Page 1


Will Hill

ODJEL 19: POÄŒETAK Naslov izvornika Will Hill Department 19 2011


Mojoj majci


Ja sam se s noći upoznati htio. U dugu šetnju po kili pošao, Dalje od svjetla najdaljeg sam bio. Robert Frost, Upoznali se s noći (prev. M. Maras)

Ne želimo dokaze. Ni od koga ne tražimo da nam vjeruje. Abraham Van Helsing


PREDGOVOR BRENCHLEY, KENT 3. STUDENOG 2007. Jamie Carpenter gledao je TV u dnevnoj sobi kad je zač uo š kripu guma oč evog automobila na š ljunč anom prilazu mnogo, mnogo ranije nego inače. Jamie je pogledao sat na zidu iznad TV-a i namrštio se. Bilo je pet i petnaest. Julian Carpenter nije se nikad, barem koliko se Jamie mogao sjetiti, vratio kuć i s posla prije sedam sati, a i to je bilo samo u posebnim prigodama poput maminog rođendana ili kad bi Arsenal igrao Ligu prvaka. Jedva se podignuo s kauč a, taj visoki, pomalo nezgrapan č etrnaestogodiš njak mrš ave grade i razbaruš ene kose, te priš ao prozoru. Srebrni mercedes njegovog oca bio je parkiran gdje i uvijek, ispred garaž e koja je stajala odvojeno od njihove kuć e. Jamie je razaznavao oca u odsjaju zaustavnih svjetala kako izvlač i neš to iz prtljažnika. Možda je bolestan, pomislio je Jamie. Ali dok je paž ljivo promatrao oca, nije mu se č inio bolesnim; na crvenom svjetlu oč i su mu bile sjajne i š irom otvorene i kretao se brzo dok je odlagao stvari iz prtljaž nika u dž epove. Jamie je primijetio još neš to; stalno je pogledavao preko ramena prema cesti, kao da misli da ga... Krajič kom oka Jamie je primijetio da se neš to pomaknulo pored hrasta u dnu vrta. Okrenuo je glavu, a duž ruku i po leđima proš li su ga trnci pa je shvatio da se preplaš io. Ovdje nešto ne valja, pomislio je. Zaistane valja. Stablo je izgledalo isto kao i uvijek; kvrgavo deblo nagnuto ulijevo, ogromno korijenje nabiralo je travnjak i naginjalo vrtni zid prema cesti. Sto god da je Jamie vidio, vidio je to i njegov otac. Nepomič no je stajao iza automobila i zagledao se u grane drveta. Jamie je pozorno promotrio stablo i dugač ke crne sjene koje je mjeseč ina bacala preko trave. Sto god da se pomaknulo, viš e se nije micalo. Ali dok je gledao, uvidio je da je nešto drugačije. Sjena je bilo više nego što bi trebalo.


Liš ća na stablu nije bilo zbog zime i sjene su trebale biti ravne linije golih grana. No, tamni uzorci koji su prekrivali travnjak bili su gusti i veliki, kao da su grane pune. Čega? Punečega? Jamie je opet pogledao oca. Odjednom je pož elio da je u kuć i, odmah. Njegov je otac još uvijek zurio u stablo i neš to drž ao u ruci, nešto što Jamie nije mogao razabrati. Kretanje, ponovno, pored stabla. Jamieju se od straha stisnulo grlo. Uđi, tata. Odmah uđi. Vani nešto nije u redu. Sjene na travnjaku počele su se micati. Jamie je zurio, previš e uplaš en da bi viknuo, dok su se mrač ni uzorci poč eli š iriti. Podignuo je pogled prema drvetu i sad je vidio kako se grane pomič u jer se, š to god da se ondje nalazilo, poč elo kretati. Zač uo je pucketanje kore drveta dok se neš to — mnogo toga, zvuči kao da ih je mnogo— počelo kretati kroz grane hrasta. Oč ajnič ki je pogledao oca koji je još uvijek zurio u stablo, osvijetljen crvenim svjetlima automobila. Zašto samo stojiš ondje? Uđi, molim te, molim te. Jamie je okrenuo glavu i pogledao kroz prozor. S druge strane prozora lice djevojke, blijedo, tamnocrvenih oč iju i usana koje su rež ale, zurilo je kroz prozor i on je vrisnuo tako glasno da je pomislio kako će poderati glasnice. Lice je nestalo u tami i odjednom je nastala strka dok je Jamiejev otac trč ao prilazom prema kuć i. Ulazna vrata otvorila su se naglo, uz tresak, i Julian Carpenter banuo je u dnevnu sobu u isto vrijeme kad je i njegova supruga utrčala iz kuhinje. »Odmakni se od prozora, Jamie!« viknuo je. »Tata, što?« »Učini to što ti kažem i nemoj se prepirati! Nema vremena.« »Vremena za š to, Juliane?« upitala ja Jamiejeva mama ukoč enim i piskutavim glasom. »Što se događa?« Julian ju je ignorirao, izvadio je mobitel koji Jamie nije prepoznao. Utipkao je brojeve u tipkovnicu i prinio ga uhu. »Frank? Da, znam. Procjena vremena dolaska? I to je točno? Ok. Pazi se.« Prekinuo je vezu i zgrabio Jamiejevu mamu za ruku. »Juliane, plaš iš me«, rekla je tiho. »Molim te, reci mi š to se događa.«


Pogledao je blijedo, zbunjeno lice svoje supruge. »Ne mogu«, odgovorio je. »Žao mi je.« Jamie je oš amuć eno promatrao. Nije shvać ao š to se događa, nije shvać ao niš ta. Sto se kretalo kroz tamu oko njihove kuć e? Tko je Frank? Njegov otac nema niti jednog prijatelja koji se zove Frank, u to je bio siguran. Prozor iza Jamieja je eksplodirao kad se grana s hrasta zabila kroz njega kao projektil i razbila stolić u krhotine. Ovoga puta vrisnula je i mama. »Odmakni se od prozora!« opet je zaurlao Julian. »Dođi tu kraj mene!« Jamie je jedva ustao, zgrabio mamu za ruku i otrč ao na drugu stranu prostorije prema svom ocu. Leđima su se naslonili na zid nasuprot prozora, a tata je jednom rukom obgrlio njega i mamu prije nego što je desnom iz džepa kaputa izvukao crni pištolj. Mama mu je toliko snaž no stisnula ruku da je mislio da ć e mu puknuti kosti. »Juliane!« vrisnula je. »Što radiš s tim pištoljem?« »Tiho, Marie«, rekao je otac tihim glasom. U daljini je Jamie čuo kako se sirene približavaju. Hvala ti, hvala ti, hvala ti. Bitćemo dobro. Vani u vrtu groteskni, piskutavi smijeh lebdio je kroz noćni zrak. »Požurite«, prošaptao je Julian. »Molim vas, požurite.« Jamie nije znao komu se to njegov otac obrać a, jer nije ni njemu ni njegovoj majci. A onda je odjednom vrt bio pun svjetla i buke kad su dva crna kombija, s treš teć im sirenama i rotirajuć im svjetlima na krovovima, uz š kripanje uš la na prilaz. Jamie je bacio pogled prema hrastu koji je sad bio osvijetljen crvenim i plavim svjetlom. Na njemu nije bilo ničega. »Otišli su!« povikao je. »Tata, otišli su!« Podignuo je pogled prema svom ocu, a izraz njegova lica preplaš io je Jamieja više od svega što se do sada dogodilo. Julian se odmaknuo od svoje obitelji i okrenuo licem prema njima. »Moram ić i«, rekao je dok mu je glas pucao. »Zapamtite da vas oboje volim više od ičega na svijetu. Jamie, pazi na mamu. Dobro?« Okrenuo se i uputio prema vratima. Jamiejeva mama potrč ala je naprijed i zgrabila ga za ruku okrenuvš i ga. »Kamo ideš ?« poviknula je dok su joj suze klizile niz


lice. »Kako to misliš, paziti me? Što se događa?« »Ne mogu ti reći«, odgovorio je nježno. »Moram vas zaštiti.« »Od čega?« vrisnula je njegova supruga. »Od sebe« odgovorio je pognute glave. A onda je podignuo pogled prema njoj i, brzinom koju Jamie nikad do tad nije vidio, oslobodio svoju ruku njenog stiska i odgurnuo je na drugu stranu dnevne sobe. Spotaknula se preko jedne od razbijenih nogu malog stola, a Jamie je potrč ao naprijed i primio je te joj spustio glavu na pod. Ispustila je už asan, plač ljivi krik i odgurnula mu ruku, a on je podignuo pogled upravo na vrijeme da vidi kako mu otac izlazi kroz vrata. Odgurnuo se i dignuo s poda posjekavš i ruku na razbijeno staklo stolić a te otrč ao do prozora. Osam muš karaca odjevenih u crne oklope, sa strojnicama u rukama, stajalo je na prilazu, a cijevi oruž ja bile su uperene u Juliana. »Digni ruke iznad glave!« viknuo je jedan od njih. »Odmah!« Jamiejev tata napravio je nekoliko koraka i stao. Uputio je jedan dugi pogled u drvo i onda brzo virnuo preko ramena u prozor te se nasmiješ io svom sinu. A onda je krenuo naprijed, izvukao piš tolj iz džepa i uperio ga u najbližeg muškarca. Svijet je eksplodirao u zagluš ujuć oj buci i Jamie je poklopio uš i rukama i vriš tao i vriš tao i vriš tao dok su strojnice rigale vatru i metal, ubijajući njegovog tatu.


DVIJE GODINE KASNIJE


1. TINEJDŽERSKA PUSTA ZEMLJA Jamie Carpenter osjeć ao je okus krvi i zemlje i psovao u mokro blato igrališta. »Miči se s mene!« promrmljao je. Kreš tav smijeh odzvanjao je iza njegove glave, a lijevu su mu ruku gurnuli još više uz leđa, što je izazivalo bolno sijevanje u ramenu. »Prestani, Danny«, viknuo je netko. »Prekini!« »Pa i mogao bih«, odgovorio je Danny Mitchell između naleta smijeha. A onda je spustio glas, odmah pored Jamiejevog uha. »Mogao bih, znaš«, prošaptao je. »Lako.« »Miči se s mene, ti debeli —« Ogromna ruka s prstima koji su nalikovali na kobasice zgrabila ga je za kosu i gurnula njegovo lice natrag u blato. Jamie je stisnuo oč i i zalamatao desnom rukom pokuš avajuć i ustati iz blata koje mu je ulazilo u usta. »Neka ga netko primi za ruku«, viknuo je Danny. »Obuzda je.« Sekundu kasnije netko je zgrabio Jamiejevu desnu ruku za zglob i pritisnuo je o do. Jamieja je poč ela boljeti glava dok mu je tijelo oč ajnič ki traž ilo kisik. Nije mogao disati, nosnice su mu bile pune ljepljivog, smrdljivog blata, a nije se mogao ni pomaknuti jer su mu ruke bile prikliješ tene, a gotovo stokilaš Danny Mitchell ga je opkoračio i sjedio mu na leđima. »Dosta je bilo!« Jamie je prepoznao glas gospodina Jacobsa, nastavnika engleskog. Moj vitez u sjajnom oklopu. Pedesetogodišnjak s mrljama od znoja izadahom. Sjajno. »Mitchell, mič i se s njega. Nemoj da moram ponavljati!« viknuo je uč itelj i odjednom su pritisak na Jamiejevoj ruci i tež ina na leđima nestale. Dignuo je lice iz blata i duboko udahnuo dok su mu se grudi grčile. »Samo smo se igrali, gospodine«, č uo je kako govori Danny Mitchell. Sjajna igra. Zaista zabavna. Jamie se prevrnuo na leda i preletio pogledom uokolo po licima u


mnoš tvu koje se okupilo gledati njegovo poniž enje. Promatrali su ga s mješavinom oduševljenja i gađenja. Danny Mitchell imčak nije ni drag. Samo mene mrze više nego što mrze njega. Gospodin Jacobs je čučnuo kraj njega. »Jesi li dobro, Carpenteru?« »Dobro sam, gospodine.« »Mitchell mi kaže da je ovo nekakva igra. Je li to istina?« Preko uč iteljevog ramena vidio je da ga Danny promatra, a na licu mu se jasno vidjela prijetnja. Da gospodine. Mislim da sam izgubio, gospodine.« Gospodin Jacobs je pogledao Jamiejevu blatnjavu odjeć u. »Tako i izgleda.« Uč itelj je ispruž io ruku, Jamie ju je primio i izvukao se iz blata uz glasan zvuk sisanja. Nekoliko osoba se zahihotalo, a gospodin Jacobs se okrenuo crven u licu od ljutnje. »Odlazite odavde, vi leš inari!« viknuo je. »Idite na sljedeć i sat ili ćemo se vidjeti u kazni na kraju dana!« Mnoš tvo se rasprš ilo pa su Jamie i gospodin Jacobs ostali sami stajati na igralištu. »Jamie«, započ eo je uč itelj, »ako ikad pož eliš razgovarati o bilo čemu, znaš gdje je moj ured.« »Razgovarati o čemu, gospodine?« upitao je Jamie. »Pa, znaš, o tvom ocu, i... pa, o onomu što se dogodilo.« »Što se dogodilo, gospodine?« Gospodin Jacobs ga je dugo promatrao, a onda je spustio pogled. »Idemo«, rekao je. »Moraš se dovesti u red prije sljedeć eg sata. Možeš otići u kupaonicu za nastavnike.« Kad je zvonilo za kraj nastave, Jamie je krenuo polako uz š kolski prilaz prema vratima ograde. Instinkti su mu uglavnom bili izoš treni, osobito kad se radilo o nekoj opasnosti, ali nekako mu se Danny Mitchell uspio prikrasti iza leda tijekom popodnevnog odmora. Neć e dozvoliti da se to ponovi. Usporio je korak ulazeć i i izlazeć i iz skupina djece koja su lagano š etala prema autobusima ili automobilima koji su č ekali, a svojim blijedoplavim očima gledao je lijevo i desno tražeći zasjedu. Grudi su mu se stegnule kad je slijeva ugledao Dannyja Mitchella kako se smije svojim glupim smijehom i divljač ki lamata rukama dok je nešto objašnjavao svojim budalastim obožavateljima.


Jamie je klisnuo između dva autobusa preko ceste oč ekujuć i povike i stopala u trku š to bi znač ilo da su ga vidjeli, ali nisu dolazili. A onda se naš ao medu urednim, identič nim redovima kuć a koji su č inile naselje u kojem su ž ivjeli on i njegova majka, a š kola se viš e nije vidjela. Carpenterovi su se selili tri puta u dvije godine koliko je proš lo od smrti Jamiejevog oca. Odmah nakon š to se to dogodilo policija im je doš la reć i da je njegov otac bio umiješ an u zavjeru prodaje obavješ tajnih podataka britanskoj teroristič koj ć eliji, povjerljivih podataka sa svog posla u Ministarstvu obrane. Policajci su bili ljubazni i suosjeć ajni, uvjeravali su ih da nema dokaza da su on i njegova majka znali bilo š to, no nije bilo važ no. Pisma domoljubnih susjeda, koji nisu ž eljeli da obitelj izdajnika ž ivi u njihovom mirnom, uč malom susjedstvu, počela su stizati gotovo odmah. Prodali su kuć u u Kentu nakon nekoliko mjeseci. Jamieja nije bilo briga. Kroz maglu se sjeć ao te noć i, no stablo u vrtu ga je plaš ilo i nije mogao prijeć i preko š ljunč anog prilaza na kojem je umro njegov otac, nego bi umjesto toga iš ao oko ruba travnjaka, š to je moguć e dalje od hrasta, skačući preko šljunka na prag. Lica na prozoru i kreš tavog, zastraš ujuć eg smijeha koji se č uo kroz razbijeni prozor dnevne sobe uopće se nije sjećao. Nakon toga su se preselili k teti i tetku u selo van Coventryja. Nova š kola za Jamieja, posao na recepciji u ordinaciji liječ nika opć e prakse za njegovu majku. Ali govorkanja i prič e su ih slijedile i netko je bacio ciglu kroz kuhinjski prozor kuće u nizu njegove tete istoga dana kad je Jamie razbio nos školskom kolegi koji se našalio u vezi njegovog oca. Preselili su se sljedećeg jutra. Odatle su uhvatili vlak za Leeds i pronaš li kuć u u predgrađu koje je izgledalo kao da je sagrađeno od Lego kockica. Kad su Jamieja izbacili iz druge š kole u tri mjeseca, zbog konstantnog markiranja, majka č ak nije ni vikala na njega. Samo je stanodavca obavijestila o selidbi i počela pakirati stvari. Naposljetku su završ ili u ovom mirnom naselju na periferiji Nottinghama. Bilo je sivo, hladno i otuž no. Jamie, izvana č udno stvorenje, u duš i deč ko sa sela, bio je prisiljen tumarati betonskim pothodnicima i parkirališ tima supermarketa s podignutom kapuljač om navuč enom na lice i iPodom koji mu treš ti u uš ima, drž eć i


se po strani i izbjegavajuć i bande koje su se okupljale u sjenovitim zakucima ove puste zemlje na periferiji. Jamie je oduvijek izbjegavao sjene. Nije znao zašto. Brzo je hodao kroz naselje, duž mirnih ulica punih neupadljivih kuć a i rabljenih automobila. Proš ao je pored male skupine djevojaka koje su zurile u njega s oč itim neprijateljstvom. Jedna od njih rekla je neš to š to nije uspio č uo, a njene su se prijateljice nasmijale. Nastavio je hodati. Bilo mu je šesnaest godina i bio je jadan i posve usamljen. Jamie je zatvorio ulazna vrata male dvojne kuć e u kojoj su on i njegova majka stanovali š to je tiš e moguć e namjeravajuć i se uputiti direktno u svoju sobu i presvuć i blatnjavu odjeć u. Doš ao je na pola stubišta kad ga je majka zovnula. »Što je, mama?« viknuo je. »Možeš li doći ovdje, molim te, Jamie?« Jamie je tiho opsovao i uz topot siš ao niz stepenice, kroz hodnik i u dnevnu sobu. Njegova je majka sjedila na stolcu ispod prozora i gledala ga s tolikom tugom da mu se grlo stisnulo. »Što je, mama?« upitao je. »Primila sam poziv od jednog od tvojih uč itelja danas«, odgovorila je. »Gospodina Jacobsa.« Bože, zašto ne može gledati svoja posla? »Oh, da? Što je želio?« »Rekao je da si se popodne potukao.« »U krivu je.« Jamiejeva majka je uzdahnula. »Zabrinuta sam za tebe«, rekla je. »Nemoj biti. Mogu se sam paziti.« »To uvijek kažeš.« »Onda bi mož da trebala poč eti sluš ati.« Njegova majka je stisnula oči. To je boljelo, nije li? Dobro. Sad se možeš izvikati na mene i jaćuodjuriti na kat i večeras više nećemo morati reći više ništa jednodrugome. »I meni nedostaje, Jamie«, rekla je njegova majka, a Jamie se trznuo kao da ga je nešto ubolo. »Nedostaje mi svaki dan.« Jamie je procijedio odgovor kroz ogromnu knedlu u grlu. »Bravo«, rekao je. »Meni ne. Nikad.« Majka ga je pogledala, a u kutu oka su joj se poč ele nakupljati


suze. »Ne misliš tako.« »Vjeruj mi, mislim. Bio je izdajica i kriminalac i uniš tio nam živote.« »Naš i ž ivoti nisu uniš teni. Još uvijek imamo jedno drugo.« Jamie se nasmijao. »Da. Gle, kako nam dobro ide.« Suze su se izlile iz oč iju njegove majke pa je pognula glavu dok su joj klizile niz obraze i polako padale na pod. Jamie ju je bespomoć no gledao. Idi k njoj. Idi i zagrli je i reci joj daće sve biti u redu. Jamie je to ž elio, samo je htio kleknuti pored svoje majke i premostiti jaz koji je stalno rastao među njima od te noć i kad je njegov otac umro. Ali nije mogao. Ustao je, ukipio se i gledao majku kako plače.


2. OČEVI GRIJESI Jamie se probudio iduć eg jutra, istuš irao, odjenuo i zbrisao kroz ulazna vrata, a da nije vidio majku. Iš ao je svojom uobič ajenom rutom kroz naselje, no kad je doš ao do skretanja koje vodi prema š koli nastavio je ravno, kroz mali trgovač ki centar u kojem su bili McDonald's i videoteka, preko ž eljeznič kog mosta prekrivenog gra itima, posutog krhotinama stakla i spljoš tenim ž vakać im gumama, pored stanice i stalaka za bicikle, dolje prema kanalu. Danas neć e ić i u školu. Nema teorije. Kojeg se vraga toliko uzrujala? Zato što mi ne nedostaje tata? Bioje luzer. Zar to ne shvaća? Jamie je čvrsto stisnuo šake dok se spuštao betonskim stepenicama prema stazi uz rijeku. Ovaj dio kanala bio je sasvim ravan viš e od kilometra i pol, š to je znač ilo da Jamie mož e vidjeti opasnost sa sigurne udaljenosti. No, iako je bio oprezan, jedini ljudi koje je vidio bili su š etač i pasa i tu i tamo kakav beskuć nik koji se sklonio pod niske cestovne mostove koji su prelazili uski kanal pa je polako dopustio da mu misli odlutaju. Nikad nikome ne bi mogao objasniti, a ponajmanje svojoj majci, prazninu koju je oč eva smrt ostavila u njegovom ž ivotu. Jamie je volio svoju majku, volio ju je toliko da je mrzio samoga sebe zbog nač ina na koji se ponaš ao prema njoj, š to ju je gurao od sebe kad je bilo oč ito da joj je potreban, kad je znao da je on sve š to joj je ostalo. Ali nije si mogao pomoć i; bijesu koji se u njemu kovitlao oč ajnič ki je trebao ventil, a njegova mama je bila jedina meta koju je imao. Osoba koja ja zaslužila da na nju bude usmjeren, nestala je. Njegov otac, njegov kukavič ki luzer od oca, odveo ga je u London gledati Arsenal, kupio mu š vicarski nož ić kojeg viš e nije mogao nositi u dž epu, dopustio mu pucati iz zrač ne puš ke u polju iza njihove stare kuć e, pomogao mu izgraditi kuć icu na stablu i gledao crtice s njim nedjeljom ujutro. Stvari koje majka nikad ne bi uč inila, niti bi on htio da ih ona čini. Stvari koje su mu nedostajale više nego što bi priznao. Bio je bijesan na oca zbog toga š to je ostavio njega i mamu, zbog toga š to su morali otić i iz svoje stare kuć e koju je volio i preseliti se na


ovo grozno mjesto i napustiti prijatelje. Bijesan zbog radosti koju bi vidio na licima nasilnika u svakoj novoj š koli koju je bio prisiljen pohađati kad bi poč ela govorkanja i kad bi shvatili da im je pruž ena savrš ena ž rtva: ž goljavi, novi klinac č iji je otac pokuš ao pomoć i teroristima da napadnu njegovu vlastitu zemlju. Bijesan na mamu jer je odbijala uvidjeti istinu o svom muž u, bijesan na uč itelje koji su ga pokuš ali razumjeti i traž ili da razgovara o svom ocu i svojim osjećajima. Bijesan. Jamie je prestao razmiš ljati i ugledao sunce visoko na nebu kako se trudi progurati svoje blijedo svjetlo kroz sivi oblač ni pokrivač . Izvukao je mobitel iz dž epa i vidio da je gotovo podne. Ravna staza pred njime vodila je uz nasip do malenog parka, okruž enog visokim brezama. Taj je park uvijek bio prazan; to mu je bilo jedno od omiljenih mjesta. Sjeo je posred tratine, podalje od drveć a i kratkih sjena koje je bacalo na popodnevnom suncu. Nije uzeo spakirani ruč ak jer bi morao otić i u kuhinju i suoč iti se s majkom pa je napunio naprtnjač u limenkama Coca-Cola, č okoladom i slatkiš ima. Coca-Cola je bila topla, a čokolada polurastopljena, no Jamieja nije bilo briga. Završ io je s jelom, stavio torbu ispod glave, legao i zatvorio oč i. Odjednom se osjećao iscrpljeno i nije više htio razmišljati. Petnaest minuta. Samoću pridrijemati. Najviše pola sata. »Jamie.« Naglo je otvorio oč i i nad sobom ugledao crno noć no nebo. Sjeo je, protrljao oč i i pogledao uokolo po mrač nom parku. Zadrhtao je na več ernjoj hladnoć i i kož a mu se poč ela jež iti kad je shvatio da sjedi na mjestu na kojem se sjene koje baca drveće spajaju. »Jamie,« Okrenuo se. »Tko je tamo?« viknuo je. Kroz park se prolomio hihot. »Jamie.« Glas je bio veseo, kao da mu netko pjeva ime koje odjekuje kroz drveće. To je bio ženski glas. »Gdje si? Nije smiješno!« Opet hihot. Jamie je ustao i polako se okrenuo. Nije vidio nikoga, no iza prvog kruga drveć a park je bio sasvim mrač an, a sama stabla su bila š iroka i


kvrgava. Puno mjesta da se netko skrije. Neč eg se prisjeć ao kroz maglu, neč eg u vezi neke djevojke i prozora, ali se nije mogao sjetiti. Nešto je krenulo na tlu, iza njega. Okrenuo se, a srce mu je udaralo. Ništa. »Jamie.« Glas je ovaj put bio bliži, znao je da jest. »Pokaži se!« viknuo je. »Ok«, rekao je glas pored njegovog uha i on je vrisnuo i okrenuo se, mlateć i š akama. Osjetio je da mu se desna ruka spaja s neč im i adrenalin mu je jurnuo kroz vene, a onda se ukipio. Na tlu ispred njega nalazila se djevojka, otprilike iste dobi, i drž ala se za nos. Tanak mlaz krvi joj je curio prema usni, vidio je kako joj je jezik bljesnuo pa ju je polizala. »Oh, Bože«, rekao je Jamie. »Jako, jako mi je žao. Jesi li dobro?« »Kretenu«, š mrcnula je djevojka skrivena rukom. »Zaš to si to učinio?« »Žao mi je«, ponovio je. »Zašto si mi se prikrala?« »Samo sam te htjela prestrašiti«, rekla je mrzovoljno. »Zašto?« »Iz zafrkancije. Nisam mislila ništa loše.« Još je neš to zveckalo u Jamiejevom umu, ali nije mogao toč no odrediti što. »Pa, prepala me jesi. Čestitam, valjda.« »Hvala«, frknula je cura. Pružila je ruku. »Pomogneš mi da ustanem?« »Oh, oprosti, naravno«, odvratio je Jamie, spustio ruku i pomogao joj ustati. Otresla se, obrisala nos nadlanicom i stala pred njega. Jamie ju je pogledao. Bila je vrlo, vrlo lijepa, tamne kose koja joj je padala niz ramena, blijede puti i tamnosmeđih oč iju. Vidjela je da je promatra pa se nasmiješila, a on je porumenio. »Vidiš neš to š to ti se sviđa?« upitala je. »Oprosti, nisam buljio, samo sam, pa...« »Da, jesi. U redu je. Ja sam Larissa.« »Ja sam...« Sve se posložilo u Jamiejevoj glavi pa ga je preplavio strah.


»Zvala si me imenom«, rekao je i uzmaknuo jedan korak. »Kako znaš moje ime?« »Nije važ no, Jamie«, rekla je i onda je njena prelijepa, smeđa kosa postala mračne, strašne crvene boje. »Više nije važno.« Kretala se kao luid i preš la razmak medu njima u trenutku. Obujmila je rukama njegovo lice, stiskom koji je bio zastraš ujuć e i nepokolebljivo snažan. »Viš e niš ta nije važ no«, proš aptala je, a on je pogledao njene crvene oči i izgubio se u njima.


3. NAPAD NA PREDGRAÐE »Ne mogu ja to.« Glas je zvuč ao kao da dolazi izdaleka. Jamie se naprezao da otvori oč i. Lež ao je na travi, a djevojka imena Larissa sjedila je pored njega. Pokuš ao je otpuzati, ali se nije mogao pomaknuti. Udovi su ga boljeli, a glava kao da mu je bila puna vate. »Prokletstvo, jednostavno ne mogu«, rekla je naizgled samoj sebi. »Što mi je?« Naglo je otvorio oč i i pogledao je. Oč i su joj ponovno bile smeđe i gledala ga je nježno. »Tko... si... ti?« procijedio je. »Što si mi učinila?« Sagnula je glavu. »Ti si trebao biti moj«, rekla je. »Tako je on rekao. Ali nisam to mogla učiniti.« »Tvoj... što?« »Moj. U svakom pogledu.« Uz ogroman trud Jamie se uspravio u sjedeći položaj. »Ne razumijem«, rekao je. »Nije važ no.« Podignula je pogled prema nebu. »Trebao bi krenuti«, rekla je pogledavš i ga opet s tugom na licu. »Već bi trebali biti ondje.« Plimni val adrenalina jurnuo je kroz Jamiejevo tijelo. »Tko? Gdje?« htio je znati. »Moji prijatelji. Znaš gdje.« Jamie je poskočio na noge i pogledao Larissu. »Već sam te prije vidio, zar ne?« upitao je drhtavim glasom. Oč ima svog uma vidio je lice na prozoru. Kimnula je. Jamie se okrenuo i izjurio iz parka trč eć i kao da mu ž ivot ovisi o tome. Molim te, ne moja mama. Ne daj da mi ozlijede mamu. Kad je Jamie stigao do kraja svoje ulice, srce u grudima mu je lupalo tako glasno da je pomislio kako ć e eksplodirati. Vid mu se mutio, miš ić i u nogama vriš tali, ali je izdrž ao bol i sprintao zadnjih pedeset metara do kuće, oko ograde i prema ulaznim vratima.


Bila su širom otvorena. Utrč ao je u hodnik. »Mama!« vrisnuo je. »Jesi li tu? Mama!« Odgovora nije bilo. Utrč ao je u dnevnu sobu. Prazna. Kroz nju u kuhinju. Prazna. Ni traga od nje. Otrč ao je uz stepenice i gurnuo vrata koja vode u njenu spavać u sobu. Prozor iznad njenog kreveta bio je otvoren, vidjelo se tamno nebo, a zastori su leprš ali na več ernjem povjetarcu. Jamie je odjurio na drugu stranu sobe i gurnuo glavu kroz prozor. »Mama!« vrisnuo je u mračno crnilo. Desna ruka mu se poskliznula na neč em na prozorskoj dasci, pa je pogledao dolje i odmaknuo je. Crvena tekućina curila mu je niz zglob. Pogledao je prozorsku dasku. Tamo su se na bijeloj površ ini nalazile dvije male lokvice krvi, i još krvi je bilo razmazano po staklu otvorenog prozora. Jamie je už asnuto zurio u svoju ruku, a onda se neš to olabavilo u njegovoj glavi kad je shvatio da njegove majke nema, pa se onda opet sabrao i kriknuo prema nebu. A miljama daleko, visoko u mrač nim oblacima, neš to je č ulo njegov krik i krenulo natrag. Prošlo je neko vrijeme. Jamie nije imao pojma koliko. Nije mogao ostati u sobi svoje majke, nije mogao gledati krv koja je bila už asno ž arka na bijeloj boji i č istom staklu. Nekako se uspio spustiti do dnevne sobe. Sjedio je na kauč u i bezizraž ajno zurio u zid kad je zač uo da je neš to uš lo kroz ulazna vrata i tiho ih zatvorilo za sobom. Sad je već nadiš ao strah. Bio je tup. Samo je gledao dok je visoki, vitki muš karac u sivom odijelu ulazio u sobu i nasmiješ io mu se zubima nalik na britvice, dok su mu tamnocrvene oči blistale u tmini. »Jamie Carpenter«, rekao je č ovjek. Glas mu je bio sladak kao šećer. »Iznimno mi je zadovoljstvo konačno te upoznati.« Muš karac se iskesio i zakoraknuo prema Jamieju, a onda su ulazna vrata eksplodirala i pretvorila se u piljevinu dok je ogromna igura koja je drž ala neš to nalik na veliku cijev zakorač ila na vrata dnevne sobe. »Makni se od njega, Alexandru«, rekao je glomazni pridoš lica, glasom od kojeg se zatresla cijela kuća.


Stvor u sivom odijelu prosiktao je i izvio leda. »Ovo te se ne tič e, čudovište«, procijedio je. »Imam nedovršena posla ovdje.« »I ostat ć e nedovrš ena« odgovorio je lik, te povukao obarač koji se nalazio ispod cijevi. Zač uo se ogroman prasak, kao da je puknuo ogroman balon, a neš to oš tro je eksplodiralo iz oruž ja i proletjelo na drugu stanu sobe toliko brzo da je izgledalo kao mrlja, vukuć i za sobom metalni kabel. Alexandru je poskoč io u zrak, nevjerojatno brzo. Projektil je napravio rupu u zidu dnevne sobe vrativš i se jednako brzo kao što je ispaljen i uvukao se u rub cijevi. Stvorenje u sivom odijelu visjelo je u zraku, a oč i su mu plamtjele od bijesa. Zarež alo je na iguru na ulazu, a onda je uniš tilo veliki prozor na prednjoj strani kuće, iskočilo kroz njega i pojurilo k nebu. Jamie se nije ni pomaknuo. Div je pojurio prema prozoru i ispruž io svoj ogromni vrat u pravcu u kojem je stvor zvan Alexandra nestao. »Otišao je«, rekao je. »Zasad.« Okrenuo se prema Jamieju koji je na svjetlu u dnevnoj sobi prvi put pogledao svog spasitelja i kriknuo. Ogromni lik bio je muš karac, visok barem 230 cm i gotovo isto toliko š irok. Imao je proš aranu sivozelenu kož u, visoko, š iroko č elo i kuš travu, crnu kosu iznad njega. Na sebi je imao tamno odijelo i dugač ak sivi kaput. Zica mu je prolazila duž rukava od kraja cijevi koju je držao i nestajala negdje preko ramena. Krenuo je naprijed, a kad se Jamieju č inilo da od straha i ž alosti poč inje gubiti razum, vidio je kako mu dva š iroka metalna vijka izviruju iz vrata. Muškarac mu je pružio ruku. »Jamie Carpenter«, rekao je. »Moje je ime Frankenstein. Doš ao sam ti pomoći.« Jamie je opet zakolutao oč ima i izgubio svijest u slatkoj, praznoj tami.


4. POTRAGA I SPAŠAVANJE STAVELEY, SJEVERNI DERBYSHIRE PEDESET I ŠEST MINUTA RANIJE Matt Browning sjedio je za svojim računalom kad se to dogodilo. Radio je na eseju za Englesku knjiž evnost, usporedbi govora Bruta i Marka Antonija u »Juliju Cezaru«, tipkajuć i brzo po starom prijenosnom rač unalu kad je neš to zagrmjelo iz neba i sruš ilo se u mali vrt iza kuć e u nizu u kojoj je ž ivio sa sestrom i roditeljima, bacajući zemlju i smeđu travu u večernji zrak. Cuo je kako je dolje majka kriknula, a otac se obrecnuo na nju da umukne. U susjednoj spavać oj sobi njegova je mala sestra Laura počela plakati naričući nemirno i odlučno. Matt je snimio ono š to je dotad napisao i ustao od stola. Bio je sitan za svojih š esnaest godina, i mrš av, a smeđa mu je kosa padala preko visokog č ela i na vrh naoč ala. Lice mu je bilo blijedo, nalik ž enskome, crte lica ine i mekanih rubova, kao da nisu izoš trene. Na sebi je imao svoju omiljenu grimiznu majicu kratkih rukava s natpisom Harvard i tamnosmeđe samterice, na noge je navukao mornarskoplave Vansice prije nego š to je preko malog odmoriš ta brzo otiš ao u spavać u sobu svoje sestre. Laura je lež ala u svom krevetić u, a lice joj je bilo tamne, š okantne crvene boje, oč i č vrsto stisnute, a ustima je oblikovala savrš en krug. Matt je posegnuo u kolijevku i primio je, naslonio je na svoje rame i tiho je smirivao njež no je njiš uć i u svom naruč ju. Zavladao je prekrasan trenutak tiš ine dok je duboko udisala, a onda je opet započ eo plač . Matt je preš ao na drugu stranu sobe, otvorio vrata i krenuo niz stepenice. U kuhinji u straž njem dijelu kuć e njegova je majka bila luda. Bila je odjevena u svoju bež spavać icu i par blijedoplavih papuč a, leprš ala je amo-tamo između dva prozora iznad sudopera, virila u mrač an vrt i non-stop ponavljala svom suprugu da nazove policiju. Greg Browning nesigurno je stajao nasred prostorije, jednu je ruku pritisnuo o č elo, a u drugoj je bila limenka piva. Pogledao je oko sebe kad je Matt uš ao u


kuhinju. »Umiri sestru, hoć eš li?« zagunđao je. »Boli me glava od nje.« A onda se okrenuo svojoj ž eni. »Hoć eš li prestati lamatati rukama i uzeti prokleto dijete?« rekao je, a glas mu je postajao sve snažniji. Mattova majka brzo je preuzela Lauru i sjela s njom za stol. »Donesi majci telefon.« Matt je podigao sluš alicu s kuć iš ta na zidu pored vrata i pruž io je majci. Primila ju je sa zbunjenim izrazom na licu. »Sad možeš pozvati policiju dok Matt i pregledavamo vrt.« »Ne, Greg, ne bi smio...« »Smio?« Mattova je majka progutala knedlu. »Hoću reći, nemoj ići van. Molim te?« »Daj umukni, ok, Lynne? Matt, idemo.« Greg Browning je otvorio vrata prema straž njem vrtu i zastao na izlazu osluš kujuć i. Matt mu je priš ao i stao iza njega gledajuć i preko očevog ramena prema sve mračnijem nebu. Vrt je bio tih; ništa se nije micalo na svježem večernjem zraku. Mattov otac uzeo je svjetiljku s police iza straž njih vrata, upalio je i izaš ao na uski pojas dvoriš ta koji se nalazio ispod kuhinjskih prozora. Matt ga je slijedio traž eć i pogledom po mrač nom vrtu š to god da je palo ispred njegovog prozora. Iza sebe je č uo kako majka u kuhinji pokušava objasniti policiji što se dogodilo. Tata je u š irokom luku posvijetlio svjetiljkom preko cvjetnih gredica koje su obrubljivale uski pojas travnjaka. Na rubu trave, na svjetlu se vidio nekakav bijeli odbljesak. »Ondje«, rekao je Matt. »Medu cvijećem.« »Ostani tu.« Matt je stajao na verandi dok je njegov otac polako hodao preko izlizanog travnjaka. Naglo je udahnuo kad je došao do ruba trave. »Što je to?« upitao je Matt. Odgovora nije bilo. Njegov je otac i dalje gledao dolje u mrač nu gredicu. »Tata? Što je to?« Konač no, tata se okrenuo i pogledao ga. Oč i su mu bile š irom otvorene. »Djevojka«, rekao je konačno. »Tinejdžerica.«


»Što?« »Dođi i vidi.« Matt je preš ao preko travnjaka i spustio pogled na gredicu punu korova. Neka djevojka lež ala je na leđima u blatu, poluukopana zbog siline prizemljenja. Blijedo joj je lice bilo zamrljano krvlju, a oč i i usta groteskno oteč ena. Crna kosa raš irila se oko njene glave kao tamna aureola, zamrljana blatom i slijepljena u krvave pramenove. Bilo je jasno da je slomila lijevu ruku, a podlaktica se spajala s laktom pod neprirodnim pravim kutom. Svijetlosiva koš ulja bila je crna od natopljene krvi i Mart je s už asom uvidio da je u njenom trbuhu velika rupa, duž linije abdomena. Vidio je crveni i grimizni sjaj pa je skrenuo pogled. »Kao da joj je netko pokuš ao izvaditi utrobu«, rekao je njegov otac tiho. »Što je bilo, Greg?« doviknula je Mattova majka s kuhinjskih vrata. »Što se događa?« »Umukni, Lynne«, odgovorio je automatski Greg Browning, ali glas mu je bio tih i ovaj put nije zvučao ljutito. Zvuči uplašeno, pomislio je Matt i č uč nuo pored djevojke. Usprkos oš teć enju lica, bila je lijepa, kož a joj je bila toliko blijeda da je bila gotovo providna, a usne tamne, privlačne crvene boje. Otac je iza njega gunđao u sebi gledajuć i najprije u nebo pa u zemlju pa opet natrag, traž eć i objaš njenje zaš to je ova djevojka pala u njihov vrt. Matt je stavio ruku na hladnu kož u njenog vrata traž eć i puls, znajući da ga neće naći. Tko ti je to učinio? pitao se. Djevojka je otvorila nateč eno desno oko i pogledala ravno u Matta. Vrisnuo je. »Živa je!« viknuo je. »Ne budi blesav«, viknuo je Greg Browning. »Ona je —« Djevojka je zakaš ljala, zač ulo se duboko cvrč anje i š uš kanje od č ega joj je opet potekla krv niz bradu. Okrenula je glavu prema Martu i rekla nešto što nije razumio. »Moj Bože«, rekao je Mattov otac. Matt se podignuo s trave i polako se približ io ocu. Spustio je


pogled prema ranjenoj djevojci koja je polako micala glavom s jedne na drugu stranu, a usne su joj bile uvijene u bolnu grimasu. »Moramo neš to uč initi, tata«, rekao je Matt. »Ne mož emo je ostaviti ovako.« Otac se obrušio na njega, lica punog bijesa. »Sto ž eliš da uč inim?« viknuo je. »Policija je na putu, oni ć e to riješiti. Ne bismo je ni trebali dirati.« »Ali tata —« Lice Grega Browninga iskrivilo se od bijesa pa je podignuo š aku i krenuo prema sinu. Matt je vrisnuo, prekrio lice podlakticama i okrenuo se. »Drž at ć eš jezik za zubima ako znaš š to je dobro za tebe«, progunđao je i spustio šaku. Matt je pogledao svog oca dok su mu obrazi bili rumeni od srama i nemoć i, a mozak gorio od mrž nje. Otvorio je usta i htio je neš to reć i, bilo š to, kad je zagluš ujuć a huka ispunila več ernji zrak i mali se crni helikopter pojavio nad drveć em koje je stajalo u dnu njihovog vrta u predgrađu. Matt je rukama prekrio lice i dao sve od sebe da ostane uspravan dok su elise helikoptera kovitlale praš inu i zemlju u vrtu. Vidio je oca kako vič e, ali nije niš ta č uo zbog grmljavine motora i hukanja vjetra. Ispruž io je vrat, rukama zaklonio oč i i gledao kako helikopter nestaje preko krova njihove kuće. Matt se okrenuo i pojurio prema kuć i proš avš i pored majke koja je nepomič no stajala kraj straž njeg ulaza, kroz kuhinju i uski hodnik prema prednjim vratima. Iza sebe je č uo oca kako ga doziva, ali nije usporio korak. Otvorio je vrata na vrijeme da vidi kako se crni helikopter spuš ta na sivi asfalt ulice, dok su mu elise brujale iznad poredanih parkiranih automobila. Mattov otac pojavio se iza njega na hodniku, zgrabio ga za rame i okrenuo. »Kojeg vraga misliš da...« Glas Grega Browninga se utiš ao dok je gledao prema ulici. Matt se okrenuo i gledao kako se otvaraju vrata sa strane helikoptera i izlaze è etiri lika. Prva dvojica bila su odjeven u crno od glave do pete i izgledali su kao specijalci, uniforme su im bile prekrivene ploč icama crnog oklopa, a lica skrivena ispod crnih kaciga s ljubičastim vizirima.


Obojica su u rukama prekrivenim rukavicama nosili svoje strojnice. Njih su slijedili muš karac i ž ena u bijelim zaš titnim odijelima, a kroz debelu plastiku maske vidjela su im se lica. Između sebe su nosili bijela nosila. Napustili su helikopter i brzo priš li Mattu i njegovom ocu. Prvi medu njima — vojnici, izgledaju kao vojnici— zaustavio se pred njima. »Je li iz ove kuć e upuć en hitni poziv?« pitao je. Glas je bio muš ki i nije zvučao mnogo starije od Matta. Ni on ni otac nisu odgovorili. Vojnik je napravio korak naprijed. »Je li iz ove kuć e upuć en hitan poziv?« Prestravljen, Matt je kimnuo glavom. Crni lik okrenuo se prema ostalima i pozvao ih rukom prema kuć i, a onda je projurio pored Matta i Grega Browninga i nestao u hodniku. Ostale pridoš lice su ga slijedile i ostavile Matta i njegovog oca na vratima. Stajali su ondje zureć i u helikopter, nisu imali pojma š to uč initi sve dok Mattova majka nije poč ela vriš tati pa su se okrenuli i potrčali u kuću. Zatekli su je u kuhinji, drž ala je Lauru u naruč ju i njih dvije su jednoglasno vriš tale. Greg Browning potrč ao je na drugu stranu prostorije i zagrlio svoju suprugu, š aptao joj i govorio da ć e sve biti u redu, govorio joj da ne plač e. Matt ih je ostavio pored stola i izaš ao u vrt. Dva vojnika stajala su pored djevojke, svaki s jedne strane, puš aka prislonjenih na ramena i uperenih prema nebu. Na tlu su muš karac i žena u zaštitnim odijelima pregledavali djevojku. Matt je krenuo prema njima, ali prije nego š to je uspio prić i dovoljno blizu i vidjeti š to rade vojnik koji mu je bio najbliž i okrenuo se prema njemu i uperio crnu strojnicu prema njegovim prsima. Matt se ukipio. »Molim vas, ostanite gdje jeste, gospodine«, rekao je vojnik. »Zbog vlastite sigurnosti.« »Sto se ovdje događa?« izustio je tihi glas iza Matta. Bio je odveć preplaš en da bi se okrenuo, ali je ispruž io glavu preko ramena i vidio da otac stoji u uskom dvorištu. Izgledao je kao da ga je netko ispuhao. »Odvedite sina u kuću, gospodine«, rekao je vojnik. »Želim znati što se događa«, ponovio je Mattov otac. »Tko ste vi?«


»Neć u vam ponavljati, gospodine«, odgovorio je vojnik. Zvuč alo je kao da mu je strpljenje pri kraju. »Odvedite sina unutra. Odmah.« Greg Browning je izgledao kao da ć e odgovoriti, ali se onda predomislio. »Uđi unutra, Matt«, rekao je konačno. Matt je skrenuo pogled s oca na vojnika koji je drž ao puš ku uperenu u njegova prsa. Iza njega je vidio drugog vojnika i ekipu u zaš titnim odijelima kako ga promatraju. Upravo se spremao okrenuti i posluš ati oca kad je djevojka podignula glavu iz gredice s cvijeć em i zarila zube u ruku čovjeka u bijelom plastičnom odijelu. Nastao je lom. Muš karac je vrisnuo i istrgnuo ruku iz djevojč inih usta. Krv je šiknula iz poderane rupe u plastici i prsnula preko travnjaka. Drugi je vojnik zamahnuo puš kom. Teš kim kundakom puš ke udario je preko djevojč ine brade i ona se odmah prestala kretati, kao da se isključila. Vojnik koji je stajao ispred Matta spustio je puš ku i okrenuo se prema svojim kolegama. »Koliko je loše?« viknuo je. Zena u zaš titnom odijelu kleč ala je kraj svog partnera i pregledavala ranu. Podignula je pogled kad je začula vojnikov glas. »Loše je«, odgovorila je. »Moramo ga odvesti odavde.« »Stavi subjekt u vreću«, rekao je vojnik. »Brzo.« »Nema vremena. Treba mu čista krv, odmah.« »Dobit će je. Stavi subjekt u vreću.« Zena je zurila u vojnika djelić sekunde, a zatim je pustila kolegu i spustila nosila na tratinu. »Pomozi mi«, rekla je drugom vojniku. Vojnik je č uč nuo, primio djevojku ispod ramena i izvukao je iz cvijeć a. Matt je zinuo kad je vidio oš teć enje na donjem dijelu djevojčina tijela. Obje noge bile su joj slomljene po sredini bedara, bijele kosti provirivale su kroz krvlju natopljenu crnu suknju koju je imala na sebi. Lijevo stopalo bilo joj je grozno iš čaš eno u zglobu, na desnom su nedostajala tri prsta, a crveni batrljci blistali su na blijedoj svjetlosti. Matt je potrč ao prema njoj. Nije znao š to ć e uč initi, samo je znao da mora uč initi neš to. Cuo je kako mu otac neš to dovikuje, ali ga je


ignorirao. Vojnik koji je udario djevojku puš kom se okrenuo, ugledao ga kako hoda preko travnjaka pa je krenuo uz uzvik upozorenja na usnama. Ali nije bio dovoljno brz; Matt je pao na koljena pored polomljene djevojke i pogledao ženu sa zaštitnim odijelom. »Mogu li pom-« Djevojč ina ruka je sijevnula i kliznula preko njegovog grla. Matt je osjetio jednu milisekundu otpora dok su se njezini nokti zabijali u glatku kož u njegova vrata, a onda je nestao i ogroman crveni vodoskok sijevnuo je u noćni zrak, natapajući mu bradu i prsa. Nije bilo boli; samo iznenađenje i odjednom veliki umor. Matt je zurio u tamnu tekuć inu koja je š iktala u zrak i tek dok je polako padao unatrag na neuredan travnjak, shvatio je da je to njegova krv. Obilno je padala po njegovom licu i dok su mu se oč i zatvarale, osjetio je pritisak nečijih ruku na vratu i čuo kako jedan vojnik govori njegovom ocu da se to nikad nije dogodilo.


5. U TAMU Jamie Carpenter sanjao je oca. Kad mu je bilo deset godina, došao je kući. Tata se vratio kući sposla, držeći ruku pod kaputom i nestao na gornjem katu, a da sina nijeni pozdravio. Jamiejeva je majka tada bila u posjeti sestri u Surrey. Ubrzoje krenuo za ocem, hodajući na vrhovima prstiju, korak po korak, polako. Kroz poluotvorena vrata kupaonice vidio je oca kako stoji s desnomrukom u umivaoniku. Na zrcalu i bijelom porculanu bile su crvene mrlje. Jamie se šuljao preko stepenica. Njegov je otac puštao toplu vodupreko ruke i radio grimase zbog temperature. Zatvorio je vodu i posegnuo za ručnikom i onda mu je Jamie ugledao ruku. Od zgloba do lakta pružala se dugačka krvava rana, a iz središta rane izvirivalo je nešto tamno,prljavosmeđe boje na crvenoj pozadini. Njegov je otac obrisao krv s rane i polako gurnuo ruku u nju. Stisnuoje zube, a onda iz ruke izvukao neki tamni predmet i ispustio oštar krikdok je to izvlačio. Jamie je zurio. Izgledalo je kao nokat, duži od 2.5centimetra, oštar i zakrivljen kao kandža. Komad razderanog mesa visio jes debljeg kraja nokta, svjetlucavo bijel na blještavom svjetlu u kupaonici. Uzdahnuo je. Nije namjeravao. Otac je oštro pogledao oko sebe, aJamie se ukipio, nijem. Otac je otvorio usta kao daće nešto reći, a onda jefreskom zatvorio vrata kupaonice, ostavljajući Jamieja na mračnomstubištu. Jamie se polako budio. Bio je u pokretu, negdje iza njega rondao je glasan motor automobila, i č uo je zvuk kiš e po staklu u blizini svoje glave. Polako je otvorio oč i i kroz prozor ugledao mrač nu š umu. Kako su prolazili, tako su stabla poprimala zamagljene obrise, a kiš a je lila kao iz kabla. Okrenuo je glavu prema vozač u i vrisnuo. Instinktivno je posegnuo za kvakom na suvozač evom mjestu i okrenuo je, nije ga bilo briga š to č e se dogoditi ako iskoč i iz automobila za vrijeme vož nje, samo je znao da mora izaći, pobjeći od užasa u sjedalu pokraj svog. »Ne trudi se«, rekao je vozač , a glas je bio tako snaž an da je


nadjačao motor. »Zaključano je.« Jamie se stisnuo uz vrata. Na sjedištu pored njegovog nalazilo se Frankensteinovo čudovište. Ovo je san. Zar ne? Mora biti, ovo nije stvarno. »Nije pristojno zuriti«, reklo je č udoviš te, a Jamie je pomislio da je čuo i lagani prizvuk smijeha ispod gromkog, snažnog glasa. »Tko si ti?« procijedio je Jamie dok su u njegovoj glavi odjekivala upozorenja. Ne razgovaraj s tim! Jesi li glup? Umukni! »Zovem se Victor Frankenstein. Predstavio sam se već . Pretpostavljam da se ne sjećaš?« Jamie je odmahnuo glavom i Frankenstein je zagunđao. »To sam i mislio. Dobro da sam zaključ ao vrata.« Nasmijao se, glasno, kao udar groma. »Dozvoljeno mi je da ti kažem samo jedan dio«, nastavio je. »Vodim te na sigurno mjesto. Moj nadređeni ć e ti reć i ostalo š to smatra da trebaš znati.« »Tko ti je nadređeni?« upitao je Jamie. Bez odgovora. »Pitao sam te neš to«, ponovio je glasnije. »Jesi li me č uo?« Frankenstein je okrenuo svoju ogromnu glavu i pogledao Jamieja. »Čuo sam te«, rekao je. »Odlučio sam ne odgovoriti.« Jamie je ustuknuo, a onda mu je na pamet pala krv na prozorskoj dasci i sjetio se. »Moja majka«, rekao je š irom otvorenih oč iju. »Moramo se vratiti po nju.« Frankenstein mu je uputio zabrinut pogled. »Ne mož emo se vratiti«, rekao je. »Otiš la je. Znaš to.« Jamie je napipao mobitel u dž epu i izvadio ga, preš ao kroz kontakte sve dok nije pronašao mamin broj, pritisnuo zeleni gumb i prinio ga uhu. Niš ta se nije dogodilo. Odmaknuo je telefon od uha i pogledao svjetleć i zaslon. Loga mrež e koji se obič no nalazio u sredini sada nije bilo, kao ni crtice koja je označavala snagu signala. »Ovdje telefoni ne rade«, rekao je Frankenstein. Jamie je opet zgrabio ruč ku na vratima i stao je uvrtati sve dok se plastika u njegovim rukama nije počela savijati. »Prestani!« zagrmio je Frankenstein. »Neć eš joj biti ni od kakve pomoći ako te budem morao strugari s asfalta!« Jamie je navalio na č udoviš te, a oč i su mu plamtjele. »Zaustavi


auto!« viknuo je. »Odmah ga zaustavi! Moram pomoći mami!« Auto nije usporio, ali ga je ogromni č ovjek na vozač evom mjestu pogledao. »Tvoje majke nema«, rekao je njež no. »Mož eš ili ne moraš mi vjerovati kad kaž em da i ja to smatram gotovo jednako uznemirujuć im kao i ti. No, č injenica je: nema je. A trč anje po mraku neće je vratiti.« Jamie je ljutito zurio u vijke na ogromnom vratu toga č ovjeka i, ne po prvi put, progovorio prije nego što je promislio. »Mislio sam da je Frankenstein tvorac, a ne č udoviš te«, promrmljao je. Koč nice automobila su zacvilile, kotač i su se blokirali i onda su se zaustavili. Frankenstein je duboko uzdahnuo. »Victor Frankenstein me stvorio«, rekao je ledenim glasom. »I neko vrijeme jesam bio č udoviš te. Ali nakon š to je Frankenstein umro, uzeo sam njegovo ime. Da mu odam poč ast. Imaš li još drskih pitanja ili nas mogu odvesti na sigurno mjesto?« Jamie je kimnuo. »Zao mi je«, rekao je tiho. Frankenstein nije odgovorio. »Rekao sam da mi je žao.« »Cuo sam te«, progunđalo je č udoviš te. »Prihvać am tvoju ispriku, kao š to prihvać am i č injenicu da si zabrinut zbog majke, a briga mož e natjerati ljude da kaž u nerazumne stvari. Moraš shvatiti da i ja dijelim tvoju brigu za Marie i da te vodim k jedinim ljudima u drž avi koji ti je mož da mogu vratiti. A najviš e od svega, moraš umuknuti i pustiti me da vozim.« Jamie se okrenuo i promatrao kako cesta kojom su se vozili vijuga kroz tihu š umu. Suma je bila gusta s obje strane, zamagljena zbog kiš e koja je lila, a svjetla automobila osvjetljavala su vrlo malo osim same ceste, jednu betonsku traku koja je, zač udo, izgledala vrlo dobro održavanom ovako daleko izvan grada. Svakih nekoliko minuta pogledao bi č ovjeka na vozač evom mjestu. Frankensteinove oč i bile su zalijepljene za cestu, nijednom nije bacio pogled u Jamiejevom smjeru. Cinilo se da š uma oko automobila postaje guš ća. Jamie se nagnuo naprijed i ispruž io vrat prema gore. Viš e nije vidio noć no nebo; stabla su se nadvila preko ceste s obje strane i stopila u neprobojan strop od


drveća i lišća. Ovo se nije dogodilo. Ovo je tunel. Netko je to napravio. Automobil je oštro skrenuo i Jamie je zinuo. Ispred njih su se nalazila ogromna, zelena vrata. Pruž ala su se preko cijele š irine ceste i nestajala u svodu iznad njih tako da im se rubovi uopć e nisu vidjeli. Posred vrata visio je veliki bijeli znak, osvijetljen odozgo luorescentnim svjetlom. Kiš a je udarala po ž arulji, bacajuć i pokretne sjene preko znaka na kojem su bila tiskana č etiri reda žarkocrvenog teksta. MINISTARSTVO OBRANE OVO JE PODRUČJE OGRANIČENOG PRISTUPA PREMA ODREDBAMA ZAKONA O SLUŽBENIM TAJNAMA ZABRANJEN PRISTUP NEOVLAŠTENIM OSOBAMA Lagano i sasvim tiho otvorila su se ogromna vrata. Iza njih je vladao potpuni mrak. Nastala je stanka, a onda se kroz kiš u zač uo umjetni glas. »Ovo je područ je ogranič enog pristupa. Molimo vas, pomaknite vozilo na autorizaciju.« Frankenstein je polagano krenuo naprijed automobilom, a Jamieja je nakratko ulovila panika. Ne idi unutra. Odvedi me kući. Želim ići kući. Vrata su se zatvorila za automobilom odvajajuć i slabo svjetlo od šume. »Izbacite vozilo iz brzine«, naredio je glas, a Frankenstein ga je i poslušao. Strojevi ispod njihovog automobila zazujali su i ož ivjeli pa su se poč eli kretati. Zaustavili su se nakon neodređene udaljenosti, a onda je automobil okruž io oblak bijelog plina koji je sukljao od ispod uz zaglušujuću buku u tom zatvorenom prostoru. Jamie je instinktivno zgrabio Frankensteina za ruku. »Što je to?« vrisnuo je. »To je spektroskop«, odvratio je Frankenstein. »Detektira pare koje ispuš taju eksplozivi. Provjerava je li nam podmetnuta kakva mina.« Lagano je podigao Jamiejevu ruku s rukava svog kaputa i vratio je


u dječakovo krilo. Umjetni glas opet je progovorio. »Molimo, navedite imena i oznake svih putnika.« Frankenstein je spustio prozor s vozač eve strane i progovorio u tamu jasnu i glasno. »Frankenstein, Victor NS302-45D. Carpenter, Jamie. Bez oznake.« Upalila su se dva halogena re lektora i omotala automobil krugom zasljepljujuće bijele svjetlosti. »Osoblju bez oznake nije dopuš ten pristup ovom objektu«, rekao je umjetni glas. Ovoga je puta Frankenstein zagrmio kroz prozor. »Osoba bez oznake prisutna je prema odobrenju Seward Henryja, NS303-27A.« Zavladala je dugačka, bremenita tišina. »Pristup odobren«, rekao je glas. »Nastavite.« Re lektori su nestali, zamijenilo ih je toplo električ no svjetlo, a Jamiejeve oč i su se raš irile u č udu. Nalazili su se u tunelu koji je bio barem pedeset metara dug i deset metara š irok. Već inu poda pokrivala je tamnosiva pokretna traka, a posred nje bio je njihov automobil. Dvije bijele betonske staze pruž ale su se cijelom duž inom tunela, sa svake strane. Zidovi su bili besprijekorno bijeli, pruž ali su se do stropa koji je sigurno bio na visini od barem š est metara. Tamo gdje su se spajali zidovi i strop, svjetla brojnih oblika i velič ina bila su uperena na pokretnu traku. Jamie je vidio š iroke krugove re lektora i redove glomaznih pravokutnih kutija s ljubičastim lećama. Frankenstein je duboko uzdahnuo, ispunjavajuć i automobil toplim zrakom, i krenuo naprijed niz pokretnu traku. Dok su se približ avali kraju tunela još jedna vrata su se, jednako tiho kao i prva, otvorila. Provezli su se kroz njih i tada je Jamie prvi put ugledao svijet za č ije je postojanje znalo vrlo malo ljudi. Svjetlo je okupalo automobil, ljubič asto i ž uto, i stvorilo ugođaj istovremeno i hladan i topao. Ispred automobila, na kraju komada asfalta osvijetljenog svjetlima koja su stajala u intervalima od pet metara, š iroka, niska, siva kupola izdizala se iz da, kao vidljivi dio lopte zakopane u zemlju. S lijeve strane automobila, i daleko s desne, par ogromnih crvenobijelih tanjura radara polako se okretao na vrhu niskih sivih zgrada. Iza tih tanjura nalazila se dugač ka pista, duž nje u određenim intervalima bljeskala su svjetla, a dva ogromna svjetla


svijetlila su na jednom kraju. Na toj pisti nalazio se, djelomič no skriven niskom kupolom, bijeli putnič ki avion s crvenom trakom duž cijelog trupa. Dok je Jamie promatrao, neprekinut niz muš karaca i ž ena odjevenih u civilnu odjeć u navirao je iza kupole i penjao se stepenicama do vrata aviona. Cuo je glasove i smijeh koje je prenosio noćni zrak. Frankenstein je otpustio koč nicu i automobil je polako krenuo naprijed. Dok su kretali, Jamie je ispruž io vrat i pogledom traž io tunel iz kojeg su izaš li. Ugledao ga je, š iroki, crni polukrug koji nestaje dok su vrata kroz koja su proš li klizila natrag na svoje mjesto, no zbog onog š to se nalazilo sa svake strane tunela č ujno je uzdahnuo. Cesta koja je izvirala iz ove kojom su se polako vozili, skretala je natrag i iš la paralelno s tunelom č iji je vanjski dio bio neupadljive sive boje. Petnaest metara prije nego š to je tunel nestao u liniji drveć a opet je skretao, ovoga puta u dugač ki plitki luk koji je bio paralelan s ogromnom metalnom ogradom. Jamiejeve oči širom su se otvorile. »Čekaj«, rekao je. »Zaustavi automobil. Želim vidjeti.« Frankenstein je zagunđao i uputio mu zlovoljan pogled, no ipak je zaustavio automobil. Jamie je naglo otvorio vrata i izaš ao. Vrtjelo mu se u glavi dok je pokušavao pojmiti ono što je gledao. Unutarnja ograda bila je visoka barem petnaest metara, sač injena od debele metalne mrež e na č ijem se vrhu nalazio opasan koloplet oš tre ž ice. U mrež i, u intervalima od sto metara, bili su smješ teni straž arski tornjevi, metalne kocke na vrhu č vrstih stupova. U njima nije bilo svjetla, no Jamiejeve oč i ugledale su kretanje u onom koji mu je bio najbliž i. Okrenuo se da pogleda sljedeć i toranj, sto metara dalje, i sljedeć i, i opet sljedeć i. Ograda se pruž ala koliko god je mogao vidjeti, u neš to nalik velikom krugu. Preš la je rub piste i onda nestala iz vidokruga iza niza niskih, pravokutnih zgrada na udaljenijem kraju trake za slijetanje. Polako se okrenuo, upijajući sve pogledom. Nakon niskih zgrada vidik mu je zaklanjala kupola. Dalje zdesna, jedna velika zgrada stajala je u istoj ravnini s pistom, a njena ogromna metalna vrata bila su zatvorena. Iza nje Jamie je opet nazirao ogradu i ravnomjerno raspoređene tornjeve duž cijele duljine. Nastavio se okretati ne obaziruć i se na Frankensteina, koji ga je promatrao s određenom ljubaznom odsutnoš ću. Cesta koja se pruž ala uz unutarnju stranu ograde nastavljala se sve dok se opet nije spojila s tunelom, a


onda se opet uvila unatrag i spojila sa središ njom cestom koja je bila udaljena ne više od šest metara od mjesta na kojem je stajao. Iza unutarnje ograde bio je š iroki pojas zemlje, ispresijecan stotinama tisuć a crvenih laserskih zraka; slož enost uzoraka natjerala bi najveć eg svjetskog kradljivca dragulja u plač . Ovaj komad nič ije zemlje s druge je strane bio omeđen još jednom ogradom, gotovo jednako visokom kao š to je ona pored ceste. Iza nje se nalazila š uma, zid isprepletenih grana i liš ća, gotovo na jednakoj udaljenosti kao i od vanjske ograde. Svaki kvadratni centimetar prostora medu njima, pojas zemlje od pet metara š irine, bio je osvijetljen sjajnim ljubič astim UV svjetlom koje je izlazilo iz crnih kutija postavljenih u trometarskim intervalima duž vanjske ograde. Uzbuđenje je pulsiralo u Jamieju dok su njegove oč i upijale neobičnost onoga što je gledao. Kakvo je to mjesto? Zašto ima toliko ograda i svjetala i tornjeva? Štodrže podalje? Dok su se njegove oč i privikavale na blješ tavo crveno i ljubič asto osvjetljenje, vidio je da je unutar treperave laserske mrež e postavljen niz divovskih re lektora, a njihove š iroke okrugle leć e bile su uperene put neba. Podigao je pogled i zinuo u čudu. »O, moj Bože«, prošaptao je. Iz re lektora nisu izlazile nikakve vidljive zrake, no njihova je svrha postala jasna č im je zabacio glavu. Iznad njega, lagano svjetlucajuć i na noć nom zraku, na nebu je bio obješ en ogroman pokrov od drveć a, pruž ajuć i se bez vidljivog ruba od ivice š ume i prekrivajuć i č itavo ovo mjesto, š to god ono bilo. Odozdo je slika izgledala ravna i lagano providna, kao sloj ulja na lokvi vode, no vidio je nepravilne oblike i nejednake uzvisine kako podiž u gornju stranu. Učinak je bio dezorijentirajući. »Što je to?« upitao je glasom punim čuđenja. »To je hologram«, odgovorio je Frankenstein. »Cuva od znatiželjnih pogleda.« Odupro se porivu da upita kome bi te oč i mogle pripadati i umjesto toga upitao kako to funkcionira. »Nad č itavom bazom lebdi polje re lektirajuć ih č estica. Re lektori odozdo projiciraju pokretnu sliku na nj.« »Kao veliko kinoplatno?«


Frankenstein se nasmijao, neobič nim zvukom nalik na lavež koji mu nije zvučao prirođeno. »Tako neš to«, odgovorio je. »Odozgo je sve š to se vidi š uma. Jesi li vidio dovoljno?« Jamie nije vidio ni blizu dovoljnog, ali rekao je svom suputniku da jest, znajući da taj ogromni čovjek to želi i čuti. »Dobro«, rekao je Frankenstein, ne neljubazno, i vratio se u auto. Jamie je učinio isto pa su krenuli naprijed, prema niskoj sivoj kupoli. Ispred zgrade se nalazilo nekoliko vojnih vozila, glomazni kamion s otvorenim stražnjim dijelom, niz terenaca i iznenađujući broj civilnih automobila. Između jednog terenca i BMW-a serije 3 koji je vidio i bolja vremena, na asfaltu je bijelom bojom bilo označ eno parkirno mjesto. Frankenstein je tu dovezao automobil i zaustavio ga. Taj divovski muš karac i Jamie izaš li su iz automobila i vratili se do ravnog uleknuć a gdje je kupola gledala na cestu kojom su se upravo dovezli. U sivom materijalu zgrade nalazila su se vrata. Bila su otvorena, čekajući njih. Frankenstein je Jamieju dao znak rukom da ude, a zatim je krenuo za njim. Stajali su u bijelom hodniku, bezizraž ajnom, osim izrezbarenog grba koji ih je promatrao odozgo sa suprotnog zida. »Što sad?« upitao je Jamie. »Čekamo«, odvratio je Frankenstein. Dok je č ekao, Jamie je prouč avao grb. Kruna i reš etka nalazile su se iznad š irokog kruga u kojem je bilo urezano š est plamteć ih baklji oko jednostavnog križ a. Ispod kruga su u zid bile ugravirane tri latinske riječi. Lux E Tenebris »Što to znači?« upitao je Jamie, pokazujući na grb. »Svjetlo iz tame«, preveo je Frankenstein. »To je bila omiljena rečenica jednog velikog čovjeka.« »Kojeg?« Vrata iza njih su se zatvorila, klizeć i neč ujno sve dok nisu doš la do suprotnoga zida, gdje su uz tup udarac glasno kliknula. Zač uo se zvuk nalik okretanju zupč anika koji pokreć u teš ke strojeve. U istom trenutku zid na drugom kraju hodnika se otvorio i otkrio srebrno


metalno dizalo. »Ne sada«, rekao je Frankenstein i krenuo niz hodnik. Nakon trenutka oklijevanja Jamie ga je slijedio. U dizalu nije bilo dugmadi, a č im su uš li unutra vrata su se zatvorila i poč eli su se spuš tati. Bio je to tako poznat, svakodnevni osjeć aj, pomak u trbuhu, vibriranje u nogama, da je blaga histerija koju je Jamie shvatio da osjeć a sve otkad je ono u sivom kaputu kroč ilo kroz vrata kuć e u kojoj je ž ivio s majkom, prijetila da preraste u napadaj smijeha. Smirio se i prič ekao da se vrata opet otvore. Dok su stajali i kad su se vrata poč ela otvarati, nagađao je š to bi mogao sad ugledati. Bila je to spavaonica. Dugač ka, š iroka prostorija u kojoj su s obje strane bili lež ajevi prekriveni maslinastozelenim plahtama i pokrivač ima. Kreveti su bili netaknuti, kao da se u njima nikad nije spavalo, a metalni ormarić i koji su stajali između njih blistali su kao novi. »Kakvo je ovo mjesto?« upitao je Frankensteina. Cudoviš te je otvorilo usta s namjerom da odgovori, no zagluš ujuć a sirena uguš ila je riječ i. Jamie je rukama poklopio uš i, a kad je sirena zastala, Frankenstein ga je pogledao zabrinuta izraza lica. »Uskoro ćeš saznati«, rekao je.


6. INCIDENT U LYCEUMU, 1. DI0 THE STRAND, LONDON 3. LIPNJA 1892. Koč ija se uz topot zaustavila u ulici Wellington, ispred visokih stupova kazališ ta Lyceum. Padala je sitna kiš ica, a koč ijaš je č vrsto navukao ogrtač preko ramena čekajući da se njegovi putnici iskrcaju. »Donesi mi torbe, mladić u, obje«, rekao je jedan starac nestrpljivo. Stajao je na kaldrmi, a obod njegova š irokog š eš ira stajao mu je nisko preko lica dok je promatrao kako se sunce spuš ta prema trgu Trafalgar. »Da, gospodine«, odgovorio je njegov sluga, spuš tajuć i crnu kož nu liječ nič ku torbu i torbu za spise od š tavljene kož e sa straž njeg dijela kočije. Stariji crni konj koji ih je vukao kroz London pomaknuo se dok su skidali teret i napravio korak unatrag prema sluzi pa je muš karac pao jednim koljenom na mokru kaldrmu, a kož na torba za spise na pod. Zaš iljeni drveni kolac otkotrljao se i zaustavio pod nogama pretilog muš karca u sveč anom odijelu koji se sagnuo, zagunđao zbog napora i podigao ga. »Ti, mladić u«, rekao je nadmenim glasom. »Pazi, hoć eš li? Covjek bi mogao pasti koliko je dug i š irok kad mu se ti vraž ji balvani kotrljaju oko nogu.« Sluga je podigao torbu za spise s da i ustao. »Žao mi je, gospodine«, rekao je. »I nek ti bude«, odgovorio je č ovjek i vratio kolac slugi dok se njegova jednako velika žena hihotala zbog muževe dosjetke. Sluga ih je promatrao kako se gegaju prema Strandu, a onda je pruž io torbe gospodaru koji je razmjenu promatrao s nestrpljivim izrazom lica. Uzeo ih je bez riječ i, okrenuo se i stao se penjati stepenicama. Sluga je malo pričekao, koliko dolikuje, i onda krenuo za njim. U raskoš nom, crvenom foajeu kazališ ta starac je č ekao da po njih dođe noć ni upravitelj. Pogledao je uokolo i vidio š iroko stubiš te koje


vodi i lijevo i desno, postere prijaš njih produkcija po zidovima, a već ina ih je prikazivala lice č ovjeka koji ga je ovdje i pozvao; glumca Henryja Irvinga. Naoč ito, š iljato lice velikoga š ekspirijanca bilo je veoma poznato u Londonu, kao i njegov bogati bariton. Starac ga je gledao u »Otellu« prije dvije sezone i smatrao ga vrlo zadovoljavajućim. »Profesor Van Helsing?« Starac se trgnuo iz razmiš ljanja i promotrio krupnog muš karca rumenoga lica koji je stajao pred njim. »Tako je«, odgovorio je. »Gospodin Stoker, pretpostavljam?« »Da, gospodine«, odvratio je. »Ja sam noć ni upravitelj ovdje u Lyceumu. Jesam li u pravu š to mislim da je g. Irving objasnio zaš to je ovdje potrebna vaša nazočnost?« »U njegovoj je poruci pisalo da je nestala jedna plesač ica, da sumnja kako tu nisu č ista posla i da bih ja mogao poneš to znati o takvim nečistim poslima.« »Toč no«, rekao je Stoker. »No, to nije bilo koja plesač ica. Radi se o...« Zašutio je. Van Helsing je detaljnije promotrio noćnog upravitelja. Lice mu je bilo tamne boje cikle, oč i vodenaste, a glava obavljena laganim oblakom alkoholnih para. Bilo je očito da je tražio hrabrost za svoj noćni posao na dnu boce. »Gospodine Stokeru«, rekao je Van Helsing oš tro. »Doš ao sam iz Kensingtona na zahtjev vaš ega poslodavca i htio bih to obaviti prije nego što sunce zađe za horizont. Recite mi sve što još ne znam.« Stoker je podigao pogled kao da ga je neš to ubolo. »Isprič avam se, gospodine«, započ eo je. »Dakle, djevojka koja je nestala, plesač ica imena Jenny Pembry omiljena je samom premijeru Gladstoneu koji je bio toliko ljubazan da nas je ove godine posjetio već č etiri puta. Njen izostanak spomenuo je premijer nakon š to je doš ao na naš u produkciju »Oluje« prije dva dana i g. Irving je obeć ao da ć e saznati š to se s njom dogodilo. Kad je javio premijeru da to nije uspio uč initi, reč eno mu je da bi mož da bilo korisno poslati brzojav slavnom profesoru Van Helsingu u Kensington.« »I evo nas tu«, zagrmio je Van Helsing uspravljajuć i se, a glas mu je odjednom postao snaž an i dubok. »Stojimo u praznom kazališ tu, nemamo razloga vjerovati da je djevojka koja je nestala napravila iš ta


tajanstvenije od toga da se umorila od pozornice i odabrala za sebe neko dostojanstvenije zanimanje, i niš ta ne sugerira da ovaj sluč aj zasluž uje moju paž nju. Ne razumijem š to oč ekujete da uč inim, g. Stokere.« Noć ni upravitelj uzmaknuo je jedan korak. Uzeo je rupč ić iz dž epa i stao njime bjesomučno tapkati čelo. »Gospodine, ako biste imali malo vremena i pregledali garderobe«, rekao je, a glas mu je zapinjao u grlu. »Gospodin Irving me obavijestio da je premijer vrlo uznemiren zbog ovoga i ne ž elim mu reć i da nisam iscrpio sve tragove. Deset minuta, gospodine, preklinjem vas.« Van Helsing je pogledao rumenog č ovječ uljka pred sobom i osjetio kako mu bijes jenjava, a zamjenjuje ga duboka frustracija. Devet mjeseci proš lo je otkad su se on i njegovi prijatelji vratili iz planina Transilvanije, pa iako nitko od njih nije javno progovorio o onome š to se dogodilo, glasine o tome š to se zbilo iza kamenih vrhova Drakulina dvorca su se proš irile pa su ga preplavili zahtjevima za pomoć , za sve, od š kripanja parketa do sablasnih ukazanja, a sada, kako se i č ini, i nestalih plesačica. Zudio je za tiš inom svoje ordinacije gdje bi mogao nastaviti istraž ivanje onoga š to je vidio na Istoku. No, s Baltika su dolazile zabrinjavajuć e prič e, prič e o krvi i sjenama. Sreć om još niš ta nije nagovješ tavalo da je zlo koje je izazvalo smrt njegova dva prijatelja pronaš lo put natrag do Londona i hvala Bogu barem na tome, ako ni na čemu drugom. »Isprič avam vam se, g. Stokere« rekao je. »Vodite, a ja ć u pregledati garderobe kako predlažete.« Okrenuo se i obratio slugi. »Možeš se vratiti u kočiju, mladiću. Ne trebam tvoju pomoć ovdje.« »Ipak, gospodine, otpratit ću Vas ako vam to ne smeta.« Van Helsing mu je odmahnuo rukom otpravljajuć i ga. »Uč ini kako želiš.« Stoker ih je proveo kroz kazališ te pored dugač kih redova crvenih, barš unastih sjedala i prostora za orkestar, kroz vrata i u prostor iza pozornice. U uskim prolazima bili su nagomilani rekviziti i namješ taj iz starih predstava — drveni toranj iz Verone, slomljeni vilinski tron, plaš tevi od hermelina, zahrđale kacige i krune, redovi i redovi bodež a i mač eva, srebrna boja koja se ljuš ti s drva i nakuplja u malim hrpama


na podu. Dok je noć ni upravitelj vodio Van Helsinga i slugu kroz praš njave hodnike, neprestano je govorio, a samopouzdanje mu je bilo potaknuto profesorovom isprikom i sadrž ajem boč ice iz koje je sada redovito uzimao gutljaje. »... naravno g. Irving je velik č ovjek, uistinu velik č ovjek, dobar poslodavac i ugodno druš tvo, kao š to je i vješ t glumac. Uvijek je poticao glumce na izvrsnost, na... poboljšanje, ulagao svoje vrijeme u poduč avanje onih koji obeć avaju i da, uvijek ljubazno, vrlo ljubazno odgovorio one koji ne obeć avaju. Moje male, osobne ambicije uvijek su u njemu pronalazile suosjeć ajna sluš atelja, iako njegovo vrijeme, naravno, zaokuplja mnogo važnijih stvari. Velik čovjek, uistinu. Obeć ao mi je, kao muš karac muš karcu, da ć e proč itati moju dramu, ako ikad dovrš im tu prokletu stvar. Kakva ljubaznost! Kakva velikoduš nost! Iako se bojim da nikad neć u moć i prihvatiti njegovu ljubaznu ponudu. Ogranič enja drame beskrajno me zbunjuju i blizu sam prihvać anja č injenice da to mož da nije medij koji mi najbolje odgovara. Mož da je odgovor u romanu? Mislim da bi to moglo biti toč no. Mož da bih trebao pisati o kazališ tu, iz kojeg ljudi stalno nestaju bez traga? To bi moglo biti zabavno, makar i na kratko. Mogao bih se č ak drznuti i temeljiti glavnog junaka na g. Irvingu, tako velikom čovjeku, takvom ...« »Stalno nestaju?« prekinuo ga je Van Helsing tihim glasom. Zaustavili su se. Vrata pred njima vodila su do sasvim obič ne garderobe, jedva već e od ostave, u kojoj su se nalazila tri mala stola okrenuta prema praš njavom zrcalu te tri teš ke, drvene stolice. U kutovima na hrpi nalazili su se kostimi i stranice tekstova i dijaloga. »Gospodine?« »Stalno nestaju, rekli ste. Govorite li mi to da ova Pembryjeva nije prva koje je nestala iz Lyceuma bez objašnjenja?« Stoker je obrisao obrve, a na licu mu se jasno vidjela zbunjenost. »Pa da, gospodine. Bilo je drugih. Ali kao š to ste i sami rekli, kazališni život nije za svakog. Mnogi odluče tražiti sreću drugdje.« »Koliko drugih?« »Ukupno, gospodine, ne znam. Proteklih mjeseci još č etvero, koliko znam. Trubač , Titanijina zamjena i dvije plesač ice č ijih se imena, moram priznati, ne sjećam.« »Još č etvero!« dreknuo je Van Helsing gurajuć i Stokera unatrag na


dovratak. »Vi ste upravitelj ovoga kazališ ta, petero vaš ih zaposlenika nestane brzo jedno za drugim bez objaš njenja, i vi to ne smatrate neobič nim? I to mi ne spomenete, č ak ni nakon š to sam pozvan ovamo istraž iti najnoviji nestanak, iako me niste pozvali vi osobno, nego ste to uč inili da zadovoljite hir nekog politič ara! Jeste li vi imbecil, gospodine?« Stoker se zagledao u njega razjapljene č eljusti. Zatvorio je usta i promrmljao nešto pretiho da bi ga se čulo. »Sto, č ovječ e? Govorite glasnije ako ž elite neš to reć i«, zahtijevao je Van Helsing. »Ja sam samo noćni upravitelj«, odgovorio je Stoker tihim glasom. »To nije nikakva isprika, nikakva, i vi to dobro znate. Sluš ajte me sada: je li se iš ta znač ajno dogodilo posljednjih mjeseci, a š to se podudara s tim nestancima? Razmislite.« Stoker je okrenuo leda Van Helsingu, a on je pogledao svoga slugu, koji je stajao nekoliko koraka dalje bezizražajna lica. Čekali su noćnog upravitelja. Konač no se okrenuo prema njima. Oč i su mu bile crvenije no ikad, a hroptanje u njegovom disanju govorilo je da bi se mogao rasplakati. »Ne mogu se sjetiti nič ega znač ajnog, osim tuž nog sluč aja naš eg dirigenta, Harolda Norrisa.« »Kakvog slučaja?« »Gospodin Norris nije imao najbolje ž ivce, gospodine. Prije š est mjeseci g. Irving mu je dao bolovanje u nadi da ć e mu odsutnost iz už urbanog Londona pomoć i. Kao š to sam rekao, velikoduš nost g. Irivinga ne poznaje ...« Van Helsing ga je nestrpljivo prekinuo. »Što se dogodilo?« »Naž alost, g. Norris je umro. Nakon povratka s bolovanja nije mu bilo nimalo bolje, ž alio se na groznicu i glad, a onda smo, niti dva tjedna nakon njegovoga povratka, dobili vijest od njegovoga brata da je preminuo. Tek smo prošli mjesec za njega našli stalnu zamjenu.« »Gdje je taj Norris bio na oporavku?« »U Rumunjskoj.« Sluga je duboko udahnuo. Van Helsing je govorio prijeteć im glasom. »Gdje je živio taj dirigent?« Stoker ga je pogledao očigledno zbunjen.


»Gospodine, Harry Norris je bio drag, ljubazan muš karac s viš e od š ezdeset godina, a u Lyceumu je bio barem dvadeset. Ne bi ni mrava zgazio, gospodine, uvjeravam vas. Pa č ak i da griješ im, siroti č ovjek je mrtav i ne mož e nikako biti umiješ an u nestanak koji nas več eras zaokuplja.« Van Helsing je naglo zamahnuo rukom iz nabora svog ogrtač a i zgrabio noćnog upravitelja za nadlakticu. Stoker je kriknuo. »Gdje je živio?« pitao je starac. »Ne znam!« zacvilio je noć ni upravitelj. »Zaista ne znam. Uvijek bi zadnji odlazio iz kazališ ta, a ž ivio je sam. A sad, molim vas, gospodine, pustite mi ruku, preklinjem vas!« Van Helsing je pustio Stokera koji se odmah rukom primio za nadlakticu i prestravljeno pogledao staroga doktora. »Što je ispod ove zgrade?« upitao je Van Helsing. »Ne znam«, proš aptao je noć ni upravitelj, još uvijek se drž eć i za nadlakticu. »Mož da je vrijeme da doznate. Odvedite nas do prostora za orkestar, brzo.« »Ovuda«, rekao je Stoker vrlo tihim glasom punim straha i boli i odveo ih u utrobu kazališta. Njihov drugi prolazak iza pozornice Lyceuma bio je tih. Noć ni upravitelj vodio ih je kroz hodnike garderoba, pored velikih vrata odvojenih od ostalih na kojima je elegantnim slovima pisalo G. H. living, pored vrata na kojima je pisalo SMINKA, ATELJE, LIMENA GLAZBA, PUHACKI INSTRUMENTI, UDARALJKE i PRIVATNO, niz uske stube i konač no kroz vrata koja su se otvarala prema straž njem dijelu prostora za orkestar. Van Helsing je stavio ruku na Stokerovo rame i prvi uš ao u prostor hodajuć i brzo između uredno poredanih sjedala i stalaka, uz dvije niske drvene stepenice do ulaza u prostor za dirigenta. Ostao je na gornjoj stepenici, nije uš ao. Sluga i noć ni upravitelj stajali su iza njega u prostoru za orkestar. Na dirigentovom mjestu nalazio se okrugli crveni tepih koji je prekrivao pod, ureš eni stalak na kojem su bile partiture za »Oluju« i niš ta viš e. Van Helsing je nalož io Stokeru i slugi da ne prilaze. Pruž io je ruku, i zgrabio rub crvenog tepiha i naglo ga dignuo. »Gospodine, moram protestirati!« viknuo je Stoker. »Ovo je vrlo —«


»Dođite ovamo«, prekinuo ga je Van Helsing, »i recite ima li još uvijek mjesta vašim prigovorima.« Stoker i sluga su doš li u prostor za dirigenta. Nasred poda bio je težak drveni poklopac. Van Helsing se okrenuo prema noćnom upravitelju i slugi. »Odsad budite vrlo, vrlo oprezni«, rekao je.


