed. Skamenila se kad je osvijetlila crni puteljak. Zuto svjetlo svjetiljke obasjalo je neš to crveno i svjetlucavo. Vidjela je kako se iz toga diž e


para, niti blijede izmaglice koje se penju prema nebu. Odmah je znala o čemu se radi. Krv. Mnogo krvi. Svježe prolivene. Spopao ju je strah i ovaj put ga nije mogla otjerati. Ali nije uš la u kuć u buditi roditelje iako je znala da zapravo mora. Ona je oč eva kć i, tvrdoglava i opako samostalna, neć e traž iti pomoć ako doista ne mora, i radije ć e umrijeti, nego priznati da se boji. Odmaknula se od vrata. Snijeg je pucketao pod njezinim č izmama. Uputila se prema sjevernom polju. Dok se približ avala polju vođena slabaš nim svjetlom svjetiljke, vidjela je da je teš ka drvena vratnica otvorena. Snijeg oko nje bio je zgrnut i pun svjež e krvi. Zadah vrele tekuć ine zapuhnuo ju je i povratila je. Svake večeri bi posljednji radnik koji odlazi iz polja stavio teš ki lanac na mjesto i zatvorio vratnicu. Lanac je sada lež ao u snijegu, izvitoperen, prekinutih karika. Greta je uperila svjetiljku u polje dok joj je srce divljač ki lupalo. Pokuš avala je ne misliti koliko je snage potrebno da se željezo slomi kao da je komad papira. Osvijetlila je veliku priliku na suprotnoj strani polja. Proš la je kroz vratnicu pazeći da ne stane u krv. Bila je već na pola puta prema prilici kad je shvatila što je pred njom. Stoka koja je pasla na sjevernom polju skupila se u najdaljem kutu. Greta, koja je odrasla uz stoku i domać e ž ivotinje, nikada nije vidjela takvo neš to. Zivotinje su se nervozno pomicale naprijed-natrag, podignutih glava i raskolač enih oč iju. Kad se približ ila, stado je poč elo mukati i odmaknula se. Upozoravaju me da se ne približavam. Nešto ih je uplašilo. Užasnute su. Greta se okrenula od uplaš ene stoke i pratila vlastite korake natrag kroz vratnice. Gledala je dugi trag krvi kako nestaje u smrtnoj tami š ume. Tresla se, malč ice od hladnoć e, malč ice od straha. Pratila je odvratni trag nesigurnim koracima. Kad se naš la tri metra od drveća, hrabrost ju je napustila. Stajala je na mjestu i zurila u šumu. Tada je č ula rež anje tako glasno i duboko da se tlo zatreslo pod njezinim nogama, a dah joj se smrznuo u pluć ima. Sač marica joj je ispala iz ruku na snijeg kad je č ula neš to kako se mič e među drveć em. Dva ž uta oka pojavila su se u tami, visoko iznad njezine glave, barem dva metra iznad zemlje. Polako su se kretala prema njoj.


Pred Gretom je stajao najveć i vuk kojeg je u ž ivotu vidjela. Cuč ao je u tami, a ogromna glava zurila je u Gretu, s ustima i njuš kom umrljanima od krvi. Vrat mu je bio debeo, a tijelo veliko poput oč eva Land Rovera. Krzno mu je bilo sivozeleno, a tijelo i leđa už asno deformirani, noge krive i bolno povijene. Ož iljci su se križ ali na kož i groteskne ž ivotinje poput bijelih crta osvijetljenih svjetloš ću zimskog mjeseca. Neš to je sjalo pod umrljanom vuč jom glavom i Greta je vidjela uglate predmete kako svjetlucaju u njegovu krznu. Metal, pomislila je. Metal mu viri iz vrata. Ponovno je zarež ao i zapahnuo je toplim zrakom i bakrenim zadahom krvi. Još jednom je povratila. Bespomoć no je zurila u vuka koji ju je gledao zastraš ujuć im, ali i č udnovato tuž nim pogledom. Kutovi ž utih oč iju bili su spuš teni, a usta povuč ena unatrag u bolnu grimasu. Ne možeš mu pobjeći. Ne možeš mu se oduprijeti. Možeš se spasiti samo ako shvati da ti nisi prijetnja. Greta je duboko udahnula i pogledala vuku u oči. »Zdravo«, rekla je. »Ja sam Greta.« Vuk se odmah pokunjio, kao da ga je ubo strš ljen. Zakorač io je unatrag i poč eo zavijati probijajuć i Gretine uš i svojim jadom i bolom. Svjetla su se upalila u spavać oj sobi njezinih roditelja i zvuk teš kih č izama po drvenom podu pronio se imanjem. Greta niš ta nije ni č ula niti vidjela; oč arano je gledala u stvorenje pred sobom. Kad je zavija nje umuknulo, vuk je otvorio usta i pustio Greti prepoznatljiv zvuk. Raskolač ila je oč i i nesvjesno zakorač ila prema vuku podignuvš i ruke kao da ga želi smiriti. Zvuk sač me pronio se zrakom i snijeg je eksplodirao pod vuč jim nogama. Odjurio je u š umu tako brzo kao da ga nikada nije ni bilo. Vidjela je veliku mrlju krvi ondje gdje je stajao i shvatila je š to se događa. Cula je povike i trku iza sebe prije nego š to su joj se oč i izvrnule i strovalila se na snijeg. Peter Schuler je dotrč ao, bacio sačmaricu i primio kćer u naručje. ≡ Gretin otac sjedio je u svojoj kuhinji i za velikim drvenim stolom pio vruć u kavu koju mu je supruga skuhala prije nego š to je otiš la


uš uš kati kć er u krevet. Sad se vratila i š utke gledala muž a, naslonjena na ugašenu pećnicu uz prozor. Trojica Peterovih radnika također su stajala u kuhinji i pila kavu sa sklopljenim sač maricama na ramenima. Probudio ih je i krenuli su za njim bez negodovanja. Sad su stajali i gledali kako njihov gazda pokušava obuzdati svoju ljutnju. Peter Schuler je bio bijesan kao nikada u životu. Pokuš avao je racionalizirati i dokazati samome sebi š to se dogodilo te noć i. Proveo je cijeli ž ivot na imanju koje je sada pripadalo njemu, radio je tu dok njegov otac Hans Schuler nije podlegao raku koji ga je izjedao pred sinovim oč ima, te se ož enio i podigao kć er. Mislio je da zna i razumije ž ivotinje, i divlje i domać e, jednako dobro ili č ak bolje nego drugi. Znao je da je vuk samo divlja ž ivotinja koja se uspjela uvuć i na njegovo imanje, nesposobna za svirepost ili zlobu. Ali stajao je nad njegovom kć eri, njegovom umiš ljenom, prelijepom, tvrdoglavom kć eri. Stajao je nad njom iskeš enih zuba i prož dirao je svojom sjenom. Peter Schuler nikada ranije nije pož elio ubiti nijedno ž ivo stvorenje, no sada ga je ta ž elja proždirala. Vuk je už asno uplaš io Gretu. Peter ju je unio u kuć u vič uć i ž eni da donese deke, kad mu se ukoč ila u naruč ju i vrisnula toliko jako da mu je skoro ispala. Kad je prestala vriš tati, jecala mu je uz rame tresuć i se od straha. Tresla se i kad ju je njegova ž ena pokrila dekama, mrmljala je bedastoć e poput toga da je vuk nač injen od metala, da joj se obratio, da joj je rekao »Pomozi mi« dok mu je stajala pod zubima i čekala da joj pregrize vrat. »Sto ž eliš da uč inimo, gazda?« upitao je Franck, predradnik na Peterovom imanju, tih č ovjek velik poput medvjeda. Pozorno je gledao Gretina oca i čekao zapovijed. »Idite po kapute«, rekao je Peter i trenutak kasnije njih su četvorica krenula preko imanja s puškama na ramenima. ≡ Peter ih je odveo na mjesto uz rub š ume gdje se vuk nadvio nad Gretom. Duboko je udahnuo, te krenuo u š umu putem krvavog traga. Lars i Sebastian, brać a koja su radila na imanju od svoje č etrnaeste


godine, slijedila su ga u stopu, a Franck je vladao situacijom iza njih. Snijeg im je pucketao pod nogama dok su pratili vuč je tragove kroz š umu. Nije ga bilo teš ko slijediti; iza sebe je ostavljao tragove š apa velikih poput pladnjeva te slomljene grane i grmlje. Napokon se pred njima pojavila č istina i raskolač ili su oč i kad su stupili na nju. Malena, kružna čistina među drvećem izgledala je poput klaonice. Jedva prepoznatljivi komadi nestale stoke Schulerovih bili su razbacani po snijegu. Jedan rog je lež ao u lokvici krvi i iznutrica, jedan papak i veliki komad kož e bili su bač eni postrance. Krvi je bilo posvuda, tu i tamo se vidio pokoji nepojeden komad mesa. Masakr je bio omeđen tragovima ogromnih vuč jih š apa. Cetvorica seljaka nisu bili gadljivi niti straš ljivi, ali groteskni prizor nasilja pred njima doista ih je potresao. »Pucajte č im ga vidite«, rekao je Peter Schuler. Muš karci su namjestili puš ke na ramena i krenuli tragom ogromnih š apa u još dublju tamu šume. ≡ Sat vremena kasnije, kad se zora poč ela polako buditi na obzoru, č etiri smrznuta muš karca iziš la su iz š ume na put koji je vodio juž no prema Bremenu. Tragovi su se kretali pravocrtno sve dok nisu nestali metar od mjesta gdje su njih č etvorica sada stajala. Nestali su u velikom krugu snijega koji je izgledao kao da se tu hrvalo nekoliko ljudi. Snijeg i smrznuta zemlja pod njim bili su izmrcvareni, iskopano i razbacani u svim smjerovima. Na drugoj strani kruga vidio se novi par tragova, paralelan sa cestom. Muš karci su polako zaobiš li ispremetanu zemlju i pogledali nove tragove. »Blagi Bože«, prošaptao je Lars i prekrižio se. Pred njima se pružao ogroman par ljudskih tragova. »Ne razumijem«, rekao je Sebastian. »Ja jednostavno ... « »Tiho«, prosiktao je Peter. »Langerovo imanje je preko onoga brijega. Idemo.« Cetvorica su brzo korač ala uz put. Nakon pet minuta vidjeli su krov imanja gdje je živio Kurt Langer, Peterov najstariji prijatelj. Peter je ubrzao moleći ljude da ga prate. Samo da nismo zakasnili. Molim Te Bože, da nismo zakasnili.


Pož urili su preko brijega i Peteru je srce posustalo od tuge. Cak je i s trideset metara udaljenosti vidio tragove kako prolaze kroz vratnicu imanja Langerovih prema kuć i u kojoj se obitelj vjerojatno tek budila. Viknuo je ljudima da ga slijede i potrč ao niz padinu kliž uć i se i spotič uć i u dubokom snijegu. Primio se za vratnice, uspravio i poč eo provjeravati tragove. Vidio je dva para tragova, paralelnih jednih s drugima, no kretali su se u suprotnim smjerovima. Jedan par je vodio u dvoriš te Langerovih, a drugi, napravljen teš kim zimskim č izmama, vodio je natrag prema putu. Prekasno, prekasno, prekasno. Peter je š irom otvorio vrata i jurnuo u dvoriš te pa prema ulaznim vratima kuć e. Htio je viknuti i dozvati Langerove, už asnuto siguran da mu se nitko neće javiti, no tada je opet zastao. Njemu slijeva, između niske grane hrasta koji je stajao na rubu dvoriš ta i mjedene kuke na zidu kuć e, bio je razapet konopac za suš enje. Teš ka odjeć a poput lanelskih koš ulja, dugih gać a, termo č arapa i potkoš ulja lelujala je na jutarnjem povjetarcu. No, pola konopca je bilo prazno i ispod njega su bile rasute drvene kvač ice. Prvi par tragova vodio je ispod konopca, prema straž njem ulazu u kuć u. Drugi par je započ injao baš tu; trag č izama koji je vodio prema cesti. Neč ija ruka naš la se na Peterovu ramenu i on je poskoč io. No, to je bio samo Franck čije je veliko, blago lice zurilo u Petera. »Ovo moraš vidjeti, gazda«, rekao je predradnik pokazujuć i palcem prema cesti. Cetvorica muš karaca skupila su se na rubu asfalta i gledala u tlo pod svojim nogama. Posljednji otisci su se uredno vidjeli u snijegu, paralelno uz tragove zimskih guma. Kamion s pogonom na sva četiri kotača. Vjerojatno kamionet kakav i ja imam kod kuće. Tragovi su formirali plitak polukrug kao da se vozač u jednom trenu zaustavio uz put i potom opet krenuo. Viš e nije bilo tragova stopala. »Nazvat ć u Karla«, rekao je Lars. »On mož e doć i s kamionetom. Možemo slijediti ovoga vozača.« Peter je odmahnuo glavom. »Ne«, odgovorio je. »Otiš lo je. Sto god


da je bilo, otiš lo je. Ali nazovi Karla i reci mu da dođe po nas. Kasnije ću nazvati Kurta i reći mu što se dogodilo. Sad idemo kući.« Sat vremena južnije, dotrajali crveni kamionet se spokojno truckao cestom. Vozio ga je okruglast č ovjek crvenih obraza, odjeven u debelu vunenu jaknu i starinski lovač ki š eš ir. Imao je kratku cigaretu u ustima i pozorno je pratio put pred sobom. Na suvozač evu sjedalu je drž ao plastič nu termosicu kave zač injenu viš njevač om redovito povlačeći gutljaje iz nje. Iza njega, u prikolici, drhtureć i ispod ž ivotinjskih kož a koje je vozač nosio na trž nicu, lež alo je uzdrhtalo, zbunjeno, ojađeno i smrznuto Frankensteinovo čudovište.


11. GOLE KOSTI Jamie je taman krenuo otvoriti vrata svoje sobe kad se konzola o njegovu pojasu oglasila tri puta označ avajuć i poruku neproč itanu već pola sata. Bio je oduš evljen onime š to je upravo vidio i onime š to su mu rekli. Borio se s vlastitim mozgom da shvati što to zapravo znači. Ne mogu vjerovati da sam to vidio, pomislio je. Ne mogu vjerovati da mi je Talbot dopustio. Nevjerojatno. Isključ io je dojavljivač tijekom sastanka posebne skupine Nultog sata i nije ga upalio tijekom onih nevjerojatnih, nepojmljivih dvadeset minuta nakon toga. Znao je da nikome, pa č ak ni Larissi, neć e smjeti isprič ati ni jednu jedinu riječ . Izvadio je dojavljivač iz remena, glasno opsovao u praznom hodniku proč itavš i redak teksta koji se pojavio na zaslonu. G- 17/OP_VAN_L2_LIVE_SASTANAK/BR2/1130 Već je jako dobro poznavao stenogra iju Odjela 19. Prvi dio slova i brojki označ avao je njegovu skupinu, a drugi mu je govorio da im je zadana vanjska operacija prioritetne razine 2. Treć e je objaš njavalo samo sebe; imat ć e sastanak už ivo, neć e im slati informacije kad već budu na putu. Cetvrto je označ avalo mjesto sastanka, u ovom sluč aju soba za sastanke 2 i posljednja skupina brojki je označ avala vrijeme poč etka sastanka. Jamie je provjerio koliko je sati, i vidio je da je 11.28. Opsovao je i potrčao prema dizalima. Kad je stigao na razinu 0, istrč ao je iz dizala hodnikom koji je predstavljao glavnu prometnicu razine 0. S jedne strane, obiljež en vratima s crnim i ž utim crtama, bio je veliki hangar koji je služ io kao mjesto ukrcaja za sve operacije Crne svjetlosti. Na suprotnoj strani hodnika, ispunjavajuć i drugu polovinu velike kruž ne razine, bili su uredi i prostorije Odreda za komunikacije i nadzor. Operativni centar u kojem je Jamie maloprije bio nalazio se na sredini hodnika, dakle na sredini razine 0. Iza njega, duž niza polukruž nih hodnika koji su nalikovali slojevima crvenog luka, bili su


uredi, prostorije sa serverima i opremom, dostupni samo ako posjedujete lozinke za otvaranje vrata. Jamie je pritisnuo svoju identi ikacijsku ispravu na senzor pored vrata s natpisom SOBE ZA SASTANKE, otvorio ih i potrč ao niz hodnik. Zaustavio se ispred vrata sobe za sastanke 2 i uš ao unutra š to je tiš e mogao. Prostorija je bila zakrivljena i nalikovala je uč ionici. Na č elu sobe, zdesna Jamieju kad je uš ao unutra, ispod zaslona visoke de inicije, stajala je katedra. Jamie je podignuo pogled i obeshrabrio se. Bojnik Paul Turner stajao je za katedrom. Sjajno, pomislio je Jamie. Naprosto sjajno. Zna da sam bio na sastanku Nultog sata i zna da to ne smijem reći pred ovima. Tad se skoro nasmiješio. Ali ne zna gdje sam bio nakon toga. »Baš lijepo od vas š to ste doš li, gospodine Carpenteru«, rekao je Turner zureć i u njega. »Nadam se da vas nismo ni u č emu prekinuli. Siguran sam da ste se bavili nečim iznimno važnim.« Nemaš ti pojma, pomislio je Jamie. Nemaš blage veze. Netko se nasmijao Jamieju slijeva i osjetio je kako mu se lice ž ari i crveni. Okrenuo se da vidi tko se smije; nije bila ni Kate ni Larissa, a oč ekivao je da ć e vidjeti samo njih dvije. Odmah je vidio da se prevario; gledalo ga je pet lica, a ne samo dva. Kate i Larissa sjedile su za jednim stolom; prva ga je ozbiljno gledala, a druga se bezobrazno smješ kala. Dva stola dalje, oč igledno namjerno, sjedila su još tri operativca. Jamie je odmah prepoznao dvojicu; treć a je bila jedna djevojka o kojoj je Jamie č uo mnogo toga, ali nikad je nije upoznao. Siroko mu se smiješ ila; oč igledno se ona smijala kad je ušao. To troje operativaca predstavljalo je tim F-7 pod vodstvom poruč nika Jacka Williamsa. Prijatelj mu se nasmiješ io i Jamie je nesigurno uzvratio. Kojeg vraga vas troje radite ovdje? pomislio je Jamie. Pored Jacka je sjedio Shaun Turner i gledao u Jamieja velikim bezizraž ajnim sivim oč ima, baš kao i njegov otac. Bio je visok, viš i od Jamieja i Jacka, te snaž an, š irokih ramena, poput igrač a ragbija. Opušteno je sjedio u stolcu čekajući da Jamie nešto kaže. Djevojka koju je Jamie znao po Jackovim bujnim opisima zvala se Angela Darcy. Još uvijek mu se smiješ ila i dok ju je gledao, zapravo ju


j e gledao. Primijetio je koliko je zapravo privlač na. Imala je plavu kosu, ali tamniju nego Kate, skoro zlatnu. Lice joj je bilo oš tro i uglato, kao da ju je nevjerojatno nadaren umjetnik nacrtao sigurnim potezima olovke. Jack mu je rekao da je nekada bila SIS-ova agentica, da su je povukli s Oxforda č im je upisala prvu godinu te da se istaknula u operacijama u najzabač enijim mjestima zemaljske kugle. Navodno je govorila barem š est jezika i bila je struč njakinja za prljave poslove - atentate i ubojstva pod pokroviteljstvo drž ave izvedene iz tolike blizine da si nakon toga bio okupan krvlju mete. Jamie je bio siguran da je Jack malč ice zaljubljen u nju i da je se jako boji. Ali imala je š irok, prijateljski osmijeh i Jamieju je bilo drago š to se zarumenio zbog njezina smijeha, a ne osmijeha jer zarumenio bi se i zbog toga, a to bi teško objasnio Larissi. Netko je iza njega proč istio grlo i Jamie je shvatio da nije odgovorio bojniku Turneru. Okrenuo se i vidio da ga bivš i č asnik SASa gleda zabrinjavajuće strpljivo. »Zao mi je, gospodine«, lagao je. »Neš to je iskrsnulo na niž im razinama. Neće se ponoviti, gospodine.« »Teš ko mi je povjerovati u to«, odgovorio je Turner. »Ali morat ć u vam vjerovati na riječ. Sjedite, Carpenteru.« Jamie je pokunjeno sjeo između Kate i Larisse. Dok je Paul Turner sređivao dokumente za sastanak na katedri, Jamie je ovlaš pogledao Angelu koja mu je uputila suosjeć ajan osmijeh. Uzvratio joj je i nastavio gledati pred sebe, a krv mu je kuhala zbog nepravde u svemu tome. »Operativci«, započ eo je Turner. »Ovo je Operacija Obeć ana zemlja, radi se o izvidnoj i eliminacijskoj operaciji. Sve je poprilič no jasno, no pokuš ajte se usredotoč iti. Ne bih ž elio zastajati i odgovarati na glupa pitanja. Jasno? Dobro.« Turner je stisnuo gumb na prijenosnoj konzoli i zaslon iza njega je ož ivio. Prikazao je satelitsku sliku velikoga teretnog broda; maleni naleti valova oko njegove krme operativcima su pokazivali da se brod kreće. »Ovo je brod Aristeia. To je teretnjak klase Panamax, dug dvjesto dvadeset i osam metara, š irok trideset i dva metra. Mož e ponijeti tri tisuć e standardnih kontejnera. Izgrađen je u Grč koj, plovi pod zastavom Bahama.«


»Ako mož e ponijeti tri tisuć e kontejnera, zaš to izgleda kao da nosi samo pedeset?«, upitala je Angela. Turner joj je uputio neš to nalik osmijehu i taknuo konzolu. Slika se povećavala dok nije prikazivala samo brod. »U pravu ste«, rekao je. »Prenosi š ezdeset i osam kontejnera na palubi dovoljno velikoj za č etrdeset i č etiri puta toliko. Isplovio je iz Sangaja prije osamnaest dana; ti kontejneri bi trebali biti puni dijamanata da bi opravdali troškove goriva za ovoliki put.« »Gdje se sada nalazi?« upitala je Larissa. »Otprilike osam milja od sjeveroistoč ne obale«, odgovorio je Turner. »Kreć e se u smjeru rijeke Tyne kamo ć e pristić i za otprilike sedam sati.« »Kakve veze to ima s nama?« upitao je Shaun Turner. »Ostvaren je samo jedan jedini radio kontakt s Aristeiom otkad je isplovila«, odgovorio je bojnik Turner. »Kad je proš la kroz Sueski kanal. Niš ta ni prije ni nakon toga. Proš li tjedan je proš la kroz Sredozemno more i nisu je uspjeli kontaktirati ni Talijani, ni Spanjolci, ni Portugalci.« »Pirati?«, upitala je Kate. Angela joj se podsmjehnula, na š to joj je Larissa uputila pogled oštar poput britve. »Ne«, rekao je bojnik Turner. »Barem mi ne mislimo tako. Pira ti nikada nisu poveli nijedan brod preko Sredozemnog mora, niti kroz Sueski kanal. Da je tako, oč ekivano bi bilo da je otimač i usmjere prema somalskoj obali gdje bi se mogli usidriti i postaviti zahtjeve. Ovaj brod je morao proć i kroz somalske vode da bi stigao do Sueskog kanala.« »Teroristi«, predlož io je Jack Williams. »Je li moguć e da nosi bombu?« »Satelitska spektroanaliza isključ ila je tu moguć nost. Osim toga, zaš to bi se koristili ovakvim brodom u svrhu izvrš enja napada? Znaju da ga mož emo potopiti nasred oceana. Teretnjaci nisu poznati po lakoći manevriranja.« »O č emu je onda riječ ?« upitao je oš tro Jamie. Dosadila mu je ova igra pogađanja. Paul Turner uputio mu je upozoravajući pogled i nastavio.


»Odred za nadzor je provjeravao pokuš aje uspostave kontakta, a kad je uš ao u vode Ujedinjenog Kraljevstva, postavili smo satelit iznad njega. Evo infracrvenog snimka.« Slika na zaslonu se zamaglila, a zatim izoš trila u jasne dugine boje. Ledena voda u kojoj je brod plovio bila je tamnoplava, gotovo crna, a trup i paluba bili su blijede nijanse akvamarina. Velika crvena mrlja sjala je na straž njem dijelu broda, tamo gdje su ogromni dizelski motori pokretali veliki teretnjaka kroz oceane. Pravokutni kontejneri sjali su blijedonaranč astim sjajem, tu i tamo prekinuti ž utim mrljicama koje su se kretale unutar kontejnera. »Isuse«, rekao je Jack Williams. »Unutra je barem dvjesto ljudi.« »Dvjesto dvadeset i sedam«, potvrdio je bojnik Turner. »Pogledajte komandni most.« Veliki komandni most u obliku polumjeseca, koji se nadimao č etiri kata iznad palube, bio je blijedož ute boje. Vrelina je isijavala iz sedam točaka koje su bile gotovo bijele. »Vampiri«, rekao je Shaun Turner iznoseć i č injenice. »Sedam vampira i dvjesto ljudi. Koji je ovo vrag od broda?« »Nije to brod«, rekla je Angela. »Ovo je zatvor. Ploveći zatvor.« »Kako to misliš?« mrštila se Larissa. »Zašto su ih zatvorili?« »Tako da ih mogu isporuč iti onome tko je platio«, rekla je Angela. »Vidjela sam to i prije, ali nikad u ovolikom broju. Kao istoč njač ke snakehead bande koje dovode radnike s Dalekog istoka. Dovedu ih do Mediterana, a zatim ih prebace u kamione. Netko č eka ovaj brod na sjeveru, to vam garantiram. Netko čeka teret koji je naručio.« Larissa je pogledala Paula Turnera koji je kimnuo. »Operativka Darcy je u pravu«, rekao je. »Koliko mi znamo, ovi muš karci i ž ene trebaju biti isporuč eni vampirima č im ovaj brod pristane. Ono š to je isplanirano za njih nakon toga, nama nije poznato. No, imajuć i na umu da je najstariji vampir na svijetu danas u takvom stanju da treba stalan dotok krvi, pomislili smo da vrijedi provjeriti.« »Mislite da ć e ove ljude isporuč iti onamo gdje se skrivaju Drakula i Valeri Rusmanov?« upitala je Kate. »Mislimo da je to moguće.« »Što želite da učinimo?« upitao je Jamie odlučno. Larissa ga je pogledala upijajuć i č vrstinu njegove vilice i mir u plavim oč ima. Leptirić i su joj se probudili u trbuhu. Tiho je zarež ala.


Nitko je nije č uo osim Jamieja. Okrenuo se njoj i oč i su joj nakratko zasvijetlile crveno. Nasmiješio se. Znao je što to znači. Možda nećemo morati krenuti istog trena. Možda ćemo pričekati da padne mrak. Pomisao na duge dnevne sate pred njima i ono š to bi mogli raditi navelo ga je da se nasmiješ i još jač e. Odmaknuo je pogled od Larisse i pokušao se usredotočiti na ono što bojnik Turner govori. »Kreć ete odmah«, rekao je na Jamiejevo razoč aranje. »Pregledali smo prostor i jedino mjesto na kojem bi jedan brod mogao ilegalno pristati je staro brodogradiliš te Swan Hunter u Wallsendu. Zatvorili smo sva ostala brodogradiliš ta i obalna straž a je primila naređenje da propusti brod u rijeku. Zelim da zauzmete nadzorne polož aje prije mraka i presretnete brod kad pristane. Prvi prioritet je saznati kamo vode ove ljude i zaš to. Sljedeć i prioritet jesu sami zarobljenici. Nova standardna operativna procedura ne primjenjuje se pri ovoj operaciji. Je li to jasno?« »Ne moramo zarobljavati vampire«, shvatio je Jamie i osjetio kako ga poklapa val divljeg zadovoljstva. Možemo ih uništiti. »Da, gospodine«, rekao je, a sekundu kasnije to je isto ponovio i Jack Williams. »Dobro«, rekao je bojnik Turner. »Sada pazite. Na tom brodu je viš e od dvije stotine ž ena i muš karaca, a svi ć e biti iscrpljeni i najvjerojatnije nasmrt preplaš eni. Ovako ć ete upravljati situacijom; ako budu panič arili, a vjerojatno hoć e, ako poč nu trč ati preko vatrene linije, natjerajte ih da legnu na tlo. Kolateralni gubitak pri ovoj misiji ne smije prijeći devet. Je li jasno?« »Meni nije jasno«, rekao je Jamie iako je nekako mislio da mu ipak jeste jasno. Nadam se da sam u krivu, mislio je. Doista se nadam da jesam. »To znač i da ne smijemo imati viš e od devet mrtvih civila tijekom ove operacije. To je prihvatljiva veličina gubitka.« »Moja ekipa se ne bavi prihvatljivim gubicima«, rekao je Jack Williams tiho i postojano. »Niti moja«, odmah je dodao Jamie. »Stvarno?« upitao je bojnik ledenim glasom. »Jer ja se bavim time. Bavi se i admiral Seward. Sto se tič e ove misije, vaš broj je devet. Jasno?«


»Ne mislim... « »Tiš ina!« viknuo je bojnik Turner i svi u prostoriji su istog trena utihnuli. Ljutito je pogledao sve operativce pred sobom. »Ovo je misija razine 2 koju obavješ tajci smatraju izravno povezanom s najveć im prioritetom Odjela 19. Ako ne volite razgovarati o kolateralnim ž rtvama, dobro, neć emo. Ali imat ć ete to na umu dok ste na terenu. Jer kolateralne ž rtve mogu biti ono š to razlikuje medalju i š est mjeseci na popisu neaktivnih, pogotovo u ovakvoj misiji. Smatram da ste kadri izvršiti zadatak, makar sa samo dvije ekipe.« »Zaš to š aljete dvije ekipe?« blago je upitao Shaun Turner. »Mi obično radimo sami. Gospodine.« Riječ i mladog operativca bile su doista drske, no otac mu je uputio pogled pun ledene prijetnje pa se zač as primirio. Nitko u prostoriji nije primijetio kako se Kate zarumenjela dok je gledala Shauna kako posustaje pod očevim pogledom. »Da je moguć e«, rekao je bojnik Turner, »poslali bismo č etiri tima na ovu operaciju. Da imam tri na raspolaganju, poslao bih tri. Ali nemam, imam samo dva. Vaš a dva tima. Zato idete. Ogoljeni smo do kosti.« »Ali sedam vampira«, rekao je Jack Williams. »Ne mora nas š est ić i na njih sedam.« »Nije me briga ni da se radi o jednom novopretvorenom vampiru na otvorenom polju, poruč nič e Williams. Dobili ste zapovijedi, imate izvješ taj, sve informacije su poslane na vaš e konzole i u vaš e vozilo i već mi je doista dosadilo razgovarati sa svima vama. Otpust.« Nitko se nije pomaknuo. Tad je bojnik Turner u dva koraka siš ao s katedre i stupio na sredinu prostorije. »Rekao sam, otpust.« Ovog su ga puta odmah poslušali. Sest i pol sati kasnije operativni su timovi G-17 i F-7 stajali skupljeni u sjeni sive tvornice na obalama rijeke Tyne. Veliki kranovi koji su nekada tvorili obzor ovoga dijela svijeta su nestali. Rastavili su ih i prodali nekom indijskom brodogradiliš tu prije dvije godine. Veliko brodogradiliš te u kojemu su tisuć e muš karaca gradile legendarni brod RMS Mauretania u prvim godinama dvadesetog stoljeć a, gdje su unuci tih istih muš karaca gradili admiralski brod Kraljevske mornarice HMS Ark Royal, je danas, sedam desetljeć a


kasnije, bio sasvim tih. Plutajuć i dok sa svoja č etiri š iroka pristaniš ta već je zarastao i polako se punio odbač enim bocama i limenkama. Tinejdž eri koji se tu motaju nakon š to padne mrak nikad ne poč iste svoje smeće. Tvornice koje su nekada proizvodile dijelove motora i ploč e trupa sada su bile napuštene. Teške strojeve su rasprodali brodogradilištima diljem svijeta koja su už ivala u boljim vremenima. Hrđa i gra iti pokrivali su svaki slobodan prostor. Prolazi koji su nekada bili ispunjeni glasovima tisuć a ljudi i bukom strojeva danas su bili puni pauč ine i korova, kao da zemlja ponovno zauzima tlo koje joj je oduzeto da bi pruž ilo dom najboljim plodovima ljudske domiš ljatosti i inovacije. Gusta magla spuš tala se na rijeku Tyne sa Sjevernog mora; obala rijeke se nije ni vidjela. Sivi nanosi skupljali su se oko rubova betonskoga doka pod njima, no još uvijek nisu stigli na kopno. »Ovo neć e biti nimalo zabavno ako magla padne na dok«, rekao je. »Sedam vampira je isto kao i sedamdeset, ako ih ne vidimo.« Jack Williams je kimnuo. Sestero operativaca obavilo je izvidnicu starog brodogradiliš ta, i zaključ ilo da je dovoljno izolirano. No, bilo je daleko od sigurnoga. Glavni prolaz, ulica zvana Hadrian Road, manje od dvije stotine metara sjeverno, zajedno s ogradama koje su okruž ivale brodogradiliš te, doista su bili dotrajali. Nije bilo vremena za krpanje rupa ili razapinjanje mrež e oko brodogradiliš ta. Plan je nalagao da se vampiri ne smiju pomaknuti viš e od nekoliko metara od broda. »Ja ć u s Kate i Larissom poć i dolje«, nastavio je Jamie pokazujuć i prema nizu zahrđalih metalnih kontejnera na rubu betonskoga doka, petnaest metara od rijeke. »Jack, ti bi mogao svoju ekipu odvesti tamo, iza zida? Tako ć e morati proć i između nas i napast ć emo ih s obje strane. OK?« Okrenuo se, spreman da potrč i prema poziciji koju je upravo opisao. Larissa ga je zgrabila za ruku i vratio se. Troje č lanova ekipe F-7 se nije niti pomaklo i Jack Williams je gledao u njega kao da se silno želi ispričati. »U čemu je problem?« upitao je Jamie. »Ja primam zapovijedi isključ ivo od Jacka«, rekao je Shaun Turner ratoborno. »Ne od tebe. Nije ništa osobno.«


Jamie se istoga trena razljutio. Vraga nije ništa osobno, pomislio je. I on me prirodno mrzi, baš kao i njegov otac. »Stvarno«, rekla je bijesno Kate. »Misliš da je sada vrijeme za sitničarenje?« Shaun se zacrvenio, ali nije posustao. »Jack ima viš i č in nego Jamie«, rekla je Angela pristojno. »Sto se iskustva tiče, trebao bi zapovijedati.« Larissa je zarež ala i oč i su joj zasjale crvenom bojom. »Ovo je takvo sranje ... « »Angela je u pravu«, prekinuo ju je Jamie. »Jack, reci nam š to da radimo.« Larissa ga je pogledala, bilo joj je ž ao š to on ovo mora trpjeti. No Jamie joj se nasmiješ io moleć i je da ne radi veliku stvar od svega toga. Uzvratila mu je osmijeh i srce mu je naraslo od količ ine njež nosti koju je osjećao prema vampirici. Jack Williams zahvalno ga je pogledao. »Pozicije kako je Jamie opisao«, rekao je. »Zapamtite da trebamo jednog ž ivog vampira za ispitivanje. Barem jednog. Nova standardna operativna procedura se ne primjenjuje i siguran sam da smo svi sretni zbog toga, ali nemojmo se zanijeti. Mrtvi vampiri nam neće reći gdje je Drakula. Idemo.« Sest tamnih prilika se pripremilo, spremni da otrč e na svoje pozicije. Zrak oko njih kao da se promijenio; č inio se guš ćim, kao da neš to mijenja pritisak. Svih š estero operativaca u isto je vrijeme č ulo buku; neprekidno priguš eno lupanje i zvuk proloma broda kroz vodu. Pogledali su uz rijeku, u gustu maglu, dok se veliki, zakrivljeni Aristein pramac pojavljivao pred njima zasljepljujuć i ih svojim svjetlima i kontrolnim tornjem koji se nadvijao visoko nad njima. Ogromni brod je usporavao režući rijeku paralelno s dugim betonskim dokom. »Idemo! Odmah«, siktao je Jack i š est operativaca se raš trkalo drž eć i se nisko uz tlo prema pozicijama koje je Jamie opisao. Tad je Larissa podignula glavu i okrenula se prema sjeveru. Njezin nadljudski sluh čuo je nešto u tamnom, vlažnom noćnom zraku. »Sto je?« upitao je Jamie. Stajao je leđima okrenut kontejneru najbliž em doku i promatrao brod koji je uplovljavao. Nije mogao pojmiti njegovu velič inu. Paluba je bila velika poput nogometnog igrališ ta, trup je nalikovao ogromnom č elič nom zidu, a kontrolni


toranj se uzdizao poput velegradskog poslovnog nebodera. Približ avao im se u sablasnoj tiš ini, nije se č uo niti jedan glas, nikakva aktivnost na palubi ili ispod nje, tek neprekidna buka motora. »Kamioni«, rekla je Larissa i okrenula se Jamieju. »Tri kamiona su ušla kroz vratnice i krenula ovamo.« »Znaš li što je u njima?« upitao je Jamie. Larissa je kimnula. »Vampiri«, rekla je. »Puno, puno vampira.«


12. UNUTAR PRAZNINE JEREMYJEV NON-STOP TRANSPORT CAFE, SJEVERNO 0D KOLNA, NJEMAČKA SEDAM TJEDANA RANIJE Frankenstein se prenuo iz sna kad se kamion naglo zaustavio. Otvorio je oč i i pogledao Andreasa, mrš avog ovisnika o speedu koji ga je povezao iz Dortmunda nakon sunčeva zalaska prethodnoga dana. »Ja ne idem dalje«, rekao je Andreas. Stalno se trzao grizuć i nokte do krvi. No, podijelio je juhu i crni kruh s Frankensteinom kad su stali da natoče gorivo i ovaj mu je bio više nego zahvalan zbog toga. »Sve u redu«, odgovorio je Frankenstein. »Hvala ti š to si me doveo dovde.« Izvukao je ruku iz uš ljive deke koju su mu dali u utoč iš tu za beskuć nike i pruž io je Andreasu koji ju je rado prihvatio. Zatim se opet omotao dekom, skupio plastič nu vreć icu sa svojim stvarima i krenuo u hladnu noć. Frankenstein se probudio prije č etiri tjedna, u utrobi ribarskog broda. Nije imao pojma tko je. Kad ga je kapetan, prekaljeni starac sav skoren od soli po imenu Jens pitao kako se zove i otkuda dolazi, nije mu mogao odgovoriti. Ostala pitanja; gdje ž ivi, ima li obitelj, prijatelje, kako je završio u Sjevernom moru s otkinutim malim prstom i gadnom ranom na vratu, samo su ga zbunjivala i plaš ila. Spavao je na podu kabine, bio je prevelik za krevete. Pokuš avao se sjetiti bilo č ega, nekog mjesta na kojem je bio, neke osobe koju je upoznao, razgovora koji je poveo, ali u njegovu umu je zjapila praznina umjesto sjećanja. Bio je slab jer je gotovo umro od pothlađenosti. Bio bi umro da ga posada ribarice Furchtlos nije pronaš la zapetljanog u mrež e kad su uvlač ili prvi ulov toga dana. Mrež a je bila omeđena naranč astim plutač ama i mogla ga je održ ati na površ ini. Njegova uniforma iz Odjela 19, nač injena od materijala za regulaciju topline posluž ila je kao ronilač ko odijelo i zaš titila ga od nemilosrdne hladnoć e mora. Da nije imao uniformu, ribari bi bili ulovili mrtvaca zajedno s ribom. Dok je razgovarao s posadom jeduć i ogromne obroke krumpira i


mesa, otkrio je da govori njemač ki, engleski, francuski i ruski, iako se ne sjeć a da je ikada bio u tim zemljama, niti da je ikada nauč io te jezike. Dugo je razgovarao s Hansom, prvim č asnikom na brodu, veteranom s viš e od č etrdeset godina ribarskog iskustva. Dok je sluš ao o mjestima koja je posjetio i o ž enama s kojima je bio, Frankenstein je osjetio kako se neš to formira u njegovu umu, kao da je gotovo uspio napipati rubove neč ega č vrstog prije nego š to mu se prosulo kroz prste. Posada ga je pustila da ode kad su pristali u luku. Dali su mu dž emper i nekoliko radnič kih odijela koja su mu bila premala. No cijenio je dobrotu i prostoduš nost tih ljudi. Nisu bili nimalo sumnjič avi prema njemu. Oč ekivao je policiju i obalnu straž u kad je brod pristao u luku Cuxhaven. No, doš le su samo supruge i djevojke č lanova posade, pune olakš anja š to opet vide svoje muš karce kod kuć e. Posada koja se sastojala od pravih, rođenih ribara, oč igledno je odluč ila da ovaj sivozeleni gorostas nije niš ta č udniji od ogromnog bakalara i da ih se jednostavno ne tiče. Frankenstein je odš etao iz luke bez ikakva pojma gdje se nalazi. Imao je tek grubi prikaz karte Europe stvoren iz Hansovih prič a te nikakvu ideju gdje bi mogao poći da pokuša saznati tko je. Bio je sasvim izgubljen. Kad je pala noć i hladan vjetar ga poč eo š ibati po kostima noseć i velike snjež ne pahulje, pronaš ao je skupinu beskuć nika ispod nekog mosta na rubu Cuxhavena. Nisu mu pož eljeli dobrodoš licu, no nisu ga niti otjerali. Dopustili su mu da se ugrije kraj njihove vatre i nekako pokuš a otjerati hladnoć u. Sljedeć i je dan krenuo prema jugu, daleko od mora. Stigao je do farmerskog zaselka po imenu Gudendorf kad je pala noć i izišao mjesec, bolesno žut i nabubrio na noćnom nebu. Odjednom ga je nagli udar agonije prisilio da klekne na koljena. Osjeć ao se kao da mu kož a gori, kao da umjesto kostiju ima istopljeni metal. Vriš tao je prema mjesecu dok mu se tijelo lomilo. Kosti su mu se smrskale i postavile u nove oblike. Krv mu je kuhala u venama, a sivo krzno izbijalo iz kož e pred njegovim oč ima, koje su postale sjajno ž ute. Lice mu se rastegnulo i razduž ilo, zubi postali dugač ki i oš tri poput britvi. Pao je na sve č etiri. Viš e nije mogao vriš tati. Umjesto toga je zavijao, zaglušujuće i zastrašujuće. Dok je mjesec sjao iznad njega, a pretvorba se bliž ila kraju,


potrč ao je. Isprva je bio nesiguran na novim nogama, no uskoro je postao jako brz. Posljednji trzaji racionalne misli predali su se ž ivotinji u njemu. Trč ao je prema slabaš noj niti dima koja se povijala iz jednog dimnjaka i mirisu ž ivotinjskog straha koji se pronio kroz smrznuto drveće. ≡ Sljedeć e jutro, po drugi put u jedva tjedan dana, Frankenstein se probudio na nepoznatom mjestu. Nije se sjeć ao kako je dospio tu ili što je učinio; još više ga je zbunjivala činjenica da leži gol pored ceste. Cesta je sreć om bila prazna, i zora se sramež ljivo pojavljivala na istoku. Dok je gledao oko sebe pokuš avajuć i shvatiti gdje se nalazi, hladnoć a njemač ke zime grizla ga je za golu kož u i znao je da brzo mora pronać i skloniš te. Komad tla na kojem se probudio bio je krug od vlaž ne zelene trave, snijeg se otopio jer je iz njegova tijela isijavala toplina. Bio je pokriven neč im ljepljivim. Kad je protrljao lice rukama, umrljale su se nečim crvenim. Frankenstein je ustuknuo, no vjetar ga je opet zapuhnuo i natjerao da zaboravi na crvenilo i usredotoč i se na prež ivljavanje. Poč eo je zastajkivati uz cestu, dah mu se pario u ustima. Vidio je malenu uzvisinu iznad koje se lijeno povijao dim. Popeo se i vidio seosko imanje okrenuto prema smrznutim poljima i š umi. Frankenstein je pokuš ao otvoriti malenu vratnicu, ali prsti su mu bili toliko smrznuti da nije imao osjećaja u njima. Napola se popeo, a napola pao preko vratnice, dok mu je tijelo vriš talo od boli dodirujuć i ledeni snijeg. Teturao je prema kuć i, spreman izlož iti se bijesu njezina vlasnika znajuć i da se mora skloniti od hladnoć e ili umrijeti. Tad je primijetio konopac s rubljem razapet između kuć e i drveta na malenom travnjaku. Zaletio se i uzeo odjeć u s njega razbacavš i kvač ice na sve strane. Kož a mu je već postala ljubičastoplava od hladnoće. Kad se odjenuo, palcem je zaustavio neki kamionet i vozač ga je pristao povesti u svojoj prikolici. Pokrio se ovč jim kož ama koje je naš ao i odvezao se do Dortmunda. Proveo je gotovo dva tjedna u nekom prihvatiliš tu za beskuć nike u ulici KleppingstraBe, ali je morao otić i kad se neka dobroć udna i nervozna ž ena po imenu Magda poč ela


previše zanimati za njega. I dalje nije znao tko je, ali znao je da nema smisla poticati njezine osjeć aje. Otiš ao je usred noć i i nastavio svoje putovanje drž eć i se teretnih putova Njemač ke i nadajuć i se da ć e neš to doć i i otključ ati njegovo sjećanje. ≡ Gledao je kako Andreas polako okreć e kamionet i kreć e prema sjeveru. Iza njega je stajalo mnoš tvo kamiona s osamnaest ili dvadeset i dva kotač a, velikih poput zgrada. Kad je Andreasov kamionet nestao među svjetlima autoputa, Frankenstein se uputio kroz labirint velikih vozila prema zalogajnici pored benzinske crpke. Jeremyjev ka ić nije bio nimalo glamurozan. U toj masnoj prizemnici su Jeremy i njegova supruga Marta prodavali velike porcije hrane pune š kroba neprekidnom naletu vozač a kamiona koji su krenuli juž no prema Parizu, Bordeauxu te Spanjolskoj ili Portugalu. Već ina ih je bila luda od kave ili amfetamina i jedva su č ekali topli obrok da poč aste ž eludac. Marta i Jeremy su bili struč njaci u ispunjavanju tih niskih potreba. Frankensteina nije zanimala hrana, č ak niti privremeni zaklon od hladnoć e koji su pruž ali separei od linoleuma. Samo je ž elio pronać i nač in da nastavi svoje putovanje na jug. Nije imao novaca da ponudi vozač ima, nije imao robe za trampu. Nije imao droge, ni alkohola ni pornogra ije. Postojala je tek moguć nost da pronađe vozač a koji je ž elio ljudsko druš tvo, koji je tiho ludio od izoliranosti na cesti i bestjelesnih glasova na radiju. No, nije se previš e nadao. Muš karci koji ž ive ovim nomadskim stilom ž ivota vjerojatno nisu htjeli provoditi previše vremena s drugima. »Jesi li ti lopov?« Glas je bio njež an i draž esno se povijao na noć nom zraku. Nije sadrž avao optuž bu, samo znatiž elju. Frankenstein se okrenuo da vidi kome pripada. Vlasnica je stajala između dva ogromna kamiona. Malena djevojč ica, nije mogla imati viš e od osam godina. Bila je odjevena u traperice, majicu i debele, tople č izme. Drž ala je mali kamion u ruci. Prava vozačka kći. Gledala ga je namrštena čela. »Nisam lopov«, odgovorio je Frankenstein i tiho dodao: »Jesi li ti


lopov?« Djevojč ica se nasmiješ ila tako zloč estoj ideji, no ubrzo se opet smrknula. »Naravno da nisam«, odluč no je rekla. »Ovo je kamion moga tate.« Dotaknula je veliku gumu kamiona, bila je viša od nje. »Gdje ti je tata?« upitao je Frankenstein. »Ne bi smjela biti ovdje sama. Hladno je.« Djevojčica je pokazala prema zalogajnici. »Tata karta«, rekla je. »Sat mu je naredio da prestane voziti, ali nije umoran.« »Zna li da si ovdje sama?« »Ne«, ponosno je odgovorila. »Iskrala sam se. Nitko me nije vidio.« »Ne bi smjela. Opasno je.« »Zašto?« upitala je. »Zar me ti nećeš čuvati?« Frankenstein je pogledao malo bić e pored ogromne gume kamiona. »Cuvat ć u te«, odgovorio joj je. »Ali ipak se moraš vratiti ocu. Idemo.« Pruž io joj je ogromnu ruku i djevojč ica ju je prihvatila. Nasmiješ ila mu se kad su krenuli prema zalogajnici. »Kako se zoveš ?« upitala ga je kad su zastali na rubu parkirališ ta jer je Frankenstein ž elio pogledati pokuš ava li se koji gorostas od kamiona parkirati pored crpke. »Klaus«, odgovorio je vodeć i je prema osvijetljenom dvoriš tu zalogaj nice. »Lijepo ime«, rekla je. »Hvala ti.« »Moj tata se zove Michael.« »A ti? Kako se ti zoveš?« »Ja sam Lene. Lene Neumann.« »I to je lijepo ime«, rekao je Frankenstein. »Ti si ljubazan«, rekla je Lene i nasmiješ ila se č udoviš tu koje ju je držalo za ruku. »Sviđaš mi se. Ideš li na jug? Moj tata će te povesti.« Frankenstein joj je htio odgovoriti kad je nastala posvemaš nja buka i pomutnja. Pogledao je prema zalogajnici i vidio komeš anje prije nego što su se otvorila ulazna vrata. Pod luorescentnim svjetlom se vidjela silueta oniž eg muš karca sa


sportskom kapom na glavi. »Lene«, vikao je čovjek. »Lene! Gdje si, dušice? Lene!« Covjek je skoč io niz stube i potrč ao preko dvoriš ta prema njima. Vidjet ć e ih č im zaobiđe nadstreš nicu benzinske crpke. Za njim je iš la skupina muškaraca i žena vičući Lenino ime. »Eno mog tate«, viknula je Lene. »Traž i me! Sigurno mož emo krenuti čim nas vidi!« Frankensteinu su sve lađe potonule kad je pogledao djevojč ič inu malenu ruku u svojoj. Bio je svjestan kako taj prizor izgleda. Vidio je okruglastu priliku Leninog oca kako prolazi ispod nadstreš nice i izvan dometa jakih svjetala koja su obiljež avala ulaz i izlazne rampe. Covjek je bio sasvim problijedio. Raskolač enim oč ima i ustima razjapljenim od panike traž io je kć er. Muš karci koji su ga slijedili su svi odreda bili vozač i. Drž ali su velike francuske ključ eve i š ipke u rukama. Frankenstein je ponovno pogledao Leninu ruč icu u svojoj shvać ajuć i da je sada prekasno za isprike. »Tata«, viknula je Lene i skupina muš karaca se odmah okrenula lijevo, poput jata ptica, u smjeru Lenina glasa. Lenin otac se zaustavio ispred njih pokušavajući shvatiti što se događa. »Lene«, rekao je pokuš avajuć i doć i do daha. »Jesi li dobro? Je li te ozlijedio?« »Ne budi smiješ an, tata«, rekla je djevojč ica. »Ovo je moj prijatelj Klaus.« Ostali muškarci su se skupili iza Lenina oca, ljutitih očiju, s oružjem u rukama. »To ti je prijatelj«, rekao je Michael Neumann. »Baš lijepo, duš o. Sad dođi k meni, može? Hajde, odmah.« Frankenstein je pustio Leninu ruku. Veselo je otrč ala k ocu i zagrlila ga oko noge. Otac ju je podragao po kosi ne spuš tajuć i pogled s Frankensteina. »Ne smiješ se tako iskradati«, briž no joj je rekao. »Koliko sam ti puta to već rekao? Bojim se kada ne znam gdje si. Ne ž eliš da se bojim, je li tako?« Lene je pogledala oca s izrazom zabrinutosti na malenom licu. »Oprosti, tata«, rekla je. »Neću više. Obećavam.« »Sve je u redu«, rekao joj je zureć i još uvijek u Frankensteina. Sad idi s Angelom i č ekaj me unutra, mož e? Tata ć e brzo doć i, a onda


idemo. Može?« Lene je kimnula. Neka djevojka u bijeloj konobarskoj uniformi ju je primila za ruku gledajuć i Frankensteina s neskrivenim gađenjem. Malena je mahnula č udoviš tu na odlasku. Frankenstein je podigao ruku da joj uzvrati. Kad su se vrata zalogajnice zatvorila, skupina vozač a kamiona se polako okupila oko Frankensteina koji se pomaknuo unatrag između dva kamiona. »Sto si ti namjeravao s mojim djetetom, gospodine?« upitao je Michael Neumann drhteć i od ljutnje. »Kojeg si vraga radio s mojim djetetom?« Frankenstein je znao da sada neć e moć i promijeniti niš ta, ali ipak je odlučio pokušati. »Htio sam je vratiti tebi«, rekao je pokuš avajuć i ne vikati. »Skrivala se od tebe i rekao sam joj da je opasno. Htio sam ti je vratiti.« »Laž e, Michael«, rekao je neki ogromni vozač u kož noj jakni koja je pucala po š avovima. »Kladio bih se u posljednju paru. Laž e. Laž e jer zna da smo ga ulovili.« »Govorim ti istinu«, rekao je Frankenstein. »Rekla je da unutra kartaš i da ti se iskrala. Vidjela me pored tvojeg kamiona i upitala jesam Ii lopov. Ne lažem ti.« »Sto si namjeravao s mojom kć eri?« ponovio je Lenin otac jedva glasnije od š aptaja. »Sto si joj namjeravao uč initi da te nisam uhvatio?« Nisi me uhvatio, pomislio je Frankenstein lagano bjesneć i. Da sam takav kakav ti misliš da jesam, već bih bio pedeset kilometara daleko s tvojom kćeri u rukama i ti je nikad više ne bi vidio. Jer si kartao umjesto da je paziš. Jer si ... Misao mu je pobjegla jer ga je netko udario pajserom po vratu i sruš io ga na koljena. Jedan od vozač a se priš uljao iza Frankensteina. Sad je stajao nad divom s pajserom u rukama i vikao: »Pao je, deč ki! Sad ć emo mu pokazati kako se mi obrač unavamo s gadovima poput njega!« Ljudi su jurnuli naprijed s podignutim oruž jem, vođeni Michaelom Neumannom. Frankenstein je pobjesnio. Skoč io je na noge i zgrabio jednog vozač a za vrat. Njegova ogromna crna sjena bila je doista


zastraš ujuć a. Vozač eva vika je utihnula č im mu je Frankenstein stisnuo vrat. Podignuo ga je u zrak i svom snagom bacio u kabinu kamiona. Muš karac je udario u metal ostavivš i veliko udubljenje iza sebe te spuznuo na tlo dok mu je krv tekla iz glave. Ostali muš karci su se skamenili. Samo su gledali raskolač enih oč iju. Nije trebalo ovako završ iti. Oni su trebali oč itati bukvicu ovom strancu i ostaviti ga da leži na tlu dok oni završe partiju karata. »Idemo!« vikao je Michael glasom koji je lagano posustajao. Potrč ao je naprijed s uzdignutim moment ključ em u ruci, no zaustavio se kad ga je progutala Frankensteinova ogromna sjena. Hrabrost ga je napustila č im je pogledao už asno lice č udoviš ta. Njegovi kolege nisu bili niš ta bolji. Pobjegli su natrag u zalogajnicu vič uć i neka netko nazove policiju. Frankenstein je uzeo francuski ključ iz Michaelove ruke. Ovaj se nije opirao. Bio je šokiran prizorom diva koji se nadvija nad njim. Frankenstein je spustio glavu tako da gleda Neumannu u oč i. Dah mu je izlazio iz usta i nosnica u ogromnim bijelim zapusima. Krv mu je curila iz rane gdje ga je onaj dohvatio pajserom. »Sljedeć i put«, rekao je ledenim glasom, »bolje pazi na dijete nego da paziš na karte. Jesi li me čuo?« Michael Neumann je kimnuo. »Dobro«, rekao je Frankenstein i bacio francuski ključ . Zveknuo je po asfaltu pored Neumannovih nogu i pored onesviješ tenog č ovjeka kojeg je Frankenstein bacio u kamion. Michael se okrenuo i potrč ao ne okrećući se. Frankenstein se motao oko ruba parkirališta tražeći izlaz. Srce mu je lupalo, a ž eludac se vrtio od sjeć anja na zvuk koji je muš karac proizveo kad je udario o metal. Bilo mu je zlo od lakoć e s kojom je pribjegao nasilju. Napao je vođen nagonima, bez imalo razmišljanja. Činilo se normalnim. Kad se prestanu bojati, pozvat će policiju, mislio je Frankenstein. Neće biti bitno što su napali nevina čovjeka. Kad me vide, to im uopće neće biti bitno. Stigao je do kraja velikog niza kamiona i naš ao se okruž en svjetlom. Posljednji kamion bio je doista ogroman i imao je trideset kotač a, no bio je ukraš en ž aruljama svih boja, poput ogromnog


bož ić nog drvca na petnaest pari kotač a. Frankenstein je pogledao kabinu i nešto mu se otvorilo u glavi. Iznad vjetrobranskog stakla je bio displej, poput onog š to ispisuje odredište na autobusima. Ovdje je bila ispisana jedna jedina riječ PARIZ Muč no klupko sjeć anja se otkotrljalo Frankensteinovim mozgom, slike i glasovi, osjeć aji i mjesta koja nije prepoznavao. Ali shvatio je da mu je riječ poznata. Po prvi put mu je nešto bilo poznato. Primijetio je kretanje u kabini i sagnuo se pored velikog radijatora vozila dok se vozač namješ tao. Trenutak kasnije su se vibracije motora pronijele Frankensteinovim tijelom. Odmah. Odmah moraš krenuti. Cuč eć i je protrč ao do druge strane kamiona. Nije bilo vremena za provaljivanje u prikolicu. Kamion ć e se pokrenuti prije nego š to stigne obiti bravu. Potrč ao je pored ogromnih guma kabine do postolja za prikolicu. Ispod kontejnera, na č elič nim gredama, lež ala su tri velika spremnika u kojima je vozač č uvao alat i rezervne dijelove. Između njih je bila praznina u obliku mrtvač kog sanduka, ravno ispod prikolice te metar i pol iznad asfalta. Frankenstein se odmah uvukao u prazninu udarivš i se o tvrde ž eljezne grede postavljene u oblik slova X. Nekako se namjestio i primijetio da ć e ga ž eljezne grede moć i drž ati. Primio se rukom za jedan spremnik i upro nogom o drugi. Dizelska isparavanja su mu ispunila nosnice kad je vozač ubacio kamion u brzinu i krenuo juž no prema Parizu.


13. MASE KOJE VAPE ZA SLOBODOM »Dolaze«, rekao je Jamie. Govorio je u mikrofon ugrađen u svoju kacigu koji ga je povezivao s preostalom petoricom operativaca na operacijskoj frekvenciji. »Pazi, Jack!« »Kako znaš ?« upitao je Jack direktno u Jamiejevo uho. »Larissa«, odgovorio je Jamie. Samo je to i trebao reć i, vampirič ina osjetila su bila stotinu puta jač a od normalnih ljudskih i č ula je kamione kako prilaze mnogo prije nego š to bi ih č uli njezini kolege. Jack je opsovao. »Kada?« »Prije manje od minute«, odgovorila je Larissa. »Tri kamiona i ne znam koliko vampira. Barem deset.« »Spremni«, rekao je Jack. »Nitko ne kreć e dok ne dam znak, jasno?« Ekipa G-17 je odmah spustila vizire, izvukla T-Boneove iz navlaka. Spremni je bio znak za neposredan kontakt s nadnaravnim, znač io je dozvolu korištenja sile. Neš to je jako lupilo č etiri puta na rubu doka i Jamie se izvio preko ruba kontejnera da vidi š to se događa. Cetiri debela konopca su lež ala na tlu, bač ena s ogromnog teretnog broda. Pogledao je uz č elič ni zid i vidio pokret u magli, tamnu priliku kako nestaje. Tad je grmljavina motora poč ela tresti tlo pod njihovim nogama i tri crna kamiona su se pojavila na sjeveru. Dovezli su se jedan iza drugoga, polako preko glavnog prolaza brodogradiliš ta. Operativci, skriveni u tamnim sjenama kontejnera i visokog betonskog zida, gledali su ih kako prolaze. Boja se gulila s njih i kamioni su bili pokriveni praš inom i blatom, no Jamie je primijetio da su gume nove jer se jasno vidjelo ime proizvođač a ispisano bijelim slovima. Nije mogao vidjeti vozač e. Prozori su bili previš e prljavi za to, a kabine su mu ionako stajale previsoko. Gledao je kako se zaustavljaju blizu ruba doka i č ekao zadrž avajuć i dah u pluć ima dok su se otvarala prva vrata i pustila nekoga van. Magla se polako spustila oko nogu osobe koja je iziš la iz kamiona i krenula iza njega otvarajuć i straž nja vrata. Neš to se č ulo na glavnoj


cesti, kao da neš to skakuć e. Vjerojatno neka ž ivotinja. Prilika koja je izišla iz kamiona se odmah okrenula sijevajući crvenim očima. Dugo se viš e niš ta nije pomaknulo. Tad se vampir, koji Jamieju nije izgledao stariji od trideset godina, vratio svom zadatku. Nekoliko sekundi kasnije je otključ ao bravu i otvorio vrata pokazujuć i samo crnu unutraš njost kamiona. Zatim se sve ispunilo pokretom kad je gomila vampira izišla iz kamiona na dok. Skupili su se iza vozila, uz viku i smijeh, veselo se gurkajuć i kad su im se pridruž ili vampiri iz preostala dva kamiona. Neki su zapalili cigarete, a zatim su se prihvatili posla. Osmorica su se latila konopaca, privezali ih za metalne vezove i poč eli privlač iti teretni brod prema doku pokazujuć i svoju nadljudsku snagu. Netko im je s broda doviknuo pozdrav, uzvratili su povlačeći konopce. Dvojica vampira su otiš la do drugih kamiona i otvorila straž nja vrata tako da su sva tri kamiona stajala otvorena i č ekala. Prvi vampir koji je iziš ao bio je neš to poput nadzornika, sve je nadgledao s cigaretom u ustima. Oni drugi koji nisu imali nikakav poseban posao su samo čekali da brod napokon pristane. »Nabrojao sam četrnaest«, rekao je Jack. »I ja isto«, odgovorio je Jamie. »Plus sedmorica na brodu. Dvadeset i jedan vampir.« »Držite položaje«, rekao je Jack. »Da vidimo što rade.« Na palubi se č uo cijuk metalnih vrata. Nekoliko sekundi kasnije sedmorica su vampira koje su ranije vidjeli kao mrljice svjetlosti iziš la na ogradu palube i poč ela dovikivati pozdrave i uvrede vampirima koji su ih doč ekali. Oč i su im crveno sjale dok su razmjenjivali dobronamjerna bockanja i uvrede sa svojim odborom za doč ek. Time su se bavili nekoliko minuta dok vampir s cigaretom, koji je oč igledno bio vođa, nije naredio svima da uš ute. Posluš ali su ga uz pokoje rezanje i siktanje. »Moramo završ iti posao«, viknuo im je nadzornik. »Kasnije ć ete se šaliti. Otvorite kontejnere da vidimo što ste nam donijeli.« Vampiri s broda su nestali s palube. Neki su doletjeli s doka da im pomognu. Jedan je s lakoć om odletio na palubu i spustio dasku za silaženje nemarno je spustivši na beton. Kad su se otvorila vrata kontejnera, grozni zvukovi su ispunili zrak. Plač od boli i straha, preklinjanje, jecaji, molbe na jezicima koje


operativci nisu razumjeli. Zatim je iz magle iziš la nesigurna malena prilika i stupila na dasku za silaž enje. Kad je proš la ispod velikih svjetala teretnog broda, Kate je zapanjeno uzdahnula. Malena djevojč ica azijskog podrijetla stajala je pod svjetlom. Nije mogla imati viš e od pet ili š est godina. Bila je sasvim blijeda i ž mirkala je na ogromnom svjetlu. Bila je odjevena u haljinicu s cvjetić ima koja je nekada bila bijela, a sada siva od praš ine i prljavš tine. Cvrsto je drž ala lutku bez nogu sa samo jednom rukom. Straš ljivo je zakorač ila naprijed bosim, prljavim nogama, zatim se spotaknula i pala na dasku. Sjela je na tvrdi metal i pogledala oko sebe te poč ela plakati od silne zbunjenosti i užasa. Druga prilika se pojavila na dasci i potrč ala prema djevojč ici. Pod svjetlom su vidjeli blijedu Azijku, jednako prljavu kao i djevojč ica, kako tješi i ušutkuje svoje dijete. Jedan vampir se poč eo smijati i Jamie je odjednom osjetio bijes jednako jak kao onda kad je vidio svoju ustraš enu majku kako stoji pored Alexandrua Rusmanova na Lindisfarneu. »Krenimo na njih«, zarežao je. »Ne«, odgovorio je Jack Williams. »Ne dok svi ne napuste brod.« Jamie je stisnuo zube i prisilio se da ne prkosi. Larissa mu je dotaknula rame pokazujuć i potporu koju nitko drugi nije primijetio. Bijes mu se malč ice stiš ao. Ponovno se usredotoč io na teretni brod iz kojeg su izlazili iscrpljeni, prljavi i užasnuti muškarci i žene. Djevojč ica i ž ena su stigle na dok, jedan vampir je odmah posegnuo za djevojč icom koja je povikala od straha i stisnula se uz majku. Vampiri su se ponovno poč eli smijati, a Jamieju je bijes još jednom prokuhao u trbuhu. »Pusti ih«, viknuo je nadzornik. »Nema veze ako ž ele biti zajedno. Ionako idu na isto mjesto. Počnite s utovarom.« Vampir koji je ž elio dograbiti djevojč icu je zasiktao, ali nije se bunio. Zgrabio je ž enu za rame zarivš i joj nokte u kož u. Stisnula je zube i nije plakala, no uputila je vampiru pogled pun prijezira. Bravo, gospođo, pomislio je Jamie. Ostanite sabrani još nekoliko trenutaka. Muš karci i ž ene, prljava masa uniš tene ljudskosti je dosegnula dno daske i poč ela se rasipati po doku. Vampiri su se kretali uz njih usmjeravajuć i ih prema kamionima. Zarobljenici se nisu bunili. Bili su


preslabi i dezorijentirani od mukotrpnog putovanja. »Ovo je glupo«, rekla je Kate. »Bilo bi puno lakš e da su ostali na brodu. Sad će nam samo smetati.« »Držite položaje«, inzistirao je Jack. »U pravu je«, rekla je Angela. »Moramo krenuti odmah.« »Angela, upozoravam te ... « »Upozoravaj me kasnije«, prekinula ga je Angela i krenula. ≡ Angela Darcy se polako iskrala iza zida koji je š titio ekipu G-17 od pogleda i stavila svoj T-Bone na rame kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Kretala se lagano poput mač ke i Jamie se gotovo osjeć ao krivim što je gleda. Naciljala je vampira koji se smijao djevojč ici i sada je naređivao njezinoj majci da uđe u kamion. Zena je odbijala odmahujuć i glavom, izgovarajuć i bujice riječ i koje su Jamieju nalikovale na mandarinski. Vampir ju je gledao uz lijeni osmijeh, poput nekoga tko jedva č eka da se posluži nasiljem i zna da će uskoro dobiti priliku. Angela je stisnula obarač svog T-Bonea i zatim se č uo glasan prasak kad se nalet zraka pronio tihom noć i. Nasmiješ eni vampir se upravo okrenuo da vidi otkuda dolazi taj zvuk kad mu se T-Bone zabio u prsa nač inivš i rupu velič ine grejpa. Raskolač io je oč i prije nego š to je eksplodirao u valu krvi okupavš i ž enu, djevojč icu i kamion iza sebe. Svjež e prolivena krv je probudila nosnice ostalih vampira i oč i su im pocrvenjele. Kineskinja je už asnuto gledala u mjesto gdje je maloč as stajao vampir. Djevojč ica je izvukla neku crvenu, mokru nit iz svoje kose, pogledala je i poč ela vriš tati. Ostali vampiri su se skupili oko nje rež eć i i sikć uć i. Oni koji su istovarivali kontejnere sletjeli su s broda i pridruž ili se kolegama. Nadzornik se prolaktario kroz guž vu i zgrabio ženu za ruku. »Što si učinila?« vikao je na nju. »Što si učinila?« Umuknuo je kad mu se Jamiejev T-Bone zario u vrat polivš i krvlju sve njegove kolege. Vampiri su se uskomeš ali zavijajuć i od straha, Jamie nije promaš io, ostali vampiri su mu se ispriječ ili pa nije mogao naciljati srce. No, bio je poprilič no siguran da ostali neć e predstavljati


toliki problem kad uklone vođu. »Prokletstvo, i vas dvoje«, ljutio se Jack Williams. »Idemo. Ponavljam, idemo.« Operativci su iziš li iz zaklona i krenuli prema vampirima s obje strane. Uspanič arili su se. Nadzornik je na koljenima lamatao rukama grgljajuć i nerazumljive riječ i, no ostali vampiri su ga ignorirali. Bacili su se na prilazeće prilike. Kate je odmah kleknula na jedno koljeno i pucala u noge vampira iz svoje MP5 strojnice, baš kao š to je nauč ila na obuci. Meci su derali njihove miš ić e i lomili im kosti. Tri vampira su pala na tlo vič uć i od boli. Još trojica su skoč ila u zrak gdje ih je Larissa doč ekala s oč ima crvenim poput lave, zuba ogoljenih u divljem osmijehu. Zarila se u njih tri metra iznad zemlje pljujuć i lukove krvi u zrak poput vatrometa. Spustila se na tlo graciozno poput mač ke. Tri vampira su pala na tlo iza nje, krv im je liptala iz rana po betonu. Shaun Turner je s druge strane doka izvukao svoju ultraljubič astu svjetiljku iz remena i uperio zraku u vampire koji su jurili na njegovu ekipu. Kad im je ljubič asto svjetlo dotaknulo kož u, petorica vampira su istog trena planula i odustala od napada. Potrč ali su prema hladnoj vodi rijeke, no nisu uspjeli. Angela se odvojila od svoga tima i potrč ala za njima pucajuć i iz svoje strojnice. Meci su se zabijali u listove oprž enih vampira koji su padali na tlo izvijajuć i se od boli. Pokuš avali su dopuzati do vode, no Angela je i dalje smireno i precizno pucala za njima. Vampiri su uskoro podlegli ljubič astom plamenu š ireć i oko sebe odvratan zadah skuhanog mesa. Shaun Turner ju je na trenutak pogledao s velikim osmijehom na licu i zatim se pridruž io Jacku Williamsu koji se bacio na č etvoricu nadolazeć ih vampira. Operativci su napadali smrtnom preciznoš ću, toliko usklađeno kao da se radi o č istom nagonu. Vampiri su se oč ajnič ki odupirali shvativš i da su nadjač ani. Bili su luđač ki uspanič eni. Skakali su, grebli, grizli i siktali dok su se Shaun i Jack provlač ili kroz njihove crte obrane kao nož kroz omekš ali maslac. Njihove pandže i zubi grebli su i grizli samo zrak. Shaun je izvadio metalni kolac iz pojasa, glatko se izmakao udarcu jednog vampira odjevenog u navijač ki dres Sunderlanda, izbrijane


glave i ruku punih tetovaž a. Zabio mu je kolac u prsa odozdo prema gore bez ikakvog oklijevanja. Metalni ž alac se zabio u vampirovu prsnu kost i prelio Shauna vrelom krvlju probivš i kroz manijakalno uznemireno srce. Vampir se rasprsnuo poput balona poprskavš i Shaunov vizir i kacigu svojim iznutricama. Shaun si je obrisao vizir baš na vrijeme da vidi Jacka Williamsa kako obavija rukom jednog vampira i zabija mu kolac u srce. Eksplodirao je poput vala trulih iznutrica, a Jack je zateturao unatrag kad je bić e koje je maloprije drž ao u ruci postalo eksplozija nemrtvog mesa. Neki vampir iza njega je rež ao od ž elje da neš to ubije. Posegnuo je za Jackovim ramenima dok su mu oč njaci sjali pod svjetlom teretnog broda. Shaun, č iji je mozak funkcionirao ledeno-hladno jednako dobro kao i mozak bojnika Turnera, izvadio je svoj Glock 17 iz pojasa i pucao s boka, poput revolveraš a u starom vesternu. Meci su vampiru odrezali vrh glave ravno iznad obrva. Pao je na beton dok su mu se oči prevrtale u dupljama lamatajuć i rukama, s komadić ima vlastitog mozga rasutim oko sebe. Jack je povratio ravnotež u, okrenuo se i zabio kolac u vampirovo srce. Odskoč io je na vrijeme da se izmakne eksploziji. Shaun je ponosno gledao vođu svoje ekipe. On i Jack su se već mnogo puta zajedno borili i to u najmrač nijim predjelima ovoga svijeta. Shaun nije mogao pož eljeti boljeg suborca. Tad je osjetio kako mu se zrak pomaknuo iza leđa. Jurnuo je naprijed da se izmakne i okrenuo se u zraku. Vidio je izoblič eno lice jednog vampira, puno mrž nje, jedva metar dalje od sebe. Bio je to neki muš karac odjeven u odijelo i kravatu. Mogao je imati pedeset godina. Shaunu je na um pala luda pomisao da ga vampir neodoljivo podsjeć a na domara u internatu, kojeg je mrzio. Vampir je posezao za njim. Razdvajalo ih je tek nekoliko centimetara. Prož dirao je Shauna sjajnim crvenim oč ima i š kljocao zubima. Shaun je poč eo vaditi Glock iz pojasa, no znao je da neće imati dovoljno vremena. »Dolje!« Bio je to Angelin glas. Cuo ga je jasno i glasno kroz mikrofon u kacigi. Cim je č uo naredbu, č uo je i glasan pucanj koji je prepoznao istoga trena kad i glas. Pustio je koljena da se saviju pod njim. Vampir se na trenutak zbunio misleć i da mu se neprijatelj predao na neki


bizaran nač in. Tad mu se kolac iz Angelinog T-Bonea zabio u srce, ravno iznad Shauna. Vampir se raznio u veliku gljivu krvi i iznutrica koja se prolila po Shaunu. T-Bone se vratio na svoje mjesto u cijevi, a Angela se nadvila nad Shauna. »Zlo jedno«, rekla je pruž ivš i mu ruku da ustane. »Moraš si sam čuvati leđa, Shaune. Ne mogu te uvijek ja izvlačiti.« »Goni se«, rekao joj je u šali smijući se. Jack Williams je stao pored njih, očiju raskolačenih od adrenalina. »Nabio sam na kolac onog kojeg si ti dohvatio svjetlom«, rekao je. »Idemo pomoći Jamieju.« Angela je pogledala preko doka u ekipu G-17. »Mislim da im ide sasvim dobro«, nasmijano je rekla. ≡ Kate je potrč ala naprijed izvlač eć i kolac iz remena. Jamie je trč ao uz nju sa strojnicom u jednoj ruci i kolcem u drugoj. Stigli su do ucviljenih vampira kojima je Kate odsjekla noge i bez razmiš ljanja ih nabili na kolce. Zatim su krenuli pomoći Larissi. Trojica vampira su pala s neba krvareć i kao da ih je napala neka divlja životinja. Kate je zastala. »Idi«, doviknula je Jamieju. »Ja ću počistiti.« Jamie je kimnuo i potrč ao za Larissom koja se vratila na tlo i sakrila iza jednog kamiona. Cuo je tri praska i tri zaguš ena krika kad je Kate probila kolcem ono š to je ostalo od vampira. Trenutak kasnije je stajala uz njih teško dišući, uniforme sasvim umrljane krvlju. »Koliko ih je još?« Larissa je podigla vizir i omirisala zrak. Oč i su joj bile boje ključ ale krvi, a očnjaci su joj sjali pod gornjom usnicom. »Pet«, rekla je. »Onaj kojeg si probio kolcem je još ž iv, ali jedva. Ostala č etvorica su među kamionima. Mirisi su mi preblizu, ne mogu ih razdvojiti.« Ne brini, pomislio je Jamie. Četiri prestravljena vampira. Ništa lakše. Nekakva buka se podigla u smjeru teretnog broda i Jamie je provirio iz zaklona. Zena koja je druga po redu siš la s broda, okruž ena omanjom skupinom izmož denih muš karaca i ž ena, u jednoj je ruci


drž ala djevojč icu, a drugom je pokazivala prema palubi broda. Dok je Jamie gledao, neka starija ž ena je plaš ljivo promolila glavu iznad ograde i polako poč ela silaziti. Ostali su krenuli za njom, a metal je škripao pod njihovim nogama vodeći ih prema čvrstom tlu. Jamie je krajič kom oka uhvatio neki pokret i vratio se Kate i Larissi. »Mislim da se barem jedan skriva s druge strane ovog kamiona«, proš aptao je tako da ga mogu č uti samo njih dvije. »Kate, ti idi s druge strane. Larissa, ti kreni iznad kamiona. Stjerat ćemo ga u kut.« Dvije djevojke su kimnule. Kate se tiho pomaknula prema drugoj strani kamiona, a Larissa se perolako vinula u zrak. Jamie je duboko udahnuo i zakorač io iza ugla. Vampir koji je stajao između dva kamiona je bio toliko uplaš en da je Jamie umalo pož alio; grč io se i vrtio ukrug raš irenih nosnica pokuš avajuć i odjednom gledati na sve strane. Tad se Kate pojavila iza njega i vampir ju je vidio. Zasiktao je i pokuš ao pobjeć i u drugom smjeru, no doč ekao ga je Jamie. Vampir je vrisnuo, sredovječ no lice mu se izoblič ilo od straha i okrenuo se prema nebu znajući da je to jedini način da izbjegne sigurnu smrt. »Bok«, slatko ga je pozdravila Larissa. Sjedila je na stropu kamiona i mahala nogama. Zurila je u vampira crvenim, usijanim očima. Vampir je oč ajnič ki vrisnuo i potrč ao prema Kate. Tad su mu se dva kolca zabila u prsa i eksplodirao je poput probuš enog balona. Larissa se spustila i brzo proš la pored Jamieja zadovoljno rež eć i. Jedan od trojice preostalih vampira č iji je nagon za prež ivljavanjem omeo miris svjež e krvi tumarao je oko kamiona s izrazom iskonske gladi na licu. Larissa je jurnula na njega brzinom metka i otkinula mu glavu s ramena bez imalo truda. Obezglavljeno tijelo je napravilo još nekoliko nesigurnih koraka i palo pred Jamieja koji ga je s gađenjem probo kolcem. Glava je eksplodirala u Larissinoj ruci, a ona je iznervirano zajaukala. »Sljedeć i put mi daj š ansu da spustim glavu«, rekla je. »Zamalo sam uspjela izvršiti zadatak bez kapi krvi na uniformi.« Nasmijala se, a Jamieju se prevrnuo želudac. Ponekad ga je ta nesavladiva moć kojom je njegova djevojka vladala -je li ona sada doista to? Njegova djevojka? - zaista plaš ila. Ne bi joj to nikad priznao, no plaš ilo ga je i to š to oč igledno už iva u


stvarima koje su i njemu bile previš e, iako je već vidio dovoljno krvi. Znao je da to zapravo nije ona, nego njezina vampirska strana. Kad je okruž ena krvlju i kada se bori za vlastiti ž ivot, ta strana je potpuno preuzme. No kada sve bude gotovo, opet ć e biti samo Larissa, znao je to. Barem se nadao da zna. Cuo je nekog vampira iza sebe kako rež i, ali nije se niti potrudio okrenuti. Imao je potpuno povjerenje u Kate. Već u sljedeć em trenutku je vampir teturao uz kamion, s ogromnom rupom u prsima. Kate se okrenula leđima eksploziji, tako da joj iznutrice i krv ne padaju po viziru. Tri su pala. Još jedan. Ekipa G-17 se regrupirala ispred drugog po redu kamiona i polako se kretala prema treć emu. Pazili su, ali ne previš e. Jedan jedini vampir im nije mogao niš ta, i bili su itekako svjesni toga. Kao navijen, posljednji vampir je izletio iz zaklona dok su mu prijatelji ginuli. Pogledao je tri prilike koje se kreć u prema njemu, okrenuo se i poč eo bježati. Napravio je deset metara i naletio na masu muš karaca i ž ena koji su izlazili iz broda. Prvi ga je udario visoki Azijac s aparatom za gaš enje pož ara i sasvim mu smrskao lubanju s jedne strane. Krv mu je sunula iz rane i pao je na tlo besmisleno grgljajuć i i hvatajuć i zrak. Možda ih je pokušao moliti za milost. Nije bilo milosti. Kad je završ ilo, svi zarobljenici broda su pali na tlo, plač uć i i grleć i one najbliž e sebi. Zena s djevojč icom u naruč ju nije sjela na tlo. Nije sudjelovala u uniš tavanju vampira, ali nije ih niti pokuš ala spriječ iti. Pogledala je š est tamnih prilika s ljubič astim vizirima umjesto lica i izrekla dvije nesigurne riječi. »Hvala. Vam.« »Nema na č emu«, odgovorio je Jack Williams i pokazao na tlo. »Ostanite tu. Pomoć dolazi. Ostanite tu.« Žena je kimnula i sjela na tlo ne ispuštajući djevojčicu iz ruku. Jack je odveo oba tima na stranu i skupio ih u krugu. »Odlič no«, rekao im je s podignutim vizirom. »Danas ste bili prokleto dobri. Nikad nisam vidio č iš ći posao, a uspjeli smo uhvatiti ž ivog vođu.« Nasmijao se preostaloj petorici operativaca koji su mu


uzvratili osmijehe, zadovoljni zbog dobro obavljenog posla. »Obavijestite northumbrijsku policiju i recite im da imamo dvjesto zarobljenika na obali rijeke Tyne. Sad ć emo ovog prež ivjelog odvesti kući i vidjeti što zna. Shaun, obavijesti helikopter.« Shaun Turner je kimnuo i izvadio radio iz pojasa. Dok su se vrać ali prema kamionu, izgovorio je lozinku i rekao pilotu da su spremni za pokret. Buka se razlila kroz noć kad se digao helikopter koji ih je doveo u Northumberland. Iza kamiona su pronaš li nadzornika. Kleč ao je na koljenima, glave spuš tene na prsa, u ogromnoj lokvi krvi. Bio je blijed i kož a mu je podrhtavala dok su vene ispod nje pokuš avale opskrbiti srce s ono malo krvi što mu je ostalo. Jedva je disao kad su mu prišli. »Na rubu je«, rekla je Larissa. »Poč et ć e hibernirati kad ga dovedemo u Petlju. Izgubio je previše krvi.« »Neka ga ož ive u laboratoriju«, rekao je Jack. »Ovako ć emo ga lakše prevesti tamo.« Shaun Turner je stupio ispred vampira. »Kamo ste vodili sve one ljude?« upitao ga je. Malč ice je pomaknuo ramena shvać ajuć i da mu se Shaun obratio, ali nije odgovorio. Shaun je posegnuo za vampirovom glavom. I Kate se odjednom uspanič arila. Krenula je prema njemu zovuć i ga č im je prstima dotaknuo vampirovu bradu. Shaun je zastao kad mu je priš la iznervirano je pogledavš i kad mu je odmaknula ruku. Vampir se tad prenuo, podigao glavu i posljednjim snagama jurnuo naprijed, poput psa koji umire. Bio je opasno blizu Kateine ruke. Oč njaci su joj se zarili u podlakticu i zapanjeno je gledala vampira kako odmahuje glavom i otkida komad njezina mesa. Ispljunuo ga je na beton i zatim se onesvijestio.


14. DA SE STARI ZNANCI NE ZABORAVE PARIZ, FRANCUSKA, ČETIRI TJEDNA RANIJE Frankenstein je sjedio na klupi ispred crkve Notre Dame u Parizu gledajuć i vjernike kako izlaze s več ernje mise. Bio je Badnjak i drevna katedrala je bila dupkom puna. Poč eo je dolaziti ovamo svake več eri i gledati posljednje zrake sunca kako zalaze nad vodorigama i š iljcima iznad njegove glave. Uvijek je viđao turiste s fotoaparatima oko vrata i vodič ima u rukama te tinejdž ere na biciklima i skateboardima, no sad je trg bio gotovo prazan dok je trajala misa. Hladno blagdansko vrijeme je otjeralo turiste iz grada, a većina Parižana je bila unutra, u toplini doma. Oni koje je vjera ponukala da iziđu na hladnoć u su se sklonili pod krov katedrale kad su zvona zazvonila u š est sati. Frankenstein je stajao među njima nekoliko puta dok su velike orgulje grmjele i cviljele, zbor pjevao, tamjan se dimio, a biskup vodio Bož ju služ bu iza drevnog oltara. Danas je odlučio ostati vani. Lica vjernika koji izlaze iz crkve jednako su ga prosvijetlila kao i sama misa; blijeda nezainteresiranost onih kojima je odlazak na misu tek obaveza i navika koje se nisu uspjeli riješ iti nasuprot blaž enoj obuzetosti onih koji vjeruju, sada prepunih Bož jeg blagoslova, uzdrhtalih pred silnom moć i Sveviš njeg. Fascinirala ga je dubina njihovih osjeć aja jer on, koji je proveo tri tjedna u ovom gradu č ije mu je ime na trenutak neš to znač ilo u njegovu plitkom, praznom ž ivotu, on nije osjećao ništa. Baš ništa. ≡ Frankenstein je stigao u Pariz osjeć ajuć i se kao da ga je netko sapleo u klupko nesavladive boli. Nakon š to je proveo dan i pol stiješ njen u crijevima kamiona, jedva je uspio neprimijeć en odš epati kad je vozač zaustavio kamion ispred Marche d'Interet National,


velike trž nice u predgrađu po imenu Rungis. Frankenstein je pitao nekog č ovjeka zaposlenog u pokretnom ka ić u da ga uputi prema centru grada i krenuo je prema sjeveru. Dok se približ avao središ tu, osjetio je samo razočaranje. Ništa nije mogao prepoznati. Nijednu zgradu, nijedan spomenik, nijedno ime ulice ili restorana. Niš ta nije potaknulo bujicu sjeć anja poput one u Njemač koj. Nije vidio ništa zbog čega bi pomislio da je nekada bio ovdje. Doš ao je do rijeke, velike vode koja je tekla srcem grada i nije osjetio niš ta. Cekao je neko javljanje, nekoga tko ć e otključ ati brave u njegovu mozgu i vratiti mu sjećanja. Nitko nije došao. Tri tjedna je proveo lutajući pariškim ulicama. Bio je jednako zbunjen i dezorijentiran kao i uvijek, mož da č ak i viš e baš zbog toga š to je dobio prvi ključ svojih sjeć anja, a daljnji napredak mu je uskrać en. Bilo mu je neugodno zbog neprestanog zurenja turista i ostalih ljudi i poč eo je provoditi vrijeme u mrač nim zakucima muzeja i crkava, daleko od znatiželjnih očiju. Noć u je tumarao ulicama Pigallea i Maraisa drž eć i se sjene. Gledao je nasmijane skupine muš karaca i ž ena kako izlaze iz barova i ka ić a, dilere i prostitutke kako provode svoje transakcije pod okriljem noći. Nije imao pojma š to da poč ne u svom novom ž ivotu i bio je sve svjesniji osjeć aja koji mu je govorio da uopć e ne ž eli nastaviti. Nekoliko puta je zurio u dubine Seine stojeć i na mostu, pitajuć i se kako bi bilo da se baci preko ograde. Mož da bi kratko osjetio paniku, pad bi trajao sekundu ili dvije te bi nakon toga osjetio ledeni zaborav kako mu ispunjava grlo i pluća. Nije ž elio krasti, a bio je preponosan da prosi. Prež ivljavao je na slabašnoj juhi koju su veseli mladići i djevojke dijelili iz svojih kombija svake več eri pored kolodvora Gare du Nord. Strpljivo je stajao u redu, zajedno s pijanicama, ovisnicima i umno oboljelima, a cijelo vrijeme mu je sitni glasić šaptao u mozgu da ne gubi vrijeme. Produžavaš vlastitu patnju, šaptao mu je. ≡ Frankenstein je ustao s klupe i krenuo sjeverno ignorirajuć i poglede i upiranja prstiju. Preš ao je Seinu na ulici Rue de la Cite i


skrenuo lijevo na Rue Vieille du Temple. Hodao je brzo, spuš tene glave, promrzao u kaputu koji su već izgrizli moljci, kad je č uo glas koji neš to vič e s druge strane ulice. Cuo je ime od kojeg mu se glava zamalo prepolovila. »Henry Victor?« Baš kao onda u Jeremyjevoj zalogajnici, u Frankensteinovoj glavi se pokrenula bujica neshvatljivih informacija. Zateturao je dok mu se um muč io pod naletom izgubljenih slika i zvukova vlastita ž ivota. Bili su ispremetani, nepovezani do razine apstrakcije. Na trenutak je pomislio da ć e zaplakati. Vidio je djelić e neč ega već eg, neč ega cijelog; i ispunili su ga nadom da onaj tko jest i onaj tko je nekada bio nisu zauvijek izgubljeni. Slike su tad nestale kao da ih nikada nije ni bilo. Pred njim je stajao neki muškarac s velikim osmijehom na licu. »Henry Victor«, vikao je čovjek.«Pa to si zbilja ti!« Muš karac je bio visok iako je Frankenstein bio dosta viš i od njega. Bio je odjeven u elegantno tamnoplavo odijelo i koš ulju boje bijele kave raskopč anu oko vrata. Lice mu je bilo usko, a plava kosa poč eš ljana u uredan razdjeljak sa strane. Gledao je u č udoviš te s potpunim iznenađenjem i nevjericom. »Poznajem li ja vas?« upitao je polako Frankenstein. Muškarac se namrštio i zakoračio unatrag. »Ti si Henry Victor, zar ne?« upitao je. »Ja sam, Latour. Znam da je proš lo već cijelo stoljeć e otkad smo se posljednji put vidjeli, no ne bih rekao da sam tako neupečatljiv.« Frankenstein je pogledao č ovjeka. Oč igledno nije mogao imati viš e od četrdeset godina, vjerojatno je bio i mlađi od toga. »Gotovo stoljeće«, ponovio je Frankenstein. »Kako to može biti?« Latour ga je pogledao suž enih oč iju i Frankenstein se mogao zakleti da je vidio kako mu se oč i crvene. Crveni odsjaj je nestao i stranac je opet postao ljubazan. »Ne sjećaš me se, je li?« »Nije da vas se tič e, ali ne sjeć am se nič ega starijeg od proteklih deset tjedana«, odgovorio je Frankenstein ljutito. »Osim toga, nemoguć e je da smo se mogli vidjeti prije sto godina jer nijedan od nas tada nije bio živ. Bezumno je pretpostaviti nešto takvo.« »Blagi Bož e«, š apnuo je Latour. »Ti to ozbiljno? Ne sjeć aš se


ničega?« Frankenstein nije odgovorio, samo je zaobiš ao Latoura i nastavio ulicom Rue Vieille du Temple bez ijednog pogleda unatrag. No, Latour se odmah pojavio ispred njega. »Dosta mi je ovog ... « »Molim te, dopusti mi da govorim«, prekinuo ga je Latour. Gledao ga je raskolačenim očima iz kojih je isijavalo nešto nalik suosjećanju. »Vjerojatno si sasvim zbunjen. Da ti iskreno kaž em, izgledaš kao da te sreća napustila. Jesam li u pravu?« Frankenstein je pogledao svoju pohabanu odjeću. »A što ako jeste«, odgovorio je. »Kako mi ti namjeravaš pomoći?« »Ja te poznajem«, rekao je Latour strastveno. »Ako mi kaž eš da me se ne sjeć aš , vjerujem ti. Ali poznajem te, koliko god ti to bilo smiješ no. Mož da ti mogu biti od pomoć i. Mož da ti mogu pomoć i da se sjetiš.« »Kako biste to uč inili?« upitao je Frankenstein. Glas mu je i dalje bio grub i odbojan, no tračak nade mu se ipak uvukao u srce. Ako me je ovaj čovjek nekada poznavao, možda mi zbilja može pomoći. »Mislim da bi bila dobra ideja započ eti s več erom«, odgovorio je Latour nasmijano. »Izgledaš mi sasvim izgladnjelo. Imam stol u resto ranu udaljenom jedva pet minuta odavde. Pojest ć emo neš to, razgovarat ć emo i mož da ti se neka sjeć anja vrate. Ako ne, onda ć emo se rastati kao prijatelji. Bož ić je i nitko ne bi trebao biti sam. Sto kaž eš na to?« ≡ Latour je bio u pravu š to se tič e jednoga - Frankenstein je doista bio izgladnio. Latour je zapanjeno gledao kako njegov prijatelj prož dire ogroman komad guš čje paš tete i jedan chateaubriand koji je trebao biti za obojicu te sve lijepo zalijeva bocom Chateau Batailleya. No sasvim se prevario š to se tič e druge stvari; nijedna njegova riječ nije izazvala nikakvu reakciju kod č udoviš ta č ija su sjeć anja jednostavno bila nedostupna. Nevjerojatno je kako me sreća poslužila, pomislio je Latour gledajući gorostasa kako jede.


Isprič ao je Frankensteinu sve o vremenu koje su proveli zajedno daleke 1923. godine; prič ao mu je o mjestima koja su posjetili, o biranom druš tvu u kojem su se kretali. Imena tih muš karaca i ž ena bi zadivila bilo koga na svijetu, ali čudovištu nisu značila ništa. Frankenstein je pristojno sluš ao dok mu je Latour, već pomalo isfrustriran, prič ao kako su njih dvojica jeli, pili i druž ili se s najbriljantnijim umovima te generacije, kako su bili pozvani na zabave za koje bi kronič ari druš tvenih događanja bili spremni ubiti. Sluš ao je i isprič avao se š to se ne sjeć a č uvenih umjetnika i pisaca koji su sasvim očarali Latoura. Kad su se obojica najeli, krenuli su prema sjeveru, u srce Maraisa. Razgovor je i dalje bio ugodan i prijateljski, no sasvim bezuspješ an. Frankenstein se nije mogao sjetiti nič ega viš e i nije bio pretjerano uvjeren da je ikada prijateljevao s Latourom. Vjerovao je da ga je ovaj nekada poznavao jer detalji s kojima je preprič avao prič e su bili doista uvjerljivi i previš e povezani da bi bili izmiš ljeni. Ali godina u koju se Latour stalno vrać ao, ta 1923., to Frankenstein jednostavno nije mogao prihvatiti. Naposljetku ga je upitao kako je takvo što moguće, ali Latour nije htio odgovoriti. »Neke ćeš stvari morati otkriti sam«, odgovorio mu je. Proš li su Trgom Republike i krenuli sjeverozapadno prema Bulevaru de Magenta razgovarajuć i o trič arijama poput vremena, gradskoj arhitekturi, hordama turista. Usprkos svim sumnjama Frankensteinu se nije ž urilo ostaviti Latoura jer ionako nije imao kamo poći. Dok su prolazili pored ulaza u neku mrač nu slijepu ulič icu, ž enski glas im se obratio iz sjene. »Hajde, obojica za š ezdeset«, rekla je, a lagano pijani glas je odjeknuo među zidovima. Latour je zastao i zagledao se u Frankensteina pogledom punim surove gladi. Frankenstein je odjednom pož elio biti negdje drugdje, daleko od ovog č ovjeka. Nije znao zaš to, ali taj osjeć aj je bio jak i nije ga napuš tao. Taman je htio izmisliti neku ispriku i otić i, no Latour ga je zgrabio i uvukao u uličicu. Glas je potekao od djevojke koja je još uvijek mogla biti tinejdž erica. Naslonila se na zid pokazujuć i mrš ave ruke i noge. Puš ila je cigaretu i hladno gledala u dvojicu muš karaca koji su joj prilazili.


Otvorila je usta da kaže još nešto, ali nije stigla. Latour se promijenio pred Frankensteinovim oč ima. Oč i su mu pocrvenjele. Pod svjetlom ulič ne svjetiljke su djelovale sasvim crno. Sjale su neprirodnim sjajem i ustraš ile Frankensteina do te mjere da se nije mogao ni pomaknuti. Latour se pomaknuo neljudskom brzinom i podignuo djevojku u zrak držeći je za vrat. Prije nego š to je Frankenstein stigao reagirati, Latour je prinio njezin blijedi vrat svojim ustima i zario zube u njega. Djevojka je pokuš ala vriš tati, no Latour ju je č vrsto drž ao i jedva je pustila ikakav glas. Odvratan zvuk srkanja izlazio je iz Latourovih usta dok je pio vrelu krv iz vene nesretne djevojke. Za manje od minutu je zatvorila oči i glava joj je pala. Frankenstein je samo stajao. Paraliziran od straha. Kad se Latour okrenuo grozno se smiješ eć i krvavim ustima i s oč ima koje su sjale paklenim ognjem, pruž io je djevojku Frankensteinu. Pomislio je da ć e se onesvijestiti. »Pij«, rekao mu je. »Proš lo je mnogo vremena, prijatelju moj. Pij. Možda će se čovjek koji si nekad bio sjetiti okusa.« Frankenstein je zurio u svjetlucavu krv koja se slijevala niz djevojč ina prsa. Ustuknuo je, ruku podignutih u už asnutom protivljenju. Udario je o zid, izgubio ravnotež u i pao na mokro tlo ne ispuštajući iz vida djevojčin izranjavani vrat. »Neć eš «, ponovio je Latour. »Steta. Oč igledno si promijenio ukus u posljednjih devedeset godina.« Pustio je djevojku da padne na tlo kao da nije vrijedna ni piš ljiva boba. Dolebdio je i spustio se na tlo do Frankensteina koji je bio toliko zgađen i preneražen da je pokušao otpuzati od njega. Latour ga je zgrabio za kragnu i povukao natrag. »Kamo bi ti, je li?« upitao ga je i izvukao cigaretu iz srebrne tabakere. Lice mu je bilo umrljano djevojč inom krvlju, a crvena svjetlost mu je sjala iz oč iju. Zlobno se smješ kao dok mu je govorio: »Znam da nemaš kamo. Znam da nikome neć eš nedostajati. Sto je najvaž nije od svega, ja sam jedina osoba u gradu koja zna tko si. Ja sam ti jedini prijatelj.« Nasmiješ io se Frankensteinu, skoč io na noge i preš ao ulič icu. Podignuo je jedva živu djevojku s tla i stavio ruke na njezin vrat. »Ne ... nemoj«, proš aptao je Frankenstein. »Molim te. Pusti je da


živi.« Latour je nakrivio glavu i pogledao čudovište. »Čemu?« upitao je. »To bi bilo mnogo zlobnije.« Zadavio je djevojku, a Frankenstein je zaž mirio č ekajuć i da sve prođe. Nekoliko sekundi kasnije koje su se č udoviš tu uč inile poput sati, osjetio je ruke na svojim ramenima. Otvorio je oč i. Latour je stajao iznad njega, normalnih oč iju i gotovo sasvim č istoga lica. Ljubazno ga je gledao. »Idemo«, rekao mu je kimajuć i prema Bulevaru de Magenta. »Bit ćeš kod mene. Živim nedaleko odavde.« Frankenstein je polako odmahnuo glavom. Mozak mu je divljao u glavi jer nije mogao pojmiti neprirodnu zlobu Latourovog č ina. Zeludac mu se prevrtao i preplavio ga je val nesavladivog beznađa i gađenja prema samome sebi. Tad ga je Latour jako ošamario. »Nemoj da ti moram ponavljati«, rekao je. Sva ljubaznost je nestala s njegova lica. Zamijenila ju je zlobna želja za zabavom. »Hajde sada, dok još možeš sam hodati.« Zgrabio je Frankensteina za revere i povukao ga na noge. Uhvatio ga je ispod ruke, kao da su tek dvojica starih prijatelja koji š etaju gradom, i izveo ga na ulicu. Krenuo je prema sjeveru. Frankenstein ga je mehanič ki slijedio osjeć ajuć i se uhvać enim u noć nu moru iz koje nema izlaza.


15. SVI PADAJU Nitko se nije ni pomaknuo. Kate je zurila u krv koja je istjecala iz rupe na njezinoj ruci, a Shaun Turner je gledao pred sebe kao da niš ta ne shvać a. Jamieju su se noge pretvorile u olovo i nije se mogao pomaknuti. Na kraju je Larissa prva reagirala. Oč i su joj se nesvjesno zacrvenjele č im je vidjela krv, no na njezinu licu se pokazivala samo zabrinutost. Odgurnula je Jamieja i Jacka i stala pored Kate sasvim ignorirajući Shauna. Njezin pokret je prekinuo č aroliju. Jamie je poč eo vikati stalno ispitujuć i Kate je li dobro. Jack se primio radija i naredio helikopteru da se pripremi za prijevoz ozlijeđene osobe. Angela je zurila u Kate s izrazom lica osobe koja je u ž ivotu vidjela previš e groznih stvari. Larissa je stisnula Kateinu ranu nadljudskom snagom i Kate je zajaukala od boli. Shaun Turner je izvukao kolac iz pojasa i okrenuo se prema komatoznom vampiru. »Ne«, povikao je Jack, ali prekasno. Shaun nič im nije odavao da ga je č uo. Spustio se na koljena i zabio metalni kolac u vampirovo srce. Nadzornik je eksplodirao u jadan vodopad krvi koji je kratko zasvijetlio pod mjesečinom. Shaun se opet pokrenuo, vrtio se oko Kate zahtijevajući od Larisse da ga pusti da vidi ranu. »Odmakni se«, zarežala je Larissa i Shaun je ustuknuo. »U redu je«, slabaš no je promrmljala Kate, no Larissa ju je ignorirala. »Jamie«, naredila je sijevajuć i pogledom, »nazovi Petlju i reci im da nas dočekaju s transfuzijom.« »Ja ć u«, rekao je Jack zakorač ivš i naprijed, no ustuknuo je č im mu je Larissa pokazala očnjake. »Ne ž elim da ti to uradiš . Rekla sam Jamieju«, rež ala je. »Tvoj tim je već napravio dovoljno. Mi ćemo se od sada brinuti za nju.« »Smiri se«, rekla je Angela. »Shaun nije ... « »U redu je«, prekinuo ih je Turner. »U pravu je ... nisam smio biti tako glup.« »Tu se slaž emo«, rekla je Larissa glasom uzdrhtalim od ljutnje. »Jamie«, planula je, »primi se radija. Zašto ti moram opet reći?«


Jamie se zarumenio i nekako izvadio radio iz pojasa. Utipkao je svoju lozinku, bolno svjestan užitka na Angelinom licu dok ga gleda. »NS-303, 67-J izvještava o hitnom medicinskom slučaju. Prijam.« Radio je pucketao prolazeć i kroz slojeve enkripcije i glasovnog prepoznavanja u Komunikacijskom odjelu Petlje. »Kakva je priroda slučaja? Prijam.« »Ugriz vampira na lijevoj podlaktici operativke Kate Randall. Prijam.« »Gubitak krvi? Prijam.« Jamie je pogledao Kate. Ruka joj je još uvijek krvarila, ali Larissin pritisak je sveo krvarenje na kapanje. Bila je blijeda, ali izgledala je pribrano i odluč no. Dok ju je gledao, Larissa se nagnula nad nju i šapnula joj nešto na što se Kate slabašno nasmiješila. »Nema velikog gubitka«, odgovorio je. »Primarni rizik je infekcija. Prijam.« »Očekivano vrijeme dolaska? Prijam.« Jamie je htio odgovoriti taman kad se veliki crni helikopter pojavio nad brodogradiliš tem. Cuo je zarobljenike broda kako vriš te i vidio Larissu kako s lakoćom podiže Kate u naručje. »Otprilike trideset i pet minuta. Prijam.« »Jasno. Cekat ć e vas medicinska ekipa i transfuzijska jedinica. Prijam.« »Gotovo.« Jamie je vratio radio za pojas i potrč ao natrag prijateljima. Helikopter je puštao zaglušujuću buku pripremajući se za slijetanje. »Kako je ona?«, vikao je nadglasavajući rotore. »Nije izgubila puno krvi«, vikala je Larissa. »Bit ć e dobro č im dobije transfuziju.« Helikopter je lupio o tlo š kripeć i gumama. Klizna vrata su se otvorila i pojavio se kopilot. Pruž io je ruke da prihvati Kate od Larisse, no ona ga je ignorirala i samo proletjela pored njega noseć i prijateljicu u rukama. »Idemo!« vikao je Jack svojoj ekipi. Shaun i Angela su se gipko popeli u helikopter. Jack je viknuo za Jamiejem koji je potrč ao i uskoč io u helikopter lupivš i č izmama o metalni pod. Okrenuo se i pruž io ruku Jacku Williamsu nakon č ega je pilot ponovno upalio ogromne motore helikoptera i ponio ih u zrak i prije nego š to je Jamie


stignuo zatvoriti vrata. ≡ Helikopter je letio prema jugu, nisko prelijetajuć i krajolik. Pilot ga je tjerao š to je brž e mogao, š aljuć i vibracije kroz kabinu od kojih su se svima tresle kosti. Kate je odbila leć i na klupu usprkos Larissinim i Shaunovim molbama. Sjedila je pored Larisse koja je gledala č etvoricu muš kih kolega očima vučice koja čuva svoje mlado. Kate je bila blijeda, drž ala je ranu zdravom rukom i nije gledala ni u koga. Jamie je slijedio njezin primjer naslonivš i glavu na sjedalo. No, zapravo je gledao Shauna Turnera. Taj je svakih nekoliko sekundi pogledavao Kate. Nije to bilo niš ta, samo letimič ni pogledi, ali bili su pravilni i toč ni poput sata. Jamie ga je promatrao i vrtio film u svojoj glavi. Ja sam mislio da su se tek danas upoznali. Ali kad je kleknuo ispred vampira, pozvala ga je imenom. Brinula se, čulo joj se u glasu. Nabio je vampira na kolac čim ju je ugrizao, kao da ga želi kazniti iako nam je informacija prvi prioritet. Onda je pokušao odgurnuti Larissu i doći do Kate. Ne bi to nazvao eureka trenutkom, nisu mu se upalile lampice u glavi, nije ga nikakva spoznaja lupila u glavu. Jednostavno je postao svjestan nečega što mu se sada činilo očiglednim. Nešto se događa među njima. Nešto se događa između Shauna i Kate. Iznenadio se kad je shvatio da je ljubomoran. Kate mu se nikada nije sviđala na taj nač in. Istina, neš to oč ajnič ko se rodilo između njih na Lindisfarneu kad ih je tama sastavila sa svih strana, ali to nije znač ilo niš ta. Bojali su se smrti, a kasnije su bili euforič ni jer su prež ivjeli. Osjetili su iskonsku radost jer su ž ivi. Jamie je jako dobro znao da je bio zaljubljen u Larissu još onda kad su sletjeli na otok. Pao je na nju još onda kad ju je vidio zatvorenu u Petlji. No mislio je, bez ikakve arogancije ili taš tine, da su Kateini osjeć aji prema njemu malo kompliciraniji od njegovih prema njoj. Larissa je mislila isto. Zbog toga su š utjeli o svojoj vezi. Nisu namjeravali isključ iti Kate, nije da nisu imali povjerenja u nju - veze između


operativaca su bile strogo zabranjene - jednostavno je nisu ž eljeli povrijediti. Ako su bili u pravu i ako je ona u Jamieju vidjela neš to viš e od kolege ili prijatelja, bilo bi neobazrivo ili č ak okrutno od njih ljubakati se pred njom. Zeljeli su joj dati vremena da se opusti i zaboravi na Lindisfarne i potom joj nježno priopćiti vijest. Ali ako on sada jasno vidi stvari, a bio je siguran da vidi, onda nisu imali razloga za brigu. Izgleda da je Kate za njega imala tek bratske osjećaje. Nimalo slične onima koje ima prema Shaunu Turneru. Pomislio je na sve one trenutke koje su proveli brinuć i se za Kate, ono hodanje po jajima oko nje, sve laž i i polulaž i i tajne. Sve je bilo uzalud, pomislio je, i odjednom se naljutio. Posramio se samoga sebe kad je vidio kako joj ruka krvari, no ipak je bio ljut. Ljutio se š to nije rekla njemu i Larissi š to se to događa sa Shaunom iako je znao da je odvratno licemjeran prema prijateljici. Bio je razoč aran jer je shvatio da naposljetku nije bila zainteresirana za njega i da je nekoga drugoga željela više. Idi kvragu onda, zlobno je pomislio. Ne trebaš nam ti, a pogotovo ne on. Larissa i ja sasvim dobro možemo i sami. Kate ga je pogledala i slabaš no mu se nasmiješ ila. Stiskala je zube od boli, no pokušavala mu je tiho dokazati da je dobro. Jamie ju je gledao i ljutnja ga je napustila jednako brzo kao Sto je i došla. Shvatio je da mu ona treba, da treba i njemu i Larissi. Ona je bila led za Larissinu vatru, ona koja bi uvijek dobro promislila o svemu, koja je mogla kontrolirati svoje osjeć aje i uvijek napraviti ono najbolje, bez impulzivnosti koja je pokretala Larissu ili nezgodne naravi koja je bila Jamiejeva najbolnija toč ka. Bili bi nepotpuni bez nje. On je to znao, a znala je i Larissa. Njih troje su bili povezani neraskidivim vezama još od onog jutra kad su napustili Lindisfarne. ≡ Tog jutra, nakon š to je proč itao pismo koje mu je Frankenstein ostavio, Jamie je spavao č vrsto kao nikada u ž ivotu. Probudio se deset sati kasnije i to samo zato što ga je pozvao admiral Seward. Direktor Odjela 19 je primio njegov izvješ taj u svom uredu gdje je objeruč ke prihvatio ponudu za stalni posao u Crnoj svjetlosti


nadimajuć i se od ponosa kad mu je Seward rekao da je najmlađi aktivni operativac u povijesti organizacije. Odmah je upitao za Kate i Larissu i obeshrabrio se kad mu je Seward rekao da njih dvije moraju donijeti neke teš ke odluke i da ih mož da nikada viš e neć e vidjeti. No, ponovno su se vidjeli u jednoj sobi za sastanke za manje od sat vremena. Ispoč etka su neobavezno č avrljali. Jedva su se poznavali i ono š to ih je povezivalo dok im je smrt visjela nad glavama je sada nestalo. Ispoč etka nervozno, no potom s mnogo strasti, Jamie im je isprič ao š to se dogodilo njegovoj majci. Kate je rekla da je njezin tata među prež ivjelima na Lindisfarneu. Larissa je zamolila admirala Sewarda za uslugu i slož io je izvješ taj o njezinu bratu Liamu koji je sada ž ivio s majkom i bio dobar učenik. Malč ice su prič ali o svojim ž ivotima pa o groznim događajima na otoku i rekli jedni drugima da su prihvatili ponude za posao u Odjelu 19. Nekako su se sprijateljili usred svega toga. Postali su nerazdvojni. Zajedno su proš li ubrzanu obuku za operativce ohrabrujuć i jedni druge kad su bili nadomak cilju i dobili teže zadatke. Stajali su zajedno kad im je admiral Seward dijelio č inove i veselo se smiješ ili kad im je rekao da ć e zajedno tvoriti operativni tim iako to nije praksa kad se radi o neiskusnim operativcima. Jamie se posramio kad je shvatio da je dobio č in poruč nika, a ne samo operativca kao djevojke, š to ga je č inilo njihovim nadređenim, no č inilo se da su obje istinski sretne zbog njega. Bio im je neizmjerno zahvalan zbog toga i jako se potrudio da znaju kako nikakva hijerarhija neć e biti potrebna č im admiral Seward obavi služ benu prozivku. Zajedno su izlazili u noć , zajedno su presretali Echelonove poruke i reagirali na informacije Obavješ tajnog odjela. Zajedno su se borili i preživjeli, uvijek iznova. Svi su znali da je Jamie kao poruč nik nekada imao pristup informacijama koje nije mogao podijeliti s njima dvjema. O tome nisu razgovarali jer je Jamieju bilo još tež e nego njima. Jako ga je povrijedilo to š to je Kate odluč ila da im neć e niš ta reć i o svojoj vezi sa Shaunom, pogotovo zbog toga š to je sada jasno vidio kako bi se ona osjećala da sazna za njega i Larissu. Ali eto, još ne zna. Bar nešto je dobro. Jedan dio njega, onaj djetinjasti, zlobni dio koji bi ga uvijek


razoč arao je sada pož elio reć i Kate, baš sada kad joj je najtež e. Ali odupro se tom porivu. Još uvijek je zurio u zid iznad Shauna Turnera i pitao se kada su se stvari toliko zakomplicirale, kad je pilot objavio da slijeću. ≡ Gume helikoptera su š kripale po asfaltu i Shaun Turner je otvorio vrata dok se helikopter još kretao. Posegnuo je za Kate izazivajuć i Larissu pogledom da mu još jednom zabrani ako smije. Larissine oč i su sijevnule crvenom bojom, no pustila je Kate i dozvolila Shaunu da joj pomogne sić i. Kate se trgnula od boli i novi mlaz krvi joj je potekao iz previjene rane. Tad su je okruž ili ljudi u bijelim kutama, njež no je položili na nosila i odveli izvan vidokruga. Jamie i preostala ekipa su iziš li iz helikoptera i stali pored Shauna Turnera gledajući kako medicinska ekipa odvozi Kate. »Bit ć e dobro«, rekla je Larissa lebdeć i nekoliko centimetara iznad asfalta. »Doveli smo je točno na vrijeme.« »Znam«, rekao je Shaun Turner. »Samo sam ... « »Ne govori tebi«, zarež ao je Jamie i vidio kako se Jack Williams prenuo na tu nepristojnost. »Govori meni. Kate je č lan moga tima. Nema nikakve veze s tobom.« Jamie je bio sasvim siguran da nije tako, ali istina ga ionako nije zanimala. Htio je isprovocirati Shauna Turnera i pogled kolege operativca mu je rekao da je uspio. »Mož da ne znaš sve«, rekao je Shaun Turner suž enih oč iju i ledena glasa. »Je li ti to ikada palo na pamet?« »A mož da znam i viš e nego š to ti misliš «, odgovorio je Jamie. »Znam da si nam uniš tio jedinu š ansu da saznamo kamo su vodili brod pun zarobljenika i tako si nam uništio i jedini način da saznamo gdje je Drakula. Ogluš io si se o izravnu zapovijed svoga vode da dovedemo jednog živog vampira i to bez ikakvog razloga. Toliko znam.« »Je li?« upitao je Turner, sada već poviš enim tonom. Okrenuo se Jamieju koji mu se približ io za pola koraka; nikako nije namjeravao dopustiti Turneru da ga zaplaši. »Toliko znaš?« »To sam ti rekao«, odgovorio je Jamie. Dvojica operativaca su zurili jedan u drugoga. Nisu se sasvim


unijeli jedan drugome u lice, no zrak koji ih je razdvajao bio je tež ak od nasilja koje je samo č ekalo da eksplodira. Jamie je č uo kako Larissa tiho rež i, spremna na bilo š to. Jack Williams ih je už asnuto gledao. Nije imao pojma kako da reagira na situaciju pred sobom. De initivno nije bio spreman na svađu između svoga timskog kolege i najboljeg prijatelja. Jamie ga je na kraju poštedio. Samo se okrenuo od Shauna Turnera kao da operativac viš e nije vrijedan njegove pozornosti. Vidio je da ga Larissa gleda lijepim smeđim oč ima bez trunč ice crvene boje. Nasmiješ io joj se. Skrto mu je uzvratila, bez imalo humora, no ipak se nasmiješ ila. Jamie joj je priš ao ostavivši Shauna da se pjeni na asfaltu. »Uđi unutra«, tiho joj je rekao. »Eto me odmah. Dat ć u svima pet minuta da se ohlade. Može?« Larissa je kimnula i polako krenula prema hangaru. Stajao je na sjenovitoj pisti i gledao je kako odlazi. Krenuo je za njom desetak minuta kasnije. ≡ Glava mu je bila puna svega š to se dogodilo i svih osoba koje je trebao predstavljati drugima. Morao je biti prijatelj, vođa tima, deč ko, povjerljiva osoba, viš i č lan Crne svjetlosti. Te osobe su mu se č inile nepomirljivima, kao da je netko namjerno napisao scenarij u kojemu on mora glumiti sve uloge. Kad je doš ao u hangar, dež urni operativac mu je rekao da je Jack odveo svoju ekipu u Operativni centar za predavanje izvješ taja časniku za sigurnost te da su Jamie i Larissa obvezni doći. Divno, predajem izvještaj Shaunovom tati. Pogodite na čijoj strani če biti. Jamie je kimnuo operativcu i krenuo kroz dvokrilna vrata u glavni hodnik razine 0. Brzo je proš ao pored Operativnog centra i stisnuo gumb pored vrata dizala. Kad su se beš umno otvorila, uš ao je unutra i pritisnuo gumb C. Dizalo se usporilo i zaustavilo. Jamie je izaš ao van i krenuo niz hodnik prema velikim dvokrilnim vratima s natpisom AMBULANTA. Otvorio ih je i ušao unutra. Kate je ležala na prvom krevetu s lijeve strane.


Zmirila je i imala dvije velike tube utisnute u obje ruke. Krv je istjecala iz jedne od njih i nestajala u valjkastoj metalnoj posudi. Jednakim mlazom je istjecala iz druge tube i ulijevala se u Kateino tijelo iz vreć ica postavljenih na infuziju iznad njezina kreveta. Bila je spojena na velika kolica puna kojekakvih strojeva koji su neprestance bipali i Jamie se osjeć ao kao da mu netko hladnim prstima prelazi preko kraljež nice. Sjetio se kad je prvi put vidio Matta Browninga kako leži u ovoj sobi. Taj tinejdž er je bio mnogo ozbiljnije ozlijeđen nego Kate i liječ nici iz Crne svjetlosti su inducirali komu da spriječ e bilo kakva oš teć enja mozga. Izgledao je poput plastič ne lutke. Kož a mu je bila nestvarno glatka i blijeda. Jamieja nikada nijedan prizor nije toliko uznemirio. Bilo mu je još gore jer je Matt njegov vrš njak koji je umalo poginuo samo zato što se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. Na trenutak mu je Kate izgledala baš poput Matta. Kad je priš ao krevetu, shvatio je da su slič nosti samo površ inske. Radilo se o istom krevetu, istim strojevima, istom ritmič kom bipanju, no to je i dalje bila ona stara Kate. Nije nalikovala lutki. Lice joj je bilo malo bljeđe nego inače i bila je smrknuta kao da se ljuti, čak i u snu. »Mogu li vam pomoći?« Glas mu je doš ao iza leđa i Jamie se okrenuo. Neki liječ nik je stajao u podnožju kreveta i držao karton u rukama. »Hoće li biti dobro?« upitao je Jamie. »Ja sam vođa njezinog tima.« I prijatelj. »Bit ć e dobro«, odgovorio je liječ nik. »Započ eli smo transfuziju prije nego š to je doš lo do pretvorbe. Morat ć e se odmarati dvanaest sati, a nakon toga vam je vraćamo kao novu.« »Hvala vam«, odgovorio je Jamie. »To je lijepo čuti.« Liječ nik mu je kimnuo i otiš ao. Jamie je privukao stolac Kateinom uzglavlju i sjeo. Kate se promeškoljila i promijenila položaj. »Čuješ li me?« tiho je pitao. »Kate?« Nasmiješila se, ali nije otvorila oči. »Shaun«, prošaptala je. »Jesi li to ti?« Jamie se trgnuo. Ustao je iz stolca i oteturao do vrata. Cuo je Kate kako još jednom zabrinuto izgovara Shaunovo ime, ali nije se osvrnuo. Izjurio je kroz vrata i zamalo se sudario s jednim od administrativaca odjevenim u tamnosivo odijelo i kravatu.


»Gledaj kamo ideš , dovraga«, planuo je Jamie osjetivš i divlje zadovoljstvo kad je mladić ustraš eno ustuknuo pred Jamiejevm uniformom i pancirnom vestom. »Poručniče Carpenter?« upitao je mladić drhtavim glasom. Jamie je vidio strah na mladićevu licu i odmah se posramio. Zašto se iskaljuješ na njemu, nasilnice jedan? Nije ti on kriv. »Žao mi je«, rekao je. »Ja sam poručnik Carpenter. Kako vam mogu pomoći?« »Bojnik Turner me poslao da vas nađem, gospodine«, odgovorio je administrativac malo postojanijim glasom. »Naređeno vam je da dođete u Operativni centar na predaju izvještaja.« Jamie je opsovao, zatim zahvalio č ovjeku koji je otiš ao s izrazom olakš anja na licu. Jamie ga je gledao kako odlazi i zatim krenuo natrag prema dizalu. Stajao je u metalnoj kutiji pokuš avajuć i sasvim isprazniti glavu i pronać i neutralno mjesto prije nego š to se suoč i s neizbježnim gnjevom Paula Turnera. ≡ Jamie je otvorio vrata Operativnog centra i odmah osjetio olakš anje. Admiral Seward je stajao za katedrom, a Paul Turner mu je stajao postrance, pristojno udaljen. Znao je da mu č asnik za sigurnost jedva č eka prigovoriti zbog drugog kaš njenja toga dana, ali znao je da to neć e uč initi dok je Direktor u prostoriji. To bi znač ilo manjak poš tovanja, a Paul Turner je bio zagriž eni pobornik zapovjednog lanca. Pogledao je oko sebe i vidio Larissu kako sjedi s č lanovima ekipe F-7. Pogledala ga je kad je uš ao i izgledala je doista zabrinuto, vjerojatno zbog Kate. Angela mu je uputila š irok, prijateljski osmijeh, potpuno suprotan od zgađene grimase Shauna Turnera. Jack Williams mu se također nasmijao i sjeo pored Larisse. »Poruč nič e Carpenter«, rekao je admiral Seward i Jamie je osjetio kako se sve oči u prostoriji okreću prema njemu. »Da, gospodine.« »Kako je operativka Randall?« upitao je Seward. »Pretpostavljam da ste išli provjeriti?« Hvala vam, gospodine.


»Da, gospodine«, odgovorio je Jamie. »Bit ć e sasvim dobro. Transfuzija je uskoro gotova i predviđaju da ć e trebati dvanaest sati za potpuni oporavak.« Cuo je maleni zvuk iz Larissinog grla, baš kako je i oč ekivao. Laknulo joj je š to je Kate dobro, ali bilo joj je ž ao š to ju je posjetio bez nje. »To su dobre vijesti«, rekao je Seward. »Zaista dobre vijesti. Kao i č injenica da se svih dvije stotine i dvadeset sedam zarobljenika s broda oporavlja u bolnici Newcastle, bez ozljeda opasnih po ž ivot. Naž alost, tu prestaju dobre vijesti. Prvi prioritet ove misije bio je da doznamo kamo vode zarobljenike. Tko će mi reći koordinate?« Direktor je zurio u operativce. »Tko ć e? Nitko? Trebam li pretpostaviti da vas je sve spopala paralizirajuć a sramež ljivost, ILI DA STE POTPUNO PODBACILI PRI IZVRŠAVANJU PRIMARNOG CILJA?« »Gospodine, mi ... «, započeo je Jack Williams. »Tiš ina«, zagrmio je Seward. »Operativci, ovo su opasna vremena. Devedeset dana nas odvaja od Nultog sata. Ako je svrha zarobljavanja ovih ljudi bila pomoć i Drakuli pri oporavku, onda bih radije da ih je sve iscijedio do kostiju, ako bismo mi tako saznali gdje se on i Valeri sada nalaze. Je li jasno?« Operativci su kimnuli poput jednoga. »Sjajno«, nastavio je Seward glasom bez bijesa, ali punim nesavladivog umora. »Zamolio sam PBS6 u Pekingu da istraž e š to mogu, ali neć u previš e oč ekivati. U međuvremenu sam odluč io razriješ iti obje vaš e ekipe na osamnaest sati. Ukoliko netko ne izvrš i napad na Petlju ili vampiri ne objave rat č ovječ anstvu, smatrajte se razriješenima dužnosti. Sad možete ići.« Pet pari nogu se vuklo preko poda. Bojnik Turner je pogledao Jamieja kao da mu ž eli reć i da nije gotovo, ali Jamie ga je samo ignorirao. Zelio je pobjeć i od svih, osim Larisse. Zelio ju je odvesti u svoju sobu i reći joj sve o Shaunu i Kate i pokušati pronaći izlaz iz rupe koja se samo proširivala pod njima. Zajedno su krenuli niz hodnik i uš li u dizalo. Jack i Angela su otiš li na pić e u č asnič ku blagovaonicu, a Shaun Turner je krenuo u svoju sobu na razini D. Jamie i Larissa su posljednji izišli iz dizala. »Moram ti neš to reć i«, rekao je Jamie č im su se dignuli iznad razine B. »Neć eš vjerovati. Radi se o Kate i Shaunu Turneru. Vidio sam ... «


»Gdje si bio jutros, Jamie?« prekinula ga je Larissa. »Molim?« iznenadio se Jamie. »Pokušavam ti nešto reći.« »Ne ž elim sada razgovarati o Kate. Zelim znati zaš to si zakasnio na sastanak.« Jamie je zastao. »Ne smijem ti reći«, odgovorio je. »Povjerljivo je.« »A tebi je to baš super«, rekla je Larissa s osmijehom izoblič enim u rež anje. »Vidi malog potomka osnivač a kako je sretan š to smije znati stvari koje mi obični smrtnici ne smijemo! Vidi kako je sretan što smije otrč ati u ambulantu da pogleda svoju kolegicu iz tima, bez da pozove drugu kolegicu. Baš si pravi junak, Jamie!« »Što se ovdje događa?« viknuo je Jamie. »Zašto si toliko ljuta?« »Nisam ljuta, Jamie«, uzdahnula je. »Samo mi je laknulo š to znam kakvi su tvoji prioriteti. Prvo Odjel, pa Kate, a zatim ja. Ili sam mož da još niže na popisu?« Jamie ju je š okirano gledao. Cinilo mu se kao da je ovaj napad doš ao niotkuda i vrtjelo mu se u glavi. Otvorio je usta da joj odgovori, no Larissa se samo okrenula i brzo odletjela niz hodnik.


16. UVIJEK I ZAUVIJEK TELEORMANSKA ŠUMA. BLIZU BUKUREŠTA, VLAŠKA 13. PROSINCA 1476. Stvorenje koje je do maloč as bilo Vlad Tepeš je tiho stajalo na rubu tamne š ume i gledalo kako gore tijela njegovih vojnika. Sukljajuć i plamenovi tijela vlaš kih boraca uzdizali su se nasred bojnog polja. Vlad je bio podosta udaljen od popriš ta bitke, no sve je vidio kristalno jasno, kao da je dobio orlovske oč i. Kovina vojnič kih oklopa je sjala bijelim odsjajem pod plamenom vatre i č uo je kako kož a puca pod vrelinom. Zalio je zbog svojih palih vojnika, ali nije osjeć ao krivnju. Poginuli su u ž aru bitke, poginuli su za svoga kneza i svoju zemlju i ne postoji č asniji nač in da se napusti ovaj svijet. No, u najskrivenijem kutku svoga srca ipak je osjeć ao krivnju, krivnju zbog trojice ljudi koji nisu zasluž ili da ih gospodar ostavi u trenutku kad je postalo jasno da gube bitku. Osjećao je krivnju samo zbog te trojice. Vratio se na bojno polje da ih potraž i, lako je davao sve od sebe naprež uć i svoj novi istanč ani sluh, nikako ih nije mogao č uti niti vidjeti. Bojnim poljem su i dalje odzvanjali krici ranjenih i umiruć ih. Tu i tamo bi se zač uo glasan vrisak kad bi se koji Turč in smilovao nad nekim ranjenikom i skratio mu muke svojom sabljom. Ipak, u daljini je č uo glasove Vlaha, ž ive i ustraš ene glasove. Znao je da su to njegovi vojnici koji su uspjeli izbjeći smrt. Vlad je pozorno sluš ao i osluš kivao pokuš avajuć i dokuč iti jesu li mož da Turci poslali svoje ljude u potragu za njima, ali nije ih č uo. Tri izaslanstva su još uvijek po š umi traž ila Vlada ili barem njegov leš . Pobjednič ka vojska je slavila i pomicala svoje karavane prema bojnom polju, da se utabore pored vatre. Prež ivjelima su oč igledno dopustili da pobjegnu. Vlad se polako podigao u zrak i krenuo prema njima. Prvi vampir je letio kroz toplu, mirnu noć na rubu š ume diveć i se


novoj vješ tini. Nije to bilo bestež insko stanje, njegovo tijelo je i dalje posjedovalo masu i mogao je pomicati udove kao i ranije. Cinilo se kao da se zgusnuo sam zrak oko njega, kao da se promijenio odnos između zraka i njegova tijela. Mogao se oduprijeti o zrak, kao o č vrsto tlo pod svojim nogama. Napinjao je svoje nove miš ić e, ili promijenjene miš ić e, i ubrzao prema dalekim glasovima. Nije lebdio viš e od dva metra kad ga je netko uhvatio za gležanj i povukao na tlo. Vlad se prostro po hladnoj travi. Ljutnja ga je prož ela, okrenuo se da vidi tko se usudio dirnuti ga. Jedan vlaš ki vojnik je lež ao u sjeni š ume. Lice mu je bilo blijedo i umrljano skorenom krvlju, ali oč i su bistro gledale. Promatrale su Vlada bez imalo straha. Bile su pune zastraš ujuć e pomirenosti sa sudbinom. Vojnik je jednom rukom drž ao Vlada za glež anj, a drugom pridrž avao crijeva da mu ne ispadnu iz utrobe. Ogromna rupa mu je zjapila na trbuhu i svjetlucavi konopci boje mesa su se nadimali pod njegovom š akom. Vladov izraz lica se nije promijenio dok je gledao vojnikove ozljede; svojim je glasom naredio i mnogo gore od toga tisućama muškaraca i žena. No, bio je ponosan gledajući vojnika. Kakva hrabrost, mislio je. Crijeva mu cure iz utrobe, a još je živ. Vojnik je proš aptao neš to š to ni Vlad nije mogao č uti. Prignuo je lice č ovjekovu i zamolio ga da ponovi. Vojnik je s mukom udahnuo i prošaptao. "Đavle«, proš aptao je vojnik i ispljunuo odvratnu kuglu zgruš ane krvi i sline ravno u Vlada. Vampir se trgnuo. Grimizni stup bijesa mu se podigao u grudima i zgrabio je vojnikov mač , bač en na travu pored njega. Podignuo ga je iznad svoga ramena, okrenuo se vojniku i vidio kako ga gledaju beživotne oči. Vojnik je umro s izrazom vječ nog zadovoljstva na licu. Vlad je zurio u njega i nadlanicom si obrisao krv s lica. Kratko je oklijevao zureć i u tamnu mrlju na svojoj ruci. Zatim je prinio ruku ustima i oblizao je. Zabacio je glavu u naletu drhtave ekstaze, podigao se u zrak i nastavio svoj put. ≡ Desetak kilometara prema zapadu odrpana skupina vlaš kih vojnika je polako bjež ala s bojnog polja. Bilo ih je mož da dvije stotine.


Samo ih je toliko ostalo od vojske koja je nekada brojala č etiri tisuć e. Već ina ih je bila ozlijeđena. Cvrsto su drž ali ranjene ruke uz oklope, vukli se na prebijenim nogama, previjali otvorene rane. Maleni broj onih koji su iz bitke iziš li neozlijeđeni pokuš avao je pomoć i ranjenim suborcima. Vukli su ih naprijed prema nepoznatom odrediš tu. Na č elu ozlijeđene skupine išla su trojica muškaraca. Valeri, najstariji od brać e Rusmanov, je hodao u sredini. Njegov generalski oklop bio je ulubljen i oš teć en, ali sač uvao ga je od ozljeda. Samo je iš čaš io rame kad je konj pao pod njim. Ubio je Turč ina koji mu se prepriječ io, a zatim naredio najbliž em vlaš kom vojniku da mu vrati rame na mjesto. Vratilo se u svoju č aš icu uz glasan odjek dok je Valeri morao stiskati zube od boli. Zatim se bacio natrag u bitku bez trenutka oklijevanja. Noć na mora je hodala s Valerijeve lijeve strane. Alexandru Rusmanov je laganim korakom i s osmijehom na licu iš ao naprijed. Bio je prekriven turskom krvlju od glave do pete; oklop mu je sjao crvenim odsjajem, a ostaci turskih crijeva su mu se suš ili na licu. Oč i su mu raskolač eno sijevale od ludila koje je samo č ekalo da razdere tanak pokrov ljudskosti koji je Alexandru Rusmanov nosio nelagodno kao da je tuđi. Bitka je bila njegovo prirodno okruž enje, nije se morao brinuti o civiliziranom ponaš anju koje se oč ekivalo tijekom mirnih vremena. Bitka nije ostavljala mjesta za milost niti ustupke i mogao se sasvim prepustiti čudovištu koje je čučalo u njemu. Alexandru je promatrač ima izgledao poput oluje smrti. Turci su padali oko njega rasjeckani na komade. Nitko se nije brinuo da ć e se mož da ozlijediti. To se nije dogodilo niti jednom u njegovu kratkom, kaotič nom ž ivotu. Polako je hodao uz brata, uma prepunog krvi i nasilja. S Valerijeve druge strane, s nedokuč ivim izrazom lica, hodao je najmlađi od trojice generala Rusmanovih. Valentin. I sam je bio neozlijeđen, no ponaš ao se dostojanstveno i ozbiljno. Nije dijelio Alexandruovu iskonsku ljubav prema nasilju niti Valerijevo vjerovanje da je smrt nekoliko tisuća vojnika tek nezgoda. Ne. Uniš tenje njihove vojske je Valentina ispunjavalo gađenjem i tugom. Ostavio je iza sebe leš eve muš karaca koje je smatrao prijateljima, muš karaca koji su se hrabro borili usprkos velikoj nadmoć i neprijatelja. Ovu bitku nikada ne bi dobili, niti su je ikada


smjeli povesti. Valentinu je to bilo oč igledno, bilo je i Valeriju, samo š to ovaj to nikada ne bi priznao. Sve se svelo na brojke, kao š to to u bitkama uvijek biva, i Turci su ih nadjač ali. Tu i tamo bi se brojevi mogli preokrenuti briljantnim vodstvom ili pogodnim zemljopisom, no ova bitka nije bila takva. Pali su brzo i bez milosti. Valentin je hodao i gledao u praznu daljinu. Cinilo se kao da ne gleda ni u š to, ali nije bilo tako. Ispod njegove smirene vanjš tine skrivao se uvijek budan duh koji uvijek procjenjuje prilike oko sebe i pazi na moguć e opasnosti. Gledao je niz praš njavi, uski put pred njima te guste redove drveć a s obje strane puta, kao i negodujuć e vojnike koji su iš li za njima. Njegov oš tar sluh je zapazio š aptaje koji su sve glasnije propitivali okolnosti koje su ih dovele ovako blizu propasti. Valentin je znao da ć e se uskoro obratiti svojim vođama i potraž iti odgovore od njih. Najviše će se raspitivati o nestalom knezu. Dogodilo se to i prije nego što je Valentin slutio. »Zaš to nas je napustio?« viknuo je netko iz gomile poprativš i pitanje bacanjem mač a na tlo. Vojnici su se poč eli meš koljiti i mijenjati mjesta otkrivš i onoga koji je progovorio. Oklop mu je bio prljav od krvi i praš ine, a krv niz lijevu ruku tekla na do. Oč i su mu bijesno sijevale dok je zurio u braću Rusmanove. »Zaš to puzimo poput š takora po noć i?« pitao je vojnik. »Zaš to smo tu, kad nas je knez ostavio, a brać a nam izginula u boju? Ostavio nas je knez koji nam je obećao pobjedu.« Alexandru Rusmanov je zakorač io prema vojniku lica punog iš čekivanja, no Valeri je dignuo ruku i smirio ga. Pristupio je vojniku umjesto Alexandrua gledajući ga kao da je kakav zanimljiv kukac. »Što si to rekao?« blago ga je upitao. »Kakvu si to izdaju izrekao?« »Je li izdaja govoriti istinu?« zahtijevao je vojnik po imenu Florin. Barem je Valeri mislio da se tako zove. »Knez Vlad nas je ostavio da umremo za njega. Kako je mogao? Kako nam je mogao tako okrenuti leđa?« Valeri se prisiljavao da ostane miran. »Ako nas je knez Vlad ostavio u ž aru bitke«, rekao je š to je smirenije mogao, »njegovi razlozi su valjani. Takvi kao ti nisu dostojni da ih propituju.« »Takvi kao ja«, viknuo je Florin. »Kakvi kao ja? Oni koji su dovoljno dobri da umru od turske sablje, ali nisu dovoljno dobri da pitaju gdje im je knez dok ginu? Nisu dovoljno dobri da ... «


Nije mu bilo suđeno dovršiti rečenicu. Valeri je zakorač io naprijed, potegao mač i zario ga u Florinov vrat. Vojnik je iskolač io oč i i Valeri je na tren pomislio da ć e mu prsnuti u dupljama. Odvratno je zagrgljao i uhvatio oš tricu mač a svom preostalom snagom. Valeri je s odobravanjem gledao vojnikovu izdrž ljivost i još jednom gurnuo mač naprijed, odsjekavš i vojniku sve prste. Osjetio je kako oš trica dira Florinovu kraljež nicu i još jednom jako gurnuo. Kraljež nica mu je puknula poput granč ice i Valerijev mač je izišao van kroz Florinov vrat. Oči su mu se izvrnule i tijelo olabavilo. Valerijev mač ga je drž ao uspravnim i kad ga je izvukao, siroti vojnik je samo pao na pod. Krv je šikljala iz rupetine u njegovu vratu. »Pobogu, brate«, rekao je blago Valentin. Valeri je otresao ostatke Florinove krvi sa svoje oš trice, no nije ju vratio u korice. Uperio ju je u preostale preživjele. »Postoji li još netko«, vikao je, »postoji li još netko tko bi progovorio protiv svoga kneza?« zakorač io je naprijed i uperio mač u vrat najbliž eg vojnika. »Ti?« upitao je Valeri i zatim premjestio mač na sljedeć eg č ovjeka u vrsti. »Ti mož da?« vojnik je brzo odmahnuo glavom, ogromnih, ustraš enih oč iju. »Dobro«, rekao je Valeri i vratio mač u korice. »Onda neka ovo budu posljednje takve riječ i. Vi ste vojnici bez obzira na to je li bitka završ ena ili ne. Morate znati svoje mjesto ili tu vas ja podsjetiti koje je. Je li jasno?« »Mislim da im je jasno, generale«, rekao je neki glas iza Valerija. Brać a Rusmanov i ustraš ena gomila ljutitih vojnika istog se trena okrenula prema njemu, pustivši jednoglasan, preneražen uzdah. Vlad Tepeš je stajao mirno nasred puta. Kraljevski oklop bivš ega vlaš kog kneza je nestao. Stajao je na hladnom zraku tek u ž eljeznom prsluku, koš ulji te kož nim hlač ama i č izmama. Tanaš an osmijeh mu je poigravao na uskom licu, a oč i su u kutovima sjale gotovo crvenom bojom. Stajao je na utabanom prašnjavom putu i gledao u svoje ljude. Valeri je prvi reagirao pavš i nič ice pognute glave. »Gospodaru«, rekao je gledajuć i u tlo. Alexandru i Valentin su brzo slijedili njegov primjer, kao i umorni vojnici. »Ustanite, vjerni podanici«, rekao je Vlad priš avš i im. »Ustanite i počujte me posljednji put.« Muš karci su se podignuli na noge i pogledali svoga kneza. Valeri se


smrknuo od brige razmišljajući o gospodarevim riječima. Posljednji put ? Vlad je proš ao pored brać e Rusmanov i kratko im kimnuo. Stao je pred ostatak svoje vojske. Trojica generala su se okrenula i tiho stajala iza svoga kneza. »Moji odani vojnici«, rekao je Vlad gledajuć i ih. »Ne bih mogao traž iti niš ta viš e od onoga š to ste dali na bojiš tu. Danas smo izgubili, no vaša čast je neuništiva i morate se ponositi njome.« »Hvala Vam, Visosti«, rekao je jedan od vojnika spustivš i glavu u iskazu poštovanja. Ostatak vojnika je odobravajući mrmljao. »Ne mogu vam reć i š to je sudbina spremila Vlaš koj ili meni«, nastavio je Vlad. »Ali mogu vam reć i da je buduć nost svakog č ovjeka koji več eras stoji preda mnom ona koju si sam stvori. Sada vas odrješ ujem vaš ih zakletvi i služ be te vam ž elim svako dobro. Danas smo zatvorili jedno poglavlje i otpoč eli novo te nam se putevi razdvajaju. Dakle, pođite i neka vam je sa srećom. Svi ste odriješeni.« Nijedan vojnik se nije pomaknuo. Gledala su ga š okirana lica, usta razjapljenih u nevjerici. Vlad je dugo gledao u njih i tad su mu oč i odjednom pocrvenjele. Zarežao je na vojnike: »Odriješ io sam vas«, grmio je. »Cujete li? Idite prije nego š to se pokajem!« Vojnici su se oduprli svojoj obamrlosti i raš trkali se izvikujuć i molitve. Mali broj se vratio u smjer otkuda su i doš li, prema naranč astom sjaju bojnog polja. Već ina ih je pobjegla u gustu š umu s obje strane puta i nestala među drveć em. Vlad ih je gledao kako odlaze, mnogo dalje nego š to su vojnici mogli zamisliti. Okrenuo se svojim generalima i obratio im se istim tanašnim osmijehom na licu. »Gospodaru«, rekao je Valeri lica ljubič astog od bijesa. »Ja moram ... « »Niš ta ne moraš , Valeri«, prekinuo ga je Vlad. »Nitko od nas viš e nikada neć e morati raditi niš ta š to ne ž eli. Prijatelji, danas sam dobio nevjerojatan dar, dar koji ž elim podijeliti s vama. Utaborite se i sve ć u vam objasniti.« »Zelite se utaboriti ovdje, gospodaru?« upitao je Valentin. »Nasred puta?« »Ne brini se, Valentine«, odgovorio je Vlad osmjehnuvš i se. »Nitko nam se neće približiti bez moga znanja, budi uvjeren u to.«


»Dobro«, rekao je Valentin. »Pobrinut ć emo se za š atore.« Tri brata su krenula prema zavežljajima koje su odbjegli vojnici ostavili. »Ti ostani, Valeri«, rekao je knez Vlad. »Trebam razgovarati s tobom.« »Naravno, gospodaru«, rekao je Valeri. Nije mogao sakriti zadovoljstvo u glasu. Svoj polož aj knež evog miljenika je ljubomorno čuvao. Dok su se Alexandru i Valentin latili posla skrivajuć i negodovanje od gospodara, knez je odveo Valerija postrance, preko jednog brežuljka. Dovoljno daleko da ostali ne čuju. »Nekad sam ustajao u zoru«, rekao je Vlad gledajuć i nebo kako se bijeli na istoku. »Svaki sam dan smatrao novim darom. Sada je zora za mene prokletstvo.« »Kako to, gospodaru?« »Nebitno je«, odgovorio je Vlad. »Gospodaru moj, kraj je daleko«, rekao je Valeri. »Današ nji dan je tek prepreka, niš ta viš e. Ubrzo ć emo Vas vratiti na mjesto koje zaslužujete, kunem Vam se.« Vlad je blijedo zurio u svog podanika, a zatim se nasmijao. »Ti govoriš o boju«, rekao je. »Govoriš o prijestolju Vlaš ki Naravno da govoriš. Ne vidiš koliko su nebitni.« Valeri se smrknuo. »Nebitni, gospodaru?« »Da, Valeri. Koliko je sve nebitno. Koliko je sve postalo nevaž no. Ali pokazat ću ti. Pokazat ću ti kako se svijet promijenio. Priđi mi.« »Kako želite, gospodaru«, odgovorio je Valeri. »Što je to ... « Prije nego š to je stigao dovrš iti pitanje, gospodar ga je svladao. Oč i su mu sjale neprirodnim crvenim sjajem i usta su mu bila gotovo pož udno razjapljena. Sakom mu je stisnuo vrat i natjerao ga da se spusti na tlo. Iako su mu gospodarevi prsti gotovo probili kož u na vratu, iako su ga gledale sablasne crvene oč i, Valeri se nije opirao. Zurio je izbuljenim očima u gospodara dok mu se ovaj nije obratio. »Vjeruješ li mi, Valeri?« siktao je Vlad. »Zakleo si se da ć eš me slijediti u smrt. Hoćeš li me slijediti i nakon smrti?« Valeri je jedva udahnuo od pritiska gospodarevih prstiju. Nije uopće morao razmišljati o odgovoru, usprkos boli i zbunjenosti. »Slijedit ... ću ... Vas... do kraja svijeta ... gospodaru.« Vlad se nasmiješ io. Bio je to jeziv osmijeh bez radosti, upotpunjen


uzavrelim crvenilom iz gospodarevih očiju. »Onda mi daj ruku.« Valeri je podigao uzdrhtalu lijevu ruku. Vlad ju je zgrabio svojom slobodnom rukom, a Valeri je zbunjeno gledao kako gospodar otvara usta i pokazuje mu dva svjetlucava oč njaka ispod gornje usnice. Tad su se gospodareva usta zatvorila nad njegovom rukom i Valeri je osjetio bol samo na trenutak, kad su mu oč njaci probili kož u. Tanak mlaz krvi mu je potekao iz ruke kad je Vlad zatvorio oč i. Valeri je osjetio neko odvratno usisavanje na kož i i tad je sve proš lo. Njegov gospodar je zabacio glavu unatrag i dugo tako stajao. Zatim je pogledao svog podanika očima koje su ponovno bile blijedoplave. »Gotovo je«, uzdahnuo je Vlad. »Pokrij ruku i idi svojoj brać i. Reci im da ih želim vidjeti.« Valeri se uspravio i pogledao svoju ruku. Dvije malene kruž ne rupe su se vidjele na mesu, sasvim uredne i gotovo zarasle. Pritisnuo je ranice drugom rukom i zbunjeno pogledao gospodara. »Gospodaru«, nesigurno je rekao. »Isprič avam se. Niš ta ne razumijem.« »Nije bitno«, odgovorio je Vlad. »Ja razumijem. Pođi Alexandruu i Valentinu i zapamti š to si rekao. Slijedit ć eš me do kraja svijeta, najodaniji moj prijatelju. Do kraja svijeta.«


89 DANA DO NULTOG SATA


17. OBITELJSKE VEZE Kate Randall se probudila nemajuć i pojma gdje se nalazi. Prije nego š to je otvorila oč i, znala je da je na nepoznatom mjestu. Krevet pod njom je bio drugač iji, kao i pokrivač i i zrak ono nje. Nekoliko trenutaka je odolijevala porivu da podigne glavu i riješ i taj misterij. Strop nad njom je bio bijel i bez ikakvih obiljež ja. Nije se č uo niti jedan zvuk. Znala je da se nalazi u Petlji, ili negdje slič no, jer je strop bio tako dosadan i jednostavno služ io svojoj svrsi. Nedostatak buke je upuć ivao na to da se nalazi na sigurnom mjestu. Tad se sjetila događaja u brodogradiliš tu koji su se izgubili u izmaglici buđenja i sedativa i shvatila je da je u ambulanti. Samo je jedanput ranije bila tu, onaj dan kad je prihvatila posao u Crnoj svjetlosti. Jamie je ž elio da odu vidjeti onog dječ aka koji je lež ao ovdje -Matt, zvao se Matt - ali vrata njegove sobe su č uvali operativci iz Odjela za sigurnost. Nisu htjeli objasniti zaš to su tamo niti zaš to Jamie i Kate ne smiju uć i. Morali su otić i. Kasnije su č uli da se dječ ak probudio iz kome, no izgubio je pamć enje. Podvrgnuli su ga najstrož oj karanteni kako ne bi saznao gdje je, niti š to mu se dogodilo. Ako uspiju, moć i ć e se vratiti kuć i i jednostavno nastaviti sa ž ivotom tamo gdje je stao. »Kako si?« rekao je neki poznat glas. Okrenula se i vidjela Larissu kako sjedi na stolcu pored kreveta i zabrinuto je gleda. Kate joj se nasmiješ ila nadajuć i se da ć e je to ohrabriti i uspravila se uz jastuke. »Nije loš e«, odgovorila je hrapavim glasom. Posegnula je za č aš om vode na noć nom ormarić u, popila pola i odmah doš la k sebi. »Nisam uopće loše, kad se sve zbroji i oduzme.« »Odlič no«, rekla je Larissa uz smiješ ak. »Nemaš nikakvih tragova infekcije. Transfuzija je prošla sasvim dobro.« Kate je kimnula. Nije znala kako bi odgovorila. Bi li se radovala š to neće postati vampir ili je to nepristojno s obzirom da je vampirica koja upravo razgovara s njom i njezina najbolja prijateljica. »Smiješ se radovati«, rekla je Larissa kao da joj č ita misli. »Neć u se uvrijediti.«


Kate se nasmijala. Larissa je tada posegnula za njezinom rukom i stisnula je. »Moram ti neš to reć i«, rekla je š apć uć i. »Znam da nije najbolje vrijeme, ali trebala sam ti davno reć i, a nisam. Puknut ć u ako ti sada ne kažem.« »Ma daj, u redu je«, rekla je Kate pokuš avajuć i zvuč ati neutralno. »Možeš mi reći, što god da jest.« »Radi se o Jamieju«, rekla je Larissa. Odjednom je problijedjela, izgledala je kao da se muči s riječima. »Radi se o Jamieju i meni.« »Što je s vama?« »U vezi smo«, rekla je Larissa jadno i posramljeno. »Već dva mjeseca.« Kate je osjetila sadistič ko zadovoljstvo. Napokon, pomislila je. Sad ću ti reći što mislim o vašim lažima i tajnama. »Znam«, započ ela je. »Znam od samog poč etka. Vas dvoje mislite da sam glupa -« Zaustavila se i šokirano pogledala prijateljicu. Larissa je plakala. Spustila je glavu, a prsa su joj se nadimala od jecanja. Suze su joj polako kapale s obraza na pod. Ljutnja koju je tjednima zatomljivala je jednostavno nestala. Viš e nije htjela vikati na Larissu, bilo joj je bitno samo to tla je njezina najbolja prijateljica sada treba. » Hej «, rekla je Kate. »U redu je. Nemoj plakati. U redu je, ne ljutim se.« Larissa je podignula glavu i pogledala Kate už arenim crvenim očima. »Nije u redu«, bijesno je rekla. »Niš ta nije u redu. Niš ta ne ide kako treba.« Kate ju je gledala, ali nije niš ta rekla. Larissu je oč igledno morilo još nešto. »Nije poš teno od mene š to razgovaram s tobom«, rekla je Larissa. »Nije zato š to smo to toliko vremena skrivali od tebe. Barem smo mislili da skrivamo. Ali nemam nikoga drugoga i ti si mi najbolja prijateljica, i ja samo ... « Prestala je govoriti i zagledala se u strop. Njezine suze su odbijale crvenu boju njezinih oč iju i izgledale su joj poput kapljica vatre na obrazima.


»Mož eš razgovarati sa mnom«, njež no ć e Kate. »Mož eš mi sve reć i. Znaš da je tako.« Larissa je pogledala prijateljicu i prisilila se na osmijeh. »Osjeć am se kao da ga gubim«, napokon je rekla. »Gubim ga, dajem ga ovom mjestu i ovoj odvratnoj uniformi.« Povukla je crni materijal na svojim nogama i zarež ala na njega. »Uzet ć e mi ga ona drolja Angela Darcy i svi ljudi koji ga gledaju kao da je neš to posebno samo zbog njegova prezimena i onoga š to je uč inio Alexandruu, uzet ć e mi ga hrpa starkelja koji su pomrli prije sto godina. Ne mogu se natjecati s tim. Ne mogu se natjecati s neč im š to je njegova sudbina ili mu barem tako kažu ljudi u ovoj zgradi.« »Jesi li razgovarala s njim?« upitala je Kate. »Zna li on kako se osjećaš?« »Naravno da ne zna«, odgovorila je Larissa. »Reć i ć e mi da samo radi svoj posao, da pokuš ava biti š to bolji mož e u svom poslu. Mož da i jeste tako. Mož da sam ja sve ovo samo umislila. Da ga upitam da bira između mene i ovoga, mislim da ne bi morao razmišljati.« »Nije zlonamjeran«, pažljivo će Kate. »Moraš vjerovati u to. Nikad nije nikamo pripadao. Ovdje mu je majka, ti, ja. Ima ljude koji ga poš tuju. Cak mu se i dive. Moraš sagledati stvari iz njegova kuta.« »Znam«, rekla je Larissa i uzdahnula, a oč i su joj opet postale tamnosmeđe. »Ali poč inje mu se sviđati, Kate. Voli biti u središ tu zbivanja, voli biti potomak osnivač a. A to jednostavno nije on. Onaj stari Jamie.« Kate se oduprla ž elji da upita Larissu š to je oč ekivala. Poznaje Jamieja tek tri mjeseca, baš kao i Kate. Snaga njihovih dož ivljaja je nekad poveć avala osjeć aj da se dugo poznaju, mož da č ak i cijeli ž ivot. Ali nije tako. Tri mjeseca su jedva vrijedni spomena. »Onda moraš razgovarati s njim«, odluč no joj je rekla. »Ne trebaš se svađati, ali moraš mu dati do znanja da te vrijeđa njegovo ponašanje.« »Znam«, rekla je Larissa briš uć i oč i. »U pravu si. Kate, tako mi je žao. Ponašam se kao kakva tinejdžerica.« »Ma dobro«, smijala se Kate. »Ne moraš uvijek biti nadčovjek.« »Ima još neš to«, rekla je Larissa. »Mislim da zna za tebe i Shauna.


Sinoć mi je natuknuo prije nego š to smo se poč eli svađati. Mislim da je primijetio nešto u helikopteru kad smo se vraćali.« »Jesi li mu rekla da je u pravu?« upitala je Kate. »Nisam«, rekla je Larissa. Već ih je previš e tiš tala tež ina tajni i laž i. »Zamolila si me da ne kažem pa nisam. Ali mislim da zna.« Kate je uzdahnula. »Ionako bi saznao kad-tad. Bilo bi lijepo da sam mu mogla sama reć i, ali gotovo je sad. Razgovarat ć u s njim sljedeć i put kad ga vidim. Nadam se da ć e razumjeti. Ali ti moraš razgovarati s njim prije nego što ovo postane ozbiljno. Može?« Larissa je kimnula, ali nije izgledala baš uvjerljivo. Bila je sasvim jadna i iscrpljena. »Idem ga potražiti«, rekla je. »Drži mi fige, može?« Slabaš no se nasmiješ ila, a Kate joj je uzvratila š irokim osmijehom punim ljubavi. »Uvijek.« ≡ Jamie Carpenter je zatvorio vrata svoje sobe, krenuo niz hodnik i vidio Larissu kako dolazi prema njemu. Odmah se obeshrabrio. Lebdjela je nekoliko centimetara nad zemljom, a to nikad nije bio dobar znak. Uvijek je pokuš avala sakriti svoje vampirske sposobnosti. Mnogi ope-rativci su smatrali da je Larissino noš enje uniforme Crne svjetlosti izdaja svega za š to se zalaž u, bez obzira na to koliko im je pomogla na Lindisfarneu. Njezino letenje po hodniku moglo je znač iti samo dvije stvari -ili je nervozna ili se ljuti na Jamieja. Sto god da je, Jamie je sumnjao da će završiti dobro po njega. Larissa se zaustavila pred njim. »Zao mi je š to sam se onako ponaš ala«, rekla je. »Ali mislim da moramo razgovarati. Što ti kažeš?« Jamie je kimnuo, zatim otključ ao vrata svoje sobe i pustio je unutra. Larissa je sjela na rub njegova kreveta. Jamie je zatvorio vrata i okrenuo se njoj; sjedila je uspravnih leđa, stisnutih koljena i spuštenih ruku. Kao da je došla na razgovor za posao, pomislio je Jamie. Ovo je možda još gore no što sam mislio. »Je li sve u redu?« upitao je nastojeći zvučati opušteno.


Larissa nije odgovorila. Blijedo ga je gledala, a to ga je iz nekog razloga još viš e uznemirilo. Larissa je imala mnogo skrivenih talenata, no skrivanje emocija joj nije bila jač a strana. Uvijek je bilo oč igledno što misli ili osjeća i Jamie se uvijek oslanjao na to. »OK«, rekao je izvukavš i stolac ispod radnog stola. Zavrtio ga je i sjeo tako da joj gleda u lice. »Shvatit ću to kao >ne<.« Tad mu je Larissa rekla nešto što mu je izbilo sav zrak iz pluća. »Rekla sam Kate za nas«, rekla je neutralno, gotovo ugodnim glasom, no Jamie se usprkos svemu smrznuo na stolcu. »Molim«, promrmljao je. »Što si učinila?« »Rekla sam Kate za nas dvoje«, odgovorila je. »Nisam joj viš e mogla lagati. Trebali smo joj odmah reći.« Smiri se smiri se smiri se »Nisi joj viš e htjela lagati«, ponovio je Jamie naglaš avajuć i svaki slog poput udarca o bubanj. »Pa si mislila da je najbolje da joj kaž eš kako smo lagali? Dva mjeseca? A nisi mi rekla da joj namjeravaš priznati? Mislila si da je tako najbolje?« Sad je već vikao jer je shvatio koliko je ogromna stvar koju je napravila. Čuo je kako mu glas raste sa svakim slogom. Kate mi nikada neće oprostiti. Nikada. Larissa će se izvući jer je priznala, ali ja? Nema šanse. »Da«, odgovorila je Larissa. »Nisam viš e mogla. Bili smo u krivu, Jamie. Znaš da jesmo.« Lice joj se na trenutak smekš alo kad je izgovorila Jamiejevo ime i da je gledao, vidio bi jad i oč aj na tom lijepom, blijedom licu. Ali nije gledao. Zaslijepio ga je bijes. »Naravno da smo bili u krivu«, vikao je. »Baš kao š to sam bio u krivu kad sam ti vjerovao da mi mož eš pomoć i da pronađem majku! Mogla je umrijeti dok smo gubili vrijeme pomagajuć i ti da izravnaš rač une s Greyem. Jesam li ti ikada zamjerio zbog toga? Nisam. Oprostio sam ti i nastavili smo sa ž ivotom. A ovako mi ti vrać aš , iza mojih leđa razgovaraš s Kate i sabotiraš moje prijateljstvo s njom? Cime sam to zaslužio?« ≡ Dok je sjedila na krevetu s istim blijedim izrazom lica, Larissa se


osjeć ala kao da joj je Jamie zabio nož u srce. Ranio ju je mnogo dublje nego š to ć e ikada moć i zamisliti. Bio je u pravu. Povela ih je u divljine sjeverne Skotske tvrdeć i da ć e tako saznati gdje se nalazi Alexandru, a tako i Marie Carpenter. Jamie joj je oč ajnič ki vjerovao i iskoristila je to povjerenje da bi dobila ono š to ž eli, da bi se osvetila onome koji ju je prokleo na život vampira. Bilo je to okrutno od nje, ali niš ta drugo nije mogla. Jamie i dalje nije shvać ao koliko se bojala kad je lež ala sama u onoj ć eliji. Bila je uvjerena da je dolaze uniš titi svaki put kad bi č ula korake na hodniku. Bila je uvjerena da dolazi operativac u crnoj uniformi s T-Boneom u ruci kojim će je ubiti na mjestu. »Žao mi je«, jedva je rekla. Sve je krenulo tako krivo. Zeljela je priznati da je razgovarala s Kate i nastaviti razgovor o njihovoj vezi. Nije ga nikada namjeravala ovoliko razljutiti ili navesti da spomene Marie. Ostala je bez obrane. Nije imala č ime okajati ono što je učinila i oboje su bili svjesni toga. ≡ Bol u Larissinu glasu je vratila Jamieja s ruba ponora, s toč ke u kojoj njegov temperament sasvim podivlja i natjera ga da kaž e stvari koje nikuda viš e neć e moć i izbrisati. Duboko je udahnuo i pogledao Larissu. »Kate ima tajne«, rekao je. »Nismo samo nas dvoje krivi. Neš to se događa između nje i Shauna Turnera, uvjeren sam u to.« Larissa ga je pogledala raš irenih oč iju i shvatio je š to ć e reć i mili sekundu prije nego što je izrekla. O, ne. »Znam«, rekla je Larissa. Jamieju se zacrnilo pred očima i sjeo je na stolac. »Kako to misliš, znaš?« upitao je iako je znao. »Rekla mi je«, odgovorila je. »Prije mjesec dana. Nedugo nakon što su počeli.« Laži, pomislio je Jamie. Toliko laži. Toliko tajni. Ne znam kamo da se okrenem. »Je li ti rekla da mi ne kažeš?« upitao je. Larissa je kimnula.


»I tebi je to bilo sasvim u redu?« upitao je. »Veselo si pristala tajiti od mene.« »Nisam bila vesela«, prosiktala je crvenih oč iju. »Nisam bila vesela niti onda kad smo joj odlučili lagati. Nisam vesela ni zbog čega.« »Ali nisi mi rekla«, ustrajao je. »Bez obzira na to bila vesela ili ne, nisi mi rekla.« »U pravu si«, rekla je. »Nisam ti rekla. Baš kao š to sam njoj mjesecima lagala tako da ti ne bi uznemirio jadnu malu krhku Kate. Nije ti bilo bitno kako se ja osjeć am zbog toga š to si ti ovo među nama ž elio drž ati u tajnosti. Nije te bilo briga š to sam se osjeć ala kao da me se sramiš . Dokle god je Kate sretna, a tvoja savjest č ista, koga briga za mene? Je li tako?« Jamie je otvorio usta, no nikakve riječ i nisu iziš le. Zelio joj je reć i kako griješ i, kako je nepoš tena i prema njemu i prema Kate, ali nije mogao. Nije mogao jer je u dubini duše znao da je ona u pravu. Zelio joj je neš to reć i, ž elio se isprič ati zbog svega baš u trenutku kad su im se oglasile konzole za remenjem. Opsovao je i zgrabio uređaj. Larissa se nije ni pomaknula. Samo je zurila u njega s nevjericom na licu. Jamie je pritisnuo gumb PRIHVATI na svojoj konzoli i pokazala se poruka. G - 17/P_VAN_L2/LIVE_S ASTANAK/HA/IM Sastanak u hangaru. Odmah. Briljantno. Savršen tajming. Jamie je ustao iz stolca i č ekao Larissu da uč ini isto. Nije se ni pomaknula. Samo je zurila u njega licem toliko blijedim da je djelovalo prozirno. »Idemo«, rekao joj je. »Ti to ozbiljno?« rekla je glasom toliko sitnim i tihim da mu se zamalo slomilo srce. »Ovo mož emo dovrš iti kasnije«, rekao je. »Znam da si rekla da moramo razgovarati i slaž em se viš e nego ikada. Ni meni se ne sviđa ovakvo stanje stvari. Ali imamo posao i moramo ići.« Polako je ustala s kreveta i pogledala ga oč ima punim tuge. Tad je ustala, otvorila vrata i nestala niz hodnik bez ijedne riječ i. Jamie je dugo stajao na mjestu pokuš avajuć i shvatiti š to osjeć a. Iznenadio ga je vlastiti zaključ ak. Osjeć aj za koji nije ž elio vjerovati da je stvaran.


Nikada viĹĄe neÄ&#x2021;e vidjeti Larissu.


18. NEKA TI PRIJATELJI BUDU PRI RUCI »Do kraja svijeta«, rekao je Drakula. »Tako si mi onomad rekao. Do kraja svijeta. No, kad su mi onaj Amerikanac i njegovi prijatelji prolili krv po karpatskom tlu, ti i tvoja brać a ste me napustili. Proveo sam cijelo stoljeć e pod zemljom prije nego š to si me ož ivio. Zelim č uti objašnjenje za vaše zločine, Valeri. Odmah.« Valeri je oklijevao. Nije da se nije smjelo razgovarati o tome da su Van Helsing i njegovi prijatelji porazili gospodara, ali Valeri je radije izbjegavao tu temu. Nikad si nije oprostio što je tako iznevjerio gospodara. Kad su Drakuli prerezali grkljan u hladnoj transilvanskoj noć i, Valeri je bio u Moskvi s Anom. Tad je već mnogo mjeseci bio u zahlađenim odnosima s Drakulom i to otkad je ovaj obavijestio brać u Rusmanove da namjerava napustiti istoč nu Europu i otić i u London gdje bi mož da odagnao dosadu i č ak si nakon stoljeć a samoć e mogao pronaći treću suprugu. Valeriju, velikom poborniku tradicije, mraka š ume i divljih pustopoljina, to je bilo opsceno. Smatrao je to sramotnom izdajom So ije, prekrasne i beskrajno odane prve supruge njegova gospodara koju je Valeri jako poš tovao. So ia se bacila s najviš e kule dvorca Poenari 1458. godine misleć i da dolaze Turci. Odabrala je smrt radije nego ropstvo. Kad se gospodar ponovno ož enio 1461. bio je to č isto politič ki č in. Ilona Szilagy je bila rođakinja mađarskog kralja Matijaš a koji je u to doba drž ao Vlada zarobljenog u tamnicama Budima. Ali sama pomisao na moderan ž ivot u Londonu, na treć u ž enidbu zasnovanu na ž elji za druš tvom umjesto na koristi, to je Valeri smatrao bogohulnim. Pomno je birao riječ i kad mu je gospodar objasnio svoje namjere, no ipak je jasno rekao da ne odobrava takav postupak. Drakula je samo otpustio svog najstarijeg prijatelja bez opomene š to njemu nije bilo nimalo slič no. Sljedeć e jutro su Valeri i njegova supruga krenuli u Moskvu gdje su namjeravali provesti ljeto zajedno s nekim aristokratskim ulizicama koji su Valerija smatrali bož anstvom. Už ivao je u č arima moskovske noć i kad je primio vijest o


gospodarevoj smrti. Istog je trena skovao planove o povratku i obavijestio brać u. Valentin je, kao i uvijek, už ivao negdje u juž noj Francuskoj, no odmah je obeć ao da ć e doć i. Alexandrua je bilo nemoguć e nać i, po obič aju. Najtamniji, najstraš niji zakuci svijeta bili su prirodno okruž enje srednjeg Rusmanova. Tamo je bio i tada valjajuć i se u najgoroj kaljuž i ljudskih strasti dok je ž ivot napuš tao njegova gospodara u klancu Borgo. Valeri i Valentin su stajali pod Drakulinim dvorcem i gledali Transilvanske planine ispijajuć i zdravicu za palog gospodara. Detalji njegove smrti su bili nepotpuni. Cigani koji su ga slijedili su znali tek neš to viš e od nacionalnosti muš karaca koji su ga ubili: neki Amerikanac, za kojeg su nekoliko puta istaknuli da su ga ubili pokušavajući mu oteti Drakulin kovčeg, te četvorica Engleza. Motiv ubojstva, osim č injenice da je gospodar bio vampir, nije bio baš jasan. Pod sjenom kamenog zdanja dvojica brać e su se zarekla da ć e uvijek poš tovati pravilo koje je Drakula postavio: neć e stvarati nove vampire, dar ć e podijeliti samo sa svojim suprugama. Rastali su se u dobrom duhu obećavši jedan drugome da će ostati u kontaktu. Vidjeli su se tek tri puta u predstojeć em stoljeć u. Valeri se osjeć ao krivim zbog toga, kao i zbog mnogih drugih stvari. Neuspjeh u potrazi za gospodarevim ostacima, ako ni zbog č ega drugog, onda barem da bude pokopan kao vlaš ki knez, je neš to š to ć e ga progoniti do kraja života. Epidemija vampirizma koja se proš irila Europom, a zatim i ostat kom svijeta u poč etku dvadesetog stoljeć a, je druga stvar zbog koje ć e se uvijek sramiti. Znao je da ć e doć i vrijeme kad ć e im Drakula prigovoriti za taj propust. Cak je i jedva č ekao. Priznat ć e svoje pogreš ke i podnijeti kaznu koja slijedi. Neć e moliti za milost, niti ć e lagati svom gospodaru. »Valeri«, rekao je Drakula. »Zatraž io sam objaš njenje. Buduć i da ga nemaš , pokuš at ć u s jednostavnijim pitanjem. Jesu li još ž ivi oni koji su me ubili?« Odsutno je gledao prema prostranstvu borove š ume. Daleki š um drveća je dvojici vampira zvučao poput gromoglasnog aplauza. »Ne, gospodaru«, odgovorio je Valeri. »Davno su umrli.« »Razoč aran sam«, rekao je Drakula izoblič ivš i crvene usne u


grimasu. Tiš ina je dugo potrajala. Valeri je strpljivo č ekao da se gospodar vrati iz tamnih dubina svoga sjećanja. ≡ Iako ga nisu uništili, Vlad je bio mrtav više od stotinu godina. Njegovo tijelo je posustalo baš poput ljudskoga. Prestalo je funkcionirati, izgubio je svijest. Jedina razlika između onoga što su mu učinili i ljudske smrti bila je ta da vampirski virus vreba u stanicama njegovih ostataka čekajući dovoljnu količinu krvi da ga oživi. Tako su mu godine prošle kao trenutak. Kad mu se vratila spoznaja 0 samome sebi nakon što ga je Valeri oživio u jami ispod kapelice njegove obitelji, posljednja stvar koje se sjećao bio je kukri nož Jonathana Harkera kako mu reže grkljan poput maslaca. Posljednja stvar koju je vidio bila je njegova dragocjena krv koja se prolijevala po transilvanskirn planinama. Nije imao pojma što se s njim događalo nakon toga, niti koliko je vremena prošlo. Kad mu se vratila moć govora, kad ga je Valeri oporavio redovitim donošenjem svježe krvi, upitao je svog najodanijeg podanika koliko je prošlo. Zapanjio ga je Valerijev nervozni odgovor. Više od stotinu i dvadeset godina pod zemljom. Takvo što mu je bilo nepojmljivo. Osjetio je vlastito tijelo kako mu otkazuje poslušnost dok ga je gonio bijes jači nego ikada u životu. Prisilio je samoga sebe na smirenje prije nego što se ponovno vrati u prah i pepeo. Nije više postavljao to pitanje iako ga je mučilo više nego išta. Čekao je da se oporavi i poprimi obličje bliže onome što je nekad bio. Trpio je Valerijeve dugačke, dosadne opise razvoja i izuma iznjedrenih tijekom njegova stogodišnjeg sna, čekao je svoj trenutak. Danas, više od tri mjeseca nakon ponovnog rođenja, pozvao je najstarijeg prijatelja i zatražio objašnjenje. Valeri je progutao knedlu. »Gospodaru, morate razumjeti, nikako nisam mogao saznati da Vas se mož e ož ivjeti. To se otkrilo tek mnogo godina kasnije, a tad je već bilo prekasno.« »Objasni.« »Gospodaru, ljudi koji su Vas progonili 1891. su se vratili u London


nakon svojih zloč ina i tamo nastavili sa ž ivotom. No, kada su se poč eli pojavljivati novostvoreni vampiri sljedeće godine ... « »Nemoj misliti da smo završ ili s ovim razgovorom«, prekinuo ga je Drakula. Valeri je osjetio hladnu oštricu straha u svojoj kralježnici. »Razumijem, gospodaru«, nastavio je pokuš avajuć i ne pokazati nelagodu. »Kao š to rekoh, kad su se poč eli pojavljivati novi vampiri u europskim gradovima, č etvorica koju ste upoznali u Londonu su dobila zadatak od britanskog premijera. Trebala su osnovati organizaciju posveć enu iskorjenjivanju naš e vrste. Nazvali su je Odjel zaštite od nadnaravnog iako je danas poznat kao Odjel 19.« »Jonathan Harker«, rekao je Drakula lica izoblič enog od mrž nje. »John Seward. Albert Holmwood. I Abraham Van Helsing, najodvratniji od svih. Jako ih se dobro sjećam.« »I Quincey Morris, gospodaru«, rekao je Valeri. »Amerikanac kojeg su ubili vaši sluge.« »Morris«, rež ao je Drakula. Sjetio se lijepog, uglatog lica Teksašanina koji mu je zario bowie nož u srce. »Njih č etvorica su se drž ala zajedno još mnogo godina, gospodaru«, nastavio je Valeri. »Nakon nekog vremena im pridruž io se i Van Helsingov sluga, neki Carpenter. Uniš tili su mnoge naš e, gospodaru, ali nisu mogli zauzdati najezdu novonastalih vampira. Cak ni uz sredstva koja im je Holmwood davao od imovine svog oca. Sve do završetka Prvog svjetskog rata, kad su se stvari promijenile.« »Svjetski rat«, rekao je Drakula s č ujnom gladi u glasu. »Bilo bi lijepo da sam to mogao vidjeti.« »Bilo je neopisivo, gospodaru«, rekao je Valeri. »Nimalo nalik ič emu prije ili poslije toga. Viš e od petnaest milijuna ljudi je umrlo u manje od pet godina. Cijeli svijet je krvario, gospodaru.« Drakula je zarežao od zadovoljstva i Valeri je nastavio. »Quincey Harker, sin č ovjeka s kojim ste nekada poslovali, je uveden u Odjel kad se vratio u Britaniju 1919. godine. Odmah je reorganizirao cijeli Odjel kao vojsku i proš irio ga bez ikakve najave. Poč eli su nas sustavno napadati, a ne viš e tek reagirati na naš u prisutnost u njihovim gradovima. Neko vrijeme se naš a vrsta jako bojala.« »Bojala«, rugao se Drakula. »Bojala se š ač ice smrtnika? Kakvi su to


vampiri koji se tako boje?« »Tek pretvoreni, gospodaru. Jedva su mogli kontrolirati svoje moć i. Nisu shvać ali svoju snagu niti slabost. Stotine su uniš tene i to ne samo od Crne svjetlosti. Tada je već postojalo nekoliko slič nih organizacija u svijetu.« »Surađivale su«, rekao je Drakula. »Isprva nisu, ali Harkerov sin im se obratio i oprezno su poč eli stvarati savezniš tva. Najvaž nije je bilo ono s Rusima. Brzo su se š irili. Mi nismo imali niš ta slič no, nikakvu hijerarhiju, nikakve međusobne komunikacijske veze. Bili smo opkoljeni, gospodaru. Nakon Drugog svjetskog rata su nas sveli na nekoliko stotina. Sreć om, ponovno smo se uzdigli skriveni praš inom i ruš evinama. Nakon toga smo nastavili rasti, gospodaru.« Drakula je pozorno pogledao Valerija. »Kako to da ti posjeduješ toliko podataka o ovim organizacijama?« »Gospodaru, laskam samome sebi kad kaž em da ih poznajem bolje nego š to poznaju sebe«, rekao je Valeri gorljivo. »Ako niš ta drugo, znam mnogo viš e nego š to oni mogu zamisliti. Odjel 19, američ ki NS9, ruski SPC, Njemač ki FTB, kineski PBS6, Brazil, Indija, Juž na Afrika i ostali.« »Toliko ih je?« upitao je Drakula uz nevjericu. »Da, gospodaru. Razdijelili su cijeli planet tako da svaki dio pada pod jurisdikciju nekog Odjela.« Drakula je š utio. Cinilo se kao da razmiš lja. Nakon duge stanke naredio je Valeriju da nastavi. »Prvi pripadnik Odjela 19 kojeg sam zarobio isprič ao mi je ovu priču koju sam upravo ispričao Vama, gospodaru. No, nakon određene količ ine uvjeravanja mi je nesvjesno podario jedan bitan podatak. On mi je rekao da postoji moguć nost Vaš eg ož ivljenja, gospodaru. Dobio je pristup Van Helsingovim dnevnicima u kojima je profesor opisao pokuse koje je provodio na muš karcima i ž enama naš e vrste; svirepe, neć udoredne pokuse, gospodaru, niš ta bolje od muč enja pod krinkom znanosti. Jedan od tih takozvanih pokusa je uključ ivao regeneraciju vampira spaljenog do pepela dodavanjem dovoljne količ ine svjež e krvi. Kad sam dobio taj podatak, odmah sam se vratio na naš u rodnu grudu u potrazi za Vaš im ostacima. Ali nije ih bilo, kao ni tijela


Quinceya Morrisa. Tako sam doznao da su Vas odnijeli, da Vas zemljine mijene nisu uniš tile. Naredio sam svom š pijunu da sazna gdje su, ali nije mogao. Nije uspio, jednako kao š to nije uspio nijedan njegov nasljednik. Mjesto Vaš eg poč ivanja bila je najstrož e č uvana tajna na svijetu. Sve dok nije došao Thomas Morris.« »Je li on bio špijun?« upitao je Drakula. »Je li ti bio odan?« Valeri se nasmiješ io. »Ne, gospodaru. On je pripadao mom pokojnom bratu. Nije imao niš ta s Vaš im ož ivljenjem. Njegova zadać a je bila da kaž e Alexandruu gdje se nalazi obitelj č ovjeka koji je ubio Ilyanu. Radilo se o potomku Van Helsingovog sluge Carpentera. Ali Morris je bio prvi potomak do kojeg smo ikada uspjeli doć i i njegova pozicija u Crnoj svjetlosti je bila vrlo visoka. Dakle, Alexandru ga je zamolio da pronađe podatak koji sam traž io viš e od osamdeset godina. Dostavio mi ga je u roku od dvadeset i četiri sata.« »Sto ti je dostavio?« u Drakulinom glasu se nasluć ivalo uzbuđenje, okrenuo je slabašno tijelo u Valerijevu smjeru. »Što je pronašao?« »Dio Van Helsingovog dnevnika«, rekao je Valeri. »Nisu ga drž ali zajedno s ostalim spisima u glavnoj pismohrani. Tu je opisao svoje putovanje po Vaš e ostatke u klanac Borgo. Putovanje, iskapanje i izdaja ruskog carskog izaslanika Bukharina koji mu je oteo ostatke i odnio ih u Moskvu. Ostaci su tu posljednji puta spomenuti u nekom kontekstu, ali i to mi je bilo dovoljno. Cim sam saznao da se nalaze kod Rusa, pretpostavio sam da ih mogu č uvati samo na jednome mjestu. Iz tog mjesta sam ih uzeo, gospodaru, noć uoči Vašeg oživljenja.« Valeri je sjao od ponosa sjetivš i se napada na SPC-ovu bazu u Polijarniju. No, ako je traž io pohvalu od Drakule, dobio je samo razoč aranje. Drakula je opet zurio kroz prozor, duboko zamiš ljen. Napokon je otvorio usta da progovori, no prekinula ga je zvonjava Valerijevog mobilnog telefona. Valeri je izvadio napravu iz dž epa, pogledao je i nasmijao se. Tad je pogledao gospodara koji mu je kimanjem dao odobrenje da se javi. Otvorio je usta, no glas s druge strane veze je progovorio prvi. Valeri se smrznuo; razjapio je usta, oč i su mu pocrvenjele kao da ć e planuti. Sluš ao je gotovo minutu i zatim polako maknuo napravu s uha. Nastupila je kratka tiš ina, a zatim je Valeri zaurlao od ljutnje toliko glasno da su se poljuljali temelji kuć e. Bacio je mobilni telefon o


zid. Razbio se u tisuće komada metala i plastike. »Reci, Valeri«, naredio je Drakula. »Reci mi kakve si vijesti primio da si se toliko razljutio?« Valeri se okrenuo gospodaru s ljutitom grimasom na licu i plamenim očima. »Gospodaru«, rekao je jedva č ujnim glasom punim bijesa. »Moram Vam reći nešto što će biti teško čuti.«


NA RASKRIŽJU U PONOĆ DEVEDESET MINUTA RANIJE »Sto je bilo na brifingu?« upitao je Jamie Carpenter. Operativna ekipa G-17 je sjedila u jednom od kombija Crne svjetlosti koji ih je vodio izvan Petlje u vanjski svijet. »Zar nisi pročitao?« upitala je Kate. Jamie joj je uputio dugač ak pogled i prevrnula je oč ima. »Dobili smo hitan poziv iz Doma za njegu Sumrak, u Nottinghamu. Nazvala je dež urna medicinska sestra. Rekla je da je netko provalio kroz prozore na drugom katu. Spomenula je urlikanje i crvene oči.« »A samo mjesto?« »Brine se za stare i nemoć ne, imaju bolnič ko krilo i krilo za mentalno oboljele. Najnovije statistike pokazuju č etrdeset i osam štićenika plus osam zaposlenika u smjeni.« »A osiguranje?« upitala je Larissa. »Nema ga«, rekla je Kate odmahujuć i glavom. »Samo medicinske sestre.« »Onda ć emo se na brzinu pozabaviti ovim«, rekao je i naslonio se. Dvije djevojke su samo razmijenile poglede i ekipa G-17 je napustila Petlju bez ijedne riječi. Tiš ina je bila prepuna optuž aba i napetosti, poput ogromnog vrt loga ispod površ ine oceana koji te mož e usisati bez ikakva upozorenja. Visjela je nad njihovim glavama poput teš kog oblaka sve dok ekipa nije stigla do svog odrediš ta. Tad im je Jamie Carpenter naredio da provjere oružje i opremu. »Provjerila sam prije nego š to smo krenuli«, odgovorila je Kate. Otpustili su je iz ambulante kad je dobila dojavu o novom zadatku i doč ekala je Jamieja i Larissu u hangaru. Odmah joj je bilo jasno da Jamiejev i Larissin razgovor nije iš ao prema planu. Atmosfera među njima je bila ledeno-hladna i oboje su se č inili jednako ljuti na nju kao što su bili jedno na drugo. »Provjeri ih opet«, rekao je Jamie. Kate mu je uputila saž aljiv pogled i onda glasno poč ela izvlač iti


oruž je i opremu iz postolja i navlaka, ovlaš ih provjeravati i još glasnije vrać ati na mjesto. Jamie ju je gledao dok ljutnja polako ključala u njemu i prijetila da će pokipjeti. Okrenuo se Larissi. »Ti isto«, rekao je. Dugo ga je gledala s jednim jedinim pitanjem u pogledu. Stvarno ćeš me natjerati da provjeravam oružje ? Uzvratio joj je pogled i shvatila je da hoće. »Neć ete li i vi provjeriti svoje oruž je, gospodine?« upitala je izvlač eć i oruž je iz pojasa i provjeravajuć i ga na brzinu. »Ne bismo htjeli da vam se nešto dogodi, je li tako?« Jamie nije gledao u nju, no pogodila ga je na pravo mjesto. Brzo je provjerio svoje oruž je, zadovoljan š to je njegova ekipa barem izič ki spremna za akciju. Ustao je i otvorio stražnja vrata kombija. »Idemo obaviti što trebamo«, rekao im je. Dvije djevojke su kratko prič ekale i krenule za njim. Stanka se jedva dala primijetiti, no poruka je bila jasna. Doći ćemo kad budemo spremne, a ne kad nam ti kažeš. Jamie se ugrizao za jezik i gledao kako izlaze i kombija. Vrtjelo mu se u glavi, tajne su se brzo nagomilale, a slijedili su ih samo zamjeranje i ljutnja. Larissa mu je lagala gotovo o svemu, od trenutka kad je razgovarao s njom u ć eliji u donjim hodnicima Petlje. No nikad joj to nije predbacio, nikad je nije kaznio niti osuđivao zbog onoga š to mu je rekla iako je time izravno ugrozila njegovu majku. Ne, rekao joj je da je sve u redu, da ništa od toga više nije bitno. A Kate? Kate je sasvim licemjerna ako se sada ljuti š to joj nije rekao za Larissu jer to je ionako uč inio samo da bi je zaš titio, da se ne bi osjeć ala kao uljez. A ona je cijelo to vrijeme potajice bila sa Shaunom Turnerom što je rekla Larissi, a njemu nije. Isuse, kakav nered. Jamie je zalupio vrata kombija i spustio vizir na oč i, sretan š to mu nitko ne može vidjeti lice jer je bio strašno ljut. Larissa i Kate su uč inile isto. Stajali su u slijepoj ulič ici omeđenoj plavo-bijelom policijskom vrpcom. Dvojica policajaca su im iš la u susret. Izgledali su vrlo uznemireno i Jamie je imao vremena razgledati izvor hitnog poziva. Nad njima se uzdizalo veliko uglato zdanje, sagrađeno od crvene opeke i pokriveno obič nim limenim


krovom. Prozori su stajali u dugim nizovima, umrljani bijelim crtama neč ijeg nedovoljnog truda oko pranja. Pred Jamiejem su stajale visoke drvene vratnice, dovoljno velike za kombije i automobile. Na zidu pored vratnica stajala je dotrajala mjedena ploča s natpisom. Dom za njegu Sumrak Ulaz za dostavu Dvojica policajaca su im se približ ila uznemireno gledajuć i ljubič aste vizire na licima operativaca. Obojica su bili mladi, ne mnogo stariji od prilika odjevenih u crno iako to nikako nisu mogli znati. »Hm ... «, rekao je niž i od dvojice, kose toliko svijetle da je bila gotovo bijela. »Jeste li ... «, umuknuo je, vidno unezvjeren zbog neobične trojke koja stoji pred njim. »Kakav je sigurnosni status, policajče?« upitala je Kate kroz zvučne iltere kacige. Policajac je zakorač io unatrag, pogledao svog partnera koji je imao jednako bespomoćan izraz lica. »Osigurali smo područ je«, odgovorio je drugi, visoki ć elavac smeđih oč iju. »Nitko nije uš ao otkad smo dobili naređenje da drž imo položaje.« »Hvala vam«, rekla je Kate. »Ostanite gdje jeste i pustite nas da radimo svoj posao, molim.« Kimnuo je i zakorač io unatrag, a partner je slijedio njegov primjer. Gledali su kako Jamie otvara drvene vratnice. Zaš kripale su kao da se bune strugajuć i metalom o asfalt. Troje operativaca je uš lo unutra i nestalo iz vida. ≡ Naš li su se u malenom dvoriš tu, s tri strane okruž enom velikim zidovima doma za njegu. Dvoja velika kolica s posteljinom stajala su pored velikih straž njih vrata, pored palete konzerviranog voć a. Brzo su prešli dvorište, preskočili tri betonske stube i ušli u zgradu. Stajali su u velikoj industrijskoj kuhinji. Pod je sjao masnim sjajem, kao i već ina radne površ ine. Dva plinska plamenika još su uvijek gorjela pod velikim loncem. Jamie je priš ao plamenicima, ugasio plin i zavirio u lonac. Gusti smeđi gulaš se gotovo potpuno ukuhao, sastojci su mu već bili neprepoznatljivi. Nalikovao je skorenoj zemlji nakon suš e. Miris jeftinog mesa i starog povrć a je lupio Jamieja u glavu i odmaknuo se.


»Sve je čisto«, rekla je Kate. Jamie je pogledao oko sebe. Kate je stajala s Larissom pored dvokrilnih vrata i č ekala ga. Sudeć i po njezinu stavu, nije imala baš mnogo strpljenja. »Čisto«, potvrdio je i krenuo za njima. Brzo su provjerili prostorije u prizemlju i vidjeli da su prazne. Zauzimali su ih samo uredi i ormari sa zalihama. Nije bilo nikakvog pokreta u prostorijama niti hodnicima koji su ih povezivali. Cizme operativaca su lupale o linoleumski pod, vrata su š kripala pri otvaranju i zatvaranju. Osim toga, u zgradi je vladala potpuna tišina. Jamie je poveo svoju ekipu uza stube i na međukatu ih je doč ekao poznat natpis ispisan metar visokim zelenim slovima. ON USTAJE Jamie je priš ao zidu i pritisnuo gumb na pojasu koji je upravljao kamerom na kacigi. »Spremio sam fotogra iju«, rekao je. »Idemo dalje, nismo doš li zbog grafita.« Kate i Larissa su krenule sekundu ili dvije nakon njega. Kad su prošli kroz vrata koja su vodila na prvi kat sa spavaonicama, Larissa je tiho zarežala. Jamie je odmah stao. »Što je?« »Krv«, odgovorila je gladno. »Mnogo krvi.« »Spremni«, rekao je Jamie i troje operativaca odmah je izvadilo TBoneove iz pojasa. »Slijedite novi operativni postupak, ubijajte samo po potrebi.« »Jasno«, rekla je Kate. »Jasno«, ponovila je Larissa. Ljutnja i sitnič avi prkos su nestali, obje su bile spremne za akciju. Jamie ih je poveo kroz vrata. Veliki središ nji hodnik se pruž ao i na lijevu i na desnu stranu, no prvo je trebalo proć i kroz vrata. Pred njima je bila velika recepcija i stacionar za medicinske sestre. Za stolom je sjedila mrtva ž ena. Ukoč eno lice joj je bilo izoblič eno u grimasu posvemaš njeg straha, a bolnič ka kuta sva crvena od krvi koja se izlila iz rupe na njezinu vratu. Ubojica ju je samo bacio na plastični stolac kad je završio s njom.


Kate je izvadila piš tolj s ultraljubič astom zrakom iz pojasa i uperila svjetlost u ženu. Ništa se nije dogodilo. »Mrtva je«, rekla je tiho Kate. »Potvrđujem«, rekao je Jamie. »Idemo dalje.« Ekipa je krenula kroz desni hodnik provjeravajuć i svaka vrata. Sobe iza njih su jedva bile neš to viš e od zatvorskih ć elija, opremljene tek bijelim ž ič anim krevetima s tankim madracima, neudobnim plastič nim stolcima i stolovima, metalnim umivaonikom i zahodskom š koljkom skrivenom iza pohabanog paravana kao prividom privatnosti. Prozori su bili postavljeni visoko na bijelim zidovima, gotovo uz sam strop. Reš etke su ih š titile od vanjskog svijeta. Na nekima od stolić a bile su rođendanske č estitke i dječ ji crtež i te pokoje pismo od rođaka ili prijatelja. »Ja ne bih nikad htjela da moja baka završ i ovdje«, prokomentirala je Kate kad su iziš li iz posljednje sobe u hodniku. »Kakvo je ovo mjesto? Užasno je.« »Ne znam«, tiho ć e Jamie. »Mož da te poš alju ovamo ako si ne možeš priuštiti ništa bolje, a ne možeš se sam brinuti za sebe.« »Gluposti«, rekla je bijesno Larissa. »Ovdje završ iš kada ž ele zaboraviti na tebe. Nitko nikada ne bi odabrao da bude ovdje. Obitelji ih ostave ovdje onda kada im postanu teret.« »Kriste«, proš aptala je Kate. »Kako mogu napraviti neš to takvo nekome koga vole?« Nitko joj nije odgovorio. Posljednja soba je bila oskrnavljena istim zelenim grafitom i lukom svjež e krvi, poš trcane po krevetu i jastuku pri velikoj brzini. Stanara sobe nije bilo na vidiku. »Natrag«, rekao je Jamie i izveo ih iz hodnika natrag do stacionara. »Idemo ispočetka.« Krenuli su niz lijevi hodnik i pronašli još mrtvih tijela. Bila su bač ena na krevete, betonski pod, stolce i pisać e stolove. Svi su bili stari, a najstariji je djelovao jedan mrš avi, smež urani starac bijesnih oč iju koji je mogao imati od osamdeset do stopedeset godina. Svi su bili odjeveni u iste spavać ice i pidž ame. Neki su imali naoč ale za č itanje obješ ene na vrpcama oko vrata, a neki male tranzistore u džepovima koji su i dalje tiho prenosili program Radija 4. Bili su podvrgnuti straš nom nasilju. Krv je pokrivala zidove


siromaš kih soba i sablasno sjala pod neonskom rasvjetom koja je nesmiljeno obasjavala slomljene kosti i otkinute udove, zgnječ eno meso i prosuta crijeva. Udijelili su im jednu jedinu milost. Stić enici doma za njegu Sumrak, svi odreda neč iji roditelji, bake, djedovi, tako vidno iznenađeni pokoljem koji ih je snaš ao, nemoć ni da shvate kakvo se to zlo obrušilo na njih. Jednu jedinu milost. »Svi su mrtvi«, rekla je Kate prelazeć i ultraljubič astom zrakom po tijelima. »Nitko nije pretvoren.« Glas joj je bio napregnut od osjeć aja i govorila je tiho. Covjek nuž no otvrdne kada postane operativac Crne svjetlosti jer svakodnevno gleda strahote i krvoprolić e, no ipak je nemoguć e sasvim se odijeliti od stvarnosti i tragedija kojima svjedočiš. »Ne možemo im pomoći«, rekla je Larissa. »Slažem se«, dodao je Jamie. »Nastavimo s provjerom.« Ekipa se vratila natrag u stubiš te i popela kat viš e. Na drugom katu ih je doč ekao isti prizor; mrtva tijela u sobama, liš ena krvi i ž ivota, medicinsko osoblje razbacano po hodnicima kao krpene lutke koje su pokušale bježati. »Sest ili sedam vampira«, rekao je Jamie kad su se vratili na stube i proš li pored još zelenih gra ita s istim dvjema riječ ima, kao da im se rugaju. »Za ovoliki pokolj ih je trebalo barem toliko.« »Prvo Wallsend pa onda ovo«, rekla je Larissa. »Nije dobro.« »Naravno«, dodala je Kate. »Nema tu ništa dobro.« Dok se troje operativaca penjalo stubama na posljednji kat doma za stare i nemoćne, nisu imali pojma koliko je Kate u pravu. Iza dvostrukih vrata je stajao prazan stacionar za medicinske sestre. Krv se skupila u lokvicu na pisać em stolu i polako kapala na pod. Nije se moglo zaključ iti otkuda dolazi jer tijela nije bilo na vidiku. Treć i kat je bio organiziran isto kao i prvi i drugi; jedno krilo je sadrž avalo isti hodnik sa spavać im sobama, ali drugo je bilo jedna velika prostorija gdje su se š tić enici druž ili i uzimali obroke. Ekipa se okrenula i uputila niz hodnik provjeravajući sobe jednu za drugom. Prve dvije su bile prazne. Treća nije. ≡


Larissine oč i su neprimijeć eno zasjale crvenom vatrom, oč njaci su joj izbili u usta, zarež ala je još prije nego š to je Jamie stigao otvoriti vrata. Gurnula ih je prije njega i nestala u sobi. Culo se još jedno rež anje, zatim zvuk razbijanja jer je neš to poletjelo preko sobe. Pola sekunde kasnije, kad su je Jamie i Kate sustigli, uza zid je drž ala starog vampira i zarivala mu nokte u vrat. Vampir je bio odjeven u istu pohabanu pidž amu kao i ostali š tić enici doma i iako su mu oč i pocrvenjele kao i njezine, už asnuto je gledao u Larissu. Ruke su mu visjele niz tijelo, plakao je i moleć ivo gledao Jamieja i Kate. »Pomozite mi«, preklinjao je. »Molim vas, pomozite mi.« »Larissa«, vikao je Jamie. »Spusti ga!« Larissa je slobodnom rukom podignula vizir s lica. Jamie se trgnuo. Oč i su joj bile plameno crvene, a usta bijesno izoblič ena. Dugo je sumo gledala u njega, zatim je bacila starog vampira na krevet gdje se sklupčao i počeo šaputati sebi u bradu. Jamie je bijesno zakoračio naprijed i uhvatio Larissu za zapešća. »Ubijaj prema potrebi«, vikao je, »znaš li ti š to to znač i? Mož eš li to razumjeti?« Larissa se otela iz njegova stiska tolikom snagom da je Jamie zateturao. Kate ga je ulovila prije nego š to je pao. Osjetio je kako se crveni od srama i još jednom je bio zahvalan što mu vizir pokriva lice. »Pa š to onda?«, rež ala je Larissa. »Vampir je. Mi ubijamo vampire. To je naš posao, zar ne? Svi su isti, svi su čudovišta i zato ih ubijamo.« Okrenula se i zabila š aku u zid koji je eksplodirao u oblaku praš ine i gipsa. Okrenula se Jamieju, prsa su joj se nadimala od bijesa koji ju je spopao bez ikakvog upozorenja. Prizor tog starca, ostavljenog da trune u ovom groznom mjestu pustio je na slobodu neš to u njezinu srcu š to je inač e uspješ no susprezala. Radilo se o odvratnoj moguć nosti da ć e č ak i ako njih troje budu i dalje imali sreć e te prež ive sve operacije, ona morati gledati Jamieja i Kate kako stare i ostavljaju je samu. Osjetila je tež inu prokletstva koje je Grey bez imalo obzira bacio na nju otevš i joj tako sve š anse za normalan ž ivot i odjednom je pobjesnjela kao nikada u životu. »Je li tako?« vikala je na Jamieja. »Svi smo č udoviš ta! Svi zasluž ujemo smrt! Tako misli tvoja majka, znam da i ti tako misliš pa


zašto onda ne priznaš? Zato što si kukavica!« Jamie je polako skinuo kacigu. Lice mu je bilo blijedo i gledao je Larissu raskolač enih oč iju. Spustio je kacigu na pod i polako krenuo prema Larissi. Korač ala je unatrag glasno sikć uć i, ali nije odustajao. Iš ao je prema njoj dok nije stala uza zid ne imajuć i kamo. Posegnuo je za njezinim rukama. Ovaj put se nije otimala iako su joj oč i i dalje bijesno sjale. Zagrlio ju je i nakon kratkog opiranja, prepustila se njegovim rukama. Kate je stajala na vratima i gledala ih. Zeljela je biti ljuta i ljubomorna, ali nije mogla. Zavidno ih je gledala ž eleć i da je Shaun s njom, da i ona ima nekoga tko mož e otjerati tamu. Tad je shvatila koliko su se sve troje nepromiš ljeno ponaš ali, kako su bili bezobzirni jedni prema drugima. Odlučila je da tako više ne ide. Gledao ih je i vampir na krevetu, ustraš enog, izboranog lica. Kate je prišla i klekla pored njega. »Kako se zovete?« upitala je podigavši vizir. »Ted«, prošaptao je. »Ted Ellison.« »Što vam se dogodilo, Tede?« »Ne ... ne znam. Spavao sam, onda sam č uo vriš tanje i viku i onda je netko ušao u sobu, i onda ... ne znam. Žao mi je, ne znam.« Opet je poč eo plakati, a Kate ga je njež no uš utkivala. Larissa i Jamie su joj priš li i zatraž ila je od Jamieja da joj da pojas za ograničavanje kretanja. Jamie ga je otkvačio i dodao joj. »Tede«, polako je započ ela, »neć emo vas ozlijediti. Izbavit ć emo vas odavde i odvesti na sigurno. Ali morate prvo staviti ovo, može?« Ted je pogledao pojas u njezinoj ruci. Opet se uplaš io, ali ipak je odluč io posluš ati. Pomogla mu je da podigne ruke i stavi pojas oko ramena te ga zakopč ala iznad starč eva srca. Izvukla je cilindrič ni detonator iz svog pojasa i okrenula ga za jedan stupanj udesno. Crvena svjetla su se pojavila na oba uređaja, na š to je Kate vratila detonator u pojas. »Morate ostati ovdje, Tede«, rekla je. »Vratit ć emo se po vas č im provjerimo jesu li ostali dobro. Nećemo vas ostaviti ovdje. Obećajem.« Ted je kimnuo i nasmiješ io se. Krivi osmijeh je obasjao njegovo staro lice. »Što je?« upitala je Kate uzvrativši osmijeh.


»Podsjeć aš me na moju unuku«, rekao je Ted. »I ona mi stalno govori što da radim.« »Vi samo č ekajte ovdje da se vratimo, i nadam se da ć ete je opet vidjeti. Dobro?« Ted je kimnuo i Kate je ustala. Ekipa G-17 se međusobno pogledala. Trebali su razgovarati o mnogo toga, ali nije bilo pravo vrijeme za to. Jamie je spustio vizir na lice i djevojke su slijedile njegov primjer. »Idemo vidjeti tko je još ovdje.« ≡ Ekipa G-17 se brzo kretala ostatkom hodnika provjeravajući sobe s obje strane. Naš li su znakove borbe, prolivenu krv te ostatke jednog starca koji je doslovce bio raš četvoren. Kate se zagrcnula od smrada svjež e krvi i Jamie ju je odmah povukao van iz sobe. Dugo ju je drž ao za rame govoreć i da se tu viš e niš ta ne mož e. Kimnula je i nastavili su dalje do posljednje sobe na kraju hodnika. Jamie je polako otvorio vrata i č uo ustraš ene uzdahe u tami. Napipao je prekidač i upalio svjetlo te uš ao u sobu s Kate i Larissom. Krevet je bio prevrnut na bok i postavljen uza zid tako da tvori stranicu trokuta pokrivenog tankim madracem. Izgledalo je poput tvrđave koju djeca grade kad se igraju rata ili neč ega slič noga. Zakoračili su naprijed i Larissa je odmaknula madrac. Ispod njega se nalazilo dvanaestero prestraš enih š tić enika doma Sumrak odjevenih u stare pidž ame. Dvanaest pari oč iju je zurilo u tri crne prilike i plakalo od straha. Dugo se nitko nije pokrenuo niti rekao jednu riječ. Tad je Jamie primio stranicu kreveta i odmaknuo ga. Neka starica koja se sklupč ala uz nekog č ovjeka koji joj je morao biti muž zgrabila je krevet i povlač ila ga k sebi jer joj je jedino slaba metalna konstrukcija pruž ala zaš titu od sudbine koja je zatekla njezine prijatelje. Muž ju je tješ io, gladio joj je kosu skvrč enom, artritič nom rukom. Prkosno je gledao u ljubič asti vizir prilike koja je kleknula ispred njih. »Što čekaš?« odrezao je. Jamie se trgnuo jer je tek tad shvatio koliko je zapravo zastraš ujuć e izgledao ovim ljudima koji su upravo prež ivjeli pokolj.


Brzo je odmaknuo vizir s lica i pogledao ih. »Hvala Bogu«, proš aptala je jedna gospođa stiš ćuć i srebrni križ . »Hvala Bogu.« »Sigurni ste«, rekao je Jamie š to je utješ nije mogao. Grlo mu se malč ice skupilo od tuge prizora pred njim. »Otiš li su. Sada ste sigurni, kunem vam se.« Neki prež ivjeli su poč eli plakati, a č uo je i bolan uzdah kroz sluš alicu u kacigi. Okrenuo se i vidio Larissu i Kate kako stoje podignutih vizira, a Kate je držala ruku preko usta. »Je li netko ozlijeđen?« upitao je zbunjene starce. »Treba li netko liječnika?« Preživjeli su se međusobno pogledali i odmahnuli glavama. »Odlično«, rekao je Jamie. »Možete li svi hodati?« »Mož emo«, rekao je starac koji je maloč as progovorio. »Svi možemo hodati kako treba.« »U redu«, rekao je Jamie. »Morate sić i do prizemlja i izić i na glavni ulaz. Tamo su policajci i pobrinut će se za vas. U redu?« Starci su promrmljali da se slaž u. Jamie je uhvatio jednu gospođu za ruku i pomogao joj da stane na noge. Gledala ga je s mješ avinom zbunjenosti i olakš anja na licu. Larissa i Kate su poč ele pomagati ostalima i svi prež ivjeli su ubrzo krenuli van iz sobe. Jamie je starca koji je prvi progovorio uhvatio za rame i rekao mu: »Vi ć ete ih izvesti van. Možete li? Nemojte mi lagati.« »Mogu«, rekao je zagledavši se u Jamiejeve oči. »Odlično. Sada krenite.« Covjek ga je gledao još trenutak, a zatim je kimnuo i krenuo prema vratima. Uskoro više nije nikoga bilo unutra. Ekipa G-17 se pogledala. Jamie se djevojkama ponosno nasmiješ io i izveo ih iz sobe prema zajednič koj blagovaonici na kraju hodnika pripremajuć i se na ono š to bi ih moglo doč ekati iza velikih dvokrilnih vrata. ≡ Velika prostorija je bila prazna. Jamie je otvorio vrata pomoć u cijevi svog T-Bonea i ekipa je uš la unutra pripravna na najveće užase na svijetu.


Ali nije bilo ničega. Plastič ni stolci su bili postavljeni ukrug oko metalnih stolić a sa š ahovskim ploč ama i ostalim druš tvenim igrama. Nitko nije polomio preostale š alice. Caš e i tanjure. Dugač ki stol blagovaonice je stajao kako i uvijek stoji. Maleni televizor u kutu sobe je još uvijek bio upaljen i prikazivao je program 24 BBC News. Neumoljiva fluorescentna rasvjeta sobi je davala izgled ogromne operacijske sale. Raš irili su se traž eć i krv ili znakove nasilja, no nije ih bilo. Skupili su se u sredini prostorije i podignuli vizire s lica. »Tko god da je ovo napravio, već je otiš ao«, rekao je Jamie. »Mislim da su poveli neke od š tić enika sa sobom, ali tu viš e ne možemo ništa. Idemo sada.« »Slažem se«, rekla je Kate. »Idemo odavde.« Larissa je otvorila usta da se slož i, no oč i su joj se opet zacrvenje le, tamnije nego ikada ranije. Bile su gotovo crne. Pala je na koljena, a oč njaci su joj bez njezine volje izbili kroz desni. Pala je na koljena, širila je nosnice, zabacila glavu unatrag i zurila u strop. »Sto je«, vikao je Jamie kleknuvš i pored nje i uhvativš i je za ramena. »Larissa, što je?« »Mrtvi smo ... «, uzdisala je kroz stisnuto grlo. »Dolazi ... « »Drakula?« upitala je Kate užasnuto. »Ne ... to je ... « Tad je strop eksplodirao iznad njih, a troje operativaca je palo na tlo pod naletom olova i leteće žbuke. Larissa je prva skoč ila na noge, još prije nego š to se praš ina slegla. Paraliza koju je osjetila je proš la i rež ala je iz dubine grla vukuć i Kate i Jamieja za noge. »Ostanite iza mene«, tiho je rekla. Zurila je u vrtlog praš ine na drugom kraju prostorije. »Oboje ostanite iza mene.« »Što se događa«, pitala je Kate. »Što je, Larissa?« »Suti«, prosiktala je Larissa. Trzala je glavom lijevo-desno, poput ž ivotinje koja njuš i zrak. Odbacila je kacigu, kao Jamie i Kate. Vizualni ilteri nisu nič emu služ ili u praš ini. Jamie ju je htio smiriti rukom na ramenu. »Tamo«, šapnula je Larissa i uprla prstom. U smjeru koji je pokazivala pojavile su se dvije tamne prilike, sve jasnije vidljive pod slegnutom prašinom.


»Identi icirajte se«, vikao je Jamie uperivš i T-Bone u viš u priliku. »Odmah se identificirajte!« Praš inom se pronio smijeh pun istinskog oduš evljenja. Kad se slegnulo i posljednje zrno praš ine, ekipa G-17 je vidjela š to je uzrokovalo rupu u stropu iznad njih. »O, Bože«, prošaptala je Kate. Pred njima je stajao Valentin Rusmanov. Njegovo blijedo, elegantno lice bilo je doista prepoznatljivo. Bilo je to lice jednog od trojice najtraž enijih vampira na svijetu, lice jednog od generala koje je Drakula sam pretvorio prije viš e od č etiri stotine godina. To lice se sada toplo smiješ ilo trima operativcima Crne svjetlosti. »Laskam si da ste me prepoznali sudeć i po izrazima vaš ih lica. No, pravi gospodin se uvijek predstavi. Ja sam Valentin Rusmanov, a ovo je moj pomoćnik Lamberton.« Pruž io je mrš avu ruku odjevenu u savrš eno skrojen tamnoplavi sako i druga prilika je pristupila. Bio je to vampir koji je izgledao kao da ima pedeset godina, odjeven u jednako lijep crni smoking. Ceremonijalno je pognuo glavu i odmaknuo se iza svog gospodara. Stao je pored hrpe elegantne crne kožne prtljage. »Vi ste, naravno, Jamie Carpenter«, rekao je Valentin i oč i su mu na trenutak pocrvenjele. »Ne poznajem vaš e kolegice. Mož da biste nas htjeli upoznati?« »Naravno«, rekao je Jamie pokuš avajuć i kupiti još vremena. »Ovo su operativke Odjela 19 Larissa Kinley i Kate Randall.« »Jako mi je drago š to smo se upoznali«, rekao je Valentin uz š iroki osmijeh. »I doista, doista se već dugo veselim upoznavanju s vama, gospodine Carpenter. Jako nalikujete svome djedu, znate li to?« Jamie se smrknuo, razoruž an Valentinovom ljubaznoš ću. »Mome djedu?« »Johnu Carpenteru«, odgovorio je Valentin. »Bio je tek nekoliko godina stariji od vas kad sam ga upoznao. Bio je neoč ekivani gost u mome domu u New Yorku, prije gotovo stotinu godina. Bio je iznimno hrabar, a rekli su mi vam je to zajednič ka osobina. Ili su me pogreš no informirali?« »Zaš to ne bismo saznali?« rež ala je Larissa. »Ili ste nam samo doš li dosađivati?«


Valentin ju je pogledao i opet se nasmijao. »Drago dijete«, rekao je, »nisam se doš ao boriti s vama. Da sam htio da umrete, već biste odavno bili mrtvi. To ti je valjda jasno?« »Sto onda ž elite?« rekao je Jamie i zakorač io naprijed. »Zaš to ste ovdje? Zašto ste ovo učinili ovim jadnim ljudima?« Vampir se na trenutak zbunio, a tad je shvatio o čemu se radi. »Mislite da sam ja napao ovo mjesto?« upitao je. »Dragi moj Carpenteru, vi imate tako nisko miš ljenje o meni. Ne, vampiri koji su napali ovo mjesto su otiš li prije dvadeset minuta. Mogu vas odvesti k njima ako ih želite uništiti.« »Zaš to biste to uč inili?« upitao je Jamie. »Oni su vaš a vrsta. Isti su kao vi.« Ljutnja se navukla na Valentinovo lice. »Nitko nije poput mene«, prosiktao je. »Nitko.« Zatim se opet nasmiješ io. »Samo sam pomislio da bi vas mož da zanimalo. Vi se time bavite, nije li tako? Uniš tavanjem vampira?« »Da, time se bavimo«, čvrsto će Kate. »Doista. Siguran sam da ste jako uspješ ni u tome. No, bojim se da niste dorasli onome š to dolazi. Zbog toga sam ja ovdje i už ivam u ovom razgovoru s vama.« »Znamo š to dolazi«, odrezao je Jamie. »Znamo za Drakulu. Zaš to niste uz njega, gdje vam je i mjesto?« »Zato š to sam odabrao da neć u biti«, glatko ć e Valentin. »Odabrao sam biti ovdje s vama, divnim mladim ljudima.« »Zašto? Što želite od nas?« »Želim vam pomoći, nije li očigledno?« »Prestanite govoriti u zagonetkama«, viknuo je Jamie. »Recite mi što želite!« Valentinov osmijeh je iš čezao. »Gospodine Carpenter, ja nemam nikakve namjere provesti buduć nost u ratu koji ć e najvjerojatnije uniš titi gotovo sav ljudski ž ivot na ovoj planeti. Už ivam u ž ivotu, i da budem iskren, volim i ljude. Tako su hvalevrijedno odlučni.« »I«, nastavio je Jamie, »kakve veze nas troje imamo s tim?« »Nudim vam nagodbu«, odgovorio je Valentin. »Nudim vam pomoć da uniš tite Drakulu i moga dragog brata. Kad ih uniš tite, dat ć ete mi potpuni imunitet od vaš e organizacije i svih organizacija slič nih njoj na ovome svijetu. Pustit ć ete me da ž ivim svoj ž ivot pa koliko god


potrajao.« »Nikada«, rež ala je Larissa. »Nikad vam neć emo dati dozvolu da ubijate nedužne ljude.« Valeri joj se nasmiješ io. »Djevojko mala, vjeruj mi da mali broj duš a koji je meni potreban za ž ivot nije niš ta prema onome š to slijedi ako se Drakula uzdigne i povrati svu svoju snagu.« »Ne zanima me«, rekla je Kate. »Mi to ne radimo. Nikada.« »Doista«, rekao je Valentin glasom skliskim poput zmije. »Vidim neš to u oč ima vaš eg prijatelja š to mi kaž e da se on ne slaž e s vama. Nije li tako, gospodine Carpenter?« Jamiejev želudac se okrenuo kad je shvatio da je vampir u pravu. Razmiš ljao je o riječ ima najmlađeg Rusmanova i š ansama koje bi se mogle izjednač iti ako su njegove riječ i istinite. Razmiš ljao je o tome š to bi se dogodilo u Petlji da se on pojavi s treć im najstarijim vampirom na svijetu koji obeć ava pomoć pri uniš tenju vlastita gospodara. No, najviš e je razmiš ljao o Drakuli. Vidio je Alexandrua izbliza, osjetio je elementarnu moć drevnog č udoviš ta, nalik na iskonsku prirodnu silu, i želudac mu se okretao pri pomisli na vampira koji je navodno bio mnogo puta gori. »Jamie«, rekla je Larissa uhvativš i ga za rame da ga okrene prema sebi. »Reci mi da mu ne misliš udovoljiti. Molim te.« Jamie je pogledao u Kate preko Larissinog ramena, a ova mu je uzvratila pogledom punim gađenja. Ponovno je pogledao blijedo lice svoje djevojke grimiznih očiju. »Sto ako govori istinu?« upitao je. »Ako ne pronađemo Drakulu i Valerija prije Nultog sata, onda ć e nam trebati sva pomoć na svijetu. Može nam biti koristan.« »U pravu ste, gospodine Carpenter«, rekao je Valentin iz njega. »Mogao bih biti.« »Ne mož emo mu vjerovati, Jamie«, rekla je Larissa moleć ivo. »Nimalo. Nikada.« »Znam to«, rekao je Jamie. »Naravno da i ja to znam. Ali uniš tio sam mu brata, a evo on stoji tu i razgovara s nama. Mož da doista misli održati riječ.« Iza Jamieja su Valentinove oč i zasjale crvenim sjajem na spomen Alexandruovog uniš tenja. »Sluš aj ga, djevojko«, predlož io je drevni vampir. »On ti je nadređen, nije li? Vjerujem da mu je najmlađi Seward


podario tu zadaću s dobrim razlogom.« Valentin, koji je imao č etiristogodiš nje iskustvo č itanja ljudi i situacija, paž ljivo je birao svoje riječ i. Imale su toč no onaj uč inak koji je ž elio. Spomen Jamiejeva č ina je jako pogodio Kate i Larissu i lica su ih odala. Kateina usta su se spustila u kutovima, kao da je pojela neš to kiselo. Crveni sjaj u Larissinim oč ima je jenjao kad je pustila Jamiejevo rame. Jamie ih je gledao i osjetio kako mu se srce kameni. Ma idite kvragu, pomislio je. Nisam ja kriv. Nisam ovo nikada tražio. »Vjerujem mu«, rekao je. Kate i Larissa su otvorile usta da se pobune, no nije im dao priliku. »Dosta«, viknuo je, a glas mu je odzvonio poput bubnjeva u praznoj prostoriji. Obje djevojke su se iznenadile, raskolač ile oč i i razjapile usta u savrš ene kruž nice iznenađenja. Jamie im se nikada nije tako obratio i nijedna nije bila spremna na to. Vidio je svoju priliku i nastavio da ne izgubi prednost. »Ja sam vođa ove ekipe«, vikao je. »Za razliku od vas dvije! Ako imate prigovore, iznesite ih kad se vratimo u Petlju. Ako se ž elite pož aliti na mene, rado ć u vas otpratiti od Sewardovog ureda. Ali sada UŠUTITE I PUSTITE ME DA RADIM SVOJ POSAO!« Zurio je u njih teš ko diš uć i, poput psa. Adrenalin je jurio njegovim žilama i nadao se da mu se nijedna od djevojaka neće usprotiviti. Nisu rekle ni riječ i. Larissa i Kate su samo zurile u njega oč iju punih muklog razoč aranja. Dugo im je uzvrać ao pogled i naposljetku se okrenuo vampirima iza sebe. »Valentine Rusmanov«, rekao mu je, a drevni vampir je kimnuo. »Uhić eni ste i vodim vas u centralnu zgradu Odjela 19. Odluka o prihvać anju ili odbijanju vaš e ponude nije na meni i ne mogu vam garantirati nikakav ishod. Je li to jasno?« »Savrš eno«, rekao je Valentin, a naoč ito lice mu se ozarilo osmijehom. »Siguran sam da ć u uvjeriti gospodina Sewarda u dobrobiti primirja između nas.« »Odlič no. Sumnjam da ć e naš i pojasi za ogranič avanje kretanja imati ikakav uč inak na vas dvojicu, no ipak vas molim da ih stavite čisto kao dokaz dobre volje. Je li to problem?« rekao je Jamie. »Nikakav problem, gospodine Carpenter«, rekao je Valentin. »Rado ćemo ih staviti.«


≡ Jamie je izveo svoju ekipu i zatvorenike natrag u hodnik i poveo ili niz stube. Adrenalin je polako jenjavao i bilo mu je jako ž ao š to se onako obratio svojim prijateljicama. No, bilo je prekasno za isprike; morat ć e č ekati dok se ne vrate u Petlju. Do tada ć e mož da razumjeti zašto je morao postupiti onako kako jest. »Kate«, rekao je kad su siš li na drugi kat. »Mož eš li, molim te, otić i po Teda?«. Glas mu je poprimio blagu nijansu preklinjanja, no Kate je nije primijetila. Nije ga ni pogledala kad je nestala niz hodnik. Vratila se nakon manje od minute vodeć i Teda za ruku. Moglo se slobodno reći da ju je starac gledao s ljubavlju. Nije mislio da će se vratiti po njega, shvatio je Jamie gledajuć i ih. Rekao joj je da joj vjeruje samo zato što je morala ići. Mislio je da će ga ostaviti ovdje. Sarolika skupina ljudi i vampira siš la je niz stube. Larissa, Valentin i Lamberton su lebdjeli nad stubama od linoleuma. Dva drevna vampira su nosila pojaseve za ogranič avanje kretanja prekriž ene na prsima. Jamie je drž ao detonator u ruci. Kate je polako, stubu po stubu, silazila dolje s Tedom. On još nije bio svjestan da mož e letjeti. Valentin je tiho razgovarao sa svojim slugom, kao Kate i Ted. Larissa je gledala ravno ispred sebe, samo da ne gleda u Jamieja koji je silazio sam. Ted je poč eo drhturiti na hladnom zraku ispred doma i Kate ga je č vrsto zagrlila. Valentin ju je fascinirano promatrao. Jamie ih je proveo kroz vratnice gdje ih je č ekao kombi Crne svjetlosti. Kad su krenuli prema njemu, Jamie je č uo glasove i svima naredio da stave kacige. Troje operativaca odmah je stavilo svoje glatke crne kacige na glavu i gledalo nekog policajca kako ž uri prema njima. Ona dvojica koja su ih doč ekala ispred zgrade iš la su za njim. Priš ao im je velik, debeo č ovjek ogromnog trbuha. Poč eo je vikati kad je bio nekoliko metara udaljen od njih. »Stanite! Odmah stanite«, vikao je. »Stanite!« Stao je ispred č udne skupine ljudi pored kombija i gledao ih raskolačenih očiju pokušavajući doći do daha. »Ne znam tko si vi umiš ljate da jeste«, dahtao je. »Ili za kojeg


crnog vraga radite. Ali nek' sam proklet ako dopustim da netko dođe u moj grad i ... « Nije stigao dovrš iti misao jer ga je Jamie zgrabio za vrat i zabio u zid. Dvojica policajaca su se uplaš ila kad su vidjela kako Jamie stiš će salo na šefovu vratu. »Postavi mi još jedno pitanje«, rež ao je, »i otež at ć u ti ž ivot na nezamislive načine. Razumiješ li me?« Policajac je progrgljao neš to nerazgovijetno. Prestravljeno je gledao u ljubičastu kacigu pred sobom. »Jesi li razumio?« ponovio je Jamie, sad već potpuno bijesan. »Kimni ako razumiješ. Kimni odmah ako ... « Odjednom je izgubio uporiš te pod nogama i policajac mu je ispao iz ruku. Neš to ga je podiglo u zrak i lamatao je nogama poput lutke. Nije mogao vidjeti tko ga drž i i vikao je da ga odmah spusti. Sekundu ili dvije nije se ništa dogodilo, a zatim je nježno spušten na asfalt. Okrenuo se č im su mu stopala dotaknula tlo i š okirao se kad je ispred sebe vidio Larissino lijepo, blijedo lice. Nikad ranije nije koristila svoju nadljudsku snagu s njim, č ak niti prvi dan kad su se sreli u onom parku pored kanala u Nottinghamu, one noć i kad su mu oteli majku. Ali sad je iskoristila svoju premoć i gledala ga je tako zabrinuto da mu je bilo teško okrenuti pogled. »Jamie«, nježno je rekla. »Ovo nisi ti. Zašto se ovako ponašaš?« Zurio je u nju pun gnjeva i srama, a zatim ju je odgurnuo i otiš ao u kombi. Otvorio je vrata i naredio svima da uđu u vozilo. Larissa ga je oč ajno pogledala, no zakorač ila je u zrak i polako odlebdjela u kombi. Kate je povela Teda unutra kad je Lamberton elegantno zakorač io u zrak za Larissom i drugi zauzeo mjesto u kombiju. Pogledao je Jamieja kao da č eka naredbu. Jamie ga nije udostojio pogledom, okrenuo se Valentinu Rusmanovu. Drevni vampir je zurio u zid od opeke pored drvene vratnice poš aran dvama poznatim riječ ima u zelenoj boji. Dok ga je Jamie gledao, Valentin je duboko udahnuo. Oč i su mu jedva primjetno pocrvenjele i pljunuo je na grafit. Potom se okrenuo Jamieju i pristojno upitao: »Hoć emo li?« te odlebdio u kombi.


20. GOSPODAR I NAREDNIK Valeri Rusmanov je nepomič no stajao na mjestu i uspanič eno gledao kako gospodar uniš tava njegovu radnu sobu. Drakulin bijes je poput iskonskog vrtloga razarajuć e vatre na površ inu prizvao neš to tamno i nepoznato, neš to š to pripada dimenziji koju normalna priroda još nije otkrila. Taj isti bijes je nekada davno osudio tisuć e muš karaca i ž ena na muč ne, sramotne smrti. Postavio je Valeriju jedno jedino pitanje nakon š to mu je ovaj prenio vijest koju je dobio od svog douš nika u Crnoj svjetlosti. Sam Valeri se još nije mogao pomiriti s tim š to je č uo; njegov brat Valentin ih je izdao, svojevoljno je stao na stranu Odjela 19. »Je li tvoj čovjek siguran?« upitao je Drakula. Valeri je rekao gospodaru istinu usprkos už asnom strahu koji mu je stezao srce. »Da, gospodaru«, odgovorio mu je. »Rekao je da je informacija sto posto točna. Valentin je prešao k njima.« Nastupio je trenutak tiš ine i Valeri bi se zakleo da je osjetio kako se zrak zguš njava i podrhtava oko njih. Tad je Drakula skoč io sa sofe na kojoj se odmarao protekla tri mjeseca i pustio krik tako jak da je odmah polomio sve prozore u sobi. Bacio se sa sofe trgajuć i zidove, grebuć i drvene grede ispod zidova, uniš tavajuć i portret trojice Rusmanovih koji je stajao iznad kamina. Razderao ga je na komadić e rukama tako brzim da ih ljudsko oko ne bi vidjelo i bacio kroz zid u dvoriš te dvorca tolikom snagom da su komadić i platna i drveta probili rupice koje su puš tale hladan noć ni zrak u sobu. Izgledalo je kao da je netko napunio sač maricu i ispalio. Bjesnio je uniš tavajuć i Valerijeve police s knjigama, dokumentima i zemljovidima. Sve je raznio i razderao rukama i noktima koji su već krvarili. Dok ga je Valeri gledao još uvijek osupnut vijestima o Valentinu, no ipak zabrinut š to se gospodar toliko naprež e, vrata radne sobe su se otvorila. Benoit, elegantni vampir Francuz koji je služio Valeriju već više od deset godina, ušao je u sobu. »Gospodaru«, vikao je nadjačavajući Drakulinu buku. »Što se ovdje događa? Pobojao sam se da Vas je netko napao.«


Valeri je podigao ruku prema svom batleru i Benoit je odmah uš utio. Dvojica vampira su gledala u Drakulin rež uć i uragan. Police Valerijeve sada desetkovane knjiž nice pale su na pod u komadima i krv se počela slijevati oko Drakulinih stopala. Gospodaru, pomislio je Valeri. Nećete izdržati ovaj bijes. »Gospodaru«, vikao je. Vriš teć i tornado je utihnuo i Drakula se zagledao u Valerija oč ima koje su izgledale poput komada už arenog ugljena. »Usuđuješ se zvati me«, rež ao je i zakorač io prema Valeriju. »Kao š to zoveš psa? Kao š to ja zovem tebe? Ponaš anje ti se pokvarilo otkad sam otišao, Valeri. Možda bi jedna lekcija bila na mjestu ... « Drakula je stao usred reč enice kao da se zbunio. Prsa drevnog č udoviš ta su se divljač ki nadimala, lice mu je bilo okupano znojem, a ruke i ramena su se tresli od ljutnje. Zakorač io je unatrag i Valeri je vidio krv kako kapa iz gospodareva uha sekundu prije nego š to je ogroman mlaz krvi jurnuo iz njegova nosa i tijelo mu se poč elo raspadati. Krv mu je izbijala iz kose i slijevala se u rijekama niz njegovo lice. Izbijala mu je iz noktiju, oč iju koje viš e nisu gorjele, skupljala se oko ovratnika. Valeri je už asnuto gledao kako se jedan komad gospodareve kož e rastoč io i nestao kao da ga nikada nije ni bilo pokazujuć i ž ile i miš ić e i blijedi č vor kraljež nice. Tad se pokrenuo moleći se da nije zakasnio. U jednom je koraku preš ao sobu te zgrabio svoga vjernog slugu Benoita bez premiš ljanja i isprike koju je zasluž io. Otrgnuo mu je glavu s ramena u jednom glatkom potezu. Odvojila se uz pucanj i zadržala masku iznenađenja na licu. Valeri je odbacio otrgnutu glavu i primio obezglavljeno truplo svoga sluge. Krv je liptala iz otvorene rane na vratu i š trcala po visokom stropu sobe. Valeri je gurnuo ruku u otvorenu ranu i nadljudskom snagom primio karotidnu arteriju i ž ilu kucavicu tako da ne gubi dragocjenu krv. Drakula je zurio u Valerija pogledom punim smrti; jedno oko mu je nestalo, a lice i vrat su nalikovali noć noj mori od kož e koja nestaje, ogoljelih miš ić a i kostiju koje se mrve. Krv je tekla iz Drakuline koš ulje i skupljala se u velike lokve oko njegovih stopala. Pokuš avao je neš to reć i. Valeri je vidio kako mu se mič u miš ić i u ustima.