7. TEŠKO JE DISATI KAD TI JE NEČIJA RUKA OKO VRATA Svjetlo u spavaonici postalo je plavič asto dok je zvuk budilice udarao poput č ekić a u Jamiejevu lubanju. Frankenstein je sa svoga remena uzeo radioprijemnik i utipkao tri broja. Prinio je radio jednom uhu, stavio ogromnu ruku preko drugog i slušao. »Sto se događa?« viknuo je Jamie. Frankenstein je ispruž io ruku prema njemu i okrenuo mu leda, uho mu je bilo nagnuto prema ramenu dok je pokušavao čuti što se govorilo na radiju. Jamie je pogledao uokolo. U zidu s njegove lijeve strane nalazila su se vrata. Potrč ao je prema njima, oč ajnič ki pokuš avajuć i pobjeć i od buke od koje mu se mutilo u glavi i buć kalo u ž elucu i isto tako oč ajnič ki pokuš avajuć i pobjeć i s ovog mjesta i pronać i majku. Frankenstein je ispruž io ruku i pokuš ao ga uloviti, ali Jamie je to predvidio, kliznuo iz ispruž enih prstiju, gurnuo vrata i protrč ao kroz njih. Imao je jedva dovoljno vremena uoč iti da se nalazi u dugač kom sivom hodniku prije nego š to se neš to zabilo u njega pa se ispruž io po glatkom podu koliko je dug i š irok. Snaž no je udario glavom o tlo i vidio sve zvijezde dok mu je neki glas nešto dovikivao, a zatim je sjeo. »Kojeg se ti vraga igraš ?« Nizak, pretio muš karac u bijeloj liječ nič koj kuti stajao je nad njim s izrazom velike ljutnje na licu. »Tko si ti? Što radiš ovdje?« »Ja sam Jamie Carpenter«, viknuo je. »Mož ete li mi reć i gdje sam? Molim vas.« »Kako si rekao da se zoveš ?« viknuo je doktor razrogač enih oč iju. Jamie je ponovio. »Kriste. Oh, Kriste.« Liječ nik je pogledao uokolo kao da se nada da ć e ondje biti netko tko bi mu rekao š to uč initi. »Bolje dođi sa mnom«, konač no je poviknuo, pruž ajuć i ruku prema Jamieju. »Seward ć e me oderati živog ako ti se nešto dogodi. Dođi, ustani.« Jamie se nekako uspravio. »Kamo idemo?« viknuo je. »U Dolaske«, odvratio mu je liječ nik. »Neš to stiž e pa je najsigurnije


da budeš ondje.« »Zašto?« »Jer je tamo oružje.« Jamie je trč ao niz beskrajne hodnike, u glavi mu je odzvanjalo nemilosrdno zavijanje alarma i intenzivno bljeskanje ljubič astih svjetala. Liječ nik je bio nizak i okrugao, no trč ao je vrlo odluč no, stisnute č eljusti, zureć i u daljinu, a Jamie je shvatio da sprinta samo kako bi uspio održati korak s njim. Liječ nik je konač no prestao trč ati ispred š iroke platforme dizala koja se sastojala samo od č elič nog okvira s crnim i ž utim prugama. Jamie je zakorač io na nju, liječ nik je pritisnuo dugme na jednom od metalnih stupova, maš inerija daleko iznad njih se uz struganje pokrenula i platforma se poč ela uzdizati. Njeni putnici su se sagnuli, s rukama na koljenima, pokušavajući povratiti dah. Jamie je udahnuo malo zraka u pluć a i uspravio se. U tom su trenutku prolazili pored otvorenog kata nalik na spilju usred kojeg se nalazilo neš to ogromno, uglastog oblika. Ljubič asta trač na svjetla na zidovima i podu osvjetljavala su muč ne detalje: tri ogromna para kotač a, tamni trokutasti trup aviona i dva š iroka krila koja su se prostirala gotovo sve do zidova. Jamie je č uč nuo dok su se uzdizali prema stropu, no neobič na kontura nestala je ispod njega dok je dizalo nastavljalo svoj uspon. »Što je to bilo?« upitao je Jamie. »Ne brini za to«, odgovorio je znanstvenik hropć uć i. »Neka ti pogled ostane u ovom dizalu.« Jamie ga je pogledao, a onda slegnuo ramenima i skrenuo pogled. Debeli idiot. Nemoj mi govoriti što ne smijem gledati. Iznad njegove glave mehanizmi su zaš kripali i dizalo je poč elo usporavati. Dizali su se kroz mrač no, sivo okno koje se iznenada pretvorilo u široku prostoriju, punu pokreta i buke. Jedna č itava strana te ogromne, polukruž ne prostorije bila je otvorena prema š irokom asfaltiranom područ ju koje je vodilo prema sredini dugač ke, jako osvijetljene piste. Unutra, dva reda ljudi odjevenih u crno, po osam u svakom redu, stajali su licem okrenuti prema ogromnim otvorenim vratima, strojnicama oslonjenim o ramena, uperenima u mrak. Jamie se naježio kad ih je ugledao. Vidio sam i prije ovakve ljude. Izgledaju kao vojnici, izgledaju


kaoljudi koji su — Nije si mogao dopustiti da dovrš i misao. Skrenuo je pogled s tamnih igura i ugledao okrugli grb koji je već prije bio vidio u bijelom hodniku, otisnut visoko na ogromnom zidu hangara. Iste tri latinske riječ i bile su otisnute ispod njega, prostiruć i se gotovo cijelom dužinom široke površine. Lux E Tenebris Iza redova vojnika, deseci muškaraca i žena u bijelim kutama žurili su preko š irokoga, betonskog poda u toj prostoriji — hangar, to jehangar, ne rade se ovako velike prostorije— gurajuć i nosila i boč ice s infuzijom amo-tamo, izvikujuć i upute i pitanja jedni drugima. Celič na rolo vrata podigla su se Jamieju zdesna i č etiri igure odjevene u zaš titna odijela gurale su dvoja metalna kolica prekrivena plastič nim šatorima za kisik u hangar. Jamie je iz daljine začuo teško tutnjanje nekog motora. »Stiže!« viknuo je jedan vojnik. »Koliko vremena?« upitao je visoki muš karac mrš av kao kostur koji je stajao iza prijenosnoga rač unalnog sustava na masivnim čeličnim kolicima. »Devedeset sekundi!« Aktivnost u hangaru se ubrzala, liječ nici, znanstvenici i vojnici trč ali su u svim smjerovima, a potpetice njihovih cipela i č izama udarale su po betonskom podu. Veliki prasak zač uo se s Jamiejeve lijeve strane pa je poskoč io. Teš ka, metalna vrata otvorila su se uz tresak, udarajuć i o zid uz zagluš ujuć i zvuk. Frankenstein je utrč ao kroz vrata, pregledavajuć i prostoriju svojom ogromnom glavom. Pogled mu se spojio s Jamiejevim; nasmiješ io se osmijehom u kojem nije bilo niti malo humora i krenuo prema njemu. Jamie je stajao ukipljen gledajuć i Frankensteina kako prelazi hangar u desetak divovskih koraka. Zgrabio ga je za ovratnik majice i spustio svoju ogromnu glavu tako da su se gledali licem u lice. Usta su mu bila ravna crta, č eljust stisnuta, a duboki udasi izlazili su iz velikih nosnica i otpuhivali kosu s Jamiejeva čela. Jako se trudi ne ubiti me. Jako, jako se trudi.


Frankesteinove š iroke izoblič ene oč i, sa zjenicama sive boje š kriljevca, zurile su u Jamiejeve. Cudoviš te je konač no progovorilo. »To ti je posljednji put da si mi pobjegao«, reklo je. »Razumiješ li?« »Ja — « »Ne govori niš ta«, zagrmio je Frankenstein. »Ni riječ i. Kimni ako razumiješ. Ne želim čuti tvoje izlike. Razumiješ li« Jamie je kimnuo i zatim okrenuo glavu dok su se suze srama i poniž enja pojavljivale u kutovima oč iju. Nekoliko trupa i liječ nika prestalo je s onim š to su radili i promatrali su njihov sukob, č ak i dok su zasljepljujuć a svjetla helikoptera rasvjetljavala š iroko područ je za slijetanje iza vrata hangara; Jamie viš e nije mogao podnositi njihovo zurenje kao ni diva koji je stajao pred njime. Krajič kom oka primijetio je nekakvo kretanje u kutu hangara. Dio praznoga betonskog zida se pomaknuo i pojavila su se č etiri č ovjeka odjevena u crno. Na desnom boku nosili su velike crne automatske piš tolje, na lijevom kratke crne cijevi koje su ž icama bile spojene s plitkim pravokutnim spremnicima na leđima. Jamie je odmah prepoznao cijevi - bile su manja inač ica oruž ja iz kojeg je vidio da Frankenstein puca u dnevnoj sobi u kući njegove majke. Moj Bože, ovo se zaista događa. Neću se probuditi.Moje majke zaista nema. Cetiri vojnika, koja su se pojavila iz skrivenog hodnika, zauzela su polož aj, po dvojica sa svake strane vrata, a jedan je brzim koracima izaš ao iz tame, proš ao između njih i uputio se prema ogromnoj otvorenoj strani hangara. Pridoš lica je bio odjeven u istu urednu, crnu odoru kao i ostali, no bez tamnoljubič astog vizira. Jamie je vidio trač ak sijede kose s muš karč eva č ela, zač eš ljane unatrag. Dok je korač ao preko betonskog poda, pogledavao je uokolo po hangaru i onda mu se pogled susreo s Jamiejevim. Iznenađenje je naboralo muš karč evo lice. Okrenuo se prema jednom od vojnika, neš to rekao i zatim odmarširao preko hangara prema Jamieju. »Viktore!« viknuo je stariji muš karac, brzo smanjujuć i razmak medu njima. Frankenstein je pogledao oko sebe, vidio ga da dolazi i tiho opsovao. Onda je spustio pogled prema Jamieju i vid mu se povratio, kao da je zaboravio da drž i tinejdž era za ovratnik majice pa je opet opsovao, ovaj put glasno. Zapravo se ne ljuti na mene. Nešto je drugo posrijedi. Izgleda


uplašeno. Frankenstein je pustio Jamieja i rekao mu da se uspravi. Jamie je to nevoljko i učinio dok je stariji muškarac dolazio prema njima. »Viktore«, ponovio je. »Mož eš li mi objasniti zaš to se tinejdž er civil nalazi u jednoj od najtajnijih zgrada u ovoj zemlji ? Nadam se da možeš, za tvoje dobro.« Frankenstein je stajao uspravno kao daska, nadvijen i nad Jamiejem i nad starijim muškarcem. »Admirale Seward«, rekao je iznad njihovih glava. »Ovo je Jamie Carpenter. Izvukao sam ga iz kuć e baš kad se Alexandru Rusmanov spremao iš čupati mu grkljan, gospodine. Majka mu je nestala, gospodine. A ja nisam znao kamo ga drugdje odvesti, gospodine.« Cinilo se kao da Seward nije č uo niš ta iza Jamiejeva imena. Vidljivo se lecnuo kad ga je čuo i sad je promatrao dječaka sasvim iznenađeno. »Jamie Carpenter?« rekao je. »Zoveš se Jamie Carpenter?.« »Da«, odvratio je Jamie. Sad je bio još zbunjeniji, pa kad je Frankenstein zagrmio na njega da kaž e gospodine, dodao je »Da, gospodine« bez prigovora. Admiral Seward se oporavio i povratio staloženost. »Inač e bih ti rekao da mi je drago š to sam te upoznao«, rekao je Jamieju. »Ali ovo nije uobič ajena noć , a prema onome š to sam č uo, ni dan nije bio takav. A ti.. .« Utihnuo je, a zatim se pribrao. »Zelio bih te vidjeti u svojim prostorijama, Carpenteru, kad se ovo riješ i. Viktore, hoćeš li ga otpratiti?« Frankenstein je rekao da hoć e, a zatim je helikopter sletio ispred vrata hangara i sve se stalo odvijati vrlo brzo. Kad su se njegove elise poč ele sporije okretati, otvorila su se vrata na glatkom metalnom helikopteru i jedna osoba odjevena u crno iskoč ila je na beton i mahnula rukom, pozivajuć i znanstvenike naprijed. Dok su likovi u bijelim kutama ž urili preko prostota za slijetanje, jedan je vojnik ispruž io ruku u unutraš njost helikoptera i pomogao jednom č ovjeku u zaš titnom odijelu da stane na tlo. Kapuljač a odijela je bila maknuta, a ruka je bila skroz otkinuta. Krv, odvratno svijetla pod ž uto-bijelim svjetlima helikoptera, blistala je kroz pukotinu. Vojnik je prebacio muš karč evu drugu ruku preko svog ramena pa je napola hodao, a napola ga vukao prema hangaru. Admiral Seward izaš ao je da ih doč eka, a glas mu je bio snaž niji od


rotora helikoptera koji je brzo smanjivao broj okretaja. »Izvještaj«, zahtijevao je. »Gospodine, puls mu je slab, a broj leukocita ubrzano pada. Gospodine.« Dok je vojnik davao izvješ taj, znanstvenici u zaš titnim odijelima doš li su do njega gurajuć i nosila. Odmaknuli su ruku ranjenika s ramena vojnika i podigli ga na njih. Admiral Seward se okrenuo i gledao dok su znanstvenici, gotovo trč eć i, gurali nosila natrag preko hangara kroz teš ka metalna vrata na kojima su bili ž uti trokuti upozorenja, a onda je opet obratio pozornost na helikopter iz kojeg su izlazili i drugi ljudi. Drugi vojnik i ž ena u zaš titnom odijelu iskoč ili su iz helikoptera i za sobom izvukli nosila prekrivena plastikom te ih gurnuli prema vratima hangara. Cak i sa svog mjesta u straž njem dijelu hangara Jamie je vidio da nosila nisu prazna. Pod plastikom se nazirala tamna figura, umrljana crvenom bojom. »Maknite se«, viknuo je Seward dok su se nosila približ avala mnoš tvu muš karaca i ž ena koji su zurili. »Raš čistite put, za Boga miloga.« Zaobiš ao je nosila, stao pred njih i odveo ih prema dvokrilnim vratima, odmah pored Jamieja. Priš ao je kako bi bolje pogledao i osjetio kako mu je srce poskoč ilo. Ispod plastič nog pokrivač a nalazio se tinejdž er, blijede kož e, disanja toliko plitkog da ga gotovo nije ni bilo, a duboko u š iroku rupu u njegovom vratu bila je nagurana velika hrpa zavoja. Isuse, mojih je godina. Što mu se dogodilo? Onda je deč ko nestao, liječ nici u trku brzo su ga odveli prema izlazu iz hangara. Jamie je zurio za nosilima, a strah mu se polako uspinjao uz kralješnicu dok si je osvještavao situaciju. To sam mogao biti ja. Vani pored helikoptera doš lo je do nekakvog komeš anja. Iz unutrašnjosti helikoptera su upravo vadili druga nosila. Jamie se progurao naprijed kroz mnoš tvo vojnika i znanstvenika susreć uć i se s nosilima kad su stigla do ogromnih, otvorenih vrata hangara. Spustio je pogled, a zatim posrć uć i uzmaknuo, jako prestrašen. Prema gore, u udaljeni strop hangara, s bolnom grimasom na licu,


zurila je djevojka iz parka, djevojka koja ga je napala samo nekoliko sati ranije. Djevojka č ije je lice vidio na prozoru one noć i kad mu je umro otac. Šokirano je uzdahnuo, a ona se okrenula i ugledala ga. Nasmiješ ila se. »Jamie... Carpenter«, rekla je glasom koji je pucao, ali zvuč ala je kao da se uz svu bol pokuš ava nasmiješ iti. Nosila su se naglo zaustavila, a znanstvenik koji ih je gurao zagledao se u Jamieja. »Kako to da te ona poznaje?« upitao je glasom u kojem se osjetila sumnja, ali i podosta straha. »Tko si ti, k vragu?« Jamie ga je bezizraž ajno pogledao, pokuš avajuć i smisliti kako odgovoriti na takvo pitanje, no onda je djevojka opet progovorila, pretiho, pa je Jamie nije čuo. Sagnuo se prema plastičnom šatoru. »Sto si rekla?« upitao je. Iza sebe je zač uo Sewardov glas kako pita š to se događa i onda Frankensteina kako izgovara njegovo ime, snaž nim i zapovjednim glasom. Nije mario. Bilo je neš to toliko lijepo u smeđim oč ima te djevojke, č ak i kroz teš ki plastič ni pokrivač , pa se još više nagnuo i ponovio pitanje. »Tvoja... greš ka«, rekla je djevojka, a onda se š iroko osmjehnula i svi tragovi bola odjednom su joj nestali s lica. Jedna ruka ga je zgrabila za rame, a i bez gledanja je znao da pripada Frankensteinu. No, prije nego š to se imao vremena pomaknuti, djevojka se uspravila i sjela, iznenađujuć e brzo, dok je plastični šator još uvijek bio na njoj, i bacila se na Jamieja. Zabila se u njega u visini prsiju i oborila ga na leda. Udario je glavom o betonski pod i bol je brzo prostrujala do njegovog mozga. Djevojka se bacila na njega, opkorač ila mu struk, još uvijek s už asnim osmijehom na licu. Jamie je vidio kako ju je Frankenstein zgrabio za vrat svojim rukama u rukavicama, no ona je zamahnuta rukom omotanom u plastiku i taj ogromni č ovjek je pao unatrag. Straž nji dio njegovih nogu sudario se sa sruš enim kolicima u kojima je bila djevojka pa je pao preko njih i snažno udario glavom o tlo. Jamie je sve to vidio kroz gustu bolnu izmaglicu dok su mu se oč i pokuš avale zatvoriti, a zagluš ujuć i piskutavi zvuk mu je odzvanjao u glavi. Djevojka se bacila naprijed, još uvijek prekrivena plastič nom plahtom, otvorila je usta i zarila lice u njegov vrat. Jamie je kroz plastiku osjetio oš tre vrhove oč njaka, osjetio je kako


se njena usta bore za plijen pa je otvorio svoja i vrisnuo, dok djevojka opet nije sjela, stavila mu ruke oko vrata i tako prekinula dotok zraka njegovim plućima. Ne mogu disati. Onaće me ugušiti. Mutnim je pogledom pogledao nakaradnu prikazu u plastič nom ogrtač u koja ga je ubijala. Djevojka je opet krvarila, tamnocrvene mrlje prskale su po unutarnjoj strani pokrivač a, a ona je urlala i vriš tala i pojač avala stisak na njegovom vratu sa svakom sekundom koja je prolazila. U daljini je zač uo glasove koji su neš to dovikivali, i vidio je još dva č ovjeka — nije mogao razaznati jesu li vojnici, znanstvenici ili neš to drugo — kako grabe djevojku i pokuš avaju je odvuć i s njega. Obojicu je sruš ila laganim udarcima lijevom rukom, koju je na jednu milisekundu maknula s njegovog vrata, a zatim je opet vratila i nastavila smrtonosno stiskati. »Ubij je«, č uo je da netko dovikuje glasom za koji se č inilo da dolazi ispod površ ine vode, i zač ulo se glasno pucanje, kao vatromet. Djevojka se opirala i trzala, a krv je natapala unutraš njost plastič nog pokrivač a, dok je jedan dio prskao kroz rupe koje su napravili meci i završ io na Jamiejevom licu kao ina izmaglica. No, njen stisak još uvijek nije slabio. U Jamiejevoj je glavi udaralo, vid mu se zamrač ivao, u prsima je gorjelo. Trebao je zraka, odmah, ili će biti prekasno. Osjeć ajuć i kako mu se oč i poč inju zatvarati, vidio je kako je neš to ogromno proletjelo kroz njegovo sve už e vidno polje. Zač ulo se glasno krckanje, i najednom, ushit, pritisak na njegovom grlu je nestao. Otvorio je usta i snaž no, prestravljeno udahnuo, dok mu je u grudima piskutalo, a glavu koja je tutnjila zabacio je dok je kisik preplavljivao njegova očajnička pluća. U hangaru iznad i oko njega bilo je toliko komeš anja, ali ga je jedva registrirao shvać ajuć i s divljim, pobjedonosnim ushitom da neć e umrijeti. Barem ne sada. Vid mu se raš čiš ćavao, a tupo udaranje u glavi poč elo se smanjivati kad se tamna igura pojavila iznad njega i kleknula. Jamie je podigao pogled prema č ovjeku koji je č uč ao nad njim; slika se razbistrila i ugledao je Frankensteinovo lice. »Mož eš li sjesti?« upitao je iznenađujuć e njež nim glasom, a Jamie


je kimnuo. Oslonio se na laktove i pogledao uokolo po š irokom hangaru. Znanstvenici i liječ nici bili su grupirani oko poruš enih vojnika, no gotovo svi ostali zurili su u njega, a na licu su im se miješ ali briga i strah. Odjednom se uspanič io pa je pogledom potraž io djevojku koja ga je napala. »Ne brini se za nju«, rekao je Frankenstein kao da mož e č itati Jamiejeve misli. »Ulovili su je.« Pokazao je na lijevu stranu prema otvorenim vratima. Jamie je okrenuo glavu da pogleda i slabašno se nasmiješio onome što je vidio. Dva su vojnika pridrž avala djevojku. Citava lijeva strana lica bila joj je oteč ena, a ruke i noge su joj labavo visjele iznad tla. Dok je Jamie promatrao, znanstvenik je gurnuo injekciju u vrat i pritisnuo klip, pa je svijetloplava tekuć inu krenula prema njezinoj vratnoj veni. Dva su liječ nika podignula nosila s poda, ispravila ih i gurnula prema vojnicima koji su na njih spustili djevojku. Liječ nici su ponovno namjestili i patentnim zatvarač em zatvorili pokrivač , dok je Jamie zurio u č ovjeka ispod nje. Djevojč ine grudi polako su se nadimale i spuštale. »Nije mrtva«, rekao je tiho. »Ali upucali su je. Vidio sam kako je meci pogađaju.« »Nije mrtva«, potvrdio je Frankenstein. »Ona je nešto drugo.«


8. INCIDENT U LYCEUMU, 2. DIO ISPOD KAZALIŠTA LYCEUM, LONDON 3. LIPNJA 1892. Najprije se spustio sluga, malo po malo, niz konopac, sa svjetiljkom koja mu je visjela o remenu. U rupi je bilo tamno kao u rogu, no treperavo svjetlo plinske svjetiljke bilo je dovoljno snažno da prodre u rubove tame, pa se lagano spustio na do. »Dvanaest stopa, ne viš e«, doviknuo je svom gospodaru. Cuo je kako starac daje uputu Stokeru da pronađe ljestve od 15 stopa, nasmiješio se i onda svjetiljkom pregledao okolinu. Stajao je u okrugloj prostoriji, izgrađenoj od velikog bijelog kamenja koje se pretvorilo u proš arano sivo zbog godina praš ine i tame. U zidove prostorije bila su smješ tena č etiri luka, kamen se mjestimič no mrvio, ali se drž ao č vrsto. Isto se nije moglo reć i za prolaze koji su vodili dalje od tri luka: svodovi su već odavno popustili i sruš ili se u hrpu sitnog kamenja koja je potpuno priječ ila prolaz. Cetvrti je prolaz bio č ist, a njegov kameni pod izlizan od otisaka stopala. Drvene noge ljestava udarile su o tlo iza njega, a onda su se Van Helsing i Stoker spustili jedan iza drugog, držeći vlastite svjetiljke. »Kakvo je to mjesto?« upitao je Stoker, č ije su se oč i š irile dok su se privikavale na mrak. »Katakombe, ili podrumi, ili mož da neš to sasvim drugo«, odgovorio je Van Helsing, promatrajuć i kamene zidove, a sluga je osjetio kako se jež i. Nikad nije č uo svoga gospodara da je nesiguran, ni u jednom trenutku u dvije godine koliko mu služi. Stari profesor približ io se luku jedinog hodnika kroz koji se moglo proći i pogledao tragove stopala dolje u prašini. »Ovuda«, rekao je dok je zalazio u prolaz. U prostoru između kamenih zidova mogla je prolaziti samo jedna osoba pa je Stoker slijedio Van Helsinga, a sluga njih obojicu, a rukom je nešto čvrsto držao duboko u džepu jakne. Van Helsing ih je vodio kroz kamene hodnike zastajuć i na


raskrš ćima kako bi pokapao malo zapaljenog ulja na praš njavi pod, stvarajuć i oznake za koje su se nadali da ć e ih odvesti natrag do ljestava. Prolazi su bili u potpunom mraku, osvjetljavalo ih je jedino treperavo naranč asto svjetlo svjetiljki. Na rubovima svjetla š takori su jurili u pukotine u starom kamenu, a njihovi ruž ič asti repovi u debeloj su praš ini ostavljali tanke tragove. Teš ke, slož ene mrež e visjele su između zidova, debeli svileni pramenovi pauč ine zapetljavali su se u kosu njih trojice i dodirivali im lica. Tamnosmeđi pauci koji su ih ispreli č uč ali su visoko, debela stvorenja koja Van Helsing nije prepoznao, iako je taj podatak zadrž ao za sebe. Kameni pod bio je neravan, napuknut i tonuo je. Napredovalo se sporo. Dvaput je sluga morao ispruž iti ruku i zgrabiti Stokera za rame kad se ploč a pomaknula pod njegovim nogama, kako noć ni upravitelj ne bi iš čaš io zglob ili još što gore. To nije bilo mjesto za nošenje ozlijeđenog čovjeka. Bilo je teš ko procijeniti koliko je vremena proš lo u tami, ali nakon određenog perioda koji je mogao trajati jedan sat ili deset minuta, u daljini je postao vidljiv odsjaj svjetla, izvan dometa njihovih svjetiljki. Tri su muškarca krenula prema njemu. Svjetlo je postajalo sve jač e i rasvjetljavalo sve viš e detalja na kamenim zidovima kako su se približ avali. U visini glave, urezana u š iroke ploč e uskih prolaza, bila su groteskna lica, š iroko rastvorenih usta, rač vastih jezika koji su provirivali između trokutastih zubiju, oč iju izbuljenih iz naborane, detaljno obrađene kož e. Stoker je neš to mrmljao sebi u bradu dok su prolazili pored njih, a njegova dž epna č uturica sad je bila gotovo neprestano na njegovim usnama. Sluga ga je promatrao s podijeljenim osjeć ajima. Nije se htio oslanjati na pijanog č ovjeka ako, š to se č inilo sve viš e moguć im, naiđu na nevolje na kraju ovog labirinta. No, nije imao volje niti odgovarati na pitanja noć nog upravitelja, niti umirivati njegove strahove. Ako zbog rakije šuti i stavlja nogu pred nogu, sluga je smatrao da je to dovoljno. Kako su se bliž ili izvoru svjetla, postalo je jasno da dopire iz ukraš enog luka, puno š ireg od prolaza kroz koji su se kretali. I zaista, kad je pogledao, sluga je vidio da se zidovi i svod postupno suž avaju, te da proš iruju hodnik na prostor gdje se mož e iznimno teš ko orijentirati.


Stoker se spotaknuo, ponovno, pa ga je sluga zgrabio za rame i uspravio. Noć ni upravitelj je promrmljao zahvalu i onda su nastavili, sve dok nisu prošli ispod vrlo visokog luka i ušli u Pakao. Kroz luk se ulazilo u č etvrtastu spilju, osvijetljenu sa svake strane dvjema plamteć im bakljama. Niž i zidovi bili su prekriveni rezbarijama: groteskna lica, humanoidni likovi i dugač ki redovi teksta, odlomljeni iz stijene na jeziku koji sluga nikad prije nije vidio. Na jednoj kamenoj ploč i u sredini, nogu i ruku zavezanih konopcem, tako blijede kož e da je bila gotovo providna, nalazila se jedna djevojka. »To je ona«, proš aptao je Stoker. »Jenny Pembry.« Van Helsing je brzo preš ao na drugu stranu prostorije i poč eo pregledavati djevojku, dok su Stoker i sluga stajali ukoč eni pod lukom promatrajući užas koji ih je okruživao. U č etiri kuta prostorije nalazili su se nestali zaposlenici kazališ ta Lyceum. S njihove lijeve strane bio je trubač , a otrcani ostaci njegovog sveč anog odijela visjeli su s njegova raspadajuć eg leš a, naslonjenog na kameni kut. Nije imao ni noge ni ruke, a kož a koja mu je ostala na licu bila je tamnozelene boje koja je viš e nalikovala crnoj. Stoker se vratio natrag u prolaz i stao povrać ati, s rukama na koljenima, dok je sluga priš ao tijelu. Dok mu se približ avao, vidio je da su u mrtvač eva usta nagurane partiture. U susjednom kum bila je zamjena za glumicu, odjevena u ono što je ostalo od kostima kraljice Titanije. Njena tijara, od grubog metala obojanog u zlatno, jezivo je blistala ponad mesa koje je trulilo na njenom licu. I njezine su noge bile odsječ ene, a baletne cipelice smješ tene na tlu ispred batrljaka, zlobna i okrutna š ala. Nije imala ni oč i, iako sluga nije znao je li to namjerno ili neizbjež na okolnost njenog posljednjeg počivališta. U zadnja dva kuta bile su nestale plesač ice, namješ tene tako da su okrenute licem jedna prema drugoj. Bile su manje raspadnute nego ostali, a njihova smrtna agonija još uvijek vidljiva na licima, iskež enih zuba, š irom otvorenih oč iju. Obje su djevojke bile nage, a njihova torza groteskna zbrka rezova i š avova, napravljenih s neč im za š to je sluga na vlastiti už as uvidio da su dugač ke konjske vlasi s dva violinska gudala koja su lež ala između njih. Bile su jezivo, neprirodno blijede, gotovo nevidljivih vena.


Sva č etiri tijela, sluga je shvatio, imala su po dvije nepravilne ubodne rane na vratu. »Još je živa«, rekao je Van Helsing. Kad je zač uo glas svoga gospodara, sluga je okrenuo leda straš nim sudbinama koje su zadesile plesač ice i priš ao ž rtveniku. Stoker ga je slijedio, nestabilan na nogama. Na ploč i, Jenny Pembry bila je jedva svjesna, stenjala je i migoljila se u už adi kojom je bila č vrsto vezana. Sluga je izvukao nož iz pojasa i prerezao už ad. Van Helsing je njež no spustio djevojku i dao je Stokeru, koji ju je drž ao na rukama odmaknutu od sebe, lica blijedog od užasa. »Drž i je, dovraga!« dreknuo je Van Helsing. Stoker se lecnuo i privio je uz sebe. »Ispuš tena joj je gotovo sva krv«, rekao je Van Helsing slugi. »I to nedavno. Vratna krv još je topla.« »Gdje je dirigent?« upitao je sluga tihim glasom. »Ne znam«, odgovorio je Van Helsing. »Ako je u jednom od ostalih tunela trebat će nam više svjetla i mnogo više ljudi. Ako je ...« Kap krvi pala je na slugino rame. Sluga je pregledao tamnu tkaninu svoje jakne, a onda su polako dva muškarca podigla pogled prema svodu spilje. Harold Norris je visio naopač ke s kamenog svoda te prostorije, dvadeset stopa ili viš e iznad njih, ruku sklopljenih preko prsiju, zatvorenih oč iju, kao groteskno nateč eni š iš miš . Usta i brada bili su mu tamni od krvi Jenny Pembry i dok su tri muš karca zurila prema gore, grimizne kapi polako su padale na prašnjavo tlo između njih. »Budite sasvim tihi«, proš aptao je Van Helsing. »Ne smijemo ga probuditi.« »Sto... š to mu se dogodilo?« upitao je Stoker š apatom nerazumljivim zbog alkohola. »Nema dovoljno vremena da vam to sad objaš njavam. Moramo smjesta otić i odavde i vratiti se bolje pripremljeni. Ne mož emo se ravnopravno boriti s njim ako se probudi.« Sluga je još uvijek gledao gore prema dirigentu. Lice koje je visjelo nad njim bilo je njež no, ljubazno, š toviš e, proš arano borama, sa sijedom grivom na vrhu. Norris je bio odjeven u sveč ano odijelo, sako se oko njega š irio kao krila, a bijeli ovratnik njegove koš ulje bio je


umrljan krvlju. »Mladiću!« prosiktao je Van Helsing. Sluga je pogledao oko sebe naglo se trgnuvš i iz svojih misli. Njegov gospodar i noć ni upravitelj stajali su ispod velikog luka koji je vodio u prostoriju i č ekali ga. Polako je prelazio spilju ne ž eleć i proizvesti nikakav zvuk koji bi mogao probuditi usnulo č udoviš te koje se lagano njihalo nad njegovom glavom. Gotovo je dostigao svoje drugove kad se Stoker, š irom otvorenih oč iju od straha i nerazumijevanja, okrenuo i potrčao niz prolaz. Uspio je napraviti samo dva koraka prije nego š to se jedna kamena ploč a pomaknula pod njim i on je pao na stranu. Van Helsing ga je uzalud pokuš ao zgrabiti za jaknu, no samo je uspio uloviti zrak. Noć ni upravitelj zabio se u zid prolaza koji se sruš io oko njega u hrpu kamenja i veliki oblak zaguš ljive praš ine. A na svodu spilje Harold Norris je otvorio svoje grimizne oči i ispustio duboki, životinjski krik. Dirigent se obruš io na njih prije nego š to je bilo koji uspio reagirati. Poč eo je padati kao mrtvo tijelo posred š pilje, okrenuo se nevjerojatnom brzinom jedva nekoliko centimetara od tla da bi se prizemljio u dubokom č uč nju. Nasrnuo je iz tog polož aja vrtoglavom brzinom prelazeć i udaljenost do luka u tren oka navalivš i na njih kao vrtlož ni uragan. Zgrabio je Van Helsinga oko vrata i bacio starca na sredinu prostorije. Van Helsing se stropoš tao na tlo, otklizao do ž rtvenika i ostao mirno lež ati. Sluga je htio izvuć i ruku iz dž epa, ali je bio prespor. Dirigent se obruš io na njega, taj mrač ni stvor iz Pakla, tamnocrvenih oč iju proš aranih crnom i srebrnom bojom, lica poprskanog krvlju Jenny Pembry i s dva oč njaka koja su mu virila iz usta. Sluga je osjetio kako ga neš to podiž e u zrak i onda se naš ao u pokretu vinuvš i se kroz zrak u spilju. Vidio je svoga gospodara kako lež i ispod njega, kako mu se krv nakuplja ispod glave te je imao vremena promotriti kameni zid kojem se približ avao s neč im nalik na spokoj. Udaritću o to, imao je vremena pomisliti. I onda jest. Stoker je lež ao medu zdrobljenim kamenjem zida. Leda su ga jako boljela jer je pao preko dijela zida koji je ostao uspravan, a nos i usta su mu bila puna odvratne praš ine. Osjetio je kako se neč ije ruke provlač e kroz rupu u zidu i primaju ga za revere koš ulje i uzdahnuo s


olakš anjem kad su ga povukli naprijed u prolaz. Onda se praš ina raziš la pa se naš ao kako gleda nasmiješ eno, neljudsko lice Harolda Norrisa i onda je zabacio glavu i vrisnuo. »Utiš aj svoje krikove, ti pijani bijednič e«, prosiktao je dirigent. Stoker je bio prestravljen kad je č uo da č udoviš te govori istim ljubaznim glasom kojim je Norris govorio svake večeri kad je dirigirao svojim svirač ima. »Ako ti iš čupam jezik iz glave, pož eljet ć eš da si učinio što sam ti rekao.« Stoker se prisilio da prestane vriš tati, stisnuo je zube, iako se zbog lica koje je od njegovoga bilo udaljeno nekoliko centimetara osjeć ao kao da se njiš e na ivici ludila. Prisilio se progovoriti, reć i neš to, bilo što, š to bi mu pomoglo da izbjegne sudbinu koja je zadesila ostale koji su se zatekli na ovom mjestu prašine i smrti. »Harolde... to sam ja, Bram. Nemoj me ozlijediti, molim te. Molim te.« Dirigent se nasmijao i otvorio usta da odgovori, kad je odjednom š irom otvorio oč i i oš tri drveni š iljak izvirio je kroz tkaninu njegove koš ulje. Norris je pogledao dolje u djelić u sekunde prije nego š to je eksplodirao u fontanu krvi koja je poprskala noć nog upravitelja od glave do pete i prekrila ogrtač i š eš ir sluge koji je stajao ondje gdje je prije bio dirigent, ispruž enih ruku, sa š akom u kojoj je grč evito drž ao šiljasti drveni kolac. »Što bi se trebalo učiniti s njim?« »Zapravo, ne znam. Moguće je da se neće sjećati ničega.« »Možemo li si priuštiti taj rizik?« Van Helsing i sluga sjedili su u mrač nom separeu u kutu gostionice Lyceum, a na stolu ispred njih stajale su velike č aš e s rakijom. Sluga je podupirao Stokera i odvukao ga natrag kroz tunele i van u prostor za orkestar dok je Van Helsing uč inio isto s Jenny Pembry. Sluga je zatrpao prolaz prije nego š to je po posljednji put izvukao ljestve iz okna. Sve se to deš avalo polako; Van Helsing je zadobio duboku posjekotinu na glavi kad se sudario s kamenom oltara i morao se dvaput zaustaviti i odmoriti pri povratku na površ inu. Sreć om, plesač ica je bila lagana i iako se č inila gotovo katatonič nom, bila je sposobna stavljati nogu pred nogu. Stavili su je u koč iju i nalož ili vozač u da je odveze do kuć e jednog


profesorovog prijatelja liječ nika, s porukom koju je Van Helsing naškrabao na poleđini odbačenog programa za večernju izvedbu »Oluje«. Noć ni upravitelj je mumljao i gunđao sebi u bradu dok su ga vukli kroz kamene hodnike i sad je sjedio između njih na crvenoj kož noj klupi, zatvorenih oč iju, a prsa su mu se ravnomjerno dizala i spuš tala dok je spavao. »Shvaćaš što ovo znači, mladiću?« upitao je Van Helsing. »Da, gospodaru, shvaćam.« »Znač i da Transilvanija nije bila kraj ovoga.« Sluga nije rekao ništa. »Svoju si ulogu več eras odigrao iznimno dobro«, nastavio je Van Helsing. »Bez tebe, ovo se moglo završiti na bitno drugačiji način.« Sluga je promatrao kako se naborano lice njegovoga gospodara razlijeva u rijetko viđen smiješak. »Moguć e je«, nastavio je, »da ć emo od tebe morati napraviti viš e od običnog sluge, Carpenteru.«


9. NOĆ NAKON NAPORNOG DANA Frankestein je proveo Jamieja kroz dugač ki sivi hodnik sve dok nisu doš li do bijelih vrata na kojima je crvenim slovima pisalo AMBULANTA. Kad je taj ogromni muš karac gurnuo i otvorio vrata te uveo Jamieja unutra, osjetio se nalet hladnog zraka. Redovi praznih kreveta pruž ali su se jednom stranom besprijekorno č iste sobe. Na jednom od njih lež ao je u nesvijesti č ovjek kojeg su donijeli iz helikoptera. Rana na njegovoj ruci zjapila je, a lice mu je bilo sablasno blijedo. Ravnomjeran mlaz krvi curio je niz plastič nu cjevč icu iz viseć e vreć ice i nestajao u njegovoj neozlijeđenoj ruci. S druge strane u zidu nalazila su se troja vrata od matiranog stakla na kojima je pisalo RENDGEN, CT i OPERACIJSKA DVORANA. Kroz vrata na kojima je pisalo OPERACIJSKA DVORANA Jamie je ugledao frenetič no kretanje i č uo vikanje i ravnomjerne mehanič ke zvuč ne signale. Na stolu se nalazio neki č ovjek, okruž en bijelim sjenama i masivnim pravokutnim strojevima. Dok je promatrao, mlaz krvi, jarke, dreč avocrvene poprskao je staklo vrata i Jamie je osjetio mučninu. Tada su se naglo otvorila vrata na kojima je pisalo RENDGEN i sredovječ ni muš karac u bijeloj kuti pojurio je prema njima, crven u licu i uzrujan. Kad je doš ao do njih, stao je, iz dž epa uzeo dlanovnik i na njega stavio pisalo. »Ime?« upitao je. Jamie je pogledao Frankensteina koji je kimnuo. »Jamie Carpenter«, odvratio je. Na liječ nikovom licu na trenutak se vidjelo iznenađenje, a Jamie se odsutno zapitao zbog č ega njegovo ime izaziva takvu preplaš enu reakciju kod svakoga tko ga čuje. No, to je bilo pitanje za neki drugi put. Bio je toliko umotan da je jedva gledao, č inilo mu se kao da su mu noge od mokre gline i bio je potreban veliki napor samo da bi ispravno rekao vlastito ime. »Kakve simptome imaš?« Jamie je otvorio usta, ali nije mogao oblikovati nikakvu riječ .


Bespomoćno je podigao pogled prema Frankensteinu koji je nastavio. »Pati od postraumatskog š oka, grlo mu je puno masnica zbog pokuš aja guš enja te je izič ki i mentalno iscrpljen. Mora se odmoriti. Smjesta.« Liječ nik je na to kimnuo i iznenađujuć e njež no primio Jamieja za ruku pa ga odveo do najbliž eg kreveta. Jamie je sjeo na uš krobljenu bijelu plahtu, zureć i gore u Frankensteina, jedva svjestan da ispunjava liječ nikove zahtjeve da otvori oč i kako bi ih pregledao, da prati prst slijeva na desno, da udahne, zadrž i dah i izdahne dok mu je hladni metal stetoskopa bio na grudima. Liječ nik mu je pregledao vrat na kojem su se ljubič aste masnice poč ele stvarati u ruž nim, nasilnim valovima, a onda mu je zario iglu u ruku, prič vrstio slanu otopinu i zamolio Frankensteina za razgovor nasamo. Dva su muš karca brzo otiš la do vrata i poč eli razgovor š apć uć i, a Frankenstein je svakih nekoliko sekundi bacao pogled na Jamieja. Jamie je zurio u njega, a njegov usporeni um pokuš avao je oblikovati pitanja koja je ž elio postaviti tom ogromnom bić u. Shvatio je da nije sposoban za to; riječ i su mu bjež ale kao pijesak kroz prste. Kad su muš karci završ ili razgovor i vratili se njemu, uspio je procijediti samo tri riječi. »Što se dogodilo?« Frankenstein je sjeo na krevet pored njega. Jamie je zač uo š kripanje č elič nog okvira i osjetio kako je otklizao koji centimetar prema č udoviš tu kad je njegova tež ina nakrivila krevet. Liječ nik je prič vrš ćivao drugu vreć icu na intravenoznu cjevč icu kad je Frankenstein progovorio. »Sad nije vrijeme za objaš njenja«, rekao je. »Moraš se odmoriti, a ja moram obaviti neke stvari. Sutra ć u ti reć i koliko god budem mogao.« Liječ nik je okrenuo ventil na drugoj vreć ici i Jamie je osjetio kako ga obavija potpuni mir, kao topli pokrivač. »Ti... obeć avaš ?« proš aptao je dok su mu se oč i zatvarale i dok je lebdio prema blagom zaboravu, zač uo je kako Frankenstein kaž e da obećava. Frankenstein je stajao š utke promatrajuć i tinejdž era. Jamiejeve grudi dizale su se i spuš tale polaganim ritmom dubokoga sna, a lice mu je bilo mirno. Liječ nik mu je rekao da ć e dječ ak biti bez svijesti


barem dvanaest sati, no Frankenstein ga je ignorirao. Shvatio je da ne mož e gledati ljubič astu oteklinu na Jamiejevom vratu; u njemu je to izazivalo poznati bijes, bijes koji bi, ako bi mu se prepustio, moglo zadovoljiti jedino nasilje. Potisnuo ga je i nastavio promatrati dječ aka. Dugo ga je tako promatrao kad je odjednom začuo kucanje na staklu vrata iza sebe. Okrenuo se i vidio kako ga Henry Seward gleda. Admiral ga je pozvao blijedim prstom, a Frankenstein je otvorio vrata ambulante i zašao u hodnik. »Otprati me do mojih prostorija, Viktore«, rekao je Seward. Njegov je ton jasno govorio da to nije molba. Dva su muš karca hodala nizom sivih hodnika sve dok nisu doš li do obič nih metalnih vrata. Seward je stavio ruku na crnu ploč u u zidu i spustio lice do crvene ž aruljice odmah iznad nje. Purpurna laserska zraka preš la je preko admiralove mrež nice i vrata su se otvorila uz kompliciran niz zvukova otključavanja. Prostorije Henryja Sewarda nisu mogle biti u već em neskladu s njihovim sivim, vojnič kim okruž enjem. Dok su se metalna vrata otvarala, u hodniku se osjeć ao miris drveta pomiješ an s aromama crnog indijskog č aja Darjeeling i bogate kave Arabica. Dva su muškarca ušla. Ovo je bio tek treć i put da Frankenstein posjeć uje admiralove privatne prostorije otkad se Seward tu nastanio. U njima je proveo mnoga poslijepodneva i več eri dok je u njima boravio Stephen Holmvvood i u previš e prilika da ih se nabraja, kad je zapovjednik bio Quincey Harker. No, Seward je bio drugač iji od tih otvorenih, druš tvenih ljudi. Nije otkrivao svoje miš ljenje i š titio je svoju privatnost. Vrata koja su se otvorila vodila su u salon oblož en drvom, elegantno namješ ten, pa ipak oč ito služ ben. Izlizani kož ni naslonjač i stajali su sa svake strane kamina koji viš e nije bio u upotrebi, odvojeni od stola od mahagonija prekrasnim indijskim tepihom, pomalo istroš enim na rubovima, na kojem je bio prikazan Shiva u meditaciji, a njegov ogromni lik ovijen oblacima. Dvoja vrata vodila su iz straž njeg dijela prostorije u ono za što je Frankenstein znao da su mala kuhinja i skromna kupaonica. Admiral Seward se spustio u jedan naslonjač i dao znak


Frankensteinu da uč ini isto. Frankenstein se utisnuo u sjedalo uz š kripanje kož e. Kad mu je Seward pruž io otvorenu drvenu kutiju cigara Montecristo, odbio je i prič ekao da ravnatelj Odjela 19 zapali svoju drvenom ž igicom. Seward je snaž no uvlač io sve dok se na kosom kraju nije pojavio crveni ž ar te je otpuhnuo oblak dima u zrak. Konačno je pogledao Frankensteina. »Kako si znao gdje su Carpenterovi?« Frankenstein se razljutio. »Dječ ak je dobro, gospodine, ako ste to htjeli pitati.« »To mi je drago č uti. Ali, ne, kvragu, nisam to htio pitati. Htio sam pitati kako si znao gdje su Carpenterovi.« »Gospodine ...« Seward ga je prekinuo. »Ja nisam znao gdje su, Viktore. Niti bilo tko drugi u ovoj bazi. Znaš li zašto?« »Mislim ...« »Zato š to je ne znati gdje se nalaze bio najbolji moguć i nač in da budu na sigurnom!« zagrmio je Seward. »Ako zna jedna osoba, onda ć e vrlo brzo znati dvije osobe, onda č etiri i tako dalje, i tako dalje. Ako nitko ne zna, onda im se niš ta ne mož e dogoditi. Tako to funkcionira, Viktore.« »S duž nim poš tovanjem, gospodine, več eras nije funkcioniralo«, odgovorio je Frankenstein mirno. Gledao je ravno u ravnatelja, odbijajuć i mu se pokoriti skretanjem pogleda, i dok ga je gledao, vidio je kako ljutnja u Sewardovim oč ima blijedi; odjednom je izgledao vrlo umorno. »Marie je zaista nestala?« upitao je. »Da, gospodine.« »Alexandra ju je oteo?« »Mislim da u ovom trenutku mož emo pretpostaviti da je tako, gospodine. Iako bih ipak preporučio da pokušamo dobiti potvrdu.« I saznamo je li još uvijek živa. Seward je kimnuo. »Možda će biti teško«, rekao je polako. »Postojat ć e veliki otpor da se pomogne Julianovoj obitelji, na bilo koji nač in. Neć e biti važ no š to Marie i Jamie nisu igrali nikakvu ulogu u onome što se dogodilo.« Frankenstein je osjetio bljesak ljutnje. »Trebalo bi biti važ no, gospodine«, rekao je. »Znate da bi trebalo.«


»Možda i bi. Ali neće.« Dva su muš karca nekoliko minuta sjedila u tiš ini, admiral je puš io cigaru, a č udoviš te se borilo s ljutnjom, osjeć aju kojem je posveć ivao mnogo svojih budnih sati. Konačno je Seward opet progovorio. »Što si mu rekao?« upitao je. »Ništa«, odgovorio je Frankenstein. »Još.« »Što mu namjeravaš reći?« »Namjeravam mu reć i ono š to smatram da mora znati. Nadam se da će to biti dovoljno.« »A ako nije? Ako bude traž io da mu isprič aš sve? Ako pita za oca? Što ćeš tada učiniti?« Frankenstein je pogledao admirala. »Znate komu sam odan«, odvratio je. »Ako me upita, reć i ć u mu sve š to bude htio znati. Kao i za njegovog oca.« Seward je neko vrijeme zurio u tog ogromnog muš karca, a zatim naglo ugasio svoju dopola popušenu cigaru i ustao. »Moram napisati izvještaj za premijera«, rekao je odsječno i ljutito. »Ispričaj me.« Frankenstein se iskobeljao iz naslonjač a koji je zastenjao od olakš anja. Krenuo je prema vratima i upravo se spremao stisnuti dugme da ih otvori kad ga je Seward zazvao stojeć i pored svog stola. Okrenuo se. »Kako si znao gdje su, Viktore?« upitao je Seward. Bilo je oč ito da je još uvijek ljut, ali na rubovima usana nalazila se i naznaka osmijeha. »To neće napustiti ovu prostoriju. Moraš mi reći.« Frankenstein se nasmiješ io. Gajio je ogromno poš tovanje prema Henryju Sewardu, borio se leda uz leđa s njim na mnogim mrač nim zakucima zemaljske kugle. Pa, iako ne bi ugrozio zakletvu koju je dao dok je snijeg padao s njujorš kog neba i 1928. je prelazila u 1929., mogao je dopustiti ravnatelju da otkrije tu jednu tajnu. »Julian je čipirao dječaka kad mu je bilo pet godina«, rekao je. »Nitko nije znao da je to uč inio, ja sam bio jedina osoba kojoj je dao frekvenciju. Znam gdje se nalazio svaki dan u zadnje dvije godine.« Seward se nacerio, š irokim osmijehom punim nostalgije koji se naglo pretvorio u pogled ogromne tuge. »Valjda nisam trebao oč ekivati niš ta manje«, odgovorio je admiral. »Ni od tebe, ni od njega.


Laku noć, Viktore.«


10. INCIDENT U LYCEUMU, 3. DIO TRG EATON, LONDON 4. LIPNJA 1892. Jonathan Harker, dr. John Seward i profesor Abraham Van Helsing sjedili su sa svojim domać inom u salonu gradske kuć e Arthura Holmwooda na trgu Eaton, č ekajuć i da Arthurova služ avka razdijeli kavu sa srebrnog posluž avnika. Bila je sva u crnom; Arthurov otac, lord Godalming, preminuo je nekoliko mjeseci ranije i kuć a je još bila u koroti. Posred stola nalazilo se pismo koje je Van Helsingu bilo uruč eno rano tog jutra, kojim ga se pozivalo na hitni sastanak s premijerom u Horse Guards. »Hvala ti, Sally«, rekao je Holmwood kad je kava bila posluž ena. Djevojka se brzo naklonila i natraš ke izaš la iz salona, zatvarajuć i za sobom vrata. Muš karci su u š alice stavili vrhnja, uzeli kekse s tanjura, pijuckali kavu i zasjeli na stolce. Jedan ugodan trenutak svi su š utjeli, a onda je Jonathan Harker upitao Van Helsinga o događanjima protekle noći. Stari je profesor spustio svoju šalicu natrag na stol i pogledao svoja tri prijatelja. Toliko su toga zajedno proš li, ta č etvorica, gledali su u lice č istoga zla i odbili se predati, loveć i grofa Drakulu po divljinama istoč ne Europe do planina Transilvanije, gdje su se suprotstavili u podnožju drevnog dvorca koji je nosio ime njihovoga plijena. Jedan od njih nije se uspio vratiti, a ubili su ga Cigani koji su služ ili grofa, na prolazu Borgo. Ah, Quincey, pomislio je Van Helsing. Ti si bio najhrabriji od svih nas. »Profesore?« progovorio je Harker, a Van Helsing je shvatio da mu je postavljeno pitanje. »Da, Jonathane«, odvratio je. »Oprosti, iscrpljen sam od sinoć njih napora. Oprosti mi.« Harker mu je uputio ljubazan pogled koji mu je rekao da oprost nije potreban pa je Van Helsing nastavio.


Isprič ao im je o svojoj avanturi ispod Lyceuma, a govornik u njemu osjeć ao je zadovoljstvo kad je vidio kako im se oč i š ire dok im pripovijeda. Kad je završ io, u salonu je zavladala tiš ina, dok su muš karci razmiš ljali o profesorovoj prič i. Konač no, Harker je progovorio. »Dakle, kao š to smo se i pribojavali«, rekao je, a na licu mu se ocrtavao mir s kojim se glas nije sasvim mogao mjeriti. »Zlo nije umrlo s grofom.« »Čini se da nije«, odgovorio je Van Helsing. »Ali kako, priznajem da ne znam odgovor. Mogu samo pretpostavljati da jadna Lucy nije bila prva koju su preobrazile grofove zle tekućine.« Seward i Holmvvood su se lecnuli. Puki spomen imena Lucy Westenre još je uvijek obojici bio uzrok velike boli. »Ali zaš to sada?« upitao je Harker. »Zaš to se zlo š iri tek sada, nakon što je samo stvorenje mrtvo?« »Ne znam, Jonathane«, odgovorio je Van Helsing iskreno. »Mož da je grof č uvao svoju mrač nu moć , gomilao je, recimo to tako. Mož da su takva ograničenja nestala njegovom smrću. Ali. samo nagađam.« Pogledao je svoje prijatelje. »I moram isto traž iti od svih vas«, nastavio je. »Traž im da mi svaki od vas kaž e je li sluč aj sirotoga Harolda Norrisa puko odstupanje od pravila ili nagovješ taj onoga š to ć e tek uslijediti. Uskoro ć u krenuti u Whitehall, dobio sam poziv koji moram prihvatiti, i od mene se očekuje da premijeru dam neke odgovore.« U salonu je zavladala neugodna tišina. Recite mi da je to bio izoliran incident, pomislio je Van Helsing. Nekami jedan od vas to kaže. Alternativa je previše jeziva. »Bojim se da je ovo samo početak.« Rekao je to Arthur Holmwood, mirnog i č vrstog glasa. »Smatram da je izgledno da ć e se situacija pogorš ati. Zelio bih da iskreno mogu reći da neće, ali ne mogu. Može li netko od vas?« Njegovo lice nije odavalo strah za koji je stari profesor bio siguran da osjeć a, niti veliku tugu koju je osjeć ao zbog smrti svoga oca. Van Helsing je osjeć ao veliku privrž enost prema svome prijatelju, koji je protiv svoje volje bio uvuč en u straš ne proš logodiš nje događaje samo zato š to je zaprosio voljenu djevojku, ali se ponio vrlo hrabro i dostojanstveno kad su stvari krenule svojim tokom.


»Ja ne mogu«, rekao je dr. Seward. »Ni ja«, dodao je Jonathan Harker. Profesor je kimnuo kratko pokuš avajuć i prikriti strah koji je osjeć ao u trbuhu. »Dakle, slaž emo se«, rekao je č vrsto se oslanjajuć i o naslon stolice i ustajuć i. »Iskreno se nadam da smo u krivu, ali u srcu osjeć am da nismo. Prenijet ć u naš zaključ ak premijeru. Nadajmo se da ć e nas iznenaditi dovoljnom mudroš ću da uzme u obzir naš e upozorenje.« Sluga je zaustavio koč iju ispred velike zgrade Horse Guardsa, siš ao i pomogao Van Helsingu da side na ploč nik. Dva vojnika britanske konjice, velič anstveni u plavim koš uljama sa zlatnim gajtanima, odmah su priš la i upitala kojim poslom su doš li. Sluga je izvadio pismo iz unutarnjeg dž epa kaputa i pruž io ga vojnicima koji su ga paž ljivo pregledali i onda se maknuli u stranu. Unutar nadsvođenog ulaza u zgradu postariji batler, odjeven u besprijekorno odijelo, obavijestio ih je da ć e ih premijer primiti u radnoj sobi vrhovnog zapovjednika britanske vojske na prvom katu. Učtivo je pričekao da Van Helsing skine kaput i preda ga slugi. »Prič ekaj ovdje, mladić u«, rekao je starac. »Sumnjam da ć u dugo ostati.« Sluga je kimnuo, smjestio se na drveni stolac s visokim naslonom pored ulaza i složio kaput svoga gospodara preko koljena. Van Helsing je slijedio batlera uz š iroko stubiš te, a korake mu je priguš io debeli crveni tepih, dok su odozgo sa zidova nijemo zurile u njega uljem naslikane oči najvećih junaka Britanskog carstva. Vodio ga je po š irokom hodniku na prvom katu, skrenuli su lijevo i desno i opet lijevo, sve dok nisu doš li do velikih vrata od hrastovine koja je bader otvorio. Ušao je, a profesor ga je slijedio. »Profesor Abraham Van Helsing«, najavio je batler pa tiho izaš ao iz radne sobe. Stari je č ovjek gledao kako sluga zatvara vrata, a onda se okrenuo i pogledao š estoricu muš karaca okupljenih na drugoj strani prostorije. Za ogromnim stolom od mahagonija sjedio je William Gladstone, premijer, i s iš čekivanjem gledao Van Helsinga. Pored njega, slijeva i zdesna, stajalo je pet najmoć nijih ljudi u Carstvu: grof Spencer, ministar ratne mornarice, sir Henry Campbell-Bannerman, ministar obrane, George Robinson, ministar za kolonije i prvi markiz od


Ripona; Herbert Asquith, ministar unutarnjih poslova; i Archibald Primrose, ministar vanjskih poslova i peti grof Roseberyja. Koja skupina kriminalaca, pomislio je Van Helsing. Doš ao je na drugu stranu prostorije. Zidom s njegove lijeve strane dominirao je visoki red prozora kroz koje se moglo vidjeti veliko prostranstvo parka St. Jamesa. S njegove desne strane otvorena vatra gorjela je u ornamentalnom mramornom kaminu. Između njega i stola na podu je lež ala prava tigrova kož a na koju su još uvijek bili prič vrš ćeni glava, š ape i rep i na tamnom parketu tvorili su š estokraku zvijezdu. Iza prostirač a nalazio se drveni stolac, smješ ten baš ispred onog na kojem je sjedio premijer. Van Helsing je s izrazom gnuš anja na licu zaobiš ao tigrovu kož u i stao pored stolca. »Zar neć ete sjesti, profesore?« upitao je Gladstone, viš eg i ženstvenijeg glasa nego što je Van Helsing očekivao. »Ne, hvala, premijeru«, odgovorio je kratko. »Više volim stajati.« Iako me kuk boli kao da netko o njega pritišće željezo za žigosanje.Neka izdrži koliko god treba, barem toliko. Gladstone je nastavio. »Vidio sam da se divite tigru. Nije li prekrasan?« »Ona bi«, rekao je Van Helsing zajedljivo, »po mom miš ljenju, bila ljepša da je još uvijek živa u šumama Sibira, gospodine.« Ministar Robinson se kratko nasmijao. »Profesore, u krivu ste«, rekao je vrlo glasno, ustima djelomič no skrivenim iza ogromne brade koja je dosezala malo niž e od leptir-kravate. »Ne govorim o spolu ovu zvijeri jer je zaista ž enka, nego o njenom porijeklu. To je bengalska tigrica, gospodine. Sam sam je upucao blizu Yangona, prije dva ljeta.« Van Helsing se okrenuo i spustio pogled prema kož i, promatrajuć i veličinu glave i dužinu repa jer je oboje još uvijek bilo očuvano. »Ne bih rekao, gospodine«, odvratio je. »Panthera tigris altaica. Sibirski ili amurski tigar.« Robinsonovo lice postalo je tamnocrveno. »Nazivate li me to lažljivcem, gospodine?« upitao je tiho. Kupio ga je, shvatio je Van Helsing s okrutnim už itkom. Vjerojatnou Singapuru ili Rangoonu. Kupio i donio kući kao trofej iz lova.Prekrasno. »Nisam to rekao«, odgovorio je s tragom už itka u glasu. »No, kaž em da ste mož da vi u krivu. Debljina krzna, svijetlonaranč asta boja


krzna, rjeđe pruge, sve su to nepogreš ive odlike amurskog tigra, kao i č injenica da je vjerojatno bila dulja od 8 stopa. Mož da ste proteklih godina lovili po sibirskim ravnicama, kao i u Bengalu, i jednostavno ste zaboravili s kojeg ste je putovanja donijeli kuć i? Jer, ako to nije slučaj, postoji samo jedan zaključak koji mogu izvući.« Nije izgovorio optuž bu koja je bremenito visjela u zraku radne sobe i nakon š to mu je uputio pravi ubojiti pogled, ministar Robinson je priznao da je njegov sin boravio u Sibiru prije dva ljeta i da je kuć i donio nekoliko krasnih primjeraka divljih ž ivotinja pa je vrlo vjerojatno zamijenio bengalski trofej s jednim od tih. Pa ipak lažeš, u lice svojim kolegama. Lažljive budale. Oholibirokrati. Dajte da završimo s tim. Premijer je proč istio grlo i otpio gutljaj vode iz polupune č aš e sa stola. »Profesore Van Helsing«, rekao je sad toplim i srdač nim tonom, laskavim glasom rođenog politič ara. »Zelim Vam osobno zahvaliti na vašem pothvatu prošle noći te Vam prenijeti zahvale majke i oca Jenny Pembry. Djevojka se sad oporavlja kod njih u Whitechapelu i č ini se da joj je dobro.« »Hvala vam, gospodine.« »No incident, iako je sreć om završ io na zadovoljavajuć i nač in, postavlja neka neobična pitanja, zar ne?« Van Helsing je potvrdio, a Gladstone kimnuo. »Profesore, biste li nam, stoga, mogli objasniti narav stvorenja koje ste noć as sreli te Vaš e iskustvo u tim stvarima? I do nas u Whitehallu dopiru govorkanja, a siguran sam da smo svi č uli glasine o sluč aju opatije Carfax i njenog stanovnika iz Transilvanije, no htio bih čuti istinu od Vas.« Starac je nepokolebljivo pogledao premijera, a onda i ostale ministre koji su stajali oko njega. Kao jato lešinara. Traže način kako okrenuti krv i smrt u vlastitukorist. »Vrlo dobro, gospodine«, rekao je i počeo govoriti. * * * Nije govorio dulje od deset minuta, ali kad je završ io, bilo je jasno


da je njegova prič a podijelila muš karce u sobi u dva tabora. Primrose, Robinson i Campbell-Bannerman gledali su ga kao da je sasvim poludio, lica su im bila iskrivljena od vidljivog bijesa jer su bili prisiljeni sluš ati takve budalaš tine. Asquith, Spencer i Gladstone su problijedjeli, oč iju š irom rastvorenih od už asa, a Van Helsing je znao da su ta tri muškarca povjerovala u ono što im je ispričao. »Ima li pitanja?« upitao je, gledajuć i premijera direktno u oč i. Gladstone je otvorio usta da odgovori, ali ga je prekinuo ministar Robinson. Premijer mu je uputio pogled koji je govorio da ć e pož aliti š to je to uč inio u određenom trenutku u bliž oj buduć nosti, ali je ipak dozvolio markizu da progovori. »Ovo je smiješ no«, rekao je Robinson, a glas mu je drhtao od srdž be. »Traž ite da povjerujem u ljude koji lete, koji imaju nadljudsku snagu, piju krv i ž ive zauvijek, a osim toga kaž ete i da ć e doć i do neke vrste epidemije ovakvog ponaš anja? Ponaš anja koje se mož e iskorijeniti samo puštanjem krvi ili uništenjem srca?« »Upravo tako, gospodine«, odvratio je Van Helsing. Robinson se okrenuo Gladstoneu. »Premijeru, ovo viš e nije smiješno. Ne vidim što ...« »Umukni, George«, rekao je Gladstone odsječno. Ministar za kolonije izgledao je kao da ć e puknuti. Primrose je otvorio usta i htio prosvjedovati, ali mu je premijer prezrivo odmahnuo rukom. »Ni riječ i viš e, niti jedan«, rekao je. »Uviđam da je to š to nam je profesor Van Helsing upravo isprič ao uznemirujuć e, zastraš ujuć e š toviš e. Isto tako, uviđam zaš to je nekima od vas, mož da i svima, teš ko povjerovati u njegovu prič u. Ali znam iz pouzdanih izvora da su se događaji ispod Lyceuma odvili toč no onako kao ih opisuje, a svi smo č uli prič e o putovanju njega i njegovih drugova u Transilvaniju proš le godine. Stoga priznajem da sam mu sklon vjerovati.« Moguće je da sam krivo procijenio ovogčovjeka, pomislio je Van Helsing. Ovdje se vidi inteligencija za koju nisam mislio da postoji. »A kao premijeru«, nastavio je Gladstone, »moja je odgovornost uč initi ono š to smatram da je u interesu Carstva, osobito s obzirom na moguć e prijetnje njegovoj sigurnosti. To ć u i uč initi. Osim ako bi se netko usprotivio?« Ustao je od stola i pomno pogledao svakog muš karca koji je stajao


iza njega izazivajuć i ih da mu se suprotstave. Van Helsing je promatrao, fasciniran, kako je Robinson, doslovno drhteć i gnjevom pravednika, napravio pokret kao da ć e to uč initi, sve dok mu Campbell-Bannerman nije stavio ruku na rame i smirio ga i dok ministar za kolonije nije skrenuo pogled. »Vrlo dobro«, rekao je premijer, doš ao do stola i priš ao Van Helsingu. »Profesore,« rekao je. »Opć e je miš ljenje da ste Vi naš najveć i autoritet u pitanjima o kojima ste upravo govorili. Biste li se složili s tim?« Starac se slož io da ima neke istine u toj glasini i Gladstone je kimnuo. »U tom sluč aju«, nastavio je, »spreman sam Vaš u struč nost uč initi služ benim polož ajem u Vladi Njezinog Velič anstva. Tajno, naravno. Jeste li zainteresirani?« »Što bi taj položaj podrazumijevao?« »Istragu i uklanjanje stanja koje ste nam upravo tako uvjerljivo opisali. S autoritetom priznatim od strane svakog Vladinog ministarstva, godiš njim budž etom i zajamč enom suradnjom svih agencija Carstva. To bi se podrazumijevalo.« Premijer je pogledao Van Helsinga i nasmiješ io se. »Dakle«, rekao je. »Zanima li vas to?« Dr. Seward je ugasio tursku cigaretu koja je Van Helsingu mirisala kao da je lagano začinjena opijumom. »I?« upitao je. »Što si mu rekao?« Muš karci su sjedili u naslonjač ima od crvene kož e koji su dominirali udobnom, drvom oblož enom radnom sobom oca Arthura Holmwooda. Van Helsingov sluga dovezao je svoga gospodara natrag do kuć e na trgu Eaton č im je sastanak u zgradi Horse Guards završ io, a Arthur ih je odveo na gornji kat u sobu u kojoj je njegov otac, lord Godalming, proveo već inu kasnijih godina svoga ž ivota. Muš karci su zapalili cigarete i lule, a starac im je upravo ispričao o svom sastanku s premijerom kad je John Seward postavio svoje pitanje. »Rekao sam mu da mi treba vremena da razmislim«, odvratio je Van Helsing. »Traž io sam dvadeset i č etiri sata, š to mi je i dao. Trebam mu dostaviti odgovor do sutra u podne, pismeno.« »Kakav ć e biti tvoj odgovor?« upitao je Harker. U ruci je drž ao ugašenu lulu. Držao ju je odsutno, kao da je sasvim zaboravio na nju.


»Iskreno, ne znam«, priznao je Van Helsing. »Mislim da ć u najvjerojatnije prihvatiti ovu ponudu, ali moja ć e sreć a zbog toga ovisiti o pitanju koje ću vam postaviti.« Profesor je stavio š iroku č aš u konjaka na policu pored svog sjedala. Vratio se iz Whitehalla s glavom punom različ itih moguć nosti koje bi mu Gladstoneova ponuda mogla priskrbiti, no isto tako duboko potresen odgovornoš ću koju bi to donijelo te je zahvalno prihvatio Arthurovu ponudu da otvori ormarić s pić em svoga oca malo ranije nego inače. »Gospodo«, započ eo je. »Svi smo na vlastite oč i vidjeli viš e tame koje ima na ovom svijetu nego već ina i viš e nego š to bi bilo koji normalan č ovjek pož elio vidjeti. Laskam si da smo uč inili neš to dobro u planinama Transilvanije, neš to č ime se mož emo ponositi, i ako bilo koji od vas ž eli da ovdje završ i njegova uloga u svemu tome, obeć avam vam da ni ja, niti bilo tko drugi neć e imati niš ta loš ije miš ljenje o vama zbog toga. Svaki od nas je napravio i viš e nego dovoljno, a miran ž ivot, neokaljan krvlju i vriskovima, nije neš to č ega se treba prelako odreći.« Zastao je i pogledao po radnoj sobi. »Dio mene vjeruje da je traž iti od vas viš e s moje strane okrutnost koju nitko ne zasluž uje. Ali, upravo ć u to uč initi. Zbog toga š to vjerujem da ć e kuga stić i ovaj narod, sve narode, i da je Harold Norris bio samo prototip. Jutros ste i sami tvrdili da u to vjerujete, ali ž elim da razmislite koliko č vrsto u to vjerujete zbog vrlo jednostavnog razloga. Ako imamo pravo, to znač i da smo jedini ljudi u Carstvu koji imaju nekog iskustva s onim š to ć e uslijediti. A ja ne mogu stajati po strani i gledati kako se prolijeva nevina krv, kako su nevine duš e zatrovane zauvijek znajuć i da sam mož da mogao spasiti barem jednu od njih. Prisegnuli smo da ć emo biti oprezni i ako se grof ikad vrati, da ć emo se s njime još jednom obrač unati. Nije i vjerujem da nikad ni neće. No, zlo koje je bilo u njemu je preživjelo, i vani je.« Van Helsing je drhtavom rukom posegnuo za svojom č aš om i iskapio je. »Sutra ć u prihvatiti premijerovu ponudu. No, kad sam zatraž io malo vremena da razmislim, također sam ga obavijestio da ć e određenim ljudima, ako se pristanu priključ iti, to biti i omoguć eno. Obavijestio sam ga da se o tome neć e pregovarati. Dakle, traž im vaš u


pomoć , kao š to ste vi jednom traž ili moju. Da vam barem mogu dati više vremena da promislite, no mogu samo ...« »Prihvać am«, prekinuo je Jonathan Harker. Lice mu je bilo blijedo, no odluč an smiješ ak mu je zaigrao na usnama. »Ne treba mi vremena za razmišljanje.« »Ni meni«, rekao je dr. Seward. U međuvremenu je zapalio još jednu cigaretu i njegovo je naočito lice bilo okruženo dimom. »Ni meni«, rekao je Arthur Holmwood odluč no. Odlož io je cigaretu i čašu i gledao ravno u Van Helsinga. »Ni jedna minuta.« Hvala vam. O, hvala vam. »Ipak si uzmi jednu, Arthure«, odvratio je. »Svi vi. Jer nema povratka ako krenemo na ovo putovanje. Nikad nikom izvan ove prostorije neć ete smjeti reć i za postojanje naš e organizacije. Cak ni Mini, Jonathane. Jesi li spreman na to?« Harker se lecnuo, ali je kimnuo glavom. »Jeste li svi?« upitao je Van Helsing. I Seward i Holmwood su rekli da jesu. »U tom sluč aju«, rekao je Van Helsing, »ne vidim razloga da premijer čeka. Odmah ću poslati naš odgovor.«


11. JUTRO POSLIJE Jamie se probudio malo prije svitanja. Podigao je omamljenu glavu s jastuka i ugledao kako se cjevč ica infuzije spuš ta do igle u njegovoj podlaktici. Nije se sjeć ao kad su je tu stavili; nije se baš sjeć ao završ etka prethodnog dana nakon š to ga je ona djevojka napala u hangaru. Odgurnuo je plahte i pokrivač e i spustio noge s kreveta. Bio je odjeven u bijeli medicinski ogrtač i pogledom je tražio svoju odjeću po prostoriji kad je val muč nine prostrujao kroz njega i u jednom už asnom trenutku je pomislio da ć e povrać ati. Bolio ga je vrat i bilo mu je bolno disati. Podigao je ruku do vrata, osjetio oteč eno meso mekano na dodir i trznuo se. Zatvorio je oč i i spustio glavu medu koljena i nakon minutu- dvije osjeć aj muč nine je proš ao. Upravo je htio sić i s kreveta kad su se vrata na kraju prostorije otvorila i u ambulantu je žustrim korakom ušao liječnik. »Gospodine Carpenteru«, rekao je liječ nik. »Molim vas da opet legnete.« Liječ nikov glas bio je poznat i pun autoriteta i Jamie je uč inio kako mu je reč eno. Liječ nik mu je pregledao vrat pun modrica, bocnuo ga u prst i izvadio krv, uperio malu svjetiljku u oč i, a onda izvukao iglu iz ruke i izjavio da mu je mnogo bolje. »Kako se osjećaš?« upitao je Jamieja. »Osjeć am se ok«, odgovorio je, trljajuć i urednu okruglu rupicu koju je ostavila igla. »Zapravo se ne sjeć am kako sam dospio ovdje. Je li me Frankenstein donio?« Liječnik je kimnuo. »Donio te i onda ostao s tobom već i dio noć i. Otiš ao je tek prije dva sata. Htio je da te podsjetim kad se probudiš da trebaš doć i do njega prije nego š to budeš razgovarao bilo s kim. Traž io je da budem siguran da si to shvatio. Shvaćaš li?« »Valjda.« Liječ nik je iz dž epa izvukao dlanovnik i plastič nom olovkom pritisnuo određene tipke. »Zelim da se vratiš k meni popodne«, rekao je. »Masnice su bolje i


viš e nisi dehidriran. Mož da još patiš od posttraumatskog stresa, no u ovim okolnostima ću te otpustiti. Želiš li to?« Jamie je kimnuo. »U redu onda. Odmaraj se ovdje koliko god ž eliš i kad budeš spreman, mož eš se odjenuti i ić i pronać i svog prijatelja. Molio me da ti ovo dam.« Liječ nik je opet posegnuo u dž ep, izvadio komad papira i pruž io ga Jamieju. Na njemu su, napisana prekrasnim kosim rukopisom, bila dva kratka reda teksta. Razina E Soba 19 Jamie ga je bez riječ i uzeo iz liječ nikove ruke. Covjek je na trenutak oklijevao, kao da je malo nesiguran š to iduć e uč initi, a onda je Jamieju uputio osmijeh i kratko kimnuo glavom te izaš ao iz ambulante. Jamie je mirno lež ao nekoliko minuta, a onda opet sjeo, gunđajuć i zbog boli u vratu i ruci te se odgurnuo s kreveta. Zateturao je na nesigurnim nogama pa je ispruž io ruke i zgrabio vrh bijelog ormarić a. Dok mu se ravnotež a vrać ala, pogledao je oko sebe i ugledao svoju odjeć u, uredno slož enu na niskoj polici na drugoj strani ambulante. Otiš ao je oprezno do nje i polako se odjenuo pokuš avajuć i se sjetiti prethodne noć i. Onda je promotrio ambulantu i uzdahnuo kad se njegovo uspavano pamćenje naglo probudilo. Jedan je muš karac lež ao na krevetu na drugoj strani prostorije, zatvorenih oč iju, dok su mu se grudi polagano dizale i spuš tale. Kož a mu je bila svjetlija nego protekle noć i, no još uvijek blijeda. Desna mu je ruka bila omotana zavojima, a krv je ravnomjerno tekla iz vreć ice za infuziju obješ ene iznad njegovog kreveta. Jamie je promatrao, fasciniran, dok se grimizna tekuć ina polagano spuš tala niz plastič nu cjevčicu i klizila u muškarčevu venu. Tamo je bio još netko. Bio je jedan dječak. Sjeć anje mu se naglo vratilo te je bacio pogled prema vratima na kojima je pisalo OPERACIJSKA DVORANA. Tamna igura lež ala je iza matiranog stakla pa je krenuo prema njoj. Oklijevao je dok je stajao pred vratima, a onda ih polako otvorio. Tinejdž er je lež ao na jedinom krevetu posred prostorije. Pored


njega visoka aparatura ravnomjerno je davala zvuč ne signale i bljeskala, a zelena linija se polagano uzdizala i spuš tala, u ravnomjernom ritmu. Iz aparata su izlazile ž ice i bile su spojene s dječ akovim grudima i rukama. Oč i su mu bile zatvorene, a kož a sablasno bijela. Jamie je stajao pored vrata, ukipljeno, i zurio u njega. Mojih je godina. Još je dijete. Polako je proš ao kroz prostoriju i stao pored uš tirkanog bijelog kreveta. »Što ti se dogodilo?« prošaptao je. »Zadobio je ugriz«, odgovorio je glas iza njega, a Jamiejevo je srce zalupalo. Okrenuo se i ugledao liječ nika koji ga je ispitivao pogledom s vrata. »Što radiš ovdje?« upitao je čovjek. »Sjeć am se da sam ga vidio u hangaru«, odgovorio je Jamie. »Hoć e li biti dobro?« »Jesi li išta dirao?« pitao je liječnik ignorirajući Jamiejevo pitanje. Odmahnuo je glavom. »Hoć e li biti dobro?« ponovio je, neznatno glasnije. Liječ nik je priš ao rubu kreveta, uzeo metalni podlož ak s nalazima sa š tipaljke, brzo ih pregledao i ponovno vratio na mjesto. Onda je protrljao oči i pogledao Jamieja. »Prerano je govoriti«, rekao je tiho. »Izgubio je ogromnu količ inu krvi, a srce mu je stalo dok smo mu davali transfuziju. Ož ivjeli smo ga, no mozak mu je mož da oš teć en zbog gubitka kisika. Inducirali smo komu kako bismo mu dali najbolje izglede. Sad samo moramo čekati.« Jamie je bezizražajno zurio u liječnika. Srce mu je stalo. Inducirali smo komu. Srce mu je stalo. »Koliko dugo?« uspio je reć i. »Koliko dugo treba proć i da biste znali je li dobro?« Liječnik je slegnuo ramenima. »Nekoliko dana, mož da duž e. Kad splasne oteklina na mozgu, probudit ćemo ga. I onda ćemo vidjeti.« Muš karac je odmahnuo glavom, a kad je opet pogledao Jamieja, bio je služben. »Hajde, idi odavde«, rekao je. »Idi i pronađi pukovnika Frankensteina. I nemoj se viš e vrać ati ovamo bez dozvole. Ovaj je deč ko u vrlo osjetljivom stanju i sljedeć a su dvadeset i č etiri sara presudna.«


Jamie je uzmaknuo prema vratima, no nije mogao otrgnuti pogled s tinejdž erovog bezizraž ajnog, blijedog lica. Na njegovom licu nije bilo ni bora ni nedostataka; izgledao je kao lutak. »Kako se zove?« pitao je kad je došao do otvorenih vrata. »Matt«, rekao je liječ nik koji je po drugi put gledao nalaze. Odgovorio je ne digavši pogled. »Mart Browning.« Jamie je korač ao niz hodnik van ambulante traž eć i dizalo na sivim zidovima. Baš prije nego š to se hodnik pretvorio u ravni crni ekran koji se prostirao od poda do stropa, vidio je dugme na kojem je pisalo zovi, na zidu njemu zdesna. Pritisnuo je palcem dugme i pričekao. Nekoliko sekundi kasnije zid pred njim se rastvorio, otkrivajuć i metalno dizalo. Uš ao je unutra i pogledao luorescentnu ž utu dugmad na crnoj ploč i u visini struka; na njima je pisalo 0, A, B, C, D, E, F, G i H. Dugme na kojem je pisalo C je svijetlilo crvenim svjetlom. Pa, barem znam gdje sam. I to je početak. Pogledao je komad papira koji mu je dao liječnik. Razina E. Još dva kata niže. Jamieja je najednom preplavila ž elja za sunč evim svjetlom i svježim zrakom. Nije želio ići dalje u dubine ovoga čudnog mjesta. Pritisnuo je dugme na kojem je pisalo 0. Vrata su se tiho zatvorila za njim i dizalo se poč elo penjati uz tiho zujanje i lagano klepetanje metala. Kad su se vrata opet otvorila, Jamiejev pogled susreo se s još jednim sivim hodnikom. No, na kraju ovoga novog prolaza bila su dvoja dvokrilna vrata sa ž utim i crnim prugama i imao je osjeć aj da ona vode natrag prema hangaru u kojem je napadnut. Prilazeć i vratima, primijetio je tanki digitalni sat na zidu iznad njih, a ž utozelena velika slova stalno su se pomicala s desna na lijevo, konstantno. 0652 / 22.10.09 / SMJENSKI REŽIM: NORMALAN/ NIVO OPASNOSTI: 3 Deset do sedam. Moja budilica ne bi zvonila još pedeset i pet minutada sam kod kuće. Priš uljao se dvokrilnim vratima i otvorio jedna tek nekoliko centimetara. Ogromna klizna vrata koja su vodila prema pisti sad su bila zatvorena, a hangar pust. Jamie je doš ao nasred ogromnog prostora, bolno svjestan tihog udaranja kojeg su njegove teniske


proizvodile po betonskom podu. Priš ao je vratima na desnom rubu ogromnih dvokrilnih vrata i primio za ručku. Okrenula se, a on je kroz njih izašao na svježi i svijetli jutarnji zrak. * * * Jamie Carpenter trč ao je preko š irokog betonskog prostora za slijetanje ispred hangara, a onda skrenuo na travu uputivš i se prema dugač koj pisti koja je presijecala središ te š iroke kruž ne baze. Potrč ao je preko nje, stopala su mu udarala po asfaltu, ruke se dizale i spuš tale, vidio je obrise lica svoje majke u mislima, srce mu je otež alo od brige. Držao se desne strane i jurio između dvije dugačke metalne barake koje su se nalazile s ove strane piste, zatim je doš ao na otvorenu tratinu i ubrzao trč eć i prema visokoj ž ič anoj ogradi u daljini i ž arkocrvenoj laserskoj mrež i iza nje, dok se divovska projekcija mreškala iznad njega lebdeći na vedrom nebu kao nacrtani oblak. Približ avajuć i se ogradi, ugledao je neš to š to se č inilo da uopć e ne pripada ondje. Otprilike č etrdeset i pet metara unutar visokoga ž ič anog zida jedan okrugli dio travnjaka, promjera otprilike š est metara, bio je iskopan i zamijenjen ružičnjakom. Zid od crvene opeke, visine do struka pruž ao se oko ruba, s otvorom koji je bio na suprotnoj strani od ograde i natrag prema bazi. Unutra, uzak puteljak od drvenih dasaka š irio se u polukruž nu površ inu uz straž nji zid, a s obje strane su ga okruž ivale ruž e svih moguć ih boja: crvene, bijele, ruž ič aste, ž ute, pa č ak i ljubič aste, toliko tamne da su bile gotovo crne. Jamie je usporio korak i proš ao kroz otvor u zidu. Odmah ga je preplavio miris cvijeć a, neznatno različ ite arome mnogih vrsta koje su se miješ ale u prodoran miris tako bogat i opojan da mu je oduzimao dah. Odlutao je niz drvenu stazu, opijen neskladnom ljepotom vrta. U straž njem dijelu vrta Jamie je vidio malu bronč anu ploč u postavljenu na zid od opeke. Čučnuo je ispred nje i pročitao riječi koje su u nju bile ugravirane, jednostavnim elegantnim slovima. U ZNAK SJEĆANJA NA JOHNA I GEORGA HARKERA