Ignorirao je riječi koje ionako nije razumio; sada nisu bitne. Zgrabio je gospodara za vilicu osjetivš i gađenje pri dodiru ogoljelog mesa. Drakulino preostalo oko je izgledalo zgranuto ovom slobodom podanika, ali nije imao snage da se odupre. Valeri mu je otvorio usta, už asnuto shvać ajuć i da mož e vidjeti kroz razjapljene rane na Drakulinu vratu. Gurnuo mu je Benoitov vrat ispod usta i pustio ga. Krv je jurnula u Drakulina usta poput grimizne bujice. Uč inak je bio trenutač an; Drakulino oko se vratilo na mjesto i odmah pocrvenjelo. Valeri je osjetio kako meso pod njegovim prstima postaje č vrš će poput voska koji se hladi. Tad je gospodar podigao ruku i odgurnuo Valerija od sebe. Odmaknuo se i gledao Drakulu kako zariva lice u krv i neprestano pije. Minute su prolazile. Valeri je tiho č ekao gospodarevu naredbu, kao š to je č inio cijeli ž ivot. Drakula je sisao i ž vakao ranu gdje je nekada bila Benoitova glava; vrat i ruke su mu brzo poprimale plavu boju jer ih je krv napuštala. Drakula se naposljetku uspravio i pustio truplo da padne na pod. Gospodarevo lice je bilo odvratno; bilo je puno krvi koja je kapala po podu radne sobe. Drakula je zabacio glavu i duboko udahnuo, a zatim je zastenjao od zadovoljstva. Nalikovao je samome sebi viš e nego ikada nakon ož ivljenja. Zrak oko njega je vibrirao od moć i, kao da se nalazi u sredini jakog električ nog polja. Ruke i noge su mu nabrekle od novih miš ić a. Polako je spustio glavu i uputio Valeriju š irok osmijeh. Tad kao da se sjetio bež ivotnog tijela pored svojih stopala. Radoznalo ga je pogledao. Batlerova glava je lež ala tamo gdje ju je Valeri bacio, u suprotnom kutu radne sobe. Pala je na vrat i djelovala kao da ih gleda, istinski povrijeđena razvojem situacije. Drakula ju je pogledao, pogledao je i tijelo kojemu je nekad pripadala te podigao jednu nogu i zario je u Benoitova prsa. Slomio mu je prsnu kost i zgnječio srce. Tijelo je uskoro eksplodiralo; imalo je tako malo krvi u sebi da je jednostavno nestalo pod Drakulinom nogom. Crvenilo u oč ima mu je opet zasjalo i pogledao je nepomič nog Valerija. »Koštao sam te sluge«, rekao je.«Ispričavam se.«


»Ne brinite se, gospodaru«, odgovorio je Valeri zabrinuto. »Sluge dolaze i odlaze, kao i uvijek.« Drakula je pogledao oko sebe, kao da je tek primijetio š tetu koju je napravio. »Jesam li ja ovo uč inio?« tiho je upitao. Cinilo se da se ne obrać a Valeriju koji je odabrao šutnju. »Ne sjećam se.« Prvi vampir na svijetu je polako proš ao radnom sobom, glave pognute od zbunjenosti. Turobno je sjeo na rub naslonjač a i pogledao Valerija. »Ova skupina kojoj se tvoj brat pridruž io«, rekao je, »jesu li oni potomci muškaraca koji su me progonili?« »Između ostalih, gospodaru. S vremenom su se umnož ili, kao š to Vam rekoh.« Drakula je kimnuo. »Znaš li gdje obitavaju?« »Da, gospodaru«, odgovorio je Valeri. »Znam gdje im se nalazi glavni stožer.« »Nikada nisi smatrao da se trebaš pozabaviti njima? Nikada ih nisi jednostavno izbrisao s lica zemlje?« Valeri je oklijevao. »Gospodaru, Crna svjetlost je dobro opremljena i ljudima i oruž jem. Nadgledaju nebo iznad sebe stotinu milja u svakom smjeru, a tlo deset. Frontalni napad se nije č inio kao strateš ki mudar potez.« Drakula mu se podrugljivo nasmijao. »Uvijek si bio kukavica, Valeri«, rekao je. »Nikada nisi imao ž eludac za borbu za razliku od svoje brać e. S razlogom sam te uvijek stavljao na č elo obrane; nikada nisi posjedovao odvaž nost za odlučujući napad.« »Zao mi je š to sam Vas razoč arao, gospodaru«, rekao je Valeri nepokolebljivo. Povrijeđenost se jasno č ula u njegovu glasu i Drakulino se lice smekšalo. »Zao mi je, prijatelju stari«, tiho je rekao. »Nisi me razoč arao, ni sada ni ikada. Sve bitke koje smo dobili, dobili smo zajedno. Zapamti to.« »Zapamtio sam, gospodaru«, rekao je ponosno Valeri. »Imaš li ž eludac za još jednu bitku?« upitao je Drakula. »Hoć eš li povesti četu naših na tu Crnu svjetlost i učiniti ono što moraš?«


»Hoću, gospodaru.« »Dovedi mi narednika, ž ivoga. Zelim razgovarati s č ovjekom koji nas je odlučio loviti. Ostale pobij. Sve.« »A što da učinim s potomcima Vaših progonitelja, gospodaru?« »Ne znač e mi niš ta. Pobij ih. Oni kojima sam se ž elio osvetiti su mrtvi. Pobij ih i zatvorimo to nesretno poglavlje naše povijesti.« »Razumijem, gospodaru.« Drakula je kimnuo i pozorno pogledao Valerija. »Naređujem ti da ubiješ svoga brata, Valeri. Ne žalosti li te to?« »Nimalo, gospodaru.«


21. POVRATAK JUNAKA Atmosfera u kombiju je trebala biti pobjednič ka. Umjesto toga je bila hladna poput površine ledenjaka. Kate i Larissa su sjedile jedna pored druge, preklopljenih ruku i pogleda uperenih u zid pred sobom. Jamie je sjedio između njihovih pogleda namjerno gledajuć i bilo kamo, samo ne u dvije djevojke. Ultraljubič astim zaslonom odvojeni od ostatka grupe, viš e radi poš tivanja protokola nego zaš tite, sjedili su Valentin Rusmanov, Lamberton i Ted Ellison. Sluga je mož da spavao glave naslonjene na zid i ruku uredno sklopljenih u krilu. Ted je de initivno spavao; brada mu je pala na prsa č im su napustili dom za njegu starijih osoba. Valentin je bio budan. Lijeno se namjestio u sjedalu, podigao lijevo stopalo na desno koljeno i pozorno promatrao operativce. Tako su mladi, razmiš ljao je. Tek djeca. Ali dječak, Jamie, na kojeg se djevojke toliko ljute, je uništio Alexandrua. Kako je to moguće ? ≡ Valentin je upravo dočekivao goste na svojoj zabavi u New Yorku kad su mu javili da mu je brat mrtav. Sjedio je na so i na drugom katu i ispijao bourbon jednako star kao i zgrada u kojoj se nalazio pušeći Blaženstvo u prozirnoj kristalnoj luli. Promatrao je vlastitu predstavu. Bilo je tu mnogo vampirskih i ljudskih žena i muškaraca željnih njegove pozornosti, ali ignorirao ih je. Nasred plesnog podija malena glumačka družina je dočaravala prizor smrti Julija Cezara kojeg je glumio jedan muškarac pedesetih godina. Kad je scena dosegla vrhunac i kad su vampiri zarili noževe u čovjeka prolivši krv po drvenom podu, Valentin je počeo aplaudirati. Vampiri su se naklonili i jedan od njih je kleknuo pored čovjeka i nježno ga ugrizao za vrat. Novopretvoreni vampir se dignuo na noge u roku od deset minuta očiju crvenih od ponosa dok je prihvaćao čestitanja publike otkrivajući novoizrasle zube. Parovi su se miješali po cijeloj sobi, zrak je bio bremenit od uzdaha i


prigušenog stenjanja. Miris krvi je ispunio Valentinove nosnice i uživao je u njemu. Svake je godine već cijelo stoljeće priređivao svoju Kazališnu reviju i još uvijek je jednako uživao u toj večeri. Uživao je u prizoru smrtnika koji se odriču vlastitoga tijela za mogućnost besmrtnosti ili tek za ubijanje tame u njima samima. Valentina su ljudi oduvijek oduševljavali. Okrenuo se nekoj ženi koja je stajala uza zid izgledajući nervozno i uzbuđeno u isto vrijeme. Držala se na korak od vrata, kao da nije sigurna ima li hrabrosti ući u sobu i prepustiti se onome što se unutra događa, kao da je morala biti nadomak izlaza ako se predomisli. Žena je bila visoka i vitka, prekrasne crvene kovrče su joj se spuštale niz ramena. Dok je razmišljao bi li joj prišao i predstavio se ili bi tražio da je dovedu pred njega, Lamberton se pojavio i šapnuo mu da nosi loše vijesti. Valentin je kimnuo i krenuo za slugom van iz prostorije. Krenuli su uz hodnik prema stubama koje su vodile u Valentinove privatne odaje na najvišem katu. Valentin je vodio, a Lamberton je diskretno išao za njim. Stigli su do sedmog kata i Lamberton je glatko zakoračio ispred gospodara. Otvorio mu je vrata i pridržao ih. Valentin je kimnuo i prišao svom radnom stolu dok je Lamberton palio antikne svjetiljke. Kad je soba postala dovoljno svijetla, stao je pred Valentinov stol baš kad se ovaj smjestio u stolac. Lamberton je oduvijek znao savršeno procijeniti vrijeme. »Loše vijesti, rekao si«, upitao je Valentin natočivši si piće iz kristalnog vrča na stolu. Mogao je to tražiti od Lambertona, ali davno su prerasli te sitničave iskaze nadmoći. »Da, gospodine«, odgovorio je Lamberton. »Bojim se da je tako. " »Reci onda«, rekao je Valentin. »Neće postati bolje ako čekam.« »Radi se 0 Vašem bratu, gospodine«, rekao je Lamberton glasom obojanim baš pravom nijansom suosjećanja. »Alexandru. Bojim se da je mrtav, gospodine.« Valentinova čaša se smrznula na pola puta do njegovih usta. Tad se sabrao i ispio je do kraja. »Doista?« upitao je. »Tvoj izvor je povjerljiv?« »Tako je, gospodine«, rekao je Lamberton. »Potražio sam potvrdu vjerodostojnosti prije nego što sam Vam zasmetao. Nažalost, pouzdani


izvori su mi potvrdili točnost vijesti. Jako mi je žao, gospodine.« Valentin je kimnuo. »Hvala ti«, rekao je. »Znaš li kako se to dogodilo?« »Detalji su ponešto nejasni, gospodine. Čini se da ga je uništio sin Juliana Carpentera kao osvetu za otmicu majke. To je sve što se za sada zna, gospodine.« »Jedan od Carp enter ovih«, rekao je Valentin. »Priznajem da nisam iznenađen. Upozorio sam ga da ta opsjednutost osvetom Ilyanine smrti ne može biti dobra za njega. Upozorio sam ga više puta. Ne razumijem zašto se naša vrsta petlja i provocira organizacije poput Crne svjetlosti: oni su možda tek jadni kukci, ali kukac te itekako može ubosti.« »Točno je to što kažete, gospodine«, rekao je Lamberton. Valentin je kimnuo, posegnuo za drugom čašom i natočio bourbon. »Nazdravi mom palom bratu zajedno sa mnom«, rekao je pruživši čašu svome slugi. »Toliko je barem zaslužio.« Lamberton je tiho pristupio i uzeo čašu. »Hvala Vam, gospodine«, rekao je i uspravio se kao u stavu mirno podigavši čašu u zrak. »Za Alexandrua Rusmanova koji je živio život kako mu se htjelo.« Valentin se nasmijao. »Savršeno«, rekao je. »Mome bratu. Noroc.« »Noroc«, ponovio je Lamberton i dva vampira su iskapila piće. ≡ Dok je sjedio u kombiju odvojen smiješ nim ultraljubič astim zidom od troje mladih č lanova Odjela 19, Valentin je u sebi otkrio osjeć aje koje nije očekivao. Bez obzira na sva njihova neslaganja, Alexandru mu je ipak bio brat. Ista krv je kolala njihovim ž ilama. Zato je potraž io Jamieja Carpentera i odluč io iznijeti svoju ponudu njemu, a ne Henryju Sewardu koji je bio naš iroko poznat kao direktor Crne svjetlosti. Jednostavno je morao vidjeti dječ aka koji se naš ao s njegovim bratom lice u lice i uniš tio ga. Sada, sjedeć i tek nekoliko metara dalje od njega, nije osjeć ao ni tugu ni ljutnju niti osvetoljubivost, osjeć ao je čisto divljenje. Koliko je samo hrabrosti morao skupiti da stane ispred Alexandrua i ne posustane. Jednostavno ne mogu zamisliti. Ja bih razmislio dvaput


da sam se ikada našao u toj situaciji. Nije se radilo samo o Alexandruovoj starosti ili moć i iako mu nije nedostajalo ni jednoga, ni drugoga; radilo se o neobuzdanom plamenu ludila koji je gorio u srcu srednjeg Rusmanova, a zbog kojeg je Valentin oduvijek osjećao nelagodu. Dok je još bio č ovjek, to ludilo je č uč alo zakopano ispod poprilič no uvjerljive ljudskosti. Rijetko se pojavljivalo i to uvijek neoč ekivano. No, kad je postao vampir, svi lanci su pukli i sve uzde popustile. Ludilo je prož drlo Alexandrua iznutra i sasvim ga preuzelo. Njegov sadizam, nepredvidljivost, potpuno pomanjkanje interesa za bilo kakav ž ivot, pa č ak i vlastiti, uč inili su od njega silu prirode. Kretao se svijetom poput uragana sijuć i smrt, bol i jad gdje god se zaustavio, ostavljajuć i za sobom samo ništavilo. Valentin, kojemu je takvo klanje bilo neprihvatljivo i vulgarno, jednostavno je prekinuo sve veze s bratom još prije nekoliko desetljeć a. Posljednji put su razgovarali nakon Ilyanine smrti u Mađarskoj, u trenutku kada je tuga nakratko nadjač ala ludilo i stari Alexandru se pojavio na nekoliko dana. Srednji Rusmanov je tada govorio samo o osveti Julianu Carpenteru i njegovoj obitelji. Bilo je bolno okrenuti leđa bratu. Uč inio je to isto Valeriju prije mnogo godina bez imalo razmiš ljanja. Mrzio je najstarijeg brata od djetinjstva i č etiri stoljeć a postojanja nisu promijenila njegovo miš ljenje. Valentin i Alexandru su nekada davno bili bliski kao š to to samo braća mogu biti. Otkad je Valentin dovoljno narastao da se mož e igrati bez nadzora horde dadilja koje je njihova majka uposlila da zaš titi svoje krhke ž ivce od napornih sinova, on i Alexandru su bili nerazdvojni. Alexandruu mali brat nikada nije smetao, č ak ni kada su mu se dječ aci iz sela rugali zbog njega. Uvijek je dopuš tao Valentinu da ga slijedi poput nervoznog psića, bez žaljenja ili zamjerki. Jednom je sin nekog seljaka gurnuo Valentina na seoskom trgu i poslao ga kuć i u suzama. Alexandru je strpljivo č ekao da mu mali brat kaž e krivč evo ime, iskrao se iz kuć e i vratio se nakon nekoliko sati. Boljela ga je desna ruka i nije ju mogao micati u ramenu. Ubrzo je seljak doš ao u kuć u Rusmanovih traž eć i odš tetu. Valentin se skrio na vrh stuba i č uo kako seljak objaš njava njihovu ocu da je Alexandru otrgnuo granu bijelog hrasta i njome prebio njegova sina toliko da


više nikada neće moći hodati. Valentinov otac je strpljivo sasluš ao seljaka i dao mu vreć icu kovanica. Cim je č ovjek otiš ao, otac je pozvao Alexandrua koji je odmah doš ao spreman da podnese bilo koju kaznu. Otac mu je umjesto toga nalio č aš icu rakije i rekao mu da se ponosi njime. Valentin je č uč ao u tami osjeć ajuć i toliki ponos i ljubav prema bratu da je mislio kako će mu srce pući. Posljednji trzaji te ljubavi su još uvijek bili prisutni u Valentinovu srcu kad je odluč io udaljiti Alexandrua iz svog ž ivota. Ublaž avao je svoju krivnju uvjerenjem da onaj č ovjek koji mu je nekada bio toliko drag već godinama ne postoji; da je destruktivni, impulzivni stvor koji se odaziva na ime njegova brata zapravo netko drugi. Alexandru je pokuš avao uspostaviti kontakt nekoliko puta i svaki put bi od Lambertona dobio pristojno odbijanje. Naposljetku je prestao. Valentinu je mož da bilo č ak i ž ao iako je sumnjao da njihovo udaljavanje Alexandruu predstavlja bilo kakvu teš koć u u ž ivotu. Alexandru je bio stvorenje koje vode vlastita glad, nagoni i požuda. Veliko divljenje koje je Valentin osjeć ao prema Jamieju potvrdilo mu je ono š to je odavno sumnjao; da su osjeć aji koje je gajio prema bratu, osjećaji koji su nekada bili toliko jaki da bi bio ubio za brata bez imalo oklijevanja, jednostavno nestali. ≡ »Zaš to me gledate?« upitao je Jamie. Zvuč ao je viš e znatiž eljno nego agresivno, no dao je naslutiti prijetnju. Valentin se prenuo iz svojih sjećanja i nasmiješio tinejdžeru. »Uniš tio si mojeg brata«, rekao je ljubazno. Još srdač nije se na smiješio kad je čuo kako je Jamie naglo udahnuo. »Samo se pitam kako se to dogodilo. Trač evi su neš to vrlo vrijedno u mom svijetu, ali još nikada nisam č uo detalje. Pitao sam se bi li mi rekao kako si to učinio.« Jamie je na trenutak razmislio, a Larissa i Kate su se gotovo neprimjetno pogledale. Počeo je pričati. Isprič ao je Valentinu istinu; kako se sa svojim prijateljima borio protiv Alexandruove svite koliko je mogao, ali bili su jač i i ostavili su Jamieja samoga pred Valentinovim bratom. Rekao mu je da je znao


kako njegovo oruž je nije dovoljno jako da ozlijedi Alexandrua, a shvaćao je da to isto zna i Alexandru. Objasnio je kako je ispraznio spremnik svoje MP5-ice u dno ogromnog križ a iza stolca u kojem je Alexandru sjedio te kako je ispalio svoj T-Bone u srce križ a praveć i se da je ciljao u Alexandrua i promaš io. Naposljetku mu je rekao kako je iskoristio mehanizam vitla na T-Boneu da povuč e križ na Alexandrua i raš četvori ga. Nije izostavio ni to da je nakon toga zabio kolac u još ž ivo srce njegova brata. Valentin je slušao Jamiejevu priču raskolačenih očiju. Kad je završ io, Valentin je sklopio ruke u priguš enom aplauzu i nasmiješio mu se. »Doista si unuk svoga djeda, mladi gospodine Carpenter«, rekao mu je. »On bi se ponosio takvom idejom. Jednom je č ak doš ao u moju kuć u opasan eksplozivom, prijetio je da ć e nas uniš titi obojicu ako njemu i njegovu čudovišnom prijatelju ne dopustim da odu.« »Moj djed je to učinio? Zašto?« »Bilo je to davno«, odgovorio je Valentin. »Poslala ga je vaš a organizacija da uniš ti jednog vampira koji je sluč ajno bio pozvan na moju novogodiš nju zabavu. Kad smo otkrili da je tamo zajedno sa svojim č udoviš nim prijateljem, pitali smo se š to ć emo s njima. Tad je tvoj djed otkrio asa u rukavu.« Jamieju se sledila krv u žilama. »Čudovišni prijatelj«, ponovio je. »Na koga to mislite?« »Siguran sam da znaš«, odgovorio je Valentin. »Frankenstein«, rekao je Jamie tiho. »Bio je s mojim djedom, je li tako?« Valentin je kimnuo. »Mož da sam u krivu«, rekao je, »no rekao bih da je ta noć obiljež ila poč etak njihova prijateljstva. Mislim da se prije toga nisu poznavali.« »Koje se godine to dogodilo?«, upitao je Jamie. »1928.«, odgovorio je Valentin. Prije više od osamdeset godina, pomislio je Jamie. Štitio je moju obitelj više od osam desetljeća, a ja sam ga ubio. ≡


Kombi se zaustavio i Jamie je čuo otvaranje velikih vratnica. Dok je vozilo polako ulazilo u autorizacijski tunel, glava mu je bila puna Frankensteina, puna kajanja jer nije mogao uč initi niš ta da se događaji vrate unatrag i da č udoviš te prež ivi, događaji koje je Jamie pokrenuo jer je bio toliko glup da povjeruje Thomasu Morrisu, a ne č ovjeku koji je posvetio svoj život zaštiti obitelji Carpenter. Valentin je gledao bol na dječ akovu licu, nije znao zaš to mu je spomen čudovišta pričinio takvu patnju, no odlučio je saznati. Ovo je poslovni dogovor, pomislio je smijuć i se u sebi, što ne znači da se ne smijem zabaviti. »Izbacite vozilo iz brzine.« Umjetni glas je odjeknuo kombijem i probudio Lambertona koji je blago nezainteresirano pogledao troje operativaca. Ted je i dalje spavao, a mala lokvica sline mu se skupila na pidž ami. Traka je poč ela nositi vozilo prema naprijed i umjetni glas je ponovno progovorio. »Navedite imena i činove svih putnika.« »Carpenter, Jamie. NS303, 67-J.« »Kinley, Larissa. NS303, 78-J.« »Randall, Kate. NS303, 78-J.« Nastala je duga pauza. »Nadnaravni oblik ž ivota je otkriven u vozilu«, rekao je glas. »Navedite lozinku.« »Nadnaravni oblik ž ivota je prisutan pod odgovornoš ću Carpenter, Jamieja, NS303, 78-J. Zahtijevam punu pratnju za odvođenje u pritvor te prisutnost Direktora i časnika za sigurnost.« Opet je nastala duga šutnja i začuo se glas admirala Sewarda. »Jamie«, rekao je iznervirano. »Sto se događa? Zaš to jednostavno nisi dao Lazarusovu lozinku?« »Vjerujte mi, gospodine«, odgovorio je Jamie smiješ eć i se Valentinu. »Ne biste mi vjerovali da Vam kaž em. Ali stvarno, stvarno preporuč ujem da nas doč ekate u hangaru. Ovo ne biste htjeli propustiti.« ≡ Kombi je nekoliko sekundi stajao mirno i Jamie je znao da Direktor koristi to vrijeme za skupljanje odbora za doč ek. Napokon ih


je pokretna traka pomaknula naprijed i Jamie je č uo unutarnja vrata kako se pomiču zajedno s motorima. »Prilazimo hangaru«, rekao je vozač putem interkoma. »Mož da biste željeli pripremiti nekoliko odgovora, gospodine.« »Predstava poč inje«, rekao je Valentin i namjestio tamnoplavu kravatu. Kombi je stao. Larissa je posegnula za kvakom i pogledala Jamieja očima punim grizodušja. »Posljednja šansa da se predomisliš«, rekla mu je. Jamie ju je pogledao. »Samo otvori vrata«, rekao je. Još trenutak mu je gledala u oč i, zatim joj je pogled pocrvenio. Okrenula je kvaku i u naletu bijesa skinula vrata sa š arki. Pala su na beton tolikom jač inom da je liječ nik koji je stajao ispred morao odskoč iti u stranu. Jamie je provirio van i osjetio kako mu je srce stalo u prsima. Cijeli operativni odred Odjela 19 je stajao i tiho zurio u njega. Viš e od stotinu ž ena i muš karaca stajalo je u š irokom polukrugu, tu i tamo proš arani kojim č lanom medicinskog ili tehnič kog osoblja č ije su se bijele kute jako isticale u moru crnoga. Mnogi operativci su drž ali pripravne T-Boneove, neki na prsima, a neki uz sebe. Na č elu utihnule mase je stajao Henry Seward, zajedno s Paulom Turnerom i Calom Holmwoodom. Slijeva i zdesna njima stajale su naoruž ane ekipe spuš tenih vizira te jedan operativac sa zalihom pojasa za ograničavanje kretanja. Jamie se prislio na disanje te spustio ruku i pritisnuo gumb za gaš enje ultraljubič aste barijere. Larissa i Kate su u tiš ini proš le kroz osakać ena vrata kombija, a Jamie je doš ao za njima i stao pred Direktora. »Onda«, rekao je Seward. »O č emu se radi, poruč nič e Carpenter? Koga ste nam doveli, možda Jetija?« Jamie je otvorio usta da odgovori, no Valentin je proš ao ispred njega prije nego š to je stigao pustiti glas. Valentin je iziš ao iz kombija brž e nego š to bi ijedan operativac trepnuo okom, kao da se teleportirao iz svoga sjedala i stao pred gomilu. »Valentin Rusmanov«, rekao je š iroko se smiješ eć i. »Jako mi je drago što sam Vas sve upoznao.« Ništa se nije dogodilo.


Admiral Seward je zinuo od iznenađenja dok su ostali preneraž eno hvatali zrak. Cak je i Paul Turner podigao obrvu, š to je moralo znač iti ogromno iznenađenje. Tad su se svi odjednom poč eli micati kao da ih je netko navio. Jamie je vidio kako jedan operativac podiž e T-Bone uz rame i poteže obarač. »Ne«, viknuo je, ali bilo je prekasno. Projektil je izletio i jurnuo prema Valentinovim prsima. Drevni vampir je okrenuo glavu. Oč i su mu poprimile zastraš ujuć u crnogrimiznu boju, podigao je ruku i uhvatio metalni kolac kao lopticu. Oč i su mu se vratile u normalu i smiješ io se pregledavajuć i metalni projektil u svojoj ruci. »Ovo nije baš pristojno prema gostima«, rekao je i bacio kolac van iz hangara, u tamu daleko od piste. Metalni kabel je siktao odmatajuć i se i zategnuo se kad se odmotao do kraja. Cuo se povik boli kad je operativac koji je ispalio kolac pao na pod ispustivši oružje. »Došao je dobrovoljno«, vikao je Jamie. »Ne pucajte!« Nezadovoljstvo se pronijelo gomilom; T-Bonei su podrhtavali u zraku dok su se nervozni prsti grč ili na obarač ima. Operativci su poslušali, barem za sada. Valentin je hitro prišao Sewardu ljubazno se smiješeći. »Vi ste Henry Seward, zar ne?« »Jesam«, odgovorio je Direktor gledajući ga ravno u oči. »Jako sam sretan š to smo se upoznali«, rekao je Valentin. »Direktore Seward, moj pomoć nik i ja traž imo formalni azil među vrijednim ž enama i muš karcima Odjela 19. Imam informacije koje biste mogli smatrati korisnima i nudim svoju pomoć u vaš oj borbi protiv moga brata i njegova gospodara.« »Valentine Rusmanov«, odgovorio je Seward. »Prihvać am Vaš zahtjev za azilom koji ć e ovisiti o procjeni važ nosti informacija koje tvrdite da imate. Ostat ć ete pod okriljem Crne svjetlosti dok se pro vodi procjena informacija. Je li Vam to jasno?« Valentin se i dalje smiješ io. »Dakako, dragi Direktore. Spreman sam poč eti kad god Vi kaž ete. Ako biste samo bili tako dobri i pokazali Lambertonu naš e odaje te meni dali š alicu kave, rado ć u Vam reć i sve što znam.« Jamie je stajao u Sewardovom uredu i č ekao da Direktor završ i telefonski razgovor s premijerom.


Petlja je brujala vijestima o Valentinovu dolasku. Jamie i njegova ekipa su bili preplavljeni pitanjima cijelo vrijeme dok su prolazili kroz hangar, njega su gledali s mješavinom divljenja i sumnje. Postojala su samo č etiri vampira prve prioritetne razine: Drakula i trojica Rusmanovih. Jamie je uniš tio jednoga, a drugi se odluč io predati osobno njemu. Znao je da se njegovo ime š apuć e po cijeloj Petlji dok je č ekao da preda izvješ taj svom direktoru. Znao je da ne govore samo lijepe stvari. Kad su Valentin i njegov sluga nesputano iziš li iz hangara, okruž eni operativcima koji su samo č ekali neki sumnjivi pokret, gledala ih je gotovo stotina ljudi. Admiral Seward je stao pored Jamieja i rekao mu da oč ekuje izvješ taj u roku od deset minuta. Jamie je tad upitao je li potrebna prisutnost cijele ekipe G-17 i rečeno mu je da dođe sam. ≡ Seward je poklopio sluš alicu i pogledao Jamieja uz zbunjen osmijeh. »Uvijek ti, je li tako?« rekao je. »Zaš to se ove stvari ne događaju nikome drugome? Zašto uvijek tebi?« »Valjda imam sreće, gospodine«, rekao je Jamie. »Ne vjeruješ u to niš ta viš e nego ja«, rekao je Seward. »Reci mi istinu. Zaš to misliš da je Valentin Rusmanov odabrao tebe, od svih operativaca na ovom svijetu?« »Iskreno ne znam, gospodine«, rekao je Jamie. »Kad sam ga vidio, mislio sam da me doš ao ubiti zbog onoga š to sam uč inio Alexandruu. No, tad je spomenuo moga djeda; rekao mi je da su se davno upoznali. Mislim da njegov dolazak k meni ima neke veze s tim, gospodine.« »To č ak ima smisla«, rekao je Seward. »Tvoj djed John je bio služ beno umirovljen kad sam ja doš ao u Odjel 19, 1981. no i tada je bio jako prisutan. Spominjao je Valentina s nekim zamjerljivim divljenjem. Mislio sam da ga smatra dostojnim neprijateljem, ali mož da se radilo o nečemu još većem.« »Mož da, gospodine«, rekao je Jamie. »Cini se da je djed uistinu ostavio jak dojam na njega.« »Svidio bi ti se John«, rekao je Seward s nostalgijom u glasu. »Svi


su ga voljeli. Steta je š to ga nisi stigao upoznati. Jako bi se ponosio tobom.« Jamie je osjetio knedlu u grlu. »Hvala, gospodine«, rekao je. »Bilo bi lijepo da sam ga mogao upoznati.« Pokuš ao je na silu progutati knedlu i prebacio je razgovor na teme u kojima njegovi preci nisu vrebali sa svih strana. »Tko ć e voditi ispitivanje Valentina Rusmanova, gospodine?« upitao je. »Bojnik Turner«, odgovorio je Seward. »To je dobra vijest«, rekao je Jamie. »Gospodine. Doista se moram odmoriti i odspavati prije ispitivanja. Smijem li ići?« »Naravno«, rekao je Seward. »Predlož io bih ti da odspavaš š to viš e mož eš . Ispitivanje poč inje u 8.00 ujutro i cijela Posebna skupina Nultog sata mora biti prisutna. Nastoj ne kasniti.« Jamie se obeshrabrio. »Gospodine, š to mislite koliko ć e ispitivanje potrajati?« Seward se nasmijao. »Zeliš pitati koliko ć e trajati da nam Valentin Rusmanov isprič a sve š to zna, a da mi ne znamo? Savjetujem ti da oslobodiš sve vrijeme do daljnjega.« ≡ Jamie je iziš ao iz Direktorova ureda i krenuo niz hodnik. Srce mu je divljački lupalo. Uzbuđenost zbog dovođenja Valentina Rusmanova u Petlju je jenjala i za sobom ostavila ljepljiv i gorak okus nelagode. Nakon ruž nog razgovora s Kate i Larissom sad nije imao pojma kako ć e njih troje nastaviti nakon toga, hoć e li uopć e moć i popraviti ono š to je pokvario. Odjednom ga je spopala takva tuga š to se nije mogao obratiti Frankensteinu. Savjeti č udoviš ta nisu bili ugodni uhu, no barem su njegovi motivi bili kristalno jasni. On je bio jedini koji je uvijek stajao na Jamiejevoj strani. Tad mu se u glavi pojavila slika njegove uvijek iskrene i malč ice nervozne majke i krivnja je ubrzo zamijenila tugu. Zaboravljam, pomislio je. Stalno zaboravljam da je ona dolje. Brzo se uputio prema dizalu i pritisnuo gumb koji ga je odveo dolje


na razinu H gdje se nalazio pritvor. Usprkos svemu š to je predstavljao, usprkos svemu š to su drugi oč ekivali od njega, nekad je jednostavno bio dječak kojemu je potrebna majka.


22. KAPE OD ALUMINIJSKE FOLIJE STAVELEY, SJEVERNI DERBYSHIRE DVA SATA RANIJE Matt Browning je već stajao na vratima kad ga je otac pozvao iz dnevne sobe. Tiho je opsovao, spustio ruksak na pod pored postolja za kišobrane i otišao vidjeti što tati treba. Njegova majka je odvela sestru u posjet baki i djedu u Grantham preko vikenda i ostavila muš karce same u kuć i. Debata je potrajala skoro cijeli tjedan dok je Lynne Browning pokuš avala uvjeriti samu sebe da smije sina pustiti iz vida na dva dana. Naposljetku je uzela taksi do ž eljeznič kog kolodvora i stalno gledala za sobom usprkos Mattovim i muž evim uvjeravanjima da se mogu brinuti sami za sebe jedan vikend. »Sto je bilo, tata?« rekao je Matt š to je opuš tenije mogao. Cijeli dan se premiš ljao o tome š to zapravo namjerava uč initi i samoga sebe je poznavao dovoljno da zna da će odustati ako ga otac predugo zadrži. »Kako si?« rekao je vedro Greg. »Sve štima?« Mattov otac je sjedio u naslonjač u ispred televizora i gledao u sina. Nekada ranije bi odsutnost njegove supruge znač ila isti ovaj polož aj ispred televizora, samo s brdom praznih limenki piva i zguž vanih ambalaž a naruč ene hrane. Ovaj put je pod bio nevjerojatno č ist. Bila je to jedna od mnogih malih promjena koje su se dogodile otkad se Matt vratio. »Dobro sam, tata«, rekao je Matt prisiljavajuć i se na osmijeh. »A ti?« Greg je kimnuo. »Ideš van?« upitao je. »Idem k Jeffu«, odgovorio je Matt. »Imamo neki projekt za š kolu. Smijem li izići?« »Naravno«, odgovorio je Greg. »Naravno da smiješ .« Nastala je neugodna pauza i Matt se trudio ne govoriti niš ta bez veze. Cinilo se kao da njegov tata ima još neš to za reć i. No, samo mu se nasmiješ io i rekao: »Zabavi se i nemoj ostati do kasno, može?« »Neću, tata«, rekao je Matt. »Obećavam.«


Njegov otac je kimnuo i vratio se programu. Matt je zahvalno iziš ao u hodnik. Prebacio je ruksak preko ramena i na brzinu pogledao kuću u kojoj je odrastao te otvorio vrata i izišao. U ruksaku nije bilo nič ega š to bi Jeff mogao iskoristiti. Ionako je igrao nogomet na drugom kraju ulice. Ponio je dva sendvič a i bocu vode koje je kupio na putu kuć i iz š kole te drveni kolac koji je sam izradio u školi. Osjeć ao se malč ice glupo dok ga je rezbario i pomno je pazio da nijedan nastavnik ne uđe u š kolsku radionicu buduć i da nije imao pojma kako bi objasnio š to to izrađuje. Nije bio baš uvjeren da bi mu koristio protiv pravog vampira. Uvijek je davao sve od sebe da izbjegne i najsitnije sukobe s obič nim ljudima, a kamoli s onom djevojkom koja ga je napala u vrtu. No, nekako se osjeć ao bolje s kolcem u ruksaku. Zatvorio je vratnice svoga vrta i krenuo. Čuo je zvižduke i povike iz parka na kraju ulice, zvuč nu pozadinu desetaka improviziranih nogometnih utakmica te tinejdž era i tinejdž erica koji su potajice puš ili u parku i pili jeftini cider i vino. Taj dio svijeta ga nikada nije previš e zanimao. Bio je prepun zamki, laž an i nepoš ten. Otkad se probudio u onoj ambulanti odlučio im je posve okrenuti leđa. Jedva da je i sa kim razgovarao u š koli. Deč ki to isprva nisu ni primijetili, a kasnije su se vrijeđali š to ne ž eli razgovarati s njima. Nakon toga su poč eli zahtijevati da progovori. Kad su shvatili da ne ž eli, izmislili su novi sport koji se sastojao od toga da ga natjeraju da govori. Brzo je proš ao kroz posljednju svjetlost sumraka. Proš ao je malenom glavnom ulicom, ignorirao nekoliko uvreda koje su mu dobacili kolege iz š kole zduš no ispijajuć i cider iz plastič ne boce. Na kraju puta je zaokrenuo pored kineskog restorana i uš ao u ulič icu između trgovine pokuć stvom i nekog praznog mjesta. Srce mu je odmah poč elo lupati jer se sjetio kako je kroz tu ulič icu pobjegao Marku Morrisu koji je prijetio da ć e mu zalijepiti oč i superljepilom ako ga uhvati. Nije ga uhvatio, no Mattu je i dalje bilo zlo od tog sjećanja. Na kraju glavne ulice, nekih petnaest minuta hoda dalje, bio je još jedan park. Uputio se tamo, u to zeleno prostranstvo daleko od znatiž eljnih oč iju i poznatih ljudi. Namjestio je ruksak i uputio se još


brže prema parku. Pored metalnih vratnica parka stajala je telefonska govornica. Uš ao je unutra, stavio ruksak na tlo i podigao sluš alicu. Duboko je udahnuo. Znaš da je stvarno. Bio si tamo. Znaš da je stvarno. Drhtavom rukom je utipkao broj 999. Zenski glas je javio istog trena. »Hitna 999, koju službu trebate?« »Nijednu«, odgovorio je odlučnim glasom. »Molim?« upitao je glas. »Treba mi nešto drugo.« »Odmah mi recite što trebate ili ću ovo prijaviti kao smetnju.« Matt je izvadio komad papira iz dž epa i podigao ga ispred svojih očiju. Na njemu je bilo šest riječi. »Zovem se Matt Browning«, rekao je. »Upravo sam vidio dva vampira kako napadaju djevojku u parku Centenary, u Staveleyu, Derbyshire.« »Gospodine, doista nemam vremena ... « »Jasno sam im vidio oč njake. Vidio sam krv na njezinu vratu. Onda su se pojavila dva muš karca i krenula za djevojkom. Nosili su crne uniforme i kacige s ljubičastim vizirima.« »Gospodine, prijavila sam ovaj poziv. Odmah oslobodite liniju ili ć e biti ozbiljnih posljedica.« »Naravno«, rekao je Matt. »Hvala Vam.« Poklopio je sluš alicu, prebacio ruksak preko ramena i iziš ao iz govornice. Vratnice parka su još uvijek bile otvorene. Sigurnim korakom je iziš ao i krenuo na malo dječ je igrališ te nedaleko od parka. Sjeo je na njihaljku i počeo čekati. Stotinu i š ezdeset kilometara sjeverno, unutar Sjevernog isturenog polož aja Odjela 19 u RAF-u Fylingdales, svjetlo je poč elo blicati na velikom radiopultu i konzola pored njega je počela zvoniti. Dež urni operativac, mladić po imenu Fitzwilliam, pritisnuo je gumb na kontrolnoj ploč i i upalio jedan od printera. Papir koji je iziš ao iz njega je nosio naslov ECHELON PRESRETENO i sadrž avao je transkript Mattova razgovora od prije devedeset sekundi. Fitzwilliam ga je proč itao, uveo u elektronski dnevnik na svom rač unalu i utipkao šesteroznamenkastu lozinku na ploči radija.


U Odredu za Nadzor u Petlji poruka je iziš la iz banke pisač a pored satelitskog zemljovida Ujedinjenog Kraljevstva u stvarnom vremenu na kojem se upravo pojavila još jedna crvena toč ka. Jedan operativac je dodao dokument dež urnom č asniku koji se odmah primio telefona i rekao osobi s druge strane veze da imaju Uvjet 6. Negdje drugdje, transkript istog razgovora se pojavio na zaslonu jednog prijenosnog rač unala. Slova su sjala zelenim sjajem u tamnoj sobi. Nečija ruka je pritisnula niz tipki i otvorila živu VOIP vezu. »Možda imamo problem«, rekao je neki glas. ≡ Dvadeset minuta kasnije Matt se lagano njihao na dječ jem igrališ tu potpuno izgubljen u mislima. Cuo je kako ga netko zove. Skoro je pao s njihaljke od iznenađenja. Pogledao je u smjeru zvuka, sav uzbuđen zbog uspjeha. Upalilo je. Doista je upalilo. Tad je vidio dvojicu koja su mu prilazila. Uzbuđenje se odjednom pretvorilo u ledeni strah. Muš karci su iš li prema njemu smiješ eć i se, ruku spuš tenih uz tijelo. Nisu nosili crne uniforme kao vojnici koji su doš li u njegovu kuć u. Nisu nosili ni kacige s ljubič astim vizirima. Dvojica muš karaca, koji su sada stajala samo petnaest metara od njega, bila su odjevena u tamna odijela i smiješila se poput morskih pasa. Matt je skoč io s njihaljke, osjetio je kako mu adrenalin kreć e krvnim ž ilama, osjetio je kako mu se napinju miš ić i u nogama i govore mu da trč i, no prisilio se da ostane tamo gdje jest. Tad se jedan od njih nasmiješ io Mattu ustima punim zuba oš trih poput nož eva. Tad se napokon okrenuo i potrčao koliko su ga noge nosile. Trč ao je š to je brž e mogao, ruke i noge su ga vraš ki boljele. Uperio je pogled u drveć e koje je stajalo iza niske ograde dječ jeg igrališ ta. Nije se osvrtao č ak niti kad je č uo dva neobič na zvuka poput pritiskanja pumpe za bicikl koja nije spojena ni na š to. Samo je trč ao. Tad je zrak uzdrhtao oko njega i ona dvojica su pala s neba ravno pred njega. Matt se zaustavio. »Kamo bi ti išao?« Progovorio je onaj s ustima punih nož eva. Izgledao je kao da ć e


mu rastrgati lice zubima. »Dječ aci koji vič u >Vuk! Vuk!< uvijek pož ale zbog toga«, rekao je, a njegov partner se suho nasmijao. Matt je zurio u njih skamenjen od straha. Viš e nije imao adrenalina. »Imam ideju«, rekao je onaj drugi koji se maloč as nasmijao. »Da vidimo hoće li telefonirati ako mu iščupamo jezik.« Matt je iza sebe č uo š kripu automobilskih guma, ali njegov mozak je nije registrirao. Znao je da ć e umrijeti ili postati neš to još gore. Vampiri su stvarni. Bio je u pravu. I to će ga stajati glave. Tad mu je neki glas doviknuo da se sagne i bacio se na tlo. Dva glasna pucnja su odjeknula utihnulim parkom i č uo je kako mu neš to zviž di znad glave. Dva grozna zvuka lomljenja su mu bila odvratno blizu ušiju. Tlo se dva puta zatreslo pod njim i nešto gadno i mokro mu je palo po rukama i vratu, poput guste kiše. Podigao je glavu. Dvojica vampira su nestala; na njihovu mjestu su stajale grimizne mrlje pune komada vrelog mesa. Zeludac mu se podignuo i povratio je. Pokrio je usta rukom i posramljeno odvratio pogled. »Matt Browning?« Prevrnuo se na leđa, pogledao gore i vidio svoj odraz u zakrivljenom komadu ljubič aste plastike. Dvije prilike su stajale nad njim, odjevene u crne uniforme, lica prekrivenih ljubič astim vizirima. Nosili su oruž je koje Matt nikad ranije nije vidio, dugač ke valjke s drž ač ima i okidač ima. Jedan od ljudi, pretpostavio je da se radi o onome koji ga je pozvao imenom, pruž io mu je ruku. Tad ga je uhvatila nesvjestica i vid mu se zamaglio. »Odlično«, rekao je. »Došli ste. Znao sam da hoćete.« Tad se onesvijestio na betonu.


88 DANA DO NULTOG SATA


23. ISPITIVANJE VALENTINA RUSMANOVA Jamie je stigao na razinu H deset minuta prije poč etka ispitivanja i opet je bio posljednji. Cijela Posebna skupina Nultog sata se već skupila ispred Ureda za sigurnost kad je iziš ao kroz dvostruka hermetič ka vrata i pogledao prema posljednjoj ć eliji nalijevo gdje je boravila njegova majka. Admiral Seward mu je kimnuo. »Dobro jutro«, pozdravio je formalno Seward. »Dobro jutro, gospodine«, odgovorio je Jamie i brzo pozdravio ostatak posebne skupine. Jack Williams mu se nasmiješ io kao i uvijek, Cal Holmwood i profesor Talbot su mu kimnuli; Marlow, Brennan i operativac iz Komunikacija za kojeg je saznao da se zove Jarvis nisu dali znak da su primijetili Jamiejev ulazak u prostoriju. Paul Turner, koji je dobio zadatak da ispita drevnog vampira, iznenadio je Jamieja kimnuvši mu prije nego što se obratio skupini. »Hoć emo li poč eti?« upitao je Turner. »Ne vidim razloga za daljnje čekanje.« »Vodi nas, Paule «, naredio mu je Seward. Turner je posluš ao, okrenuo se na peti i krenuo prema ć elijama. Ostatak Posebne skupine Nultog sata ga je slijedio u stopu. Zastao je ispred ć elije na pola hodnika s desne strane. Ostatak skupine se poredao uz njega i pogledao kroz svjetlucavi ultraljubič asti zid. Celija je bila prazna. »Koji vrag«, rekao je Cal Holmwood i iznenađeno pogledao Sewarda. Direktorovo lice je izgubilo svu boju. Izvukao je radio iz pojasa, utipkao deveteroznamenkastu lozinku i prinio ga uhu. »Sifra sedam«, rekao je u sluš alicu. »Neovlaš tena nadnaravna prisutnost u ustanovi. Šifrirajte sve ... « »To neće biti potrebno«, rekao je neki glatki glas. »Ovdje sam.« Seward se skamenio te promrmljao >Ostani na vezi<. Glas je doš ao iz sljedeće ćelije u nizu i osmorica muškaraca su se okrenula. Valentin Rusmanov je sjedio na stolcu nasred ć elije ogrnut ruč nikom. Pjena za brijanje mu je pokrivala polovicu lica. Lamberton,


vampirov stari batler, ovlaš je pogledao pridoš lice u crnim uniformam i vratio se poslu. Trima potezima prekrasne britve s bisernom drš kom dovrš io je Valentinovo jutarnje brijanje i povukao se prema umivaoniku da ispere oš tricu. Valentin je ustao i obrisao lice ruč nikom. Kad se okrenuo operativcima, lice mu je bilo toplo i ljubazno. »Pa zaboga, nemojte se nervirati«, rekao je vidjevš i razjarene muš karce pred sobom. »Ova barijera bi itekako zasmetala vampiru koji je pretvoren juč er ili prekjuč er, ali kad pož ivite koliko i ja, to vam je tek ukras u sobi.« Vidjeli su izmaglicu pokreta prebrzih za ljudsko oko i Valentin je stajao u hodniku ispred njih. Pruž io je ruku operativcu Brennanu koji je odmah zakoračio unatrag. »Valentin Rusmanov«, rekao je stari vampir. »Drago mi je š to smo se upoznali.« Brennan je odjednom postao svjestan da ga gleda ostatak skupine. Sabrao se i zakoračio naprijed. »Brennan«, rekao je paž ljivo prihvać ajuć i vampirovu ruku. »Operativac Brennan.« »Operativac«, ponovio je Valentin prevrć uć i riječ u ustima kao karamelu izuzetnog okusa. »Prekrasno. Koje Vam je krsno ime, operativče Brennan?« »Nema imena«, oš tro je rekao Seward prije nego š to je Brennan odgovorio. »Gospodine Rusmanov«, nastavio je okrenuvš i se vampiru. »Siguran sam da Vam neć e smetati š to ne odobravam da Vam moji ljudi otkrivaju detalje o sebi. Vaš a sposobnost da neozlijeđeni prođete kroz naš e barijere je uistinu zadivljujuć a, no zamolit ć u Vas da se vratite u ć eliju gospođina Lambertona, barem za sada. Nadam se da Vam ne smeta?« »Nikako, gospodine Seward«, rekao je. » Nimalo mi ne smeta.« Stari vampir je ponovno nestao u izmaglici i vratio se u ć eliju. Lijeno je sjeo na stolac i pogledao muš karce s druge strane beskorisna svjetlosnog zida. »Zar ć emo ovako razgovarati?« upitao je. »Vi na svojoj strani, ja na svojoj? Jako nepristojno.« »Nismo doš li č avrljati, gospodine Rusmanov«, rekao je Paul Turner zakorač ivš i naprijed. »Doš li smo Vam postaviti pitanja i


oč ekujemo odgovore. Ako biste radije da Vam ih postavim unutar ćelije, meni to ne smeta. Ne bojim Vas se.« »Onda Vas lijepo molim da mi se pridruž ite«, odgovorio je Valentin. »No, smatram da biste mogli biti toliko uljudni i reć i mi svoje ime i č in. Ne vidim kako bih te djelić e informacija iskoristio za nečasne radnje.« »Zovem se bojnik Paul Turner«, odgovorio je uš avš i kroz barijeru i ignorirajuć i Sewardove ljutite poglede. Priš ao je mjestu gdje je Lamberton već pripremio još jedan plastič ni stolac. Podignuo ga je i postavio bliž e Valentinu koji je vlastito sjedalo okrenuo prema časniku za sigurnost. »Siguran sam da Vas ne iznenađuje č injenica da se ovaj razgovor snima. Također Vas obavješ tavam o tome č isto iz svoje pristojnosti jer ne moram to učiniti.« »Primio na znanje«, rekao je Valentin. »Jako cijenim Vaš u iskrenost.« Časnik za sigurnost je kimnuo i pogledao svog direktora. »Nastavite, bojniče Turner«, rekao je admiral Seward. »Valentine Rusmanov«, započ eo je Turner. »Biste li ponovili ponudu koju ste sinoć iznijeli poručniku Carpenteru?« »Naravno«, rekao je Valentin pruž ivš i duge noge ispred sebe i prekriž ivš i ih na glež njevima. »Ponudio sam mladome gospodinu Carpenteru pomoć pri uniš tenju svoga brata Valerija i nanovo ož ivljenog grofa Drakule. U zamjenu za to traž im neogranič en imunitet od strane ove organizacije i svih njoj sličnih na svijetu.« »Ta ponuda vrijedi i danas?« »Dakako.« »Prije nego š to se dotaknemo detalja Vaš e ponude«, rekao je Paul Turner, »imam dva pitanja za Vas. Prvo: zaš to biste uč inili neš to takvo? Drugo: zašto očekujete da Vam vjerujemo?« ≡ Nakon što je Valeri napustio radnu sobu na drugom katu njegova zdanja u Zapadnoj osamdeset i petoj ulici, Valentin je dugo gledao kroz prozor. Helikopter koji snima vijesti je nadlijetao Central Park uperivši


snopove svjetlosti u isprepleteno drveće. U daljini, sitni parovi blicajućih svjetala sjali su nad pistama Newarka i La Guardije označavajući neprekidan tijek slijetanja i polijetanja. Valentin nije primjećivao ništa od toga. Um mu je upravo lutao stazama prošlosti. Sjetio se vremena prije Drakuline smrti. Sjetio se kao je bilo biti podređen, živjeti pod jarmom i u sjeni drugoga, odgovarati samo na njegove pozive i vabljenja. Kao pas. Sjetio se kako je bilo biti najmlađi, stajati u sjeni svoje braće, pogotovo Valerija, omraženog, glupog, arogantnog Valerija koji nikada nije napuštao gospodareve skute poput krvosljednika koji dašće uz gospodarev bok. Sjetio se kako se osjećao, pomislio na sve gadosti koje će morati izvršiti, na sve ono čega će se morati odreći da bi se vratio kući. Istog trena je donio odluku. »Nikad više«, prošaptao je. »Nikad više.« Okrenuo se od prozora, pozvao Lambertona i rekao mu da otkaže večerašnje slavlje. Lamberton je podigao obrvu. Svetkovina Svih svetih, godišnja zabava s obvezom crne kravate i fraka gdje je hrana predstavljala živući meni iz svih krajeva svijeta, bila je jedan od omiljenih društvenih događaja njegova gospodara. No, odmah je napravio kako mu je rečeno i ostavio Valentina na miru. Sljedeće jutro je Valentin ponovno pozvao svoga odanog pomoćnika i rekao mu da ga otpušta iz službe. »Razumijem«, rekao je Lamberton besprijekorno profesionalno. »Smijem li upitati koji je dio moje službe bio nedovoljan, gospodine? Bio bih zahvalan na toj spoznaji jer se želim pokušati popraviti.« »Sasvim dobro znaš da je tvoja služba i više nego uzorna, Lambertone«, odgovorio je Valentin. »Cijenim Vaše mišljenje, gospodine«, odgovorio je. »No u tom slučaju nipošto ne razumijem zašto sam otpušten iz službe, gospodine.« Valentin je pogledao starog prijatelja s neizmjernom toplinom u očima. »Donio sam odluku, Lambertone«, polako je rekao. »Odluku koja će me dovesti u veliku opasnost i nemam srca tražiti od tebe da je dijeliš sa mnom. Ne namjeravam se vratiti svome bratu i njegovu gospodaru. Zapravo planiram učiniti suprotno od toga. Uskoro ću otputovati u Englesku gdje se namjeravam predati Crnoj svjetlosti i ponuditi im svoje usluge pri uništenju Valerija i Drakule.« Radnu sobu je zaposjela tišina dok je Lamberton vagao težinu


gospodarevih riječi. Naposljetku je rekao: »U tom slučaju odbijam Vaše otpuštanje.« »Molim?« »Nikada nisam mario za Vašega brata Valerija, gospodine«, rekao je Lamberton s bljeskom u očima. »Oduvijek sam ga smatrao pompoznom budalom, ulizicom koji je proveo cijelo stoljeće pokušavajući oživjeti mrtvog gospodara jer ne može živjeti život u kojemu mu nitko ne govori što da radi. Alexandru je barem bio svoj čovjek; nisam plakao zbog njegove smrti, no smatram ga vrijednim kao tisuću Valerija.« Sluga je govorio sve strastvenije. »Nemam želju provesti život plazeći ni za kime«, nastavio je. »Ni za Valerijem, ni za njegovim gospodarom. Bila mi je čast služiti Vam proteklo stoljeće i više od toga i davno sam se zarekao samome sebi da nikada neću služiti nikome drugome. Davno sam ispunio svoje sitne ambicije i ponosim se životom koji sam proveo uz Vas. Ne želim vidjeti kako Drakula uništava sve što smo izgradili niti želim vidjeti kako razdire ovaj svijet samo zbog arogancije i želje za uništavanjem. On i Valeri su tek ostaci iz odavno umrlog svijeta i rado bih vidio kako nestaju iz ovoga.« Valentinove oči su se raširile dok je Lamberton govorio. Nikad u proteklih sto godina nije čuo svoga slugu da govori s ovim žarom. Osjećaj nenadmašivog ponosa mu je ispunio grudi i zadivljeno se nasmiješio. »Odlično«, rekao je. »Onda ostaješ na svome radnom mjestu. Molit ću te da započneš s pripremama za putovanje.« »Odlično, gospodine«, rekao je Lamberton, a kutovi usana su mu se podigli u najmanji smiješak na svijetu. Tad je odlebdio iz radne sobe i lagano zatvorio vrata za sobom. »Rekao bih da su moji razlozi oč igledni č ak i vama«, odgovorio je Valentin uz smiješ ak. »Nemam ž elju vidjeti Drakulu kako se ponovno uzdiž e. A š to se mojih motiva tič e, evo vam ovaj. Svi ste još uvijek živi.« »Kako to mislite?« rekao je Turner uz pozoran pogled. »Toč no tako kako sam rekao, dragi bojnič e. Preda mnom stoje direktor Crne svjetlosti, č asnik za sigurnost, č lanovi obitelji Holmwood i Carpenter. Da sam doš ao s paklenim planom da uniš tim Odjel 19 iznutra, mogao bih samo izić i iz vaš eg ultraljubič astog


skloniš ta i otkinuti vam glave s ramena. Ali nisam to uč inio. Ako to ne smatrate dostojnim dokazom moje iskrenosti, onda ne znam š to bih vam rekao.« »Recimo da Vam vjerujemo«, rekao je Turner. »Objasnite mi š to nam točno nudite.« Valentin je prevrnuo oč ima i pogledao Lambertona koji je cijeli razgovor promatrao kao da se dosađuje. »Neć ete nikada pobijediti Drakulu ako on dosegne svoju punu snagu«, rekao je. »To ć e biti nemoguć e. Imate malenu š ansu pobijediti moga brata, č ak i sa svim ljudima i tim ljupkim kolcima koje nose. Drakula je prema Valeriju kao rotvajler prema pudlici. Ako vam ne pomognem, uzdić i ć e se i svi ćete umrijeti.« »A s Vama? Kako ćete nam pomoći da ga pobijedimo?« »Ne mogu vam jamč iti da je to moguć e«, odgovorio je jednostavno. »Moja ć e pomoć najvjerojatnije samo odgoditi ono neizbjež no. Ali obeć avam vam, sa mnom uza se ć ete imati barem š ansu. Malenu, ali ipak šansu. Bez mene nećete.« Valentin je gledao ravno u Jamieja dok je govorio, a Jamie se trgnuo od jač ine besmrtnog pogleda. Pogledao je niz muš karaca uz admirala Sewarda koji ga je tiho promatrao. Izgledao je jako blijed pod fluorescentnim svjetlima pritvora. Zna da Valentin govori istinu, shvatio je Jamie dok su ga prolazili trnci od straha. Sami ne možemo zaustaviti Drakulu. »Za Vaš prijedlog koji nije niš ta viš e nego obeć anje da ć ete nam pokušati pomoć i pri uniš tenju svojeg nekadaš njeg gospodara, Vi oč ekujete da ć emo Vam dopustiti da ubijate nevine ljude dokle god ste živi. Jesam li u pravu?« upitao je bojnik Turner. »Jeste«, odgovorio je Valentin zlobno se smiješ eć i. »Ali bojim se da to nije sve što tražim.« »Sto biste još ?« zarež ao je Turner. »Ključ eve Petlje? Svaki dan po jednu djevicu?« »Sarkazam je najniž i oblik dosjetljivosti«, odgovorio je hladno Valentin. »I ne, ne traž im niš ta tako vulgarno. Samo ž elim priliku da porazgovaram s gospodinom Carpenterom nasamo. To je sve.« Jamie je na sebi osjetio poglede svih č lanova Posebne skupine Nultog sata i lice mu se užarilo. »Sa mnom«, ponovio je. »Zašto biste htjeli razgovarati sa mnom?«


»Uniš tili ste moga brata, gospodine Carpenter«, rekao je Valentin, »a poznavao sam i Vaš eg djeda. Mislim da itekako imamo o č emu razgovarati, zar ne?« Jamie je brzo pogledao admirala Sewarda pa onda opet Valentina. »Mož da i imamo«, rekao je. »A mož da i nemamo. Ali rado ć u saznati, ako je to sve što trebam učiniti.« »Odlič no«, rekao je Valentin. Skoč io je iz stolca i priš ao barijeri zaustavivši se metar dalje od Jamieja, pomno ga promatrajući. »Doista mu nalikujete«, rekao je Valentin. »Doista nalikujete svome djedu.« »Odstupite od barijere«, upozorio ga je bojnik Turner. »Vidio sam samo njegov portret«, rekao je Jamie osjetivš i kako se utapa u Valentinovim sivim oč ima. »Umro je prije nego š to sam se rodio.« »Mogli biste mu biti dvojnik«, rekao je Valentin. Zrak medu njima je bio pun napetosti, kao da ultraljubič asta barijera odaš ilje polje statičkog elektriciteta. »Gospodine Rusmanov, odmaknite se od barijere«, rekao je Turner ledenim glasom. »Drugi put Vas neću moliti.« Valentin je trepnuo i prekinuo čaroliju. »Isprič avam se«, glatko je rekao. »Molim Vas, nastavite s pitanjima.«


24. ČETVRTI MUŠKETIR Gotovo tri sata kasnije muš karci iz Posebne skupine Nultog sata krenuli su niz hodnik pritvora. Ispitivanje je dobro proš lo, zapravo je nadmaš ilo i najoptimistič nija oč ekivanja. Valentin je održ ao riječ , rekao im je sve š to su ž eljeli znati. Nije im ogranič io saznanja samo na Drakulu i Valerija, poticao ih je da se raspitaju o vampirskom ž ivotu, a kad bi dobio pitanje na koje nije znao odgovor, kratko bi pogledao Lambertona koji bi se odmah snašao. Informacije su dotjecale takvom brzinom, sve moguć e o poznatim vampirskim nastambama i kongregacijama, o crnim trž iš tima krvi, o osviješ tenosti vampirske zajednice š to se tič e organizacija poput Crne svjetlosti, o taktikama kojima se koriste da bi ih izbjegli. Seward je morao prekinuti sastanak i zakazati novi odmah sljedeć e jutro. Namjeravao je provesti ostatak dana formulirajuć i strukturirani pristup ogromnoj količ ini podataka koju Valentin Rusmanov nosi u svojoj glavi. Dok se dizalo penjalo prema gornjim razinama Petlje, operativci su izlazili jedan po jedan, svaki na svom katu. Jamie je htio izić i na razini B. Htio je malč ice srediti misli u svojoj sobi, a onda krenuti po Larissu. No, kad je zakorač io, osjetio je ruku na svom ramenu. Okrenuo se i vidio admirala Sewarda kako ga čudno gleda. »Trebam Vas u svom uredu, poruč nice Carpenter«, rekao je Direktor. »Odmah, gospodine?«, upitao je Jamie. »Odmah.« »Da, gospodine«, odgovorio je gledajuć i kako se siva vrata zatvaraju pred njim. ≡ Admiral Seward mu je otvorio vrata svog ureda te č ekao da uđe i zatvori vrata za sobom. Jamie je strpljivo č ekao da se Direktor smjesti za stolom i skine sako.


»Dobio sam odgovor iz Pekinga«, rekao je. »Za manje od č etrdeset i osam sati. Izuzetno! To je novi rekord za PBS6.« »Što su rekli, gospodine?« »Istraž uju okolnosti u kojima su se kineski drž avljani naš li na Aristei i obećavaju da će nas obavijestiti. Standardno.« »Možemo li im poslati neku ekipu u ispomoć?« »Mož emo«, odgovorio je Seward. »Vjerojatno ć u to i napraviti. Ali sve š to ti sada mogu reć i je da znam š to ć e mi odgovoriti. Zahvalit ć e za pomoć , ali reć i da je ne trebaju i da ć e nas obavijestiti kao je budu trebali.« »Ali neće trebati, je li tako?« »Tako je.« Nastala je duga tiš ina koja nije bila nimalo ugodna. Oč igledna zabrinutost na Direktorovu licu bila je nepodnošljiva. »Shvać aš , zar ne«, započ eo je, »da razlog Valentinova boravka ovdje mož e biti i taj da ti se osveti zbog onoga š to si uč inio Alexandruu?« Jamie se trgnuo. »Ne razumijem, gospodine«, odgovorio je. »Ako me htio ubiti, mogao je to uč initi u onom domu za starce. Zaš to bi prolazio kroz sve ovo?« »Ne znam, Jamie«, rekao je Seward trljajuć i oč i. Izgledao je staro i umorno. »Mož da se radi o planu koji još ne mož emo sagledati do kraja. Mož da se samo ž eli zabaviti. Mož da sam u krivu, mož da su njegovi razlozi baš oni koje je naveo. Ali moraš znati sve moguć nosti, Jamie, jer ja ti neć u narediti da razgovaraš s njim. Tu odluku prepuštam tebi.« »Zašto, gospodine?« »Zato š to nijedna informacija na svijetu nije vrijedna izlaganja jednog operativca milosti i nemilosti vampira prve prioritetne razine protiv njegove volje«, odgovorio je Seward. »Mnogi naš i postupci se nalaze u sivim područjima morala. To je naš teret i nekima je teži nego drugima. Ali ne bacamo svoje ljude vukovima, Jamie. Ne riskiramo ž ivote naš ih ljudi zbog hirova č udoviš ta. A neć emo poč eti niti sada dok ja zapovijedam.« »Hoć e li prestati odgovarati na pitanja ako ja ne razgovaram s njim?« upitao je Jamie. »Tako je rekao«, odgovorio je Seward. »Zeli razgovarati s tobom


sutra prije nego š to nastavimo s ispitivanjem. Ponavljam, Jamie, neć u ti narediti da ideš tamo. Ali ako misliš da to mož eš podnijeti, neć u te niti spriječiti. Ti odluči.« Jamie je pomislio na sve ž ivote koje bi Valentinove informacije mogle spasiti, sjetio se kako je bespomoć no stajao ispred Alexandrua, pokušavao je zamisliti Drakulinu moć. »Uč init ć u to, gospodine«, rekao je. »Sutra ujutro, baš kako je rekao.« »Pratit ć emo te cijelo vrijeme«, odgovorio je Seward. »Ali neć emo smjeti poslati nikoga dolje s tobom. Valentin je naglasio da ž eli biti nasamo s tobom, a on mož e otkriti bilo koga č ak i da je udaljen dva kilometra.« »Ionako nije bitno, gospodine«, rekao je Jamie sa sramež ljivim osmijehom na usnama. »Kako to?« »Jer ako me Valentin odluč i ubiti, mož emo postaviti sve raspoložive operativce u pritvor i to ga neće spriječiti.« Dvojica muš karaca su razmiš ljala o odvratnoj istini u Jamiejevim riječ ima. Stajali su u najtajnijem i tehnološ ki najnaprednijem i najnaoruž anijem vojnom postrojenju u zemlji, ali nekoliko stotina metara pod njima opuš teno je sjedilo jedno bić e koje nikada ne bi mogli zaustaviti ako bi im odluč ilo nauditi. Osjeć ali su se kao da stoje u živom pijesku. Oglasio se interkom na Sewardovu stolu i obojicu ih trgnuo iz raz miš ljanja. Jamie se tupasto nasmijao Direktoru, na š to je ovaj uzvratio i javio se na interkom. Odmah se začuo glas operativca Marlowa. »Gospodine, imamo situaciju na razini B koja zahtijeva Vaš u pozornost.« »Kakvu situaciju?« »Priveli su dječ aka civila sinoć nakon š to je uputio poziv hitnoj služ bi samo da privuč e naš u pozornost. Pokupila ga je ekipa B-9 u Derbyshireu nakon š to je uniš tila dvojicu vampira koji su ga htjeli ubiti. Proveo je noć u sigurnoj kući, gospodine.« »Onda«, rekao je Seward nestrpljivo. »Stavite ga u karantenu, objasnite mu š to ć e se dogoditi njemu i njegovoj obitelji ako ikome iš ta kaž e, ostavite ga nasamo dvadeset i č etiri sata da promisli o


svojim postupcima i poš aljite kuć i nakon toga. Zaš to me uopć e zamarate s ovim?« »Imam dva razloga, gospodine«, rekao je Marlow glasom roditelja koji pokuš ava neš to objasniti svom djetetu. »Prvo, kako su vampiri znali gdje se on nalazi? Ne mogu nikako nadzirati cijeli sustav hitnih poziva traž eć i neš to nadnaravno jer je prevelik. Zato imamo Echelon da nam to filtriraju.« »Znam zaš to imamo Echelon, Marlowe«, odbrusio je Seward. »Prijeđi već jednom na stvar.« »Da, gospodine. Stigli su tamo prije naš e ekipe š to znač i da su primili obavijest o pozivu kad i mi. Kako je to moguće?« »Bož e dragi«, proš aptao je Jamie. Slika nasmiješ enog Thomasa Morrisa mu se pojavila u glavi. »Vampiri imaju prilaz Echelonu.« »Kako je to moguć e?« upitao je Seward mnogo nesigurnije nego što je namjeravao. »Postoje samo dvije nadzorne postaje: GCHQ i ... « »Ovdje«, rekao je Jamie. »Informacije cure iz Petlje, gospodine. Mora tako biti. GCHQ ne pretražuje nadnaravno.« »Kriste«, rekao je Seward. »Marlow, jesi li još na vezi?« »Da, gospodine«, odgovorio je njegov pomoć nik. »Sto ž elite na napravim?« »Odmah uniš ti sve glasine o ovome«, rekao je. »Ne smije znati nitko osim ljudi koji već znaju. Sa mnom je poruč nik Carpenter; tko je s Vama?« »Bojnik Turner, gospodine.« »U redu. Ne dirajte dnevnike, zapisnike niti baze podataka. Ne ž elim da oni iz Komunikacija znaju da provjeravamo. Zelim preporuku od bojnika Turnera o daljnjim postupcima u 19.00 sati. Jasno?« »Jasno, gospodine«, rekao je Marlow. »Odlično. A koja je druga stvar?« »Molim?« »Rekli ste da dvije stvari zahtijevaju moju pozornost. Koja je druga?« »Oprostite, gospodine. Civil kojeg su sinoć priveli je onaj dječ ak koji je bio ozlijeđen iste noć i kad je poruč nik Carpenter stigao u Petlju, gospodine.« Jamie se iznenadio. »Matt? Doveli su Matta?«


»Tako je. Matt Browning je tu.« »Pa š to onda?« upitao je Seward. »Odjel za sigurnost ima protokole za sve postupke s civilima. Ne razumijem zaš to mi govorite sve ovo, Marlowe. »Isprič avam se, gospodine. Govorim Vam zato š to je na pitanje zbog č ega je uputio poziv odgovorio da se pokuš ava vratiti u Petlju. Cini se da je glumio amneziju koju su mu dijagnosticirali nakon š to se probudio iz kome.« »I?« »Pitali smo ga zaš to se tako ž arko ž eli vratiti u Petlju i rekao je da mu je poručnik Carpenter rekao da se vrati. Gospodine.« Seward se sledio i polako okrenuo Jamieju. »Ostanite na vezi«, rekao je Marlowu i pogledao Jamieja nepokolebljivim licem kao isklesanim od kamena, s izrazom neopisive razočaranosti. »Jamie«, nastavio je tiho i prijeteći. »Želiš li mi možda nešto reći?« Jamie je duboko udahnuo. »Gospodine, nije da vam želim reći ... « »Reci mi što si napravio«, viknuo je Seward. Jamie je progutao knedlu i počeo govoriti. Jamie je čekao u hodniku iza ambulante naslonjen na zid pokušavajući izgledati kao da ga nije briga. Glava mu je bila spuštena jer je u rukama držao otvoren fascikl i pravio se da čita. Zapravo je cijelo vrijeme gledao dvokrilna vrata ambulante udaljena četrdeset metara niz hodnik. Nisu mu dopustili da vidi Matta Browninga otkako se ovaj probudio iz kome. Operacijska dvorana je bila obilježena vrpcom; dječak se nalazio u potpunoj izolaciji. Smjeli su ući samo liječnik i medicinska sestra koja se brinula o njemu, a ni oni nisu smjeli razgovarati ni o čemu drugome osim o njegovu liječenju. Jamie je shvatio da se radi o protokolu. Dječak je ležao u najtajnijoj vladinoj ustanovi u zemlji i jedini način da se sigurno vrati svojoj kući i svom životu bio je da ne vidi i ne čuje ništa što bi ga moglo učiniti sigurnosnim rizikom. Jamieja nije bilo briga što je tako najbolje. Osjetio je snažnu povezanost s tim dječakom iako nikada nisu razgovarali. Mattov život se sasvim promijenio istoga dana kad i njegov. Tijekom tamnih noći koje su uslijedile, dok se borio da se sasvim ne izgubi u užasu koji ga je okruživao, Jamie je tražio razumijevanje kod tinejdžera


koji nije bio pri svijesti. Posjećivao ga je svaku noć i povjeravao mu se, sretan što ima nekoga tko mu ne može lagati i manipulirati njime. No to nije bilo sve. Jamie je već bio u Petlji nekih sat vremena kad je Matt stigao, gotovo mrtav nakon što mu je Larissa iščupala grlo. Larissa to nije htjela, čak je tvrdila da se i ne sjeća da je to učinila. Jamie joj je vjerovao. Bila je to jedna od mnogih stvari na popisu zbog kojih se osjećala krivom i zato mu je odbila pomoći kad joj je objasnio svoj plan. No htjela ona to ili ne, zamalo je ubila Matta i prizor blijedog dječaka u kritičnom stanju je bio mnogo jače upozorenje nego stotine onih koje je dobio prilikom obuke. Matt je bio jedva živi dokaz da ovo u što se upustio nije avantura niti igra, nego ozbiljna borba za život ili smrt. Otkad se Matt probudio, Jamie je stalno tražio dozvolu za posjet od admirala Sewarda. Bio je toliko naporan da je Direktor naposljetku zaprijetio suspenzijom. Jamie više nije molio, ali nije ni odustao. Počeo je pratiti redovitost izmjene osiguranja oko Matta. Nakon tjedan ili dva provedenih u promatranju, primijetio je priliku. Svake večeri je nastupala praznina duga najviše šest ili najmanje tri minute, kad nitko nije nadgledao Matta. Bilo je to uvijek u vrijeme promjene smjene u 8.00 sati kad je dežurni liječnik odlazio predati izvještaj Sewardu. Ured mu se nalazio s druge strane hodnika i trebalo mu je barem deset minuta da se vrati. Problem je bio operativac koji je čuvao stražu pred vratima. Samo jednom ga je netko izički zamijenio; ostatak vremena je odlazio s liječnikom točno u osam, prije nego što mu je stigla zamjena. Ovo se nikako nije smjelo događati i Jamie je odmah trebao obavijestiti bojnika Turnera, glavnog časnika za sigurnost. Umjesto toga je odlučio šutjeti i čekati da provede plan u djelo. Taj trenutak je napokon stigao. Jamie je provjerio koliko je sati i vidio da ima još trideset sekundi do osam. Spustio je vizir na kacigi, ali ne skroz da ne pobudi sumnju. Htio je samo sakriti lice ako netko naiđe i letimice ga pogleda. Čuo je kako se otvaraju vrata ambulante i dva glasa kako odjekuju hodnikom sve tiše i tiše udaljavajući se prema liječnikovom uredu. Točno kao sat, pomislio je Jamie i nasmijao se samome sebi. Malčice je podigao glavu i vidio kako liječnik nestaje u svom uredu.


Operativac je stajao leđima okrenut Jamieju i čekao dizalo. To je bio ključni trenutak. Ako se dizalo otvori i operativac se okrene, Jamie je gotov. Osjetio je kako mu srce tuče malo jače dok se dizalo usporavalo. Vrata su se otvorila i operativac je ušao u praznu metalnu kutiju. Okrenuo se prema hodniku i Jamie se uspaničio jer mu se učinilo da su im se pogledi susreli. Operativčevo lice se nije promijenilo. Vrata su se zatvorila i dizalo ga je odvezlo. Jamie je odmah krenuo prema ambulanti koračajući glasno po betonskom podu. Posegnuo je za vratima, otvorio ih i ušao unutra. Kreveti koji si bili poredani uza zid s lijeve strane, bili su prazni. Jamie se prvo pobrinuo da sazna taj podatak od jedne medicinske sestre. Vrata operacijske dvorane su bila zatvorena i stolac ispred njih je stajao prazan. Neće još dugo, pomislio je Jamie. Požuri. Jamie je brzo prišao vratima i otvorio ih. Matt Browning je nezainteresirano podigao glavu. Raskolačio je oči kad je vidio tamnu priliku kako ulazi unutra. »Tko si... «, započeo je, no Jamie ga je prekinuo. »Tiše«, prošaptao je Jamie. »Ne bih smio biti ovdje. Ako me ulove, obojica ćemo se loše provesti.« »Tko si ti?« »Jamie Carpenter.« »Što hoćeš?« Jamie je zastao. Odjednom više nije bio toliko siguran zašto je želio toliko vidjeti ovog dječaka. »Neću ništa«, napokon je rekao. »Što ti hoćeš?« »Ja hoću kući«, rekao je odmah Matt. »Mogu zamisliti«, rekao je Jamie. »Jesu li ti rekli što ti se dogodilo ?« »Donekle. Rekli su da sam imao nesreću. Ali ne sjećam se.« »Čuo sam. Kad je to bilo?« Mattova ramena su se jedva primjetno napela, ali Jamie je ipak primijetio. »Sjećam se da sam radio za stolom«, rekao je Matt. »Vjerojatno je bilo kasno popodne ili rano navečer. Nakon toga sam se probudio ovdje. Ne sjećam se ničega između toga.« Jamie je dugo gledao u dječaka, a zatim se nagnuo nad njega. »Ne


vjerujem ti«, rekao mu je smješkajući se. Matt je raskolačio oči. »Kako to misliš?« upitao je drhtavim glasom. »Mislim da ti ne vjerujem«, ponovio je Jamie. »Mislim da si ili savršen lažljivac ili rođeni glumac. Mislim da se jako dobro sjećaš što ti se dogodilo. Kad se baviš istim poslom kao i ja, rijetko kad vjeruješ onome što ti kažu.« »Dakle, ti ubijaš vampire?« upitao je Matt opuštenog lica i ramena dok mu se lagani osmijeh pojavljivao na usnicama. Jamie se trgnuo, a zatim nasmijao.« Znao sam«, rekao je. »Znao sam da znaš. Zašto si lagao?« »Nisam znao što će mi napraviti ako im kažem«, odgovorio je Matt. »Pametno«, odgovorio je Jamie. »Sutra će te pustiti, jesu li ti rekli?« »Nisu«, rekao je Matt. »Ne govore mi baš puno.« »Takav je protokol«, rekao je Jamie tiho. »Ne smiju dopustiti da vidiš ili čuješ išta što bi te učinilo rizičnim za sigurnost. Ako ponovno želiš vidjeti roditelje, drži se te priče.« »Došao si ovamo da mi to kažeš?« upitao je Matt smrknuto. »To sam ionako već radio. Zašto si došao?« »Dolazio sam ti u posjete kad si bio u komi«, rekao je Jamie. »Ja sam stigao iste noći kad si se ti ozlijedio. Ne znam ... samo sam te htio upoznati.« »Smijem li te nešto pitati?« rekao je Matt glasno, a Jamie ga je opet ušutkao. »Slobodno«, rekao mu je. »Gdje sam ja? Zašto ti nosiš istu uniformu kao oni što su upali u našu kuću? Djevojka koja me napala je trebala biti mrtva, ali nije. Očigledno je da je vampir ... « »Nemoj razmišljati 0 tome«, brzo je šapnuo Jamie. »Ona se zove Larissa. Nije te htjela ozlijediti.« »Poznaješ je?« upitao je Matt iznenađeno. »Da«, odgovorio je Jamie. »Poznajem je. Komplicirano je ... ali to nije odgovor na tvoje pitanje.« Duboko je udahnuo dok se pripremao prekršiti glavno pravilo Crne svjetlosti. »Ovo mjesto se zove Petlja. To je vojna baza u potpunoj tajnosti. Tu se nalazi ogranak vlade poznat kao Odjel 19, a taj odjel nadzire nadnaravne aktivnosti. Ja sam operativac. To je nešto kao vojnik, ali tajni vojnik. Tu nas ima stotine, a još više izvan zemlje. Sve u


svemu, ležiš usred najveće tajne na svijetu.« Matt je dugo zurio u strop i Jamie se na trenutak pobojao da ga je prebrzo zatrpao velikom količinom informacija. Tad je rekao nešto što Jamie nikako nije očekivao. »Zvuči odlično«, rekao je. »Kako se mogu ubaciti?« »Ubaciti?«propentao je Jamie. »Da, ubaciti. Kako mogu postati poput tebe?« »Nije to tako jednostavno«, rekao je Jamie. »Većinu operativaca su doveli iz redova vojske i policije. Ja sam imao sreće jer sam potomak jednog od osnivača.« »Molim?« »Nemam vremena«, rekao je Jamie gledajući na sat. Već je proveo dvije minute u ambulanti. »Ako to stvarno želiš, onda ti mogu jedino savjetovati da sam nađeš put natrag.« »Kako ću to?« upitao je Matt uzbuđeno. »Ne znam«, odgovorio je Jamie. »Činiš se kao pametan momak, snađi se. Ne smiješ im pokazati da znaš. Moraš im dopustiti da te odvedu kući. Ne znam što bi napravili da saznaju da si im lagao. Ja ti ne bih smio pomoći jer bi bilo još gore da otkriju kako sam te posjećivao. Znači kad izađeš, potrudi se da se vratiš. Jedino to ti mogu reći.« Jamie se odmaknuo prema vratima. »Čekaj«, rekao mu je Matt. »Zašto mi pokušavaš pomoći?« »Ne znam«, rekao je Jamie uz veliki osmijeh. »Jednostavno imam neki osjećaj. Ne znam zašto. Sretno.« Tad je otvorio vrata i istrčao što je brže mogao. Na njegovu satu je pisalo 20:02:41; prošle su već dvije i pol minute. Psovao je samoga sebe zbog nebrige i shvatio da se uopće ne kaje. Bio je uvjeren da je napravio pravu stvar time što je našao Matta i rekao mu što se događa. ≡ Nastao je trenutak tišine i direktor Crne svjetlosti je eksplodirao. »Usprkos tome š to sam ti toliko puta objasnio zaš to ne smiješ !«, vikao je oč iju už arenih od ljutnje. »Svaki put si mi rekao da shvać aš . Stajao si tu gdje sada stojiš i lagao si mi, Jamie. Mogu te izvesti pred vojni sud zbog toga!« »Jasno mi je, gospodine«, rekao je Jamie gledajuć i u Direktora.


»Doista mi je žao, gospodine.« Seward ga je dugo gledao bijesnim oč ima koje je naposljetku protrljao rukama. Odjednom više nije bio tako ljut, samo iscrpljen. »Shvaćaš li da si upravo priznao kršenje nemalog broja pravila?« »Shvaćam, gospodine. Prekršio sam popriličan broj.« »Itekako«, odgovorio je Seward. »Popriličan broj.« Direktor se naslonio u naslonjač i razočarano gledao u Jamieja. »Sto ć u sada napraviti, Jamie?« upitao je. »Da si na mom mjestu, što bi učinio?« »Ne znam, gospodine«, odgovorio je, a ž eludac mu se prevrtao jer je shvatio da mu karijera u Crnoj svjetlosti visi o niti. »Mislim da bih napravio ono što smatram najboljim za sve, gospodine.« Seward ga je pogledao i najslabiji moguć i osmijeh mu se pojavio na usnama. Nagnuo se naprijed i ponovno progovorio u interkom. »Marlow?« »Da, gospodine?« »Odmah dovedite gospodina Browninga u moj ured. Zamolite bojnika Turnera da ide s Vama i potrudite se da vas š to manje ljudi vidi.« »Da, gospodine«, rekao je Marlow. »Krećemo odmah.« Seward je ustao od svog stola i priš ao naslonjač ima koji su stajali ispred velikog kamina. Strovalio se u jedan od njih i pokazao Jamieju da sjedne na drugi. Seward je uzeo jednu cigaru iz kutije na stolić u i upalio je dugač kom drvenom š ibicom. Tad se naslonio i okrenuo Jamieju. »Kako ć e ovo završ iti, Jamie?« upitao je ispuhujuć i oblak plavič astog dima. »Kakvo dobro mož e izić i iz ovoga za tog jadnog dječaka?« »Dopustite da mu pomognemo, gospodine«, odmah ć e Jamie. »Pametan je, gospodine, a oč igledno i hrabar. Ja se mogu pobrinuti za njega, stavit ću ga u svoju ekipu, pokazati mu ... « »Ne dolazi u obzir«, odrezao je Seward. »Prilagodio sam pravila kad je trebalo primiti tebe. Neć u to ponovno uč initi samo zato da ti dobiješ vrš njaka. Ako ostane tu, neć e stupiti nogom iz baze dok ne dovrši obuku. Je li jasno?« »Da, gospodine«, odgovorio je Jamie. Bio je razoč aran š to Direktor neć e dopustiti Mattu da se pridruž i Jamiejevoj ekipi, ali bilo mu je


drago š to Seward barem razmatra moguć nost da Matt ostane u Crnoj svjetlosti. »Ovo neće ništa nadoknaditi, Jamie«, rekao mu je Seward. »Ovo što ti pokušavaš ga neće vratiti.« »Ne razumijem, gospodine«, rekao je Jamie zbunjeno. »Frankenstein«, pojasnio je Seward. »Matt ga neć e moć i nadomjestiti. Gubitak neće postati ništa podnošljiviji.« Jamie se osjećao kao da gubi naslonjač pod sobom. Pokušavam li doista to? Iskorištavam li tog jadnog dječaka da nadoknadim Frankensteina? »Ne bih rekao da to pokuš avam, gospodine«, rekao je Jamie nesigurno. »Ako je tako, onda to nisam znao.« »Siguran sam da nisi«, rekao je Seward gledajuć i tinejdž era s gotovo oč inskim osmijehom. »Ti si mnogo stvari, ali nisi okrutan. Siguran sam da si postupio u najboljoj namjeri.« Tiš ina se spustila na dvojicu muš karaca koji su bili toliko različ iti po godinama i iskustvu i toliko slični po temperamentu i ljubavi prema poslu koji im je povjeren. Jamie je dugo gledao kako se povija dim iz Sewardove cigare i napokon je odlučio progovoriti. »Kakav je bio, gospodine?«, upitao je. »Na koga misliš?« upitao je Seward iako je znao odgovor. »Na Frankensteina, gospodine«, odgovorio je Jamie. »Kad je bio mlad. Prije nego što sam ga ja poznavao.« Seward je nekoliko trenutaka razmatrao koliko toga treba otkriti tinejdž eru pored sebe. Njegova sjeć anja na Frankensteina su bila slož ena, obiljež ena bolom i strahom jednako kao trijumfom i prijateljstvom. »Bio je č ovjek«, polako je odgovorio. »Jednako pun mana kao i bilo tko drugi, mož da č ak i viš e. Ali š to je još bitnije, bio mi je prijatelj.«


25. OSVIJETLJENI GRAD, PRVI DIO PARIZ, FRANCUSKA 23. KOLOVOZA 1923. Frankenstein se naslonio u naslonjač u, a gusto isprepleteno pruć e ugodno je zaš kripalo pod njim. Povukao je veliki gutljaj vina i pogledao svoje druš tvo za tu več er. Lijepo su se skupili oko jednog od okruglih stolova Cafe de Floresa na š irokom ploč niku Bulevara SaintGermain. Izgubio je nit razgovora i bio je zadovoljan š to samo promatra i sluša. Njemu slijeva su Jean Hugo, Ernest Hemingway i Gertrude Stein vodili uzavrelu debatu o prednostima i nač elima umjetnič kog mecenata. Frankenstein je znao i bez prać enja detalja da je njihovo neslaganje uzrokovao neki mladi francuski pisac koji je prekjuč er bio na več eri kod gospođe Stein. Hemingway ga je prezirao i jako se uvrijedio što je morao sjediti za istim stolom kao i on. Stein se drž ala poprilič no razumnog argumenta da ć e u svoju kuć u pozivati svakoga tko joj padne na pamet, a Hemingway u buduć nosti bez problema mož e odbiti pozive ako mu to toliko smeta. Hemingway, taj nagli, ratoborni Amerikanac je polako poprimao ljubič astu boju i ritmič ki stiskao i opuš tao š ake, š to je bio jasan znak da ć e uskoro potpuno izgubiti uzde nad svojom nezgodnom naravi. Hugo je to također vidio i pokuš ao je smiriti situaciju. Predlož io je kompromis, no nijedna strana nije htjela popustiti. Stein je mirno sjedila s njegove lijeve strane, milog i razumnog izraza lica, dok je Hemingway zdesna ispuš tao dim poput lokomotive i borio se sa samokontrolom. Frankenstein ih je gledao nekoliko minuta, a zatim se okrenuo ljudima s desne strane. Jean-Luc Latour, jedini u tom druš tvu kojeg je doista smatrao prijateljem, je raspravljao o umjetnosti s Pablom Picassom i Jeanom Cocteauom už ivljeno gestikulirajuć i svojim blijedim, vitkim rukama dok im je opisivao uzbudljivost novonastalog pokreta Nove objektivnosti, koji je u zadnje vrijeme pož njeo mnogo uspjeha u pariš kim salonima i kafeima. Govorio je druš tvu kako je doista


impresioniran radom Andrea Deraina i jako je ž elio č uti Picassovo mišljenje o svemu tome. Picasso nije ž elio brzati sa sudovima, barem ne još , dok se Cocteau slagao koristeć i velebne fraze, hvaleć i ono š to je nazvao »povratkom u red« koji se pronio europskom umjetnoš ću u godinama nakon Velikoga rata. Nazvao je to prilež nicom njemač ke Nove objektivnosti koja je poduzela prve korake da se raspuknuti kontinent vrati na puteve uzvišenosti. Frankenstein je doista cijenio umjetnost i knjiž evnost, ali je beskrajnu debatu oko dvaju stupova kulture smatrao zbilja dosadnom. Koriš tenje vlastitih sposobnosti za kritiku tuđeg rada umjesto da stvoriš neš to svoje, to je smatrao najgorim oblikom intelektualnog povlađivanja. Mogli bi se reć i da je več er proš la ugodno, uz krepku sjevernoeuropsku več eru u Brasserie Lipp i nekoliko boca izuzetnog Lynch-Bagesa u toplini pariš ke noć i. No, strpljenje ga je polako napuš talo zbog beskrajnih razgovora o svakom najbeznač ajnijem aspektu moderne kulture, a vodila ih je grupica egoistič nih ljudi koji su ionako ž eljeli razgovarati samo o sebi. Zato mu je laknulo kad je Latour napokon ustao i objavio, uz oč ekivanu kiš u bockanja i negodovanja, da on i Frankenstein moraju ići. »Opet«, viknuo je Picasso. »Zaš to svaka več er mora završ iti time da se vas dvojica odš uljate negdje u noć ? Tako se ponaš aju ljubavnici, a ne prijatelji. Jeste li vas dvojica zaljubljeni jedan u drugoga?« »Neć u poreć i da volim ovog č ovjeka«, rekao je Latour ovlaš pogledavš i č udoviš te. »Ali reć i da smo ljubavnici bi bila neistina. Jednostavno imamo drugi dogovor i naž alost, bojim se da nas nijedan od vas ne smije pratiti tamo.« »Gluposti«, frknuo je Hemingway, sav uspuhan od ljutnje. »Kakvo je to mjesto u Parizu koje bi primilo takve poput vas, a nas ne bi? Zahtijevam da nam kažete.« »Bio bih presretan kad bih mogao, Erneste«, odgovorio je Latour glatko i pomirljivo. »Vjeruj mi kad ti kaž em. Ali pravila koja upravljaju naš im odrediš tem nisu otvorena za moje tumač enje, a kamoli krš enje. Moramo se oprostiti.« »Pusti ih neka idu«, odmahnula je Stein rukom. »Ionako su mi


postali dosadni.« »I meni«, slož io se Cocteau, no spustio je glavu č im mu je Frankenstein uputio jedan od svojih pogleda. »Onda je najbolje da pođemo«, rekao je Latour toplo i prijateljski. »Isprič avam se š to naš e druš tvo več eras nije bilo po vaš em ukusu. Pokušat ćemo vam to nadoknaditi. Možda sutra?« Svi su promrmljali da se slažu. Znali su da će i sutrašnja večer proći na isti nač in kao i ova, uz slič ne razgovore i slič an nelagodni, no već uvjež bani kraj. Taj uzorak se ponavljao već dva mjeseca, bez ijednog odstupanja. Frankenstein i Latour su napustili kafe i krenuli u parišku noć. Put ih je odveo sjeverno na Rue de la Cite i preko Ile de la Cite, pred ogromnu gotič ku fasadu katedrale Notre Dame i gomilu vjernika i turista te istoč no na Rue de Rivoli, prema sjaju Place des Vosgues, rezidencijalnoj četvrti otvorenoj 1612. u čast vjenčanja Luja XIII. »Ne znam zaš to stalno trpiš te njihove insinuacije«, ljutio se Frankenstein dok su njih dvojica hodali, a Seina je oplakivala svoju kamenu obalu s njihove desne strane. »Ja se moram boriti iz sve snage da ne razbijem bocu o Picassovu glavu. Baš me zanima š to bi on i Hemingway rekli na to.« »Tvoja strast je mož ebitno tvoja najbolja osobina, prijatelju«, rekao je Latour uz osmijeh. »Moja samokontrola je moja. Kakvo dobro bi iziš lo od razbijanja te ć elave lubanje, osim trenutač nog zadovoljstva zbog tog samog č ina? Izopć ili bi nas iz pariš kog druš tva i iako znam da ti se to sada ne č ini kao neki gubitak, drugač ije bi mislio kad bi se to doista dogodilo.« »Možda«, promrmljao je Frankenstein. »Dakako. Pusti ih neka komentiraju i insinuiraju. To je tek sitnič ava ljubomora, a mi smo bolji od njihovih pubertetskih briga. Je li tako?« ≡ »Lijepo govoriš , Latour«, rekao je Frankenstein osjeć ajuć i kako mu se osmijeh širi velikim, uglatim licem. »Kao i uvijek.« »Trudim se«, rekao je Latour. Stigli su na ugao Rue de Sevigne i još jednom krenuli prema


sjeveru. Njihovo odrediš te se nalazilo između Rue de Francs Bourgeois i Rue Saint-Gilles, iza starih, elegantnih fasada Maraisa. Neš to dalje od blijedog kamenog ploč nika, iza ekstravagantno ukraš ene ograde od lijevanog ž eljeza, nalazilo se kazališ te koje viš e od pedeset godina nije prikazalo nijednu predstavu za javnost. Zdanje je izgledalo savrš eno. Ruž ič njaci uz put su prekrasno š irili opojne mirise u mirnoj noć i, a bijelo kamenje je bilo toliko č isto i uredno da se nije vidjela ni najmanja stabljika korova oko njih. Jedino zbog č ega bi neki prolaznik mož da bacio pogled na zdanje bili su prozori, ili bolje reć i njihov nedostatak. Prostori koje su nekada zauzimali su bili oč igledni, č etiri velika pravokutnika u zidu, po dva sa svake strane velikih drvenih vrata. Mjesta kroz koja je nekada ulazila buka i svjetlost Pariza tada su bila ispunjena kamenom, blijedim i neupečatljivim kao i zidovi oko njih. Latour je izvadio ključ eve iz dž epa i otključ ao vratnicu. Podmazana brava je zašaputala kad se ključ okrenuo u njoj, prije nego š to su se vratnice tiho otvorile. Frankenstein je krenuo za njim i ponovno zatvorio vratnice. Stao je pored Latoura koji je brzo tri puta pokucao na vrata. Vrata su se uskoro otvorila. Da je bilo tko stajao iza njih i gledao ovaj č udni postupak, samo bi nakratko č uo glazbu i neš to š to bi nalikovalo na vrisak od smijeha. Vrata bi se zatim zatvorila i kazalište bi još jednom utonulo u tišinu. Jedan postariji vampir, vrlo elegantan u več ernjem odijelu, iziš ao je iza drvene katedre i priš ao dvojici pridoš lica uz osmijeh pun poštovanja. »Dobrodoš li natrag u La Fraternite de la Nuit, gospodo«, rekao je. »Smijem li uzeti vaše kapute?« Stajali su u malenom lobiju č iji su zidovi i strop bili pokriveni grimiznim barš unom, a podovi lakiranim drvetom. S druge strane lobija su se nalazila još jedna vrata kroz koja se mogao č uti skandalozan glasovir kako svira can can. No, tad se zač uo još jedan zvuk, još jač i od glazbe; grlen vrisak, prepun straha i oč aja. Frankenstein se smrknuo, no ipak je dao kaput š efu dvorane. Latour, koji je već odavno skinuo kaput, š iroko se nasmijao na taj zvuk i pustio oč njake. Crvena boja mu se prolila oč ima. Potapš ao je Frankensteina po ramenu. »Čini se kao da noć obećava«, rekao mu je i krenuo prema vratima.


≡ Unutarnja vrata su se njež no zatvorila za njima i Frankenstein je duboko udahnuo pružajući želucu priliku da se smiri. Gust i metalan miris krvi spustio se nad unutraš njost kazališ ta. Podizao se poput oblaka iz grimiznih lokvi skupljenih na niskoj pozornici koja je svaku več er prikazivala groteskne č inove na zadovoljstvo svoje vampirske publike. Lebdjela je u zraku u velebnim lukovima ispuš tenim iz prekinutih vena i razderanih arterija. Krv je uš la u svaku poru kazališ ta, stara i tek prolivena, skorena smeđa ili svježa grimizna. Jedan zaposlenik je doč ekao Frankensteina i Latoura č im su uš li i rekao im da ć e ih, kao i uvijek, gospodar Dante primiti u svojim privatnim odajama. Latour mu je odsutno zahvalio. Gledao je oko sebe uš iju punih vriskova, oč iju rastopljenih u crvenilu dok je promatrao už ase pred sobom. Lice mu je bilo slika gole pož ude i Frankenstein se morao okrenuti iako se tako osudio na gledanje prizora oko sebe. Kazališ te je bilo malo, imalo je tek š ezdeset sjedala postavljenih u polukrug pred pozornicom. Dvije treć ine su bile popunjene vampirima svih dobi i nacionalnosti. Opijala ih je atmosfera zastraš ujuć eg zemljaš tva. Nije ni č udo, ovdje su bili sigurni, mogli su se prepustiti strastima i už ivati bez straha od smetnji. Sjedala su obilovala manijakalnim pokretima jer su vampiri koji su ih zauzeli nesmetano muč ili, zlostavljali, č ereč ili i ubijali neduž ne nesretnike Pariza. Svake je več eri, a Frankenstein se nije usuđivao niti pomisliti otka da to traje, netko puštao novu skupinu ljudskih žrtava medu vampire. Već ina ih je bila mlada, iako je bilo svakakvih, sve prema ukusu svakog pojedinog č lana Fraternitea. Doveli bi ih na pozornicu kad padne noć i prepustili sikćućoj, režućoj publici od čudovišta. Frankenstein je samo jednom posvjedoč io tom događaju. Od tada je molio Latoura da dolaze tek nakon toga. Beskrajni už as, histerija, nevjerica i strah na licima muš karaca i ž ena dok su se pokuš avali obraniti od ugriza i pandž i vampira koji su se grebli da svaki dohvati onog koji mu se najviš e sviđa, jednostavno je bio previš e č ak i za Frankensteina. Kad su stigli, dugo nakon ponoć i, već ina ljudi je već bila mrtva i


ostavljena u prolazima kazališ ta nakon š to su prož ivjeli agoniju koju nisu mogli zamisliti niti u najstrašnijim snovima. Frankenstein je slijedio Latoura u straž nji dio kazališ ta, prema vratima koja su bila skoro nevidljiva. Jedan elegantni zaposlenik im je pristojno kimnuo i otvorio im vrata. Uš li su u svetiš te Fraternite de la Nuit, u kraljevstvo gospodara Dantea, vampirskog kralja Pariza.


26. POTPUNO SAZNANJE »Mislim da Valentin ž eli razgovarati sa mnom i o Frankensteinu«, rekao je Jamie. »Mislim da je on imao neku povezanost s mojim djedom.« »Ja ti mogu reć i da jest«, odgovorio je admiral Seward. »Tvoj djed je doveo Frankensteina u Odjel 19 i to 1929. godine. Vratio se iz misije u New Yorku i doveo Victora. Prič a se da je rekao Quinceyu Harkeru da ć e nam on pomoć i i nije ž elio prihvatiti odbijanje. Od tada je bio s nama.« Sve dok ga ja nisam pustio da umre, pomislio je Jamie. Nećete to reći, ali obojica znamo da tako mislite. Dok ga ja nisam iznevjerio. Netko je pokucao na vrata i Seward je povikao neka uđu. Vrata su se otvorila i pokazala blijedo, uplaš eno lice Matta Browninga, zajedno s Marlowom i bojnikom Turnerom. Tinejdž er je bojaž ljivo zakorač io u sobu nervozno gledajuć i lijevo i desno. Tad je ugledao Jamieja kako sjedi u naslonjaču i odmah mu je laknulo. »Jamie«, viknuo je. »Hvala Bogu!« Potrč ao je preko prostorije i bacio se na njega još prije nego š to je ovaj stigao ustati. Matt ga je zagrlio iz sve snage, a Jamie je pokuš avao održ ati ravnotež u govoreć i dječ aku da je sve u redu, da je na sigurnom, da mu se niš ta neć e dogoditi. Odlijepio je Mattove ruke sa sebe i okrenuo ga prema Henryju Sewardu koji je zač uđeno, ali ipak dobrohotno promatrao scenu pred sobom. »Matt«, rekao mu je, a dječ ak je kimnuo. Tek sad je primijetio priliku koja sjedi uz kamin i ispuhuje plavičasti dim. »Ovo je admiral Henry Seward«, nastavio je Jamie. »Direktor Odjela 19. Gospodine, ovo je Matt Browning.« Seward se umorno podigao na noge i pruž io ruku koju je Matt nervozno prihvatio. »Kako si, sinko?« rekao mu je. »Sinoć si nam pripremio pravu predstavu.« »Neću ići kući«, rekao je Matt, a Seward se nasmijao. »Kako to misliš?« upitao ga je. »Mislim, neć u se vratiti«, rekao je č vrsto.«Ne opet. Morat ć ete me


ubiti ako mi ne dopustite da ostanem. Želim pomoći.« »To je hvalevrijedan stav«, rekao je Seward. »Ali nije to tako jednostavno. Ovo je tajni ogranak britanske vlade, gospodine Browning. Ne mož ete samo pokucati na vrata i traž iti da se pridruž ite. Razumijete li?« »Da, gospodine«, odgovorio je Matt. »Shvać am da u ovoj bazi skrivate najveć u tajnu na svijetu i razumijem da nikad neć u moć i zaboraviti ono š to sam vidio. Ovo je jedino mjesto na kojem ž elim biti.« »Dakle, ž elite pomoć i«, rekao je Seward. »Zelite raditi isto š to i gospodin Carpenter i ljudi koji su posjetili vašu kuću?« »Tako je, gospodine«, odgovorio je Matt. »Potrebni su mjeseci obuke da se postane operativac u ovom odjelu, Matte. Mjeseci bolne, zamarajuć e, ugnjetavajuć e obuke, samo zato da biste proveli ž ivot u tami boreć i se protiv č udoviš ta. Zar je to doista ono što želite?« »Jest, gospodine«, rekao je Matt, no č ulo se kratko oklijevanje u njegovu glasu. Jamie je znao da su ga primijetili svi u prostoriji. »Ne vjerujem vam, gospodine Browning«, njež no je rekao Seward. »Vjerujem vam kada kaž ete da ž elite pomoć i i vjerujem da ž elite postati dijelom ovoga. No, vidio sam dvije generacije operativaca kako prolaze ovom bazom i laskam si s miš ljenjem da mogu prepoznati koji od njih ć e izdrž ati. A vi, gospodine Browning, niste jedan od njih. Kunem vam se da to nije uvreda, nego samo činjenica.« Mattova ramena su se objesila i suze su mu se poč ele skupljati u kutovima očiju. Poslat će me kući, mislio je. Ili nešto još gore. »Vratit ć u ga u sigurnu kuć u, gospodine«, rekao je Marlow. »Možemo početi rad na priči s kojom će otići kući.« Matt je bespomoć no pogledao Jamieja kojemu je bilo už asno ž ao zbog svega. Pretresao je vlastiti mozak da pronađe neš to š to bi moglo preokrenuti situaciju tako da Matt opet ne ode. »Admirale«, odjednom je rekao. »Mož da postoji neš to drugo š to bismo mogli razmotriti?« Jamie je vidio kako Marlow prevrć e oč ima, no ignorirao ga je. Direktor se okrenuo prema njemu pokazujući da ga sluša. »Ne mora biti operativac da bi nam pomogao«, rekao je. »Vidjeli


ste spis koji su obavješ tajci slož ili o njemu kad je bio ovdje proš le godine. Iznimno je inteligentan, s izraž enim sposobnostima za matematiku i znanost.« »Kako ti to znaš ?« proš aptao je Matt už asnuto. Jamie mu je dobacio pogled kao da se ispričava, ali nastavio je govoriti. »Zaš to ne bismo pitali profesora Talbota treba li pomoć u laboratoriju, gospodine? Mož da mu treba pomoć nik?« Nije mogao suspregnuti oč aj u svome glasu. Ako ovo ne upali, nije imao niš ta drugo. Matt ć e opet otić i kuć i, ili još gore; provest ć e ž ivot u Petlji kao zatvorenik, ili - ma ne, ne bi oni to, mi smo vojnici, a ne ubojice. Nadam se. »Razmislit ć u«, rekao je Seward, a Jamie je glasno uzdahnuo od olakšanja. »Gospodine, ovo je zaista ... «, započ eo je Marlow, no Seward je samo odmahnuo rukom. »Znam ja dobro š to je ovo, Marlow«, rekao mu je. »Rekao sam da ć u razmisliti i tako ć u i napraviti. Jamie, odvedi gospodina Browninga dolje neka neš to pojede i zatim ga vrati u sigurnu kuć u. Bojnič e Turner, ostanite sa mnom. Ostali mogu ići.« Marlow je ponovno prevrnuo oč ima prije nego š to je iziš ao iz ureda. Jamie je krenuo za njim vukući zbunjenog Matta. ≡ Seward ih je gledao kako odlaze, č ekao da zatvore vrata i rekao Turneru da sjedne. Bojnik je kimnuo i sjeo pored svoga šogora. »Sto ć u sada, Paule?« upitao ga je. »Sto ć u s ovom djecom? Sto bi mi preci rekli da me sada vide?« »Rekli bi ti da radiš svoj posao, Henry«, odgovorio je Turner. »Carpenter je mož da nepodnoš ljivo deriš te, ali je i najnadareniji operativac kojeg sam vidio u posljednjih petnaest godina i rođeni je vođa. Dokazao se kao jedan od naš ih najboljih usprkos tomu š to je primljen jako mlad. Jesi li proč itao spis o Browningu? Kvocijent inteligencije mu je 196, dakle pripada u 0.1 posto svjetske populacije. Taj dječ ak je služ beno i dokumentirano genij, Henry. Zna za nas, ž eli pomoć i usprkos tomu š to mu se dogodilo i bio je dovoljno hrabar riskirati sve da bi doš ao. Sto ć eš onda? Neć eš ga valjda zatvoriti u


ć eliju i dopustiti da propadne sva ta pamet i hrabrost? Mislim da bi i vaši preci postupili jednako kao i ti.« Seward je na trenutak zatvorio oč i te ih ponovno otvorio i pogledao Turnera s puno poštovanja i nježnosti. »Hvala ti, Paule.« »To je istina«, odgovorio je Turner. »Znaš da ne bih rekao ako tako ne mislim.« »Znam«, rekao je Seward. Turner je č ekao da Direktor nastavi i prijeđe na stvar zbog koje ga je zadrž ao, no Direktor je samo š utio. Henry Seward se Paulu Turneru odjednom uč inio tako starim. Poznavali su se viš e od deset godina i Turner ga se sjeć ao kao gorljivog i ambicioznog mladić a, jednako impulzivnog i tvrdoglavog kao Jamie Carpenter. Proš lost ga je jako optereć ivala, Turner je to dobro znao. Njegova supruga Caroline koju je ož enio nakon jedva š est mjeseci udvaranja stalno se brinula zbog svog starijeg brata. Moglo se reć i da je najveć a vrijednost, a ujedno i najveć a slabost Crne svjetlosti baš njezina povijest. Svaku odluku koju bi Seward donio su ispitivali i provjeravali odavno mrtvi ljudi, legende prema kojima se ravnao Seward. »Henry«, tiho je upitao. »Trebaš li još nešto?« Seward se pribrao i prisilio se na osmijeh. »Procurile su informacije iz Odjela za komunikacije, Paule«, rekao mu je. »Moraš pronać i krivca brzo i tiho i dovesti ga u moj ured u roku od četrdeset i osam sati. Jasno?« »Apsolutno, gospodine«, odgovorio je Turner. »Odmah ć u krenuti.« »Znam da hoćeš«, rekao je Seward. »Hvala ti. Otpust.« Turner je kimnuo te ustao i krenuo prema vratima. Još jednom je pogledao Sewarda dok ih je otvarao. Admiral je zurio u zid nasuprot sebi okružen duhovima prošlosti. ≡ Jamie i Matt su stajali u jednom od dizala koje se spuš talo prema razini G gdje se nalazila blagovaonica. Jedan operativac im se pridruž io na razini C i dobro pogledao Matta u trapericama i majici. Otvorio je usta i zatim oč igledno odluč io da zapravo ne ž eli znati i


nastavio šutjeti. Dvojica dječ aka su davala sve od sebe da ne prasnu u smijeh š to je prirodan odgovor tinejdž era na situaciju u kojoj se trebaju lijepo ponaš ati. Vrata dizala su se otvorila na razini G i operativac je krenuo niz hodnik bez osvrtanja. Matt i Jamie su prič ekali nekoliko sekundi i krenuli za njim. Matt je hodao uz Jamieja i potajice gledao uniformu svoga prijatelja -mogu li ga zvati prijateljem? Vidjeli smo se samo dvaput gledao je oruž je i naprave o Jamiejevu pojasu. Jamie je primijetio da ga Matt gleda, ali nije niš ta rekao. Sjetio se kako je njemu bilo kad je tek stigao u Petlju iako su njegove okolnosti bile malo drugač ije i znao je koliko se pitanja sada bori za prednost u njegovoj glavi. Naposljetku je ipak upitao: »Kako to funkcionira?«, lupio je Matt. »Vaš posao. Vi ste kao neka policija, samo tražite vampire?« Jamie se nasmijao, vidio sram na Mattovu licu i odmah prestao. »Baš i ne«, rekao mu je. »Moraš shvatiti kakvi su vampiri. Oni ne oglaš avaju svoje postojanje, barem već inom ne. Zive u gradovima i selima, kuć ama i stanovima, kao i svi ljudi. Ne mož eš samo izić i van i tražiti ih.« »Aha«, rekao je Matt. »Baš sam glup.« »Nikako«, rekao je Jamie. »Razmiš ljaj ovako: koliko vampira si vidio u životu?« »Samo jednog«, rekao je Matt. »Onu djevojku u mom vrtu.« »Larissu«, podsjetio ga je Jamie. »Tako je. Dakle. Ti pripadaš malenom postotku ljudi koji uopć e znaju da vampiri postoje. Ima ih na tisuć e, u svakoj zemlji na svijetu, u svakom gradu i mjestu. Ne vidiš ih jer već ina ih ne ž eli biti viđena i dobri su u skrivanju. Osim toga, ako ikada vidiš vampira, to ć e vjerojatno biti posljednja stvar koju ć eš vidjeti.« Matt je osjetio kako mu se koža ježi. »Imamo š ezdeset i pet operativnih ekipa ovdje u Crnoj svjetlosti«, rekao je Jamie. »Po tri operativca u svakoj. Otprilike polovica ih je stalno u aktivnoj duž nosti, a ostali su na dež urstvu ovdje u Petlji ili na nekom drugom kontinentu ili su na odmoru. Sustav kojim si se koristio da se vratiš ovamo se zove Echelon i služ i za nadzor sve elektronske komunikacije prema ključ nim riječ ima; prate se telefonski pozivi, elektronič ka poš ta, poruke na druš tvenim mrež ama,


sve. Kad se dogodi neš to poput tvog poziva, sustav to zabiljež i i dojavi nam, a jedna od aktivnih ekipa odmah izlazi na teren. Na taj nač in smo slič ni policiji. Mi odgovaramo na hitne sluč ajeve koji uključ uju nadnaravno.« Jamie je provjeravao gubi li Matt koncentraciju, no ovaj je bio samo uzbuđen i znatiž eljan. »Ovdje u bazi imamo i Obavješ tajnu služ bu«, nastavio je. »Oni provjeravaju uzorke vampirske aktivnosti, prate vampire viš ih prioritetnih razina te rade na in iltraciji u vampirsku zajednicu. Neš to kao kad SIS istraž uje neku teroristič ku ćeliju, razumiješ?« Matt je kimnuo. »Odlič no. Strateš ke operacije temeljimo na njihovu radu. To su misije č iji je cilj aktivno uniš tenje vampirskog svijeta; uniš tavamo njihove sigurne kuć e, prekidamo dotok krvi na crnom trž iš tu i tako to. Nemamo mnogo ovakvih operacija, imamo puno viš e hitnih intervencija, no ove su dugoroč no gledano važ nije. Tako mi dovodimo borbu na njihov teritorij umjesto da samo čistimo za njima.« »Shvać am«, rekao je Matt. »Vi ste onda kao policija i MI5 u jednom. Za vampire.« »Otprilike«, smijao se Jamie i bilo mu je lakš e kad je vidio da se i Matt stidljivo osmjehuje. »Zapravo je tako.« »To je skroz ludo«, rekao je Matt. »Zar ti to ne misliš?« »Iskreno, ne«, rekao je Jamie. »Postalo mi je sasvim normalno. Samo ustanem svaki dan i idem na posao.« Dvojica tinejdž era su stigla u blagovaonicu. Velika prostorija puna ž ivota Jamieja je uvijek podsjeć ala na prvi put kad je stigao u Petlju, kad je tu jeo tijekom pauze u obuci, dan nakon š to su mu oteli majku. Bio je sav modar i izubijan, krvario je i bio nezamislivo umoran, ali instruktor Terry mu je rekao nešto što mu je dalo snage da nastavi. Ne krivim tebe zbog onoga što je učinio tvoj otac. Sudit ću ti prema tvojim djelima, ne njegovim. Rekavš i to, Terry je uz Frankensteina postao prvi č lan Crne svjetlosti koji je imao osobne razloge za odanost Jamieju. U to vrijeme - prije Lindisfarnea, prije saznanja o Thomasu Morrisu i prije njegove smrti - vjerovalo se da je Julian Carpenter najveć i izdajnik u cijeloj krvavoj povijesti Crne svjetlosti. Oč eva djela su mu visjela oko vrata poput mlinskog kamena i kvarila svač ije


miš ljenje o njemu. Ali Terry nije bio takav, odmah je Jamieju dao do znanja da ga uopć e ne zanima ono š to je uč inio njegov otac, ili kako se poslije ispostavilo, nije uč inio. Jamie nije dopuš tao Terryju da zaboravi na to zbog č ega je prekaljenome ratniku bilo doista neugodno. Operativci su se polako skupljali u blagovaonici i razgovarali međusobno, ili s liječ nicima, znanstvenicima i administrativnim osobljem koje se brinulo da Petlja funkcionira kako treba. Jamie je poveo Matta do kraja reda gdje su obojica uzela plastič ne posluž avnike i krenula niz traku. Matt je raskolač io oč i kad je vidio svu tu hranu i odjednom je shvatio da odavno nije jeo. Zeludac mu je krulio i jedna operativka koja je stajala ispred njega mu je dobacila iznenađen pogled. »Ispričavam se«, rekao je. »Moraš brzo neš to pojesti«, smijao se Jamie. »Neć e ti pomoć i kod Sewarda ako se onesvijestiš nasred blagovaonice.« »Pretpostavljam da neć e«, sramež ljivo se smiješ io Matt. Okrenuo se prema hrani i poč eo tovariti š to god je stigao. Jamie ga je gledao i posluž io se velikim tanjurom tjestenine. Poveo je Matta za jedan prazan stol u kutu blagovaonice. Ovaj je već prstima vadio hranu s tanjura. »Onda«, rekao je Matt ž vač uć i veliki zalogaj pire krumpira. »Kako si ti dospio ovamo? Mislim, sjeć am se da si mi rekao neš to kako si potomak osnivača, ali to mi nema baš smisla da ti iskreno kažem.« Jamie je razmislio o velič ini Mattova pitanja; o nizu događaja koji su poč eli prije viš e od stotinu godina kad je njegov prapradjed bio sluga Abrahamu Van Helsingu. Cak su i nedavni razlozi koji su uključ ivali njegova oca i jednog vampira kojeg je ubio u Budimpeš ti bili prekomplicirani. »Ta će priča morati malo pričekati«, rekao mu je. »Sačuvat ćemo je za neku priliku kad ćemo imati više vremena.« Mnogo više vremena. Matt je kimnuo i ponovno navalio na svoj tanjur. Jamie je preko Mattova ramena vidio Kate i Larissu kako ulaze u prostoriju i mahnuo im da dođu. Pogledale su se na nač in koji se Jamieju nije nimalo svidio, no krenule su prema njemu čim su uzele hranu. Barem primjećuju da postojim, pomislio je Jamie. I to je nešto.


Pojeo je i odgurnuo tanjur u stranu gledajuć i kako dvije djevojke prolaze kroz š umu stolova i stolaca. Stale su iza Matta koji je i dalje jeo, potpuno nesvjestan njihova prisustva. Znatiž eljno su gledale pridošlicu u civilnoj odjeći. »Tko ti je prijatelj?« upitala je Larissa. Matt se zagrcnuo, progutao zalogaj i okrenuo se da vidi tko to govori. Vidio je Larissu kako mu se smiješ i i boja mu je iš čezla s lica. Larissa ga je gledala, smrknula se i raskolačila oči kad joj je sinulo. »Sto ... «, započ ela je, no Matt se pokrenuo, iskoč io iz stolca koji je glasno pao na pod tako da su svi pogledali u njih, pritrč ao Jamieju i stavio stol između sebe i Larisse. »Kriste«, uzdahnuo je Jamie. Skoč io je na noge, primio Matta za ramena pokuš avajuć i ga dozvati. Dječak se sav tresao od straha. »Matt«, vikao je Jamie ne obaziruć i se na sve operativce u blagovaonici koji su ih sada gledali. »Matt! Smiri se! Sve je u redu, smiri se.« »Koji vrag se događa?« pitala je Kate. »Tko je on?« »To je on«, rekla je Larissa odsutno. »Dječ ak iz vrta. Njega sam ozlijedila.« »Kako to?« planula je Kate. »Mislila sam da su ga poslali kuć i još prije nekoliko tjedana. Što radi ovdje?« »Riskirao je ž ivot da bi se vratio jer nam ž eli pomoć i«, rekao je Jamie okrenuvši joj se. »Meni je to poprilično zadivljujuće.« Kate ga je kratko pogledala i ubrzo spustila pogled. Jamie se opet okrenuo Martu. Dječ ak je još uvijek zurio u Larissu. Jamie je stao ispred njega i protresao ga. »Matte«, rekao mu je. »Larissa je na naš oj strani. Pobjegla je od vampira i zamalo su je ubili zbog toga. Ona je naša, shvaćaš ? Matte ? Matt se polako pribrao i opustio ramena koja su maloč as bila tvrda kao željezne šipke. Trepnuo je i pogledao u Jamieja. »Zao mi je«, rekao je. Zvuč ao je kao da je na rubu suza. »Zao mi je, Jamie. Jednostavno sam se šokirao. Žao mi je.« »Prestani se isprič avati«, rekao mu je Jamie. »Dobro si, svi su dobro. Ali moraš se pokuš ati opustiti jer ž elim da upoznaš moje prijateljice. Može?« Matt je kimnuo. Jamie je stao sa strane i č etvero tinejdž era je


stajalo okrenuto jedno prema drugome. Ostali operativci su se vratili svojim tanjurima, sretni što više nitko ne viče. »Matt, ovo je Kate«, rekao je Jamie. »Kate je ž ivjela na Lindisfarneu kada ... uh, to je još jedna duga priča.« Kate se nasmiješ ila. »Ali poprilič no dobra«, rekla je i nasmijala se kad joj je Matt formalno pruž io ruku. »Drago mi je, Matte«, rekla je i prihvatila njegovu ruku. »I meni«, rekao je Matt uz sramežljiv osmijeh. »A Larissu si već upoznao«, rekao je Jamie. Mnogo je riskirao s tom š alom, ali ako ć e ovo upaliti, onda ć e trebati razbiti napetost između svog novog prijatelja i svoje djevojke, i to brzo. Larissa se nasmiješ ila s izrazom krivnje na licu, a zatim se smrknula, kao da ne zna kako bi odgovorila. Na svu sreć u, Matt se nasmijao i pružio joj ruku, koju je zahvalno prihvatila. »Drago mi je š to te opet vidim«, rekao je, a Jamie se nasmijao. Larissa je još uvijek izgledala nesigurno, no uzvratila je osmijeh. »I meni š to vidim tebe«, rekla je. »Pretpostavljam da ć emo uskoro morati razgovarati, ali ako ti išta znači, žao mi je zbog onoga što sam ti uč inila. Ne oč ekujem da mi oprostiš , ali doista ti to nisam htjela učiniti.« »U redu je«, rekao je Matt nesvjesno dodirujuć i ož iljak na vratu. »Nema veze.« Nastao je hladan trenutak tiš ine, a Jamie nije namjeravao pro tratiti napredak koji je postigao. Glasno je dovukao svoj stolac i sjeo na njega. Buka i pokret su prekinuli č aroliju i ostalo troje je slijedilo njegov primjer. Opet je nastupila tiš ina, no ovaj put mnogo toplija. Kate je zatim upitala Matta kako to da se vratio u Petlju, a Larissa je pitala Jamieja kako je proveo dan. Uskoro su njih č etvoro razgovarali kao da su stari prijatelji, a stres i povrijeđenost od prethodnoga dana su barem nakratko ostali sa strane. Ovako to treba biti, pomislio je Jamie. Nas četvoro. Ne znam zašto, ali ovako to treba biti. Tad ga je preplavio straš an val krivnje, kad je shvatio neš to š to je odavno trebao; nisu Larissa i Kate pokvarile njihovu dinamiku. On je to učinio. Nema više, pomislio je. Danas će sve to prestati.


27. OSVIJETLJENI GRAD, DRUGI DIO PARIZ, FRANCUSKA 23. KOLOVOZA 1923. Privatna blagovaonica gospodara Dantea, vampirskog kralja Pariza, bila je obojena bojom krvi. Zidovi su bili ukraš eni debelim grimiznim barš unom, a pod je bio pokriven tako debelim sagom da su se cipele posjetitelja utapale u njemu sve do vezica. Kupolasti strop je bio obojen u crveno i ukraš en uzorcima slič nih nijansi, pun zavijutaka i spirala od kojih su boljele oč i. Veliki okrugli stol koji je vladao prostorijom bio je pokriven grimiznim stolnjakom, a stolci tapecirani kož om iste boje. Jedini koji nije pratio ovu grozomornu zadanu boju bio je sam gospodar Dante i njegovi malobrojni uzvanici. Dante je, kao i uvijek, bio odjeven u več ernje odijelo. Crnina njego va smokinga bila je tako duboka da je gotovo upijala svjetlost stvarajuć i iluziju vakuuma i odsutnosti koju oko nije moglo ne primijetiti. Njegova uš tirkana koš ulja bila je besprijekorna, kao i leptirkravata koja je propinjala krila pod oš trim ovratnikom. Plaš t kralja vampira, afektacija koja ga je, kako je sam govorio, podsjeć ala na davno minule dane, na mladost koju je proveo u stoljeć ima opisanim u povijesnim knjigama, izvana je bio svjetlucavo crn poput nafte, a iznutra tamnocrven poput arterijske krvi. Vampirski kralj nije izgledao starije od dvadeset i pet godina, no pretvorio ga je sam Valeri Rusmanov prije tri stoljeć a, kako je č esto prič ao vampirima koji su se okupljali oko njegova stola. To ga je č inilo č etvrtim najstarijim vampirom na svijetu, ili najstarijim koji nije Rusmanov, ili daleko najstarijim i najmoć nijim vampirom u Parizu, ili č ak u cijeloj Francuskoj. Njegova vjera u vlastitu superiornost nad mlađim vampirima bila je nepokolebljiva i nije trpio da mu itko proturječi. Frankenstein je sam prije dva tjedna gledao kroz oblak opijuma kako Dante muč i jednog vampira samo zato š to je ovaj rekao kako snaga vampira ne bi trebala biti određena samo vremenom koje je


prošlo nakon pretvorbe. Kralj vampira je na to samo gurnuo ruku u glavu vampira izdajice ravno kroz njegova laž ljiva usta, toliko duboko da su se njegovi prsti nazirali kroz jadnikov skalp. Zahtijevao je da izdajnik povuč e svoj komentar iako je bio sasvim svjestan da je povlač enje nemoguć e dokle god njegovi prsti pleš u u nesretnikovoj lubanji. Kad mu je igra dosadila, jednostavno mu je otrgnuo glavu s ramena odbacivš i je s prijezirom djeteta koje odbacuje staru igrač ku i zabio mu srebrnu vilicu u srce. Eksplozija krvi je okupala Dantea i njegove goste, no vampirski kralj se na to nije obazirao. Gosti su slijedili njegov primjer praveć i se da ih nije briga. Bojali su se jednakog tretmana ako se usude usprotiviti. Gospodar Dante je pogledao Frankensteina i Latoura kad su uš li u prostoriju i srdačno im se nasmiješio. »Gospodo«, uzviknuo je. »Poč astili ste me svojom prisutnoš ću! Molim vas da mi se pridružite za stolom!« Vampirski kralj je sjedio u straž njem dijelu prostorije, okrenut vratima. Okrugli stol nije imao č ela, no Danteovo mjesto je djelovalo kao da on ipak sjedi na č elu. Tri od preostalih sedam stolaca su bili zauzeti iako su dva stolca s Danteove lijeve i desne strane s poštovanjem bila ostavljena praznima. Sredovječ na ž ena u bolno uskom korzetu i bijelim puderom na licu, krhkih, njež nih ruku, sjedila je nasuprot vampirskom kralju. Nervozan vampir u pohabanom odijelu sjedio je s njezine lijeve strane. Sudeć i prema pogledima koje je neprestano upuć ivao toj ž eni i sitničavom izrazu njegova lica, dalo se zaključiti da su vjenčani. Jedan vampir je sam sjedio s druge strane stola, jednako udaljen od Dantea i ž ene s napudranim licem. Nije se moglo zaključ iti koliko je star jer mu je kosa pokrivala lice. Bio je zagrnut debelim crnim kaputom. U kutu sobe je lež alo tijelo neke djevojke. Odjeć a joj je bila namoč ena krvlju koja je liptala iz rane na njezinu vratu. Lež ala je kao da se opila i zaspala, no bilo je jasno da nije tako. Latour se teatralno poklonio Danteu blaž eno zatvorivš i oč i. Frankenstein je kratko pognuo glavu, ne ispuštajući vampirskog kralja iz vida. Sjeli su na slobodne stolce pored Dantea na š to im je ž ena s druge strane stola uputila pogled pun ljubomore. »Ne budi zavidna«, rekao je Dante primijetivš i je. »Sva mjesta kod


mene jednako vrijede. Udaljenost među nama, draga Agathe, nimalo ne odražava dubinu mojih osjećaja prema tebi.« »Naravno, Vaš e Velič anstvo«, proš aptala je Agathe, no oč i su joj sjale crveno dok je s neprikrivenim gađenjem zurila u Latoura i Frankensteina. »Jacques«, viknuo je Dante podigavš i ruke u zrak. Otvorila su se jedna vrata, diskretno postavljena u zid blagovaonice, i konobar vampir se odmah pojavio uz Dantea. »Da, Vaš e Velič anstvo«, rekao je sluga i Dante mu je uputio š irok osmijeh. »Jacques, donesi piće mojim gostima«, rekao mu je. Konobar se naklonio i nestao. Vratio se trenutak kasnije s kristalnom bocom punom tamnocrvene tekućine. »Nema niti sat vremena otkako je napustila venu«, rekao je Dante kimajuć i glavom prema bež ivotnom ž enskom tijelu u kutu prostorije. »Slatka kao ništa u ovom životu.« Gosti su počeli mrmljati od odobravanja dok je konobar točio krv u krhke kristalne č aš e na stolu ispred svakog gosta. Kad su bile pune, Dante je svoju podigao prema gostima koji su odmah prihvatili svoje čaše. »Za dug život«, svečano je rekao, »proživljen u potpunosti.« Uzvanici su ponovili zdravicu i potegnuli iz č aš a. Frankenstein se prvo trgnuo od gađenja, kao i uvijek; krv se zgusnula otkad su je skupili i bila je neugodno mlaka. No, ustrajao je. Metalni okus krvi i osjeć aj nepokolebljive samoprijezirne dekadencije uskoro je zamijenio gađenje. Razgovor je započ eo i Frankenstein je opet zapeo između dva razgovora. Zena bijelog lica je razgovarala s Danteom i Latourom naginjuć i se toliko nad kralja da je umalo prevrnula stolac. Latour nije mogao doć i do riječ i, ž ena ga je stalno prekidala oč ajnič ki traž eć i Danteovu pažnju i odobravanje. Latour je izgledao kao da ga zabavlja njezina glad i dopuš tao joj je da ga prekida. Suprug te ž ene je pokuš avao razgovarati s dugokosim vampirom koji je odbijao ponuditi viš e od mrmljanja. Tako je Frankenstein prvi čuo buku u publici. Zvukovi koji su dolazili kroz vrata bili su priguš eni zbog debelog drva, no ipak se jasno č ulo o č emu se radi. Stenjanje i rež anje


uzbuđenih vampira, topot nogu koje trč e i jedan jedini ž enski vrisak koji je nadjač ao sve. Taj zvuk, zvonak i pun sveopć eg straha, privukao je pažnju Danteovih uzvanika. »Tko se usuđuje ometati nas?« upitao je Gospodar Dante uvrijeđeno. »Jacques, dolazi!« Vrata su se ponovno otvorila i vampirski konobar je iziš ao kao da je cijelo vrijeme čekao da ga pozove. Vjerojatno je to i radio, pomislio je Frankenstein. Jadno, pokorno stvorenje. »Idi i saznaj uzrok ove pomutnje«, naredio je Dante. »Oni svi jako dobro znaju da očekujem tišinu dok imam goste.« Jacques se duboko naklonio i nestao kroz vrata. »Nepodnoš ljivo«, rekao je Dante odmahujuć i glavom. »Kralj bi trebao moć i več erati u miru, nije li tako? Tako malo traž im od njih, a oni mi ovako vrać aju. Mož da bih ih trebao podsjetiti gdje im je mjesto.« »U pravu ste, gospodaru«, rekla je ona ž ena entuzijastič no. »Trebali biste ih sve uništiti.« »Mož da i bih«, odgovorio je Dante prikivajuć i je svojim tamno crvenim oč ima. »Mož da bih trebao poč eti od tebe ako ne zauzdaš taj svoj jezik. Što misliš o tome?« Žena se povukla. Strah je izbio na njezino bijelo lice. »Vaš e Velič anstvo«, zamuckivala je. »Moram se isprič ati. Nisam mislila ... « »Umukni«, rekao je Dante. Viš e je nije gledao. Svoju pozornost je usmjerio na vrata. Buka je utihnula, a kralj i njegovi uzvanici su č ekali da se vrati konobar. Vrata su se naglo otvorila i Jacques je unatraš ke uš ao unutra rež uć i i sikć uć i. Jednom je rukom drž ao plavokosu djevojku koja nije imala viš e od dvadeset i pet godina. Otimala mu se i tukla ga po ruci, no konobar uopć e nije obrać ao pozornost na nju. Nogom je zatvorio vrata i priguš io rež anje kad je vidio svog kralja. Crvenilo mu je nestalo iz oč iju i izgladio si je odjeć u slobodnom rukom. Viš e nije bio zvijer kao kad je tek otvorio vrata. Opet je postao usluž ni, dotjerani konobar. »Isprič avam se, Vaš e Velič anstvo. Nisam htio da me vidite


ovakvoga«, glatko je rekao. »Nema potrebe za isprikama«, odgovorio je gospodar Dante. Viš e nije ni gledao svog slugu. Zurio je u djevojku s neprikrivenom pož udom. »Nije zdravo za muš karce poput nas da stalno kriju svoju pravu prirodu. Zvijer koja ž ivi u nama mora dobiti slobodu, nije li tako?« »Kako vi kaž ete, Vaš e Velič anstvo«, odgovorio je Jacques pognuvš i glavu i ne ispuštajući djevojku iz ruku. »Tko je ta djevojka koju si nam doveo?« »To je dar, Vaše Veličanstvo«, rekao je Jacques. »Girard je vjerovao da je ona baš po Vaš em ukusu. Doveo ju je kao zalog svoje odanosti. Babineaux se usprotivio i pokuš ao je uzeti sebi. Svađa je bila u punom jeku kad sam izišao.« »Jesi li riješio spor?« upitao je Dante. »Jesam, Vaše Veličanstvo.« »Na zadovoljstvo?« »Ne iz Babineauxovog kuta«, odgovorio je konobar. »Neć e viš e nikada zanijekati kralju Pariza ono š to mu pripada. Bolje reč eno, neć e više nikada ništa zanijekati nikome.« »Odlič no«, rekao je Dante okrutno se smiješ eć i. »Dopusti da pregledam svoj poklon, Jacquese. Molim te reci Girardu da me dođe vidjeti prije nego š to svane tako da mu mogu izraziti svoju zahvalnost.« »Naravno, Vaš e Velič anstvo«, odgovorio je Jacques. Djevojč ina glava je bila spuš tena na prsa. Izgledala je kao da nije pri svijesti. Jacques ju je pretresao, no nije se pribrala. Oš amario ju je po blijedom obrazu. Samar je odjeknuo kao pucanj iz puš ke i djevojka je istog trena otvorila oč i koje su se zaustavile na pož udnom licu gospodara Dantea. Zapanjila se kad ga je ugledala, ali Frankenstein, koji ju je pozorno pratio, nije vjerovao da se uplaš ila. Njegovim starim oč ima je to nalikovalo na neš to sasvim drugo. Osjetio je kako mu se miš ić i napinju. Njemu je to nalikovalo na prepoznavanje. »Pierre«, rekla je djevojka jedva glasnije od š apta. »Hvala Bogu. Nemoj im dopustiti da mi naude. Molim te, Pierre.« Osmijeh na Danteovu licu nije posustao, no promijenilo se neš to u njegovim oč ima. Frankenstein je usmjerio pozornost na svog


domaćina i shvatio s divljim zadovoljstvom da kod njega vidi strah. Vampirski kralj se bojao. Ali čega, pomislio je Frankenstein. Zašto se boji ove djevojke? »Ostavi nas, Jacques«, rekao je Dante uz krut osmijeh. Konobar je pustio nepomič nu djevojku. Zurila je u kralja s izrazom spasenja na licu, ruku sklopljenih na grudima. Jacques se naklonio i izišao iz blagovaonice ostavivši Dantea samog s gostima i darom. Atmosfera u blagovaonici je odjednom postala napeta, na veliko iznenađenje uzvanika. Latour je prvi progovorio gledajuć i djevojku kao da je uvrijeđen. »Curo«, siktao je, »usuđuješ se tako slobodno govoriti s gospodarom Danteom? Obrać aš se bić u za koje si manja od nič ega, koje je ž ivo već stoljeć ima. Pognut ć eš glavu dok govoriš s njim i obrać at ć eš mu se s Vaš e Velič anstvo. Ako neć eš , iš čupat ć u ti jezik iz usta.« Djevojka ga je pogledala suznih očiju. »Ali ... ali ... «, zamuckivala je, »Ja njega poznajem. Zivio je u SaintDenisu kad, kad sam ja bila mala. Zove se Pierre Depuis. Tako ... tako se zvao. Nestao je kad sam bila mala, prije viš e od dvadeset godina. Svi su mislili ... svi su mislili da je mrtav.« »Ubij je, Latour«, rekao je Dante pocrvenjevš i do neprepoznat ljivosti. »Ne želim više slušati njezine ludosti.« Latour je skoč io sa stolca. Oč i su mu pocrvenjele. Zena bijelog lica je uč inila isto, zgrabila je djevojku za ramena, na š to je jadnica poč ela vrištati. »Cekajte«, zagrmio je Frankenstein. Nije skinuo pogled s Danteovog lica, niti se pomaknuo u svom sjedalu. Jakost njegova glasa i ozbiljnost tona prekinuli su Latoura i ženu. »Proturječ iš mi, č udoviš te«, siktao je gospodar Dante. »Usuđuješ se? I to u mojoj kući?« Frankenstein je smireno pogledao svog domać ina. »Znaš li o č emu govori, Dante?« »Naravno da ne«, pljucao je vampirski kralj. »Vjerojatno me zamijenila za kakvog seljačića.« »Cini se da je sigurna u to š to govori«, rekao je Frankenstein gledajući uzdrhtalu djevojku. »Zašto je tako?« »Nemam pojma«, odgovorio je Dante. »Traž iš li ti to od mene da


razumijem misli ove djevojke? Kako da ja shvatim njezina primitivna razmišljanja? Ubij je, Latour, dok još možemo spasiti ovu večer.« Latour je pogledao Dantea pa opet Frankensteina. Izgledao je zbunjeno i nije znao kome da se prikloni. U oč ima mu se jasno vidio sraz dviju odanosti. »Zaš to me ž eliš ozlijediti, Pierre?« pitala je djevojka plač uć i. »Sto sam ti ja ikada učinila?« Gospodar Dante je skoč io na noge tako brzo da se jedva dao vidjeti. Oč i su mu pocrvenjele, razjareno je razbacao sav pribor i č aš e sa stola porazbijavši ih o crvene zidove. »Dosta«, vikao je histerič no i bijesno. »Dosta je! Ja sam Dante Valeriano, vampirski kralj Pariza i nikad nisam č uo za tog č ovjeka! Ubij je, Latour! Naređujem ti da je ubiješ!« Latour se nije pomaknuo. Zurio je u Frankensteina kao da ga preklinje. Cudoviš te je shvatilo da svi za stolom gledaju u njega. Autoritet viš e nije lež ao u rukama vampirskog kralja. Dante je pratio poglede svojih gostiju te i sam shvatio da je tako. »Sumnjaš u moje riječ i, Frankensteine«, rekao je prijeteć i. »Nakon toliko vremena koje smo proveli zajedno, sumnjaš u mene?« Čudovište ga je ignoriralo gledajući ostale goste. »Recite mi«, rekao je glasom poput kamenih gromada koje se kotrljaju niz padinu. »Gospodo draga, koliko dugo vi poznajete naš eg velevažnog domaćina?« Sramež ljivi muš karac, suprug ž ene bijelog lica je obrisao č elo maramicom i pogledao Frankensteina. »Pa eto, gospodine«, nervozno je rekao. »Imali smo č ast da tek deset godina poznajemo kralja. Opć e je poznato da se skrivao od Tatara koji su trebali donijeti njegovu glavu u Moskvu.« Nasmiješ io se poput š kolarca kojemu je postavljeno pitanje na koje zna odgovor. Frankenstein mu je zahvalio i prezrivo se okrenuo Danteu koji se vidno pokunjio. »Psu jedan«, rež ao je vampirski kralj. »Usuđuješ se sumnjati da sam ja... « »Usuđujem se«, rekao je Frankenstein ustavš i sa stolca tako da pokaž e svoju punu visinu. »Sumnjam u tebe, gospodaru. Vidio sam


mnogo bolje varalice i laž ljivce od tebe u proteklih sto godina i sumnjam u tebe. Ti si Pierre Depuis iz Saint-Denisa. Ti si obič ni varalica.« »Ubij ga«, vriš tao je Dante. »Ubij ih oboje i donesi mi njihove lažljive jezike na ... « Dum. Dante je raskolač io oč i. Zurio je u Frankensteina pa onda u njegovu ispruž enu ruku. Blijeda sivo-zelena ruka je drž ala tež ak kukri nož , č ija je oš trica bila zabodena u prsa vampirskog kralja i drž ala ga pribodenog za zid. Frankenstein se kretao tako brzo da nitko nije shvatio što se događa. Dante je pruž io drhtavu ruku prema č udoviš tu i už asnuto gledao kako se raspada pred vlastitim oč ima i pada na pod u mokrim komadima mesa. Tad je opet poč ela rasti, novi miš ić se stvarao na goloj kosti i nova kož a se plela na njemu. Tad mu se i vrat poč eo naizmjence raspadati i ponovno stvarati, baš kao i ruka. Ogroman mlaz krvi je jurnuo iz vampirovih prsa i zatim se smirio. Lice mu se poč elo topiti u krv pa je opet oč vrsnulo i nanovo se poč elo topiti. Sve to dok je zurio u oštricu koja mu se zabola ravno u srce. Blagovaonica je na trenutak sasvim utihnula. Tad je ž ena bijelog lica poč ela vriš tati, a uzvanici su skoč ili na noge, crvenih oč iju i isukanih oč njaka. Latour je samo stajao kao skamenjen i gledao u unesrećenog kralja. Frankenstein nije čekao. Skoč io je preko stola prema dugokosom vampiru i zabio ga u zid. Bez gledanja je dohvatio glavu žene bijelog lica i smrskao je o zid. Pala je na pod, a krv je š trcala iz rupa na ustima koje si je probila vlastitim oč njacima. Frankenstein je desnom nogom lupio supruga te ž ene i odbacio ga na pod. Prije nego š to se ijedno od njih stiglo sabrati, izvadio je bodež s kratkom oš tricom iz prsluka i zabio ga u prsa dugokosog vampira. Eksplodirao je preplavivš i Frankensteina valom vrelih iznutrica. Samo je nastavio, kao da niš ta ne primjeć uje. Otvorila su se vrata blagovaonice i Jacques je uš ao privuč en mirisom svjež e krvi. Zastao je zureć i u gospodara i tako Frankensteinu dao sve vrijeme koje mu je trebalo. Zario je bodež u konobarova leđa i pokrenuo se još prije nego što je ovaj eksplodirao preko svog gospodara.


Bacio se na ženu bijelog lica koja se uspjela podići na noge. Podigla je ruke da se obrani od Frankensteina, divovske, krvave noć ne more. Zario joj je bodež u lijevi dlan pa kroz njega u srce koje je divljač ki lupalo. Prasnula je poput balona poprskavš i Frankensteina po š irokim leđima. Njezin suprug je iš ao unatraš ke izgledajuć i kao da se ispričava, pomirljivo pružajući ruke ispred sebe. »Molim te«, rekao je. »Molim te, nemoj. Otići ću ... ja ću ...« Frankenstein nikad neć e saznati š to je ovaj namjeravao ponuditi. Bodež je zasvijetlio č etvrti put i milisekundu kasnije, posljednja erupcija krvi je okupala blagovaonicu. Cetiri vampira su pronaš la svoj kraj za manje od deset sekundi, a njihov uniš titelj se okrenuo č elu stola i u nevjerici zurio u samoga sebe i svoju ozljedu. Djevojka i Latour su stajali poput kipova i užasnuto gledali oko sebe. »Moramo ići, Latour«, rekao je. »I to odmah.« Latour je pogledao gospodara Dantea. Varalica je už asnuto gledao u svoje tijelo koje se naizmjence raspadalo i zacjeljivalo. »Sto si mu to uč inio?« š aputao je Latour. »Kakva je ovo crna magija?« »Ne znam«, odgovorio je Frankenstein. »Niti mi je stalo da saznam. Uzmi djevojku i krenimo dok još možemo.« Latour je gledao djevojku, pa Dantea, pa Frankensteina. Izgledao je kao da se muči. »Posljednja prilika, prijatelju«, rekao je Frankenstein. »Ideš li ili ne?« Latour nije rekao ništa, no izraz groznoga srama mu je pokrio lice. Frankensteinu je sve bilo jasno. Brzo je zakorač io naprijed i zgrabio plavokosu djevojku. Viknula je kad su joj njegovi kvrgavi prsti zgrabili zapeš će, no krenula je za njim bez pogovora. Na trenutak je zastao ispred zatvorenih vrata blagovaonice prislonivš i uho na njih i ponovno ih otvorio. Posljednji put je pogledao sobu punu krvi i vidio Dantea kako ga gleda s posvemaš njim prijezirom na licu. Tad je otiš ao vukući djevojku za sobom. Sljedeć e jutro je Frankenstein stajao pred elegantnim kamenim zdanjem na Rue Scribe i duboko udahnuo. Vukao je djevojku kroz kazališ te Fraternite de la Nuit ne pobudivš i nič iju pozornost. Babineauxovo uniš tenje je malč ice prorijedilo publiku, a oni koji su ostali pozorno su pratili š to se događa na


pozornici gdje su dvije vampirice oduzimale nevinost nekom adolescentu. Frankenstein je s djevojkom, kasnije je saznao da se zove Daphne, iziš ao iz foajea ostavivš i svoj kaput. Daphne je poč ela plakati tek kad su iziš li iz kazališ ta i doš li na koliko-toliko sigurno mjesto. Plakala je. Bila je toliko iznemogla da su je noge izdale. Bila bi pala da je Frankenstein nije primio oko struka. Odveo ju je u maleni hotel na Rue Saint-Claude i njež no je dozivao da dođe spavati. Dugo je lež ala budna i samo zurila u njega, no na sreć u nije htjela postavljati nikakva pitanja. On ionako nije imao odgovore. Naposljetku je zaspala. Frankenstein je gledao kako se sunce rađa s prozora hotelske sobe i donio je odluku. Samoga sebe smatrao je bezvrijednim još otkad zna za sebe. Okolnosti njegova rođenja, reciklirana priroda njegova tijela, pomogli su mu u tom miš ljenu, a ono š to je uč inio Victoru Frankensteinu, č ovjeku kojeg je na kraju poč eo smatrati ocem, jer je to i bio na sve nač ine osim biološ kog i njegovo ime koje je uzeo da bi mu nekako odao počast, samo su ga uvjerili u vlastitu bezvrijednost. Namjeravao je umrijeti na arktič kim prostranstvima, vjerovao je da to zasluž uje i radovao se konač nom kraju. Ali neka norveš ka ekspedicija mu je zanijekala č ak i to temeljno pravo, pravo da sam odluč i kad ć e skonč ati vlastiti ž ivot. Patio je od velike pothlađenosti kad su ga pronaš li i nije mogao reć i da ne treba i ne ž eli njihovu pomoć . Umjesto toga su ga njegovali i pomogli mu da ozdravi te se nakon nekoliko mjeseci našao u Parizu. Brzo se odao už icima noć i jer je duboko u svojoj napać enoj duš i vjerovao da je manje od č ovjeka i da se ljudski moral i pristojnost ne odnosi na njega. Cinio je grozne stvari u desetljeć u koje je proveo u glavnom gradu Francuske, skriven tamom i dugač kom sjenkom rata. Latour je bio netko poput njega, jednako neoptereć en krivnjom i savješću te su zajedno mogli uživati u potpunoj izopačenosti. Kad su se budile sumnje, kao š to su to nekad znale č initi u gluho doba noć i dok je ispirao krv s ruku ili drhturio u opijumskoj izmaglici, tjerao ih je i nije htio sluš ati. Sumnje su za dobre, za ljude. On nije nijedno od toga i ne zaslužuje ih. No, neš to se dogodilo u blagovaonici krvavog kazališ ta. Osjetio je


neku promjenu iznutra. Nije znao je li ju uzrokovala Danteova besramna prijevara ili gađenje prema ulizicama kojima se laž ni kralj okruž ivao, no kad su uveli Daphne u sobu, osjetio je neš to jač e i jasnije nego ikada u životu. Osjetio je krivnju. Krivnju š to pripada slijepom crijevu Pariza u kojem muč e i ubijaju mlade djevojke, krivnju š to svojevoljno sjedi u klubu gdje muč enje i č ereč enje smatraju zabavom i dovode nove ž rtve svaku noć . Krivnju š to je dopustio da slabost i samosaž aljenje upravljaju njegovim ž ivotom, a mogao je svoju č udnovatost, snagu i izdrž ljivost koristiti za dobrobit drugih, a ne za prepuš tanje vlastitim sramotnim nagonima. Krivnju zbog svega š to je uč inio vlastitim rukama, krivnju zbog stvari za koje je tog trena odluč io da ć e zauvijek ostati skrivene, samo ako preživi sljedeću noć. Znao je da ć e Danteovi ljudi krenuti za njim č im sunce zađe, ali nije se bojao. Spaš avanje jedne djevojke nije dovoljno okajanje za smrti onih stotinu koje nije ni pokuš ao spasiti, č ak im je i pripomogao pri prijelazu u sljedeć i ž ivot. Nije dovoljno za sva zla koja je nanio drugima i za zadovoljstvo koje je pritom osjeć ao. No ako to bude posljednja stvar koju ć e ikada napraviti, ako to bude posljednje djelo u njegovu dugom životu, vjerovao je da će umrijeti sretan. Dok je gledao prema istoku, shvatio je da laže samome sebi. Neće biti sretan ako ovo bude kraj. Stoviš e, neć e niti dopustiti da ovo bude kraj. Poč eo je gorjeti vatrom koju nije osjetio već desetljeć ima, kao da mu je netko izvukao duš u iz tijela i prinio je suncu da se oč isti i napuni pravednoš ću za kakvu nije ni znao da je sposoban. Okajat će sva zla koja je počinio. Čak i ako pritom prođe cijela vječnost.


28. ZAMISLITE DA STE USNULI Kad su svi završili s jelom, što je u Mattovu slučaju značilo nasloniti se na stolac i rukama pridrž avati prepuni trbuh uz bolno stenjanje, Jamie se obratio dvjema djevojkama. »Mož ete li doć i u moju sobu za petnaest minuta?«, upitao ih je. »Trebam vam objema nešto reći.« Djevojke su se pogledale, i usprkos shvać anju da je on uzrokovao probleme koji su se stvorili među njima, njihov pogled ga je iznervirao. Ignoriraj to. Pusti. Nisu one krive, nego ti. »Ja mogu doć i«, rekla je Kate i pogledala Larissu, koja je kimnula. »I ja isto«, rekla je vampirica. »Vidjet ćemo se tamo.« Rekavš i to, ustala je, skupila svoj posluž avnik i krenula prema izlazu. Kate je prič ekala nekoliko sekundi, oprostila se s Mattom i krenula za njom, ostavivši dečke same za stolom. »Uh...«, odsutno je dodao Matt. »Ne znam kad sam se posljednji put ovoliko najeo.« »Osjećaš li se bolje?«, upitao je Jamie nasmiješeno. »Iskreno, ovog trena baš i ne«, odvratio je Matt veselo, »ali općenito govoreći, mnogo mi je bolje, hvala na pitanju.« »Mož eš li hodati?«, upitao ga je Jamie. »Moram ti pokazati kako ćeš se vratiti u sigurnu spavaonicu prije no što krenem nešto obaviti.« »Nema problema«, rekao je Matt i zastenjao kad je ustao na noge. Trebalo mu je malo vremena da pronađe ravnotež u. Nasmijao se Jamieju. »Idemo«, rekao je. »Bolje je da te one dvije ne čekaju.« »Nemaš ti pojma«, rekao mu je Jamie smijući se. Dvojica dječ aka su iziš la iz blagovaonice i krenula dugač kim središ njim hodnikom razine G. Dok su hodali, Jamie je poč eo ugrubo objaš njavati Mattu tlocrt Petlje, sferič ne baze koja č ini srce Odjela 19. Velika već ina zdanja nalazila se ispod zemlje; samo se veliki hangar, Operativni centar i soba za sastanke, te Služ be za komunikaciju i nadzor bili smješ teni u veliki metalni mjehurić koji se izdizao nad travom i asfaltom. »Zamisli loptu«, rekao je Jamie. »Zid od armiranog betona ide kroz


cijelu bazu, od vrha do dna; unutra su tri glavna hodnika, okna za dizala, seizmič ki priguš ivač i, č elič ni podupirač i, sve š to uz to ide. Dakle, radi se o dvije polukruž ne baze odvojene dugač kim, ravnim hodnicima koji idu sredinom svake razine, baš kao ovaj u kojem se nalazimo. Hangar je zapravo cijela strana zapadno od središ njeg hodnika, a s druge strane su uredi. Taj se oblik slijedi sve do najniž ih razina; sobe operativaca, spavaonice, laboratoriji, teretane, duć ani, sve š to ti treba da bi ovakva organizacija mogla funkcionirati, sve to je smješteno postrance uz središnje hodnike. Sve do dna.« »A š to je dolje?« upitao je fascinirano Matt. »Skroz na dnu, hoć u reći.« »Elektrana, proč iš ćavanje vode, oprema za seizmič ki nadzor«, odgovorio je Jamie. »Tako su mi barem rekli; nikad nisam bio dolje.« »Je li zabranjeno?« upitao je Matt. »Nije koliko ja znam«, odgovorio je Jamie primijetivš i Mattovu znatiželju. »Zašto pitaš?« »Onako, fascinantno mi je«, rekao je gorljivo Matt. »Ne mogu vjerovati da nisi istražio svaki centimetar ovog mjesta.« Jamie se nasmijao. »Vidio sam Operativni centar, sobe za sastanke, č asnič ku blagovaonicu, naš u blagovaonicu, hangar, a svoju sobu vidim kad imam sreće. Nemam baš previše vremena.« »Da, č ini se da nemaš «, rekao je Matt. Malč ice se obeshrabrio, no uskoro se pribrao. »Misliš li da bi mi gospodin Seward dopustio da pogledam dolje? To jest, ako mi dopusti da ostanem.« »Admiral Seward«, ispravio ga je Jamie. »Ili direktor Seward. Ne vidim zaš to ti ne bi dopustio. Ali sada se moramo skoncentrirati na to da te pusti da ostaneš, u redu?« »Apsolutno«, odgovorio je Matt. »Nema problema.« »Cool«, rekao je Jamie i pritisnuo gumb za pozivanje dizala. »Ja ć u te provesti kroz sve razine i ostatak baze kad budemo imali viš e vremena, to ti obećavam. Sada te moramo vratiti u spavaonicu.« Dizalo je stiglo i dječ aci su uš li unutra. Jamie je pritisnuo gumb za razinu B kamo su ubrzo i stigli. Matt je malč ice odugovlač io izgledajući blago tjeskobno. »Evo nas«, rekao je Jamie pokazujuć i mu na lijevo. »Posljednji hodnik, druga vrata do kraja. Kužiš?« »Zar ti ne ideš sa mnom?«


»Moja soba je na ovoj strani«, rekao mu je pokazujuć i suprotnu stranu. Matt je kimnuo i Jamie mu se nasmijao želeći ga ohrabriti. »Bit ć eš dobro«, rekao mu je. »Pred vratima je operater koji ć e te pustiti unutra. Sada ne trebaš niš ta raditi pa se pokuš aj odmoriti. Doć i ću po tebe čim nešto čujem.« Jamieju je bila dobro poznata sigurna spavaonica u koju su smjestili Matta. Frankenstein ga je odveo u istu tu prostoriju kad je prije nekoliko mjeseci prvi put stigao u Petlju. »U redu«, rekao je Matt. »Hvala ti, Jamie. Sretno s Kate i Larissom.« »Uh«, rekao je Jamie smijući se, »trebat će mi sreća.« ≡ Krenuo je niz hodnik razine B prema svojoj sobi, smiš ljajuć i u glavi š to ć e reć i Kate i Larissi. Kad je stigao, vidio je da ga dvije djevojke već čekaju naslonjene na zid. Ovo nije dobar znak, pomislio je. Obje su znale lozinku za ulaz u njegovu sobu i već su stotinu puta uš le same. No, ovo nije bio jedan od tih puta. Tiho su ga č ekale da dode i pozorno gledale dok je prilazio. »Sve u redu«, upitao ih je hineći ležernost. Nijedna nije odgovorila. Larissa je jedva primjetno podigla obrve i nadao se da ga time želi ohrabriti, no Kate je bila sasvim hladna. »U redu«, rekao je i prinio svoju identi ikacijsku ispravu panelu pored vrata. Otključ ala su se uz tup udarac i Jamie ih je otvorio. Pridrž ao je vrata djevojkama i pustio ih unutra. Duboko je udahnuo i krenuo za njima. Proveli su dug i neugodan trenutak tiho stojeć i u maloj sobi jer nisu znali kako bi nastavili. Dimenzije sobe su ih natjerale na bliskost za koju još nisu bili spremni. Jamie je oklijevao, no ipak je uzeo stolac ispod svoga pisać eg stola i okrenuo ga prema njima. Cekao je da vidi hoć e li to poluč iti ikakav uspjeh i kada nije, jednostavno je sjeo dolje. Djevojke su ostale stajati još nekoliko nevjerojatno neugodnih sekundi i zatim su sjele na rub kreveta i pogledale ga kao da nešto očekuju. Hajde više, govorio je sam sebi. Počni već jednom.


»Bio sam pravi idiot«, rekao je i ohrabrio se kad je vidio iznenađenje u oč ima djevojaka. »Bio sam glup, nepoš ten i iznevjerio sam vas. Trebam vam reć i mnogo toga, ali najvaž nije je ovo: stvarno, stvarno mi je ž ao, Kate. Moja ideja je bila da ti Larissa i ja trebamo lagati o naš oj vezi. Larissa, znam da sam stavljao Odjel na prvo mjesto i udaljio se od tebe. Zaista, zaista mi je žao.« »Jamie«, rekla je njež no Kate, »nisi ti za sve kriv. I ja sam č uvala svoje tajne. »Da, o vezi sa Shaunom«, rekao je Jamie. »Znam. Ali ne bi mislila da moraš da Larissa i ja nismo skrivali svoju vezu. Kao š to sam rekao, to je bila moja ideja.« » Hej «, pobunila se Larissa. »Ja sam se složila s tim. I ja sam kriva.« »Toč no«, rekao je Jamie. »Ti si se slož ila jer sam ja rekao da je tako najbolje. Znam da ti se to nikako nije sviđalo, znam koliko si mrzila š to moraš lagati Kate; napravila si to jer si mi vjerovala, a ja nisam bio u pravu. Trebali smo biti iskreni od samog poč etka kao š to smo si obećali.« Dvije djevojke su se pogledale i neš to se dogodilo među njima: trenutak neoč ekivanog mira, a Jamie se nadao da je to poč etak mirenja. »Razumijemo, Jamie«, rekla mu je tiho Larissa. »Obje razumijemo kako ti je bilo nakon Lindisfarnea i koliko ti se ž ivot promijenio. Doista razumijemo i nismo ti ž eljele još viš e otež ati situaciju. Vidimo koliko si sretan š to si ovdje, vidimo da se prvi put osjeć aš kao da nekamo pripadaš i kako je to kad se mož eš ponositi svojim imenom. To nikada nije bio problem. Problem je počeo onda kada si nam počeo okretati leđa, kao da te gubimo, kao da gubimo jedni druge, a zbog čega? Ima li to ikakvog smisla?« Jamieju je srce zamalo puklo od srama. Larissa je opisivala upravo ono za što su njemu trebali mjeseci da shvati. »Ima«, rekao je. »Sad i ja to vidim.« »U redu je«, rekla je Larissa. »Stvarno jest. Samo smo sretne š to i ti to shvać aš .« Tad mu se nasmiješ ila, stvarno nasmiješ ila kao š to odavno nije i Jamie je shvatio da je bio velik glupan. Nema nikakvog prestiž a niti ponosa u tajenju od prijatelja, u nakupljanju tajnih podataka kao da se po tome mjeri nečija važnost. Nema više tajni, pomislio je. Nema više laži.


Nagnuo se naprijed i nasmijao dvjema djevojkama. »Možete li čuvati tajnu?« upitao ih je. »Ovisi«, rekla je Kate dok joj se znatiž elja budila na licu. »Ovisi kolika je.« »Poprilično je velika«, rekao je Jamie.


87 DANA DO NULTOG SATA


29. RAZGOVOR SA ČUDOVIŠTEM Sljedeć e je jutro Jamie Carpenter iskoč io iz kreveta mnogo ž ivlje nego inače. Obič no mu se bilo teš ko razbuditi, bio je umoran i zabrinut. Ovo se jutro osjeć ao lagano poput perca. Razgovor s Larissom i Kate mu je puno pomogao jer je s njima podijelio svoju najnoviju tajnu, onu koju nije rekao nikome drugome, a samo jedna osoba u cijeloj Petlji zna za nju. Osjeć ao se kao da se neko maleno bić e uš uljalo u njegovo uho i poč istilo nered u njegov mozgu. Ni skori razgovor s Valentinom Rusmanovom nije mu kvario raspoloženje. Obrisao se ruč nikom i smijao izrazima lica djevojaka kad im je rekao tajnu, odjenuo uniformu i krenuo prema dizalu. Brzo je hodao, dijelom zbog dobrog raspolož enja, a dijelom jer nije ž elio da ga admiral Seward čeka. Direktorovo povjerenje u njega i gotovo oč inski stav koji je pokazivao postali su neš to š to je Jamie jako cijenio. Cak se i oslanjao na to jer njegova oca nije bilo. Admiral Seward nije pokazivao nikakvu njež nost prema njemu niti iš ta slič no tome, no odnosio se prema njemu s poš tovanjem bez obzira na njegovu mladu dob. Jamieju je to bilo jako važ no jer je proveo dvije godine u ljutnji na oca kojeg je smatrao izdajnikom vlastite obitelji i drž ave. Cak niti nakon ispiranja ljage s oč eva imena Jamie nije imao nikakav stalan muš ki uzor. Trebao mu je netko poput admirala Sewarda, netko tko vjeruje da Jamie zasluž uje povjerenje i da se mož e brinuti za sebe i druge. Doš ao je do dizala na kraju hodnika i pritisnuo gumb. Mislio je na Larissin poljubac kad je odlazila iz njegove sobe. Prvi put ga je poljubila ispred Kate koja im se nasmijala i diskretno okrenula glavu. Taj poljubac bio je pun one iste vatre kao i njihov prvi, vatre koja je uniš tavala sve drugo, koja je rež ala i rasla i č inila da se Jamie osjeć a kao da su on i Larissa sami na svijetu. Ovaj poljubac nije bio baš isti kao prvi jer prvi poljupci su jedinstveni i nemoguće ih je ponoviti. Ali bio je blizu, pomislio je. Bio je stvarno blizu. Otvorila su se vrata dizala i Jamie je uš ao unutra kimnuvš i nekom


operativcu kojeg je poznavao iz viđenja, jednome od mnogih poznanika koje je viđao u Petlji. Nije tu lako upoznati ljude. Operativci su već inu vremena provodili sa svojim ekipama na misijama u dalekim mjestima u zemlji i inozemstvu. Kad nisu bili na duž nosti, bježali su u toplinu svojih soba i kreveta. Neki su odlazili u č asnič ku blagovaonicu na pić e ili cigaru ili partiju pokera, no to je već inom bila starija generacija Crne svjetlosti. Oni su postali operativci još prije nego š to je taj naziv postojao, prije eksplozije vampira u osamdesetim i devedesetim godinama proš loga stoljeć a koja je sa sobom donijela trostruke smjene i beskrajne dane bez sna. Već ina ih je sada bila na popisu neaktivnih i bili su sretni š to mogu provoditi preostale godine razmjenjujuć i prič e i nazdravljajuć i palim prijateljima u toplini č asnič ke blagovaonice. Jamie im je ponekad zavidio. Dizalo se zaustavilo na razini A i Jamie je brzo krenuo niz hodnik. Kimnuo je operativcu koji je stajao ispred admiralovih vrata, pokucao i čekao. Vrata su se za nekoliko sekundi polako otvorila. Jamie je ušao, a Direktor je sjedio iza ogromne hrpe papira kao i obično. »Poruč nič e Carpenter«, rekao je Seward podigavš i pogled s izvještaja na čijim je marginama pisao neke zabilješke. »Voljno.« Jamie je s rukama na leđima č ekao da Direktor završ i svoj posao. Seward je pratio posljednji paragraf izvješ taja vrhom olovke, glasno opsovao, prekriž io cijeli paragraf, odgurnuo papir od sebe i napokon pogledao Jamieja. »Cini se doista kao da polovica operativaca u ovom Odjelu pokuš ava osvojiti nagradu za najbolje napisani sastavak«, rekao je. »Gdje su nestale č injenice? Samo č injenice izreč ene jednostavnim jezikom?« »Ne znam, gospodine«, odgovorio je Jamie. »Pisanje izvješ taja je dosadno, gospodine. Možda ga neki žele učiniti zabavnijim.« »To je papirologija, Jamie«, planuo je Seward. »Prokleto premetanje papira. I ne treba biti zabavno.« »Da, gospodine.« »Odlič no«, rekao je Seward nasmiješ ivš i se Jamieju. »Drago mi je što smo to riješili.« »I meni, gospodine«, odgovorio je Jamie susprežući smijeh. »Kako si ti jutros, Jamie?« upitao ga je Seward. »Jesi li spreman za


sastanak s Valentinom?« Direktorov glas se u trenu promijenio i Jamie je shvatio da je zabrinut. Ne želi da idem, pomislio je Jamie. Ne smatra da je sigurno. Ne želi da idem tamo sam. »Dobro sam, gospodine«, odgovorio je dok su mu se prsa polagano ispunjavala toplinom. »To se mora obaviti.« Seward ga je dugo gledao i kimnuo. »Rekao bih da je tako«, dodao je. »Imam osjeć aj kao da jako griješ im š to te tamo š aljem samoga, ali nemam drugo rješenje.« »Nemam ni ja, gospodine.« Nastala je tiš ina u kojoj su mnoge stvari između dječ aka i sredovječ nog č ovjeka ostale neizreč ene. Tad je Seward zgrabio neki papir sa svoga stola i vratili su se poslu. »Razgovarao sam sa profesorom Talbotom«, rekao je admiral Seward. »Sinoć . Raspitao sam se za tvojeg novog prijatelja, gospodina Browninga.« »Sto vam je rekao, gospodine?« upitao je Jamie uzbuđeno. Ako Matt bude smio ostati u Pedji u bilo kojoj funkciji, to ć e doista biti velika pobjeda. »Smijao se«, rekao je Seward na š to se Jamie obeshrabrio. »Barem dok mu nisam pokazao spis gospodina Browninga. Tad je prestao. Rekao mi je ovo: >Jedina osoba s već im kvocijentom inteligencije u mojoj ekipi sam ja.<« »To je odlično«, rekao je Jamie. »Nije li?« »Profesor Talbot tako misli«, odgovorio je admiral Seward. »Pristao je primiti Matta u Projekt Lazarus na probni period. Sigurnosnog rizika gotovo i nema, jer kao š to sigurno znaš , bez obzira upali li ovo ili ne, gospodin Browning viš e neć e otić i kuć i. Toliko ne smijemo riskirati. Preostaje nam samo vidjeti hoć e li nam biti koristan.« Implikacija Direktorovih riječ i ostala je visjeti u zraku. Jamie je ž elio, trebao vjerovati da admiral Seward misli na zatvor, u najgorem slučaju. Ono drugo bi bilo prestrašno. Odjednom ga je spopala muč nina od krivnje kad je shvatio da on u usporedbi sa svojim trima prijateljima zapravo ima sreć e. Još uvijek ima majku iako ona ž ivi u ć eliji dvije stotine metara ispod zemlje.


Kate, Larissa i sada Matt su izgubili sve koji su im ikada bili važni. »Bit će odličan, gospodine«, rekao je Jamie. »Talbot je sretan što ga ima.« »Nadajmo se da si u pravu«, rekao je admiral Seward. »Poslao sam mu privremeni ugovor za posao i otpusne papire na potpis. Talbot ž eli da odmah poč ne raditi. Stavio sam ga na razinu B, dobio je sobu do tvoje. Pretpostavljam da ti to ne smeta?« »Nipoš to, gospodine«, rekao je Jamie zahvalno. »Hvala Vam, gospodine.« »Onda dobro«, rekao je Direktor i oš tro kimnuo. »Kad izvedeš sve trikove koje Valentin bude traž io, mož da Mattu mož eš pokazati sobu? Vjerojatno će tada još spavati.« »Naravno, gospodine«, rekao je Jamie. »Odlič no«, odvratio je Seward. »U tom sluč aju, moraš biti u pritvoru za nekoliko minuta. Mi ć emo te pratiti iz Operativnog centra. Samo budi miran i pokuš aj mu dati to š to zapravo traž i. Bit ć e sve u redu, Jamie. Vjerujem u tebe. Sad možeš ići.« ≡ Jamie je krenuo natrag prema dizalu, a admiralove riječ i su mu odzvanjale u ušima. Vjerujem u tebe. Direktor je tri riječ i izgovorio nonš alantno kao da ih uopć e ne treba izgovarati. Vjerujem u tebe. Jamie ih je prež vakavao dok je č ekao dizalo. Jedina osoba koja mu je rekla neš to slič no tomu bila je Larissa i to kad su stajali u tami Lindisfarnea s truplom nevina č ovjeka pod nogama. Rekla mu je da mu neć e dopustiti da odustane. Te riječ i su ga ohrabrile i napunile snagom da nastavi dalje, a danas su admiralove riječ i uč inile to isto. Uš ao je u dizalo kad su se vrata otvorila i pritisnuo gumb koji ć e ga odvesti Valentinu Rusmanovu. Paul Turner ga je č ekao na razini H. Casnik za sigurnost mu je kratko kimnuo. »Znaš da ne mogu uć i unutra s tobom«, rekao mu je. To je bila izjava, a ne pitanje. »Premjestili smo tvoju majku na privremenu


lokaciju, kao i Valentinovog batlera. Bit ć ete sami vas dvojica. Jesi li spreman?« »Jesam«, odgovorio je Jamie shvativši da jest. »U redu onda«, rekao je Turner uz neš to š to je nalikovalo na osmijeh. »Bit ćeš sasvim dobro.« Casnik za sigurnost se pomaknuo u stranu. Jamie je uš ao kroz dvostruka vrata na hermetič ko zatvaranje, kojima se kontrolirao pristup razini pritvora. Stajao je u uskom prostoru dok su se vrata zatvarala iza njega, zatvorio oč i kad je č uo plin kako izlazi iz spektroskopa te mirno iziš ao kroz druga vrata. Dok je hodao niz š iroki hodnik, bio je bolno svjestan svoga srca koje je luđač ki lupalo. Pokuš ao ga je kontrolirati, prisiliti da se smiri jer je znao da ć e Valentinu zvučati poput bubnjeva. Stao je pred š iroki ultraljubič asti zid i pogledao u ć eliju. Valentin Rusmanov ga je č ekao sjedeć i na istom stolcu kao i prethodnoga jutra, uz ljubazan osmijeh dobrodoš lice. Nosio je koš ulju s otkopč anim ovratnikom i sivi sako. »Gospodine Carpenter!« uzviknuo je. »Zelim vam dobro jutro. Već sam posumnjao da nećete doći.« Jamie je pogledao na sat i vidio da je osam sati proš lo prije sedam minuta. »Ispričavam se«, rekao je. »Sastanak se odužio.« »Ne sumnjam da su vas dobro uputili u rizike ostajanja nasamo sa mnom«, smiješ io se Valentin. »Vjerojatno je to bio admiral Seward. Rekao bih da vam je privržen.« »Sada sam ovdje«, rekao je odluč ivš i da neć e dopustiti da vampir upravlja razgovorom. »Sam sam, kao što ste tražili. Smijem li ući?« Valentin je kimnuo prema praznom stolcu u kojem je juč er sjedio Paul Turner. »Molim Vas«, rekao je. »Mi casa es su casa. Raskomotite se.« Jamie je duboko udahnuo nadajuć i se da Valentin to nije primijetio i zakorač io kroz ultraljubič asti zid. Sigurnim korakom preš ao je ć eliju i sjeo na ponuđeni stolac. Niti dva metra od njega ljubazno se smiješ eć i, sjedilo je jedno od najmoćnijih bića na svijetu. » Onda «, rekao je Valentin prekriž ivš i noge. »O č emu ć emo razgovarati?«


»Vi ste traž ili ovaj sastanak«, rekao je Jamie. »Mogli biste mi reć i zašto.« Vampirov osmijeh se raš irio i Jamieju se uč inilo da je vidio sitni odbljesak crvene boje u kutovima njegovih oč iju. Bio je tako kratak i nije se mogao zakleti da ga je uopće vidio, no ipak su ga prošli trnci. »Imamo toliko tema za razgovor, Jamie - smijem li te zvati Jamie? Ili vam je draže gospodin Carpenter?!« »Jamie je u redu.« »Divno«, rekao je Valentin. »Onda Jamie. Prva stvar koju bih htio upitati jest kako si toč no uspio ubiti moga brata. Je li to poš ten početak razgovora?« Jamiejev ž eludac se prevrnuo jer ga je udario ogroman val nelagode. Znao je da se ovom temom izlaž e najveć oj opasnosti. Za razliku od drugih č lanova Posebne skupine Nultog sata, nije vjerovao da ih Valentin namjerava ozlijediti, barem ne svjesno i svojevoljno. Ali razgovor o Alexandruu, ili toč nije o njegovoj smrti, Jamieju se č inio poput okidača pištolja. »Rekao sam vam«, odgovorio je. »U kombiju, prije dva dana.« »Detalji, Jamie«, viknuo je Valentin nagnuvš i se naprijed. »Vrag je u detaljima, ponovno mi reci, i ovaj put nemoj krojiti prič u prema publici.« Jamie je oklijevao. Reci mu istinu. Pomislio je. Znat će ako slažeš. »Poklopio sam ga križ em dugim sedam metara«, rekao je Jamie. »Poslije su mi rekli da je tež ak oko dvije tone. Smrskao mu je tijelo u komadiće. Zatim sam mu zabio kolac u srce. To je sve.« »A š to je on uč inio kad ga je križ udario«, tiho je upitao Valentin. »Je li vriš tao? Je li pokuš ao pobjeć i? Ako niš ta drugo, moj brat je bio brz.« »Nije ga vidio«, rekao je Jamie. »Stajao je iza njega, a on je gledao u mene. Mislio je da sam ciljao u njega i promaš io. Ali nisam, ciljao sam u križ.« »Nastavi«, rekao je Valentin tihim glasom punim gladi. »Reci mi.« »U posljednjoj sekundi, tik prije samoga pada, sjena križ a se nadvila nad njega. Smrknuo se. Ne mogu se sjetiti svega, samo se smrknuo, kao da je vidio neš to neobič no. Nije se ni pokuš ao pomaknuti. Tad je križ pao na njega.«


Valentin se naslonio na stolac i podigao obrve dajuć i Jamieju znak da nastavi. »Slomio ga je«, rekao je Jamie jednostavno. »Krv je bila posvuda. Nisam mogao vjerovati da je i dalje ž iv, ali bio je. Kleknuo sam pored njega, dok je ostatak moje ekipe napadao njegovu. Zurio je u mene. Imao je samo jedno oko koje je gledalo ravno u mene i pokuš ao je nešto reći.« »Što to?« upitao je Valentin. »Jesi li ga mogao razumjeti?« »Rekao mi je da sam zakasnio«, odgovorio je Jamie. »Zatim je rekao >On ustaje< te da ć e svi koje volim umrijeti. Tad sam mu zabio kolac u srce.« Valentin ga je gledao i Jamie je vidio neprikriveno divljenje na njegovu licu. Možda ipak neću umrijeti, pomislio je. »Kako si znao da ć eš uspjeti?« upitao je vampir. »Mislim na manevar s križem. Kako si znao da se moj brat neće pomaknuti?« »Nisam znao«, rekao je iskreno Jamie. »Ali znao sam da mu ne mogu niš ta, a to je znao i on. Zato sam se pravio da sam promaš io, š to mu se svidjelo jer je bio jako zadovoljan sobom i nije primijetio Sto sam mu zapravo učinio.« »To je jako ozbiljan ulog. Moglo bi se reć i da si se kladio u vlastiti život.« »Nije tako«, odgovorio je Jamie slegnuvš i ramenima. »Bio sam mrtav u svakom sluč aju, ili neš to još gore, a isto tako i moja majka i prijatelji. Nisam imao što izgubiti.« Valentin se opet naslonio i izvadio lijepu srebrnu tabakeru iz dž epa. Izvadio je tamnocrvenu cigaretu ispod vrpce od bijele svile, stavio je u usta i zapalio. Opori miris aromatič nog duhana zavladao je ćelijom, začinjen metalnom notom koju je Jamie odmah prepoznao. »Blaženstvo, je li tako?« upitao je. Valentin je kimnuo nagnuvši glavu na stranu. »Znaš za to?« upitao je. »Da«, rekao je Jamie dodirujuć i ož iljak na svom vratu, suvenir od opekline kemikalijama iz laboratorija gdje se proizvodi već ina britanskih zaliha vampirske droge. »Jesi li probao?« upitao je Valentin nudeći Jamieju tabakeru. »Rekli su mi da se ljudima jako sviđa.«


»Ne bih, hvala«, pristojno je odbio Jamie. Valentin je kimnuo i povukao dim. Oč i su mu nesvjesno zasjale crvenom bojom, zabacio je glavu unatrag š to je istaknulo miš ić e na njegovu vratu. Kad ga je proš la izmaglica od heroina i ljudske krvi, polako je vratio pogled prema Jamieju, a crvena se prelijevala u njegovim očima. »Moj brat je bio č udoviš te«, polagano je rekao. »Doš ao sam do zaključ ka da je oduvijek tako, otkad smo bili djeca, mož da još otkad smo se rodili. Brinuo se samo o sebi, a mož da i o Ilyani, svojoj supruzi. Svijet je bolje mjesto otkad njega nema. Bio je okrutan, nemilosrdan i arogantan. Drago mi je što je ovo posljednje bilo uzrok njegova pada.« Jamie nije odgovorio. Nije imao pojma što reći na takvo priznanje. »Zahvaljujem ti na iskrenosti«, nastavio je Valentin. »Naravno, znao bih da si mi lagao, no siguran sam da nisi laka srca govorio kako si ubio nekoga iz moje obitelji.« Nasmiješ io se i Jamie je morao dati sve od sebe da mu ne uzvrati osmijeh. Nemoj ga provocirati. Nemoj mu vjerovati. Sve može biti stupica za tebe. »To doista nije na popisu mojih omiljenih tema«, rekao je Jamie. Valentin se nasmiješ io toliko da se č inilo da ć e mu se glava raspoloviti. »A o čemu si ti htio razgovarati?« upitao je Valentin. »O mom djedu«, rekao je Jamie. »Ne znam gotovo niš ta o njemu. Luda mi je sama pomisao da ste ga Vi poznavali. Umro je prije nego što sam se rodio.« »Zar ti otac nikad nije govorio o njemu?« »Pa i nije«, rekao je Jamie. »Rekao mi je samo da je bio pilot u ratu i to je sve. Tata nije mnogo govorio o njemu, niti o ikome iz svoje obitelji. Shvatio sam zašto tek kad sam došao ovamo.« »A č udoviš te?« upitao je Valentin. »Ono je bilo bliž e s tvojim djedom nego itko drugi. Zar ti ništa nije reklo?« »Rekao mi je samo da ga je moj djed spasio«, odgovorio je Jamie osjetivš i ubod boli u grudima pri pomisli na Frankensteina. »Rekao mi je da se zbog djeda zakleo da ć e š tititi moju obitelj zbog neč ega š to se dogodilo u New Yorku prije mnogo godina. Obeć ao je da ć e mi sve ispričati, ali nije dobio priliku.« »Nedostaje ti, nije li tako?« upitao je Valentin njež no. »Cudoviš te.


Čujem to u tvojem glasu.« Jamie je kimnuo. »Nedostaje mi i svaki dan osjeć am krivnju. Ne bi bio mrtav da sam mu vjerovao.« »Kako to?« »Dopustio sam Thomasu Morrisu da me izmanipulira«, odgovorio je Jamie osjetivš i kako mu se lice ž ari od srama. »Rekao mi je da je Frankenstein bio tamo kad je moj otac umro, da su ga poslali da ga privede. Pitao sam ga je li to istina i rekao je da jeste. Rekao sam mu da ode od mene i otiš ao na Lindisfarne s Morrisom. Ravno u stupicu koju mi je postavio.« »Ali čudovište je ipak pošlo za tobom?« »Sumnjao je na Toma Morrisa«, rekao je Jamie. »Slijedio nas je i stigao na vrijeme da nam pomogne. Ali kad smo pomislili da je sve gotovo, jedan od Alexandruovih vukodlaka me je napao i Frankenstein je stao između nas. Zajedno su pali s litice.« »To ne zvuč i kao da si ti kriv«, rekao je Valentin. »Ja to ne bih rekao.« »Da sam mu vjerovao, bio bi s nama na Lindisfarneu. Morris ne bi uspio u svom naumu.« »Zaš to ne bi? Moj brat je moć niji od stotinu Frankensteina zajedno. Zar doista misliš da bi njegova prisutnost nešto promijenila?« »Ne znam«, rekao je Jamie ojađeno. »Rekao si da je poginuo nakon bitke s mojim bratom«, nastavio je Valentin. »Dok te je branio od vukodlaka. Kako mož eš reć i da stvari ne bi krenule istim tijekom da je on stigao ranije na Lindisfarne, zajedno s tobom i gospodinom Morrisom?« Jamie je pogledao Valentina traž eć i izrugivanje ili naslađivanje na njegovu licu. Nije ih naš ao. Lice staroga vampira je bilo otvoreno, puno nečega što je jako nalikovalo na iskrenost. »Ne znam«, rekao je. »Znam samo da se osjeć am kao da sam kriv za sve. Osjećam se kao da je umro zbog mene.« »Meni se č ini«, nastavio je Valentin, »da je razlog njegove smrti u tomu š to je tvoj ž ivot smatrao vrednijim od svoga. Ti to nisi traž io od njega niti je itko drugi to traž io. Sam je odluč io. Tko si ti da preuzmeš odgovornost za to?« Jamiejevo grlo je radilo, ali nije ispuš talo zvukove. Um mu je divljao. Toliko se bio navikao na tež inu svoje krivnje da mu je


pomisao da ju je nosio bez razloga bila jednostavno nepojmljiva. »To je bio njegov ž ivot, Jamie«, rekao je Valentin. »Zivio ga je prema vlastitu izboru i rekao bih da ga je tako i završ io. To je luksuz koji si mnogi nikad ne priušte, Jamie. Mogao bih se kladiti da ne bi htio da ti okrivljuješ sebe zbog njegove smrti. Siguran sam da je sada sretan, gdje god da jest.«


30. GRANICE OSVETE NISU NIČIM PROPISANE PARIZ, FRANCUSKA JUČER Frankenstein je lež ao na prekrasnom mekanom krevetu s baldahinom i zurio u pozlaćene svodove nad sobom. Već je sat vremena lež ao sasvim mirno. Pokuš avao se probuditi i rastjerati ljepljivu izmaglicu koja je dijelila san od jave. Bezumno se nadao da ć e se vratiti u svijet zajedno sa svojim sjeć anjima gdje ga Latourove insinuacije viš e neć e progoniti, gdje ć e biti slobodan čovjek, a ne rob. Nije imao pojma koliko je dana proš lo otkad ga je vampir doveo svojoj kuć i. Viš e nego jedan, ali manje od deset je bila njegova procjena. Vrijeme je teklo poput sirupa, ljepljivo i mučno. Hranili su ga i pojili, davali su mu sve osim slobode da napusti ovaj raskoš ni stan visokih stropova i š irokih prozora, s velikim salonom i radnom sobom i elegantnim spavaonicama. Oč igledno je već ranije bio tu, svojevoljno je proveo mnoge noć i u krevetu na kojem je sada lež ao. Latour je bio oduš evljen kad je napokon shvatio da se Frankenstein doista ne sjeć a nič ega, ni bitnog ni nebitnog i sadistič ki je už ivao u ispunjavanju praznina u Frankensteinovoj glavi. Satima ga je muč io groznim prič ama o už asu i nasilju u kojima su on i Frankenstein bili glavne zvijezde. Osupnut prič ama svoga tamnič ara, ne mogavš i i ne htijuć i vjerovati da je sposoban za ijednu od tih grozota, Frankenstein je molio Latoura za milost. Vampir ga je istoga trena poč eo tuć i kaž njavajuć i ga svakim udarcem zbog njegove slabosti, traž eć i od njega da se probudi iz bunila i postane onaj č ovjek kojeg je Latour nekada smatrao prijateljem. Latour je po danu spavao, a Frankenstein je bio utamnič en. Vampirova kuć a obilovala je poslugom, mnogi su bili ljudi i mogli su raditi po sunč evu svjetlu. Bili su besprijekorno pristojni i usluž ni, no svi su nosili teš ke crne piš tolje i nikada nisu sami ulazili u njegovu sobu. Uvijek ih je bilo barem dvoje, jedan je prilazio Frankensteinu i


donosio mu sve š to mu treba, a drugi je stajao pored vrata pazeć i na svaki pokušaj bijega. Frankenstein nijednom nije pokuš ao pobjeć i. Nije niti namjeravao. Bojao se za svoj život. Nije prepoznavao č ovjeka o kojem mu je Latour prič ao, nije mogao vjerovati da je bio stvorenje predano nasilju, vlastitim apetitima i nagonima, potpuno nesvjestan nevinosti drugih. No, ž elio je da je taj č ovjek sada tu jer on vjerojatno ne bi samo lež ao na krevetu i čekao. Ključ se okrenuo u bravi i otvorila su se vrata spavać e sobe. Latour je uš ao unutra, odjeven u elegantan crni smoking. Nosio je crnu boju ponoć i i bijelu boju punoga mjeseca. Nasmiješ io se Frankensteinu i poletio preko sobe tolikom brzinom da se Frankensteinovu izmuč enom umu to uč inilo kao teleportacija. U jednom je trenu stajao pored vrata, a u drugome pored kreveta. »Vrijeme je«, rekao je vampir. »Idemo posjetiti starog prijatelja i ne bih želio da zakasnimo. To ti je jasno, je li tako?« Frankenstein je slabašno kimnuo. »Odlič no«, ozareno je rekao Latour. »Tad ć emo popiti koktel na donjem katu za petnaest minuta, prije nego š to krenemo u Marais. Nadam se da imaš dovoljno vremena?« »Za što?« upitao je Frankenstein. »Pa da se odjeneš«, rekao je Latour pogledavši ga kao da se obraća maloumnome. Pokazao mu je slugu koji je stajao ispred vrata paž ljivo držeći kožni nosač za odijela. Frankenstein ga je gledao ne shvaćajući ništa. »Uzeo sam si tu slobodu da te dam izmjeriti dok si spavao«, rekao je Latour. »Doista necivilizirano od mene i isprič avam se. No ponestajalo mi je vremena, a tako odjeven ne mož eš ić i u kazališ te, je li tako?« Frankenstein je pogledao svoju odjeć u, teš ki vuneni dž emper i pohabane hlač e koje mu je Magda dala u Dortmundu kao u proš lom životu. »Ne znam«, rekao je. »Srećom, ja znam«, odvratio je vampir. »Ostavit ću Lionela s tobom da ti pomogne. Za petnaest minuta siđi, molim lijepo. Nemoj da se moram vraćati po tebe.«


Latour je otiš ao i ostavio ga sa slugom koji ga je gledao profesionalnom neutralnoš ću oč ima koje su kratko bljesnule crvenom bojom. »Kad god ste spremni, gospodine«, rekao je sluga i otvorio kož ni nosač. ≡ Deset minuta kasnije Frankenstein se spustio niz velebne stube koje su se propinjale središ tem Latourova stana. Smoking mu je savrš eno pristajao, ali i dalje mu je bio nevjerojatno neudoban. Povlač io je rukave i tresao nogama pokuš avajuć i namjestiti crtu na hlač ama u ravnini s vrhom ulaš tenih cipela. Cula se klasič na glazba iz otvorenog salona na kraju istoč nog hodnika i Frankenstein je krenuo tamo. Latour je ležao na naslonjaču zatvorenih očiju, s blagim osmijehom na blijedom licu. U jednoj je ruci drž ao tamnocrvenu cigaru bogato zač injenu nekom drogom, barem dijelom destiliranom iz ljudske krvi, dok je drugom micao u ritmu glazbe koja je dopirala iz elegantne crne glazbene linije u kutu prostorije. »Chopinov Nokturno, Op. 27«, rekao je Latour bez otvaranja oč iju. Cuo je nejednake i nespretne korake svoga gosta č im je stao na prvu stubu tri kata iznad. »Nekada je ovo bila tvoja omiljena skladba. Ali pretpostavljam da se toga ne sjećaš?« »Znaš da se ne sjeć am«, odvratio je Frankenstein. »Ne sjeć am se ničega pa zašto bi neki komad glazbe bio poseban?« »Glazba ima moć podizanja duš e«, rekao je Latour graciozno prebacivš i dugač ke noge na pod. Pogledao je Frankensteina. »Cak i duš u koja je tako tamna i slomljena poput tvoje. Ali zaista nisam iznenađen. Prema tebi osjećam samo sažaljenje.« Gonite se k vragu i ti i tvoje sažaljenje, pomislio je Frankenstein. Latour je priš ao dugač kom drvenom š anku koji je dominirao prostorijom. Sunce je već odavno zaš lo i neonska svjetla noć nog Pariza obasjavala su sobu kroz prozorska okna. Vampir je natoč io dvije č aš e prozirne tekuć ine iz srebrnog š ejkera za koktele, primio ih u ruke i dolebdio natrag. Pruž io je jednu Frankensteinu i podignuo drugu.


»Nazdravimo iskustvima«, rekao je njež no. »Punoć i ž ivota, i dobroj i lošoj.« Frankenstein je podigao č aš u, kratko je zadrž ao u zraku, zatim prinio usnama i uzeo gudjaj. Tekuć ina je bila opora, gorka i vrela dok se kotrljala jezikom. »Što je ovo?« rekao je susprežući kašalj. »Martini«, odvratio je Latour. »Nekada si ih jako volio. Mislio sam da će ... ma, nije bitno.« Nastala je duga tiš ina. Frankenstein je gledao Latoura i vidio kratkotrajnu grimasu kad ga je upitao kakvo je to pić e. Sramio se. Vampir je bio veliki epikurejac, pobornik najljepš ih stvari u ž ivotu i bilo mu je neugodno zbog pitanja. Bio je to neugodan podsjetnik da ž ivi u svijetu u kojem postoje i oni koji ne znaju š to je martini usprkos svojim nastojanjima da se ne druž i s njima. Neugodan podsjetnik i još neš to viš e od toga; razoč aranje, mož da č ak i tuga. Frankenstein je shvatio š to se krije ispod svega. Latourova beskrajna nastojanja da ož ivi njegova sjeć anja poznatim stvarima i osjetima iz proš losti nisu mu bila samo izvor š ale i zabave. Doista je htio vratiti svoga prijatelja, č ovjeka koji mu je jako nedostajao, kao š to je Frankenstein upravo shvatio. »Dobro je«, rekao je Frankenstein premećući nježnu kristalnu čašu u svojoj golemoj sivo-zelenoj ruci. »Vidim zašto mi se sviđalo.« Latour je kimnuo te pogledao na sat i gotovo razoč arano objavio tla imaju vremena još za jedno piće, a nakon toga će morati krenuti. »Kamo idemo?«, upitao je Frankenstein dok im je Latour nanovo točio piće. »Spomenuo si kazalište?« »Takoreć i«, odgovorio je Latour. »Mjesto kamo idemo je mjesto gdje smo se upoznali i laskam si da smo tamo zajedno proveli mnoge ugodne večeri. Zove se La Fraternite de la Nuit, i to je dom ... « »Bratstvo noć i«, dodao je tiho Frankenstein. Riječ i su niotkuda doplovile u njegovu glavu, prevedene s francuskog bez imalo truda. Bilo je č udo osjetiti prostranstva znanja koja su zaključ ana i nedostupna u njegovu umu. »Točno«, rekao je Latour suzivši oči. »Očigledno nisi sve izgubio.« »Cini se da nisam«, odgovorio je Frankenstein. »Kad sam vidio riječ Pariz, bila mi je poznata i dovela me ovamo. Razumio sam tvoje riječ i i izrekao sam ih. Najtoplije se nadam da ć e mi se s vremenom


vratiti više informacija.« Latour nije rekao niš ta; samo je iskapio drugi martini i stavio č aš u na lakiranu površ inu š anka. Frankenstein je uč inio isto iako mu je ruka malčice drhtala. »Vrijeme je«, rekao je Latour. Toplina koja se maloč as uvukla u vampirov glas je nestala. Ostala je samo hladnoć a i oš trina. »Jesi li spreman?« Frankenstein se podignuo i pokazao svoju punu visinu. Bio je mnogo već i od svoga nekadaš njeg prijatelja i glavom je gotovo dodirivao najniže kapljice kristala na lusteru koji je visio sa stropa. »Idemo«, rekao je. ≡ Cetrdeset minuta kasnije Lionel je glatko zaustavio Latourov RollsRoyce na Rue de Sevigne i iziš ao iz dugač kog, uglatog automobila. Sekundu kasnije pojavio se pored straž njih vrata i otvorio ih. Vrata su se zanjihala na š arkama koje su stajale otraga, umjesto sprijeda, a Lionel se s puno poš tovanja odmaknuo tako da njegov gospodar mož e izići. Frankenstein je odjednom osjetio neobjašnjiv strah. »Sto radimo ovdje, Latour?« upitao je. »Molim te, reci mi barem to. Znam da ne mogu zaustaviti ono š to mi se sprema pa te molim da mi kažeš. Molim te.« Latourovo lice se na trenutak smekš alo i Frankenstein je skoro osjetio nadu. No, tad su vampirove oč i bljesnule crvenom bojom i nade je nestalo. »Iziđi«, rekao mu je. »Uskoro ćeš saznati.« Frankenstein je progutao knedlu i napravio kako mu je reč eno. Nespretno je iziš ao iz automobila i stao na besprijekorno č ist kameni ploč nik oč ajnič ki gledajuć i niz ulicu u nadi da ć e naić i netko tko ć e mu pomoć i. Tad ga je Latour odveo do raskoš no ukraš enih crnih vratnica iza kojih se nadimalo lijepo zdanje od blijedoga kamena. Frankenstein je odmah primijetio da nema prozora. Vampir je odnekud izvadio ključ i otključ ao vratnice te odveo Frankensteina do velebnih drvenih vrata i tri puta pokucao. Frankenstein je tiho č ekao. Obuzeo ga je fatalizam donijevš i mu


sablasan osjeć aj mira. Nije se zanosio nadama da ga iza tih vrata č eka iš ta drugo nego jeza. Ne bi ga Latour zatoč io u kuć i da mu sprema neš to ugodno. No shvatio je da se viš e ne boji, barem se tome mogao radovati. Vrata su se tiho otvorila i Latour je znač ajno pogledao Frankensteina. Duboko je udahnuo i uš ao kroz vrata č uvš i kako ih Latour zatvara za njim. Naš ao se u malenom lobiju; s lijeve strane se nalazila katedra iza koje je stajao postariji č ovjek u besprijekornu večernjem odijelu. Gledao je Frankensteina kao da je vidio duha. »Nije pristojno zuriti«, rekao je Latour i pružio kaput starcu. Starac je samo trepnuo i ravnoduš nost mu se vratila. Odmaknuo je pogled s Frankensteina te elegantno sišao s katedre. »Dobrodoš li natrag u La Fraternite de la Nuit, gospodo«, rekao je glasom skliskim poput ulja. Primio je Latourov kaput, prič ekao da č udoviš te nespretno strese svoj s ramena i zatim se obratio Frankensteinu: »Posebno mi je drago š to Vas ponovno vidim, gospodine. Mnogo je vremena prošlo; nedostajali ste nam.« »Hvala Vam«, rekao je oprezno Frankenstein. Vidio je crvene odbljeske u starč evim oč ima i zapitao se: kakvo je ovo mjesto? Kamo sam dospio? »Dosta č avrljanja«, rekao je Latour uputivš i starcu pogled upozorenja. »Imamo posla s gospodarom Danteom. Pretpostavljam da će nas primiti?« »Naravno, gospodine«, odgovorio je stari vampir. »Njegova blagovaonica je otvorena za vas dvojicu, gospodo, kao š to je uvijek i bila.« »Odlič no«, odgovorio je Latour. Preš ao je lobi u dva koraka i zaustavio se pored malenih straž njih vrata. Cekao je Frankensteina da mu se pridruž i. Cudoviš te je hodalo polako, poput osuđenika koji pristupa vješ alima. Ogromnu glavu spustio je na prsa i proš ao kroz vrata. Uš ao je u maleno kazališ te i osjetio dva opreč na osjeć aja: prvi je bio muč nina zbog zadaha krvi i grozomorne scene koja se odvijala ispred njegovih oč iju. Na malenoj pozornici, postavljenoj ispred š ezdesetak sjedala, jedan je vampir plesao s truplom neke ž ene. Vrat i ramena bili su joj unakaž eni kruž nim rupicama, usta su joj bila ogromna i prazna, a oči raskolačene i uprte u publiku.


Drugi osjeć aj koji ga je obuzeo na ovome mjestu nasilja i jada bio je još gori. Odmah je osjetio neku utjehu, neko duboko ohrabrenje, kao da je ovdje već bio. Napokon je uspio opipati neš to drugo, a ne samo prazninu. Osjećao se kao da je došao kući. Kakav sam ja čovjek bio ako sam čak i jednom došao na ovakvo mjesto, ojađeno se pitao Frankenstein. Ovo je najgore mjesto na svijetu, ovo je utočište onih koji se skrivaju u sjenama i najtamnijim zakucima noći. Ovdje se skrivaju čudovišta. »Već sam bio ovdje«, polako je rekao. »Naravno da si bio«, rekao je Latour. »To sam ti već rekao.« »Znam da jesi«, odgovorio je Frankenstein. »Ali č ak i da nisi, ja bih znao. Osjećam to.« »Sjeć aš li se stvari koje si radio ovdje?« upitao je Latour. »Stvari koje smo zajedno radili? Sjećaš li se gospodara Dantea?« Frankenstein je kopao po ostacima svoga razorenog uma, ali niš ta nije našao. Frustrirano je odmahnuo glavom. »Ne brini se«, rekao je Latour uz neobuzdan smiješ ak. »Siguran sam da se on sjeća tebe. Sad pođi sa mnom.« Latour ga je poveo iza sjedala, pored nagnutog lijevog zida kazališ ta, i stao ispred drvenih vrata. Jednom je pokucao i otvorio ih. Kimnuo je Frankensteinu koji je zakorač io naprijed te stao tamo gdje mu je bilo predodređeno da se vrati.


31. ODJECI PROŠLOSTI Jamie Carpenter ustao je sa svoga stolca i polako hodao ć elijom pomno razmiš ljajuć i. Valentin Rusmanov gledao ga je s blagim osmijehom na drevnom licu. Ne vjerujem mu, pomislio je Jamie. Ne mogu mu vjerovati. Ja sam kriv što je Frankenstein mrtav. Znam da je tako. No, vampirove riječ i nisu htjele izić i iz njegove glave, koliko god on pokuš avao uvjeriti samoga sebe da su neistinite. Negdje u njegovu primozgu javio se maleni, lukavi glas koji mu je uvijek govorio stvari koje ne želi čuti. Možda ti samo želiš vjerovati da je tako. Možda ti je lakše vjerovati da si sam kriv nego prihvatiti da se on žrtvovao za tebe. To Jamieju nije imalo nikakvoga smisla. Zaš to bi svojevoljno nosio toliki teret krivnje? No, dok je glasić š aputao, a Valentinove se riječ i premetale u Jamiejevoj glavi, morao si je priznati da je krivnju zbog Frankensteinove smrti koristio kao pokretač koji ga tjera naprijed. Predstavljala je neugasivu vatru u njegovu srcu koja ga je tjerala da se svima dokazuje, da traži, da okaje grijeh. To ne mora prestati, š aputao je glasić . Umro je tako da ti možeš živjeti. Još uvijek mu možeš odati počast, dokazati da se nije uzalud žrtvovao. Možda bi trebao spustiti taj teret prije nego što ti postane pretežak. »Jamie«, pozvao ga je Valentin. »Jesi li dobro?« Prestao je koračati i okrenuo se vampiru. »Zašto ste mi ovo rekli?« »Što to?« »Da ja nisam kriv za Frankensteinovu smrt. Što ste htjeli postići?« »Ništa. Samo sam ti dao svoje iskreno mišljenje.« Jamie ga je dugo gledao i napokon sjeo na svoj stolac ne ispuštajući Valentina iz vida. »Rekao sam Vam da ž elim razgovarati o svom djedu. Ne o Frankensteinu. Ne želim više razgovarati o njemu.« »Inač e bih se istog trena slož io s tobom«, započ eo je Valentin, »jer mi se ž eludac okrene pri pomisli na njegovu sivu, nejednaku kož u i


rabljenu krv. No bojim se da su on i tvoj djed neraskidivo povezani. Bit ć e mi teš ko potpuno ga izostaviti. Hoć e li to biti u redu? Ne bih te ž elio ponovno uznemiriti.« Valentinova usta izvila su se u zao osmijeh i Jamie je osjetio stup ljutnje kako se podiže u njemu. Miruj. Budi miran. Ne daj mu da te isprovocira. Smiri se. »U redu je«, odgovorio je što je neutralnije mogao. »Divno«, rekao je Valentin ne skidajuć i osmijeh. »Teš ko je odrediti gdje bih poč eo, da budem iskren. Zapravo ne postoji prava vampirska zajednica, barem ne onakva kakvom je neki tvoji kolege zamiš ljaju. Postoje vampiri koji ž ive zajedno u skupinama koje bismo š irokogrudno mogli nazvati druš tvenima, postoje vampiri koji djeluju kao obiteljske jedinke, kao supruzi, supruge i djeca te individualci koji už ivaju u druš tvu jedni drugih, baš kao i ljudi. Tako sam ja proveo svoj ž ivot. Zivim sam u New Yorku, sa mnom je i Lamberton, ali obič no se druž im uvijek s istim muš karcima i ž enama koji pripadaju mojoj vrsti. S nekima sam prijatelj već gotovo sto godina.« »U redu«, rekao je Jamie. »Shvaćam. Ali zašto mi to govorite?« Valentin je uzdahnuo s očitim razočaranjem. »Govorim ti zato š to u Crnoj svjetlosti i u drugim slič nim organizacijama vlada miš ljenje da postoji neka uni icirana vampirska organizacija koja ima svoje vođe, ciljeve i strategije te radi za propast č ovječ anstva. Bojim se da je to viš e nego glupo. Već ina vampira ž ivi svoje ž ivote prema vlastitu nahođenju č esto dajuć i sve od sebe da izbjegne susret s drugima svoje vrste. Moraš razumjeti dvije stvari. Prvo, velika već ina vampira ne zna niti nasluć uje iš ta o tebi i tvojim kolegama te vaš im kolegama š irom svijeta. Drugo, sve š to sam ti upravo spomenuo ć e se promijeniti na mnogo gore ako se Drakula domogne moći.« Jamieja su proš li trnci pri spomenu prvoga vampira, no nije namjeravao dopustiti Valentinu da upravlja razgovorom. »Shvać am«, rekao je, »i ž elim razgovarati o Drakuli. Ali rekli ste da ć ete mi govoriti o mojem djedu, a č ini se da spominjete sve samo ne njega.« »Bit je u tome, nestrpljivi moj prijatelju«, rekao je Valentin, »da iako riječ ne leti tako brzo kroz vampirske redove kao š to bi tvoji nadređeni pomislili, neki od nas ipak imaju već i uvid u to š to se zbiva


u svijetu. Ja sam oduvijek bio takav vampir. Uvijek mi je bio prioritet saznati kakav ć e utjecaj na moj ž ivot imati promjene koje se događaju. Tako sam doznao za stvaranje vaš e male skupine koja je porazila Drakulu. Moj brat Valeri je sreo Quinceya Harkera i njegove prijatelje u Rimu nakon š to je završ io Prvi svjetski rat i jedva je izvukao ž ivu glavu. Tako sam se ja poč eo interesirati za ono š to se događa u Londonu, č isto da se obranim. Kao ishod tomu, kad je tvoj djed uš ao u moju kuć u prijeteć i da ć e je dignuti u zrak ako mu ne predam jednog od svojih gostiju, njegovo mi je ime već bilo poznato.« »Zaš to ste ga pustili da ode?« upitao je Jamie. »Mogli ste ga ubiti prije nego što je stigao aktivirati eksploziv. Vidio sam kako ste brzi.« »Mož da si u pravu«, rekao je Valentin. Glas mu je bio blag, a oč i lagano zamagljene kao da je iz ć elije odlutao u plesnu salu udaljenu miljama i godinama. »Ali nisam bio siguran. Drž ao je palac na detonatoru. Cak i da sam ga ubio, mogao je stisnuti gumb od samoga š oka. Nisam ž elio odletjeti u zrak, kao š to ne ž elim ni danas, a da ne prič amo o š teti koja bi nastala u mojoj kuć i. Cak bi i 1920. eksplozija u Central Parku izazvala pitanja na koja bi mi bilo dosadno odgovarati. No, š to je još važ nije, rekao sam mu istinu. Divio sam mu se zbog predanosti, očigledne spremnosti da umre zbog ispunjenja misije.« »I pustili ste ga«, rekao je Jamie. »Poveo je Frankensteina sa sobom?« Valentin je kimnuo. »Nije htio otić i bez njega. Jedna moja prijateljica se jako razoč arala. Imala je planove za njega. Ali da, pustio sam ih obojicu da odu.« »Kad ste ga opet sreli?« Vampir nije odmah odgovorio. Maleni osmijeh mu se razvukao kad se prisjetio minulih dana. ≡ John Carpenter je sjedio ispred nekog kafea na Potsdamer Platzu kad se jedan od trojice najopasnijih vampira na svijetu spustio na stolac nasuprot njemu. Baš je bio pojeo krepku večeru od odreska i krumpira, zajedno s jednako krepkom bocom rizlinga. Upravo je uživao u aromatičnoj


turskoj cigareti dopuštajući mirisnom dimu da lebdi oko njegove glave prije nego što ga odnese topao večernji povjetarac. Londonske novine izvještavale su da se Njemačka vraća u stanje neimaštine, da se plaće smanjuju i da nezaposlenost leti u visine te da je ekonomski oporavak 0 kojem trubi Nacionalsocijalistička stranka tek nešto više od prijevare. Carpenter je čuo nekoliko uznemirujućih podataka tijekom svoja tri dana u Berlinu. Nije postojala politička opozicija, šaputalo se 0 logorima na istoku kamo noću vlakovima šalju disidente i nepoželjnike te agresivna, gotovo smiješna ljutnja kancelara Hitlera dok je govorio 0 mnogobrojnim neprijateljima Njemačke. No, neimaštine nije bilo ni na vidiku. Glavni grad se kupao u luksuzu, hrani, biranoj odjeći i umjetninama, vinu, iako je čuo da izvan Berlina nije tako. Prethodne večeri mu je jedna pjesnikinja socijalističkog uvjerenja rekla da čak u Potsdamu, gradu udaljenom dvadeset i pet kilometara, ljudi doslovno gladuju. Farme propadaju, rekla mu je, a sve što proizvedu šalje se u Berlin. Ostatak zemlje umire od gladi. Nacionalsocijalisti nisu predstavljali Caprenterovo poimanje dobroga vodstva političke stranke, pogotovo u jednoj zapadnoeuropskoj, kulturološki naprednoj državi kakva je Njemačka. Hitler mu je bio smiješan, galamdžija osrednjeg intelekta, a njegovi glavni pobočnici Himmler i Goebbels su mu se još manje sviđali i smatrao je da ih treba držati na pozicijama gdje će njihove mane što manje dolaziti do izražaja i neće raditi veliku štetu. No, upoznao je i feldmaršala Goringa i admirala Donitza i smatrao ih je odličnim ljudima. Sam se premijer Chamberlain nedavno vratio iz Njemačke s jasnom porukom da Hitlera ne smatra prijetnjom. John je upoznao i premijera, i bio je sklon vjerovati njegovoj procjeni. Quincey Harker, direktor Crne svjetlosti, poslao je Carpentera da izvijesti Obergruppenfuhrera Heydricha, čelnika SD-a, unutrašnje sigurnosne službe SS-a, o nadnaravnoj situaciji u Europi. Sam Hitler je zahtijevao izvještaj. Harker ga je izvijestio već 1934., a sada je namjeravao postaviti Heydricha na čelo svih njemačkih sigurnosnih aparata pod novom organizacijom zvanom Glavni obavještajni ured Reicha. Carpenter je podnio izvještaj u novom glavnom stožeru organizacije u Prinz-Albert-Strasse, a zatim popio čaj i pojeo komad crnog kruha sa šarmantnim i izrazito plavokosim časnikom u njegovu uredu na trećem


katu. Ugodno su razgovarali otprilike sat vremena i Heydrich je iskoristio priliku da ispita Carpentera o njegovim iskustvima u Crnoj svjetlosti te tražio savjete oko postavljanja slične organizacije u Njemačkoj. Carpenter je rado podijelio svoje znanje. Bio je to jedan od zadataka koje mu je Harker zadao kad ga je poslao iz Londona. Tad su se oprostili i Carpenter je prošetao do centra Berlina i sjeo u kafe, no više nije bio sam. »Dobra večer, gospodine Carpenter«, rekao je Valentin. »Molim vas, ne bojte se. Ne dolazim u zloj namjeri.« Carpenter je nagonski zgrabio kolac koji mu je visio o boku, skriven iza kožne futrole za pištolj što je vampir vidio. Polako je maknuo ruku s kolca i položio je u krilo. Nekoliko minuta su sjedili u tišini dok su čekali da stigne kava koju je Valentin naručio. Kad ju je konobar spustio na stol ispred njega, vampir je potegnuo gutljaj, zadovoljno uzdahnuo i široko se nasmiješio Carpenteru. »Rekao sam vam da ćemo se ponovno sresti«, rekao je. »Ovo je puka slučajnost, no uvijek sam sretan kad se pokaže da sam u pravu. Kako ste?« »Dobro sam«, odvratio je oprezno Carpenter. Osjećao se pijano. Situacija je bila previše nadrealna za njegov um. »A vi?« »0, pa savršeno« rekao je Valentin. »Malo mi je dosadno dok čekam da sve ovo krene, no inače se ne mogu žaliti.« »Što da krene?« upitao je Carpenter. »Pa rat, očigledno«, rekao je Valentin pažljivo proučavajući Car pentera jer je mislio da mu se ovaj ruga. »Zasigurno i vi to vidite?« »Neće biti rata«, rekao je Carpenter. »Hitler je obećao da je povrat Sudeta kraj njegovih teritorijalnih ambicija.« »I vi mu vjerujete?« upitao je Valentin smijući se. »Bože moj. Vi mu doista vjerujete?« »Zar ne bih trebao?« »Johne, ljudi koji tako očajnički žude za moći, poput Hitlera, nikad nisu zadovoljni. Oni se neće probuditi jedno jutro i reći >Postigao sam svoje ciljeve, sad sam zadovoljan<. Uvijek traže novo; novi cilj, novu svađu, novu pobjedu. Hitler je gnjevan i nasilan čovječuljak koji očajnički želi ostaviti svoj trag u ovome svijetu, a vaš izbirljivi mali otok


će mu uskoro odgovoriti oružjem. To vam garantiram.« »Kakav je vaš interes u svemu tome, Valentine?« »Zabava, gospodine Carpenter«, odgovorio je Valentin kroz osmijeh. »Sebe smatram učenjakom ljudskog stanja, a to se stanje najbolje očituje u ratu. Tad vidite i ono najbolje i ono najgore od čovjeka, u isto vrijeme, na istom mjestu. To me fascinira. Naravno, i sam sam nekad bio general pa me vuče i profesionalna znatiželja.« »Bili ste general«, upitno je rekao Carpenter. Nije želio previše zadržavati stvorenje pred sobom, ali nije ga htio niti isprovocirati. »Koje vojske?« »Vlaških armija kneza Vlada Tepeša«, odgovorio je Valentin. »Prije mnogo vremena.« »Armija grofa Drakule?« »Da, tako se kasnije nazvao. Moja braća i ja smo bili njegovi odani podanici. Vojevali smo istočnom Europom više od dva desetljeća.« »Jeste li bili uspješni?« »Ponekad«, odgovorio je Valentin očiju zamagljenih sjećanjima. »Nekad baš i ne. Takav vam je rat; kontinuum vječne promjene. Svaki igrač teži tek za time da ostane uspravan što duže može te da si što više ublaži pad, ako do njega dođe. A uvijek dođe.« Čovjek i vampir su sjedili i uživali u tišini koja im je obojici bila zapanjujuće ugodna. Pili su kavu i gledali kako muškarci i žene veselo prolaze Potsdamer Platzom. Valentin je naposljetku prvi progovorio. »Imam. prijedlog za vas, gospodine Carpenter. Želite li ga čuti?« »Da«, odgovorio je Carpenter i zapalio još jednu cigaretu. Nastala je neugodna pauza nakon koje je Carpenter pružio srebrnu tabakeru vampiru koji se poslužio jednom cigaretom. »Hvala«, rekao je. »Turski duhan, rekao bih?« Carpenter je kimnuo i gurnuo mu kutiju šibica preko stola. Valentin je uzeo jednu, kresnuo je i zapalio cigaretu. Duboko je povukao dim i pustio ga u noć. »Vi i ja nismo prirodni neprijatelji, gospodine Carpenter«, rekao je vampir. »Ja nisam ono zbog čega ste osnovali svoj Odjel.« »Vampir ste, niste li?« upitao je Carpenter. »Jesam«, odgovorio je Valentin. »Ali laskam si mišlju da sam drugačiji od onih divljih stvorenja koje vi i vaši kolege tamanite kao bijesne pse. Ja živim diskretno, javnost se ne treba uzbuđivati zbog


mene. Nevidljiv sam, a nevidljivi su i moji zločini, da se poslužim vašim rječnikom.« »Ali i dalje uzimate nevine živote«, odvratio je Carpenter. »Mene se ne tiče činite li vi to na ulicama Londona ili u tami svoga doma.« »Doista?« upitao je Valentin pozorno gledajući Johna Carpentera. »Nisam siguran da je tako. Ali nije ni bitno. Nadam se da shvaćate kako sam poštedio vaš život i život onog čudovišta koje je došlo s vama.« »Zahvalan sam«, rekao je Carpenter pomno birajući riječi. »Znam da su se stvari mogle odviti drugačije da ste vi to htjeli.« »Zahvalan sam na vašoj zahvalnosti«, rekao je Valentin otvoreno i prijateljski. »To je znak istinskog džentlmena, lijepo je to vidjeti. No priznavanje duga je jedna stvar, a otplaćivanje sasvim druga.« »Što imate na umu?« upitao je Carpenter. »Jednostavno primirje«, rekao je Valentin. »Dogovor između dvojice džentlmena da nijedan neće goniti onoga drugoga, da će jedan dopustiti drugome da živi život onako kako želi.« »Ja ne govorim u ime Crne svjetlosti«, rekao je Carpenter. Nije na meni da odobrim takvo primirje.« »Da sam želio pregovarati sa Crnom svjetlošću, bio bih potražio Quinceya Harkera«, rekao je Valentin. »Ovo je bio dogovor između nas dvojice, zapečaćen rukovanjem. Vi biste mene prestali goniti i ne biste otvoreno pomagali Crnoj svjetlosti u tome. Zauzvrat, ja bih vas ostavio na miru. Ne bih vam se pokušavao osvetiti, kao što me mnogi moji prijatelji savjetuju.« »Tražite od mene da vam dam imunitet za umorstva?« »Tražim«, složio se Valentin. »Ali pomislite samo što vam nudim zauzvrat: pokapanje ratne sjekire koje bismo se kad-tad ponovno latili. Ne želim da naš razgovor postane neugodan, no dođe li do toga, znajte da vas mogu ubiti još prije nego što stignete dohvatiti taj trn kojim ste se opasali. Zauzvrat tražim tako malo, tek da ne plačete za nekim ljudima koje ne poznajete, niti biste ih ikada upoznali.« Carpenter je ustrašeno pogledao Valentina. Znao je da je vampir u pravu. Neće imati nikakve šanse ako njihov obračun postane izički. Ponuda koja je stajala pred njim je bila itekako primamljiva: jedan od trojice najsnažnijih vampira mu je nudio sigurnost od sebe. Ali cijena je bila ogromna - tiho prihvaćanje ubojstava. »Zašto mi nudite takvo nešto?« tiho je upitao. »Zašto me odmah ne


ubijete i ne izbrišete ovu potrebu za primirjem?« »Gospodine Carpenter, svijet je mnogo zanimljivije mjesto dok ste vi prisutni u njemu«, odgovorio je Valentin. »Ja nisam poput moje braće. Nemam želju provesti život u ratu i stalno se bojati napada. Ja sam miroljubiv, koliko god vam to bilo teško shvatiti. Mislim da je moja ponuda korisna za obojicu i itekako širokogrudna. Zar se ne biste složili?« John je neko vrijeme šutio i razmišljao 0 vampirovim riječima. S jedne strane primirje s jednim od najopasnijih vampira je protiv svega za što se Crna svjetlost zalaže. S druge strane jamstvo da mu Valentin neće prijetiti dokle god je živ, to je itekako primamljivo. Morao je porazmisliti i 0 trećoj stvari: odbijanje Valentinove ponude bi mogla biti posljednja odluka koju će ikada donijeti. »Moja obitelj«, rekao je pažljivo. »Neka se primirje odnosi i na moju obitelj i dogovorili smo se.« »Naravno da ponuda vrijedi i za vašu suprugu«, odgovorio je Valentin uvrijeđeno. »Smatram da se bivša gospođica Westenra dovoljno napatila zbog meni sličnih, nije li tako?« »Jest«, odgovorio je Carpenter. »Ali ne mislim samo na nju. Mislim na svoju djecu i njihovu djecu.« Valentin je zastao lagano nagnuvši glavu na jednu stranu. Tad se nasmiješio i kimnuo. »Dogovoreno«, odgovorio je i pružio blijedu, vitku ruku preko stola. John ju je prihvatio i rukovali su se. »Dogovoreno«, složio se Carpenter. »U tom slučaju, razgovarajmo sada o veselijim stvarima«, rekao je Valentin naslonivši se. »Čujem da je sin Jonathana Harkera postigao doista velike stvari kao vođa vaše male skupine. Žarko želim čuti najnovije vijesti.« ≡ Jamie je dugo gledao Valentina nakon š to je ovaj prestao govoriti. Njegovo pristalo lice nije odavalo nikakve smicalice, nikakve znakove poigravanja niti laži. »Ne vjerujem vam«, rekao je polako Jamie. »Moj djed nikad ne bi sklopio takvu pogodbu s vama.«


»Na temelju č ega donosiš takav zaključ ak?« upitao je Valentin. »Nisi tog čovjeka nikada poznavao, niti si znao išta o njemu.« »Toč no«, rekao je Jamie bijesno. »Znate da ga nikada nisam upoznao i mož ete i reć i š to god ž elite jer mislite da vam moram vjerovati.« »Kakvog smisla to ima, Jamie?« »Ne znam«, promrsio je Jamie. »Da povrijedite mene i moju obitelj. Da se malč ice osvetite jer vas je moj djed pobijedio 1928.« Crvena boja je bljesnula u Valentinovim očima. »Zaš to ono š to ti govorim smatraš negativnim?« upitao je Valentin. »Tvoj djed se pogodio sa mnom, baš kao š to ste uč inili ti i tvoji kolege. Zašto se toliko uzrujavaš?« »Jer nije isto«, odgovorio je Jamie. »Mi smo se pogodili s vama da bismo zaš titili svijet od č udoviš ta. Moj djed je svojom pogodbom pomogao isključivo samome sebi.« »I tvome ocu«, rekao je njež no Valentin. »I tvojoj majci. I tebi. U pravu si, pogodbe nisu iste. Moja pogodba s tobom ć e, nadajmo se, pomoć i milijunima muš karaca i ž ena koje ti i ja nikada neć emo upoznati. Pogodba tvoga djeda je znač ila da ć e ljudi koje je volio, do kojih mu je bilo najviš e stalo, biti malč ice sigurniji u svojim ž ivotima. Zar imaš obraza sjediti tu i reći mi da je to pogrešno? Doista?« »Kukavič ki je«, odgovorio je Jamie lica crvenog od ljutnje. »Slabićki je.« Valentin ga je razočarano gledao. »Zanemariti vlastita uvjerenja da bi zaš titio svoje voljene nije nimalo kukavič ki, Jamie. Upravo je suprotno. Svoj izbor je ponio u grob sa sobom, cijeloga ž ivota je nosio taj teret, nije traž io oprost niti odrješ enje. Uč inio je to š to jest i nastavio sa ž ivotom. Ne mož eš si priuš titi takav pogled na svijet, Jamie. Ne postoji crno i bijelo, ne postoje heroji i zloč inci. Postoje samo ljudi sa svojim manama. Sto prije to shvatiš, to će te svijet manje povrijediti.« »Hoć ete reć i, prije ć u postati č udoviš te poput vas«, rekao je Jamie. »Nikada.« Valentin je uzdahnuo. Oč i su mu opet poprimile svoju lijepu zelenu nijansu. »Jamie, tvoj djed je bio dobar č ovjek koji je spasio stotine ž ivota i koji je svijet svojom prisutnoš ću uč inio boljim mjestom. Ali je li bio savrš en? Je li bio kakva moralna vertikala? Naravno da nije. Nije ni


admiral Seward, niti bojnik Turner, a nije bilo ni č udoviš te koje ti toliko nedostaje. Nije ni tvoj otac.« »Ne. Spominjite. Mog. Oca.«, rekao je Jamie ledenim glasom. »Neć u«, odvratio je Valentin. »Nikada ga nisam upoznao. No i bez toga ti mogu jamč iti da nije bio savrš en. Nitko nije. Pokuš avam ti to objasniti.« Jamieju se vrtjelo u glavi. Pokuš avao se sabrati i racionalno promisliti o onome š to mu je vampir rekao. Tad mu se neš to iskristaliziralo u glavi i zaustio je: »Još uvijek poš tujete dogovor?« tiho je upitao. »Nikada nisam ni bio u opasnosti od vas?« Valentin je odmahnuo glavom. »Tako je, Jamie. Nisi bio u opasnosti. Ali to sam znao samo ja i nisam ti htio reć i prije nego š to bude prijeko potrebno.« »Zašto ne?« upitao je Jamie. »Bilo bi mnogo lakše da jeste.« »Zar doista?« smješ kao se Valentin. »Zar sam trebao Sewardu spomenuti sedamdeset godina staru pogodbu s odavno mrtvim čovjekom? Zašto bi mi vjerovao?« »Zašto bih vam ja vjerovao?« »Jer je istina. I jer si mi ubio brata, a tu sjediš ž iv i zdrav. Nije li to dovoljno?« »Rekli ste mi da niste voljeli Alexandrua.« »Rekao sam ti istinu«, odgovorio je Valentin. »No, kad se radi o obitelji, posebno o obitelji staroj kao š to je moja, č ast je jač a od osobnih osjećaja. Barem bi trebala biti.« Jamie je dugo razmiš ljao o vampirovim riječ ima i naposljetku uzdahnuo. »Ne mogu vjerovati da nikada nije rekao nikome. Ne mogu vjerovati da je cijeli život šutio o vašoj pogodbi.« »Nije to tako neobič no, Jamie«, rekao je Valentin njež no se smiješeći. »Nisi li i ti jednom učinio nešto za što nikome nisi rekao?« Jamie se vidljivo trgnuo, no vampir nije reagirao. Barem ne otvoreno. Jamie to ionako ne bi ni primijetio. Um mu je odjednom odlutao, vratio se na zaključ ak prvoga sastanka Posebne skupine Nultog sata i na događaj o kojemu je napokon sve rekao Larissi i Kate.


32. DUBINE SPOZNAJE TRI DANA RANIJE Jamie je prvi iziš ao iz Operativnog centra kad je završ io sastanak Posebne skupine Nultog sata. Cekao je u hodniku da ostali iziđu. Zelio je zahvaliti profesoru Talbotu š to se zauzeo za njega kad je Brennan upitao č ime je Jamie zasluž io mjesto u Posebnoj skupini tako š to ga je podsjetio da je Jamie sam uniš tio vampira prve prioritetne razine. Jamieja je to iznenadilo i bio je jako zahvalan. Profesor Talbot je izišao i začuđeno pogledao Jamieja. »Mogu li ti pomoći?« »Samo sam vam htio zahvaliti«, odgovorio je Jamie. »Zbog onoga što ste rekli Brennanu.« »Nema potrebe za tim«, rekao je Talbot uz osmijeh. »Samo sam rekao istinu. Ti si ubio Alexandrua. Cisto sumnjam da bi itko drugi u onoj sobi bio sposoban za to.« »Hvala vam, bez obzira.« Profesor Talbot je kimnuo. »Kreni sa mnom«, rekao je i uputio se niz hodnik. Jamie je gorljivo krenuo za njim. »Vjerojatno je teš ko biti ti«, nastavio je Talbot. Nije gledao u Jamieja dok je govorio, no ton mu je bio dobroć udan. »Sin izdajnika. Pa sin junaka. Dječ ak koji je uniš tio Alexandrua, ali izgubio pukovnika Frankensteina. To mora biti težak teret.« Nemate pojma koliko je težak, pomislio je Jamie. Nemate pojma. »Ponekad je teš ko«, rekao je, posramljen jer mu je glas prepuknuo. »Kad sam stigao ovamo, svi su me mrzili zbog onoga š to su mislili da je moj otac napravio. No, pokuš avao sam spasiti mamu i niš ta drugo mi nije bilo bitno. Tad smo se vratili s Lindisfarnea, svi su nam aplaudirali kao da sam kakav junak zbog onoga š to sam uč inio Alexandruu. No, tad su shvatili da nema Frankensteina i svi su znali da bi vjerojatno sve ispalo drugač ije da nisam sluš ao Thomasa Morrisa. Nisam im mogao reć i da je meni mnogo gore nego njima jer ga nema, da krivim samoga sebe viš e nego š to me krivi itko od njih. Ali ne mogu mahnuti čarobnim štapićem i vratiti ga. Nema ga.«


»A tvoj otac?« Jamie je osjetio već poznati udarac boli koji bi ga oš inuo svaki put kada doista pomisli na oca. »Bilo je lakš e mrziti ga«, napokon je rekao. »Kad sam mislio da nas je napustio, kad sam mislio da je kriminalac i izdajnik, nisam ž elio da mi se vrati. Nedostajao mi je, ali nisam ž elio da mi se vrati. Ima li to ikakvog smisla?« Talbot je kimnuo. »Sada znam istinu. Umro je jer je pokuš avao zaš tititi mene i majku, znam da mu je Thomas Morris smjestio i da nikada nije poč inio ono š to mu se priš ivalo. Znam da je bio junak. A ta spoznaja«, zastao je i pogledao Talbota. »To mi je kao da sam ga ponovno izgubio«, završ io je. Nastala je duga tišina koju je prekinuo sam profesor. »Jesi li gotov sa samosaž aljenjem?« upitao je Talbot i Jamie se trgnuo. »Molim ... «, propentao je, no ravnatelj Projekta Lazarus ga je pokosio. »Bilo ti je teš ko, Jamie. Ne porič em to i suosjeć am s tobom i tvojom obitelji. Ali samosaž aljenje nije niš ta drugo doli udovoljavanje samome sebi, a to si već trebao prerasti.« Talbot je pogledao Jamieja. Na njegovu licu nije bilo zlobe, u glasu nije bilo ljutnje, ali Jamie se ipak osjećao kao da ga je netko lupio šakom u trbuh. »Ono š to ti radiš svaki dan«, nastavio je profesor, »to spaš ava ž ivote tisuć ama. Spaš ava duš e od vječ nog prokletstva. Važ no je i dobar si u svom poslu. To bi ti trebalo biti dovoljno, spoznaja da č iniš razliku u svijetu svaki put kada odjeneš uniformu i iziđeš van, pomaž eš ljudima koji ti nikada neć e moć i zahvaliti. Trebao si već prerasti to da te dira mišljenje drugih.« Jamie se kolebao. Profesorov nonš alantni stav dok mu održ ava lekciju ga je potpuno izbacio iz takta. Kojeg mi vraga ovo govori? Što si on umišlja? »Govorim ti ovo za tvoje dobro«, rekao je Talbot kao da mu č ita misli. »Vjerujem u tebe i ž elim da i ti vjeruješ u sebe. A ako neć eš , onda ću ja ustrajati u tome dok ne počneš. Netko mora.« Tiho su nastavili hodati, a Jamie se lomio između krivnje i nekog novog osjećaja. Osjetio je kako mu ovaj čovjek postaje drag.


Njegova majka ga je voljela i on je cijelim svojim srcem uzvrać ao tu ljubav. No, otkad su je pretvorili, otkad je saznala istinu o Odjelu 19, o svom pokojnom muž u i ž ivotu sina koji se sav predao istim opasnostima, stalno je brinula. Bila je tako zahvalna svakog dana kad bi se vratio kuć i u jednom komadu, kad bi č ula njegove korake na razini za pritvor, bila je tako sretna da joj je roditeljski autoritet bio zadnja stvar na pameti. Iako je bila sasvim sigurna u ć eliji, bila je izolirana od njega i njegova svijeta. Govorio joj je sve š to je smio, no ipak ih je dijelio još jedan zid osim one ultraljubičaste barijere. Povjeravao se Larissi i ona mu je rekla da je sve to dio odrastanja, dio postajanja kompletnom osobom odvojenom od roditelja koji su ga odgojili. Upozorila ga je da bi moglo biti bolno za njega i za majku i činilo mu se da polako shvaća na što je mislila. Sve to se stopilo u ovu dragost koju je sada osjetio prema profesoru Talbotu; bio je ponosan na sve stvari koje je postigao, bio je zahvalan š to ga muš karci i ž ene Crne svjetlosti smatraju sebi ravnim i odraslim, no nekada je ponovno ž elio biti dijete kao š to je nedavno i bio. Talbotove riječi su ga podsjetile na to i bio mu je zahvalan. Usprkos tomu imao je tek sedamnaest godina i nije bilo u njegovoj prirodi samo odšutjeti na održanu lekciju. »Sto je to Projekt Lazarus?« bubnuo je. Pripremio se na opomenu, no profesor Talbot mu se samo nasmiješio. »Uđi i vidi«, rekao mu je. Jamie je samo zurio. »Jeste li sigurni?« »Uvijek«, odgovorio je Talbot. ≡ Kad su stigli do dizala na kraju sivog hodnika, Talbot je stisnuo gumb F na kontrolnoj ploč i i dizalo se poč elo spuš tati. Sutke su č ekali da se dizalo zaustavi i otvore vrata. Talbot je iziš ao i Jamie je krenuo za njim. Nikada ranije nije bio tako uzbuđen zbog nečega. Otkad je admiral Seward objavio postojanje Projekta Lazarus, sve je ostalo misterija. Nitko nije znao š to se događa iza teš kih bijelih vrata u dubini baze. Ali sad će Jamie Carpenter doznati.