KOJI SU UMRLI ONAKO KAKO SU I ŽIVJELI: ZAJEDNO * * * Jamie je sjeo pored ploč e, leđima naslonjen na zid i zatvorio oč i. Dugo je tu sjedio, dok je miris ruž a lebdio u zraku, osjeć ao se osamljenije nego ikad u ž ivotu pitajuć i se gdje mu je majka, pitajuć i se je li uopće živa. Nakon nekog vremena, ni sam nije znao koliko, zač uo je mekano š kripanje koraka koji su dolazili preko travnjaka. Sa svoga niskog glediš ta nije mogao vidjeti preko zidova vrta pa je č ekao da se pojavi onaj koji se približavao. Glava koja se pojavila iznad niskoga zida od opeke bila je sivkastozelena, s gustom crnom kosom uredno počešljanom u komični razdjeljak sa strane i dva debela metalna vijka koja su izvirivala ispod vrata. Frankenstein je uš ao kroz ulaz u vrt okreć uć i svoje ogromno tijelo sa strane kako bi mogao proć i kroz otvor te krenuo niz drvenu stazu, a udarci njegovih stopala o daske zvuč ali su zagluš ujuć e glasno, zlokobno, u neskladu s ljubaznim smiješ kom s kojim je č udoviš te promatralo Jamieja približavajući se. Frankenstein je na sebi imao tamnosivo odijelo, bijelu koš ulju raskopč anu oko vrata, a ogromna metalna cijev iz koje je pucao u Jamiejevoj dnevnoj sobi opet mu je visjela o desnom boku. Sjeo je pored Jamieja bez riječ i, č inio se savrš eno zadovoljnim š to už iva u vrtu i jutarnjem suncu koje ga je kupalo svojim toplim žutim svjetlom. »Kako si me pronaš ao?« upitao je Jamie tiho, pogleda fokusiranog na ruže pred sobom više nego na muškarca pored sebe. »Infracrveni senzori u tlu«, odvratio je Frankenstein iritantno veselog glasa. »Ostavljao si lijepi, crveni, toplinski trag na monitorima. Nije te bilo teško slijediti.« Jamie je zagunđao. »Dakle, našao si me. Što želiš?« »Zelim razgovarati s tobom, Jamie. Postoje stvari koje moraš znati. Stvari koje će ti biti teško prihvatiti.« »Što?« Cudoviš te je skrenulo pogled, a kad je progovorilo, uč inilo je to


blagim glasom. »Prije mnogo vremena obeć ao sam š tititi obitelj Carpenter. Jedan tvoj predak me je spasio i u njegovu č ast održ ao sam riječ viš e od pola stoljeća.« »Spasio ti život?« »Da«, odgovorio je Frankenstein i pogledao Jamieja. »No, to nije priča koju ti želim sada ispričati. Ta će biti za drugi put.« »Ali ...« »Nemoj me pitati. Neću ti reći pa nemojmo gubiti vrijeme.« Jamie je pogledao č udoviš te. Frankenstein je promatrao tinejdž era s neč im nalik na ljubav Jamie se pitao š to se to dogodilo da izazove takvu odanost. Odjednom je Frankensteinov bijes u hangaru imao smisla; dopustio je da mu Jamie pobjegne na mjestu na kojem mu se moglo svašta dogoditi. »Ok«, rekao je. »Dakle, je li to sve? Pretpostavljam da nije.« »Zaključ io sam da je najbolji nač in da i dalje održ avam to obeć anje reć i ti ono š to moraš znati. Mislim da je prekasno da ti se ž ivot ikad vrati u normalu, ako je ikad tako i bilo. Bi li se složio?« »Da«, rekao je jednostavno Jamie. Frankenstein je kimnuo i poč eo govoriti. »Mislim da ti otac nikad nije rekao previš e o tvojoj obitelji. Jesam li u pravu?« »Rekao mi je da sam imao strica koji je umro kad je bio vrlo mlad. I da mi je djed bio pilot u Drugom svjetskom ratu. I to je otprilike to.« »Oboje je toč no. Tvoj stric Cristopher umro je pri porodu, kad je tvom ocu bilo š est godina. A John, tvoj djed, bio je visoko odlikovan pilot. Upravljao je Hurricaneom u bici za Britaniju. Jesi li to znao?« Jamie je odmahnuo glavom. »Bio je dobar čovjek. 1939. već je bio van RAF-a 1 devet godina. No, opet se priključ io onoga dana kad je Britanija objavila rat Hitlerovoj Njemač koj, usprkos ž eljama tvoga pradjeda, koji je č ovjek s kojim ova priča zapravo počinje.« »Ne znam ništa o njemu«, rekao je Jamie. »Ne znam mu ni ime.« »Ime mu je bilo Henry Carpenter. I on je bio dobar č ovjek, barem jednako kao i njegov sin. I sve š to se događa tvojoj obitelji posljednjih sto i dvadeset godina, sve š to se juč er dogodilo tebi i tvojoj majci, potječ e od č injenice da je on radio za zaista velikog č ovjeka, legendu


č ije ć e ti ime, pretpostavljam, biti poznato. Profesor Abraham Van Helsing.« Jamie se nasmijao; kratak, podrugljiv zvuk, nalik na pseć i lavež . Nije mu to bila namjera, a č udoviš te mu je uputilo veoma ljutit pogled, no nije si mogao pomoći. Daj. Ozbiljno. »Van Helsing nije bio stvaran«, rekao je smiješeći se čudovištu. »Čitao sam Drakulu.« Frankenstein je uzvratio Jamiejev smiješak. »Vjerovao ili ne«, rekao je, »to će nam sve ovo znatno olakšati.« »Citao sam i Frankensteina«, dodao je Jamie brzo prije nego š to izgubi hrabrost. »Bravo«, reklo je čudovište. »Smijem li nastaviti?« »Ok«, rekao je Jamie razoč arano. Trebala mu je sva hrabrost da spomene taj roman Mary Shelley. »Hvala ti. Dakle, postoje neke istine koje ć eš jednostavno morati prihvatiti, i to čim prije, tim bolje. Profesor Van Helsing bio je stvaran. Prič a o Drakuli, i svi ljudi u njoj, stvarna je; dogodilo se gotovo istovjetno kao š to je taj lijeni pijanac Stoker zapisao. Vampirske zavodnice koje Harkeru skreć u paž nju s planova za bijeg su izmiš ljene; autorove ž elje. Kao i grofova sposobnost da se pretvori u š iš miš a, ili vuka, ili bilo š to drugo. No, ostatak je uglavnom istina. A to sve znač i da, ako ti to trebam nacrtati, vampiri postoje. Iako ti ne bi trebalo biti previše teško u to povjerovati; dva si sreo jučer.« Jamie se osjećao kao da ga je netko udario šakom u trbuh. »Cura koja me napala...« »... je vampirica, to je toč no. Kao i muš karac na kojeg sam pucao u tvojoj dnevnoj sobi. Ime mu je Alexandru Rusmanov. I on je glavni razlog zbog kojeg sada ovdje sjedimo i razgovaramo.« »Tko je on? Što će... što će učiniti mojoj majci?« »Vratit ć u se na njega. Problem s Drakulom pojavio se 1891., dvije godine nakon š to je tvoj pradjed poč eo raditi u kuć i profesora Van Helsinga. Ljudi koji su prež ivjeli put u Transilvaniju, č ija imena ti sigurno znaš...« »Harker«, rekao je Jamie odsutno. »Jedan od njih zvao se Harker.« Okrenuo se i pogledao bronč anu ploč u na zidu vrta, vidio imena koje su na njemu ugravirana i osjetio kako se kockice u njegovom


umu počinju slagati.« Vjeruješ mu. Ili barem počinješ. Moj Bože. »Jonathan Harker«, odgovorio je Frankenstein. »Tako je. On, zajedno s profesorom Van Helsingom, Johnom Sewardom i Arthurom Holmwoodom, prisegnuo je kad su se vratili kuć ama, dao obeć anje da ć e ostati oprezni i obrač unati se s Drakulom opet ako to bude potrebno.« Tinejdžer je duboko udahnuo. »Nije bilo«, nastavio je Frankenstein brzo. »Vjeruj mi, mrtav je. Naž alost, on nije bio jedini vampir na svijetu; samo prvi i najmoć niji. Davno je ž ivio č ovjek, knez zemlje pod imenom Vlaš ka, koji se zvao Vlad Tepeš . Straš an č ovjek koji je iskasapio i ubio tisuć e ljudi. 1475. godine njegova je vojska izgubila svoju posljednju bitku i on je nestao zajedno s već inom svojih pristaš a, sve dok se nije pojavio godinu dana kasnije u Transilvaniji i prozvao se grof Drakula. S njim su bila trojica najodanijih generala iz vlaš ke vojske. Tri brata: Valeri, Alexandru, kojeg si upoznao juč er, i Valentin. Kao nagradu za odanost, Drakula ih je pretvorio u slič ne sebi, kao i njihove supruge. I č etiristo godina bili su jedini vampiri na svijetu, a njihovu je moć i besmrtnost ljubomorno č uvao Drakula koji im je zabranio da preobraze ikog drugog. No, kad je Drakula ubijen, pravila su umrla s njim i brać a su poč ela preobraž avati vlastitu vojsku. Posljednjih godina devetnaestoga stoljeća to se stanje počelo širiti. I još se uvijek širi.« Frankenstein je zastao, a onda je proč istio grlo proizvodeć i duboki zvuk nalik na paljenje motora buldožera. »Ova organizacija u č ijoj se sada bazi nalaziš , ljudi koje si juč er sreo, sve je to nastalo iz obeć anja tih ljudi da ć e biti na oprezu. Eksponencijalno su rasli kroz dvadeseto stoljeć e, osnivajuć i iste takve organizacije u Rusiji, Americi, Indiji, Njemač koj i Egiptu i postali ovo što sada vidiš oko sebe.« Frankenstein se Jamieju lukavo nacerio. »Sto, zapravo, ne postoji. Jedini ljudi van organizacije koji znaju za nas su premijer i vrhovni zapovjednik oruž anih snaga. Nitko nikad ne smije priznati njeno postojanje, niti ikome reć i da je njen č lan. Kao š to je bio tvoj djed. I tvoj otac. I kao š to bi tebi bila pruž ena prilika da budeš, za otprilike pet godina.« Frankenstein je prestao govoriti. Jamie je č ekao da vidi je li samo


zastao, a kad je postalo jasno da je završ io, pokuš ao je pronać i nač in kako reagirati na ono što mu je upravo rečeno. »Dakle...« počeo je. »Ti mi govoriš da je moj otac bio tajni agent čiji je posao bio boriti se protiv vampira. Pravih vampira koji zaista i postoje, u stvarnom svijetu. Je li tako? Tražiš da povjerujem u to?« »Govorim ti istinu«, odgovorio je Frankenstein. »Ne mogu te natjerati da u to povjeruješ.« »No, sigurno shvaćaš kako to šašavo zvuči. Sigurno?« »Znam da je to teš ko prihvatiti. I ž ao mi je š to si to morao ovako čuti. Ali to je istina.« »Ali...vampiri?« »Ne samo vampiri«, odgovorilo je č udoviš te. »Vukodlaci, mumije, zombiji i mnoga druga čudovišta.« »Vukodlaci? Daj.« »Da, Jamie, vukodlaci.« »Puni mjesec, srebrni meci, sve to?« »Srebrni meci su bespotrebni«, rekao je Frankenstein. »Normalni ć e meci sasvim dobro posluž iti. No, mjesec upravlja njima, kao š to je i uvijek.« Jamiejevo zanimanje bilo je pobuđeno, unatoč njegovoj skepsi. »Kakvi su?« upitao je. »Jesi li ikad vidio ijednog?« Frankenstein je kimnuo. »To su už asna, izmuč ena stvorenja«, rekao je. »Divlja i vodena instinktom. Nadam se da nikad nećeš naići ni na jednog.« Jamie je zastao. »I gdje se ti uklapaš u sve ovo?« upitao je oprezno. »Ti si nač itan momak«, odgovorio je Frankenstein grubo. »Sam zaključi.« »Ali to je bio samo roman«, odgovorio je Jamie. »Kao Drakula!« »Pa... da.« Frankenstein je skrenuo pogled. »Taj nesretni curetak«, rekao je tiho kao da razgovara sam sa sobom. »Dala je moju bol svijetu kao zabavu.« Jamie je pokuš ao iz drugog smjera. »Dakle, š to se dogodilo one noći kad je moj otac umro? Mislim, što se zaista dogodilo?« Na trenutak je mislio da mu č udoviš te neć e odgovoriti. Frankenstein je zurio u daljinu, izgubljen u uspomenama. A onda je


zatresao glavom, kao da pokušava srediti misli, i odgovorio. »Mislim da još nisi spreman to čuti.« Okrutnost ove izjave gotovo je Jamieju slomila srce. Sabrao se, iako ne tako brzo da paž ljivi Frankenstein to ne bi primijetio, i nastavio. »Što je s jučer?« »Alexandru traž i tebe i tvoju majku sve otkad je umro tvoj otac. Juč er te je pronaš ao«, odgovorio je Frankenstein. Vidio je izraz na Jamiejevu licu i naslutio koje ć e pitanje uslijediti. »Još ne znamo kako. Ali jest.« »Zašto sam još uvijek živ?« »Ona cura, zove se Larissa, trebala te ubiti. Nije to učinila.« »Zašto?« »Ni to ne znamo. Kaž e da neć e razgovarati ni sa kim osim s tobom.« »Sa mnom?« upitao je Jamie, najednom širom rastvorivši oči. »Zašto sa mnom?« »Ne brini se sad za to.« »Što s mojom majkom? Je li... je li mrtva?« »Naš a je pretpostavka da tvoju majku drž i Alexandru kao otkupninu.« »Otkupninu za što?« Frankenstein je pogledao dječaka s velikom tugom. »Za tebe, Jamie.« Cudoviš te i dječ ak dugo su sjedili u tiš ini upijajuć i te tri straš ne riječ i, sve dok Frankenstein konač no nije ustao. Njegova je sjena potpuno prekrila Jamieja. Ispruž io je ruku prema dječ aku koji ju je prihvatio i dozvolio da ga digne na noge. Frankenstein ga je drvenim puteljkom izveo iz ruž ič njaka. Hodali su u tiš ini preko š irokog polja prema niskoj kupoli sve dok nisu preš li praznu pistu te je Jamie konačno opet progovorio. »Kako oni zovu sve ovo?« upitao je glasom nabijenim emocijama. Moja majka. O Bože, moja majka. Ono u sivom kaputu ima mojumajku. »Ovo?« odgovorio je Frankenstein, pokazujuć i rukom na ogromnu kruž nu bazu. »Ovo je Tajna vojna baza 303-F. No, svi je nazivaju Petlja, a siguran sam da si dovoljno pametan da sam dokučiš zašto.«


Jamie je pogledao ogromnu kruž nu bazu i nasmiješ io se. »Ne mislim na bazu«, rekao je. »Organizacija. Kako zovu organizaciju?« Frankenstein se nasmiješio. »Pustit ć u admirala Sewarda da ti to kaž e«, odgovorio je. »Sad te trebam odvesti k njemu.« »Morat će pričekati.« »A zašto?« »Zato š to ž elim vidjeti djevojku koja me juč er pokuš ala ubiti. Odmah.«


12. KRVOLOČNA LJUBAZNOST Frankenstein je pritisnuo H na ploč i u liftu pa su se stali spuš tati. Taj ogromni muš karac gledao je ravno preda se, usta stisnutih u tanku liniju pa je Jamie znao da je ljut. Vrata dizala otvorila su se u okrugloj prostoriji. Ispred Jamieja nalazila su se debela vrata zrač ne komore i ploč a s interkomom. Osim toga, zidovi su bili goli. Vrata dizala iza njega poč ela su se zatvarati uz š uš tanje i on se osvrnuo. Frankenstein je još uvijek stajao u dizalu i gledao ga. Skoč io je naprijed i gurnuo ruku u procjep koji se smanjivao. »Sto to radiš ?« viknuo je. »Ne mož eš me ostaviti ovdje dolje samog!« Frankenstein je odgovorio čvrstim glasom punim žestine. »Htio si doć i tu dolje. Nisam ti ja rekao da to uč iniš . I sad ja moram ić i reć i admiralu Sewardu da ć eš se udostojati posjetiti ga kad ti to bude odgovaralo.« Jamie je zurio u tog ogromnog muškarca. Kad su se vrata opet stala zatvarati, gurnuo je ruku između njih, no nije niš ta govorio. Samo je zurio u Frankensteina koji mu je uzvratio pogled. Kad su vrata zaš uš tala po treć i put, Jamie ih je pustio da se zatvore. Dok je Frankensteinovo lice nestajalo iza klizeć eg metala, uč inilo mu se da vidi kako se lice tog č udoviš ta smekš alo i kako mu se usne rastvaraju, kao da ć e neš to reć i. No, onda su se vrata uz klik zatvorila i on je nestao. Jamie se okrenuo od dizala i promotrio ploč u s interkomom. Na dnu metalnog pravokutnika nalazio se maleni gumb i on ga je pritisnuo i č ekao. Upravo se spremao opet ga pritisnuti kad se iz interkoma začuo glas i prestrašio ga. »Unesite kod.« Jamie se nagnuo prema interkomu i progovorio u metalnu mrežicu. »Ne znam š to to znač i«, rekao je i bio posramljen zbog drhtanja u glasu. »Recite svoje ime.«


»Jamie Carpenter.« Nastala je duga pauza. »Naprijed«, rekao je glas konač no i onda su se ogromna vrata zračne komore otključala uz zapuh zraka. Jamie je primio kvaku, psihič ki se pripremio na tež inu ogromne konstrukcije i povukao. Vrata su se lagano otvorila i on je posrnuo unatrag, grabeći kvaku kako ne bi pao. Vrata su bila lagana kao perce. Sigurno postoji nekakva protuteža. Kladim se da ih ne bih mogaootvoriti ni dinamitom da su još uvijek zaključana. Zakorač io je kroz vrata u bijelu prostoriju koja nije bila mnogo već a od jednog pristojnog ormara. Još su se jedna vrata nalazila nasuprot onima kroz koja je upravo uš ao, koja je za sobom zatvorio, pa je pričekao da se otključa drugi set brava. Ništa se nije dogodilo. Odjednom ga je obuzela panika i smjestila mu se u grlu. Bio je zaključ an, zarobljen u tom malenom prostoru, na nepoznatoj udaljenosti od da. Znoj mu je izbio po č elu i odjednom se č inilo da su zidovi bliž i nego š to su bili kad je uš ao. Ispruž io je ruke i vrhovima prstiju dodirnuo zidove, č ekajuć i da osjeti kretanje, ali nije osjetio ništa. Onda su se ugasila svjetla, pa je stisnuo zube da ne bi zavrištao. Sekundu kasnije naš ao se okupan plavič astim ultraljubič astim svjetlom kad su se mali prozorč ić i u zidovima otvorili i naglo preplavili malu komoru s bijelim plinom. A onda je završ ilo, brzo kao š to je i započ elo. Svjetla su se opet upalila i druga vrata su se otvorila uz tupi zvuk. Jamie se bacio na njih, odgurujuć i ih ramenom i izaš ao iz — lijesa, kao da sam bio u lijesu — prostorije. Zgrabio je koljena rukama, sagnuo se duboko diš uć i. Kad je panika popustila, ustao je i pogledao oko sebe. Nalazio se u dugač kom, uskom hodniku, jako osvijetljenom pravokutnim luorescentnim stropnim svjetlima. S njegove desne strane nalazio se ravni bijeli zid, a s lijeve mali ured iza debele prozirne plastike. Deset metara niz hodnik vidio je pravokutne rupe od poda do stropa koje su sigurno bile ć elije, pruž ale su se paralelno cijelom duž inom odjela. Na podu je bila oslikana po jedna bijela linija sa svake strane, jedan metar ispred ćelija. Krenuo je prema uredu. Iza plastike se nalazio vojnik, odjeven u


sad već poznatu crnu uniformu, i sjedio za metalnim stolom. Gledao je Jamieja s č udnim izrazom na licu, neugodnom mješ avinom ljutnje i saž aljenja. Jamie je pretpostavljao da je to posljedica onoga š to se dogodilo njegovom ocu: nije znao š to je uč inio da zasluž i ono prvo. Ali kad je č ovjek progovorio, u njegovom glasu nije bilo nikakvog proturječja, samo odsječni samoglasnici i čvrsti suglasnici ljutnje. »Tu si da vidiš onu novu?« upitao je. Jamie je kimnuo. »Ona ja na kraju s lijeve strane.« Jamie je zahvalio muš karcu i krenuo prema ć elijama, no onda je čuvar opet progovorio. »Nisam završ io«, rekao je. »Ovdje dolje postoje pravila bez obzira na to kako ti je ime. Jasno?« Jamie se opet okrenuo k uredu, a lice mu je porumenjelo od ljutnje. Stražar je to vidio i iskesio se. »Oh, č uo si za pravila, zar ne?« rekao je. »Kladim se da si ih nauč io od svog oca. Je li tako?« »Koji je tvoj problem?« obrecnuo se Jamie, a straž ar je postao tamnogrimizne boje. Napola se podigao iz stolice, oč iju prikovanih uz Jamiejeve, a onda se valjda predomislio i opet sjeo na stolac. »Niš ta im nemoj davati, ne govori im niš ta o sebi, ne prelazi bijelu liniju«, rekao je. »Pritisni alarm pored njene ć elije ako bude problema. Ako budeš imao sreće, netko će možda doći.« Rekavši to, skrenuo je pogled. Jamie je proš ao pored ureda i između prve dvije ć elije. Bile su prazne, no obuzela ga je panika kad je pogledao onu njemu s lijeva; bez reš etke, bez stakla, bez ič eg. Pogledao je niz hodnik i vidio da se sve ć elije č ine jednakima. Vratio se do ureda s plastič nom prednjom stranom, a stražar je odmah progovorio, bez dizanja pogleda. »To je ultraljubič asto svjetlo«, rekao je bez trač ka interesa u glasu. »Mi možemo proći kroza nj, oni ne mogu.« »Zašto ne?« upitao je Jamie. Stražar je dignuo glavu i pogledao Jamieja. »Zato š to ć e se zapaliti i pretvoriti u malu hrpu pepela ako to uč ine. Stanice su im osjetljive na UV svjetlo. Zato ne mogu izlaziti na sunce.« Opet je spustio glavu i odmahnuo rukom. Jamie je stisnuo š ake, ugrizao se za jezik i opet izašao u hodnik.


Prve dvije ć elije s obje strane bile su prazne, no treć a zdesna bila je zauzeta. Sredovječ an muš karac, uredno odjeven u tamnosmeđe odijelo sjedio je na plastič noj stolici u straž njem dijelu ć elije i č itao debelu knjigu s mekim koricama. Dignuo je pogled dok je Jamie prolazio, no nije rekao ništa. Dok je hodao uz ć elije, postao je svjestan nekog udaljenog zvuka. Nalikovao je na zavijanje koje su proizvodile lisice pri parenju u polju iza kuć e u kojoj je odrastao, bezbož an krik, prodoran i gadan. Dok je Jamie prolazio pored praznih ć elija, uvidio je da postaje glasniji, a kad je stigao pred posljednju ć eliju s lijeve strane, bio je gotovo zaglušujući. Djevojka koja ga je napala u parku i onda opet u hangaru, puzala je naprijed-natrag preko stropa ć elije, kao odvratno podbuhla muha. Gotovo uopć e nije nalikovala djevojci koju je sreo dan prije. Oč i su joj bile groznog crvenog sjaja, odjeć a poderana, a krv na njoj se stvrdnula i pretvorila u smeđu koru. Glava joj je bila zabač ena, miš ić i na vratu isticali su se kao debela už ad, a od grlenog zavijanja koje je izlazilo iz njenih režećih usta vrtjelo mu se u glavi. Oš tro je udahnuo. Nije si mogao pomoć i. Ta straš na stvar koja je puzala preko stropa bila je tako odbojna, potpuno neprirodna. Cula je uzdah i glava joj se brzo okrenula, a crvene oč i su se prikovale uz njegove. Cak i uz vriskove, na licu joj se vidio bljesak prepoznavanja te je ponovno vrisnula, glasnije no ikad, zureći ravno u njega. Odjednom su krikovi prestali i ona je pala sa stropa i doč ekala se na koljena. Gledala ga je jedan dug i tih trenutak, a onda je opet počela zavijati, no njen pogled se nikako nije odvajao od njegovog. Na zidu pored njene ć elije nalazilo se okruglo crveno dugme, a Jamie je pretpostavio da je to alarm. Iznad njega nalazio se interkom, a ispod njega malo srebrno dugme. Pritisnuo ga je i čekao. Uz pucketanje, javio se glas straž ara, koji je oč ito bio uzrujan š to ga se smeta i upitao ga u čemu je problem. »Što je s njom?« pitao je Jamie. Straž ar je soč no opsovao u sluš alicu. »Zar niš ta ne znaš ?« upitao je oštro. »Obuzela ju je glad.« »Što je to glad?« »Za Boga miloga. Gladna je. Je li ti to dovoljno jasno? Zeli krv.


Izluđuje ih ako su bez nje predugo.« »Onda joj daj malo krvi«, rekao je Jamie. Straž ar se nasmijao. »Zašto bih to učinio?« »Od kakve je koristi ovakva?« rekao je Jamie, trudeć i se da ne prasne. »Ako dopustiš da poludi od te gladi, neć e biti u stanju reć i mi bilo što korisno. Daj joj malo krvi.« »Nemam takve naredbe«, odvratio je stražar. Jamie je opet pogledao ć eliju i potisnuo vrisak. Djevojka je tiho preš la betonski pod i sad je zurila u njega s druge strane ultraljubič aste barijere, a njezino neljudsko lice bilo je samo nekoliko centimetara udaljeno od njegovog. Grč ila se i tresla bez imalo samokontrole. Cijelo joj je tijelo podrhtavalo, a oč i se izvrtale od ludila. Otvorila je usta i pokuš ala se obratiti Jamieju. »Mmmm... moolim te«, fr ljala je suhim usnama. Vilica joj je pucala od napora da proizvede riječi. »Sve... ću... ti... reći. Sve... uradit ću što... god hoćeš...« »Ako joj ne date krvi, gurnut ć u ruku kroz barijeru«, vikao je Jamie preko interfona, »pa vi onda objasnite admiralu Sewardu š to se dogodilo.« Ova djevojka možda zna gdje je moja majka. Uopće me nije brigačak i ako morate proliti vjedro krvi s kraja hodnika u njezinućeliju...Moram saznati sve što ona zna. Tišina. Jamie je mogao zamisliti č uvara kako sjedi u uredu i važ e svoju odluku ne ž eleć i objaš njavati admiralu Sewardu š to se dogodilo, posebice ako će objašnjenje uključivati nečija crijeva razasuta po ćeliji dok je on bio na dužnosti. »Nazvao sam nadređenog«, napokon je rekao č uvar. »On ć e odlučiti. Upravo stiže.« »U redu«, odgovorio je Jamie. Nastala je stanka pa je č uvar opet progovorio. »Znaš, ono maloprije sam ti rekao samo zato...« »Ne zanima me«, prekinuo ga je Jamie. Interfon je utihnuo. Jamie je stajao ispred djevojč ine ć elije i gledao je. Otpuzala je do uskog kreveta i sklupč ala se. Stenjala je, viš e nije cviljela. Zvuk koji je ispuš tala bio je toliko dubok da je Jamie osjetio tlo kako vibrira. Svakih nekoliko sekundi pokušala se pridignuti, no zatim bi samo tupo pala na plahte.


»Dakle, ti si sin Juliana Carpentera«, rekao je glas iza njega. Jamie je poskočio. Pobogu, prestani se trzatičim ti netko priđe. Okrenuo se prema izvoru glasa i ugledao pristalo lice č ovjeka u č etrdesetima, odjevenog u isti crni oklop koji su nosili svi ljudi koje je ovdje do sada upoznao. Covjek je u rukama drž ao maleni metalni kovčeg i gledao Jamieja s neprikrivenom znatiželjom. »Tako je«, odgovorio je Jamie. »Zovem se...« »Jamie. Znam. Ja sam bojnik Paul Turner. Dež urni služ benik razine H. Ako sam dobro shvatio, ti ovoj zatvorenici želiš dati krvi?« »Da, gospodine«, rekao je Jamie. Ovo gospodine mu je nekako prirodno došlo; čovjek ga je iz nekog razloga uznemiravao. »Objasni mi zaš to bih ti to trebao dopustiti. Imaj na umu da mi je sinoć skoro ubila kolegu. Pokušala je ubiti i tebe.« »To je sada nebitno«, rekao je Jamie. »Zelim znati š to ona zna. Bitna mi je samo moja majka.« Bojnik Turner ga je promatrao s blagom naznakom smiješ ka na licu. »Poznavao sam Marie«, rekao je na Jamiejevo č uđenje. »Nekoliko puta smo se sreli. Bila je divna žena.« »Kako to mislite bila«, planuo je Jamie crveneći se od bijesa. »Oprosti. Loše sam odabrao riječi«, odgovorio je Turner. »Poznavao sam i tvog oca. Bili smo prijatelji. Jesi li znao za to?« »Nisam«, priznao je Jamie. »Nisam znao.« Gledali su se, a atmosfera medu njima postajala je sve guš ća radi napetosti koju Jamie nije znao objasniti. Bojnik Turner je otvorio metalni kovč eg i izvadio dvije vreć ice tamnocrvene krvi. Lagano ih je dobacio Jamieju koji ih je uhvatio ne skidajući pogled s bojnika. Turner je uzvratio pogled, promrmljao neš to sebi u bradu, brzo se okrenuo na petama i krenuo prema izlazu iz zatvorskog bloka. Dokaži mi da sam u krivu, pomislio je, dokaži mi da sam u krivu. Okrenuo se prema ć eliji. Larissa je sjedila na rubu kreveta ravnih leda i zurila u vreć ice u Jamiejevim rukama. Pogledao ih je i Jamie, a na licu mu se zrcalilo gađenje. Bacio ih je kroz barijeru. Nisu pale na pod; Larissa se kretala brzo poput ž ive, uhvatila ih je u zraku i kleknula na koljena. Rasparala je prvu vreć icu svjetlucavim, oš trim zubima. Jamie se morao okrenuti dok je naginjala vreć icu i izlijevala


njezin sadržaj u svoja usta. »Hvala ti«, rekao je djevojač ki glas iza njega. Okrenuo se i pogledao u ć eliju. Larissa je stajala metar od njega i smiješ ila mu se. Lice joj je bilo umrljano krvlju, no ipak je bilo ljudsko, i Jamieju se opet javila neželjena i nepozvana misao. Prelijepa je. Prestala se tresti. Graciozno je stajala prekriž enih stopala i gledala ga očima koje su opet bile prekrasne i tamnosmeđe. »Osjećaš li se bolje?«, upitao ju je Jamie. »Osjeć am se odlič no«, odgovorila je š iroko se smiješ eć i. »Sve zahvaljujući tebi.« Jamie je osjetio kako mu se obrazi žare. »Dobro«, odgovorio je. »Želim ti postaviti nekoliko pitanja.« »O tvojoj majci?« Jamieju se sledila krv u žilama. »Što ti znaš o mojoj majci?« Larissa mu se nasmiješ ila. Njezini krvavi oč njaci su sjali pod fluorescentnom svjetiljkom.


13. PRVI IZLAZAK »Hoćeš li me pustiti van?« Larissa je svoje pitanje postavila slatkim, djetinjastim glasom, poput djevojčice koja moli majku da joj kupi mače. »Zašto bih te pustio?« upitao ju je. »Zato š to sam te poš tedjela«, odgovorila je slatko se smiješ eć i. Vrhovi njezinih očnjaka se više nisu vidjeli pod krvavim usnama. Jamie ju je pogledao. Siva majica bila joj je poderana, crnila se od skorene krvi, no nosila ju je nemarno i samopouzdano. Isprane plave traperice također su joj bile poderane i pohabani vrhovi smeđih čizama virili su kroz tkaninu. Imala je dugu kosu. Bezbriž no ju je maknula s č ela. Lice — kako jelijepa, prelijepa je— usko i ovalno, velike oč i č ije su se tamnosmeđe š arenice presijavale pod luorescentnim svjetlom ć elije. Imala je maleni nos koji je bio previš e prć ast da bi se smatrao klasič no lijepim, no pristajao je njezinoj sitnoj gradi. Krv joj je prekrivala donju polovicu lica i tako sakrila oblik njezinih usana. Kontrast između mliječnobijele kože i grimizne krvi bio je groteskan. Nakašljala se, a on je odmahnuo glavom. Želio je razmisliti. »Zašto si me poštedjela?« Ponovno se nasmiješila. »Nije mi se dalo ubiti te«, odgovorila je. »Onda me zapravo nisi poš tedjela, zar ne? Jednostavno ti se nije dalo.« »Semantika.« »Meni nije.« Odvratila je pogled od njega, prouč avala je svoje krvave nokte, prebacivala tež inu s jedne noge na drugu. Kad ga je opet pogledala, osmijeh joj je bio sjajniji no ikada, a Jamieju je neš to zaleprš alo u trbuhu. »Dakle, nećeš me pustiti van«, ponovila je pitanje. »Ne mogu, čak i kad bih htio. Ovdje nemam nikakvih ovlasti.« Glupane. Glupane. Glupane. »Čak niti uz to čuveno prezime? Šteta.« Gledali su se kroz blješ tavo ultraljubič asto polje i Jamie joj je


postavio prvo pitanje čiji je odgovor očajnički želio znati. »Zašto si me pokušala ubiti?« Larissa ga je pogledala stisnutih očiju. »Nisam te pokušala ubiti. Da sam te htjela ubiti, već bi bio mrtav.« »Onda nisi pokušala ubiti ni Matta?« »Tko je Matt?« »Pala si u njegov vrt. Onaj kojem si noktima pokuš ala prerezati grkljan. Gore je, leži u komi.« »To je dobro. Možda se uspije izvući.« »Nadajmo se. Zašto si me napala? Što sam ti ja učinio?« »Naredba.« »Čija naredba?« »Moga gospodara.« Jamie je protrnuo. Sjetio se bić a u sivom kaputu koje se samo pustilo u kuć u koju je dijelio s majkom. Sjetio se bljedila njegovoga lica, skoka u zrak kad je Frankenstein ispalio hitac iz nekog ogromnog oružja, i nestanka u noći. »Alexandra«, prošaptao je. Larissa se trgnula. »Znaš kako se zove?«, upitala je. Nemarna sigurnost u sebe je sasvim napustila njezin glas. »Rekli su mi.« »Tko, čudovište?« »Frankenstein, ako si na njega mislila. Tko je on? Alexandra.« Osmijeh joj se vratio na lice. »Zar ti nisu rekli?« »Samo ime su mi rekli.« »On je drugi najstariji vampir na svijetu«, rekla je s puno olakšanja. »Njegova brać a su prvi i treć i najstariji vampiri na svijetu. Jač i je nego što možeš i zamisliti.« »Koliko je jak?« »Poput Boga. Toliko jak.« »Ja ne vjerujem u Boga.« Ponovno mu se nasmiješ ila, ovaj put pokazavš i bijele trokute ispod usana. Jamie se stresao. »Trebao bi. Zbilja bi trebao.« Nekoliko su minuta oboje š utjeli. Jamie je sjeo na tlo i prekriž io noge gledajuć i ravno u Larissu. Nakon nekoliko sekundi uč inila isto


š to i on. Sjela je i gledala ga. Nisu se smiješ ili jedno drugome, ali nisu se ni mrš tili. Jamie je dao sve od sebe da izgleda smireno, no u njemu je bjesnila oluja ljutnje i frustracije. Idiote jedan, ona ti nije prijateljica. Zašto onda pričaš s njom kao daje, kretenu? jučer te dvaput mogla ubiti. Možda zna gdje ti je majka.Trgni se malo. Probudi se. Natjeraj je da ti kaže sve što trebaš znati. Kad je napokon progovorio, nije okolišao. »Je li moja majka ž iva?« upitao je pazeć i da mu glas ne zadrhti. Larissa mu je prišla malo bliže i otpuhnula pramen tamne kose s lica. »Rekla bih da jest«, odgovorila je. Smiri se. Smiri se. »Ne znaš?« »Bila je ž iva kad sam ih vidjela nakon š to je sve bilo gotovo. Nakon toga se Alexandru malo naljutio na mene š to te nisam ubila pa me rastrgao na komadić e i bacio iz oblaka u vrt neke obitelji. Ne znam š to se dogodilo nakon toga.« Nasmiješ ila mu se i vrš ak jezika je provirio iz njezinih usta da poliž e kapljicu krvi iz kuta svojih usana. Pokuš ao je ignorirati taj prizor. »Kamo ju je mogao odvesti?« »Ne znam.« »Ne vjerujem ti.« Larissa je slegnula ramenima. »Imaš pravo na to. No, istina je. Samo Alexandru i Anderson znaju koja nam je sljedeća postaja.« »Tko je Anderson?« »Alexandruova desna ruka. Jednostavan i zlokoban. Poput psa čuvara.« »Dakle, ti ne znaš ništa što bi mi moglo pomoći?« »Znam gdje su bili do jučer. I znam kako otkriti gdje su sada.« »Kako?« »Ako nekoga lijepo pitamo.« »Koga?« »Ah, ti bi da ti sve odam.« »Pa odaj mi.« »Ne mogu«, odgovorila je. Ljutnja ga je sasvim obuzela. »Zaš to?« upitao je poviš enog tona.


Nije si mogao pomoći. »Zato što se onda nećeš vratiti da me opet vidiš.« »Ovo nije igra«, planuo je Jamie. »Nije smiješ no! U pitanju je ž ivot moje majke!« Larissine oči su zasjale crvenom bojom pa su se opet smirile. »U pravu si«, rekla je ledenim glasom. »Njezin ž ivot. Ne moj. Samo jedan anonimni ljudski ž ivot. Zapravo nema nikakve razlike ž ivi li ona ili ne.« »Ima razlike, za mene«, vikao je Jamie. »Reci mi gdje je! Smjesta!« Uzdahnula je i prevrnula očima. »Koliko hrabrosti«, njež no je rekla. »A sve iza nepremostive barijere.« »Da mogu, odmah bih otvorio ovu ć eliju i ubio te golim rukama«, siktao je Jamie. »Ne«, rekla je Larissa tuž no ga gledajuć i. »Ne bi me ubio. Ti nisi ubojica. Nisi poput mene. Ako se pobrineš da me puste, odvest ć u te do osobe koja nam mož e reć i gdje je tvoja majka. Ako neć eš ili ne možeš, onda se snalazi sam.« Suze su se pojavile u kutovima Jamiejevih oč iju. Brzo se podignuo na noge, krenuo skoro trč eć im korakom niz hodnik. Odluč io je da ga vampirica neće vidjeti kako plače. Njezin glas se pronio hodnikom. »Vrati se brzo«, prijateljski mu je doviknula. »Čekat ću te.«


14. ODMETNUTI AGENT Jamie je manje-viš e doš ao k sebi kad je iziš ao iz dizala na nultoj razini. Oč i su mu bile crvene od trljanja. Neki vojnik u crnom oklopu hodao je niz hodnik. Jamie ga je upitao gdje bi mogao pronać i admirala Sewarda. Vojnik se malo iznenadio, no pokazao je Jamieju gdje je admiralov ured. Jamie mu je zahvalio i uputio se niz sivi hodnik koji je bio potpuno isti kao i svi ostali. Pred admiralovim vratima je stajao još jedan vojnik u crnoj uniformi pokrivenoj tvrdom tkaninom i oklopnim ploč icama. Ljubič asti vizir kacige bio mu je spuš ten na oč i. Primijetio je Jamieja istoga trena. »Identi icirajte se«, rekao mu je. Nije podigao puš ku, no bio je spreman u svakom trenutku pritisnuti obarač. »Ja sam Jamie Carpenter«, rekao je. Vojnik je maknuo desni kažiprst s obarača i podigao vizir. Bože mili. Ovaj je tek nekoliko godina stariji od mene. »Ponovite«, rekao je čuvar čudno ga gledajući. Nije mu se sviđao. »Ja sam Jamie Carpenter«, ponovio je. Cuvarevo lice se skupilo od gađenja. Krenuo je hodnikom prema njemu i Jamie je uzmaknuo. Nesvjesno je podigao ruku kao da ž eli smiriti čuvara. Vojnik ga je stjerao uza zid i unio mu se u lice. »Carpenter«, prosiktao je. »Jesi li to rekao? Carpenter?« Jamie je prestraš eno kimnuo. Bio je jako svjestan puš ke koju je ovaj nosio. »I imaš obraza stajati ovdje? U ovoj zgradi?« Jamie nije odgovorio; bio je previš e ustraš en. Gledao je ravno u hladno, strogo lice vojnika. Prenuo ga je poznati glas. »Odstupi, vojniče«. Cuvar i Jamie su u isto vrijeme pogledali u smjeru iz kojeg je doš ao glas. Admiral Seward je stajao na vratima svog ureda. Nad njim se nadvijala ogromna Frankensteinova prilika. Vojnik se uspravio, ali nije se pomaknuo. »Gospodine, dopustite mi da se usprotivim«, poč eo je. »Ovo je sin...«


»Znam savršeno dobro tko je on, vojniče,« prekinuo ga je Seward. »Sad odstupi, sinko. Dao sam ti izravnu zapovijed.« Cuvar je stao nasred hodnika u stavu mirno gledajuć i ravno u admirala. Na licu mu se zrcalila razarajuć a ljutnja, no nije rekao viš e ništa. Seward se malo pomaknuo i pustio Jamieja u svoj ured. »Uđite, gospodine Carpenteru. Imamo mnogo toga za raspraviti.« Admiral Seward je sjedio za velikim pisać im stolom s jedne strane prostorije, dok su Jamie i Frankenstein zauzeli dva naslonjač a pored kamina. Jamie je paž ljivo pogledao ogromnog č ovjeka kraj sebe, a ovaj ga je počastio škrtim osmijehom. »Jamie Carpenteru«, rekao je Seward. »Htio bih ti pož eljeti dobrodoš licu u Odjel 19. Ili Crnu svjetlost, kako ga oduvijek zovu oni koji su svjesni njegovog postojanja.« Crna svjetlost. Imam osjećaj da sam to nekad davnočuo. Crnasvjetlost. Potom mu je sinula čudna, nepozvana misao. Osjećam se kao kod kuće. Nastupila je duga tišina i admiral je napokon progovorio. »Nisam te vidio otkad si bio jako mali. Je li ti itko rekao da si vrlo sličan ocu?« »Majka mi je to rekla.« »Naravno«, rekao je admiral. »Zao mi je zbog svega š to joj se dogodilo. Bila je uistinu divna žena.« »Još uvijek jest«, odgovorio je Jamie zureć i pritom u direktora Odjela 19. Seward je pomicao hrpe papira s jedne strane stola na drugu kao da se ne ž eli susresti s Jamiejevim pogledom. Jamieja je to strašno ljutilo. Pogledaj me, starče. Barem to možeš napraviti. Pogledaj me. Frankenstein je polož io ruku na Jamiejevo rame kao da mu je pročitao misli. Poruka je bila jasna: smiri se. »Gospodine,« rekao je Jamie š to je pristojnije mogao. Nastavio je govoriti kad ga je Seward pogledao. »Zaš to me napao onaj č uvar u hodniku? Nisam mu ništa loše učinio.« Admiral ga je pogledao, otvorio usta, zatvorio ih i napokon rekao: »Ne brini se zbog toga. Nije važ no. Sad se moramo usredotoč iti na to što ćemo napraviti s tobom.«


»Pustite me da potražim svoju majku«, odmah je rekao Jamie. »Ne dolazi u obzir«, odgovorio je Seward. »Nemamo pojma gdje je, je li još uvijek...« Utihnuo je i poravnao olovke na svom stolu. »Ako mi neć ete pomoć i«, rekao je Jamie tiho, »sam ć u. Pustite me van odavde i sam ću je pronaći.« »Ne mogu to uč initi«, odgovorio je Seward. »Maknut ć emo te iz spisa.« »Što to znači?« »To znač i da ć e za malo viš e od č etrdeset i osam sati nestati svaki trag tvoga postojanja. To č inimo zbog tvoje sigurnosti i zbog sigurnosti svih s kojima si ikada bio u kontaktu.« »Izbrisat ćete me?« Bio je potpuno zbunjen, nije mogao vjerovati. »Zelite reć i da ć ete me izbrisati?« Seward je kimnuo. »To je standardni postupak pri ovakvim sluč ajevima. Alexandru ć e mož da pokuš ati doć i do tebe preko ljudi koje poznaješ . Njegovo postojanje, kao i postojanje drugih vrlo slič nih njemu mora ostati tajna. To nam je prioritet.« Ljutnja je opet pronašla put do Jamiejevog lica. »Moj prioritet je moja majka. Za vaše prioritete mi se živo fućka.« »Vidiš li ti ovo?«, rekao je Seward bespomoć no gledajuć i Frankensteina. »Kako ću ja sada...« Oklijevao je i porom se opet obratio Jamieju. »Tvoj je otac bio jedan od mojih najbliž ih prijatelja«, rekao je. »Jesi li to znao? Ne, naravno da nisi. Ali bio je. Kad sam se ja pridruž io Odjelu 19, on je već bio legenda. Bio je jedan od naš ih najsjajnijih operativaca. Tko se mogao nadati takvom kraju...« Jamie je č ekao da mu admiral kaž e još neš to, osjeć ao je vrelinu pod svojom kož om, sakrivao ljutnju š to je dublje mogao, no č inilo se da je starac završ io. Pogled mu je ponovno bio odsutan, č inilo se kao da je izgubljen u sjeć anjima na ljepš e dane. Kad viš e nije mogao podnijeti tišinu, Jamie je odlučio iskušati drugačiji pristup. »Sto je s mojom majkom?« tiho je upitao. »Zaš to mi nije rekla istinu o tatinom poslu? Mislim, nakon njegove smrti.« Frankenstein je zatutnjio: »Nije znala niš ta o Odjelu 19. Zabranjeno je govoriti o nama.«


»Dakle, lagao joj je cijeli život?« »Da«, rekao je Frankenstein. Lice mu je bilo potpuno bezizraž ajno, no nije skidao pogled s Jamieja. »Nije to tako neobič no«, rekao je Seward i istog trena zadobio potpunu pozornost dječ aka i č udoviš ta. »Sve sigurnosne služ be postavljaju takve uvjete — MI5, SIS. A Crna svjetlost je mnogo tajnija od njih.« »Kako onda objaš njavate to da bih i ja u buduć nosti bio pozvan u Crnu svjetlost?« upitao je Jamie. »Zar ne bih trebao proć i selekcijski postupak, kao za SAS?« Tračak divljenja prešao je admiralovim licem. Kimnuo je glavom: »Jako si bistar, Jamie. Baš kao tvoj otac. Dokument kojim je osnovan Odjel 19 povjerio je sigurnost Britanskog imperija petorici osnivač a i njihovim potomcima, zauvijek i trajno. Njegovim kasnijim proš irenjem uključ ena je i tvoja obitelj. Kroz vrijeme smo se morali proš iriti na mnogo viš e č lanova od tih poč etnih š est i njihovih obitelji. Dovodili smo ljude iz vojske, policije, sigurnosnih služ bi. No, potomci š est poč etnih obitelji se automatski pozivaju u Crnu svjetlost. Ta nam je tradicija dobro posluž ila; potomak jednog od osnivač a je oduvijek sjedio na č elu Crne svjetlosti, od profesora Van Helsinga na samim počecima, do mene danas kad sam napokon dobio tu čast.« Znatiž elja je na trenutak odagnala brigu za majku iz Jamiejeve glave. »Je li itko iz moje obitelji ikad bio na čelu?« Admiral Seward je uzdahnuo. »Ne«, rekao je, a glas koji je do maloprije s puno strasti govorio o povijesti Odjela izgubio je svu živost. »To i jest bio problem.« »Kakav problem?« Admiral je istog trena pogledao Frankensteina pa je i Jamie uč inio isto. Ogroman č ovjek je svom snagom stisnuo zube, ž ile na vratu su mu iskočile kao da će prsnuti, no ipak je kimnuo. »U redu«, rekao je admiral. »Pretpostavljam da je bolje da sve čuješ od mene, nego od nekog vojnika.« »Da č ujem š to?« upitao je Jamie znajuć i da zapravo ne ž eli č uti Sewardov odgovor. »Prije dvije godine, dan prije nego š to je umro, tvoj otac nas je


izdao. Dogodio se napad, baš tu u Petlji. Nekoliko ljudi je poginulo. Alexandru je bio odgovoran za sve, isti vampir koji je sinoć odveo tvoju majku i koji je naredio Larissi da te ubije. Tvoj otac mu je dao sve potrebne informacije." Jamieja je oblio hladan znoj. Nemoguće. Tata nikad ne bi učinio takvo što. Nemoguće. »Ne vjerujem vam«, jedva je rekao. »Znam da ti je vjerojatno teško slušati...« »Nije mi teš ko. Lako je«, prekinuo ga je Jamie. »U krivu ste.« Seward je pogledao Frankensteina. »Vidiš? Premlad je da bi shvatio.« »Nisam premlad«, rekao je Jamie. »Samo vam ne vjerujem.« Pogledao je Frankensteina i nastavio. »Nekakva bić a su bila u naš em vrtu kad je tata umro. Vidio sam Larissu kroz prozor naš eg dnevnog boravka. Tamo je bilo vampira trenutak prije no što su ga upucali. Ako vas je odao njima, zašto su onda vampiri bili tamo?« »Te več eri nije bilo izvješ taja o nadnaravnim aktivnostima u području tvoje kuće«, tiho je rekao Frankenstein. »Bilo je...« »Uopć e ne ž elim sluš ati«, vikao je Jamie iz sveg glasa. »Ne ž elim ćuti više ni riječi! Zašto mi ovo govorite?« Okrenuo se admiralu Sewardu. »Rekli ste mi da vam je bio prijatelj. Zaš to govorite takve stvari o njemu?« »Ja sam bio njegov prijatelj«, odgovorio je Seward spuš tena pogleda ne mogavši se suočiti s Jamiejem. »Ja sam mu bio najbliži prijatelj, Jamie«, rekao je Frankenstein. »Poznavao sam ga gotovo dvadeset godina. Svojim postupkom mi je slomio srce. No, to je istina.« »Ali zaš to? Zaš to bi uč inio neš to takvo? Rekao si da je bio legenda. Zašto bi učinio nešto takvo?« »Godinu dana prije svoje smrti vodio je misiju u Mađarskoj«, odgovorio je Frankenstein. »Slijedio je neke tragove prema Alexandruu. Kad je ekipa tvog oca stigla na jedno imanje blizu Budimpeš te, Alexandru je već bio otiš ao, ali njegova supruga Ilijana je još uvijek bila tamo. Julian ju je uniš tio i vratio se natrag s ekipom. Znao je da Alexandrua niš ta neć e odvratiti od osvete njemu, tebi i tvojoj majci. Nagodio se; žrtvovao nas je da bi vas spasio.«


Frankenstein je pogledao Jamieja koji se š okirao kad je vidio suze u očima čudovišta. »Ne osjeć am se baš spaš eno«, odgovorio je. »Nimalo. Ako se nagodio s Alexandruom, što se onda jučer dogodilo?« Admiral Seward mu je odgovorio. »Mož emo samo pretpostaviti da se Alexandru viš e ne drž i dogovora.« »Ali na drvetu. One noći kada je umro, bilo je...« Seward je lupio š akom u stol i svi su poskoč ili. »Dosta!« povikao je. »Dosta je. Postoje dokumenti u kojima Julian jako elokventno opisuje svoju mrž nju prema osnivač ima zbog odnosa prema vaš oj obitelji. Izdao nas je i dobri ljudi su poginuli, ljudi koji su zaslužili mnogo bolje. Sad ti je jasno zaš to svi u ovoj bazi ne umiru od sreć e kad te vide i zašto pronalazak tvoje majke i nije neki prioritet.« Crvena izmaglica se spustila na Jamiejeve oč i, i usrao je tako brzo da Frankenstein nije stigao reagirati. Poletio je kroz sobu i bacio se preko pisać eg stola. Direktor je odgurnuo svoj stolac unatrag i Jamiejevi prsti su hvatali prazan zrak tamo gdje je maloprije stajao admiralov vrat. Frankenstein ga je pritisnuo uz stol i č vrsto uhvatio za ruke. Povukao ga je da se uspravi. Zareć om mrž njom gledao je u pocrvenjelo lice admirala Sewarda koje mu je mrž nju i bijes uzvrać alo jednakom mjerom. »Kako se usuđuješ ?« rež ao je Direktor. »Deriš te jedno, kako se usuđuješ?« »Moja majka nije niš ta uč inila«, vikao je Jamie. »Nije ni znala tko je zapravo moj otac, kao š to ste i sami rekli. A vi biste je samo pustili da umre? Pustite onda i mene da umrem tražeći je!« »Ne mogu«, vikao je Seward, »bez obzira na to koliko bih to sada htio!« »Zašto ne možete?« »Zato, ljutiti mali dječ ač e, zato š to si ti Carpenter. Koliko god da je tvoj otac okaljao vaš e ime, još uvijek si potomak jednog Carpentera i ja moram uč initi sve š to mogu da te zaš titim, pa č ak i od tebe samoga!« Jamie je pao u Frankensteinov medvjedi zagrljaj. Obuzela ga je vrtoglavica. Ovo ne može biti istina. Neću im vjerovati. Neću. To je moj tata. Ne


mogu im vjerovati. »A š to misliš da bi mogao napraviti? Kako bi vratio svoju majku?«, nastavio je Seward. »Nemaš oruž ja, nisi proš ao obuku, nemaš plan. Je li ti vampirica možda rekla kamo ju je odveo?« Jamie je odmahnuo glavom. »Ne«, rekao je. »Kaže da ne zna.« Admiral se podsmjehnuo. »Naravno da zna«, odgovorio je. »Samo ti ne ž eli reć i. Pa, mogli bismo je natjerati. Desetak minuta bilo bi dovoljno.« »Ne bih rekao. Ne zna kamo idu. Vjerujem joj. Ne znam zašto bi mu bila odana nakon svega što joj je učinio.« »Dakle, beskorisna je.« »Kaž e da nas mož e odvesti do nekoga tko zna kamo su mogli otići.« Seward se nasmijao. »Ma nemoj mi reć i. To mož e odmah zaboraviti. Nema šanse da ću je ikada pustiti van iz ove baze.« »Mogli bismo joj ogranič iti kretanje, gospodine,« rekao je Frankenstein. »Staviti joj pojas.« »Ne dolazi u obzir«, odbrusio je Seward. »Neć u troš iti sredstva ove organizacije na nekakvo bespotrebno natjeravanje. Nisam vam još dao dopuštenje da idete tražiti Marie.« »Ja namjeravam pronać i svoju majku«, rekao je Jamie č elič nim glasom. »S vama ili bez vas.« Admiral Seward ga je pogledao. »Bit ć e ti jako teš ko pronać i ikoga ako te ja odluč im zatoč iti u bazi.« Nasmiješio se Jamieju. »To je sve zbog tvoje vlastite sigurnosti. Jedan od najopasnijih i najstarijih vampira na svijetu te traž i. Nije da nemam razloga.« »Ja ću paziti na njega«, tiho je rekao Frankenstein. »Ti si č lan ove organizacije i radit ć eš ono š to ti se naredi«, oš tro mu je odgovorio Seward. »U tom sluč aju dajem otkaz«, odgovorio je Frankenstein. Jamie je zinuo, a Seward raskolačio oči. »Molim?« »Dajem otkaz. Zakleo sam se da ć u č uvati obitelj Carpenter. Ako me Crna svjetlost sprečava u tome, onda više ne mogu biti dio nje.« Admiral Seward je uš utio. Sklopio je ruke i spustio glavu. Jamie i


Frankenstein su stajali ispred njegovog stola i č ekali. Napokon ih je pogledao. Ljutnja se jasno vidjela na njegovom licu, no govorio je smirenim glasom. Jamie je sumnjao da mu je za to trebalo mnogo samokontrole. »U redu«, rekao je. »Obojica mož ete traž iti Marie Carpenter pod vodstvom Odjela 19. Gospodine Carpenteru, vi ć ete privremeno biti pridruž eni Odjelu. Vi niste operativac Crne svjetlosti. Moram li vam to ponoviti?« »Ne«, odgovorio je Jamie. »Dobro. Na Organizaciju se mož ete oslanjati samo za minimum sredstava, a vampirica ne smije napustiti bazu. Neć u je uniš titi, mož da odluč i surađivati. Ali to je sva dobrota koju vam mislim ukazati, je li vam to jasno?« »Da, gospodine.« »A ljudi?« upitao je Frankenstein. »Mož ete dobiti vozač a, mož ete traž iti zrač ni prijevoz ako to okolnosti zahtijevaju i mož ete sa sobom voditi još dvojicu, ali jedino ako u danom momentu nisu zauzeti neč im drugim, te ako vam pristanu pomoć i usprkos tome š to znaju sve č injenice. Neć u nikome narediti da vam pomogne, nadam se da vam je jasno zašto.« »Hvala vam, gospodine«, rekao je Jamie. »U redu«, rekao je Seward. »Victore, odvedi Jamieja na Igrališ te, neka prođe dvadeset i četiri sata osnovne obuke.« Jamie je otvorio usta da se usprotivi, ali Seward ga je presjekao. »Nema pregovora. Sam Bog zna da ti to neć e nimalo pomoć i, ali mož da ć u ja malo bolje spavati ako ti prvi vampir kojeg sretneš pregrize grkljan.« »Hvala, gospodine,« rekao je Frankenstein. Zagrlio je Jamieja oko ramena i okrenuo ga od stola. Kad su otvorili teš ka metalna vrata, admiral Seward je opet progovorio. »Pronađite je. Tvoja obitelj već ima krvave ruke. Nije im potrebno više.« Jamie se okrenuo prema Direktoru. »Hoć u, gospodine,« rekao je iznenadivš i se i sam odluč noš ću svoga glasa. »Hoću.«


15. ŠKOLA TEŠKIH UDARACA Jamie Carpenter je zurio u plavu strunjač u pod sobom. Krv je polagano tekla iz njegove puknute donje usnice i stvarala lokvice na svjetlucavoj tkanini, skupa sa znojem koji se poput slane kiš e slijevao s njegovoga čela. »Ustani.« Dobrota se dala naslutiti u tom glasu, ali saž aljenju nije bilo ni traga. Jamie se natjerao da ustane na drhtave noge. Pred njim je stajao č ovjek u sivoj trenirci koji je bio gotovo jednako š irok koliko i visok. Prodorno ga je gledao malenim očima usađenima duboko u glavu koja je nalikovala na kuglu za kuglanje. Znojne mrlje vidjele su se pod gorostasovim rukama, ali disao je lagano i bez napora. Gledao je Jamieja kao što gladan lav gleda ranjenu antilopu. Jurnuo je i u djelić u sekunde preš ao prostor koji ih je razdvajao. Jamie je oč ekivao napad, ali bio je tako umoran da je uspio samo podić i ruke u iscrpljenom pokuš aju samoobrane. Covjek je š akama lupio Jamieja u podlaktice odaš iljuć i tako nepodnoš ljivu bol kroz cijelo Jamiejevo tijelo. Velikim rukama punim ož iljaka posegnuo je za Jamiejevom glavom, naglo je okrenuo nalijevo i bacio se na njegov vrat. Zaustavio se centimetar dalje od gole kož e. Jamie je blijedo zurio u strop kruž ne prostorije. Tu je proveo već osamnaest sati. Bio je blago svjestan da je č ovjek u sivom odijelu pustio njegovu glavu, odmaknuo se i rekao nešto, ali njegov glas kao da je dolazio izdaleka. Odnekud se stvorila ruka i lupila ga u glavu. Prenuo se iz snatrenja i uhvatio za bolno mjesto. Tupa, crvena bol širila se posvuda. »Slušaš li me sad?« pitao je čovjek. Jamie mu je uputio pogled pun otvorene mržnje i potvrdio. »Dobro. Budi sretan š to još uvijek mož eš . Jer da sam vampir bio bi već odavno mrtav.« Čovjek je uzdahnuo. »Malo se odmori pa se vrati i dođi na doruč ak«, rekao je i krenuo van iz prostorije. Kad je doš ao do vrata, okrenuo se Jamieju i ponovno progovorio: »Moraš se koncentrirati. Misli na svoju majku.«


Frankenstein ga je odveo iz admiralovih prostorija ravno do neuglednog metalnog dizala. Ogromni č ovjek nije govorio niš ta dok su hodali, no Jamie nije smatrao da se Frankenstein ljuti na njega. Htio je dati ostavku u Odjelu 19 č ak i nakon š to je Jamie pokuš ao napasti Direktora. Bio je siguran da je i ta prijetnja sama po sebi bila mnogo važ nija nego š to je Frankenstein pokazivao. Sewardov ponos i ljubav prema ovom mjestu bili su jasno vidljivi, ali Jamie je pretpostavljao da i č udoviš te gaji iste osjeć aje pod svojim ledenim, zelenosivim licem. Bio je sretan š to Seward nije prozreo Frankensteinov blef; nije ž elio nositi na duš i tu odgovornost kad njegov zaš titnik obistini svoje prijetnje. Spustili su se do razine G, proš li nekoliko hodnika dok nisu stigli do nekog ureda sa staklenim vratima na kojima je stajao otisnut natpis PROFESOR A.E. HARRIS. Frankenstein je glasno pokucao. Prosijedi muš karac u kasnim č etrdesetima otvorio mu je vrata. Kosu je u srebrnim valovima zač eš ljao unatrag, imao je impozantne brkove, pravu crno-sivu neobuzdanu ž ivicu nad gornjom usnom, plavu koš ulju i ž utu kravatu boje limuna. Pomalo je nalikovao na blago ekscentričnog direktora neke brokerske kuće. Prijateljski je pogledao Frankensteina, a zatim je s blagim negodovanjem odmjerio Jamieja. Još nije sasvim obuzdao svoju ljutnju otkad je admiral Seward rekao sve ono o njegovom tati. Taman je htio nešto reći i ovom profesora, no Frankenstein ga je preduhitrio. »Admiral Seward...« »Je upravo razgovarao sa mnom«, prekinuo ga je profesor. »Rekao mi je da moram nadgledati dvadesetč etverosatnu obuku za ovog dječ aka. Rekao sam mu ono isto š to ć u sada reć i i vama; ne vidim što mogu učiniti za tako malo vremena.« »Uč inite onoliko koliko mož ete«, oš tro je uzvratio Frankenstein na što se profesor lagano trznuo. Boji ga se. Dobro. Da vidimo kadće me opet nazvati dječakom. Profesor Harris je izgledao kao da ž eli neš to reć i, no kratko je pogledao Frankensteina i odluč io da je bolje odustati. Pretjerano je uzdahnuo, širom otvorio vrata ureda i pozvao Jamieja da ude. Ured je bio malen. Izgledao je kao da ga je netko presadio s katedre povijesti nekog sveuč iliš ta. Sve slobodne površ ine bile su pokrivene knjigama, č asopisima, ispisanim biljež nicama. Otrcani


drveni stol stajao je u kutu, jedva primjetan pod hrpama papira i drmusavim neboderima starih knjiga. »Nova povijest suđenja vješ ticama u Salemu« je stajala na vrhu; pod njom su bila tri sveska o srednjem vijeku pa neš to o renesansi, Prvom svjetskom ratu i mnogim drugim temama. »Ne diraj ništa«, upozorio ga je Harris. »Samo me prati.« Paž ljivo je hodao između hrpa knjiga, otvorio neka vrata koja Jamie nije ni primijetio i pozvao ga da ude. Jamie je slijedio profesora u stopu pazeć i da niš ta ne sruš i. Djelomice se nadao da ć e sluč ajno oboriti nešto samo da vidi profesorovu reakciju. Uš li su u malu uč ionicu. Tri reda plastič nih i metalnih stolaca su stajala ispred bijelog platna za projekcije i katedre od svijetlog drva. Projektor je visio sa stropa, a niska polica puna uredno slož enih biljež nica, olovaka i nalivpera stajala je u dnu uč ionice. Profesor Harris je žustro prošetao do katedre i uzeo daljinski upravljač. »Uzmi komad papira i sjedni«, rekao je namješ tajuć i zaslon. Jamie je napravio kako mu je reč eno. Profesor Harris je ustao, ugasio svjetlo i zavio uč ionicu u mrak. Uperio je daljinski upravljač u projektor i pritisnuo gumb. »Gledaj, usredotoč i se i pokuš aj razumjeti«, rekao je Harris i iziš ao iz uč ionice zatvorivš i vrata za sobom. Slika se pojavila na zaslonu i Jamie se namjestio za gledanje. Sat vremena kasnije zaslon se ponovno zabijelio, a Jamie se osjeć ao potpuno iscrpljeno. Koliko se sjeć ao, nikada mu ranije nije bilo toliko uzbudljivo; ž eludac mu se prevrtao kao da je upravo bio na ludoj vož nji vlakom smrti. Trnci su mu prolazili niz ruke i kraljež nicu, srce lupalo dvostruko brž e nego inač e. Prvi ilm koji je pogledao zvao se »Osnutak i povijest Odjela 19«. Djelovao mu je poput svih onih dosadnih dokumentaraca koje ga je mama tjerala da gleda nedjeljom naveč er. Da stvar bude još gora, naratorski glas je pripadao profesoru Harrisu. Nakon š to je profesor započ eo ilm prič om o Drakuli, Jamiejeva usredotočenost polako je počela nestajati. Drakula ga je jednostavno previš e asocirao na Christophera Leeja, smokinge i plaš teve s crvenom podstavom. Crtkarao je po svojoj biljež nici dok je Harris preprič avao poznatu prič u. No, kad je prič a preš la na neš to š to se nazivalo Incident u Lyceumu, Jamie je podignuo


glavu i potpuno se ukoč io. Na š irokom platnu nalazila se fotogra ija s poč etka stoljeć a, nač injena u sepiji. Prikazivala je č ovjeka kojeg je odmah prepoznao, bez obzira na to š to ga nikad u ž ivotu nije vidio. Kad je profesorov glas potvrdio da se radi o Henryju Carpenteru, njegovom prapradjedu, Jamie je odgurnuo biljež nicu i posvetio ekranu svu svoju pozornost. Sljedeć ih dvadeset minuta bio je potpuno obuzet i kad je poč ela odjavna š pica, bilo mu je sasvim jasno zaš to je admiral Seward tako ponosno govorio o Crnoj svjetlosti. Jamie je bio zapanjen postignuć ima muš karaca i ž ena iz Crne svjetlosti tijekom posljednjih sto godina, njihovom hrabrosti i snalaž ljivosti pri už asima i opasnostima s kojima su se suočavali. Sluš ao je skoro ne diš uć i dok je profesor Harris opisivao misiju Quinceya Harkera u selu Passchendaele, doš lo mu je da navija kad se hrabri satnik vratio s fronte 1918. i preuzeo duž nost direktora Odjela 19. Knedla mu se stvorila u grlu kad je Stephen Holmwood, mož da ponajbolji operativac Crne svjetlosti, poginuo mnogo prije svoga vremena. Nadimao se od ponosa svaki put kad je neki od njegovih predaka odigrao ključ nu ulogu u nekom događaju. Najpoznatija je bila misija koju je njegov djed John poveo na samom kraju 1928. Opisu je oč ajnič ki nedostajalo detalja jer je cilj ilma bio prikazati viš e od jednog stoljeć a povijesti Crne svjetlosti u samo pola sata. Misija se č inila važ nom i Jamie je odluč io da ć e pitati Frankensteina da mu kaž e nešto više, ako zna. Drugi ilm, ponovno poprać en suhim i pompoznim glasom profesora Harrisa, se zvao »Povijest i biologija vampira«. Medicinski dijagrami prekrivali su zaslon dok je profesor iznosio č injenicu da se vampirizam prenosi s jedne osobe na drugu preko sline, najuobič ajenije tijekom ugriza. Dostupni dokazi pokazivali su da takvo stanje ubrzava metabolizam i otkucaje srca ugrizenoga nezamislivo mnogo puta stimulirajuć i uspavanu ž lijezdu u mozgu koju je profesor zvao ž lijezda V. Ta ž lijezda uzrokuje nevjerojatnu snagu i spretnost koju već ina vampira posjeduje; da bi se održ alo to stanje visoke uč inkovitosti, potreban je stalan dotok svjež e krvi. Jednostavnije reč eno, ilm je dokazivao da vampiri nisu ni ž iva ni mrtva bić a, nisu ni demoni, nego samo oblik mutacije. Najbolje je reć i da su nadnaravni.


Jamie se sjetio beznadnog, nemilosrdnog straha pri suoč avanju s Larissinim grimiznim pogledom, sjetio se kako je Alexandru sunuo u nebo nakon š to ga je Frankenstein presreo i nije bio sasvim uvjeren. Vjerovao je da se susreo sa zlom, vjerovao je da je bio izlož en neč emu što u sebi nema nimalo ljudskosti. Zaslon se opet zabijelio i otvorila su se vrata uč ionice. Profesor Harris je upalio svjetla, stao za katedru i nestrpljivo pogledao Jamieja. »Ima li pitanja?« upitao je. »U redu, nema. Nastavimo. Siguran sam da Terry jedva čeka da te se dočepa.« Profesor je gotovo sat vremena ispitivao Jamieja o svemu š to je upravo vidio, slabostima i snazi vampira, različ itim nač inima na koje ih se mož e ubiti. Smijao se kad je Jamie predlož io svetu vodu i č eš njak i davao je sve od sebe da ne poludi kad ga je Jamie potpuno slobodno upitao bi li raspelo pomoglo. Kad je na posljednje pitanje dao zadovoljavajuć i odgovor, Harris je podignuo platno i otvorio vrata koja su bila iza. Naredio je Jamieju da ga slijedi niz hodnik i ude kroz vrata na kraju. Jamie je uš ao u ogromnu kruž nu prostoriju osvijetljenu luorescentnim svjetlom. Dugač ke drvene klupe presijecale su prostoriju na pola; pod ispred njega bio je pokriven plavom strunjač om. Na drugoj strani sobe nalazila se poviš ena platforma s nekakvim zakrivljenim zaslonom. Taman se pitao š to je to kad je začuo nekakav glas iza sebe. Okrenuo se. Glas je dolazio od nabijenog, š irokog č ovjeka č iji su se miš ić i nadimali pod sivom trenirkom. Bio je potpuno izbrijan, a lice mu je odisalo mirom i zdravom znatiželjom. »Gospodine Carpenteru«, rekao je, a Jamie je kimnuo. »Ja sam Terry. Dobrodošao na Igralište.« Preš ao je prostor koji ih je razdvajao takvom brzinom da se Jamie nije stigao pripremiti. Zgrabio ga je za glavu i ustima krenuo na njegov vrat. Jamie je samo visio u è ovjekovim rukama, bio je potpuno preneražen. Samo je tupo pao na pod kad je ovaj popustio stisak. »Mrtav si«, rekao mu je Terry. »Ili neš to još gore. Diž i se.« Tako je počelo. Jamie je nauč io stav koji mu je Terry pokazao i pokuš avao se obraniti od njegovih napada. Instruktor mu se polako približ avao savinutih koljena lagano mič uć i rukama. Tad ga je napao. Bez ijednog


zvuka probio je Jamiejevu obranu i zabio mu š aku u trbuh. Jamie se presavio, Terry mu je izbio zrak iz pluć a. Zvuč ao je poput balona koji je upravo puknuo. Terry se malo odmaknuo i dao Jamieju vremena da dođe do daha. Ubrzo mu je naredio da ustane. Jamie se nekako povukao na noge, no ubrzo je opet pao jer ga je Terry udario desnom š akom u bradu. Cak mu se smilovao jer ga je udario tek kad je stao na noge. Zavrtio se na petama i opet sruš io na pod. Oč i je izvrnuo toliko da je mogao vidjeti unutraš njost svoje lubanje. Cuo je kako mu Terry opet naređuje da ustane i nekako je uspio posluš ati. Nije mogao usmjeriti pogled niti pomicati teš ke noge i ruke. Kad je Terry treć i put naletio na njega, nije se niti trudio oduprijeti. Instruktor je samo jednim stopalom stao iza njega i prevalio ga preko. Tako su nastavili toliko dugo da je Jamie sasvim izgubio pojam o satima. Padao je na pod, ustajao, opet padao. Nakon nekog vremena naredili su mu da napusti Igrališ te i ode odspavati. Zahvalno je legao na hladne plahte i pao u tež ak san bez snova. Terry ga je prodrmao č etrdeset i pet minuta kasnije, a Jamie je morao dati sve od sebe da ne zaplače. Opet je samo nastavio padati. Krv je neprestance tekla iz posjekotine na njegovoj obrvi, trbuh mu je bio potpuno modar, nije se mogao usredotoč iti, pluć a su mu vrištala za kisikom koji nije mogao proći kroz njegova natečena usta. Tako su nastavili cijelu noć . Terry nije pokazivao ni najmanji znak umora, a pred jutro je Jamie bio samo zombi č ije su se reakcije zasnivale na nagonima i najjednostavnijim pokretima. Kad mu je Terry rekao da dođe na doruč ak, sruš io se na pod i zurio u strop. Ubrzano je disao. Boljelo ga je cijelo tijelo. Mogao je pratiti samo jednu jedinu misao. Ta ga je misao pokretala. Mama.


16. SAN SVAKOG DJEČAKA Jamie je paž ljivo otvorio vrata kroz koja je proš ao Terry. Boljela su ga rebra i ruke je jedva nosio sa sobom. Glasan ž amor i razgovor dočekali su ga kad je provirio unutra. Tamo se nalazila kafeterija. Jednim zidom je prolazio dugač ak š ank za kojim su se servirale ž itarice, jaja, slanina, kobasice, tost. Ostatak prostorije bio je pun dugač kih plastič nih stolova za kojima su sjedili vojnici odjeveni u crno, liječ nici i znanstvenici u bijelim ogrtač ima, i muš karci u odijelima. Nekoliko ih je podignulo glavu kad je Jamie uš ao, ali nitko nije zurio u njega ili š aputao. Ljudi su samo nastavili sa svojim doručkom i Jamie se pridružio redu za šankom. Napunio je tanjur š to je viš e mogao jajima, slaninom i tostom. Sramež ljivo je stao kraj praznih kolica i pogledom traž io Terryja. Vidio je kako mu maš e s druge strane prostorije i zahvalno krenuo prema njemu. Sjeo je na plastič ni stolac nasuprot instruktora i poč eo gladno jesti. Terry ga je promatrao, polako ž vač uć i zalogaj zobene kaše. Progovorio je nakon nekoliko minuta. »Dakle, ti si sin Juliana Carpentera? Zasigurno ti nije lako.« Jamie je uzdahnuo. »Čini se da nije«, odgovorio je. »Tvoj tata je napravio groznu stvar«, rekao je Terry. Dječ ak je bio umoran, puno umorniji nego ikada u ž ivotu, i nije bio baš najbolje raspoložen. Bacio je pribor za jelo na stol takvom jačinom da su poskočili i ljudi za susjednim stolom. »Dakle, i ti imaš nešto protiv mene«, režao je Jamie. »Jesi li mi zbog toga priredio ono sranje na Igrališ tu? Kaž njavao si me zbog neč ega š to je moj otac učinio?« Terry je samo zurio u njega. »Ono sranje na Igrališ tu bilo je zato da te nauč im prež ivjeti kad te puste van odavde«, hladno je odgovorio Terry. »Imali smo vremena samo za osnovne stvari. Ne krivim tebe za ono što je učinio tvoj otac. Tebi ć u suditi prema tvojim zaslugama, a ne njegovima.« Instruktor je popio gutljaj kave. »No, ne mogu ti obeć ati da ć e svi ovdje imati isto mišljenje kao i ja.« Jamie je dugo gledao instruktora pa je opet uzeo svoju vilicu i nož i


nastavio jesti. Terry se tiho naslonio i gledao dječaka kako jede. Kad se ponovno vratio na Igrališ te, Jamie se uznemirio kad je vidio desetak ljudi kako stoje uz rubove okrugle sobe i tiho ga gledaju. Na sredini crte stajao je č ovjek u pedesetim godinama, odjeven u tamno odijelo ukrašeno mnogim šarenim medaljama. »Tko je to?« upitao je Jamie kad su Terry i on krenuli prema klupama u sredini sobe. »To je bojnik Harker«, odgovorio je Terry. »Na tvom mjestu bih se držao podalje od njega.« Sat vremena pregledavali su standardnu opremu Crne svjetlosti. Jamie je odjenuo jedno od crnih odijela, namjestio borbeni oklop i stavio na glavu kacigu s ljubič astim vizirom. Spustio je vizir i iznenadio se kad je pred sobom vidio prostoriju kao skup raznobojnih uzoraka. Pod i zidovi su bili blijedoplavi, skoro bijeli, luorescentna svjetla bila su jasnocrveni pravokutnici, a sam Terry je bio zapanjujuć a smjesa boja cijeloga spektra, od tamnocrvene na prsima i glavi do zelene na krajevima udova. Podignuo je vizir i obratio se instruktoru: »Ovo je odlično«, rekao je. »Je li osjetljivo na toplinu?« Terry je kimnuo. »Kaciga u sebi ima infracrveni detektor koji se hladi kriotehnologijom. Vizir pokazuje promjene u toplini. Vampiri ti se tu vide jasnocrveno kao novogodiš nji vatromet. Vjeruj mi, to ć e ti itekako dobro doći na terenu.« Preš li su na oruž je. Terry je dovukao č elič na kolica i pokazao Jamieju njihov sadrž aj. Stiskom gumba je betonski zid iziš ao iz poda, a mete su se spustile sa stropa. Jamie je pod Terryjevim nadzorom isprobao oruž je na kolicima. Na suho je ispalio hitac iz piš tolja Glock 17, kakav su nosili svi operativci. Dvaput ga je napunio, zauzeo stav i ispucao tri serije hitaca u mete. Stavio je na rame Heckler & Koch MP5 i krenuo podeš avati selektor paljbe ispaljujuć i prvo pojedinač ne hice, zatim tri za redom i naposljetku cijeli magazin automatski. Mete su se kidale pod kiš om hitaca, a lagana betonska prašina lebdjela je prostorijom. Ruke su mu utrnule od podrhtavanja oruž ja, no on se usprkos tome osjeć ao uzbuđeno. Dosta hitaca je poslao u glave i prsa meta, č uo je Terryja kako ispod glasa odobrava. Najuzbuđeniji je bio kad je na red doš la metalna cijev koja je visjela o pojasu svakog operativca


Crne svjetlosti, manja verzija ogromnog oruž ja iz kojeg je Frankenstein pucao na Alexandrua. Terry je podignuo cijev s kolica i naredio Jamieju da stane pred njega. Prič vrstio je pravokutni spremnik plina na Jamiejeva leđa i opasao ga debelim crnim pojasom. Cijev se nalazila u plastič nom obruču s desne strane pojasa; bila je teška i opasna. »To ti je pneumatski bacač T-18«, rekao je ozbiljno Terry. »Mož eš ga zvati T-Bone, 2 jer svi ostali ga tako zovu. To je najvaž nija stvar koju ćeš ikada posjedovati.« »Zašto T-Bone?«, upitao je Jamie. »Zato što izgleda kao kolac, samo je veći«. Terry se nasmijao, i Jamie mu je odmah uzvratio osmijeh. Izvadio je T-Bone iz drž ač a. Gumena drš ka mu je dobro sjela u ruku. Kaž iprst je lagano naslonio na metalni obarač . Oruž je je bilo teš ko pa je cijev naslonio na lijevu ruku. Dobacio je pogled Terryju koji mu je kimnuo odobravajući. »Na vrhu spremnika je gumb, ravno iza tvoga vrata«, reče mu. »Polako ga stisni.« Jamie je posegnuo iza svoga ramena i stisnuo metalni gumb. Nakratko je osjetio neko komeš anje uz leda i tihi piskutavi zvuk. Instruktor je otipkao neš to na daljinskom upravljač u i debela spuž vasta meta se spustila pred betonski zid. Nalikovala je madracu s koncentrič nim krugovima isprintanima postrance. Terry ga je njež no poveo na suprotnu stranu prostorije, ravno pred metu. »Raš iri stav«, rekao je. Jamie je raš irio noge malo viš e odupiruć i se iskušenju da pogleda iza sebe prema ljudima koji su ga promatrali. Osjetio je njihove poglede na svojim leđima, nije im ž elio priznati koliko je nervozan. »Nasloni oružje na rame«, rekao mu je Terry. Jamie je posluš ao osjetivš i kako mu se ruke same namješ taju u udobniji položaj, a njegovo rame podupire oružje. »Ciljaj.« Pogledao je niz cijev poravnavajuć i dva niš ana na vrhu cijevi sa središtem mete. »Kad budeš spreman, stisni obarač.« Jamie je čekao. Dugo je samo stajao, potpuno nepokretan. Pustio je srce da se usrali u dugim, plitkim otkucajima. Sasvim se usredotoč io


na metu pred sobom. Duboko je udahnuo, zadrž ao dah i glatko povukao obarač prema sebi. Nastala je zagluš ujuć a buka, i T-Bone je jako tresnuo o njegovo rame. Metalni kolac je eksplodirao iz cijevi neviđenom brzinom i zabio se u središ te mete. Sve je utihnulo na jednu milisekundu, potom se tanka ž ica koja je drž ala kolac poč ela polako vrač ari u cijev — doš lo je do laganog otpora kad se ž ica sasvim zategnula, ali Jamie se pripremio na to. Kolac se sam izvukao iz mete i uvukao u cijev. Jamie se malč ice zaljuljao od udarca. Pustio je oruž je niz tijelo i teš ko izdahnuo, gledajuć i preko prostorije u rupu koju je kolac nač inio na meti. Rupa je č inila savrš en krug na samoj sredini mete. Terry mu je priš ao i potapš ao ga po ramenu. Poveo ga je preko prostorije. Iza sebe je č uo ž amor gledatelja. Izbliza je rupa bila nepravilna po rubovima, ali pogotku se nije mogla nać i ni jedna zamjerka. Toč ka koja je obiljež avala sredinu je u potpunosti nestala. Terry je gurnuo ruku kroz rupu i lagano zazviždao. »Ovo je bogovski pogodak«, rekao je. »Stvarno bogovski.« Jamie se zarumenio od ponosa. Htio je objasniti Terryju kako mu je sve to doš lo lagano i prirodno, stajati s T-Boneom naslonjenim na rame, misleć i jedino na metu pred sobom i oruž je u svojim rukama. No, odlučio je da je dovoljno reći samo hvala. Ponovno su priš li kolicima. Na metalnoj ploč i je lež ao maleni cilindar koji je izgledao poput baklje s drž ač em i obarač em, dva reda crnih kugli i neš to š to je Jamieju nalikovalo na bacač e granata kakve je vidio u kompjutorskim igrama. Jamie je posegnuo za oruž jem, no Terry ga je spriječio. »To te sada ne treba brinuti.« Instruktor se bacio na njega, a Jamie nije stigao niti podignuti ruke da se obrani. Terry ga je dlanom udario u solarni pleksus i bacio ravno na strunjaču. »Diži se«, naredio mu je Terry. Jamie se branio bolje nego protekle noć i odbijajuć i neke od instruktorovih napada i č itajuć i njegova ble iranja, no ipak se č esto nalazio na strunjač i pokuš avajuć i doć i do daha. Posjekotina na č elu mu se odmah ponovno otvorila i Terry je to iskoristio kreć uć i se uz rub njegovoga vidnog polja. Ljepljiva krv skupljala mu se u kutovima oč iju i tako zaklanjala vid. Polukruž ni udarac pojavio se niotkuda i


Jamie je opet tupo pao na pod. Kad se podignuo na noge, bacio je pogled na gledatelje i vidio bojnika Harkera kako se smiješ i. Dvostruko se potrudio da blokira udarce koji su dolazili sa svih strana izvijajuć i se da bude izvan Terryjevog dosega i sam se upuš tajuć i u protu napade koje je bilo lako proč itati i blokirati. No nekoliko udaraca je ipak pronaš lo svoj put kroz Terryjevu obranu i jedan se zaustavio na njegovom nosu. Glava mu je poletjela unatrag, a tanak mlaz krvi potekao mu je niz usnice. Terry se nasmijao i nadlanicom obrisao krv sa zuba. Ponovno je krenuo na Jamieja. Jamie je stajao pod tuš em i gledao kako se tamnocrvena krv miješ a s vodom koja je otjecala niz odvod. Bolio ga je svaki centimetar tijela, a prsa su mu slič ila na dugu nač injenu od tamnih nijansi ž ute i ljubič aste. Polako je isprao krv i znoj sa sebe, naslonio glavu na hladne pločice pod tušem i zatvorio oči. Nije mogao smiriti misli. Pokuš ao je usporiti i vratiti se u nekakvo neutralno stanje; Terry ga je upozorio da još nisu gotovi i ž elio se odmoriti što je bolje mogao. No, njegove ga misli nisu htjele poslušati. Kako sam došao ovamo? Kako sam došao ovamo? Kako sam došaoovamo? Pokuš avao je ne misliti na svoju majku, na oca ili na ž ivot kojemu se viš e nikada neć e vratiti, ali nije mogao. Razlika između svijeta bjež anja s nastave i izbjegavanja nasilnika, sivih ulica naselja i svađa s mamom i svijeta u kojem je sad ž ivio bila je skoro nepojmljiva. Nije imao prijatelja, barem ne viš e, a i da ih je imao, nikad mu ne bi povjerovali kad bi im isprič ao š to mu se događalo posljednjih nekoliko dana. Nije imao nikoga da mu kaž e da ć e njegova majka biti dobro, da će je naći i dovesti kući. Iziš ao je iz tuš a i obukao se tresuć i se od bolova. Kad je otvorio vrata Igrališ ta, zabezeknuo se: kruž na prostorija bila je prepuna ljudi. Tu je bilo nekoliko desetaka vojnika u crnim uniformama, liječ nika, znanstvenika i nekoliko starijih, jako ozbiljnih ljudi s jednako onoliko medalja koliko ih je imao bojnik Harker. Terry je stajao na drugom kraju sobe na podignutoj platformi, ruku prekriž enih na prsima. Jamie je krenuo prema njemu dajući sve od sebe da gleda samo u njega. Stao je kraj Terryja koji mu je doš apnuo, Ne boj se„ dok je prilazio. Pomogao mu je odjenuti crni oklop i dao mu nekakve č udne predmete; plastič ne inač ice Glocka i MP5-ice iz kojih je ranije pucao,


plastič ni kolac s gumenim drž ač em i plastič ni T-Bone koji je bio samo prazna cijev s držačem. Kad mu je Terry rekao, popeo se na platformu i iziš ao na sredinu. Bio je to veliki krug nač injen od crne gume, barem pet metara u promjeru. Nalikovao je traci za trč anje koja se kretala u svim smjerovima. Jamie je zakorač io naprijed i traka se poč ela kretati pod njim i vrač ati ga na sredinu kruga. Dvaput je brzo zakorač io u stranu, a površ ina se ubrzala i ponovno ga vratila na sredinu. Okrenuo se i pogledao Terryja koji ga je pozvao da dođe. Jamie je č uč nuo pored instruktora koji mu je dodao kacigu s neprozirnim crnim vizirom. Tiho mu je rekao: »Ovo je jako napredna simulacija. Predstavlja završ ni dio programa koji inač e traje devet mjeseci. Nitko je nikada nije pokuš ao svladati s ovoliko malo treninga. Nitko je u jedanaest godina nije završ io pri prvom pokuš aju. Nitko od tebe niš ta ne oč ekuje. Samo se nemoj uspanič ariti i pokuš aj dati sve od sebe, u redu?« Jamie je kimnuo. Kad je ustao i stavio kacigu na glavu, shvatio je da se ne boji. Nije č ak bio ni uznemiren, bio je uzbuđen. Kaciga je potpuno uklonila Igrališ te iz njegovoga vidnog polja; nije viš e vidio ni platformu ni zaslon, niti je č uo š aputanje gomile koja ga je gledala. Tad mu je Terry progovorio ravno u uho rekavš i da simulacija započ inje. Sekundu kasnije stajao je u polumrač nom hodniku velike kuć e. Pogledao je oko sebe pa zatim u svoje ruke. Tiho se oduš evio kad ih je vidio jasno do najsitnijeg detalja. Zakorač io je naprijed u hodnik. Na brzinu se okrenuo i soba se okrenula oko njega. Posegnuo je za T-Boneom i pogledao ga. Izgledao je potpuno isto kao onaj iz kojeg je već ranije pucao. Vidio je metalni projektil kako č eka u cijevi. Vratio ga je na mjesto i izvadio Glock koji je također djelovao potpuno funkcionalno unutar simulacije. Cijev se jasno vidjela, spremnik je bio pun. »U redu, reci kad budeš spreman«, rekao je Terry. »Što trebam raditi?« pitao je Jamie. »Samo istražuj kuću. Postat će ti jasno.« Jamie je duboko udahnuo i krenuo naprijed. Brzo je preš ao veliki hodnik i uputio se prema š irokom stubiš tu koje je zauzimalo skoro polovicu prostorije. Kad se približ io prvoj stubi, zač uo je nekakvo rež anje nad sobom i okrenuo se. Vampir u elegantnom več ernjem


odijelu se pojavio na vrhu stubišta i pripremao se da ga napadne. Jamie je lagao izvukao T-Bone iz pojasa, namjestio ga na ramenu i povukao obarač . Kolac je izletio iz cijevi i zabio se u vampirova prsa ostavivš i za sobom okruglu rupu u vampirovom mesu. Zatim se vratio na mjesto pomoć u pneumatske ž ice. Prije no š to se kolac vratio u cijev, vampir je eksplodirao, a kapljice krvi i raspadnutoga mesa prosule su se po tepihu poput kiš e. Jamie je drž ao oruž je pri ruci i polako krenuo uz stubiš te. Krajič kom oka uhvatio je pokret. Dvojica vampira su sletjela na stubiš te. Jamie je brzo i hladnokrvno zbrojio dva i dva. Samo jedan kolac u T-Boneu. Dva vampira. Nemam vremena za dva hica. Lijevom rukom je izvukao MP5 iz remena, podesio selektor paljbe na puni automatski rež im i sasuo kiš u hitaca po stubiš tu. Presjekao je vampire ravno po koljenima, previjali su se od bolova po stubiš tu. Vratio je strojnicu u pojas i opet uzeo T-Bone u lijevu ruku, izvadio kolac desnom i potrč ao uz stubiš te. Trebalo mu je manje od dvije sekunde za ta tri pokreta i neki od vojnika koji su gledali predstavu na Igrališ tu zapanjeno je uzdahnuo. Jamie je doš ao do vampira koji su zavijali na tepihu natopljenom krvlju. Zabio im je kolac u srca, prvo jednome, pa drugome. Brzo se povukao tako da ga je njihova krv jedva poprskala po oklopu. Vratio se na stubiš te provjeravajuć i slijedi li ga tko. Primijetio je č etvrtog vampira. Bila je to lijepa ž ena u elegantnoj več ernjoj haljini. Približ avala mu se brzo i tiho. Spustio je kolac, naslonio T-Bone na rame, namamio vampira na metar od sebe i ispalio. Kolac joj se zabio u srce i potpuno ga smrskao. Ovoga je puta eksplozija bila mnogo manja i vampirica je nestala prije no š to joj je ž ica izvukla kolac iz tijela. Jamie je podignuo kolac s poda, vratio ga za pojas i krenuo uz stubište. Terry si je dopustio lagani, zadovoljni osmijeh. Stajao je uza zid i pratio Jamiejev napredak na zaslonima podignutim iz poda kruž ne prostorije. Neki vojnik je zazviždao kroz zube. »Dobar je«, rekao je i odobravajući odmahivao glavom. »Ma i bolji od dobar«, rekao je vojnik do njega. »Mali je prirodno nadaren.« Smijeh oš tar poput lavež a odjeknuo je sobom. Dvojica vojnika su


se okrenula i pogledala bojnika Harkera koji je gledao zaslone č vrsto stisnutih šaka. »Hodnik nije niš ta, dječ ja igra«, rekao je bojnik, ne spuš tajuć i pogled sa zaslona. »Vidjet ćemo kako će se snaći u vrtu.« No, Jamie je proš ao zarasli labirint od vrta punog brš ljana i starih hrastova bez imalo problema. Koristio je oruž je u savrš enim kombinacijama, nije dopuš tao vampirima da mu se približ e viš e od dva metra, probijao ih je kolcima konstantno se kreć uć i i onesposobljavajuć i ih piš toljem i MP5-icom. Svaki put je odmah uspio uoč iti najveć u prijetnju i pozabaviti se prvo njome. Oprezno, ali brzo, kretao se uskim kamenim puteljkom. Nijednom od sebe nije napravio stacionarnu metu koju bi vampiri lako sredili. Kad je oč istio vrt od vampira, nogom je otvorio vrata derutne kamene š upe koja je stajala kraj vrtne ograde. Ušao je unutra. Bilo je mrač no pa je iz pojasa izvukao usku baklju i brzo osvijetlio oko sebe. Svjetlost je obasjala blijedo lice neke djevojke na straž njem zidu, jedva metar dalje od njega. Njezini oč njaci sjajili su se poput luorescentnih trokutić a. Izvukao je MP5-icu i sasuo volej hitaca toč no ispod njezinoga lica. Neš to je vrisnulo u tami i Jamie je opet bakljom osvijetlio straž nji zid. Djevojč ino lice je i dalje bilo tamo gdje ga je prvi put vidio, no sada je labavo visjelo na njezinim prsima, a krv joj je tekla iz usta. Prišao je bliže, pojačao svjetlost i iznenadio se. Djevojka je bila u kasnim tinejdž erskim godinama, privezana za zid teš kim okovima oko ruč nih i nož nih zglobova. Ruke i noge su joj bile raš irene na neudoban i bolan nač in. Hici iz njegovog piš tolja pretvorili su joj prsa u tamnocrvenu ž elatinastu masu, no još uvijek je bila ž iva. Kad se približ io, podignula je glavu i poč ela zavijati. Jamie se nesvjesno pomaknuo pola koraka unatrag. Kad joj je glava opet klonula, približio se. Posvijetlio je njezine okove bakljom. Bila je potpuno rastegnuta, svojom tež inom nikako nije mogla prekinuti okove i osloboditi se. Jamie je usprkos tome prinio kolac ramenu i zaustavio se. Rane na njezinim prsima poč ele su zacjeljivati i Jamie ju je odluč io ostaviti. Nije mu predstavljala nikakvu prijetnju tako prikovana za zid. Cinilo mu se poput umorstva ubiti neš to nepokretno i prikovano za zid pa makar to bio i vampir. Napustio je š upu i vrt proš avš i kroz kapiju od lijevanoga željeza.


Nastavio se kretati kuć om namamivš i dvojicu vampira u uski prolaz između dvije garaž e. Obojicu ih je sredio jednim hicem iz TBonea. Bio je to tako hrabar i neviđen potez da je cijelo Igrališ te poč elo spontano aplaudirati. Utihnuli su tek kad im je bojnik Harker uputio ljutiti pogled. Jamie je preskoč io smrskane vampire na podu, preš ao dvoriš tem do glavnog kolnog prilaza i tek je tad osjetio hladne prste straha kako mu stišću vrat. Prilaz je bio dovoljno š irok, no s obje strane ga je omeđivalo visoko drveć e č ije su se grane susretale nad travnjakom. Cinilo se kao da ulazi u tamnozeleni tunel. Kad se uputio niz prilaz, sjetio se kako su on i Frankenstein priš li Petlji. Cim je granje poč elo š uš tati, sjetio se one noći kad mu je otac poginuo i nakratko ga je preplavio užas. No, u toj je situaciji bio potpuno bespomoć an. Nije mogao spriječ iti spodobe koje su se š uljale medu hrastovim granama. Ovaj trenutak je bio potpuno drugač iji. Zgrabio je MP5-icu iz futrole i sasuo hice po drveć u dok je oruž je rigalo vatru. Ispraznio je spremnik, napunio ga i opet ispraznio. Petorica vampira sruš ila su se na tlo iz granja rigajuć i krv. Jamie je paž ljivo priš ao svakome od njih i zabio im kolac u srce. Spustio je pogled niz svoja prsa i iznenadio se kad je vidio vampirsku krv kako se slijeva niz njegov oklop. Polako se okrenuo i naš ao licem u lice s djevojkom iz š upe. Gledala ga je plamenocrvenim oč ima punim trijumfa. Kad je posegnuo za T-Boneom zamaglila se i nestala skupa s ostatkom simuliranog svijeta. Sve je odjednom postalo tamno i Jamie se na trenutak uspanič ario. Jednom se rukom uhvatio za vrat, no pod prstima je osjetio samo ljepljivu, znojnu kož u i dno kacige na koju je potpuno zaboravio. Skinuo ju je s glave i zaš kiljio pred jakim svjetlima Igrališ ta. Pogledao je dolje i vidio Terryja kako zuri u njega s neskrivenim divljenjem na licu. Okrenuo se i vidio gomilu vojnika i osoblja Crne svjetlosti kako zure u njega. Jedan je vojnik poč eo pljeskati. Drugi su slijedili njegov primjer i uskoro je nastala zagluš ujuć a buka prekinuta ponekim navijanjem ili č estitanjem. Jamie si je dozvolio da se nasmiješ i, a osmijeh mu se još viš e raš irio kad je vidio bojnika Harkera kako ljutito napušta igralište, lica smrknutog kao nebo pred oluju. Jamie je siš ao s platforme i skoro pao na nos od Terryjevog tapš anja po leđima. Instruktorovo lice sjalo je od ponosa i Jamieju je bilo toliko neugodno da je morao okrenuti glavu. Terry mu je


pomogao skinuti oklop i oruž je za simulaciju, potom mu je priš ao i zagrlio ga tako jako da mu je skoro polomio rebra. »Jesam li išta napravio kako treba?« pitao je Jamie. »Svi padnu prvi put«, odgovorio je Terry. »Baš svi. Već ina ih ne uspije niti izić i iz kuć e, a kamoli iz vrta. Ti si pao na ispitu samo zato š to si pokazao suosjeć anje. Tomu ovdje nije mjesto, ali ipak je hvalevrijedno.« »Hvala«, rekao je Jamie smiješeći se od uha do uha. Gomila se polako poč ela rasipati. Muš karci i ž ene Crne svjetlosti izlazili su iz Igrališ ta kreć uć i se uza zid. Mnogi su odmahivali glavom u nevjerici, neki su mu pokazivali palac gore i smiješ ili mu se. Nitko mu nije prilazio. Svima je bilo jasno da je ovdje š ef Terry, a ne admiral Seward, pa se nisu usudili prekidati instruktora i njegovog uč enika. Jamie ih je gledao kako odlaze, a zatim mu je zagluš ujuć a bol proš la kroz bubrege jer ga je dohvatila neč ija š aka. Sruš io se na pod i preokrenuo od boli. Susreo se s Terryjevim nasmiješenim pogledom. »Diži se«, rekao mu je.


17. CRNA OVCA Jamie je zatvorio vodu i iziš ao iz tuš a. Terry ga je pustio prije malo viš e od pola sata, a on sam je jedva doč ekao da se prepusti bubnjanju tople vode po zategnutoj i bolnoj kož i. Bio je sav prekriven masnicama i posjekotinama, ruke i noge bile su mu teš ke kao da su od kamena. No usprkos boli, ili mož da baš zbog nje, osjeć ao se jako okrijepljeno. Mozak mu je radio sto na sat dok je tijelo vapilo za odmorom. Obrisao se ruč nikom, iziš ao iz tuš a i krenuo u svlač ionicu. Njegova odjeć a bila je slož ena na jednoj od klupa, no tu je visjelo još neš to. Bio je siguran da toga nije bilo tu prije pola sata. Razgledao je okolo i vidio dvije metalne kutije na lijevoj strani klupe. Priš ao je i pregledao tamnu stvar iznad vlaž nog klupka odjeć e za obuku. Duboko je udahnuo. Bila je to uniforma Crne svjetlosti. Odijelo je bilo potpuno crno pod luorescentnim svjetlom svlač ionice. Lagani, crni mat materijal nije odbijao nikakvu svjetlost. Netko je na odijelo zalijepio ceduljicu: »Odjeni ovo.« Jamie je posluš ao. Uvukao je noge, a zatim ruke u odijelo. Povukao je patentni zatvarač do vrata i prič vrstio č ič ak preko njega. Uniforma je bila nevjerojatno lagana i prozrač na; materijal se potpuno prilagodio obrisima njegovog tijela. Nije bilo nikakvog š uš kanja dok je savijao ruke i noge. Tkanina nije š kripala niti se trljala sama o sebe. Uzbuđeno je prišao jednom od dugih ogledala u svlačionici. Jedva je prepoznao samoga sebe. Čak je i sa svojim sivim čarapama koje su virile iz odijela izgledao kao sasvim druga osoba. Viš e nije izgledao kao obič ni tinejdž er, nego kao mladi č ovjek. Ruke je sasvim prirodno drž ao uz tijelo, cijeli njegov stav bio je opuš ten i uravnotežen. Nestao je onaj sramežljivi i nervozni dječak koji je stalno gledao za sobom. Odlično. Okrenuo se od ogledala i priš ao metalnim kutijama na klupi. Jedna je bila velika koliko i torba za prijenosno rač unalo, a druga je bila mnogo već a. Prvo je otvorio manju. Oč i su mu zasvijetlile kad je vidio


što je unutra. U kalupu od crne pjene nalazio se Glock 17 i Heckler & Koch MP5, baš ono oruž je iz kojeg je pucao na Igrališ tu. Podignuo je piš tolje iz kalupa i drž ao ih u rukama. Hladni trnci proš li su mu niz kraljež nicu dok mu je neki glas u glavi šaptao. Kao da baš tebi pripadaju, zar ne? Pripadatće ti ako ih uzmeš. Kadih jednom uzmeš, više nema povratka. Nema. Jamie je znao da je ovo odluč ujuć i trenutak, trenutak u kojem ć e zauvijek zatvoriti vrata kroz koja vampiri i oruž je nisu prolazili. Na kocki je bio č itav njegov buduć i ž ivot. Dio njega ž elio je samo ostaviti oruž je i napustiti prostoriju u svojoj vlastitoj odjeć i. No, u srcu je znao da uopć e nema tu opciju; ako ode, njegova majka ć e umrijeti. U to je bio siguran. Rado će ostatak svoga života posvetiti tami i nasilju ako to znač i da ć e ona ostati ž iva. Tako je samo izvadio oruž je, napunio ga, stavio u futrole za pojasom svoje uniforme. Nema povratka. Podignuo je sloj pjene u kojoj je stajalo oruž je. Predosjeć ao je š to ć e biti ispod. Bio je u pravu. Metalni kolac s gumenim drž ač em stajao je kraj sasvim novog T-Bonea. Izvadio ih je iz pjene, prič vrstio kolac za pojas, no nije dirao T-Bone. Otvorio je drugu kutiju. Opruge su gurnule van č etiri ž ič ane niti koje su se slož ile u police. Na njima su bili dijelovi oklopa operativaca Crne svjetlosti. Kraj ž ič ane police nalazila se kaciga s ljubič astim vizirom. Jamie ju je pogledao, ali nije dirao. Kaciga je isijavala moć i opasnost pa se na trenutak poč eo bojati. Prekasno. Prekasno je za strah. Znao je da je glas u pravu. Bilo je doista prekasno. Jamie je posegnuo i dotaknuo glatku površ inu kacige kao da sam sebi ž eli dokazati da se ne boji. Zatim je zatvorio obje kutije, podignuo ih usprkos probadajućoj boli u rukama i izišao iz svlačionice. Terry ga je č ekao na Igrališ tu. Odmjerio ga je od glave do pete kad je uš ao. Blago se nasmiješ io i pruž io Jamieju ruku. Jamie ju je bez oklijevanja prihvatio. »Dobro si proš ao«, rekao je. »Bolje no š to je itko mogao i zamisliti, pa č ak i ja, a ja se ovime bavim već dugo. Drž i oč i otvorene, budi svjestan svog okruž enja, sjeti se š to ti se dogodilo u š upi. Neć eš imati problema kad iziđeš van.«


Jamie mu je zahvalio. Stajao je na mjestu razmiš ljajuć i treba li možda reći još nešto, no Terry je kimnuo prema izlazu i rekao: »Otpuš ten si«. Jamie je kimnuo, uzeo kutije s poda i krenuo prema izlazu. Taman je htio primiti kvaku kad je Terry opet progovorio. »Ne sluš aj š to govore o tvom ocu. Ne mož eš promijeniti ono š to je uč inio, niti mož eš promijeniti miš ljenje drugih o njemu. No mož eš promijeniti njihovo mišljenje o tebi. Trebao bi se pozabaviti time.« Jamie se okrenuo da mu odgovori, no Terry je već stupao prema izlazu okrenutih leda. Jamie je otvorio vrata iznad kojih je pisao IZLAZ i iziš ao van. Frankenstein ga je č ekao s druge strane. »Neki ljudi bi te željeli upoznati«, rekao je. »Pođi sa mnom.« Frankenstein ga je poveo jednu razinu viš e pa kroz niz vijugavih hodnika do dvokrilnih vrata. Na bronč anoj ploč i pored vrata bio je ugraviran natpis ČASNIČKA BLAGOVAONICA. »Ja ne smijem ulaziti unutra«, rekao je Jamie. »Ti si moj gost«, odvratio je Frankenstein. »Dakle, smiješ.« Otvorio je vrata i zakorač io unutra. Jamie ga je slijedio sekundu ili dvije iza nervozno se ogledajući. Doč ekao ga je jednoglasni pozdrav. Izvor buke bio je skup naslonjač a neobavezno poredanih ispred velikog televizora. Frankenstein je podignuo ruku i pozdravio ih, a svi koju su sjedili na naslonjač ima su ustali i krenuli prema njima. Jamie je imao trenutak da baci oko na prostoriju prije no š to su ga sasvim opkolili. Prostorija je bila velika, skoro pravilnog kvadratnog oblika. Niz jedan zid se pruž ao lijepi drveni š ank iza kojeg su stajala dvojica besprijekorno odjevenih barmena. Njihova lica bila su olič enje profesionalne mirnoć e, iako je prostorija u kojoj su se nalazili odjekivala od buke. Sredinu prostorije zauzeli su niski drveni stolovi okruž eni naslonjač ima. Bilo je tu još mnogo mjesta i oni muš karci i ž ene koji su sjedili su se okrenuli da vide č emu sva ta galama. Stolić i su bili puni šahovskih ploča, ploča za trik-trak, igraćih karti te è aš a i boca svih velič ina i oblika. Na drugom kraju blagovaonice pruž ala su se dva velika stola na kojima je zlatnim slovima bilo ispisano VECERA I i VECERA 2. Jamie nikad nije bio u klubu za gospodu, no imao je predosjeć aj da je ovo neš to jako slič no tomu. Zrak je bio tež ak od dima cigara i cigareta te isparavanja konjaka, vina i porta. Odjednom ga je okruž ila galama i ispruž ene ruke i Jamie


se morao usredotočiti na muškarce oko sebe. »Nemojte ugušiti maloga«, rekao je Frankenstein smijući se. »Jamie, da te upoznam s nekim kolegama. Ovo je Thomas Morris.« Muš karac u kasnim dvadesetima priš ao je i pruž io Jamieju ruku. Nosio je uniformu Crne svjetlosti i jako star kaubojski nož o pojasu. Nasmiješio se Jamieju i snažno ga potapšao po leđima. »I mislio sam da ć eš uspjeti«, uzbuđeno je rekao. »Zaista jesam. Nitko nikada nije uspio iz prve, ali znao sam da ti hoć eš . Ne mogu vjerovati da te dohvatila ona cura iz šupe.« Još se š ire nasmiješ io i Jamie je osjetio kako se i njegovo lice š iri u osmijeh. Ovaj tip je stvarno zračio nekim zaraznim uzbuđenjem. »Christian Gonzalez.« Morris se pomaknuo u stranu da napravi mjesta doista naoč itom Latinoamerikancu. Jamie je pretpostavio da ima oko č etrdeset godina, no mogao je biti i mnogo mladi. Crna kosa mu je nemarno padala preko čela, a oči sjale od vitalnosti. Rukovali su se. »Drago mi je š to smo se upoznali«, rekao je Gonzalez. »Moj otac je jako ž elio i sam biti ovdje da ti č estita, ali poslali su ga na zadatak u Njemač ku. Zamolio me da ti prenesem njegove č estitke skupa sa svojima.« »Hvala Vam«, rekao je Jamie. »Zahvalite i ocu u moje ime.« Gonzalez je rekao da hoće i pomaknuo se u stranu. Jamieju se zavrtjelo u glavi. Toplina ovih pozdrava, sreć a na licima ovih ljudi... Sve je to toliko odudaralo od uobič ajenog ponaš anja drugih prema njemu otkad ga je Frankenstein spasio. Osjetio je knedlu u grlu. »Cal Holmwood.« Ime mu je bilo jako poznato i dobro je pogledao č ovjeka koji mu se približio. Potomak osnivača. Baš kao ja. Ovaj č lan legendarne obitelji Holmwood bio je sitan i uredan č ovjek u tridesetim godinama. Nosio je naoč ale bez okvira i izgledao kao da viš e pripada akademskim, nego vojnim krugovima. No, stisak ruke bio mu je iznenađujuće jak. »Gospodine Carpenteru«, rekao je Holmwood. Glas mu je bio pun pristojnosti, no nazirala se i toplina. »Steta je š to se ne upoznajemo pet godina kasnije, ali što je, tu je. Dobrodošli u Crnu svjetlost.«


Jamie mu je zahvalio i Holmwood je otišao. »Jacob Scott.« »Da ga vidimo«, rekao je neki gromki glas australskog naglaska. Covjek kojemu je glas pripadao stajao je iza Frankensteina i stao pred Jamieja. Scott je morao imati barem š ezdeset godina. Preplanula kož a bila mu je puna bora, no oč i su mu jasno sjale. Smiješ io se š iroko i ohrabrujuć e. Zgrabio je Jamieja za ruku i č vrsto ga drž ao dok mu kosti nisu zaškripale. »Nije loše za starca«, veselo je rekao Scott. »Ha, što veliš?« Jamie se nasmiješ io masirajuć i bolnu ruku. Starac ga je u š ali lupio š akom u rame. Jamie se lagano zaljuljao dajuć i sve od sebe da se nastavi smiješiti. Scott je zurio u njega pa se okrenuo Frankensteinu. »Dobar je, Frankie«, rekao je. »Nije on mač ji kaš alj. Cak poš tuje i starije.« »Možeš mu to sam reći, Jacobe. Tu ti je mali.« Scott je vratio pogled na Jamieja. »Ako ti što treba, mali, samo pitaj. Nemoj se sramiti.« »Neću se sramiti«, odgovorio je Jamie. »Hvala Vam.« Covjek je ukoč eno odš etao do naslonjač a i Jamie ga je zapanjeno gledao kako odlazi. Jesu li svi ovi ljudi poznavali njegovog oca? Pretpostavio je da su morali, no ipak su bili tako sretni š to ga vide. Jamie je sumnjao da mož da riječ Carpenter ipak radi za njega unutar ove organizacije, a ne protiv njega. Vjerovao je da su ovi ljudi jednostavno sretni š to se još jedan č lan osnivač kih obitelji pridruž io Odjelu 19. »Paul Turner.« Jamie se trgnuo. Pred njim je stajao bojnik iz zatvorskog bloka odiš uć i jednakom prijetnjom kao i kad su se prvi put sreli. Jamie je progutao knedlu nadajuć i se da ga nitko nije vidio. Pruž io je ruku. Na trenutak je samo visjela u zraku, blijeda pod svjetlosti blagovaonice. Turner ju je čvrsto stisnuo i nasmiješio se Jamijeu. »Drago mi je š to se opet vidimo«, rekao mu je. Cak ga je i Frankenstein pogledao na tu izjavu. »I meni«, odgovorio je Jamie. »Dobro si se snaš ao«, rekao je Turner. »Nisam dugo vidio takav debi. Podsjetio si me na mene samoga.« Jamie je na Turnerovom licu traž io naznake uvrede, no nije ih


našao. Bojnik se i dalje smiješio pa je i Jamie učinio isto. »Hvala«, rekao je. »Ipak sam zaribao na kraju.« »Svi padnu prvi put. Bolje na simulatoru nego vani. Na terenu nema ispravaka.« »Pazit ću«, odgovorio je Jamie. »Pazi«, rekao je Turner i otišao. Svi su odjednom poč eli govoriti i Jamie je taman htio zamoliti Frankensteina da ga pusti da ode na spavanje, kad je cijela prostorija najednom utihnula. Ljudi su gledali ponad Jamieja, prema vratima. Okrenuo se i vidio bojnika Harkera kako stoji pred njim. Stari č ovjek namjerno je zastao pred Jamiejem i dugo ga gledao u oč i. Tad je sasvim polako podignuo ruku i pruž io je Jamieju. Jamie ju je oprezno prihvatio. Bojnik se tad nagnuo prema njemu i rekao mu tri riječi: »Nemoj nas iznevjeriti.« Tad je naglo, kao š to je i doš ao, samo pustio Jamiejevu ruku, okrenuo se na petama i izišao iz prostorije. Jamie je č uo kako su svi iza njega odahnuli od olakš anja. Grupica muš karaca polako se razdvojila razgovarajuć i međusobno. Neki su se smjestili ispred TV-a, a neki za š ankom. Samo su Frankenstein i Thomas Morris ostali na mjestu. Jamie im je prišao. »Imao sam dug dan«, rekao je. »Mislim da ću poći na spavanje.« Frankenstein se slož io s njime i pustio ga da ode, no Morris je nervozno prelazio pogledom s čudovišta na Jamieja. »Sto nije u redu, Tome«, upitao je Frankenstein malč ice nestrpljivo, na što se Morris trgnuo. »Htio sam Jamieju neš to pokazati«, odgovorio je. »Neć u ga dugo zadržavati.« Frankenstein je slegnuo ramenima. »Kako ti ž eliš , Jamie.« Pogledao je Morrisovo iskreno i uzbuđeno lice. »Dobro«, rekao je. »Ali samo ako doista neć e dugo trajati. Stvarno sam umoran.« »Odlič no«, viknuo je Morris. »Petnaest minuta, ne duž e. Obeć avam ti. Idemo!« Zagrlio je Jamieja oko ramena i poveo ga prema vratima. Jamie je preko ramena pogledao Frankensteina prije no š to je iziš ao iz prostorije. Iš li su sivim hodnikom do jednog dizala. Dok su č ekali, Morris je


neprestance govorio Jamieju svakojake č injenice o Odjelu 19 koje Jamie nije ni pokuš avao zapamtiti. Kad je Morris napokon napravio malenu stanku da uzme zraka, prekinuo ga je: »Gospodine Morris«, rekao je, »kamo idemo?« »Molim te, zovi me Tom«, odgovorio je Morris. »Zao mi je, trebao sam ti ranije reć i. Malo sam uzbuđen. Nadam se da se ne primijeti. Idemo vidjeti svoje pretke.« »Pretke?« »Točno.« Vrata dizala su se otvorila i Morris je uš ao unutra. Jamie ga je slijedio. Spuš tali su se u tiš ini jer je uzbuđenje ili napustilo ili potpuno preplavilo časnika Crne svjetlosti, da uopće nije mogao govoriti. Iziš li su na razini F, u još jedan sivi hodnik, no Morris se na svu sreć u zaustavio pred prvim vratima nač injenima od zamagljenog stakla, gdje je stajao crni natpis ARHIVA. Zrak je izletio van kad su otvorili vrata i Jamie se najež io. Unutra je bilo mnogo hladnije. Prostorija je bila dugač ka i jako š iroka, nalikovala je na neš to između knjiž nice i ogromne hladnjač e za meso. Vijugave zmije hladnoga zraka plele su mu se oko č lanaka dok je hodao medu metalnim policama. Unutra je bilo barem četrdeset polica i svaka je bila prepuna knjiga, registratora, rukopisa skrivenih iza prozirnih vrata. Mogao si doć i do njih jedino ako znaš koju deveteroznamenkastu lozinku treba utipkati kraj vrata. No, Morris mu je ž elio pokazati neš to na drugom kraju prostorije, odjeljak odvojen staklenim vratima. Izgledao je poput vrlo udobne uč ionice; stolovi od svijetlog drveta, tapecirani stolci, rač unala i crni ormarić i za spise. Morris je otvorio staklena vrata i Jamie je osjetio kako mu se toplina vrać a u kosti. Na sredini zida bio je veliki kameni luk pod kojim su se nalazila masivna drvena vrata. Ovdje nije bilo nikakvih tipaka, samo jako ukraš ena bronč ana kvaka. Morris ju je uhvatio i popustila je uz gromko negodovanje. Ugođaj u ovoj prostoriji bio je poput onoga u crkvi. Vladala je gotovo potpuna tiš ina. Cuo se samo odjek njihovih č izama po drvenom podu. Prostorija je zapravo bila uska galerija tamnocrvenih zidova i stropa. Bila je duga barem dvadeset metara. Zidovi su bili ukraš eni portretima. Jamie je pogledao prvi portret sebi zdesna i vidio mladog č ovjeka u uniformi potpuno


istoj kao ona koju je sada i sam nosio. Mladić se lagano smješ kao. Izgledao je vrlo ponosno. Jamie je proč itao š to piš e na zlatnoj plaketi ispod portreta. George Harker mlađi 1981. - 2007. »Kakvo je ovo mjesto?«, prošaptao je Jamie. »To je Galerija palih«, odgovorio je Morris također šapćući. »Ovo su svi operativci Crne svjetlosti koji su poginuli?« Morris se nasmijao i pokrio usta rukom kao da ć e ga netko kazniti zbog te nepristojnosti. Maknuo je ruku s usta i odgovorio. »Ne baš . Trebala bi nam puno već a prostorija da objesimo portrete svih operativaca koji su ikad poginuli za Crnu svjetlost. Mnogo već a. Ne, ovo je za elitu Crne svjetlosti, najbolje i najsjajnije, i one koji su poginuli mnogo prije svoga vremena. Naš i preci ovdje nastavljaju živjeti, Jamie. Svaki član naših obitelji je ovdje.« Jamieja su Morrisove riječi potpuno zapanjile. Polako je krenuo prema naprijed gledajuć i ž ene i muš karce koji su ga promatrali s portreta, č itajuć i plakete i jedna te ista imena na njima: Stephen Holmwood, Benjamin Seward, Albert Harker, David Harker, Quincey Morris II, Peter Seward, Arthur Holmwood II, John Carpenter, David Morris, Albert Holmwood. Bista jednog č ovjeka je stajala skoro na samom kraju hodnika. Bila je postavljena na mramorni stup, isklesana iz tamnosivog kamena. Zurila je prema vratima kao da ž eli izazvati na dvoboj bilo koga tko se usudi uć i unutra. Prikazivala je grubo lice koje je u mladosti vjerojatno bilo lijepo, s gustim brkovima i tankim, autoritativnim usnama. Jamie je zastao da proč ita natpis na mramoru, a Morris je stao iza njega i slijedio njegov primjer. Quincey Harker Sve što jesmo, njemu dugujemo 1894. - 1982. »Sin Jonathana Harkera«, iznenađeno ć e Jamie. Morris mu je potvrdno kimnuo. Jamie je zaobiš ao bistu i nastavio niz galeriju. Portreti su postajali sve stariji i stariji, na nekima je boja već bila


izblijedjela i popucala. Okviri se više nisu sjajili punim sjajem. Stigao je do kraja galerije i pogledao š est portreta koji su ga ponosnim oč ima promatrali sa zidova iako su već odavno bili mrtvi. Abraham Van Helsing 1872. - 1904. Jonathan Harker 1861.- 1917. Quincey Morris 1860. - 1891. John Seward 1861. - 1924. Časni Arthur Holmwood 1858. - 1940. Henry Carpenter 1870. - 1922. Netko je na nisku policu ispod portreta poredao sljedeć e predmete: stetoskop, malenu zlatnu iglu ukraš enu obiteljskim grbom, iznošeni kaubojski šešir, kukri nož u kožnoj futroli. »Bož e mili«, rekao je Jamie. »Ovi ljudi su stvarno postojali. Mislim da to do sada nisam shvatio. Oni su stvarno živjeli.« »Zivjeli i umrli«, dodao je Morris. »Neki mnogo prije svoga vremena.« Okrenuo se Jamieju sa suzama u oč ima. Kad je opet progovorio, glas mu je skoro prepuknuo od naboja. »Ti i ja smo jako slič ni«, rekao je. »Potomci osnivač a. Clanovi š est najsjajnijih obitelji Crne svjetlosti. No, obojica smo crne ovce. Obojicu nas koče grijesi predaka.« »Kako to?« upitao je Jamie. »Do sada ti je već jasno koliko ti je nevolja otac priredio. Moje nevolje su započele prije više od jednog stoljeća.« »Zašto?« opet je upitao Jamie. Morris ga je dugo gledao u tiš ini, kao da pomno ž eli odvagnuti sljedeću rečenicu. »Neć u ti sada sve isprič ati«, rekao je napokon. »Kasno je, a to je duga prič a koja zasluž uje da se isprič a na dobar nač in. No, sve se svodi na to da ti i ja mož emo spasiti svijet i sto puta ako treba, ali nikada neć emo postati jedan Harker, Holmwood, Seward ili Van Helsing. Unutarnji krug će uvijek biti zatvoren za naše obitelji.« »Kako to misliš?«, upitao je Jamie. »Pođi sa mnom«, odgovorio je Morris i poveo Jamieja niz galeriju. Kad su preš li skoro cijeli put do luka na ulazu, zaustavili su se pred jednim portretom. Jamie je pročitao plaketu ispod okvira.


Daniel Morris 1953. - 2004. »Je li ovo...« »Da, moj otac. Bio je direktor Odjela 19.« Jamie se namrš tio. »Nijedan Carpenter nikad nije bio Direktor. Admiral Seward mi je to rekao.« »Moj otac jedva i da je bio«, odgovorio je Morris. »Oduzeli su mu duž nost skoro prije nego š to ju je dobio. Rekli su mu da je preagresivan i nesmotren. Ali pazi, Quincey Harker, č ija bista stoji nasred ove galerije i koji je dobio ime po mom prapradjedu je od Odjela 19 napravio vojsku i time skoro postao bog.« Vatra se nakratko rasplamsala u Tomovim oč ima dok je govorio, no opet se ugasila. Ruka mu je odlutala do kaubojskog nož a na pojasu i zadržala se tamo. »Je li taj nož bio njegov?«, upitao je Jamie tiho pokazujuć i prema oruž ju. Morris je spustio pogled na pojas pa opet na Jamieja, vidno iznenađen. Nije imao pojma da dodiruje nož. »Pripadao je mom prapradjedu«, odgovorio je Morris. »Tim je nož em probio Drakulino srce. To je bilo posljednje š to je napravio u ž ivotu. Ostali osnivač i su nož vratili kuć i i dali ga mom djedu kad se pridruž io Crnoj Svjetlosti. Djed ga je dao mom ocu i na kraju je dospio do mene.« Jamie je bio potpuno bez riječi. Nož kojim je Drakula ubijen. Bože mili. Natjerao je samoga sebe da progovori. »Što mu se dogodilo?« Morris se gorko nasmijao. »Mom ocu? Mislim da je samo imao pogreš no ime. Naš e ime. Morris. Nije imao jedno od č etiri najvaž nija imena.« »Zbog čega mi pričaš sve ovo, Tome?« Morris je uzdahnuo. »Zato š to mi se sviđaš , Jamie. Zelim da razumiješ u š to si se upustio. Ovo mjesto te mož e potpuno zaokupiti i uvjeriti u sve š to ž eli. Uzet ć e ti sve š to si spreman dati i još viš e od toga. No, ti ć eš za njih uvijek biti potomak jednoga sluge i sin izdajnika, kao š to ć u ja uvijek biti sin jedinoga Direktora kojemu su oduzeli duž nost. Govorim ti ovo jer se moraš usredotoč iti na dvije


stvari koje su jedine bitne: pronaći majku i dovesti je kući.


18. U RALJAMA LUDILA »Budi se.« Glas je govorio tiho i glatko, uz blagi istočnoeuropski naglasak dala se naslutiti č ak i dobrota. Marie Carpenter se polako probudila iz nesvijesti. Malčice je otvorila oči i odmah zatim vrisnula. Pred njom se nalazilo lice koje je već jednom vidjela. Mrš avo, blijedo lice uokvireno vranom kosom do ramena, upalih jagodica i oč nih duplji iz kojih su sjala dva zastraš ujuć a, grimizna kruga. Iskreveljio se i pokazao joj dva oštra očnjaka. Uzvratio joj je vrisak, a njegov odvratni dah otpuhnuo joj je svu kosu s lica. Ponovno je vrisnula, ponovno joj je uzvratio zastraš ujuć im vriskom koji joj je skoro probio bubnjić e. Stvorenje joj se zatim nasmiješ ilo. Nije znala za sebe od straha. Primijetila je da se nalaze u dugač koj sobi niskog stropa, kamenih zidova i betonskog poda. Nalikovala joj je na potkrovlje ili podrum. Tad joj se zabijelilo pred očima i opet je pala u nesvijest. Nakon nekog vremena utonula je u beskrajnu bol. Posjekotine na njezinom licu i rukama su je pekle, ž eludac joj se prevrtao u muč nini. Otvorila je oči i pogledala oko sebe. Lež ala je na hladnom betonskom podu u niskoj sobi golih zidova. Vidjela je samo gole cigle na zidovima. Jedino š to je upuć ivalo na bilo kakve znakove ž ivota bio je pretjerano ukraš en kamin i dva naslonjača ispred njega. Nitko nije sjedio u naslonjačima, bila je sama. Na drugom kraju sobe nalazilo se stubiš te od grubog drveta koje je vodilo prema malenim vratima u stropu. Bila je potpuno sigurna da su vrata zaključ ana odozgo i da uopć e nema smisla provjeravati, ali ipak se podignula na noge. Nije mogla samo lež ati tu na betonu i č ekati da se neš to dogodi; bila je proaktivna ž ena, kao š to je nekad bila energič na i tvrdoglava djevojč ica. Besposleno č ekanje nije joj bilo slič no. Ne sada dok je sin č eka i treba. Nije ž eljela niti pomisliti da bi mož da mogao biti mrtav. No, mogao je biti povrijeđen, uplaš en, izgubljen. Srce joj se slamalo od same pomisli. Duboko je udahnula i krenula prema stubištu što je tiše mogla.


Prva stuba nije bila udaljena ni metar kad je č ula zasun kako se pomič e i vidjela kako se vrataš ca otvaraju. Marie je už asnuto gledala kako se par iznoš enih crnih č izama i rub crnoga plaš ta pojavljuju na stubiš tu. Uhvać ena je na djelu. Bespomoć no je gledala kako se rub plaš ta spuš ta niz stubiš te dok se bijela ruka pridrž ava za grubu ogradu. Ubrzo se pojavio i onaj koji ju je izvukao iz njezinoga doma. Milostivo joj se smiješ io, a zatim radosno nasmijao kad ju je vidio kako stoji na dnu stubišta. Priš ao joj je tako brzo da ga nije uspjela niti vidjeti. Zgrabio ju je za kosu. Vriš tala je od boli drž eć i se objema rukama za njegovo zapeš će. Nije ga mogla ni pomaknuti. Stvorenje s plaš tom bacilo ju je preko sobe bez imalo poteš koć a. Zajaukala je kada je petama zagrebla po betonu. Otimala se i prevrtala u njegovom stisku, no nije bilo nikakve koristi. Samo je otklizala na drugi kraj sobe. Bacio ju je u kut poput vreć e. Stisnula se leđima uza zid i pogledala nasmiješ eno lice koje ju je promatralo. Briznula je u plač . Razbjesnila se na samu sebe zbog toga, no nije si mogla pomoć i. Napokon je shvatila koliko je bespomoć na. Mislila je na svog sina, svog hrabrog, krhkog sina koji je sada sam negdje u tami. Stvorenje je čučnulo kraj nje i prijateljski joj se obratilo. »Ja bih na tvom mjestu prestao«, rekao je. »Uzbuđuješ mog prijatelja.« Prisilila je samu sebe da prestane jecati i pogledala preko njegovog ramena. Otprilike dva metra od nje stajalo je ogromno, deformirano stvorenje. Nalikovalo je na divovsku vreć u ugljena, s malenom okruglom glavom na gorostasnim ramenima. Lice mu je bilo kao u djeteta, otvoreno i š iroko. Crvene oč i gledale su je bez treptaja, u izrazu č iste pož ude. Ciste pož ude na dječ jem licu. Marie se trgnula i nadlanicom obrisala slinu i suze. »To je već bolje«, rekao je i sjeo na betonski pod kraj nje kao da su stari prijatelji. Koljena je obavio dugim, mršavim rukama. »Nismo se upoznali«, rekao je i obasjao je osmijehom punim oš trih, bijelih zubi. »Ja sam Alexandru Rusmanov. Ti si Marie Carpenter, Julianova supruga, Jamiejeva majka. Sad se poznajemo. Sad možemo razgovarati kao prijatelji. Na spomen sinova imena Marie je š irom otvorila uplakane, umorne oči. »Gdje je moj sin?« upitala je. »Što si mu učinio?«


»Tvoj sin«, rekao je posprdno Alexandru. »Tvoj ljubljeni sin. Reci mi, nalikuje li imalo na tvoga muža?« Marie nije odgovorila. Zbunjivao ju je glatki barš unasti glas koji je izlazio iz tako mrskog stvorenja. Alexandruove oč i su zasjale, maknuo je ruke sa svojih koljena brzinom kobre koja napada. Dugač ka, blijeda ruka zgrabila ju je za čelo, povukla naprijed i udarila njome o zid. Prebrajala je sve zvijezde. Osjetila je neš to toplo i mokro kako joj klizi niz potiljak. Blijedo je zurila u Alexandrua kao izgubljena u noć noj mori iz koje se nije mogla probuditi. »Pitao sam te neš to«, grmio je i ponovno udario njezinom glavom o zid. »Nalikuje li na oca?« Kad joj je glava treći put lupila o zid počela je paničariti. Rasutće mi mozak ako mu ne odgovorim. Bože mili, kakvo je ovostvorenje? »Da, da! Nalikuje mu! Molim te, nemoj me viš e udarati!« Alexandru ju je pustio i oči su mu opet postale tamnozelene. Uzdahnuo je, kao da mu sve to pričinja nekakvu neugodnost. »Znam da mu nalikuje«, rekao je. »Trebao sam ga sam ubiti. To mi je mogla biti nekakva zadovoljština.« »Mrtav je?« Alexandu ju je ozbiljno pogledao, a zatim se poč eo hihotati poput djeteta. Iznad njih se onaj drugi č ovjek poč eo smijati. Zvuč ao je poput magarca. »Ne, ž iv je«, odgovorio je Alexandru. »Ne bi trebao biti, ali jest. Tako to biva kada delegiraš zadatke. Uvijek sam govorio: ako ž eliš da se neš to obavi kako treba, onda to obavi sam. Nisam li tako govorio, Andersone?« Znač ajno ga je pogledao. Oklijevanje je preš lo preko malog, okruglog lica koje se još uvijek smijalo. Zastao je izgledajuć i kao da se izgubio u mislima. »Da«, naposljetku je plašljivo rekao. »Što da?« »Da, to je ono što ti uvijek govoriš«, rekao je Anderson ponosno. »A što to uvijek govorim?« Ovoga se puta gorostas potpuno uspaničario. »Ne znam.« Odgovorio je.


Alexandru je iznervirano prevrnuo oč ima, kao netko koga je naljutilo neposlušno dijete ili kućni ljubimac koji se pokakio na tepihu. Podignuo se na noge tako brzo da je Marie ostala bez daha. Za nekoliko milisekundi preš ao je razdaljinu između sebe i Andersona, a zatim su njegovi prsti zaplesali preko Andersonovog už asnutog, infantilnog lica. Marie je stisnula oč i kad je Anderson zaskvič ao poput ozlijeđenog djeteta. Prisilila se da ih otvori kad je Alexandru opet sjeo kraj nje. Nije ga ž eljela isprovocirati. Smiješ io joj se i zatresao lijevom rukom. Nešto crveno zalepršalo je zrakom i palo na pod. Jezik, pomislila je, iščupao mu je jezik. Pogledala je Andersona. Krv mu se slijevala niz bradu i po crnoj jakni. Oč i je š irom otvorio, tresuć i se od boli, straha ili oboje. No, ipak je samo stajao tamo i gledao ravno pred sebe u zid iznad njezine glave. Nije pobjegao. Nije se pokušao braniti. Nije učinio ništa. Na trenutak je saž alijevala to jadno, potlač eno stvorenje, no tad joj se vratila slika njegovog lica kako je gleda dok plač e i saž aljenje je sasvim nestalo. »Bez brige«, rekao je Alexandra. »Narast ć e novi.« Marien ž eludac podrhtavao je od gađenja. »Sto ž eliš od mene?« oš tro ga je upitala, a Alexandra je trznuo glavom. Izraz odobravanja je zasjao na njegovom blijedom, ženskastom licu. »Što želiš od moje obitelji?« Vampir je zabacio glavu i nasmijao se. Zvuč ao je poput vuka koji zavija. »Pa ti ne znaš , zar ne?«, rekao je. »Ti zaista niš ta ne znaš . Krasno! Imam ti toliko toga ispričati!« Skoč io je na noge, otresao praš inu s kaputa i pogledao je, očigledno se zabavljajući. »Trenutno postoji mnogo toga š to zahtijeva moju pozornost«, ozbiljno joj je rekao. »No, pobrinut ć u se da ti i ja uskoro opet porazgovaramo. Tomu se istinski veselim.« Okrenuo se i otiš ao od nje. Doviknuo je Andersonu da krene za njim kad je prolazio pored njega, a gorostas je jedva otrgnuo pogled s Marie i posluš ao gospodarevu zapovijed. Popeli su se uz drveno stubiš te, otvorili vrata i nakratko u podrum pustili malo vrele svjetlosti. Drvena vrata su se zatvorila i opet je ostala sama u


podrumu. Žao mi je, Jamie, mislila je dok je opet tonula u nesvijest. Volim te.Žao mi je.


19. KRV I SLOVA Jamie se nikad u ž ivotu nije osjeć ao tako loš e. Boljelo ga je cijelo tijelo, od stopala do vrata. Glava mu je bila teš ka od umora i samoprijekora. Njegove majke nije bilo, morao ju je pronać i i spasiti. Zahtijevao je da mu dopuste da je traž i, prijetio je da ć e se ogluš iti o zapovijed admirala Sewarda i bilo koga tko ga pokuš a zaustaviti. Napokon je slobodno mogao započeti potragu i umirao je od straha. Što ako ja ovo ne mogu? Što ako je više nikad ne vidim? Štoće biti sa mnom? Jamie je odš epao pod tuš na kraju spavaonice, prao se š to je paž ljivije mogao, dahć uć i od bolova kad bi naletio na modricu. Obrisao se ruč nikom i odjenuo uniformu Crne svjetlosti koju mu je dao instruktor. Nije viš e izgledala onoliko privlač no kao prethodnoga dana. Prohladno jutro č inilo ju je nasilnič kom i ruž nom. Lagano se tresao oblačeći je. Netko je zakucao na vrata s druge strane spavaonice. Jamie nije odgovarao i vrata su se za nekoliko sekundi otvorila. Frankenstein je uš ao unutra lagano pognuvš i glavu pri ulasku. Stao je ispred Jamieja dodirujuć i bijeli strop sobe gustom crnom kosom. Morao je dobrano spustiti pogled da vidi Jamieja. »Trebaš neš to vidjeti«, rekao je Frankenstein. »Jesi li spreman?« Jamie je slegnuo ramenima. »Buduć i da me ne ž eliš udostojiti svojim odgovorom, pretpostavit ć u da jesi«, nastavilo je č udoviš te krenuvš i zatim dugim koracima prema vratima spavaonice. Jamie ga je gledao sve dok zamalo nije izišao, zatim je nervozno uzdahnuo i krenuo za njim. Frankenstein je brzo hodao hodnicima i Jamie je davao sve od sebe da ga sustigne. Tek je sada shvatio koliko je golemi č ovjek morao usporavati da drž i korak s njim. Slijedio ga je u dizalo, spustili su se za dvije razine, proš li š irok središ nji hodnik i bolnicu u kojoj je proboravio noć nakon š to su ga doveli u Petlju. Trbuh mu se stisnuo kad je proš ao kroz vrata, u mozgu mu se stvorila slika Larissinog napada, osjećaj odvratne bespomoćnosti i topao pljusak krvi po licu. Na sredini prostorije nalazila su se metalna kolica, a oko njih su


stajala trojica muš karaca koje je poznavao: Paul Turner, Thomas Morris i liječ nik koji ga je liječ io. Podigli su poglede kad su se približ ili Frankenstein i Jamie. Malo su se pomaknuli da im naprave mjesta. Maleni metalni stol pun medicinskih instrumenata stajao je kraj kolica na kojima je ležala prilika prekrivena bijelom plahtom. Mama? Noge su mu odjednom potpuno odrvenjele. Nije ih mogao pomaknuti, nije mogao ni pokuš ati. Kiselina mu se razlila po ž elucu i mislio je da će povratiti. »Ovo nije tvoja majka«, tiho je rekao Frankenstein. Jamie ga je pogledao licem zgrč enim od slabosti i straha, a Frankenstein je samo ponovio svoju izjavu. »Obećavam ti da ovo nije tvoja majka.« Zuč se povukla iz njegovog ž eluca i noge su mu se polako vratile u život. Polako se približio kolicima. Ako nije mama, tko je onda? Netko je ispod te plahte. Najež io se kad ga je Morris lupio po leđima i pož elio mu dobro jutro. »'Jutro«, odgovorio je Jamie drhtavim glasom. Morris je upitno pogledao Frankensteina koji je odmahnuo glavom. Paul Turner je ledenim, sivim oč ima gledao ovu razmjenu informacija. »Hoćemo li nastaviti?« »Trebali bismo«, slož io se liječ nik. »Jamie, ovo mož e biti uznemirujući prizor, ali pukovnik Frankenstein smatra da je potrebno. Želiš li možda čašu vode?« Odmahnuo je glavom. »U redu«, rekao je liječnik i odmaknuo plahtu. Jamie je pogledao priliku na kolicima, okrenuo se i povratio. Zamaglilo mu se pred očima, zatvorio ih je, slina mu je izlazila iz usta. Cuo je liječ nika kako se isprič ava. Morris je zazviž dao. Frankenstein i Turner bili su potpuno nedirnuti situacijom. Na kolicima je bilo mrtvo tijelo č ovjeka u č etrdesetim godinama. Kož a mu je bila blijeda. Oč i zatvorene. Izgledao bi mirno da nije bilo rana na njegovim prsima i trbuhu. Muš karč ev torzo izgledao je kao da je proš ao kroz klaonicu; bio je prekriven tamnom, svjetlucavom krvlju koja je tekla preko njegovih


rebara na leda i prepone. Netko je urezao č etiri riječ i na njegovim prsima. RECI DJEČAKU DA DOÐE Jamie je osjetio kako se neč ija ruka paž ljivo spuš ta na njegovo rame. Otresao ju je. »Dobro sam«, zagraktao je. »Samo mi dajte malo vremena, u redu?« Pogledao je leš samo na sekundu, no muš karč eve ozljede nanesene su bile tako nasilno da je Jamieju ponestalo daha. Kako netko može nekome drugome napraviti takvo nešto? Bože mili,u što sam se ovo upleo? Malč ice se osokolio, duboko udahnuo i uspravio leđa. Još mu je bilo pomalo muč no, no ubrzo je proš lo i opet se okrenuo metalnim kolicima. Bilo je mnogo gore nego š to je isprva mislio, no iznenađenje je već minulo i mogao je prić i i stati kraj svojih kolega. Bilo mu je malo lakš e kad je primijetio da Morris i liječ nik također plitko diš u. Frankenstein i Paul Turner su izgledali potpuno sabrano, kao da se niš ta nije dogodilo. Jamie se zapitao č ega li se sve njih dvojica nisu nagledali u životu. »Ovo je zapravo dobro«, napokon je rekao Frankenstein. »Jako dobro.« Jamie se trgnuo. »Kako bi ovo uopće moglo biti dobro?« Frankenstein ga je pogledao i u njegovom pogledu se opet nazirala ona dobrota koju je Jamie upamtio od ranije. »Zato š to to znač i da Alexandru ž eli tebe«, paž ljivo je odgovorio. »To pokazuje da si mu ti važan.« »I zbog čega je to dobro?« Paul Turner je odgovorio glatkim, bezbojnim glasom: »To znač i da neć e ozlijediti tvoju majku dok ne dobije ono š to ž eli. Zna da je ona jedini razlog zbog kojeg bi ti doš ao k njemu i zna da mi neć emo dopustiti da ti se približi na sto kilometara ako je slučajno ubije.« »Kako možemo znati da već nije mrtva?«


Liječ nik mu je priš ao s neč im u ruci. »Zato š to je ovo bilo u njegovim ustima«, polagano je rekao i pruž io Jamieju zguž vani komadić papira. Jamie ga je uzeo, odmotao i pogledao. Osjeć ao se kao da mu se cijeli svijet raspuknuo pod nogama. Nije mogao disati. Nije mogao misliti. Mogao je samo zuriti. U ruci je drž ao krvavu polaroid fotogra iju svoje majke, prestraš ene ali oč igledno ž ive, kako lež i na betonskom podu i zuri u objektiv puna jada i beznađa. Bijes ga je sasvim preplavio, nosio je pred sobom sve i zaustavio se na vrš cima Jamiejevih prstiju. Zgrabio je metalni stol, pustio iskonski vrisak pun nagomilane ljutnje i gurnuo ga svom snagom u zid. Morris je povikao i zaš titio oč i dok su oš tri kirurš ki instrumenti letjeli sobom. Liječ nik se sklonio izvan dometa, pognuo leda i č uč nuo zaš titivš i glavu. Frankenstein je priskoč io i zgrabio ljutitog tinejdž era i stisnuo mu ruke uz tijelo podigavš i ga u zrak. Paul Turner se nije niti pomaknuo. Samo je gledao, a duh laganog osmijeha lebdio je nad njegovim usnama kad je stol udario o zid. »Gdje je ona?« vikao je Jamie. Zile na vratu su mu se napinjale dok se pokušavao oteti iz stiska čudovišta. »Gdje je moja majka?« »Ne znamo«, govorio je Frankenstein dječ aku u uho. »Ne znamo. Zao mi je. Smiri se, Jamie, nać i ć emo je. Obeć avam ti. Obeć avam ti da ćemo je naći.« Glas mu je već postao š apat, njihao je Jamieja s jedne strane na drugu, drž eć i ga kao da je malo dijete. Paž ljivo ga je spustio na pod i pustio iz ruku. Jamie se odmah odmaknuo i okrenuo da pogleda Frankensteina ravno u oč i. Lice mu se crvenjelo, a oč i sjale od bijesa. Druge eksplozije ipak nije bilo. »Upravo analiziraju fotografiju u laboratoriju«, rekao je Morris. »No, već imamo preliminarne rezultate i nema nikakvih tragova moguće lokacije. Žao mi je.« »To mi je majka«, rekao je Jamie ne skidajuć i pogled s Frankensteina. »Razumijete li?« »Ne«, jednostavno je odgovorio Frankenstein. »Ne mogu. Nikad nisam imao majku. No postojao je č ovjek kojeg sam nauč io smatrati ocem. Mogu donekle zamisliti kako ti je.« »Ne znam mož eš li«, rekao je Jamie. Pokajao se istoga trena iako ogromni muš karac nije pokazivao nikakvu uvrijeđenost. Samo je


gledao Jamieja velikim, sivim, asimetrič nim oč ima na bezizraž ajnom licu. Morris je prekinuo napetost. »Gdje su pronaš li ovoga?« pitao je kimajuć i prema leš u na kolicima. »Na cesti«, odgovorio je Turner. »Nekih š est kilometara od ulaza, obješ enog na drvo. Patrola ga je pronaš la u š est sati ujutro. Kaž u da u pet ujutro nije bio tamo.« Jamieja su prošli trnci. Šest kilometara. Vampiri su bili šest kilometara odavde, možda bašoni koji su unakazili ovogačovjeka. Dok sam ja spavao. Odagnao je tu misao. »Moramo pronaći moju majku«, rekao je što je mirnije mogao. »Ovo se neć e dogoditi viš e nikome ako je uspijemo pronać i.« Pogledao je Frankensteina. »Odakle krećemo?«


20. GRAD KOJI NIKAD NE SPAVA, 1. DIO NEW YORK, SAD 30. PROSINCA 1928. John Carpenter stajao je na provi prekooceanskog broda RMSMajestic dok se ovaj polako uvlač io u Upper New York Bay. Taman je bilo proš lo devet sati, bio je mrak. Blijedi oblaci prekrivali su noć no nebo, snijeg je padao tiho i bez prestanka. Visoki zidovi Fort Hamiltona s desnog boka broda bili su prepuni vojnika koji su aplaudirali i bacali kape u zrak kad je brod Majestic prošao pored njih. Bio je to najveć i brod na svijetu, velik kao devet nogometnih igrališ ta zajedno, s osam katova nad svojim zadivljujuć im trupom. Njegov pristanak u luku je doista bio važ an događaj, pa č ak i u spektakularnom gradu poput New Yorka. Carpenter je namjestio ogrtač preko ramena da mu ne bude hladno i zapalio jednu od turskih cigareta koje mu je supruga spremila za putovanje. Morao ju je rukom zaš tititi da snijeg ne ugasi plamen. Neprestance je padao, zadrž avao se na palubi i u Carpenterovoj kosi. Postajalo je sve hladnije na svjež em i mirnom noć nom zraku. Tiš inu je prekidala samo pokoja sluč ajna nota glazbe i smijeha iz donjih paluba. Več eru su posluž ivali u dvorani ispod dimnjaka, ali Carpenter nije bio gladan. Bio je nestrpljiv, ž elio je sić i na č vrsto tlo. Jest ć e kad putovanje napokon završi. Nije mu nedostajalo nič ega od trenutka kad se ukrcao u Southamptonu. Dobio je perverzno luksuznu kabinu, osoblje je bilo viš e nego paž ljivo, a dani su se mogli kratiti bezbrojnim ugodnim aktivnostima. Usprkos svemu tome, Carpenter je već inu svoga vremena proveo u malenoj knjiž nici, prouč avajuć i č ovjeka kojeg je tražio. On niječovjek. Ne više. To ne smiješ zaboraviti. Carpenter je otpuhivao mirisni dim u noć ni zrak. Brodska sirena prekinula je tiš inu zimske noć i svojom zagluš ujuć om bukom. Pogledao je prema sjeveroistoku gdje su svjetla Manhattana sjala vodenastož urim sjajem u zimskoj bjelini noć i. Provjerivš i sat koji mu


je Olivia poklonila prije puta, shvatio je da ć e Majestic pristati dva sata ranije nego što je bilo planirano. Dobar početak. Bacio je napola popuš enu cigaretu preko ograde i preš ao palubu ubrzanim korakom dok su se obrisi njujorš kih nebodera vidjeli sve jasnije i jasnije. Prvi je napustio brod. Spakirao je kovč eg mnogo prije no š ro je Majestic na obzoru ugledao prve obrise grada. Siš ao je niz silaznu dasku pokrivenu vlaž nim crvenim tepihom, š krto kimnuo stjuardu odjevenom u frak i napokon stupio na američko tlo. Snijeg je š kripao pod njegovim č izmama dok je prolazio gatom 59 do terminala White Star. Kad su mu udarili peč ate na dokumente, Carpenter se probio kroz gomilu rodbine i fotografa prema West Side Highwayu. »John Carpenter?« Glas ga je dozvao sa Zapadne 34. ulice. Kroz snijeg je vidio samo priliku sa š eš irom u tamnom ogrtač u koja je brzo prebacivala tež inu s jedne noge na drugu, mož da zbog nestrpljenja, a mož da zbog hladnoće koja je grizla sve jače. »Tko pita?« odgovorio je Carpenter. Govoreć i, polako je spustio ruku u desni dž ep i č vrsto stisnuo drveni kolac. Pripremio ga je tik prije iskrcaja. Nizak, podeblji čovjek četrdesetih godina izišao je iz sjene, odjeven u smeđe odijelo od tvida i crvenu leptir maš nu s bijelim toč kama. Lice crveno od alkohola sjalo je nad tim, pomalo pretjeranim ukrasom. Covjek je bio olič enje dobroć udnosti; svjetlucave nasmiješ ene oč i, nos poput zrele rajč ice i impresivni brkovi nad usnama. Imao je tamnosmeđi borsalino š eš ir i š iroko se osmjehivao Caprenteru kad mu je prišao. »To ste Vi«, rekao je uz oč ito olakš anje. »John Carpenter. Izgledate baš kao na fotografiji.« »Ponavljam«, hladno je odvratio Carpenter, »tko pita?« »Pa ja sam Willis, gospodine Carpenteru. Bertrand Willis. Rekli su mi da me očekujete pa sam malo iznenađen...« »Dokaž ite«, rekao je Carpenter. »Polako izvadite dokumente«, rekao je kad je čovjek posegnuo rukom u džep. Willis je izvadio smeđi kož ni novč anik iz unutarnjeg dž epa sakoa i


pruž io ga Carpenteru koji je prstima paž ljivo primio dokumente i otvorio ih. Vidio je tri dokumenta; prva je bila putovnica na ime Bertrand Willis, Saddle River, New Jersey; drugi je bio telegram s Carpenterovim planom putovanja i fotogra ijom; treć i je bio memorandum glavnog tuž itelja drž ave New York koji je ovlastio Willisa da poduzme sve potrebne mjere za pomoć Johnu Carpenteru iz Londona u Engleskoj pri rješ avanju njegovih zadać a bez obzira na zakonske odredbe. Zatvorio je novčanik i vratio ga Willisu. »Cini se da je sve u redu«, rekao je. »Isprič avam se zbog svog opreza, ali nikad se ne zna...« Willis je samo odmahnuo rukom dajuć i mu do znanja da se nije nimalo uvrijedio. »Savršeno razumijem, gospodine«, rekao je. »U ovakvim vremenima č ovjek mora paziti. Zapravo, mislim da su' Osnivač i zbog vaš eg opreza odluč ili vama povjeriti tako važ an zadatak pri prvoj solo misiji.« Carpenter je pomno pogledao ruga li mu se mož da Willis. Uvjerio se da nije tako i nasmiješio mu se. Ovajčovjek je samičelik, bez obzira na smijeh i dobru volju. Priš ao mu je i pruž io ruku. »John Carpenter«, rekao je, »Vama na usluzi.« »Bertrand Willis«, rekao je č ovjek još jednom prihvativš i pruž enu ruku. »Također, Vama na usluzi. Jako sam sretan š to sam Vas upoznao, Johne. Jako sretan. Jeste li gladni? Hoćemo li večerati?« Carpenterov ž eludac poč eo je kruliti. »To mi zvuč i kao izvrsna ideja«, odgovorio je. Willis se nasmiješ io od uha do uha. »Znam odlič no mjesto ni pet blokova odavde. Kuhar sprema svinjska rebrica koja se tope u ustima. Ovuda!« Willis se okrenuo i uputio Zapadnom 34. ulicom brzinom zadivljujućom za tako niskog i okruglastog čovjeka. Dvojica su muš karaca ž ustro preš la križ anje Jedanaeste i Desete avenije. Willis je neprestance prič ao o svemu i nič emu: snijegu, bejzbolskim rezultatima, nezaustavljivom porastu broja banaka na Wall Streetu. Carpenteru se vrtjelo u glavi dok je pokuš avao pratiti vrlo promjenjivi izbor tema, no svidjelo mu se druš tvo tog č ovjeka.


Njegov entuzijazam i dobra volja jednostavno su bili zarazni. Na uglu Osme avenije Willis je naglo skrenuo desno i na pola puta između 34. i 33. ulice uš ao je kroz vrata pod crvenobijelim natpisom Chelsea Bar i Roštiljarnica. Prostorija je bila tamna, osvijetljena tek visokim crvenim svijeć ama na stolovima. U zraku se osjeć ao miris č eš njaka i ruž marina. Gotovo svi stolovi su bili zauzeti; elegantno obuč eni muš karci i ž ene koji su č ekali kazališ nu predstavu sjedili su uz masne luč ke radnike koji su tek doš li s posla. Mlade dž ezerice obavijene pernatim zmijama skupljale su zalihe energije za noć i ples koji su bili pred njima. Willis je zaobiš ao konobare i smjestio se za maleni stol u dnu prostorije. Nevjerojatno zgodan konobar maslinastog tena priš ao je njihovom stolu, nehajno otpuhnuo crni pramen s č ela i primio Willisovu narudž bu č aja i kruha. Sjedili su u ugodnoj tiš ini dok se mladić nije vratio sa koš arom foccacia, velikim č ajnikom i dvije porculanske š alice. Upitao ih je jesu li spremni za daljnje narudž be. Carpenter je naruč io svinjska rebrica s peč enim krumpirom i graš kom š to je naiš lo na Willisovo odobravanje, koji je naruč io isto. Otvorio je čajnik i ulio crno vino u porculanske šalice. »Zao mi je š to ne mož emo piti iz č aš a kao civilizirani ljudi«, isprič ao se Willis. »Zbog prohibicije smo spali na ovo. No, kvaliteta vina ne bi smjela biti umanjena zbog posude. Samo pijte.« Carpenter je podigao š alicu, potegnuo veliki gutljaj i rekao Willisu da bi ž elio č uti sve š to ovaj zna o č ovjeku kojeg je gonio preko Atlantika. Amerikanac je također potegnuo dugač ak gutljaj iz š alice, udobno se smjestio na stolcu i počeo pričati. »Jeremiah Haslett. Rođen 1871. u Marlboroughu u Engleskoj. Roditelji su mu bili služ benik i uč iteljica. Skolovao se na Charterhouseu i Cambridgeu. Obogatio se tijekom rata prodajom municije Kaiseru i njegovim Švabama.« »Nakon rata ulagao je u nekretnine u Londonu i New Yorku. Nije ož enjen, nema djece. Kretao se u raskalaš enim londonskim krugovima, razvio neke, hajdemo reć i neobične interese. Sotonizam, crna magija. Demonologija. No, č ini se da to i nije tako neobič no u poslijeratnoj Britaniji, barem što se tiče višeg staleža?« »Daleko od toga«, odvratio je Carpenter.


»Nego š to. Druž io se s Aleisterom Crawleyem u opatiji Thelema na Siciliji i ostao je u Italiji nakon š to su Crawley i njegovi sljedbenici bili deportirani 1923. Pretpostavljam da su ga veze s faš istima spasile sramote koja je snaš la njegove sudrugove. Otprilike u isto vrijeme, Haslett je postao opsjednut legendom o Drakuli i 1925. je hodoč astio u Transilvaniju na ruš evine dvorca. Kad se vratio u London, viš e nije bio ljudsko biće.« »Ne znamo š to mu se toč no dogodilo na istoku«, rekao je Carpenter. »Poprilič no sam uvjeren da je njegova pretvorba bila dogovorena unaprijed, i plaćena, iako ne znamo tko ju je izvršio.« »Cini se da je tako«, slož io se Willis. »Siguran sam da njegov novac mož e poljuljati uvjerenja u svakom druš tvu. To mu je u svakom sluč aju omoguć ilo da se vrati u London i zadovoljava svoje apetite bez ikakve kazne.« »Rekao bih da je tako.« »Njegova kuć a u nizu u Knightsbridgeu je postala zloglasna. Cuo sam da bogobojazni ljudi i ž ene prelaze na drugu stranu ulice kad moraju proć i onuda. Postoje prič e o zastraš ujuć im okupljanjima, muč enjima i ž rtvovanjima, o ritualima u vrtu i podrumu. Sest mjeseci ranije je kć er jednog č lana britanskog parlamenta pronađena kako gola i krvava trč i š umom kraj njegovog seoskog imanja jutro poslije zimskog solsticija. Haslett je pobjegao iz zemlje odmah sljedeć ega dana. Vlasti su napokon otvorile oč i i vidjele č udoviš te koje se ugnijezdilo medu njima. Kad je dospio u inozemstvo, proveo je neko vrijeme u Parizu i Bukureš tu i doš ao u New York prije dva tjedna. Uzeo si je sobe u hotelu Waldorf-Astoria na Petoj aveniji.« Haslett je ponovno napunio š alicu grimiznom tekuć inom i potegnuo veliki gutljaj. »Jesam li nešto izostavio?« upitao je. »Ne.« »Dobro«, odgovorio je Willis. »Jako bih se razoč arao da sam odmah pao na testu.« Carpenter je prouč io njegovo okruglasto lice ponovno traž eć i uvredu, no nije je bilo. »Jeste li ga vidjeli? Uživo, da se tako izrazim.« »Gospodine Carpenter, ne bi Vas smjela iznenaditi č injenica da sam ga pratio svake več eri otkad je doš ao u grad. Prije nego š to upitate,


ne, nije uč inio niš ta š to bi se moglo nazvati sumnjivim. Bio je na več eri s nekoliko dama, nekoliko puta je bio na plesu i proveo je mnogo vremena u sobama koje je uzeo u hotelu.« Haslett je zaš utio kad se konobar približ io i stavio dva tanjura na stol. Svinjska rebrica su se svjetlucala u tamnom umaku između dvije planine pečenih krumpira. »Izvolite«, rekao je Willis Carpenteru pokazujuć i mu tanjur. Carpenter je navalio na hranu dok je Willis nastavio s pričom. »Proč itao sam poruku«, rekao je. »Dogovorio sam neš to s jednom od sobarica u Haslettovom hotelu i juč er mi je donijela poruku. Poslao ju je netko tko se potpisao samo slovom V. Cini se da se radi o pozivnici na doč ek Nove godine. Mislio sam da bismo tu imali najviš e š anse da ga uhvatimo. To je privatna zabava s mnogo ljudi, vrlo je vjerojatno da neć e biti toliko oprezan. No, u poruci nije bilo nikakvih detalja o mjestu i vremenu održavanja zabave.« Carpenter je progutao zalogaj mesa. Bilo je doista onakvo kakvim ga je Willis opisao. »Zar ga ne možemo samo slijediti te noći?« »Mož emo, to sam i mislio predlož iti. No, bit ć e nam teš ko uć i jer se radi o događaju za koji je potrebna pozivnica. Zamolio sam svog prijatelja novinara da provjeri tko sve održ ava zabavu za doč ek Nove godine i nije pronaš ao nikoga č ije ime poč inje na V. To mož e znač iti samo da nepozvani gosti neće biti dobrodošli.« John je razmiš ljao o svemu tome dok je zajedno s Willisom trpao zadnje zalogaje u usta. Na putovanju je proveo mnogo sati razmiš ljajuć i o tome kako da najlakš e priđu Haslettu. Smatrao je da je Amerikanac u pravu; na nekom druš tvenom događaju najvjerojatnije neć e biti toliko oprezan. Carpenteru neć e trebati viš e od nekoliko sekundi da izvrš i svoj zadatak, posebice ako njegov plijen niš ta ne očekuje. Konobar se opet pojavio kraj njihovog stola i upitao ih ž ele li možda kavu. Willis je odgovorio da ne žele. »Nadam se da se slaž ete«, rekao je. »Mislio sam da mož emo još neš to popiti na drugom mjestu, ako Vam odgovara? Vaš hotel nam je usput, možete ostaviti prtljagu na recepciji.« Carpenter se složio. Kad je ostavio prtljagu kod recepcionara u Zapadnoj 33. ulici, Carpenter je krenuo za Willisom ž ustrim korakom niz Osmu aveniju


prema ulici Hudson. Skrenuli su lijevo na ulicu Grove i zastali ispred neuglednih smeđih vrata. Willis je glasno pokucao i odmaknuo se dva koraka. Nakon nekoliko minuta otvorio se prozorč ić na vratima i par očiju je podozrivo pogledao dvojicu muškaraca. »Dobra večer, Jack.« »Bert«, odgovorio mu je glas iza vrata. Nastala je buka i lupanje od povlač enja zasuna i otključ avanja raznih lokota i vrata su se napokon otvorila. Zrakom se pronio dim, smijeh i džez. Djevojka u koktel haljinici s pernatom zmijom oko vrata uzela je njihove kapute i povela ih kroz dvokrilna drvena vrata u veliku prostoriju prepunu stolova i separea. Muš karac odjeven u frak na klaviru je svirao poznate dž ez tonove, a konobarice su klizile između stolova s posluž avnicima krcatima punih č aš a. Gusti dim obavijao je prostoriju u izmaglicu prštavu od smijeha i razgovora. »Kakvo je ovo mjesto?« upitao je Carpenter. »Zove se Chumley's«, odgovorio je Willis. »Ovo je naš a mala oaza u suhoj pustinji umjerenosti. Što čete popiti?« »Rado ču slijediti Vaš primjer«, odgovorio je Carpenter. Amerikanac ih je poveo do dugač koga š anka koji se pruž ao cijelim jednim zidom ovoga bara koji je ilegalno toč io alkohol. Tamo su se stisnuli u uskom prostotu. Willis je sluč ajno laktom udario elegantnog č ovjeka sa svilenim rupcem koji je također č ekao da ga posluž e. Covjek se istog trena okrenuo i pogledao Willisa crvenim oč ima natopljenim alkoholom. »Už asno mi je ž ao, gospodine«, rekao je blago fr ljavim naglaskom viših staleža. »Dopustite mi da Vas i Vašeg druga počastim pićem.« »Nema potrebe, gospodine, ali hvala Vam«, odgovorio je Willis. »Naž alost, ja moram inzistirati«, rekao je č ovjek. »Hoć ete li mi reci što preferirate ili ču pak morati pogađati?« »Pogađanje neć e biti potrebno. Jako bismo cijenili dva viskija s ledom.« »Oho, izobraž ena nepca«, uzviknuo je č ovjek. »Pa ja sam oduševljen!« »Dva viskija s ledom, džin i travaricu, votku tonik, molio bih.« Dok je barmen pripremao pić a, č ovjek se okrenuo Carpenteru i Willisu. Mogao je biti u srednjim tridesetima, kosu je nosio uredno razdijeljenu na desnoj strani. Pod bijelim svilenim rupcem kojim je


ogrnuo ramena nazirala se crvena kravata. »Scott Fitzgerald«, rekao je pruž ajuć i im ruku. »Iznimno mi je drago što sam vas upoznao.« Obojica su se rukovala s njim i predstavila se. Barmen im je donio pić a i Fitzgerald je izvukao nekoliko novč anica iz kož nog novč anika i dao mu ih. Učinivši to, okrenuo se svojim novim poznanicima i rekao: »Biste li se pridružili meni i mom prijatelju za stolom?« Nakon trenutka oklijevanja i razmjenjivanja zainteresiranih pogleda, Willis i Carpenter su pristali. Poš li su za Fitzgeraldom u kut prostorije. Trojica muš karaca prolazila su kroz dimnu izmaglicu i gomilu muš karaca i ž ena u različ itim stadijima pijanstva. U kutu bara bio je maleni stol za kojim je sjedio ogroman lik. Neudobno se smjestio na niski tronož ac koji je u odnosu na njega izgledao kao da pripada u kuć u za lutke. Pogledao je trojicu kad su mu priš li i zabrundao: »Uzeli ste si poprilično vremena.« »Oprosti, Henry«, odgovorio je Fitzgerald. »Red je bio pozamaš an. Nadam se da u mom odsustvu nisi bio previše žedan?« »Dovoljno žedan.« Fitzgerald se nasmijao kao da je to neš to najbritkje š to je ikad č uo. Potom se okrenuo Carpenteru i Willisu koji su stajali kraj stola i gledali gorostasa. »Sjednite, gospodo«, rekao je Fitzgerald. »John Carpenter, Bertrand Willis, ovo je Henry Victor.« »Drago mi je, gospodine Victor«, rekao je Willis i pruž io ruku. Nekoliko sekundi je lebdjela iznad stola dok gorostas nije polako pruž io svoju i prihvatio je. Carpenter je slijedio Willisov primjer, potom se naslonio na stolac mučno razmišljajući. Bi li to mogao biti on? Spis nije baš detaljan, ali opis je navodno doistavjerodostojan. Na trenutak je protrnuo. Henry Victor je bio odjeven u tamnu odjeć u, tež ak kaput s visokim ovratnikom ispod kojeg je nosio debelu vunenu dolč evitu s kragnom koja mu je dosezala bradu. Kosu je pokrio plosnatom kož nom kapom koja mu je bacala sjenu na lice. Kad je bolje pogledao, Carpenter je vidio dvije kvrge koje su izbijale iz debelog materijala na Victorovom vratu.


»Nešto nije u redu?« upitao je Victor. »Ispričavam se«, rekao je Carpenter što je glađe mogao. »Prelazak oceana me izmorio, moram priznati da sam nakratko odlutao u svoj vlastiti svijet.« Henry Victor je Carpenteru uputio dugač ak pogled, potom se okrenuo Fitzgeraldu koji se upustio u ž iv, alkoholom nabijen razgovor s Willisom. »... podrazumijevalo se da ć e kritike biti slabe«, govorio je, lica nateč enog od pijanstva i razoč aranja. »Ako č ovjek napiš e roman o površ nosti i plitkosti bogataš a, ne mož e oč ekivati nagradu u knjiž evnim č asopisima. Moram priznati da sam neke osvrte smatrao poprilič no nepoš tenima, ali takva vam je knjiž evnost. Danas sam razgovarao sa svojim izdavač em. Naš razgovor bio je potpuno neplodan jer je tražio od mene nešto što ja nemam — novi roman.« Okrenuo se ostalima za stolom i shvatio da je odjednom on u središtu pozornosti. Neuvjerljivo se nasmiješio. »Ali putovanje iz Wilmingtona, kako god dugo bilo, dovelo me za ovaj stol i u vaš e druš tvo, gospodo. To se mož e smatrati samo uspjehom i ničim drugim. Osim toga...« Fitzgerald je posegnuo za č aš om i iskapio svoj dž in i travaricu. Zapalio je jako mirisnu cigaretu i duboko uvukao dim. »Nič emu se ne smije«, pokunjeno je rekao. »Moja supruga. Samo sjedi okružena divovskim pokućstvom i ničemu se ne smije.« Podigao je pogled. Oči su mu bile crvene i suzne. »Ali nemojmo viš e razgovarati o tako sumornim stvarima«, rekao je. »Prič ajte nam o Londonu, gospodine Carpenteru. Gotovo me srani reći da nikada nisam bio tamo.« Carpenter je uč inio kako su ga zamolili i razgovor je ponovno zaž ivio. Nakon nekog vremena Willis se još jednom probio do š anka i donio im nova pić a te je ostatak več eri proš ao u ugodnom druš tvu i razgovoru.


21. U KRIVOM SMJERU Izvana je vozilo izgledalo potpuno uobič ajeno: crni Ford Transit sasvim isti kao svi ostali koji svaki dan prolaze britanskim ulicama. No, ovaj kombi je bio drugač iji. Motor koji je razvijao brzinu od 150 kilometara na sat bio je preuzet iz prototipa Pirahne VI, najtajnijeg š vicarskog blindiranog osobnog vozila koje je tež ilo skoro dvadeset tona, a reaktivni oklop koji se nalazio pod metalnom ploč om kombijevog kostura pripadao je bojnom tenku Challenger 2. Kombi je bio spuš ten, ojač ane š asije, ukruć enog ovjesa, s kabinom opremljenom reš etkama na kompjutorsko upravljanje. Cijelo vozilo bilo je proš iveno kavezom od tiranija. Keramič ka ploč a, otporna na eksplozije, bila je prič vrš ćena s donje strane vozila. Kotač i su bili opremljeni run lat gumama, a prozori nač injeni od termoplastike otporne na metke. Vozač je pred sobom imao svakojaku komunikacijsku tehnologiju, kao i onu koja je služ ila za geografsko pozicioniranje, kriptirane satelitske releje koji su mogli locirati vozilo bilo gdje na planeti. Straž nji dio kombija bio je prostorija za mobilne bri inge i centar za taktič ko zapovijedanje. Ogroman zaslon visoke rezolucije osjetljiv na dodir bio je prič vrš ćen na straž nja vrata kombija. Bio je bež ič no povezan s glavnim rač unalom Crne svjetlosti. Dva reda tapeciranih sjedala bila su okrenuta jedna prema drugome. Iznad svakog je bila omanja š upljina koja je sadrž avala po jednu pripremljenu kacigu za svakog operativca Crne svjetlosti. Na podu se nalazio uski otvor iz kojeg je na pritisak gumba izlazio manji zaslon osjetljiv na dodir. Uski ugradbeni ormarić zdesna svakom sjedalu bio je podijeljen u odjeljke i svaki je sadržavao standardno oružje Crne svjetlosti. No, samo su dva bila puna. Jamie i Frankenstein su sjedili jedan nasuprot drugome na dva sjedala najbliž a vratima. Uputili su se u vozni park Crne svjetlosti nakon š to su napustili stacionar. Otiš li su po vozač a, mladog vojnika po imenu Hollis. Naš li su ga u otvorenoj blagovaonici. Thomas Morris je viš e nego jednom pitao smije li poć i s njima, svaki put sa sve viš e oč aja u glasu. Frankenstein mu je odgovorio da neć e biti potrebno.