Larissa i Kate će poludjeti kad čuju da sam bio ovdje, pomislio je s vragolastim osmijehom na licu. Iako im vjerojatno neću smjeti reći. Slijedio je profesora Talbota niz glavni hodnik razine F koji je bio potpuno isti kao i svi hodnici u Petlji. Kad se njegov predvodnik zaustavio pored velikih bijelih vrata, Jamie je umalo puknuo od uzbuđenja poput djeteta na bož ić no jutro. Jedva je č ekao da Talbot otvori vrata, zamalo je počeo skakutati od iščekivanja. Talbot je utipkao dugi niz brojki u ploč u pored vrata, zatim prinio lice crnoj leć i i pustio zelenu lasersku nit da mu prijeđe preko oka. Culo se kako se otključ avaju teš ki lokoti koji odvajaju Projekt Lazarus od ostatka Crne svjetlosti i vrata su se otvorila uz glasan pisak i nalet zraka. Jamie se odjednom zabrinuo i zgrabio profesora za ruku. »Cekajte«, rekao je. »Hoć ete li upasti u neprilike ako me pustite unutra?« Talbot se nasmijao. »Dragi dječ ač e«, započ eo je, »admiral Seward mož da upravlja svime drugim u ovoj organizaciji, ali ja sam kralj ovdje dolje. Nemoj se ništa brinuti.« Otvorio je vrata i Jamie je prvi puta provirio u Projekt Lazarus. ≡ Prostorija iza njih je bila dugač ka i š iroka. Sve je bilo bijelo, ploč ice na podu, zidovi, strop, pisać i stolovi i radne površ ine, kute liječ nika i znanstvenika. Prostorija je bila poput velikog č etverokuta s visokim stropom. Niz srebrnih kabineta je stajao uz jedan zid. Brujali su u zauzetoj atmosferi prostorije. Njihova svjetla su se palila u nepravilnim razmacima. Cetiri puta po osam stolova zauzimalo je dio prostorije. Znanstvenici koji su radili za njima nisu ni pogledali Jamieja i Talbota kad su uš li. Zid Jamieju slijeva je bio do pola pun polica na kojima su stajale brojne sive kutije sa spisima, obiljež ene dugim nizovima slova i brojki. Tu su stajale i klupe pune svakojake laboratorijske opreme. Jamie je sve to zabiljež io svojim perifernim vidom; njegova pozornost se odmah usmjerila na sredinu prostorije i ono što je tamo stajalo. Ogromna kruž na leć a stajala je na sredini prostorije. Pripadajuć e zrcalo bilo je prič vrš ćeno na strop. Između njih se polako vrtio trodimenzionalni hologram duple spirale; tisuć e sitnih sfera, već inom


crvenih, no s izvjesnim brojem plavih povezanih prozirnim bijelim ž icama. Dok je gledao, jedna se sfera na kraku dvostruke spirale odjednom poveć ala i iziš la iz utvrđene putanje. Nerazumljivi nizovi kodova pojavili su se uz nju i tad je promijenila boju iz crvene u plavu i vratila se na svoje mjesto na niti. Zena u bijeloj kuti, koja je izgledala jedva starija od Jamieja, ustala je od stola, priš la i pogledala sferu koja je upravo promijenila boju te se zadovoljno vratila na mjesto. Iza holograma, na sredini straž njeg zida, nalazila su se snaž na hermetič ki zatvorena vrata. S obje strane vrata su stajala upozorenja o biološ koj opasnosti, zajedno s velikim natpisom ispisanim crvenim slovima. STERILAN PROSTOR NEOVLAŠTENIMA PRISTUP ZABRANJEN SVE OSOBLJE MORA PROĆI DEKONTAMINACIJU PRIJE ULASKA Jamie je š irom otvorenih usta gledao hologram i ljude koji rade na njemu. Sabrao se i okrenuo Talbotu koji ga je gledao s ponosom na izboranom licu. »Što radite ovdje?« upitao je Jamie raskolačenih očiju. »Isprič avam se«, rekao je Talbot. »Smatrao sam da je oč igledno. Tražimo lijek.«


33. NA DVORU KRALJA VAMPIRA LA FRATERNITE WE LA NUIT RUE DE SEVIGNE, PARIZ, FRANCUSKA JUČER Prostorija u koju je Frankenstein uš ao bila je toliko tamna da isprva nije ni vidio ima li ikoga unutra. Tad je č uo dubok, isprekidan udah i glas kako dolazi iz tame. »Je li moguće?« upitao je glas. »Nakon svih ovih godina to biće stoji preda mnom?« Vidio se pokret u tami i dvije svjetiljke su se upalile. Ono š to je Frankenstein vidio pred sobom, prijetilo je da ć e izbrisati i ono malo razuma što mu je ostalo i gurnuti ga preko ruba ludila. Okrugao blagovaonič ki stol stajao je nasred malene prostorije. Bio je postavljen za osmero. Tanjuri su bili okrznuti i praš njavi, a č aš e umrljane skorenom prljavš tinom. Sedam praznih stolaca neuredno je stajalo oko stola; osmi je stolac bio zauzet. Nekada je oč igledno bio jako ukrasni i predstavljao je neku vrstu prijestolja. Naslon i rukohvati su bili vješ to izrezbareni, to se vidjelo č ak i kroz slojeve praš ine, prljavš tine i sasuš ene krvi. Na tom stolcu je poput pauka č uč ao ostarjeli, pogureni vampir. Kož a tog stvorenja je bila siva kao pepeo iz groba, a lice toliko izborano da je Frankenstein mogao vidjeti samo crveni sjaj njegovih oč iju kako prodire kroz nabore olabavjele kož e. Otvorilo je usta u ogromnom iznenađenju pokazavš i dva reda smeđih zuba i jezik boje gnjilog mesa. Kosa mu je bila duga i sasvim bijela. Poput dima se spuš tala niz skalp pun starač kih pjega. Bio je odjeven u več ernje odijelo, no č inilo se kao da je skrojeno za mnogo krupnijeg č ovjeka; visjelo je niz njega bez ikakvog oblika poput komada bež ivotne kož e koji kao da su pokuš avali zaš tititi staro č udoviš te od plijesni i propadanja. Neš to uglato se zabilo u vampirova upala prsa podiž uć i bijelu tkaninu na njegovu srcu kao malu piramidu. Frankensteinove oči su se zaustavile na toj nepravilnosti. Morao je usredotoč iti pogled na neš to,


na bilo što, da se ne bi onesvijestio. Oko stolca su bile razbacane hrpe ostataka muš karaca i ž ena koje se Frankestein nipošto nije usuđivao prebrojati. Sjajnobijele kosti bez ijednog komadić a mesa na sebi isticale su se u masi mrtvog, trulog mesa. Dugač ki pramenovi kose svih boja petljali su se poput vena u raspadnutom mesu odbijajuć i zalutale zrake svjetlosti. Bilo je tu ruku, nogu, š aka, nekih već pocrnjelih od starosti, a nekih bijelih poput kože netom umrlih. Miris je granič io s nezamislivim, zadah krvi pomiješ an s izmetom, toliko gust i debeo da se mogao zagristi. Lica su zurila iz mase raspadnutih udova: lubanje pokrivene kož om tankom poput papira, crno-zeleni mjehuri stvoreni iz onoga š to je nekada bio muš karac ili ž ena te blijeda lica onih koji su netom doč ekali smrt s još prisutnim izrazima straha i preklinjanja bez obzira na oč i koje su upale u lubanju ili bile izvađene na silu. Zureć i u vampirova prsa, Frankensteinu je pogled pao na lagani pokret uz stolac. Nije mogao ne gledati. Sivi prsti č udoviš ta odsutno su dragali dugu plavu kosu glave bez tijela koja je oč igledno stajala tako da je vampir mož e dosegnuti. Mrtva djevojka je gledala u njega bez izraza patnje ili muč enja na licu. Umrla je u velikom iznenađenju i Frankenstein se svim srcem nadao da nije patila. »Gospodaru Dante«, tiho je rekao Latour. Naklonio se i krenuo u prostoriju za Frankensteinom. »Nakon skoro devedeset godina doveo sam vam čudovište. Omogućio sam vam osvetu, Vaše Veličanstvo.« »Latour«, rekao je gospodar Dante glasom koji je odzvanjao poput noktiju na š kolskoj ploč i. »Najdraž i moj. Ti me poš tuješ kad su me drugi napustili. Bit ć eš nagrađen za svoj rad, nagrađen č ime god poželiš. Samo reci i bit će tvoje.« »Gospodaru«, započ eo je Latour. »Dovoljna nagrada mi je š to napokon vidim zadovoljenje pravde. Ali ako Vaš e Velič anstvo inzistira, postoji mala nagrada koju dugo priželjkujem.« Kralj vampira se nasmijao odvratnim č egrtavim zvukom nalik na posljednji dah. »Znam o čemu govoriš«, odgovorio mu je. Gospodar Dante je pruž io drhtavu ruku, primio malo zlatno zvono i zazvonio njime. Istog trena su se otvorila vrata koja Frankenstein nije niti opazio i pojavio se batler. Bio je besprijekorno odjeven i


Frankenstein je primijetio kako mu se nos naborao od gađenja kad je prišao svome gospodaru. »Vaš e Velič anstvo«, rekao je batler naklonivš i se. »Kako vam mogu pomoći?« »Dovedi Sophie«, rekao je gospodar Dante gadno se smijuć i kroz naboranu kožu. »Ona sada pripada Latouru.« Frankenstein je iza sebe č uo Latourovo tiho, grleno rež anje od uzbuđenja i želudac mu se prevrnuo. »Odmah, Vaš e Velič anstvo«, rekao je batler glatko se izmič uć i iz prostrije. Gospodar Dante ga je gledao kako odlazi i opet se okrenuo Frankensteinu. »Nisam vjerovao da ć u te ikada viš e vidjeti, č udoviš te«, rekao je jedva glasnije od š apta. »Pomirio sam se s tim da se nikada neć u osvetiti. Ali evo te, stojiš preda mnom. Nije li š aljiv ovaj svijet? Sto imaš reći za sebe?« »Nemam niš ta«, rekao je Frankenstein š to je odluč nije mogao. »Ne znam kakva se zla krv prolila između nas i ne sjeć am se da smo se ikada sreli. Nemam ti što reći.« Gospodar Dante se okrenuo. Culo se kako mu pucketaju kosti u vratu. Pogledao je Latoura u nevjerici. »Kakvo je to ludilo snaš lo tvojeg prijatelja, Latour?« upitao je. »Govori li istinu?« »Da, Vaš e Velič anstvo«, odgovorio je Latour. »Izgubio je razum, a ja još nisam saznao iz kojih razloga. Ne sjeć a se nič ega osim nekoliko proteklih mjeseci.« Kralj vampira je polako tapkao o izbočinu na svojim prsima. »A ovo?« upitao je. »Ne sjeć a se ovoga? Zaboravio je š to mi je učinio?« »Da, Vaš e Velič anstvo«, odgovorio je Latour. »Nema viš e onog č ovjeka koji je nekad bio. Pokuš ao sam ga vratiti u ž ivot, tako da vaš a osveta bude slađa, ali čini se da ovdje ne možemo ništa.« Frankenstein je sluš ao kako dva vampira govore o njemu kao da ga nema i razmiš ljao je o njihovim riječ ima. Bilo je jasno da č udoviš te u stolcu koje Latour zove gospodarom Danteom, č eka već mnogo godina da se osveti Frankensteinu zbog zla koje mu je nanio iako nije imao pojma kakvo je to zlo. No, č inilo se da je stari vampir dosta propatio zbog toga, a to je Frankensteinu pričinilo divlje zadovoljstvo.


»Nič ega se ne sjeć aš ?« rekao je gospodar Dante. »Tako tvrdiš , je li, čudovište?« »Ne zovi me tako«, zarežao je Frankenstein. »Ispričavam se, gospodine Frankenstein«, rekao je gospodar Dante smijući se. »Ali to je tvoj stav? Da si izgubio sva sjećanja?« »To nije nikakav stav«, odgovorio je Frankenstein tiho. »To je jednostavna činjenica.« »Ne sjeć aš se mnogih noć i koje si proveo u ovoj prostoriji, u mom društvu?« »Ne. Ne sjećam se.« »Ne sjeć aš se obroka koje smo dijelili i sretnih trenutaka koje smo proveli za ovim stolom?« Glas gospodara Dantea je bio sve viš i i jač e se osjetilo podrhtavanje u njemu. »Ne.« »Muč enje u kojemu smo už ivali, krv koju smo pili, ž ivoti koje smo oduzimali? Ničega se ne sjećaš?« »Ne«, vikao je Frankenstein, a glas mu je odjekivao malenom prostorijom. »Ne sjećam se i drago mi je što je tako!« »A ovo«, zagrmio je gospodar Dante digavš i se sa stolca i trgajuć i koš ulju sa sebe. »Sjeć aš li se ovoga, ti odvratno, izdajnič ko čudovište?« Frankenstein je zurio u uska, bež ivotna prsa starog vampira i nehotice osjetio kako mu se oč i š ire. Tanak, š irok komad metala bio je zabijen ravno u srce kralja vampira. Kož a je bila ruž ič asta tamo gdje je metal prodro u nju, a posvuda okolo je bila beživotna i siva. »Ne«, rekao je Frankenstein odsutno. Nije mogao skinuti pogled s neprirodnog prizora pred sobom. »Ne sjećam se toga.« Plamen se smirio u oč ima kralja vampira. Pogledao je Frankensteina gotovo sažaljivim pogledom. »Ja se sjeć am«, rekao je. »Skoro devedeset godina nisam mogao zaboraviti š to si mi uč inio, niti jednu minutu nisam mogao zaboraviti na to. Ti si mi zabio ovu oš tricu u prsa zbog jedne obič ne laž ljive kurve i ostavio me ovdje da umrem. Ti, kojeg sam smatrao svojim prijateljem. Možeš li zamisliti kako mi je bilo?« Frankenstein nije rekao niš ta. Bio je siguran da vampira baš i ne zanima njegov odgovor. »Naravno da ne mož eš «, odmah je nastavio gospodar Dante. »Ne


mož eš zamisliti kako je to kad ti srce skoro raspolovi netko kome si mogao povjeriti svoj ž ivot. Ne mož eš zamisliti kako je to kad osjeć aš da ti tijelo posustaje i oporavi se onog trena kad ti srce zaraste oko oštrice i osudi te na život običnog smrtnika.« »Ne mogu zamisliti«, rekao je jednostavno Frankenstein. »Ne znam o čemu govoriš.« Gospodar Dante je ispustio zlokobno rež anje iz grla i staro č udoviš te je zakorač ilo prema Frankensteinu koji je odjednom shvatio koliko se stari vampir trudi obuzdati svoj bijes. »Ova oš trica, tvoj prljavi seljač ki nož , stoji u mom tijelu već skoro stoljeć e«, rež ao je Dante. »Meso moga srca je zaraslo oko njega prije nego š to sam ispustio dah, no da ga izvadim umro bih istog trena. Gore od toga, još zlobnije od toga, jeste to š to tvoja oš trica sprječ ava regeneraciju mojih stanica bez obzira na to koliko krvi popio.« Frankenstein je gledao u kralja vampira, a zatim u Latoura. Shvać ao je da ga optuž uju za ubod u srce, ali ostatak optuž be nije mu bio jasan. »Njegovo Velič anstvo stari«, rekao je tiho Latour. »Oš trica koju si mu zabio u srce otela mu je besmrtnost.« Frankenstein je ponovno pogledao gospodara Dantea i njegovo krhko tijelo koje se njihalo od napora. Crvenim oč ima zurio je u Fran kensteina koji je davao sve od sebe da se ne nasmije. Nema veze ako nikada ne saznam ostatak priče«, pomislio je. Barem ću znati da sam jednu stvar napravio kako treba. Otvorila su se vrata i batler se ponovno pojavio vukuć i za sobom tamnokosu djevojč icu koja nije mogla imati viš e od petnaest godina. Sa sobom je nosila lijepu porculansku lutku i bila je odjevena u ljetnu haljinu boje narcisa. Oč i su joj se raskolač ile od straha kad ju je batler uvukao u prostoriju i gurnuo prema Latouru. Udarila je kukom o stol i skoro pala, no Latour ju je odmah dohvatio. »Tiho«, rekao joj je. »Tiho, dijete. Na sigurnom si. Čuvam te.« Djevojč ica je oč ima punim nade pogledala u Latourovo blijedo, lijepo lice te se rasplakala i zarila lice u Latourova prsa. Frankenstein je gledao grimiz kako se budi u oč ima njegova starog prijatelja dok se djevojč ica pripijala uz njega i vidio odvratan izraz pož ude kako mu poigrava na usnama. Batler je tiho polož io veliku ukraš enu bocu na stol. Frankenstein


nije gledao kako gospodar Dante prima bocu svojim uzdrhtalim rukama i ispija crvenu tekuć inu iz nje; gledao je Latoura s neprikrivenim gađenjem. Da je gledao, vidio bi kako kralj vampira briše usta rukom i zabacuje glavu unatrag dok mu se tijelo mijenja. ≡ Moć , stara i poznata, je juriš ala Danteovim tijelom. Trebalo mu je jednako krvi kao i bilo kojem vampiru na svijetu samo da bi svoje tijelo održ ao u jednom komadu. Takva je bila ta neizlječ iva ozljeda koju mu je nanio Frankenstein. Ali nijedna količ ina krvi nije mogla zaustaviti vrijeme. Bio je star stotinu i dvadeset godina. Tijelo ga je već polagano izdavalo. No, litre krvi koje je upravo ispio ć e mu vratiti dio nekadaš nje moć i iako ć e kratko potrajati i priuš titi mu nadljudske bolove sljedeć ega dana. Znao je da ć e svu preostalu snagu morati usmjeriti na održ avanje tijela u jednom komadu. No, sada ga nije bilo briga. Cekao je ovaj dan gotovo cijelo stoljeće i ništa mu neće oduzeti slast osvete. Vampirski kralj Pariza je osjetio kako starač ka kož a na njegovu tijelu postaje č vrš ća, oč i su mu se vratile iz jama i zasjale đavoljim crvenilom koje je nekada tjeralo strah u kosti svim noć nim stvorenjima u sjevernoj Francuskoj. Osjetio je kako mu miš ić i rastu i ispunjavaju odijelo koje mu je nekad pristajalo poput izuzetno skrojene rukavice. Grlo mu je radilo bez ikakvih hroptaja dok je jahao na valu ekstaze koja je polovila njegovim tijelom ispaljujuć i elektricitet u njegove živce tako blaženo da je skoro legao i zaplakao. Blaž enstvo je uskoro prestalo. Vid mu se razbistrio, srce vratilo u svoj uobič ajeni staccato ritam i gospodar Dante je pogledao oko sebe novim oč ima. Batler je nestao kroz vrata za poslugu, Latour je kleč ao pored svoje nove igrač ke š aputajuć i obeć anja koja nije namjeravao ispuniti, dok je č udoviš te, prokleto č udoviš te zgađeno gledalo svojeg nekadaš njeg prijatelja. Vampirski kralj je ispruž io ruke iznad glave i č uo miš ić e kako mu pucketaju u tijelu. Tiho je zaobiš ao stol i priš ao svojoj sudbini. ≡ Prva spoznaja blizine gospodara Dantea snaš la ga je kad ga je


vampirski kralj uhvatio za vrat. Bio bi vriš tao, no vampirska ruka mu je stisnula grkljan i onemoguć ila disanje. Gospodar Dante ga je podignuo u zrak i zabio u zid takvom snagom da se zatresla cijela prostorija. Už as se pronio Frankensteinovim tijelom i umom kad je vidio da pred njim stoji ponovno mlad i nasmiješen kralj vampira. Udarci su neprestano stizali, toliko jaki da bi izmorili i najsnaž nije bić e na svijetu, no kralj vampira se nije dao. Još se viš e smiješ io. Frankenstein je zgrabio ruku koja mu je drž ala vrat, pokuš avao je otvoriti njegove prste jer su mu pluć a vapila za zrakom, a vid mu se maglio. Prostorija oko njega je tonula u tamu i dobacio je Latouru još jedan posljednji moleć ivi pogled. Njegov stari prijatelj je izgledao razoč arano poput nekoga tko je otkrio da oč ekivana zabava i nije toliko zabavna, no nije mu pokuš ao pomoć i č ak ni kada se poč eo gušiti. Sazviježda bijelih i sivih mrlja poigravala su mu pred očima, osjetio je kako mu se prsa skupljaju jer su istrošila i posljednji zrak u plućima. Ogroman pritisak mu je vladao u glavi, č inilo se kao da ć e puknuti, no bio je smiren: nije bilo panike, nije bilo straha, samo mirno prihvać anje onoga š to ć e ga snać i. Bio je tuž an jer nije dobio natrag svoja sjeć anja, no bilo mu je ipak lakš e. Nije bilo ugodno ž ivjeti u tami, a tama će sada nestati. Tada, u posljednjoj sekundi prije padanja u potpunu nesvijest, pritisak je popustio. No, nije mu pruž io olakš anje, daleko od toga. Donio mu je samo nesavladivu bol dok mu se tijelo borilo za zrak. Osjeć ao se kao da gori. Spustio se niz zid i prevalio na leđa dok su mu prsa divljački išla gore-dolje, a pluća se borila za svaki udisaj zraka. Vid mu se poč eo bistriti i pogledao je s poda u lice gospodara Dantea. Vampirski kralj je gledao u njega, prsa su mu podrhtavala kao da se pokuš ava smiriti, a izraz lica je pokazivao neš to vrlo slič no požudi. »Ne tako brzo«, rekao je stari vampir. »Neć eš se tako izvuć i nakon ovoliko vremena.« Gospodar Dante je pogledao Latoura i pokazao mu iznemoglo č udoviš te. »Podigni ga«, rekao je. »Zelim ga upoznati s ostalim gostima.« Latour je nakratko oklijevao, dovoljno da razjari Dantea č ije su se


oč i upozoravajuć i zacrvenjele. Latour je kimnuo, zakorač io naprijed i podignuo Frankensteina za vrat kao š to mač ke podiž u mač ić e. Frankenstein se nije opirao kad ga je Latour podignuo u zrak i odnio prema vratima. Prsa su mu se dizala i spuš tala u pravilnim razmacima; zaž mirio je i spustio glavu. Shvatio je da neć e umrijeti i to ga je sasvim uništilo. Samo neka brzo prođe, odsutno je pomislio. To je jedino što tražim. Samo neka brzo prođe. Latour je otvorio vrata koja su vodila natrag u kazališ te i pridrž ao ih da prođe kralj vampira. Gospodar Dante je pobjedonosno uš ao unutra svjetlećih crvenih očiju. »Brać o i sestre«, vikao je i kazališ te je utihnulo. Publika se okrenula u njegovu smjeru, a vampir na pozornici je pustio da njegova ž rtva padne na pod. Već ina vampira se iznenadila. Rijetko su viđali gospodara Dantea, a još rjeđe im se obraćao. U desetljeć ima nakon š to je Frankenstein zabio svoj kukri nož u prsa kralja vampira, ovaj je postao tek periferna igura u vlastitu klubu. Nije ga viđao nitko osim š ač ice vampira koje je i dalje smatrao svojim miljenicima uključ ujuć i i Latoura. Cesto je morao odgovarati na zabrinuta pitanja drugih vampira o kraljevu zdravlju i odbijati njihove zahtjeve za primanje kod kralja da mu ponude svoju bezgraničnu vjernost. Kralj vampira se povukao u svoju malenu prostoriju u kojoj se gostio muš karcima i ž enama koje mu je batler dovodio. S vremenom je postao tek neš to viš e od glasine, č udoviš te koje se sakriva u sjenama kamo nitko ne smije zać i, tamna prisutnost iza kulisa koja je članove Bratstva samo uznemiravala kad bi se usudili iskreno reći. Posjeć enost kazališ ta je samo opadala š to je znač ilo da sve nije kako treba. Staro kazališ te je ipak ostalo najsigurnije mjesto za vampire u Parizu, mjesto na kojemu su se mogli predavati svojim opscenim apetitima, no ipak je sve manje i manje vampira tu traž ilo utoč iš te. Prisutnost gospodara Dantea, koji je nekada bio nalik bož anstvu, im je sada samo smetala i predstavljala neugodu poput svrbež a kojeg se nikako nisu mogli riješ iti. Stoga je u kazališ tu bilo manje od petnaest vampira te več eri i samo oni su vidjeli gospodara Dantea kako korača kazalištem i viče. »Bože dragi«, šapnuo je netko.


Izraz Danteova lica je odavao istinsku, neobuzdanu radost. Izgledao je kao da ga je netko ož ivio. Repovi smokinga su se vijorili za njim kad je stao na pozornicu. Latour ga je slijedio noseć i zarobljenika i stao pored kralja koji se obraćao malobrojnoj publici. »Prijatelji«, grmio je. »Danas ste svjedoci doista neoč ekivanom događaju, jednom od onih koji ć e obiljež iti povijest naš eg Fraternite de la Nuit.« Zastao je oduš evljeno gledajuć i zbunjenu publiku. Neki su š aptali i upirali prstom u Frankensteina, no već ina ih je zurila u gospodara Dantea jedva vjerujuć i da je napustio svoju tamnicu koju je sam odabrao, a kamoli da stoji pred njima i obrać a im se ž arom kakav ni najdugovječniji članovi Fraternitea dugo nisu vidjeli. »Prije skoro devedeset godina«, nastavio je kralj vampira, »uč injena mi je velika nepravda. Izdaja tako kukavič ka i neoč ekivana da sam se pitao trebam li nastaviti pruž ati utoč iš te stvorenjima noć i u ovom kazalištu. Otuđio sam se od vas, brać o i sestre, morali ste to primijetiti. Sada vam se isprič avam. Krivca sada dovodim pred vas, grozno stvorenje nač injeno od trulež i, greš ku koja nikada nije smjela hodati ovom zemljom. Sad to napokon mogu ispraviti.« Veliko drveno postolje je stajalo na sredini pozornice i koristilo se za sve moguć e už ase još od prvog dana postojanja kazališ ta. Kralj vampira je naredio Latouru da privež e Frankensteina za to postolje koje je sam postavio prije mnogo godina. Latour se prihvatio svoga posla naslanjajuć i obamrlo č udoviš te na drvo i vež uć i ga debelim konopcima, a gospodar Dante je nastavio govoriti. »Neki od vas su č lanovi Fraternitea već toliko dugo da prepoznaju stvorenje pored mene«, rekao je sijevajuć i oč ima kao už arenim ugljenom. »Ovo stvorenje mi je to uč inilo i č ekao sam osvetu cijelo stoljeć e.« Otkopč ao je koš ulju dok je govorio i pokazao gostima komad metala koji mu je virio iz srca. »Sad je vrijeme, dragi prijatelji.« Gospodar Dante okrenuo je leđa publici i pogledao bespomoć no č udoviš te. Frankensteinove ruke bile su č vrsto zavezane iza drvenog postolja. Zapeš ća su mu bila zavrnuta i privezana bez ijednog milimetra prostora. Noge je ipak mogao malo pomaknuti, ali nije


mogao odvezati čvorove. Jedini dio tijela koji je mogao pomaknuti bila je glava. Polako ju je podigao kad je č uo Danteove korake. Natjerao se da otvori oč i i vidio drevnog vampira kako ga gleda kao da se kaje zbog onoga š to namjerava napraviti. Lice mu se izoblič ilo u manijakalan osmijeh i Frankenstein je vidio samo kako mu se pomič e desno rame. Nije vidio šaku koja mu je doletjela u trbuh. Udarac mu je izbio sav zrak iz pluć a, vrisak mu je eksplodirao iz usta, a oč i umalo ispale od boli dok je njegovo tijelo pokuš avalo procesuirati agoniju koja mu se š irila iz trbuha. Zelio je vriš tati, ali nije mogao. Tijelo mu se zgrč ilo i paraliziralo od potrebe za zrakom u šokiranim plućima. Bespomoć no je zurio u gospodara Dantea dok su mu se prsa grč ila. Shvatio je da viš e ne mož e disati. Preplavila ga je panika, otimao se konopcima miš ić ima sve slabijim i slabijim dok mu je glavom prolazila už asna misao da ć e umrijeti poput ž ivotinje, kao zabava š ač ici č udoviš ta. Dok se bacakao i otimao sa sve manje snage, gospodar Dante se nagnuo nad njega smiješeći se poput grabežljivca. »Grozan je to osjeć aj, zar ne?«, tiho mu je rekao. »Bespomoć nost. Boli, jednostavno boli.« Frankenstein je samo zurio. Nije mu mogao niš ta reć i. Vid mu se sve viš e maglio, a už asan pritisak mu se stvarao u grudima. Cekao je da ga obavije tama baš kad je gospodar Dante udahnuo i gurnuo mu svoju blijedu, krhku ruku u usta. Osjetio je hladne prste kako mu ruju po grlu i preplavio ga je nagon za povrać anjem, č ak i dok mu je tijelo prijetilo gaš enjem. Zeludac mu je bio prazan, pa je samo povratio vodenastu slinu po vampirovim prstima. Gospodar Dante je izvukao ruku uz grimasu posvemaš njeg gađenja. Otresao ju je na pod poprskavš i grede Frankensteinovom slinom. Frankensteinovo tijelo je podrhtavalo jer je povrać anje odagnalo paralizu. Uvukao je zrak jednim drhtavim, slabaš nim udahom koji kao da mu je rezao pluć a i grlo. Bež ivotno je lež ao na postolju, oč i su mu se zavrnule u dupljama, a ogromna prsa podrhtavala svojom voljom jer Frankenstein viš e nije bio svjestan ničega. Dante se zadihano okrenuo svojoj publici koja ga je gledala sa zlobnim uzbuđenjem na krvoločnim licima. »Poš aljite glas svim č lanovima Bratstva noć i gdje god da jesu.


Recite im da je gospodar Dante ponovno ustao i da ih poziva k sebi. Recite im da dođu za dvije noć i, da ih č eka neš to š to nipoš to ne ž ele propustiti.«


34. KAKO UKRASTI VATRU BOGOVIMA »Lijek«, upitao je Jamie. »Kako to mislite, lijek?« »Lijek za vampirizam«, odgovorio je profesor Talbot. »Nego što?« »Zar je to uopće moguće?« »Mi doista mislimo da jest.« »Ali kako?« »Pomoć u samoreplicirajuć eg, genetski modi iciranog virusa koji generira DNK.« »Molim?« Talbot se opet nasmiješ io, ali ovaj put otvorenije, i poveo Jamieja prema velikom hologramu s dvije spirale. Zastali su ispred njega i Jamie je gledao slož eni prikaz kako se polako vrti dok profesor govori. »U redu«, rekao je Talbot. »Reci mi kako se prenosi stanje koje znamo pod imenom vampirizam.« »Ugrizom«, odgovorio je Jamie. »Ako te ugrize vampir i ti ne umreš, pretvorit ćeš se.« »Točno. No možeš li mi reći zbog čega se pretvaraš?« Jamie je odmahnuo glavom. »Jasno«, nastavio je Talbot. »Ne bih ni oč ekivao da znaš . Postoji samo nekoliko ljudi na cijelome svijetu koji doista razumiju proces. Ali najjednostavnije reč eno, to ti se dogodi kad te vampir ugrize. Njihovi oč njaci su pokriveni tekuć inom, posebnom vrstom plazme koja dospije u tvoj krvotok onoga trenutka kad te vampir ugrize. Ta plazma sadrž i virus koji je potpuno jedinstven u prirodi. Nevjerojatno je agresivan, replicira samoga sebe viš e od milijun puta odjednom i raš iri se krvotokom tako š to zarazi svaku tvoju stanicu. Znaš š to je stanica, je li tako?« »Nisam glup«, rekao je Jamie dobacivš i profesoru uvrijeđen pogled. Talbot se nasmijao i nastavio. »Ta agresivnost nas sprječ ava u pokuš aju zaustavljanja š irenja virusa. Ali moguć e je. Virus je agresivan i djeluje brzo, ali nije dugoga vijeka. Ako se ž rtvi krv prenese transfuzijom prije nego š to virus ož ivi, tad ć e za nekoliko sati jednostavno izgorjeti i neć e doć i do promjene.


Ali ako se to ne dogodi ili se dogodi presporo, onda ć e se virus razmnož iti, i razmnož iti, i razmnož iti sve dok ne dođe do potpunog zasićenja. Tad dolazi do pretvorbe.« Talbot mu je rukom pokazao hologram. »Ovo je nit ljudske DNK«, rekao je. »Otprilike dvadeset i tri tisuć e gena je slož eno oko dvadeset i tri para kromosoma. Ovi geni sadrž e nacrt za izradu i poslije održ avanje jednog ljudskog bić a. Sada nemam vremena za objaš njavanje kako toč no dolazi do toga pa samo shvati da kombinacija gena odgovara za tvoj izgled, tvoju visinu, zaš to imaš plave oč i, a ne zelene. Ta informacija je kodirana u svakoj pojedinoj stanici tvoga tijela i spremna je za prenoš enje tvojoj djeci i unucima. Pratiš li me?« »Pratim«, rekao je Jamie iksirajuć i pogledom hologram ispred sebe. »Odlič no«, rekao je Talbot. »Virus koji se prenosi ž rtvi tijekom napada vampira nije ono š to daje nadljudske moć i. Virus je samo izvrš itelj procesa. Kad dosegne zasić enje, virus poč inje mijenjati dijelove ž rtvine DNK, jednostavnije reč eno nadopisuje se na postojeć i kod. Ovaj novi kod se brzo kopira na svaku stanicu u ž rtvinu tijelu i tako uzrokuje promjenu. Tako nastaju vampiri.« »Cekajte«, rekao je Jamie smrknuto. »Ako promijenite moju DNK, ne znač i li to da ć u se i ja promijeniti? Fizič ki? Mislio sam da to znač i samo da ću prenijeti novi kod svojoj djeci.« Talbot je zadivljeno pogledao Jamieja. »Bravo«, rekao mu je. »Neki mnogo stariji muš karci i ž ene to nikako ne shvać aju. Apsolutno si u pravu. Pod normalnim okolnostima promjena DNK jednog organizma ne bi rezultirala izič kim promjenama istog organizma. Postoje speci ič ni primjeri kada je to moguć e. Postoji genska terapija za one koji pate od cistič ne ibroze pri kojoj moraju udisati genetski dizajnirane aerosole koji popravljaju neke pokvarene stanice u njihovim pluć ima, jednostavno reč eno. No, to je jako speci ič an primjer i radi se o jako malenom broju stanica. Uobičajena promjena DNK ne bi rezultirala ničim.« »Po tome se razlikuje vampirski virus, je li tako?«, upitao je Jamie. »Po tome što odmah promijeni ljude?« »Toč no«, odgovorio je Talbot. »Novi DNK kod kojeg virus prepiš e


na stanice ž rtve u sebi ima neš to poput obarač a, nazovimo to gumbom za update. Kad se kod kopira na druge stanice, nova DNK djeluje na tijelo tako š to ga izič ki promijeni i podari ž rtvi snagu i brzinu kao i nagon za hranjenjem. Potpuno je jedinstven, a proces je ireverzibilan. Barem za sada.« »I vi to pokuš avate poniš titi?« upitao je Jamie. »Pokuš avate poništiti te promjene koje vampirski virus učini na ljudskoj DNK?« »Točno.« »Ali kako? Kako uopće pokušavate?« Talbot je mahnuo rukom prema nizu srebrnih kabineta poredanih uza zid. »Ovi strojevi su genski sekvenceri«, odgovorio je. »Napaja ih najveć e superrač unalo na svijetu. Mapiramo promijenjenu DNK i izoliramo novi kod koji vampirski virus upisuje u svaku stanicu. Kad se taj proces završ i, naš plan je stvoriti protuvirus koji ć e u zaraž enom sustavu izbrisati novi kod i vratiti ž rtvinu DNK natrag u poč etno stanje.« »Zašto to već sad ne možemo?« »Kao š to sam ti već rekao, postoje barem dvadeset i tri tisuć e gena u jednoj niti ljudske DNK. To ti mož da ne zvuč i toliko puno, ali shvati kad ti kaž em da jeste. Osim toga, imamo još jednu mnogo već u prepreku - DNK svake pojedine osobe na ovoj planeti je potpuno jedinstven. Brisanje vampirskog virusnog koda nije teš ko - teš ko je povratiti kod koji je virus izbrisao. Ne postoji svenamjenski kod koji mož emo upisati č im izbriš emo onaj vampirski. Kod koji je uniš ten u tvojim stanicama je potpuno različit od onoga u mojim.« »Kako ćete onda uspjeti?« »Virus koji mi stvaramo je poput sitnog biološ kog superrač unala. Analizira svaku stanicu dok se replicira tijelom, briš e vampirski kod jer je programiran da ga prepozna i tada uz pomoć nevjerojatno so isticirane kemijske analize proteina u susjednim stanicama on dopiš e prazne dijelove u kodu. Kad to napravi za svaku stanicu u sustavu, koristi isti obarač kao i vampirski virus, jednu aminokiselinu koju smo uspjeli izolirati i mapirati. Tada se ž rtvin sustav vrać a u normalu i svi tragovi vampirizma nestaju iz tijela.« »To zvuči nemoguće.« »Konvencionalna mudrost bi se slož ila s tim. No u ovoj smo


prostoriji već postigli toliki napredak da smo generacijama ispred onoga š to se događa u genetici izvan ovih zidova, č ak i u najpoznatijim istraž ivač kim centrima. Ono š to vidiš oko sebe, Jamie, je najambiciozniji, najslož eniji i najskuplji znanstveni projekt ikad proveden na kugli zemaljskoj. Mislimo i vjerujemo da ć emo napokon pronaći lijek za prokletstvo vampirizma.« »Koliko još ?« upitao je Jamie uzdrhtalim glasom. »Koliko ć e vam još trebati?« Za koliko vremena ću moći reći majci i Larissi da će biti dobro ? »Ne znam«, rekao je Talbot. Jamie je otvorio usta da izrazi negodovanje, ali Talbot je podigao ruku i prekinuo ga. »Shvaćam tvoju uzbuđenost, doista shvać am. I mogu ti se pohvaliti da smo postigli zadivljujuć i napredak. Ali moram ti isto tako reć i i da mogu proć i godine prije nego što dobijemo cjepivo koje funkcionira.« »Godine«, rekao je Jamie obeshrabreno. »Mož da i manje od toga«, rekao je Talbot nastojeć i ga ohrabriti. »Mož da prođe samo godina ili nekoliko mjeseci. Ali neć emo uspjeti izliječiti tvoju majku već sutra bez obzira na to koliko bih ja to volio.« »Ali moć i ć emo je izliječ iti«, Jamie je č uo oč ajnič ku molbu u svome glasu. »Jednoga dana? To ste upravo rekli, je li tako?« Talbot ga je ozbiljno pogledao. »Mož da te nisam smio dovesti ovamo«, tiho je rekao. »Nisam htio da se ponadaš. Žao mi je.« »Niste se prevarili«, rekao je Jamie. »Stvarno niste. Bolje mi je kada znam da netko radi na lijeku iako ć e mož da potrajati još dugo. Nisam dijete; nisam ni oč ekivao da ć ete je sutra izliječ iti. Ali ako mi kaž ete da mož da postoji neka š ansa u buduć nosti, zahvalan sam vam što to znam.« »Onda mi je drago«, rekao je Talbot uz osmijeh. Odmaknuo se od holograma i Jamie ga je slijedio. Osoblje Projekta Lazarus koje je bilo zastalo da sluš a Jamiejev razgovor s profesorom vratilo se svome poslu. Neki od njih su kimnuli Jamieju dok je prolazio pored njihovih stolova. Talbot ga je doveo do genskih sekvencera prošavši pored velikih hermetički zatvorenih vrata u dnu prostorije. Jamie je usporio kad su prolazili pored njih. Maleni prozor je bio postavljen toč no u visini oč iju, no Jamie nije mogao niš ta vidjeti kroz njega. Talbot je primijetio da njegov gost zastajkuje.


»Je li sve u redu?« upitao je. Jamie se malč ice zarumenio. »Je«, odgovorio je. »Oprostite. Samo sam se pitao ... « »Što je iza tih vrata?« »Da.« »Dobro je«, rekao je Talbot. »Tu č uvamo subjekte naš eg istraživanja.« »Mislite na vampire koje smo lovili za vas?« »Tako je. Moramo ih izolirati od svih virusa i bakterija koje mož da nosi osoblje ili operativci i moraju biti zatvoreni. Ipak su vampiri.« »Moja ekipa je juč er dovela dvoje«, rekao je Jamie s iskrom ponosa na licu. »Naravno«, odgovorio je Talbot. »Gospodin Connors i njegova kć i. Jako su nam korisni iz genetičke perspektive, dva člana iste obitelji.« »Jesu li dobro?« upitao je Jamie. »Bili su doista uplaš eni kad smo ih uhvatili.« »Dobro su«, odgovorio je profesor. »Dobro pazimo sve naš e subjekte.« »Smijem li ih vidjeti?« »Bojim se da ne«, odgovorio je Talbot. »Sterilizacijska procedura za ulazak u č istu sobu traje skoro č etrdeset minuta i moje osoblje sada nema vremena baviti se time. Žao mi je.« Jamie je zurio u vrata i shvatio da oč ajnič ki ž eli uč i unutra. Malo zbog toga š to mu je reč eno da ne smije, ali i zbog toga š to je tu lež ao ključ lijeka o kojem mu je Talbot prič ao, a znao je da i on sam ima neke zasluge u pronalasku toga ključa. Ali mož e č ekati. Nije htio pokvariti svoj odnos s profesorom Talbotom koji mu je već pokazao veliko povjerenje time š to ga je doveo u Projekt Lazarus. Krenuo je prema genetskim sekvencerima, a Talbot mu se uskoro pridružio. »Koliko dugo već radite ovdje?« »Radio sam na varijaciji ovoga projekta već inu svog odraslog ž ivota«, odgovorio je Talbot. Uzeo je malenu konzolu iz dž epa i upisao niz brojki na nju. »Unovač ili su me u Odjel 19 prije godinu dana i ubrzali smo se otkad su nestali Drakulini ostaci. No, već sam i ranije bio dosta napredovao; radio sam s Francisom Collinsom na Projektu ljudskog genoma u Marylandu, a zatim na virusnom inž enjeringu u


Laboratoriju Strangeways u Cambridgeu. Zatim sam dobio priliku za rad ovdje.« »Priliku«, ponovio je Jamie smijuć i se. Dobro je znao da je profesoru bilo jasno da odbijanje nije opcija. »Rekao bih da se prije radilo o naputku«, odgovorio je Talbot uzvrać ajuć i osmijeh. »Ali nije mi bilo teš ko slijediti taj naputak, posebice kada su mi objasnili o koliko velikom projektu se radi: potpuna sloboda zapoš ljavanja osoblja, najmoć nija rač unala na svijetu, praktič ki neogranič en budž et i izazov da stvorim neš to š to ć e možda spasiti tisuće života. Tko bi to odbio?« »Očigledno ne vi«, rekao je Jamie. »Očigledno«, ponovio je profesor. Krenuli su niz red genskih sekvencera, a Talbot je prepisivao očitanja sa svakog. »Tko su svi ovi ljudi?« upitao je Jamie kimajuć i prema muš karcima i ženama nagnutima nad stolovima. »Genetič ari«, rekao je profesor bez dizanja glave. »Virolozi. Liječ nici. Doveo sam ih s najboljih instituta na cijelome svijetu. Naj sjajniji umovi svijeta.« Jamie je zurio u osoblje Projekta Lazarus. U prostoriji je vladala usredotoč ena napetost, osjeć aj zajednič kog genija usmjerenog na jednu jedinu svrhu. Svaki pojedini muš karac i ž ena u ovoj prostoriji djelovali su kao da su u svom svijetu, no ipak dijelovi već eg organizma, poput superinteligentnih pč ela u koš nici. Znao je da ni za tisuć u godina ne bi mogao razumjeti ono č ime se bave, no nije se zbog toga osjećao manje vrijednim. Osjećao je samo divljenje prema njima. Talbot se uspravio i toplo pogledao Jamieja. »Mogu li ti pokazati još neš to?«, upitao je. »Zeliš li znati još neš to? Ako ne, onda bih se trebao vratiti na posao.« Jamie je htio reć i ne i baš tad mu se upalila lampica u glavi i uč inila da se jako, jako zarumeni u obrazima. »Što je bilo?« upitao je Talbot. 0 Bože. Je li moguće ? Nisam se pretvorio, trebao bih biti dobro. Ali ipak. »Ako ljudsko biće«, oprezno je započeo, »ako ljudsko biće slučajno poljubi vampira? Bi li to bilo riskantno?« Talbot mu je uputio dugačak pogled i nasmijao se.


»Govoreć i hipotetič ki«, rekao je, »pretpostavljam da govorimo hipotetički, je li tako, gospodine Carpenter?« »Naravno«, odgovorio je Jamie užarena lica. »Naravno«, nastavio je profesor. »Pa, u toj hipotetič koj situaciji bi ljudsko bić e bilo sasvim sigurno ukoliko dotič ni vampir ne uporabi oč njake. Virus koji uzrokuje promjenu nalazi se samo u oč njacima i nigdje drugdje tako da je mogućnost promjene neznatna.« »Dobro«, rekao je Jamie. »To je dobro znati.« »Hm«, odgovorio je Talbot. »Siguran sam da jest.« Siroko se nasmiješ io Jamieju te mu stavio ruku na rame i poveo ga prema vratima. »Ako imaš ikakvih drugih pitanja ili jednostavno ž eliš porazgovarati s nekim, znaš put ovamo. U redu?« »Shvaćam«, rekao je Jamie. »Hvala vam. Od srca.« »Nema na č emu«, odgovorio je Talbot. Otvorio je vrata i Jamie je iziš ao na hodnik razine F. Dok je Talbot zatvarao vrata, Jamie se mogao zakleti da je vidio iskricu neč ega nepoznatog na profesorovom licu, kao da je pož elio reć i još neš to, no ipak se predomislio. Vrata su se zatvorila Jamieju ispred nosa.


35. NADA JE OPASNA STVAR DANAS »Imam tajne«, rekao je Jamie polako. »Ali ih nemam namjeru podijeliti s vama.« »Ne bih to ni traž io«, rekao je Valentin. »Ali vidim na tvome licu da želiš nešto reći. Što je bilo?« Jamie je bio zadivljen iako to nije ž elio. Moć opaž anja koju je stari vampir posjedovao bila je doista nevjerojatna. »Ima neš to«, priznao je. »Proš le godine, dok smo traž ili moju majku, posjetili smo i mjesto zvano Valhalla. Jeste li čuli za to?« Valentin je kimnuo. »Komuna na sjeveru«, rekao je. »Vampiri se drže za ručice, pjevaju i odbijaju priznati što su.« »Tako nekako«, rekao je Jamie. »Osnovao ju je č ovjek po imenu Grey koji je navodno najstariji britanski vampir. On je pretvorio Larissu. Bila je jedna od mnogih mladih djevojaka koje je napao dok je okolo drž ao prodike o ljubavi i miru. Izbacili su ga iz Valhalle kad su saznali š to je napravio, no prije nego š to je otiš ao, rekao mi je neš to. Zapravo je mislio da smo zbog toga i došli. Nešto o Drakuli.« Valentin nije rekao ništa, no nastavio je pozorno gledati Jamieja. »Rekao mi je da Drakulu mož emo uniš titi samo na jedan jedini nač in, a to ima nekakve veze s krvlju njegove prve ž rtve, prve osobe koju je ikada pretvorio. Frankenstein je znao za tu legendu i upitao ga je zaš to nam to uopć e govori jer svi znaju da je Valeri prvo ljudsko bić e koje je Drakula pretvorio. Osim toga, nikada ne bi dopustio da se okoristimo njime za uniš tenje njegova gospodara. No, Grey nam je rekao da je jednom davno bio na jednoj zabavi kod vas i da ste mu vi rekli da ta uvriježena priča možda i nije istinita. Sjećate li se toga?« Valentin se nasmiješio. »Sjeć am«, rekao je. »Bili smo na krovu moje kuć e na Manhattanu i č ekali da iziđe sunce. Rekao bih da se tada nije zvao Grey iako se ne mogu sjetiti njegova imena. Sviđao mi se. Bio je stalno lice toga ljeta u New Yorku.« »Dakle, rekli ste mu da u toj prič i mož da ima još neč ega«, upitao je


Jamie. »Rekao nam je istinu?« »Je«, rekao je Valentin. »Rekao sam mu da moj brat i nije toliko bitan koliko misli da jeste. Ali ako ć ete me traž iti još detalja, moram odmah reći da ih ne znam.« Jamieja je napustio sav entuzijazam. »Kako to mislite, ne znate?« »Ne znam. Nisam niti sasvim siguran da sam u pravu. Mož da Valeri i jest ključ besmrtnosti moga nekadaš njeg gospodara. Ali tijekom tih silnih godina, mnoge su stvari bile reč ene i preš uć ene zbog č ega sam zaključ io da postoji mnogo toga š to ne znamo o Drakulinoj pretvorbi. Jednostavno rečeno, ne vjerujem da je moj brat bio prva žrtva.« »Je li to Drakula ikada rekao?« upitao je Jamie. »Jeste li ga ikada izravno upitali?« Valentin se nasmijao. »Nikada ga nisam niš ta izravno upitao, Jamie«, odgovorio je. »On je bio naš gospodar, naš knez, naš drugi otac. Zahtijevao je bezuvjetnu pokornost, bezuvjetnu posluš nost i to smo mu i dali. Samo jednom nam je isprič ao prič u o svom ponovnom rođenju i tada je rekao da je pretvoren u š umama pored Bukureš ta, a nakon toga se odmah vratio u bitku da nas nađe. Kad nas je naš ao, prvo je pretvorio Valerija pa Alexandrua i naposljetku mene. Nije spomenuo nikoga drugoga.« »Zašto onda mislite ... « »Instinkt, gospodine Carpenter«, prekinuo ga je Valentin. »Stoljeć a promatranja kako muš karci i ž ene laž u, varaju, kriju. Pogledi, izrazi lica, govor tijela. Niš ta od toga mi viš e nije bitno. Rekao sam ti do kojeg sam zaključ ka doš ao, to isto sam rekao i onome koji se zove Grey. Možeš mi vjerovati, ali ne moraš. Ti odluči.« Jamie je upijao vampirove riječ i. Sve mu se č inilo labavim i malo vjerojatnim, no smatrao je da staro č udoviš te ne bi spominjalo neš to što ne drži važnim. Nije mu se činilo da Valentin voli biti u krivu. »Vi onda ne mislite da je Valeri ključ Drakulinog uniš tenja?« upitao je. »Mislite da to biće postoji negdje daleko?« »Da, to mislim«, rekao je Valentin. »Ali molio bih te da se ne ponadaš prebrzo, Jamie. Ako sam ja u pravu i ako je neki vampir pretvoren prije moje brać e i mene, onda je on ili ona star preko pet stotina godina, ako je uopć e ž iv. Postoji velika moguć nost da je već uniš ten, a zajedno s njim i prilika da uniš timo moga nekadaš njeg gospodara.«


»Ali vi u to ne vjerujete, je li tako?« upitao je Jamie. »Inač e ne biste bili ovdje. Ako ne postoji način da uništimo Drakulu.« »Mislite š to vas volja, gospodine Carpenter«, odgovorio je Valentin glatko. »Ja sam vam već rekao zaš to sam ovdje - jer ne ž elim gledati kako Drakula uništava ovaj svijet koji sam toliko zavolio.« Jamie je oklijevao i naposljetku postavio jedno pitanje č iji odgovor nije htio čuti. »Kako ć e biti«, upitao je, »kako ć e biti ako Drakula ustane? Recite mi istinu.« »Bit ć e grozno«, rekao je Valentin bez ustezanja. »Kad je još bio č ovjek, pomogao sam mu u njegovoj kampanji terora po cijeloj istoč noj Europi, samo zato š to je toliko ž elio moć , a i zbog njegovih zamiš ljenih uvreda od strane Turaka. Ne mogu ti ni opisati stvari koje smo č inili pod njegovim stjegovima. Dan-danas mi se od toga grč i ž eludac iako je proš lo skoro pet stotina godina. Njegovi apetiti za moć i osvetu su gori i već i nego kod bilo kojeg ž ivog stvora. Neko je vrijeme čak bio sit i miran, kratko nakon pretvorbe.« »Zivjeli smo poput kraljeva u sjeni, u tami, obavijeni spoznajom da smo sigurni od udaraca. Barem smo tako mislili. Tad je Vlad postao nemiran i ž elio je druš tvo. Valeri je bio potpuno preneraž en kad je Drakula objavio da se seli u London. Ne bi to nikad rekao, no bilo je jasno da negoduje. Smatrao je to pljuvanjem na sve za š to smo se borili i krvarili. Ali Drakuli nije smetalo negodovanje moga brata i tako smo se raziš li. To je potrajalo sve dok ga nisu ubili isti oni ljudi koji su osnovali vaš u organizaciju, na ravnicama pod njegovim dvorcem.« »Ali nisu ga ubili, je li tako?«, tiho je rekao Jamie. »To i jest problem.« »Doista. No tada nisu znali da je tako. Tek mnogo godina kasnije, nakon Van Helsingovih pokusa, saznali smo da se naš gospodar mož da može oživjeti. No tad je već bilo prekasno, ostaci su nestali i Valeriju je trebalo skoro cijelo stoljeće da ih pronađe.« »Ali rekli ste da se Drakula zasitio prije smrti«, nastavio je Jamie. »Rekli ste da je bio na rubu povratka u druš tvo, napuš tanja svog starog ponaš anja. Zaš to ste toliko sigurni da ć e danas htjeti terorizirati svijet?« »Jednom sam vidio svoga nekadaš njeg gospodara kako ubija


svakog pojedinog ž itelja omanjeg gradić a u današ njoj sjevernoj Rumunjskoj«, rekao je Valentin. »I to ne samo ubija. Tri je dana naš a vojska muč ila te jadne ljude na sve nač ine koje mož eš zamisliti i na one koje se nadam da ne mož eš . Ubijali smo i muč ili, krv je tekla ulicama. Tjerali smo roditelje da ubijaju vlastitu djecu, brać u da siluju sestre, muž eve da sakate i kopaju oč i svojim ž enama. Kad smo ih sve pobili, spalili smo tijela i sve građevine te posolili zemlju tako da niš ta više tu ne naraste. A znaš li zašto smo to učinili?« Jamie je odmahnuo glavom. »Zato š to se prilikom naš eg prolaska gradom gradonač elnikova supruga nije dovoljno duboko naklonila knezu Vladu dok je prolazio pored nje«, rekao je Valentin. Izraz njegova lica je odavao čovjeka koji se nikad neć e moć i pomiriti sa svojim djelima, koji je odluč io prestati pokuš avati i traž iti oprost. »Za jednu nenamjernu uvredu je viš e od stotinu muš karaca, ž ena i djece moralo platiti ž ivotom. Pitam te ovo: mož eš li uopć e zamisliti kako ć e se Drakula osvetiti š to je bio sto godina ostavljen ispod zemlje?« ≡ Jamie je iziš ao kroz druga hermetič ki zatvorena vrata i nije se uopć e iznenadio kad je vidio bojnika Turnera kako ga č eka. Casnik za sigurnost je stajao naslonjen na zid. Cinilo se da se nije pomaknuo s tog mjesta otkad je Jamie ušao u Valentinovu ćeliju. »Uspio si«, rekao mu je, a privid osmijeha se pronio njegovim uskim, bezizražajnim licem. »Bravo.« »Hvala«, rekao je Jamie slabaš no. Valentinova prič a ga je doista potresla. Njezine implikacije za cijeli svijet su bile jednostavno prestrašile. »Direktor traži puni izvještaj«, rekao je Turner. »Odmah.« Jamie je kimnuo. Polako je proš ao pored č asnika za sigurnost koji je njež no potapš ao Jamieja po ramenu. Jamie je stao i okrenuo se njemu. »Dobro si postupio«, rekao mu je. »Dobro si se drž ao. Sluš ao sam. Trebaš se ponositi.« »Nisam baš ponosan«, rekao je Jamie. Dvojica muš karaca su se dugo gledala. Turner je kimnuo i pustio


Jamieja koji je polako otišao do dizala na kraju hodnika. Iziš ao je na razini A i krenuo prema uredu admirala Sewarda. Euforija koju je osjeć ao na poč etku razgovora, kad je č uo sve o djedovim podvizima u New Yorku i kad je polako poč eo prihvać ati da mož da i nije kriv za Frankensteinovu smrt, je nestala ustupivš i mjesto umoru i ruž nom predosjeć aju. Valentinov opis už asa koje su č inili vođeni Drakulinim zapovijedima te sadizma prvog vampira na svijetu i njegove ž eđi za osvetom jednostavno su ga ispunili už asom. Prvo je pomislio na svoju majku koja si je veselo zadavala posla u svojoj ć eliji pa na Larissu pa na Kate i Matta. Sto ć e biti s njima ako se Drakula vrati? Pitao se, i to ne prvi put, jesu li oni u opasnosti samo zato š to su njegovi prijatelji? Bio je siguran da ć e Drakulu jako zanimati osoba koja je uništila Alexandrua. Dovodim ih u opasnost, mislio je Jamie dok je iš ao hodnikom. Bili bi sigurniji da mene nema. Pokuš ao je odagnati te tmurne misli iz glave kad je stigao do admiralovih vrata. Operativac č uvar mu je kimnuo i Jamie je pokucao na teš ka vrata. Otvorila su se gotovo istog trena i direktor Odjela 19 mu je doviknuo neka slobodno uđe. Kad je Jamie stao ispred admiralovog stola, toč no na isto mjesto gdje je stajao sat vremena ranije, č inilo mu se da je dosta vremena proveo tu otkad je doš ao u Petlju. Admiral je kao i uvijek bio olič enje profesionalnosti, no Jamieju se na djelić sekunde uč inilo kao da na Direktorovu licu vidi olakšanje. »Poruč nič e Carpenter«, rekao je Seward. »Drago mi je š to ste uspjeli. Kako je bilo?« »Bilo je ... zanimljivo, gospodine«, pažljivo je odgovorio Jamie. »Vidio sam transkript razgovora«, rekao je Seward. »Vjeruješ li u ono što ti je rekao? O uništenju Drakule?« »Nisam siguran, gospodine«, odgovorio je Jamie. »Mislim da on vjeruje u to. Ali ipak ne znam. Kao š to je rekao, č ak i da je u pravu, to se dogodilo toliko davno da sada vrlo vjerojatno ne možemo ništa.« »Usprkos tome«, rekao je Seward, »Sjedio si unutra s njim i gledao ga dok govori. Bi li rekao da se imamo za što uhvatiti?« Jamie je na trenutak razmislio prisjeć ajuć i se Valentinova izraza lica dok je objaš njavao svoju teoriju, izraza lica koji je pokazivao


veliko zadovoljstvo samim sobom i svojim superiornim znanjem. »Da, gospodine«, naposljetku je rekao. »Mislim da imamo.« »Onda ć u narediti da se to istraž i«, rekao je Seward biljež eć i neš to na jednom od mnogih papira na svome stolu. »Siguran sam da te ne trebam podsjećati da je ... « »Sve š to mi je Valentin rekao klasi icirano prema protokolu Nultog sata«, rekao je Jamie. »Razumijem, gospodine.« Admiral Seward je kimnuo. Cinilo se kao da mu je neugodno, kao da mora uč initi neš to š to ne ž eli. »Također ć u morati istraž iti njegove tvrdnje o tvom djedu, Jamie«, tiho je rekao. »Shvaćaš, je li tako?« »Da, gospodine«, rekao je Jamie. »Znam da morate. I ja bih rado želio znati je li Valentin rekao istinu.« »Tebi ć u prvome reć i«, obeć ao je Seward. »Sto god da se dogodi, neć u dopustiti nikome da blati Johnovu uspomenu. Bio nam je jedan od najboljih i to ništa ne može promijeniti.« »Hvala vam, gospodine.« Dvojica muš karaca su sjedila u tiš ini koja nije bila neugodna, no bila je puna tajni. Nakon nekog vremena Jamie je posegnuo za bezazlenijom temom. »Želite li čuti moj izvještaj, gospodine?« »Ne treba, Jamie«, odgovorio je Seward. »Imam transkript, kao š to sam ti rekao.« Jamie se smrknuo. »Gospodine, bojnik Turner mi je rekao ... « »Znam š to to je bojnik Turner rekao«, prekinuo ga je Direktor. »Rekao ti je ono š to sam mu naredio. Neš to moram podijeliti s tobom, ali ne želim da se uzalud ponadaš.« Jamie je osjetio uzbuđenje kako mu se penje kraljež nicom. »Zaš to da se ponadam, gospodine?« Seward je posegnuo i izvukao jedan spis iz hrpe identič nih spisa. Kratko ga je zadrž ao u zraku, kao da se pita bi li ga doista trebao pokazati Jamieju. Tad je uzdahnuo i pruž io ruku; Jamie je uzbuđeno prihvatio papire, otvorio spis i pogledao omot. MEMORANDUM Od: Dr. Marcus Jones, Okružni mrtvozornik (Northumbria)


Za: Narednik Richard Threlfall, Northumbrijska policija Jamie je zbunjeno pogledao admirala Sewarda. »Samo čitaj«, rekao je Direktor. Jamie je kimnuo i nastavio čitati. Dick, Ovo je jedan od onih čudnih slučajeva, ali mislim da trebaš znati. Sinoć sam izvrš io obdukciju na truplu pronađenom u š pilji kod Bamburgha (pazi už asa - umorstvo). Vrat mu je namjerno slomljen, a diš ni putevi sasvim spljoš teni na mjestu davljenja - prilož io sam cjelokupan izvještaj. Dok sam ga zašivao, dogodilo se nešto čudno. Moja prvotna procjena je da je tijelo provelo nekoliko mjeseci u š pilji i da je bilo u stanju ekstremnog raspadanja; ali odjednom su guste crne dlake poč ele rasti iz ostatka kož e, hrapave poput ž ivotinjskog krzna. Kunem ti se da ne izmiš ljam! Bio sam sam u uredu, a kad sam jutros doveo pomoć nika da posvjedoč i incidentu, dlaka viš e nije bilo. Nemam nikakvo objaš njenje. Mož da se radi o nekoj folikularnoj anomaliji ili nekoj genetičkoj zavrzlami. Kako god, sumnjam da ima ikakvu važ nost, ali mislio sam da bi moglo biti bitno zbog identifikacije trupla. Vidimo se u nedjelju - ponesi palice, počinjemo u 7.45. Pozdravi Judy, Marcus. Jamie je dvaput proč itao kratko pismo i zatim pogledao admirala Sewarda. »Otkuda je ovo došlo?« upitao je Jamie. »Presreteno je na Sjevernom isturenom polož aju«, odgovorio je admiral Seward. »Staro je tri i pol tjedna. Poslali su ga ovamo prema naređenju i obavještajci su ga izvadili i donijeli mi.« »Zaš to?« upitao je Jamie. Bio je zbunjen. Nije shvać ao š to mu promiče u tom kratkom pismu. »Prije tri i pol tjedna je bio posljednji puni mjesec«, rekao je tiho Seward. »Bamburgh je otprilike deset kilometara sjeverno od Lindisfarnea.«


Jamieju se um osvijetlio poput sunca. »Bož e dragi«, proš aptao je. »To je vukodlak, je li tako? Onaj koji se zajedno s Frankensteinom strovalio s litice.« »Mislimo da je«, rekao je admiral Seward. »Poslao sam ekipu da donesu tijelo. Trebaju se vratiti u roku od sat vremena. Trebali bismo potvrditi da se radi o likantropu čim stigne u laboratorij.« »Bio je ž iv kad je pao«, rekao je Jamie drhtavim glasom. »Cuo sam ga kako zavija sve dok nije udario vodu. Čuo sam ga, gospodine.« »Znam«, odgovorio je Seward. »Proč itao sam i tvoj izvješ taj i izvještaje drugih preživjelih.« »Dakle, umro je nakon pada«, rekao je Jamie polagano obrađujuć i podatke nastojeć i ne srljati u ono š to mu je vriš talo u mozgu. »Vrat su mu slomile ljudske ruke, dovoljno jake da mu sasvim spljošte grlo.« »Tako se čini.« »To znači da je Frankenstein preživio pad«, rekao je polako Jamie. »Bio je još uvijek ž iv kad je udario o vodu i dovoljno snaž an da ubije vukodlaka.« »Čini se da je tako.« Jamieja su preplavili osjeć aji tolike jač ine da su mu se noge pretvorile u vodu i uč inilo mu se da ć e pasti. Suze su mu se poč ele skupljati u kutovima očiju. »Mogao bi još uvijek biti ž iv«, proš aptao je Jamie. »To mi ž elite reć i, je li tako, gospodine? Frankenstein bi još uvijek mogao biti ž iv.« Seward je dugo gledao u Jamieja, a zatim polako kimnuo.


36. POTRAGA ZA VIZIJOM, PRVI DIO REZERVAT HOPI, SJEVEROISTOČNA ARIZONA, SAD ČETIRI DANA RANIJE Covjek koji se nazivao Robert Smith je zastao na trenutak, gubio je ravnotež u na vrelini nesmiljenog pustinjskog sunca. Odjednom ga je uhvatila vrtoglavica, no proš la je gotovo jednako brzo kako je i doš la. Polako se napio vode iz boč ice koju je nosio na pojasu, obrisao č elo i krenuo uz strminu visoravni. Smeđa zemlja mu je klizila pod nogama dok se penjao i kotrljala se iza njega zvukom tihim poput tekuć e vode. Visoka trava rasla je iz suhe zemlje u velikim busenima, s vlatima smeđim i napuklim poput starač ke kož e. Polako je korač ao dopuš tajuć i tijelu da nađe č vrsto uporiš te prije nego š to ponovno zakorač i. Paž ljivo se popeo na vrh strmine i preš ao greben. Pred njim obitavajuć i tiho na plosnatom vrhu visoravni, stajalo je jedno od najstarijih naselja na zemlji, Hopi, selo staro više od tisuću godina. Stari Oraibi. Ovdje ću pronaći odgovore. Smith je platio nekom pilotu u Salt Lake Cityju da ga odveze do zrač ne luke Polacca koja je zapravo bila samo komad asfalta usred Hopi rezervata, omeđen jednim jedinim redom svjetala. Otuda se uputio na Cestu 264 i krenuo na zapad podiž uć i palac svakom automobilu ili kamionu. Nakon nekih sat vremena posluž ila ga je sreć a. Neki student koji je krenuo kuć i sa Sveuč iliš ta u Arizoni u Tucsonu, zaustavio je svoj pohabani kamionet i otvorio mu vrata. Smith je pritrčao i ušao unutra zahvalivši se studentu. »Nema problema«, rekao je momak. »Kako se zoveš, prijatelju?« »Smith. Robert Smith.« »Drago mi je, čovječe. Ja sam John. John Chua.« »Što to znači?« upitao je Smith. »Što, John?« upitao je student smijući se. Smith je uzvratio osmijeh. »Ne, Chua. Što Chua znači?« »Znač i zmija«, odgovorio je student, a Smitha su iznenada proš li trnci. Potrajali su manje od sekunde, no John Chua je primijetio i


odmah se smrknuo. »I kamo si krenuo?« upitao je. Glas mu je izgubio toplinu i Smith je shvatio da je momku žao što je primio putnika. »Neću daleko«, odgovorio je. »Idem u Stari Oraibi.« Slabašna sjena olakšanja je prošla Johnovim licem. »Odlič no«, rekao je. »Ja idem u Kykotsmovi. Oraibi je samo nekoliko kilometara dalje, na treć oj visoravni. Trebat ć e ti samo pola sata hoda do tamo.« Smith se smirio na sjedalu i gledao goli kamen i pijesak pustinje. »To je lijepo čuti«, rekao je. John Chua je rekao istinu. Trebalo mu je samo trideset minuta da prijeđe praš njavu, zeleno-smeđu ravnicu između sela Kykotsmovi i dna uzbrdice koja je vodila na treć u visoravan. No trebalo mu je još č etrdeset minuta da prijeđe na jugozapad i popne se uz varljivu površ inu na toč ku gdje je sada stajao, na vrh grebena visoravni. Nije ž elio ić i uz cestu, na glavni ulaz u selo. Bilo je previš e izlož eno i oč igledno. Mož da zbog iskustva, a mož da zbog pretjeranog opreza. Ishod je bio isti. Smith nije ž elio da ga vide prije nego š to to sam poželi. Polako se uputio prema nizu građevina pred sobom. Selo je bilo izgrađeno bez ikakva reda. Najbliž e cesti su stajale moderne kuć e od betona i metalnih ploč a u različ itim stadijima dotrajalosti. Bilo je tu i nekoliko kamioneta pored spremnika s propanom i prepunih kontejnera za smeć e. Cuo je š takore kako trč karaju i osjetio gorak miris kristalnih metamfetamina u zraku. Sve je odisalo oskudicom i očajem. Nekada davno su ulazi u sve kuć e u selu bili postavljeni dva i pol metra iznad površ ine visoravni i u kuć e se ulazilo pomoć u drvenih ljestava naslonjenih na kamene zidove. No, već ina starih nastambi danas je bila uniš tena, pregazilo ih je vrijeme. Poneš to je još ostalo iza znakova koji turistima zabranjuju pristup. Smith je vidio polomljeni toranj jedne od najstarijih crkava u Americi kako se na jugu uzdiž e prema nebu i uputio se tamo. Nije znao zaš to, nije mogao reć i. Vizija zbog koje je doš ao ovamo nije bila baš speci ič na. Smith je polako krenuo uz dotrajali kameni zid, proš ao pored znaka zabrane na rubu visoravni i stao kao skamenjen.


Neki čovjek je stajao u prašini i gledao ravno u njega. Bio je star, lice mu je bilo suho i izborano, a kož a mu je već odavno potamnjela i otvrdnula od neumoljivog pustinjskog sunca. Bio je odjeven u tradicionalnu noš nju naroda Hopi: oko prepona je zavezao š arenu krpu koja mu je dosezala tik iznad koljena, a stopala je zaš titio mokasinama od jelenje kož e. Kosa mu je bila slož ena u homsomu, punđu u obliku broja osam, i nosio je pamuč nu traku oko č ela. Gledao je u Smitha i blagonaklono mu se smješkao. Smith se odmaknuo od zida da ima prostora za pokret. Opustio je ruke i ukopao se petama, spreman na svakojake moguć nosti. Pogledao je č ovjeka ne odajuć i niš ta svojim izrazom lica i upitao ga tko je. Starac je dugo š utio, no zatim je razvukao usta u osmijeh pokazujući niz okrhnutih, žutih zuba. »Ja sam Tocho. Dobrodošao si, putniče.« Smith je zakoračio prema starom Hopiju. »Hvala ti«, pažljivo je odgovorio. »Ja sam Robert Smith.« Starac se nasmijao. »To nije tvoje ime.« Smitha je protresla panika. Zapanjila ga je prisutnost ovoga drevnog bića koje se nije nimalo čudilo njegovu dolasku i koje je znalo da se služi lažnim imenom. Kako on to zna? Tko je, dovraga, ovaj čovjek? »Tako je«, odgovorio je Smith ne ž eleć i popustiti. »To nije moje ime.« Starac ga je pomno pogledao. »Covjek koji laž e sam sebi ovdje neće pronaći istinu.« »Ne lažem sebi«, rekao mu je Smith. »Lažem tebi.« Stari Hopi se opet nasmijao, a njegov smijeh se poput lavež a pronio kroz kamen i prašinu. »To je pošteno«, odgovorio je i bešumno krenuo prema Smithu. Smith se nije povukao, no prebacio je tež inu unatrag, spreman za bijeg bude li potrebno. No dok se Tocho približ avao sa š irokim osmijehom na naboranom licu, Smith je shvatio da se nema č ega bojati. Starac mu je pružio ruku kad se zaustavio pred njim. Smith ju je prihvatio i iznenadio se kad mu je starč ev stisak gotovo izvalio ruku iz ramena. Snaž no ga je potapš ao po leđima i okrenuo se prema zapadnom rubu visoravni.


»Dođi«, rekao je Tocho. »Ono što tražiš je ovdje.« ≡ Brzo su prehodali ostatak Oraibija. Starac ga je upitao zaš to je došao kad su se zaustavili pred crkvom. Razmatrao je da li da starcu kaž e istinu - da mu je neki luđak pun tetovaž a i ož iljaka u New Yorku, na Lower East Sideu, glasom njegova oca tako naredio - no odluč io je da neć e, usprkos osjeć aju da u starog Hopija može imati potpuno povjerenje. »To ti ne mogu reći«, odgovorio je Smith. »Žao mi je.« Tocho je kimnuo i ponovno progovorio tek kad su stigli do suprotnog ruba plosnatog vrha visoravni. »Zaš to skrivaš svoje ime?« upitao je. »Ime ima moć . Nijekanje imena niječe i moć.« »Ne mogu ti reći zašto«, odgovorio je Smith. »Nije sigurno.« »Ovdje ti se ništa neće dogoditi«, odgovorio je Tocho. »Ne brinem se zbog sebe.« Riječ i su ostale u zraku, nazubljene i uznemirujuć e. Tocho se zaustavio i pogledao u Smitha koji je davao sveo do sebe da ne posustane pod starč evim č elič nim pogledom. Starac je opet krenuo i Smith je uhvatio njegov korak. »Ne vjerujem da si ti zao č ovjek«, rekao je Tocho. »Vjerujem da si počinio zla. Nisi li?« »Jesam«, odgovorio je Smith. »Vidiš mnogo. Nisi se iznenadio kad si me danas vidio.« Tocho se opet nasmiješio. »Upozorili su me.« Ovaj put je Smith zastao. Zgrabio je starca za ruku i okrenuo ga tako da mu vidi lice. »Tko?« rekao je. »Ako me netko promatra, ja to moram znati. Odmah.« Tocho je pogledao ruku koja je zgrabila njegovu i Smith ga je pustio. Primio ga je toliko jako da su č etiri bijela otiska prstiju stajala na starčevoj smeđoj ruci, no starac nije niti trepnuo. »Baka Pauk mi je rekla da stiž eš «, rekao je. »Rekla mi je da ti pomognem, da si putnik koji ne zna smjer.« »Baka Pauk«, ponovio je Smith. »Tko je ona?«


»Ona prenosi poruke«, odgovorio je Tocho. »Ona je spona između mog naroda i Tawe, Stvoritelja, koji je napravio prvi svijet od Tokpelle, Beskrajnog Prostora. Ona nam govori, mi sluš amo. Ona naredi, mi izvršimo. Razumiješ li?« »Ne«, odgovorio je Smith. »Baš ništa.« Tocho se opet nasmiješio. »Nije ni bitno. Ja razumijem.« Starac je opet zakorač io naprijed i Smith je krenuo za njim. Kad su se približ ili rubu visoravni, Smith je vidio peruš ku dima kako se uzdiž e prema nebu. Kad je pogledao pustinju koja se pruž ala pod njima, vidio je i mjesto na koje su se uputili. Koliba za znojenje se propinjala na malenom platou u strmoj padini visoravni. Bila je doista malena i do pola metra visine udubljena u suho tlo. Strop je bio nizak, nač injen od ž ivotinjskih kož a navuč enih preko drvene konstrukcije. Vatra je bila zapaljena u okrugloj rupi na tlu. Plamen je lizao nekoliko komada plosnatog kamenja. Toplina je isijavala iz kamenja č ineć i da lijeva povijuš a od dima izgleda poput živoga stvora. »Pođi za mnom«, rekao je Tocho krenuvš i niz padinu. Usprkos svojoj oč iglednoj starosti, Tocho se kretao niz padinu sigurno poput divokoze i Smith se doista morao potruditi da ga sustigne. Tlo mu se izmicalo pod nogama, mahao je rukama nastojeć i zadrž ati ravnotež u. Uspio je i zaustavio se pored Tocha koji je zurio u plamen. »Isuse«, rekao je Smith. »Ovo je bilo ludo. Zamalo sam slomio vrat.« Tocho ga je pogledao. »Ali nisi«, odgovorio je. »Uđi unutra i sjedni. Ja ću uskoro doći.« Starac se opet zagledao u plamen i kamenje koje se peklo u njemu. Smith je napravio kako mu je rekao. Odmaknuo je labavi komad kož e koji je zatvarao ulaz u kolibu, sagnuo se i ušao unutra. Vrućina je bila nevjerojatna. Pustinjsko sunce je u cik zore poč elo grijati kolibu i znoj je odmah izbio na Smithovo č elo. Istoga trena mu je sasvim promoč io majicu i poč eo se slijevati u oč i. Nadlanicom je obrisao lice i pogledao oko sebe. Netko je iskopao jamu u sredini kolibe i bilo je malo mjesta s obje strane. Smith je prekorač io jamu i sjeo na tvrdo, vrelo tlo. Strop je bio toliko nizak da je mogao samo sjesti. Svinuo je noge ispod sebe i


čekao Tocha. Nije mu dugo trebalo. Doš ao je za manje od minute drž eć i veliku bocu vode u jednoj ruci i kož ne bisage u drugoj. Cim je zatvorio ulaz za sobom, istresao je sadrž aj bisaga na tlo. Ispalo je ono isto bijelo kamenje koje se maloč as peklo u plamenu. Temperatura u kolibi je eksplodirala odaš iljuć i toplinu toliko jaku da je Smith poludio od nagona za bijegom, za spaš avanjem, od straha da ć e umrijeti ako ostane unutra. Tocho je vidio paniku u stranč evim oč ima i tiho mu se obratio. »Pusti neka prođe«, rekao mu je. »Pusti da te toplina ispuni i iziđe iz tebe. Pusti neka prođe.« Zrak je bio toliko vreo da je prž io Smithov nos i usta pri udisaju i zadržao je dah. »Plitko diši«, govorio mu je Tocho. »Usredotoči se. Plitko diši.« Smithove oč i su puš tale suze od vreline, glava mu je pulsirala, ali napravio je kako mu je Tocho rekao. Plitko je udisao kroz nos i izdisao na usta. Ponavljao je to sve dok prva navala vruć ine nije jenjala, zatim je otvorio pluć a i napunio ih zrakom. Znoj ga je i dalje oblijevao, no sada je to mogao podnijeti. »Dobro sam«, dahtao je. »Dobro sam.« Tocho je kimnuo i pruž io mu bocu vode pazeć i da ne pruž i ruku preko jame s už arenim kamenjem. Smith ju je primio, mokrom, drhtavom rukom i odvrnuo č ep. Primaknuo ju je usnama i gorak miris mu je zapahnuo nosnice. »Meskalin«, rekao je. »Mislio sam da je ovo obred pročišćenja.« Tocho mu se nasmijao. »Ne bih rekao da ti tražiš čistoću.« Smith je kratko razmislio i zatim nagnuo bocu potegavš i veliki gutljaj. Voda je razrijedila gorak okus ekstrakta pejotla, no ipak je ostao na jeziku poput pustinjskog pijeska. Vrtjelo mu se u glavi dok se pokušavao usredotočiti na disanje. »Jesi li spreman?« upitao je Tocho. Smith je kimnuo i stari Hopi je izvadio malenu boč icu iz tobolca na svojoj krpi te prolio njezin sadrž aj po kamenju. Ulje sandalovine cvrč alo je po kamenju ispunjavajuć i zrak vrućinom i mučnim, teškim mirisom tamjana. »Zatvori oči«, rekao je Tocho. »Diši.« Smith je uč inio kako mu je reč eno. Vruć ina ga je opkolila, zguš njavala je zrak do te mjere da mu se č inilo kako udiš e vrelu vodu,


no usredotoč io se -unutra, van, unutra, van - i grlo mu se otvorilo. Panika koje ga je obuzela kad je Tocho prolio ulje po kamenju, je jenjala. Glava kao da mu je plutala. Nije znao je li to od vruć ine ili od meskalina. Zmirio je jer mu je znoj u velikim slanim rijekama ulazio u oč i. Pipao je oko sebe traž eć i bocu s vodom. Potegnuo je veliki, gorki gutljaj i spustio dlanove na tlo pored sebe stišćući zube od vreline. Bilo mu je teš ko i pustio je da mu glava padne na prsa. Raznobojni vrtlozi su mu plesali unutar oč nih kapaka, č as svjetliji, č as tamniji. Sirili su se poput vatrometa. Zurio je u njih potpuno nesposoban za otvaranje oč iju. Osjetio je kako mu slina curi niz bradu. Pala mu je na prsa i odmah se rasplinula na goloj kož i glasno poput lonca provrele vode. Smith je negdje u primozgu shvaćao da taj zvuk nije stvaran. Temperatura je poč ela padati, isprva polagano, a zatim sve brž e i brž e. Boje su plesale i vrtjele se po njegovim kapcima, a zatim su se povukle u kutove kamo ih njegove oč i viš e nisu mogle slijediti. Oprezno je dopustio kapcima da se razdvoje prije nego što otvori oči. Tocho i kolibica gotovo su nestali. Ostala je samo maglovita slika starca podvijenih nogu koji pozorno gleda u njega. Cak je i koliba polagano nestajala, no visoravan i velika pustinja oko nje jasno su se vidjele. Dok je gledao, sjene grmlja i kaktusa nesmetano su se kretale. Po digao je pogled. Sunce je brzo prelazilo svoju nebesku putanju kreć uć i se prema obzoru. Spuš talo se prema tlu ostavljajuć i visoravan u tami. Ubrzo je nestalo i odnijelo dan sa sobom. Vatra je sa Smithove desne strane bacala blijedocrveno svjetlo oko sebe. Kad je podigao pogled, primijetio je da su koliba i č ovjek koji ga je doveo sasvim nestali. Sjedio je prekriž enih nogu, sasvim sam na tvrdom pustinjskom tlu. Drhtao je kad ga je napustio zadnji zrak sunčeve topline. Pokušao je ustati. Nije se mogao pomaknuti. Noge su mu bile teš ke poput betona. Nije ih mogao ispraviti niti pruž iti, a kamoli stati na njih. Pokuš avao je barem iskoristiti ruke i posluš ale su ga. Oslonio se na njih. Nije ga preplaš io zvuk ž uborenja koji je dopirao iz grmlja ispred njega. Njegovi istanč ani nagoni govorili su mu da nije u opasnosti iako mu je svijest bila daleko. Zuborenje je postajalo sve glasnije i glasnije i Smith je č ekao da se izvor zvuka napokon pokaž e. Nije se bojao, bio je znatiž eljan. Grmlje


se polako otvorilo i pojavila se velika, uglata glava pitona. Palucao je rač vastim jezikom dok se polako kretao pustinjom stvarajuć i valove pijeska svojom ogromnom težinom. Smith je gledao kako piton dovlač i svoje ogromno tijelo na tlo ispred njega. Bio je dug barem č etiri metra i š irok koliko i sam Smith. Kož a mu je sjala pri svjetloš ću vatre, a uzorci na njoj kao da su ož ivjeli dok su se snaž ni miš ić i napinjali i opuš tali pod njom gurajuć i zmiju naprijed. Kad se približ ila Smithu, poč ela se sklupč avati. Prvo rep pa onda ostatak tijela, sve dok joj glava nije stajala u razini sa Smithovom i zagledala se u njega velikim crnim očima. Smith je oč arano gledao u zmiju. Taman kad je pomislio da ć e se izgubiti u crnim dubinama njezinih oč iju, poč ela se mijenjati. Glatke linije zmijskog tijela poč ele su oticati i uvrtati se, velika uglata glava se povukla unatrag, š ireć i se i poveć avajuć i. Pretvorba je bila gotova za manje od deset sekundi i Smith je osjetio kako mu se lice razvlač i u osmijeh djeteta koje je upravo vidjelo nešto nevjerojatno. Tamo gdje se maloč as bila sklupč ala ogromna zmija, sada je sjedio naoč it crnac srednjih godina koji si je istezao ruke i vrat. Smith je č uo pucketanje kostiju prije nego š to ga je muš karac pogledao i spustio ruke. »Metamorfoza je prava kuja«, rekao je. »Cak i ovdje. Prvih pet minuta se brinem da sam neš to pogriješ io kao da ć u ugledati zmijsku kožu ako skinem cipele. Razumiješ o čemu pričam?« Smith je odmahnuo glavom i muškarac mu se nasmijao. »Ne razumiješ , je l' da?« rekao je. »Ne pripadaš ovamo ni na koji način. Tko ti je otvorio vrata?« »Jedan od Hopija«, odgovorio je Smith. U Arizoni sam. Barem sam bio ...« »Još uvijek jesi«, potvrdio je crnac. »Tvoje tijelo se ne mič e. Ali tvoj um ... « »Sanjam?« »Na neki nač in. Ovo je unutarnja stvarnost. Međuprostor. Nije fizički prostor. Više metafizički, ako me razumiješ?« »Živiš li ti ovdje?« upitao je Smith dok mu se vrtjelo u glavi. Čovjek se opet nasmijao. »Ja živim u New Orleansu.«


Smith je pomnije pogledao crnca koji je sjedio ispred njega i gledao ga ljubaznim, dobrohotnim oč ima. Na lijevom dž epu njegove koš ulje bila je zakrpa slič na onima kakve nose zaposlenici u trgovinama računalnom opremom. Zdravo! Ja sam Papa Lafayette. Kako vam mogu pomoći ? »Papa Lafayette«, tiho je pročitao. »Taj sam«, odgovorio je muš karac. »Kako ti mogu pomoć i, kad si me već pronašao?« »Pronaš ao sam te«, ponovio je Smith. »Nisam znao ni da te tražim.« »Ali traž io si me, znao ti to ili ne. Onda, š to se događa? Nemam cijelu noć.« Smith je zastao da sredi misli. Um kao da mu je klizio iz glave njišući se na izmaglici visoravni, ali nekako se uspio usredotočiti. »Tražim odgovore«, rekao je. »Na koja pitanja?« »Na pitanja o vampirima.« Papa Lafayette se smrknuo. »Ja ne znam niš ta o nadnaravnome«, rekao je. »Nemam odgovore koje tražiš.« »Sto onda radiš ovdje?« upitao je Smith. »Zaš to razgovaramo? Luđak mi je rekao da pođem u Oraibi i napravio sam to. Tocho, onaj starac, me je oč ekivao i rekao mi je da je ovo sljedeć i korak, vjerovao sam mu pa sam doš ao. K tebi. Zaš to sam onda doš ao, ako mi ti kaž eš da mi ne možeš pomoći?« »Ne znam«, odgovorio je Papa Lafayette uz lagani osmijeh. »Doista ne znam. Vampiri su stvorenja tla, krvi i smrti. Ja se bavim duhovnim.« »Opet te pitam. Zašto smo ovdje?« Papa Lafayette je uzdahnuo. »Osjetio sam poriv da več eras uđem u unutarnji svijet«, njež no je rekao. »Snaž an poriv. Ovo, ovaj razgovor, to nije ono što sam se nadao da ću pronaći. Ali ... « »Ali što?« »Ali ja vjerujem u usud i sudbinu. Vjerujem da je sve povezano i vjerujem da smo se ti i ja morali sresti ovdje, baš sada. Postavi mi svoja pitanja. Odgovorit ću ti ako mogu. Obećavam.« Smith se zagledao u č ovjeka pred sobom. Na njegovu lijepom licu


vidio je samo iskrenost i dobrotu. Duboko je udahnuo. »Slijedio sam jednu legendu«, rekao mu je. »Legendu o izliječ enom vampiru, navodno jedinom izliječ enom vampiru. Zovu ga Adam. Navodno je Amerikanac i ž ivio je u drugoj polovici dvadesetog stoljeć a i navodno je nestao odmah nakon izlječ enja. To je sve š to znam, to je sve š to bilo tko zna. Ne znam je li ž iv ili mrtav, ne znam niti je li doista postojao. Ali moram saznati.« Papa Lafayette ga je pogledao i Smith je primijetio iskricu divljenja u njegovim oč ima. »Znam da moraš «, rekao mu je. »Ta potreba isijava iz svake stanice tvoga bić a. Neć u te pitati zaš to moraš pronać i to stvorenje, ali vjerujem ti kada kaž eš da moraš . Cini se da ti neš to ovdje u nutrini želi pomoći.« »Kako to misliš?«, upitao je Smith. »Kako će mi pomoći?« Papa Lafayette se nasmijao. »Pogledaj iza sebe.« Smith je polako okrenuo glavu. Nije se bojao č ovjeka pred sobom iako ga je vidio kako se pretvorio iz zmije, no okretanje leđa nepoznatome se jednostavno kosilo s njegovim instinktima. Iza njega se nalazilo tamno prostranstvo visoravni. Vidio je dim kako se penje prema nebu odnekud iznad gornjeg grebena. Cuo je glazbu koju je sa sobom donio vjetar. Dugo je gledao i upravo je htio okrenuti leđa i upitati Papu Lafayettea š to on to mora vidjeti, kad se zrak ustreptao ispred njega i zatim lagano rastvorio, kao da se otvara prozor u tkanju stvarnosti. Smith je kroz rupu vidio samo pustinju, no odmah je bilo oč igledno da se nalazi negdje drugdje; pijesak je bio sitan i ž ut, a sunce koje je tuklo po njemu č inilo ga je gotovo zasljepljujuć e bijelim. Rupa se š irila dok je gledao u nju i prvo je vidio komad sivog asfalta kako pulsira na vruć ini, a zatim i dotrajali stup s putokazom. Kako se rupa proš irivala, vidio je i sam znak s bijelim natpisom na zelenom polju. CALIENTE 12 CALIFORNIA HIGHWAY DEPARTMENT Smith je nekoliko puta proč itao kratku poruku spremajuć i je u sjeć anje, kad je neki visoki i vitki č ovjek u praš njavoj kariranoj koš ulji, trapericama i kaubojskom š eš iru nemarno doš etao do stupa i naslonio se na njega. Zagledao se ravno u Smitha i dotaknuo rub š eš ira u znak pozdrava. Smith je zurio u njega. Doš lo mu je da pozdravi svoju viziju, ali njegov jezik nije ž elio formirati riječ . Tad se rupa u stvarnosti odjednom počela sužavati i uskoro je sasvim nestala.


Smith se odmah okrenuo s glavom punom pitanja za Papu Lafayettea, ali naoč iti, tamnoputi č ovjek je nestao. Njegov obris je ostao u pijesku gdje je sjedio i jedino po tome se vidjelo da je uopć e bio tu.


37. OD NEMILA D0 NEDRAGA Da ga je itko pitao, Jamie Carpenter ne bi mogao objasniti kako se osjeć ao dok je stajao ispred admirala Sewarda. Polagano, gotovo nevoljko kimanje glavom jednostavno mu je poljuljalo sav svijet i pretvorilo tlo pod njim u ž ivi pijesak. Osjeć ao se kao da ć e se rasplinuti i nestati od nade koja mu se rodila u srcu. Prijetila je da ć e sažgati i njega i sve oko njega. »To je tek moguć nost«, rekao je Seward, a Jamie ga je jedva č uo, kao da govori pod vodom. »Nije č ak ni moguć nost. Ali osjeć ao sam da ti moram reći.« Jamie se borio za ravnotež u poput plivač a koji je predaleko otplivao i shvać a da mu je krajnji č as za povratak, ako misli izvuć i ž ivu glavu. Usredotoči se, rekao je sam sebi. Usredotoči se već jednom. Ne možeš mu pomoći ako si katatoničan. »Moramo ga pronać i«, č uo je samog sebe kako govori. »Moramo odmah započeti potragu.« »Već jesmo«, rekao je Seward. »Skupio sam ekipu za terensko istraž ivanje i poslao ih u Bamburgh jutros. Ako imamo š to pronać i, pronaći ćemo.« »Želim poći s njima, gospodine«, rekao je Jamie odrješito. »Nema govora«, rekao je Seward. Jamie je otvorio usta da se pobuni, ali Direktor mu nije dozvolio. »Ispitivanje Valentina Rusmanova još uvijek traje i prisutnost svih č lanova Posebne skupine Nultog sata je obavezna. Bez iznimaka.« »Gospodine, ovo je mnogo važnije od toga«, bunio se Jamie. »Tebi jest, Jamie«, odgovorio je Seward. »I to iz osobnih razloga. Uvjeravam te da razumijem kako se osjeć aš , ali iz moje perspektive, sada je najvaž niji rad Posebne skupine, a ti si njezin č lan, sviđalo ti se to ili ne. Posvetio sam sva moguć a sredstva potrazi za pukovnikom Frankensteinom i moguć nosti da je još uvijek ž iv, no to tebi ne daje pravo da se uključiš. Žao mi je.« Ljutnja je juriš ala Jamiejevim tijelom i prijetila da ć e se obruš iti na admirala Sewarda. Jamie se borio svim snagama da ovaj to ne vidi.


Jednadž ba je imala jednostavno rješ enje: jedini č ovjek na svijetu koji ga nikada nije iznevjerio niti napustio, koji je spremno ponudio svoj ž ivot u zamjenu za Jamiejev, je sada mož da sam negdje daleko, a Jamieju ne dozvoljavaju da pomogne pri njegovu spašavanju. Admiral Seward je primijetio promjenu boje na tinejdž erovu licu i odmah krenuo izravnati rač une. »Rekao sam to zato š to sam smatrao da to mož eš podnijeti, Jamie«, objasnio je. »Nemoj me natjerati da se predomislim. Čak ni ti ne razumiješ koliko riskiramo ovime.« Jamie se herkulskim naporima borio da ostane miran. »Mogu to podnijeti, gospodine«, polako je rekao. »Ali mislim da bih bio koristan ekipi na terenu, gospodine.« »Koristan si i ovdje«, odgovorio je Seward. »Imaš odnos s Valentinom kakav nitko nema. Dokle god traje ispitivanje, potreban si mi ovdje.« »Hoć ete li mi dopustiti da vidim izvješ taje s terena?« zamolio je Jamie. »Hoć u«, odgovorio je Seward. »Inač e bih te bio pustio da iziđeš s njima na teren, ali sada si potreban ovdje. Nadam se da razumiješ.« »Razumijem, gospodine«, rekao je Jamie iskreno. »Samo se nadam da će pronaći nešto u Northumberlandu.« »I ja isto, sinko«, odgovorio je Seward. »I ja isto.« ≡ Jamie je izišao na hodnik sa zbrkom u glavi. Ako je živ, gdje je bio svih ovih mjeseci? Ako je preživio pad, ako se vratio na kopno, zašto nije došao kući? Zašto se nikome nije javio? Misli su mu se stalno vrać ale na najoč igledniji odgovor. Iako pad preko litice nije dokrajč io Frankensteina, vrlo vjerojatno nije stigao do č vrstoga da. Skonč ao je u hladnim vodama Sjevernog mora. Odagnao je takve misli. Nije se ž elio baviti tim zaključ cima, ne sada kad je dobio ovaj slabašni tračak nade. Ako je živ, pronaći će ga. Tako je rekao admiral Seward i ja mu vjerujem. Moram mu vjerovati. Jamie je bio toliko zadubljen u vlastite misli da je samo proš ao kroz otvorena vrata dizala bez razmiš ljanja i zamalo se sudario sa Shaunom Turnerom koji je u zadnji tren poskoč io u stranu. Pomutnja


je dozvala Jamieja natrag iz snatrenja i podignuo je glavu. Pred sobom je vidio operativca kojeg je poznavao i kao Kateinog deč ka i zacrvenio se. »Oprosti«, rekao je. »Skroz sam odlutao.« »Sve u redu«, rekao je Shaun. »Nemaš brige.« Nastala je š utnja koja nije bila baš ugodna, ali nije bila ni neugodna. Jamie je uvidio priliku da izgradi neki most, barem zbog Kate, ako ne zbog samoga sebe. »Kako ide?« upitao je. »Puno posla«, odgovorio je Shaun. »Sinoć smo tri puta iziš li na teren. Da ti iskreno kažem, slomljen sam.« »Je li bilo što zanimljivo?« »Rutinski hitni pozivi«, rekao je Shaun. »Upadanje u kuć u u sjevernom Londonu, pa neka ritualna predstava na groblju u Winchesteru i dvojica vampira koji ž ive ispod pruge u Stevenageu. Ništa neobično osim onog grafita. Bio je na sva tri mjesta napada.« »Bio je i u onom domu za starce gdje nas je juč er doč ekao Valentin«, rekao je Jamie. »Pojavljuje se na sve više mjesta.« »Vampiri znaju š to se događa«, rekao je Shaun. »Zato i jesu odjednom ovako drski i hrabri. Znaju da se Drakula vraća.« »Dok ga mi ne zaustavimo«, rekao je Jamie, a Shaun se nasmijao. Dvojica muš karaca su se pogledala i istovremeno osjetila zrnce moguć eg prijateljstva među sobom. Nisu to znali, no Kate im je obojici naredila da budu pristojni jedan prema drugome zbog nje, no sada su osjećali povezanost zbog istih iskustava i iste svrhe u životu. »Htio sam porazgovarati s tobom«, rekao je Shaun. »O Wallsendu i onome što se dogodilo Kate. Žao mi je što sam se onako ponašao.« »Sve je cool«, rekao je Jamie brzo. »Samo si pokazivao odanost Jacku i bojao si se zbog Kate. Sada kužim i zašto.« »Rekla ti je?« »Skuž io sam sam«, rekao je Jamie. »One noć i. Pitao sam je i rekla mi je.« »Znam samo da je rekla Larissi«, priznao je Shaun. »Nisam imao pojma da ti znaš, ali vjerojatno je najbolje tako.« »Mislim da je to odlič no«, rekao je Jamie. »Ona izgleda jako sretno.« Shaunovo lijepo lice se ozarilo osmijehom.


»Super«, rekao je. »Između nas dvojice, lud sam za njom. Nevjerojatna je.« »Slaž em se«, rekao je Jamie. »Drago mi je zbog vas dvoje. A ono u Wallsendu jednostavno zaboravi. Mož e? Nije bilo dobro poslati dvije ekipe na teren bez zapovjednog lanca. Ti i Angela ste bili u pravu, Jack je stariji operativac. Ne razmišljam više o tome.« »Dobro«, rekao je Shaun još uvijek se smiješeći. »OK. Onda se vidimo kasnije?« »Mož e«, rekao je Shaun i iziš ao iz dizala. Kimnuli su jedan drugome prije nego š to su se vrata dizala zatvorila i Jamie pritisnuo gumb za razinu B znajući da ga Matt već čeka. Danas sam učinio dobro djelo, pomislio je. Kate bi me trebala pohvaliti. Još uvijek se smiješ io kad je otvorio vrata susjedne sobe i prasnuo u smijeh kad je vidio prozor unutra. Matt je sjedio u turskom sjedu na sredini svoga kreveta, sa svih strana okruž en hrpama spisa i fascikala. Pored kreveta su stajala kolica puna spisa i informacija potrebnih za Projekt Lazarus. Matt je otvorio jednu kartonsku kutiju spisa pored sebe i už ivljeno č itao neki dokument. Nije se ni pomaknuo kad je Jamie otvorio vrata, no prenuo se kad je čuo smijeh. »Hej, Jamie«, rekao mu je. »Što ti je toliko smiješno?« »Ma niš ta«, odgovorio je Jamie priš avš i mu. »Samo sam sretan š to vidim da si se raskomotio.« Matt mu se nasmijao i vratio dokumente u spis. »Stvari na kojima rade su doista nevjerojatne«, rekao je uzbuđeno. »Pokuš avam ih stić i i popuniti rupe u znanju, ali tu je č itav novi biološ ki sustav koji moram shvatiti prije nego š to se upustim u takvo neš to. Pogledaj ovo.« Izvukao je neš to iz gomile papira i pruž io Jamieju. Primio je hrpu fotokopija i prelistao je. Radilo se o malenim fotokopiranim stranicama ispisanim rukopisom, s puno formula i dijagrama. »Zgodno«, rekao je Jamie. »Što ti je ovo?« »To je dnevnik Abrahama Van Helsinga«, rekao je Matt zadivljeno. »Oč igledno nije original, ali to je njegov rukopis. Profesor Talbot je htio da krenem ispoč etka, tako da dobijem uvid u znanost o vampirima. Mnoge Van Helsingove teorije bile su manjkave ili


jednostavno pogreš ne, no njegov rad je usprkos tomu izuzetan. To je osnova svega što znamo o vampirima.« »Bio je nevjerojatan čovjek«, rekao je Jamie. »Da. Ja nikako ne mogu pojmiti da je bio stvaran.« »Bio je«, odgovorio je Jamie ponosno. »Moj pradjed je radio za njega.« »Ma daj«, zapanjio se Matt. »Nevjerojatno.« »Znam«, odgovorio je Jamie. »Zato moja obitelj č ini dio ovog mjesta. Bio je Van Helsingov osobni sluga kad je Odjel osnovan 1892. i bio je prva osoba kojoj su osnivači dopustili da im se pridruži nekoliko godina kasnije.« »To je ludo«, prošaptao je Matt. »Znam«, odgovorio je Jamie smijuć i se prijatelju. »Sto ti je sve ovo?« upitao je upiruć i prstom u neke papire koji su nalikovali na znanstvene radove. »To je istraž ivanje profesora Talbota o razlikama između ljudske i vampirske DNK«, odgovorio je Matt. »Bavi se fascinantnim stvarima.« Jamie je zurio u papire. Bilo ih je posvuda, brojali su se u stotinama ne računajući kopije Van Helsingovih dnevnika. »Oni stvarno oč ekuju da ti proč itaš sve ovo?«, upitao je Jamie zadivljeno. »Ma već sam pročitao«, rekao je Matt.