Morris je, dureć i se, napokon prihvatio njegovu odluku. Obeć ao je Jamieju da ć e biti u laboratoriju i prič ekati rezultate analize fotogra ije, u sluč aju da tehnič ari pronađu neš to š to bi im moglo pomoći. Jamie nije vjerovao da hoće, ali ipak mu je zahvalio. Vojnik Hollis je bio pomalo zapanjen Frankensteinom i odmah je ž eljno pristao biti njihov vozač . Mladi operativac ih nije mogao vidjeti jer su bili odijeljeni zidom, ali njegov nervozan, uzbuđeni glas se svako malo čuo preko interkoma i obavještavao ih o napretku. Frankenstein je neš to rekao i Jamie se na trenutak morao odijeliti od misli o svojoj majci i pogledati golemog čovjeka. »Molim?«, rekao je. »Pitao sam te jesi li spreman na sve ovo. Mislim da sam upravo dobio odgovor.« Jamie je osjetio kako mu se obrazi polako crvene. »Spreman sam«, rekao je. »Jesam. Reci mi sve što trebam znati.« Frankenstein mu je uputio dugačak pogled i počeo govoriti. »Već ina vampira nije poput Alexandrua ili Drakule ili već ine onih koje si vidio na televiziji. Pojam o elegantnoj rasi civiliziranih č udoviš ta je dobar materijal za ilmove, ali nema nikakve veze sa stvarnoš ću. Stvarnost je sljedeć a: postoji vampirsko druš tvo koje je u mnogoč emu preslika ljudskoga druš tva, u obama postoje potpuno isti ž ivotni stilovi. Doista postoje vampiri koji ž ive u lijepim kuć ama, nose dnevna i več ernja odijela, piju iz kristalnih č aš a, baš kao š to i postoje ljudi koji tako ž ive. Također postoje i vampiri koji ž ive u siromaš nim djelovima grada, koji vode jednake anonimne ž ivote poput milijuna ljudi. Postoje i oni vampiri koji ž ive na rubovima druš tva, na samim granicama, na istim mrač nim mjestima na kojima se i ljudi č esto znaju pronać i. Ima i onih koji su se zakleli da nikada neć e uzeti ljudski ž ivot ili okusiti ljudsku krv, kao š to ima onih koji su se zakleli da nikada neć e okusiti niš ta drugo nego ljudsku krv, koji ubijaju i muč e iz č istog zadovoljstva. Neke je izludjela glad, a neki mrze same sebe zbog svega onoga što im glad čini, a nisu dovoljno jaki da bi se oduprli.« Pored njih su prolazile slike engleskog krajolika, no Jamie ih nije primjećivao. Usredotočio se na čovjeka pred sobom. »Ono š to ti ž elim reć i jest da je svaki vampir drugač iji i svakom od njih moraš prići krajnje oprezno. Jesi li me razumio?« »Mislim da jesam«, odgovorio je Jamie.


»Pobrini se da bude tako. Već ina njih bi te ubila bez ikakvog razmiš ljanja. Oni su č udoviš ta, bez obzira na to koliko ti se č inili jadnima ili bezopasnima.« »Mrziš ih, zar ne?« upitao je Jamie. »Mrziš vampire?« »Već inu njih«, odgovorio je Frankenstein. »Oni su anomalija, nasilna, opasna anomalija. Ne pripadaju ovome svijetu.« Jamie ga je nehotice pogledao š irom otvorenih oč iju š to je čudovište primijetilo. »Želiš li mi nešto reći?« upitao ga je. Jamie je odmahnuo glavom i Frankenstein se opet naslonio na svoje sjedalo. »Znam š to ti je palo na pamet«, rekao je. »Ali ja sam stvoren slobodnom voljom. Stvari koje sam uč inio... neke od njih su doista grozne i neoprostive... sve to sam uč inio voden svojom slobodnom voljom. Vampiri imaju nagon za hranjenjem koji nasilje i patnju č ini neizbjež nima. Već ina njih nije dovoljno jaka da se odupre. Mnogi niti ne pokušaju.« Jamie nije rekao niš ta. Pogledao je ormarić s Frankensteinove desne strane i shvatio da sadrž i oruž je koje mu je Terry zabranio da dira — mali crni cilindar i crne metalne kugle. »Kakve su to stvari?« pitao je pokazujući. »Terry mi nije htio reći.« Frankenstein je pogledao u smjeru Jamiejevog prsta. »Zaš to ti nije htio reći?« »Rekao je da ne moram znati.« Čudovište se kratko nasmijalo. »Točno, ne moraš.« Jamie je blijedo zurio u Frankensteina dok ovaj nije prevrnuo očima i izvadio cilindar i jednu kuglu iz kućišta. »U redu, ako baš moraš sve znati. Ovo je ultraljubič asti laserski piš tolj. Lansira koncentriranu lasersku zraku ultraljubič aste svjetlosti, poput snaž ne baklje. Vampirima pali kož u na najmanji dodir. Ovo je ultraljubič asta granata. Lansira snaž nu ultraljubič astu zraku u svim moguć im smjerovima odjednom, ali samo na pet sekundi. Jesi li sada sretan?« »Zašto mi to Terry nije htio reći?« »Vjerojatno zato š to je smatrao važ nijim nauč iti te stvari koje te mogu održ ati ž ivim. Ovo oruž je nije ubojito, mož e ti samo kupiti malo vremena. Drž i se piš tolja i T-Bonea, pokuš aj se sjetiti svega š to te nauč io umjesto š to se baviš onime š to te nije nauč io. Dosta je s pitanjima. Skoro smo stigli.«


»A kamo zapravo idemo?« upitao je Jamie. »Idemo u posjet jednom vampiru kojeg zovu Apotekar. Proizvodi nešto po imenu Blaženstvo«, odgovorio je Frankenstein. »Blaženstvo?« »Droga za vampire; snaž na droga koja uzrokuje snaž nu ovisnost. Apotekar ima raspač ivač ku mrež u koja se prostire cijelom zemljom. Ako on nije čuo ništa o Alexandruu, onda se nema što čuti.« »Ti znaš gdje on živi?« upitao je Jamie, »Tako je.« »Zašto ga onda ne zaustaviš?« Frankenstein ga je pogledao. »Zato š to je Blaž enstvo jako korisno«, odgovorio je. »Pomaž e nam smiriti velik dio vampirske populacije. Kad smiš ljaju gdje da nabave sljedeć i fiks, ne zanima ih muć enje ljudi. Naravno, služ beni stav je taj da Crna svjetlost nema pojma otkuda Blaž enstvo dolazi ili tko ga pripravlja. Jesi li razumio?« »Meni to izgleda kao da ste samo odluč ili okrenuti glavu«, rekao je Jamie. »Odlično. Sada šuti.« Sat vremena kasnije kombi se zaustavio ispred seoske kuć e na rubu vriš tine. Straž nja vrata su se otvorila i miris drva iz kamina je odlebdio u noć no nebo. Jamie je iziš ao iz vozila. Nalazili su se na uskom seoskom putu, s jedne strane obrubljenom drvoredom, a s druge se pruž ao Dartmoor. Kuć a je bila derutna dvokatnica od blijedog kamena, zaš tić ena prirodnim kamenim zidom. Suma iza nje se prostirala u neprohodnu crnu gustoću. Frankenstein ga je č ekao s druge strane puta. Kad ga je Jamie sustigao, otvorio je drvena vrata. Zajedno su hodali uskim putom poput para sjenici u tami koje ne pristaju jedna uz drugu. Prije no š to su stigli do crvenih vrata kuć e, netko ih je otvorio. Visok č ovjek sijede kose i izboranog lica im se nasmiješio. »Molim lijepo«, rekao je. »Slijedite put do straž njeg dvoriš ta. Tamo ćemo se naći.« Jamie se nasmiješ io dok su obilazili kuć u. Nije oč ekivao prijateljski doč ek od vampira ili proizvođač a droge, a pogotovo ne od stvorenja koje je bilo i jedno i drugo. Miris procvjetalog cvijeć a leprš ao je zrakom dok su paž ljivo hodali vrtnim puteljkom. Kad su stigli u prostrani vrt obasjan noć nom svjetloš ću, sjedokosi vampir ih je č ekao


pod drvetom jabuke. Drvom poploč en puteljak vodio je preko središ ta vrta do masivnih vrata na drugom kraju. Cijepao se na dva dijela da zaobiđe ogromno deblo nekog drveta. Dva velika polukruž na travnjaka nalazila su se s obje strane vrta, a ostatak je bio pun prekrasnih gredica cvijeća. Dature i noć ne ljepotice cvale su u noć i, dok se u zraku miješ ao miris lavande i zumbula. Puzavi grozdovi jurnice i juke sjali su pod blijedom mjeseč inom, bijele linije jasno su se isticale, sivi listovi svjetlucali srebrnom svjetloš ću. Jamie se osupnuto ogledao oko sebe, a Frankenstein ga je promatrao kao da ć e mu se svakog č asa poč eti smijati. »Sviđa li ti se vrt?« upitao ga je Apotekar dok je Frankenstein zablenutog tinejdžera usmjeravao prema drvetu. »Veličanstven je«, rekao je Jamie. »Nikada nisam vidio takvo što.« »To je zato š to prespavaš najljepš i dio dana«, rekao je Apotekar ponosno se smiješ eć i. »Tama sakriva nedostatke i grijehe, mjesec obasjava samo nježnost i eleganciju.« »Tko je to rekao?« upita Jamie. »Ja«, smiješ io se Apotekar. »Pukovnič e Frankenstein, zadovoljstvo mi je, kao i uvijek. Pođite za mnom, razgovarat ćemo u labosu.« Vampir je odlebdio niz vrt, a ova dvojica su ga slijedila. Proš li su kroz vrata koja je Apotekar otvorio, koristeć i malenu tipkovnicu skrivenu iza zavjese od brš ljana. Iziš li su na betonski put gladak poput staze za kuglanje. Naranč aste lampe visjele su na niž im granama drveća i obasjavale njihovo odredište. Na kraju puta nalazila se dugač ka metalna građevina glatkih rubova i okrugli pokrov koji se izdizao iz zemlje s obje strane. Izgledalo je kao da je netko tu zakopao ogromnu limenu konzervu. Električ no svjetlo izlazilo je iz uskih prozora urezanih u zidove i kupalo obliž nje drveć e u snjež nobijeloj svjetlosti. Vampir je okrenuo kvaku na vratima građevine, otvorio ih i pustio posjetitelje unutra. Bilo je mnogo buč nije nego š to je Jamie oč ekivao. Laboratoriji na koje je navikao su bili tiha mjesta puna č udnih staklenih posuda na plamenicima. Ova prostorija je izgledala poput male tvornice. Veliki ventilatori su glasno š umjeli s obje strane prostorije. Apotekar je Jamieju i Frankensteinu pruž io par zaš titnih naoč ala i odveo ih na drugi kraj


prostorije. Pokraj velike ventilatorske jedinice stajao je stol pokriven ciglama žuto-bijelog praha. »Sto je to?« upitao je Jamie. Nije se mogao oduprijeti znatiž elji. Apotekar je stao kraj njega. »To je rekristalizirana baza heroina«, odgovorio je vampir. »Moje pošiljke dolaze u tom obliku. Ja ih poslije tretiram sa...« »Ne treba on znati sve detalje«, zač uo se Frankensteinov glas iza njih. Dalo se naslutiti da je to upozorenje. Jamie mu je uputio pogled pun povrijeđenog ponosa. »Zelim znati.« Frankenstein je slegnuo ramenima, okrenuo im leda i poč eo prouč avati zid labosa pokriven ogromnom kartom Ujedinjenog Kraljevstva. Bila je puna ž utih krugova od kojih su se neki preklapali. Pokrivali su cijelu zemlju. Apotekar se nasmiješ io Jamieju. »Okrepljujuć e je vidjeti dječ aka koji ž eli nauč iti neš to o svijetu«, rekao mu je i odveo ga do drugog stola sa š est plitkih plastič nih posuda. Dvije su bile do pola pune neke bistre tekućine, a četiri neke guste bijele otopine. »Ovo je sumporna kiselina«, nastavio je pokazujuć i mu jasnu tekućinu. »Tu se rastapa heroin, zatim se dodaje metilni alkohol, zatim eter. Na kraju nam ostane ovo.« Pokazao je posude s bijelom tekućinom. »Smjesa mora stajati dok se ne poč ne kristalizirati, tada dodam još etera... kao i posljednji sastojak... i zatim sve to ostavim dok ne postane čvrsto. Tada dobijem Blaženstvo, rekao bih 75% čisto.« »Posljednji sastojak?« Vampir se nasmiješ io i odveo Jamieja do treć eg stola na kojem se nalazilo sedam velikih plastičnih posuda punih tamnocrvene tekućine. »Ovo je ono š to Blaž enstvo č ini takvim kakvo jeste«, rekao je Apotekar pršteći od ponosa. »Krv?« upitao je Jamie. »Naravno«, nasmiješ io se Apotekar. »Ljudska krv, dodana heroinu prije no š to se zgusne. Sedam različ itih grupa za sedam različ itih droga. A, AB, B, O, osnovna, jeftina stvar. O negativna, Al negativno i OB samo za najbolje kupce.« »Zašto su toliko posebni?«


»Rijetki su«, rekao je Frankenstein. Njegov glas je u zatvorenom prostoru odjekivao poput praska. »Nije ih lako nabaviti.« »Lakš e je nego š to mož eš zamisliti«, rekao je vampir č udno se smiješ eć i č udoviš tu prije no š to se opet okrenuo Jamieju. »Posljednja dnevna poš iljka treba biti dodana kiselini«, rekao mu je. »Hoć eš li ti obaviti taj časni zadatak?« Jamie je na leđima osjetio Frankensteinov negodujuć i pogled. Znao je da ga čudovište gleda i da čeka njegov sljedeći potez. »Cool«, rekao je. »Idemo.« Vampir je nadgledao dok je Jamie palio plamenike pod dvjema posudama kiseline i paž ljivo ž licom dodavao ž uto-bijeli prah. Pazio je da ne istresa previš e iz visine, da ga tekuć ina ne bi poprskala. Svaku punu ž licu stavljao je u drugu posudu pazeć i da se ne prepune. Kad su zdjele poč ele lijepo kuhati i proizvoditi mjehurić e, Jamie je postavio pitanje koje ga je mučilo već neko vrijeme. »Otkud dobivate sve ovo? Ako ste samo vi osobno upleteni u ovo, otkuda nabavljate materijal?« Apotekar mu se nasmiješio. »Odlič no pitanje, mladić u«, odgovorio je. »Heroinska baza mi stiž e iz Mijanmara, a krv iz Zavoda za zdravstvo predrage nam domovine. A kako to sve takoreći, nesmetano stiže k meni, to pitaj svoga partnera.« Jamie se okrenuo Frankensteinu koji se jedva primjetno trgnuo. »Ne sada«, rekao je oštro. »Imamo važnijeg posla.« Apotekar je pomirljivo podignuo ruke. »Kako vi kažete«, rekao je. »Toliko sam už ivao u tome š to nekoga zanima moj rad da sam zaboravio upitati zaš to ste doš li. Pretpostavljam da traž ite neku vrstu informacija?« Frankenstein je kimnuo. »Alexandru«, odgovorio je. »Zelimo znati gdje je. Mislio sam da si mož da neš to č uo od nekog od svojih dilera ili kupaca.« Skoro je ispljunuo posljednju riječ , lica potpuno iskrivljenog od gađenja. »Bojim se da nisam niš ta č uo«, odgovorio je Apotekar. Jamieju se učinilo da je temperatura u labosu opala za nekoliko stupnjeva. Jedna od posuda na stolu kraj kojega je Jamie stajao poč ela je divlje ključ ati. Apotekar se primaknuo stolu, a Frankensteinova ruka je odmah uhvatila T-Bone koji mu je visio o pojasu. Vampir je zastao i


pogledao ih. »Ne vjerujem ti«, hladno je reklo č udoviš te. »Pitam se š to li si čuo?« »Mož da je to zbog tvoje sumnjič ave prirode«, odgovorio je Apotekar. »Ili mož da zato š to jednostavno nisi glup i sasvim dobro znaš da ć e ti svatko tko zna neš to o trojici brać e najvjerojatnije slagati.« Pomaknuo se bliž e Jamieju i Frankenstein je izvadio T-Bone iz futrole.« Savjetovao bih ti da se ne mičeš«, rekao je gromkim glasom. Jamie je gledao č as u Frankensteina, č as u Apotekara. Potom je posuda sa sumpornom kiselinom prekipjela i vrela se tekuć ina razasula po sobi poštrcavši Jamieja po goloj koži vrata i brade. Vrisnuo je od boli. Frankenstein i vampir su dotrč ali k njemu. Jamie je stisnuo ranu rukom i tkanina rukavice je progorjela. Nikad ranije nije osjetio takvu bol, kao da mu tisuć e malih nož eva rež u kož u. Vrištao je dok mu je kiselina talila kožu. Apotekar je odletio na drugi kraj labosa i iz ormarić a izvadio malu bocu č iste vode. Frankenstein ga je podignuo i odnio dalje od ključ ajuć ih posuda. Pridrž avao ga je jednom rukom dok je drugom pokuš avao odmaknuti Jamiejev dlan s rane da vidi koliko je ozlijeđen. Tu se odjednom naš la i Apotekareva bijela ruka koja je zgrabila Jamiejev zglob i maknula njegov dlan s opekotine. Jamie je zabacio glavu unatrag, vratne ž ile su mu bile napete poput konopa, a zubi stisnuti od agonije. Vampir je otvorio bocu i isprao rane vodom dok je Jamie vikao. Ispuš tale su dim kad ih je voda dodirnula. Pokazalo se da Jamie na vratu ima barem deset pojedinač nih, jasnocrvenih opekotina koje su se protezale od kragne uniforme sve do uha. Počeo je krvariti. Apotekareve oči su pocrvenjele. Frankenstein je to primijetio i odmah posegnuo za T-Boneom, koji je pao na pod. Prije no š to ga je dohvatio, Apotekar se bacio unatraš ke kroz zrak, daleko od polegnutog tinejdž era i č udoviš ta koje se nadvijalo nad njim. Zaustavio se kraj vrata koja su vodila natrag u vrt. »Uvedi ga u kuć u kad krvarenje stane«, rekao je grlenim glasom punim požude. »Iznad hladnjaka je kutija za prvu pomoć.« Zatim je otvorio vrata i odletio u noć. Frankenstein je ostavio Jamieja koji je zurio u strop blijedoga lica i


š irom otvorenih oč iju. Uzeo je zelenu kutiju s police iznad hladnjaka i vratio se isključ ujuć i u hodu plamenike pod svim posudama s plinom. Cuč nuo je kraj tinejdž era koji ga je gledao s malo viš e usredotoč enosti nego ranije. »Jesi li dobro?« pitao ga je. Jamieja je šokirao Frankensteinov glas. »Dobro sam«, zagraktao je. »Nikad u ž ivotu me neš to nije tako boljelo. Nisam mogao disati od boli.« »Boli li te još uvijek?« Jamie je kimnuo. »Ali ne kao malo prije. Sad boli kao i svaka opekotina.« Frankenstein je obrisao krv s dječ akove kož e, izvadio gazu iz kutije za prvu pomoć i njež no je pritisnuo na opekotine. Jamie se malo trzao, ali nije se bunio. Cudoviš te je odmotalo kolut bijelog zavoja, zamotalo ga oko gaze i prič vrstilo lasterom. Jamie se pridignuo i sjeo dok je Frankenstein zatvorio kutiju i vratio je na mjesto. Jamie ga je gledao. »Namjeravao je ugasiti plamenike«, polako je rekao tinejdžer. »Znao je što će se dogoditi.« »Ja to nisam mogao znati«, rekao je Frankenstein. »Ne krivim te«, rekao je Jamie bolno. »Samo kažem.« »U redu«, odgovorio je Frankenstein. »Hoć eš li mi pomoć i da ustanem?« upitao je Jamie i gorostas mu je pruž io nepravilno oblikovanu ruku. Jamie ju je uhvatio i povukao se na noge. Pažljivo je dotaknuo zavoj na vratu i pogledao Frankensteina. »Zelim da pustiš mene da razgovaram s njime«, rekao je. »Kad uđemo u kuću, može?« Čudovište ga je pogledalo: »U redu«, rekao je nakon kratke pauze. »Radi ono što smatraš da je najbolje.« Straž nja vrata su već bila otvorena. Uš li su u toplu, malč ice razbacanu kuhinju. Cajnik je bio pristavljen na ogromnoj peć i, a Apotekar je sjedio za velikim drvenim stolom nasred prostorije i nelagodno ih gledao. »Zao mi je«, rekao je. »Nisam okusio ljudsku krv viš e od deset godina, ali ne mogu kontrolirati svoju reakciju kad je vidim.« »Sve je u redu«, rekao je Jamie. Pogledao je prazan stolac nasuprot


vampira i ovaj im je odmah ponudio da sjednu. Jamie je prihvatio, no Frankenstein je rekao da će radije stajati. »Kako želiš«, odgovorio je Apotekar. Jamie je paž ljivo sjeo i pogledao Apotekara koji ga je nervozno promatrao. »Znam da ste mislili ugasiti plamenike«, rekao je Jamie, a vampir je odahnuo od olakšanja. »Jesam«, rekao je. »Vidio sam da ć e prekipjeti, ali onda mi je tvoj partner rekao da stojim mirno pa nisam želio izazivati...« Ušutio je. Frankenstein je prevrnuo očima, ali nije ništa rekao. »Znam«, rekao je Jamie. Cinilo se da je Apotekaru iskreno ž ao š to se dogodila nesreća u labosu i nastavio je s pitanjima. »Kako ste završili baveći se ovim poslom?« Vampir ga je pogledao i nasmijao se. »Zeliš č uti kako sam spao na ovo, je li? Žao mi je što te moram razočarati, gospodine Carpenteru, ali prič a doista nije niš ta posebno. Bio sam biokemič ar u jednoj farmaceutskoj tvrtki, pretvorili su me u vampira i nastavio sam se baviti istim poslom, samo s drugim materijalima.« Jamie se razoč arao. Nadao se da ć e se Apotekar otvoriti ako pokaže neko zanimanje za njega, da će radije govoriti o Alexandruu. »Ali u svakom sluč aju«, nastavio je Apotekar znač ajno gledajuć i Frankensteina, »lijepo je č uti pristojno pitanje. Pogotovo kad ti ga ne postavlja netko tko drž i kolac u ruci. Lijepo si odgojen, mladić u. Tvoja majka se zacijelo ponosi tobom.« Jamie je vidio šansu i odlučio je zgrabiti. »Mislim da da«, odgovorio je. »Ali ne mogu je pitati jer ju je Alexandru zarobio. Zato ga tražimo.« Apotekar je pogledao tinejdžera s iskrenim suosjećanjem. »Už asno mi je ž ao š to to č ujem«, rekao je vampir. »Už asno ž ao. Ne mogu ni zamisliti koliko ti je teško.« Jamie je kimnuo. »Ali ja ne znam gdje je on«, odgovorio je Apotekar. »Mož eš mi vjerovati, ali ne moraš . Ne mogu donijeti tu odluku umjesto tebe. Ali reći ću ti ono što znam, a to nije baš oprezno od mene.« »Bilo što«, rekao je Jamie. »Bilo što, što nam može pomoći.« »Još uvijek je ovdje. Nije otiš ao u inozemstvo. Neć u ti reć i kako to znam. Najvjerojatnije je onda i tvoja majka još uvijek ovdje.« Frankenstein je frknuo. »To je sve? Još uvijek je ovdje? Znač i da trebamo samo proč eš ljati 250.000 č etvornih kilometara da ga


pronađemo.« Apotekar je zurio u Frankensteina s izrazom otvorene mrž nje na licu. »Otić i ć ete iz moje kuć e, znajuć i viš e nego kad ste doš li ovamo. Sumnjam da ć ete igdje drugdje dobiti takav odgovor. Brać a imaju svoje uši i oči posvuda i nitko drugi vam neće ništa reći.« Jamie je ustao od stola stisnutih zuba jer nije ž elio vikati. Frankensteina je oš inuo pogledom punim ljutnje upozoravajuć i ga da odsada š uti. »Hvala vam na pomoć i«, rekao je Apotekaru, koji mu je pristojno kimnuo. »Ostavit ćemo vas da radite.« Krenuli su puteljkom natrag do ceste. Vojnik Hollis je stajao naslonjen na vrata kombija. »Kamo sada?« upitao ih je kad su prišli vozilu. Jamie je nogom udario kombi š to je jač e mogao, a udarac je jako odjeknuo u tihoj noć i. Ponovio je udarac još dva puta i zatim se licem crvenim od bijesa okrenuo Frankensteinu. »Kako si samo glup!«, vikao je pljujuć i slinu na sve strane. »Oč igledno je znao viš e no š to nam je rekao, mnogo viš e! Meni bi mož da i rekao da se ti nisi ponaš ao kao pravi kreten prema njemu! Zaš to si takav? Zar ne ž eliš pronać i moju mamu? Što onda radiš ovdje?« Frankenstein je bio previš e š okiran da bi odgovorio. Dječ akova ljutnja je isparavala u ogromnim valovima. »Glupane! Glupane! Glupane!« vikao je Jamie naglaš avajuć i svaku riječ gromkim š utiranjem kombija. Ljutnja je zatim nestala, jednako brzo kao š to je i doš la. Samo se strovalio na koljena na kvrgavom putu. Nastala je tišina. Vozač je oprezno pokuš ao dodirnuti Jamieja, no ovaj je samo odgurnuo njegovu ruku. »Ne diraj me«, bijesno je viknuo podigavš i se na noge. »Pustite me na miru!« Potrčao je u šumu spotičući se i ostavio onu dvojicu kraj auta. Sjeo je ispod velikog hrasta. Vidio je svjetla kombija kroz drveć e i čuo Frankensreinove i vozačeve glasove. Neka me samo fraze. Ovdje me neće naći. Neka misle da su meizgubili. Glava mu je pucala od frustracije, ljutnje i krivnje. Bio je siguran da bi mu Apotekar bio rekao neš to viš e o Alexandruu, bio je sto posto


siguran da bi, samo da glupo č udoviš te nije moralo protegnuti svoj glupi jezik. Mogli su već biti na putu da je spase, mogli su biti za petama Alexandruu, ali umjesto toga se nisu niti pomaknuli s mjesta. Nikad mu nije ni palo na pamet da bi Alexandra odveo njegovu majku van zemlje, ne nakon one gnjusne poruke ostavljene na leš u. Tu je Frankenstein bio u pravu. No, bio je siguran da bi u sljedeć oj reč enici Apotekar rekao neš to š to im mož e pomoć i. Bio je siguran u to. Vjerovao je Apotekaru kad je rekao da nitko u vampirskom svijetu ne bi riskirao vlastiti život odavanjem podataka o Alexandruu. Tad je shvatio da je bio u krivu. Postojala je jedna osoba. Ustao je sa zemlje ignorirajuć i bol od opekotina i naslijepo se uputio kroz drveć e prema svjetlima. Iziš ao je iz š ume i vidio č udoviš te i vozač a kako stoje naslonjeni na kombi. Nisu izgledali previš e zabrinuto. »Jesi li se dobro iskalio, ha?« upitao ga je Frankenstein. Glas mu je bio obojan smijehom pa mu je Jamie samo uputio grimasu. »Vodite me natrag u Petlju«, rekao je. »Zelim opet razgovarati s njom.« Frankensteinova usta su se skupila u neodobravanju. »S kime to?« upitao je. »Znaš ti s kime«, odgovorio je Jamie smiješeći se.


22. GRAD KOJI NIKAD NE SPAVA, 2. DIO NEW YORK, SAD 31. PROSINCA 1928. Johna Carpentera je probudilo glasno kucanje na vrata. Istog trena se probudio grabeć i drveni kolac koji je ostavio na noć nom ormarić u. Izvukao se iz postelje i lagano odš etao do vrata preko poda pokrivenog tepihom. »Tko je?« upitao je. »Henry Victor«, odjeknuo je duboki glas s druge strane vrata. Carpenter je sakrio kolac iza leda i otvorio vrata onoliko koliko je dopuštao lanac kojim je dodatno osigurao vrata. Henry Victor stajao je u hodniku. Glavom je skoro dodirivao strop. Gledao je Carpentera s neskrivenom ljutnjom na licu. »Vi znate tko sam«, rekao mu je. Bila je to izjava, a ne pitanje. »Rekao bih da je tako«, odgovorio je Carpenter. »Kome ste rekli?« »Nikome.« »Čak ni svojem partneru, Willisu?« »Čak ni njemu.« Victor je iz džepa kaputa izvadio debelu bijelu omotnicu. »Onda ć ete mi mož da moć i objasniti ovo«, rekao je pruž ajuć i omotnicu Carpenteru. Carpenter ju je uzeo primjeć ujuć i pritom koliko je Frankensteinova ruka ogromna. Spustio je lanac s vrata i otvorio ih š irom. »Uđite«, rekao je i otiš ao do malenoga stola pod prozorom. Polož io je omotnicu na njega. Victor je uš ao unutra i zatvorio vrata za sobom. Carpenter je izvadio tri komada č vrstog papira iz omotnice. Prva dva su bile pozivnice, ukraš ene zlatnim rubom s tri reda jako ukrašenih slova. Central Park West i Zapadna 85. ulica 31. prosinca 1928. 23 sata


Odlož io je pozivnice i pogledao treć i komad papira — ovo je pak bilo pisamce ispisano lijepim copperplate stilom. Dragi gospodine Frankenstein, molim Vas da mi učinitečast svojini dolaskom ove večeri. Poveditetakođer svoga novog prijatelja Engleza koji je iznajmio sobu u hoteluChelsea u Zapadnoj 23. ulici, ako ne znate kako ga pronaći. Maske suobavezne, a crna kravata poželjna. S poštovanjem, V. »Nisam koristio to ime otkad sam doš ao u Ameriku«, rekao je Frankensteinov glas iznad Carpenterove glave. »To je bilo prije viš e od godinu dana.« »Poznajete li ikoga čije ime počinje sa V«, upitao je Carpenter. »Ne.« V kao Valentin, pomislio je Carpenter i proš li su ga trnci. Najmlađiod trojice braće koje je sam Drakula pretvorio u vampire. Je li moguće da jeto on? »A poznajete li Hasletta? Jeremiaha Hasletta?« »Ne«, odgovorio je. »Jeste li sigurni?« Frankenstein je duboko udahnuo i Carpenteru se uč inilo da time ž eli obuzdati ljutnju. »Gospodine Carpenteru, ja se drž im podalje od svega. Pogotovo kad se radi o vampirima.« Carpenter se istoga trena okrenuo prema njemu: »Sto ste rekli?« Frankenstein se nasmijao. »Isprič avam se. Zar ste mislili da ste Vi i Vaš i prijatelji jedini koji znaju?« Ponovno se nasmijao, ovoga puta zbog iznenađenja na Johnovu licu. »Ja sam noć no stvorenje, gospodine Carpenrer. Iz oč iglednih razloga. Putovao sam posvuda, č uo i vidio mnogo toga. Cuo sam tu tuž nu prič u o Drakuli mnogo prije no š to ju je Irac napisao. Cuo sam glasine o Crowleyu i drugima poput njega. Cuo sam za Vaš u malu organizaciju. Cak sam č uo i za Vas, gospodine Carpenter. Ili barem za Vašeg oca.« Carpenter je zapanjeno gledao u č udoviš te. »Onda znate zbog č ega sam ovdje«, rekao je pokušavajući se sabrati. »Pretpostavljam da ste se doš li pobrinuti da Haslett viš e nikad ne stupi na zelene pašnjake Engleske?«


Carpenter je kimnuo. »Rekao bih da Vam se ovo okupljanje na koje smo pozvani č ini kao najbolja prilika da učinkovito izvršite svoj zadatak?« »Nadam se. Hoćete li mi prepustiti obje pozivnice?« Frankenstein se opet nasmijao i odmahnuo glavom. »Bojim se da neć u, gospodine Carpenteru. I sam ž elim postaviti V-u nekoliko pitanja. No, poć i ć u s Vama i ako se ukaž e prilika da vam pomognem, to ću ozbiljno razmotriti. Što kažete na to?« »U redu«, odgovorio je Carpenter oklijevajuć i. »Jedan od najstarijih vampira navodno ž ivi u ovom gradu. Ime mu je Valentin Rusmanov. Jeste li čuli za njega?« »Najmlađi od trojice braće.« »Jasno. Pitam se je li on mogao poslati ove pozivnice?« »Ako se ispostavi da je tako«, započ eo je Frankenstein, »bit ć e najpametnije da budemo itekako na oprezu.« Carpenter se na brzinu okupao i obukao nakon š to je Frankenstein otiš ao, no ipak je deset minuta zakasnio na dogovor s Willisom u restoranč ić u na Broadwayu koji je Willis odabrao prethodne več eri. Smjestio se na kož no sjedalo nasuprot Willisu, naruč io jaja i kavu te ukratko obavijestio Willisa o svim jutroš njim događajima. Willis je pažljivo slušao i zatim postavio pitanje koje je Carpenter čekao. »Siguran sam da shvaćaš kako je poziv zacijelo neka klopka?« »Naravno«, odgovorio je Carpenter. »No, ipak mi je to najbolja prilika za izvršenje misije. Siguran sam da ti to shvaćaš.« Willis je polako pio kavu. »Shvać am, Johne«, rekao je. »Samo sam smatrao potrebnim svratiti tvoju pozornost na č injenicu da motivi toga V-a da pozove tebe i č udoviš te na zabavu nisu nimalo č asni. Ne mislim pritom niš ta uvredljivo.« Carpenter je osjetio kako ga ljutnja popušta. Kontroliraj se. Ovajčovjek ti nije neprijatelj. »Ne trebam napominjati da ć u biti spreman ispred zgrade i pomoć i ti na koji god nač in bude trebalo«, nastavio je Willis. »Osim ako ti to baš ne sjeda?« »Sjeda mi sasvim dobro«, odgovorio je Carpenter. »Bit ć u ti jako zahvalan.« »Onda smo sve riješili«, rekao je Willis i prisilio se da se nasmiješi.


»A sada idemo doručkovati. Čini se da nas čeka dug dan.« John Carpenter je stajao na uglu Central Park Westa i Zapadne 83. ulice i č ekao Frankensteina. Sunce je odavno nestalo iza obzora i noć je bila hladna i tamna. Ostavio je Willisa u restoranu i zaustavio koč iju prema gradu da obavi neke poslove. Kupio je več ernje odijelo od krojač a kojeg mu je Willis preporuč io na aveniji Madison, zatim je nastavio sjeverno prema Harlemu gdje je posjetio trgovca građevinskim materijalom, te pojeo laganu več eru u nekom restoranu na Sestoj aveniji prije no š to se vratio u hotel da se pripremi za doč ek. Nakon svega se uputio prema širokom prostranstvu Central Parka. »Hladna noć«, rekao je duboki glas iza njega. Carpenter se trznuo i okrenuo. Frankenstein se izdizao nad njim poput nebodera odjevenog u lijepo več ernje odijelo. Gledao je Carpentera blago se osmjehujući. »Zao mi je ako sam Vas preplaš io«, rekao je proš irivš i osmijeh još nekoliko milimetara. »Prihvaćam ispriku«, jedva je izustio Carpenter. Glupa budalo, koncentriraj se na bitno. Ne smiješ se tako lako datiiznenaditi. Ni pod koju cijenu. Frankenstein je kimnuo. »Drago mi je što to čujem«, rekao je. »Hoćemo li?« Pokazao je rukom prema Central Parku, prema uglu na Upper West Sideu gdje se nalazilo njihovo odrediš te. Bilo je to veliko gotič ko zdanje nad č ijim se strmim krovom izdizao visoki okruglasti toranj. Svi prozori zgrade bili su obasjani svjetloš ću, odasvud su izbijali zvukovi smijeha i glazbe. Pored ogromnih drvenih vrata stajala je jednako ogromna prilika u bezoblič nom tamnosivom kaputu i bezizraž ajnoj venecijanskoj masci. Toj prilici su Carpenter i Frankenstein pokazali svoje pozivnice. Pažljivo ih je proučio. »Maske«, bezbojno je rekao. Carpenter je izvadio crnu masku za oč i iz svoga dž epa i namjestio je na lice. Frankenstein je paž ljivo navukao bijelu masku s dugim, šiljastim nosom preko ušiju. Vratar se pomaknuo i pustio ih unutra. Hodnik je bio š irok i jako raskoš no uređen, s ogledalima i umjetnič kim slikama na oba zida te vazama s cvijeć em na svakoj ravnoj površ ini. Mramorni pod nač injen od crnih i bijelih ploč ica svjetlucao se pod njihovim nogama. Postariji konobar s besprijekorno


bijelom kravatom pojavio se kraj njih, nudeć i im č aš e š ampanjca njež nog poput kristala. Prihvatili su ih i krenuli prema dvokrilnim vratima koja su iza sebe sakrivala ples u punom jeku. Carpenter je otvorio vrata i uš li su unutra. Tamo je bilo barem dvije stotine ljudi, neki su plesali po podu od bijelog mramora, a neki su stajali u grupicama uza zidove prostorije smijuć i se i razgovarajuć i. Dž ez kvartet je svirao na malenoj pozornici u dnu prostorije. Proizvodili su bijesne ritmove na basu i bubnju preko kojih se č uo pijanist svirajuć i neki ragtime. Zrak je bio pun dima cigareta, prodornih mirisa opijuma i tamjana, hihotavog smijeha i ž amora mnogih pomiješanih glasova. »Ma vidi koliki si ti«, povikao je neki glasić i obojica su se okrenula. Mlada ž ena koja je skrivala lice pernatom maskom, odjevena u tamnocrvenu več ernju haljinu otvoreno je zurila u Frankensteina. Zač uđeno ga je gledala dok se lagano njihala na vrtoglavim stiletto potpeticama. »Nije pristojno zuriti«, rekao joj je Carpenter. »Ne budite smiješ ni«, odgovorila je pogledavš i ga. Kroz rupe u maski je vidio da djevojka jedva može usmjeriti pogled. Odahnuo je. »Mislim da ste previš e popili«, rekao joj je. »Mož da bi Vam dobro doš lo malo svjež eg zraka. Siguran sam da se ne biste ž eljeli osramotiti.« Otvorio joj je vrata hodnika i pridrž ao ih za nju. Malo ga je gledala, kao da ž eli smisliti neki oš trouman odgovor. Zatim je na nesigurnim nogama otišla s nosom u zraku ne udostojivši ih ni jednim pogledom. »Hvala«, rekao je Frankenstein č im su se vrata zatvorila. »Bio bih zasigurno poludio da je niste maknuli«, rekao je. »Nema na č emu«, odvratio je Carpenter. »Predlaž em da se razdvojimo i potražimo svoje mete.« Frankenstein se slož io i nestao u gomili. Carpenter je krenuo u drugome smjeru provjeravajući rub plesnog podija, tražeći Haslerta. Proš ao je pored stola za kojim su stajali napirlitani mladić i u besprijekornim crnim več ernjim odijelima. Repovi njihovih frakova djelovali su oš tro poput britve. Iz nekog mu je razloga bilo teš ko odvratiti pogled. Prizor je bio potpuno opojan, cigarete koje nehajno vise u njihovim tankim prstima, lagani, neobavezni razgovor...


»Pazite kamo idete, zaboga«, čuo je glas iza sebe. Carpenter je odlijepio pogled od mladić a traž eć i izvor opomene. Srce mu se skupilo. Ispred njega je stajao ogroman č ovjek u izrezbarenoj maski leš inara iz koje su virile oč i zlokobnog crvenog sjaja. Covjek se nagnuo prema naprijed zureć i u Carpentera. Cinilo se da ć e neš to reć i kad se u njega zabila mlada ž ena u crnoj haljini. Okrenuo se i prekorio je zbog njezine nespretnosti. Kad se opet okrenuo Carpenteru zlokobnog sjaja viš e nije bilo. Samo ga je grubo odgurnuo i otišao. Vidio sam ih. Kakvo je ovo mjesto? Krenuo je prema dugač kom š anku i krajič kom oka uhvatio kosturski mršavu priliku. Okrenuo se prema njoj. Jeremiah Haslett je stajao pet metara dalje od njega, naslonjen na rub drvenog š anka. Razgovarao je s prekrasnom plavokosom ž enom koja jedva da je bila starija od tinejdž erice. Nosio je masku od crvenog barš una u obliku trokuta, ali Carpenter ga je prepoznao po uskim, okrutnim ustima i š iljastom nosu. Njegove fotogra ije su u zadnje vrijeme preplavile londonske tiskovine. Carpenter je posegnuo u dž ep, izvadio kolac iz dž epa i pustio ga da mu padne niz tijelo. Skrivao ga je rukom. Polako je krenuo naprijed. Nije htio da ga primijete prije vremena. Odjednom ga je prepriječ ila grupica nasmijanih muš karaca i ž ena koji su nosili pić a i cigare prema svojim stolovima. Njež no je odgurnuo s puta jednu od ž ena, pokuš avajuć i ne ispustiti svoju lovinu iz vida. Zena se sikć uć i okrenula prema njemu. A zlokobni crveni sjaj obasjavao joj je oč i. Srce mu je skoro zastalo, no uspio je proći pored nje. Hasletta više nije bilo. Carpenter je opsovao i otrč ao do mjesta gdje je stajala njegova lovina. Muš karci i ž ene koji su plesali na podiju promatrali su ga s negodovanjem. Pogledao je svuda oko sebe, ali Engleza nije bilo. Bend je otpoč eo novu pjesmu i još viš e ljudi je ustalo na ples. Prekrasan zidni sat smješten iza dva velika ogledala triput je odjeknuo i Carpenter ga je pogledao. Za petnaest minuta ć e otkucati ponoć . Nije viš e ž elio još jedno pić e. Krenuo je kroz gomilu traž eć i Hasletta ili Frankensteina, ali nije vidio ni jednoga. Proš ao je pored teš kih zaključ anih vrata, izgubio se u gomili koja ga je svojom silinom iznijela na plesni podij.


Oteo se dobronamjernim rukama koje su ga ž eljele zadrž ati na podiju. Bio je potpuno dezorijentiran. Pokuš ao se probiti do benda, no lijepa crvenokosa ž ena stala mu je na put. Zavodljivo mu se smiješ ila. Vrš ci njezinih sjekutić a su sjali pod slomljenom svjetloš ću ogromnog kristalnog lustera koji je visio nad njima. Okrenuo se i krenuo u suprotnom smjeru, ali neuspješ no. Nekoliko muš karaca i ž ena stajalo je u obruč u i mlataralo rukama i nogama u ritmu pjesme. Kad je mladić duge plave kose proletio kraj njega, Carpenter je primijetio isti crveni sjaj u njegovim oč ima. Sledila mu se krv u ž ilama. Sudario se s postarijim č ovjekom koji je veselo plesao s djevojkom koja mu je mogla biti unuka. Doč ekao ga je isti crveni sjaj iza bijele maske. Dva oštra očnjaka su se pojavila pod njegovom gornjom usnicom. Bože mili, ovdje ih ima na stotine. U što sam se to uvalio? Posegnuo je u dž ep i izvadio kolac, no djevojka s dijamantnom tijarom, sakrivena japanskom kabuki maskom se sudarila s njim i izbila mu oruž je koje je palo na pod. Opsovao je ispod glasa i sagnuo se da ga potraži, no barem desetak nogu ga je šutnulo daleko od njega. Carpenter se uspravio. Preplavio ga je takav val straha da ga je skoro zaboljelo. Pred njim je stajao nevjerojatno elegantan č ovjek. Nije nosio masku, a lice mu je odavalo istoč noeuropske korijene. Kož a mu je bila toliko blijeda, skoro prozirna. Kroz mliječ nobijelo lice nazirale su se plavič aste vene. Ples je postao još vatreniji, ako je to ikako bilo moguć e. No, nitko se nije sudarao s č ovjekom, nitko mu nije prilazio blizu. Kao da se oko njega stvorilo magnetsko polje koje je odbijalo nered i buku. To je on. Bože mili, to je doista on. Najmlađi brat. Valentin Rusmanov je gledao Carpentera na nač in zbog kojeg se osjeć ao kao dio nekog pokusa. Njegove oč i su bile plavič aste, jednake boje kao i vene pod njegovom kož om. Hipnotizirale su Carpentera, teš kom mukom je odvojio pogled od tih oč iju. Htio je reć i neš to, iako nije imao pojma š to, no prekinuli su ga gromoglasni odjeci sata. Bila je ponoć. Sve je zastalo. Odjeci su se nastavili, tri, č etiri, pet. Bili su jedini zvuk u cijeloj prostoriji. Ples i razgovor su zamrli. Carpenter je pogledao oko sebe, bio je siguran u to š to ć e vidjeti, ali strah ga je još uvijek nadjačavao iako je vidio da je u pravu.


Svi u prostoriji su tiho zurili u njega. Posljednji odjek se zač uo i neki glas je naredio: »Maske dolje!« Ljudi su kratko oklijevali, zatim je Valentin kimnuo i nastala je pomutnja puna pokreta. Svi su skinuli maske. Cijela prostorija je bila obasjana zlokobnom crvenom svjetloš ću. Carpenter je bespomoć no gledao stotine ljudi i žena kako zure u njega. Bio je okružen vampirima. Promatrali su ga smiješ eć i se, potpuno ogoljenih oč njaka, crvenih očiju. Ovo je kraj. Rastrgan na prvoj misiji. Moj otac bi se sramio.


23. DRUGA RUNDA Jamie je marš irao dugač kim zatvorskim hodnikom, a Frankenstein ga je slijedio nekoliko koraka iza. Odbio je otić i u stacionar da mu stave zavoj na vrat, odbio je č ak presvuć i uniformu koja je zaudarala po kiselini. Nekoliko operativaca Crne svjetlosti zurilo je u bijelu grudu zavoja na njegovom vratu dok je prolazio hangarom, a ogromni pukovnik ga je slijedio u stopu. Zastao je ispred Larissine ć elije. Zaš titni zid od ultraljubič aste svjetlosti je titrao pred njim. Lež ala je na krevetu, ne ispuš tajuć i Jamieja iz vida, kao da je znala da ć e doć i. Jamie je zatim shvatio da ga je vjerojatno č ula č im je uš ao u prostor. Nevjerojatno je kako je lako zaboravljao da je ona zapravo vampir. Nasmiješ ila mu se, a smiješ ak je nestao č im je Frankenstein stao pored Jamieja. U krilu je držala knjigu i odmah je njome sakrila lice. »Moram razgovarati s tobom«, rekao joj je Jamie. Knjiga se nije pomaknula. »Jesi li me čula?« rekao je Jamie, a u glasu mu se nazirala ljutnja. »Rekao sam ti da moram razgovarati s tobom.« »Cula sam te«, odgovorila je zaklonjena knjigom. »Ja bih najviš e od svega na svijetu željela razgovarati s tobom, ali ne sviđa mi se utroje.« Frankenstein je promrmljao nešto sebi u bradu. »Nije ništa osobno«, rekla je Larissa. Jamie je pogledao č udoviš te, spreman moliti ga na koljenima da ode, no Frankenstein se i sam već okrenuo i pošao. »Hvala«, viknuo je nakon š to su Frankensteinovi ogromni koraci odtutnjali hodnikom. Kad su se zatvorila vrata, Larissa je spustila knjigu i pogledala Jamieja. Prišla mu je sa širokim osmijehom na licu. »Znala sam da ćeš se vratiti«, rekla je. »Ovo nije društveni posjet«, odvratio joj je Jamie. Spustila je pogled s njegovoga kad joj je to rekao, no opet je razrogačila oči kad je vidjela povez na njegovom vratu. »Sto ti se dogodilo?« zabrinuto je upitala. »Nemoj mi reć i da te je netko ugrizao.« Jamieju je poskočilo srce od zabrinutosti u njezinu glasu.


»Nije ništa«, rekao je. »Opekao sam se. Na misiji.« »Na misiji«, uzviknula je. »Je li to bila potpuno tajna misija? Sigurna sam da jest! Sve mi pričaj!« Jamie se jako zarumenio na njezinu reakciju, a Larissa se samo nasmijala. »Oprosti«, rekla je. »Izgledao si mi jako ozbiljno s povezanim vratom i prljavom uniformom. Jesi li se došao izderati na mene?« »Doš ao sam te pitati neš to o Alexandruu«, rekao je. »Doš ao sam jer sam mislio da bi mi jedino ti htjela pomoći.« Larissa je nagnula glavu i počela treptati. »Kako slatko od tebe«, prijetvorno je rekla. »Jesam li ti ja jedina nada?« Jamie se okrenuo od nje i uputio se niz hodnik prisiljavajuć i samoga sebe da uspori korak i ne pobjegne od nje. »Čekaj«, zvala ga je. »Molim te, vrati se. Samo sam se šalila.« Stao je između dvije ć elije teš ko diš uć i. Sram ga je natjerao da potrč i, sram jer ga ona ne shvać a ozbiljno. Ni sam sebi nije mogao objasniti zaš to, ali to mu je bilo jako važ no. Zelio je da ga ona shvać a ozbiljno. Sabrao se i polako krenuo natrag do njezine ćelije. Smiješ ila se kad se pojavio. Vidio je posljednje iskrice zabrinutosti na njezinom licu i to ga je razveselilo. »Zao mi je«, rekla je. »Dva dana nisam ni sa kim razgovarala. Čuvari me uopće ne gledaju.« Onda su stvarno kreteni, pomislio je Jamie i zarumenio se. Larissa je sjela na pod prekriž enih nogu i č ekala da i Jamie uč ini isto. Polako se spustio na tlo, pazeć i da vrat previš e ne pomič e. Gledali su jedno u drugo, udaljeni jedva metar. Ultraljubič asti š tit se svjetlucao između njih. »Hoć eš li mi reć i gdje je Alexandria?« upitao je. Odmahnula je glavom. »Zašto ne?« »Zato što ne znam. Doista ne znam.« »Hoćeš li mi reći gdje si ga posljednji put vidjela?« Opet je odmahnula glavom. Tamna kovrč a joj se spustila na č elo. Jamie je davao sve od sebe da je ne gleda jer je poriv da ukloni tu crnu kovrču s njezinog lica bio više no što je mogao podnijeti. »Zašto ne?«


»Jer nakon toga nikad ne bih napustila ovu ćeliju.« »Mogu razgovarati s njima...« »Neć e upaliti. Odvest ć u te tamo, ali ti neć u reć i. Nadam se da razumiješ razliku.« Jamie je spustio glavu. Znao je da je Larissa u pravu. Ako prizna da niš ta ne zna, Seward ć e je uniš titi. Ako im kaž e sve š to zna, Seward ć e je uniš titi nakon toga. Jedina š ansa joj je bila priznati da posjeduje informaciju, potom odbiti otkrivanje i nadati se da ć e postati dovoljno očajni da zaigraju po njezinim pravilima. Podigao je glavu. »Dakle, beskorisna si mi«, rekao je š to je drskije mogao. Trgnula se i na licu joj se ocrtala uvrijeđenost. Blagi Bože. »Nisam rekla da ti neć u pomoć i«, rekla je zvuč eć i po prvi puta kao tinejdž erica koja je bila prije promjene. »Samo ti neć u reć i gdje sam posljednji put vidjela Alexandrua. Pitaj me nešto drugo.« »Ne želim znati ništa više.« »Stvarno?« »Stvarno. Bitni su mi samo on i moja majka.« »Zbilja si zabrinut za nju, zar ne?« Jamie ju je pogledao. »Naravno da jesam«, odgovorio je. »I trebaš biti. Nemaš pojma za š to je sve Alexandru sposoban.« Jamieju se sledila krv u žilama. »Kakav je on?« upitao ju je. Ne želimćuti ni riječi, ali moram znati. »On je drugi najstariji vampir na svijetu«, odgovorila je Larissa. »Radi sve š to pož eli i kada pož eli. Ubija ljude da bi se hranio, a ljude i vampire ubija iz zabave. Ništa na svijetu ga ne može zaustaviti.« »Ne vjerujem da je tako.« »Trebao bi. U protivnom ć eš nastradati. A ja ne ž elim da ti se iš ta dogodi.« Nasmiješ ila mu se. »Prije godinu dana je djevojka koja je iš la s njim ubila nekog farmera u Cornwallu«, poč ela je Larissa. »Vratila se na mjesto gdje smo se skrivali sva prekrivena krvlju. Anderson ju je upitao je li ju tko vidio, a ona je priznala da ju je mož da vidjela farmerova obitelj kako napušta štagalj u kojem ga je našla.« »Što se dogodilo nakon toga?«, upitao je Jamie.


»Alexandru ju je rastrgao na komadić e. Pred svima je rastrgao tu glupu jadnicu na komade i smijao se dok je vriš tala. U prostoriji je bilo barem dvadeset vampira, neki od njih su bili stari i svi su bili itekako moć ni. No, nijedan nije rekao ni riječ , niti je svrnuo pogled. Cak ni kada je pojeo njezino srce.« Jamie je osjetio mučninu u želucu. »Poslao je Andersona na farmu s koje je djevojka doš la«, nastavila je Larissa. »Anderson je pobio cijelu farmerovu obitelj, ž enu i troje djece. Prerezao im je vratove i pustio ih da iskrvare na kuhinjskom podu gledajući jedni druge.« Larissa je njež no pogledala Jamieja. »Takav je Alexandra«, tiho je rekla. »On je ž ivotinja. Pametna, lukava ž ivotinja koja už iva u nasilju i kaosu. Jač i je i brž i od svih stvorenja na planeti, od bilo kojeg č ovjeka ili vampira. Mož e osjetiti opasnost mnogo prije no š to se dogodi. Ne mož eš ga prevariti, ne mož eš mu se priš uljati i ne mož eš ga pobijediti.« Jamie je zurio u nju. Beznađe mu je polako ispunjavalo pluća. »Što ću onda napraviti?« upitao je. »To je barem lako. Ne smiješ mu nikad stati na put. Ali tebi to ne dolazi u obzir, zar ne?« »Baš i ne.« »U tom sluč aju ne znam š to ć eš . Ne vidim kako ć e tvoja potraga za Alexandruom imati ikakav drugač iji kraj osim onog u kojem ć e te on ubiti.« Larissa je gledala Jamiejevo neutješ no lice. Preplavilo ju je suosjećanje. »Ja ne znam baš sve o Alexandruu, nisam struč njak za njega«, milo je rekla. »Razgovaraj s ljudima. Mož da netko zna neš to š to ja ne znam.« Jamie ju je pogledao oč iju utopljenih u oč aju. »Nitko mi ne ž eli niš ta reć i«, rekao je skoro napuklim glasom. »Svi su nasmrt preplaš eni. Nitko ne ž eli riskirati. Sto ć e ako Alexandra sazna da su razgovarali sa mnom?« »Razgovaraj s čudovištem«, predložila je Larissa. »Zašto?« »Jer je sve započ elo s tvojim ocem. Koliko sam shvatila, bili su jako bliski.«


»Frankenstein mi je rekao baš to.« »Pitaj ga za Ilijanu. Pitaj ga za Mađarsku. Pitaj ga zaš to ti to već nije ispričao. Ako si doista hrabar, pitaj ga na čijoj je zapravo strani.« Jamieju je postalo mučno. »Hvala ti«, ukočeno je rekao. Nagradila ga je blistavim osmijehom i legla na pod ć elije. Siva majica joj se malč ice podignula i otkrila trakicu blijede kož e njezinog struka. Jamie se još jednom morao opirati da ne počne zuriti. »Drago mi je što mogu biti na usluzi«, odgovorila je. Pokucao je na vrata Frankensteinove prostorije i č ekao. Bilo je kasno, ponoć je već odavno proš la, ali sumnjao je da č udoviš te spava. Stajao je na hodniku skoro petnaest minuta i pripremao se, razmiš ljao o ocu. Prvi puta je zapravo razmiš ljao o ocu od onoga dana kad mu se život okrenuo naglavačke. Odbijao je sve ono š to mu je Seward rekao. Pomisao da bi njegov otac mogao izdati svoje prijatelje i udruž iti se s nekim poput Alexandrua bila mu je nezamisliva. Zatim se sjetio majke koja je oca svih tih godina, svake več eri pitala kako mu je proš ao dan, a on joj se smiješ io i lagao joj u lice, izmiš ljao ljude koji ne postoje i događaje koji se nikad nisu dogodili. Njegova vjera u č ovjeka kojeg je toliko volio bila je ozbiljno poljuljana. Larissa je bila u pravu. Morao je saznati mnogo viš e o Julianu Carpenteru, o stvarnom čovjeku iza tog imena. Cula se nekakva buka iz vrata i otvorila su se. Ogromno lice je provirilo van iz mračne sobe. »Neš to nije u redu?« zabrundalo je č udoviš te. Jamie je odmahnuo glavom. »Zašto si onda došao?« »Želim te nešto pitati.« »O čemu?« »O mom tati.« Frankenstein je dugo gledao tinejdžera. Zatim je duboko udahnuo. »Daj mi pet minuta«, rekao je i zatvorio vrata.


24. GRAD KOJI NIKAD NE SPAVA, 3. DIO NEW YORK, SAD SIJEČANJ 1929. »Sretna Nova godina, gospodine Carpenteru«, rekao je Valentin Rusmanov mekanim, glatkim glasom. »Pitam se hoć e li Vam biti posljednja.« Carpenter se polako okrenuo prema njemu. Valentinove oč i su sada sjale crvenom bojom, u isto vrijeme i svijetlom i tamnom prema njegovoj blijedoj koži. »Znate li tko sam ja?« upitao je Valentin. Carpenter je kimnuo. »Dobro. Lijepo smo se upoznali i ž elim Vam dobrodoš licu u svoju kuć u. Moram priznati da me jako zanima razlog Vaš eg dolaska ovamo.« Valentin je pogledao nekoga preko svoga ramena i kimnuo. Nastala je pomutnja, gosti su se razdvojili i raš čistili prostor koji je vodio do Carpentera i Valentina. Pojavila su se dvojica ogromnih muš karaca s bijelim kravatama vukuć i za sobom skoro onesviješ tenog Frankensteina. Bacili su ga na pod. Cudoviš te je zavrnulo oč ima, a usta su mu se glupavo razjapila. Carpenter je ž elio kleknuti kraj izudaranog kolege, no Valentin mu je oštro naredio da ostane gdje je. Prisilio se poslušati ga. »Vaš prijatelj ima impresivan apetit za opijum«, rekao je Valentin. »Nije lako onesposobiti č ovjeka njegove velič ine, ali ustrajali smo i uspjeli.« Nasmiješ io se Carpenteru, no kad je ponovno progovorio, u njegovom glasu nije bilo ni trunč ice humora. »Recite, gospodine Carpenteru, jeste li me došli ubiti?« Carpenter se iznenadio kad je shvatio da mu se vrać a samopouzdanje. Pomirio se s tim da mu je smrt neizbjež na. Odluč io je da ni pod koju cijenu ovom stvorenju neće pokazati svoj strah. »Ne«, rekao je. »To nije moja misija. Iako bih Vaš u smrt u svakom slučaju smatrao bonusom.« Valentin mu se približ io za pola koraka, iskež enih zuba, sikć uć i


poput zmije. Potom je ubrzo zauzeo isti stav kao prije i nasmijao se. Bio je to visok, ženskast smijeh koji je odjeknuo cijelom prostorijom. »Cijenim Vaš u iskrenost«, rekao je. »Baš je osvjež avajuć a. Ako niste doš li zbog mene, zbog koga jeste? Poznavajuć i Vaš eg oca i prijatelje, sumnjam da ste u New York doš li samo radi odmora. Jesam li u pravu?« »Jeste. Došao sam radi jednog od Vaših gostiju.« »Kojeg?« »Jeremiaha Hasletta.« Tihi zainteresirani žamor se pronio prostorijom. »A š to je gospodin Haslett uč inio da bi zavrijedio gonjenje preko Adantika?« »Njegovi zloč ini su prebrojni za nabrajanje. Ah su i uvelike nebitni. Dovoljna je sama činjenica da je on vampir.« Gomila je poč ela siktati, ali Carpenter se nije bojao. Bilo mu je jasno da ć e o njegovoj sudbini odluč iti isključ ivo Valentin. Gomila vampira koji rež e i sikć u ne smije uč initi niš ta bez njegovog dopuštenja. Domać in zabave dugo ga je gledao te napokon rekao: »Dovedite mi gospodina Hasletta.« Gomila je iznenađeno povikala i uskomeš ala se kad su č etvorica vampira dovukla kosturastu priliku Jeremiaha Hasletta pred Valentina. Fr ljao je i bunio se kad su ga bacili pred gospodara. Podignuo se na noge, otresao svoj frak. Frankenstein je slijedio njegov primjer nadljudskim naporom. Caprenteru je uputio pogled pun srama i strahovitog kajanja. Cetvorica su stajala u krugu gledajuć i jedan drugoga. »Što ćemo sada?« rekao je Valentin. »Kako to mislite?« povikao je Haslett. »Ovdje zaista nije potrebna nikakva velika odluka. Ubijte i njega i ovog izroda, a zatim nastavimo s našom zabavom.« »Ušutite, gospodine Haslett«, odvratio je Valentin. Haslett se prenerazio. Zacrvenio se od ljutnje, no poslušao je. »Gospodine Carpenteru«, nastavio je Valentin, reklo bi se veselo. »Kako Vi mislite da bismo trebali postupiti u ovoj nezavidnoj situaciji?« »Dopustite nam da odemo«, odmah je odgovorio Carpenter.


»Otići ćemo bez imalo buke i nikad nas više nećete vidjeti.« Gomila vampira se podrugljivo nasmijala. Valentin se nije ni nasmiješio. »Zašto bih to učinio?« upitao ga je. Carpenter je duboko udahnuo. Molim Te, molim Te, Bože da ovo upali. Svukao je frak i spustio š iroki pojas. Pod njim se nalazio kož ni pojas s tri reda smeđih š tapić a. Na onom najbliž em kopč i bio je itilj spojen s obaračem koji je počivao u ruci Johna Carpentera. »Zbog ovoga«, odgovorio je. »Ovo je gelignit. Raznijet ć e cijelo ovo zdanje i nas zajedno s njima ako ne napravite kako sam rekao.« Vampiri su dahtali i vikali u č udu. Valentin nije rekao ni riječ i, samo je gledao Carpentera s otvorenim divljenjem. »Bravo, gospodine Carpenteru«, rekao je. »Rijetko imam priliku susresti č ovjeka koji je doista spreman umrijeti za svoja uvjerenja. Bravo.« Pogledao je Hasletta č ije je usko lice sasvim problijedjelo od straha. Bacio je pogled na ostale goste pa opet na Johna Carpentera. »Možete ići«, rekao je. Gomila je poč ela zavijati od ljutnje, a Haslett je vikao buneć i se. Valentinove oč i su zaiskrile grimiznim plamenom. Izdigao se u zrak. Lebdio je metar od tla tako da svi mogu vidjeti njegovo prekrasno, bijelo lice. »Tiš ina«, zagrmio je. »Uč init ć ete kako sam naredio ili nijedan od vas više nikada neće vidjeti noćno nebo.« Prostorija je utihnula. Pogledao je Carpentera. »Slobodni ste, idite«, rekao je. »Siguran sam da ć emo se opet vidjeti, a ja sam jako strpljiv.« »Molim?« vikao je Haslett. »Puš tate ga? Več eras je doš ao ovamo ubiti me!« »Toč no«, odgovorio je Valentin. »Doš ao je ubiti Vas. Zbog Vas je ovdje, gospodine Haslett.« Preletio je pogledom preko gomile. »Uzmite ga.« Haslett je zaustio da neš to kaž e, ali riječ i su zamrle u njegovom grlu kad ga je napao prvi vampir. Uskoro je i drugi iskoč io iz gomile, zatim treć i. Haslett je vriš tao nestajuć i pod gomilom frakova i več ernjih haljina. Odvratno glasni zvukovi otkidanja mesa dopirali su iz mase nadvijenih tijela, a Haslettovi krikovi parali su uš i dok je


tamnocrvena tekućina polako pokrivala pod ispod njega. Carpenter je okrenuo glavu. Bilo mu je mučno. »Gledajte«, viknuo je Valentin. »Zbog ovoga ste doš li, zato gledajte!« Carpenter je učinio što mu je naređeno. Krici su uskoro prestali i vampiri su poč eli ustajati. Odjeć a i lica bila su im natopljena svjež om krvlju. Gledali su ga s mahnitom gladi u očima. »Predlož io bih Vam da sada odete, gospodine Carpenteru«, rekao je Valentin. »Ne idem nikamo bez njega«, odvratio je Carpenter pokazujuć i na Frankensteina koji ga je gledao ne shvaćajući njegov postupak. »U redu«, odgovorio je Valentin. »Vodite ga. Ionako mi se gadi i sama pomisao na njegovu pregrijanu krv.« Carpenter je priš ao Frankensteinu č vrsto drž eć i obarač u ruci. Drugom rukom držao je čudovište za rame. »Možete li hodati?« upitao je. Frankenstein je kimnuo. »U redu«, rekao je Carpenter. »Polako me slijedite.« Okrenuo se i paž ljivo krenuo prema gomili vampira koji su im se nevoljko micali s puta. Proš li su pored tihih, crvenookih gostiju prema istim onim vratima kroz koja su uš li prije neš to manje od sat vremena. Carpenter je primio drvenu kvaku taman kad je Valentinov glas odjeknuo prostorijom. Okrenuo se prema bljedolikom vampiru. »Uskoro ć emo se opet sresti, gospodine Carpenteru«, veselo je dobacio. »U to nimalo ne sumnjam. Sretna Vam Nova godina!« Carpenter mu je zamalo uzvratio č estitku, no uspio se svladati. Umjesto toga otvorio je vrata i krenuo niz hodnik vodeć i Frankensteina van u noć. Dvojica su polako hodala udaljavajuć i se od zgrade. Nisu otiš li ni pet metara kad ih je dozvao poznati glas. Čuli su odjek trčećih koraka. »Blagi Bož e, Johne«, rekao je Willis zaustavljajuć i se pred njima. Gledao je pojas s eksplozivom oko Carpenterovog struka i Frankensteinovo oš amuć eno lice. »Jeste li ozlijeđeni ? Treba li zvati murjake? Jeste li...« Carpenter ga je prekinuo. »Ja sam dobro«, rekao je. »Obojica smo dobro. Misija je bila uspješna.«


»Pa, odlič no«, viknuo je Willis, no lice mu je i dalje odavalo zabrinutost. »Morat ću porazgovarati s Vama prije nego što pripremim izvješće, no možda bi bilo bolje da to obavimo sutra?« Carpenter se slož io s njim i zahvalio mu. Willis je još jednom dobro pogledao dvojicu u uniš tenim več ernjim odijelima, zatim se okrenuo i nestao u Zapadnoj 85. ulici. Carpenter i Frankenstein su polako hodali Central Park Westom traž eć i koč iju da ih poveze. Nakon dva bloka ulica Frankenstein je pao na koljena i poč eo povrać ati. Kad je ustao, pogled mu je bio bistriji. Uputio ga je Johnu Carpenteru. »Iznevjerio sam Vas«, rekao je. »Žao mi je.« »Obojica smo još uvijek ž ivi«, odgovorio je Carpenter. »To je jedino bitno.« »Zahvaljujući isključivo Vama.« Carpenter je gledao ogromnog č ovjeka. Glas mu je bio tih i drhtav, no lice se grčilo od ljutnje. Bio je zaista duboko posramljen. »Spasili ste mi ž ivot«, rekao je Frankenstein. »Mogli ste me ostaviti tamo, ali niste. Zašto niste?« Carpenter je slegnuo ramenima. »Nije mi ni palo na pamet«, odgovorio je. Frankenstein ga je paž ljivo promotrio. Gledao je Englezovo otvoreno, poš teno lice. Vidio je samo istinu, a njegov spori, opijumom zatrovani um donio je neopozivu odluku. »Dugujem Vam ž ivot«, rekao je Frankenstein polako. »Ne govorim to samo da bih nešto rekao.« Carpenter je otvorio usta, ž elio se usprotiviti, no Frankenstein je samo odmahnuo rukom. »Ako Vam ikako mogu pomoć i, trebate samo pitati. Što god to bilo, gdje god bili, kamo god išli.« »Cijenim Vaš u ponudu«, rekao je Carpenter, »ali nije mi potreban tjelohranitelj.« »S obzirom na Valentinov oproš taj od Vas, ne bih baš rekao da nije«, odgovorio je Frankenstein.


25. BIO Ml JE PRIJATELJ I VOLIO SAM GA Jamie i Frankenstein su sjedili u jednom od ureda na razini A. Baza je bila tiha, vojnici su tiho prolazili hodnicima i odlazili u patrole dok su ostali spavali. Frankenstein je objema rukama drž ao golemu š alicu crne kave koju je uzeo iz blagovaonice za č asnike dok su se penjali prema gore. Jamie si je natoč io č aš u vode iz spremnika u kutu ureda i željno iščekivao priču. Frankenstein je gledao dječ aka preko ruba š alice i napokon poč eo govoriti. »Nemoj me tako gledati«, rekao je. »Nemam pojma š to ž eliš da ti kažem, pa ako imaš kakvih pitanja, počni ih postavljati. »U redu«, rekao je Jamie i smjestio se u stolac. »Kad si upoznao mog tatu?« Frankenstein je nagnuo glavu, pogledao u strop i vratio ilm unatrag. »Sreo sam ga onoga dana kad nam se pridružio«, rekao je. »1979. Znali smo da dolazi. Rođendani potomaka se uvijek znaju. To je veliki trenutak za nas. Vidio si koliko ozbiljno Crna svjetlost shvać a svoju povijest. Svaki novi potomak jest ta povijest, povijest od krvi i mesa. Znali smo da je Julian neš to posebno č ak i prije no š to je došao.« »Zbog č ega je bio toliko poseban?« upitao je Jamie. Naslonio se naprijed na laktove, a čudovište je nastavilo priču. »Bio je poznat i izvan vojske. Kad je proš ao Komisiju za razgovore Admiraliteta...« »Što je to?« prekinuo ga je Jamie. »To je neš to š to moraš proć i prije no š to postaneš mornarič ki časnik.« »Čekaj malo! Mornarički časnik? Časnik u Kraljevskoj mornarici?« Frankenstein je uzdahnuo. »Da, Jamie, u Kraljevskoj mornarici. Tvoj otac je potpuno pomeo sve na selekcijskom razgovoru pri Admiralitetu i prič a se raš irila po vojsci. Zatim je sruš io tri rekorda obuke za komandose i ljudi su doista poč eli obrać ati pozornost na njega. Tad je već igrao ragbi za englesku reprezentaciju pa je bio...«


»Što je radio?« uzviknuo je Jamie. »Bilo bi mi mnogo lakš e kad me ne bi prekidao svako malo«, rekao je Frankenstein iznervirano. »Oprosti«, ispričao se Jamie. »Ma u redu je. Julian je bio vrhunski igrač ragbija. Igrao je za škole, za juniore i za repku kad je napunio devetnaest godina. To mu je bila prva puna godina u mornarici. Bio je pohvaljen sedam ili osam puta.« »Zašto samo toliko?« »Prestao je igrati kad se pridruž io Crnoj svjetlosti. Kad se pojavio tu nakon š to je napunio dvadeset i jednu godinu, već je bio legenda. Tad nije bilo Interneta, ali njegovo ime se znalo pojaviti u novinama i svi su jedva č ekali da ga upoznaju. Doš ao je s tvojim djedom Johnom. Doč ekao ga je Peter Seward koji je tada bio Direktor. Nikad nisam vidio da su se starci toliko veselili nekom novaku.« Frankenstein je gledao Jamieja s bolnim osmijehom na licu. »Pričaj mi«, tiho je zamolio Jamie. »Nemoj sada prekidati.« »Bilo je to nevjerojatno vrijeme«, rekao je Frankenstein nakon kratke pauze i velikog gutljaja kave. »Quincey Harker je odstupio s mjesta Direktora deset godina ranije pa je Peter Seward preuzeo duž nost. Zapravo nije ž elio taj posao, ali bio je Quinceyev najbolji prijatelj i Seward je to vidio kao svoju duž nost. Harker se povukao jer je ž elio brinuti o bolesnoj supruzi. Sewardu je vraš ki dobro iš lo iako to sam nikad ne bi priznao. Nadgledao je smjenu straž e od generacije koja je Crnu svjetlost iznijela iz Drugog svjetskog rata do novih generacija koje su je opet podigle na noge.« Nostalgično se nasmiješio. »Ovim su hodnicima kroč ile legende, Jamie. Albert i Arthur Holmwood, David Harker, koji je bio Quinceyev najstariji sin, Ben Seward koji je bio Direktorov sin, Leandro Gonzalez, David Morris, djed tvog prijatelja Toma i tvoj vlastiti djed. John Carpenter je bio Sewardov najbliž i prijatelj nakon š to je Harker otiš ao. Otiš li su u mirovinu u isto vrijeme, 1982., uvjereni da su Crnu svjetlost ostavili u pouzdanim rukama.« »Jesu li?« upitao je Jamie. Sluš ao je Frankensteinovu prič u š irom otvorenih očiju. »Neko vrijeme«, odgovorio je Frankenstein. »Kad se tvoj otac pridruž io, nova generacija operativaca bila je na pomolu. Okupljali su


se oko Stephena Holmwooda, sina Arthura Holmwooda. Stephen je uistinu bio sjajan č ovjek, intelekt koji se ne rada č esto. Do petnaeste godine već je govorio š est jezika, igrao je kriket i hokej za svoju š kolu i bio Cambridge blue, kako oni nazivaju svoje najbolje i najzasluž nije studente. Nije se pridruž io Crnoj svjetlosti nakon š to je navrš io dvadeset i jednu godinu i to je izazvalo straš an skandal. Otac ga je preklinjao da dođe, no Stephen je prvo ž elio završ iti fakultet, š to je i napravio. Zatim je dobio Rohodesovu stipendiju za Harvard i otiš ao na godinu dana u Ameriku. Vratio se kuć i 1965. i pridruž io se Crnoj svjetlosti s dvadeset i tri godine.« Frankenstein je još jednom pogledao Jamieja. »Stephen je mogao napraviti sve š to pož eli. Mogao je postati premijer. No, odabrao je Crnu svjetlost.« Jamieju je srce lupalo kao ludo. Nije disao otkad je č udoviš te započ elo prič u. Izdahnuo je, udahnuo nov zrak u pluć a, popio malo vode i ponovno se usredotočio na Frankensteina. »Dakle, bio je Stephen, njegov brat Jeremy, njihov bratić Jacob Scott kojeg si juč er upoznao. Ben Seward je još uvijek bio tu, kao i njegov sin Henry koji je sada Direktor. On je doš ao nekoliko godina nakon tvog oca. Tu je bio i George Harker, i Paul Turner koji je ož enio sestru Henryja Sewarda, i Daniel Morris, Thomasov otac, te Julian, naravno. Ti ljudi su bili buduć nost Crne svjetlosti, a Stephen Holmwood je bio središ te svega. Brzo su se uspeli na visoke pozicije i tako izmijenili Crnu svjetlost. Kad je 1982. Peter Seward odstupio s duž nosti, jednoglasno je odluč eno da ga zamijeni Stephen Holmwood. Tad su se stvari zapravo počele događati.« Frankenstein je iskapio kavu i spustio šalicu na stol. »Sve ovo š to vidiš oko sebe, ova baza i sve š to se u njoj nalazi, sve je to rezultat Stephenovog predsjedanja organizacijom. Nagovorio je Vladu da nam poveć a budž et i dobro utopio novodobivena sredstva. Poslao je tvog oca na misiju prikupljanja č injenica u Ameriku 1984. U NS9 je proveo deset tjedana, a NS9 je američ ka verzija Odjela 19. Vratio se kuć i s izvješ tajem koji je posluž io kao tlocrt za Petlju. Proš irili smo se, doveli najbolje ljude iz sve tri grane vojske, proš irili smo obim operacija, lovili smo po Europi i š ire, č ak smo imali misije u Africi i Aziji po prvi puta nakon rata. Stephen je surađivao s ministarstvima drugih zemalja, dijelio je s njima podatke i sredstva,


slao ljude na razmjenu u svaki dio svijeta, organizirao je i utvrđivao područ ja odgovornosti, tako da je uskoro svaki dio planete bio pod jurisdikcijom nekog ministarstva.« Zlobno se nasmijao. »Desetkovali smo vampire«, nastavio je. »Poč eli su vjerovati da ć e ostati ž ivi samo ako se budu prikradali. Ali ni to im nije pomoglo. Gonili smo ih, lovili smo ih od grada do grada, uniš tavali ih jednog za drugim. Nisu se imali gdje sakriti ni kamo pobjeći.« Prestao je govoriti. Samo je zurio u stol. »Što se dogodilo?« upitao je Jamie. Frankenstein je podigao glavu i pogledao Jamieja koji se jako iznenadio kad je vidio kako su nepravilne oč i č udoviš ta zapravo pune suza. »Stephen je umro«, jednostavno je tekao. »Umro je 1989. od srč anog udara. Bez ikakvog upozorenja. Samo je umro. Za svojim radnim stolom.« »Grozno«, rekao je tiho Jamie. »Da«, nastavio je Frankenstein.« Bili smo potpuno uniš teni. Nitko nije znao š to da radi; Stephen je bio središ te svega, a onda je otiš ao. Nismo imali Direktora, a jedini koji su ga bili dostojni zamijeniti su bili potpuno uniš teni njegovom smrć u. Kad je Daniel Morris ponudio da on preuzme duž nost, svi su od silnog olakš anja samo pristali, a nitko nije razmislio o tome.« »Tom mi je rekao da je njegov otac bio Direktor«, rekao je Jamie prisjeć ajuć i se razgovora u Galeriji palih. »Rekao je da nije dugo potrajalo.« »Potrajalo je predugo«, odbrusio je Frankenstein, a Jamie se trznuo. »Dan Morris nije bio loš č ovjek«, nastavio je nakon kratke stanke. »Daleko od toga. Bio je impulzivan i agresivan š to ga je č inilo dobrim operativcem, ali groznim direktorom. Bilo je teš ko preuzeti duž nost u onakvim okolnostima. Svima bi bilo teš ko nakon Stephena. No to nije isprika za rizike kakve je poduzimao, niti za ljude koji su stradali.« Frankenstein je ustao i natočio si vode iz spremnika. »Trebali smo predvidjeti da ć e se to dogoditi. Ja sam to trebao predvidjeti. No, Crnoj svjetlosti je trebalo doista dugo da se oporavi nakon Stephenove smrti i barem godinu dana nitko nije obrać ao previš e pozornosti na ono š to je Dan radio. Noć na misija tu,


prekomorska operacija tamo, a sve bez popratnih dokumenata. Ispoč etka se radilo samo o sitnicama. No neki ljudi su ih ipak primijetili i poč eli paž ljivije pratiti. Tvoj otac je bio jedan od njih, Henry Seward je bio drugi i ja sam bio treći.« Čudovište je polako pilo vodu. »U ož ujku 1993. Dan je naredio da se povede misija u Rumunjskoj, zapravo u modernoj Transilvaniji, tamo gdje je sve započ elo 1890. godine. Taj dio svijeta je pod jurisdikcijom KZN-a, ruskog Komesarijata za zaš titu od nadnaravnog. Rusima se nikad nije sviđalo da se strana ministarstva petljaju u sfere njihovog utjecaja. Bilo se nemoguć e uopć e približ iti njihovom teritoriju kad su Sovjeti bili na vlasti, a kazne za neš to takvo bile su nezamislive. No, ubrzo je doš lo do raspada SSSR-a i KZN se polako poč eo otvarati prema drugim ministarstvima. Tvoj otac je vodio delegaciju u Rusiju, u Moskvu 1992., prvu delegaciju nakon skoro pedeset godina. Vratio se kuć i jako uzbuđen š to mož e reć i da je bio tamo. Zatim je Dan naredio Operaciju slavuj i skoro smo ih izgubili zauvijek.« »Što je to Operacija slavuj?« »Misija u kojoj smo trebali uniš titi tvornicu krvi kraj Krajove. Skupina vampira je otimala ljude, već inom narkomane i beskuć nike, i puš tala ih da iskrvare u nekoj staroj klaonici. Nakon toga su prodavali krv na crnom trž iš tu. Radilo se o stotinama ljudi na godinu, a tko zna otkad je trajalo... Mi smo za to znali već nekoliko godina i pokuš ali smo obavijestiti KZN viš e puta, ali nitko nam se nije oč itovao. Tako je bilo za vrijeme Zeljezne zavjese. Informacije bi samo nestale u crnoj rupi. Kad je Zavjesa pala, ponovno smo ih obavijestili. Ovoga puta su nam odgovorili rekavš i da im je to prioritetna meta. Niš ta se nije dogodilo ni nakon šest mjeseci pa je Dan poslao ekipu u Rusiju.« Frankenstein je opet pogledao Jamieja. »Kad se sjetim toga dana...« »Bio si tamo«, prekinuo ga je Jamie. »Išao si na misiju?« »Naravno«, odgovorio je Frankenstein. »Ja, tvoj otac, Paul Turner i još sedamnaestorica. Krenuli smo 18. ož ujka 1993. Stigli smo u tvornicu u kasno jutro sljedećega dana.« »Što se dogodio?« »Cekali su nas. Viš e od sedamdeset vampira, najedenih, napojenih, odmornih. Cekali su da prođemo kroz vrata. Primijetio sam da je crna boja na prozorima svjež a i rekao sam tvom ocu koji je naredio svima


da se povuku. No, bilo je prekasno. Obruš ili su se na nas s krovnih greda. Nismo imali nikakve šanse.« »Ali ti si se izvukao. I Paul Turner. I moj otac.« »Imali smo sreć e. To je sve. Mož da smo imali malo viš e iskustva. Neki u ekipi su bili samo dječ aci, s jednom ili dvije godine iskusna. Kad smo vidjeli vampire, okrenuli smo se i pobjegli. Ja sam posljednji napustio klaonicu.« »Koliko vas se izvuklo?« upitao je Jamie užasnuto. »Sest«, odgovorio je Frankenstein. »Sestorica su uspjela izać i na sunč evu svjetlost, a ostalih č etrnaest umrlo je u mjestu punom krvi i smrti.« Frankenstein je posegnuo za š alicom i ostavio je na mjestu kad je vidio da je prazna. »Dan nikad nije uspio dokazati da su Rusi obavijestili vampire o naš em dolasku. Operacija je bila nedopuš teno uplitanje u tuđi teritorij pa nije bilo dozvola ni telefonskih poziva za provjeru. Tvoj otac je branio KZN, govoreć i da nikad ne bi dopustili da naš i ljudi tako izginu. Ali Direktor je bio uvjeren. Naredio je Odjelu 19 da prekine sve spone sa KZN-om, č ak je i premijeru poslao pismo da otjera sve ruske diplomate iz Londona. Tvrdio je da je KZN objavio rat Engleskoj i da se tako trebamo i ponašati.« »Ali to je bila neovlaš tena misija...«, započ eo je Jamie. Frankenstein mu se nasmiješio. »Ti č etrnaest godina poslije mož eš vidjeti problem. Tvoj otac i ja smo ga vidjeli č ak onda. U tom trenutku ta je misija bila najveć a katastrofa u povijesti Crne svjetlosti, bilo je straš no izgubiti č etrnaest ljudi u jednom danu. Svaki operativac poznavao je jednog od poginulih, mnogi su bili jako ljuti zbog svega. Ljuti na Dana Morrisa. Zbog toga je tvoj otac preuzeo kontrolu nad situacijom.« »Što je napravio?« »On i još neki viš i operativci, medu njima smo bili Henry Seward, Paul Turner i ja, uputili smo služ beni zahtjev nač elniku Glavnog stož era da se Daniel Morris odriješ i duž nosti. Objasnili smo njegovu pogreš ku pri naredbi misije te ukazali na ogromno pretjerivanje kao odgovor na njezin neuspjeh. Traž ili smo to za dobro Crne svjetlosti. Srećom, on se složio s nama i napravio kako smo tražili.« »Nije ni čudo što se ti i Tom ne slažete«, tiho je dodao Jamie.


»Sigurno te mrzi zbog toga što si učinio njegovom tati.« »Ma neka me mrzi koliko hoć e«, oš tro je dodao Frankenstein. »Boli me briga za njegovo miš ljenje. Napravili smo ro š to jesmo zato š to smo morali, zato š to bi još ljudi nepotrebno poginulo. Ne kajem se ni najmanje.« »Što se dogodilo Tomovom tati? Je li ostao u Crnoj svjetlosti?« »Mogao je«, rekao je Frankenstein. »Nije viš e bio Direktor. Mnogi su ga pokuš ali nagovoriti da ostane, medu njima i tvoj otac. No, ponos mu nije dopustio i otišao je odmah sljedećega dana.« Cudoviš te je pozorno pogledalo Jamieja. »Prosvirao si je usta pištoljem šest mjeseci nakon svega.« »Isuse«, prošaptao je Jamie. Nekoliko minuta su sjedili u tiš ini. Morrisova tuž na prič a bila je kao zid medu njima. Napokon je Jamie progovorio. »Je li tada admiral Seward preuzeo kormilo?« Frankenstein je kimnuo. »Tada je bio narednik Seward. Smirio je brod kad je stigao, uz pomoć tvog oca. Odjel se oporavilo i sve je bilo u redu neš to viš e od deset godina. Henry i Julian su bili odlič an tim i Crnoj svjetlosti je krenulo kako treba. Zatim se dogodilo ono u Budimpeš ti i niš ta viš e nije bilo isto.« Jamie se nagnuo prema naprijed u groznom iš čekivanju neizbježnoga. »Što se dogodilo u Budimpešti?« upitao je.


26. POČETAK KRAJA IMANJE MOLNAR, BLIZU BUDIMPEŠTE 12. VELJAČE 2005. Julian Carpenter ispalio je svoj T-Bone iz neposredne blizine okrenuvš i glavu kad je vampir eksplodirao u kiš i krvi koja mu se razlila po uniformi. »Od sada dobro pazite«, rekao je. Cetiri lica su ga pogledala. Frankenstein mu se nasmiješ io, a Paul Turner ga je gledao hladnim, sivim oč ima. Dvojica mladih operativaca, Connor i Miller, gledali su ga puni muč ne nesigurnosti. Jedva su uspjeli prikriti strah. Carpenteru ih je bilo ž ao. Nijedan od njih nije smio poć i na misiju s ovoliko važ nom metom i to im je svima bilo jasno. Dvojica mladih vojnika imala su jedva godinu dana iskustva, a Connoru je ovo bila prva misija uživo. Do tada je samo vježbao na simulacijama. Nije bilo vremena za ispitivanje zapisnika. Obavješ tajna služ ba svratila im je pozornost na ovo prekrasno imanje na rubu Budimpešte. Trebalo je djelovati odmah i Carpenter je sa sobom poveo prvu č etvoricu sposobnih ljudi. Bio je sretan š to su dvojica bili Frankenstein i Turner, veterani koji su proš li već stotinjak operacija, ujedno i njegovi najbolji prijatelji. Connor i Miller su ionako samo trebali raditi ono što su ih naučili na obuci — plivaj ili potoni. Carpenter je taman bio nadgledao preuzimanje smjene kad je stigao izvješ taj. Isprva je mislio da se radi o neslanoj š ali. Napisao ju je bojnik Crne svjetlosti po imenu John Bryant koji je slavio tridesetu godiš njicu braka na krstarenju Dunavom. On i njegova supruga su doslovno naletjeli na Alexandrua Rusmanova i njegovu suprugu Ilijanu dok su šetali obalom Dunava. Devedeset minuta kasnije, Julian je zajedno sa svojim timom već bio u zraku. Krenuli su prema istoku, č vrsto zavezani pojasevima u helikopteru Cougar EC725, koji je doslovno bio izgrađen za potrebe Crne svjetlosti. Julianu su se najviš e svidjela poboljš anja na rotorima i motorima koji su sada postizali brzinu od 300 milja po satu. To je znač ilo da ć e im do Budimpeš te trebati neš to manje od sat vremena.


Ovo je bilo znač ajno brž e od služ benog svjetskog rekorda za helikoptere. Supersonič ni mlaž njak Crne svjetlosti po imenu Mina bio je u Tokiju i Julian si nije mogao dopustiti gubljenje vremena na čekanje povratka braće Harker. Julian je pritisnuo gumb na konzoli pored svoga sjedala i zaslon se spustio sa stropa. Pred njim se pojavila nedavno snimljena fotogra ija Alexandrua Rusmanova. Četvorica muškaraca dobro su je proučila. »Turner, Frankenstein, mislim da vama dvojici ne treba ponavljati koliko je Rusmanov opasan. Connor, Miller, dobro me sluš ajte jer govorim za vaš e dobro. Niš ta na obuci vas nije moglo pripremiti na tako starog i moćnog vampira. Ništa.« Gledao je uznemirena lica dvojice vojnika. »Gledate drugog najstarijeg vampira na svijetu. Sam Drakula ga je pretvorio, kao i njegovu brać u Valerija i Valentina, prije viš e od č etiri stotine godina. Njegova moć je nemjerljiva, mož e sruš iti zgradu, kretati se brž e od vaš eg oka, mož e letjeti. Osim toga, jako je bistar i nadasve zloban. Njemu su ljudi samo krdo stoke kojom se hrani. Ako mu se prohtije, ubit će vas istog trena.« Carpenter je ponovno pritisnuo gumb i pojavila se crno-bijela fotografija nevjerojatno lijepe tamnokose žene. »Ovo je Ilijana, Alexandruova supruga. Stara je skoro koliko i on. Sam ju je pretvorio, uz Drakulino dopuš tenje. Stoji uz Alexandrua preko č etiri stoljeć a, jednako je opasna kao i on. Modernim rječ nikom reč eno, Ilijana je sociopat, bez imalo suosjeć anja za druge, osim za svog supruga. Nepredvidiva je i jako opasna.« Posljednji pritisak gumba vratio je zaslon na strop. Carpenter je pogledao svoj tim i vidio strah na licima dvojice mladih vojnika. Odlično, pomislio je,i trebaju se bojati. »Oboje su mete najviš eg prioriteta, označ eni oznakom A1 pri svakom ministarstvu u svijetu. Imamo naredbu da ih oboje eliminiramo. Ako se pokaž e da je to nemoguć e i da mož emo ubiti samo jednoga, tad je Alexandru naš izbor. Jeste li razumjeli?« Četvorica su povikala da jesu. Julian je kimnuo. Nadam se da jeste, pomislio je. Doista se nadam da jeste. Helikopter je sletio na mađarsku vojnu zrakoplovnu bazu negdje izvan Budimpeš te. Pozivni znak letjelice nije se pokazivao na civilnim radarima. Tek je š ač ica vojnih kontrolora leta znala da pripada Odjelu


19. Ekipa se tiho kretala budimpeš tanskim barovima i restoranima pokuš avajuć i uć i u trag Alexandruu. Slijedili su nekog postarijeg vampira u njegov mali stan ispod dvorca i on im je rekao da pogledaju bar koji se zove BEDEM koji je u zadnje vrijeme poslovao mnogo bolje i u kojem su se skupljala stvorenja s kojima se nikako nije ž elio druž iti. Kad ga je Turner pritisnuo, priznao je da ne osjeć a povezanost s mladim vampirima, da mu je njihova ž eđ za nasiljem odbojna i da ih izbjegava kad god može. Carpenter mu je zahvalio i krenuli su dalje. Iz tog bara slijedili su nekog konobara vampira do starog skladiš ta u staroj industrijskoj oblasti grada. Izvukli su ga na parkirališ te iza zgrade. Oč i su mu se izvrtale, zubi š kripali dok je Blaž enstvo kolalo njegovim ž ilama. Rekao im je da je neki golemi č ovjek dječ jeg lica ostavio posjetnicu kad je napuštao Bedem prije četiri noći. Glasila je na klub u blizini crkve Sv. Mateja, a konobar je č uo samo nagađanja o tom mjestu. Kad je rekao da se ne sjeć a adrese, Turner mu je prislonio ultraljubič astu zraku na ruku, š to mu je odmah osvježilo pamćenje. Pred prekrasnim gotič kim zdanjem na Balata Kozu petorica muš karaca sjedila su u crnom autu i č ekala. Anderson, ogromni vampir dječ jeg lica i Alexandruov posilni je prije dva sata uš ao u kuć u. Cinilo se da ih nije primijetio. Malena zlatna ploč a pored vrata kluba nosila je natpis Tabula Rasa, š to je Carpenter smatrao itekako prikladnim imenom za vampirski klub. To je baš to što oni i dobiju, praznu ploču, pomislio je. Slobodu da ostave iza sebe sve ono što su bili prije pretvorbe, da počnu ispočetka. »Pukovnič e«, rekao je tiho Paul Turner. Carpenter se okrenuo i vidio Andersona kako izlazi. Visoki, pogrbljeni vampir brzo je pogledao oko sebe i niz tihu ulicu te potom bezbrižno nestao. Carpenter se okrenuo vojniku Milleru, koji je sjedio odostraga u vozilu i na krilu drž ao crno prijenosno rač unalo spojeno sa š pijunskim satelitom koji se kretao sinkronizirano sa Zemljom. »Jesi li uhvatio toplinski trag?« upitao je Carpenter. »Da, gospodine«; odgovorio je mladi operativac. »Kreć e se u smjeru sjevera-sjeverozapada.« Sljedeć ega jutra, š est minuta nakon svitanja Julian je naredio da se automobil zaustavi pred imanjem Molnar. Dvije ukraš ene metalne


vratnice stajale su otvorene dok se sunce presijavalo po lijevanom ž eljezu. Petorica su odjenula svoje oklope tijekom vož nje. Zrak u vozilu bio je obojan teš kim iš čekivanjem. Carpenter je promatrao svoju ekipu i odluč io da im neć e viš e niš ta govoriti. Ako već nisu bili spremni, sad je prekasno za ikakve riječ i. A ako jesu spremni, onda im nije ž elio zadavati nove glavobolje. Uskoro ć e ih dobiti i viš e no š to mogu podnijeti. U to je bio siguran. Glavna zgrada imanja Molnar bila je ladanjska kuć a iz sedamnaestog stoljeć a, smješ tena na visokom, plosnatom brež uljku. Gornji katovi vidjeli su se s vratnica. Put koji je vodio od ulaza skretao je lijevo, pa zatim desno kroz guste drvorede uredno podrezanog drveć a, zatim ravno uz brdo prema š irokom š ljunč anom kolnom prilazu. Drveć a nije bilo po š irokom, besprijekornom travnjaku. Carpenter bi se ukoč io od straha da se na takvom otvorenom prostoru nade usred noć i, no sreć om, bio je dan i zrake sunca su se prelamale po kapljicama jutarnje rose. Brzo su preš li travnjak, kreć uć i se u uskoj X formaciji: Carpenter je bio u sredini, Frankenstein i Turner su vodili, a dvojica mladih operativaca bila su iza njih. Cizme su im š kripale po š ljunku dok su se približ avali domu obitelji Molnar. Turner je zatim otvorio ogromna ulazna vrata i petorica su tiho ušla u kuću. Miris je bio prvo neugodno iznenađenje kad su stupili na kameni pod atrija. Už asno je zaudaralo po trulež i. Tamni oblak roja crnih muha lijeno je preletio kroz vrata na drugom kraju atrija i Carpenter ih je poveo u istom smjeru. Iza vrata se nalazila besprijekorna moderna kuhinja, dovoljno velika da snabdije restoran osrednje velič ine. Smrad je bio sve jač i dok su odmahujuć i muhe prilazili kuhinji. Na radnoj površ ini lež ao je s lim janjeć im peč enjem. Poprimilo je bolesnu ljubič astu boju i od truljenja se već bilo udvostruč ilo. Iz mesa je izlazila nekakva tekuć ina nalik na mlijeko. Crvi su se migoljili u pukotinama koje su nastale truljenjem. Muhe su zujale nad mesom i lamatale prozirnim krilima. Pored lima su bile zdjele peč enih krumpira i povrć a koje je odavno istrunulo te poslužavnik pun čaša za šampanjac čiji je sadržaj odavno ispario. Vojnik Miller je povratio što je tiše mogao. »Koliko dugo«, rekao je Turner hladno kao i uvijek. »U ovo doba godine«, odgovorio je Carpenter, »barem tjedan


dana.« Petorica su stajala u tiš ini i gledala pokvarenu hranu. Nije ni trebalo govoriti što je snašlo one koji su je namjeravali pojesti. »Krenimo dalje«, rekao je Carpenter. Ekipa se vratila u prekrasni, sjenoviti hodnik ukraš en bijelim, mramornim ploč icama i drvenim zidovima. Nad njima je kupolasti prozor propuš tao jutarnje sunce u kuć u dajuć i privid mira i tiš ine koji nikako nije mogao zavarati petoricu. Tijela su pronašli u blagovaonici. Viš e je nalikovala dvorani nego sobi. Bila je ukraš ena panelima od hrastovine. Prozori su zauzimali cijeli jedan zid i pruž ali pogled na prostrani, neukraš eni travnjak. Stol od tamnog drva bio je postavljen nasred sobe. Posude pljesnivog kruha još su uvijek stajale na njemu. Svjetlucave č aš e vode i impozantni srebrni pribor za jelo č ekao je nečije ruke. Ogroman kamin dominirao je suprotnim zidom, a oko njega je netko postavio udobne naslonjač e. Tu je ta obitelj bez sumnje popila mnogo brendija nakon ukusne večere. Vidjeli su š est tijela. Jedno je pripadalo muš karcu u kasnim pedesetima ili ranim š ezdesetima. Glava mu je bila zabač ena unatrag, a vrat potpuno potrgan. Na njegovim koljenima je sjedila mrš ava djevojč ica od sedam godina, č iji je goluž dravi vratić bio proboden dvjema ranicama. Carpenter je s olakš anjem primijetio da nema drugih znakova muč enja, š to se nije moglo reć i za ostatak njezine obitelji. Muš karci su polako priš li ž rtvama iako je bilo oč igledno da u toj prostoriji nema nimalo ž ivota. Cizme su im lagano zaš kripale kad su stupili na sasuš enu krv. Cak se i Carpenter trznuo od toga zvuka. Dvoje slugu, batler i sluškinja, ležali su na podu i mrtvim očima zurili u strop. Netko je tako krvnič ki prerezao njihove vrtove da su skoro ostali bez glava. Carpenter se prisilio pogledati posljednje dvije ž rtve, mladić a i djevojku u ranim dvadesetima. Umrli su zagrljeni u jednom od naslonjač a. Dječ akov izraz lica je odavao prkos, š to je Carpentera na neki način razveselilo. Bravo mladiću, nisi im dao gušta. Bravo. Djevojka nije bila toliko hrabra. Cvrsto je grlila mladić a s izrazom už asa i jada na licu. Bila je jako lijepa, savrš eno ovalnog lica pod


kosom boje ž ita, vitka i graciozna. Bila je odjevena u več ernju haljinu od nekog srebrnkastog materijala koji se presijavao pod sunč evom svjetlošću. Oboje su iskrvarili. Netko je napravio ogromnu ranu na djevojč inom vitkom vratu. Nalikovala je divljem kreveljenju bezbož nog stvora. Mladić u su otkinuli ruke. Tko zna koliko je vampirskih zuba ž vakalo sasuš ene batrljke, jer na njihovim tijelima nije bilo ni jedne crvene kapi. Carpenteru je skoro pozlilo kad je pomislio na toliku količinu krvi. »Gospodine?«. Bio je to glas vojnika Millera i Julian je pogledao u njegovom smjeru. »Što je, vojnice?« »Tragovi stopala, gospodine«. Vojnik je pokazao. Nekoliko ljudi je proš lo kroz krv dok je još bila mokra. Kretali su se prema neupadljivim vratima u kutu. Carpenter je kimnuo Turneru. Sivooki bojnik polako je pristupio i prislonio uho na drvena vrata. Nakon nekoliko sekundi izvadio je svoj T-Bone i nogom ih otvorio. Zatresla su se i udarila o kameni zid. Skoro su pukla na dva dijela. Nastao je neugodan trenutak š utnje i Turner je prošao kroz vrata. »Čisto«, rekao je. Stajali su u uskom kamenom hodniku osvijetljenom ž aruljom. Zidovi su bili goli, a troš ne stube su se spuš tale prema dolje. Turner ih je poveo drž eć i T-Bone pred sobom. Carpenter je pripremio svoje oruž je, pokretom naredio ostalima da uč ine isto te krenuo za Turnerom. Nakon dvadesetak stepenica prispjeli su u prolaz koji je vodio u prostran podrum. Police suhih namirnica protezale su se zidovima. Riž a, braš no, bač ve maslinovog ulja, boce octa, suho meso. Suprotni zid bio je pun polica za boce na kojima su se nalazile stotine butelja vina, porta, šampanjca. Netko je oborio policu s druge strane podruma i tako razbio stotine boca. Zrak je zaudarao na istrunulo voć e. Preš li su podrum i zastali ispred oborene police. Iza nje se nalazio kameni luk koji je vodio u potpunu tamu. »Svjetlo«, naredio je Carpenter. Vojnik Miller izvukao je svjetiljku iz pojasa i posvijetlio crnu


prazninu. Osvijetlio je iskež eno vampirsko lice ogoljenih zuba i grimizne oči koje su jurnule na njih. Julian je obrisao krv s brade i otresao je na pod, krajnje zgađen. »Prvi čuvar«, rekao je Turner. »Dakako«, dodao je Frankenstein. »Moguć e je da znaju da dolazimo.« »Ne bih rekao«, usprotivio se Carpenter. »Mislim da je ovaj oč ekivao policiju ili nekoga iz obitelji. Ne mislim da je podigao uzbunu.« »Nadajmo se da si u pravu«, rekao je Frankenstein. Ekipa se nastavila kretati u tami. Njihove svjetiljke su obasjavale okrugli kameni prolaz, kreć uć i se u najveć oj moguć oj tiš ini. Put ih je vodio kroz jedino skretanje i proš irio se dok nisu stali ispred teš kih, drvenih vrata. Carpenter je dozvao Connora da priđe bliž e, a mladi vojnik je podboč io rame i lagano otvorio vrata. Sarke su poč ele zavijati i vrata su ih propustila u još jedan prolaz. Connor je proš ao kroz njih i baš kad mu je Carpenter htio narediti da č eka, tamna sjena je pala sa stropa i gurnula ga na pod. Svjetiljke su se preusmjerile i š okiranim muš karcima pokazale djevojč icu od nekih dvanaest godina kako nadljudskom snagom č upa kacigu s Connorove glave i baca se na njegov vrat. Krv se rasprš ila po zatvorenom prostoru kad je ova zagrizla i prerezala mu grkljan. Zrakom se pronio odvratan zvuk grgljanja. Ostali su už asnuto gledali kako se Connor bacaka pod njom. Turner je po obič aju prvi reagirao i zabio kolac u djevojč ič ino lijevo oko. Zajaukala je od boli, pustila Connora i skoč ila na noge. Frankenstein je povukao obarač svog T-Bonea. Projektil joj se zabio u prsa i odbacio je natrag kroz prolaz. Eksplodirala je u kiš i krvi i iznutrica. Kolac se vratio natrag u svoju cijev, a č etiri operativca su kleknula kraj palog Connora. Carpenter ga je uhvatio za ruku. Bio je na rubu š oka, oč i su mu se divlje izvrtale, a bilo tuklo kao ludo. Krv je liptala iz rupe na njegovom vratu, a Turner je izvukao gazu iz kutije prve pomoć i koju je nosio za sobom i zatvorio arteriju. Connor je vriš tao, krv mu se pjenila na ustima, ali Turner se nije ni pomaknuo. »Polako, sinko«, govorio mu je Carpenter. »Polako. Izvuć i ć emo te odavde.«


»Bož e dragi«, govorio je Miller. Ukipljeno je stajao gledajuć i krvavog kolegu. Nikad se u živom nije toliko bojao. »Hajde«, rekao je Carpenter. »Podignimo ga. Turner, traž i evakuaciju. Trebamo ga odmah odvesti odavde.« Nitko se nije ni pomaknuo. »Idemo«, zagrmio je Carpenter. »Dao sam vam direktnu zapovijed! Idemo!« »Juliane«, započ eo je Frankenstein tiho, »Neć emo stić i. Trebat ć e nam barem dva sata da mu osiguramo potrebnu transfuziju. Ako ne umre, do tad će već proći pretvorbu.« »Ne prihvać am takav odgovor«, rekao je Carpenter. Glas mu je pucao od ljutnje. »Ne zanima me č ak i da si u pravu. Pokuš at ć emo. Neću ga pustiti da ovdje umre.« »Gospodine...« Connorov glas je zvuč ao kao da govori pod vodom. Carpenter ga je pogledao. »Znam... znam da ne možete ništa...« mučio se mladi operativac. »Ne dajte... ne dajte da se pretvorim... molim vas.« Connorove oč i su pobijelile i usta su mu se razjapila. Prsa su mu se podizala i spuš tala, no jedva vidljivo. Krv je opet potekla iz rane na njegovom vratu i potpuno preplavila Turnerovu ruku. Carpenter je ustao i pogledao trojicu koja su stajala s njim. Miller je bezizraž ajno zurio u Connora. Frankenstein je Julianu uzvrać ao pogled. Lice mu je bilo potpuno sabrano. Turner ga je također gledao svojim hladnim, sivim pogledom. Carpenter je stisnuo zube i izvadio svoj Glock iz futrole. Miller je povikao čim je vidio pištolj: »Što to radite?« »Ono što se mora«, odgovorio mu je Frankenstein. »Ali on treba liječ nika«, vikao je Miller na rubu suza. »Ne smijete ga upucati kao bijesnog psa!« »Ne dopuš tamo ljudima da se pretvore. Nikada. Ni on to ne ž eli. Čuo si što je rekao.« »Ali on nema pojma što govori!« »Da«, tvrdokorno je ustvrdio Frankenstein. »Itekako ima.« Millerovo lice se pretvorilo u beznadnu grimasu jada. Carpenteru je skoro puklo srce dok ga je gledao. »Ali... nije pravedno...« govorio je Miller prepuklim glasom. »Znam da nije«, rekao je Carpenter. »Nije nikako pravedno. No, bilo bi još gore da ga pustimo da postane vampir. To ti je jasno, zar


ne?« Miller je polako kimnuo. Carpenter se okrenuo Connoru koji je i dalje bio bez svijesti. Kleknuo je kraj njega i prislonio cijev piš tolja na sljepooč nicu mladog vojnika. Turner je i dalje kleč ao s njegove druge strane gledajuć i svog nadređenog ravno u oč i. Julian je polož io drugu ruku iznad cijevi i povukao obarač. Ostatak ekipe je tiho zaš ao još dublje u tunel proš avš i još jedna vrata i stigavš i naposljetku do velikog kamenog luka ukraš enog skulpturom raspela. Turner je otvorio prastara vrata i č etvorica operativaca su se naš la u prostranoj kruž noj kapeli. Zidovi su bili pokriveni statuama svetaca, a ogromno kameno raspelo je krasilo zid iza jednostavnog drvenog oltara. Po podu su ležali vampiri. Bilo ih je barem dvadeset. Spavali su č vrsto stisnuti jedni uz druge, poput šišmiša. Miller je ostao bez daha kad ih je vidio pred sobom. Vampir koji je lež ao najbliž e njima, starac s bradom gotovo do struka, otvorio je oč i koje su istog trena pocrvenjele. Kriknuo je i tako probudio ostale vampire u kapeli. Ekipa Crne svjetlosti bacila se u kapelu, nastao je vrtlog crnih uniformi i oruž ja. Frankenstein je spustio glavu i jurnuo na njih, vampiri su letjeli na sve strane. Izvukao je MP5-icu iz pojasa i ispraznio je u gomilu polusnenih vampira. Bilo im se teš ko kretati jer su spavali tako zbijeni. Meci su ih rastrgali. Miller, č ije je lice nosilo biljeg mladog č ovjeka koji je već iskusio mnogo viš e nego je htio, je napao dezorijentirane vampire skoro kao luđak. Probadao ih je kolcem, jednog po jednog vič uć i od bijesa. Turner se kretao uza zid i povukao svoj T-Bone. Bez žurbe je upucao šestoricu vampira puštajući kolac da se vrati i svaki put nanovo niš aneć i. Carpenter je pritrč ao u pomoć Frankensteinu. Njih dvojica su pritisnuli zavijajuć e, ranjene vampire uza zid i proboli ih kolcima. Sve je bilo gotovo za manje od minute. »Alexandra«, pitao je Carpenter pokušavajući doći do daha. Turner je odmahnuo glavom. »A tamo?« pitao je Frankenstein, pokazujući prema oltaru. Priš li su. Iza oltara, ispod kamenog raspela, bila su vrata koja su vodila u malen hodnik. Carpenter se sagnuo i pogledao oko sebe.


Prolaz nije bio duž i od dva metra i završ avao je u neč emu š to je nalikovalo sobi za molitvu. Vidio je klecalo uz stražnji zid. Frankenstein ih je poveo u hodnik, morao se sagnuti da prođe kroz otvor. Ponovno je napunio ispraž njenu MP5-icu na pojasu, no umjesto nje povukao je srebrnocrnu sač maricu koju je uvijek nosio sa sobom. Napunio ju je mecima koji su mogli probiti rupu na deblu drveta. Stigli su gotovo do vrata kad je pored njih neš to prohujalo. Frankenstein je povukao obarač i vatra je izbila iz cijevi dok je zagluš ujuć a buka ispunjavala prolaz. Stvorenje je udarilo o zid, skliznulo na pod i počelo vrištati. Kad se prostor razbistrio od dima, Carpenter je stupio naprijed i pogledao palu priliku. Pogled mu je uzvratila lijepa ž ena s bolnom grimasom na licu. »Ilijana«, rekao je. »Gdje ti je suprug?« »Prekasno, posilni! Nema ga! Prekasno!« Julian ju je nogom udario u rebra i poslao je na drugu stranu sobe. Na njezinom je trbuhu zjapila ogromna rupa, krv je poput rijeke tekla po kamenom podu. »Prekasno! Prekasno!« Ponovno je poč ela puzati. Už asno je psovala i prostač ila dok se teškom mukom pokušavala kretati. Julian se vratio svojoj ekipi. »Nije ovdje«, rekao je. »Kako to misliš, nije ovdje?« pitao je Turner. »Eto tako, nije«, odbrusio je Julian. »Negdje drugdje je, nije ovdje. Razumijete li?« Turner nije odgovorio, ali nije ni spustio pogled. »Dokrajč it ć u je«, rekao je. »Ona je prioritetna meta. Tako misija neće propasti.« »Reci to Connoru«, dobacio je Miller. »Ne, ja ć u je«, rekao je Carpenter izvukavš i T-Bone iz pojasa. Krenuo je niz hodnik. Ilijana se odvukla do prostorije na samom kraju hodnika i Julian je krenuo za njom. Nad klecalom se nadvijao kip Blaž ene Djevice i gledao ga kad je ulazio u prostoriju za vampiricom. Vrata su se zatvorila za njim. Tri operativca Crne svjetlosti č ekala su s druge strane hodnika. Zač uo se prodoran urlik, nalet zraka i neki mokri, š ljapkavi zvuk. Vrata su se ponovno otvorila i Julian Carpenter je iziš ao van, uniforme


potpuno natopljene Ilijaninom krvlju. Za sobom je ostavio grimizne tragove stopala dok se vraćao svojim ljudima.


27. TROJE JE PREVIŠE Jamie je maknuo ruke s lica i pogledao Frankensteina. Pož elio se sakriti kad je čudovište završilo priču. Nije htio da ga vidi kako plače. »Zbog toga je Alexandru oteo moju majku«, rekao je drhtavim glasom. »Jer je moj tata ubio njegovu suprugu?« »Rekao bih da je tako«, odgovorio je Frankenstein. »Ali ne znam sigurno.« »Zaš to bi samo rekao, kako ne znaš «, upitao je Jamie, svake sekunde sve ljući. »Meni se čini da je poprilično jasno.« »Ne sumnjam u to«, odgovorio je Frankenstein izluđujuće mirno. »Zaš to onda ti ne misliš da je tako«, nastavio je bijesno Jamie. »Sto mi to uporno prešućuješ?« Čudovište je uzdahnulo. »Neki ljudi ovdje, s obzirom na sve ono što se dogodilo u zadnje vrijeme, uopć e ne vjeruju da je Ilijana mrtva. Ni ja ni bojnik Turner je nismo vidjeli mrtvu. Samo smo čuli pucanj.« Jamie je zurio u njega. »Misliš da je lažirao ubojstvo.« Frankenstein je lupio š akom o stol. »Ja sam tvom ocu bio najbliž i prijatelj«, rekao je ledenim glasom. »Stajao sam uz tvoju obitelj skoro devedeset godina. Ti sada imaš obraza sjediti tu i ispitivati moju odanost? Uč inio sam toliko toga da bih zaš titio tvoje pretke, uš i bi ti prokrvarile da čuješ o čemu se radi, a ti me sada tu propituješ?« »Propitivat ć u sve š to mi padne na pamet«, viknuo je Jamie ustavš i tako da je njegov stolac uz zveket pao na pod. Naslonio je dlanove na stol i nagnuo se prema Frankensteinu. »Misliš li da je Ilijana još uvijek živa? Misliš li da ju je moj otac pustio? Reci mi!« Cudoviš te se polako podignulo iz stolca i uspravilo se do svoje pune visine. Jamie se izgubio u njegovoj sjeni. »Sluš aj ti mene«, rekao mu je. »Ja bih bio poginuo za Juliana Carpentera. Nikad nisam sumnjao u njega niti preispitivao njegove odluke, sve dok jato vampira nije dignulo u zrak jedan od mlaž njaka Crne svjetlosti i to na pisti, ovdje u bazi. To se dogodilo dva kilometra dalje od vanjske ograde, na rubu najtajnije i najč uvanije vojne baze u zemlji. Dakle, govorim o mjestu koje ne postoji ni na jednoj karti, o mjestu nad kojim zrakoplovi i sateliti nemaju dopuštenje prelijetati. Mjestu...«


»... gdje milijuni ljudi rade svakoga dana«, prekinuo ga je Jamie. »Bilo tko od njih je mogao reći Alexandruu gdje se nalazimo.« »Nije«, rekao je Frankenstein.« Nitko mu nije mogao reć i. Civilno osoblje ovamo dolazi svaki dan, i to zrakoplovom bez prozora, iz zrač ne luke udaljene stotinjak kilometara odavde. Oni pojma nemaju gdje su. Samo viši operativci smiju znati gdje se točno nalazimo.« »A koliko njih ima? Sto? Dvjesto? Više?« »Oko dvjesto. U pravu si, bilo tko od njih je mogao reć i Alexandruu gdje se nalazimo. No, nije mu mnogo njih moglo dati zemljovid infracrvenih senzora koji prolaze kroz š umu dvadeset kilometara dalje od ograde. Samo š estorica u cijelom Odjelu imaju pristup tim zemljovidima. Bez tih informacija ne bi bilo vremena za putnike da izvade padobrane. No, mlaž njak je bio tako nisko kad su ga pogodili, nije bilo vremena ni za š to. Eksplodirao je na pisti. Istraga se i dalje vodila kad je tvoj otac umro, deset dana nakon te nesreć e. Napustio je bazu bez ikakvog upozorenja i dopuš tenja one noć i kad je umro, nije nikome niš ta rekao. No, još uvijek je bio ulogiran u mrež u kad je napustio bazu i jedan č asnik je primijetio neš to neobič no na zaslonu. Tijekom istrage su pronaš li jednu elektronič ku poruku koju je tvoj otac poslao na nepoznatu adresu. U privitku su bili zemljovidi infracrvene mreže.« Jamie je ukoč eno otiš ao od stola i sjeo na pod kraj zida. Obgrlio je koljena i spustio glavu na njih. Kad je opet progovorio, glas mu je bio jedva č ujan: »Zaš to bi moj tata uč inio takvo neš to? To nema nikakvog smisla.« Frankenstein je ponovno sjeo. »Nakon š to je umro, kompjutorski su forenzič ari prekopali sve tipke koje je Julian ikad stisnuo na rač unalu Crne svjetlosti. Duboko u njegovim osobnim spisima, iza desetak lozinki i nekoliko slojeva enkripcije pronaš li su pismo koje je napisao. Tu je tvrdio da ispravlja nepravdu koju su Osnivač i nanijeli vaš oj obitelji. Vjerovao je da su ga još uvijek smatrali samo potomkom osobnog sluge, da ga nikada neće smatrati jednakim sebi. Naveo je è injenicu da nijedan Carpenter nikad nije bio Direktor kao dokaz kako tretiraju vašu obitelj i rekao je da to više ne misli trpjeti.« »Kako bi to mogao postić i time š to digne mlaž njak u zrak?« pitao je Jamie ne podižući glavu. »Piloti Mine tog su dana bili John i George Harker«, rekao je


Frankenstein. »Dvojica potomaka vjerojatno najslavnije obitelji u povijesti Crne svjetlosti.« Slika plakete u ruž ič njaku se odmah pojavila pred Jamiejevim očima. O, Bože. O, Bože. O, tata. Što si to napravio? No, ostala je jedna jedina stvar koja mu još uvijek nije bila jasna. Posljednja slamka za koju se možda mogao uhvatiti. »Zaš to je Alexandru krenuo na nas ako je tata surađivao s njim? Zašto nas želi ubiti?« »Ne znam«, jednostavno je odgovorio. »Mož da Julian doista jest ubio Ilijanu i poslije se nagodio s Alexandruom da poš tedi tebe i tvoju majku. Mož da ga je Alexandru prevario. Mož da je doista ostavio Ilijanu na ž ivotu, a Alexandru ga je prevario samo zato š to mož e. Sad više nije ni bitno. Nema ga.« »Postoji li i najmanji dio tebe koji još uvijek vjeruje u njega?« pitao je Jamie natečenih očiju. »Koji vjeruje da on to nije učinio?« Cudoviš te se okrenulo prema Jamieju, naslonilo laktove na koljena i nagnulo se naprijed. »Vjerovao sam u njega š to sam dulje mogao«, rekao je. »Mjesecima sam ga branio nakon š to je umro, borio sam se za njega. Provjerio sam sve dokaze protiv njega, iš čitao svaki redak forenzičkog izvještaja, dvaput sam provjerio svaku riječ. Odbijao sam i pomisliti da bi Julian ikada mogao napraviti neš to takvo. Desetak puta sam im prijetio vlastitim otkazom.« Tuž no je pogledao Jamieja i duboko uzdahnuo. »Nisam naš ao niš ta da sperem ljagu s njegovog imena. Pokopali smo Johna i Georgea i č ekali da Alexandru povuč e sljedeć i potez koji nikada nije doš ao. Vremenom sam poč eo prihvać ati ono š to su svi govorili — da je Julian napravio to š to svi govore da jest i da ć u morati ž ivjeti s tim bez obzira na to koliko me to ubijalo.« Frankenstein je strpljivo sjedio i gledao Jamieja. No, Jamie nije razmiš ljao o svom ocu; mislio je na svoju majku i na grozote koje joj je priređivao nakon oč eve smrti. Sram ga je preplavio. Bio bi dao sve na svijetu da joj samo mož e reć i koliko mu je ž ao, koliko je bio u krivu i moliti je da mu oprosti. »Bio sam tako ljut š to nas je napustio«, napokon je rekao. »Majka mi je govorila da nisam pravedan. Ali nije bila u pravu. Sve je izdao.« »Tvoj otac je bio dobar č ovjek koji je napravio groznu stvar«,


rekao je Frankenstein. »Napravio je straš nu pogreš ku i to je platio životom.« »I ž ivotima osmorice drugih ljudi«, rekao je Jamie bijesno. »Kako su ljudi koji su bili u zrakoplovu zasluž ili da im se dogodi neš to takvo? Nisu bili dovoljno pristojni prema svima koji se prezivaju Carpenter? Pa zar to nije jadno?« Frankenstein je šutio. »Sramim se š to sam njegov sin«, procijedio je Jamie. »Nije ni č udo š to me svi ovdje onako gledaju. I sam bih se mrzio. Drago mi je š to je mrtav.« »Ne govori tako«, prekorio ga je Frankenstein. »To ti je bio otac. Odgojio te, volio te, a i ti si volio njega. Znam da jesi.« »Nije me briga«, vikao je Jamie. »Nije me briga za to! Nisam ga ni poznavao. Covjek koji me odgojio uopć e nije bio stvaran! Covjek koji me odgojio je bio služ benik pri Ministarstvu obrane, igrao je golf vikendom i žalio se zbog cijena goriva! Nije postojao!« Skočio je na noge i šutnuo stolac u zid. »Neć u potroš iti viš e ni jednu sekundu svoga ž ivot razmiš ljajuć i o njemu«, rekao je uperivš i blijedoplave oč i u Frankensteina. »Mrtav je, a moja majka je još uvijek ž iva, barem za sada. Moram je pronać i. Idem opet razgovarati s Larissom.« Čudovište se ukipilo u stolcu. »Kakve koristi od toga?« upitao je. »Ne znam. Ali mislim da mi želi pomoći. Ne mogu objasniti zašto.« Frankenstein je zurio u tinejdž era. Taman je htio odgovoriti kad je radio na Jamiejevom pojasu dao znak života. Jamie ga je izvukao i pogledao zaslon. »Kanal 7«, rekao je. »To je operacijski kanal«, rekao je Frankenstein. »Nitko ga ne bi smio koristiti.« Jamie je pritisnuo gumb za spajanje i skoro mu je sve ispalo kad je č uo bolan urlik iz plastič nog zvuč nika. Frankenstein se odmah podignuo na noge. Tihi glas je proš aptao neš to neč ujno, a potom se zač uo muš ki glas koji je drhtao i tresao se. »H... halo? Tko... tko je to?« »Ovdje Jamie Carpe —« Čuo se mokar zvuk paranja i još jedan urlik boli i straha.


»Bož e, ne, molim Vas«, vikao je muš karac. »Molim Vas, nemojte! Molim Vas, nemojte više!« Jamie je bespomoć no gledao u Frankensteina. Lice č udoviš ta je sasvim posivjelo, a nepravilne oči su se raširile. Zurio je u radio kao da je netko nazvao iz pakla. Ponovno se zač uo š apat, a zatim se glas vratio. Bio je pun jecaja i uzdaha jer se čovjek borio sa suzama. »Morate doć i«, govorio je kroz jecaje. »K-kaž e da morate doć i. Kkaže da nikad više nećete vidjeti majku ako ne dođete.« Jamie je sasvim pobjesnio. »Alexandru«, zagrmio je, »gdje si...?« Muš karac je ponovno zajaukao, glasnije nego do sada. U pozadini se čuo tihi smijeh dok je muškarac prošaptao svoje posljednje riječi: »Pomozite mi.« Veza se prekinula. Jamie je dugo zurio u radio, potom ga je bacio na stol. Bio je potpuno zgađen. Frankenstein se polako spustio natrag u stolac i pogledao tinejdžera raskolačenim, prestravljenim očima. »Otkud mu ta frekvencija?« upitao je Jamie drhtavim glasom. »Ne znam«, odgovorio je Frankenstein. »Mijenja se svakih četrdeset i osam sati.« »Dakle, netko mu ju je dao u posljednja dva dana?« Frankenstein je još viš e raskolač io oč i kad je shvatio na š to Jamie cilja. Izvukao je vlastiti radio iz pojasa, okrenuo biranje kanala i progovorio u slušalicu. »Thomas Morris na razinu 0, prostorija 24B, odmah«, rekao je, a Jamie se trznuo kad je Frankensteinov glas zagrmio kroz zvuč nike pričvršćene u svakoj prostoriji baze. »Probudit ćeš cijeli Odjel«, rekao je. »Što to radiš?« »Tražim odgovore«, rekao je Frankenstein. Nije proš la ni minuta, a Thomas Morris je već otvorio vrata ureda i uteturao unutra. Lice mu je bilo nateč eno, a oč i jedna otvorene. Zijevao je pitajući što je toliko hitno. »Ti si č asnik za sigurnost, Tome. Znač i da mož eš pretraž iti dnevnike pristupa mreži, je li rako?« Morris je protrljao oči rukama. »Mogu«, odgovorio je. »Dobro, jer trebaš pronać i svakoga tko je pristupio frekvencijskoj bazi podataka u posljednja dvadeset i četiri sata.«


Morris se usprotivio: »To je moglo pričekati dok...« »Treba mi sad, molim lijepo«, prekinuo ga je Frankenstein. Morris je blago iznervirano pogledao č udoviš te i odmah izvukao prenosivu konzolu iz svoga pojasa. Polož io ju je na stol, utipkao kod i započ eo pretragu dok su Jamie i Frankenstein virili preko njegovog ramena. Bip. Trojica muš karaca su zurila u riječ i koje su se pojavile na zaslonu konzole. NEMA REZULTATA »Eto vam«, rekao je Morris. »Nitko nije pristupio frekvencijskoj bazi podataka u posljednja dvadeset i č etiri sata. Smijem li se sada vratiti na spavanje?« Frankenstein je gledao u zaslon, a zatim u Morrisa. »Da«, tiho je rekao. »Ispričavam se na smetnji.« »U redu je«, rekao je Morris umorno se smiješ eć i. »Laku noć , gospodo.« »Laku noć, Tome«, rekao je Jamie. Morris je zatvorio vrata za sobom i ostavio Jamieja i Frankensteina same. »Onda«, rekao je Jamie. »Kako ćeš mog tatu optužiti za ovo?« »Jamie«, započeo je Frankenstein, ali tinejdžer ga je prekinuo. »Ne sada. Ne ž elim ni pomisliti tko je Alexandruu mogao dati frekvenciju. Moramo ga nać i i moramo to uč initi prije no š to ubije još nekoga. Idem malo odspavati, a potom ć u opet otić i u zatvorski blok i napravit ćemo sve što ona kaže.« »Zar stvarno misliš da joj mož eš vjerovati?« upitao je Frankenstein. Jamie se okrenuo i pogledao Frankensteina tuž nim oč ima. »Mogu joj vjerovati jednako koliko i svima ovdje.« Jamie je lagao čudovištu. Bio je umoran, to je bilo istina, ali nije krenuo u spavaonicu. Otvorio je vrata bolnič kog stacionara, brzo preš ao preko bijelog poda i ušao u prostoriju s natpisom OPERACIJSKA SALA. »Ne znam š to ć u«, rekao je i bezvoljno sjeo na stolac kraj Mattovog


kreveta. Tinejdž er je i dalje bio blijed poput duha, a ritmič ko bipanje strojeva je i dalje ispunjavalo sobu. »Ne znam u š to bih vjerovao, niti kome bih vjerovao, niš ta ne znam. Potpuno sam izgubljen.« Jamie je gledao smireni izraz Mattovog lica i zavidio mu je. Nije znao š to zapravo radi u stacionaru, no odjednom ga je preplavila snaž na ž elja da vidi ozlijeđenog tinejdž era. Mož da je to bilo zato š to je taj dječ ak bio jedina osoba u Petlji koja mu nije mogla reć i niš ta novo, koja nije znala tko je on ili š to je njegov otac napravio. Jedino je s njim mogao razgovarati bez brige o tome kako će zvučati. »Frankenstein je bio najbliž i prijatelj mog tate, a č ak i on misli da je tata izdao Odjel. Ako on to misli, onda vjerojatno i jest tako. Ali tko je onda Alexandruu dao operacijsku frekvenciju da me mož e nazvati? Promijenila se tisuć u puta nakon tatine smrti. Larissa zna viš e no š to mi ž eli reć i, a i Apotekar je znao viš e. Poprilič no sam siguran da i Frankenstein zna neš to viš e. Zaš to nitko ne ž eli da i ja saznam istinu? Osjećam se kao da nikoga nije briga hoću li pronaći mamu.« Rukom je nesvjesno dotaknuo vrat i napipao zavoje koji su mu se prilijepili na kožu. »Danas sam se ozlijedio. Ne tako ozbiljno kao ti, ali opekao sam se. Neš to sam shvatio. Shvatio sam da ovo nije igra ni ilm u kojem pobijede dobri momci, a loš i dobiju ono š to zasluž uju. Ovo je stvarni život, potpuno je zbrkan i kompliciran. Bojim se. Ne znam što bih...« Jamie je spustio glavu u ruke i poč eo plakati. Strojevi su i dalje bipali, Matt je i dalje spavao. Jamie nije mislio da ć e moć i spavati kad je legao u svoj krevet petnaest minuta kasnije, no zaspao je č im je ugledao jastuk. Spavao je dugo i bez snova. Kad se probudio, tijelo mu je bilo odmorno, ali um je jurio sto na sat. Iznenadio se kad je vidio da je prošlo tri popodne. Brzo se otuš irao i odjenuo te je krenuo prema zatvorskom bloku. Brzo se kretao dugim hodnikom. Kad je stigao do Larissine ć elije, pogledao je unutra. Primijetio je Larissu kako stoji u svojem donjem rublju i oblač i traperice. Bila mu je okrenuta leđima, i pož urio je natrag niz hodnik sav rumen u licu. »Cujem te«, neobavezno je rekla. On je samo zaž mirio i opsovao sebi u bradu. »Možeš slobodno doći.« Vratio se pred ć eliju i pogledao je. Bila je potpuno odjevena, stajala


je gledajući ga glave lagano nagnute na lijevu stranu. »Srce ti tuč e«, rekla mu je. »Cujem ga. Je li to od srama ili uzbuđenja?« »Od srama«, rekao je Jamie. »Definitivno je od srama.« »Steta«, rekla je, opekavš i ga zloč estim osmijehom. Ponovno se zarumenio. Lice mu je bilo vrelo kao da ć e svake sekunde eksplodirati. Tad mu je na um pala misao: Ako možečuti moje srce, tad je moglaćuti i da dolazim niz hodnik.Zašto nije požurila s odijevanjem ? »Zato š to mi je zabavno zafrkavati se s tobom«, rekla je, a Jamie je šokirano zakoračio unatrag. »Kako si znala...?« »Pametan si dečko«, rekla je smiješeći se. Graciozno je zaplesala ć elijom i spustila se na krevet. Sklopila je ruke iza glave i pogledala ga. »Jesi li razgovarao sa čudovištem?« »Jesam.« »I?« »Da barem nisam. Ali drago mi je š to jesam. Ima li to ikakvog smisla?« Nasmiješila mu se još jednom i srce mu je poskočilo. »Znam točno na što misliš.« Jamie se pribrao. »Želim prihvatiti tvoju ponudu«, rekao je. »Nemam dozvolu da te odvedem izvan baze, ali nabavit ć u je ako me odvedeš do osobe koja mi može pomoći.« Larissa se podigla na laktove. »Misliš li ozbiljno?« upitala je. »Ne želiš mi samo vratiti?« »Mislim ozbiljno.« »Zašto si se predomislio?« »Nemam izbora«, rekao je. »Ne znam š to bih drugo mogao. Razumijem zaš to mi Alexandru ž eli nauditi. Znam š to je uč inio moj otac. Bila si u pravu, sve je krenulo od njega.« Gledala ga je, a na licu joj se zrcalila dobrota. »Vjerojatno ti je bolno izgovarati sve ovo.« »Malo je.« Larissa je ustala s kreveta, polako proletjela zrakom i spustila se ispred Jamieja. Izgledala je jako uzbuđeno.


»Idemo«, rekla je. »Morat ćeš nositi pojas s eksplozivom«, rekao joj je Jamie. »U redu.« »Ne smijem te pustiti iz vida.« Zatreptala je i pogledala ga. »A zašto bi mi to smetalo?« »Mislim ozbiljno.« »I ja isto.« »Odvest ć eš nas do te osobe koja mi mož e pomoć i, prikupit ć emo informacije od nje, i zatim se vraćaš ovamo. Tiho i mirno.« »Ma naravno. Hajde, idemo.« Larissa je lagano poskakivala s jedne noge na drugu. Bila je jako uzbuđena š to joj se pruž ala moguć nost da napusti ć eliju, da ponovno stane pod otvoreno nebo, da joj vjetar mrsi kosu i da gleda zvijezde. »Ne još«, nasmiješio joj se Jamie. Zastala je i pogledala ga. Ne sviđa mi se taj osmijeh. Nimalo mi se ne sviđa. »Zašto?« pažljivo je upitala. »Zato što mi prije toga moraš nešto reći. I reći ćeš mi istinu.«


28. SVE ČARI LUNAPARKA READING, ENGLESKA 24. SRPNJA 2004. Larissa Kinley je znala da je još rano, prije no š to je otvorila oč i. U njezinoj spavać oj sobi je bilo premrač no i pretiho. Natjerala je gumenaste kapke da se otvore i vidjela da je u pravu. Digitalna budilica na njezinom noć nom ormarić u pokazivala je 5:06 sati svjetleć im zelenim brojkama. Sjela je u krevet i protegnula ruke zijevajuć i. Već osmu noć zaredom se budila kad je zapravo trebala spavati. Gledala je zelene brojke kako se smjenjuju dok ne dođe neko normalno vrijeme za ustajanje i tuš iranje. Nije spomenula roditeljima ovo š to je već pomalo smatrala nesanicom. Znala je da bi je jedva saslušali, kimnuli i nastavili raditi ono što su i prije radili. Izvukla se iz kreveta i otiš la do svog prozora. Htjela ga je otvoriti i pustiti unutra malo svjež eg zraka. Nadala se da ć e je hladnoć a malo smiriti. Pogledala je u vrt njihove male kuć e u nizu i prekrila usta rukom da ne vrisne. Starac je stajao u njezinom vrtu i gledao je njež no joj se smiješ eć i. Bio je ogrnut sivim kaputom i ruke je drž ao u dž epovima. Oč i su mu sjale pod naranč astim svjetlom ulič ne rasvjete. Gledale su je na neki odvratno i odbojno prijateljski način. Zakorač ila je unatrag i spotaknula se o jednu kož nu č izmu. Samo ih je zbacila s nogu kraj kreveta i zaboravila na njih. Mahala je rukama pokuš avajuć i održ ati ravnotež u, ali nije bilo koristi. Pala je na pod i ugrizla se za jezik. Skoro je viknula od boli. Podignula se na koljena s okusom krvi u ustima i otpuzala do prozora. Podignula je glavu i pogledala kroz prozor. Starca više nije bilo. Larissa te noć i viš e nije mogla zaspati. Lež ala je u krevetu i u glavi vrtjela događaje protekla dva dana pokuš avajuć i ih nekako spojiti. Još uvijek se bavila time kad je č ula vrata bratove sobe. Izletjela je iz kreveta i svoje sobe, gurnula ga s puta i zauzela kupaonicu prije njega. Liam je bezvoljno lupao po vratima. Već je znao kako to ide. Ubrzo je


odustao i vratio se u svoju sobu. Larissa je plazila jezik pred ogledalom i gledala malu posjekotinu koju si je napravila. Isisala je krv i gledala kako se odmah opet nakuplja. Paž ljivo je oprala zube i stala pod tuš . Iziš la je dvadeset minuta kasnije, ali misli joj nisu bile niš ta bistrije. Svaki put je nekako uspjela istjerati starca iz svoje glave. Mislila je o š kolskim obvezama, o lunaparku u koji ć e ić i s prijateljima, a potom bi se on pojavio i zurio u nju svojim velikim, ljubaznim očima. Roditelji su već bili za stolom kad je siš la na doruč ak. Mokru kosu je omotala ruč nikom. Tata je č itao poslovne stranice Timesa i polako uniš tavao polovicu grejpfruta. Mama je nevoljko grickala tost i gledala u prazno. Nitko od njih dvoje joj nije rekao niš ta dok si je pripremala pahuljice i toč ila sok od naranč e, Razmiš ljala je da li da im kaž e neš to o starcu, ali je odlučila da neće. U zadnje vrijeme uopće nema smisla razgovarati s njima. Znala je da se i Liam tako osjeć a iako nije ž elio razgovarati o tome. Otac je poč etkom ljeta prestao odlaziti na Liamove nogometne utakmice. Nije ponudio ni razlog, ni ispriku. Kao da je potpuno zaboravio na to. Larissa je znala da je time povrijedio Liama viš e nego š to bi ovaj ikad priznao, pogotovo starijoj sestri. Tatu nije nikad niš ta upitao o tome. Bilo je oč ito da se događa neš to mnogo važ nije od nogometa. Straš an oblak nezainteresiranosti se nadvio nad njezine roditelje i nije se č inilo da ć e se rasprš iti. Kad bi im iš ta rekla o starcu, samo bi joj sigurno odgovorili da je imala noć nu moru i da nema razloga za brigu. Ne bi se pokolebali č ak i da im kaž e da stoji pod prozorom već tri noći. Larissa je tiho jela pahuljice, pozdravila se s roditeljima i vratila u svoju sobu. Kad je proš la pored bratove sobe vidjela je da sjedi za rač unalom odjeven u š kolsku uniformu i razmjenjuje instant poruke s nekim od svojih prijatelja. Bili su jako pristojni i sramež ljivi kad bi im ona otvorila vrata, no uvijek bi primijetila kako joj zure u grudi i od toga se ježila. »Dobro jutro, Liame«, rekla je. Nešto je promrsio i Larissa je znala da više od toga neće dobiti. U svojoj je sobi preokretala stranice udž benika na radnom stolu, ali mislila je na sve drugo osim na Jane Austen. Napravila si je ruč ak, skinula neku glazbu s Interneta, povlač ila se po sobi, lež ala na


krevetu. Pokuš avala je ubiti vrijeme do odlaska u lunapark. Njezin otac je taman izlazio iz auta kad je ona iziš la iz kuć e i bezvoljno ju je pozdravio. Uzvratila mu je s jednakim entuzijazmom. Zastao je kad je prolazila pored njega. »Jesi li dobro?« upitao ju je pospanih očiju. »Dobro sam, tata«, odbrusila mu je. »A ti? Jesi li ti dobro?« Otac ju je pogledao i odmah spustio glavu. »Tako sam i mislila«, rekla je i iziš la van na ulicu, a potpetice njezinih cipela bijesno su lupkale po asfaltu. Lunapark je bio godiš nji događaj koji su obož avali i djeca i tinejdž eri. Djeca su obož avala autić e i ringiš pile, a tinejdž eri neonska svjetla i tamne kutke u kojima su se mogli ljubiti, te igre i arkade. Zapravo se radilo o nekoliko poludobrih ringiš pila i nekoliko konzola za liper, ali kad se sve to pomiješ a s neonskim sjajem, mirisom šećerne vate i prženog kikirikija, rezultat je bio potpuno čaroban. Larissinu prijateljicu Amber nije bilo nimalo briga za sve to. Ljubila se s nekim dječakom kojeg je poznavala s nastave iz povijesti. Stajala je leđima naslonjena na kuć icu za gađanje u metu i č vrsto ga drž ala za ruke da mu ne bi palo na pamet stavljati ih tamo gdje ne smije. Ostatak djevojaka otiš ao je zapaliti iza platforme za autić e pa je Larissa ostala sama. Nekoliko minuta je č ekala da se Amber odlijepi od dječ aka, no odustala je kad je vidjela da se ovoj ne ž uri. Imao je masnu kosu i akne, no Amber ni to nije smetalo, bez obzira na to š to je to bio već treć i dječ ak kojeg je poljubila te več eri. Larissa je otiš la sama. Krenula je niz glavni prolaz lunaparka u tamu, slijedeć i ogradu koja je odvajala sajmiš te od ulice. Automobili su prolazili pored nje, blješ tali su farovima i ostavljali za sobom repove glazbe koja im je bjež ala kroz otvorene prozore. Obuzeo ju je osjeć aj tuge i gubitka. Ruke su joj se tresle dok je vadila Marlboro Lights iz dž epa. Stavila je cigaretu u usta i prislonila plamen upaljača na njezin vrh. »Ubit će te to.« Larissa je poskoč ila. Srce joj se skupilo od starč evog glasa. Znala je da je on, nije se ni morala okrenuti. Glas mu je bio potpuno neobič an, nikad nije č ula takav. Kotrljao se i ponirao, dubok poput kontrabasa i gladak poput meda, pun prošaptanih obećanja i tamnih tajni. Okrenula se prema ogradi i vidjela je starca s druge strane. Stajao je na ploč niku s rukama u dž epovima kad ga je prvi put vidjela prije dva dana, tiho je


stajao na uglu njezine ulice dok se vrać ala kuć i s fakulteta. Nije se smiješio. Gledao ju je s beskrajnom tugom u očima. Ograda medu njima bila je visoka viš e od tri metra, metalna s oštrim šiljcima. To ju je ohrabrilo. Približila se starcu. »Zaš to me slijedite?« oš tro je upitala. »Sto ste, dovraga, jutros radili u mome vrtu?« Osmijeh se vratio na starčevo lice. »Oprosti mi«, rekao joj je. »Nalikuješ nekome koga sam poznavao.« Otvorila je usta ž eleć i pitati tko je to, no starac se pomaknuo još prije no š to je uspjela formirati riječ i. Zakorač io je u zrak kao da se penje stubama i odlebdio preko ograde. Kaput je letio za njim, rukavi su mu se podignuli i Larissa je vidjela slovo V istetovirano na njegovoj lijevoj podlaktici. Glatko je sletio pred nju. Pož eljela je vrisnuti, no približ io joj se nevjerojatnom brzinom i poklopio joj usta rukom. »Zao mi je«, proš aptao je vruć im dahom u njezino uho. »Zaista mi je žao.« Zatim je zario lice u njezin vrat. Osjetila je oš tru bol, toliko jaku da je skoro bila ugodna. Tad je nestao. Bilo je još uvijek mrač no kad se Larissa probudila. Lež ala je na travi pod nekim hrastom. Bila je mokra i promrzla od jutarnje rose. Glava joj je bila teš ka i jedva je ustala. Hodala je utihnulim š tandovima i ringiš pilima, š utirala hrpe smeć a pred sobom. Krenula je prema ulazu u sajmiš te. Nije se mogla sjetiti nič ega o proš loj noć i, nič ega nakon š to je ostavila oca na njihovom kolnom prilazu. Gdje je bila Amber? A ostale djevojke? Kako su je mogle samo tako ostaviti? Zar se nijedna nije potrudila potražiti je kad su krenule kući? Njezinom glavom je odzvanjao duboki, blagi glas koji joj je govorio da će sve biti u redu. Nije mu vjerovala. Nije mu vjerovala niti najmanje. Kuć a je bila zavijena u tamu kad je drhtureć i priš la vratima. Nadala se da su njezini roditelji do sada već poludjeli od brige, ali znala je da vjerojatno nisu ni primijetili da je nema. Polako se uspela uza stube, ne zato š to je pazila da ih ne probudi, nego zato š to nije ž eljela odgovarati na nepotrebna pitanja na koja nije imala odgovore. Lijepo ć e se naspavati, a onda ć e nazvati Amber i


pitati je š to se zapravo dogodilo. Svukla je odjeć u, legla u krevet i omotala se pokrivač em kao leptir č ahurom. Zaspala je za manje od minute. Nakon sat vremena se probudila i zarila lice u jastuk da ne poč ne vriš tati. Glava joj se raspadala, bljesci agonije su joj prolazili kroz glavu kao da ju je netko udarao sjekirom. Okrenula se, jastuk joj se zalijepio za lice. Oč i su joj skoro ispale od boli i straha. Zatim ju je pogodila glad i morala se sklupč ati poput fetusa. Nikad nije osjetila niš ta takvo, ta bol kao da je dolazila odnekud izvan svemira, poput nepregledne praznine koja joj kida tijelo. Vriš tala je zuba zarivenih u jastuk, tijelo joj se grč ilo i bacakalo naprijed-natrag kao da ima napadaj. Vriš tala je i vriš tala, č inilo joj se kao da traje č itavu vječ nost, no vjerojatno nije trajalo ni minutu. Glad se napokon malčice utišala. Odgurnula je jastuk s lica. Osjeć ala se slabaš no poput novorođenč eta. Slina joj je curila niz obraze i bradu. Gurnula je pokrivač i ispala iz kreveta, no nije pala na pod. Lebdjela je nekih pola metra nad tepihom. Nije razumjela š to se događa, toliko se prestraš ila da su joj se oč i zavrnule prema natrag i skoro se onesvijestila. Spustila je ruke i osjetila grubi materijal pod prstima. Vid joj se razbistrio. Pod je još uvijek tu, i to je neš to. Prevrtala se u zraku, panič ne suze su joj izbijale na oč i i slijevale se niz obraze. Polako se okrenula u zraku i ugledala pod ispod sebe. Odjednom je sila koja ju je drž ala u zraku nestala i pala je licem na pod. Latissa se plač uć i podignula na noge i oteturala u kupaonicu. Jedva je uspjela zatvoriti vrata za sobom kad je glad opet pokazala svoju ruž nu glavu i stjerala Larissu na koljena. Vakum u njezinom trbuhu se opet otvorio i pustio valove agonije da slobodno kolaju njezinim tijelom. Gurnula si je š aku u usta da priguš i krikove. Pala je na pod kupaonice previjajuć i se od bolova koji su joj potpuno ispraznili um. Grčila se, trzala i očajno čekala da bol prestane. Nakon nekog vremena je i prestala. Uhvatila se za umivaonik i podignula na noge. Trebalo joj je nekoliko sekundi da se prepozna u odrazu ogledala. Kož a joj je bila blijeda i oroš ena znojem, tijelo joj je drhtalo, a kad je paž ljivije pogledala oč i, ponovno je morala gurnuti šaku u usta. Tamnocrvena boja se razlijevala iz kutova njezinih oč iju i potpuno prekrila š arenicu koja je sada bila potpuno crna. Vid joj je bio bistar


iako je ž eljela da nije. Crvena boja je imala vlastiti ž ivot, vrtjela se i prelijevala poput ulja, tamnila i pulsirala lijenim pokretima od kojih je Larissi postalo mučno. Bol ju je opet udarila poput malja nač injenog od agonije i praznine. Nesvjesno je zagrizla vlastitu š aku i pustila vlastitu krv u usta. Glad je istog trena nestala. Zamijenilo ju je bož anstveno zadovoljstvo. Vlastita krv joj se slijevala niz grlo, koljena su joj klecala od neznanih dojmova i osjeć aja. Utapala se u ugodi, osjeć ala se kao da mož e sve na svijetu, srušiti zidove, trčati stotinama kilometara, letjeti poput ptice. Osjećala se kao da može sve na svijetu. Zatim je taj osjećaj nestao. Ponovno je pala na koljena. Gladno je sisala krv iz svoje š ake, no zadovoljstvo se nije vratilo. Iako nije znala š to joj se dogodilo, iako je Larissa u njoj bik nasmrt preplašena, shvatila je da zna jednu stvar i da u to nimalo ne sumnja. Krv je odagnala bol. Ako njezina krv viš e ne funkcionira, morat ć e potražiti tuđu. Podignula se na noge i izvukla iz kupaonice. Preš la je hodnik i okrenula kvaku bratove sobe. Otkrio se tijekom noć i i kož a mu je bila blijeda, okupana mjeseč inom koja se provukla u sobu kroz rupice na zavjesama. Vidjela je vene na njegovom vratu kako pulsiraju, bol je radila nered u njezinoj glavi i skoro sasvim otjerala zdrav razum. Preklinjala ju je da se nahrani, vikala na nju i psovala je. Koraknula je prema njemu iako nije htjela. Zatim je stala. Liam je spavao u svom krevetu — njezin dosadni, naporni, prekrasni, smiješ ni mali brat. Nikad je nije namjerno povrijedio, nikad nije povrijedio nikoga. Skupila je posljednji kolebljivi komadić snage i otrč ala iz njegove sobe zalupivš i vrata za sobom. Cula ga je kako se probudio i neš to mrmljao iz sna. Nestala je, istrč ala je na tamnu ulicu i otiš la daleko od svih koje je poznavala i voljela, daleko od jedinog doma koji je ikad imala.


29. RIZIK KOJI SMO PREDVIDJELI »Samo ž elim reć i da nimalo nisam zadovoljan ovim«, rekao je Morris. »Moraš li?« upitao ga je Jamie. »Mislim da si to već dovoljno pojasnio.« Jamie je objasnio Morrisu svoj plan kad su se kretali prema niž im razinama baze Crne svjetlosti. Sluš ao ga je u nevjerici, ponavljajuć i mu da admiral Seward nikad neć e dopustiti takvo š to. Stajali su u hodniku ispred zatvorskog bloka i č ekali Frankensteina. Cudoviš te se upravo spuštalo naredivši im da se ne miču nikamo bez njega. »Ne razumijem zbog č ega toliko vjeruješ toj djevojci«, rekao je Morris. »Pokuš ala te ubiti, bila je u druš tvu s Alexandruom... Znam da je lijepa, ali...« »To nema nikakve veze«, rekao je ljutito Jamie. »Zapravo joj ne vjerujem. Ali mislim da ima neke informacije koje mi trebaju i mislim da ć e mi ih dati ako budemo igrali po njezinim pravilima. Ne znam zašto, da preduhitrim tvoje pitanje. Jednostavno mislim da hoće.« Jamie je lagao Morrisu o jednoj stvari. Polako je poč eo vjerovati Larissi. Kad god bi pomislio na nju, a to je u zadnje vrijeme bilo dosta č esto, vidio je tinejdž ericu kakva je nekad bila, kad se trebala samo brinuti o prijateljima, fakultetu i zabavi. Sve se preokrenulo kad je jednu večer odlučila provesti u lunaparku. »Nadam se da si u pravu«, rekao je Morris. »Uopće se ne nadaš«, odvratio je Jamie. »Što se ne nada?«, zabrundao je Frankenstein. Ogromni č ovjek se pojavio iza ugla i nadvio nad Jamiejem i Morrisom. »Ništa«, rekao je Jamie. »Ne brini.« Frankenstein mu je uputio dugač ak pogled i prebacio pozornost na Morrisa. »Zaš to to nosiš sa sobom?« upitao ga je pokazujuć i pojas koji je nosio preko ramena. Morris je samo uzeo pojas u ruke i nije ništa odgovorio. »Ja sam mu rekao da ga ponese«, odgovorio je Jamie.


»A zašto si to učinio?« upitao je Frankenstein prijetećim tonom. »Larissa kaž e da nas mož e odvesti nekom tko zna gdje je moja majka.« »A ti si dovoljno glup da joj povjeruješ?« Jamie se zarumenio i opipao zavoj na svom vratu. »Vjerujem joj. Iskreno, ne vidim kako mi mož e biti gore ako slušam nju, a ne tebe.« »Molim?«, rekao je Frankenstein ledeno. »Cuo si me«, odgovorio je Jamie. »Time š to sam tebe slijedio nisam dobio niš ta, samo opekotinu na vratu i mnogo izgubljenog vremena. Poprilično sam siguran da ne može biti mnogo gore s Larissom.« Morris je nervozno prebacivao tež inu s noge na nogu. Oč ajnič ki je pogledavao čas tinejdžera, čas čudovište. »Zašto je samo ne natjeramo...« »Umukni, Tome«, rekao je Frankenstein, ne skidajuć i pogled s famieja. »Dakle, č ak i da vjerujem da ta vampirica ima neke korisne informacije, a ne vjerujem, ti traž iš od mene da se ogluš im na izravnu zapovijed admirala Sewarda i odvedem je iz baze? Ili si je planirao sam izvesti?« »Moram saznati sve š to ona zna«, odgovorio je Jamie. »Ako mi ti ne ž eliš pomoć i, onda ć u morati sam. Mož eš me pokuš ati zaustaviti ako želiš.« »Ovo je zbilja nepotrebno«, rekao je Morris zabrinuto. »Mož emo samo...« »Zar me nisi č uo, Tome?« zagrmio je Frankenstein. »Kad mi bude trebalo tvoje mišljenje, zatražit ću ga. Do tada, šuti.« Nakon toga dugo nitko nije rekao niš ta. Frankenstein je bio duboko zamiš ljen, Jamie je prkosno stajao i gledao u Frankensteina, a Morris ih je obojicu bojaž ljivo promatrao. Napokon je Frankenstein progovorio. »Daj mi taj pojas«, rekao je pruž ivš i ruku Morrisu koji je jedva č ekao da ga se riješ i. Frankenstein je bacao pojas gore-dolje i gledao Jamieja. »Pomoć i ć u ti«, rekao je. »Ali pod jednim uvjetom. Ako ona ne kaž e niš ta š to bi nam moglo pomoć i da pronađemo tvoju majku, onda ć eš slijediti moje vođenje tijekom ostatka misije i neć eš se buniti. Jesi li razumio?«


»Da«, odgovorio je Jamie. Lice mu se zgrč ilo kao da ova riječ ima odvratan okus. Cudoviš te je kimnulo. »Idemo joj onda staviti ovaj pojas«, rekao je i uputio se prema ćeliji. »Pusti mene da joj stavim pojas«, rekao je Jamie tiho kad su stigli do Larissine ćelije. Frankenstein je nekoliko trenutaka zadrž ao pojas u ruci i zatim ga pružio Jamieju. »Nadam se da je ne pokušavaš spasiti«, rekao je. Jamie mu nije odgovorio. Stali su ispred vampirič ine ć elije. Larissa je sjedila na podu, ruke je stavila na koljena. Nasmiješ ila se kad ih je vidjela. »Doveo si i prijatelje«, rekla je pokazujuć i zube. »Zar ne vjeruješ sebi kad si sam sa mnom?« Morris je promrmljao neš to ispod glasa, a ona je raskolač ila oč i praveći se uvrijeđenom. »Ne budite ljubomorni«, rekla je. »Ne pristaje Vam.« »Ljubomoran«, frknuo je Morris. »Na odvratnog stvora poput tebe?« Larissin osmijeh se vratio. Gledala je pojas u Jamiejevoj ruci. »Jesi li mi to donio dar?« upitala je. »Ovo je pojas za ogranič avanje kretanja«, rekao joj je, malo se zarumenivši. »Moraš ga staviti prije no što iziđemo.« Zurila je u njega, potom se lagano podignula na noge i priš la Jamieju. Razdvajalo ih je samo ultraljubičasto polje. »Baci mi pojas«, rekla je. Jamie je podignuo ruku, no Frankenstein je stao ispred njega. »Prije no š to ti Jamie da pojas«, započ eo je, »ž elim da ti budu jasne neke stvari. Ako pokuš aš skinuti pojas ili ako ja posumnjam da je to tvoja namjera, probost ću te kolcem na mjestu. Je li ti jasno?« »Nego što«, odgovorila je Larissa. »Kristalno jasno.« »Odlič no. Drugo; ako dovedeš Jamieja ili bilo koga od nas u opasnost, rastrgat ću te golim rukama. Je li ti to jasno?« »Najjasnije.« Frankenstein je pustio Jamieja koji je bacio pojas preko zaš titnog polja. Larissa ga je uhvatila u letu. Spustila ga je na pod kraj svojih nogu i poč ela otkopč avati gumbe na koš ulji gledajuć i Jamieja.


Okrenuo je glavu pa je gledao u pod. Frankenstein nije. »Slobodno gledaj ako želiš«, rekla je. »Meni ne smeta.« Jamie joj nije odgovorio. Samo je osjetio kako mu se lice ž ari i crveni. »Sad mož eš gledati«, rekla je. Jamie se opet okrenuo prema njezinoj ć eliji. Pojas je bio sakriven ispod njezine koš ulje. Samo se malč ice nazirao na ramenima. Bio je nač injen od dva kruga materijala koja su se križ ala na prsima. Na toč ki spajanja se nalazila mala, plosnata komora s eksplozivom, smješ tena ravno iznad srca. Maleno crveno svjetlo sjalo je nad komorom pokazujuć i da se unutra nalazi ž ivi eksploziv. Morris je u svojoj drhtavoj ruci drž ao detonator koji je kontrolirao naboj. Ako netko sluč ajno pritisne gumb na vrhu detonatora od Larisse će ostati samo lokva iznutrica i krvi. »Hoćemo li?« slatko je upitala. Frankenstein je kimnuo. Thomas Morris je utipkao devetoznamenkasti kod u brojč anik pored ć elije i ultraljubič asto polje je nestalo. Larissa je polako zakorač ila naprijed, kao da se boji da ć e se polje svakog trena opet pojaviti. Zatim je brzo iziš la na hodnik. Priš la je Jamieju i poljubila ga u obraz. Ponovno se zarumenio. Poveli su je kroz zatvorski blok, pored č uvara i naposljetku u bazu. Dizalo ih je povezlo u hangar i Frankenstein ju je upitao kamo idu. »Ne znam«, odgovorila je sa smiješkom. »Kako ne znaš?«, upitao je Frankenstein. »Ne znam. Vi ćete reći meni.« Cudoviš te je prevrnulo oč ima. Jamie je uhvatio taj pogled i namrštio se na njega. Frankenstein je samo slegnuo ramenima. Ovo je tvoj dio poslu. Ja namjeravam šutjeti. Zasad. »Gospodine Morris«, cvrkutala je Larissa. »Koliki je vaš pristup glavnom računalu Crne svjetlosti ?« »Ja sam č asnik za sigurnost«, odgovorio je samozadovoljno. »Ja imam pristup svemu.« »Ma zar niste ponosni na sebe?« upitala ga je. »Odlič no. Trebali biste potražiti riječ Valhalla, ako možete?« Morris je izvadio malenu konzolu iz dž epa, utipkao nekoliko kodova i čekao da se pretraga završi. Čulo se bip i zaslon se osvijetlio. »Ništa«, rekao je. »Gdje ste tražili?«


»Pretraž io sam cijelu mrež u«, rekao je braneć i se. »Nigdje se ne spominje ta riječ.« »Jeste li uključili i osobne poslužitelje?« »Nisam. Zašto bih?« »Mož da zato da Vam ja ne bih trebala pred Vaš im prijateljima govoriti kako da radite svoj posao?« Morris je promrsio neš to sebi u bradu i ponovno pretraž io mrež u. Kad je konzola bipnula po drugi put, na zaslonu se pojavio popis dokumenata. »Ne razumijem «, rekao je. »Što je?« upitao je Frankenstein. »Tu ima viš e od deset dokumenata i svi se tič u mjesta zvanog Valhalla. Koordinate, izvješ taji, tomu slič no. Ali ne nalaze se na mrež i Odjela 19.« »Nego gdje?« »Na osobnom poslužitelju admirala Sewarda.« »O, majč ice«, rekla je Larissa. »Mož da ipak postoje jedna ili dvije stvari o kojima naš časnik za sigurnost ništa ne zna?« »Šuti«, vikao je Morris na nju, »zatvori svoja prokleta usta!« Jamie je potapš ao prijatelja po ramenu. Morris mu se okrenuo sav crven u licu. »Tome«, blago mu je rekao. »Rekao si da postoje koordinate. Kamo nas mogu odvesti?« Morris se smrknuo i opet pogledao svoju konzolu. »U zapadnu Skotsku«, napokon je rekao. »Sjeverno od Fort Williama. Usred ničega.« Larissa se nasmiješila. »To je naša destinacija.« Frankenstein ih je poveo kroz hangar. Nekoliko operativaca je znatiž eljno gledalo Larissu, ali ih je smirila prisutnost pukovnika Crne svjetlosti. Frankenstein je razgovarao s dež urnim č asnikom, zatraž io pilota i helikopter te su u roku od pet minuta krenuli prema jednom helidromu gdje ih je č ekao mali crni helikopter. Kad su uš li unutra, Frankenstein je prijateljski rekao Larissi: »Detonator ima doseg od trideset kilometara, pa nemoj ni razmišljati o bijegu. Nisi toliko brza.« »Ne bih ni sanjala o tome«, rekla je Larissa. »Ne kad se ovako dobro zabavljam.«


30. VALHALLA Helikopter Crne svjetlosti je letio prema sjeveru noseć i svoja č etiri putnika preko granice Engleske i Skotske. Pilot je letio nisko, daleko od izgrađenih područ ja, a zelenocrni krajolik Skotske brzo je nestajao pod njima. Letjeli su sjeverozapadno prema Fort Williamu, zatim su skrenuli desno i nestali u divljini. Na Loch Duichu su poč eli slijediti rijeku Shiel prema sjeveru, uz klisuru koja je nosila njezino ime. Na sjevernoj strani doline helikopter je usporio te malč ice odskoč io pri slijetanju i protresao putnike. Frankenstein je otkopč ao sigurnosni pojas. »Imamo posla«, zabrundao je. Vrata helikoptera su se otvorila i Frankenstein je prvi iziš ao na mekanu travu. Morris je krenuo za njim, a Jamie i Larissa su iš li iza njih. Kad je uhvatio vrata, vampirica ga je sluč ajno uhvatila za ruku jer je i ona htjela uč initi isto. Osjetio je val vreline kako ga potapa. Zatim se sabrao i krenuo prema Frankensteinu. Larissa je krenula za njim ne ispuštajući iz vida detonator u Morrisovoj ruci. Stajali su pred neč im š to je nalikovalo malom selu; mnoš tvo drvenih građevina rasprostranjenih između riječ ne obale i š umovitog brež uljka koji se uzdizao na kraju ravnice. Postavili su drveno kolo u brze vode rijeke Shiel, a pored njega je brujao maleni generator. Veliki snop kabela vijugao je travom i nestajao unutar sela. Jamie je primijetio kako se vrijesak isprepleo s kabelima i tako ih sakrio na vrlo simpatič an nač in. Pred sobom su imali metalni luk koji je netko zabio u travu i isprepleo cvijeć em i lozom. Na vrhu luka se nalazio natpis koji se sastojao od jedne riječ i ispisane slovima od granč ica i cvijeća. » Valhalla«, proč itao je Jamie. Pogledao je Larissu. »Kakvo je ovo mjesto?« Vampirica mu se nasmiješila. »Ovdje ćemo pronaći odgovore«, rekla je. »Bacimo se onda na posao«, rekao je Frankenstein i krenuo prema ukraš enom luku. Larissa je ž urnim korakom krenula za njim, a Morris i Jamie su ih slijedili. Proš li su kroz luk i iziš li na neš to š to je valjda


trebalo predstavljati glavnu ulicu Valhalle. Drvene dvokatnice i trokatnice su stajale s obje strane puta od utabane zemlje, č iju su travu odavno istrijebila stopala, kopita i automobilske gume. Jamie je izbrojao tridesetak domova. Neki su bili tek jednostavne drvene kocke, a neki su imali i krovove od crvenog crijepa i lijepe, uzdignute verande. Puteljak je s obje strane bio obrubljen gredicama cvijeć a i ukrasnog grmlja. Lagano se poč eo uspinjati prema otvorenom, kruž nom prostoru. Staza se otud rač vala lijevo i desno, u obliku slova T; bilo je još kuć a u podnož ju brda, smjestile su se medu š tipavcem i divljim vrijeskom. Drveno stubiš te vodilo je do najveć e građevine u selu. Ispred njezinih vrata bile su dvije klupe i posjetitelji su mogli sjesti i diviti se pogledu na Valhallu. »Zaš to mi ne znamo niš ta o ovom mjestu?« glasno je razmiš ljao Morris dok su se penjali. »Admiral Seward je znao za njega«, odgovorio je Jamie. »Baš me zanima tko je još mogao znati?« Dok su se penjali uz brež uljak, nekoliko ljudi je iziš lo iz kuć a i gledalo ih kako prolaze. Jamie je odmah primijetio da su svi vampiri. Stajali su na svojim ulazima i mirno gledali posjetitelje, č ak se dala naslutiti i neka tiha dobrodoš lica. Bilo je tu muš karaca i ž ena, starih i mladih, ljudi svih boja i rasa. Neki su bili odjeveni u stare traperice i majice jer su radili vani, a neki su nosili odijela i kravate ili koš ulje i hlač e. Jedan je vampir, koji je izgledao kao da bi mogao imati č etrdesetak godina, bio gol. Uređivao je vrt ispred svoje kuć e. Kimnuo im je kad su prošli, a oni su mu uzvratili pozdrav. »Netko dolazi«, rekla je Larissa i pokazala priliku koja je dolazila niz put. Priš ao im je vampir u kasnim dvadesetima, odjeven u lijepo tamnosivo odijelo i jasnocrvenu kravatu. Pored njega je zrakom lebdjela malena prilika i Jamie je č uo Larissu kako je uzdahnula od iznenađenja. Bio je to dječ ak, vjerojatno ne stariji od pet ili š est godina. Nosio je majicu kratkih rukava i pohabane kratice hlač e. Siroko se nasmiješ io Larissi. »Znao sam da ćeš se vratiti i progoniti me«, nježno joj je rekao. »Bok, Johne«, odgovorila je Larissa. »Drago mi je š to te opet vidim.«


»Opet«, ponovio je Jamie. »Zar se vas dvoje poznajete?« »Upoznali smo se prije nekoliko godina«, reklo je dijete-vampir. »Kada?« upitao je Jamie. »Kako?« »Onoga dana kad sam doživjela pretvorbu«, rekla je Larissa. »Nisam znala kamo ću pa sam se vratila u park i...« »Molim vas«, rekao je vampir u odijelu. »Siguran sam da je vaš a prič a fascinantna, ali ovdje postoje pravila. Ne volimo kada se ljudi ovdje samo pojave bez nekoga od naš ih u pratnji. Morat ć u vas pitati tko ste i što tražite ovdje?« Frankenstein mu je odgovorio. Njegov gromki glas je odzvanjao tihom dolinom. »Ja sam Victor Frankenstein iz Odjela 19. Ovo su Jamie Carpenter i Thomas Morris, obojica također pripadaju Crnoj svjetlosti. A ovo je Larissa, ona je jedna od vas.« »A zašto ste došli ?« »Zelimo postaviti Greyu nekoliko pitanja«, rekla je Larissa. »Je li on ovdje?« »Jest«, odgovorio je vampir. »Nije ga bilo, ali vratio se prije tri dana.« Larissa je iskesila zube. Samo Jamie ju je vidio i upitno pogledao. Odmahnula je glavom u njegovom smjeru. »Drago mi je š to sam vas upoznao«, nastavio je vampir smiješ eć i se. »Ja sam Lawrence, a ovo je John Martin.« Jamie se viš e nije mogao svladati. Zadivilo ga je ovo č udnovato, idilič no selo. Posvuda je vladao mir, a sami stanovnici su odisali smirenošću i srećom. »Kakvo je ovo mjesto?« upitao je. Lawrence mu se nasmiješ io. »U nordijskoj mitologiji Valhalla je mjesto gdje junaci odu nakon svoje smrti. Mi, vampiri koji smo se zarekli da nikada neć emo okusiti ljudsku krv, imamo ovo mjesto. Ovdje možemo živjeti u miru.« Pokazao im je ograđeno mjesto na rubu sela. Krdo stoke je lijeno paslo pod mjesečinom. »Od njih dobivamo svu krv koja nam treba. Ovdje ima vampira svili nacionalnosti, dobi, boje kož e. Mož ete odlaziti i dolaziti kako ž elite. Morate se pridrž avati jednog jedinog pravila. Ni pod koju cijenu ne


smijete nauditi ljudskom biću.« Pokazao im je ruke. Tanko, crno slovo V je bilo istetovirano s unutrašnje strane njegove lijeve ruke. »Ovo je oznaka Valhalle. Grey me je doveo ovamo 1967. godine. On je osnovao ovo mjesto. Mogu otić i i ne vratiti se godinama, ali ovo mi jamči da ću uvijek biti dobrodošao.« Jamie je zurio u tetovaž u i namrš tio se Larissi koja je samo kimnula. »Kako ovo funkcionira?« upitao je Morris. »Je li ovo kao nekakva komuna?« Lawrence se nasmijao. »Zapravo je«, odvratio je. »Svatko tko pristane na naš e pravilo je dobrodoš ao. Neki ostanu nekoliko tjedana, a neki mjesecima ili nekoliko godina. Sami proizvodimo energiju koja nam treba, brinemo se o stadu koje nas snabdijeva krvlju. Svi stanovnici Valhalle moraju pomoć i u održ avanju ovakvog nač ina života. Sve ostalo im je prepušteno na volju.« »Zvuči sasvim dobro«, rekao je Jamie. »Ovo je najbolje mjesto na svijetu«, jednostavno je dodao Lawrence. »Vidio sam skoro cijeli svijet u posljednjih nekoliko godina, ali najradije bih bio ovdje.« »Meni to sve zvuč i kao nekakvo hipijevsko sranje iz š ezdesetih«, rekao je Frankenstein. Lawrence ga je oštro pogledao. »Ovdje živimo u miru«, rekao je. »Ako ti to zvuči poput nekog sranja, onda te žalim.« Frankenstein je nešto promrmljao, ali nije se protivio. »Pođite sa mnom«, rekao je Lawrence. »Odvest ć u vas Greyu.« Vampir ih je poveo prema č istini. John Martin je lebdio uz njega, sumnjičavo pogledavajući Larissu. »Ovaj Grey«, rekao je Frankenstein Larissi tiho, »jesi li nas dovela da vidimo njega?« Larissa je kimnula. »Tko je on zapravo?« »Navodno je on najstariji britanski vampir«, odgovorila je. »Postoji već viš e od dvjesto godina. Ako itko zna neš to o Alexandruu, to bi trebao biti on. Mrzi Alexandrua i sve vampire poput njega. Oni su navodno suprotnost svemu za š to se Valhalla zalaž e. Navodno.«


»Jesi li već bila ovdje?« Larissa je odmahnula glavom. »Zašto nisi? Zašto nisi ostavila Alexandrua i došla ovamo?« Nasmijala se. »Cuo si ga. Ne mož eš doć i ako te netko od njihovih ne dovede. Zapravo nisam bila sigurna postoji li ovo mjesto. Mislil a sam da je možda samo legenda.« Spustila je glavu i Jamie ju je pozorno gledao kad su priš li č istini na kraju puta. Prostrana metalna š upa s otvorenom prednjom stranom stajala je u sjeverozapadnom kutu, zakopana u brijeg. Unutra je bio parkiran maleni traktor pored starinskog pluga. Bilo je i vreć a sa sjemenom i gnojivom. Popeli su se stubama do velike građevine i č ekali na verandi. Lawrence je uš ao unutra. Nakon kratkog vremena se vratio i rekao da će ih Grey primiti. Slijedili su ga u kuć u. Jamie je razgledavao dok je Lawrence zatvarao vrata za njima. Stajali su u velikom, kvadratnom dnevnom boravku nač injenom od drva. Podne grede su bile nejednake i škripale su pod njihovim nogama. Zidovi su bili obojani čistom bijelom bojom. Sve je bilo domać e; tepih je stajao nasred poda, crvene zavjese na prozorima, dvije drvene police kuć ne izrade pokrivale su zid nasuprot vrata. Bile su pune knjiga, od kojih su neke izgledale starije od sto godina, a neke kao da su svjež e tiskane. Dvoja vrata su vodila dublje u kuću i Lawrence je stao kraj jednih od njih. »Samo gospodin Carpenter i gospodin Frankenstein smiju proć i«, rekao je kao da se isprič ava. »Grey ne voli guž vu i smatra da ono š to ima za reći trebaju čuti samo navedena gospoda.« Morris je otvorio usta da se usprotivi, a Larissa je samo kimnula. »Osjećajte se kao kod kuće dok čekate«, rekao im je Lawrence. »Vi gospodo, pođite za mnom«, rekao je Jamieju i Frankensteinu. Otvorio im je vrata i njih dvojica su ušli. Prostorija je izgledala poput radne sobe, ukraš ena velikim prozorom s kojeg se pruž ao pogled na brijeg iza Valhalle. Ruč no napravljen pisać i stol je stajao pod prozorom, a Grey je sjedio u naslonjaču iza njega i smiješio im se. Bilo je oč igledno kako je vampir zaradio svoj nadimak. Glava mu je bila prekrivena skoro srebrnom grivom koju je sklonio s č ela i sljepooč nica i pustio da slobodno pada niz ramena. Lice je odavalo č ovjeka u kasnim š ezdesetima, puno bora. No, oč i su sjale


nezauzdanim ž ivotom, a usne su mu se raš irile u š irok osmijeh dobrodošlice. Ustao je iz naslonjač a i zaobiš ao stol. Nosio je plavo-bijelu koš ulju na kvadratić e, izblijedjele plave traperice i pohabane kož ne č izme. Nalikovao je kauboju pred mirovinom, nedostajao mu je samo š eš ir. Pružio je Jamieju ruku. »Gospodine Carpenter«, rekao je, a tinejdž er je skoro pao od iznenađenja. Imao je nebeski glas, pun podrhtavanja i kotrljanja, iznenađujuć e jak i hipnotizirajuć e mekan. »Jako mi je drago š to smo se sreli. Zovem se Grey.« Larissa je nać ulila uš i kad je č ula ovaj pozdrav i crvena boja joj se prolila u oč ima. Jurnula je na Lawrencea, zgrabila ga za revere i odbacila na drugi kraj prostorije. Bio je potpuno iznenađen, nije reagirao dok nije udario o drveni zid, rascijepivš i daske, razbivš i prozor i prodrmavš i cijelu zgradu. Morris je zaustio da neš to kaž e, no Larissa se već kretala brzinom munje. Otvorila je vrata radne sobe i nestala unutra.