38. POTRAGA ZA VIZIJOM. DRUGI DIO CALIENTE, KALIFORNIJA, SAD JUČER Covjek koji se nazivao Robert Smith nagazio je na koč nicu svoga dž ipa i zaustavio se uz cestu podiž uć i pritom veliki oblak naranč aste prašine. Čekao je da se prašina slegne te pogledao znak pored puta. CALIENTE 12 CALIFORNIA HIGHWAY DEPARTMENT Zeleni znak je izgledao potpuno isto kao u njegovoj viziji u kolibi za znojenje; izlizana boja na rubovima, ulubljenja i ogrebotine od kamenja koje su bacali iz auta te rupice od metaka malog kalibra ispucanih iz automobila koji su noću jurili cestom. Pronašao sam mjesto, pomislio je. Pronašao sam ga. Stvarno je. Smith je bio pokriven praš inom, kož a mu je bila gruba poput brusnog papira zbog praš ine koja se nalijepila na njegov znoj - dva dana se nije tuš irao, nije gotovo ni stajao na putu. Jeo je samo kad je toč io gorivo, odspavao je tri muč na sata nakon š to je umalo sklopio oči za volanom u zoru drugoga dana. Pored znaka se nalazio i ulaz na put od utabane zemlje, s obje strane omeđen velikim kamionskim gumama. Vodio je ravno u pustinju. Smith je zaklonio oč i rukom i pogledao niz put. Cinilo se kao da završ ava tek na obzoru. Pustinja je podrhtavala od vruć ine kad je ponovno upalio automobil i krenuo niz put. Ovjes malenog automobila skvič ao je buneć i se dok se kotrljao i odskakao po neravnom putu. Smith nije ž urio, nije ž elio slomiti osovinu ili probuš iti gumu usred nič ega. Već godinu dana nije nosio mobilni telefon znajuć i da ga mogu nać i č ak i ako ga drž i isključ enoga u dž epu. Pretpostavljao je da ima barem dva sata hoda do Calientea, dva sata preko neravnog, nepoznatog terena pod ž arkim pustinjskim suncem. Nakon deset minuta put je skrenuo prateć i obrise š iroke doline s davno osuš enim riječ nim koritom. Na jednoj obali je na malenom platou stajala drvena kuć ica s kamenim dimnjakom iz koje se povijao


nježan bijeli dim. Bila je pokrivena bijelim krovom koji je bacao duboku sjenu oko zidova kućice. Neki se č ovjek odjeven u praš njave traperice i kariranu koš ulju nemarno naslonio na zid, kao da nekoga oč ekuje. Ljubazno se smješ kao i teatralno pogledao na sat kad je Smith zaustavio automobil ispred njega. Oprezno je iziš ao. Ovaj č ovjek nič im nije pobuđivao sumnju, no Smith je svojim instinktima imao zahvaliti š to je ovoliko dugo ostao živ i slušao ih je čak i kada je sve izgledalo kako treba. »Dobar dan«, rekao je č ovjek odgurnuvš i se o zid. Pruž io mu je ruku. »Ja sam Andy. Znao sam da stižeš. Lijepo te je vidjeti.« Smith je zastao, no ipak je krenuo naprijed. Do sada je vjerovao toj sili koja ga je dovela ovamo i znao je da joj mora vjerovati i dalje. Primio je č ovjekovu ruku i rekao mu svoje ime te prihvatio poziv da uđe u kuću. ≡ Andyjeva kuć a je bila malena i uredna: glavna prostorija je služ ila kao kuhinja i dnevni boravak. Bila je opremljena kaminom, sudoperom, sofom i komodom punom ladica ukraš enom fotogra ijama u starim okvirima. Andy -ne znam. zove li se doista tako, ne mogu biti siguran - je napunio lonac za kuhanje kave i stavio ga na upaljeni štednjak. Smith je upitao kako je znao. »Molim?« upitao je Andy. »Znao si da dolazim«, ponovio je Smith. »Kako si to znao? Ja sam saznao tek prije osamnaest sati.« Andy se nasmijao Smithu prinoseć i dvije š alice za kavu. Spustio ih je na pohabani stolić ispred sofe. »Rekli su mi duhovi«, odgovorio je. »Ma nemoj«, rekao je Smith. »Duhovi su rekli da si tragač. Rekli su da ti pomognem.« »Tražim informacije.« »To sam pretpostavio. A o čemu?« »O vampirima. O jednom vampiru.« »Ne znam ja puno o vampirima«, rekao je Andy. »Znam da ih se trebam kloniti i to je to.« »Ovaj je poseban, izliječen je. Je li ti poznato?«


»Ne bih rekao.« Lonac s kavom je poč eo zviž dati, a Smith se osjeć ao kao da ć e i sam prokuhati od ljutnje. Strpljenje ga je polako napuš talo, već je bio iscrpljen zbog svega š to mu se dogodilo u proteklih godinu dana, zbog zagonetnih tragova koje su mu davali č udnovati muš karci i ž ene koje je usput sretao, zbog putovanja na zapad po ovom sprž enom, jalovom krajoliku koji nije imao nijedan odgovor. Taman se htio pobuniti i reć i š to mu je na srcu, iskaliti se na ovom Andyju, kad mu je neš to privuklo pozornost. Među fotogra ijama na komodi s ladicama stajala je i jedna u obič nom srebrnom okviru bez ukrasa. Nije bio poseban ni po č emu, samo po crno-bijeloj fotogra iji Andyja i lijepe plavuš e. Brzo je preš ao pogledom preko fotogra ija i vidio da sve prikazuju isti par - među znamenitostima, ispred kazališ ta i restorana, omotani š alovima i kaputima dok oko njih pada snijeg. Fotogra ija koja mu je privukla paž nju je bila drugač ija. Radilo se o onoj vrsti fotogra ije koja se prodaje na sajmovima. Prikazivala je Andyja koji je izgledao deset godina mlađi nego danas i istu plavokosu ž enu. Bili su na Svjetskoj izlož bi u New Yorku. Smješ kali su se kameri, Andy je grlio plavuš u oko struka, a iza njih se nadimala ogromna č elič na kugla Unisphere. Smith se nagnuo i proč itao datum utisnut u dno fotografije. 19. rujna 1964. Smith se okrenuo i pogledao Andyja koji je toč io kavu u š alice. Tad je shvatio. »Možemo popiti kavu vani«, predložio je. »Što kažeš?« Andy je kimnuo. »Može«, rekao je. »Imam klupu iza kuće.« Otvorio je vrata i poveo Smitha iza kuć e. Sjeli su na grubu drvenu klupu koja je izgledala kao da ju je Andy sklepao od svega š to je pronaš ao u pustinji. Sjeli su i gledali kanjon kojim je nekad tekla rijeka. Neki guš ter je brzo iziš ao ispod kamena i pobjegao niz padinu, daleko od ljudske smetnje. Smith je gledao Andyja kako se namješ ta i pruž a noge. Dopirale su mu izvan sjene koju je radio krov kuć ice. Sunce ga je prž ilo po malenom traku otkrivene kože između pohabanih traperica i čizama. »Adam«, rekao je Smith gledajući taj trak kože. Andy se smrknuo i pogledao kamo to njegov gost gleda. Nasmijao


se kad je shvatio. »Znao sam da ć eš shvatiti«, rekao je toplo. »Vama na usluzi, gospodine Smith. Kako vam mogu pomoći?« »Reci mi š to ti se dogodilo«, odmah je odgovorio Smith. »To je sve što trebam znati i odmah ću te ostaviti na miru.« »Znaš da nisi doš ao zbog toga, je li tako?« upitao je Adam. »To nije ono što tražiš.« »To je jedino što tražim. Jedino to mi je bitno. Samo mi reci.« »U redu«, rekao je Adam. »Reći ću ti.« ≡ »Pretvoren sam 1961.«, započ eo je Adam. »Tad sam imao dvadeset godina. Radio sam u Novom Meksiku, na ranč u blizu Alamogorda. Odrastao sam u Bakers ieldu i tamo sam ž ivio dok mi baka nije umrla. Djed mi se tada preselio na jug traž eć i posao. Imao sam samo petnaest godina kad me je poslao na ranč svoga prijatelja kojeg je poznavao još iz marinaca.« »Pretvorio me lutalica po imenu Barratt koji je ž elio zaraditi za put preko granice. Nekoliko puta je doš ao kod nas raditi kao noć ni č uvar i sprijateljili smo se. Prič ao mi je o mjestima koja je posjetio, o stvarima koje je č inio, o už asima koje je vidio. Mislio sam da govori o ratu. Tad su prvi ljudi stizali iz Vijetnama, upravo je tada krenulo po zlu. Zemlja je još uvijek bila puna polomljenih ljudi koji su svoje udove ostavili na europskim bojiš nicama u Drugom svjetskom ratu i niš ta ih nije č ekalo kad su se vratili kući. Ali nije govorio o tome.« Adam je izvadio kož natu tabakeru iz dž epa i brzo smotao cigaretu. Stavio ju je u usta i zapalio Zippo upaljač em. Otpuhnuo je dim u vreli pustinjski zrak i nastavio govoriti. »Te noć i kad me je Barratt pretvorio bili smo pijani od viskija. Sjedili smo u staji na rubu ranč a i pomislio sam da mi se upucava kad mi se unio u vrat. Pokuš ao sam ga odgurnuti. No, bio je presnaž an, nisam ga mogao pomaknuti ni milimetra. Prepao sam se kad sam mu vidio oč i i sljedeć e č ega se sjeć am je da sam se probudio na slami u staji.« Pogledao je Smitha s grimasom boli na licu. »Siguran sam da mi nije ž elio nanijeti zlo. Stalno je govorio kako ne smijem dopustiti da mi ž ivot samo prođe, da imam samo jednu


priliku postić i neš to iznimno i siguran sam da mi je tako htio pruž iti tu priliku. No, nikad me nije upitao ž elim li ja to, samo je pretpostavio. Nije ga bilo kad me deset minuta kasnije spopala glad. Nisam imao pojma što mi se događa.« »Sjetio sam se stvari o kojima mi je prič ao te več eri. Mislio sam da su to samo straš ne prič e za djecu. No, pregrizao sam grkljan jednoj kobili u staji i popio joj svu krv. Istrč ao sam van i č im mi je sunce dotaknulo kož u, buknuo sam u plamen. Uspio sam se vratiti u staju i ugasiti plamen slamom. Konjska krv mi je pomogla da se oporavim i tamo sam se skrivao do večeri. Tad sam pobjegao.« Adam je pažljivo ugasio cigaretu petom i pogledao u daljinu. »Završ io sam u New Yorku i zaposlio se na dokovima«, nastavio je. »Drž ao sam se po strani. Noć na smjena je bila tiha i puna š takora kojima sam se mogao hraniti. Nisam se druž io ni sa kim. Jedne noć i je stigao teretnjak iz Indonezije i iskrcao č ovjeka koji nikako nije pripadao na teretni brod. Nosio je elegantno odijelo poput onih koja prodaju na Petoj aveniji i nije imao prtljage. Pogledao me i odmah je shvatio što sam jer smo bili isti.« »Bojao sam se, ali na neki nač in mi je bilo i lakš e, da ti iskreno kaž em. Nisam znao postoji li na svijetu itko poput mene, osim Barratta. Bio sam usamljen i zbog toga slab. Odveo me je u stan svoga brata u zapadnom dijelu Central Parka, dao mi neš to odjeć e i priliku da se okupam. Korio me zbog mog načina života i što tratim svoj dar.« Adam je zastao i uputio Smithu dugačak pogled pun sumnje. »Zamisli, on je to nazvao darom. Darom. No, kad se sjetim kakav je bio, to mi uopć e nije č udno. Bio je č udoviš te bez imalo ljudskosti. Nakon toga sam č uo mnogo prič a o njemu, o muč enjima i zlodjelima i zahvaljivao sam Bogu što sam ga sreo samo jednom.« »Kako se zvao?« upitao je Smith iako je znao odgovor. »Alexandru«, odgovorio je Adam zadrhtavš i usprkos vrelini pustinje. »Alexandru Rusmanov.« »Srednji brat«, rekao je Smith. »Zahvali svojoj sretnoj zvijezdi. Našao si mu se na putu i ostao živ. Mnogi nisu bili te sreće.« »To sam kasnije shvatio«, odgovorio je Adam. »Proš lo je skoro pedeset godina i još me je strah čim ga se sjetim.« »Ne trebaš se bojati«, odgovorio je Smith sa zlobnim zadovoljstvom u glasu. »Mrtav je.«


»Mrtav«, ponovio je Adam raskolačenih očiju. »Jesi li siguran?« »Siguran sam. Uništili su ga u Engleskoj prije tri mjeseca. Sasvim su ga uništili.« »Hvala Bogu za to. Jedno čudovište manje na zemlji.« »Tako je.« Adam je odmahnuo glavom kao da želi razbistriti misli i nastavio. »Njegov brat je priređivao zabavu baš te noć i kad me naš ao i inzistirao je da pođem s njim, da mi pokaž e kako vampiri trebaju živjeti. Odveo me dolje i otvorio vrata plesne dvorane ... « Bol je opet nagrdila Adamovo lice. »Unutra je bio masakr«, bezbojno je rekao. »Orgija nasilja. Unutra je bilo barem stotinu vampira, i sam Bog zna koliko muš karaca i ž ena. Bjež ali su, pokuš avali se sakriti, molili za milost, a vampiri su im se samo smijali. Smijali su se dok su ih mučili, sakatili i ubijali.« »Krv je bila posvuda, nisam mogao razmiš ljati od vriskova. Pogledao sam Alexandrua koji je stajao pored mene i gledao me onim crvenim oč ima i tad sam prvi put vidio kako ludilo doista izgleda. Apokaliptično, nepobitno ludilo. Htio sam vrisnuti, no tad je Alexandra nestao u gomili i ostao sam sam.« »Potrč ao sam prema vratima, no bila su zaključ ana izvana i nisam ih mogao pomaknuti niti vampirskom snagom. Svirao nam je neki sastav, ž ivo se sjeć am. Svirali su na malenoj pozornici u straž njem dijelu prostorije dok su nesretne muš karce i ž ene podvrgavali už asima. Neki su bili jedva stariji od djece. Tad me je netko zgrabio za ruku i vrisnuo sam.« Adam je brzo smotao još jednu cigaretu, zapalio je i gladno povukao dim. »Neka djevojka. Prekrasna, ustraš ena djevojka gledala me je ogromnim crvenim oč ima. Odmaknuo sam se od nje, no č vrsto me drž ala. Izgledala je kao da ć e poč eti plakati. >Bojim se<, rekla mi je. >Možeš li me odvesti odavde? Molim te?<« »Rekao sam joj da nema izlaza i tad se rasplakala. Jasnocrvene suze slijevale su joj se niz obraze. Pokuš avao sam je smiriti, govorio sam joj da ć u ostati s njom, da neć u dopustiti da joj se iš ta dogodi i gledala me sa zastraš ujuć om nadom u oč ima, kao da mi ž eli vjerovati, a ne zna smije li.« »Odveo sam je u kut prostorije, daleko od najgorih prizora. Zagrlio


sam je i sakrio š to sam bolje mogao iako je nisam mogao zaš tititi od vriskova i nasilja. Ostali smo tako cijelu noć , sve dok zora nije skoro svanula i vrata se otključ ala. Samo vampiri su napustili prostoriju. Svi ostali su bili mrtvi.« »Izveo sam je van izbjegavajuć i poglede ostalih č udoviš ta. U jednoj groznoj sekundi sam vidio Alexandrua kako me gleda kroz gomilu. Spustio sam glavu prisiljavajuć i se da ostanem miran i ne potrč im. Iziš li smo na Zapadnu pedeset i osmu ulicu. Tad sam zgrabio djevojku i otrčao s njom bez osvrtanja.« Adam je ugasio cigaretu. Smith ga je gledao. Vidio je kako mu prsti drhte dok gnječi opušak o klupu. »Sakrili smo se u ogromne odvodne cijevi na sjeveru parka i prič ekali da sunce zađe. U tih smo nekoliko sati saznali sve jedno o drugome. Shvatili smo da se volimo, potpuno i bezuvjetno.« »Imala je dvadeset godina, rodila se u malenom gradu na Srednjem zapadu. Provodila je ljeto u planinama Catskills kad ju je neš to odvelo u š umu i pretvorilo. Prež ivjela je glad, nije mi htjela reć i kako. Jedino o tome nije nikada govorila. Njezina obitelj ju je smatrala mrtvom i bojala se otić i kuć i. Otac joj je bio metodistič ki sveć enik i vjerojatno bi mislio da je opsjednuta vragom. Tako je krenula na istok, u Bostonu ju je pronaš ao neki stari vampir i drž ao je kao svoju ljubimicu. Rekla mi je sve na š to ju je tjerao - jedina tajna koju je zadrž ala bila je ona o prež ivljavanju prve gladi. Kleo sam se da ć u pronać i tog starog vampira i ubiti ga, ali ona to nije ž eljela pa nisam. On ju je doveo u New York na tu zabavu pa mu na neki nač in moram biti i zahvalan, reklo bi se. Ne bismo se niti upoznali da nije bilo njega.« »Cekali smo da sunce zađe i krenuli na zapad. Ona nije znala hoć e li je stari vampir traž iti, a ja nisam mislio da je Alexandruu imalo stalo do mene, no nismo se smjeli pouzdati u to. Iš li smo cik-cak preko cijelog Srednjeg zapada, duž Paci ič ke obale i naposljetku smo se skrasili u San Franciscu.« Adam je zastao i pogledao Smitha. Lice mu je bilo užareno i suze su mu se skupile u oč ima. »Zvala se Emily«, rekao je. »Proveli smo sljedećih dvadeset godina zajedno.« ≡


Smith je sam sjedio na klupi i gledao kanjon. Adam mu se isprič ao i otiš ao u kuć u. Teš ko mu je palo prič anje vlastite prič e i Smith je imao osjećaj da će biti još gore. Dio mene uopće ne želi znati. Ne želim znati zašto Emily nije ovdje s njim. Ne želim znati kako je izliječen. Samo ga želim ostaviti na miru sa sjećanjima jer ima jedino njih. Ali moram saznati. Predaleko sam došao da bih sad odustao. »Zao mi je«, rekao je Adam i sjeo pored Smitha. »Nikad nikome nisam ovo rekao. Barem ne svojom voljom. Teš ko mi je. Mnogo tež e nego što sam mislio.« »Zao mi je š to te moram podsjeć ati«, odgovorio je Smith. »Vjeruj mi, ne bih ništa tražio od tebe da nije jako važno.« »Vjerujem ti«, rekao je Adam i usiljeno se nasmiješ io. »Cak mislim da si u pravu iako ne znam zaš to. Gdje sam stao? San Francisco, je li tako?« Smith je kimnuo i Adam je nastavio govoriti. »Dvadeset smo godina živjeli kao muž i žena, tamo u Missionu. Imali smo dosadne noć ne poslove, dosadne ž ivote, ali bili smo sretni. Hranili smo se krvlju koju smo kupovali od halal mesara u Castru, bili smo stalno sami, nismo se druž ili s drugima. No, Emily se s godinama počela mijenjati.« »Ispoč etka se radilo o malim stvarima kao š to to obič no biva: loš e raspolož enje, svađe, vikanje. Mislio sam da to niš ta ne znač i. Ali nije bila sretna i ja sam to shvatio tek kad je bilo prekasno. Mislio sam da mož emo kontrolirati svoje stanje. Nikad se nismo koristili vlastitom brzinom ili snagom, pili smo samo onoliko krvi koliko nam treba da ostanemo živi i živjeli smo kao obični ljudi.« »Ali nismo starili. Nikad nismo upoznali susjede, nikad nismo preč esto izlazili na ista mjesta i tako nas nisu mogli otkriti. Mislio sam da je samo to bitno. Prevario sam se. Mislio sam da je besmrtnost dobra strana onoga š to nam se dogodilo jer je to znač ilo da mogu zauvijek ostati s njom. Ona nije dijelila te osjećaje.« »Kako to?« upitao je Smith. »Smatrala je da besmrtnost sve ostalo č ini beznač ajnim. Iskustvo, intimnost, č ak i ljubav postaju nebitni jer ono š to nema kraj ne mož e ni biti bitno. Pokuš avao sam je uvjeriti u suprotno, da naš i ž ivoti imaju smisla jer se volimo i to ju je nakratko smirilo. Nije bilo tako. Jer se


nije smirila. Bila je samo mnogo bolja glumica nego š to sam mislio. Jedne več eri sam se probudio i nje nije bilo. Ostavila je poruku u kuhinji u kojoj je napisala da me voli i da joj je ž ao. Nikad je viš e nisam vidio.« Adam je spustio glavu. Vrele suze padale su po pustinjskome tlu radeć i sitne kratere u naranč astom pijesku. Smith ga je gledao, srce mu se slamalo zbog č ovjeka koji plač e pred njim. Napokon je progovorio: »Žao mi je.« Adam je podigao glavu i nasmiješ io mu se kako š to to č ine oni kojima se ono najgore već dogodilo, koji su jednostavno bili primorani nastaviti disati. Njegov osmijeh je odisao tragedijom, u sebi nije imao niti tračka sreće. »Hvala«, odgovorio je jedva glasnije od š apta. »Hvala ti na suosjeć anju. Nikad mi nije bilo gore nego tada iako to ne opravdava ono što sam učinio poslije.«


39. POVRATAK IZ MRTVIH Jamie je ostavio Matta da slaž e svoje hrpe papira na police i otiš ao u svoju sobu. Matt je bio oduš evljen kad su mu rekli da je dobio sobu pored Jamiejeve. Nije imao svojih stvari, samo ruksak s kojim je doš ao i neš to odjeć e u njemu koju je uredno slož io u ormar te fotogra iju svoje obitelji koju je stavio na noć ni ormarić . Tad se primio gomile papira koju mu je poslao profesor Talbot. Jamie mu je rekao da ć e se vratiti za pola sata i pokazati mu ostatak Petlje. Jamie se u svojoj sobi samo sruš io na krevet i zatvorio oč i. Dan mu je bio doista naporan. Cak i prema standardima Odjela 19. A tek je podne. Razgovor s Valentinom je bio poput lude vož nje u lunaparku: uznemirujuć i, zastraš ujuć i i pun uzbuđenja. Razgovor s admiralom Sewardom nije bio ni slič an tome: otkrić e malene moguć nosti da je Frankenstein još ž iv potpuno ga je destabiliziralo. Sad mu je bilo oč igledno zaš to se Direktor toliko dvoumio oko toga treba li mu iš ta reći. No, bilo mu je bolje nakon razgovora s Mattom, baš kao onda kad je bio u ambulanti. Jamie nije znao zbog č ega mu je lakš e kad je Matt tu, no mislio je da shvać a: Matt je jedan od onih ljudi č iji je pogled na svijet tako poletan i pozitivan da se Jamie osjeć ao razmaž eno i sitničavo kad ne bi primjećivao čudnovatost svijeta kao i Matt. Nije bio naivan niti naporan sa svojim veseljem, jednostavno je isijavao pozitivnošću i prenosio je na sve oko sebe. Jamie je proč itao njegov spis dok je Matt lež ao u ambulanti, vidio je povijest nasilja koja je poč ela već kad je Matt imao š est ili sedam godina i bilo mu je jako žao dječaka. Dobro je poznavao š kolsko nasilje. Znao je kako je to kad se osjeć aš bezvrijedno i otuđeno od svih oko sebe, kad se pokuš avaš uklopiti iako znaš da o tome ne odluč uješ ti jer ono š to nasilnici mrze je upravo dio tebe i ne možeš ga se riješiti. No, Jamie je okusio nasilje tek u posljednjih nekoliko godina, nakon š to mu je otac umro, kad je služ beno oč itovanje bilo da mu je


otac izdajnik domovine i terorist. Matt je trpio nasilje od prvog dana š kole, i Jamie je znao zaš to. Matt je bio nevjerojatno pametan, nije ga zanimao sport, obož avao je knjige i mrzio nepristojnost i neotesanost, a to je kao da uđeš u školu s metom na leđima. Jamie se istoga trena razbjesnio kad je pomislio na muč enje koje je njegov prijatelj morao otrpjeti. Sve je jasno vidio. Događalo se to tihoj, pametnoj djeci i u njegovoj š koli, bilo ga je sram š to je i sam nekoliko puta sudjelovao u tome kad je bio mlađi iako mu se uopć e nije sviđalo. Radilo se o mehanizmu samoobrane, o groznoj odluci koju svako dijete mora donijeti. Pomoć i ć eš kad tuku druge ili ć e uskoro poč eti tući tebe. Nitko ga više nikad neće ni dotaknuti, pomislio je. Ne ovdje, niti igdje drugdje, dokle god sam ja blizu. Samo neka probaju. Jamie je izvadio konzolu iz dž epa i brzo otipkao poruku Kate i Larissi govoreć i im da mora pokazati Mattu bazu i pitajuć i ih ž ele li poć i s njima. Ubrzo su potvrdno odgovorile i Jamie je opet zatvorio oč i i zaspao za manje od trideset sekundi. Probudilo ga je glasno lupanje po vratima. Opsovao je, izvukao se iz kreveta i otvorio vrata. Larissa i Kate su ga čekale na hodniku. »Zaš to ti je toliko trebalo?« upitala je Larissa. »Poč ele smo se brinuti.« »Zaspao sam«, rekao je bunovno Jamie. »Cekajte da zovnem Matta.« Iziš ao je na hodnik i pokucao Mattu. Nasmijao se kad je č uo uzbuđene pokrete i vidio Mattovo lice puno iščekivanja. »Hej«, rekao je Jamie. »Kako ide slaganje?« »Dosadilo mi je«, nasmijao se Matt. »Zato nisam ni završio. Hoćeš li mi sada pokazati Petlju?« »Takav je plan«, rekao je Jamie. »Idemo.« Matt je kimnuo i iziš ao na hodnik zatvarajuć i vrata za sobom. Slijedio je Jamieja do mjesta gdje su ih čekale Larissa i Kate. »Bok«, rekao im je sramež ljivo. »Drago mi je š to vas ponovno vidim.« Larissa i Kate su mu se nasmijale. »I nama.« »Snalaziš li se?« upitala je Kate. »De initivno«, rekao je Matt. »Dobio sam tisuć u stvari koje moram proč itati za profesora Talbota, onda ć e me doktor Yen bri irati o


svemu ... « Ušutio je i prestrašeno ih pogledao. »Sve je u redu«, rekao je Jamie. »One znaju za Projekt Lazarus.« Matt je odahnuo. »Uh, to je dobro«, rekao je bez daha. »Zao mi je. Tako sam uzbuđen zbog svega.« »Neka si«, rekla je Larissa. »Super je to š to radite. Samo pripazi s drugima, ne znaju svi o čemu je riječ.« Matt je kimnuo. »Dobro«, rekao je Jamie. »Krenimo. Ima li neš to š to te posebno zanima?« Matt je pogledao Jamieja s vragolastim osmijehom na licu. »Čuo sam da imate svoj avion«, rekao je. Jamie se sljedeć eg jutra probudio pun dvojbi. Nije mu se sviđala pomisao š to ć e morati provesti nekoliko sati u ć eliji kad bojnik Turner nastavi ispitivanje Valentina Rusmanova, pogotovo sada kad je mislio samo na ekipu na terenu u potrazi za Frankensteinovim tragovima. No, njegov razgovor s najmlađim Rusmanovom je proš ao mnogo bolje nego š to je on, ili itko drugi, oč ekivao. Osjeć ao je da se ponovno dokazao admiralu Sewardu i svima drugima. Brzo se istuš irao i pronaš ao admiralovu poruku na konzoli č im se obrisao. Pozivali su ga na sastanak u Operativnom centru. Ovo je postalo tako uobič ajeno otkad su ga primili u Posebnu skupinu Nultog sata da se više nije nimalo čudio. Odjenuo se i krenuo prema dizalu. Uš ao je u Operativni centar oč ekujuć i da ć e vidjeti barem neke od č lanova Posebne skupine u velikoj ovalnoj prostoriji i iznenadio se kad je vidio da ga č ekaju samo dvojica. Admiral Seward i bojnik Turner nagnuli su se nad jednim od stolova i pogledali ga kad je uš ao. Odupirao se porivu da pogleda na sat jer je znao da zasigurno nije zakasnio. »Poruč nič e Carpenter«, rekao je Seward kimnuvš i mu. »Dođite ovamo, molim.« »Gospodine«, pozdravio je Jamie i pridruž io im se. Skupili su se oko nekog shematskog prikaza koji je nalikovao na labirint crta i blokova koji Jamieju nisu ništa značili. »Reci gospodinu Carpenteru ono š to si upravo rekao meni, Paul«, rekao je Direktor. Bojnik Turner ga je zbunjeno pogledao, ali je napravio kako mu je


naređeno. »Istraga o curenju informacija unutar Odjela za komunikacije je jutros zaključ ena«, rekao je bojnik Turner. »Ovaj dijagram prikazuje ono na š to smo svi sumnjali. Imamo š pijuna unutar Odjela.« Njež ni ledeni prsti penjali su se Jamiejevom kraljež nicom. »Sto je to?« upitao je. »Što je taj prikaz?« »To je korisnik duh«, odgovorio je Turner. »Korisnik na glavnom rač unalu koji ne odgovara nijednom operativcu, niti ikome od pomoć nog osoblja. Zivi unutar koda koji održ ava sustav. Zapisivao je svaku promjenu svakog spisa u sustavu posljednja tri mjeseca uključujući i zapise poziva i sigurnosnih servera. Sve je pratio.« »Kako?« upitao je Jamie s nevjericom. »Zaš to smo to tek sada primijetili?« »Jer je jako pametan«, odgovorio je Turner. »Kad god se netko isključ i iz sustava, duh preuzme njegovo mjesto i na svim se zapisnicima pojavljuje kao osoba koja se isključ ila. Radi otprilike minutu pretraž ujuć i i zapisujuć i promjene. Tada nestane i č eka da se novi korisnik isključ i i ponovi postupak. Mnogo puta. Vremenska razlika je tako minimalna da bi č ak i prilikom usporedbe korisnič kih zapisnika jedva primijetio anomaliju. Jednostavno je tiho obavljao svoj posao i odlagao informacije u sigurni pretinac svaki sat.« »A tko ima pristup sigurnom pretincu?« »Nemoguć e je saznati. Radi se o serveru za spise na mrež i; nema IP adresa koje mož emo pratiti, nema nač ina da saznamo tko mu pristupa. Kao što sam rekao, vrlo pametno.« »Jeste li ga uništili?« »Upravo to pokuš avamo odluč iti«, rekao je admiral Seward. »Oč igledno, to nam je bila prva pomisao. Ali bojnik Turner smatra da se trebamo okoristiti njime da bismo saznali tko je iza svega toga.« »Kako ćemo to?« upitao je Jamie. »Napajat ć emo sustav laž nim podacima i pratiti tko odgovara na njih«, rekao je Turner. »Mož emo ga podesiti tako da eliminiramo ljude odmah, na primjer operativce koji nisu u bazi ili koji nisu u blizini računala. Tako ćemo sužavati krug dok ga ne pronađemo.« »Ja mislim da ga trebate uniš titi«, rekao je Jamie. »I dalje ć e snimati sve ostalo zajedno s laž nim informacijama. Zar to nije preopasno?«


»O tome bojnik Turner i ja sada moramo porazgovarati«, rekao je Seward. »Kada smo posljednji put imali š pijuna unutar Odjela 19, trojica potomaka osnivač a su poginula uključ ujuć i i tvoga oca. Ne smijemo dopustiti da se to opet dogodi.« Jamie je osjetio kako mu se tlo trese pod nogama. Pokuš avao je ne misliti na svoga oca iz potpuno drugač ijih razloga nego prije vremena otkad su mu oteli majku. Tada ga je tjerao iz svojih misli zbog srama, a sada zbog čiste tuge. »Nadam se«, započ eo je Turner gledajuć i Jamieja ledenim pogledom, »da ne trebam govoriti kako ova informacija ne smije napustiti ovu prostoriju. Ja sam smatrao da se vama ne treba niš ta govoriti, ali admiral Seward smatra da je bolje da ste upoznati s č injenicama jer ste već svjesni moguć nosti da imamo š pijuna unutar vlastitih redova. Sada kad znate, nadam se da razumijete da ć e svaki pokuš aj otkrivanja š pijuna biti kompromitiran ukoliko svi saznaju da je prisutan?« »Razumijem«, rekao je Jamie. »Možete mi vjerovati.« »Tako i Henry tvrdi«, dodao je Turner pogledavši Direktora. Nekoliko minuta nitko nije niš ta rekao. Nastala je doista teš ka tiš ina dok su trojica muš karaca razmiš ljala o implikacijama onoga š to je upravo rečeno. Povezani smo, razmiš ljao je Jamie. Nas trojica. Satno mi znatno za ovo. Proželi su ga trnci i stresao se. Što ako je bojnik Turner ? Što ako je on špijun? On je časnik za sigurnost, baš kao što je bio i Thomas Morris. Dobit će naredbu da traži samoga sebe. Može nam podvaljivati što želi. Smuč ilo mu se od te pomisli i otjerao ju je iz glave. Blijeda, stoič ka prilika bivš eg č asnika SAS-a bila je najblaž e reč eno zastraš ujuć a, ali bio je jednako odan Crnoj svjetlosti kao i svi. Ož enio je Sewardovu sestru i sin mu je bio operativac. Nema šanse da je on. Ne može biti. Pa tko je onda ? »Moram vam reć i još neš to«, rekao je Seward i Jamie se ponovno usredotočio na razgovor. »Tiče se vas dvojice, ali iz različitih razloga.« Direktor je uzeo u ruke konzolu koja kontrolira opremu Operativnog centra i pritisnuo nekoliko tipki. Ogroman zaslon koji je zauzimao veliki dio suprotnog zida je ož ivio. Pojavio se grb Odjela 19,


a zatim je sustav pokrenuo svoj niz sigurnosnih provjera. Sad to baš i nema smisla, pomislio je Jamie. Pojavila se glavna radna površ ina sustava Crne svjetlosti: niz mapa za spise i dijagrama iznad slož ene kontrolne ploč e pune naredaba i programa. Seward je utipkao još neš to i pojavio se audioprogram ispunjavajuć i zaslon dugim trakama u obliku valova i nizom kontrolnih tipki. »Ovo su mi sinoć ostavili oni koje sam poslao u izvidnicu terena«, rekao je admiral Seward. Pritisnuo je gumb PLAY i glas je odjeknuo Operativnim centrom. ≡ Operativac Ellis, Christian, NS303, 47-], uključujem se. Zapovjednik Terenske skupine 27-R. Izvještaj nakon dvanaest sati, poslan u 0055 sati, 22. siječnja. Početak izvještaja. Spektroskopski nadzor stotinu pedeset i dva kilometra obale Northumberlanda, vrijednost određena prema atmosferskim i oceanskim prilikama dana kada je nestao pukovnik Frankenstein, rezultat negativan. Nema analitičkih niti anegdotalnih dokaza koji upu čuju na to da se pukovnik Frankenstein vratio na britansko kopno, živ ili mrtav. Analiza kretanja plime i oseke oko Lindisfarnea spomenute noći, zajedno s općenitim oceanskim prilikama u to vrijeme potvrđuju mogućnost da je pukovnik odnesen na otvoreno more jer se strujanja oko Lindisfarnea lome u oštroj sjeverozapadnoj crti. Takvi uvjeti su mogli odnijeti pukovnika Frankensteina na more dok je likantrop vraćen na kopno. Kao rezultat navedenih podataka, moja ekipa je bila poslana u glavne polazne luke ribarskih lota Sjevernog mora jer je spašavanje na ribarskom brodu jedina mogućnost preživljavanja za pukovnika Frankensteina. Dobili smo negativne izvještaje iz svih glavnih belgijskih i švedskih luka. No, anegdotalni dokazi koje smo dobili od stanovnika Cuxhavena u sjevernoj Njemačkoj opisuju veliku mušku priliku nepoznatog podrijetla koja je stigla u grad na malenom ribarskom brodu po imenu Furchtlos. Plovilo je trenutačno na moru, tako da je bilo nemoguće ispitati posadu. Prema mom mišljenju, ovo je jedini smisleni trag koji imamo. Zbog toga zahtijevam odobrenje FTB-a. Tako da i službeno možemo ući na njemački teritorij i nastaviti potragu. Kraj


izvještaja. Prisutni u Operativnom centru su samo zaš utjeli kad je audiozapis došao do kraja. »Jeste li razgovarali s FTB-om? Hoć e li nam Nijemci pomoć i?« upitao je Jamie drhtavim glasom. »Već su dali dopuš tenje da naš a ekipa uđe na njihov teritorij«, rekao je Seward. »Prenio sam to bojniku Ellisu. Već bi trebali biti tamo.« Jamieju se vrtjelo u glavi. Srce mu je gotovo prepuklo kad je glas objavio da nema nikakvih znakova da je Frankenstein stupio nogom na britansko kopno. Prema njegovu miš ljenju najvjerojatniji zaključ ak je bio taj da ć e ga pronać i negdje u sjevernoj Engleskoj, vjerojatno ranjenog ili obogaljenog, možda čak i zarobljenog kod vampira. Ali ako je pristao u Njemačkoj, pomislio je Jamie, ako je osoba koju mještani spominju doista on, zašto nas nije kontaktirao? Zašto nam nije rekao da dođemo po njega? »Dopustite mi da idem s njima«, zamolio je Jamie. »Mogu stić i tamo za sat vremena. Molim vas.« Bojnik Turner je prevrnuo oč ima i Jamie mu je pož elio stisnuti oč i palč evima dok ne popucaju poput balona. No, primirio se i moleć ivo pogledao admirala Sewarda. »Ne, Jamie«, odgovorio je Direktor praveć i se da mu je teš ko donijeti takvu odluku. »Već smo razgovarali o ovome. Ne dok ispitivanje još uvijek traje. Rekao si mi da razumiješ zaš to je to prioritet. Jesi li mi lagao?« Jamie je pokuš avao smiriti svoj poznati, ž ivahni bijes koji je prijetio da će ga proždrijeti. »Ne, gospodine«, odgovorio je kroz stisnute zube. »Nisam lagao.« »Onda razumiješ zašto je Valentinovo ispitivanje bitnije?« »Da, gospodine.« »Razumiješ da izvidnič ka ekipa mož e sama obaviti ovaj zadatak sasvim dobro i bez tvoje pomoći?« »Da, gospodine.« »Dobro«, odgovorio je Seward smiješ eć i se. »Onda smo se slož ili. Obeć ao sam ti da ć u te obavijestiti o svemu š to pronađu. Nisam ti rekao da ćeš sudjelovati. Zapamti to.« »Hoću, gospodine«, promrsio je Jamie.


»Fantastič no«, odgovorio je Direktor. »U tom sluč aju moramo krenuti prema ć elijama. Ostali nas sigurno već č ekaju. Prije nego š to krenemo, moram vam nešto dati.« Jamie je pogledao Paula Turnera, koji nič im nije odavao iznenađenje. »Vas dvojica se niste oduvijek slagali«, rekao je Seward. »To je u redu. Da ž elim robote umjesto operativaca, odmah bih naredio ovima iz Znanstvenog odjela da mi ih slož e. Nisam se ni ja sam oduvijek slagao s vama dvojicom. Ali dok ne pronađemo duha u sustavu, morat ć emo vjerovati jedan drugome kao nikada do sad. Nakon Juliana je sve krenulo po zlu, a ako se ovo proč uje, mogli bi biti još gore. Moramo uzeti u obzir i činjenicu da osoba koju tražimo možda već zna da je tražimo i može krenuti protiv nas. Zbog toga vam dajem ovo.« Seward je uzeo dvije plasti icirane kartice sa svoga stola i dao jednu Jamieju, a drugu bojniku Turneru. Jamie je primio karticu i pogledao je. Sadrž avala je kombinaciju od deset brojki i slova otipkanu jednostavnim crnim tekstom. »Gospodine, što je ovo?« upitao je bojnik Turner. »To je prijelazni kod direktorske razine«, odgovorio je Seward. »Iskoristite ga samo ako morate.« »Ovo je doista protiv propisa, gospodine«, rekao je Turner smrknuvši se na karticu u svojoj ruci. «Znam da jest, Paul«, rekao je Seward. »Ali mož da ć e doć i vrijeme kad ć e se situacija mijenjati prebrzo i ti neć eš stić i od mene traž iti dopuš tenje. Mož da ć e se meni dogoditi neš to zbog č ega neć eš niti moći. Uzmite kodove, nadam se da vam neće trebati.« »Da, gospodine«, rekao je bojnik Turner i paž ljivo stavio karticu u džep. Jamie nije odgovorio. Još uvijek je zurio u brojeve. Prolazili su ga trnci od same pomisli na moć koju su mu davali i nevjerojatno povjerenje koje mu je Seward iskazao dajući mu taj kod. »Jamie«, rekao je Direktor oš tro, na š to je tinejdž er odmah podignuo glavu. »Jesi li me čuo?« »Da, gospodine«, rekao je. »Jasno i glasno.« ≡


Trojica muš karaca su tiho siš la u pritvor. Jamieju se č inilo kao da ć e plastič na kartica progorjeti rupu u dž epu njegove uniforme i tako se pokazati svima. Jednim je dijelom č ak i ž elio da se to dogodi, neka svi vide. Kad su proš li kroz dvostruka hermetič ka vrata, sastali su se s ostalima iz Posebne skupine Nultog sata koji su ih strpljivo č ekali ispred č uvareva ureda. Kad su priš li, Cal Holmwood ih je pozorno pogledao i podigao obrvu prema Sewardu. Ovaj mu je samo jedva vidljivo odmahnuo glavom. »Dobro jutro«, rekao je Jack Williams. Pokuš avao je zvuč ati neobavezno, no vidjelo se da je primijetio napetost među zakašnjelima. »Dobro jutro«, odrezao je admiral Seward. »Krenimo već jednom. Paul?« Bojnik Turner je kimnuo i poveo ih niz hodnik prema ć eliji Valentina Rusmanova. Drevni vampir je lež ao na svom krevetu i č itao knjigu na nekom jeziku koji Jamie nije prepoznao. Iako su svi u skupini dobro znali da im mož e razaznati otkucaje srca s drugog kraja hodnika, stari vampir je pogledao preko ruba knjige i nasmiješ io im se kao da je ugodno iznenađen š to ih vidi kako stoje iza dokazano beskorisne ultraljubičaste barijere. »Gospodo«, viknuo je. »Lijepo vas je vidjeti. Zaboravio sam da ovoga jutra trebamo nastaviti našu diskusiju.« Operativci su šutjeli, a Valentin im se još šire nasmiješio. »K vrapcu«, rekao je njež no. »Osjeć am neku napetost u redovima. Je li netko sinoć zaboravio zaključ ati vrata prije nego š to ste otiš li na spavanje?« »Valentine Rusmanov«, rekao je bojnik Turner kao da nije ni č uo vampirovu opasku, »doš li smo nastaviti razgovor s vama, prema dogovoru. Mogu li ući i razgovarati s vama?« »Naravno, dragi bojnič e«, rekao je Valentin pridigavš i se. »Nastavimo, dakako.« Vampir je ustao s kreveta, protegnuo vitke ruke iznad glave i spustio ih. Brzo je prešao na drugi kraj ćelije i sjeo na jedan od stolaca. Bojnik Turner je prošao barijeru i polako sjeo na drugi stolac. »Pucajte, bojniče Turner«, rekao je Valentin smiješeći se. »Hvala vam«, rekao je Turner besprijekorno pristojno i bezoč no laž no. »Gospodine Rusmanov, vaš pokojni brat Alexandra bio je


odgovoran za niz događaja koji su doveli do toga da Thomas Morris izda ovaj Odjel. Prema vaš im saznanjima, je li se radilo o izoliranom incidentu ili su se vampiri pokuš avali in iltrirati u Crnu svjetlost i ranije?« »Bojnič e Turner, to je izvrsno pitanje«, rekao je Valentin. »Upravo izvrsno pitanje.« »Biste li mi odgovorili?« »Samo pokuš avam pronać i najbolji nač in za to«, odgovorio je Valentin. »Uporabili ste riječ >pokuš avali< š to implicira da ž elite saznati viš e o neuspjelim pokuš ajima in iltracije u vaš Odjel i moram priznati da ne znam ništa o takvim radnjama.« Jamie je protrnuo i pogledao je admirala Sewarda koji se nije niti trgnuo, no lice mu je izgubilo svu boju. Odjednom je izgledao kao duh. »Isprič avam se«, rekao je bojnik Turner. »Zelite reć i da imate saznanja o uspjelim pokuš ajima in iltracije u Odjel? Izuzev Morrisovog slučaja?« Valentin se naslonio i okrutno nasmiješio. »Dragi moj bojnič e«, njež no je rekao. »Ja ne znam sve na svijetu, tako da ne mogu biti siguran za svakog š pijuna postavljenog među vaš e redove. Ali reć i ć u vam ono š to apsolutno znam, a to je da je moj brat Valeri imao barem jednog š pijuna u vaš im redovima u posljednjih šezdeset i pet godina.«


40. POTRAGA ZA VIZIJOM, TREĆI DIO CALIENTE, KALIFORNIJA, SAD JUČER Covjek koji se nazivao Robert Smith č ekao je š to je strpljivije mogao da Adam popuš i cigaretu. Kad se svela na už areni komadić među njegovim prstima, bacio ju je na tlo i zgnječio petom. »Nikad nisam saznao š to se dogodilo Emily«, rekao je. »Nisam saznao je li me ostavila ili se ubila. Kako je govorila, ono š to je govorila, stvari koje je radila, a ja tada nisam primjeć ivao su me navele da pomislim na ovo drugo. Voljela me, to znam, i ne bih rekao da sam joj ja dosadio. Dosadio joj je ž ivot. Dan-danas ja još uvijek ne znam. Neznanje je najgore od svega.« »Kad je otiš la, na neko vrijeme sam izgubio samoga sebe. Uvukao sam se u krug vampira u Tenderloinu. Bili su pravi divljaci, ubijali su i sakatili iz sporta, a ne zbog prež ivljavanja. Tumarao sam ulicama San Francisca s njima i radio stvari za koje nikad neć u moć i traž iti oprost. Nisam ih okajao niti onime š to mi se poslije dogodilo, ni to mi nije dovoljna kazna. Ubijao sam i muč io i po prvi put u ž ivotu popio ljudsku krv.« »Saznao sam zaš to vampiri ne mogu prestati kada jednom poč nu; jer nema nič ega jač eg, moć nijeg, opojnijeg od ž ive ljudske krvi. Osjeć ao sam se poput boga, iskaljivao sam svoju ljutnju i bijes na muš karcima i ž enama koji to nisu zasluž ili. Nikad si neć u oprostiti zbog toga. Na sreć u, zaustavili su me prije nego š to sam stigao poč initi još više zla.« »Kako to misliš , zaustavili su te?« upitao je Smith. »Tko te zaustavio?« »Zivjeli smo u napuš tenoj zgradi u Tenderloinu. Tu nitko nije dolazio već godinama i nas pedeset je tamo ž ivjelo poput š takora. Jednog jutra, tik nakon izlaska sunca, vrata su odjetjela sa š arki i crne prilike su ispunile prostoriju i pucale iz oruž ja kakvo nikada ranije nisam vidio. Vampiri su eksplodirali, gorjeli svuda oko mene, a ja sam trč ao. Pokuš avao sam pobjeć i. Netko je vikao stalno >NS9, NS9<, i tad mi se neš to oš tro zabilo u nogu. Probudio sam se na nekom drugom


mjestu.« »Gdje?« »Nemam pojma. Lež ao sam na podu u nekoj staklenoj sobi, kao u kocki. Zapravo sam bio u laboratoriju. Liječ nici u bijelim kutama s maskama na licima su zurili u mene i tada je jedan od njih, visok č ovjek potpuno sijede kose iako nije mogao imati viš e od č etrdeset godina, pritisnuo neki gumb i kocka se ispunila ultraljubič astom svjetloš ću. Svaki milimetar moje kož e se istog trena zapalio i vriš tao sam dok mi glasnice nisu izgorjele. Pao sam na pod kad me ultraljubič asta svjetlost otopila i posljednje š to sam vidio bio je sijedi liječnik koji nešto zapisuje dok me gleda kako umirem.« »Tad sam vidio svjetlost i osjetio još boli. Otvorio sam oč i i umalo ponovno umro od š oka. Moje tijelo je bilo samo kostur, krv je sukljala po meni iz slivnika u stropu kocke i dok sam gledao, miš ić i i kož a su mi ponovno izrasli po kostima. Bol je bila neopisiva. Molio sam za milost, molio da sve bude gotovo. Naposljetku je i bilo gotovo i opet sam postao ja. Tad je jedan od liječ nika ispalio u mene injekciju za smirenje kroz ruku u kocki i ponovno sam zaspao.« »Kad sam se drugi put probudio, bio sam prikovan na zid kocke gotovo iste kao ona prva, ali s dvije velike razlike, ova je sprijeda bila otvorena i nalazio sam se vani. U pustinji poput ove i sunce je za nekoliko minuta trebalo izić i nad planinama. Liječ nici su se skupili oko mene sa svojim biljež nicama i instrumentima, a sjedokosi je stajao pored kocke i gledao u mene. Preklinjao sam ga, molio za milost, pitao ga zašto mi to radi i znaš li što je napravio?« »Što?« upitao je Smith drhtavim glasom. »Nasmiješ io mi se«, promrsio je Adam. »Nasmiješ io mi se i nastavio pisati. Gledali su kako se sunce pomalja na obzoru i kako se svjetlost malo-pomalo približ ava kocki. Kad je dosegnulo moja stopala, poč ela su gorjeti. Kad mi je dosegnulo struk, viš e nisam imao noge, visio sam u okovima oko ruku, potpuno lud od boli. Bio sam svjestan dok su mu gorjela prsa i tada sam umro. Ponovno su me oživjeli.« »Skupili su tvoj pepeo«, rekao je Smith tiho. »Zar ne? Natopili su tvoj pepeo krvlju i vratili te u život.« Adam je kimnuo. »Nijednom mi nisu proboli srce«, rekao je. »Pazili su da me ne unište. Samo su me ubili.«


»Isuse«, rekao je Smith. »Nikad nisam č uo niš ta takvo. Ubiti nekoga dvaput i vratiti ga u život je nehumano.« Adam je iznenađeno pogledao Smitha. »Mislim da nisi shvatio«, rekao je. »Nisu me ubili dvaput. Ubili su me stotinu puta.« Adam je smotao još jednu cigaretu i ovaj je put Smith zatraž io jednu. Zapalio je uredni smotuljak, uvukao dim u pluć a i č ekao da njegov domaćin nastavi. »Treć i put nisam ni znao š to su mi napravili«, rekao je Adam. »Privezali su me na kolica i ubrizgali mi neš to, nekakvu plavu tekuć inu. Sat vremena se niš ta nije dogodilo i nakon toga sam poč eo osjeć ati pritisak, kao da sam duboko pod vodom. Udovi su mi poč eli oticati i krv mi je jurnula na uš i i nos. Onesvijestio sam se prije nego š to je postalo grozno, no posljednje š to sam vidio bilo je kako mi prsti eksplodiraju.« »Isuse Kriste«, rekao je Smith. »Ponovno su me ož ivjeli i ponovno ubili. Utapali su me, rastapali u kiselini, probadali svaki dio moga tijela osim srca, pucali u mene sač maricama, stavljali tempirani eksploziv pod kož u i gledali kako se raznosim na komade, ubrizgavali mi droge i kemikalije. Svaki put bi me ož ivjeli i ponovili postupak. Ne znam koliko je trajalo. Cinilo se poput godina, no ne znam je li doista tako. Liječ nici su dolazili i odlazili, stalan je bio samo onaj sjedokosi. Bio je sa mnom svaki put kad sam umro i ponovno se rodio, smješ kao mi se i vodio svoje proklete bilješke. Adam je pljunuo na tlo i zgnječio cigaretu. »Jednog sam se dana probudio i bio sam u kocki u pustinji, nekoliko trenutaka prije svitanja. Ne znam koliko su me puta spalili do tada i nisam se iznenadio. Nisam se č ak ni bunio. Znao sam š to ć e se dogoditi, kako ć e mi biti i mogao sam se pripremiti. Bojao sam se novih stvari, droge i kemikalija. Shvatio sam da je preklinjanje beskorisno. Gledao sam kako se sunce uzdiž e nad planinama i pripremio se kad mi je dotaknulo nožne prste. Ništa se nije dogodilo.« »Molim?« upitao je Smith. »Ništa se nije dogodilo? Kako to misliš?« »Niš ta se nije dogodilo. Sunč eva svjetlost mi se popela uz noge i niš ta se nije dogodilo. Naposljetku mi je doš la na lice i opet se niš ta nije dogodilo. Nisam osjetio sunce na licu preko dvadeset godina i poč eo sam plakati. Jedva sam primijetio da je jedan liječ nik ispalio


strelicu sa sredstvom za smirenje u moju nogu. »Probudio sam se nakon nekog vremena i odmah sam znao da se neš to promijenilo. Površ ina poda mnom nije bila glatka kao staklo u kocki, bila je napukla i nejednaka. Otvorio sam oč i i vidio beton i gra ite. Lež ao sam na ulazu u neku napuš tenu zgradu. Kad sam ustao, shvatio sam da su me doveli onamo otkuda su me i uzeli.« »Vratili su te«, rekao je Smith. »Zašto su to učinili?« »Ne znam«, rekao je Adam. »Postavio sam si to pitanje bezbroj puta. Mož da su završ ili sa mnom; mož da viš e niš ta nisu mogli saznati. Mož da su saznali to š to su htjeli, a ja sam samo imao sreć e i prež ivio. Ali pustili su me. Izliječenoga.« Smith se naslonio na zid kućice. Misli su mu divljale. Postoji lijek, mislio je. Postoji, stvaran je. Negdje postoji lijek. »Pokuš ao sam letjeti«, nastavio je Adam. »Ali nisam mogao. Pokuš ao sam podignuti napuš teni automobil, ali nisam mogao. Naposljetku sam pokuš ao spustiti oč njake, ali niš ta se nije dogodilo. Iskreno rečeno, znao sam i prije pokušaja. Jednostavno sam se osjećao drugačije.« »Opet sam pobjegao. Strpao sam ostatke svoga ž ivota u kofer, već inom fotogra ije, i toga dana napustio San Francisco. Krenuo sam na jug, danju sam vozio s otvorenim prozorima i osjeć ao kako mi sunce grije kož u sve dok nisam stigao do Calientea. Imao sam ključ eve ove kuć ice - ostala mi je nakon djedove smrti. Uselio sam se. Od toga dana sam ovdje. To je moja priča, gospodine Smith.« Dvojica muš karaca su tiho sjedila. Jednoga je iscrpila vlastita prič a, a drugi je pokuš avao pojmiti njezine implikacije. Smith je prvi progovorio. »Što te izliječilo? Molim te, reci mi da znaš.« »Nemam pojma«, rekao je Adam tuž no odmahujuć i glavom. »Ne znam kakve su mi droge davali i ne znam koja od njih me je izliječ ila. Žao mi je.« »Znaš li gdje si bio? Sjeć aš li se ič ega š to bi mi moglo pomoć i da nađem mjesto na kojem su te držali?« »Ne. Laboratorij u pustinji. Mogao je biti bilo gdje. Žao mi je.« »Znaš li iš ta š to bi mi moglo pomoć i? Bilo š to?« Smithov glas se pojač avao zajedno s frustracijom. Bio je tako blizu, tako blizu kraja ove potrage koja mu je oduzela godinu dana ž ivota i neuspjeh na


posljednjoj postaji mu je jednostavno bio previše. »Bojim se da ne«, odgovorio je Adam. »Doista mi je ž ao. Ako te to tješi, mislim da nisi ovdje zbog toga.« »Zbog č ega onda«, planuo je Smith. »Molim te, reci mi kojeg vraga radim ovdje?« »Uskoro ć eš saznati«, odgovorio je Adam sa starim osmijehom na licu. Smith ga je pogledao i osjetio kako mu se srce stež e. Adamovi obrisi su podrhtavali na pustinjskoj vrelini, kao da je postao tekuć i, kapljica ulja u vodi. Pogledao je niz kanjon i gledao veliko prostranstvo pustinje kako se š iri i suž ava, kao da diš e. Smith je pogledao Adama i shvatio da mu se rubovi vidnog polja magle i ispunjavaju sjajnim bojama. Drogirannn ..., buncao je njegov mozak. Drogirao me. »Što ... si ... mi ... napravio?« »Ništa loše«, odgovorio je Adam. »Ništa što nisam napravio i sebi.« Smith je pogledao š alicu koju je spustio na tlo pored nogu i u tom trenu ga je lupio koncentrirani ekstrakt psilocibina koji je Adam stavio u njihove kave i nadvladao njegov racionalni um. Obojica muškaraca su se uputila u prostranstva vizije. ≡ Kretali su se prostranstvima pulsirajuć e pustinje drž eć i se za ruke. Psihodelič ni ekstrakt je preuzeo kormilo nad njihovim poimanjem stvarnosti. Razgovarali su o svemu i neč emu, zaboravljeni razgovori su se redali jedan za drugim i gubili se u divljini. Smijali su se, č ak su i plakali. U jednom su trenu bijesno plesali pod tekuć im suncem, plesali kao da im život ovisi o tome i puštali grlene napjeve iz usta. Nakon nekog vremena su stigli do spilje. Otvor je bio nizak i uzak, tek neš to viš e od pukotine u crvenom zidu stijene. Dugo su stajali ispred, sve dok Adam nije uhvatio Smitha za ruku i poveo ga naprijed. Smith se opirao, nije ž elio uć i. Nije mogao izraziti zaš to se toliko už asava. Njegov dezorijentirani mozak je vrištao od straha govoreći mu da ako uđe, više nikada neće izići. »Bojim se«, promrmljao je kad se Adam okrenuo da vidi zaš to se ne miče.


Tad je Adam napravio neš to š to Smith nikada ne bi predvidio sve i da mu je mozak funkcionirao kako treba. Priš ao je i č vrsto zagrlio Smitha. »Nemaš se čega bojati«, prošaptao mu je. »Zbog ovoga si došao.« Tad je ponovno primio svoga gosta za ruku i poveo ga u spilju. Cim je Smith uš ao unutra, u rupu u stijeni ne već u od pet metara, njegova vizija se pojač ala. Liš en izvanjskih poticaja, mozak mu je poč eo raditi kao lud. Gusti slapovi krvi tekli su niz hladne zidove spilje skupljajuć i se na tlu i polako dosež uć i stopala dvojice muš karaca. Tamni crni kutovi spilje koje nikakvo svjetlo nije doticalo, micali su se i mijenjali u kutovima njegovih oč iju. Tamne prilike su se stvarale i rastvarale, jurišale na svjetlo i povlačile se, skrivale se od njega. Vrijeme se zamrznulo. Krv koja se slijevala niz zidove je stala. Visjela je na zidovima prkoseć i gravitaciji. Tamne prilike u kutovima su se smirile. Smith je stajao č vrsto stiš ćuć i Adamovu ruku. Srce i um su mu radili kao ludi dok ga je obavijala tama, a on je čekao. Nakon nekog vremena, mož da eona, a mož da trideset sekundi, pojavila se prilika na drugom kraju spilje, blijeda mrlja koja se polako pretvorila u tinejdž era. Polako im je prilazio i zaustavio se dva metra od njih. Bio je visok i vitak, odjeven u crno. Jedna strana vrata mu je bila pokrivena ožiljkom, a lice mekano, nježnih, skoro ženskih crta. Smithovo srce je toliko lupalo da je mislio kako ć e mu puknuti u prsima, a um mu je balansirao na rubu ponora. Napravio je jedinu stvar koje se mogao sjetiti. »Bok«, rekao je, a njegov glas je odjeknuo uskim prostorom. Dječ ak je iskesio zube i na Smithov už as, oč i su mu zasvijetlile crvenom bojom, a dva bijela oč njaka se spustila ispod njegove gornje usnice. »Ostavi me«, prosiktao je tinejdžer. »Zakasnio si.« Tad je ustuknuo i nestao u sjenama kao da nikad nije ni bio tu. Smith je otvorio usta i vrisnuo zagluš ujuć im glasom luđaka i oč ajnika i nije prestao sve dok ga Adam nije izveo iz spilje i polegao ga na vruć i pijesak. »Na sigurnom si«, š apnuo mu je Adam kad mu se disanje ustalilo i boja vratila u obraze. Bio je blijed poput duha kad ga je Adam izveo na sunce. Ovo je


Adama preplaš ilo viš e nego vriš tanje jer je bio iskusan u psilocibinskim tripovima i znao je č ega se treba paziti. To je bilo lice čovjeka koji svoju viziju mijenja za stvarnost. »Na sigurnom si. Nalaziš se u kalifornijskoj pustinji, blizu grada Calientea. Blizu moje kuć e. Dovezao si se ovamo automobilom. Ja sam s tobom. Na sigurnom si.« Kad se Smith smirio, kad mu se boja vratila u lice i bistrina u oč i, Adam je upitao tko je bio onaj dječ ak. Smith se trgnuo kao da ga je netko pljusnuo. »I ti si ga vidio«, šokirano je rekao. »Jasno kao š to vidim tebe«, odgovorio je Adam. »Zajednič ke vizije su rijetke. Obično su jako važne. Tko je on?« Smith se pridigao i Adam se odmaknuo od njega. Nije mogao podnijeti izraz beznađa na njegovu licu. »Sto je ono bilo?« upitao je Smith glasom prepuklim od vriš tanja. »U spilji. Je li bilo stvarno? Reci mi.« »Ne znam«, odgovorio je Adam. Spopadao ga je strah zbog osjeć aja da je pustio na slobodu neš to š to nije smio dirati. »Mož da jest, mož da nije. Moglo bi biti neš to š to se već dogodilo ili neš to š to ć e se dogoditi. Tko je on?« Čovjek koji se nazivao Robert Smith duboko je udahnuo. »Zove se Jamie Carpenter«, odgovorio je. »On je moj sin.«


41. I BAKLJU DA NAM OBASJA PUT »Ponovite što ste rekli«, zamolio je Paul Turner. Valentin se nasmiješ io. »Ljudi kojima vjerujem su mi rekli da je moj brat imao svoje douš nike u Crnoj svjetlosti već viš e od pola stoljeć a, bojnič e Turner. Kao š to sam rekao, ne mogu š pekulirati je li se još netko uvukao u vašu malu organizaciju.« »Imate li dokaze kojima biste potkrijepili ovu tvrdnju?«, upitao je bojnik Turner tiho. »Ovo nije sudnica, gospodine Turner«, odgovorio je Valentin. »Postavili ste mi pitanje, odgovorio sam vam. Ne tič e me se vjerujete li mi ili ne.« Turner je zurio u vampira ledenim sivim oč ima pogledom od kojeg bi se već ini ljudi sledila krv u ž ilama. Ali Valentin Rusmanov nije bio poput već ine ljudi. On zapravo uopć e nije bio č ovjek. Samo mu se smiješio. »Ako č ekate da posustanem pod vaš im zastraš ujuć im pogledom, gospodine Turner, onda ć emo dugo ostati ovdje. Predlaž em da nastavite sa svojim pitanjima.« Bojnik Turner je zadrž ao Valentinov pogled još nekoliko sekundi i zatim okrenuo glavu. Njegovo blijedo lice bilo je jednako bezizraž ajno kao i uvijek. »Znate li imena tih muš karaca ili ž ena koje vam je brat spomenuo?« upitao je. »Bojim se da ne«, odgovorio je Valentin. »Cinove? Datume? Bilo š to š to bi nam pomoglo da ih identificiramo?« »Ne«, odgovorio je vampir. »Žao mi je.« »Onda se neć ete uvrijediti ako kaž em da ta tvrdnja mož e biti samo vaš pokušaj sijanja straha i sumnje u našu organizaciju?« »Nisam se uvrijedio«, rekao je Valentin. »I zasigurno neć u imati loš ije miš ljenje o vama ako je to vaš zaključ ak. Siguran sam da istraga moje tvrdnje sa sobom nosi mnogo napornog i dosadnog posla i shvatit ću ako nemate apetita za to.« Vampir je sada otvoreno izazivao bojnika Turnera; to je bilo


očigledno svima koji su gledali. Budite smireni, mislio je Jamie gledajuć i u č asnika za sigurnost. Ako reagirate, on je pobijedio. Budite smireni. »Moj apetit je moja stvar, gospodine Rusmanov«, odgovorio je smireno Turner. »Za razliku od vaš eg, zbog kojeg redovito stradaju neduž ni muš karci i ž ene.« Crvena iskrica se upalila u kutovima Valentinovih oč iju i Turner je nastavio. »Samo da razjasnimo - imate li ikakve informacije u vezi tvrdnje vaš eg brata da je redovito imao doušnike unutar Crne svjetlosti? Osim tračeva, hoću reći?« Valentin je pozorno pogledao bojnika i promeškoljio se na stolcu. »Ne«, odgovorio je. »Nemam.« »Hvala vam«, odgovorio je bojnik Turner. »Sad možemo nastaviti.« Bravo, pomislio je Jamie. Bravo. Savršeno ste to izveli. Glasan bip je odjeknuo prostorijom i svi su se okrenuli prema izvoru zvuka. Admiral Seward je izvadio konzolu iz dž epa i jedva primjetno raširio oči. »Samo nastavite«, rekao je kimnuvš i Turneru. »Poruč nič e Carpenter, dođite.« »Da, gospodine«, odgovorio je Jamie i krenuo za Direktorom kroz hermetič ka vrata. Kad su obojica iziš la i stala pored dizala, Seward je pružio konzolu Jamieju. »Pročitaj«, rekao mu je. Jamie je primio konzolu, pritisnuo gumb za paljenje i gledao kako se zaslon ispunjava. Počeo je čitati tekst. OD: Ellis, Christian (NS303, 47-J) ZA: Seward, Henry (NS303, 27-A) Trag osobe za koju se sumnja da je pukovnik Frankenstein je jasan i potvrđen do Pariza. Prilož ene izjave svjedoka. Posljednji put viđen prije č etiri tjedna (Badnjak) u katedrali Notre Dame. Dokazi upuć uju da je bio u druš tvu Jean-Luca Latoura (V/A2/87), vampira 2.prioritetne razine. Daljna istraga i pokuš aji lokacije Latoura bezuspješni. Trag više ne vrijedi. Šaljem zahtjev za povratak u bazu. Jamie je dva puta proč itao poruku. Zelio je biti siguran da ga oč i ne varaju.


»Vraćaju se kući«, upitao je. »To je to? Odustaju?« »Njihova istraga je zaključ ena, Jamie«, odgovorio je admiral Seward. »Traž io sam od njih da utvrde je li pukovnik Frankenstein još živ. Nisu uspjeli.« »Oč igledno je da je još uvijek ž iv«, rekao je Jamie. »Zar nije očigledno?« Seward je muč no uzdahnuo. »I ja ž elim da je ž iv, Jamie. Doista ž elim. Ali ekipa za istraž ivanje terena se vrać a kuć i. Obavili su svoj posao i udovoljio sam njihovu zahtjevu.« »A što je s ovim vampirom?« upitao je Jamie. »S ovim Latourom?« Seward je uzeo konzolu iz Jamiejevih ruku, pritisnuo niz tipaka i vratio je Jamieju koji je pročitao spis na zaslonu. Ime subjekta: LATOUR; JEAN-LUC Vrsta: VAMPIR Prioritetna razina: A2 Povezane osobe: VALERIANO; DANTE FRANKENSTEIN; VICTOR Posljednji put viđen: 18/5/2002 Lokacija: PARIZ (ŠIRE PODRUČJE) BILJEŠKE: • Jedan od najstarijih vampira u Parizu, moguće i u Francuskoj • Vjerojatno pretvoren otprilike 1900. godine, od nepoznatog vampira • Kreć e se u područ jima Saint-Germain-des-Pres, Marais i Rive Gauche • Cesto viđen u druš tvu umjetnika, pisaca i ostalih poznatih kulturnih figura • Ubija zbog preživljavanja i zadovoljstva, bez diskriminacije Jamie je donio odluku. Nije uopć e morao razmiš ljati i moguć e posljedice mu č ak nisu ni pale na pamet. Radilo se o jednom od onih oslobađajuć ih trenutaka kad jednostavno znaš što trebaš poduzeti. »Idem ga pronać i u Pariz, gospodine«, rekao je. »Doista se nadam da ćete mi dopustiti, ali idem u svakom slučaju.« Pripremio se na eksploziju bijesa, ali nije je bilo. Admiral Seward je gledao u njega očima punim suosjećanja, čak i divljenja.


»Imaš dopuštenje«, rekao mu je. Jamie se morao oduprijeti porivu da se baci na admirala Sewarda i zagrli tog osijedjelog, umornog čovjeka. »Hvala vam, gospodine«, rekao je. »Od srca vam hvala.« Seward je kimnuo. »Skupi ekipu od pet operativaca s aktivnog popisa«, rekao je. »Zatim dođi k meni po ovlaš tenje i ne odlazi bez mog dopuštenja. Jesi li shvatio?« »Da, gospodine«, rekao je Jamie. »Odmah krećem.« »U redu«, rekao je Direktor. »Pobrini se za to. Otpust.« Direktor je krenuo prema hermetič kim vratima i proš ao kroz prva. Dok su se polako zatvarala, okrenuo se i pogledao Jamieja kao da mu ž eli reć i još nešto. Vrata su se zatvorila uz glasan udarac i Direktor je nestao. Jamie je kratko gledao za njim, a zatim se okrenuo i priš ao dizalu. Uš ao je u metalnu kutiju i izvadio svoju konzolu iz dž epa. Dok ga je dizalo nosilo na razinu 0, brzo je otipkao poruku i poslao je svakom operativcu s aktivnog popisa. AKTIVNIP OPIS/DOBROVOLJNA_ OP_INO/SASTANAK OC/ASAP Vrata dizala su se otvorila i Jamie je krenuo u Operativni centar pitajući se tko će se prvi pojaviti. Bila je to Angela Darcy, a Jack Williams je doš ao manje od minutu nakon nje. Lijepa i smrtonosna bivš a š pijunka uš la je u operativni centar kao da ide u nedjeljnu š etnju, nasmiješ ila se Jamieju i sjela za jedan od stolova. Kimnuo joj je i htio je pozdraviti taman kad je Jack Williams ušao u prostoriju. »Doš ao sam č im sam vidio poruku«, rekao je malč ice zadihano. »Što se događa?« »Prič ekajmo da vidimo tko ć e još doć i«, odgovorio je Jamie š iroko se smiješ eć i. Bio je oduš evljen š to vidi dvoje operativaca koje je najviše poštovao u cijelom Odjelu 19. »Tad ću vam sve reći.« »U redu«, rekao je Jack i sjeo pored Angele. Nasmiješ ila se svom vođi tima i počeli su razgovarati dok je Jamie gledao u vrata. Larissa je doš la sljedeć a, brzo je uletjela u prostoriju sa zabrinutim izrazom lica i spustila se na tlo č im je vidjela Jacka i Angelu. Priš la je


Jamieju i rekla mu na uho: »Kakva je ovo hitna situacija?« Dah joj je bio vreo, a glas priguš en. »Doš la sam š to sam brž e mogla.« »Frankenstein«, šapnuo joj je. »Pronaći ću ga.« »Onda ja idem s tobom«, rekla je čvrsto. Nasmiješio joj se izvinuvši usnice više od boli, nego od sreće. »Vidjet ć emo«, rekao je. »Sjedni sada. Prič ekat ć u još pet minuta da vidim hoće li još itko doći.« Zabrinuto ga je pogledala, no napravila je kako je rekao. Preš la je veliku polukruž nu prostoriju i sjela pored Angele i Jacka. Nakon trenutka hladnoć e Angela ju je pozdravila i uključ ila u razgovor. Vrata su se ponovno otvorila i uš lo je dvoje operativaca koje Jamie nije baš poznavao. Prva je bila ž ena u ranim dvadesetima po imenu Claire Lock, bivš a snajperistica pri elitnoj jedinici londonske policije S015. Jamie je nekoliko puta razgovarao s njom u č asnič koj blagovaonici. Iza nje je uš ao visok, naoč it muš karac u kasnim dvadesetima. Jamie je već znao da se zove Dominique Saint-Jacques. Mirni, tamnoputi Francuz bio je legionar prije nego š to ga je unovač ila Crna svjetlost. Bio je to poprilič no dobar ulov jer su vojnici s europskog kopna obič no odlazili u FTB, njemač ku varijantu Odjela 19. Ali Dominiqueov djed je bio Englez i zbog toga je odluč io doć i u Crnu svjetlost. Dao im je mnogo razloga za zahvalnost tom hiru povijesti. Admiral Seward je jednom rekao Jamieju da Dominiquea smatra jako dobrim operativcem. Cinjenica da govori francuski je Jamieju samo pomogla u odluci. On je broj jedan, pomislio je Jamie. Nema sumnje. On je de initivno broj jedan. Moram odabrati još troje. Vrata su se ponovno otvorila. Uš li su Kate i Shaun Turner. Kate se nasmiješ ila Jamieju, ne baš uvjerljivo. Cinila se jako zabrinutom. Shaun mu je kimnuo, kao i Jamie njemu. Sjeli su s drugima i nastavili razgovarati dok je Jamie pogledavao na sat. Poslao sam poruku prije deset minuta, pomislio je. Ne mogu još puno čekati. Prisilio se da prič eka još pet minuta prije nego š to je zaključ ao vrata Operativnog centra i obratio se sedmorici operativaca koji su se odazvali na njegov poziv. »Ovaj sastanak se odnosi na operaciju prve prioritetne razine«,


rekao je. »Svi znate š to to znač i. Ono š to ć u vam reć i ne smije napustiti ovu prostoriju. Mož ete pretpostaviti da svatko tko treba znati neš to o tome, već zna dovoljno. Jasno?« Glave su kimale i čulo se mrmljanje odobravanja. »Dobro«, započ eo je Jamie. »Juč er je admiral Seward poslao ekipu za istraž ivanje terena na sjeveroistoč nu obalu s jednim jedinim ciljem; utvrditi je li pukovnik Frankenstein još živ.« Larissa i Kate su zinule od iznenađenja i odmah se pogledale. Jack Williams je raskolač io oč i kao i Claire Lock. Dominique Saint-Jacques se nasmiješ io Jamieju dok su Angela Darcy i Shaun Turner hladno gledali naprijed. »Znam š to mislite«, rekao je Jamie. »Zaš to sada? Ekipa je krenula tragom tijela pronađenog u spilji na jednoj plaž i u mjestu Bamburgh, u Northumberlandu. Poslije je potvrđeno da se radi o tijelu likantropa nasukanome manje od dvadeset kilometara od otoka Lindisfarne.« »Bože mili«, šapnula je Kate. »Je li to ... ?« »Mislimo da je«, rekao je Jamie. »Za vas koji niste bili tamo ili niste proč itali izvješ taje, Frankenstein je poginuo tijekom borbe s vukodlakom odanim Alexandruu Rusmanovu, barem se tako mislilo. Vukodlak je pao s litice zajedno s njim. Nasukano tijelo imalo je slomljen vrat i tragove ljudskih prstiju na grlu. Poginuo je prilikom pada niz liticu zajedno s Frankensteinom.« »Cekaj malo«, rekao je Jack Williams. »Ako je pukovnik Frankenstein živ, zašto nas nije kontaktirao?« »Ne znam, Jack«, odgovorio je Jamie. »Ne znam niti je li još ž iv. Ekipa s terena je slijedila prič e svjedoka o č ovjeku koji odgovara njegovu opisu iz malog ribarskog mjesta u sjevernoj Njemač koj, gdje svjedoci tvrde da je dotič ni č ovjek siš ao s jednog od brodova koji plove Sjevernim morem te krenuo za Pariz gdje trag prestaje. Posljednje potvrđeno viđenje ove osobe bilo je na Badnjak.« »Kakav je plan?« upitala je Angela odmjerenim glasom profesionalca. »Direktor me ovlastio da povedem ekipu u Pariz i istraž im moguć u lokaciju ove osobe. Vodit ć u istragu pod pretpostavkom da je č ovjek kojeg traž imo doista bojnik Frankenstein te da je u poprilič noj opasnosti zbog vampira u č ijem je druš tvu viđen, dotič nog Latoura, vampira druge prioritetne razine. Prvi cilj nam je da ga pronađemo i


dovedemo kuć i. Sve ostalo je sekundarno. Ako to ne lež i nekome od vas, onda zahvaljujem š to ste me sasluš ali i ne ljutim se. Znate gdje su vam vrata.« Znao je da riskira time š to otkriva vlastiti interes u ovoj misiji te zaključ ak koji je već donio i to bez dovoljno dokaza. Neć e se uvrijediti ako netko od operativaca baš ne ž eli dobrovoljno ulaziti u neš to š to je zapravo Jamiejev osobni križ arski rat, no ne bi mogao traž iti od njih da riskiraju živote bez da im objasni sve što je na stvari. Nitko se nije pomaknuo. Jamie je dugo č ekao i naposljetku uzdahnuo. »Hvala vam«, rekao je od srca. »Siguran sam da vam ne trebam prič ati o mome odnosu s pukovnikom Frankensteinom niti o okolnostima koje su dovele do njegove smrti. Meni je to sve jednostavno: ako je ž iv, idem po njega. Nije me briga ako pritom budem morao uništiti sve vampire u Francuskoj. Jesam li jasan?« Opet su svi mrmljali svoja odobravanja i Jamie je osjetio kako mu hrabrost ispunjava srce dok je gledao sedam lica koja su hladnokrvno gledala njega. Ušao bih u vatru sa svakim od njih, pomislio je. Ne bi mi uopće bilo teško. »Trebam ekipu od pet ljudi«, rekao je Jamie i osjetio ubod krivnje dok se sedam operativaca pogledavalo. »Zao mi je š to je tako, ali nisam znao koliko ljudi ć e se pojaviti jer ionako nas je trenutač no premalo. Nema ničega osobnog u mojoj odluci, želim da to svi znate.« Vidio je da se Larissa i Kate smiješ e i zaboljelo ga je srce zbog onoga š to ć e napraviti. One su smatrale da ć e se ekipa sastojati od njih dvije i još dvoje operativaca. Nije ih krivio š to tako misle, ali one nisu mogle razumjeti bijes koji je gorio u njemu dok je razmiš ljao o moguć nosti da vrati Frankensteina kuć i i nije ž elio da one budu s njim ako stvari u Parizu krenu protivno očekivanjima. »Dominique, bio bih zahvalan ako bi bio drugi č lan moje ekipe«, rekao je. »Što kažeš?« Vidio je da su se Kate i Larissa na sekundu prestale smiješ iti kad je visoki Francuz skoč io na noge i pridruž io se Jamieju. Primio je njegovu ispruženu ruku. »Idem s tobom«, rekao je. »Dovedimo ga kući.« »Hvala ti«, rekao je Jamie. »Cijenim to.«


Dominique je kimnuo i stao pored Jamieja koji je gledao preostale operativce. »Bi li nam se pridruž io, Jack?« upitao je Jamie. »Bilo bi mi drago kad bi pristao.« Jack je odmah skočio na noge i pružio prijatelju ruku. Jamiejevo lice je prijetilo da ć e se razvuć i u pravi dječ ji osmijeh, no suspregnuo se. »Živio, Jamie«, rekao je Jack tiho i stao pored Dominiquea. Jamie je pogledao preostalih petero operativaca i osjetio kako mu se lice ž ari. Angela ga je znatiž eljno gledala, kao da je viš e zanima š to ć e on sada napraviti, nego hoć e li odabrati nju. Claire Lock ga je odmjereno gledala i Jamieju se č inilo da u njezinim oč ima vidi ohrabrenje ili ga je samo želio vidjeti. Shaun Turner mu je otvoreno dobacivao ljutite poglede. Cinilo se kao da je već davno zaboravio njihov razgovor u hodniku. Kate i Larissa su ga gledale blijedih lica, kao da su tek sad pomislile da možda neće biti odabrane. Nemoj nam to raditi, kao da su mu govorile. Molimo te, ne ovako. »Claire«, rekao je Jamie. »Stvarno bi mi dobro došla tvoja pomoć.« Bivš a snajperistica ga je obasjala predivnim osmjehom i ustala na noge. »Imaš moju pomoć «, rekla je i č vrsto mu stisnula ruku prije nego što se pridružila drugima. Okrenuo se preostaloj č etvorici operativaca; gledala su ga tri ljutita lica i jedno ravnodušno. Hajde, govorio je sam sebi. Završi to već jednom. »Angela«, rekao je. Cuo je Larissin kratki iznenađeni uzdah i vidio kako Kate pokriva usta rukom. U oč ima svojih dviju najboljih prijateljica je vidio razoč aranje zbog izdaje, a oč i Shauna Turnera su sijevale od ljutnje. »Angela. Što kažeš?« »Kažem da, gospodine«, rekla je i polako ustala sa stolca. Prišla mu je i naslonila se tako blizu da je osjetio njezin topli dah na svojoj kož i. »Upravo si samome sebi jako otežao život. Znaš to, je li tako?« »Znam«, odgovorio je Jamie jedva čujno. »Znam, vjeruj mi.« Odmaknula se i uputila mu onakav osmijeh kakav već ina muš karaca sanja da ć e jednog dana dobiti od prekrasne djevojke te se pridruž ila ostatku ekipe. Jamie se okrenuo odabranima koji su odmah stali u miran stav.


»Sastanak za oruž je i taktiku za petnaest minuta u hangaru«, rekao je. »Želim pripravno vozilo za sat vremena. Otpust.« Četvoro operativaca brzo je izišlo iz prostorije. Duboko je udahnuo i okrenuo se trima operativcima koji nisu bili odabrani. »Koji je to vrag bio?« siktao je Shaun Taylor. »Rekao si mi da je sve u redu, da Wallsend viš e nije bitan pa mi onda napraviš neš to ovakvo?« »Shaun ... « »Ja sam najbolji operativac u ovoj prostoriji«, siktao je Shaun ne primijetivš i ili se ne obaziruć i na povrijeđeni izraz Kateina lica. »Ja sam duplo bolji operativac od tebe, razmaž eno malo govno. Misliš da zbog svog prezimena imaš pravo ponaš ati se na ovaj nač in? Kvragu i ti i tvoje prezime.« Turner je jurnuo iz sjedala kao da će naletjeti na Jamieja. Nije stigao. Larissa se digla sa stolca prebrzo za ljudske oč i i stala između njih dvojice još prije nego š to je Shaun uspio napeti miš ić e. Oč i su joj sijevnule crveno, a očnjaci izbili na vidjelo. »Da se nisi usudio, Shaun«, rež ala je. »Sjedni tamo pored Kate kao dobar dečko.« Ruž an, goli bijes se prolio Shaunovim licem, ali napravio je kako mu je naredila. Koliko god da je imao samopouzdanja, š to je u već ini sluč ajeva bilo i opravdano, znao je da se ne mož e mjeriti s vampiricom. Larissa ga je bez imalo muke mogla ubiti jednom rukom. Sjeo je natrag na stolac. Kate je pruž ila ruku za njim, no odgurnuo ju je. Izraz njezina lica je Jamieju skoro slomio srce. Cuo je Larissu kako reži i ponovno pogledao u nju, crvenooku i bijesnu. »Nakon svega š to smo proš li zajedno«, rež ala je. »Nakon svega š to smo si rekli ti, Kate i ja. Kako si mogao?« »Zao mi je«, rekao je Jamie. »Znaš da bih najradije uza se imao vas dvije.« Nagnuo se iza Larisse i pogledao Kate koja ga je gledala s neprikrivenom boli u oč ima. »Morate mi vjerovati da je tako. Ali ne ž elim da idete u ovu misiju. Mislio sam sve š to sam rekao. Ako je on još uvijek ž iv, ne postoji niš ta ni ž ivo ni mrtvo š to ć e me spriječ iti da ga vratim kuć i. Ne ž elim vas dvije stavljati u takvu poziciju. Ako tamo krene po zlu, a oč ekujem da hoć e, ž elim znati da ć ete se vas dvije pobrinuti jedna za drugu. Želim znati da ste na sigurnome.«


Kasnije, kad se praš ina slegla, Jamie bi dao sve da se mož e vratiti natrag u vrijeme i pažljivije odabrati riječi. Ali bilo je prekasno. »Shaun, isto vrijedi i za tebe«, nastavio je. »Ako se meni neš to dogodi, ž elim znati da si ti uz Kate. To mi je važ nije nego č injenica da me ti sada mož da mrziš . Zao mi je, ali tako je. Ne oč ekujem razumijevanje od tebe.« Ljutnja se polako poč ela osipati s Turnerovog lica. Duboka crvena boja je polako postala ruž ič asta. Ustao je sa stolca i ukoč eno krenuo prema vratima. Kad je proš ao pored Jamieja, zastao je i zagledao se u njega pogledom punim nečega što je najviše nalikovalo sažaljenju. »Griješ iš «, tiho mu je rekao. »Mislim da to sada ne shvać aš , ali shvatit ćeš. To ti obećavam.« Tad je izišao iz prostorije. Kate je unezvijereno gledala čas u vrata, čas u Jamieja. »Idi za njim«, rekao joj je. »Nije ljut na tebe. Doista mi je ž ao, Kate. Jednostavno ne mogu podnijeti pomisao da ti se neš to dogodi zbog mene ili zbog neč ega š to ja moram napraviti. Nadam se da ć eš mi jednog dana oprostiti.« Kate je izgledala sasvim ojađeno prije nego š to je iziš la iz prostorije i krenula za Shaunom ostavivši Larissu i Jamieja same. »Znam da misliš kako me š titiš «, rekla je gledajuć i ga crvenim oč ima punim njež nosti. »Ali nije tako. Samo me vrijeđaš . Mislim da duboko u sebi i ti to znaš.« »Žao mi je«, rekao je. »Stvarno mi je žao. Jednostavno moram znati da ć eš biti ovdje kad se vratim, š to god da se dogodi. Moram se osloniti na to.« Larissa je uzdahnula i crvenilo je nestalo iz njezinih oč iju kao da nikada nije ni bilo tamo. »Bit ć u ovdje«, rekla je tiho. »Znaš da ć u biti ovdje. Idi i radi ono što moraš.« Jamie se nagnuo i poljubio je š to je snaž nije mogao. Larisa nekoliko sekundi nije odgovarala na poljubac, no zatim se prepustila. Razdvojila je usnice i odgovorila mu jednako tako. »Hvala ti«, rekao je Jamie prekinuvš i poljubac. Dvije riječ i su mu vrištale u glavi, no ušutkao ih je, barem za sada. »Što ćeš sada?« upitala je. »Što je sljedeće?« »Idem kod Sewarda po inalnu autorizaciju«, rekao je Jamie.


»Nakon toga letimo u Pariz i poč injem uniš tavati vampire dok mi netko ne kaže nešto korisno. Nakon toga, ne znam.« »U redu«, rekla je Larissa. »Idi.« Jamie se nagnuo i opet je poljubio, brzo i snaž no, s puno strasti. Tad se odmaknuo od nje i u nekoliko koraka preš ao prostoriju. Kad je primio kvaku, Larissa ga je zazvala i okrenuo se njoj. »Vrati mi se, Jamie«, nježno je rekla. »Može?« »Hoću«, rekao je. »Računaj na to.«


42. POTRAGA ZA VIZIJOM, ČETVRTI DIO LINCOLN COUNTY, NEVADA, SAD Julian Carpenter, č ovjek koji se nekada nazivao Robert Smith, pio je vodu iz č aš e koju mu je donijela konobarica. Več era je stajala netaknuta pred njim. Hamburger je dobro izgledao, ali shvatio je da nema apetita č im je stigao na njegov stol. Zeludac mu se prevrtao pri pomisli na ono što mora učiniti. Potraga na koju je krenuo prije viš e od godinu dana, potraga koja je obuzimala sve njegove misli otkad je neprimijeć en pristao u luku u Newarku sa samo jednom torbom preko ramena, odjednom je postala nebitna nakon vizije koju je podijelio s č ovjekom kojeg je traž io sve ovo vrijeme. Njegova ž elja da pronađe lijek za vampirizam, lijek koji bi vratio ž ivot njegove supruge u normalu, podarila mu je usredotoč enost na koju se poč eo oslanjati. Nije dopuš tao da mu iš ta drugo postane bitno. I tako već cijelu vječnost. Sporadič ne informacije koje je prikupljao od još uvijek odanih prijatelja u ostalim Odjelima po cijelome svijetu koristeć i se starim tajnim imenima, starim tajnim lokacijama i odavno zaboravljenim straž njim vratima, odale su mu da je njegov sin na sigurnome, ili barem toliko siguran koliko mož e biti osoba koja je uniš tila drugog najstarijeg vampira na svijetu. No, barem je bio unutar Crne svjetlosti i Julian je bio siguran da će se Henry Seward pobrinuti za njega. I za Marie, mislio je. Znam da će se pobrinuti za oboje. Bio je u Savanni kad je č uo kako je Jamie trijum irao na Lindisfarneu. Prvi put otkako ga je svijet poč eo smatrati mrtvim, Julian Carpenter se napio. Napio se toliko da nije znao za sebe. Srce mu je lupalo od ponosa i olakš anja, najviš e na svijetu je ž elio reć i svima tko je i otić i kuć i. Prisilio se da ostane gdje jest, no bilo je doista gusto. Znao je da su otkrili kako je Thomas Morris izdajnik Crne svjetlosti i da mu je on smjestio zlodjela koja nikada nije poč inio. Ali ostavio je prijatelje i obitelj u uvjerenju da je mrtav i nije mogao znati kako ć e


Odjel 19 reagirati kada se opet pojavi. Zelio je otić i kuć i, ali nije ž elio riskirati da bude nepoželjan, barem ne dok ne pronađe ono što traži. Viš e ga nije bilo briga hoć e li se otkriti i kakve ć e to posljedice imati. Vizija u spilji ga je potresla do srž i i muč ila ga je velika tjeskoba zbog Jamieja. Zelio se uvjeriti da je dobro prije nego š to nastavi traž iti lijek. Sreć om, oba puta su vodila u istom smjeru, manje od pedeset kilometara od mjesta gdje se nalazio. Sjedio je za stolom malenog restorana suvenirnice koji se brinuo za turiste koji su zaš li ovoliko duboko u nevadsku pustinju privuč eni blizinom malenog gradić a Rachela, Svetom Gralu američ kih ufologa, tajnoj zrakoplovnoj bazi u srcu White Sandsa koja je ostatku svijeta bila poznata kao Područje 51. Baza je bila izgrađena na velikoj slanoj ravnici jezera Groom gdje su zrač ne snage Sjedinjenih Drž ava razvile i testirale š pijunski zrakoplov U2, SR-71 Blackbird, bespilotnu letjelicu F-117A i ostale crne projekte, provedene daleko od oč iju američ ke javnosti i svih ostalih osim najviš eg sloja američ ke vlade. Pobornici teorija zavjere smatrali su da se ovdje č uvaju ostaci svemirskog broda koji se sruš io u Roswellu u Novom Meksiku 1947. godine te da se ovdje prouč avaju i ugrađuju u neku č udnovatu, uglatu letjelicu koja se redovito mož e vidjeti na noćnom nebu iznad baze. U separeu iza Julianovog dva su tinejdž era raspravljala na temu Područ ja 51, a njihovi adolescentski glasovi odzvanjali su od laž ne hrabrosti i prigušenog opreza. »Groom je samo za turiste«, rekao je tinejdž er koji je sjedio iza Juliana. Bljedunjav dječ ak s aknama na licu mogao je imati oko sedamnaest godina. Duga kosa mu je virila iz vunene kape i padala preko ramena. Bio je odjeven u crnu majicu s natpisom Želim vjerovati iz nekad vrlo popularne TV serije. »Prava akcija je na jezeru Papoose. U postrojenjima S-4. Oni su iskopali bazu u planinama, stotinu katova pod zemljom. Tamo čuvaju Marsovce.« Drugi tinejdž er, iste dobi, no viš estruke mase i zapremine koju je pokrivala velika crvena majica s kapuljačom, samo se mrštio. »Kaž eš da dolje drž e ž ive Marsovce«, upitao je. »Covječ e, Roswell ti je bio prije šezdeset i pet godina.« Prvi tinejdž er je prevrnuo oč ima na tako glupo pitanje i uzdahnuo. »Pogreš no si postavljaš stvari. Sasvim pogreš no. Prvo, nemaš pojma


koliko dugo Marsovci ž ive. Misliš da su kao mi, a nisu. U tome je bit, je l' tako? Znaš li ti prosječ nu ž ivotnu dob na Zeta Reticuliju? Ja ne znam. Nitko ne zna. Drugo, zaboravljaš na kriokonzervaciju, stari. Marsovci koji su se slupali u Roswellu su bili ozlijeđeni, je l' tako?« »Jest.« »Te ozlijeđene je vlada zamrznula dok vrš i pokuse na mrtvima i ž ivima da shvati kako funkcioniraju. Onda ć e odmrznuti ove ozlijeđene i izliječiti ih. Tako ti radi kriokonzervacija.« »Misliš ono što su napravili kolonijalinim marincima u Alienu?« »Tako je.« »I Fryju u Futurami?« »Shvatio si.« »I Waltu Disneyu?« »Ma daj ušuti, Jonny. Jedi taj hamburger i šuti.« Julian se odjednom raž alostio. Jamie je otprilike imao jednako godina kao ta dvojica koji se svađaju i Julian se pitao ima li njegov sin nekog prijatelja s kojim se svađa na tako prijateljski nač in. Dvije godine su kao cijeli ž ivot kad se radi o tinejdž erima. Svake noć i mijenjaju osobnost i Julian je umirao od straha da kad ponovno vidi sina, jer je morao vjerovati da hoće, da ga neće moći prepoznati. Otjerao je Jamieja iz svog mozga. Iako se spremao napraviti neš to sasvim ludo i opasno za svoga sina, nije si smio dozvoliti da previš e misli na njega. Trebao mu je bistar um i oš tri instinkti ako misli prež ivjeti sljedeć ih nekoliko sati. Umjesto toga je razmiš ljao o razgovoru dvojice tinejdžera i dozvolio si osmijeh. Nemaju pojma koliko su u pravu, pomislio je. U krivu su što se tiče onoga što je dolje, očigledno, ali u pravu su za jezero Papoose. Tamo je prava akcija. Julian je platio svoju več eru i iziš ao iz restorana. Već je bilo kasno popodne i nebo je na zapadu već polagano poprimalo boje več eri. Blijedocrveni prsti su ostavljali svoj trag u nebu nad dalekim planinama. Sjeo je u svoj dž ip i izaš ao s parkirališ ta ostavivš i oblak praš ine za sobom. Trideset minuta kasnije vozio je na jug cestom uz jezero Groom prema kraju svoje duge potrage. ≡


Julian Carpenter je zaustavio dž ip ispred znakova upozorenja koji su obiljež avali ulaz u pokusni centar zrač nih snaga (Odjeljak 3), komad zrakoplovne piste i skup malih građevina koje je ostatak svijeta poznavao kao Područje 51. Polako je krenuo prašnjavim putem koji je vodio do baze pazeći na kamionete pješ čane boje koji su patrolirali zabranjenim područ jem, č ekajuć i crvene i bijele znakove koji su odvajali svač iju Ameriku od Vladine Amerike. Stajali su pred njim, jednostavni crveni tekst na bijelom metalu i upozoravali ga da ć e se korak dalje smatrati federalnim prekrš ajem, takvim koji se smije spriječ iti uporabom smrtonosne sile. Ogledao se lijevo i desno po praznom pustinjskom krajoliku primjeć ujuć i crne nadzorne kamere na metalnim stupovima te senzore i skenere preruš ene u drveć e i kamenje. Bili su nevidljivi nekome tko ne zna što traži, a Julian je znao. Dok je sjedio u dž ipu pokuš avajuć i se sabrati, jedan od kamioneta boje pijeska polako je iziš ao na greben iznad njega. Njegovi vozač i odjeveni u pustinjsku kamu laž u s crnim naoč alama na licima nisu se micali, ali Julian je znao da čekaju hoće li on krenuti dalje. Naranč asti stupovi koji su obiljež avali područ je baze stajali su pet metara ispred njega, ali dosta š iroko razmaknuti, tako da su se mnogi ufolozi iznenadili uhić enju zbog neovlaš tena ulaska. Bilo je teš ko toč no utvrditi gdje se nalaziš zbog varljivosti pustinjskog krajolika, a GPS je u divljinama Nevade bio blago rečeno nepouzdan. To je to. Četrdeset i pet sekundi. Misli na svoju obitelj. Julian je duboko udahnuo i snaž no stisnuo gas svoga dž ipa. Maleni automobil je skoč io naprijed prema slijepoj okuci koja je š titila ostatak ceste od znatiželjnih očiju ubrzavajući cijelo vrijeme i podižući prašinu. Kamionet je istog trena ož ivio i nestao iz vida kad se survao niz greben prema cesti. Julian je stisnuo još jač e. Znao je da je to ključ ni trenutak koji ć e odluč iti o uspjehu ili propasti njegova plana. Ako se kamionet pojavi na putu ispred njega, gotovo je. Ako ostane iza, onda još uvijek ima šanse. Okrenuo je volan nadesno i proklizao preko stjenovitog grebena koji je zaklanjao pogled ufolozima koji su se sakrivali na sigurnoj strani naranč astih stupova, uz usku dolinu. Zidovi strmog stijenja


uzdizali su se s obje strane praš njave ceste, i Julian je odmah vidio oblak prašine iza kamioneta koji je jurio da mu prepriječi put. Navalio je na motor svoga dž ipa siš uć i iz njega i zadnju kapljicu snage i maleni automobil ga je posluš ao posljednji put. Jurnuo je naprijed prož diruć i praš inu pod sobom. Julian je grč evito stiskao volan dajuć i sve od sebe da ga usmjeri ravno. Jurio je dolinom, gledajuć i č as naprijed, č as u kamionet tik iza sebe i č im je dosegnuo drugo skretanje za koje je znao da vodi na vratnice, shvatio je da ć e ga pobijediti za dlaku. Julian je trijumfalno urliknuo glasom jač im od motora i zavijajuć ih guma. Proš ao je pored kamioneta. Dok je brzao prema posljednjem skretanju u samoubilač koj brzini, vidio je još jednu svijetlu priliku kako se spušta na cestu i nestaje u oblaku prašine. Odjednom se našao na skretanju. Prebrzo prebrzo prebrzo Julian je nagazio na koč nicu i gume dž ipa su cviljele protestirajuć i zbog odbacivanja brzine. Ponovno je nagazio gas i osjetio kako se straž nja strana automobila neumoljivo zanosi prema stijenama uz rub ceste te je svom snagom okrenuo volan ulijevo. Automobil se zamalo prevrnuo na sredini krivine prebacivš i tež inu na desnu stranu i Julian je na trenutak bio siguran da ć e se zakotrljati i udariti u stijenje nadomak cilja. Ali nije se prevrnuo. Gume su zaš kripale i zakopale se u praš inu taman dovoljno da prionu uz cestu. Dž ip je doš ao k sebi, izravnao se i jurnuo prema niskome zdanju koje je stajalo pred njim. Straž arsko mjesto skriveno č ak i od najoš trijih pogleda, bilo je ukopano u pijesak pored dugač ke crveno-bijele barijere koja je pokrivala put cijelom š irinom. Dok je Julian jurio prema njemu i dalje jasno vidjevši kamionet boje pijeska u svom retrovizoru, primijetio je i tamnu siluetu nekog č ovjeka kako skač e sa svoga stola i juri prema cesti. Nagazio je na koč nice dvadeset metara ispred barijere i dž ip se zaustavio uz cvilež i negodovanje. Julian je otvorio vrata, iskoč io iz automobila i odmah digao ruke u zrak kad se kamionet zaustavio iza njega i tamna prilika istrč ala iz straž arskog mjesta. Praš ina se podigla oko dvojice koja su iskoč ila iz kamioneta uperivš i svoje Ml6-ice u njega. Trč ali su prema njemu, no č uvar je stigao prvi i zaustavio se č etiri metra od Juliana drž eć i ga na


odstojanju ogromnim karabinom M4, vičući nešto u prašinu. »Dolje na ... « »Kod F-357-X«, vikao je Julian, č ak i kroz praš inu primijetivš i kako se čuvaru šire oči. »Morate me odvesti generalu Allenu. Odmah.« Dvojica muš karaca iz kamioneta su priš la Julianu i zavrnula mu ruke iza leđa. Nagnuo se naprijed jer ga je prisilio pritisak na ramenima, no č uvar im je doviknuo da ga puste i pritisak je nestao. Uspravio se i pogledao dvojicu koja su ga gonila niz cestu. Stajali su mirno, zbunjenih lica, oč iju skrivenih re lektirajuć im sunč anim naočalama. Plaćeno osiguranje, pomislio je Julian. Hvala Bogu pa znaju što je to zapovjedni lanac. Cuvar koji je i dalje upirao M4 karabin u Juliana, nosio je tamnoplavu uniformu zrač nih snaga Sjedinjenih Drž ava ukraš enu zlatnom oznakom kapetanskog čina. Gledao je dvojicu i vikao na njih. »Vratite se u svoje vozilo«, vikao je. »Vratite se u svoju postaju i zaboravite da se ovo ikad dogodilo!« Dvojica č uvara su zurila u njega, kratko kimnula s ljutnjom i stidom na licu. Vratili su se u kamionet i uskoro otišli otkuda su i došli. »Hvala vam«, rekao je Julian. »Ja trebam ... « »Šuti«, naredio je čuvar držeći M4-icu uperenu u Julianovo srce. »Pomakneš li se, pucam. Je li jasno?« Julian je kimnuo drž eć i ruke ispred sebe u predaji. Cuvar je maknuo lijevu ruku s puš ke i izvadio radio iz pojasa. Puš ka nije niti zadrhtala kad je prinio radio uhu, palcem pritisnuo gumb i ponovio kod koji mu je dao Julian. Cula se statika i nerazgovijetan glas koji Julian nije mogao deš ifrirati usprkos istreniranom sluhu. Kad je glas utihnuo, kapetan je potvrdio da razumije i vratio radio za pojas. Ponovno je polož io lijevu ruku na puš ku i pogledao Juliana profesionalno hladnim pogledom. »Pokupit ć e te«, rekao je kapetan. »Ali upucat ć u te zbog jednog naglog pokreta, zato se pazi. Nije me briga tko si. Je li jasno?« Julian mu je rekao da jest. Dvojica muš karaca su stajala i zurila jedan u drugoga. Praš ina im se slijegala oko glež njeva dok su š utke č ekali. Uskoro su č uli buku motora još jednog vozila. Pješ čanosmeđi Humvee je stigao iza okuke i zaustavio se pred njima. Covjek u jednostavnoj crnoj uniformi koja nije re lektirala niti jako


pustinjsko sunce je iziš ao van. Sumnjič avo je pogledao Juliana, kao da misli da mu je netko priredio podvalu ponavljajuć i onaj kod. Naredio je č uvaru da odstupi i spusti oruž je. Cuvar je posluš ao, uputivš i Julianu pogled dubokog nepovjerenja prije nego što se vratio na svoje mjesto. »Dođite sa mnom, molim«, rekao je muš karac u crnoj uniformi i kimnuo prema Humveeju. Julian je krenuo naprijed bez riječ i i popeo se u vozilo. Provezli su se kroz barijeru među gole brež uljke koji su okruž ili zdanje. Motor Humveeja je rikao i ostavljao velike oblake praš ine iza sebe dok su vozili prema suhoj površ ini jezera Groom. Odjednom se otvorilo pred njima: skup visokih tornjeva, građevina i hangara koji su č inili eksperimentalnu bazu. Provezli su se pored nje bez zaustavljanja obilazeć i rub ogromne piste i slijedeć i pješ čani put oko planina do jezera Papoose. Veliki otvor u dnu brda pored jezera vodio je u tamni hangar izdubljen u drevnom stijenju, svjetlucavi polukrug od bijelog betona i srebrnog č elika. Zdanje koje su ufolozi š apć uć i zvali S-4 se nalazilo pod zemljom, osamnaest katova ispod pustinje. Glavni stož er Nacionalne Sigurnosne Divizije, američ ke inač ice Odjela 19, koje je 1930. osnovao Bertrand Willis. Humvee se zaustavio unutar hangara gdje ga je već č ekao visok i moć an pedesetogodiš njak. Bio je odjeven u istu crnu uniformu kao i vozač . Drž ao se č vrsto i uspravno kao rođeni vojnik. Jednom je rukom maknuo sijedu kosu sa sljepooč nica i č ekao da pridoš lica iziđe iz Humveeja. Julian je izišao van, nasmiješio se čovjeku i pružio mu ruku. Sjedokosi ju je maknuo u stranu i zagrlio Juliana č vrsto poput medvjeda. »Zdravo, Bobe«, rekao je Julian Carpenter. »Dugo se nismo vidjeli.« »Tu si u pravu«, rekao je general Robert Allen, direktor NS9. »Rekli su mi da si mrtav.« »Da, gospodine. To su mislili.« »Čini se da nisu bili u pravu.« »Da, gospodine. U mnogočemu.« General Alien je pustio Juliana, zakorač io unatrag i iznenađeno ga pogledao. »Jesi li to doista ti?« »Jesam, Bobe. Jesam.« »Vjerujem ti«, rekao je general Alien sa smiješ kom. »Hajde. Uđi


unutra.« Poveo je Juliana kroz hangar do straž njeg zida na kojem se propinjao američ ki grb s orlom. Ispod njega su bila vrata zaš tić ena skenerom za šarenice. Alien je spustio glavu prema skeneru i čekao da se upali zeleno autorizacijsko svjetlo. Otvorio je teš ka vrata i poveo Juliana kroz sivi hodnik s dizalom na drugom kraju. Dok su hodali, Julian se sjetio svog posljednjeg posjeta organizaciji NS9. Isuse, 1985. Osjećam se kao da je prošao cijeli život od tada. Uš li su u dizalo. General Alien je pritisnuo gumb i poč eli su se spuš tati. Slič nosti između Petlje i NS9 su bile nevjerojatne i bile su rezultat istraž ivač ke misije na koju je Stephen Holmwood poslao Juliana prije dvadeset godina. Amerikanci su netom bili dovrš ili svoje zdanje i Julian je bio zapanjen velič inom i implementacijom njihove vizije. Vratio se u Englesku s opš irnim preporukama po kojim se vrš ila renovacija zaslužna za današnji izgled Petlje. Dok se dizalo spuš talo, general Alien je dva puta letimič no pogledao Juliana prije nego što je progovorio. »Nikad nisam vjerovao u ono š to su govorili o tebi«, tiho je rekao. »O onome što su govorili da si uradio. Nikad im nisam vjerovao.« »U redu je«, rekao je Julian uputivš i generalu topao osmijeh. »Tom Morris mi ga je dobro smjestio. Crna svjetlost je ž alovala za Johnom i Georgeom. Ne krivim ih.« Dizalo se zaustavilo i otvorilo prema hodniku koji je bio gotovo istovjetan bloku ć elija u Petlji. Julian se okrenuo generalu Allenu lica crvenog od gnjeva. »Koji je ovo vrag, Bobe?« upitao je. »Moram te staviti u pritvor, Juliane«, odgovorio je njež no Alien. Ruku je gotovo neprimjetno prinio Glocku na svom opasač u. »Dok se ovo ne riješ i. Trebao bi biti mrtav, a evo doš ao si k meni ravno iz pustinje. Što bi ti napravio na mome mjestu?« Julanov bijes je jenjao. »U redu je«, rekao je. »Shvaćam.« Dvojica muš karaca su priš la sigurnosnim hermetič kim vratima, direktor NS9 je postavio pitanje koje je cijelo vrijeme htio postaviti. »One noći kad si umro, Juliane ... kako si ...?« Julian ga je prekinuo kad su stigli do teš kih metalnih vrata. »To ć e morati pričekati, Bobe. Žao mi je.« General Alien je kimnuo i rekao Julianu da prođe kroz hermetič ki


zatvorena vrata. Julian je posluš ao iako ga je spopao poznati osjeć aj klaustrofobije kad su se vrata zatvorila za njim i pustila zrak. Bilo mu je lakš e kad su se otvorila druga vrata i pustila ga naprijed. General Alien je došao trideset sekundi kasnije i zajedno su krenuli niz hodnik. »Treba mi jedna usluga, Bobe«, rekao je Julian. »Mož eš me zatvoriti, bit ć u miran i reć i ć u ti sve š to znam. Samo mi treba jedna usluga.« »Reci.« »Moraš razgovarati s Henryjem i pitati ga da mi dozvoli da vidim sina. Mislim da je u opasnosti.« »Jamie«, ponovio je Alien. »Kriste, vidio sam izvješ taj o uniš tenju Alexandrua Rusmanova. Nevjerojatno za malca njegove dobi. Sigurno si ponosan.« Izraz snažne ljubavi se prolio Julianovim licem. »Jesam.« General Alien ga je pogledao i stog se trena snuž dio. »O, Bož e«, rekao je. »Juliane - znaš li - « »Znam š to se dogodilo mojoj supruzi, Bobe. Ona je na sigurnome. Za sada. Jamie možda nije.« Stigli su do kraja hodnika, pored dugog niza praznih ć elija sa svjetlucavim ultraljubič astim zidovima. Alien je utipkao lozinku na vrata jednako neupadljiva kao i sva druga i otvorio ih. Julian je uš ao u ć eliju namijenjenu zatvorenicima koji nisu nadnaravni. Ovdje nije bilo ultra-ljubič astih barijera, samo debela, č vrsta zelena metalna vrata postavljena u betonske zidove. Alien je opet utipkao lozinku na brojč anik pored prve ć elije. Brava se otključ ala nakon niza zvukova i sama se otvorila. »Gdje si bio do sada, Juliane?« upitao je Alien gledajuć i izbliza u svog starog prijatelja. »Zaš to se nisi vratio nakon Lindisfarnea? Oslobodili su te svih optužaba.« »Nisam bio spreman ponovno postati operativac«, odgovorio je Julian. »I morao sam nešto obaviti.« »Što to?« Julian je uzdahnuo. »Pronać i lijek za Marie i za sve druge. Po cijeloj sam zemlji tražio Adama. Čuo si za legendu, je li tako?« »Da. Jedini izliječeni vampir.« »Toč no«, odgovorio je Julian. Nakon toga je dugo š utio. »Naš ao sam ga, Bobe.«


Alien se trgnuo. »Naš ao si ga?« sumnjič avo je upitao. »Kako to misliš? Hoćeš reći da je stvaran?« »Stvaran kao ti i ja«, odgovorio je Julian. »Zivi u kalifornijskoj pustinji, daleko od svega. Ne zna kako je izliječ en, ali izliječ en je. Znam i gdje, ako već ne znam kako.« »Gdje?« »Ovdje«, rekao je Julian. »Baš ovdje, Bobe.« General Alien se zbunio. »Kako misliš, ovdje? Mi nismo nikada ... « »To je bilo prije nego š to si ti postao direktor«, prekinuo ga je Julian. »Vjerojatno prije petnaest godina. Oteli su ga u San Franciscu i probudio se u visoko osiguranom laboratoriju negdje u pustinji. Je li ti poznato?« General Alien nije rekao niš ta pa je Julian nastavio. »Sjeć a se liječ nika, znanstvenika koji je vodio sve to. Bio je mladolik, ali sasvim sijed. Adam nije znao kako se zove.« Alien se trgnuo. »Znaš o kome govorim, je li tako?« upitao je Julian i general je kimnuo. »Tko je on, Bobe? I što ste mu to dopuštali da radi?« Nakon duge stanke general Alien je pogledao ravno u Juliana i počeo pričati. »Bilo je to u devedesetima. Hladni rat je prestao, Sovjetski Savez se raspao. Sve naš e rakete, sve orbitalne obrambene platforme su postale nepotrebne preko noć i. Po cijelom Kavkazu se pojavilo stotine bivš ih sovjetskih drž ava. Utapali smo se u novim informacijama, pokuš avali osmisliti nove strategije i taktiku. Svijet se sasvim promijenio. Naš neprijatelj je nestao, a zamijenio ga je kaos. Tad su do nas stigle glasine iz Polijarnija od naš eg douš nika u SPC-u. Navodno su vrš ili pokuse na vampirima, pokuš avali su izolirati genetsku nit koja uzrokuje takvo stanje.« »Pa š to«, rekao je Julian. »Abraham Van Helsing je na tome radio još prije stotinu godina pokušavajući pronaći lijek.« »Ne razumiješ «, rekao je Alien. »Nisu pokuš avali izliječ iti vampirizam, pokuš avali su od tog stanja napraviti oruž je. Stvoriti rasu supervojnika, sač uvati prednosti, ukloniti nedostatke. Stvoriti supervojnike otporne na ozljede i smrt.« »Pa ste i vi napravili istu stvar«, rekao je Julian. Bila je to izjava, ne


pitanje. General Alien je kimnuo. »Jeste li ikada uopće pitali SPC što pokušavaju?« »Ne. Zajednič ko zapovjedniš tvo je smatralo da i mi trebamo imati konja za utrku.« »To se događa kada imamo Zajednič ko zapovjedniš tvo. Oduvijek smo morali odgovarati prevelikom broju ljudi, Bobe.« »Dva najveć a svjetska kontinenta su pod naš om jurisdikcijom, Juliane. Ne mož eš si priuš titi da samo dvojica ili trojica znaju za Odjel 19 jer pokrivate samo mali dio Europe i prepustiti Nijemcima i Rusima da se bave prljavim poslovima.« Alien se nasmiješ io Julianu koji je uzvratio osmijeh. Ovo je bio već stari razgovor i osjećali su se uvježbano. »Onda, taj liječnik«, nastavio je Julian. »Otkuda je on došao?« »Zvao se Reynolds«, odgovorio je Alien. »Ne znam otkuda je doš ao, pojma nemam. Stigao nam je iz Pentagona, proš ao je sve provjere i bio je spreman za rad. Naravno, koristio se laž nim imenom. Jedan od mojih zaposlenih je mislio da se radi o jednom profesoru genetike s Harvarda koji je navodno umro prije nekoliko godina, ali nismo bili sigurni. Dobio sam naređenje da ga ostavim na miru pa sam to i uč inio. Nije mi bilo teš ko, da ti iskreno kaž em. Njegov laboratorij je bio ... obojica smo vidjeli stvari koje bismo najradije zaboravili, je li tako?« Julian je kimnuo. »Taj laboratorij je bio prestraš an. Prava visokotehnološ ka soba za muč enje. Puna genskih sekvencera, superrač unala, ekipa biologa, genetič ara, liječ nika, kirurga, ali nije bilo sumnje o č emu se tu radilo. Troš io je milijune dolara poreznih obveznika samo da bi rezao i otvarao vampire da vidi kako funkcioniraju.« »Isuse«, prošaptao je Julian. »Sest mjeseci kasnije me je nazvao Yuri Petrov pod najveć om enkripcijom i pitao zaš to pokuš avamo stvoriti pitome vampire. Rekao sam mu nesluž beno da samo odgovaramo na ono š to smo č uli da oni rade. Glatko je zanijekao taj podatak i povjerovao sam mu. Otiš ao sam k Predsjedniku u Washington te rekao i njemu i Zajednič kom zapovjedniš tvu da smo nasjeli na krivu informaciju i da SPC ne predstavlja prijetnju. Predsjednik mi je odmah naredio da zaustavim


Reynoldsov rad i č ekam izvješ će od obavješ tajaca. No, kad sam se vratio, njega već nije bilo.« »Kako ga nije bilo?« »Nestao je. Cipirali smo ga kad je doš ao, ali viš e nije bilo signala s njegova č ipa. Potpuno je oč istio laboratorij - preš ao je elektromagnetima preko svih tvrdih diskova - i nitko ga nije vidio kako odlazi. Sve osoblje je bilo mrtvo zbog nervnih plinova i svi vampirski subjekti uništeni.« »Zar ga niste tražili? Isuse, pa još uvijek bi mogao biti negdje.« »Znam; vjerojatno i je. Naredio sam da se otvore njegovi spisi iz Pentagona, ali nije ih bilo. Sve ih je uniš tio neki virus na daljinsku aktivaciju. Nitko nije znao niš ta o njemu i nije postojao nač in da ga pronađemo.« Julian je pogledao Allena licem smrknutim od netom pohvatanih niti. »Krivotvorio je podatke SPC-a, je li tako? Samo da mož e dobiti Vladina sredstva za svoj rad.« »Nemam dokaza za to«, odgovorio je Alien. »Ali siguran sam da jeste.« »No, upalilo je, Bobe«, rekao je Julian gorljivo. »Sto god da je radio u svom laboratoriju, upalilo je. Adam je izliječ en. Vidio sam to svojim oč ima. Ti mi sada kaž eš da su podaci koji su doveli do najvaž nijeg znanstvenog otkrić a u povijesti sada nestali jer ih je odnio neki luđak?« Alien je polako kimnuo. »Upravo to ti govorim.« Celija je dugo bila u tiš ini i tad je Alien kimnuo prema otvorenim vratima pored njih. »Morat ćeš ući u tu ćeliju, Juliane«, rekao je tiho. Julian je kimnuo. »U redu je, Bobe. Samo mi uč ini tu uslugu. Molim te.« »Odmah ć u nazvati Henryja«, rekao je Alien. »Poslat ć u po tebe čim budem imao neki odgovor.« Julian je kimnuo i polako uš ao u ć eliju. Bila je tek malo već a od betonske kutije, opremljena uskim krevetom te metalnim umivaonikom i zahodskom š koljkom. Stajao je na sredini ć elije i gledao kako general Alien zatvara vrata. ≡


Direktor Odjela 19 je bio na putu prema Operativnom centru kad se oglasio njegov radio i č asnik za komunikacije ga obavijestio da ima enkriptiran osobni poziv iz NS9. Zahvalio je operativcu, glasno opsovao i vratio se prema svom uredu na razini A, bijesan i gnjevan zbog ovog ometanja. Prokleti Ameri. Baš znaju odabrati trenutak. Misija za spaš avanje pukovnika Frankensteina je trebala krenuti za nekoliko minuta, a ispitivanje Valentina Rusmanova je još uvijek trajalo. Bolje ti je da ovo bude važno, Bobe. Bolje ti je da bude važno. Seward je utipkao kod pored svojih vrata i uš ao unutra. Zaobiš ao je svoj stol, otvorio terminal i pritisnuo gumb za paljenje zaslona na zidu. Utipkao je svoj osobni autorizacijski kod i pritisnuo gumb za prihvaćanje primljene poruke. »Sto je bilo, Bobe?« rekao je još i prije nego š to se slika pojavila. »Sad mi baš nije zgodno.« Preplanulo, vjetrom iš ibano lice generala Allena se pojavilo na zaslonu. Direktor NS9 je sjedio za svojim stolom deset tisuć a kilometara daleko s izrazom lica koji se Henryju nije nimalo svidio. Ovo nije rutinski poziv, obeshrabreno je pomislio. Nešto je krenulo po zlu. »Zao mi je, Henry«, odgovorio je Alien. »Ali htjet ć eš č uti ovo. Nećeš mi vjerovati, ali htjet ćeš znati.« »Što se događa?« General Alien je odmaknuo pogled od kamere na trenutak, kao da ne mož e vjerovati š to ć e upravo reć i i zatim opet pogledao admirala Sewarda. »Upravo sam zatvorio Juliana Carpentera u ć eliju. Ziv je, Henry. Ziv je.« Sewardu se zrak sledio u pluć ima i osjetio je hladnoć u kako preuzima svaki dio njegova tijela. Je li ovo neka šala? Neka glupa, odvratna šala? »Nazvali su me s č uvarske postaje prije petnaest minuta«, rekao je Alien. »Zaustavili su muš kog uljeza koji je proš ao č uvare i stigao do vratnica. Izletio je iz auta izvikujuć i stari kod za ulaz i traž eć i mene. Tražeći mene imenom i prezimenom, Henry.« »Isuse Kriste«, proš aptao je Seward. »Ti si sasvim ozbiljan. Ovo


nije neka šala?« Alien je odmahnuo glavom. »Ozbiljan sam. Traž io sam da ga dovedu da vidim o č emu se radi. Imao sam š to vidjeti. Julian je nemarno iziš ao iz dž ipa i pruž io mi ruku. On je, Henry. To je doista on.« Odvratna misao se uvukla u Sewardov mozak. »Je li ljudsko biće, Bobe?« odmah je upitao. »Jesi li provjerio?« »Covjek je«, odgovorio je Alien. »Proveo sam ga kroz dvije ultraljubič aste barijere bez njegova znanja. Nije pretvoren u vampira niti u bilo što drugo. On je Julian i zatvoren je u ćeliji.« »Kako je to moguć e?« pitao se Seward boreć i se za ravnotež u. »Ako je to on, gdje je bio posljednje tri godine?« »Rekao mi je da se nije osjeć ao sigurno«, odgovorio je Alien. »Cijelo je vrijeme proveo tu u SAD-u, rekao bih. Tražio je lijek.« »Kakav lijek?« »Za vampirizam«, odgovorio je Alien. »Pretpostavljam da mu je to važno zbog onog što se dogodilo Marie.« Seward se skamenio. »Zna za to«, polako je upitao. »Zna š to se dogodilo njegovoj ženi? Kako je to uspio saznati?« »Nemam pojma«, odgovorio je Alien odmahujuć i glavom. »Ali zna. Zna i za Jamieja i za događaje na Lindisfarneu. Zato te i zovem, Henry. Julian se brine za Jamieja.« »Cekaj«, rekao je Seward. »Prič ekaj malo. Julian Carpenter sjedi ž iv i zdrav u ć eliji kod tebe u Dreamlandu, mi nemamo pojma gdje je proveo protekle tri godine, ali on nekako zna za sve tajne operacije Crne svjetlosti, a sada ž eli informacije o Jamieju? Sto bih ja sada trebao napraviti?« »Ne znam«, rekao je general Alien. »Zadrž at ć u ga ovdje dok ne uspijem poslati ekipu da uzme izvješ taj od njega. Pobrinut ć u se da nitko ne sazna tko je on. Ali inzistirao je da mu dopustimo da vidi Jamieja. Misli da je dječak u velikoj opasnosti.« »Naravno da je u opasnosti«, planuo je Seward. »Operativac je. Svaki dan je u opasnosti. Sad mi daj vremena da razmislim.« Direktor Odjela 19 je pokuš avao smiriti podivljale misli i usredotoč iti se na prvi problem. Julian, ako je to doista on, je bio prvi i na sigurnom je. General Alien je u pravu. Trebat ć e poslati ekipu u Nevadu da izvidi gdje je Julian bio i zaš to se opet pojavio, no to ć e


morati prič ekati. Admiral je trenutač no imao previš e posla da bi se bavio mogućim posljedicama onoga što mu je general upravo ispričao. Tko je, dovraga, znao da je Julian ž iv i davao mu povjerljive informacije? Kako je laž irao vlastitu smrt? Seward je zastenjao pod teretom novih otkrića i okrenuo leđa video zaslonu. »Što te pitao o Jamieju? Reci mi riječ po riječ.« »Pitao me da te zamolim da vidi sina«, odgovorio je general Alien. Toč no tim riječ ima. Rekao sam mu da ć u te zamoliti, a sada i jesam. Kako ćemo dalje?« »Ne mogu to dopustiti«, rekao je Seward. »Tko zna š to Julian smjera? Ne mož e se samo pojaviti s ceste i traž iti da ponovno postane operativac. Jamie ovog trena treba krenuti u Pariz na misiju prve prioritetne razine i neć u ga sada ometati, barem ne dok Juliana ne ispitaju i mi ne saznamo sve š to trebamo znati. Mož eš mu reć i da mu je sin dobro, a to je ionako viš e nego š to bih smio odati. Ali neć u mu dopustiti da ga vidi. Sada ne. Razumiješ me, zar ne?« »Razumijem«, odgovorio je Bob Alien i toplo se nasmiješ io prijatelju. »Ali nisam siguran da će Julian razumjeti.« »Morat ć e«, rekao je Seward. »Poslat ć u ti ekipu č im stignem, Bobe. U međuvremenu bih te molio da nastaviš kako si rekao. Drž i ga u izolaciji i zabrani pristup.« »Dogovoreno«, odgovorio je Alien. »Javi mi kad stiž ete po njega. Jako me zanima što će reći vašoj ekipi.« »I mene, Bobe«, rekao je Seward zloslutno se smiješ eć i. »I mene. Prekidam vezu.« Direktor Odjela 19 je prekinuo vezu i strovalio se na stolac. Stotine emocija su se borile za mjesto u njegovoj glavi. Najveća i najmoćnija je bila ogromna, bolna nada da je jedan od njegovih najboljih prijatelja, č ovjek kojega je smatrao izgubljenim i kojem se nikada nije stigao isprič ati, još uvijek ž iv. No, bio je također zbunjen jer nije znao kako ć e ta promjena utjecati na Jamieja i njega samoga. Muč io ga je još i osjeć aj nadvladanosti, preteš kog tereta na leđima, izmaka snage i nemogućnosti da se nosi sa životom. Kako može biti živ? Nema smisla. Vidio sam njegovo tijelo prije nego što su ga kremirali. »Admirale?« Glas je dopro od vrata Direktorovog ureda i Seward je poskoč io.