31. JEDNO PRAVILO ZA SVE Vrata radne sobe su se buč no otvorila i Jamie je poskoč io taman da vidi Larissu kako prelijeć e sobu i hvata Greya za vrat rukama poput kandži. Iznenađenje se samo na trenutak pojavilo na vampirovom licu, prevladao ga je stoljetni nagon za prež ivljavanjem. Zgrabio je Larissu za vrat i bacio je na pod. Sletjela je na leda. Izbio joj je dah i koljenima kleknuo na njezina prsa, pribijajuć i je na pod. Gledao je Jamieja i Frankensteina bijesnim, crvenim pogledom. Morris je utrč ao u sobu i skoro pao od iznenađenja. »Što sve ovo treba značiti?«, rekao je Grey ledenim glasom. Jamie je pogledao Larissu koja se prać akala i psovala pod Greyevom težinom. »Ne znam«, iskreno je rekao Jamie. »Larissa, š to dovraga radiš ?« Vampirica je zavijala i mlatarala nogama poput divljeg konja. Zatim se iznenada prestala opirati i pljunula je Greyu u lice. Trgnuo se i rukavom zgađeno obrisao slinu s lica. »Pitaj njega«, vikala je. »Pitaj ga zaš to me jednostavno nije ubio, pa da sve jednostavno bude gotovo!« »O, Bož e«, rekao je Jamie, kad je shvatio. Ovo je bio č ovjek s tetovaž om iz Larissine prič e. Zgrabio je T-Bone potpuno nesvjestan svoje kretnje, no Frankenstein ga je spriječio. Greyeve oč i su ponovno poprimile svoju tamnozelenu boju. Pogledao je Larissu i prepoznao je. Zatim je pogledao Frankensteina i Jamieja s izrazom iskrenog kajanja na licu.«Nisam je prepoznao«, rekao je. »Mislio sam da me došla ubiti.« »Jesam«, siktala je Larissa. »Doš la sam te ubiti zbog svega š to si mi napravio.« »O čemu to ona govori?« pitao je Frankenstein. »On me pretvorio«, rekla je Larissa glasom punim otrova. »Ugrizao me i pustio da umrem. Ali nisam umrla.« »Ovo je čovjek kojeg si vidjela u svom vrtu?«, upitao je Jamie. »Onaj iz lunaparka?« Morris ih je zbunjeno gledao.


»To je on«, rekla je Larissa. Prestala se boriti, no prsa su joj se ubrzano kretala gore-dolje. »Nikada neću zaboraviti njegov glas.« Grey ju je tako bijesno gledao da je Jamie pomislio da ć e je zasigurno ubiti istog trena. No, taj trenutak je proš ao. Grey je ustao i pruž io ruku Larissi koja ju je samo odgurnula i sama se podignula na noge. Dvoje vampira su se oprezno gledali. Prostorija je odjednom postala puna vampira i svi su vikali u isti glas. Lawrence je bio prvi, oč i su mu divljale crvenim sjajem, a lijepo odijelo mu je bilo poderano i izguž vano. Bijesno je zurio u Larissu. Tad je vidio izraz lica svoga prijatelja i priš ao mu je. Stanovnici Valhalle su krenuli za njim. Privukla ih je buka. Bili su jako zabrinuti za Greya i puni sumnje prema gostima koji su donijeli nemir u njihovo idilično selo. »Sto se ovdje događa?«, oš tro je upitala jedna vampirica, ž ena u tridesetim godinama odjevena u lijepu ž utu haljinu. »Grey, jesi li dobro?« »Dobro sam, Jill«, odgovorio je. Neuvjerljivo joj se nasmiješio. »Sve je u redu.« »Nije sve u redu«, dodala je Larissa bijesno. »Ovo je vampir koji me je pretvorio prije č etiri godine. Ne znam je li to u skladu s vaš im dragocjenim pravilom.« Jill je pokrila usta rukom i gledala pred sebe raskolačenih očiju. »O čemu ona govori, Grey?« upitao je John Martin. Nastao je ž amor medu ostalim vampirima u prostoriji. Jamie je pogledao oko sebe i primijetio da ih je barem petnaestak unutra s njima. Gotovi smo ako se okome na nas. Grey je pogledao muš karce i ž ene koji su se skupili u njegovoj radnoj sobi. Na licu je nosio masku smirenosti, no posustala je pred pogledom njegovih prijatelja. Zamijenio ju je izraz nepatvorenog, stoljetnog jada. »Rekla je istinu«, priznao je. Prostoriju je preplavilo iznenađenje, a Larissa je osvetnič ki zarežala: »Rekla sam vam. On...« »Umukni«, rekao joj je Lawrence. »Da nisi rekla viš e ni riječ «. Probadao ju je crnim pogledom. Okrenuo se Greyu koji je stajao sam nasred svoje radne sobe.


»Kako to misliš , rekla je istinu?« upitao je Lawrence. »Kakvu istinu je mogla reći?« »Ja sam je pretvorio«, rekao je Grey jednostavno. »Podsjetila me na moju Helen. Slijedio sam je i popio njezinu krv kad sam je uhvatio nasamo. Zatim sam se vratio ovamo. Mislio sam da je mrtva.« Jill, vampirica u ž utoj haljini, je poč ela plakati. Mladi vampir u crvenoj koš ulji je polož io ruku na njezino rame i ona ju je č vrsto uhvatila. »Sto je s naš im pravilom?« grmio je Lawrence. »Sto je sa svime za što se zalažemo? Sa svime što si započeo?« Grey je gledao prijatelje preklinjuč im, izmuč enim pogledom. »Slab sam«, priznao je drhtureć i. »Uvijek sam bio. Znam da je pogreš no, ali ne mogu si pomoći. Razumijete li? Ne mogu si pomoći.« Jamiejev um se odjednom razbistrio. »Ovo ti nije bio prvi put, zar ne?« tiho je upitao. »Larissa nije jedina.« Grey je gledao u pod dok su se vampiri oko njega zgražali. »Koliko?« upitao je Lawrence. »Koliko nedužnih ljudi?« »Mnogo«, odgovorio je Grey priguš eno ne podiž uć i pogled s nejednakih podnih greda. »Po jedan svakih nekoliko godina, od samog početka.« »Svaki put kad si nam govorio da ideš nekamo razbistriti misli«, siktao je Lawrence. »Svaki put kad si govorio da ideš u svijet kako bi se podsjetio koliko je Valhalla važ na, ti si zapravo oduzimao ž ivote. Izdao si ono što nam je najvažnije.« Grey nije odgovorio. »Ne mogu te viš e gledati«, rekao je Lawrence uzdrmano. »Gori si od bilo kojeg od njih, od svih vampira koji ubijaju i hrane se ljudima. Oni se barem ne prave da su nešto što nisu.« »Sto ž elite da napravim?« vikao je Grey posramljeno. »Ne mogu ož ivjeti ni jednoga od njih. Uč inio bih to kad bih mogao, ali ne mogu. Nema ih viš e. Ako ž elite da odem, otić i ć u. Ako ž elite da uniš tim samog sebe, uč init ć u i to. Samo mi recite kako da popravim sve ovo što sam učinio.« »Ne mož eš «, rekao je jedan od vampira koji je stajao blizu vrata. Gomila se razmaknula i priš ao je odeblji č ovjek star oko č etrdeset godina, odjeven u debelu vunenu vestu i praš njave traperice. »Ne


mož eš vratiti vrijeme. Ali mož eš otić i i nikada se viš e ne vratiti. To je ono što ja želim da napraviš.« Neki vampiri su se usprotivili, no č ovjek je tvrdokorno gledao u Greya potpuno ih zanemarivši. »I ja ž elim to isto«, rekao je još jedan glas. Pripadao je ž eni srednjih godina odjevenoj u ogrtač poprskan raznim bojama. Grey je gledao dvoje vampira koji su istupili pa je bespomoć no pogledao Lawrencea koji mu je uzvratio pogled bez trunčice sažaljenja. »Je li to ono š to ž elite?« rekao je drhtavim glasom. »Zeliš li i ti da odem?« Lawrence je pogledao svog starog prijatelja. »Da, to je ono š to želim. To je ono što zaslužuješ.« Grey je pokrio oč i rukama. Dugo se č inilo da nitko u prostoriji ne diš e. Vladali su potpuni mir i tiš ina. Grey je spustio ruke s oč iju i pogledao žene i muškarce koji su se skupili u radnoj sobi. »U redu«, rekao je. »Otići ću.« Neki su se bunili i vikali, no Grey ih je utišao podizanjem ruke. »Sve sam vas iznevjerio«, nastavio je. »Još gore od toga, pustio sam vas da vjerujete kako sam bolji nego š to jesam. Otić i ć u i neć u se vraćati dok ne okajem sve ono što sam učinio.« Nasmiješ io se poput č ovjeka koji je bio prisiljen dugo č uvati tajnu koja ga je izjedala, pun olakšanja što svi napokon sve znaju. »Molim vas da me isprič ate«, rekao je. »Moram porazgovarati s naš im posjetiteljima prije no š to odem. Doć i ć u se oprostiti kad završim.« Vampiri su polako i nevoljko napuš tali Greyevu radnu sobu. Lawrence je posljednji iziš ao, dobacivš i Greyu pogled pun razoč aranja kad je zatvarao vrata za sobom. Grey ih je gledao kako odlaze, zatim je svoju pozornost poklonio timu Crne svjetlosti koja je stajala pred njim. Larissa ga je gledala s neskrivenom mrž njom, a Jamie je odano slijedio njezin primjer. Frankenstein i Morris su samo bezizraž ajno gledali pred sebe kao da im nije jasno što se zapravo dogodilo. »Prije Ruske revolucije 1917.« započ eo je Grey, »muš karci koji su bili osuđeni kao izdajnici Cara mogli su birati između smrti i izgnanstva. Već ina ih je odabrala smrt. Cinilo mi se pravednim da pustim svoje prijatelje da odaberu umjesto mene.«


Priš ao je svom radnom stolu i sjeo u naslonjač .«Jasno mi je zaš to si ti doš la k meni«, rekao je gledajuć i Larissu. »Ali vi ostali imate neš to što me želite pitati? Lawrence je rekao da je tako.« Jamie mu je pristupio. »Da, imamo neš to«, rekao je. »Traž imo Alexandrua Rusmanova. Reč eno nam je da vi mož da znate gdje je.« Grey je pogledao Jamieja i grohotom mu se nasmijao. »Dragi moj dječ ač e«, njež no je rekao. »Mi ž ivimo ovdje s razlogom. Zato š to je ovo mjesto udaljeno tisuć ama kilometara od najbliž eg vampira. Nemamo se ž elje druž iti s njima, pogotovo s nekim tko je tako nasilan i nepredvidiv kao Alexandru. Bojim se da su vas pogreš no obavijestili.« Jamie je pogledao Larissu koja je odbijala uzvratiti njegov pogled. »Moram priznati da sam pomislio da ste doš li zbog Drakule«, rekao je Grey. Frankenstein se trgnuo. »Zaš to bismo doš li zbog vampira koji je mrtav već č etiri stotine godina«, upitao je Frankenstein. Grey ga je iznenađeno pogledao. »Zato š to znate, jednako dobro kao i ja, da nije uniš ten«, odgovorio je. »Prerezali su mu grkljan, proboli ga kroz srce, pustili ga da iskrvari, ali njegovi ostaci se jednostavno mogu ož ivjeti. Mislio sam da ćete me pitati kako da ga trajno uništite.« Jamieju se vrtjelo u glavi od pitanja. Sreć om, Morris je postavio dva najvažnija. »Zaš to bismo to htjeli znati?«, rekao je. »Zaš to bismo mislili da vi znate odgovor?« »Glasine dopiru č ak i do ovdje«, odgovorio je Grey. »Prenose ih vampiri koji se vrate iz vanjskog svijeta i vukovi koji odlaze na sjever. Cak i Crna svjetlost zna da je Valeri proveo cijelo proš lo stoljeć e pokuš avajuć i ož ivjeti svoga gospodara. Koliko ja znam, jako je blizu ostvarenju svoga cilja.« Jamie je prestraš eno pogledao Frankensteina. »To ne mož e biti istina«, rekao je. »Je li tako? Reci mi da ne mogu ož ivjeti Drakulu, molim te.« Čudovište je pogledalo Jamieja. »Teoretski je moguć e«, polako je rekao. »Potrebni su njegovi ostaci i mnogo krvi. Ali ne trebaš se brinuti. Ostaci su zauvijek izgubljeni. Barem tri ekspedicije su bile povedene u područ je oko Drakulinog dvorca. Ništa nisu pronašli. Nestao je.«


»Ako vi tako kažete«, rekao je Grey, gledajući Jamieja. Ovaj ne laže. Ne laže ni Frankenstein. No, jedan od njih mora biti ukrivu. Dao Bog da je to Grey. »U tom sluč aju vam je informacija koju imam beskorisna«, rekao je. Ako ste sigurni da se nikad neće vratiti.« »Prestanite se nadmudrivati«, zarež ao je Frankenstein. »Ako nam mislite reći što znate, onda nam recite. Ako ne, onda zbogom. Na vama je. Ali doista nisam raspoložen za igranje.« Grey je kimnuo. »U redu«, rekao je neobaveznim tonom. »Reć i ć u vam. 1971. godine sam proveo neko vrijeme u New Yorku, iz osobnih razloga. Tijekom tih mjeseci sam se sprijateljio s Valentinom Rusmanovim, najmlađim od trojice brać e. Izlazili smo u iste klubove na Lower East Sideu. Odlazio sam na zabave koje je priređivao. Bio je zloglasno darež ljiv domać in. Vampiri s cijele Istoč ne obale su dolazili u njegovu kuć u u Central Park Westu. Tamo se už ivalo u speedu i kokainu, pila se krv iz nepresuš nih zaliha mladih djevojaka i mladić a koji su pobjegli od kuće.« Greyu su se oč i zamaglile od prisjeć anja, a Jamie je skoro povratio od gađenja. »Jedna zabava je postala doista legendarna. Ne sjeć am se koja je bila prigoda... Pred zoru je Valentinova kuć a izgledala poput klaonice. Tamo je bilo barem dvjesto vampira i tko zna koliko mladić a i djevojaka koji viš e nikad nisu ugledali sunce. Valentin i ja smo završ ili na krovu i gledali svjetlost kako se budi nad Central Parkom. Cekali smo zadnji tren prije no š to smo uš li unutra na poč inak. Tad mi je pričao o svojoj obitelji.« Stari vampir je preletio pogledom preko svoje radne sobe i sramežljivo se nasmiješio. »Bio sam blago zadivljen njime, to moram priznati. Bio je doista prekrasan, a pretvorio ga je sam Drakula. On i njegova brać a bili su poput bogova u krugovima u kojima sam se tad kretao. Oni su to i znali. Kad mi je isprič ao da je Valeri samo odani vojnik koji ne zna razmiš ljati svojom glavom, a Alexandra tek besmrtni psihopat, ali ujedno i jedina osoba koje se Valentin boji, osjeć ao sam se kao da sam primljen u už i krug. Pitao sam ga o Drakuli i rekao mi je da ove prič e nisu dostojne njega. Bio je najveć i č ovjek kojeg je povijest poznavala, ali ujedno i najstraš nije č udoviš te. Rekao mi je da se nada kako se


nikad neć e vratiti jer mu se svijet sviđao ovakav kakav jeste. Nije ž elio da ga Drakula spali.« Svi su nepomično stajali i upijali svaku Greyevu riječ. »Podsjetio sam ga da opć eprihvać ena mudrost drž i da je Drakula mrtav, no on mi se samo nasmijao. Rekao mi je da postoji jedan jedini nač in da ga se ubije i da rezanje grkljana ili probadanje srca kaubojskim nož em nije jedan od njih. Skoro se nisam usudio pitati, no takva prilika se ne ukazuje dvaput pa sam progutao knedlu i upitao kako ubiti prvog vampira koji je ikad postojao. Nije se ni trgnuo. Rekao mi je da ga mož e uniš titi samo njegova prva ž rtva. Nasmijao sam se rekavš i da je onda siguran jer Valeri nikad ne bi ubio svoga gospodara. Valentin se sasvim umirio i pogledao me rako da sam pomislio da sam otiš ao predaleko. Mislio sam da ć e me istog trena ubiti. Nisam vjerovao da to ž eli, no nisam mu ostavio izbora. Samo se nasmijao i rekao da Valeri nije ni upola toliko važ an koliko si umiš lja. Upitao sam ga kako to misli, no samo je odmahnuo glavom. Zatim se sunce pojavilo na krovu zgrade i morali smo uć i. Nisam ga nikad viš e vidio iako vjerujem da se malo roga promijenilo za njega.« »Sto je mislio kad je rekao da Valeri nije toliko važ an koliko si umišlja?« upitao je Jamie. »Što je time mislio?« Grey je pogledao tinejdž era. »Ne mogu se praviti da znam iš ta o tome«, rekao je, »no s godinama sam poč eo vjerovati u to da je ta prič a o Valeriju kao drugom vampiru doista samo prič a. Mislim da je Valentin htio reći baš to.« »Ako Valeri nije Drakulina prva ž rtva, tko je onda?« pitao je Morris. »Ne znam«, odgovorio je Grey. »Mislio sam o tome nekoliko puta nakon one noć i, no to je sve. Zabavio sam se Valhallom i vanjski svijet mi je postajao sve manje zanimljiv.« »Osim kad se radilo o krvi mladih djevojaka«, dodala je oš tro Larissa. »Tako je«, rekao je Grey posramljeno. »Pa to je fascinantno«, sarkastič no je primijetio Frankenstein. »Ali to je tek pola rješ enja problema koji se neć e ni pojaviti. Oprostite mi što ne razumijem zašto bih ovdje gubio još vremena.« »Zaš to taž ite Alexandrua?« upitao je Grey Jamieja ignorirajuć i čudovište. »Većina ljudi radi sve što može da ga izbjegne.«


»Oteo je moju majku«, rekao je Jamie. Dugo nitko nije rekao ništa. Zatim je Grey ponovno progovorio. »Kad bih ti barem mogao pomoć i«, rekao je, gledajuć i izravno u Jamieja. »Pomogao bih ti da mogu, vjeruj mi ili nemoj, odluka je na tebi. Neć u ti zamjeriti, š to god da odluč iš . No, uč init ć u neš to š to sam odavno trebao i vjerujem da ć e vam pomoć i, bez obzira na to š to tvoj prijatelj mislio o tome. Pronać i ć u osobu o kojoj je Valentin govorio, prvu žrtvu, i dovest ću je k vama. Smatrajte to okajanjem grijeha.« »Hvala vam«, rekao je Jamie. »Idemo«, prekinuo ih je Frankenstein. »Ovdje nema niš ta za nas.« Krenuo je prema vratima, Morris ga je slijedio. Jamie je uhvatio Larissu za rame. Vampirica je zurila u Greya, nije mislila otići. »Hajde«, nježno joj je rekao. »Idemo.« Kratko se opirala, no napetosti je ubrzo nestalo i dopustila je Jamieju da je povede prema vratima. Taman su htjeli izić i kad ju je Grey zovnuo imenom. Okrenula se. »Zao mi je zbog svega š to sam ti uč inio«, rekao joj je. »Znam da ti to ništa ne znači, ali žao mi je.« »U pravu si«, odvratila je. »Ništa mi ne znači.«


32. NA ČIJOJ SI TI STRANI? Larissa je otvorila usta da neš to kaž e, ali nije imala prilike jer je Jamie izvukao metalni kolac iz pojasa, zgrabio je za vrat i gurnuo u zid helikoptera. Glava joj je udarila o tvrdi metal i na trenutak joj se zavrtjelo. Oči su nagonski pocrvenjele i tiho je zarežala. »Vodi nas na mjesto gdje si posljednji put vidjela Alexandrua«, rekao je Jamie. Glas mu je postao neprepoznatljiv od ljutnje. »Dobila si što si htjela i sad nas vodi tamo.« Larissa je bila zadivljena. Bijes je isijavao iz Jamiejevih pora poput tamnog oblaka, no lice mu je bilo blijedo i č vrstom je rukom drž ao kolac. Znala je da ga mož e ubiti bez imalo muke, no na sekundu se preplaš ila kad ju je zgrabio za vrat. Dugo nije osjetila strah i bio je baš okrepljujući. Iscrpljenje. Ali i dalje je odlučan i hrabar. »Spusti kolac«, rekla je. »Znaš da me nećeš ozlijediti.« Pritisnuo je oštri metalni vrh kolca uz blijedu kožu njezinog vrata. »Ne želim te ozlijediti«, rekao je. »Ali to ne znači da neću.« Pogledi su im se susreli u beskrajnom trenutku; njegov blijedoplavi poput leda, a njezin crven i bijesan poput vatre. Uskoroće se slomiti, pomislila je. Možda mečak i pokuša ubiti. »U redu«, rekla je, »odvest ću vas.« Helikopterom je vladala tiš ina dok su letjeli jugoistoč no prema odrediš tu koje je Larissa rekla pilotu. Krenuli su na farmu u Linč olnshireu, daleko u ravnicama Istoč ne Anglije. Larissa se klela da je Alexandru zajedno sa svojim sljedbenicima tamo provodio dane prije nego š to je napao Jamieja i njegovu majku. Frankenstein nije skidao pogled s vampirice tijekom cijelog leta. Zurio je u nju ne pokuš avajuć i sakriti gađenje i nepovjerenje. Jamie je zurio u pod, potpuno posramljen. Mislio sam da medu nama ima nešto. Vjerovao sam joj. Kako sam glup! Shvać anje zaš to ih je Larissa povela na sjever i nalet adrenalina zbog kojeg joj je prislonio kolac na grlo su ga iscrpili i sad se osjeć ao potpuno beskorisno. Trljao je oč i i uhvatio Thomasa Morrisa kako ga


gleda. »Što je?«, planuo je Jamie. »Što je, Tome?« Morris nije spustio pogled, kao š to je Jamie oč ekivao. Dugo ga je gledao ravno u oč i, zatim je odmahnuo glavom i promrmljao neš to nerazgovijetno. Tom mi je rekao da je ovo loša ideja. Shvatio je da se ona samo igrasa mnom. »Umuknite«, rekao je i Larissa se okrenula prema njemu. Nakrivila je glavu da ga bolje vidi, no on se okrenuo od nje. Nije mogao podnijeti njezinu prisutnost, sve bi bio dao da ne mora biti na istom mjestu kao i ona. Dotaknula mu je ruku i kad je pogledao u njezino prekrasno, blijedo lice, nasmiješ ila mu se kao da se ž eli pomiriti i isprič ati. Nije joj uzvratio osmijeh. Samo je zurio u njezine oč i i č ekao da spusti pogled. Nakon nekoliko sekundi se to i dogodilo i on je samo spustio pogled na pod helikoptera. »Devedeset sekundi«, rekao je pilot preko interkoma. Frankenstein je posegnuo iznad sjedala i spustio svoju kacigu. Brzinski je provjerio oruž je prije nego š to ga je vratio na mjesta za pojasom. Morris je uč inio isto. Izvadio je magazin iz svoje MP5-ice, provjerio ga i ponovno vratio na mjesto. »Neće vam trebati«, rekla je Larissa. »Ovdje neće biti nikoga.« »Mož da ć e te ovo iznenaditi«, odgovorio je Frankenstein. »Ali ne vjerujem ni jednoj riječi koja iziđe iz tvojih usta.« Larissa se nasmijala. »Mislite da mi je stalo vjerujete li mi ili ne?« »Ne«, odgovorio je Frankenstein. »Siguran sam da ti nije stalo. Ali sam također siguran da ti je stalo š to on misli.« Pokazao je rukom prema Jamieju. »Jesam li u krivu?« Larissa je spustila pogled. »Tako sam i mislio«, reklo je čudovište dok je helikopter slijetao. Četvero putnika je sletjelo na tamno seosko dvorište. Pred njima se nalazila velika metalna š upa, u tami su se nazirali traktori i ostali poljoprivredni strojevi te jedan okrugli silos za ž ito. Kuć a je bila s desne strane, prostrana građevina od blijedog kamena s lijepim travnjakom i dvije velike gredice cvijeć a. Nije bilo svjetla na prozorima, a dim nije izlazio iz dimnjaka. Morris je pritisnuo gumb i velika vrata su se pojavila. Iziš ao je van, a Frankenstein, Jamie i Larissa su č ekali. Uskoro su č uli paljenje


automobilskog motora i crni SUV se pojavio na travnjaku. »Što se događa?«, upitala je Larissa. »Helikopter treba vratiti u Petlju«, rekao je Frankenstein. »Zapisan je za vož nju u sklopu obuke. Ne smije viš e biti vani da ne bi počeli postavljati pitanja. Vozit ćemo se kući automobilom.« Morris je zaustavio automobil i iziš ao. Frankenstein ih je vodio naprijed, drž eć i T-Bone pred sobom. Probao je kvaku na ulaznim vratima i okrenula se u njegovoj ruci. Otvorio je vrata i potraž io prekidač za rasvjetu na zidu. Zarulja je ož ivjela i tako okupala domać u, rustikalnu kuhinju toplim, ž utim svjetlom. Drž ao je vrata otvorenima, ali Jamie je zastao. »Tome, daj mi detonator«, rekao je. Morris ga je upitno pogledao, no pruž io mu je cilindar. Jamie ga je obavio prstima i položio palac blizu gumba na vrhu. »U redu«, rekao je i uš ao u kuć u, ignorirajuć i Larissin pogled. Ostatak tima je tiho ušao u kuću, a Morris je zatvorio vrata za njima. »Gdje je obitelj?« upitao je Frankenstein. Larissa je zurila u njega. »A što mislite?« upitala je. »Nema ih.« »Prokleti bili«, promrmljalo je čudovište. »I ti i svi poput tebe.« Jamie je proš ao kroz kuhinju zaobiš avš i pohabani drveni stol i uveo ih u ostatak kuć e. Bila je potpuno prazna, baš kako je Larissa rekla. Tiho su stajali u kuhinji. Jamie je spustio glavu u kojoj su se rojile straš ne slike patnje njegove majke. Morris je nervozno pogledavao vrata, ž eleć i š to prije napustiti ovo mjesto i vratiti se u Petlju. Larissa je gledala Jamieja s posramljenim izrazom lica, a Frankenstein je zurio u nju bez treptaja. »Ti si samo jedna velika laž , je li tako?«, tiho joj je rekao. Larissa mu je uzvratila pogled i zlosretno se nasmiješila. »Vi ne znate niš ta o meni«, odbrusila je. »Niš ta.« Frankenstein nije spustio pogled. »Rekao bih da znam«, njež no je odvratio. »Mislim da znam mnogo toga o tebi. Želiš li čuti što mislim?« »Stvarno me nije briga«, odbrusila je Larissa. »Ako mi imate neš to reći, recite.« Frankenstein je kimnuo. »Mislim da nikad u ž ivotu nisi nikoga ubila. Mislim da si samo mala


djevojč ica koja je Alexandruu bila dovoljno lijepa da je ne ubije. Mislim da si umirala od straha pred njim i da si provodila svaku sekundu svakoga dana razmiš ljajuć i kako ć eš pobjeć i, samo nikada nisi skupila dovoljno hrabrosti. Jesam li blizu?« Larissa je spustila pogled i čudovište je nastavilo. »Mislim da si vjerojatno lagala o broju ljudi koje si pobila sve dok ti Alexandru nije povjerovao i dok i sama pomalo nisi poč ela vjerovati u to. Vjerojatno si prež ivljavala od ostataka lovine drugih vampira ili si klala ž ivotinje kad bi ih uspjela nać i. Mislim da si toliko lagala da je i sam Alexandru povjerovao da si jednako grozna kao i on, iako ako bismo upitali nekog od njegovih sljedbenika, mislim da nijedan ne bi mogao reć i da te je ikad vidio kako ubijaš . Mislim da su ti zato naredili da ubiješ Jamieja.« Čudovište je govorilo sve glasnije i glasnije, bjesnije i bjesnije. »Ne bih rekao da si poš tedjela Jamieja. Mislim da ga jednostavno nisi mogla ubiti. Koliko god sam zahvalan na tvojoj slabosti, tvoje laž i, naprasitost i lopovska sebič nost su nam potroš ili dragocjeno vrijeme tijekom kojeg smo mogli traž iti Marie Carpenter. Ako smo zakasnili zbog vremena i paž nje koje smo posvetili tebi, jadnoj, maloj, neshvać enoj vampirici koju smo trebali pustiti da umre u vrtu gdje ju je Alexandru ostavio, kunem ti se Bogom da ćeš mi to plaćati svaki dan svog života.« Frankenstein se tresao od ljutnje dok joj je obraćao. »Pogledaj me«, rež ao je. Larissa je poskoč ila od straha. »Ako ne mož eš , onda barem pogledaj njega! Budi toliko pristojna, nakon š to si nam potroš ila toliko vremena i ostavila njegovu majku da umre u rukama luđaka! Pogledaj ga!« Larissa je pognula ramena i polako se okrenula prema timu. Jamie je osjetio kako mu ponestaje daha kad joj je vidio lice. Vampirica je plakala. Suze su se slijevale niz njezine blijede obraze ostavljajuć i iza sebe potočiće koji su svjetlucali pod električnim svjetlom iznad stola. Bila je potpuno jadna i bolno je gledala Jamieja. »One noć i kad su odveli tvoju majku... nakon š to si me ostavio u parku«, jedva čujno je rekla. »Trčala sam. Anderson me uhvatio nakon desetak kilometara i vratio me k njemu.« Ispljunula je posljednju riječ kao da je neš to najodvratnije na svijetu. »Alexandru me povukao u


zrak, smiješ io mi se, sasvim normalno mi govorio da moram nauč iti lekciju. Tad me tukao dok nisam ostala bez svijesti i bacio me dolje.« Pogledala je Frankensteina s izrazom mržnje na licu. »U pravu ste«, nastavila je. »Nikada nikoga nisam ubila. Nisam nikoga ni ozlijedila, osim onog vojnika i dječ aka u vrtu, a ni njih nisam namjeravala ozlijediti. Toliko me je boljelo, nisam mogla ni...« Okrenula je glavu, sabrala se i potom pogledala ravno u Jamieja. »Zao mi je«, proš aptala je. »Doista mi je ž ao. Mislila sam da č ete me ubiti jer ništa ne znam, a ne želim umrijeti. Nisam još dobila priliku za život. Ne želim umrijeti.« »Zaš to si nas odvela u Valhallu?« tiho je upitao Jamie. »Zaš to si nas povela da se borimo s vjetrenjačama?« »To mi je jedino palo na pamet. Znam da mislite da sam vas odvela tamo da se osvetim Greyu, ali nije tako. Znala sam da vas viš e ne mogu zavlač iti i niš ta drago mi nije palo na pamet. Pomislila sam da mi je to vjerojatno posljednja prilika da vidim vanjski svijet pa č u onda vidjeti i osobu koja mi je sve ovo priredila...« Uš utjela je. Ponovno je poč ela plakati. Jamie ju je gledao dajuć i sve od sebe da joj ne priđe i ne zagrli je. »Znaš li iš ta š to bi nam moglo pomoć i?« upitao je Jamie. Frankenstein se poč eo protiviti, no Jamie je podignuo ruku i uš utkao ga. »Nema veze ako ne znaš «, nastavio je. »Ali moramo znati. Bilo š to š to je Alexandra napravio ili rekao prije nego š to si nas napala, je li bilo išta neobično? Bilo što?« »Niš ta«, rekla je Larissa. »Jednostavno je bio Alexandra, č udoviš te kao i uvijek. Dan prije napada sam ga č ula kako preko telefona naruč uje još Blaž enstva, ali to mi nije bilo neobič no. Troš io je tone toga.« Jamieju se sledila krv u ž ilama. Pogledao je Frankensteina koji se sasvim ukipio. »Dan prije«, jedva je rekao. »Dan prije no š to su odveli moju majku?« Larissa je zbunjeno kimnula. »Što je?« upitao je Morris. »Što nije u redu?« Frankenstein je polako okrenuo glavu prema Jamieju. U njegovim su se očima tukle munje i gromovi. »Apotekar nam je lagao«, polako je rekao. »Lagao nam je.«


Rekao sam ti da zna više nego što nam govori! Rekao sam ti to prednjegovom kućom! Zašto me nisi htio slušati? »Idemo«, rekao je Jamie i brzo krenuo prema vratima labavo držeći detonator u ruci. »Kamo ćemo?« upitao je Morris slijedeći ga. »U Dartmoor«, odgovorio je Frankenstein. »I nagazi taj prokleti gas.« Ekipa Crne svjetlosti stajala je na rubu vriš tine i provjeravala opremu. Pedesetak metara dalje od njih stajala je Apotekareva lijepa, bijela kuća. Dim se lijeno povijao iz crvenog dimnjaka. »Radit ć emo kako ja kaž em«, rekao je Frankenstein prič vrstivš i nekoliko ultraljubičastih granata za pojas. »Nema prigovora. Vi ste već pokušali. Je li to jasno?« Jamie je zurio u č udoviš te, no nije mu niš ta rekao. Morris je kimnuo, a Larissa je okrenula glavu. Oč i su joj još uvijek bile ruž ič aste i natečene od plača. »U redu«, reklo je čudovište. »Za mnom.« Gorostas ih je poveo putom dok su im č izme ritmič no toptale po asfaltu. Otvorio je vratnice, brzo preš ao puteljak i glasno zakucao na ulazna vrata. »Ne trebate kucati«, rekao je nasmiješ eno Apotekar. »Cuo sam vas već kad ste bili...« Nije dovrš io reč enicu. Frankenstein je izvadio piš tolj na ultraljubič aste zrake iz pojasa u zelenosivoj izmaglici pokreta ruku, usmjerio ga i povukao obarač . Apotekar je primio koncentriranu ultraljubič astu zraku ravno u lice. Kož a mu je eksplodirala, teturao je unatrag vriš teć i od boli. Frankenstein je savio ruku u kojoj je drž ao piš tolj i lupio Apotekara u vilicu cijevi piš tolja. Neš to je kvrcnulo i Apotekar je pao na koljena. Vrištao je i tapkao se po licu, pokušavajući ugasiti ljubič asti plamen. Frankenstein ga je š utnuo tako da padne na leda i uš ao u kuć u. Ostatak tima je samo zurio u š oku i nevjerici. Napad je jedva potrajao tri sekunde, ali neoč ekivanost tolikog nasilja ih je prikovala na mjesto. Cudoviš te je zgrabilo Apotekara za kosu i povuklo ga preko hodnika. »Zatvori vrata«, povikao je. »Ulazite i zatvorite vrata za sobom!« Jamie se prestravio kad je ugledao Frankensteinovo lice. Bilo je


potpuno izoblič eno od divljeg, brutalnog už ivanja. Oč i su mu plamtjele, a usta se izvijala u smrtonosni osmijeh. Jamie je pož elio pobjeć i od toga lica i smrada izgorjelog mesa koji se š irio od Apotekara. Znao je da ne može. Umjesto toga je zgrabio Larissu slobodnom rukom tako da ne mož e doseć i detonator i ugurao je u kuć u. Krenula je bez pobune ne skidajuć i pogled s izgorjele prilike na podu. Morris se sam kretao, zureći u Frankensteina. Kad su svi ušli, Jamie je zalupio vrata za njima. Cudoviš te je povuklo Apotekara kroz hodnik do velikog, udobnog dnevnog boravka. Kleknuo je na vampirova prsa, izvukao jednu granatu iz pojasa i naglo je zavrtio. Upalilo se crveno svjetlo koje je označ avalo da je granata ož ivjela. Frankenstein je razjapio Apotekarevu vilicu i gurnuo mu granatu u usta. »Što to...«, vikao je užasnuto Jamie. »Umukni«, zagrmio je Frakenstein. »Donesi stolac i stavi ga tu kraj mene! Brzo!« Jamie je pogledao oko sebe i primijetio blagovaonski stol okruž en sa š est drvenih stolaca. Privukao je jedan od njih do Frankensteina koji je klečao na bespomoćnom vampiru i zagledao se u njegovo lice. Da barem nije! Gotovo sva kož a na glavi mu je bila izgorena, komadi kostiju su se nazirali kroz crveno i crno meso na izgorenoj lubanji. Morao je okrenuti glavu da ne povrati. Frankenstein je podignuo Apotekara s poda i postavio ga na stolac. Zatim se povukao unatrag, uzeo detonator granate u ruku i stao kraj Jamieja. Morris i Larissa su užasnuto gledali prizor pred sobom. Apotekar je ispuš tao odvratan zvuk kroz ritmič ku seriju uzdisaja koji su zvuč ali poput samrtnog hropca. Podignuo je glavu i spaljenim oč ima pogledao č etvero pred sobom. Sirom je otvorio usta oko upaljene granate. Smije se. Bože dragi, smije se. »Pokrivaj ga«, rekao je Frankenstein. Morris je jedva izvukao TBone iz pojasa i uperio ga u Apotekara. Jamie je učinio isto. »Neć eš se pomaknuti, niti ć eš iš ta reć i«, zapovjedilo je č udoviš te gledajuć i u Apotekarevo uniš teno lice. »Odgovarat ć eš mi na pitanja kimanjem ili odmahivanjem. Ako odbiješ odgovoriti, ili ako ja sluč ajno pomislim da laž eš , pritisnut ć u ovaj gumb i glava ć e ti eksplodirati na


ramenima. Onda ć u kolcem probiti ono š to ostane od tebe. Jesi li me razumio?« Apotekar je zarežao, ali je i kimnuo. »Odlič no. Lagao si nam kad si rekao da ne znaš niš ta o Alexandruu. Je li tako?« Još jednom je kimnuo. »Naruč io je od tebe dan prije no š to smo mi doš li. Je li tako?« Vampirove crvene oči su zasjale mržnjom, ali opet je kimnuo. »Je li tražio dostavu na određenu adresu?« Apotekar je odmahnuo glavom razbacujuć i sitne kapljice krvi po podu oko sebe. »Je li poslao nekoga po to?« Još jedno odmahivanje. »Je li sam došao po svoju pošiljku?« Nastala je duga pauza koju je slijedilo gotovo neprimjetno kimanje. Jamie je ustuknuo. »Bio je ovdje?« upitao je drhtavim glasom. »Je li moja majka bila s njim?« Apotekar je zurio u tinejdž era i zatim oš tro kimnuo. Jamie se osjeć ao kao da ć e mu pozliti. Zeludac mu se vrtio i slina udarala na usta. »Je li bila ozlijeđena?« upitao je. »Je li je ozlijedio?« Vampir je gledao u Frankensteina koji je na trenutak razmotrio pa je zatim priš ao Apotekaru, pazeć i da ne stane na put Morrisovom i Jamiejevom kolcu. »Ispljunut ć eš granatu u moju ruku«, rekao je. »Stavit ć u ti je u koš ulju i nastavit ć emo razgovor. Ako se pomakneš milimetar, moji kolege će te uništiti. Je li ti jasno?« Mahnito kimanje je reklo da jeste i Frankenstein je pruž io dlan ispod Apotekarevih usta. Gurnuo je granatu van crnim, sprž enim jezikom. Cudoviš te ju je uguralo pod Apotekarevu bijelu koš ulju i odstupilo jedan korak. »Umrijet ć ete zbog ovoga«, siktao je Apotekar č im se gorostas odmaknuo od njega. »Svi ćete umrijeti zbog ovoga što ste učinili.« »Ako ne umukneš , netko ć e umrijeti ovdje «, odgovorio je Frankenstein. »Ali umrijet ć eš samo ti i nitko viš e. Alexandra je naruč io od tebe prije pet dana, dan ranije nego š to su napali Jamieja i


njegovu majku. Kad je došao po svoju robu?« »Prije tri dana«, rež ao je Apotekar zureć i u č udoviš te. »Narudž ba je bila ogromna, nisam imao toliko robe. Morao sam pribaviti sastojke i sve raditi ispočetka. Bio je jako... ljutit.« »Dakle, narudžba nije bila spremna kad je došao?« »Joj, što si pametan!« »Je li otišao odavde i vratio se po robu?« »Pa to baš ne bi bilo tako lijepo od mene, zar ne? Pogotovo ne prema jednom od mojih najboljih klijenata.« Jamie je odjednom sve shvatio. »Bio je ovdje. Bio je ovdje, zar ne ? Boravio je u ovoj kuć i dok ste vi dovršavali narudžbu.« Apotekar je ispljunuo ugruš ak krvi na pod i zlobno pogledao Jamieja. »Toč no, deriš te jedno. Alexandra, Anderson i njegov plijen. Svi su bili ovdje.« Njegov plijen? »Moja majka je bila ovdje dok su č ekali da napravite Blaž enstvo. Dopustili ste mu to? Kako ste mogli?« »Alexandra mož e sve š to hoć e, kada god hoć e«, odgovorio je Apotekar. »Neću ga ljutiti zbog nekog čovjeka.« Bijes je potpuno obuzeo Jamieja i bacio se na Apotekara. Larissa je jurnula naprijed, zgrabila ga i odvukla. »Neki č ovjek« urlao je. »Taj č ovjek je moja majka, ti odvratni stvore! Moja majka, koja nikad nije nikome uč inila niš ta naž ao, koja nema nikakve veze sa svim ovim i vi ste mu dopustili da boravi u ovoj kući? Ubit ću vas!« Frankenstein je suosjeć ajno pogledao Jamieja i zatim se okrenuo Apotekaru. »Kad si završio s poslom? Kad su otišli odavde?« Vampir je čudovištu uputio pogled pun divljeg zadovoljstva. »Jučer. Otprilike dva sata prije no što ste vi došli k meni.« Te riječ i su potpuno smlavile Jamieja i sruš io se u Larissinim rukama. Tako blizu, bili smo tako blizu. Propustili smo ih za nekolikominuta, previše mi je. Ne mogu podnijeti više. Cuo je Frankensteina kako pita Apotekara kamo su otiš li, ali glas


č udoviš ta kao da je dolazio odnekud iz morskih dubina; bio je priguš en i tih. Osjetio je Larissin obraz na svome dok ga je grlila, osjetio je njezinu toplinu kako ga okruž uje, ali to mu niš ta nije znač ilo. Znao je samo da bi bio pao na pod da ga nije pridrž ala. Mogao se primiti jedino za nju. »Otiš li su na sjever«, odgovorio je Apotekar. »Alexandra je poslao svoje sljedbenike ranije da pripreme nekakvu zabavu. To je sve š to znam.« Jamie je osjetio kako su se Larissini miš ić i zgrč ili. Rekla mu je nešto. »Znam gdje je to«, š apnula je. »Bila sam tamo, znam toč no gdje je to.« »Gdje si bila?« upitao je Jamie. »O kojem mjestu on govori?« »Pokazat ću ti kad se vratimo u bazu.« »Zašto mi jednostavno ne kažeš?« »Pa da nahuš kaš svoje č udoviš te na mene nakon toga? Ne bih rekla.« Frankenstein je prevrnuo oč ima i odmaknuo se od Apotekara koji je ljutito zurio u ljude koji su mu upali u kuću. »Trebao bih pritisnuti ovo«, rekao je misleć i na detonator u svojoj ruci. »Bog zna da nikome ne bi nedostajao. Ali bojim se da bi ti to smatrao milosrđem, a to nipošto ne zaslužuješ.« Pogledao je ostatak tima Crne svjetlosti i pokazao im prema vratima. »Mož eš li stajati?« upitala je Larissa Jamieja. Kimnuo je. Pustila ga je, a on se nekoliko sekundi lagano njihao prije no š to je krenuo prema vratima dok su Larissa i Morris iš li za njim. Frankenstein je iš ao posljednji ne skidajuć i pogled s Apotekara koji ga je gledao kao da će ga ubiti. »Ne mič i se dok ne odemo«, naredio mu je. Zatvorio je vrata dnevnog boravka i pridruž io se trojci koja ga je č ekala na vrtnom puteljku. Brzo su prošli kroz dveri prema vozilu koje ih je čekalo. »Što bi sve ovo trebalo...«, započeo je Morris, ali Frankenstein ga je odmah prekinuo. »Ne sada, Tome. Razgovarat ćemo u autu. Može?« Jamie je hodao niz put osjeć ajuć i samo beznađe i jad. Noge je vukao za sobom kao da su od olova. Pogledao je Larissu kad su doš li


od auta i jako se iznenadio. Oč i su joj se prelijevale grimiznom bojom. Zatim se pokrenula. Zgrabila ga je za zglob tako brzo da nije ni shvatio što se događa. Odlijepila je njegove prste s detonatora i s lakoć om mu ga otela. Nestala je u noći.


33. NA PUTU PREMA VJEŠALIMA Nitko nije razgovarao kada su sjeli u automobil. Thomas Morris je sjedio za volanom i vozio prema bazi Crne svjetlosti. Preš uć ivao je niz pitanja na koja nitko nije imao volje odgovarati. Frankenstein je sjedio na suvozač evu sjedalu i zurio kroz prozor u engleski krajolik koji je nestajao ispred njih. Jamie je sjedio na stražnjem sjedalu i pokrivao lice rukama. Napokon je Morris progovorio. »Koliko loše će sve ovo ispasti?« Frankenstein se nasmijao smijehom bez imalo humora. »A š to ti misliš ?« odgovorio je. »Odveli smo vampira iz baze bez dozvole i tako zanemarili izravnu zapovijed naš eg Direktora. Zatim nam je vampir pobjegao. Na prijevaru smo uzeli helikopter i pilota i izgubili jedini trag koji nas je mogao dovesti do Jamiejeve majke. Mislim da ć e biti poprilično loše. A ti?« Morris je samo mučno kimnuo i nastavio voziti. »Gotovo je, zar ne?«, rekao je Jamie jedva č ujno. »Nikad je neć emo pronaći.« Frankenstein se okrenuo prema njemu i pogledao ga. »Obećao sam ti da ć u pomoć i da je nađemo«, rekao je. »I dalje ć u ti pomagati. Ali moraš biti spreman na č injenicu da nakon ovoga več eras sve moramo sami. Pod uvjetom da nas admiral Seward ne da uhititi. A mogao bi.« Jamie je kimnuo. Nije oč ekivao da ć e mu reć i iš ta drugač ije od toga. Bio je tako u krivu, tako se prevario u Larissi. Sad je ona pobjegla i time je Jamie riskirao karijeru dvojice ljudi koji su vjerovali u njega, koji su mu pomogli. »Reć i ć u Sewardu da sam ja sve smislio«, rekao je Jamie. »Preuzet ću krivnju za sve.« »Lijepo od tebe«, odgovorio je Frankenstein. »Ali to njemu neć e niš ta znač iti. Nismo ti smjeli dopustiti da je izvedeš iz ć elije. To nisi mogao uč initi bez koda koji ti je dao Tom, a Seward to zna. Svi smo u istoj kaši.« Morris je skrenuo s autoceste prema zrač noj bazi Mildenhall s lijeve strane približ avajuć i se posljednjem skretanju koje ć e ih dovesti


do Petlje kroz š umu. Letjelica C-130 Hercules je letjela nisko nad cestom, svjetla su blistala na njezinom ogromnom trupu dok se ž urila prema pisti u Mildenhallu. Vozilo se treslo dok je ogromna letjelica prelijetala preko njega, zatim je neš to teš ko lupilo o krov automobila i Morris je morao zavrnuti volan da ne sleti s ceste. Stisnuo je koč nicu svom snagom i zaustavio automobil pokraj puta. »Sto je to bilo?« upitao je Frankenstein. Zatim su se otvorila stražnja vrata i Larissa je lagano sjela na sjedalo do Jamieja. »Jesam li ti nedostajala?« milo je upitala. Frankenstein je izvadio T-Bone iz pojasa i uperio ga u Larissin vrat, a ova mu je bez imalo muke otela oruž je i bacila ga kroz otvorena vrata. Htio je dohvatiti kolac, ali Jamie mu je viknuo da prestane. Zatim se okrenuo Larissi. »Gdje si bila?« vikao je, sav crven od ljutnje. »Kojeg si vraga radila?« »I meni je drago š to tebe vidim«, rekla je i vratila mu detonator. Jamie je samo glupo zurio u njega. »Otiš la sam se uvjeriti da Apotekar govori istinu«, nastavila je. »Neš to mi je govorilo da mi ti neć eš vjerovati na riječ.« Frankenstein se nasmijao. »Ovo je zaista...« »Ne razgovaram s vama«, odbrusila mu je Larissa. »Razgovaram s Jamiejem.« Jamie je pogledao zelenosivo lice koje ih je gledalo sa suvozač eva sjedala. »Onda«, rekao je, »je li govorio istinu?« Larissa je kimnula. »Jest. Znam točno gdje su.« Morris je okrenuo glavu prema njoj. »Kako možeš očekivati da ti vjerujemo?« upitao ju je. »Ne oč ekujem niš ta«, odgovorila je. »Odvezite nas natrag u bazu i pošaljite satelit nad Northumberland. Vidjet ćete vlastitim očima.« Trebalo im je manje od devedeset sekundi da prijeđu razdaljinu između autorizacijskog tunela do asfaltiranog polukruga ispred hangara, no odbor za doček se već bio skupio. Morris je zaustavio automobil i č etvero putnika je iziš lo van. Admiral Seward je prvi doš ao do njih. Lice mu je bilo toliko crveno da se činilo da će eksplodirati.


»Ne znam gdje bih počeo«, rekao je glasom prigušenim od bijesa. »U dvadeset godina otkad radim za Crnu svjetlost nisam vidio takav neposluh, takvu bezobzirnost i takvu nevjerojatnu glupost!« »Gospodine...«, započeo je Morris, ali Seward ga je odmah ušutkao. »Ne govori niš ta«, vikao je. »Ni jednu prokletu riječ , č ujete li me svi? Da slučajno niste pisnuli!« Mahnuo je dvojici operativaca koji su se pojavili kraj njega. »Odmah je vodite natrag u ć eliju«, naredio je Seward. »Ako se usudi trepnuti bez vašeg dopuštenja, uništite je istog trena.« Jedan od operativaca je povukao T-Bone i uperio ga Larissi u prsa. Drugi je grubo uzeo detonator Jamieju iz ruke i gurnuo Larissu ispred sebe. Jamie je Frankensteinu dobacio oč ajan pogled. Ovaj mu je samo dao znak da ništa ne govori i sam se obratio Direktoru. »Admirale«, rekao je. »Ona kaž e da ima lokaciju Alexandrua Rusmanova. Dopustite joj da nam pokaž e prije no š to se vrati u ćeliju.« »Vi to meni govorite š to da radim, pukovnič e?« hladno je upitao Seward. »Ne, gospodine«, odgovorio je Frankenstein. »Samo kaž em da radi naš ih postupaka ne biste trebali dopustiti da nam pobjegne prioritetna meta. Gospodine.« Seward je istupio i zagledao se č udoviš tu u lice. »Imate li vi pojma koliko je ovo ozbiljno?« upitao je. »Mogu vas izvesti pred vojni sud zbog svega š to ste danas napravili. Mogu se pobrinuti da ostatak svoga života provedete iza rešetaka.« »Gospodine, vjerujte mi da sam itekako svjestan moguć ih posljedica«, odgovorio je Frankenstein. Zurili su jedan u drugoga nekoliko trenutaka, a zatim je Seward doviknuo onoj dvojici koji su vodili Larissu da stanu. »Pet minuta«, rekao je. »Nakon toga se vrać a u ć eliju, pokazala nam nešto ili ne.« Admiral Seward je stajao nasred Operativnog centra Odjela 19 i gledao u ogromni zaslon koji je prekrivao jedan zid. Frankenstein, Jamie i Morris su š utke sjedili za stolom i č ekali. Larissa je stajala uz suprotni zid gdje su dvojica operativaca drž ala oruž je upereno u nju. Opisala je lokaciju mladom č asnikom za komunikacije koji je neš to


utipkavao u tipkovnicu pred sobom. Seward je tiho stajao i gledao srebrni sat na svom zapeš ću. Nakon nekoliko sekundi je pogledao Frankensteina, nasmiješio se i podignuo četiri prsta u zrak. »Gospodine, imamo satelit u geosinkronoj orbiti iznad Faslanea«, rekao je č asnik za komunikaciju. »Imam li odobrenje da ga pomaknem?« »Imate, poručniče«, odgovorio je Seward. »Nastavite.« »Devedeset sekundi do mete, gospodine.« »Odlično.« Zaslon je zaž ivio pokazujuć i Mornarič ku bazu Njezinog Velič anstva Clyde u visokoj rezoluciji s nevjerojatno mnogo detalja. Mornarič ka baza, inač e dom britanskih nuklearnih podmornica Trident, nalazila se na istoč noj obali Gare Locha, š ezdesetak kilometara zapadno od Glasgowa na Firth of Clyde. Jamie se divio detaljima snimaka už ivo, poslanima sa supertajnog satelita Skynet 6, šest stotina kilometara iznad zemljine površine. Slika se poč ela pomicati, ispoč etka polako, a zatim sve brž e kad se upalio motor satelita i usmjerio ga u pravcu istok-jugoistok preko juž ne Skotske u sjevernu Englesku. Preletio je gorje Cheyiot i usporio kad se poč eo približ avati Alnwicku. Zaustavio se nad velebnim seoskim imanjem na rubu sajmiš nog grada. Rezolucija slike se pojačala kad su kamere satelita približile skup građevina na zaslonu. Velika kuć a izgrađena u obliku slova H bila je okruž ena građevinama kao š to su staje, ostave, garaž e. Sljunč ani puteljci su ih povezivali vijugajuć i kroz drveć e i besprijekorno uređene travnjake. Iza kuće je bilo igralište s njihaljkama i par malih vratnica za nogomet. Nije bilo nikakvog kretanja. Prizor je bio miran poput fotografije. »Jedna minuta«, rekao je. Jamie je zabrinuto pogledao Frankensteina, zatim Larissu i bio je iznenađen kad je vidio da ona uopć e ne obrać a pozornost na zaslon. Gledala je ravno u njega. Kad su im se oč i susrele, nije ni pokuš ala odvratiti pogled ili se praviti da gleda u neš to drugo. Jednostavno mu je uzvratila pogled, svojim mirnim oč ima i besprijekornim, blistavim tenom. Mogao bih zauvijek zuriti u nju. »Kontakt«, povikao je č asnik za komunikaciju. Carolija je iš čezla. Svi su uprli poglede u zaslon. Medu zgradama se kretala velika,


pogrbljena prilika. »To je Anderson«, rekao je Frankenstein. »Potvrdite identitet«, naredio je Seward, a poruč nik se prihvatio malenog upravljač a na konzoli koju je nosio sa sobom. Vodio je kameru satelita prema sjeveru i usmjerio je na ogromnu priliku. Zatim je podesio sliku na maksimalno približ avanje. Muš karac, bilo je oč igledno da se radi o muš karcu jer se primjeć ivala prorijeđena kosa, je hodao vrlo brzo, uzdignute glave i ravnih ramena kao da je na več ernjoj š etni dugim, pješ čanim plaž ama koje su se nalazile tek desetak kilometara istoč no. Doš ao je do jedne od pomoć nih građevina, bacio pogled lijevo, desno i prema gore. Zatim je otvorio vrata i nestao. »Zamrznite tu sliku«, povikao je Frankenstein. Casnik za komunikacije je vratio snimak unatrag i zamrznuo ga u milisekundi kad je Anderson nagnuo glavu unatrag, kao da gleda ravno u njih. Slika se izoš trila i kristalno jasno pokazala okruglasto sitno dječje lice. »Eno ih«, rekla je Larissa. »Kamo god Alexandra krene, i Anderson ide za njim.« »Pokreni potragu«, naredio je Seward. Frankenstein se usprotivio. »Gospodine, očigledno je...« »Rekao sam da pokrenete potragu«, prekinuo ga je Direktor. »Već mi je previše ljudi danas slijedilo svoje šesto čulo.« Poruč nik je utipkao neku kombinaciju i otvorio prozor koji mu je omoguć io ulaz u glavno rač unalo Odjela 19. Prenio je sliku lica u pretraž ivač i pritisnuo gumb TRAZI. Rač unalo je desetak sekundi kasnije ponudilo rezultate. Ime subjekta: Vrsta: Prioritet: Povezan sa:

Posljednji put viđen: Lokacija:

ANDERSON VAMPIR A2 RUSMANOV, ALEXANDRU RUSMANOV, VALERI RUSMANOV, ILIJANA 24. 03. 2007. NEPOZNATA


Jamie je odahnuo. Pogledao je Larissu. Zahvalnost je isijavala iz njegovog premorenog lica. Larissa mu se nasmiješ ila i usnama oblikovala Rekla sam ti. »Odmakni sliku i prebaci na infracrveno«, naredio je Seward. Slika se prebacila na ž ivi snimak građevine u koju je Anderson upravo uš ao, zatim se povukla van i opet prikazala cijelo imanje. Kad se aktiviralo infracrveno snimanje, prizor se pretvorio u obojane zavijutke tamnoplave i crne gdje su bile š ume i travnjaci, a glavna građevina u obliku slova H je postala spektar ž utih i naranč astih nijansi, tu i tamo prekinutih tamnocrvenom. »Unutra ih je barem trideset«, rekao je poručnik. Frankenstein je okrenuo stolac i pogledao Direktora. Seward je zurio u zaslon i procjenjivao to š to vidi pred sobom. Progovorio je nakon dugačke pauze, a čudovište je zaklopilo oči od olakšanja. »Formirajte ekipu za napad«, naredio je. »Cetiri potpuno opremljena rima. Želim spremna vozila za trideset minuta.« Pogledao je ljude koji su sjedili na stolcima, kao da se odjednom sjetio da i oni postoje. »Frankensteine i Morrise, vi ć ete voditi timove 2 i 4. Carpenteru, ti ostaješ u vozilu. Najradije bih te ostavio ovdje, ali s obzirom na sve š to se danas dogodilo, bolje mi je da te držim na oku.« Jamie je otvorio usta da se usprotivi, no Seward ga je odmah prekinuo. »Nemoj se viš e igrati s mojim strpljenjem, mladić u. Nisi zasluž io ni da te povedem. Nemoj da se predomislim.« Jamie je zatvorio usta. »Osiguranje«, nastavio je Direktor. »Vodite je u ć eliju i javite se u hangar na brifing.« Cijela soba je odjednom bila u pokretu. Seward je siš ao s komandne platforme i krenuo prema vratima. Ona dvojica operativaca uhvatila su Larissu za ramena i odvela je prema dizalu koje ć e je spustiti u zatvorski blok, duboko u utrobi baze. Jamie je skoč io na noge i zovnuo je imenom. Uputila mu je kratak pogled, zatim se okrenula i pustila da je odvedu. »Nije poš teno«, vikao je Jamie na Frankensteina i Morrisa koji su ustali sa svojih stolaca i gledali u njega. »Učinila je ono što je obećala.«


»Ne mož e ić i«, rekao je Frankenstein. »Znaš da ne mož e.« Jamie je pogledao Morrisa koji je nelagodno zurio u pod. »Dobro«, rekao je. »Idemo po moju majku. Bavit ć emo se Larissom kad se vratimo.«


34. LOVCI Mobilizacija ekipe Odjela 19 predstavljala je nevjerojatan prizor za Jamieja. Hangar razine 0 bio je ž iv poput koš nice. Operativci u crnim uniformama i ljubič astim vizirima preplavili su pod dok su ih njihovi nadređeni, medu njima i Frankenstein i Morris, upuć ivali u detalje misije. Zamor glasova i zveket oruž ja koje se provjerava ubio je tiš inu noć i, ali Jamieju to nije smetalo. Usredotoč io se na ogromne građevine koje su se uzdizale u tami s druge strane piste. Vrata dviju građevina polako su se otvarala prosipajuć i bijelu svjetlost preko asfalta i osvjetljavajuć i tako bijele oznake koje su vodile prema pisti. Dvije ogromne crne prilike su se polako otkrivale pred Jamiejevim zapanjenim očima. U hangaru su se nalazila dva helikoptera, oteč enih i napuhnutih trupova između dvaju rotora. Bili su toliko veliki i š iroki da Jamie nije mogao vjerovati da mogu letjeti. Sić uš ni kokpiti su se nalazili iznad njihovih ogromnih trupova, već ih od nekih kuć a u predgrađu. Cuo je Morrisove i Frankensteinove glasove kako neš to naređuju ljudima, ali nije ih sluš ao. Bilo mu je jasno da ne mož e sudjelovati u misiji, da smije samo gledati, i zato se nije htio zamarati sluš anjem bri inga i liste prioriteta. Samo je stajao pod velikim svodom hangara i gledao. Motori helikoptera upalili su se uz paklensku buku. Jamie je osjetio kako i njega prož imaju podrhtavanja, iako je bio udaljen od helikoptera za cijelo jedno nogometno igrališ te. Svjetla su ž mirkala u kokpitima tako da je Jamie mogao vidjeti sić uš ne prilike pilota kako obavljaju provjere prije polijetanja. Gume su zavriš tale i helikopteri su se poč eli kretati prema Jamieju, polako se kotrljajuć i preko asfalta da pokupe timove koji trebaju poletjeti s njima. Jamie je stao kao ukopan kad su preš li pistu i iziš li na svjetlost koja je dopirala iz glavnog hangara. Bili su ogromni, visoki barem dva kata i š iroki poput Boeinga 747. Izgledali su kao da je netko uzeo kokpit, krila i opremu za slijetanje s normalnog helikoptera i zalijepio na ogromnu čeličnu kutiju. Pa ovačuda ne mogu letjeti. Kakoće? Preveliki su.


Zatim mu je sinula još jedna misao. Što se, dovraga, događa unutra? Šezdeset ljudi nije dovoljno niti zapola jednog od ovih helikoptera! Casnici Crne svjetlosti su vikali na svoje ljude da stanu u formacije. Jamie je gledao kako se timovi skupljaju u č etiri uredne crte i okreć u prema helikopterima. Svjetlost je š ikljala iz trupova helikoptera i poslala Jamiejevu sjenku naprijed. Doprla je skoro do nogu vojnika koji su čekali. »Jamie«, vikao je Frankenstein. »Skloni se s puta! Stani kraj mene!« Jamie je š kiljio prema ogromnim letjelicama, pokrivajuć i oč i podlakticom. Donja strana letjelica spustila se na asfalt kao na ogromni prilaz. Unutra, pod zasljepljujuć im bijelim svjetlima vidio je glomazne igure ustoboč ene na vrhovima rampi. Netko ga je zgrabio za rame i odvukao dok su operativci Crne svjetlosti korač ali naprijed i prema gore, nestajući unutar helikoptera. Frankenstein se nadvio nad njega. »Misliš li nam otež avati ?« upitao je, sagnuvš i se tako da gleda Jamieja ravno u oč i. »Ili ć eš se lijepo drž ati po strani i pustiti nas da obavimo svoj posao? Reci mi odmah, tako da znam.« Jamie je zurio u njega. Frankensteinov pogled u sebi nije imao nimalo suosjećanja ni milosti, htio je samo obaviti posao. U redu. Neka bude po tvome. Akoće to vratiti moju majku. »Ne moraš se brinuti zbog mene«, odgovorio je. »Neć u vam smetati.« Frankenstein mu se nasmiješio. »Hvala ti«, odgovorio je. Istrčali su do najbližeg helikoptera i čučnuli ispod vrištećih rotora. Popeli su se uz prilaz i krenuli desno, gdje su dva tima Crne svjetlosti sjedila u osam redova stolaca pod punom opremom. Jamie i Frankenstein su sjeli uz njih i vezali se sigurnosnim pojasevima. Jamie je raskolačenih očiju gledao oko sebe. Pred njim su stajala dva crna oklopna vozila, s kotač ima koji su vjerojatno pripadali nekom ogromnom kamionu. Topovi su se izdizali iz kupole na vrhu svakog vozila, a ljubič asti snop svjetlosti se pruž ao iz pokretljive cijevi sprijeda na vozilu. Rotori su se pokrenuli uz straš an vrisak, a sjedalo pod Jamiejem se


treslo dok se ogromni helikopter podizao u zrak. Iscrpljenost s kojom se borio cijeli dan, vratila se u svom najgorem obliku i Jamie je morao sklopiti oči dok je tim letio prema sjeveru. Probudio ga je Frankensteinov glas koji je naređivao operativcima da posljednji put provjere oruž je. Ljudi su pospanom Jamieju izgledali poput robota u crnim uniformama i ljubič astim kacigama koji vade oruž je iz pojasa, prazne ga i ponovno pune te ga zatim vrać aju na mjesto. »Zelim potpunu tiš inu dok ne stignemo na odrediš te«, rekao je Frankenstein, gledajuć i ljude. »Nitko se ne smije pomaknuti dok UV topovi ne budu na svom mjestu i sva č etiri tima isto tako. Je li to jasno?« »Da, gospodine«, rekli su svi u jedan glas. »Želim ovo izvesti jednostavno i glatko«, nastavio je Frankenstein. »Ne ž elim nikakvo junač enje. Uđemo, eliminiramo metu, iznesemo paket. Jasno?« Paket? Misli li on to na moju majku? »Da, gospodine.« Helikopteri su sletjeli dva kilometra dalje od mete i uzburkali pokoš enu travu, raznijevš i je zrakom. Preplaš ili su stado krava koje je mirno paslo. Prilazi su se spustili i ekipa Crne svjetlosti se iskrcala, č etiri blindirana automobila su se polako spustila u polje pokrenuta motorima oblož enima keramič kim ploč ama koje priguš uju zvuk. Zatim su doš li topovi ultraljubič aste svjetlosti, prikvač eni na posebna kuć iš ta na straž njoj strani automobila. Timovi operativaca su krenuli za njima spuš tenih vizira, s T-Boneima preko prsa. Ljudi su uš li u vozila i Frankenstein je zatraž io izvješ taj o pripravnosti preko zatvorenog radio sustava koji ih je povezivao. Cetiri tima su oglasila pripravnost i Frankenstein je naredio vozač u da nastavi. Blindirani automobil se glatko kretao preko polja do uskog seoskog puta. Jamie je sjedio do Frankensteina s podignutim vizirom, spremnim oruž jem i nogom koja je nervozno poskakivala gore-dolje dok su se približavali odredištu. Svjetlost je obasjavala dvoriš te kroz prozore glavne građevine na imanju. Čula se glazba i veseli glasovi. Ekipa Crne svjetlosti je zaustavila vozila na dnu kolnog prilaza gdje ih neć e moć i vidjeti ni iz kuć e, a niti s puta. Operativci su iziš li van.


Frankenstein i Morris su im davali naredbe rukama, služ eć i se nekim znakovima koje Jamie nikako nije mogao shvatiti. Prvi tim, Morrisov, uzeo je jedan bacač ultraljubič aste svjetlosti, obiš ao kuć u i zauzeo poziciju iza, pokrivajuć i straž nja vrata i vanjske građevine koje su stajale u nepravilnom polukrugu oko kuć e. Drugi i treć i tim su se također snabdjeli ultraljubič astom svjetlosti i postavili se sa strana kuć e. Frankenstein je č ekao dok nije dobio potvrdu da je svaki tim na svojoj poziciji, a zatim je vlastiti tim poveo naprijed prema kuć i. Okrenuo se Jamieju kad su njegovi ljudi krenuli naprijed kroz drveće. »Ostani tu«, prošaptao je. Zatim se nasmiješio. Jamie je zurio, ne znajuć i kako da odgovori. Cudoviš te je nestalo medu drveć em, a Jamie se vratio u blindirani automobil. Imanje je odjednom bilo puno ultraljubič astih zraka koje su pokrivale prozore i vrata. Jamie je č uo udarac kad je jedan od operativaca nogom otvorio ulazna vrata. Milisekundu kasnije se to isto pokazalo na zaslonu kontrolne konzole automobila. Nekoliko trenutaka kasnije zač uo je prve povike i vrisku kad je Crna svjetlost upala u kuću. Želim ovo vidjeti kako treba. Jamie je iziš ao iz vozila i krenuo kroz drveć e prema kuć i. Buka je bila sve jač a dok je trč ao preko velikog travnjaka ispred kuć e. Uš ao je kroz ulazna vrata oglušivši se na jedinu Frankensteinovu zapovijed. Buka je dolazila iza ogromnih drvenih vrata na kraju hodnika. Srce mu je lupalo dok ih je otvarao, pokuš avajuć i smisliti š to ć e reć i majci kad se opet vide. Pred njim se otvorila velika blagovaonica, potpuno spremna za več eru koja nikada neć e biti posluž ena. Velika vatra je pucketala u ognjiš tu na suprotnom zidu i slala naranč astu svjetlost prema velikom, kič astom lusteru koji je visio nad stolom. Pored vatre je stajalo dvadesetak muš karaca i ž ena u več ernjim odijelima i koktel haljinama. Operativci Crne svjetlosti su ih okruž ili sa spremnim TBoneima. Jamie se razočarao. Njegova majka nije bila tu. Nije ni Alexandra. Frankenstein je izvadio piš tolj na ultraljubič astu svjetlost iz svoga pojasa i uperio ga u one koji su tamo stajali. Neke ž ene su vikale, muš karci su negodovali, ali nitko nije vriš tao od boli i opeklina. Frankenstein se okrenuo u stranu lica smrknutog poput olujnog neba. Govorio je nešto u svoj radio.


»Zahtijevam da mi objasnite ovu sramotu«, vikao je jedan od muš karaca, odjeven u več ernje odijelo koje je pucalo po š avovima. Lice mu je bilo crveno od ljutnje i negodovanja. A crni brkovi su mu podrhtavali nad gornjom usnicom. »Ovo je privatni posjed! Zahtijevam da mi odmah objasnite!« Jedan operativac Crne svjetlosti mu je priš ao i zabio T-Bone u prsa. Nekoliko ž ena je prestraš eno vrisnulo, muš karac se odmah povukao, preneraž eno vič uć i dok mu neka prekrasna ž ena u jako uskoj crnoj haljini nije položila ruku na rame. Frankenstein je došao do njih i obratio se napirlitanoj skupini. »Gdje je Alexandru Rusmanov?« zagrmio je. »Nikad nisam č ula za njega«, odbrusila je ž ena koja je stajala ispred sviju. Frankenstein se uputio prema stolu koji je stajao uz dugi zid u hodniku. Medu mnoš tvom č aš a i tanjura nalazio se srebrni posluž avnik pun malenih staklenih posuda s tamnocrvenih prahom. Uzeo je jednu i pokazao je ženi. »Pretpostavljam da onda ne znate ni š to je ovo«, zarež ao je. »Ili jednostavno imate pri ruci zalihu Blaž enstva kad god pripremate zabavu?« »Nisam to nikad u ž ivotu vidjela«, odgovorila je ž ena, smiješ eć i se. »Ne znam š to je to, niti š to radi ovdje i izazivam vas da dokaž ete suprotno. A sada se gubite iz moje kuće!« Frankenstein je bacio posudu na pod. Razbila se, a prah se rasprš io zrakom poput crvenog oblač ić a. Vidio je kako neki od gostiju pož udno gledaju prah i jedva se suzdrž avao da ne pobjesni. Približ io joj se za pola koraka, no ž ena nije ustuknula. Zurila je u č udoviš te stisnutim oč ima i potpuno mirnog lica. Postojano je stajala s rukama na uskim bokovima, odjevena u tamnocrvenu koktel haljinu i ogrnuta bijelom pasminom. »Recite mi gdje je Alexandru i odmah ć emo otić i«, odgovorio je Frankenstein glasom koji je odisao prijetnjom i opasnošću. Dugo su se gledali. Prekinuo ih je glas koji je povikao: »Nikad ga nećeš pronaći, prljavo čudovište!« Skupina se razdvojila i otkrila ž enu koja je smirila razbješ njelog muš karca. Bila je nevjerojatno lijepa, dugih vitkih ruku i nogu, uskog lica uokvirenog sjajnom vranom kosom koja se prelijevala preko


njezinih ramena. Nasmiješila se Frankensteinu dok joj je prilazio. Naginjao se dok mu lice nije bilo tek nekoliko centimetara udaljeno od njezinog. »Sto si rekla?« upitao je. Glas mu je zvuč ao poput pomicanja tektonskih ploča. »Rekla sam da ga nikad nećeš pronaći, prljavo čudovište«, mirno je ponovila. »On lebdi nad zemljom poput Boga, dok ti puziš na trbuhu poput bube. Nikad ga nećeš moći razumjeti, naći ili zaustaviti.« Frankensteinovo lice se polako razvuklo u osmijeh dok je ž enin osmijeh polako nestajao. »Kad budem probadao Alexandrua kroz srce i njegova topla krv mi poprska lice«, tiho je rekao, »mislit ću na tebe.« Naglo se podignuo, a ž ena je ustuknula jer je oč ekivala da ć e je udariti. Cudoviš te je samo okrenulo leđa i doš lo do Jamieja koji je stajao kod vrata. »Pokret«, rekao je. »Idemo odavde.« »Tko su ovi?« proš aptao je Jamie dok je č udoviš te prolazilo kraj njega. »Obož avatelji vampira«, promrsio je Frankenstein. »Imitatori. Proklete ulizice. Slijepo slijede vampire, daju im novac, kuć e, nadaju se da će ih pretvoriti. To je najgori ološ na svijetu.« Tim Crne svjetlosti se vratio u helikoptere jednako tiho kako je i doš ao. Admiral Seward je pozvao č etvoricu č asnika u svoje vozilo. Glas mu je bio napet kao da od ljutnje ne mož e ni govoriti. Jamie se vozio u treć em od č etiri blindirana automobila između dvojice operativaca koje nije poznavao. Dok su se vozili prema toč ki iskrcavanja, počelo je ispitivanje. »Samo prokleti grupiji. Netko je dojavio Alexandruu«, rekao je operativac koji je sjedio Jamieju zdesna. »Ma nemoj«, rekao je onaj slijeva. »Kad si to shvatio? Kad si vidio da ga nema?« »Idi k vragu«, odvratio je onaj koji je prvi progovorio. »Direktor nije izgledao presretno«, rekao je Jamie. »Teš ko da si se mogao blaž e izjasniti«, rekao je onaj koji mu je sjedio nasuprot. Vratili su se u Petlju oko ponoći. Iscrpljeni ljudi su jedva č ekali da dizalima pobjegnu u svoje spavaonice dok su Jamie, Frankenstein i Morris č ekali u Operativnom


centru da admiral Seward završ i razgovor s nač elnikom Glavnog stožera. »Siguran sam da vam ne trebam posebno naglaš avati...«, rekao je glasom č ovjeka koji da je sve od sebe da ne poludi od bijesa. Vene su mu iskoč ile na vratu i rukama. Izgledale su poput už adi. Polako je stao ispred svih njih i duboko udahnuo, kao da se želi smiriti. »Siguran sam da vam ne trebam reć i da je ovo več eras niš ta drugo nego katastrofalna sramota za cijeli Odjel. Trebam li vam to govoriti?« »Ne, gospodine«, odgovorili su. »Dobro. U redu. Jedino dobro u svemu ovome je to š to su oni koje smo uhitili bili svjesni naš eg postojanja, tako da nema brige za tajnost organizacije. No, š teta koja je uč injena vaš oj i mojoj karijeri je mnogo veća od toga.« Nekoliko puta je stisnuo i opustio šake. »Ostavit ć u vas da utvrdite kako je doš lo do ove katastrofe iako sam siguran da svi znate odgovor. Zelim izvješ taj na svom stolu sutra, ranom zorom, u protivnom ste svi otpušteni. Je li to jasno?« Rekli su mu da je i on je ukočeno kimnuo. »Predlaž em vam da istragu započ nete u zatvorskom bloku. Osim toga vam nemam ništa više reći. Laku noć, gospodo.« Seward je polako izišao iz sobe ne osvrćući se za sobom. »Kako se ovo dogodilo?« upitao je Morris. Frankenstein je zabrundao: »Kao da to svi ne znamo«, rekao je gledajući u Jamieja. »Što bi to trebalo značiti?« usprotivio se tinejdžer. »Treba značiti da je tvoja djevojka cinkala Alexandruu«, odgovorio je Frankenstein potpuno mirno. »Znač i da je ona otiš la k njemu onda kad je pobjegla, rekla mu je da prič eka dva sata dok se ona ne vrati ovamo i ispadne junakinja. To znači da te je opet prešla.« »U krivu si«, rekao je Jamie, i sam iznenađen otrovom u svom glasu. »Ima smisla, Jamie«, rekao je Morris. »Tko bi drugi mogao biti?« »Ne znam«, odgovorio je Jamie, dajući sve od sebe da ga ne udari. »Ali nije ona. To znam.« Frankenstein je zaustio da neš to kaž e, no tad se oglasio radio na Jamiejevom pojasu. Izvukao ga je iz pojasa, pritisnuo PRIJEM i prinio slušalicu uhu. Skoro je pao kad je čuo glas koji je došao s druge strane.