Okrenuo se u sjedalu i vidio Jamieja Carpentera na ulazu. Vjerojatno je zaboravio zatvoriti vrata za sobom jer je ž urio da primi poziv. Iskrica krivnje se upalila na Sewardovu licu kad je vidio Julianovog sina, no Jamie ničim nije pokazao da ju je primijetio. »Sto je bilo, poruč nič e Carpenter?«, upitao je Seward sasvim sabrano. »Sto su Ameri htjeli, gospodine?« upitao je Jamie otvoreno i pošteno gledajući admirala. »Rutinski poziv u nezgodno vrijeme. Tipično. Ne moraš se brinuti.« Jamie je kimnuo. »Spremni smo, gospodine. Idemo u Pariz.« »Shvać am«, rekao je Seward. »Dovedi ga kuć i, sinko. Ako je ž iv, dovedi ga kući.« »Hoću, gospodine«, odgovorio je silovito Jamie. »Računajte na to.«


43. SPONE KOJE VEŽU ZRACNA LUKA ORLY DEVET MILJA JUZNO OD PARIZA, FRANCUSKA Na zapadnom rubu Orlyja, druge najfrekventnije zrač ne luke u Parizu, protezao se nepravilan niz niskih metalnih konstrukcija i š irokih hangara s kojih se ljuš tila boja. Daleko od terminala s kojih obitelji polijeć u u Alpe ili na Rivijeru, gdje se parovi doč ekuju pod nesmiljenim svjetlom luorescentnih svjetiljki, gdje poslovni ljudi č ekaju veze za druge istovjetne zrač ne luke, ove zgrade predstavljaju pravo živo srce zračnih luka. Kroz ove urede i hangare vrš i se istovar i utovar tereta jednako slož en kao i prijevoz putnika; vilič ari neprekidno podiž u i spuš taju teret prenoseć i sanduke vina iz Bordeauxa, sir iz Rouena i Reimsa, dijelove strojeva, tajmere krstareć ih projektila i pliš ane medvjedić e koji sjaje u mraku i č ekaju slanje na bilo koju od č etiri strane svijeta. Pored š pediterskih ureda nalaze se hangari za održ avanje, kamo svakodnevno ulaze zrakoplovi kojima trebaju nove gume, č iš ćenje tepiha parom ili podmazivanje ostarjelih, škripavih spojeva. Zgrade na Orlyju su starije nego u već ini zrač nih luka i to s dobrim razlogom. Kad se 1967. Francuska povukla iz NATO-vog centralnog zapovjedniš tva i naredila svim nefrancuskim snagama da napuste zemlju, ovo mjesto je bilo američ ka zrakoplovna baza. Vojnici su odavno otiš li zajedno sa svojim vojnim letjelicama, ali ostavili su mnoge zgrade koje su podsjeć ale na nekadaš nji ž ivot ove zrač ne luke, kad su je nadlijetali brzi mlaž njaci i helikopteri. Sad je ostalo samo ruž no industrijsko zemljiš te bez ikakva reda gdje se malokad događa nešto zanimljivo. Sve do večeras. Helikopter Crne svjetlosti je jurnuo kroz oblake spuš tene nisko nad zrač nom lukom. Sunce se lijeno spuš talo prema obzoru na zapadu, a crna leteć a prilika je sjala pod posljednjim zrakama sumračnog svjetla dok se spuštala na tlo. Odred za komunikacije je stupio u kontakt s francuskom


Sigurnosnom služ bom dok je helikopter nadlijetao Kanal i dobio dozvolu slijetanja na francusko tlo. Dogovoreno mjesto slijetanja je bio stari helidrom u središ tu industrijskog kompleksa. Nekad davno je služ io američ kim helikopterima koji su prevozili viš e duž nosnike u bazu i izvan nje. »Trideset sekundi«, objavio je pilot preko komunikacijskog sustava u kacigama koji je povezivao petoricu operativaca u utrobi helikoptera. »Prijem«, rekao je nadglasavajuć i riku rotora i vriskove motora koji rapidno gubi brzinu. »Pregled oružja i komunikacije.« Cetvoro č lanova njegova tima, istovjetno odjeveni u crne nere lektirajuć e uniforme, podignutih vizira, brzo su obavili posljednju provjeru i pregledali sve oruž je i opremu vrać ajuć i ih potom na svoja mjesta za pojasom i oklopom. »Provjereno«, rekla je Angela Darcy. »Provjereno«, rekao je Jack Williams. »Provjereno«, rekao je Dominique Saint-Jacques. »Dobro«, rekao je Jamie. »Izlazimo za deset sekundi. Za trideset minuta ž elim biti u Parizu. Spustite vizire, nitko nas ne smije vidjeti. Jasno?« Cetvorka je kimnula i spustila ljubič aste vizire na lica. Bezizraž ajni zasloni odmah su stvorili neku neljudsku, tjeskobnu atmosferu. Ako ili bilo tko vidi, teš ko ć e zaključ iti jesu li ispod plastič nih fasada muškarci ili žene, a kamoli saznati njihov pravi identitet. Motori helikoptera su zaurlali dosež uć i glasnoć u koja je probijala uš i usprkos zaš titi sluš alica i kacige. Tad je helikopter sletio na asfalt protresavši im sve kosti i zaustavio se. »Pokret!« viknuo je Jamie otkopč avajuć i sigurnosni pojas i otvarajuć i vrata helikoptera. Jedan po jedan su iskakali van i nestajali iz vida dok je on naredio pilotu da ode i č eka ih na lokaciji koju im je zadala francuska vojska, NATO-ova baza 144 kilometra istočno. »Budi spreman doći po nas«, viknuo je pilotu. »Da, gospodine«, odgovorio je pilot. »Sretno, gospodine.« »Hvala«, doviknuo je Jamie i iskočio iz helikoptera. Dominique i Claire su stajali iza vozila, drž eć i MP5-ice spremne na ramenu i pregledavajuć i područ je oko sebe. Helidrom je već bio dotrajao, nalazio se u nepravilnom krugu zahrđalih metalnih kuć ica


č iji su krovovi propali od zanemarivanja i neodrž avanja. Nije bilo svjetala u njima, niti u prvom redu niskih betonskih zdanja iza njih, no Jamieju je bilo drago što tim poduzima mjere predostrožnosti. Teš ka rampa iza helikoptera već je bila podignuta i dok je kretao prema njoj, č uo je kako se budi još jedan snaž an motor. Sekundu kasnije je crni SUV doš ao niz rampu i zaustavio se u praznom dvoriš tu bliještećih farova i zatamnjenih prozora. Cim su straž nji kotač i dotaknuli asfalt, rampa se vratila na mjesto. Motori helikoptera su ponovno zabrujali i helikopter se vinuo u zrak. Rotori su mlatili zrakom i nosili sve oko sebe tako da se Jamie morao boriti da ostane na nogama. Buka je utihnula kad je helikopter napokon postigao visinu i ostavio za sobom samo jedva vidljiv par žutih svjetala koja putuju u nadolazeću tamu. Otvorila su se vrata SUV-a i Angela Darcy je iziš la van sakrivš i lijepo lice ljubičastim vizirom. »Kočija vas čeka, gospodine«, rekla je. Jamie se nasmiješ io pod maskom i naredio svima da uđu u vozilo. Sjeo je pored Jacka Williamsa koji se namjestio za volanom i maknuo vizir s oč iju. Angela, Claire i Dominique su sjeli na dva preostala reda sjedala iza njih. »Dominique«, započ eo je Jamie. »Moram pronać i ovog Latoura i to brzo. Gdje ćemo početi?« »Na Maraisu«, odmah je odgovorio. »Počet ćemo na Maraisu.« Jack Williams je nagazio gas i teš ki SUV je jurnuo naprijed. Polako je prolazio između dotrajalih kuć ica do š irokog asfalta koji je služ io kao glavni prolaz. Vodenasto ž uto svjetlo prolijevalo se iz niza treptavih ulič nih svjetiljki. Zamor motora vilič ara se pronosio prohladnim več ernjim zrakom i povremeno su se č ule upute. Jack je skrenuo lijevo slijedeć i upute satelita. Crni SUV je proš ao jednu okuku pa pored skupine radnika koji su stajali ispred ureda puš eć i cigarete i pijuć i kavu iz ploskica. Kratko su pogledali automobil koji je proš ao pored njih i vratili se svojim razgovorima. Oč igledno ih nisu zanimali ni crni automobil ni oni koji se unutra voze. Dvije minute kasnije već su bili na putu i brzali prema sjeveru Pariza. Na pozornici kazališ ta Bratstva noć i Frankenstein je č uo otvaranje vrata, istih onih vrata kroz koja je i sam nebrojeno proš ao u svom


drugom ž ivotu. Teš kom je mukom pridigao glavu. Zavezali su ga za drveno postolje na sredini pozornice već prije trideset i š est sati. Već je davno preš ao prag onoga š to se konvencionalno naziva agonija. Ruke i noge su mu bile povuč ene natrag i zavezane u neprirodnim polož ajima. Bol je odavno preš la od nepodnoš ljive u nepojmljivu. Osjeć ao se kao da mu svaki milimetar njegove sivozelene kož e rež u britvama i poslije utrljavaju sol. Danas, nakon trideset i š est sati viš e i nije osjeć ao udove i kož u. Samo mu je nemilosrdna logika govorila da ih još uvijek ima. Batler Gospodara Dantea mu je š tedljivo davao vodu. Nije ž elio razgovarati s njim niti ga gledati. Cinilo se kao da je to batleru samo još jedna duž nost, kao da mora hraniti neč ijeg ljubimca kojeg ne voli. Nisu mu dali hrane i kruljenje u njegovu ž elucu postalo je samo tupa praznina, zjapeć i otvor u središ tu njegova bić a. Dva puta je sramotno morao obaviti tjelesne potrebe. Usprkos svemu tome, usprkos boli, strahu i sramu, Frankenstein je osjetio kako dolazi. Tijekom proteklih sati je dva puta uhvatio samoga sebe kako zuri u strop, u toč ku iza koje je sa stopostotnom sigurnoš ću znao da se uzdiž e mjesec skriven ukraš enim stropom kazališ ta. Osjetio je trljanje u kostima kojeg se bojao, trnce na koži i nagon da pobjegne, grize i bori se. Kad je pridigao glavu, vidio je tamnu priliku kako tiho stoji s druge strane, tik do vrata. Gledao je kako mu se prilika polako približ ava i dolazi na priguš enu svjetlost pozornice. Odmah je prepoznao blijedo, usko lice. »Latour«, dahtao je. »Jesi li se došao naslađivati?« »Nisam, stari prijatelju«, odgovorio je Latour lebdeć i pozornicom prema Frankensteinu. »Ne naslađujem se. Teš ko mi je š to te moram gledati ovakvoga.« »Onda si sam kriv za svoju patnju«, promrsio je Frankenstein. Latourove oč i su bljesnule crvenim sjajem i priš ao mu je za manje od milisekunde. »Ovo si sam sebi priuš tio«, siktao je. »Ti si obogaljio gospodara Dantea i potom se vratio u grad znajuć i da ti je ovdje glava ucijenjena lijepom svotom. Nemoj mene kriviti za svoju glupost. Da te ja nisam pronašao i doveo ovamo, to bi učinio netko drugi, vjeruj mi.« »Bi li netko drugi tvrdio da mi je prijatelj dok me predaje u ruke ubojice?«, upitao je Frankenstein. »Bi li se prisjeć ali dobrih, starih


vremena dok moj ž ivot mijenjaju traž eć i zauzvrat samo lijepu djevojku i gazdino tapšanje po glavi?« Vatra u Latourovim oč ima je potamnila na trenutak, a zatim zamrla kad se Latour odmaknuo i pogledao zavezano čudovište. »Ne«, rekao je tiho. »Ne vjerujem da bi to učinili.« Frankenstein je vidio vampirovo lice, bol i tuga su se jasno ocrtavali na njemu. Zgrabio je ono š to je smatrao posljednjom prilikom. »Pusti me, prijatelju«, tiho je rekao. »Dopusti mi da odem iz ovog mjesta, iz ovog grada, i nikad se ne vratim. Mogao bi poći sa mnom.« Latourove oč i su se raš irile i Frankenstein je shvatio da ovome to nikada nije ni palo na pamet. Nastavio je govoriti. »Ako me ostaviš ovdje, Dante ć e me ubiti«, rekao je. »Ubit ć e me iz zabave za prijatelje, kakvim i tebe smatra. Morat ć eš me gledati kako umirem, Latour, i znati da i ti imaš ulogu u tome. Hoćeš li moći?« Vampir nije rekao ništa, samo je gledao u Frankensteina. »A osim toga«, nastavio je, »neš to se sprema, neš to š to ti ne mogu objasniti. Ali ako se dogodi, onda ti ne mogu jamč iti sigurnost. Osim ako me ne pustiš odavde, i zajedno napustimo ovo mjesto.« Latour se trgnuo kao da ga je netko ošamario. Kratko se nasmijao, »Lijepo govoriš , stari prijatelju«, rekao je. »Kao i uvijek. Ali neć u ljutiti gospodara Dantea zbog tebe, niti zbog bilo koga drugoga. Neć u ponoviti tvoju pogreš ku. Priznajem da je bilo teš ko predati te njemu, mnogo tež e no š to sam mislio, ali ne kajem se. Ovdje sam siguran i tako ć e biti cijelu vječ nost. Gledat ć u te kako umireš , mada mi to neć e prič injavati zadovoljstvo, no neć u ni plakati. Nema viš e č ovjeka kojeg sam nazivao prijateljem. Ostalo je samo č udoviš te koje je davno trebalo umrijeti.« Frankensteinu su potonule sve lađe. Nije niti mislio da ć e ga Latour osloboditi, no na trenutak mu se uč inilo da njegove riječ i dopiru do vampira. Taj trenutak je proš ao noseć i sa sobom Frankensteinovu posljednju nadu. »Svi moramo ž ivjeti s odlukama koje donosimo«, rekao je napuklim glasom. »Nadam se da ć eš ti moć i ž ivjeti sa svojom, Latour. Doista se nadam. Zbogom.« Latour se nasmiješ io. »Nema potrebe za oproš tajem«, rekao je. »Vidjet ć u te za nekoliko sati i to jako dobro - sa svog sjedala u prvom


redu.« Osmijeh mu se izoblič io u grimasu č iste zlobe i nestao je u sjenama kazališ ta. Frankenstein ga je gledao kako odlazi i pustio glavu da mu padne na prsa. Manje od dva kilometra od kazališ ta, Jamie Carpenter je po drugi put uperio piš tolj u nekoga i osjetio kako ga netko s leđa hvata za ruku. »Ne zna niš ta, Jamie«, rekao je Jack. »Vidiš da ne zna.« Bijesno se okrenuo i vidio kako ga Jack Williams zabrinuto gleda. Jamie je istrgnuo ruku iz prijateljeve i okrenuo se prilici koja se skutrila na tlu ispred njega. »Sil vous plait«, šaptalo je stvorenje sklopljenih, krvavih ruku. »Sil vous plait, monsieur.« ≡ Dominique je vodio Jacka oko Peripheriquea pa zatim kroz labirint jednosmjernih i sporednih ulica sve dok nisu stigli na Rue de Bretagne gdje je Jamie naredio ekipi da iziđe iz automobila. Sunce je zaš lo tek prije č etrdeset minuta, ali Marais je, kao i uvijek, bio pun ljudi; barovi i restorani su odjekivali od smijeha i razgovora, ulič ni prodavač i su hvalili svoju robu, a najranije ž rtve noć nog opijanja su već teturale pločnicima. Odmah je shvatio da na ovakvu mjestu neć e proć i nezapaž eno, odjeveni u crno i s kacigama na glavama. No s druge strane, fotoosjetljivi ilteri vizira omoguć avali su identi ikaciju vampira i Jamie se još jednom našao razapet između opreza i rizika. Ispoč etka se odluč io na kompromis. Ekipa se drž ala labirinta sporednih ulič ica starog dijela Pariza miješ ajuć i se sa sjenkama koje su ih č inile nevidljivima dok su virili kroz otvore i traž ili rascvjetala crvena svjetla po kojima se prepoznaju vampiri. Posreć ilo im se nakon petnaest minuta. Sredovječ ni vampir je ž ustro hodao niz Rue Debellyme s rukama u dž epovima kaputa zviždeći poznatu ragtime melodiju. Angela Darcy ga je prva primijetila i doš apnula to ostatku ekipe. Jamie im je naredio da ga slijede kroz uličice koje je Dominique poznavao kao vlastiti dlan. Vampir ni po č emu nije odavao da je primijetio njihovu prisutnost.


Setao je kroz pariš ku več er kao da ga niš ta na svijetu ne brine. Na križ anju Rue de Saintonge i Rue de Turenne Jamie je gledao kako vampir skreć e lijevo i vidio svoju priliku. Dok je vampir prolazio jednom tamnom ulič icom, sjenke na njezinu ulazu su odjednom ož ivjele i naš ao se pritisnut uz hladni cigleni zid s kolcima na vratu i prsima. Vampir po imenu Alain Devaux, koji nikada nije zgazio ni mrava u sto godina svojeg ž ivota, š etao je kuć i nakon ugodnog dana provedenog u druš tvu svoje kć eri Beatrice koja je ž ivjela u stanu na Rive Gauche, potpuno preuređenom za potrebe njezina oca koji je imao č udne navike. Prozori su bili pokriveni zavjesama koje ne propuš taju svjetlost, a u hladnjaku je pored svog brieja i choriza i Pouilly-Fumea drž ala i uredan niz boca punih krvi koje je bez imalo muke nabavljala kod svog mesara u Saint-Germain-des-Presu koji je mislio da ona sama kod kuće radi krvavice. Beatrice je bila Alainova treć a kć i; nadž ivio je prvu i drugu i prekinuo odnose s njima nakon pretvorbe. Odluč io je da neć e tri puta napraviti istu pogreš ku. Bio je blag č ovjek koji je mnogo vremena proveo srameć i se zbog onoga š to je postao. Nikada nije do kraja prihvatio činjenicu da nije sam kriv zbog toga što mu se dogodilo. Nije se druž io s drugim vampirima, nisu ga zanimali. Tako nije imao pojma da postoji Odjel 19. Kada ga je jedna crna prilika zakukuljena ljubič astom maskom gurnula uza zid, od straha je sasvim zaboravio na nadnaravnu snagu svojih miš ić a koja bi mu podarila dobru priliku za bijeg, čak i protiv pet takvih prilika. »Poznaješ li Jean-Luca Latoura?« vikala je prilika metalnim, bezosjećajnim glasom. »Mmmmolim«, propentao je Alain tresući se od straha. Neč iji kolac mu je jako pritiskao grlo i probio kož u. Alain je osjetio bogati bakreni miris vlastite krvi i oči su mu se nesvjesno zacrvenjele. »Oči«, viknula je jedna od prilika. »Ne mogu si pomoć i«, rekao je Alain moleć ivo gledajuć i prilike. »Ne mogu ... « Vidio je samo kratak pokret kad je ta ista prilika izvukla piš tolj iz pojasa. Nije stigao moliti za vlastiti ž ivot, mada je bio siguran da ć e uskoro skončati, kad ga je ovaj udario drškom pištolja u čelo.


Krv mu se prolila po licu i Alain je pao na koljena. Um mu je bio prazna ploč a boli, nesvjesno je zgrabio Jamieja za noge kao da mu se moli. »Latour«, vikala je prilika koja ga je udarila. »Jedan od takvih kao š to si ti! Jean-Luc Latour!« Alain je zurio u njega primjeć ujuć i vlastitu krv kako mu se slijeva niz lice po hladnom ploč niku. »Nemoj se praviti da ne znaš o kome govorim! Jesi li ga vidio?« »Je ne comprends pas«, š aptao je Alain. Bilo mu je muč no, vrtjelo mu se u glavi kao da je pijan. »Je suis desole.« »Isuse«, šapnula je Claire Lock. Gledala je odvratnu scenu u ulič ici zajedno s ostalim č lanovima ekipe. Nije pokuš ala intervenirati, no negodovanje u njezinu glasu je Jamieja razbjesnilo još viš e. Jako je gurnuo vampira i Alain je pao uza zid instinktivno pokrivajuć i drhtavim rukama ono š to mu je ostalo od lica dok mu se krv slijevala između prstiju na prsa. »Gdje je Latour?« urlao je Jamie. »Reci mi gdje je!« Opet je podigao piš tolj i tad se Jack Williams pokrenuo. Zgrabio je Jamieja za ruku. »Ne zna ništa, Jamie. Ne zna.« Jamie je istrgnuo ruku iz Jackove i opet se okrenuo nesretniku na pločniku. »Sil vous plait«, š aptao je preklinjuć i krvavim rukama. »Sil vous plait, monsieur.« »Dobro«, rekao je Jamie dok su mu se prsa nadimala od napora i bijesa. »Naći ćemo nekoga tko zna. Ostavite ga tu. Idemo.« »Cekaj«, rekla je Angela. »Mož da zna kamo bismo trebali ić i. Daj da ja razgovaram s njim.« »Pož uri«, rekao je Jamie i odmaknuo se od krvavog, preplaš enog vampira. »Da, gospodine«, rekla je Angela gledajući ga kako odlazi. Prišla je, č uč nula i podignula vizir s lica tako da Alain mož e vidjeti njezin prekrasni, očaravajući osmijeh. »Bonsoir, monsieur«, nježno je rekla. »Vous parlez Anglais, oui?« Vampir je polako kimnuo. »Onda dobro«, rekla je. »Ja sam Angela. Kako se vi zovete?« »A-Alain«, odgovorio je vampir nesigurno. »Alain Devaux.« »Drago mi je, Alaine«, odgovorila je Angela vedro. »Jako mi je ž ao zbog ovoga š to vam je uč inio moj prijatelj, ali zarast ć e kad se sljedeć i


put budete hranili. Tako da nema štete. Je li tako?« Alain se na trenutak zbunio, no opet je kimnuo. »Dobro«, Angela je odahnula od olakš anja. »To je divno. Alaine, moj je prijatelj jako zabrinut zbog jednog svog prijatelja. Zato vas je udario. Boji se da nam mož da ponestaje vremena, a moramo ga nać i. To nije isprika, ali eto, tako je. Nadam se da mu mož ete oprostiti i da mi možete pomoći?« »Ne znam š to je htio«, rekao je Alain zabrinuvš i se još jednom. »Rekao sam istinu. Žao mi je što vam ne mogu više pomoći.« »Vjerujem vam, Alaine«, rekla je Angela iskreno. »Ne mislim da znate gdje je Latour. Mislim da do maloč as niste ni č uli za njega, je li tako?« Alain je brzo kimnuo glavom. »Tako sam i mislila«, nastavila je. »Ali vjerujemo da u Parizu postoji netko tko zna za njega i zna gdje je. Morate razmisliti, Alaine, i reć i mi ako znate gdje se skupljaju vampiri u velikom broju. Mož ete li?« »Ja se ne druž im s vampirima«, rekao je Alain ispljunuvš i riječ i kao da su otrov. »Stalno sam sam. Nikad nisam nikoga ozlijedio.« »Sigurna sam u to, Alaine«, odgovorila je njež no. »Ne mora znač iti da vi idete na to mjesto, ali mož da ste č uli od drugih vampira. Mož ete li se ičega sjetiti?« Alain je malo š utio, a tad se smrknuo i rekao Angeli da ima odgovor za nju. »Postoji jedno mjesto«, polako je rekao. »Nikada nisam bio tamo, ali kć i me pitala za to. Tamo dolaze isključ ivo vampiri. Pored rijeke je.« ≡ »Spinal Cord«, pročitao je Jamie. »Ma daj me nemoj zezati.« Pet operativaca je stajalo ispred oniž eg betonskog zdanja na Port de la Rapee. Slijedeć i upute koje je Alain dao Angeli. Ostavili su ranjenog, preplaš enog vampira u ulič ici. Gledao ih je kako odlaze s tolikim olakšanjem da se Jamie odmah posramio. Inač e nije smatrao da je duž nost Crne svjetlosti muč iti svakog vampira koji im se nađe na putu; to je prva lekcija koju mu je


Frankenstein održ ao -postoje dobri i loš i vampiri, kao i dobri i loš i ljudi. Ali ova misija je drugač ija. Niš ta im ne smije smanjiti izglede da pronađu Frankensteina, č ak ni Jamiejev osobni poprilič no jaki moralni kodeks. Rekao sam im prije no što smo krenuli, pomislio je Jamie pokuš avajuć i opravdati svoje ponaš anje samome sebi. Frankenstein je prioritet. Sve ostalo je sporedno sve dok ga ne nađemo ili mi netko ne pokaže njegovo tijelo. Spustio je vizir na lice i provjerio oružje za svojim pojasom. »Slijedite moje upute«, rekao je i krenuo prema zgradi. Vrata koja su vodila u Spinal Cord su bila nač injena od teš kog industrijskog metala, obojana crvenom bojom koja se već poč ela ljuš titi. Na zidu je stajao jedan jedini gumb. Jamie ga je pritisnuo. »Puni smo«, rekao je glas iza vrata. »Idite odavde.« Jamie je ponovno pritisnuo gumb i nije micao prst s njega. Cuo je zvono kako zvoni iza vrata, a nakon nekoliko sekundi i odmicanje zasuna. Pripremio se. Vrata su se otvorila uz cvilež metala po betonu i ogroman vampir je iziš ao iz tame. Vratar je bio odjeven u kož ni prsluk preko crne majice i hlač e od crne kož e. Oč i su mu blješ tale crveno. Ljutito je gledao pet crnih prilika. »Tko ste dovraga vas petero?«, pitao je. »Nekakvi ... « Usporedba se zauvijek izgubila kad mu je Jamie zabio kolac u prsa. Vampir je izbuljio oč i od iznenađenja i puknuo poput ogromnog balona okupavš i Jamieja svjež om krvlju. Jamie je vratio kolac na mjesto i okrenuo se ekipi. »Za mnom«, rekao im je. Naš li su se u betonskom prolazu ukraš enom posterima za nastupe i klupske več eri. Bili su polijepljeni svuda po podu, stropu i zidovima i Jamieju se vrtjelo u glavi dok je vodio ekipu niz hodnik. Osjeć ao se kao da ne zna gdje je gore, a gdje dolje. Skrenuli su i zvuk basa koji se na ulazu jedva č uo, sada se znatno pojač ao. Stigli su do još jednih vrata. Jamie nije usporio korak prilazeć i im; gurnuo je zahrđali metal jednom rukavicom zaštićenom rukom. Vrata su se otvorila bez pogovora. Zagluš ujuć a glazba se obruš ila na ekipu, probijajuć i č ak i kroz njihove kacige. Klub je zapravo bio velika betonska kutija s visokim stropom s kojega se znoj slijevao


poput slane kiš e. Vruć ina u prostoriji je bila nepodnoš ljiva. Jedna strana kluba je bio veliki š ank nač injen od betonskih blokova sa starim drvenim vratima iza kojih su pipnič ari služ ili pić e - boce piva, viski, vodku i čaše pune tamne tekućine. U dnu prostorije se nalazila kabina za DJ-a također nač injena od betona. DJ je mijenjao ploč e na svom gramofonu nepojmljivom brzinom, mogle su ih pratiti samo njegove svjetleć e crvene oč i koje su ostavljale trag u neonskoj tami kluba. Ostatak prostora je zauzimao plesni podij na kojem se trljalo, stiskalo i hvatalo stotine vampira, muš karaca i ž ena. Nitko nije obrać ao pozornost na njih petoro i Jamie je iskoristio priliku da pogleda š to se događa. Vidio je nekog vampira kako gladno siš e ranu u pregibu lakta jedne djevojke. Vidio je bol na njezinu licu i nesputani už itak na njegovom. Vidio je jednu vampiricu kako se naginje i uš mrkava crtu crvenog praha s dekoltea druge koja joj je toliko slič na da mogu biti blizanke. Gusta dimna izmaglica se povijala nad plesnim podijem i Jamie je osjetio izdajnički miris Blaženstva, vampirske droge koju je jednom prilikom pomogao napraviti. Svjetla su udarala u njih iz visokih gornjih kutova prostorije, glazba je tukla i nabijala dok su se znoj, krv i požuda miješali u zraku. Jamie je odluč io da je vidio dovoljno. Izvadio je ultraljubič astu granatu iz pojasa i kimnuo Angeli Darcy. Nestala je u gomili i za nekoliko sekundi se pojavila iza DJ-a. Jamie je gledao kako mu pritiš ić e leđa vrš kom T-Bonea i neš to mu š apuć e na uho. Glazba je utihnula. Vampiri i ljudi su vič uć i pokazivali svoje negodovanje i svi su se odjednom okrenuli prema Jamieju kad je zatraž io njihovu pozornost. Držao je granatu iznad glave i smiješio se gomili. »Svi znate š to je ovo, je li tako?« viknuo je. »Tko bi mi odgovorio na nekoliko pitanja?«


44. IZA SVAKOG DOBROG ČOVJEKA JEDAN SAT KASNIJE Larissa Kinley je stajala na otvorenim vratima hangara u Petlji gledajuć i kako se posljednje sunč eve zrake spuš taju iza obzora na zapadu. Cim su se spustile ispod dvostruke ograde i nestale u š umi koja okružuje bazu Odjela 19, usudila se izići van na svježi zrak. Vampirizam je sa sobom nosio mnogo loš ih stvari, no najgora, uvjerljivo najgora je bila ta da nije smjela izlaziti van. Pomagalo je to š to radi kao operativka Crne svjetlosti jer su već inu posla obavljali vani pod okriljem tame. Nerijetko je č ak ispunjavala najstariji vampirski klišej - spavala je cijeli dan i izlazila tek kad padne noć. No, postojali su trenuci, a u zadnje vrijeme ih je bilo sve viš e, kad je samo ž eljela osjetiti sunce na svojoj kož i i mirise dana koji su toliko drugač iji od mirisa noć i. Zeljela je da joj ispune nosnice i odvedu je daleko od sjena i tame. Pomirila se s činjenicom da to više nikada neće iskusiti, ali to je nije spriječ ilo u ž eljama i č ež njama. Oprostila se s Jamiejem u Operativnom centru još prije č etiri sata, i još uvijek se nije mogla riješ iti osjeć aja da ovaj rastanak neš to znač i. Dijelom zbog toga š to je otiš ao u Pariz na najveć u misiju svog ž ivota i odluč io da nju neć e povesti, ali nije se radilo samo o tome. Nikad ranije nije poš ao u misiju bez nje niti ona bez njega i nikad ga ranije nije morala otvoreno zamoliti da joj se vrati. Nije postojalo nikakvo jamstvo da je Frankenstein ž iv, niti da ć e ga Jamie i ekipa pronać i ako jest, niti da ć e pritom biti u opasnosti. Znala je da ć e se najvjerojatnije vratiti praznih ruku i na to se mogla pripremiti. No, u njezinoj trbuš noj š upljini je neš to stalno grizlo i greblo govoreći joj da je njezin dečko ovaj put u velikoj opasnosti. Brinut ć e se sve dok joj se ne vrati, toliko je barem znala. U međuvremenu je netko drugi trebao njezinu pozornost, netko tko se približ avao ogradi još prije pola sata, a ona ga nije mogla slijediti jer se bojala sunca. Ali sada sunca nije bilo. Larissa se vinula u zrak uzbuđena zbog lakoć e s kojom je polijetala. Polako se uzdigla prema hologramu koji je skrivao Petlju


od pogleda odozgo diveći se tekućoj složenosti slike izbliza. Polje lebdeć ih č estica na kojem se projicira slika je bilo jedva centimetar debelo, no hologramski prikaz kao da se uzdizao i spuš tao među drveć em i č istinama. Bilo je to tehnološ ko č udo koje ć e joj Matt jednog dana morati objasniti. Znala je da već sada zasigurno potpuno razumije kako to funkcionira i da ć e biti oduš evljen š to joj mož e objasniti. Larissine oš tre oč i su primijetile malenu priliku Kate Randall kako sama sjedi u ruž ič njaku na samom rubu baze. Jurnula je kroz zrak zaustavljajuć i se i prevrć uć i dok joj je lagani povjetarac prolazio kroz kosu. Iako nikome ne bi pož eljela prokletstvo vampirizma, ovo je bila jedina stvar koju je pož eljela podijeliti s drugima, barem na nekoliko trenutaka. Tiho se približ avala i Kate ju nije ni primijetila dok bešumno nije sjela na klupu pored nje i pozdravila je. »Isuse«, viknula je Kate skočivši na noge. »Umrla sam od straha!« »Oprosti«, rekla je Larissa smijuć i se prijateljici. »Nisam htjela, kunem se.« Kate je zurila u vampiricu pokuš avajuć i ostati ozbiljna, ali bez imalo uspjeha. Strogo je odmahivala glavom smijući se Larissi. »Onda«, rekla je Larissa, »vidjela sam prije sat vremena da si krenula ovamo. Pretpostavljam da nije prošlo dobro sa Shaunom?« Kate je pretjeranim pokretima gledala oko sebe. »Vidiš li ga ovdje?« »Ne«, rekla je Larissa. »Ni ja«, odgovorila je Kate. »Eto kako je dobro prošlo.« Sjela je na klupu pored svoje prijateljice i uzdahnula. »Krivi mene zato š to ne ide na misiju u Pariz. Rekao je kako misli da bi ga Jamie odabrao da nismo zajedno.« »To je obično sranje«, rekla je Larissa. »Je li?« upitala je Kate. »Jamie je rekao da ga nije poveo zato š to ž eli biti siguran da ć e netko paziti na mene ako se njemu neš to dogodi u Parizu. Možda i bi odabrao Shauna da nas dvoje nismo zajedno.« »Ali to ne mož eš znati«, rekla je Larissa. »Jamie i Shaun se baš ne slažu. Možda ga ipak ne bi poveo.« »Mož da«, odgovorila je Kate. »Mož da ne. Kao š to si rekla, ne znamo. Ne mogu onda reć i Shaunu da naš a veza nije uniš tila njegove izglede da pođe na misiju jer ne znam je li doista tako.«


»Što će napraviti?« »Ne znam«, tiho ć e Kate. »Rekao je da mu treba vremena za razmiš ljanje. Jedan od mojih dvoje najbliž ih prijatelja je otiš ao u ludi križ arski rat zbog iskupljenja, a njemu treba vremena za razmiš ljanje. Kakva glupost.« Vidjela je da se Larissin izraz lica promijenio č im je spomenula Jamiejevu misiju, primijetila je zabrinutost koju je s mukom skrivala i zaboljelo ju je u prsima. »Isuse, kako mi je ž ao«, rekla je. »Sigurna sam da je Jamie dobro, Larissa. Sigurna sam. Rođen je za ovo. Znaš da je odličan operativac.« »Znam«, gorljivo ć e Larissa. »Straš no sam ponosna na njega iako ga sad mrzim š to me nije poveo da pazim na njega. Znam koliko mu je Frankenstein bio važ an i u potpunosti ga razumijem. Samo mi je ž ao što mi nije dopustio da mu pomognem.« »To su samo obič ni deč ki, i Jamie i Shaun«, rekla je Kate. »Ne znaju kako dopustiti nekome da im pomogne, a kamoli zatražiti pomoć.« Dvije djevojke su neko vrijeme sjedile u tiš ini i gledale ruž e na večernjem svjetlu. Naposljetku je Kate progovorila. »Vjeruješ li mu?« upitala je. »Kome?« odgovori Larissa. »Jamieju«, odvrati Kate. »Misliš li da nas je stvarno htio zaš tititi ili nas jednostavno nije htio povesti?« »Moram vjerovati da je rekao istinu«, odgovori Larissa. »Alternativa je jednostavno pregrozna.« Kate kimne. »Vjeruješ li mu ti?« upita Larissa. »Misliš li ti da je doista mislio to što je rekao?« »Vjerujem«, č vrsto ć e Kate. »Mislim da je bilo glupo i arogantno od njega, ali vjerujem mu.« »Misliš li da će ga pronaći«, upita Larissa. »Frankensteina?« »Mislim da nemaju š to pronać i«, odgovori Kate. »Nikad to ne bih rekla Jamieju jer znam koliko oč ajnič ki ž eli vjerovati, ali mislim da je mrtav. Mrtav je već tri mjeseca.« »I ja mislim«, rekla je Larissa. »Jamieju to sve jako puno znač i. U tome vidi č udnovatu priliku da mu se oduž i i ja se bojim da ć e se teret svega toga opet strovaliti na njega. Ali znat ć emo kad se vrati, s njim ili bez njega.«


»Nadajmo se«, rekla je Kate i nasmiješ ila se Larissi. »Gladna sam«, rekla je. »Bi li htjela neš to jesti? Mož da ć e nam to otjerati ovu tamu iz glave.« »Mož e«, rekla je Larissa i ustala. Kate je slijedila njezin primjer i polako su krenule niz puteljak koji je vodio središ tem memorijalnog parka. Kad su proš le kroz vratnice, Kate je uč inila neš to č ime je iznenadila i samu sebe -posegnula je za Larissinom rukom. Nikad prije to nije uč inila; drž ala se za ruke s prijateljicama na Lindisfarneu i nije razmišljala o tome, ali Larissu nikada nije primila za ruku. Miš ić i u vampirič inu vratu i ramenima su se zgrč ili i njezina ruka je labavo lež ala u Kateinom stisku. Tad je polako obavila prste oko prijateljičinih i krenule su prema centralnoj kupoli Petlje. Ostala im je još jedna č etvrtina travnjaka za prijeć i kad je Larissa namirisala neš to u mirnom več ernjem zraku. Nije mirisalo loš e; mirisalo je snaž no, kao da uspijeva uhvatiti samo djelić gigantske cjeline. Oči su joj odmah bljesnule crveno. Kate je to vidjela i zastala. »Sto je?« upitala je. Zvuč ala je zabrinuto. Znala je da su Larissina osjetila mnogo izoš trenija od njezinih, a znala je i da su joj vampirič ini instinkti nebrojeno puta spasili život. Ozbiljno ih je shvaćala. »Ne znam«, rekla je Larissa puš tajuć i Kateinu ruku. »Neš to veliko. Dolazi k nama i to brzo.« Zač uo se zvuk iza njih, lepetav poput krila tisuć u ptica. Dok su dvije djevojke gledale jedna u drugu oč iju raskolač enih od straha, nepravilna sjena se nadvila nad njima i ostavila ih u mraku. Okrenule su se u smjeru iz kojeg je sjena dolazila i Kate je nesvjesno zadrž ala dah od straha. »Trč i«, rež ala je Larissa gledajuć i je grimiznim oč ima. »Oglasi uzbunu.« »A što ćeš ti?«, vikala je Kate. »Ne smijem te ostaviti ovdje!« »Nema vremena«, rekla je Larissa. »Trči, Kate! Odmah!« Kate se okrenula i potrč ala prema otvorenim vratima hangara vič uć i š to je glasnije mogla. Sjena se kotrljala u korak s njom. Bila je nepravilna, nestalna i nevjerojatno velika. Larissa je stajala sama na sredini travnjaka i pomno gledala ono š to se približ ava. Oč i su joj gorjele u tami dok je vadila maleni radio iz pojasa, utipkala četiri broja na malenoj tipkovnici i prinijela ga uhu.


45. SPUŠTANJE ZAVJESE KLUB SPINAL CORD, PARIZ, FRANCUSKA Režeći od ljutnje sve glasnije i glasnije, gomila vampira se bacila na operativce. Jamie se nije ni pomaknuo; stajao je potpuno mirno i labavo držao granatu u ruci. Uzak osmijeh mu je poigravao na licu dok je gledao kako se njegova ekipa baca na posao. Jack Williams je podignuo T-Bone na rame i povukao obarač . Metalni kolac je izletio iz š iroke cijevi i vriš teć i proletio vrelim, ljepljivim zrakom. Probio se kroz prsa jednog vampira u luorescentnoj zelenoj majici i zabio se u gomilu koja se nije ni pomakla. Otrgnuo je nos jednoj vampirici u ruž ič astoj minihaljini, a ova je vrištala i pokrila lice rukama. Vampir u zelenoj majici se i dalje kretao š krguć uć i zubima, lud od Blaženstva koje je prolazilo njegovim tijelom zajedno s metalnom ž icom T-Bonea. Lice mu je bilo izoblič eno od boli i adrenalina, a oč i su mu sijevale. Bio je jedva metar udaljen od Jacka kad je njegovo tijelo napokon shvatilo š to mu je uč injeno. Raznijelo se u eksploziji svjež e krvi i iznutrica. Gomila je poč ela vriš tati, neki vampiri su se rastrč ali po kutovima kluba oč ajnič ki traž eć i izlaz. Jedna vampirica odjevena od glave do pete u crno je skoč ila na Jamieja savivš i š ake poput kandž i. Raskolač enim je oč ima gledala granatu u njegovoj ruci. Claire Lock je odluč no priš la i zabila joj kolac u srce i svela je na tamnu lokvu krvi. Skupina vampira koja je okruž ila operativce je posustala. Izrazi lica im viš e nisu odavali ljutnju i ž eđ za krvlju nego strah. Zajednič ka volja za napad ih je napustila, raš trkali su se okolo i zurili u operativce čekajući što će sljedeće napraviti. »Vrlo je jednostavno, dame i gospodo«, rekao je Jamie smiješ eć i se preplaš enim vampirima. »Ako mi netko od vas kaž e gdje mogu pronać i Jean-Luca Latoura, izić i ć u odavde s ovom granatom u ruci i svi ćete ostati živi. Ako mi nitko ništa ne kaže, pritisnut ću okidač.« Čekao je s ultraljubičastom granatom u ruci. »Nitko?« upitao je prijateljskim, ljubaznim glasom. »Baš mi je ž ao.


Ali morat ću poštovati vašu odluku.« Jamie je zavrnuo granatu i otvorio je pokazujuć i ljubič astu jezgru. Podigao ju je u zrak s palcem na okidač u. Taman je htio pritisnuti kad se javio jedan glas iz gomile. »Nemoj«, rekao je. »Ja ću ti reći.« »Što ćeš mi reći?« upitao je. »Što ćeš mi reći?« »Latour. On je u svom klubu nedaleko odavde.« »Reci mi gdje je«, oštro je rekao. »Na Rue de Sevigne, u zgradi bez prozora.« »Zašto je tamo?« upitao je. »Tko tamo živi?« »Kralj Pariza.« »Znam gdje je to«, rekao je Dominique Saint-Jacques. »Tamo smo za deset minuta. Idemo.« »U redu«, rekao je Jamie. »Uništite ih sve i idemo odavde.« Gomila je poč ela vriš tati i stenjati od straha. Jamie je ponovno stavio palac na okidač granate, no prije nego š to je pritisnuo osjetio je nečije ruke na svojim ramenima i okrenuo se. Cetvoro operativaca ga je gledalo s otvorenim neprijateljstvom na licima. »Nemoj, Jamie«, rekla je Claire Lock. »Ja neć u sudjelovati u ovome.« Jamie ju je gledao ne vjerujuć i š to č uje. »Sudjelovati u č emu?«, rekao je. »U uništenju sobe pune vampira? Pa to ti je posao.« »Ovo nije naš posao«, rekla je Angela. »Ovo je ubojstvo i niš ta drugo. Vjeruj mi, ja dobro znam razliku.« »U pravu je, Jamie«, rekao je Jack Williams. »Mi se ne bavimo ovime. To nije ono što bi pukovnik Frankenstein želio.« Jamie je zurio u svog prijatelja. »Nemoj ga uvlač iti u ovo, Jack«, upozorio ga je. »Nisi ga poznavao. Nemoj mi govoriti što bi on želio.« »U pravu si«, rekao je Jack. »Nisam ga poznavao. Nitko od nas ga nije poznavao, osim tebe. Ali znao sam dosta o njemu. Bio je legenda u Crnoj svjetlosti prije nego š to se itko od nas rodio. Moj djed mi je prič ao prič e o njemu svakog dana otkad sam navrš io dvadeset i jednu godinu. Neć u te gledati kako blatiš njegovu uspomenu koljuć i u njegovo ime.« Jamie je osjetio kako se neš to lomi unutar njega i spustio granatu. Vreo i oš tar nalet srama mu se pronio ž elucem kad je zamislio izraz


Frankensteinova lica da je mogao znati š to se događa. Iako je č udoviš te mrzilo vampire i smatralo ih neprirodnima, vjerovalo je da nisu svi zli. Ne bi samo stajao i gledao kako Jamie ubija prostoriju punu vampira samo zato što je ljut. »U pravu ste«, tiho je rekao. »Zao mi je. Ne mogu objasniti«. Uš utio je i ponovno pokuš ao. »Moram ga vratiti«, jednostavno je rekao. »Moram. Hoćete li mi pomoći?« »Pa ovdje smo, nismo li?« upitala je Angela smiješeći se. Jamie joj je uzvratio. »Jack, mislim da bi ti trebao preuzeti vodstvo ove misije. Ja sam previše upleten.« »Nema š anse«, odgovorio je Jack. »Ovo je tvoja operacija, Jamie, i imam potpuno povjerenje u tebe. Samo se smiri i nemoj toliko navaljivati. Gotovo smo stigli.« »A vi ostali?« upitao ih je. »Nema šanse«, rekla je Claire. »Uz tebe smo.« »Slažem se«, rekla je Angela. »I ja isto«, rekao je Dominique. Jamie se nasmiješ io. »Hvala vam«, rekao je napuklim glasom. »Od srca. Krenimo po njega.« Frankenstein je s morbidnom znatiž eljom promatrao kako gledatelji njegove smrti popunjavaju sjedala kazališ ta Fraternite de la Nuit. Bol u njegovim rukama i nogama je postala tako stalna da ju viš e nije ni osjeć ao. Mogao je podignuti glavu kad su se zač uli prvi glasovi na vratima kazališ ta. Vidio je lijepo odjeven vampirski par kako lebdi kroz vrata i sjeda u prvi red. Svako pojedino barš unasto sjedalo je bilo obiljež eno rezervacijom s imenima ispisanim razmetljivim rukopisom. Gospodar Dante je očigledno očekivao punu kuću. Par ga je pozorno gledao. Saputali su međusobno dok su se približ avali niz središ nji prolaz, a crvene oč i su im sjale od znatiž elje. Izgledali su poput djece u zoološ kom vrtu. Kao da stoje ispred divlje ž ivotinje i nisu baš uvjereni da su na sigurnom. Uzvratio im je pogled i zurio u njih sve dok nisu sjeli i ponovno počeli razgovarati. Frankenstein se viš e nije bojao. Bio je iscrpljen i jadan i ako je ovo trenutak njegove smrti, bio ju je spreman prihvatiti. Ali nije namjeravao umrijeti bez borbe i imao je asa u rukavu za koji nitko nije znao. Znao je na š to se njegovo tijelo priprema, osjetio je kako mu


kosti škripe i meso vapi za transformacijom. Molim Te, mislio je, molim Te da dođe prije nego što me ubiju. Vampiri su dolazili u kazališ te sami i u parovima drž eć i č aš e š ampanjca ili ž estokog pić a u rukama. Svi su bili besprijekorno odjeveni i svi su ga gledali s opć im č uđenjem na licima kao da ne vjeruju š to vide. Neki su ga č ak i pozdravljali i pretpostavio je da su mu ti muš karci i ž ene nekada bili prijatelji, baš kao Latour te da su u ovoj zgradi proveli mnogo vremena zajedno. Frankenstein je ponovno osjetio radost što se ne sjeća svoga nekadašnjeg života. Kad su sva sjedala napokon bila zauzeta i sve kartice s imenima gurnute u dž epove i torbice za uspomenu, svjetla su se priguš ila i publika je ušutjela utonuvši u iščekivanje. Polako su se otvorila vrata blagovaonice gospodara Dantea. Frankenstein je to vidio, ali publika nije jer je bila usredotoč ena na njega i pozornicu. Vampirski kralj je polako lebdeć i iziš ao iz blagovaonice, kreć uć i se straž njom stranom kazališ ta. Kad je doš ao do središ njeg prolaza, upalilo se jedno od svjetala pozornice i obasjalo samo njega. Gospodar Dante je bio velič anstven u sjajnom crnom fraku koji je potpuno skrivao izboč inu na njegovim prsima. Kož a mu je prš tala od zdravlja, a kosa sjajna i zalizana unatrag. Nosio je izraz posvemaš njeg oduš evljenja na licu, kao da č itav ž ivot č eka ovaj trenutak. Vjerojatno i jest čekao, pomislio je Frankenstein. Čekao je barem stoljeće. Gospodar Dante se tiho spustio niz prolaz, a njegova publika ga je poč astila gromoglasnim pljeskom. Neke vampirice su se č ak bacile pred njega hvatajuć i ga za noge. Nije ih udostojao niti pogledom; njegove goruće, užarene, grimizne oči gledale su samo Frankensteina. Kad je stigao do pozornice, graciozno se okrenuo u zraku gledajuć i svoju publiku raš irenih ruku. Pljesak je prerastao u ovacije, zagluš ujuć i povici oduš evljenja ispunili su maleno kazališ te. Kralj vampira je už ivao u vlastitoj slavi, ponovno rođen laskanjima svojih podanika i rezultatom gotovo stogodišnje potrage. »Hvala vam«, rekao je, a publika je pljeskala još glasnije. »Hvala vam, odani prijatelji. Hvala vam.« Spustio je ruke i buka je polako zamuknula. Kad je sasvim utihnula, gospodar Dante se vinuo na pozornicu i obratio svojim


obožavateljima. »Ovo je posebna noć «, rekao je. »Noć koju nisam oč ekivao da ć u ikada dož ivjeti. Ali evo, to mi je omoguć io jedan od vas. Ustani i nakloni se, prijatelju.« Latour je ustao sa sjedala i primio pljesak. Frankenstein je gledao kako se vampir zadovoljno smije i tako shvatio da nikada nije imao š anse navesti Latoura da se predomisli. Niš ta ga ne bi navelo da se odrekne ovog trenutka nadmoći i slave. »Hvala ti«, rekao je gospodar Dante obasjavš i Latoura osmijehom. »Tvoja djela neć e biti zaboravljena u Bratstvu. Ja te nikada neć u zaboraviti.« Latotir je ponovno sjeo na mjesto. Frankenstein je gledao kako ga drugi vampiri tapš u po leđima i pruž aju mu ruke i ž eludac mu se prevrnuo. Odjednom je osjetio bol u kraljež nici, kao da mu netko zabija vrele igle u svaki kralježak. Dolazi promjena i Frankenstein joj se prvi puta radovao. Uskoro, mislio je kroz bol. Uskoro. Molim Te, neka dođe što prije. »Ovo stvorenje koje vidite pred sobom«, nastavio je gospodar Dante osvetoljubivo gledajuć i Frankensteina, »poč inilo je veliko zlodjelo prije mnogo godina. Gotovo cijelo stoljeć e je odbijao doć i i odgovarati za svoje zloč ine, ali sad je gotovo. Sad ć e nauč iti, a zajedno s njim i vi, kako je to kada ljutite kralja Pariza.« Batler gospodara Dantea je polako dolebdio na pozornicu. Donio je jednostavan drveni stol i veliki svitak crnog platna. Postavio ih je pored svog gospodara i tiho otišao. »Hvala ti«, rekao je kralj vampira. Paž ljivo je uzeo svitak crnog platna blijedim rukama i primio ga za jedan kraj. Teatralno ga je podigao u zrak puš tajuć i da se dramatič no odmota pred publikom. Krvož edna svjetina je uzbuđeno mrmljala gledajuć i u njega svjetleć im crvenim oč ima. Frankensteinu je bilo drago š to ne mož e vidjeti u š to gledaju, no gospodar Dante ga nije namjeravao poš tedjeti prizora. Okrenuo je crnu tkaninu u zraku poput toreadora i pokazao je svom zarobljeniku. Tkanina je bila puna noževa. U desecima tobolaca i dž epić a, sjajni pod svjetlom pozornice koje je još uvijek kupalo gospodara Dantea, nalazili su se nož evi svih oblika i velič ina; teš ke satare i pile, zakrivljeni nož evi za iletiranje,


lovač ko oruž je, sitni skalpeli i bodež i. Njež no su svjetlucali u zrak, oslikavajući se na kupolastom svodu kazališta. Frankenstein je osjetio ledenicu straha u svom srcu kad je pozornije pogledao tkaninu. Tek je tada vidio predmete u dnu tkanine: staklenku bijelog praha - odmah je prepoznao sol te pet boč ica prozirne tekuć ine - nije ni ž elio misliti š to je u njima. Najodvratnije je doš lo zadnje: malena plastič na posuda u kutu tkanine bila je puna ž ivih crva koji su se vrtjeli jedan oko drugoga u toplini kazališ ta. Tkanina je bila ostvarenje sadistič kog sna; kolekcija predmeta za mučenje, nanošenje boli, sakaćenje i ubijanje. »Razmiš ljao sam o dodavanju još nekih sadrž aja za več eraš nju zabavu«, rekao je gospodar Dante uz zlokoban osmijeh. »Kao aperitiv da vam poboljš a tek prije več ere. Ali predomislio sam se jer zna zaš to ste došli.« Kralj vampira je polako polož io tkaninu na stol paž ljivo prouč avajuć i oš trice. Nakon nekoliko sekundi izvadio je svjetlucavi srebrni skalpel iz dž epić a i prinio ga svjetlosti. Odbijao je i bijelu svjetlost pozornice i crvenu svjetlost vampirovih očiju. »Počnimo«, nježno je rekao i okrenuo se Frankensteinu. ≡ »Gdje smo?« upitao je Jamie dok je Jack Williams usmjeravao njihovo crno vozilo kroz redove parkiranih automobila. »Gdje se dovraga nalazimo?« »Ovo je Rue de Sevigne«, odgovorio je Dominique Saint-Jacques. »Trebalo bi biti ovdje.« »Eno je«, viknula je Claire Lock sa stražnjeg sjedala. »Vrati se!« Jack je naglo nagazio koč nice, tako da je sve č etvoro suputnika poletjelo naprijed. Prebacio je u vožnju unatrag i brzo se vratio. »Tamo«, viknula je Claire. Jack je stao i petoro č lanova Jamiejeve ekipe je iziš lo iz automobila. Pred njima je stajalo lijepo sivo zdanje, baš kao š to je Claire rekla. Zgrada je bila potpuno slič na onima koje su je okruž ivale, osim po jednoj stvari. Imala je sive betonske ploče umjesto prozora. »Tu je«, rekao je Jamie. »Na ovo je mislio.« Iziš li su i stali na nogostup provjeravajuć i zgradu. Imala je jedna


jedina vrata nač injena od starog lakiranog drveta. Stajala su toč no u središ tu zgrade. Od vrata ih je dijelila velika, prekrasna ograda od lijevanog ž eljeza. U njezinu središ tu, ravno ispred drvenih vrata, stajala je jednako ukraš ena vratnica zaš tić ena velikim lokotom sa samo jednom ključanicom. »Otvori«, rekao je Jamie. Dominique Saint-Jacques je pristupio i izvadio tanku metalnu cijev iz svoga pojasa. Umetnuo ju je u bravu i pritisnuo gumb. Tekuć i ugljik se ulio u bravu i stavio cilindre na mjesto. Još jednim pritiskom gumba je aktivirao električ ni impuls koji je odmah stvrdnuo materijal. Dominique je okrenuo cijev i brava se odmah otključ ala. Služ ila je tek da odvrati sitne lopove i znatiž eljnike. Dominique je otvorio vratnicu i izvadio svoj uređaj iz brave. Jamie je priš ao vratima, prič ekao da se ostatak ekipe poreda iza njega i lupio masivnim zvekirom o mjedenu ploč u. Njegov udarac je glasno odzvonio i vrata su se otvorila gotovo istog trena otkrivajuć i starog vampira s besprijekornom bijelom kravatom. »Kasnite«, rekao je profesionalno pokazujuć i negodovanje. »Več ernja zabava je već ... « Zastao je kao da je tek primijetio petoricu operativaca. Oč i su mu pocrvenjele, no nije imao vremena reć i niš ta viš e. Cula se gromovita buka i zatim nalet zraka. Metalni kolac je proletio pored Jamiejeve glave, promaš ivš i ga za nekoliko centimetara, no nije se ni trgnuo. Kolac se zabio u vampirova prsa ostavivš i za sobom rupu velič ine tanjura. Nastala je tiš ina koja je potrajala tek dovoljno dugo da vampir baci pogled na svoja uniš tena prsa, nakon č ega je eksplodirao u vrelu kiš u iznutrica okupavš i Jamieja krvlju. Okrenuo se da vidi tko je ispalio i doč ekao ga je osmijeh Angele Darcy koja je drž ala T-Bone naslonjen na rame. »Svaka čast«, rekao joj je. »Hvala, gospodine«, odgovorila je. Kimnuo je i brzo krenuo uz stube, a ekipa ga je slijedila. Naš li su se u malenom lobiju boje krvi. Jamie je upijao crveni barš un po podu i zidovima te tamni grimiz stropa kad su č uli urlik od boli tako jak da im se zatreslo tlo pod nogama. Jamie se sledio. Prepoznao je taj glas; proveo je tri mjeseca misleć i da ga viš e


nikada neće čuti. Bio je izobličen od boli, no ipak prepoznatljiv. »Moj Bože«, šapnuo je. »To je stvarno on.« Okrenuo se svima četirima raskolačenih očiju. »Sto god da treba«, rekao je. »Koliko god da koš ta. Vodimo ga kući. Jasno?« »Da, gospodine«, rekli su jednoglasno. »U redu«, rekao je Jamie spustivš i vizir na lice zajedno s ostalim članovima tima. »Ovo završava ovdje.« ≡ Frankenstein je urlao od boli dok mu se skalpel zabijao u ž eludac. Nije ž elio gospodaru Danteu priuš titi to zadovoljstvo, ali morao je. Zadovoljstvo svjetine se gotovo moglo opipati; vampiri su zurili u njega licima izoblič enim od sadistič ke pož ude. Neki iz publike su č ak potajice hvatali one pored sebe, ruke su im nestajale ispod haljina, suknji i pojaseva. Bilo mu je zlo od njihove bezgranič ne izopač enosti te je naposljetku urlikao od bijesa i zgađenosti jednako koliko i od boli. Krv mu je nesputano tekla niz prsa gdje je gospodar Dante odrezao njegovu koš ulju. Dodir kralja vampira na njegovoj kož i bio je njež an, gotovo umirujuć i, sve dok nije zabio skalpel u njegov sivozeleni torzo i vukao ga sve do pupka. Meso mu se rastavilo poput maslaca i krv je odmah nahrupila. Porezotina nije bila duboka, bol nije bila nepodnoš ljiva, no Frankenstein je znao da je to tek poč etak. Gospodar Dante je povukao oš tricu preko njegove kož e još osam puta radeć i vodoravne crte preko jedne uspravne. Bio je uredan, ž elio je da Frankenstein krvari, no ovaj je na to samo stiskao zube. Gospodar Dante ga je znatiž eljno pogledavao, kao da se pita kad ć e se već jednom prestati praviti da ga ne boli. Frankenstein mu je samo uzvrać ao pogled, stisnute vilice. Kralj vampira je samo kimnuo, zario skalpel u želudac čudovišta i zavrnuo ga. Bol koja je buknula u Frankensteinovom trbuhu bila je velika i vrela, vrisnuo je poput duše u paklu. Prekasno je, pomislio je mireći se sa sudbinom. Prekasno je. Umrijet ću u ovom kazalištu s prazninom u glavi.


Tad mu je tijelo poč elo podrhtavati i duh mu je divlje poletio. Bol je razdirala svaku č esticu njegova bić a, no prigrlio ju je keseć i zube na veliko iznenađenje gospodara Dantea. U trenutku kad je poč eo osjeć ati odsutnost i poč etak promjene, posljednja stvar koju je vidio prije nego š to mu je vid preš ao u crno i bijelo bilo je pet crnih prilika u dnu kazališta. Jamie je polako proš ao kroz vrata u straž njem dijelu lobija. Odjednom se naš ao u tami i zakorač io desno da mu se oč i naviknu na mrak. Ostatak ekipe je zauzeo mjesta pored njega, s leđima uz zakrivljeni crveni zid. Stajali su u dnu prostorije s priguš enim svjetlima i Jamie je odmah primijetio tamnocrvene odbljeske sa šezdesetak sjedala ispred njih. Vampiri, pomislio je. Mnogo vampira. Tad je slijedio njihove poglede i zaboravio sve ostalo. Na sredini pozornice, zavezano za masivno drveno postolje, stajalo je Frankensteinovo č udoviš te. Glava mu je bila zabač ena unatrag, vratne ž ile nabubrile, a zubi stisnuti zbog onoga š to ga je natjeralo na ovaj zagluš ujuć i vrisak. Tamna prilika se nadvijala nad njegova prsa, ali Jamie ju je jedva primjećivao. Um mu je bio prenapregnut. Živ je. Nisam si htio dopustiti da povjerujem u to. Živ je. Prilika na pozornici je stala postrance i Jamie je osjetio nalet gotovo nesavladivog bijesa kad je vidio ostatke prsa svoga prijatelja. Krv je liptala iz stotina rezova, skupljala mu se oko struka i kapala na pod. Osjetio je riječ i kako mu se nakupljaju u grlu, nije znao koje, ali znao je da č e ih viknuti toliko glasno da mu popucaju glasnice i ulož io je i posljednji atom snage da ih suspregne. Nećeš mu pomoći ako se odaš, govorio je samome sebi, trebaš nešto da ti odvrati pozornost. Jamie je osjetio pritisak na svojoj ruci i okrenuo se. Jack Williams je drž ao ultraljubič astu granatu u ruci i odmahivao glavom prema središ njem prolazu kazališ ta. Jamie se nasmiješ io iza vizira i potvrdno kimnuo. Jack ga je tiho zaobiš ao klizeć i uza zid. Matirana crna uniforma ga je č inila nevidljivim u sjenama, a materijal koji mu je stajao tik uz tijelo je spreč avao š irenje mirisa koji bi mož da privukli pozornost vampirske publike. Sada to nije bilo bitno jer su svi vampiri imali oči uprte u pozornicu i u krvavo ucviljeno čudovište. Jack je otvorio granatu, č uč nuo i zarolao je niz prolaz drž eć i


daljinski okidač u ruci. »Sad ć emo«, rekao je Jamie kroz komunikacijsku vezu u kacigama. »Krećemo kad Jack aktivira granatu.« Cuo je blago š uš kanje kad je ekipa pripremila svoje T-Boneove i MP5-ice. Jamie je svoje ostavio na mjestu. Gledao je Jacka. Granata se tiho otkotrljala niz prolaz u gomilu usredotoč enih vampira. Kad je doš la na pola puta, neka ž ena u tamnozelenoj haljini se okrenula i znatiž eljno pogledala. Htjela je neš to reć i, no u tom trenutku je Jack Williams pritisnuo okidač i usta su joj buknula u plamen. Ultraljubič asta granata je ož ivjela bez imalo buke; u jednom trenutku su se vidjeli samo vampiri, a u drugom zasljepljujuć a ljubičasta svjetlost. Milisekundu kasnije počelo je vrištanje. Jamie, koji je ponovno poč eo pratiti događanja na pozornici, je vidio neš to č udno prije nego š to je granata eksplodirala. Vidio je neko pomicanje ispod ostataka Frankensteinove koš ulje, kao da se neš to događa ispod njegove zeleno-sive kož e. Tad je ljubič asti plamen buknuo i pojeo sve pred sobom. Ogromni nalet vruć ine prož dro je već inu vampira. Skoč ili su u zrak, vriš tali, tukli se po odjeć i i kož i pokuš avajuć i ugasiti ljubič asti plamen. Gospodar Dante se na pozornici tresao od už asa, viš e zbog toga š to mu je netko oteo trenutak slave, nego š to njegovi uzvanici gore. Vampiri koji su sjedili na rubovima gledališ ta i koje su od ljubič astog plamena zaš titili supruž nici, prijatelji i ljubavnici gledali su oko sebe crvenim oč ima traž eć i krivca za masakr. Vriskovi su ispunili kazališ te dok su najgore ozlijeđeni vampiri padali po tlu i podlijegali opekotinama. Jamie je izvadio T-Bone iz pojasa, naslonio ga na rame, naciljao i povukao obarač . Njegov kolac je proletio gledališ tem i zabio se u prsa jednog vampira u sivom odijelu koji je uzaludno pokuš avao ugasiti vatru koja je prož dirala neku ž enu u koktel haljini. Napravio je korak unatrag i eksplodirao pokrivši goruću ženu iznutricama. Kolac se vratio u Jamijevu cijev poprać en udarcima slijeva i zdesna. Kolci su letjeli zrakom vukuć i metalne ž ice za sobom i još č etvero vampira je eksplodiralo u stupovima vrele krvi. Naposljetku su vampiri s rubova gledališta primijetili petoricu u sjenama. Jedan od njih je poč eo bijesno zavijati upiruć i u njih kosturastim


prstom. Tridesetorica vampira koji su još uvijek mogli stajati jurnuli su kroz masu na tamne prilike. ≡ Frankensteinovo tijelo se treslo kao pod elektroš okovima. Vidio je plamen koji prož dire kazališ te, sjedala i vampire, ali još gori od toga bio je njihov miris. Nosnice su mu podrhtavale od slož enih mirisa koji su bili gotovo opipljivi. Namirisao je strah, bol i ljutnju uspanič enih vampira, mirisao je osmuđene kosti i peč eno meso te na svoje veliko zadovoljstvo, bijes gospodara Dantea koji je gledao publiku s bespomoć nom ljutnjom na licu. Tad je promjena doista započ ela i bio je svjestan samo svoje agonije. Noge su mu se prelomile unatrag, kosti se raznijele i ponovno zarasle na sasvim drugač iji nač in. Osjetio je debele dlake kako mu izbijaju iz kož e, osjetio je kako mu se ruke lome. Bol je bila tako jaka da nije mogao ni vriš tati. Znao je š to dolazi, dva puta je već proš ao kroz to, ali nije postojao nač in kojim bi se pripremio na lom i ponovno zarastanje cijelog tijela. Osjetio je kako popuš taju konopci koji su ga vezali za drveno postolje slijedeć i primjer uma koji ga je napustio ustupivši mjesto životinji. »Raš irite se«, vikao je Jamie ekipi kad su vampiri krenuli na njih. » Pokret! « Bacio se na tlo ispod leteć eg vampira koji je mogao imati š ezdeset godina. Ovaj to nije oč ekivao i zabio se u zid iza Jamieja. Jamie je skoč io naprijed poput kobre i zabio kolac u vampirova prsa. Nije č ekao eksploziju krvi, odmah je krenuo trč eć i u č uč nju uza zid prema kutu pozornice. Bacio je jedan pogled unatrag i osjetio ludi ponos kad je vidio svoju ekipu. Claire i Dominique su se kretali desno, a Angela i Jack niz prolaz prema srcu vampirske publike. Jamie je trč eć i izvadio MP5-icu iz pojasa i otkoč io je. Kad je doš ao do kuta iz kojeg ga nitko nije mogao napasti s leđa, naslonio je na koljeno i naciljao goruć i pakao kazališ ta. Angela i Jack su si prosjekli put kroz kazališ te nabijajuć i vampire na kolac. Krv je letjela zrakom prativš i dvoje operativaca. Pet ili š est vampira se vinulo na najviš u toč ku u zrak ž eleć i izbjeć i pokolj ili napasti odozgora. Jamieja nisu zanimale njihove namjere, samo je uperio MP5-icu u njih i povukao


obarač . Strojnica je zagluš ujuć e pucala u malenom kazališ tu i vampiri su pokrivali uši od boli. Sigurno ih jako boli zbog supersluha, zlosretno je pomislio. Neka im. Kiša metaka je prepolovila vampire i strovalila ih na gledalište gdje su ih Jack i Angela doč ekali s kolcima koji su bljeskali pod ljubič astim svjetlom vatre. Jamie je osjetio neki pokret na svojoj desnoj strani i okrenuo se. Otvorila su se vrata koja nije primijetio dok je klizio zakrivljenim zidom. Izvadio je T-Bone i naslonio ga na rame upravo kad je uš ao vampir u besprijekornom smokingu. Jamie je povukao obarač ; pucao je poprilič no visoko jer je morao pož uriti, ali nije bilo razlike. Vampirova glava je odletjela s ramena. Bezglavi torzo je teturao pipajuć i rukama vrat. Jamie je vidio bijes na odrubljenoj glavi dok se kotrljala u sjenu č ekajuć i da se kolac iz TBonea vrati na mjesto. Potrč ao je naprijed i zabio kolac u prsa obezglavljenog tijela i vratio se na položaj. Gledao je kao Claire i Dominique nabijaju na kolac vampire koji su ih namjeravali napasti s boka te Angelu kako prazni spremnik svog Glocka u glave reš peč enih vampira. Primijetio je pokret krajič kom oka i okrenuo se pozornici. Srce mu je stalo zbog onoga što je vidio. Bože, ne, pomislio je. Isuse Kriste, ne. Zašto se nisam sjetio toga? Vampir koji je na pozornici muč io Frankensteina je nepomič no stajao, leđima okrenut Jamieju. Iza njega, na mjestu gdje je maloč as bio zavezan Jamiejev prijatelj, stajalo je neš to iz najdubljih krugova pakla. Frankensteinovo lice je još uvijek bilo prepoznatljivo na sivom, oteklom tijelu groteskno deformiranog vuka. Divlje je lupao nogama o postolje za koje je još uvijek bio labavo vezan, i Jamie je gledao kako teš ko drvo posustaje pod pritiskom. Vuk je jurnuo naprijed i teš ko se doč ekao na tri noge. Mahao je č etvrtom odbacujuć i ostatke konopca. Jamie je vidio posljednji trak ljudskosti kako napuš ta njegova prijatelja, vidio je vilicu kako mu se lomi i zarasta u jednoj sekundi. Frankenstein je nestao, ostao je samo ogroman vuk koji je zabacio glavu unatrag i zavijao. Ta buka nije pripadala ovome svijetu, bila je ogromna, prepuna boli i jada, toliko da se svako ž ivo bić e okrenulo prema pozornici. Angela Darcy, profesionalna kao i uvijek, procijenila


je situaciju. »Imamo četrnaest živih vampira, Jamie«, rekla je. »Imamo mi veći problem«, odvratio je. »Mnogo, mnogo veći.« »Kako ovo nismo pretpostavili?« pitao je Jack Williams. »Zaš to nas obavještajci nisu upozorili?« »Nije bilo vremena za evaluaciju«, rekao je Jamie. »Rekli su mi da odmah krenemo, a ja nisam ni pomislio ... ni na kraj pameti.« »Sto ć emo sada?« upitala je Angela. »Kasnije mož emo raspravljati o tome tko je trebao š to reć i i predvidjeti. Njegov dolazak kuć i se upravo jako zakomplicirao.« Vuk je gledao oko sebe, para mu je izlazila iz nosnica, a jezik se objesio iz velikih usta. Golemu glavu je okretao lijevo i desno, dok njegove ž ute oč i nisu spazile vampira koji ga je muč io. Zarež ao je i bacio se na njega. Gospodar Dante se vinuo u zrak za dlaku izbjegavš i vučje ralje. Ovo se ne smije događati, mislio je. Ovo nije pošteno. Vampirski kralj se drž ao stropa svoga kazališ ta, oč ajnič ki razmiš ljajuć i kako da spasi situaciju ili barem izvuč e ž ivu glavu. Vuk se podignuo na noge ispod njega i zavijao, no znao je da ga ne mož e dosegnuti. Gledao je crne prilike pod sobom kako zabijaju kolce u njegovu publiku. Platit ćete za ovo, tko god da jeste, pomislio je. Proklinjat ćete dan kad ste naljutili gospodara Dantea, vampirskog kralja Pariza. Jamie se odmaknuo od vuka, srce mu je vriš talo od boli zbog onoga š to se dogodilo njegovu prijatelju. Nije imao pojma š to da uč ini. Ni u jednom scenariju koji je vrtio u glavi tijekom leta u Pariz nije mogao pretpostaviti da će se ovo dogoditi. Bio je bijesan na samoga sebe š to nije povezao č injenice. Vidio je puni mjesec kako se rađa na nebu, vidio je kako je Alexandruov vukodlak ugrizao Frankensteina za ruku prije nego š to su pali niz liticu. Prevrtio je to bolno sjeć anje tisuć u puta u svojoj glavi, ali uvijek bi se usredotoč io na odvratni trenutak u kojem njegov prijatelj nestaje niz liticu. Sad je davao sve od sebe da se domisli bilo kakvom nač inu da pomogne prijatelju. Krenuo je ukrug do dna kazališ ta, daleko od vuka koji je zurio u vampira pod stropom otvorenih ralja. »Regrupacija«, doviknuo je ekipi i gledao kako se odmič u od


preostalih vampira i vraćaju prema njemu. Našli su se na vrhu prolaza. Kazališ te je gorjelo pod njima. Zuti i naranč asti plamenovi su zamijenili ljubičaste jer je vatra već zahvatila tepih i sjedala. Preostali vampiri - Jamie ih je nabrojao dvanaest, ne uključ ujuć i onog koji je lebdio pod stropom, su se skupili na sredini kazališ ta. Bili su sasvim izgubljeni i dezorijentirani, nisu mogli vjerovati š to im se događa. Jedna ž ena je drž ala pougljenjeno tijelo nekog muš karca u svojim rukama i tiho mu šaputala prinijevši lice osmuđenoj lešini. »Završimo ovo«, rekao je Jamie i poveo ekipu niz prolaz. Uniš tili su posljednjih dvanaest vampira za manje od minutu jer se uopće nisu opirali. Sudeći prema izrazima njihovih lica koja su zurila u rijeke prolivene krvi, uništenje su dočekali kao milost. »Vragovi!« vikao je vampir sa stropa.« Kako se usuđujete? Zar ne znate tko sam ja?« Angela je naslonila svoj T-Bone na rame i ispalila kolac toliko brzo da se Jamie iznenadio, no vampir ga je samo odgurnuo u stranu uz podrugljiv frktaj. »Ja sam gospodar Dante«, vikao je. »Vampirski kralj Pariza! Ovo je moj dom!« Kad je čuo vampirov glas, ogromni vuk je počeo zavijati toliko jako da se kazalište treslo. Odjednom je prestao, samo je tiho režao. Jamie se okrenuo da vidi š to ga je umirilo i primijetio jednog vampira kako polagano lebdi prema pozornici drž eć i ruke ispred sebe kao da želi smiriti vuka. »Koji je ovo vrag?« upitao je Dominique. »Pojma nemam«, odgovorio je Jamie. Vampir je zastao na nekoliko metara od vuka koji je spustio glavu na tlo, prebacivš i tež inu na straž nje noge. Još uvijek je rež ao i Jamie se prenerazio kad je vidio metalne vijke kako mu vire iz gustog sivog krzna na vratu. »Henry«, rekao je polako vampir. »Tako se zoveš . Henry. Zar me ne prepoznaješ? To sam ja, Latour. Što ti se dogo ... « Nije uspio završiti. Na spomen vampirova imena, tiho rež anje se pretvorilo u č isti bijes. Vuk je munjevito skoč io na vampira i zatvorio svoju ogromnu gubicu nad njegovom glavom prekinuvš i ga u govoru. Vampir je poč eo vriš tati još unutar velikih ralja i š akama tuć i vuka po njuš ci. Jamie je


tada čuo glasan zvuk hrskanja koji će ga progoniti do kraja života. Vuk je zatvorio ralje. Krv mu je š iknula među ž utim zubima i prolila se po podu prije nego što je odgrizao Latourovu glavu i progutao je cijelu. Vampir na stropu je vriš tao od bijesa. Grebao se noktima po licu i sijevao crvenim očima. »Odvratno č udoviš te«, vriš tao je. »Gonit ć u te do kraja svijeta! Tisuću puta ćeš umrijeti zbog ovoga što si mi učinio!« »T-Boneovi spremni«, rekao je Jamie gledajuć i poludjelog vampira. »Svi. Odmah.« Podignuo je oruž je na ramena, č ekao djelić sekunde da se ostatak ekipe pripremi i ispalio kolac. Udar zraka iz pet T-Boneova je bio nevjerojatno glasan i gospodar Dante koji je do maloč as gledao samo Frankensteina, okrenuo se na vrijeme da vidi kolce kako lete prema njemu, ali ne i da se skloni. Pet metalnih projektila se zabilo u njega sa svih strana. Dva su mu se zabila u bedra prije nego š to su se zaustavila u trbuhu, jedan mu je proš ao kroz pazuho prije nego š to se zaglavio u crvenoj ž buci stropa, jedan mu je smrskao ramenu kost i posljednji mu je proš ao kroz vrat raznijevš i mu grlo. Kiš a krvi se prolila iz vrata kralja Pariza i pala na pod kazališ ta. Nekoliko trenutaka se premetao u zraku dok su mu metalne ž ice visjele iz tijela. Izgledao je kao da pokušava govoriti, no čulo se samo grgljanje. Tad su se uključ ili mehanizmi za vrać anje kolaca na mjesto i raščetvorili ga. Pet se kolaca vratilo na svoja mjesta uz glasne udarce. Sekundu kasnije je kralj Pariza pao u prolaz kazališ ta u nekoliko navrata. Noge i jedna ruka su mu bile otkinute od tijela. Pale su na kosi pod i otkotrljale se prema pozornici. Trbuh mu je bio sasvim uniš ten, ali prsa i glava su ostali gotovo netaknuti. Krv mu je i dalje š ikljala iz vrata i usprkos svim gadostima kojih se nagledao otkad je postao operativac, Jamie je pož elio povratiti. Vampir je poč eo stariti pred njegovim očima. Kosa mu je postala sasvim bijela, opadala je u debelim pramenovima. Kož a mu je posivjela, a lice ostarjelo. Prsa su mu se jedva primjetno podizala i spuš tala. Gledao je u Jamiejev vizir s izrazom bezgranične boli na starome licu. Jamie je baš htio narediti da ga nabiju na kolac, no vid mu je zatamnila velika sjena. Osjetio je vreo dah na svome vratu. Okrenuo se


š to je sporije mogao i naš ao se oč i u oč i s vukom koji je nekada bio njegov prijatelj. Krvava njuš ka je bila tek centimetar udaljena od njegova vizira. Najsporijim pokretom u svom ž ivotu, Jamie se okrenuo tako da klekne ispred ogromne ž ivotinje. Vuk je nagnuo glavu ne ispuš tajuć i vizir iz vida. Jamie se odmicao unatrag paž ljivo spuš tajuć i noge na pod; nije želio stvarati niti buku niti nagle pokrete. Razmak između njega i vuka se polako poveć avao i stigao je do vrha prolaza zajedno sa svojom ekipom. Gledali su u vuka koji se nadvio nad onime što je ostalo od gospodara Dantea. Usta kralja vampira su se polako micala dok mu je ogromni vuk puhao po licu i otpuhivao preostale bijele pramenove po krvavom podu oko njega. Gospodar Dante je teš kom mukom podigao ruku i njež no je polož io na vukovu njuš ku. Vuk je na trenutak zatvorio velike ž ute oč i kao da už iva u vampirovu dodiru. Potom je spustio glavu i počeo jesti vampirova prsa. Gospodar Dante nije vriš tao, vjerojatno zato š to viš e nije imao glasnice. Zurio je u strop drž eć i vuka za krzno, usta razjapljenih u savrš enu kruž nicu dok su mu ž uti zubi ž vakali meso. Bio je još uvijek ž iv kad mu je Frankenstein polomio rebra i razderao ž ivo srce u grudima. Zgnječio ga je među zubima stenjući od užitka. Ostatak gospodara Dantea je eksplodirao, prolivš i svoje ostatke po vuku dok je ovaj zabacio glavu i slavodobitno zavijao.


46. ZAVRTAJ NOŽA »Sto ć emo sada«, upitao je Jack Williams postavivš i pitanje koje se svima vrzmalo po glavi. »Kog vraga ćemo sada?« Vuk je stajao u prolazu pred njima i lizao ostatke gospodara Dantea s krvlju natopljenog tepiha. Cinilo se da ga oni uopć e ne zanimaju, no kad je Jack stao uz Jamieja zarež ao je ne podigavš i glavu. Cinilo se kao da im ž eli dati do znanja da još nije odluč io š to ć e s njima i jako bi volio da budu mirni dok ne odluči. »Dominique«, š apnuo je Jamie. »Ponio si strelice za omamljivanje, je li tako?« »Ne strelice«, odgovorio je Dominique. »Imam samo šprice.« »Kakva korist od njih?« planuo je Jamie. »Za ljudske svjedoke su«, oštro će Dominique. »Ne za vukodlake.« Jamie je uzdahnuo. »Daj mi ih«, rekao je. »Koliko?« »Sve.« Dominique je izvadio tri š price iz metalne kutije na pojasu i poslao ih Jamieju. Skinuo je plastične kapice s igala i pogledao ih. »Hoće li ga omamiti?« »Nemam blage veze«, rekao je Dominique. »Nadam se da hoć e, zbog svih nas. Ali nemam blage veze.« »Krasno«, rekao je Jamie. »Sad ćemo saznati.« Jamie je podigao vizir i ž mirkao dok mu se oč i nisu priviknule na tamu. Vatre su se polako gasile na sjedalima i ostacima tepiha. Krv je bila posvuda i Jamie si je uzeo trenutak da už iva u poslu koji je obavila njegova ekipa. Otprilike šezdeset uništenih vampira. Nema ljudskih žrtava, nema ozljeda. Nije loše. Nasmiješio se. Još uvijek nema ozljeda. To bi se moglo promijeniti. Polako je zakorač io na prolaz. Vuk je ponovno zarež ao, malo glasnije nego prije. Angelin glas mu je odzvonio u ušima. »Što si ti umišljaš?« upitala je. »Što ti se čini?« odvratio je protupitanjem. »Čini mi se kao samoubojstvo vukodlakom.«


»Uvjeravam te da nije tako«, rekao je. Zurio je u ogromnu ž ivotinju koja je lizala krv s poda i bilo ga je už asno strah. Ali znao je š to treba učiniti. »Ne idem bez njega. Zato smo došli ovamo.« »Zato«, ponovila je Angela. »Ovo viš e nije on, zar ne vidiš ? Misliš dovesti vukodlaka u Petlju?« »To mi je plan«, rekao je zakoračivši još jednom. Vuk je ponovno zarežao i Jamieju su se noge počele tresti. »Sto ć eš reć i admiralu Sewardu?« nastavila je Angela. »Ne brinite, prijatelj mi je preostalih dvadeset i devet dana u mjesecu. Sto misliš da će ti reći na to?« »Nadam se da ć e mi č estitati na uspješ no obavljenoj misiji«, rekao je. »Sad ušuti i pusti me da radim.« Zakorač io je treć i put i stao na dva metra od ž ivotinje koja je odmah podigla glavu i razjapila krvava usta rež eć i dok ga je gledala ogromnim žutim očima. Jamie je stao. Nije znao kako, ali bio je sasvim siguran da ć e mu pregristi grkljan ako se usudi spustiti pogled. Tako je uzvratio pogled i vidio nešto čudnovato. Ogromne oč i ž ute poput suncokreta sa zjenicama boje noć i odjednom su se suzile u tipičnoj ljudskoj gesti prepoznavanja. »Tako je«, rekao je Jamie tiho. »Poznaješ me. Je li tako?« Ponovno je zakorač io naprijed. Vuk je ustuknuo, ali nije uzmaknuo niti jurnuo na Jamieja. »Je li tako?« ponovio je Jamie. »Kako se ja zovem? Znaš ti to. Kako se ja zovem?« Stajao je na metar od ž ivotinje. Vuk je izgledao zbunjeno i jadno, kao da je slavu pobjede odnijela tjeskoba. Brzo je odmahivao glavom lijevo-desno, režući i cvileći kao da ne zna i kao da pita. »Kako se ja zovem?« ponovio je Jamie još jednom zakorač ivš i naprijed. Nalazio se ravno ispod ogromne njuš ke; mogao je posegnuti i dotaknuti krvavo krzno. »Reci mi«, šaputao je. »Kako se ja zovem?« Vuk je otvorio usta i pogledao ga oč ima punim patnje. Jamie se pripremio na zube oko vrata, ali nije zatvorio oči. »Jaaaaaamieeeeee«, zavijao je vuk. Jamie se bacio na vuka i zagrlio ga oko glave znajuć i samo da je pronaš ao prijatelja i spasio ga, baš kao š to je Frankenstein jednom


spasio njega. Vukov ogromni jezik je lizao Jamieja po cijelom licu. Ogromna ž ivotinja je i dalje rež ala, no sada je zvuč ala viš e poput mač ke koja prede. Jamie je osjetio grubi jezik na svome licu i susprezao suze. Vuk je spustio glavu i onjuš io ga zatvorivš i ž ute oč i. Jamie je spazio priliku i zabio tri šprice za omamljivanje u debelo krzno na vukovom vratu. Zute oč i su se otvorile, ali vuk se nije odmaknuo od njega. Gledao ga je oč ima punim neč ega za š to je Jamie isprva pomislio da je tuga ili razoč aranje, no kasnije je shvatio da je to potpuno povjerenje. Vuk je ponovno zatvorio oč i i pao na pod smirivš i se na krvavom tepihu. Prsa su mu se podizala i spuš tala u pravilnim razmacima, jezik mu je ispao između zuba i labavo visio. Jamie je uzdahnuo i pustio iz sebe sve š to se skupljalo protekla tri mjeseca. Osjeć ao je vedrinu, ponos, strah i krivnju odjednom. Izvadio je igle iz vukova vrata i zakoračio unatrag. »Svaka čast«, prošaptao je Jack Williams. »Bravo Jamie. Uspio si.« Jamie se okrenuo svom prijatelju s velikim osmijehom na licu baš kad mu je radio za pojasom poč eo zujati. Izvadio ga je, pritisnuo gumb za prijem i javio se. »Jamie, ja sam«, rekao je glas s druge strane veze. »Larissa«, vikao je Jamie. »Larissa, naš li smo ga! Skoro smo zakasnili, ali našli smo ... « »Jamie, sluš aj me«, prekinula ga je Larissa. »Nazvala sam da ti kaž em da te volim jer ne ž elim da ispadne kako ti to nikada nisam rekla.« »O č emu prič aš ?« pitao je Jamie. »Vrać amo se za č etrdeset i pet minuta.« »Žao mi je«, rekla je Larissa. »Tada će već biti kasno.«


47. KAMO POBJEĆI, KAMO SE SKRITI Kate Randall je utrč ala u prostrani hangar i zaustavila se ispred kontrolne ploč e pored š irom otvorenih vrata. Pritisnula je plosnati crveni gumb u sredini i pokrenula sirene opć e uzbune. Dež urni č asnik je dotrčao vičući na nju. »Hej ti«, vikao je. »Kog ti vraga radiš?« Kate mu se okrenula i izraz njezina lica ga je prenerazio. »Otvorite oruž arnicu«, vikala je. »Otvorite sve š to imamo i dovedite sve ljude!« »Koji vrag se ... « Glas operativca je zamro kad je vidio neš to kroz otvorena vrata. Zinuo je i zatvorio usta. Okrenuo se od nje i bez riječ i potrč ao postrance. Kate ga je gledala kako unosi niz kontrola i vidjela kako se dvije ploč e stranič nih zidova odmič u i otkrivaju duge nizove TBoneova, ruskih daybreakera i bezbroj ostalog oruž ja. Gledala ga je kako uzima T-Bone, zatim se okrenula i istrčala iz hangara. »Čekaj!« vikao je za njom. »Kamo ćeš?« »Prijateljica mi je tamo«, viknula je Kate i otrčala prema pisti. ≡ Larissa je vratila radio za pojas. Cula je kako Jamie vič e njezino ime dok je prekidala vezu, ali nisu si viš e imali š to reć i. Napela je miš ić u č eljusti koji su posjedovali samo neki; oč njaci su joj glatko izbili iz desni, a oč i se ispunile crvenim vrtlogom. Stajala je pod ogromnom sjenom koja se približ avala Petlji, ruku spuš tenih niz bokove, a oč iju usmjerenih na ono što dolazi. ≡ Valeri Rusmanov je lebdio nad travom i vodio vojsku vampira. Bilo ih je viš e od dvije stotine. Letjeli su iza njega, a njihova sjena se prostirala pod njima. Nisu ž urili. Napredovali su polako, nezaustavljivo i prijeteć i tiho. Valeri je poslao poruku duž Europe i oni koji su ga sada slijedili odazvali su se na poziv. Stigli su u njegov


dvorac sami i u parovima. Neke je poznavao, za neke je č uo, a neke je vidio prvi put u životu. Nije ga bilo briga. Gospodar mu je dao zapovijed i trebali su mu vojnici da je izvrš i. Protekle su noć i doletjeli u Englesku i sklonili se u velebnoj kuć i jednog odanog prijatelja Valerijevog brata Alexandrua. Radilo se o postarijem vampiru č ije je uzbuđenje š to makar i na dvanaest sati može ugostiti jednog Rusmanova bilo gotovo jadno. Izdao je samo dvije zapovijedi prije nego š to su krenuli, jednostavne kao iz generalskih dana u Vlaš koj: Henryja Sewarda uhvatite ž ivog, pobijte sve ostale. Njegova nova vojska se gladno slož ila, uzbuđena zbog obeć anja o nesputanom nasilju prema muš karcima i ž enama Crne svjetlosti. Svi koji su se odazvali na Valerijev poziv su izgubili nekoga zbog paklenskih crnih vojnika. Zato su mu se i odazvali. Preostali su doš li samo zbog zabave, da sakate i ubijaju iz sporta, i Valeri je znao da ć e morati paziti na njih. Bit ć e mu korisni, to je istina, ali bit ć e ih teš ko kontrolirati. Zbog njih je isprintao veliku fotogra iju Henryja Sewarda i pozorno im objasnio ne š tedeć i biološ ke detalje, š to ć e se dogoditi onome tko se ogluš i na zapovijed da Seward mora ostati živ. Paž ljivo su krenuli kroz š umu koja okruž uje Odjel 19. Valeri je bio spreman na promjenu plana ako ih otkriju, ali informacije koje mu je dao douš nik bile su toč ne. Dugi red vampira se kretao kroz drveć e, daleko od senzora pokreta, lebdeć i iznad ploč a osjetljivih na pritisak koje su bile postavljene po cijeloj šumi. Kad su doš li do ograde koja obiljež ava bazu, Valeri je duboko udahnuo. Odavno je već sanjao o ovom trenutku. Iako nije mogao predvidjeti vrijeme kad ć e se obistiniti, Drakulina zapovijed je to promijenila. Viš e nije bilo bitno je li ludo napasti Crnu svjetlost ili je pak č isto samoubojstvo. Gospodar mu je naredio, a on je oduvijek bio odani vojsci. Svojoj vojsci je izdao jednostavnu zapovijed i svi su kao jedan poletjeli u zrak preko visoke ograde, preko ultraljubič aste nič ije zemlje, preko lasera te nesmetano poletjeli prema dalekoj kupoli Odjela 19. Kad su prolazili iznad piste koja je dijelila kruž nu bazu, Valerijeve nadljudske oč i su vidjele dvije prilike na travi pod njima. Jedna je potrč ala prema kupoli č ija su ž uta svjetla sjala u tami koja je


dolazila. »Podignut ć e uzbunu«, rekao je vampir koji je letio pored njega, Ukrajinac s kojim je nekad davno lovio po ruskim stepama. Zvao se Aleksej Grigoriev. »Neka«, rekao je Valeri. »Sad im to neće pomoći.« Druga prilika se okrenula prema njima i Valeri je vidio dvije crvene točke kako sjaje na njezinu licu. Izdajica, pomislio je Valeri sa zadovoljstvom. Vampirica koja je pomogla uništiti Alexandrua. Baš je prikladno što će prva umrijeti. Kate se zaustavila pored Larisse i uhvatila je za ruku. Prijateljica ju je pogledala svjetlećim očima. »Hajde«, vikala je Kate. »Ne možeš ostati ovdje!« »Vrati se u hangar, Kate«, rekla je Larissa. »Prije nego š to bude prekasno.« »Već je prekasno«, vikala je Kate. »Ne idem nikuda bez tebe. Pođi sa mnom. Odmah, Larissa!« Larissa je pogledala svoju prijateljicu koja je bila jako zabrinuta, ali nimalo ustraš ena. Vampirič ino srce se odjednom ispunilo ljubavlju prema Kate koja je toliko hrabra i koja nikada ne bi ostavila svoju prijateljicu na cjedilu. Nasmiješ ila se svojoj Kate, zgrabila je oko struka i uzletjela s njom. Larissa se vinula u zrak poput rakete, jedva dva metra iznad zemlje, i lagano se spustila na betonski pod hangara. Pustila je Kate koja ju je sumnjičavo gledala. »Kad si ti postala tako brza?« upitala je Kate bez daha. »Kasnije ćemo«, rekla je Larissa. »Ako kasnije uopće dođe.« Cule su gromoglasnu buku iza sebe koja je nadjač ala č ak i sirene i vrata u dnu hangara su se otvorila puš tajuć i unutra mnoš tvo crnih prilika. Posvuda su odzvanjale zapovijedi i metalni zvuk punjenja i provjeravanja oruž ja. Admiral Seward je stao pored dvije djevojke i gledao vampire s posvemašnjim užasom na licu. »Izvještaj«, vikao je. »Otkuda su oni došli?« »Iz drveća, gospodine«, vikala je Kate. »S druge strane Petlje.« Paul Turner se zaustavio pored Direktora s ruskim daybreakerom u ruci. »Zaš to ih nadzor nije primijetio? Kako su se toliko približ ili bez našeg znanja?« »Sigurno su se drž ali ispod radara«, odgovorio je Seward. »Drž ali


su se tla dok nisu došli do ograde.« »Ali senzori su po cijeloj š umi«, govorio je Turner bezizraž ajnim glasom kao i uvijek. »Nema šanse proći kroz njih ako ne ... « »Ako ne znaš put«, završ io je Seward ne ispuš tajuć i armiju krvopija iz vida. »Ako ti netko nije dao zemljovide.« Svi su š utjeli razmiš ljajuć i o implikacijama onoga š to je Direktor upravo rekao. Tad je netko viknuo iza njih i svi su se okrenuli. Bio je to Cal Holmwood. Stajao je u mirnom stavu, č vrstog i odluč nog lica. S njegove lijeve i desne strane, sve do samih rubova hangara, pruž ao se cijeli postav Odjela 19: gotovo dvije stotine crnih prilika naoruž anih do zuba. Svaki od njih je gledao u svog direktora č ije se srce nadimalo od ponosa kad je vidio potpuni izostanak straha na njihovim licima. »Pucaj po volji«, naredio je Seward. »Ne uzimaj zarobljenike, ne pokazuj milost. Borimo se do zadnjega. Jasno?« »Da, gospodine«, zagrmili su operativci jednoglasno. Seward se ponovno okrenuo otvorenom hangaru i gledao vampire kako se lagano spuštaju na tlo dvjesto metara od njega. Valeri Rusmanov je pogledao snage Crne svjetlosti i suspregnuo smijeh. »Brojniji smo od njih«, rekao je. »Ovo ć e biti gotovo za minutu." Spopala ga je nostalgija. Ovako su se nekada vodile bitke, prije laserski navođenih raketa, prije bespilotnih izviđač kih letjelica i satelita. Samo dva reda vojnika na suprotnim stranama polja i borba na smrt ili predaju. Uvijek bi dolazila smrt. No, buduć i da nije bio sadist poput svog pokojnog brata, niti je už ivao u kaosu poput svoga gospodara, Valeri im je odluč io ponuditi alternativu. »Henry Seward«, viknuo je glasom koji je odjeknuo otvorenim prostorom između dviju vojski. »Poznaješ me i znaš tko sam. Predaj sebe i moga brata svojom voljom i brzo ć u pobiti tvoje ljude. Ovo je jedina ponuda koju ti pružam.« Kate je č vrsto uhvatila svog direktora za ruku. Admiral Seward ju je iznenađeno pogledao, a zatim se nasmiješ io. Zaustio je da odgovori vampirima, no netko ga je pretekao. »Odbijamo tvoju ponudu, Valeri«, viknuo je Paul Turner s č istim


bijesom na inač e bezizraž ajnom licu. »Bezvrijedna je kao ti i tvoj gospodar!« »Neka bude tako«, viknuo je Valeri. »Neka bude kako vi želite!« »Kada dođu«, rekao je Seward glasno, »iziđite i doč ekajte ih. Borit ćemo se na otvorenome.« »Unutar hangara neć e imati koristi od svoje brzine, gospodine«, dodao je Turner tiho. »Trebamo ih pustiti da dođu.« Seward je pogledao svog č asnika za sigurnost. »Neć e biti dovoljno«, tiho je rekao. »Jedina šansa nam je vani.« »Kakva šansa, gospodine?« upitao je Turner. Seward nije odgovorio. Umjesto toga je izvadio maleni metalni zaslon iz dž epa i stavio palac na sredinu crne ploč ice. Ploč ica se upalila i pojavio se prikaz desetoznamenkastog broja. Seward je brzo utipkao dugi niz brojeva i č ekao: nakon dugog trenutka ploč ica je promijenila boju u crveno i riječ NAORUZANJE se pojavila na sredini. Ispod nje je brojač poč eo odbrojavati č etiri minute, sekunde i milisekunde su se vrtjele unatrag u crvenom vrtlogu. Tad je Valerijeva vojska jurnula naprijed u pulsirajuć oj masi crvenih očiju i nasilne požude. Prošlo je vrijeme za razgovor. »Idite!« viknuo je admiral Seward i operativci Odjela 19 su krenuli u napad. Nije bilo ni navijanja ni borbenih poklič a, č ulo se samo udaranje č izama o beton i pucnjevi. Paul Turner je vodio napad. Istrč ao je na crni asfalt ispred hangara sa spremnim daybreakerorn na ramenu. Teš ko rusko oruž je nije bilo standardni dio opreme Crne svjetlosti. Nač elnik Glavnog stož era ga je smatrao prenosivim ratnim zloč inom, preriskantnim za opć u uporabu. No, daybreakeri su bili itekako učinkoviti. Turner je ispalio rafal potpuno se stopivš i s trzajem koji mu je vrać ao rame unatrag svaki put kad bi pritisnuo obarač . Ljepljiva tanad je cviljela zrakom i uhvatila se za š estoricu nadolazeć ih vampira. Ruka č asnika za sigurnost je bila posve sigurna. Pneumatski naboji tanadi su eksplodirali uz odvratan zvuk lomač e i vampiri su vriš tali od boli dok im se eksplozivna jezgra uvlač ila u meso. Ubrzo su eksplodirali poput vatrometa odaš iljuć i ogromne stupove krvi i iznutrica oko sebe. Turner se nije ni okrenuo da vidi rezultat svojih pucnjeva. Posve je vjerovao u svoje sposobnosti i kad su svi eksplozivi detonirali izvukao je T-Bone iz pojasa i poslao njegov metalni kolac kroz srce jedne


vampirice. Kad se kolac vratio natrag u svoju cijev, Turner je izvukao MP5-icu i ispalio metke u skupljenu masu vampira prolijevajući krv na sve strane dok je trčao nalijevo tražeći bok vampirske vojske. Kate Randall je na trenutak zastala i gledala kako bivš i SAS-ov narednik radi svoj posao. Paul Turner je bio legenda u Crnoj svjetlosti, ali nikad ga nije vidjela kako se bori. Njegova uloga č asnika za sigurnost drž ala ga je prikovanog za Petlju i vidjeti ga u akciji je doista bio neponovljiv prizor; bio je niš ta manje nego stroj za ubijanje, instrument sigurne smrti. Gledala ga je kako trč i na drugi kraj prostora za slijetanje i vratila se u bitku. Vampirska vojska je naletjela na operativce poput tsunamija raznoseć i ih lijevo i desno. Napali su ih poput ptica grabljivica, padali su iz zraka, kidali meso i prolijevali krv. Kate se odjednom naš la unutar kaosa; oko nje su crne prilike pucale iz oruž ja i tamne mrlje slijetale i uzlijetale. Spustila je glavu i potrč ala naprijed s T-Boneom u rukama. Ispred nje je neki mladi vampir povukao u zrak jednog operativca kojeg je poznavala iz blagovaonice i bacio ga na tlo. Kate je č ula suhi zvuk lom ljenja kostiju i potrč ala naprijed baš u trenutku kad se vampir nadvio nad ranjenog čovjeka. Podigla je T-Bone i trč eć i ispalila kolac. Proletio je kroz zrak i zabio se u vampirovo pazuho. Zabacio je glavu cvileć i od boli i ranjeni operativac je neozlijeđenom rukom zabio svoj kolac u njegovo srce. Eksplodirao je u smrdljiv stup krvi baš u trenutku kada se metalni kolac vratio u cijev Kateinog T-Bonea. Cuč nula je ispred ranjenog kolege. Desna ruka i noga su mu bile slomljene, to je odmah vidjela; nazubljeni komadić i kosti su mu probili kož u i uniformu. Htjela mu je reći da će sve biti u redu kad ga je nešto odvuklo preko asfalta. Vrištao je od boli dok su mu slomljeni udovi udarali o tvrdo tlo. Kate je skoč ila na noge i vidjela neku vampiricu kako vuč e operativca za glež njeve. Kate joj je viknula da prestane i podignula TBone na rame. Prije nego š to je stigla ispaliti, vampirica je povukla ranjenog operativca u zrak kao da je krpena lutka, okrenula se za puni krug i bacila ga visoko u zrak. Nestao je u sumraku. Kate je ispalila kolac, no vampirica se izmaknula i iskezila joj se. Posegnula je za kolcem, no krvopija je već nestala u hangaru


ostaviviš i Kate na rubu bitke. Tad je č ula daleki udarac. I smuč ilo joj se kad se sjetila što je to palo. Progutala je knedlu i vratila se u borbu. ≡ Larissa je skoč ila u zrak č im su se vampiri pokrenuli i jurnula im u susret. U njoj je gorio bijes jač i nego ikada u ž ivotu. Bila je razjarena zbog Valerijevog bahatog napada i viš e nego raspameć ena š to se usudio udariti na njezine prijatelje. Proš la je kroz prvi val vampira lagano kao da nož em rež e maslac. Raš irila je ruke i oš trim noktima rezala grkljane i meso prolijevajuć i krv po asfaltu. Vampir koji je izgledao kao da ima pedeset godina je promijenio putanju i jurnuo na nju. Cekala je da posegne za njezinim vratom, izmakla mu se u posljednjoj sekundi tako da je grabio samo zrak te proš la iza njega kao da nema tež ine. Jednom rukom mu je probila grlo iz kojeg je š iknuo mlaz arterijske krvi, a drugom mu je s leđa probila rebra i uniš tila još uvijek ž ivo srce. Vampir je jedva shvatio š to mu se događa prije nego š to je eksplodirao i pao na zemlju u lokvi grimizne krvi. Larissa se s lakoć om izmaknula raš irenim rukama jednog vampira koji ju je napao straga i gotovo lijeno izvadila T-Bone. Ispalila je s boka i gledala kako se kolac zabija u vampirov solarni pleksus i odmah ga uniš tava. Vrtjela se u zraku gledajuć i bitku i zaronila u mnoštvo želeći dati svoj doprinos. ≡ Admiral Henry Seward je už asnuto gledao u ono š to se odvija na prostoru za slijetanje. Njegovi operativci su se borili oč ekivano hrabro i vješto, no vampira je jednostavno bilo previše. Asfalt je bio prepun mrtvih tijela njegovih prijatelja i kolega. Podignuo je T-Bone i ispalio kolac u prsa jednog vampira koji se stvorio pred njim. Osjetio je divlje zadovoljstvo kad je vidio iznenađenje na licu krvopije koji je eksplodirao u naletu krvi i iznutrica. Izvadio je malenu metalnu ploč u iz pojasa i provjerio očitanje. 2:36 2:35


2:34 Nije dovoljno brzo, pomislio je. Nije dovoljno brzo. Vratio je ploč icu na mjesto i potrč ao u srce kaosa traž eć i Valerija Rusmanova. Shaun Turner je vidio Kate kroz procjep u masakru i potrč ao k njoj. Zgrabio ju je za ruku i okrenula se sa spremnim metalnim kolcem u š aci. Zaustavio ga je prije nego š to ga je stigla ozlijediti i poveo je prema pisti. »Ovuda«, vikao je. »Moramo se raširiti!« Kimnula je i potrč ala s njim izmič uć i se vampirima i operativcima. Bitka je bjesnjela oko njih; zveket oruž ja, udarci T-Boneova i daybreakera su se miješ ali s bolnim vriskovima i uzdasima zadovoljstva koji su pratili svaki vampirski napad. Neš to je palo na tlo s njezine lijeve strane i Kate se okrenula da vidi š to je. Odmah je pož eljela da nije. Na asfaltu je lež ao uniš teni prsni koš jedne operativke, bez ruku i nogu, lica smrznutog u grimasi neizrecive boli. Stigli su do ruba piste i Shaun joj je dobacio jedan daybreaker. Nikada nije pucala iz tog oruž ja, ali to je nije brinulo. Brinula se zbog zla koje je naneseno njezinim kolegama. Na rubu piste, daleko od epicentra bitke, ona i Shaun su se spustili na jedno koljeno i poč eli pucat i u vampire. ≡ Valeri je nadgledao masakr iz visine i čekao svoju pobjedu. Iako su mu muš karci i ž ene iz Crne svjetlosti pruž ili mnogo jač i i već i otpor nego š to se nadao i mogao si priuš titi, ipak se samo radilo o vremenu. Crne prilike su za svakog uniš tenog vampira dale barem jednog svog č ovjeka. Snage Crne svjetlosti su već bile smanjene za č etvrtinu, ako ne i viš e. Uskoro ć e ih Valeri brojč ano nadvladati i misija će biti izvršena. Lijeno je lebdio naprijed-natrag iznad bitke traž eć i svoj plijen. Nije bilo potrebe da se i sam bori, umjesto toga se odluč io posvetiti zarobljavanju Henryja Sewarda. Nije bilo lako. Svi su izgledali jednako zbog jednostavnih crnih uniformi. Polako se kretao i zaustavio. Nije bilo nikakve naznake Henryja Sewarda, ali njegov oš tri pogled je vidio nešto drugo. Polako se počeo spuštati prema meti.


Larissa je potrč ala preko asfalta prebrzo za ljudsko oko i jednim jedinim pokretom ruke odrubila glavu dječ aku-vampiru koji je upravo htio zariti zube u Holmwoodov vrat. Vidjela je kako se vampir priš uljao pukovniku koji je maloč as nabio na kolac odvratno debelu vampiricu. Eksplodirala je u mlazu krvi dovoljno velikom da se napuni bazen. Na trenutak se iznenadio zbog toliko krvi i tu je mladi vampir vidio svoju šansu. No Larissa, koja se sada mogla kretati toliko brzo da ju je to na trenutke znalo prestraš iti, je bila prebrza za njega. Glava mu je i dalje odskakala asfaltom kad je zarila kolac u njegovo bezglavo tijelo i uniš tila ga. Pukovnik Holmwood joj nije zahvalio, samo je kimnuo i vratio se u bitku. Larissa ga je gledala kako odlazi i zatim joj se neš to zabilo u vrat tako jako da je pala licem prema pisti. Nekoliko sekundi je nepomično ležala. Nije se mogla pomaknuti. Osjećala se kao da joj je netko bacio automobil na glavu. Nikad nije osjetila niš ta takvo; č ak niti onda kad ju je Alexandra prebio i zamalo ubio. Nevoljko je zastenjala i okrenula se na trbuh. Nad njom je stajao Valeri Rusmanov i gledao je ledenim očima. Drugi najstariji vampir na svijetu je bio ogroman, gotovo jednako š irok koliko i visok, ogrnut debelim sivim plaš tem. Zurio je u nju s izrazom gađenja na licu. »Ti si izdajnica koju spominju«, rekao je. »Ti si ona koje se boje, ona koja je pomogla ubiti mog brata. A lež iš preda mnom nakon jednog jedinog udarca. Razočaran sam.« Naslonio se i munjevitom brzinom zamahnuo š akom prema nje zinu licu. Larissa se bacila u stranu i č ula lom asfalta koji je eksplodirao pod njegovim udarcem. Natjerala se da ustane ne ž eleć i pokazati koliko ju je usporio udarac u vrat. »Tako je bolje«, rekao je. »Starci umiru lež eć i. Vojnici umiru na nogama.« Jurnuo je naprijed zamahnuvš i na nju rukom golemom poput balvana; spustila se ispod nje i okrenula desno. Nasmijao se zvuč eć i viš e kao ž ivotinja nego č ovjek i opet jurnuo na nju. Izmaknula mu se izvan dosega i napala nadajuć i se da ć e mu dohvatiti oč i i oslijepiti ga. Izmaknuo je glavu nevjerojatno brzo za stvorenje svoje velič ine, zgrabio je za zglob ruke i okrenuo ga. Bol ju je prož ela poput munje, zavriš tala je zabacivš i glavu. Valeri


je zamahnuo na nju drugom š akom, sigurnom poput kugle za ruš enje i zabio je u njezin ž eludac. Sve č estice zraka su joj izletjele iz pluć a. Raskolačila je oči kad je shvatila da više ne može disati. Valeri ju je privukao sebi i paž ljivo pogledao, poput znanstvenika koji je naiš ao na zanimljiv uzorak. Gargantuovskim naporom je prisilila pluć a da udahnu i uvukla groznič avo slatki zrak kroz nos i usta. Zglob ju je i dalje jako bolio, bio je nateč en i pulsirao je. Dok se slabaš no otimala, vidjela je oč njake kako se polako spuš taju niz njegovu gornju usnicu. Uputio joj je maleni osmijeh i prevrnuo je u struku, kao da pleš u. Visjela je u njegovim rukama, sasvim nemoć na. Dok je polako spuš tao oč njake prema njezinu vratu, Larissa je odmaknula pogled od goruć ih oč iju drevnog vampira i č ekala neizbježno. »Valeri!« Jedna jedina riječ je odjeknula otvorenim prostorom Petlje i Larissa je naglo okrenula glavu. Na zvuk svojega imena, Valeri Rusmanov je podigao glavu izoblič ivš i lice u najč iš ći izraz mrž nje koji je Larissa ikada vidjela na ž ivome stvoru. Premetala se u njegovim rukama, pokušavajući vidjeti odakle dolazi njegov otrov. Valentin Rusmanov je korač ao po asfaltu prema njima, nasilnič ki osmijeh mu je krasio lice. Hodajuć i je stresao sako s ramena i pustio ga da padne na tlo te zavrnuo rukave iznad laktova. Borba je utihnula oko njega. I ljudi i vampiri su ž eljeli vidjeti dolazak treć eg najstarijeg vampira. »Zašto si ne nađeš nekoga svojih godina, brate?« režao je. Valerijevo rež anje je zatreslo tlo pod Larissinim nogama i tad ju je pustio da padne kao da mu ne predstavlja niš ta. Jako je udarila o tlo i otpuzala daleko od njega, a zglob ju je bolio sve jač e svaki put kad bi njime dotaknula hladni asfalt. Valentin je priš ao svome bratu noseć i č etiri stotine godina goruć e mrž nje u srcu. Jedna vampirica je potrč ala prema njemu dok je prolazio kroz masakr bojiš ta. Raš irila je ruke i ogolila oč njake. Nije je ni pogledao, samo je zamahnuo desnom rukom i odrubio joj glavu. Tijelo je napravilo još nekoliko nesigurnih koraka prije nego š to se srušilo na tlo. Paul Turner, koji je jednako kao i svi zastao kad je vidio Valentina kako vič e bratovo ime, je sada iskoristio pomutnju i ispalio


daybreaker u kraljež nice č etiriju vampira osupnutih predstojeć om bitkom dvojice preostalih Rusmanova. Njihovi vriskovi i eksplozije krvi koje su uslijedile su uspjele prekinuti nenadano primirje te su se operativci i vampiri ponovno bacili u borbu. Valentin i Valeri su gledali jedan drugoga na tamnom asfaltu piste tamnocrvenim, gotovo crnim oč ima. Larissa je lež ala na travi na rubu asfalta i gledala dok joj je srce divljački lupalo. »Uvijek si bio mrlja na imenu naš e obitelji, brate«, promrsio je Valeri. »Ali smatrao sam da si čak i ti bolji od ovakve izdaje.« »Ne znaš niš ta o meni, brate«, odvratio je Valentin sa smiješ kom. »Nemaš pojma za što sam sve sposoban.« »Ti si izdajnik«, rekao je Valeri. »Toliko znam. I sada ćeš umrijeti.« Kretao se toliko brzo da ga je č ak i Larissa jedva vidjela i zamahnuo š akom na Valentina. Udarac je bio toliko jak da bi mogao smrskati Valentinovu glavu. Ali nije pogodio. Valentin je bio samo mrlja i spustio se ispod toč ke udarca te se pojavio iza bratovih leđa poput igrač ke koja iskač e iz kutije. Objema š akama je udario brata u vrat i ovaj je pao na asfalt udarivš i licem o tlo. Pridigao se još prije nego š to mu je potekla krv niz lice i poveć ao razdaljinu između sebe i brata. »Brži si nego što se sjećam«, rekao je zamjerajući. »A ti si jednako spor i predvidljiv kao i uvijek«, odgovorio je Valentin i pogledao Larissu. »Jesi li ozlijeđena?« Larissa je zapanjeno odmahnula glavom. »Pomogao bih i ranije«, rekao je Valentin okrenuvš i se ponovno bratu koji je polako kruž io oko njega. »Ali nitko mi nije javio da sam potreban. Bio sam primoran izić i sam i pobjeć i od onog vraž jeg alarma, ako ništa drugo. Čini se da sam stigao na vrijeme.« Larissa je otvorila usta da ga upozori, ali prekasno. Valeri je jurnuo poput metka, raš irenih ruku namjeravajuć i zgrabiti brata oko struka, ali Valentinu nije trebalo upozorenje. Lagano se vinuo u zrak i svom snagom stao bratu na glavu slomivš i mu nos i vilicu. Ovaj put je Valeri malčice zastao dok mu je bol brujala kroz glavu. Valentin se odmaknuo gledajući ga. »Tako snaž an, brate«, tiho je rekao. »Tako snaž an, ali spor, kao i uvijek. Nikad nisi shvać ao da u bitkama postoji neš to drugo osim sirove snage. Nadam se da sada shvaćaš?«


Valeri se pridigao uz urlik tako jak da se zemlja protresla, zurio je u svoga brata oč ima punim posvemaš nje mrž nje. Lice mu je bilo sasvim spljoš teno, nos slomljen na barem dva mjesta, vilica iskrivljena i kvrgava. Krv mu je tekla iz barem deset posjekotina. Valeri je brzo odmahnuo glavom kao da si ž eli razbistriti um i ponovno jurnuo na brata. ≡ Henry Seward se izmaknuo raš irenim rukama neke vampirice i zario joj kolac u srce. Već je trč ao kad je eksplodirala izvlač eć i metalnu pločicu iz pojasa moleći se da pročita niske vrijednosti. 0:58 0:57 0:56 Hajde više, vriš tao je u sebi. Pokreni se, prokletniče. Još minutu, još samo minutu. Tad se neš to zabilo u njega s boka i č uo je kako mu se noga lomi dok je padao na tlo. Bol je bila ogromna, no još već i je bio oč aj koji ga je obuzeo kad je pao na asfalt. Stisnuo je zube i okrenuo se na leđa. Anderson je stajao nad njim i gledao ga uzbuđenim dječjim licem. Uhvatio je Sewarda za ovratnik uniforme i mahao njime naprijedna-trag poput djeteta koje je dobilo nagradu u lunaparku. »Imam ga«, vikao je. »Valeri! Imam ga!« ≡ Shaun Turner se okrenuo i vidio izoblič enog vampira kako drž i direktora Odjela 19 kao da je krpena lutka. Bez imalo oklijevanja, skoč io je na noge i vratio se u bitku. Kate je odmah potrč ala za njim zovući ga. Valeri i Valentin su se okrenuli prema zvuku Andersonova glasa i zatim opet jedan drugome. Valentin je vidio kako njegov brat gleda zarobljenog Sewarda i okruž io ga tako da se nađe između brata i ranjenog Direktora. »Zaboravi, brate«, rekao mu je. Valeri je ponovno pogledao Andersona pa onda opet brata i zatim tlo pod svojim nogama. Stajao je na asfaltu gdje je pista završ avala, a


poč injao travnjak. Valeriju se odjednom upalila lampica u glavi; okrenuo se Larissi. Valentin je shvatio š to njegov brat namjerava, ali trenutak prekasno. Viknuo je da upozori Larissu, no Valeri je jurnuo preko trave i za manje od sekundu preš ao razdaljinu između sebe i Larisse. Bez usporavanja je posegnuo za njezinim vratom i iš čupao ga brzim pokretom zgloba. Larissa nije osjetila bol, samo odvratan osjeć aj otvaranja, i zatim se prevalila na leđa dok je krv liptala u zrak nad njom. Valentin je odmah kleknuo pored nje, sijevajuć i grimiznim oč ima. Podignuo je glavu i vidio Valerija kako trč i prema Andersonu i admiralu Sewardu, a zatim opet pogledao Larissu. Krv joj je š ikljala iz vrata u zapanjujuć im količ inama i već je bila straš no blijeda. Opet je pogledao Valerija koji je bjež ao, bijesan zbog same pomisli da ć e se njegov brat izvuć i. Tad je donio odluku. Valentin je svojim elegantnim prstima posegnuo unutar Larissinog vrata i stisnuo njezinu karotidnu arteriju i vratnu ž ilu te gurnuo podlakticu u njezina usta. Larissa je zagrizla iz č istog re leksa, a Valentin je zastenjao od zadovoljstva i boli. Njegova krv je poč ela kolati djevojč inim ž ilama i osjetio je kako se njež no tkivo njezina vrata vrać a u ž ivot. Okrenuo je glavu dok je Larissa pila iz njegove vene i gledao kako njegov brat sustiže Andersona. Valeri je stao pored Andersona i uzeo mu Henryja Sewarda iz ruku. Direktor Odjela 19 je beznač ajno udarao vampira zdravom nogom. »Ja sam ga uhvatio«, veselio se Anderson. »Ja, ja!« »Umukni«, naredio mu je Valeri gledajuć i bitku pod sobom. »Uš uti i pusti me da razmislim!« Bitka pred njima je bila brutalna i ž estoka. Nije bilo elegantnih dvoboja, niti č udnovatih uzmaka i bjegova. Muš karci i ž ene Crne svjetlosti su se borili za goli ž ivot i davali su sve od sebe. Valeri je pregledao prizor pred sobom, vidio brata kako č uč i pored mlade vampirice i donio jedinu smislenu odluku. »Kuć i«, viknuo je na Andersona. »Reci mom gospodaru da mu donosim plijen.« Anderson se bez riječ i vinuo u zrak i nestao nad tamnom š umom na istoku. Valeri je posljednji put pogledao bitku gledajuć i je li moguć e


ispuniti oba gospodareva cilja. Ali vidio je da nije. Njegovi vampiri ć e pobiti ljude iz Crne svjetlosti, ali Valentin je mnogo jač i i brž i nego š to je bio. Javila mu se kratka, zastraš ujuć a misao da viš e ne mož e pobijediti svoga mlađeg brata. Seward mu je bio prioritet. Htio je poletjeti i ostaviti svoju vojsku na cjedilu, no osjetio je pokret iza sebe. Shaun Turner je potegnuo kolac dok se približ avao Valeriju Rusmanovu. Admiral Seward je visio u njegovim rukama i č udoviš te se č inilo zadubljeno u vlastite misli. Shaun se usredotoč io na toč ku na Valerijevim š irokim leđima, lijevo od kraljež nice gdje ć e mu uskoro zabiti kolac. Tad se Valeri pokrenuo. Shaun se pokuš ao zaustaviti, ali sila ga je nosila naprijed ravno u Valerijevu koja se vrtjela prema njemu poput tornada. Dohvatio je Shauna u vilicu i podignuo ga sa zemlje. Kate je bila udaljena dva metra od svog deč ka kad ga je Valeri udario, vikala je na njega da se zaustavi, č ula je odvratni lom kad je Shaunov vrat posustao pod Valerijevim udarcima. Pao je na tlo u masi zapetljanih udova. Skliznula je na asfalt pored njega i č ula nekoga kako vriš ti; tek je nakon nekoliko sekundi shvatila da je to ona sama. Valeri je stao nad nju zadovoljno pogledavš i svoje djelo i vinuo se u zrak. Paul Turner je č uo Kate kako vriš ti i poč eo trč ati. Visina vriska, potpuni už as sadrž an u jednom slogu mu je rekao da se dogodilo neš to mnogo gore, nego sve ovo š to se događa oko njih. Vidio je Valerija kako se lagano diž e u zrak, vidio Kate kako kleč i na asfaltu, i vidio Cijelo tijelo mu se sledilo. Znao je da još uvijek trč i jer je č uo zvuk vlastitih nogu po asfaltu, ali činilo mu se da dolazi izdaleka, bio je prigušen, tih i nestvaran. Um mu je zjapio dok je svijet poč eo sivjeti po rubovima. Stao je ne sjećajući se ničega i gledao u slomljeno tijelo svoga sina. Cal Holmwood je vidio Valerija kako se diž e u zrak i potrč ao prema č udoviš tu. Vidio je jednog operativca kako kleč i pored drugog, pomislio je da je to mož da Kate Randall, ali ignorirao ih je. Vidio je Sewarda kako visi u Valerijevim rukama i mislio je samo na njega. Izvukao je T-Bone dok je trč ao preko asfalta i primijetio je kako Paul Turner č ini to isto. Naravno, pomislio je ispunjen poš tovanjem


prema kolegi. Uopće nisam iznenađen. Ispalio je T-Bone dok je trč ao i gledao kako kolac leti pored Valerijevog torza. Odmah je pokrenuo vitlo i vratio kolac natrag u cijev bez usporavanja koraka. Pogledao je Paula Turnera kad se približio i vidio da časnik za sigurnost stoji nepomično ispod Valerija. »Pucaj«, vikao je. »Pobogu, Paul! Pucaj« Henry Seward je gledao kako tlo pod njim postaje sve manje i izvadio metalnu ploč icu iz pojasa. Premetao ju je u ruci i pogledao maleni zaslon, osjetivš i navalu divlje radosti. Na zaslonu su stajale tri riječi. PUCAJ? DA/NE Zlobno se nasmiješ io i stisnuo DA. Niš ta se nije dogodilo. Ponovno je pogledao pločicu i obeshrabrio se kad je pročitao riječi. IZVAN DOMETA Vidio je kako Paul Turner nepomič no stoji ispod Valerija, gledajuć i u tlo. Vidio je Cala Holmwooda kako trč eć i dolazi. Izvrnuo je zglob i bacio metalnu pločicu na tlo prema Calu. Cal Holmwood je pričekao da se kolac vrati na svoje mjesto u cijevi i spremao se da ponovno ispali. Cuo je kako je neš to metalno palo pored njegovih nogu. Spustio je pogled i vidio malenu ploč icu na asfaltu pred sobom. Pogledao je udaljenu priliku admirala Sewarda kojeg je Valeri nosio sve viš e u zrak. Bili su gotovo izvan dometa, ako misli pucati, morat ć e odmah. Ali metalna ploč ica je mogla doć i samo od Sewarda, i ako je bio dovoljno priseban da je baci dolje prije svoje sigurne smrti, onda je vjerojatno važ na. Soč no je opsovao, bacio TBone na tlo i uzeo metalnu ploč icu. Okrenuo ju je i vidio tri riječ i na zaslonu. Pucaj? Što to? Pritisnuo je DA na zaslonu i slika se promijenila. Maleni niz toč kica se palio i gasio. Cal Holmwood je zurio u njih pitajuć i se š to znač e i odmah je primijetio kako se tlo pod njim ljulja. Cijelim prostorom Petlje, unutar ograde, duž cijele piste i po terenu oko nje, zemlja se otvarala u kruž nim rezovima. Trava, asfalt,


beton; krugovi š iroki č etiri metra su se spuš tali pod zemlju i otvarali tamne rupe u njezinoj površ ini. Vampiri i ljudi su se izmicali i prestali se boriti; pitali su se što se događa. Citava baza je odjeknula od jakog udarca, poklopci koji su pokrivali skrivene rupe su se prestali micati. Tlo je opet poč elo podrhtavati i nekakve naprave su se poč ele dizati iz tamnih otvora. Ogromne staklene kugle su iziš le iz rupa svjetlucajuć i pod svjetlom koje je dopiralo iz hangara i pod laserskim zrakama izvan ograde. Bile su barem tri metra š iroke i postavljene na debele metalne stupove. Staklo je imalo blagu nijansu ljubič aste i Cal Holmwood je shvatio o čemu se radi. Blagi Bože, pomislio je. »Viziri«, naredio je preko operacijske veze. »Svi, odmah!« Posegnuo je i spustio vlastiti vizir na lice u isto vrijeme kad mu je zavijanje poč elo probijati uš i. Kož a mu se sasvim najež ila, č ak i kroz uniformu. Zrak se odjednom napunio elektricitetom. Operativci oko njega su se povlač ili od vampira spuš tajuć i vizire na oč i. Zavijanje je preraslo u vrisku, toliko jaku i glasnu da se Cal pobojao kako ć e mu prsnuti bubnjić i. Vizir mu se odjednom sasvim zacrnio i isključ io ga od okolnog svijeta. Zbog toga nije vidio kako sve oko njega eksplodira u zasljepljujućoj, briljantnoj ultraljubičastoj svjetlosti.


48. NEKE RANE NIKADA NE ZARASTAJU Pri razdaljini od 35590 kilometara iznad zemlje, Skynet 6-1 je kruž io u geostacionarnoj orbiti. Njegova š iroka krila od solarnih ploč a, jednako velika kao i krila putnič kog zrakoplova, odbijala su sunč eve zrake u svjetlucavom kaleidoskopu boja sjajeć i i blješ teć i u hladnom zraku troposfere. Brujala su skupljajuć i Sunč evu energiju i pretvarajuć i je u elektricitet koji pokreć e satelit za cijeli njegov dvadesetogodišnji životni vijek. Skynet 6-1 je bio prvi u svojoj klasi, najtajniji projekt Ministarstva obrane, opremljen fotografskim i termografskim sposobnostima daleko naprednijim od onih za koje je javnost ikada č ula. Mogao je pronać i površ inu na Zemlji manju od kutije š ibica, nadgledati i procijeniti svaku civilnu i enkriptiranu komunikacijsku frekvenciju koja se trenutno koristi, pronać i izvore topline dublje ispod zemlje nego najskriveniji raketni silos ili pak granicu vertikalnog dometa najnovije podmornice. Na donjoj strani kvadrata, na zlatnome tijelu satelita, leć a promjera dva metra bila je uperena u daleki planet. Laser koji se mogao ispaliti iz te leć e bio je kadar pogoditi jednog jedinog č ovjeka, istopili nuklearni reaktor za manje od trideset sekundi. Taj satelit je predstavljao prvu crtu britanske nacionalne sigurnosti. Tiho je plutao, daleko iznad muš karaca i ž ena koje je š titio, a koji nisu niti znali da postoji. Stotine njegovih regularnih sustava i postupaka je upravo trajalo kad se jedan dio britanskog seoskog krajolika obasjao ultraljubičastim svjetlom. U Kabulu se vodio razgovor koji je aktivirao Echelon i procesor satelita, nevjerojatno napredan niz mikroč ipova koji su predstavljali kvantni skok prema umjetnoj inteligenciji, koji je upravo vrš io procjenu treba li dojaviti Sigurnosnim služ bama. Dvije pobunjenič ke gerile u Sudanu su upravu uspostavile radijsku vezu i razmatrale napad na rusku ra ineriju nafte duboko u dž ungli. Jedan kongresnik u Washingtonu je upravo priznavao bratu da je prevario ženu i da su ga pritom uhvatili fotografi. Skynet 6-1 je snimio sve to i još stotine slič nih razgovora slaž uć i ih


i analizirajuć i prije nego š to ć e poslati izvješ taj u GCHQ u juž noj Engleskoj. Slao je izvješ taje svakih petnaest minuta, svakoga dana u godini i to ć e raditi sve dok ne zastari, prema planu, kad ć e njegova orbita degradirati dok naposljetku ne padne u Zemljinu atmosferu i ne rastali se od njezine vrućine. Ogromna ultraljubič asta eksplozija je potrajala manje od pet sekundi, no to je bilo dovoljno da satelit procijeni situaciju. Termodinamič ko snimanje je istog trena podarilo negativne rezultate. Nije se radilo o eksploziji; doš lo je do velikog porasta temperature tla, no već je pala. Nekoliko omanjih pož ara se odvijalo iznad površ ine tla, no nisu bili opasni za okolno područje. Fotogra ije događaja, rezultati inicijalnih provjera, termografske i visokode inicijske fotogra ije prije i poslije događaja su se skupile i poslale kao trenutni izvješ taj, kao i uvijek pri anomalijama. Geopozicijski senzori satelita su utvrdili lokaciju događaja i malena podnaredba skrivena duboko unutar koda koji napaja kompjuterski mozak satelita se odmah aktivirala. Aktivirala je i protokol koji je promijenio odrediš te izvješ taja koji je satelit pripremio i č im je izvješ taj proš ao enkripciju i slanje, izbrisala je sve tragove da se događaj ikada zbio. Skynet 6-1 se vratio u svoj normalni nač in rada, sa svim dokazima o eksploziji potpuno izbrisanim iz njegovih sustava i memorije. No viš e od 35000 kilometara ispod njega, tek 620 kilometara iznad Zemljine površ ine, RapidEye4, komercijalni fotografski satelit je polako kruž io nad istoč nom Engleskom i svojim visokode inicijskim kamerama zabilježio sve što se dogodilo. ≡ Vizir Cala Holmwooda se vratio u normalu i naš ao se pred vizijom pakla. Ljubič asta vatra je prož dirala barem stotinu vampira; gusti crni dim se povijao u visine dok su vampiri vriš tali, gorjeli i preklinjali za milost. Miris je bio odvratan; mješ avina peč enog mesa i kuhane krvi. Holmwood je povratio. Prež ivjeli operativci su stajali u vatri, zapanjeno gledajuć i š to se događa, neki od njih su teturali drž eć i se za lica. Cal je už asnuto


shvatio da nisu imali kacige. Potrč ao je najbliž emu bez kacige, znao je da se taj operativac zove Potts i zgrabio ga za ramena. »Ne vidim«, vikao je operativac. »Bože dragi, ništa ne vidim.« »Daj da te pogledam«, rekao je Cal i uhvatio čovjeka za ruke. Krv mu je tekla iz ušiju, ali odgovorio je na Calov glas. »Pukovniče Holmwood«, rekao je Potts glasom punim boli. »Tako je, sinko«, rekao je Cal. »Daj da te vidim. Makni ruke.« Potts je polako maknuo ruke s lica. Holmwood ga je pogledao i jedva suspregnuo vrisak. Kož a na mladome licu je bila toliko tamnocrvena, gotovo crna; na nekim je mjestima već popucala i krv mu se polako slijevala niz vrat. Krvarilo mu je iz kutova oč iju, bjelooč nica je postala naranč asta, a plave š arenice ljubič aste. Zjenice su mu se toliko suzile da su se jedva vidjele; bile su tek crne toč kice u spaljenim oč ima. Rož nice, prozirni slojevi koji š tite vidljivi dio oka, sasvim su se osuš ile i iskidale; izgledao je kao da nosi kontaktne leće izrezane britvama. »Bit ć eš dobro«, odluč no mu je rekao Cal. »Cuješ li me, sinko? Bit ćeš dobro.« »Ne vidim ništa, gospodine«, rekao je Potts. Jako se bojao. »Znam da ne vidiš «, odgovorio je Cal. »Moram otić i po pomoć i želim da ti tu mirno sjediš i nikamo ne ideš. U redu?« Potts je kimnuo s jadom na uništenom licu. »Dobro«, rekao je Holmwood. »Vratit ću se po tebe, obećajem.« Pomogao je operativcu da sjedne na do i potrč ao prema hangaru preskačući razasute goruće vampire. »Sve medicinsko osoblje na područ je za slijetanje broj 1 «, vikao je preko komunikacijskog sustava u kacigi. »Odmah.« Protrč ao je kroz š iroka vrata hangara prema kutijama za prvu pomoć koje su visjele na zidu oružarnice. Koji se vrag upravo dogodio? Što je ono izišlo iz tla? Čini se da su ultraljubičaste bombe. Tko je mogao znati za njih? Holmwood je spustio č etiri zelene kutije s kukica, spremio ih pod ruku i potrč ao natrag na bojiš te. Malena skupina operativaca ga je čekala kad je došao. Još uvijek su bili blijedi od straha i iznenađenja. »Pukovnič e Holmwood«, rekao je jedan od njih. »Sto je dovraga ono - « »Nemam vremena«, odrezao je Cal. »Imamo mnogo ranjenih.


Uzmite ovo i počnite razdvajati ranjene od zdravih.« Spustio je zelene kutije za prvu pomoć na tlo i potrč ao u hangar po ostale. Iza sebe je č uo trku operativaca koji su izvrš avali njegovu zapovijed. Zaustavio se pored dvije kutije koje su još uvijek visjele na zidu i primijetio bijela vrata pored njih. Bile su označ ene crvenim trokutom za smrzavanje, na što se njemu upalila lampica. »O, Isuse«, š apnuo je i otvorio bijela vrata. Unutra je naš ao dvanaest plastič nih litrenih boca krvi tipa 0 negativno. Potrč ao je na drugu stranu prostorije, zgrabio crnu vreć u s jedne police i poč eo ubacivati krv u nju. Prebacio je vreć u na ramena i potrč ao prema izlazu. »Larissa«, vikao je gledajuć i spaljene ostatke Valerijeve vojske. »Operativko Kinley! Gdje ste?« Ništa se nije pomaknulo. Ljubič asti plamenovi koji su prož drli vampire su se polako gasili ostavljajuć i iza sebe pucketanje spaljene kož e i stenjanje nekolicine vampira koji su još uvijek mogli proizvesti zvuk. Posvuda je vidio operativce kako stavljaju gaze i zavoje te ohrabruju ozlijeđene kolege. Kate Randall je još uvijek kleč ala nad Shaunom Turnerom, a njegov otac je nepokretno stajao pored njih. Ne mogu sada misliti na to, govorio je Cal sebi. Ne mogu sada misliti na to. Odjednom se zač ula buka i komeš anje, zajedno s vikom od už asa i iznenađenja. Medicinsko osoblje Petlje je iziš lo na asfalt noseć i kolica za ož ivljavanje i gurajuć i nosila. Liječ nici i sestre u bijelim kutama su odmah preuzeli kontrolu naređujući neozlijeđenim operativcima da se maknu s puta. Holmwood ih je ostavio iza sebe pretraž ujuć i tijela, izvikujući Larissino ime. Stigao je do ruba piste, bjesomuč no je gledao oko sebe po krvavom asfaltu i gorućem betonu. »Larissa«, vikao je i krajič kom oka vidio slabaš an pokret. Okrenuo se i primijetio tanaš nu nit dima kako se penje iz trave na rubu piste. Potrč ao je prema njoj moleć i se da nije prekasno i zaustavio se pored gomile spaljenog mesa i kostiju. Larissa je lež ala na leđima, kož a joj je bila crna poput noć i, a ruke i noge izgorjele sve do kostiju. Lice joj je bilo uniš teno; nije viš e imala oč i i uš i, zubi su joj ispali van tako da je izgledala kao kostur. U ustima


je drž ala ostatke neč ije spaljene ruke. Kosti i ž ile su se jasno vidjele. Holmwood je pratio ruku do mjesta gdje se spajala sa bijelom kuglom ramene kosti tijela drugog vampira. Cal je primijetio lelujave ostatke bijele košulje, i sinulo mu je. To je Valentin, pomislio je. Zašto je njegova ruka u njezinim ustima? Paž ljivije je pogledao Larissu, i vidio prazan prostor tamo gdje je trebalo biti njezino grlo; bilo je oč igledno č ak i nakon š tete koju je njezino tijelo pretrpjelo. Miš ić i i ž ile koji su zjapili prema nebu su bili razderani i otrgnuti. Nahranio ju je vlastitom krvlju, shvatio je Cal. Bila je ozlijeđena i on ju je nahranio. Isuse Krste. Pogledao je dva spaljena tijela i donio odluku. Zbacio je vreć u s ramena i otvorio je. Izvadio je prvu bocu, odč epio je i nagnuo u Larissina usta. Odmah je upalilo; maleni dijelovi njezina mesa su odmah pocrvenjeli.a zatim poruž ič astili i naposljetku pobijelili spajajući se u cjelinu. Kad je ispraznila prvu bocu, odbacio ju je i dodao joj drugu. Dok je tekuć ina nestajala u njezinu grlu, oč i su joj se vratile u duplje i jezik ponovno izrastao. Stenjala je od boli i okrenula pogled prema njemu. Treć a boca joj je pomogla da se pokrene i kad je poč ela nalikovati na Larissu koju poznaje, uspjela je podignuti ruku i izvaditi ostatak Valentinove ruke iz svojih usta. Posegnula je za č etvrtom bocom č im ju je otvorio i polako pila. Holmwood je gledao dok nije bio siguran da se mož e sama hraniti, zatim je uzeo č etiri boce i kleknuo pored Valentina. Zastao je kad je odvrnuo prvi č ep i približ io ga vampirovim ustima. Valentin Rusmanov je ubijao i muč io dulje od č etiri stoljeć a i nitko ne bi smio prigovoriti Calu da mu je na mjestu zabio kolac u srce. Ali dogovorili su se s njim i č inilo se da je Valentin prvom prilikom ispoštovao taj dogovor. Cal ga je vlastitim oč ima vidio kako se bori s Valerijem i bilo je očigledno da se zbog Larisse odrekao vlastite krvi. Cal Holmwood je nagnuo bocu i ulio slatku, okrepljujuć u krv u treć eg najstarijeg vampira na svijetu, u stvorenje koje predstavlja sve protiv čega se bori Odjel 19. Gledao je kako vampirovo tijelo odgovara na krv i započ inje bolni proces samoozdravljenja. Cuo je dugi, isprekidani uzdah pored sebe i vidio Larissu kako sjeda. Gledala ga je


sa gorućom zahvalnošću u očima. »Hvala vam«, zagraktala je i pogledala Valentina. »Nije me ostavio«, rekla je jedva glasnije od š apta. »Mogao je pobijediti brata, ali nije me ostavio. Mogao me ostaviti da iskrvarim.« »Znam«, rekao je Cal. »Zato ovo i radim.« Holmwood je odbacio prvu ispraž njenu bocu i otvorio drugu nagnuvš i je Valentinu u usta baš kada se ž uta svjetlost prolila preko drveća na rubu Petlje i zvuk helikoptera zagrmio noćnim nebom. »Pet minuta«, viknuo je pilot. Jamie Carpenter je pogledao na sat i opsovao. On i njegova ekipa su prije trideset i jednu minutu iziš li iz pož ariš ta koje je nekada bilo kazališ te Fraternite de la Nuit noseć i tijelo onesviješ tenog sivog vuka između sebe. Helikopter ih je č ekao na sred Rue de Sevigne s otvorenim bočnim vratima. Jamie je znao da spuš tanje helikoptera nasred Maraisa znač i ozbiljnu povredu protokola, ali nije imao izbora. Pilot helikoptera je izrazio č uđenje, ali nije se ogluš io o Jamiejevu zapovijed. Do trenutka kad je ekipa iznijela ogromnog vuka van, spustio je helikopter nasred š irokog bulevara i uveo crni SUV u njegov trbuh. Ponijeti Frankensteina u obliku vuka je bio posao za svih petoro i nije bio lagan. Zivotinja je bila nevjerojatno teš ka i njezino krzno je klizilo kroz rukavice poput paukove mrež e. Pilot ih je vidio kako dolaze, pritrč ao i otvorio im vratnice. Progurali su vuka kroz uski prolaz vratnica i jedva ga nekako utovarili u helikopter. Pilot je uskoč io i privezao ž ivotinju sigurnosnim pojasevima dok su Jamie i ekipa skinuli kacige i posjedali na mjesta. Jamie je uš ao posljednji, provjeravao je prozore koji su gledali na njihov dio ulice. Na nekoliko njih je bilo upaljeno svjetlo, č inilo mu se č ak i da vidi zavjese kako se pomič u, no nije vidio nijedno lice. Posljednji put je pogledao sivu zgradu bez prozora i uskoč io u helikopter. »Kreni«, viknuo je i stavio si pojas dok je motor helikoptera vrištao penjući se u zrak. Prekasno, mislio je Jamie. Rekla je da ću zakasniti. Na što ću zakasniti? »Imamo opć u uzbunu u Petlji«, vikao je pilot nadglasavajuć i motore. »Oglasila se prije dvije minute!«


»Leti tamo što brže možeš!« Helikopter je jurio nad zapadnom Francuskom, preletio La Manche i uputio se sjeverozapadno. Svi su š utjeli; Jamie im je prenio Larissinu poruku i svi su se pitali š to se moglo dogoditi u bazi koju su svi smatrali domom. »Pet minuta«, ponovio je pilot. »Dolazimo - « Pilotov glas je zamro istog trena kad je ljubič asta svjetlost obasjala unutraš njost helikoptera. Tim je pokrio oč i rukama jer je svjetlo prodrlo u svaki kut helikoptera. Zatim je nestalo kako je i došlo. »Izvještaj«, vikao je Jamie. »Koji je to vrag bio?« »Ne znam, gospodine«, rekao je pilot. Glas mu je bio prepun š oka. »Sto god da jest, doš lo je iz Petlje. Izgledalo je kao da je odjednom eksplodiralo milijun ultraljubičastih granata, gospodine.« Jamie je pogledao zabrinuta lica svojih kolega. »Leti brže«, rekao je. ≡ Cal Holmwood je gledao helikopter iznad njih kako se brzo spuš ta na pistu. Larissa se pokuš ala pridignuti, no opet je pala na travu. Opsovala je i uzela još jednu bocu krvi iz vreć e. Nagnula ju je u usta gledajući helikopter kako se spušta na asfalt škripeći gumama. Cim se golemo vozilo zaustavilo, Jamie je povukao vrata u stranu i iskoč io van. Isprva je samo stajao i gledao; vatre su gorjele posvuda od vrata hangara do rubova dugačke piste. Tlo je bilo prepuno tamnih, nepokretnih prilika i lokvica sasušene krvi. Bože mili, pomislio je. Ovo ne smije biti stvarno. Tad je vidio Kate kako kleči na tlu i potrčao prema njoj. »Kate«, vikao je. »Kate! Gdje je Larissa? Jesi li ... « Okrenula se i pogledala ga. Zastao je tri metra od nje. Lice joj je bilo izobličeno u masku agonije i srce mu se skupilo od straha. Larissa. Nešto se dogodilo Larissi. Tad je primijetio Paula Turnera kako stoji pored nje mirno poput kipa. Priš ao je na drhtavim nogama i vidio pored č ega kleč i njegova prijateljica. Shaun Turner je lež ao na hladnom asfaltu piste i raskolač enim oč ima zurio u prazninu. Vrat mu je bio neprirodno nagnut na stranu;


greben kosti prelomljene na pola mu se vidio kroz kož u. Prsa su mu bila mirna, a ruke labavo visjele niz tijelo. Kate je u krilu drž ala njegovu glavu, zarila mu je prste u kosu. Nije plakala. Riječ nije mogla opisati grlene, iskonske zvukove koji su dolazili iz nje. Jamie se oč ajnič ki tjerao na pokret; ž elio je potrč ati Kate i zagrliti je, ž elio ju je odvuć i od prestraš ne bež ivotne stvari koja je nekada bila njezin deč ko, ali nije mogao. Samo je tupo zurio pred sebe u prijateljicu koja je prolazila njemu poznatu noćnu moru. Polako, poput kipa koji polako dobiva ž ivot, Paul Turner je zakorač io naprijed. Jamie je raskolač enim oč ima gledao, nemoć an da razumije ono š to se odvijalo iza ledenih oč iju č asnika za sigurnost. Srce mu se slamalo zbog č ovjeka koji ga je uvijek tretirao s poš tovanjem koje Jamie nije uvijek zasluž io. Turner je napravio dva robotska koraka i kleknuo pored Kate gledajući svoga sina. »Pusti ga«, njež no joj je rekao. Kate ga je pogledala licem iš aranim suzama. »Molim te«, rekao je Turner, »pusti ga.« Kate ga je dugo gledala i Jamie je osjetio kako se među njima stvara spona boli. Bila je gotovo opipljiva. Njež no je izvukla ruke ispod Shaunove glave i prepustila mjesto bojniku Turneru. Pridigla se na noge i pomaknula unatrag prema Jamieju. Stala je pored njega ne ispuš tajuć i iz vida Shaunovog oca koji je prolazio noć nu moru svakog roditelja. Jamie ju je gledao, davao je sve od sebe da smisli neš to š to ć e reć i, ali sve š to je njegov mozak predlož io bilo je jadno i neprikladno. Tad je maleni zvuk proletio noć nim zrakom i č inilo se da u sebi zadrž ava svu bol ovoga svijeta. Gledao je sasvim bespomoć no kako se pred njim odvija jedan od najgorih trenutaka njegova života. Gledao je kako Paul Turner plače nad tijelom svoga sina. ≡ Jamie je posegnuo za Kateinim ramenom. Trgnula se i okrenula prema njemu. Bila je na rubu katatonije. Samo je gledala pred sebe raskolač enim oč ima, otvorenih usta, kao da su joj se isključ ili svi unutarnji procesi. Gledao ju je i nije mogao smisliti niš ta pametno za reć i; umjesto toga ju je primio oko ramena i privukao k sebi. Nije se opirala, zarila


mu je glavu u prsa i poč ela se tresti ispuš tajuć i prvi, pretuž ni jecaj. Grlio ju je najjač e š to se usudio, kao da pokuš ava izbrisati sve š to se događa oko nje, kao da joj mož e pomoć i time š to joj ne dopuš ta da vidi. Spustio je glavu do njezina uha i šapnuo joj. »Žao mi je«, rekao je. »Žao mi je. Žao mi je. Žao mi je.« Nije odgovarala. Grlio ju je dok se tresla u njegovim rukama. Dugo su tako stajali dok su se prež ivjeli operativci skupljali oko bojnika Turnera spuš tenih glava odajuć i poš tovanje i njemu i njegovu strašnom gubitku. Liječ nici u bijelim kutama su trč ali oko ozlijeđenih muš karaca i ž ena, a nosila su neprestano ulazila i izlazila iz hangara. Troje operativaca su prolazili pistom, mehanič ki nabijajuć i na kolce ostatke izgorjelih vampira koji su nestajali u malenim oblač ić ima zraka, jer im je sva krv isparila na vatri. Jamie je oč ajnič ki gledao oko sebe; nije mogao vidjeti ni Larissu ni admirala Sewarda. Osjetio je kako ga polagano hvata panika usprkos tome š to je pokuš avao utješ iti Kate. Vidio je Jacka Williamsa kako razgovara sa svojim bratom Patrickom i pozvao ga je č im je Patrick otiš ao. Jack je priš ao Jamieju, uskoro mu se pridruž ila i Angela, zabrinutih očiju. »Sto se dogodilo?« tiho je upitao. »Koji se vrag ovdje dogodio, Jack?« Prijatelj ga je pogledao licem blijedim poput duha. »Valeri nas je napao«, tiho je rekao. »Doveo je vojsku od barem dvjesto vampira i napao Petlju.« »Dopusti da je odvedem«, rekla je Angela kimajuć i prema Kate. »Vas dvojica trebate razgovarati.« Jamie se na trenutak opirao, nije htio pustiti prijateljicu. Ali Angela je bila u pravu. Cak i usred ovog už asa postojale su stvari koje treba reć i i obaviti. Lagano je odmaknuo Kate sa svojih prsa i dopustio Angeli da je zagrli. Nije se bunila. Kad ju je Angela pogladila po kosi, Jamie je odveo Jacka postrance, da ih drugi ne čuju. »Zaš to nije bilo upozorenja?« upitao je Jamie gledajuć i ostatke pokolja koji se dogodio na pragu Odjela 19. »Kako su doš li tako blizu prije nego što smo im stigli uzvratiti?« »Netko im je dao rutu kroz senzore«, rekao je Jack. »Tako barem ljudi pričaju. Nisam siguran da itko zna.«


»Gdje je admiral Seward? On će znati.« Jack je pogledao svog prijatelja bolnim izrazom lica. »Jamie ... « 0 ne, pomislio je Jamie dok mu se krv ledila u žilama. Ne i on. »Nemoj mi reć i da je mrtav, Jack«, upozoravao ga je Jamie dok su mu se suze skupljale u očima. »Samo mi nemoj to reći. Molim te.« »Nije mrtav«, rekao je Jack. »Barem ne koliko mi znamo. Valeri ga je odveo. Živoga.« »Kamo ga je odveo?« upitao je Jamie. »Jesu li aktivirali njegov čip?« Lokacijski č ip je bio ugrađen u ruku svakog pojedinog operativca i obiljež avao je njihovu poziciju na svakom mjestu u svijetu i to toč no u metar. Svaki č ip je posjedovao jedinstvenu frekvenciju i bateriju koja traje cijelo stoljeće. Jamieju su ugradili čip kad je bio jako mali i nije se sjeć ao toga. Njegov otac je to uč inio kao mjeru zaš tite i upalilo je. Dovelo je Frankensteina k njemu one noći kad su mu oteli majku. »Izgubili smo signal na pola puta preko Sjevernog mora«, rekao je Jack. »Nema ga.« Jamie je už asnuto zurio u Jacka. Cipovi su bili ugrađeni ispod miš ić a podlaktice. Mogao se izvaditi samo kirurš ki, a samo postojanje tih č ipova bila je jedna od najveć ih tajni Crne svjetlosti. Implikacije koje je sa sobom nosio prestanak rada Direktorovog č ipa su jednostavno bile prestrašne. »Jesi li vidio Larissu?« upitao je Jamie glasom nabubrenim od osjećaja. Admiral Seward je u rukama č udoviš ta, a njegova djevojka, njegova najbliž a prijateljica je nestala; osjeć ao se kao da stoji u ž ivom pijesku. »Nisam, Jamie«, rekao je Jack tiho. Jamieju se ž eludac poč eo prevrtati. Larissa je vampirica, ima nadljudsku snagu i moć i zacjeljenja i najmanje je vjerojatno da je ozlijeđena. Ako je ne mož e nać i, ako je nigdje nema, vjerojatno je mrtva, pogotovo zato š to je ono š to se dogodilo prije njihova slijetanja desetkovalo Valerijevu vojsku; nigdje nije bilo nijednog ž ivog vampira. ≡


Na rubu piste koja je sjekla teren oko Petlje na pola, gdje se asfalt pretvarao u veliki travnjak, tri prilike su se polako podizale na noge i kretale prema gorućem prostoru za slijetanje. Cal Holmwood je hodao u sredini, spreman pruž iti pomoć bilo kojem od dvaju vampira koji su hodali uz njega. Valentin Rusmanov je hodao sporo, ali odluč no. Krv kojom ga je Holmwood nahranio kao novorođenč e ga je ož ivjela, ali još uvijek je bio daleko od potpunog oporavka. Krvario je iz uš iju, ispod noktiju i iz potiljka. Svakih nekoliko koraka je ispljunuo krvavu slinu na tlo. Cijelo tijelo mu je vrištalo od boli, ali držao se i to mu je za sada bilo dovoljno. Sjeć anje mu je dosezalo samo do trenutka detonacije bombi. Hranio je Larissu mada mu je mozak govorio da krene za bratom i dokrajč i ga jednom za svagda, ali nije mogao ostaviti ranjenu vampiricu. Njegova krv je tekla u nju baš u trenutku kad se tlo poč elo tresti. Valentin je gledao kako se ogromna rupa otvara u tlu, dvadeset metara od njega i Larisse, i kako se zatim ogromna staklena kugla pomalja iz tla. Tad je č uo glasno zavijanje, glasnije i bolnije nego iš ta u ž ivotu i cijeli svijet je postao ljubič ast. Ostao je pri svijesti dovoljno dugo da shvati kako smrad dolazi od njegova goruć eg mesa i zatim je nastala posvemašnja, duboka, prazna tama. Larissa se sjeć ala još manje, nije vidjela ogromne bombe kako izlaze iz tla pod Petljom, nije vidjela eksploziju koja im je spalila oč i u dupljama. Samo se sjeć ala kako joj je Valeri razderao vrat i Valentinove ruke pod svojim zubima. Manje ju je boljelo nego drevnog vampira. Holmwood je viš e krvi dao njoj nego Valentinu, ali ipak ju je bolio svaki korak i slao joj trnce agonije kroz kraljež nicu. Kož a na vratu joj je bila ruž ič asta i bolna na dodir, znala je da je još uvijek slaba. Pokuš ala je poletjeti i potraž iti Jamieja, ali samo je pala na tlo krvareći iz očiju i ušiju. Nakon š to je zamolila Cala Holmwooda da pomogne Valentinu, nakon š to mu je rekla da joj je vampir pokuš ao pomoć i, Jamiejevo ime je bilo prvo što je izustila kad se pukovnik vratio k njoj. Holmwood joj je rekao da se njegov helikopter vratio prije nekoliko minuta i zbog toga je neuspješ no poletjela, na š to joj je Holmwood ljutito naredio neka se smiri. Posluš ala je, prisilila se da bude mirna dok se on brine o Valentinu, ali sada je već bila na nogama


i mogla je misliti samo na Jamieja. »Sto se dogodilo?« upitala je Larissa dok su prelazili pistu. Maleni pož ari su i dalje gorjeli oko njih na mjestima gdje su pali Valerijevi vojnici iako je već ina ostataka sada već bila nabijena na kolac. Troje operativaca je vrijedno uniš tavalo posljednje vampire pored ulaza u hangar. »Tko je ovo učinio?« »Bombe«, rekao je Valentin potreseno. »Ultraljubič aste bombe. Izišle su iz tla.« »Jeste li vi znali za njih?« upitala je Larissa gledajuć i Cala Holmwooda koji je odmahivao glavom. »Ne«, rekao je. »Mislim da nije znao nitko osim Direktora. Bacio mi je okidač kad ga je Valeri odnio.« Nastala je duga tišina. »Vi ste ih aktivirali«, upitala je Larissa zaustavivši se. »Aktivirali ste ih znajući da smo i mi tamo?« »A š to biste vi napravili?«, upitao je bijesno Holmwood. » Operativci su umirali posvuda oko mene; bili smo na rubu propasti. Nisam znao š to ć e se dogoditi niti č emu služ i okidač . Admiral Seward mi ga je bacio prije nego š to ga je ono č udoviš te odvelo i pritisnuo sam. I on bi da je mogao i meni je to dovoljna garancija.« »Zakunite se da niste znali o kakvom se oruž ju radi«, rekla je Larissa. »Zakunite se.« Holmwood je uzdahnuo. »Zaklinjem«, rekao je. »Ali ne mogu reć i da bih postupio drugač ije da sam znao š to ć e se dogoditi. Ali dajem vam riječ, nisam znao.« Larissa je otvorila usta da odgovori, nije znala š to ć e reć i, no neš to ju je spriječilo. Jamie Carpenter je trčao preko trave prema njoj. Odmaknula se od Cala Holmwooda i zateturala prema Jamieju. Njezine nadnaravno oš tre oč i su jednako dobro funkcionirale noć u, kao i danju. Vidjela je kako se iznenadio kad ju je vidio i odmah je potrč ao prema njoj. Pripremila se, oč i su joj bljesnule crveno zbog neobuzdane radosti i sekundu kasnije se zaletio u nju i gotovo je prevalio na tlo koliko ju je jako zagrlio. Uzvratila mu je zagrljaj č vrsto ga stisnuvš i rukama. Zario joj je lice u vrat, osjetila je vrelinu njegove kož e i vlaž nost oko oč iju. Srce joj se nadimalo od sreće i olakšanja.


»Živa si«, šaputao je Jamie. »Hvala Bogu, živa si.« »I ti si«, rekla je i nasmijala se. »Jesi li dobro?« upitao ju je odmaknuvši se da je bolje vidi. »Bila sam i bolje«, odgovorila je. »Ali u redu je. A ti? Sto se dogodilo u Parizu?« »Našli smo ga«, rekao je Jamie. »Doveli smo ga kući, ali ... « Glas mu je utihnuo. »Što nije u redu?« »Nije bitno«, rekao je Jamie. »Kasnije ć u ti reć i. Gdje je Matt? Jesi li ga vidjela?« »Nisam«, rekla je Larissa smrknuvš i se. »Nisam ga vidjela. Nisam vidjela ni Kate otkad je ovo počelo.« »Ja sam je vidio«, rekao je Jamie i Larissa je osjetila kako je preplavljuje olakšanje. »Na prostoru za slijetanje je. Nije ozlijeđena.« »Je li dobro?« »Nije«, rekao je Jamie spustivš i glavu. »Ni blizu dobrome. Ali na sigurnom je.« »Što joj se dogodilo?« »Moramo pronać i Matta«, rekao je Jamie kao da je nije č uo ili nije mogao odgovoriti na pitanje. »Možda je ozlijeđen.« »Matt«, ponovio je neki glas iza njih. »Mladi civil? Tražite njega?« Jamie i Larissa su se okrenuli i vidjeli liječ nika u bijeloj kuti. Bio je umrljan krvlju i sasvim blijed. »Jeste li ga vidjeli?« upitao je Jamie. Liječ nik je kimnuo. »Prije dvadeset minuta«, rekao je. »Bio je s profesorom Talbotom, išli su prema dizalima.« »Dok su napadali bazu?« upitao je Jamie. Liječnik je kimnuo. Larissa je pogledala Jamieja koji je smrknuto stajao. Zašto nam Talbot ne bi pokušao pomoći? mislio je. Da je baza pala, to bi bio kraj Projekta Lazarus. Zašto se nije došao boriti? »Idemo«, rekla je Larissa i zakorač ila u zrak. Lebdjela je jednu sekundu i pala na tlo obavivš i se rukama. Liječ nik joj je priš ao i zabrinuto je pogledao, no ljutito ga je odgurnula: »Dobro sam«, odbrusila je. »Jamie, idi i potraži ga. Doći ću za tobom što prije.« »Jesi li sigurna da si dobro?« upitao je Jamie. »Samo idi«, rekla je. »Odmah.«


Jamie ju je pogledao licem punim otvorene, oč igledne ljubavi. Uzvrać ala mu je pogled s mnogo neizreč enih riječ i, no naposljetku se okrenuo i potrč ao prema otvorenim vratima hangara. Jurio je preko asfalta i č uo kako ga netko zove glasom koji je poznavao najbolje na svijetu. Zaustavio se, srce mu se premetalo u grudima, i okrenuo se. Pred njim je stajala Marie Carpenter i prekriž ila ruke, odjevena u donji dio pidž ame i krvlju umrljanu majicu. Gledala je sina s izrazom posvemašnjeg čuđenja. »Mama«, rekao je Jamie dok mu se glas guš io u grlu. »Mama, š to ti ... « Nije stigao dovrš iti pitanje. Njegova majka je u sekundi stala tik uz njega i podignula ga u zrak. Zagrlio ju je osjeć ajuć i njezino lice na svom ramenu. Jedva je disao jer ga je jako stisnula, ali uspio je reć i nešto. »Jesi li dobro?« pitao je. »Mama, jesi li ozlijeđena?« »Dobro sam«, š aputala je bez podizanja glave. »Dobro sam. Jamie, toliko sam se brinula za tebe. Jesi li ti dobro?« »Jesam«, propentao je. »Mama, zgromit ćeš me. Moraš me pustiti.« Marie je popustila stisak i spustila Jamieja na tlo. Oč i su joj bile pune suza, ali on to nije ni primijetio. Zurio je u velike mrlje krvi na majčinom torzu i nogama. »Mama«, rekao je. »Mama, krvariš . Moramo te odvesti u ambulantu.« »Nije moja«, rekla je Marie drhtavim glasom. »Nije moja krv.« Jamie je podignuo glavu i sumnjičavo pogledao majku. »Kako to misliš?« upitao je. »Mama, što uopće radiš ovdje?« Marie je pogledala sina. Opet je sklopila ruke i nesvjesno ih prekrižila. »Vampir iz ć elija«, rekla je. »Valentin. Rekao mi je š to se ovdje događa i rekla sam mu da ž elim pomoć i pa me izveo iz ć elije i doveo ovamo. Traž ila sam tebe, Jamie, tebe i Kate i nisam vas mogla nać i. Onda sam vidjela što vampiri čine tvojim prijateljima, i ja ... « Uš utjela je. Izgledala je sasvim ojađeno, Jamieju se lomilo srce zbog nje. Lagano ju je primio za ramena. »Jesi li se borila protiv njih?« njež no je upitao. »Jesi li se borila protiv vampira, mama?« Marie je polako kimnula. Jamie je osjetio kako mu se opet suze


skupljaju u oč ima i č vrsto je zagrlio majku. Ona je polako podigla ruke i uzvratila sinu zagrljaj, kao da se bojala kako ć e on reagirati na priznanje. »Ljudi prič aju da je bila eksplozija«, rekla je drhtavim glasom. »Ja sam bila u hodniku kad se to dogodilo. Mislim da sam imala sreće.« Blago rečeno, pomislio je Jamie. »Volim te, mama«, odlučno joj je šapnuo. »Hvala ti.« Jamie ju je polako maknuo od sebe i nakon malo opiranja pristala ga je pustiti. Pogledao ju je izgarajuć i od ponosa. »Moram pronać i prijatelje«, rekao je. »Mož da su u nevolji. Ali dolazim po tebe č im završim. Može?« »U redu«, rekla je Marie smiješeći se. »Želiš li da pođem s tobom?« Jamie je odmahnuo glavom. »Ovo moram sam«, rekao je.


49. S DRUGE STRANE ZRCALA Jamie je potrč ao kroz sive hodnike Petlje dok mu je srce bjesomuč no pumpalo adrenalin. Ogroman znač aj događaja koji se upravo zbio na prostoru baze iznad njega stalno je prijetio na rubu njegova mozga, no uspijevao ga je odagnati. Ne mogu sada razmišljati o tome. Previše je. Samo pronađi Matta i onda možeš brinuti o svemu ostalome. Pritisnuo je gumb za pozivanje dizala i nije micao prst s njega dok nije č uo cvilež metalnih ž ica. Vrata su se otvorila, Jamie je uš ao i pritisnuo gumb F zadržavajući dah dok se spuštao u dubinu baze. Dizalo se glatko zaustavilo i pokrenuo se još prije nego š to su se vrata bila posve otvorila. Kliznuo je kroz uski otvor i potrč ao niz hodnik. Alarmi su vriš tali svuda oko njega, no ignorirao ih je. Cvrsto je hodao betonskim hodnikom dok nije stigao do vrata Projekta Lazarus. Zaustavio se i zgrabio tipkovnicu na zidu. Nadam se da će ovo upaliti, pomislio je i utipkao prijelazni kod koji mu je dao admiral Seward. Tiš ina je potrajala dugu sekundu i Jamie se obeshrabrio. Zatim su se teške brave počele otključavati. Hajde. Hajde. Vrata su se otvorila uz zveket, a Jamie ih je odgurnuo i uš ao u prostranu sobu. Pogledao je oko sebe i sledio se. Razbacano posvuda po podu, stolovima i stolcima, bilo je muš ko i žensko osoblje Projekta Lazarus. Svi mrtvi. Oč i su im nabubrile u glavama i tupo zurile u strop od straha i ruž nog iznenađenja. Zadah je bio odvratan jer tijela su ih već bila izdala. Krv i tjelesne tekuć ine su se cjedile po podu istič uć i se na sveopćoj bjelini središta Projekta Lazarus. Na stolu u sredini sobe, pored holograma dvostruke spirale koji se i dalje polako vrtio u epicentru už asa, bila je malena metalna kutija koju je netko otvorio. Unutra se nalazio spremnik areosola obiljež en crnim tekstom. Jamie je stajao i zurio u prizor pokolja pred sobom, u liječ nike i znanstvenike koji su ovu prostoriju smatrali domom. Zatim ga je spopala panika. Unezvijereno je izvadio gas masku iz tobolca o


pojasu i pričvrstio je na nos i lice. Prekasno, pomislio je. Prekasno je ako se već nije rasplinulo, što god da je bilo. Potom mu je sinula nova misao. Ako ih je ovo pobilo takvom brzinom, onda ćeš i ti umrijeti za minutu ili tako. To shvać anje ga je prenulo iz paralize u koju je zapao vidjevš i pokolj. Potrč ao je u središ te sobe i podigao spremnik aerosola. Pročitao je natpis: SARIN (CH3)2CH0]CH3P(0)F Nervni plin. Isuse mili, što se ovdje dogodilo? Jamie je duboko udahnuo i pričekao da vidi hoće li umrijeti. Ako je u prostoriji ostalo ikakvih ostataka sarina, ako ih je udahnuo, znat ć e kad mu poč ne curiti nos. Nakon toga ć e ga stezati u prsima, zjenice ć e mu se suziti i poč et ć e sliniti trenutak prije nego š to ć e izgubiti kontrolu nad tijelom i poč eti se grč iti i guš iti. Sreć a je bila u tome š to pri visokim koncentracijama, kao kad se pusti u zatvorenom prostoru, smrt od sarina nastupa brzo. Nedostatak je bio taj š to se radi o odvratnoj i bolnoj smrti. Polako je disao, unutra-van, unutra-van, oč iju prikovanih za sat na svojoj ruci. Sekunde su prolazile sadistič ki sporo - 46, 47, 48, 49 - i Jamie je zadržavao dah dok su se približavale minuti. ...57, 58, 59, 60, 61, 62. Zrak je izletio van iz Jamiejevih usta uz val ogromnog olakšanja. Hvala Bogu. Hvala Ti, Bože. Posegnuo je za gas maskom ž eleć i je skinuti, no ponovno je razmislio i ostavio je gdje jest. Bog sam zna čega sve nema ovdje dolje. Neću riskirati. Izvukao je MP5-icu iz pojasa i priš ao rač unalnim bankama. Sve su bile ugaš ene, zasloni su bili prazni, a pritiskanje tipkovnica nije poluč ilo nikakav uspjeh. Preš ao je na genske sekvencere, ista stvar. Police uza zidove koje su prije nekoliko dana bile pune spisa i mapa, sada su zjapile prazne. Jamie ih je samo ovlaš pogledao i otrč ao u dekontaminacijski portal. Teš ka hermetič ki zatvorena vrata su se otvorila uz piskutanje zraka. Jamie je uš ao unutra ne gledajuć i zaš titna odijela i sterilizacijske tuš eve. Prva vrata su se zatvorila i Jamie je nestrpljivo č ekao da se otvore druga. Zbacio je masku s lica č im se upalilo zeleno


svjetlo nad drugim vratima. Robotski ž enski glas ga je upozoravao na to da nije proš ao kroz proces dekontaminacije, ali ignorirao ju je. Utipkao je Direktorov kod u unutarnja vrata, otvorio ih i uš ao u svetište Projekta Lazarus. Nikada ranije nije proš ao kroz dvostruka hermetič ka vrata koja su č uvala tajne ekipe profesora Talbota. Pogledao je oko sebe, a strah i nagon za povraćanjem su ga obuzeli u isto vrijeme. Druga prostorije Projekta Lazarus je bila niš ta drugo nego visokotehnološka mučionica. Sredinom sobe su bili postavljeni operacijski stolovi; srebrni okviri i tanki bijeli madraci. Rač unala i medicinska oprema za nadzor pacijenata bili su postavljeni uz svaki krevet, zajedno s tankim videokamerama na teš kim tronoš cima. Okruglaste leć e su bile uperene u stolove i Jamieja je vlastiti strah umalo zabolio kad je na trenutak pomislio na sadrž aje memorijskih kartica tih kamera. Ispod svakog operacijskog stola bio je izdubljen odvod; oko pokojeg stola je odvod, pokrivač i zid još uvi jek bio krvav. Bijela pokretna zavjesa je skrivala posljednji stol u nizu. Zurio je u nju, nije se mogao praviti da ne vidi siluetu koja se nazirala na bijelom platnu. Polako je prilazio posljednjem stolu, nije ni gledao ostale, č ije je už ase vidio samo krajičkom oka. Pogled mu je privukla srebrna ploč a pored drugog stola. Na njoj su stajali usaci koje bi koristio samo najporemeć eniji liječ nik na svijetu, potopljeni u centimetar gelaste krvi. Jedna pila je sjala pod luorescentnim svjetlom, zubi su joj bili natopljeni iznutricama i komadić ima bijele kosti. Pored nje je stajala cirkularna pila uključ ena u kolica s opremom za prać enje rada srca; č inila se kao da zrač i opačinom. Jamie si nije mogao pomoć i. Morao je pogledati ostatak stvari na srebrnoj ploč i. Tri skalpela od kojih je jedan je pod kutom od č etrdeset i pet stupnjeva, a Jamie nije ni ž elio misliti na silu koja ga je savila. Dugač ki par kliješ ta za razdvajanje, onakvih kakve na televizijskim serijama koriste za otvaranje prsnog koš a. Pincete i igle, bačeni ručnici i gaze, sve natopljeno krvlju. Što su ovdje radili, pomislio je Jamie dok mu se ž eludac prevrtao i grč io u trbuhu, a mozak pokuš avao pojmiti prizore pred sobom. Tad je na vlastiti už as napokon shvatio. O Bože, što se dogodilo svim


vampirima koje sam ovamo poslao? Svima onima kojima sam rekao da su na sigurnome? Jamie se primio za rub stola pored sebe. Kad je odmaknuo ruke, debeo sloj krvi bio je na njima. Zavrtjelo mu se u glavi. Bijesno je obrisao ruke o uniformu duboko diš uć i, pokuš avajuć i spriječ iti vlastiti kolaps. Dok mu se vid polako bistrio, pogledao je ruke. Uspio je obrisati već inu krvi. Nesigurnim korakom je priš ao drugom kraju sobe polako se kreć uć i prema posljednjem stolu, onom skrivenom na kojem netko leži. Srce mu je lupalo u prsima. Zavjesa je bila bijela, razapeta preko metalnog okvira sve do klizavog, krvavog poda. Zaslon na kolicima za prać enje vitalnih signala je prikazivao zelenu crtu i ritmič ki puš tao zvukove kako se crta podizala. Sjena iza zavjese je mirno ležala na operacijskom stolu. Jamie je posegnuo drhtavom rukom, zgrabio platno zavjese i povukao je. Pogledao je stol i osjetio kako mu se zrak ledi u plućima. Na stolu je lež ao Ted Ellison, kož e sive poput pepela i tijela potpuno lišenog iznutrica. Starac koji je drž ao Kate za ruku kad su iziš li iz doma za njegu Sumrak, tu je lež ao sasvim iskasapljen. Torzo mu je bio otvoren od grla do prepona i preko rebara. Cetiri velika komada kož e koja su nastala otvaranjem tijela bila su presavinuta i prikvač ena. Povadili su mu sve već e organe, ostala je samo grimizna š upljina; mogao mu je č ak vidjeti i kraljež nicu i srce koje je usporeno lupalo, kao š to je pokazivao zaslon na kolicima pored njega. Sve drugo su mu izvadili. Jamie je osjetio kako mu pritisak raste u grudima i natjerao se da diš e. Oč i su mu se zaustavile na srebrnoj ploč i pored Teda jer su tu bili izlož eni svi njegovi organi. Jetra, bubrezi, pluć a, guš terač a, crijeva sve je ležalo na srebrnoj ploči sjajeći se sablasnim bojama. Glasno piskutanje je preplaš ilo Jamieja i okrenuo se prema izvoru zvuka. Vreć ica jasnoplave tekuć ine je stajala pored stola i na nju je bila prič vrš ćena pumpa. Kompresija pumpe je uzrokovala zvuk piskutanja. Nit koja je izlazila iz vrećice je nestajala u Tedovom grlu. Dok je gledao starč evo unesreć eno lice koje je pretrpjelo toliko muč enja, vidio je kako mu se oč i mič u iza kapaka, a oč njaci izranjaju ispod gornje usnice. Kompresor je opet zapiskutao gurajuć i plavu tekuć inu u cijev. Nestala je u Tedovom grlu i oč njaci su se odmah


povukli. Ne razumijem, razmiš ljao je Jamie na rubu plač a. Zašto bi itko napravio nešto ovakvo? Kako bi itko mogao, htio napraviti takvo nešto? Onda mu je sinula još jedna misao. Bože dragi. Ja sam ovamo dovodio djecu. Doveo sam jednog muškarca i njegovu kćer. Kako su se zvali? Patrick. A djevojčica Maggie. Patrick i Maggie Connors. Malena djevojčica na ovakvome mjestu. Pokuš avao je istjerati tu misao iz svog mozga, dopustiti instinktima koji su mu tako dobro posluž ili proteklih mjeseci da opet preuzmu situaciju i latiti se posla: sve osoblje Projekta Lazarus je mrtvo. Ovo š to se ovdje događa je mnogo gore no š to bi itko mogao zamisliti, a profesora Talbota nema nigdje. Nema ni Matta. No, ako je ovdje - ako je Maggie Connors ovdje - Jamie će je naći. Izvadio je MP5-icu iz pojasa i naslonio je na rame. Vrata s druge strane prostorije su bila zatvorena i č inilo se kao da prijete. Nije se usuđivao pomisliti š to bi se moglo kriti iza njih, dokle sež e ova soba už asa, ali bio je siguran u jednu stvar. Sto god da tamo jest, on je spreman za suočavanje. Bijela vrata su se odmah tiho otvorila, i Jamie je uš ao unutra. Odmah je osjetio kako napetost nestaje iz njegovih prsa; treć a prostorija Projekta Lazarus nije sadrž avala už ase druge. Bila je dugač ka i uska. Dva zida su se razdvajala u niz malih prostorija pokrivenih debelom plastikom. Uzak otvor u sredini prozirnog zida je prema Jamiejevim pretpostavkama služ io za dodavanje krvi. Zakorač io je u sobu sa MP5-icom uz rame, povirio u najbliž u ć eliju i vidio poznato lice kako divlje gleda u njega. Bio je to Patrick Connors. Vikao je neš to š to Jamie nije mogao razumjeti i manijakalno pokazivao prema jednoj od ć elija na suprotnom zidu. Jamie je slijedio smjer njegova prsta i preš ao š iroku, tamnu sobu. Prva ć elija na suprotnom zidu je bila slobodna, ali tek odnedavno; krv i iznutrice su bili razmrljani po podu i zidovima. Jamie je odmah prepoznao rupu u stražnjem zidu. Pucanj iz T-Bonea, pomislio je. Ravno kroz želudac. Ovaj nije imao nikakve šanse. Istu stvar je pronaš ao i u drugoj ć eliji. Kao i u treć oj, ali krv se još uvijek dimila usprkos hladnoć i prostorije. Prolivena je tek prije nekoliko minuta. Jamieju se vrtjelo u glavi dok je iš ao prema č etvrtoj


ć eliji. Ono š to se dogodilo bespomoć nim, zarobljenim vampirima u ovim ćelijama bilo je upravo ono na što ga je Angela Darcy upozorila u Parizu. Uništenje, a ne samoobrana. Ubojstvo, ništa drugo nego ubojstvo. Jamie je napokon stigao do č etvrte ć elije i srce mu se još jednom skupilo u grudima. U kutu ć elije je č uč ala malena Maggie Connors, djevojč ica kojoj je obeć ao da ć e biti na sigurnome u Projektu Lazarus. Nagovorio ju je da svojevoljno pođe s doktorom Yenom. Oč i su joj bile raskolač ene i uspanič ene, drž ala se zida kao da ž eli probuš iti rupu u njemu i pobjeći kroz plosnatu bjelinu. Hvala Bogu što je živa, pomislio je Jamie. Ali ona bi bila sljedeća. Da nisam došao ... »Ne mičite se, gospodine Carpenter.« Glas je bio ugodan i poznat. Jamie se skamenio. Polako se okrenuo prema izvoru glasa. Profesor Talbot je mirno stajao pored hermetičkih vrata i držao pištolj uperen u glavu Matta Browninga. »Upucaj ga, Jamie«, vikao je Matt. »Upucaj ga prije ... « Tilbot je zamahnuo rukom i udario Matta u glavu drš kom piš tolja. Tinejdžer je pao na koljena, a mlaz krvi mu je šiknuo iz potiljka. Survao se na pod preokrenutih oč iju. Talbot se okrenuo i uperio pištolj u Jamiejeva prsa prije nego što se stigao pomaknuti. Jamie ga je gledao ne mogavš i vjerovati, a puš ka mu je drhtala uz rame. Profesor Talbot je č vrsto i sigurno drž ao piš tolj u jednoj ruci; u drugoj je stiskao prijenosni tvrdi disk. Preko ramena je prebacio TBone, oč igledno se posluž io njime pri ubijanju zarobljenih vampira. Ljubazno se smiješ io, izgledao je poput djeteta koje su ulovili u nepodopštini. »Sto to radite?« upitao je Jamie polako. Glas mu je bio pun nevjerice; jednostavno nije mogao vjerovati u ono š to vidi, nije mogao vjerovati da mu se to opet dogodilo. Nikome ne smijem vjerovati, mislio je dok mu je srce pulsiralo od boli. Nikome. »Pospremam«, odgovorio je profesor vedro. »Mrzim ostavljati nered iza sebe. Nema ništa gore od neriješenih stvari.« Jamie je pogledao Matta koji je nepokretno lež ao na bijelom laboratorijskom podu. Krv mu je tekla iz glave, ali č inilo se da pravilno diše.


»Tko ste vi?« upitao je Jamie. »Tko ste zaista?« »Imena nisu bitna, Jamie«, rekao je Talbot smiješ eć i se tinejdž eru. »Bitna su djela. Vidim da prš tiš od ž elje da saznaš o č emu se radi, a buduć i da ć u te ubiti prije nego š to odem, mogu ti slobodno reć i. Sve što si ovdje vidio, sve što sam ti pokazao - « Cijev Jamiejeve MP5-ice se malč ice podignula i pritisnuo je obarač . Pucanje je zagluš ujuć e odjeknulo u zatvorenom prostoru i uredna crna rupa se pojavila na profesorovom č elu. Prsnula je crvena krv i mozak boje zobene kaš e i poprskala hermetič ka vrata. Talbot je pao unatrag, potpuno iznenađen. Strovalio se na tlo i piš tolj mu je iskliznuo preko poda laboratorija. Jamie je uzdahnuo, š to od boli, š to zbog izdaje. Priš ao je profesoru i pogledao ga. Starč eve oč i su bile raskolač ene i bež ivotno su zurile u njega. »Nije me briga«, rekao je Jamie. »Ne ž elim č uti. Jednostavno me nije briga.« Cuo je priguš eno lupanje sa svoje lijeve strane i polako se okrenuo. Patrick Connors je skakao gore-dolje po ć eliji, crvenih oč iju. Lupao je 0 plastič ni zid ć elije s nesputanom radoš ću na licu. Jamie mu je kimnuo i polako prišao Mattu. Cuč nuo je pored svog prijatelja i obrisao mu krv iz kose. Posjekotina nije bila toliko duboka koliko se bojao, usprkos svoj krvi koja je potekla iz nje. Izvadio je malenu kutiju prve pomoć i iz svog pojasa i zalijepio veliki komad lastera na Mattovu posjekotinu. Matt je zastenjao dok je Jamie pritiskao rubove flastera. » Hej «, rekao mu je Jamie. »Jesi li dobro?« Matt je zatreptao i polako otvorio oč i. Bile su malč ice maglovite i neusmjerene, i ž mirkao je da mu se razbistri vid. Pogledao je Jamieja i nasmiješ io se, no odjednom se uspanič io i pokuš ao ustati. Zastenjao je i uhvatio se za glavu. »Polako«, govorio mu je Jamie pridrž avš i ga rukom. »Polako. Možeš li sjesti?« Matt se usredotoč io na pokuš aj sjedanja. Oč igledno ga je boljelo, ali stisnuo je zube i nije zaplakao. Duboko je udahnuo i vidio tijelo profesora Talbota. »Je li on ... « »Mrtav je«, rekao je Jamie. »Upucao sam ga.«


Matt se na to divlje nasmiješ io. »Dobro«, promrsio je. »Ubio je doktora Yena i sve ostale. Namjeravao je ubiti i mene.« »Znam«, odgovorio je Jamie. »Htio je i mene. Ali sada neće moći.« Matt je pogledao tijelo te zgrabio neš to iz profesorove ruke. Pokazao je Jamieju ; uzeo je prijenosni tvrdi disk. »Izbrisao je sve podatke«, rekao je Matt. »Nakon ... nakon š to su ostali pomrli. Sve je uništio, sve na čemu je radio.« »Zašto?«, upitao je Jamie. »Znaš li zašto?« »Rekao je da je završ io«, odgovori Matt. »Sve je prekopirao na ovaj disk i rekao da mora otić i. Doš ao je ovamo uniš titi sve vampire; rekao je da mora obaviti još samo to.« »Ti shvać aš sve š to se nalazi na tom disku«, rekao je Jamie tiho. »Je li tako? Ti možeš saznati što je zapravo radio ovdje?« »Nisam siguran«, rekao je Matt. »Mogu pokuš ati.« Pogledao je prijatelja, a zatim se snuž dio i umalo poč eo plakati. »Tko je on bio, Jamie? Tako sam se bojao.« »Sve je u redu«, odgovorio je Jamie. »Bio si odličan.« Matt se nasmiješio i pokušao stati na noge. »Polako«, prekorio ga je Jamie. »Samo ostani gdje jesi, može?« »Mož e«, odgovorio je Matt. Povjerenje na prijateljevu licu mu je stvorilo knedlu u grlu i okrenuo se prije nego š to je izgubio č vrsti stav s kojim je započeo. Priš ao je prvoj ć eliji na desnom zidu. Patrick Connors se smirio kad ga je vidio. Prestao je skakati po ć eliji i oč i su mu poprimile duboku, nestalnu grimiznu boju. Lice mu je još uvijek bliješ talo od euforije, vjerojatno zbog smrti profesora Talbota, ali istovremeno je bio i ustraš en, i zabrinut. Jamie je shvatio da vjerojatno ne mož e niti pojmiti patnje koje je taj vampir pretrpio otkad je doš ao u podrum Petlje. Pokuš ao je neš to reć i, neš to š to bi pomoglo zarobljenoj osobi, nešto čime bi se ispričao zato što ga je osudio na ovu noćnu moru. Tinejdž er i sredovječ ni vampir su se dugo gledali, odvojeni s tek nekoliko centimetara neprobojne plastike. Jamie je utipkao Sewardov zaobilazni kod u ploč u pored vrata ć elije na š to se plastič ni zid polako povukao prema stropu. Ako me napadne, mrtav sam, pomislio je Jamie kad je zid nestao. Connors se nekoliko sekundi nije pomaknuo. Tad je zakorač io i


napravio posljednju stvar koju bi Jamie oč ekivao. Zagrlio je tinejdž era i čvrsto ga privio na prsa, zamalo ga zgromivši. »Hvala ti«, šaputao je Connors plačući. »Hvala ti.« Jamie je bespomoć no visio u vampirovu zagrljaju. Nije imao pojma kako da odgovori na ovaj izljev zahvalnosti jer se osjeć ao kao da ga nikako ne zaslužuje. »Nema na čemu«, jedva je izgovorio. Connors ga je pustio iz zagrljaja i odmaknuo od sebe. Suze su tekle niz vampirovo lice, ali nazirao se i osmijeh, tvrd, uzak osmijeh viš e zbog pobjede nego sreć e, osmijeh zbog prež ivljavanja. Odjednom se pokrenuo. Pustio je Jamieja i pretrč ao prostoriju zaustavivš i se ispred Maggiene ćelije. Jamie je gledao dok su se otac i kć i pokuš avali zagrliti kroz plastiku plačući, izgovarajući riječi olakšanja. Polako im je priš ao i zastao pred ploč om ispred ć elije. Ponovno je unio Sewardov zaobilazni kod i plastič ni zid se još jednom poč eo podizati. Podigao se jedva viš e od jednog metra kad se Maggie provukla ispod i bacila ocu u zagrljaj. Patrick Connors je drž ao kć er u rukama, privio je o svoja prsa, plakao od sreć e š to napokon zna da je živa i osjeća njezin dah. Jamie ih je gledao susprež uć i suze, no tad je Matt stao pored njega. Okrenuo se prijatelju koji je nesigurno stajao i pozorno gledao uplakane vampire. »Isuse Kriste, Jamie«, proš aptao je ne puš tajuć i obitelj Connors iz vida. »Kakvo je ovo mjesto? Što su radili ovdje dolje?« »Ne znam«, odgovorio je Jamie. »Grozote, č ini se. Same grozote.« Nastojao je ohrabriti Matta pogledom i č uč nuo pored vampira. »Gospodine Connors«, započ eo je glasom koji se lomio pri svakoj riječ i. »Nisam znao. Kad sam vas doveo ovamo, nisam znao š to rade. Tako mi je žao. Nisam znao. Tako mi je žao.« Patrick Connors je polako okrenuo glavu i pogledao Jamieja. Oči su mu ponovno bile svijetloplave i čvrsto je grlio svoju kćer. »Vjerujem ti«, tiho je odgovorio. »Stvarno ti vjerujem. Ali to neć e vratiti muš karce i ž ene koji su ovdje umrli, niti izbrisati stvari koje im je uč inilo ovo č udoviš te.« Kad je rekao »č udoviš te«, sa strahom je pogledao Talbotovo truplo, kao da se odjednom pobojao da ovaj mož da nije mrtav. Jamie se okrenuo i vidio lokvu krvi ispod Talbotove


glave. »Nema ga više«, rekao je. »Mrtav je. Više neće nauditi nikome.« Patrick Connors je kimnuo. Dugo je gledao Jamieja u oč i ne rekavš i niš ta od onih stvari koje je imao pravo reć i. Samo se okrenuo svojoj kćeri. Jamie je ustao i osjetio ruku na svom ramenu. Okrenuo se i vidio Mattovo zabrinuto lice. »Što je s Kate i Larissom?« upitao je. »Jesu li dobro?« »Žive su«, odgovorio je Jamie. »To je sve što znam. Žive su.«


50. PRAH I PEPEO Larissa Kinley, Valentin Rusmanov i Cal Holmwood su stigli do ruba izbezumljene mase prež ivjelih i krenuli među njih. Neki su im kimnuli, jedan ili dva su ih pozdravili mlakim zagrljajem ili stiskom ruke. Bože mili, tako ih je malo, pomislila je Larissa. Koliko nas je Valeri povrijedio? pitala se. Tad je vidjela Kate kako se beznadno drž i za Angelu Darcy i potrčala k njoj. Uzela ju je iz Angelinih ruku i zagrlila. »O Bož e, dobro si«, š aputala je. »Tako mi je drago š to te vidim. Jesi li ozlijeđena?« Kate nije odgovorila i Larissa ju je posjela pred sebe da je pogleda. Kosa joj je bila zamrš ena i prljava, a oč i raš irene. Vidjevš i prijateljičino ponašanje, Larissu je spopala panika. »Što nije u redu?« upitala je. »Kate? Što ti je?« Kutovi Kateinih usnica su se spustili i ramena su joj uzdrhtala. »Je li Shaun?« upitala je Larissa. »Je li se nešto dogodilo Shaunu?« Kate je pogledala svoju prijateljicu i ponovno počela plakati. Larisa ju je zagrlila i pogledala preko njezinih drhtavim ramena u Angelu koja ih je zabrinuto gledala. Uhvatila je Angelinu pozornost i upitno podignula obrve, a ljepotica je samo polako odmahnula glavom. Molim Te, ne. Molim Te, Bože. Osjetila je neč iju ruku na svojim leđima i okrenula se da vidi tko je. Jack Williams je stajao iza nje gledajući je s ogromnim olakšanjem. »Hvala Bogu«, rekao je i č vrsto zagrlio obje djevojke. »Hvala Bogu da ste dobro.« »Ti isto«, rekla je Larissa. Cvrsto mu je uzvratila zagrljaj iako zapravo nije gledala Jamiejevog prijatelja. Gledala je samo Kate. »Kako ti je brat, Jack? Je li dobro?« »Patrick je dobro«, odgovorio je Jack pustivš i ih. Kratko se nasmiješio na spomen brata. »Pomaže u ambulanti. Dobro je.« »Odlično«, rekla je Larissa. »Baš mi je drago.« »Jesi li vidjela Jamieja?« upitao je Jack. »Traž io te. Jesi li ga vidjela?«


»Jesam«, kimnula je Larissa. »Otiš ao je potraž iti Matta. Morala bih mu pomoći.« »Dobro«, rekao je Jack. »Hoćeš da pođem s tobom?« Larisa je odmahnula glavom. »Mogu sama«, rekla je. »Ali moram krenuti odmah.« Odmaknula se od Jacka i stavila ruke na prijateljičina ramena. »Kate«, nježno ju je pozvala. »Čuješ li me?« »Nisam gluha, Larissa«, odgovorila je Kate slomljenim glasom od plač a. Uhvatila je Larissu za ruku i stisnula je, a Larissa se nasmiješ ila prijateljičinoj odlučnosti. »Moram ić i pronać i Jamieja i Matta«, rekla je. »Hoć eš li biti dobro ako odem?« »Bit ć u dobro«, odgovorila je Kate, ali Larissa je osjetila kako ju je č vrš će primila za ruku. Potrajalo je tek sekundu, no Larissa je osjetila stisak. »Idi«, rekla je Kate pustivš i je. »Idi i pronađi ih. Danas ne mogu izgubiti više nikoga.« Izgledala je kao da ć e ponovno poč eti plakati i Larissa je zakoračila prema njoj. Kate je uzmaknula s rukama ispred sebe. »Idi«, rekla je. »Stvarno, možeš.« »Volim te, Kate«, rekla je odjednom. Nije imala pojma da ć e joj to reć i, ali bilo joj je drago š to je. Kate se nasmiješ ila tako slabaš no da je vampirici gotovo slomila srce. »Volim i ja tebe«, odgovorila ja Kate. »Bit ću ovdje kad se vratiš. Kad se vratite sve troje.« Larissa joj je uzvratila osmijeh i potrč ala prema hangaru i medicinskim spremnicima krvi koji će joj vratiti punu snagu. ≡ Jamie je pustio da se vrata ambulante zatvore za njim i problijedio kad je vidio što je unutra. Poveo je Matta polako iz crijeva Petlje prema bijeloj i inač e besprijekorno č istoj prostoriji gdje se nalazio medicinski odjel Odjela 19. Jamie je otvorio vrata i napala ga je kakofonija buke i prizor nalik na ilmove o Prvom svjetskom ratu koje je gledao s tatom kad je bio mali. Svaki krevet i svaki centimetar slobodnog prostora bili su puni ranjenih operativaca. Liječ nici i medicinske sestre su u krvavim


kutama trč ali oko njih i davali im lijekove protiv bolova, stavljali gaze i zavoje te u nekoliko groznih slučajeva i umjetno disanje. Jedan operativac s kojim je Jamie bio u misiji u velš kim dolinama, jedva pet godina stariji od njega, lež ao je na krevetu pored vrata i krv mu je tekla iz grla. Jedan liječ nik se naginjao nad njim i gurnuo mu ruku u ranu pokušavajući prstima zatvoriti arterije i vene. Jamie je s ulaza u ambulantu gledao kako se operativč evi otkucaji srca smiruju i postaju samo zelena crna na zaslonu. Liječ nik je izvadio prste iz njegova vrata i odmah započ eo kompresiju prsa udiš uć i mu zrak u usta nakon svakih pet pritisaka. Ali nije pomoglo. Nakon nekoliko bolnih minuta, medicinska sestra je stavila ruku na liječnikovo rame. »Otišao je«, nježno mu je rekla. Liječ nik se odmaknuo i zateturao, kao da ga izdaju noge. Tad je odlučno stisnuo usnice i krenuo prema sljedećem ranjeniku. Jamie je bio už asnut. Mnogo puta je vidio kako muš karci i ž ene ginu u bitkama, vidio je kako vampiri ubijaju neduž ne ljude, ali nikada nije vidio niš ta tako oč ajnič ki tuž no kao posljednje minute mladog ž ivota, nikad nije vidio tijelo koje podlijež e š teti koja mu je uč injena, čak i dok se za njega brinu najbolji liječnici u zemlji. »Bože mili«, šapnuo je Matt. »Jamie, ima ih toliko puno.« »Znam«, odgovorio je Jamie. »Loše smo prošli.« Krv je nesputano tekla podom ambulante, a vrelim i znojnim zrakom se svako malo prolomio vrisak i stenjanje od boli. U krevetu pored dvojice dječ aka je lež ao jedan operativac i škripao zubima od boli jer nije želio vrištati. Više nije imao lijevu ruku, bila mu je iš čupana kod ramena. Medicinska sestra je č istila i sterilizirala ranu. Kad ga je ubola velikom iglom ravno u središ te rane, više nije mogao izdržati. Zavrištao je gledajući u strop. Crne uniforme su preplavile prostoriju. Skupina operativaca je stala u kut i gledala unesreć ene prijatelje i kolege sa š okom na licima. Oni su stiskali slomljene ruke i zglobove, pridrž avali gazu i zavoje na ranama, uspjeli su se izvuć i s blaž im ozljedama i Jamie je naredio Mattu neka ostane s njima. »Zar ti nećeš ostati sa mnom?« upitao je Matt uspaničeno. »Moram otić i pomoć i drugima«, rekao mu je Jamie. »Razumiješ , zar ne?«


Matt je pogledao svoga prijatelja i odluč no izbacio bradu. »Naravno da razumijem«, rekao je. »Bit ću dobro. Ti idi i pomozi im.« Jamie je čvrsto zagrlio prijatelja i ostavio ga. »Hvala ti«, rekao mu je. »Dolazim čim stignem. Obećavam ti.« »Znam«, rekao je Matt. »Sad idi, može?« Jamie je kimnuo i otvorio vrata ambulante. Potrč ao je niz sivi hodnik i bjesomuč no pritiskao gumb za pozivanje dizala. Cinilo se kao da mu treba cijela vječ nost. Skakao je s noge na nogu od nestrpljenja. Tad je č uo kako se dizalo zaustavlja i gledao kako se vrata otvaraju pred njim. Larissa je stajala u dizalu. Oč i su joj blješ tale crvenilom i drž ala je Glock 17 u ruci. Ramena su joj bila napeta i lebdjela je nekoliko centimetara iznad tla. Jamie ju je tako vidio bezbroj puta, na svim misijama, ali nikada mu nije bilo drago kao sada. Oč i su joj sijevnule kad ga je vidjela. Otvorila je usta da neš to kaž e, ali Jamie joj nije dao priliku; gurnuo ju je natrag u dizalo i zagrlio držeći je kao da mu život ovisi o tome. Kada je san napokon doš ao u Petlju onima koji su prež ivjeli Valerijev napad, nije im doš ao s lakoć om. Psihič ka i izič ka iscrpljenost je potjerala neozlijeđene i otpuš tene iz ambulante u krevete gdje su ih čekale noćne more. Petljom su brujale glasine najgore vrste. Nitko nije znalo koliko je operativaca poginulo u napadu, niti koliko ih je bilo ranjeno ili pretvoreno. Svi su znali da je Valeri Rusmanov oteo admirala Sewarda, kao i da je Jamie vratio pukovnika Frankensteina. Inač e bi ovakva vijest bila razlog za slavlje, ali pukovnikovo stanje je samo pojačalo strah i očaj u Odjelu 19. Jedno pitanje se postavljalo č eš će od drugih i odzvanjalo zagluš ujuć e tihim hodnicima baze, a svi su se slagali da trebaju brz i dobar odgovor: tko će ih voditi sada kada nema Henryja Sewarda? Jamie i Larissa su spavali pripijeni jedno uz drugo u Jamiejevoj sobi. To je bilo protiv protokola Crne svjedosti, ali nije ih bilo briga. Nisu bili zajedno kad je zavladao kaos, bojali su se da se viš e nikada neće vidjeti i nisu se namjeravali ponovno razdvajati. Matt je spavao u sobi pored, glave omotane zavojima. Strpljivo je č ekao u ambulanti do sitnih sati dok su se liječ nici bavili operativcima u kritičnom stanju, a takvih je bilo mnogo.


Kate je lež ala budna u svom krevetu, daleko od slatke praznine sna. Glavom su joj prolazile Shaunove slike u okrutnom kolaž u koji nije htio prestati. Gledala je sasvim bespomoć no kako je Paul Turner odnio svoga sina u Petlju, a Cal Holmwood ga je slijedio. Zeljela je ponuditi pomoć , ž eljela mu je pomoć i nositi teret tuge, ali nije mogla; samo je stajala i gledala. Bojnik Holmwood je sjedio za stolom u svom uredu i radio. Završ io je videorazgovore s nač elnikom Glavnog stož era i Premijerom, obavijestio ih je o događajima i odgovorio im na uspanič ena pitanja š to je iskrenije mogao. Postavio je straž u na teren oko Petlje, preuredio postavke senzora i drž ao cijeli Odjel u stanju pripravnosti. Sad je pokuš avao shvatiti š to se dogodilo, kako se sve odjednom raspalo. Frankenstein je čvrsto spavao u ćeliji na razini H. Teški sedativ koji mu je Jamie ubrizgao u vrat je još uvijek djelovao. Vratio se u ljudski oblik i ne probudivš i se tako da nije osjetio bol transformacije. Spavao je sklupč an u kutu viš estruko zaključ ane i š tić ene prostorije, a lice mu je bilo izobličeno od noćnih mora. Na terenu oko baze, dvoč lane patrole su korač ale pokrivajuć i duge kilometre, s T-Boneima spremnim uz ramena. Ljudi su bili iscrpljeni, na rubu kolapsa, ali nisu se ž alili. Njihove misli su bile s prijateljima i kolegama koji leže u ambulanti ili mrtvačnici, i neće ih iznevjeriti. Napokon se vodenasto ž uto sunce s bolnom sporoš ću podiglo na nebo na istoku, i cijela je Petlja odahnula. Duga, gotovo beskrajna noć je završila. Dolazi jutro poslije.


86 DANA DO NULTOG SATA


51. RATNO VIJEĆE Jamie se probudio na zvuk svoje i Larissine konzole. Zastenjao je i pipao po noć nom ormarić u pokuš avajuć i je nać i. Larissa se probudila pored njega i protegnula ruke iznad glave. »Koliko je sati?« pospano je upitala. »Pojma nemam«, odgovorio je Jamie. Napipao je konzolu i pogledao je poluotvorenim očima. SVI/OBAVEZAN_SASTANAK_OC/0900 Potraž io je sat č im je proč itao poruku. 8:35 ujutro. Jamie je nezadovoljno zastenjao. »Sad je osam i trideset pet«, rekao je. »Imamo sastanak u devet. Obavezan je.« »Za koga?« upitala je Larissa trljajući oči. »Za sve«, odgovorio je Jamie i prebacio noge s kreveta. Larissa ga je dotaknula po ramenu. Okrenuo se da je pogleda. Tamna kosa joj je bila rasuta po tankom jastuku i nemamo joj padala preko lica. Prema Jamiejevom subjektivnom mišljenju bila je najljepša na svijet u. »Ono sinoć se doista dogodilo«, tiho je rekla. »Zar ne?« Jamie je polako kimnuo. »Dogodilo se«, rekao je. »Pitanje je š to ć e se dogoditi sada.« ≡ Dvadeset minuta kasnije Jamie i Larissa su iziš li iz dizala na nultoj razini i naš li se usred skupine operativaca. Muš karci i ž ene u crnim uniformama hodali su hodnikom ispred Operativnog centra i razgovarali samo o onome š to se protekle noć i dogodilo Odjelu 19. Cinilo se kao da još uvijek nemaju dovoljno informacija. Jamie je č uo navode za koje se nadao da su tek maš tovite š pekulacije dok je zajedno s Larissom prolazio kroz gomilu prema vratima Operativnog centra. Govorkalo se da su u napadu izgubili viš e od polovine operativaca, da ć e vampiri ponoviti napad č im sunce zađe, da je dvadeset i petoro operativaca odano Valeriju i da su još uvijek među


njima. Osjetio je Larissinu ruku na svojim leđima dok su prolazili, a to je bio siguran znak da čuje sve isto što i on. Kraj vrata su stajali Jack i Patrick Williams naslonjeni na vrata. Dvojica brać e bila su blijeda i zabrinuta, ali nasmiješ ili su se kad su vidjeli Jamieja i Larissu. »Sve štima?« upitao je Jack. »Štima«, složio se Jamie. »S obzirom na okolnosti.« »Jack mi je isprič ao š to si napravio u Parizu«, rekao je Patrick. »Bravo, stari. Svaka čast.« »To smo zajedno napravili«, rekao je Jamie pogledavš i Jacka koji se ponosno nasmiješio. »Jesi li rekao svima?« upitao je Patrick. Jamie je odmahnuo glavom. »Nisam znao kome bih rekao, da budem iskren«, odgovorio je. Nastupio je trenutak opipljive tuge jer je sve č etvoro operativaca pomislilo na admirala Sewarda. »Nisam ni razmiš ljao o pisanju izvješ taja. Ali rekao sam Odjelu za sigurnost da ga stave u ć eliju za nenadnaravna bić a na razini H, tako da sam poprilično siguran da su do sada svi čuli.« »Kako je on?« upitao je Jack. »Nemam pojma«, odgovorio je tiho. »Još uvijek je bio pretvoren i omamljen kad su ga odveli u ćeliju. Otići ću ga vidjeti čim ovo završi.« »Vukodlak«, rekao je tiho Patrick. »Nevjerojatno.« »Trebao sam pretpostaviti«, rekao je Jamie. »Vidio sam kad ga je ugrizao prije nego š to su pali. Jednostavno se nisam sjetio, a poslije je već bilo prekasno.« »Hej«, oš tro ć e Larissa. »Nije prekasno. Pronaš ao si ga i doveo kući. Nemoj si tako strogo suditi.« »U pravu je, Jamie«, rekao je Jack. »Još uvijek je ž iv zahvaljujuć i tebi. Da smo stigli pola sata kasnije, ne bi bio. Trebaš misliti na to.« Jamie je kimnuo i provirio kroz prozorč ić na vratima Operativnog centra. Vidio je Cala Holmwooda ispod velikog zaslona zajedno sa Sewardovim pomoć nikom. Marlow je tipkao kao lud otvarajuć i prozor za prozorom na velikom zaslonu. »Što se događa unutra?« pitao je. »Zašto nas ne puštaju ... « Riječ i su mu zamrle u grlu kad je još jedan operativac preš ao prostoriju i stao uz Cala Holmwooda. Lice mu je bilo bljeđe no inač e, ali robotska mirnoća i prodorne sive oči nisu ostavljale mjesta dilemi.


Bio je to bojnik Paul Turner. »Isuse«, tiho će Jamie. »Kog vraga on radi unutra?« Larissa i brać a Williams su se okrenuli da vide na koga misli. Larissa je iznenađeno uzdahnula. »Taj čovjek je stroj«, rekao je Patrick jedva glasnije od šapta. »Sin mu je tek poginuo«, rekla je Larissa. »Oč ekivalo bi se da ć e uzeti slobodan dan.« »Čemu?« rekao je ozbiljno Jack. »Kao da bi to pomoglo Shaunu.« Njegove riječ i su ostale visjeti u zraku dok su gledali kako Holmwood i Turner razgovaraju, a Marlow č eka daljnje upute. Cal Holmwood se odjednom okrenuo prema vratima i pogledao ravno u njih. Uhvatio ih je, ali nije im niš ta rekao, samo ih je oč ima pozvao da uđu unutra. Jack je otvorio vrata i krenuli su unutra zauzimajuć i prva mjesta. Razgovor je polako utihnuo dok su ostali operativci zauzimali svoja mjesta u prostoriji. Holmwood i Turner su stajali ispod velikog zaslona i č ekali da se svi smjeste. Kad su se napokon smjestili, Jamie je obeshrabreno primijetio da je ostalo mnogo praznih sjedala. Marlow je utipkao nekoliko naredaba i deset prozora se otvorilo na velikom zaslonu. Prikazivali su blijeda, zabrinuta, stisnuta lica desetorice direktora svjetskih odjela za zaš titu od nadnaravnoga. U dnu svakog prozora je bijelim slovima bilo ispisano ime zemlje koju predstavljaju: Amerika, Rusija, Njemač ka, Kina, Japan, Kanada, Indija, Egipat, Juž na Afrika i Brazil. »Cujete li me svi?« upitao je Cal Holmwood. Direktori su potvrdili i nastavio je. »Kao zamjenik direktora Odjela 19 izvrš avam duž nost vođenja ovog sastanka. Ne už ivam u tom poslu, niti sam ga ikada traž io. Ponosno sam služ io pod jednim od najveć ih ljudi u povijesti Crne svjetlosti, a on je sinoć otišao od nas. Admiral Henry Seward.« Cuo se ž amor među okupljenim operativcima i desetoricom na zaslonu. »Situacija još nije sasvim č ista«, rekao je Holmwood. »I detalji još nisu jasni. No ovo za sada znamo. Protekle noć i, pod vodstvom Valerija Rusmanova, napala nas je vojska vampira. Speci ič ni ciljevi napada još nisu jasni iako se mož e pretpostaviti da je otmica admirala Sewarda jedan od njih. Sezdeset i osam operativaca je izgubilo ž ivot u obrani, a pedeset i troje je ozlijeđeno. To č ini, kao š to svi dobro znate,


više nego polovinu aktivnih operativaca Crne svjetlosti.« Čuli su se iznenađeni uzdasi operativaca, ali i sa zaslona. Šezdeset i osam, pomislio je Jamie. Nisam niti pomišljao da nas je toliko poginulo.« Larissa mu je stisnula ruku i Holmwood je nastavio. »Napad je uspješ no odbijen zahvaljujuć i sustavu oruž ja za spas u zadnji č as, a za koje nije znao nitko u Odjelu osim Direktora. Koliko shvaćam, svi ostali direktori su bili svjesni postojanja tog sustava?« »To je toč no«, rekao je general Robert Allen, direktor američ kog NS9. »Radi se o protokolu isključ ivo za direktore. Kao š to si rekao, služi isključivo kao spas u zadnji čas.« »Hvala«, odgovorio je Holmwood. »Još uvijek procjenjujemo š tetu koju je uzrokovalo oslobađanje takvog oruž ja, posebice š to se tič e trenutne sigurnosti Petlje, kao i moguć e propuste u odnosima s javnošću. Ali upalilo je, za to moramo biti zahvalni.« Bijesan je, shvatio je Jamie gledajuć i Cala Holmwooda. Potpuno je bijesan što je samo admiral Seward znao za oružje. »Doš li smo do zaključ ka da je Valerijev napad potpomogao č ovjek kojeg smo ovdje znali po imenu profesor Richard Talbot, bivš i ravnatelj Projekta Lazarus pri Odjelu 19.« Marlow je neš to utipkao i na zaslonu se pojavila Talbotova slika. »Poznajem ga«, rekao je general Alien tiho.«To je Christopher Reynolds. Nekad davno je radio za nas.« »Molim?« iznenadio se Holmwood. »Što je radio za vas?« Alien je s nelagodom pogledao u kameru. »Vodio je jedinicu za posebno oružje ovdje u pustinji«, rekao je. »Zatim je nestao.« »Nestao«, ponovio je pukovnik Oveč kin, direktor ruskog SPC-a. »Kako to misliš, nestao?« »Jednostavno nestao«, odgovorio je Alien. »Ispraznio svoje laboratorije, uniš tio sav svoj rad, pobio osoblje i nestao. Traž imo ga već deset godina.« »I nikada nam niste rekli za to«, konstatirao je Ovečkin. »Bilo je tajno«, rekao je Alien. »Najviša razina tajnosti.« »Steta«, š krto je komentirao Holmwood. »Jer je sinoć poginulo svih dvadeset i troje znanstvenika koji su radili na Projektu Lazarus, i to od ruke ovog č ovjeka. Nestale su sve informacije i sav njegov rad je uništen; no jedan od naših operativaca ga je spriječio u bijegu.«


»Nikad nisam vidio riječ i Projekt Lazarus ni u jednom od izvješ ća«, rekao je Alien. »Ne možeš mene kriviti zbog nečega što ste vi učinili.« »U pravu si«, rekao je Holmwood. »Iako ja nisam direktor i nisam bio ovlaš ten donijeti odluku, ovo ilustrira središ nji problem svih naš ih odjela od samog poč etka. Jednostavno ne vjerujemo jedni drugima. Jesam li u krivu?« Deset direktora ga je gledalo, a Ovečkin i Alien su bili bijesni. »Ako bismo si vjerovali«, nastavio je Holmwood, »onda bismo mož da mogli spriječ iti smrt dvadeset i troje nevinih muš karaca i ž ena. Mož da smo mogli spriječ iti i Valerija Rusmanova pri ubijanju još š ezdeset i osmoro.« Govorio je sve glasnije pokuš avajuć i obuzdati bijes koji je rastao u njemu. »Sada ć u vam svima postaviti jednostavno pitanje, gospodo. Jesmo li na istoj strani, ili nismo?« Operativnim centrom je zavladala potpuna tiš ina, a operativci Crne svjetlosti su ž eljno iš čekivali svaku Holmwoodovu riječ . Deset direktora ih je zabrinuto gledalo sa zaslona. »Jutros sam razgovarao sa svojim nadređenima u Londonu«, rekao je Holmwood. »Ovlastili su me da objavim rat Valeriju Rusmanovu i njegovu gospodaru, grofu Drakuli. Od danas pa nadalje, prvi prioritet ovog Odjela je povratak Henryja Sewarda. Drugi je uniš tenje Valerija i Drakule.« Ponovno je pogledao okupljene direktore. »S mnogima od vas, gospodo, sam se borio rame uz rame proteklih godina i danas ne oč ekujem niš ta drugo nego vaš u potpunu pomoć i suradnju dok stremimo tim ciljevima. Ako osjeć ate da ne mož ete ili ne ž elite pruž iti tu pomoć i potporu, onda mi recite odmah i prekinut ć emo sve međusobne odnose. Viš e nema mjesta za tajnost i tajnovitost ili politič ko manevriranje. Suoč eni smo sa zajednič kim neprijateljem i borit ćemo se zajedno da ne bismo padali sami.« Uš utio je i pogledao zaslon. Desetorica direktora su se gledala oč ima raskolač enim od š oka. Nikada im nije palo na pamet da ć e im Cal Holmwood servirati takav ultimatum i bili su zapanjeni. Pukovnik Ovečkin se prvi pribrao. »Ne sviđa mi se tvoj ton«, polako je rekao.« Ali smatram da si u pravu i da je proš lo vrijeme rivalstva. Smatraj da su ti sredstva SPC-a na raspolaganju, Cal.« Hvala ti, Aleksandre, pomislio je Holmwood uz ogromno olakš anje.


Iskusni, stoič ki nastrojeni Rus bio je taj č iju je suradnju najviš e priželjkivao, čak i više nego Allenovu. Sad će i drugi, samo čekaj. Bio je u pravu. Jedan po jedan, direktori su ponudili svoju suradnju i potporu. Cal im je svima ponaosob zahvalio i obeć ao im da ć e razgovarati s njima č im osmisli strategiju za povratak admirala Sewarda. Tad je naredio Marlowu da prekine konferencijsku vezu i ponovno se okrenuo muškarcima i ženama Crne svjetlosti. Netko je s Jamiejeve lijeve strane poč eo aplaudirati. Nekoliko sekundi je zvuk samotno odjekivao prostorijom, a zatim mu se pridruž io još jedan par ruku, pa još jedan, pa još jedan, sve dok se nije pretvorio u gromoglasan pljesak za Cala Holmwooda. »Hvala vam«, rekao je maš uć i rukama da ih utiš a. »Hvala vam.« Aplauz je naposljetku utihnuo i Holmwood je ozbiljno pogledao okupljene. »Operativni protokoli nalaž u da ja kao zamjenik direktora preuzmem duž nost prijelaznog direktora u ovakvim okolnostima«, rekao je. »Uvjeravam vas da ne uzimam nikakva zadovoljstva iz ovog privremenog promaknuć a. Protokoli također navode da svaki č lan Odjela mož e iznijeti svoje miš ljenje i predlož iti drugog kandidata. Ako itko želi, molim ga da odmah kaže.« Prostorijom se prenijela zaglušujuća tišina. »Zahvaljujem vam š to ste mi ukazali povjerenje«, rekao je Holmwood jedva vidljivo podigavš i kutove usana u osmijeh. »Neć u vas iznevjeriti.« Pogledao je redove ljudi u crnim uniformama ispred sebe i srce mu se nadimalo od ponosa. »Operativci«, nastavio je č vrstim glasom. »Suoč eni smo s najveć im izazovom otkad je č ovječ anstva i, kao i uvijek, moramo ponijeti teret umjesto naš ih sunarodnjaka. Ako se Drakula doista uzdigne, ako dosegne svoju punu snagu, onda ć e dosadaš nji ž ivot na ovoj planeti nestati. Cekat ć e nas tama. Ne mogu vam lagati i reć i suprotno. Ali ponosan sam što ću se boriti uz vas i dočekati ono što nam prijeti.« »Nikada nisam ponosnije stajao uz ovaj Odjel nego jutros i sada vam kaž em: suoč it ć emo se s Valerijem i Drakulom i pobijediti. Odagnat ć emo tamu, kao š to uvijek č inimo, i pobjedonosno ć emo izić i iz sjene ili ć emo pritom poginuti. Svatko od vas ć e imati ulogu u onome š to dolazi; individualni i grupni sastanci ć e se održ ati tijekom dana. Do tada ste slobodni.«


Operativci su ustali kao jedan i josĚ&#x152; jednom zapljeskali svom prijelaznom direktoru. Cal Holmwood je stajao na mjestu s tihim, odlucĚ&#x152; nim osmijehom na usnama dok su ljudi u crnim uniformama izlazili iz Operativnog centra.


52. SAMO NAPRIJED SAT VREMENA KASNIJE Jamie, Larissa, Kate i Matt stajali su ispred ureda prijelaznog direktora Holmwooda i č ekali poziv unutra. Skupili su se u Jamiejevoj sobi nakon sastanka, a uzbuđenje uzrokovano Calovim riječ ima bilo je obuzdano zbog Kateine ž alosti. Sjedila je na Jamiejevu krevetu, razgovarala, č ak se ponekad i smijala zajedno s njima, ali neš to je definitivno bilo drugačije, više nije bila ista djevojka kao dan prije. Jamie, Larissa i Matt su znali š to je gubitak. Ostavili su prijatelje i voljene kad su im se ž ivoti preokrenuli i doveli ih u Crnu svjedost, neke od njih svojom voljom, a neke prisilom i bez upozorenja. No, samo Jamie je doista znao kroz š to Kate prolazi. U danima nakon š to su mu ubili oca bio je ostavljen na milost i nemilost vlastitim prevrdjivim emocijama. Cas je bio normalan i mogao razgovarati s jednako unesreć enom majkom, a drugi č as je nekontrolirano jecao i plakao ne mogavši prestati. Još gori je bio nač in na koji je njegov mozak, indoktriniran druš tvenim protokolom kod smrti i tuge, odgovarao na njegove emocije. Kad je mogao funkcionirati, vlastiti mozak ga je korio š to funkcionira, optuž ivao ga je da ne voli svog oca jer sin jedinac koji je izgubio oca ne bi trebao moć i razgovarati o vremenu ili Arsenalovim rezultatima. Ali kad bi ga preplavile emocije, kad je plakao, jecao i cvilio, ponekad i satima bez prestanka, mozak mu je govorio da prestane biti patetič an, da sramoti oca koji nikada ne bi htio vidjeti svog sina ovakvoga. Samo vrijeme je moglo obustaviti to mučenje. Jamie je gledao Kate znajuć i da ne mož e reć i niš ta š to bi joj pomoglo. On, Larissa i Matt su samo mogli biti potpora kad god joj zatreba i čekati da vrijeme izliječi ranu. Njih č etvoro je raspravljalo o implikacijama Holmwoodovog govora. To je viš e bio poziv na oruž je nego sastanak i objava rata Valeriju i Drakuli. Cetvoro mladih operativaca bilo je spremno povesti napad ako se to od njih zatraž i, a nadali su se da hoć e. Larissa i Kate


su isprič ale Jamieju i Mattu sve o napadu na Petlju, a Larissa je stalno odmicala prič u od Shaunove nesreć e. Nije bilo potrebe da Kate ponovno prož ivi taj trenutak iako je vampirica bila sigurna da se neprestance odvija u njezinoj glavi. Larissa je opisala borbu između Valerija i Valentina pokuš avajuć i doč arati golu moć koju je vidjela, drevnu, nezaustavljivu moć . Osjeć ala se poput kukca dok ih je gledala, poput grč kog junaka koji gleda sraz dvaju bogova. Objasnila je kako joj je Valentin pokuš ao pomoć i, kako ju je nahranio vlastitom krvlju i vidjela je kako se Jamie zarumenio. Tad je Jamie isprič ao sve š to se dogodilo u Parizu. Razmiš ljao je da bi bilo bolje izostaviti neke dijelove. Bio je svjestan kako ć e im se njegovo ponaš anje u najboljem sluč aju uč initi nepromiš ljenim, a u najgorem nedopustivim. Na kraju im je ipak isprič ao cijelu prič u. Kad je završ io, upitao ih je bi li htjeli posjetiti Frankensteina s njim, no preduhitrile su ih konzole. Cal Holmwood ih je pozvao u svoj ured. ≡ »Možete ući unutra«, rekao je operativac stacioniran ispred ureda. Jamie je kimnuo i otvorio vrata. Ured iza vrata je bio mnogo manji od Sewardovog. Bio je jedva već i od Jamiejeve sobe. Cal Holmwood je sjedio za svojim stolom, gotovo skriven planinama od spisa, dokumenata, izvještaja. Pogledao ih je kad su ušli. »Uđite«, rekao je, naslonio se i gledao ih kako sjedaju ispred njega. »Kate«, tiho ju je pozvao. »Primi moju suć ut zbog Shauna Turnera. Znam da ste bili bliski.« Bilo je jasno da je prijelazni direktor znao i viš e od toga, ali nije htio posramiti Kate dajuć i joj do znanja da je prekrš ila jedno od glavnih pravila Crne svjetlosti. Jamie je osjetio ogromnu zahvalnost prema čovjeku za stolom. »Hvala vam, gospodine«, rekla je. Na trenutak se jako snuž dila, no odmah se sabrala. Holmwood je kimnuo i nastavio govoriti. »Sve do juč er«, nastavio je, »imali smo gotovo dvije stotine aktivnih operativaca na raspolaganju u ovom odjelu. Svi su bili odlič no obuč eni, iskusni, najbolji od najboljih. A č ini mi se da ste, usprkos svemu tome, vas troje uvijek u središ tu zbivanja. Vas četvoro,


trebao bih reć i, s obzirom na sinoć nje događaje. Pitam se u č emu je stvar?« »Možda loša sreća, gospodine«, predložio je Jamie. Holmwood mu se nasmiješ io. »Mož da, gospodine Carpenter. Možda. Koji god razlog bio, vas četvoro ste bili usko povezani sa svime š to se sinoć dogodilo i ovdje i u Parizu. Iz tog vam razloga namjeravam reć i neš to š to ne govorim ostalim operativcima. Nadam se da vam s pravom vjerujem.« Jamie, Larissa i Kate su brzo izmijenili poglede koji sadrž e viš e od tisuću riječi. »Da, gospodine«, odgovorio je Jamie. »Mislim da govorim u ime svih nas.« »Odlič no«, odgovorio je prijelazni direktor. »Prva stvar koju vam ž elim reć i je rezultat mojih opservacija i niza preporuka koje sam jutros dobio. Predlaž em vas č etvoro za primanje Ordena viteš tva, Drugog reda. Vi ste na različ ite nač ine protekle noć i pokazali ponaš anje u skladu s najviš im standardima Crne svjetlosti i to nije proš lo neprimijeć eno. Održ at ć e se i ceremonija, ali smatram da trebate znati i prije.« Jamieju se zavrtjelo u glavi. Pogledao je svoje prijatelje i shvatio koliko voli dvije djevojke i dječaka pored sebe. »Hvala vam, gospodine«, ponosno će Larissa. »Hvala vam, gospodine«, rekla je Kate sjajnih očiju. »Hvala vam, gospodine«, rekao je Jamie. »Ali ... «, rekao je Matt, »ja nisam niš ta uč inio, gospodine. Ja ne zaslužujem medalju. Jamie je zamalo poginuo kad me došao tražiti.« »Gospodine Browning«, rekao je njež no Holmwood, »snimke s naš ih nadzornih kamera su mi pokazale š to ste rekli poruč niku Carpenteru kad je uš ao u laboratorij Projekta Lazarus, kad vam je profesor Talbot drž ao piš tolj uz glavu. Niste rekli >Pomozi mi< niti >Bjež i<, nego >Upucaj ga<. Vaš a briga za vlastitu sigurnost je bila sekundarna prema ž elji za uniš tenjem jednog od neprijatelja ovog Odjela. Trebali biste se jako ponositi samim sobom, gospodine Browning.« Matt se zacrvenio i počeo pozorno promatrati pod. »Kad smo već kod toga«, nastavio je prijelazni direktor, »započ eli smo analizu tvrdog diska koji ste uzeli mrtvom profesoru Talbotu.


Gospodine Browning, pridruž it ć ete se udruž enim Odjelima za znanost i obavještajnu službu kasnije danas, je li tako?« »Mislim da jest, gospodine«, rekao je Matt. Lice mu se odjednom razdragalo kad je pomislio na podatke spremljene na tvrdi disk. »Odlič no«, rekao je Holmwood. »Vi ste vjerojatno jedini č lan ovog Odjela koji razumije te podatke. Ali preliminarna analiza podrž ava preliminarni zaključak - motiv rada profesora Talbota.« Jamie se sledio. »Nije radio na lijeku«, rekao je. »Je li tako?« »Radio je«, rekao je Holmwood. »Ali ne na lijeku protiv vampirizma, nego lijeku za vampire.« »Kako to mislite, gospodine?« upitala je Larissa. »Lijek koji vampiri mogu koristiti«, pojasnio je prijelazni direktor. »Genetski popravak za njihove slabosti: ranjivost pri sunč evu svjetlu, podložnost gladi. Sve. Želio je usavršiti vampire, a ne izliječiti ih.« »Ali zaš to ga doktor Yen ili netko drugi nije zaustavio?« upitao je Matt. »Bila su potrebna ista istraž ivanja«, rekao je Holmwood. »Mapiranje vampirskog genoma, prouč avanje virusnih kretanja, moguć nost prekida i prijepisa vampirske DNK - sve bi to morao traž iti i za lijek. Jednostavno je imao drugu namjenu za istraž ivanja. Osoblje Projekta Lazarus nikad ne bi moglo saznati što on zapravo planira.« »Jadni ljudi«, rekao je Matt priguš eno. »Mislili su da pomaž u stvoriti bolji svijet.« »I jesu«, rekao je Holmwood. »Njihov rad ć e nam biti neprocjenjiv jer namjeravamo nastaviti s projektom. Njihov rad nas je doveo lijeku bliž e nego ikada. Nisu umrli uzalud. Imamo njihov rad zahvaljujuć i vama i poručniku Carpenteru.« Jamie se nasmiješ io i pogledao prijatelja. Matt mu je uzvratio s toliko osjeć aja da se morao okrenuti prije nego š to mu knedla iz prsa ne jurne u grlo. »Još nismo sasvim dokazali«, rekao je Holmwood, »da je profesor Talbot dao Valeriju informacije koje su omoguć ile njegov prodor u Petlju. Ali nadamo se da ć emo to uskoro dokazati, zajedno s č injenicom da je cijeli ž ivot surađivao s Valerijem Rusmanovim. Dokumenti koji to dokazuju upravo pristižu iz NS9 i SPC-a.« »Steta je š to ranije nismo imali te dokumente«, rekla je Kate tiho.


»Mož da bismo tad mogli zaustaviti sve ovo još i prije nego š to se dogodilo.« »Gospođice Randall«, započ eo je ozbiljno Holmwood, »u potpunosti se slaž em s vama. Mnogo toga moramo nauč iti iz ovoga š to se dogodilo, kao š to sam jutros i rekao, a najveć e od svega je to da Odjeli moraju djelima pokazati povjerenje jedni u druge, a ne samo riječ ima. Da smo ranije slobodno razmjenjivali informacije, mož da se ovo moglo spriječ iti, a ovakvo neš to nam se nikad viš e ne smije dogoditi.« »Ali to bojniku Turneru neće vratiti sina, zar ne, gospodine?« »Bojim se da neće«, rekao je Holmwood. »Gospodine Browning, također oč ekujemo, nakon podrobne forenzič ke analize glavnog rač unala Crne svjetlosti, da ć emo moć i dokazati kako je profesor Talbot obavijestio Valerija ili jednog od njegovih podređenih o vaš em telefonskom pozivu kojim ste htjeli pobuditi naš e zanimanje. Cini se da je jedna od njegovih zadać a bila i obavješ tavanje Valerija o svemu š to bi izvrgnulo vampire pozornosti š ire javnosti. Ovo je korisna informacija jer nam daje do znanja da Valeri ž eli drž ati postojanje vampira u tajnosti. Znam da nije neš to, ali eto.« Matt je kimnuo. Na trenutak se jako uozbiljio kad se sjetio mračnog parka i dvojice iskešenih vampira. »Gospodine Carpenter«, rekao je Holmwood. » Cijeli Odjel 19 vam duguje zahvalnost zbog povratka pukovnika Frankensteina. Jako se veselim čitanju vašeg izvještaja.« »Nisam samo ja«, rekao je Jamie istog trena. »Tamo su bili Jack, Angela, Claire i Dominique također, gospodine. Bili su nevjerojatni.« »Siguran sam da jesu«, odgovorio je Holmwood. »No, ipak je to bila vaš a misija, vi ste traž ili dopuš tenje od admirala Sewarda i vi ste je vodili. Zato prihvatite pohvalu, sinko, pogotovo kada ste je zaslužili.« Prijelazni direktor se nasmiješ io Jamieju, a ovaj se zarumenio od srama. »Moram vam reć i još toga, ali imat ć emo vremena kasnije«, nastavio je Holmwood. »No, još vam moram napomenuti da su nas sinoć gadno ranili, moje dame i gospodo. Prije nego š to se upustimo u borbu s Valerijem Rusmanovim i njegovim gazdom ili pokuš amo


spasiti Henryja Sewarda, ja moram ovaj Odjel postaviti na noge i to odmah. Imam vijest za vas četvoro, i dobre i loše.« Jamie je pogledao svoje prijatelje. Doš lo mu je da primi Larissu za ruku i kaže njoj da primi Matta i njemu da primi Kate, ali odustao je. »Gospodine Browning«, rekao je Cal Holmwood, »preuzet ć ete prijelazno vodstvo nad Projektom Lazarus.« Matt je zapanjeno uzdahnuo i sav se zarumenio. »Surađivat ć ete s obavješ tajcima i znanstvenicima prilikom ponovnog osposobljavanja projekta i pokrenut ć ete ga š to brž e mož ete. Kada završ ite, predat ć ete projekt iskusnom zamjeniku profesora Talbota. Jeste li razumjeli?« »Ja to ne mogu«, uznemirio se Matt. »Ne bih znao otkuda da krenem.« »Da ne vjerujem«, rekao je Holmwood, »ne bih vam to ni predlagao. Razumijete se u znanost, a od ovog ste trenutka punopravni č lan ovog Odjela. Vi ste nam jedini izbor. Lazarus je prevažan da bi propao.« »Mož eš ti to«, rekao je Jamie mirno gledajuć i u prijatelja koji je nervozno gledao oko sebe izbjegavajuć i lice Cala Holmwooda. »Znaš da možeš.« »Ne znam«, rekao je Matt. »Onda daj sve od sebe«, rekla je Larissa. »Za mene, za Jamiejevu mamu i sve ostale vampire koji to ne žele biti. Može?« Matt je progutao knedlu i kimnuo. »Dobro«, rekao je Holmwood. »Kopije podataka iz Talbotova tvrdog diska vas č ekaju u sobi; oč ekujem preliminarne preporuke, broj osoblja, preporuke za opremu i tomu slič no odmah ujutro, je li jasno?« »Je, gospodine«, rekao je Matt raskolačivši oči. »Gospođice Kinley, gospođice Randall«, rekao je Holmwood. »Obje ste od danas promovirane u č in poruč nika i dobivate propusnicu viš eg nivoa, jednaku kao i ja i admiral Seward. Gopodine Carpenter, isto se odnosi i na vašu propusnicu. Čestitam vam svima.« Troje operativaca je dugo š utjelo i gledalo se. Jamie nije niš ta shvać ao iako je osjetio kako se polako poč inje smiješ iti. Okrenuo se i jedva suzdrž ao da ne prasne u smijeh kad je vidio kako je Kate zinula. Larissa je zurila u prijelaznog direktora kao da ne vjeruje u ono š to je čula.


Cal Holmwood ih je pogledao i nasmijao se. »Mož ete mi kasnije zahvaliti«, rekao je. »Bojim se da viš e nemam dobrih vijesti. Loš a vijest je da raspuš tam Operativni tim G-17 i svakog od vas proglaš avam vođom novog tima. Viš e neć ete zajedno raditi na terenu.« Larissa je prva progovorila. »Zaš to, gospodine?« upitala je. »Kako nas možete predložiti za odlikovanja i kažnjavati nas u isto vrijeme?« »Gospođice Kinley, ovo nije kazna«, nježno će Holmwood. »Nemam ž elju nepotrebno razdvajati timove, pogotovo uspješ ne kao š to je vaš . Ali nakon sinoć njih događaja, vas troje ste sada viš i operativci ovog Odjela i imate znač ajno operativno iskustvo. Morat ć emo unovač iti mnogo ljudi u predstojeć im mjesecima i novi operativci trebaju one iskusne kao vođe timova. Potrebno je za nastavak rada ovog Odjela. Nadam se da razumijete.« Ponovno su utihnuli. U pravu je, razmiš ljao je Jamie. Znam da je u pravu. Ali zbog toga mi neće biti ništa lakše kad krenem u misiju bez Kate i Larisse. Pomislio je na sva mjesta gdje su zajedno bili i š to su sve napravili i shvatio je da nastupa promjena, da stvari viš e nikada neć e biti kao š to su bile. Pogledao je dvije djevojke u č ije bi ruke polož io svoj ž ivot bilo kada i pitao se osjećaju li one isto. Maleni alarm se oglasio na stolu prijelaznog direktora i ugasio ga je. »Imat ć ete pitanja«, rekao je. »Vjerojatno mnogo pitanja u predstojeć im danima i tjednima. Bit ć u tu da vam odgovorim. A sada, otpust.« Jamie je pogledao prijelaznog direktora, ž elio mu je reć i toliko toga, ali š utio je. Ustao je i otvorio vrata malene prostorije. Iziš ao je u sivi hodnik i njegovi prijatelji su krenuli za njim. ≡ Cetvoro operativaca se vratilo u Jamiejevu sobu, svjesni da se neš to promijenilo među njima. Njihove buduć nosti viš e nisu iš le istom putanjom. Sjedili su na stolcu i na Jamiejevu krevetu, pokuš avali razgovarati o onome š to im je Holmwood rekao, ali nisu mogli. Sve je bilo


preveliko i prevaž no, i sve č etvoro je trebalo viš e vremena da razmisle o tome što su čuli. Kate je prva otiš la govoreć i im da ć e se vidjeti za več erom. Rekla je da ć e posjetiti bojnika Turnera u njegovu uredu. Jamie i Larissa su na to digli obrve, ali nisu ništa rekli. Pustili su je da ode bez riječi. Matt je krenuo za njom govoreć i da mu je bolje primiti se posla ako misli Holmwoodu reć i iš ta razumno sljedeć eg jutra. I on je obeć ao da ć e se vidjeti za več erom, ali Jamie mu baš nije vjerovao. Opet nije niš ta rekao, a nije ni Larissa