»Dobra več er, Jamie«, rekao je Alexandra Rusmanov. Glas mu je bio ljepljiv poput ricinusovog ulja. »Kako si?« Jamie je sasvim problijedio, na š to su ga Frankenstein i Morris zabrinuto pogledali. »Tko je to?« upitao je Morris. Jamie se sabrao. Misli na svoju majku. Misli na svoju majku. Misli na svoju majku. »Dobro sam, Alexandra«, rekao je polako. Morris i Frankenstein su bili izvan sebe od iznenađenja. »Kako si ti?« »Pa malo sam iznerviran, da ti pravo kaž em«, odgovorio je vampir veselo i ljubazno. »Taman sam už ivao u zabavi koju mi je priredio najvjerniji podanik i odjednom sam č uo da moram otić i. Sve to zbog nekog djeteta koje je odavno trebalo biti mrtvo, a sad je odluč ilo loviti me. Možeš li ti to zamisliti?« »Mislim da...« »Ne mož eš «, zaurlao je Alexandra. Ljubazni ton je netragom nestao. Urlao je poput luđaka. »Ne mož eš nikako zamisliti š to si več eras skrivio. Tvoj maleni ljudski mozak ne mož e pojmiti posljedice toga što si učinio!« Jamie je zatvorio oči. Nikad se u životu nije toliko bojao. »Ali shvatit ć eš «, nastavio je Alexandra veselo kao da maloprije nije bio bijesan. »Shvatit ć eš . Natjerat ć u te da shvatiš . Upravo sam ubio mnogo ljudi i svaki od njih može zahvaliti tebi što je mrtav.« Začuo se klik i veza se prekinula. Jamie je svojim prijateljima upravo htio isprič ati š to je Alexandra rekao, htio je pokuš ati doč arati ludilo i zlobu u vampirovom glasu, nevjerojatni už as koji je č uo i koji mu je obeć an, no tad se oglasio alarm koji se pronio cijelom bazom. Ogromni zaslon na zidu je zaž ivio riječima: STATUS UZBUNE 1 DJELOVATI ODMAH SVI ODJELI NA PRIJAVAK Morris je pritrč ao konzoli koja je stajala nasred sobe. Proč itao je koordinate i okrenuo se Frankensteinu i Jamieju. »Poziv stiž e iz Rusije.«


35. ŠTO POSIJEŠ, TO ĆEŠ I POŽNJETI KARPATI, TRANSILVANIJA 17. LIPNJA 1902. Tanki sloj prljavš tine i kamenja pomaknuo se pod nogama Abrahama Van Helsinga i starac je izgubio ravnotež u. Zavrtio je rukama, njegov srebrom optoč eni š tap za hodanje pao je na tlo. Zamalo je i sam pao, no zaustavila ga je neč ija ruka. Uhvatila ga je za nadlakticu i zadrž ala. Profesor se, potpuno crven od srama, okrenuo da vidi tko ga je spasio. Pred sobom je ugledao hladno i pripravno lice Henryja Carpentera, svoga sluge. »Hvala ti, momč e«, zabrundao je. »Bilo je sasvim nepotrebno, ali hvala ti. Nisam bio ni u kakvoj opasnosti.« »Naravno da niste, gospodine«, odgovorio je sluga pustivš i gospodarevu nadlakticu. Glupa stara ludo, govorio je Van Helsing samome sebi. Ti si samootežavajuća okolnost, eto što si. Trebao si ovo povjeriti Henryju. Sam Bog zna da se momak pokazao itekako sposobnim. Umišljena stara ludo. »Je li sve u redu?« dopro je glas sa staze, a gospodar i sluga su se okrenuli da vide od koga dolazi. Covjek koji je govorio, stajao je pored drvenih kolica i zabrinuto ih gledao. Bio je sitan i zač uđujuć e mrš av, a zbog ogromne š ubare na glavi bio je upravo smiješ an. Lice mu je bilo mrš avo i š iljasto, oč i tamne, a brkovi i brada crni kao noć. »Da, Bukharove«, odbrusio je Van Helsing. »Sve je u redu. Dovedi svoje ljude k meni. Trebali bismo ugledati dvorac č im skrenemo oko ove okuke.« Ivan Bukharov je kimnuo, zatim brbljao neš to na munjevitom ruskom trojici muš karaca koji su jahali na ragama koje su vukle kolica. Zabili su pete u sapi svojih konja i kotač i na kolicima su ož ivjeli. Bukharov je zajahao vlastitoga konja i dokaskao do mjesta gdje su stajali Van Helsing i njegov sluga. Dvojica Engleza zajahala su svoje konje, jedan mnogo tež e nego drugi, pa su njih trojica zajedno


polako zaobiš la ogromnu stijenu koja izbija na površ inu zbog kojega je put u opakoj okuci skretao desno. Paž ljivo su slijedili skretanje, a zatim zastali zapanjeni ljepotom prizora. Klanac Borgo se proš irivao i spuš tao pred njima, prije no š to se opet uzdignuo i nestao iz vida. Nad njima, viš e od tristo metara nad dalekom dolinom, Drakulin dvorac se ustoboč io na stijeni poput goleme ptice grabljivice. Tornjevi i kule drevne građevine bile su potpuno crne pod hladnim jutarnjim svjetlom. Cijeli dvorac je izgledao oš tro, nazubljeno i prijeteć e. Glavno uporiš te prvog i najopasnijeg vampira na svijetu nesmiljeno se uzdizalo prema nebu, huleć i Boga i njegovu vrhovnu vlast, poput sotonske oštrice koja siječe nebo. Iza sebe su č uli ž amor na ruskom i neke už urbane kretnje. Sluga se okrenuo i vidio Bukharove ljude kako se mahnito križ aju. Spustili su poglede, nisu htjeli niti pogledati dvorac koji se nadvijao nad njima. »Pa to ima«, rekao je Bukharov, »ja mislio legenda. Ali to ima.« Bukharovljev loš engleski neprestance je izluđivao Van Helsinga, no sada ga nije ni primijetio. Potpuno se izgubio u sjeć anjima na posljednji posjet ovom đavoljem mjestu. Bio sam s druge strane ove visoravni, a Mina Marker bila je zatočena u pukotini na stijeni. Nacrtao sam krug oko nje ičekao.Čuli su se urlici, lupanje kopita, bilo je mnogo krvi. Jedan moj prijatelj je poginuo. »Da, ima, stvarno je«, rekao je, pokuš avajuć i se sabrati. »No to je samo građevina od kamena i ž buke. Ne mož e nas ozlijediti bez obzira na to koliko je zla u njoj boravilo. Idemo sada, naš e odrediš te je tek pet minuta udaljeno odavde.« Starac je potjerao konja i siš ao niz padinu klanca prema č istini na kojoj se njegov život zauvijek promijenio. Van Helsing je nakon teš kih i dugotrajnih pregovora napokon dobio dozvolu da dođe u Transilvaniju, nakon š to se prije jedanaest godina zakleo da viš e nikada neć e stupiti nogom na njezino prokleto tlo. U Londonu je imao mnogo posla, mnogo viš e nego š to je č ovjek njegovih godina trebao imati, jer je Crna svjetlost polako poč ela poprimati oblik. Dane je provodio u prostorijama na Piccadillyju koje im je prepustio Arthur Holmwood, novi lord Godalming. Plemenito je prepustio oč eve odaje dobrotvornom radu, planirao je, organizirao,


pisao pisma premijeru, sve to zajedno s prijateljima koji su prisegnuli da će čuvati zemlju od nadnaravnih sila. Noć i je provodio na grobljima, u muzejima i bolnicama boreć i se protiv sve već eg broja vampira koji su napadali London i okolicu prepuštajući svoje jadne žrtve groznoj smrti. Jako malo vremena je provodio u svom laboratoriju iako je vjerovao da se problem vampira mož e riješ iti pomoć u znanosti, a ne samo pomoć u kolca. Jednostavno nije bilo vremena. Crna svjetlost se jedva stizala boriti s rastuć om poš asti koja je tresla Europu. Započ ela je baš pod ovim dvorcem koji je sada bacao sjenu na njega dok je jahao niz klanac. Bilo je jasno da njih č etvorica sami neć e moć i drž ati sile tame na odstojanju i oprezno su planirali poveć anje broja č lanova. Prvi novi č lan je upravo hodao uz profesora, drž eć i na oku izdajnič ku zemlju pod njihovim nogama. Henry Carpenterće biti odličan, moždačak i bolji od toga. On samneće biti dovoljan jer moji dani na ovom svijetu su odbrojani. No, početćemo s njim i bitće to dobar početak. Usprkos stalnom odvlač enju pozornosti, Van Helsing je uspio izvuć i dva poprilič no razumna zaključ ka iz svog prouč avanja vampira. Bio je mjeren da se pretvaranje dogodi kad slina vampira dopre u tijelo ž rtve, a to se događa prilikom ugriza. Bio je također siguran da vampir koji je izgorio i posrao samo hrpica pepela mož e biti ož ivljen uz dovoljnu količ inu svjež e krvi. Profesor je do ovoga zaključ ka doš ao izvodeć i pokuse u zaš tić enoj prostoriji ispod podruma svoje kuć e. Nikome nije niš ta rekao, bojao se pokude. Zbog ovog zaključ ka je odluč io da se mora vratiti u Transilvaniju jer su Drakulini ostaci predstavljali preveliku opasnost za svijet iako su bili pokopani duboko u srcu karpatskog tla. To je bila i prilika da dovede kuć i svoga starog prijatelja Quinceya Morrisa tako da ga mogu pokopati onako kako zaslužuje. Telegrami su poslani vladama Rusije i Njemač ke jer je Van Helsing tako traž io. Molio ih je da poš alju poslanike u London jer je trebalo razgovarati o neč emu š to se ticalo cijelog svijeta. Ljudi obje nacionalnosti stigli su u ljeto 1900. godine i nakon š to su potpisali deklaracije o najveć oj tajnosti, primljeni su u glavni stož er Crne svjetlosti. Tamo su ih obavijestili o prijetnji koja se nadvila nad civilizacijom. Otiš li su kuć ama optereć eni teš kim mislima, a Van


Helsing je nakon dvije godine primio ohrabrujuć e vijesti. Slič na organizacija se rodila na sjeveru Europe. Tako otvoren nastup predstavljao je politič ki hazard za njegovu zemlju, no Van Helsing je znao da je bitka unaprijed izgubljena ako im se ostale nacije ne pridruže. Kad je Van Helsing obavijestio premijera o svom povratku u Transilvaniju da bi se pobrinuo za Drakuline ostatke i odnio ih na sigurno, poslali su telegram u Moskvu i pozvali novonastali Komesarijat za zaš titu od nadnaravnog da poš alju jednog č ovjeka kao pomoć profesoru, sve u duhu međunarodne suradnje koja je trebala obiljež iti novo stoljeć e. Tako je Ivan Bukharov doč ekao profesora i njegovog slugu predstavivš i se kao posebni izaslanik Drž avnog savjeta Ruskog carstva koji je odgovarao izravno caru Nikolaju II. Sestorica: Van Helsing, Carpenter, Bukharov i njegova tri pomoć nika Rusa prenoć ili su u Constanti prije no š to su koč ijom krenuli na sjever prema Braili i Tecuciju gdje su proveli ugodnu več er u jednoj od tri mjesne krč me. Zatim su proš li kroz Bacau i Dragoesti gdje su se opet odmorili. Nastavili su prema Vatri Dornei gdje su ostavili koč ije i nastavili dalje jaš uć i i vukuć i za sobom malena drvena kolica na kojima su trebali prevesti ostatke pokojnika u Englesku. Jahali su uz klanac Borgo s prvom svjetlosti zore, u mnogo drugač ijem raspolož enju nego kad je Van Helsing prvi put preš ao oš tre grebene Karpata, kad je jednom rukom morao odagnati zlobu, a drugom štititi nevinost. Prepoznao je odrediš te s pedeset metara udaljenosti. Prirodni zaklon u kamenu koji nije bio dovoljno dubok da bi se nazvao spiljom ipak je pruž io utoč iš te duš ama koje su spavale pod njim. Pozvao je Bukharova da ga slijedi, zatim je potjerao konja brž e po klimavom kamenju. Zaustavio se i sjahao. Njegov sluga pojavio se odmah pored njega, ali nije nudio pomoć . Oš trina gospodarevog jezika bila mu je dovoljna š kola. Traž it ć e pomoć ako je bude trebao. Starac je nesigurno teturao kad je sišao na tlo, no nije pao. Carpenter i Bukharov su slijedili starca poš tujuć i njegov osobni prostor kad je priš ao udubljenju u stijeni. Zastao je kada je stigao do praga i naglo pao na koljena. Carpenter je zabrinuto protrč ao, no profesor mu je prosiktao da se odmakne. Kleknuo je pred otvorom, a srce mu je luđač ki lupalo. Ogromna


tuga mu je oduzela dah i pao je na koljena. Pod pokrovom od kamena stajale su dvije ploč e koje su on i Jonathan Harker postavili 1891. godine. Cinilo se kao da je od tada proš ao cijeli jedan ž ivot. Desna ploč a je bila blijedosiva, ukraš ena jednostavnim raspelom koje je Harker plač uć i urezao svojim kukri nož em. Ona s lijeve strane je bila crna, također ukraš ena raspelom, samo š to je ovo bilo okrenuto naopako označ avajuć i poč ivališ te nesvetog stvora. Van Helsing ga je sam urezao, pun gorkog zadovoljstva koristeć i se kaubojskim nož em Quinceya Morrisa. »Profesore«, zvao ga je zabrinuto Bukharov. »Vi jeste dobro?« Starac se nasmijao. »Da Ivane, ja jesam dobro.« S mukom se opet podignuo na noge i okrenuo se ljudima. »Izgleda da nitko nije niš ta dirao. Neka tvoji ljudi iskopaju zemlju oko lijesa, ali reci im da paze. Lijes je velik, ali mogao bi biti oš teć en. U njemu su ostaci oba muš karca. Ne ž elim da se kosti moga prijatelja raspu po planini, jeste li me shvatili?« Bukharov je kimnuo, rekao nešto kratko na ruskom svojim ljudima i mahnuo im da priđu. Zduš no su prionuli na posao razbijajuć i tvrdu zemlju pijucima i lopatama. Van Helsing je sjeo na plosnati kamen da malo otpoč ine dok ovi rade. Sluga mu se pridruž io nakon dvije minute prepustivši nadgledanje kopanja Bukharovu. »Cini se da sve ide po planu, gospodine«, rekao je Henry Carpenter. Van Helsing je promrmljao nešto sebi u bradu. »Za sada ide, Henry. No, ovaj ruski tupan ć e imati dovoljno prilika da sve pokvari prije no š to sve ostatke uspijemo ukrcati na brod za London.« Carpenter je pogledao Bukharova koji je ohrabrivao ljude. »Zar zaista vjerujete da je posebni izaslanik priglup? Ja bih se usudio reći da se oštar um krije iza njegovog ograničenog engleskog.« »Gluposti«, brundao je Van Helsing. »Taj č ovjek je budala i opasnost za cijeli pothvat. Dat ć u naputak premijeru da Rusima prenese moje mišljenje o ovom čovjeku čim se vratimo.« »Siguran sam da ste u pravu, gospodine.« »Ja također, Henry. Ja također.« Nakon neš to viš e od dvadeset minuta č uli su teš ki udarac metala o


drvo, i trojica Rusa su odmah kleknula i poč ela tukama odgrtati zemlju s lijesa. Van Helsing je ustao i otiš ao do mjesta gdje je stajao Bukharov. »Hoće li ostaci biti u dobrom stanju?« upitao je Van Helsinga koji je slegnuo ramenima. »Otkuda bih ja to znao?«, odgovorio je starac. »Nadmorska visina i klima su pogodni za očuvanje, ali neću znati dok ih ne vidim.« Dvojica Rusa stala su pod kameni pokrov i spustila dvije metalne poluge ispod prednje strane lijesa prebacujuć i polako vlastitu tež inu na njih. Lijes koji je bio Drakulino posljednje poč ivališ te uz dugi se pisak podignuo na vidjelo. Ljudi su ga polako izvukli iz jame. Tamni drveni lijes iskliznuo je iz jame poput broda koji napuš ta suhi dok. Tri Rusa su ga polako gurnula Van Helsingu i Bukharovu pred noge. »Henry«, rekao je profesor i sluga mu je prišao. Carpenter je umetnuo tanku metalnu š ipku ispod poklopca lijesa i polako je pritiskao svojom tež inom. Poklopac se kratko opirao prije no š to se odvojio od lijesa skliznuvš i na stranu. Tri Rusa su prihvatila po jedan kut poklopca, a Henry je prihvatio č etvrti. Polako i paž ljivo podignuli su poklopac s lijesa i lagano ga položili na tlo. Van Helsing i Bukharov su pogledali unutra. Kostur Quinceya Morrisa, odjeven u smeđu jaknu i hlač e, lež ao je unutra. Kosti su mu bile jasno bijele, a kaubojski š eš ir na ogoljeloj lubanji svemu je davao jednu komič nu notu kauboja-kostura u postavi dance macabre. Svoj kaubojski nož držao je na prsima, baš tamo kamo ga je Van Helsing položio prije jedanaest godina. Pored njega se nalazila velika hrpa sivog praha skupljena uz rubove lijesa. To je bilo sve š to je preostalo od prvog vampira, opakog, bezbož nog stvora koji je muč io Van Helsinga i njegove prijatelje te poslao sirotu Lucy Westenra u vječno prokletstvo. Profesor je s mukom č uč nuo kraj lijesa i provjerio koliko je č vrst. Cinilo se da je neoš teć en. Ipak je namjena tog lijesa bila da nosi svog žitelja preko cijele Europe i to živog i neozlijeđenog. »Dobro se održao«, rekao je Van Helsing. »To bi trebalo biti sve što je ostalo od njega. Vratite poklopac i donesite platno.« Henry Carpenter i njegovi pomoć nici Rusi ponovno su dignuli poklopac i njež no ga vratili na mjesto. U posljednjoj sekundi prije


ponovnog zakivanja poklopca Van Helsing je gurnuo ruku u lijes i izvadio Morrisov kaubojski nož . Nije znao zaš to je to uč inio - znao je jedino da mu se to uč inilo važ nim. Prič vrstio ga je za svoj pojas i odmaknuo se dok su Rusi zabijali nove č avle u poklopac i tako ga zaš titili od vanjskih neprilika. Jedan od njih otiš ao je do kolica i vratio se s debelom krpom slož enog zelenog platna koju je prostro po tlu. Podignuli su lijes i stavili ga nasred ogromnog zelenog kvadrata i zatim ga oblož ili. Svaki nabor tkanine zapeč atili su vrelim voskom tako da zrak nikako nije mogao doprijeti unutra. Napokon su lijes podignuli na kolica i pričvrstili ga debelim užetom. »Koliko sam shvatio, Vi ž elite poć i s nama u London i osobno vidjeti ispitivanja. Je li to točno?« »Vrlo toč no«, odgovorio je Bukharov izgledajuć i pritom vrlo uzbuđeno. »Odlič no. To ć e ovisiti isključ ivo o stanju ostataka onoga trenutka kad stignemo u Constantu. Bilo bi dobro da to prenesete svojim ljudima.« Van Helsing je podbo konja, a Bukharov i Carpenter su iš li za njim. Rusi su iza njih trojice vukli kolica natrag prema civilizaciji. Putovanje natrag u Constantu bilo je mnogo brž e, ali i neudobnije nego putovanje iz luke. Kad su netom prije zore stigli u luč ki grad, i konji i ljudi bili su veoma iscrpljeni, ali Van Helsing nije obrać ao pozornost na njihovu patnju. Vodio ih je ravno prema dokovima. Bukharova i njegove Ruse ostavio je sa svojim slugom i ukrcao se na brod nazvan Indornitable koji je britanska vlada zakupila za putovanje. Naredio je kapetanu da se spremi za pokret, zatim je siš ao niz rampu da Carpenteru da upute za ukrcavanje ostataka na brod. Sluga je stajao kraj kolica s trojicom pomoćnika, ali nigdje nije bilo... Klik. Zvuk je dopro iza Van Helsingove glave i profesor se polako okrenuo prema njemu. Desetak centimetara dalje od njegovog č ela stajao je revolver Colt 45 č ija se srebrna cijev svjetlucala pod ž utim svjetlom uljnih lampi. Ivan Bukharov se ljubazno smiješ io drž eć i pištolj u ruci. »Što bi ovo trebalo značiti?« zarežao je Van Helsing. »Bojim se da se moje zapovijedi kose s vaš ima, profesore«, rekao je Bukharov na engleskom koji je odjednom postao savrš en. »Moje


zapovijedi nalaž u da se ostaci donesu u Moskvu na pregled Njegovom Velič anstvu Caru. To znač i da vam ne mogu dopustiti da ostatke odnesete u London i najiskrenije se ispričavam zbog toga.« Glupa budalo. Podcijenio si ovogačovjeka jer mu je način ophođenjabio grub i loše je govorio engleski. Sad nemaš nijednog asa u rukavu.Glupi starče. Bukharov je obiš ao profesora, ne skidajuć i piš tolj s njegovog č ela. Stao je kraj kolica i pogledao Henryja Carpentera. »Molim vas da stanete kraj svoga gospodara«, ljubazno mu je rekao. Sluga je posluš ao i polako krenuo unatrag dok nije doš ao do svoga gospodara i tako mu otkrio tri istovjetna revolvera u rukama trojice pomagač a. Drž ali su ih uperene u Carpentera dok je Van Helsing silazio niz rampu. Bukharov je neš to brzo izgovorio na ruskom i jedan od ljudi je vratio revolver u futrolu prije no š to se popeo u prvu koč iju koja ih je dovela do dokova. Iziš ao je s prtljagom dvojice Engleza u rukama i polož io je na tlo pored njih. Dok se saginjao da spusti kofere, Carpenter je uputio neprimijetan pogled svom gospodaru, trzajuć i rukom prema dž epu na prsluku. Van Helsing je gotovo nevidljivo odmahnuo glavom. Dvocijevni Derringer koji je njegov sluga uvijek nosio sa sobom, neće biti dovoljan da ih izvuče iz ove nevolje. »Zelim vam sigurno i brzo putovanje kuć i«, rekao je Bukharov, još uvijek niš aneć i starca. »Bojim se da se ovdje moramo oprostiti jer i mi moramo na brod. Mnogo je milja do Odese. No, ž elio bih reć i da mi je bilo veliko zadovo...« »Nemate pojma š to radite«, prekinuo ga je Van Helsing. »Ti ostaci su najopasnija stvar koja trenutno postoji na svijetu. Treba ih prouč iti i pohraniti negdje gdje viš e nikada neć e ugledati danje svjetlo. Preklinjem vas da mi dopustite da ih uzmem.« Bukharovljeva ljubaznost je iš čezla. Zamijenilo ju je hladno nezadovoljstvo. »Kako ste samo arogantni! Mislite da se samo u Britaniji neš to mož e prouč iti ili sakriti na sigurno. Uvjeravam vas, profesore, da kad mi završ imo s ispitivanjima, ovi ostaci viš e nikada neć e ugledati svjetlo dana jer ć emo ih sakriti tamo gdje ih nitko nikada neć e moć i naći.«


36. DRUGA INVAZIJA OTOKA LINOISFARNE OTOL LINDISFARNE, NORTHUMBERLAND, PRIJE DVA SATA Došli su s kopna, u vrijeme kad su žitelji otoka spavali. Bilo ih je gotovočetrdeset, izmilili su iz izmaglice koja je obavijalapristanište. Neki su hodali orošenim putom, a neki su lebdjeli nad njim.Vodio ih je Alexandru, plašt mu se nježno svijao oko gležnjeva, a oči sjalegrimiznim ludilom. Anderson je išao za njim, gorostas zaogrnut vrećom od grubogplatna. Za njima je hodala odrpana skupina vampira koja se pridružila Alexandruu zanemarujući njegove sadističke sklonosti zbog zaštite koju jepružao. Dvojica tamnih, tihih muškaraca slijedila su skupinu vampira. Stalnosu sečešali i svako malo krišom pogledavali mjesec. Za dva sataće postatipun. Sjao je poput velike blijedožute lopte na tamnoplavom nebu. Približilisu se otoku u potpunoj tišini. Većsu vidjeli daleka svjetla na prozorimakuća i jantarni odsjaj ulične rasvjete kako se prelijeva iz luke koja seotvarali prema Sjevernom moru. Kate Randall se preplašeno probudila. Tog jutra je već od pet sati bila na nogama. Pomagala je ocu pripremiti mamce i mrež u te oprati mali ribarski brod na kojem je provodio već inu svoga vremena. Zaspala je č im je pojela več eru. Vjerojatno bi bila prespavala cijelo sljedeć e jutro da je neš to nije probudilo. Sjela je na krevet i pogledala kroz otvoreni prozor nad svojim pisać im stolom. Zuć kaste zavjese su leprš ale na hladnom povjetarcu od kojeg se Kate naježila. To je samo hladan zrak, pomislila je trljajuć i se po rukama da se ugrije. Samo hladan zrak. No, ipak nije bila sigurna da je to istina. Čula je nešto u tami, nešto poput vriska. Iziš la je iz kreveta tresuć i se od hladnoć e. Još uvijek je na sebi


imala majicu i traperice i odluč ila je preko njih navuć i i ogrtač . Dok je gurala ruke u rukave ogrtač a, uč inilo joj se kao da je netko iza nje, baš pokraj otvorenog prozora. Okrenula se. Soba je bila prazna. Strah ju je oblio poput sivih valova koji svaki dan oblijevaju oč ev mali brod. Nije zaplakala. Njezin otac je spavao i u svojih š esnaest godina dobro je nauč ila da oca nikada ne smije buditi. To pravilo, taj nepobitni zakon usadio se toliko duboko u njezin mozak da ga nije prekrš ila ni u ovom trenutku kad je drhtala od straha u svojoj sobi, ni pet metara udaljena od oca. Umjesto toga prišla je prozoru. Osjetila je oš tar i suh miris vatre na plaž i ispod kuć e u kojoj je ž ivjela s ocem otkad joj je umrla majka. Vidjela je tanki stup dima kako se izdiž e nad malenim otokom i naranč aste iskrice kako lijeno prolijeću zrakom. Cula je i glazbu. Netko je sluš ao neš to klasič no odsvirano na klaviru, najvjerojatnije njezina susjeda. Gospodin Marsden je nekamo otputovao i njegova je supruga zagospodarila kuć nim stereom. Inač e se iz njihove kuć e č ulo samo nabijanje Metallice i Motorheada i to toliko glasno da su se susjedi vječito žalili. Sve se č inilo potpuno uobič ajenim. Usprkos tomu Kate se nije mogla riješiti osjećaja da nešto nije u redu. Tamna prilika, prevelika da bi bila ptica ili š iš miš , proletjela je pored njezinog prozora i oč eš ala se o njezinu kosu. Ovoga je puta vrisnula. Odmaknula se od prozora. Cula je oca kako psuje u drugoj sobi i zatim kako hoda. Osjetila je toliko olakš anje š to je još ž iv da se uopć e nije brinula što ga je probudila. Pete Randall je u polusnu navukao majicu i iziš ao iz svoje spavać e sobe. Glupa cura, pomislio je. Neću biti sretan kad vidim da je vikala zbogpauka. Nije imao pojma da mu je kć er upravo spasila ž ivot, kao š to nije imao pojma ni da joj nikad neće stići zahvaliti. Preš ao je maleni hodnik i otvorio vrata kć erine sobe. Nije ih stigao ni zatvoriti za sobom, a ona mu je već poletjela u zagrljaj, tresuć i se


poput lista na vjetru. Pobogu dijete, zašto se toliko treseš? Što se dogodilo? »Polako, polako«, njež no joj je rekao. »Na sigurnom si. Reci mi š to se dogodilo.« Bila je to samo ptica, govorila je samoj sebi. Jedan od onih velikihgalebova. Glupa curo, prepala si se ptice, a živiš na otoku. Sad si gaprobudila, a znaš koliko mu je teško otkad... Cula je lagani udarac iza sebe. I njezin otac se trgnuo. Okrenula se i ugrizla za usnicu toliko jako da joj je potekla krv. Da nije, opet bi bila vrisnula. Pred prozorom njezine spavać e sobe stajao je muš karac srednjih godina. Bio je odjeven u pohabane traperice, gotovo potpuno poderane. Osim toga bio je sasvim gol iako mu se kož a nije vidjela od tetovaž a koje su se protezale njegovim prsima, rukama i udubljenom trbuhu. Riječ i koje nije mogla proč itati pretakale su se u lica koja vriš te, raš irena krila i slož ene uzorke linija od kojih joj se vrtjelo u glavi. Kosa mu je padala preko č ela u masnim uvojcima. Lice mu je bilo neljudsko, zurilo je u nju upalim grimiznim očima. Otvorio je usta i pustio zagluš ujuć i urlik. Kate je vidjela svjetlucave bijele oč njake kako se pojavljuju ispod njegove gornje usnice. Obamrla je od straha dok je stvorenje urlalo u noći. Poput životinja koje dozivaju jedna drugu, pomislio je Pete. Božemili, što je ovo? »Sto hoć eš ?« upitao je š okiran slaboš ću svog glasa. »Mi nemamo novaca.« Stvor kraj prozora odmahnuo je glavom kreveljeć i se od č istog zadovoljstva kao da je Pete upravo ispričao najbolji vic na svijetu. »Zelim vas«, odgovorio je. »Zelim da krvarite.« Ponovno se nasmiješio i krenuo prema njima. »Bjež i, Kate«, viknuo je Pete otvarajuć i vrata spavać e sobe preko ramena, ne ispuš tajuć i iz vida odvratno stvorenje koje im se polako približavalo gledajući ih smrtnom mirnoćom. »Ne, tata«, vikala je. »Sada«, potjerao ju je. »Ne raspravljaj nego idi!« Kate je prestraš eno vrisnula i potrč ala kroz vrata. Pete ju je č uo kako trč i niza stube i otvara ulazna vrata. Barem je ona na sigurnom, pomislio je. Stvor je pruž ao ruke prema njemu i približ avao mu se.


Pete se sagnuo ispod njegovih ruku i u panici primijetio da nema nokte, nego debele ž ute kandž e. Uspio je pobjeć i na hodnik kroz otvorena vrata. Jedna mrš ava, iscrtana ruka zgrabila ga je za vrat i zabila u dovratak. Ostao je bez daha. Previo se u struku i povukao unatrag svom snagom koja mu je preostala. Vrata su se naglo otvorila i gurnula stvorenje u zid. Ruka oko njegovog vrata je popustila stisak i odgurnuo ju je sa sebe. Uš ao je u svoju spavać u sobu i nogom zatvorio vrata. Stvorenje je spuznulo niza zid. Jako je krvarilo, kvaka mu je probila rebra. Zbog siline udarca oč njacima je probio vlastitu usnicu i krv mu se slijevala niz bradu i vrat. Pete ga je pogledao, jedva diš uć i. Vrat ga je straš no bolio. Krenuo je prema vratima, namjeravao je slijediti kć er i pobjeć i daleko od ove kuć e. Tad je č uo odvratnu buku, punu boli i opač ine. Crvene oč i su se otvorile i mirno gledale Petea. »Ostani da se poigramo«, rekao je probadajući usnicu očnjacima. »Nemaš kamo. Bit će brzo.« Ispljunuo je ugrušak krvi na tepih. »Ali ne mogu ti isto obeć ati za malenu«, rekao je namignuvš i Peteu koji ga je nogom lupio u lice š to je jač e mogao. Slomio mu je nos; stvorenje je opet krič alo od boli. Pete je pobjegao iz sobe, niza stube i van kroz ulazna vrata. Kate nije bilo. Neeeeeee! Panika se nastanila u njegovim prstima i istjerala van sav zrak. »Kate!« vikao je. »Kate!« Potrčao je niz put prema kući Marsdenovih. Sigurno je otišla potražiti telefon, govorio je samome sebi. Sigurnoje otišla k susjedima. Molim Te, Bože, daj da bude kod susjeda. Otvorio je vrata ograde i potrč ao kolnim prilazom do kuć e. Preš ao je tek tri drvene stube kad je neš to palo i smrskalo se pred njim. Topla tekuć ina ga je poprskala po licu i prsima. Pete je povikao manič no briš uć i lice rukama. Pogledao je na tlo pred sobom i vidio gospodu Marsden kako bež ivotno lež i. Imala je dvije rupe na vratu, a spavać ica joj je bila natopljena krvlju. Cuo je pobjednič ki urlik i podignuo glavu. S krovnog prozora gledalo ga je ž ensko lice, usta umrljanih krvlju, velikih grimiznih oč iju


bez trunke ljudskosti. Lice je naglo nestalo s prozora i č uo je korake kako se spuštaju niza stube. Pete Randall je pobjegao. Trč ao je u smjeru iz kojeg je doš ao i sad je po prvi puta č uo krike nasilja i boli koji su dopirali sa svih strana, užasnu kakofoniju urlika, lomljave i vriskova. Toliko vriskova. Doš ao je do vrata ograde trč eć im korakom kad mu se kć i odjednom ispriječ ila na puru. Bacio se udesno i pao. Bio bi je pregazio da nije. »Tata«, povikala je, č uč nuvš i kraj njega da provjeri je li dobro. Pridignuo se zanemarujuć i bol u desnoj ruci na koju je pao. Zagrlio ju je tako jako da je jedva mogla disati. »Gdje si bila?« jecao je. »Nisam te mogao pronaći.« »Otiš la sam Cooperovima«, jedva je govorila, pritisnuta na oč eva prsa. »Otiš la sam Cooperovima. Tamo nije bilo nikoga. Samo krv... toliko krvi...« Pete ju je pustio i ustao. Htio ju je pitati je li dobro, no vrata kuć e Marsdenovih su se zalupila. Zena koja ga je gledala s krovnog prozora poč ela je zavijati i netko joj je odgovorio, č inilo se iz poprilič ne blizine. Kate se okrenula i vidjela stvora iz svoje spavać e sobe kako ide prema njima, krvavog lica i vrata. Podignula se na noge, otac ju je zgrabio za ruku i zajedno su potrčali prema središtu sela. Alexandra je lebdio petnaest metara nad zemljom i nadgledao masakr pod sobom. Mož da je već pola seljana bilo mrtvo, a oni koji su prež ivjeli napad su bjež ali prema luci. Pretpostavljao je da ć e ih se nekolicina izvuć i, š to je bilo u redu. Samo ć e još bolje naglasiti poruku koju je htio poslati. Lagano se okrenuo u zraku i pogledao preko brda koje je oblikovalo središ te otoka u drevnu kamenu građevinu koja je stajala na hridima koje je Sjeverno more oplakivalo bijelom pjenom. Večerašnji posao je tek započeo, pomislio je i priuš tio si lagani osmijeh. Izvukao je srebrni mobitel iz džepa i utipkao broj. »Brate«, rekao je kad se netko javio. »Možeš nastaviti.« Na seoskim ulicama vladala je panika. Prež ivjeli otoč ani bjež ali su prema ribarskoj luč ici da spase goli ž ivot. Spoticali su se u tami, gledali kao mahniti u svim smjerovima, dozivali muž eve, ž ene, roditelje, djecu.


Pete Randall je trč ao niz brdo prema doku, preskakao trupla ostavljena na putu, prisiljavao se da ih ne gleda. Svi ž itelji otoka poznavali su jedni druge, bilo ih je tek stotinu i š ezdeset. Znao je da preskač e i zaobilazi trupla prijatelja i susjeda. Kate je trč ala pored njega. Bila je potpuno blijeda, no oč i su joj ž ivo sjale i Pete se prisjetio koliko je zapravo voli. Kada je postala toliko jaka? Nisam mogao dobiti bolje dijete. Muš karci i ž ene trč ali su van iz kuć a, neki plač uć i, neki vriš teć i. Tamne prilike su se kretale medu njima, lebdjele nad ploč nikom i odnosile ljude sa sobom. Krv je padala po tlu poput grimizne kiše. John Tremain, najuspješ niji ribar na otoku, je upravo dotrč ao do svog broda. Lady Diana je zauzimala najveć i vez na doku koji je imao oblik potkove. Plavič asti dim sukljao je iz njezinog dimnjaka kad se upalio motor. »Pož urite«, vikao je Tremain. Drž ao je už ad u svojim grubim rukama, bio je spreman da ih baci. »Neću čekati! Požurite!« Oč ajna skupina prež ivjelih otoč ana potrč ala je prema njemu. Pete i Kate su prvi stigli na klizavi beton doka. Na tlu pred njima lež alo je izoblič eno tijelo djevojke i Kate je usporila kad su mu se približ ili. Pete ju je uhvatio za zapešće i vukao za sobom. »Hajde«, vikao je. »Moraš na brod, ne zastajkuj!« »To je Julie«, vikala je Kate. »Ne smijemo je ostaviti!« Kateina najbolja prijateljica, shvatio je Pete. Bože dragi. Kate se otrgnula od oca i zastala kraj djevojč inog tijela. Pete je opsovao, krenuo je natrag po kć er, no gomila ga je povukla prema natrag. Vikao je, udarao i gurao ljude, no masa je bila prevelika i prejaka. Opet se našao na doku. Kroz gomilu je vidio svoju kć er kako se naginje nad tijelom. Paralizirao ju je prizor prijateljič inog tijela koje slomljeno lež i na betonu. Pogledala je oca koji je vikao i gurao ljude oko sebe, vidjela je kako ga gomila odnosi i ukrcava na Lady Dianu. Pred njom je stajao odvratni stvor iz sobe i pož udno joj se kreveljio. Bez oklijevanja je potrčala natrag u selo. Pete je vidio Kate kako trč i i nestaje u tami. Obnovljenom snagom borio se protiv ruku koje su ga držale, no već je bilo prekasno. John Tremain je bacio už ad u vodu i potrč ao u malu kabinu nad palubom. Ubacio je Lady Dianu u brzinu, a veliki propeleri su prevrtali


vodu dok se brod polako, odvratno polako počeo odmicati od otoka. Pete Randall se bacio na krmenu ogradu dok je Lady Diana ubrzavala, a lučica se gubila u tami. »Kate!« vikao je. »Kate!« Nije bilo odgovora. Njegova je kći nestala.


37. NA KROVU SVIJETA CENTRALNA KOMANDA SPC-A POLUOTOK KOLA. RUSIJA PRIJE TRIDESET I PET MINUTA Valeri Rusmanov zahvalio je svom bratu i ugasio svoj mobilni telefon. Snijeg je š kripao pod njegovim teš kim č izmama dok se penjao uz brdo. Prohladan noć ni zrak bio je potpuno miran. Lagano je leprš ao sa jorda Murmansk s njegove lijeve strane, crna voda se nazirala kroz paukovu mrež u od pukotina na debelom, prljavosivom ledu. Ledolomac se polako kretao jordom ostavljajuć i za sobom tamnu traku žive vode, rigajući dim od dizela iz svojih dimnjaka. Ravno pred njim, mož da nekih deset kilometara daleko, nalazi se zatvoreni grad Polijarni. Sivi industrijski grad prostirao se ispod dizalica i natrijevih svjetlosnih lukova ruskog brodogradiliš ta broj 10, najtajnije podmorske baze na svijetu. Tijekom Hladnog rata sovjetski Tajfuni i Akule izmilili su iz Polijarnija pod arktič ki led, skriveni od budnih očiju američkih satelita. Valeri je u daljini mogao nazrijeti priguš eno ž uto svjetlo Murmanska, matič ne luke ruske Sjeverne lote. Administrativno središ te poluotoka Kola služ beno nije bio zatvoreni grad, ali ured Federalne služ be sigurnosti u tom gradu bila je treć a najveć a u Rusiji. Cijela regija bila je unakaž ena kontrolnim punktovima i naoruž anim patrolama. Ovaj ogroman, ogoljeli dio antraktič ke divljine bio je srce tajne ruske vojne zajednice. No, potkova sač injena od bijelih zgrada i ono što se nalazilo pod njima bili su itekako vrijedni rizika. KZN-ova baza bila je uređena oko duge piste koja se prostirala paralelno sa stjenovitim grebenom na sjeveru. Sivi asfalt bio je č ist, snijeg su zgrnuli sa strana. Drevni borovi zaklanjali su bazu s juž ne strane. Nije se vidjela s uske ceste koja je vodila u Polijarni. Visoka električ na ograda prolazila je kroz drveć e. Malena č uvareva kuć ica i vrata ograde od teš kog metala bili su jedina naznaka onoga š to se nalazilo unutra. Niska bijela građevina nalazila se na istoč nom kraju


piste. Valeri je znao da se pod zaleđenim tlom baze nalazi ogroman bunker koji š tite elitne postrojbe KZN-a. To je bio dom znanstvenika, analitičara i časnika obavještajne službe koji su služili Komesarijatu za zaštitu od nadnaravnog. Snijeg se lijepio za njegov crni kaput i vlaž io vunu dok je Valeri gledao utihnulu bazu. Proš aptao je dvije riječ i i mnoš tvo tamnih prilika stvorilo se pored njega, lagano pavš i s neba na svjež i snijeg. »Znate li svi što zahtijevam od vas?« upitao je bez okretanja glave. Nastao je ž amor odobravanja. Jedan tihi glas je rekao. »Da, gospodaru.« Valeri je zatvorio oči uz grimasu negodovanja. Bio je to Talijin glas. Prekrasna mlada Ukrajinka bila je uz njega godinu dana. Pretvorio ju je u naletu usamljenosti i slabosti. Poslije se gorko pokajao. Djevojka ga je slijedila posvuda. Njezine prazne, lijepe oč i gledale su ga s neskrivenom odanoš ću i divljenjem, njezin mekani, preklinjuć i glas stalno ga je pitao treba li mu neš to, mož e li neš to učiniti za njega. Pretpostavljao je da ga voli, č ak je i vjerovao da ga voli, ali samo je gubila vrijeme. Valeri je volio samo jednu ž enu, a nje nije bilo već pola stoljeća. »Dobro«, rekao je. »Vrijeme je.« Zakorač io je u noć , kaput je lebdio iza njega. Baza pod njim spavala je u tišini, a njezina svjetla bacala su žute polukruge na snijeg. Valeri se sjurio niz brdo prema bazi, njegova vojska ga je slijedila navještavajući tihu i užasnu smrt. Toplinski signal se pojavio na rač unalu vojnika Lena Jurova koji je sjedio u kontrolnoj prostoriji KZN-a. Nikada nije vidio takav signal, poput velike trake tamnocrvene boje koja lebdi nad plavobijelom topogra ijom tundre. Pozvao je dež urnog č asnika, generala Jurija Petrova da pogleda prizor na zaslonu. General, podeblji č ovjek š ezdesetih godina, koji je proveo već inu svoje sjajne karijere pri Spetznazu, elitnoj specijalnoj postrojbi pod vodstvom KGB-a i kasnije FSB-a, priš ao je Jurovljevoj konzoli i pogledao zaslon. Raskolač io je oči i odmah oglasio opću uzbunu. Već je bilo prekasno. U perimetru baze KZN-a, probijajuć i se kroz nanose snijega koji su se nakupili pod električ nom ogradom, narednik Pavel Luž nji upustio


se u ž ivu raspravu sa svojim kolegom, vojnikom Vladimirom Radč enkom o sinoć njoj koš arkaš koj utakmici. Luž nji, gorljivi navijač CSKA Moskva ž alio se na izvedbu njihovog playmakera, mladić a č ije č eč ensko podrijetlo narednik nikako nije prestajao isticati. Jadnik je propustio tri od č etiri slobodna bacanja i njegov tim je izgubio 112:110 od kluba Triumf Ljuberci. Luž nji, rođeni Moskovljanin, nije dobro primio poraz. Poč eo je navoditi taktič ke pogreš ke koje je napravio trener kluba kad se zač uo alarm. Odmah je zgrabio radio, utipkao kombinaciju brojki i prinio ga uhu gledajuć i bazu. Automatski glas mu je rekao da je baza oglasila uzbunu najviš eg stupnja pa je spustio ruku na pojas i izvukao svog SIG Sauera. »Vjež ba«, rekao je okreć uć i se Radč enku. »Kladim se da ...« Radčenka nije bilo. Luž nji se okrenuo oko svoje osi traž eć i svog kolegu. Nije ga nigdje bilo. Jasno su se vidjeli tragovi njegovih stopala u snijegu, dvije crte koje su korač ale usporedno s Luž njevljevim. Zatim ih je nestalo. Nije bilo tragova niti u jednom smjeru. »Koji je ovo vrag?« promrmljao je Lužnji. Zatim je poletio u zrak. Neš to ga je uhvatilo ispod pazuha i naglo ga trgnulo prema gore. Prst na obarač u mu se zgrč io i opalio je metak u zemlju koja je nestajala pod njim. Luž nji nije vriš tao dok nije osjetio kako mu neč iji prsti prelaze preko vrata. Netko mu je noktima oš trim poput bodeža iščupao grlo, tako da više i nije mogao vrištati. Vanjski mikrofoni kontrolne sobe registrirali su zvuk pucnja i Petrov je utipkao kombinaciju brojki u konzolu pred sobom. Ogromni zidni zaslon se podijelio u osam dijelova i svaki je pokazivao sliku iz druge kamere. Dok su ljudi u kontrolnoj prostoriji gledali prikaze, neka crna prilika je preš la preko jedne kamere i slika je odjednom postala samo snijeg. Nekoliko trenutaka kasnije sve su kamere otkazale. »Oglasi opć u uzbunu«, naredio je Petrov ne skidajuć i pogled sa zaslona. »Traži pomoć.« »Ali gospodine...« »To je izravna zapovijed, vojnič e. Pozovi Gardijsku pukovniju. Nemamo mnogo vremena.« Prestravljeni radio operater je utipkavao frekvenciju za vanredna stanja koja je povezivala sve odjele za nadnaravno koji su postojali na


svijetu. Taman je završ io slanje poruke koja se sastojala od samo š est riječi kad se začuo tupi udarac. Mikrofoni su otkazali. »Generale«, rekao je, podignuvš i prestravljene oč i s konzole. Ali Petrova nije bilo. General je trč ao kroz unutraš njost baze KZN-a. Sirene su mu probijale bubnjić e i svjetlost pekla za oč i, ali nije usporavao. Dizalo je stajalo otvoreno na kraju hodnika. Trč ao je prema njemu iako je jedva disao. Predugo si sjedio za pisaćim stolom. Trči, starče, trči. Kad je uš ao u dizalo, izvadio je trokutasti ključ koji je drž ao na lancu oko vrata i stavio ga u rupu na metalnoj ploč i pored vrara, ispod gumba s brojevima. Vrata su se odmah zatvorila i krenula prema dolje. Petrov se borio s muč ninom u ž elucu i gledao kako se gumbi koji označavaju katove pale i gase. -2 -3 -4 -5 -6 -7 Razina -7 je bila na dnu baze KZN-a, sedam katova ispod smrznutog arktič kog tla. Tu su se č uvali ogromni generatori koji su napajali kompleks. Tu su također boravili i radnici koji su radili na održ avanju i tehnič koj podrš ci. Zbog toga se znanstvenici i vojnici KZN-a tu nisu zadrž avali, niti je general Petrov sada imao š to tu raditi. Jedna jedina stvar koja se č uvala u bazi bila je vrijedna frontalnog napada i general Petrov je bio jedan od rijetkih koji je znao što je to. Gumb -7 se upalio i ugasio, no dizalo se nastavilo spuš tati u neobiljež ene dubine. Kad su se vrata otvorila deset sekundi kasnije, Petrov je istrč ao u metalni hodnik, obrubljen teš kim, metalnim vratima na oba zida. Ta vrata su izgledala kao da im je mjesto na podmornici ili zrakoplovu, ili čak svemirskoj postaji. Bila su obilježena brojem, metar dugim crnim brojkama. Na katu je bilo š ezdeset vrata, no Petrov je već trčao prema onima koja su nosila broj 31. Ljudi su se nervozno pogledavali u kontrolnoj prostoriji. Snijeg je š umio na svih osam zaslona, vanjski mikrofoni su utihnuli. Provalili su u spremnik za oruž je i izvadili daybreakere, teš ke bacač e eksploziva i


tako čekali ono što je trebalo doći iz snijega. Vrata glavnog hodnika odjednom su se otvorila i trojica muš karaca su poskoč ila. Trideset i dvojica muš karaca iz Odreda za zaš titu baze polako su uš la u kontrolnu prostoriju i zauzela svaki komadić prostora. Dež urno osoblje davalo je sve od sebe da ne poč ne naglas slaviti od olakš anja. Odred za zaš titu baze sastojao se od najboljih č asnika KZN-a, najboljih od najboljih. Postavili su se u š iroku polukruž nu formaciju s licima prema teš kim hermetič ki zatvorenim vratima koja su vodila u vanjski svijet. Sive uniforme bile su pune oruž ja i tvrde tkanice pune svakojake opreme. Uperili su kalaš njikove i daybreakere u vrata, a dežurno osoblje se povuklo iza njih. Tišina. Prostoriju je iznenada ispunio zvuk metala koji se savija. Vojnik Jurov koji je drhtavim rukama drž ao daybreaker taman je imao dovoljno vremena da se tiho pomoli prije no š to su metalna vrata bila iščupana sa šarki i odletjela u bijelu arktičku noć. Snijeg je poč eo ulijetati u sobu u gustim nanosima i vojnici su se morali povuć i. Bilo je tako hladno da nisu mogli disati, a bjelina snijega ih je zasljepljivala. Tamne prilike su nevjerojatnom brzinom ulazile kroz razjapljena vrata, vojnici su naslijepo pucali iz svog oruž ja, pokrivali rukama suzne oč i i hvatali se za izmuč ena prsa. Meci su se odbijali od zidova razbijajuć i monitore i opremu. Buka daybreakem bila je zagluš ujuć a. Tamne prilike bile su posvuda, kao sjene su se kretale prostorijama punim snijega. Za njima je ostajao samo trag od krvi. Grimizni mlaz poprskao je Jurova po licu i prsima. Trznuo se i pred njim se odjednom naš la takva crna prilika. Podignuo j e daybreaker i zapucao. Prilika je zateturala kad ju je projektil pogodio, zatim je pala na snijeg. Bio je to Aleks Titov, mladi Sibirac koji je dijelio radni stol s Jutovom. Gledao je Jurova raskolač enim oč ima. Ustima je formirao neke neč ujne riječ i. Projektil ga je pogodio ravno u prsa. Pred Jurovljevim oč ima pneumatski se naboj svom silinom zabio u Titovljeva prsa. Jurov je č uo kako se lome kosti i Titovljev vrisak koji je nadglasao hujanje vjetra u kontrolnoj prostoriji. Zatim se ispalio i eksplozivni naboj i Titov je odletio u zrak. Njegova krv sasvim je prekrila Jurova. Blijedo je zurio pred sebe dok mu se prijateljeva krv slijevala niz lice. Nekoliko trenutaka kasnije jedan je vampir iziš ao iz


snjež ne meć ave i razderao mu grlo. Stvor mu je zapravo pokazao milosrđe. Trideset i osam muš karaca poginulo je u kontrolnoj prostoriji u roku od tri minute. Vampiri su napali vrtoglavom brzinom grizuć i, trgajuć i, grebuć i. Sve su ih poklali. Nisu imali nikakve š anse, snijeg ih je zaslijepio, hladnoć a umrtvila. Valerijevi sljedbenici klali su ih jednog po jednog. Dvojica vojnika Gardijske pukovnije uspjela su pobjeć i u dizalo i spustiti se u blagovaonicu na drugoj podzemnoj razini, zajedno sa znanstvenicima, liječ nicima i osobljem koje se brinulo da sve u bazi bude kako treba. Kad su pobili sve u kontrolnoj prostoriji, drevni vampir je iziš ao van i postavio vrata na mjesto. Viš e nisu stajala kako treba jer ih je presavio dok ih je č upao, ali barem su zadrž avala već inu vjetra. Snijega je bilo posvuda po podu, skupio se uz stolove i stolce, sasvim ruž ič ast od krvi poginulih č asnika. Horda vampira krvavih lica skupila se iza Valerija i slijedila ga u bazu. General Petrov je leđima podupro vrata trezora 31, podignuo daybreaker i uperio ga u vrata dizala. Radio za njegovim pojasom povremeno se oglaš avao, prenoseć i vriš tanje od boli i nasilno rež anje. Davao je sve od sebe da zanemari zvukove i usredotoč i se samo na zaključ ana metalna vrata na drugom kraju hodnika. Radio je napokon utihnuo i Petrov je izvukao enkriptirani satelitski telefon iz pojasa. Utipkao je poruku, samo nekoliko kratkih riječ i, i poslao je. Vratio je telefon na mjesto i čekao da dođu. Usprkos tomu š to je oč ekivao ulazak, vrata su se otvorila tako tiho da se iznenadio. Prolazile su prevaž ne milisekunde, a zatim je pritisnuo obarač daybreakera ciljajuć i u uski prostor dizala. Jedan vampir je iziš ao iz dizala i primio hitac u rame. Eksplodirao je sekundu kasnije, poprskavš i grimiznom krvlju strop, zidove i pod. Ista sudbina je doč ekala još dvojicu vampira. Cetvrti hitac nije pronaš ao metu, samo se zabio u strop. Peti je pogodio jednu vampiricu u č elo, od nje su ostala samo koljena. Petrov se borio s muč ninom i ispalio posljednji hitac. Na trenutak je ugledao srebrnu kosu Valerija Rusmanova usred dima i niš tavila, no nestao je prije no š to je naboj izletio iz cijevi daybreakera. Zabio se u prsa vampirice koja je preklinjuć im oč ima pogledala dizalo prije no š to ju je eksploziv uniš tio. Petrov je bacio potroš eno oruž je na pod i prihvatio se svog


starog kalašnjikova. Uperio ga je u dizalo i čekao priliku da opali. Nekoliko trenutaka vladao je potpuni mir, kao da su se vampiri obeshrabrili. No, u sljedeć oj sekundi nahrupili su iz dizala i Petrov je znao da je izgubljen. Bilo ih je previš e. Previš e. Puzali su uza zidove, po stropu, razjapljenih usta, uzbuđeni jedva č ekajuć i da još muč e i ubijaju. Teš ki meci otkidali su im udove, probijali glave i prsa, no ipak su dolazili. Vikao je iako nije mogao č uti samoga sebe od zveketa oruž ja, pucao je i pucao dok nije sasvim ispraznio spremnik starog kalašnjikova. General Juri Petrov ležao je na metalnom podu. Neš to mu je curilo niz vrat i skupljalo se uz rub njegovog pojasa. Mogao je samo vidjeti crveno kroz lijevo oko. Iznenađeno je shvatio da nije osjeć ao ni ruke, ni noge. Nije osjeć ao bol i to ga je iznenadilo jer je znao da umire. Vampiri su ga tiho okruž ili. Pokuš ao je podignuti glavu da ih vidi, ali nije mogao. Valeri se odmaknuo od vrata broj 31 gdje je provjeravao petnaesteroznamenkasti brojč anik prič vrš ćen za zid. Čučnuo je kraj polumrtvog generala i nasmiješio mu se. Petrov se prisilio da mu uzvrati osmijeh. Otkrio je da još uvijek može govoriti. »Nema... smisla«, rekao je hropćući da dođe do glasa. »Nikad... nikad ti neću dati kombinaciju.« Valeri se još srdač nije nasmiješ io. Kroz generalovu glavu je proš la posljednja jasna misao. Netko nas je izdao. Njegov osmijeh je nestao kad je Valeri ustao. Gledao je kako vampir utipkava kombinaciju u brojč anik. Zač uo se dugi pisak, lokoti su popustili i vrata su se polako otvorila. Petrov je nakratko vidio š to se nalazilo u trezoru broj 31. Posljednje š to je vidio bilo je neš to š to je vidjela tek šačica ljudi u civiliziranom svijetu. Dva predmeta. Celič na kocka je stajala nasred metalnog poda, rubova dugač kih jedan metar. Na kocki je stajao proziran plastič ni valjak sa crnim poklopcem na oba kraja. Sadrž avala je sivi prah i bila je označ ena etiketom koju Petrov nije mogao proč itati. Valeri je uš ao u trezor i zagradio njegov sadrž aj od pogleda ostalih vampira. Samo im je nehajno mahnuo rukom preko ramena. Navalili su na Petrova.


Imao je vremena da jednom vrisne.


38. LJUBAV BOLI Po drugi put u manje od osam sati Petljom se oglasila opć a uzbuna. Operativci koji su pali u krevete prije manje od č etrdeset minuta opet su morali skoč iti na noge, pritom soč no psujuć i i negodujuć i š to opet moraju odjenuti uniforme i uzeti oružje. Admiral Seward bio je u glavnom hangaru i davao upute pospanim muš karcima i ž enama Crne svjetlosti. Dva helikoptera EC725 već su č ekala na pisti. Svjetlost je sjala iz putnič kih odjeljaka dok su tehnič ari razvlačili crijeva za gorivo i pripremali ih za polijetanje. »Gdje je mlaž njak?« vikao je Seward. »Kvragu, mogli smo biti tamo za četrdeset minuta!« »Cal Holmwood je poveo Minu II u Nevadu prije dva dana, gospodine«, odgovorio je jedan od operativaca. »Ima neke vjež be s Amerima, gospodine.« Seward je zduš no opsovao i ponovno se vratio operativama koji su stali u vrstu iza njega. Obratio se Paulu Turneru koji je nadgledao mobilizaciju. »Ti, ja i prvih osamnaest na prijavak«, naredio je. »Provjera komunikacije, provjera oruž ja, zatim punjenje. Za pet minuta želim biti u zraku«, naredio je admiral Seward. »Da, gospodine«. Otiš ao je do ljudi koji su trebali podnijeti prijavak i poč eo provjeru radija i oruž ja. Kad je bio zadovoljan opremom operativca, palcem bi mu pokazao helikopter. Vojnik je istrč ao na asfalt i ukrcao se u jedan od helikoptera. Admiral Seward ga je ostavio da radi svoj posao i brzo otiš ao u operativni centar. Taman je htio otvoriti vrata kad mu je zazvonio mobitel. Dobio je poruku. NOVA SMS PORUKA OD: PETROV J., GEN. TREZOR 31 U OPASNOSTI POŽURI, PRIJATELJU JURI


Sewardu se sledila krv u žilama. Otkud oni znaju za trezor 31? Gurnuo je vrata operativnog centra i uš ao unutra. Jamie, Frankenstein i Morris su se skupili oko jednog stola i gledali radio koji je tinejdžer držao u drhtavoj ruci. Podignuli su glave kad je ušao. »Pukovnič e Frankenstein, poruč nič e Morris, gospodine Carpenteru«, rekao je. »Nemate dozvolu za napuš tanje baze do daljnjega. Vodim spasilač ku misiju u Rusiju istoga trenutka. Pozabavit ć u se s vama kad se vratim. Predlaž em vam da se do tada primite izvještaja koji sam zatražio.« Admiral Seward je iziš ao iz prostorije ne okrenuvš i se. Jamie je prvi progovorio. »Totalno smo zeznuli«, rekao je. »Nikad više neću vidjeti majku.« Frankenstein ga je pogledao, už asnut pomirenoš ću koja je izbijala iz njegovoga glasa. Cinilo se kao da se ugasio plamen koji je dječ aka tjerao da ustraje. Morris je nervozno progovorio: »Nije toliko loše koliko...« »Tome«, prekinuo ga je Jamie. »Nemoj me smirivati. Nisam dijete.« Morris je spustio glavu, a Jamie je nastavio: »Zelim znati š to se dogodilo u Northumberlandu. Nemojte mi govoriti da je Larissa cinkala Alexandruu, jer nimalo ne vjerujem u to. Zelim znati š to se stvarno dogodilo.« Frankenstein ga je pogledao bez ustezanja. »Onda razgovaraš s pogrešnim ljudima. Žao mi je što ti ne mogu reći ono što želiš čuti.« »U redu«, odgovorio je Jamie. Ustao je i iziš ao iz operativnog centra ne osvrć uć i se. U dizalu je stiskao metalnu ogradu dok mu prsti nisu sasvim pobijelili. Ljutnja mu se rojila po trbuhu, bilo mu je muč no, osjeć ao je kiselinu kako mu dolazi na usta i davao je sve od sebe da je suzbije. Vrata su se otvorila, Jamie je izišao u zatvorski blok i krenuo prema Larissinoj ćeliji. Čekala ga je. Stajala je nasred ć elije, tik iza zida od ultraljubič astih zraka. Nasmiješ ila mu se kad je doš ao. Malo se pokolebala kad je vidjela munjeviti izraz njegovog lica. »Što je bilo?« upitala je. »Jesi li ti rekla Alexandruu da dolazimo po njega?« upitao je


suzdržavajući se da ne plane. »Jesi li mu ti rekla da pobjegne?« Larissa je užasnuto shvatila o čemu govori. »Nije bio tamo«, rekla je. »Je li tako?« »Ne«, odgovorio je Jamie. »Nije bio tamo. Nije ni moja majka. Sam Bog zna kamo su otiš li. Samo š ač ica ljudi je znala da dolazimo po njega, ali kad smo stigli za manje od sat i pol vremena, viš e ga nije bilo. Želim znati što se dogodilo.« »Pitaj me opet«, rekla je Larissa. »Ponovi pitanje.« »Jesi li mu ti rekla da dolazimo?« »Nisam«, odgovorila je. »Nisam.« Klonuo je pred njezinim oč ima. Pognuo je ramena i glavu, zatvorio oči. Gotovo je. Bože mili. Nikad je neću pronaći. Gotovo je. »Ne znam š to da radim«, rekao je glasom punim oč aja. »Zelim ti vjerovati, ali ne znam mogu li.« Zakorač ila je pola koraka prema njemu i tiho izgovorila njegovo ime. »Jamie.« Pogledao ju je licem zgrčenim od boli. »Možeš mi vjerovati«, rekla je pomaknuvši se. Gurnula je ruku kroz ultraljubič asto polje i zgrabila ga. Ruka joj je planula, ljubič asta vatra je izbijala iz njezine savrš ene kož e, ali nije se pokolebala. Privukla ga je k sebi kroz barijeru, okrenula ga postrance i poljubila. Uzvratio joj je poljubac. Rukama ju je primio za kosu osjetivš i vrelinu njezine goruć e ruke na uniformi. Nije mu smetala, djelovalo je kao da se to sve događa nekome drugome. Sasvim se prepustio poljupcu, njezinim svjež im, mekanim usnama i rukama oko njegovog struka. Zatim je sve prestalo jednako naglo kao š to je i započ elo. Odmaknula se od njega i on je otvorio oč i. Njezino lice bilo je tek nekoliko milimetara udaljeno od njegovog, osjeć ao je vrelinu njezinoga daha na svojim usnama, primijetio zlatne niti u njezinim tamnosmeđim očima. Gledali su se kao da na svijetu postoje samo njih dvoje. Bol ju je naposljetku svladala i pala je na pod, drž eć i se za ruku i pokuš avajuć i ugasiti plamen koji je još uvijek gorio na njezinoj kož i.


Na kraju je ostao samo sivi dim koji se uzdizao prema stropu. Miris izgorene kož e izazivao je muč ninu i povrać anje, no Jamie je kleknuo pored Larisse. Ruka joj je bila sasvim crna. Kož a joj se gulila u trakama pokazujuć i miš ić e koji su nalikovali tamnoj už adi. Pod njima se nazirala i č isto bijela kost. Jamie je morao odvratiti pogled da ne povrati. »Sve je u redu«, rekla je. »Zarast će. Samo mi treba malo krvi.« Jamie je bez razmiš ljanja otkopč ao kragnu uniforme i ponudio joj neozlijeđenu stranu svoga vrata. Nasmijala se usprkos boli. »Sladak si, Jamie«, rekla je kroz bolnu grimasu. »Ali nismo još došli do toga.« Jamie se zarumenio i otrčao do čuvarevog šaltera. Mogla je pružiti ruku kroz barijeru kad god je htjela. Mogla me jeozlijediti da je htjela. Bilo kada. »Treba mi krvi«, rekao je Jamie. Cuvar je poč eo postavljati pitanja, ali Jamieju se nije dalo objaš njavati. »Sada«, rekao je. »Po naredbi admirala Sewarda. Mož ete provjeriti s njim, ali sumnjam da bi htio da ga se ometa.« Operativac je iznenađeno pogledao Jamieja. Uzdahnuo je, otkotrljao stolac preko poda i izvadio dvije malene vreć e krvi iz hladnjaka od nehrđajuć eg č elika. Gurnuo ih je Jamieju kroz rupu na šalteru, ne udostojivši ga ni jednim pogledom. Jamie je potrč ao niz zatvorski blok. Larissa je lež ala na krevetu držeći spaljenu ruku na prsima. Nasmiješila mu se očima punim boli. Jamie je proš ao ravno kroz ultraljubič astu barijeru i pruž io joj vreć ice. Sjedio je kraj nje dok je prvu trgala zubima drž eć i je lijevom rukom. »Nemoj gledati«, rekla mu je. »Nema šanse.« Nije č ekala da vidi hoć e li se predomisliti. Izlila je sadrž aj vreć ice ravno u svoja usta. Oč i su joj pocrvenjele dok je krv kolala njezinim grlom. Gladno je gutala, vidio je tekuć inu kako joj prolazi grlom. Cuo se neki šištavi zvuk i Jamie je pogledao njezinu ruku. Prizor ga je zapanjio. Spaljena, crna kož a kao da je kuhala, kao da ju je netko polio kiselinom. Meso se pred njegovim oč ima posvijetlilo u tamnocrvenu boju, zatim u skerletnu i naposljetku u


blijedoruž ič astu boju mesa. Izraslo je i miš ić no tkivo, kož a se ponovno isplela preko novonastalog mesa. Zvuk je utihnuo. Larissina ruka je izgledala kao da je provela jedno popodne na suncu. Teško je disala, sasušenih usana i grimiznih očiju. »Boli li te kada zarasta?« upitao ju je. Kimnula je i drhtavo odgovorila: »Ne tako jako, ali boli.« Otvorila je i drugu vreć icu krvi i gladno je popila. Krv joj se poč ela izlijevati niz bradu. Jamie se morao suzdrž ati da je ne poliž e. Ponovno se zač ulo š iš tanje i boja njezine ruke je izblijedjela kao da joj se niš ta nije dogodilo. Podragao ju je po novoj koži; bila je topla i glatka. Uhvatila ga je za ruku i pogledala u oči. »Nikad te ne bih povrijedila«, rekla je. »Zao mi je š to sam vas odvela u Valhallu bez pravog razloga. Ali mož eš mi vjerovati. Neć u ti više nikada lagati.« Nagnuo se nad nju i poljubio je. Doč ekala je poljubac i ž eljno uzvratila, no ovog puta se on odmaknuo. Zbunjeno ga je pogledala. »Vratit ću se«, rekao joj je uz smiješak.


39. SLUŽBENI POZIV SJEVERNI ISTURENI POLOŽAJ ODJELA 19, RAF FYLINGDALES, VRIŠTINE SJEVERNOG YORKSHIREA PRIJE PETNAEST MINUTA Letač ki č asnik John Elliott provjerio je sve svoje zaslone, iziš ao kroz vrata bunkera u prohladnu več er i izdahnuo oblak vreloga zraka. Najviš e je mrzio noć na dež urstva. Sati su bili beskrajni i umor ga je ubijao bez obzira na svu kavu i cigarete. Provjerio je koliko je sati. 1:18. Još č etrdeset i dvije minute do kraja. Zapalio je Camel Light i zgrč io se kad je uvukao dim u suho grlo, no ustrajao je. Dave Sargent je trebao preuzeti straž u i č im utipka svoju kombinaciju za ulaz, Elliott ć e se povuć i. Trebale su mu toč no četiri minute da stigne u krevet. Već je izmjerio vrijeme. Mladi letač ki č asnik gledao je vriš tine ponad baze. Ogromne svijetloplave loptice za golf koje su sakrivale fajlingdejlske hladnoratovske radare sada viš e nisu bile tu, no ostala je velika trostrana fazno uređena piramida koja se uzdizala sa Snod Hilla. Cak mu se i nakon godinu dana boravka na ovom mjestu činila prijetećom. Istureni polož aj Crne svjetlosti nalazio se na zapadnom rubu baze, daleko od puteva kojima su se ljeti turistič ki autobusi vozili u Whitby, daleko od osoblja RAF-a i njihovih obitelji, neupadljiva siva betonska kocka s teš kim č elič nim vratima koja su vodila u maleni bunker, jednu kvadratnu sobu s dva pisać a stola gurnuta uza zid i malenu kupaonicu. Niska zgrada od opeke nije bila osvijetljena; ostatak Elliotove jedinice već je spavao. Iza ograde koja je okruž ivala bunker bile su prazne vriš tine. Visoku travu i paprat nisu ometali š etač i i lutalice, znali su da je baza blizu. Preko vriš tina, u brdima iznad Harrogatea, nalazila se Zrakoplovna baza Njezinog Velič anstva Menwith Hill, promatrač ka baza Nacionalne sigurnosne služ be koja je bila suvereni teritorij Sjedinjenih Država. Elliott je nekoliko puta bio tamo, pojeo je hamburger u restoranu,


pio Coors Light i ostavio č etrdeset dolara u kuglani. Ameri su se lijepo udomać ili, izgradili su sebi repliku malog američ kog grada pod sjenama prostranih radarskih polja koja su proč eš ljavala radiovalove cijeloga svijeta ne bi li č uli neš to š to ć e podignuti crvenu zastavicu u Echelonovoj bazi podataka. Prije no š to se pridruž io Crnoj svjetlosti, Elliott je mislio da su ljudi koji vjeruju u Echelon i slič ne stvari č udaci koji provode vrijeme u kapama od aluminijske folije i surfaju Internetom kao luđaci traž eć i dokaze zavjera i slič ne stvari. No, sada je saznao stvari od kojih bi ti isti čudaci zaplakali istoga trenutka. Čuo je kako netko hoda po pijesku iza bunkera. Odmah je izvukao Glock iz futrole i radio iz pojasa. Utipkao je svoj identifikacijski kod i prinio ga uhu. »Utipkaj se«, glas narednika Jacksona zvučao je grintavo i umorno. »Elliott, John. NS303-81E.« »Što se događa, Elliotte?« »Čuo sam nešto, gospodine. Iza bunkera.« »Jesi li istražio?« »Ne, gospodine.« Narednik je opsovao. »Idi i vidi što je. Dolazim za tri minute.« »Gospodine, protokol...« »Tri minute, letački časnice. Jesam li bio dovoljno jasan?« »Da, gospodine.« Elliott je vratio radio na mjesto i sklopio ruke oko Glocka. Polako je hodao uza zid bunkera. Iskustvo mu je govorilo da se najvjerojatnije radi o nekoj ž ivotinji, nekom jazavcu koji si je prokopao prolaz ispod ograde ili galebu koji je doletio s obale i bio preumoran da se vrati. Nitko se nije približ avao bunkeru Crne svjetlosti bez odobrenja i neoč ekivani zvukovi su se shvać ali jako ozbiljno. Stigao je do ugla bunkera, namjestio Glock u rukama. Duboko je udahnuo i zakoračio iza ugla. Ništa. Siroki prostor između zida bunkera i ograde bio je prazan, na š ljunku nije bilo nikakvih tragova. Elliott je spustio piš tolj i posegnuo za radiom da javi naredniku Jacksonu da je sve bila lažna uzbuna. Bum. Adrenalin je preplavio Elliottove ž ivce. Takav udarac nije mogao doć i od ž ivotinje. Ponovno je podignuo piš tolj i oš tro zakorač io iza


ugla uz dugač ki zid bunkera. Pred njim je baza Fylingdales sjala jantarnož utim svjetlom i Elliott je prvi put pož elio da travnato prostranstvo koje je razdvajalo Crnu svjetlost i bazu ne postoji. Provjerio je koliko je sati dok se kretao uz betonski zid. Proš lo je č etrdeset i pet sekundi otkad je razgovarao s narednikom Jacksonom. Pomoć stiže za dvije minute. Elliot se kretao uza zid č vrsto drž eć i piš tolj. Osjeć ao se kao da ga niš ta ne mož e pokolebati. No, tad je zač uo glas od kojeg mu se sledila krv u žilama, a cijev njegovog pištolja počela je podrhtavati. Kao da se netko smije. Kao da se smije neko dijete. Sav se najež io, cijelo tijelo mu je podrhtavalo jer ga je adrenalin tresao po drugi put več eras. Pomaknuo se naprijed, duboko udahnuo, prešao posljednja dva koraka do kraja zida i zaobišao bunker. Netko je stajao pred vratima. Sve se kretalo poput usporenog snimka. Elliott je zadrž ao vrisak, raskolač io je oč i od už asa i poč eo polagano povlač iti perolaki obarač svoga Glocka. Prilika je nosila bijelu majicu kratkih rukava i taj detalj je nagnao Elliotta da se sabere i makne prst s obarač a. Približ io se i pogledao bolje. Spustio je pištolj. To nije bila osoba. Samo majica prič vrš ćena na vrata bunkera. Neš to tamno je strš ilo van iz prsa i neke riječ i su bile otisnute na bijelom materijalu. Približ io se da još bolje pogleda i osjetio nečiju ruku na ramenu. Tad je vrisnuo. »Koji ti je vrag, Elliotte?« viknuo je narednik Jackson okrenuvš i letačkog časnika da ga pogleda u lice. »Jesi li ti...« Umuknuo je kad je vidio majicu kako se vijori na noć nom povjetarcu. Izvadio je teš ku svjetiljku iz pojasa i osvijetlio vrata bunkera. Majica je bila prič vrš ćena teš kim metalnim š tapom, dugač kim barem trideset centimetara. Netko je njime probio materijal i zabio ga nekoliko centimetara u čelična vrata bunkera. Koliko li snage treba za ovo, pomislio je Elliott. Na majici je bio jednostavan crtež nekog otoka. Ispod je veselim žutim slovima pisalo: LINDISFARNE.


Ispod toga su odvratnom crvenom tekuć inom bile naš krabane sljedeće riječi: RECITE DJEČAKU DA DOÐE »Oglasi uzbunu za neposrednu opasnost«, rekao je tiho narednik Jackson. »Probudi ostatak jedinice.« Elliott je otvorio teš ka vrata i už asnuto primijetio piramidasto ispupčenje s njihove unutrašnje strane. Gotovo su uspjeli probiti vrata. Sjeo je za komunikacijski stol i oglasio uzbunu. Sve baze unutar sto kilometara ć e č uti ovu uzbunu i naredbu da provjere posljednjih trideset minuta radarske aktivnosti. Operateri radara neć e znati š to traž e ili zaš to traž e i izbrisat ć e zapisnike svojih potraga č im poš alju rezultate u Sjeverni istureni položaj. Elliott je taman htio utipkati naredbu za buđenje cijele jedinice kad mu je neš to na zaslonu privuklo pozornost. Bile su to izvanredne vijesti na kanalu BBC News 24. »Bolje je da obavijestimo Petlju o ovoj poruci«, povikao je Jackson kroz otvorena vrata. Elliott nije odvratio pogled sa zaslona dok mu je odgovarao: »Mislim da već znaju, gospodine.«


40. TOČKA SLOMA Jamie je otvorio vrata operativnog centra. Frankenstein i Morris su stajali jednako kao i prije no š to ih je ostavio. Samo su se gledali, a Jamie je sumnjao da su iš ta progovorili dok ga nije bilo. Podignuli su glave kad je ušao. Sjeo je na stolac ispred njih. »Nije ona«, rekao je. Obojica su otvorili usta ž eleć i mu se usprotiviti, no nije im dozvolio. »Nije me briga vjerujete li mi ili ne. Znam da nije ona. To znač i da smo vas dvojica, ja, admiral Seward i operativac koji je pomaknuo satelit jedini ljudi na svijetu koji su znali da smo pronaš li Alexandrua. Ostatak ekipe je dobio obavijest u zraku, a sav radijski promet je bio pod nadzorom. Dakle, cinkao mu je jedan od tih ljudi.« Prošao je rukama kroz kosu i protrljao oči. »Iskreno«, nastavio je, »uopć e me ne zanima tko je to uč inio. Cini mi se da nemamo viš e nikakvih tragova, a Alexandru je vjerojatno ubio mnoš tvo nevinih ljudi samo da me kazni zato š to ga traž im. Zato želim znati što ćemo sad.« Veliki zaslon u Operacijskom centru se upalio uz karakteristič no zujanje. Grb Odjela 19 se pojavio na njemu, primijenili su se sigurnosni protokoli, zatim se pojavio prozor radne površ ine sustava Crne svjetlosti, a nakon toga vijesti BBC-a. »Što se događa?« upitao je Jamie. »Sustav nadzora provjerava sve civilne medije radi potencijalnih nadnaravnih incidenata«, odgovorio je Morris. »Sto god da je ovo, događa se u ovom trenutku.« Riječ i IZVANREDNE VIJESTI su prelijetale ispod slike, ispisane velikim bijelim slovima. Prikazivali su novinara koji je izvješ tavao s plaž e, kosa mu je bila razbaruš ena od vjetra koji je ometao zvuk mikrofona. Iza njega su bila postavljena svjetla uperena u vodu, gdje se nasukao neki ribarski brod. Muš karci i ž ene su prelazili preko pijeska, ogrnuti dekama, potpuno ošamućeni. Medu njima su se kretali policajci i bolničari. Natpis ispod slike je informirao gledatelje da se radi o prijenosu


uživo iz Fenwicka u Northumberlandu. U desnom donjem kutu slike neki č ovjek je stajao mirno s bolnom grimasom na licu dok mu je neki bolnič ar stavljao zavoj na vrat. Dvojica policajaca su pokuš avala smiriti neku ž enu koja je už asnuto vriš tala i opirala se. Novinar je oč ajnič ki pokuš avao nać i nekoga tko ć e mu razumljivo odgovoriti na pitanja. Jamieju se odjednom upalila lampica u glavi. »Tome«, povikao je, a č asnik za sigurnost je poskoč io. »Mož eš li premotati ovaj izvještaj unatrag?« Morris je izgledao zbunjeno, ali rekao je da može. »Trebaš ga vratiti trideset sekundi unatrag i zamrznuti sliku. Brzo!« Morris je otvorio neki prozor na zaslonu i utipkao neš to. Frankenstein je ustao i stao pored Jamieja. »Što se događa?« upitao je. »Vidjet ćeš«, odgovorio je tinejdžer, ne skidajući pogled sa zaslona. Dok je Morris radio svoj posao, izvješ taj se zaustavio i poč eo ić i unatrag. »Tu zamrzni«, viknuo je Jamie nakon nekoliko sekundi. Morris ga je poslušao. »Približi čovjeka u donjem desnom kutu!« Tablica od tankih zelenih linija se pojavila na zaslonu i podijelila ga u š ezdeset i č etiri kvadrata. Morris je označ io č etiri kvadrata u donjem desnom kutu i kliknuo na njih. Poveć ali su se ispunivš i č itav zaslon nejasnom slikom dugač kom č etiri metra. Morris je opet neš to utipkao i slika se izoštrila do savršene vidljivosti. Bolnič ar je stavljao zavoj na č ovjekov vrat, umrljan krvlju koja se pod svjetlom punog mjeseca č inila gotovo crnom. Jamie je už asnuto udahnuo. Medu skorenom krvi su se vidjele dvije okrugle rupice. »Gdje je ovo mjesto?« vikao je, »trebam zemljovid tog mjesta i okolice! Moja majka se nalazi ondje otkuda je doš ao ovaj brod, znam to!« Morris je skoč io s kontrolne ploč e, otvorio uski ormar ugrađen u metalni zid i izvadio zemljovide. Jamie je dotrč ao do njega i poč eli su ih raširivati po stolu. »Northumberland, Northumberland«, govorio je Morris glasno odbacujuć i zemljovid za zemljovidom. Oglasio se neki bip, no nijedan


od njih dvojice nije podignuo glavu da vidi što je. »Evo ga«, viknuo je Morris i raš irio zemljovid Sjevernog mora preko stola. Nadvili su se nad papir, traž eć i obalni gradić po imenu Fenwick. »Jamie«, rekao je Frankenstein, ali tinejdž er se nije odazvao, samo je odmahnuo rukom i nastavio zuriti u kartu. »Jamie!« povikalo je č udoviš te, a hitnost u njegovom glasu je nagnala Jamieja da iznervirano podigne glavu. »Što je...« Zastao je kao ukopan prateć i Frankensteinov prst koji je upirao u divovski zaslon. Otvorio se novi prozor koji je sadrž avao elektronič ku poruku poslanu sa neke neshvatljive adrese. Nije bilo nikakvog teksta, samo jedna fotogra ija visoke kvalitete na kojoj je majica zabijena na vrata bunkera Sjevernog isturenog polož aja Odjela 19. Jasno se vidio žuti natpis LINDISFARNE kao i riječi naškrabane crnom skorenom krvlju ispod njega. RECITE DJEČAKU DA DOÐE Jamie je duboko udahnuo i pogledao svoje prijatelje. »Tamo mi je majka.« Izvadio je metke iz svog oruž ja na stol u operativnom centru i provjerio sve š to ima. Nije gledao kad su se Frankenstein i Morris vratili u sobu. »Razgovarao sam sa Sjevernim isturenim polož ajem«, rekao je Morris. »Drž at ć e tisak pod kontrolom i zadrž ati policiju dok im mi ne dozvolimo da ih puste na otok.« »Odlično«, odgovorio je Jamie. »Odlično.« Ponovno je zavezao vezice na č izmama, namjestio oklop na prsima i vratio oružje na mjesto. »Osjeć am da me gledaš «, rekao je Jamie navlač eć i rukavicu. »Reci ako imaš nešto za reći.« »Spasilačka misija će se vratiti za nekoliko sati«, rekao je Morris.


»Zašto ne pričekaš pa onda možeš...« »Nema č ekanja, Tome«, rekao je Jamie. »Idem sada. Daj mi kod Larissine ćelije.« »Što će ti?« upitao je Frankenstein. »Vodim je sa sobom«, odgovorio je Jamie. Vidio je kako ga čudovište gleda. Prestao se odijevati i pogledao ga je. »Nije ona, Victore. Znam da nije ona. U redu je ako mi ne mož eš vjerovati, ali ja vjerujem njoj i vodim je sa sobom.« »Jamie«, započeo je Morris, »ako nije ona, tko je onda?« »Ne znam«, odgovorio je Jamie. »Znam jedino da nije ona.« Morris je progutao knedlu i pogledao Jamieja smrtno ozbiljnog lica i raskolačenih očiju. »Mislim da postoji neš to š to trebaš znati«, rekao je. »Ali nije moj posao da ti to kažem.« Frankenstein se ukoč io na stolcu. »Umukni, Morrise«, rekao je prijeteći. Jamie ih je obojicu pogledao. »Što se događa?« upitao je. Morris je spustio glavu. »Pitaj njega«, rekao je, upiruć i prstom u Frankensteina. »Pitaj ga gdje je bio kad ti je poginuo otac.« Jamie je zurio u č udoviš te koje je s neskrivenim bijesom zurilo u Morrisa. Jamie je osjetio kao da mu se glava otvorila i u nju je uplivalo sjećanje na onu noć... Osmorica policajaca odjevenih u crne oklope, naoružanih strojnicamarasporedila su se po kolnom prilazu. Cijevi oružja uperili su u vrata krozkoja je prolazio Julian Carpenter. »Ruke iznad glave«, povikao je jedan od njih. Bio je ogroman, sfantomkom na glavi i kacigom koja je djelovala komično maleno na njegovim ogromnim ramenima. Jamie je zurio u ogromnogčovjeka. Strahga je sasvim svladao kad je vidio da su njegove poput debala debele rukerazličite duljine. »Odmah!« Už as je svladao Jamieja, hladan znoj mu je potekao kraljež nicom i pretvorio koljena u žele. Pogledao je Frankensteina. Neeeeeee! Ostao je bez daha. Morao se nagnuti i gurnuti glavu kroz noge. Držao se za koljena da ne padne.


Prisilio je samoga sebe da se uspravi i pogledao Frankensteina. Cudoviš te ga je gledalo s izrazom neskrivene patnje na licu, pruž ilo je ruke preko stola kao da želi dotaknuti Jamieja. Prizor zelenosivih dlanova na Frankensteinovim rukama nejednake duljine je povratio Jamieja iz paralize. Trgnuo se i odmaknuo unatrag od stola. »Jamie...«, započelo je čudovište. »Bio si tamo«, rekao je Jamie. »Sad se sjeć am. Bio si tamo kad su upucali mog tatu.« »Jamie, ja...« »Jesi li bio tamo ili nisi?« vikao je Jamie. »Ne laž i mi viš e! Jesi li bio tamo?« Frankenstein bi pogledom bio ubio Morrisa, da je bilo moguć e. Ovaj je samo gledao u svoje ruke pa zatim u Jamieja. »Bio sam tamo«, rekao je. Jamie je odumro. Osjeć ao se kao da viš e nikada u ž ivotu neć e biti sposoban niti za jedan osjećaj. »Da mi se viš e nikada nisi približ io«, rekao je Jamie drhtavim glasom. »Kunem ti se Bogom, ubit ću te ako mi priđeš.« Okrenuo se Morrisu koji je izgledao kao da je poč inio zloč in koji nikad u životu neće moći okajati. »Tome«, rekao je Jamie, »ako ž eliš sa mnom i Larissom poć i na Lindisfarne, bit ć u ti veoma zahvalan. Ako ne ž eliš , razumjet ć u. U svakom slučaju mi trebaš dati kod Larissine ćelije.« Morris je polako ustao od stola. Izbjegavao je Frankensteinov pogled koji ga je gledao s tihom, gorućom mržnjom. »Kod je 908141739«, tiho je rekao. »Daj mi pet minuta, nađemo se kod hangara.« »Hvala ti«, rekao je Jamie. »Najljepša ti hvala.« Okrenuo se i istrč ao iz Operativnog centra prema dizalu na kraju hodnika. Larissa je lež ala na podu kad ga je č ula kako trč i. Uspravila se i nasmiješila kad je zastao pred njezinom ćelijom. »Tako brzo«, prokomentirala je. »Rekao sam ti, zar ne?«, odgovorio je između dva udisaja. Sabrao se i pogledao je. »Znam gdje mi je majka«, rekao je. »Sad ć u završ iti s ovim, kakav


god ishod bio. Trebala bi mi tvoja pomoć.« Ustala je i pokazala rukama oko sebe. »Odavde ti baš i ne mogu pomoći«, rekla je. Jamie je utipkao kod njezine ć elije u brojč anik na zidu. Ultraljubičasto polje je nestalo. Larissa je izišla iz ćelije i brzo ga poljubila u obraz. »Idemo«, rekla je.


41. ISTOČNA FRONTA SREDIŠNJA KOMANDNA BAZA KZN-A POLUOTOK KOLA, RUSIJA Dva helikoptera Crne svjetlosti su se spuš tala prema bazi KZN-a. Motori su rež ali kroz hladni zrak, a rotori podizali snjež ne vijavice. Kotač i su proklizali kad su dotaknuli ledeno tlo. Zatim su se otvorila vrata i admiral Seward je poveo spasilač ku misiju prema kontrolnoj prostoriji KZN-a. Dvadesetorica operativaca Crne svjetlosti trč ala su preko snijega kreć uć i se poput brzih sjenaka nepreglednom bjelinom. Drhtali su dok im je arktič ki vjetar prodirao kroz uniforme, a snijeg se lijepio za vizire kaciga. Stigli su do ulaza u bazu kliž uć i se i spotič uć i pred rupetinom u uniš tenom metalu gdje su se nekad nalazila teš ka vrata s hermetič kim zatvaranjem. »Isuse Kriste«, promrmljao je jedan od operativaca. Vrata su bila potpuno iš čupana iz okvira i bač ena sa strane poput ispijene limenke. Sarke koje su ih drž ale na mjestu bile su č elič ne š ipke od š esnaest centimetara, promjera već eg od č etiri centimetra. Vakumski peč at koji ih je drž ao na mjestu bio je zamiš ljen da izdrž i potres dva puta jač i nego š to je Richterova ljestvica uopć e mogla izmjeriti. »Uzbuna prvog stupnja stupa na snagu odmah«, rekao je Seward i ušao u rupu. Snijeg se nakupio posvuda u kontrolnoj prostoriji. Pokrio je stolce i stolove za kojima je dež urno osoblje do maloprije radilo. Ponegdje je bio ružičast od upijene krvi. Admiral Seward se zamalo spotaknuo preko prvog leša. Lež ao je pred vratima. Nekad je to bio mladić od devetnaest ili dvadeset godina. Bio je pokriven snijegom i Seward je naredio ljudima da ga oč iste. Kleknuli su i otresli snijeg rukama u rukavicama, malo pomalo otkrivajući tamnosivu uniformu KZN-a. Jedan od onih koji su stajali kraj mrtvač evog struka je povratio.


Seward je priš ao da vidi š to se događa. Vojnik je okrenuo glavu pokrivš i usta rukama, a admiral je osjetio kako mu se i samome diž e kiselina u želucu. Mrtvac je bio rastrgan na pola. Admiral Seward podijelio je ekipu u dvije skupine i obratio se prvoj. »Raš čistite ovu prostoriju«, rekao im je. »Zelim da iznesete van sve leševe. Vi ostali, za mnom.« Ostavio je bojnika Turnera da nadgleda skupinu i odveo ostatak ljudi dublje u bazu. Polako su se kretali š irokim sivim hodnikom i uš li u dizalo koje je stajalo otvoreno. Seward je pritisnuo gumb prve podzemne razine. »Pretražite sve katove. Želim znati ima li preživjelih«, rekao je. »Nitko ne smije ostati ovdje.« Zač ulo se zvono i vrata su se otvorila. Operativci su iziš li van, razdvojili se u grupe po dvoje i poč eli provjeravati vrata koja su se nalazila s obje strane hodnika. Seward je gledao za njima dok se vrata dizala nisu zatvorila i povela ga još dublje u bazu. Direktor Crne svjetlosti pripremio je trokutasti ključ jednak onome koji je general Petrov nosio na lancu prije neš to viš e od dva sata. Stavio ga je u rupu ispod gumba s brojevima. Dizalo je prošlo razinu -7 i polako se zaustavilo. Vrata su se otvorila i hodnik pun ogromnih vrata ga je na trenutak zbunio. Seward je samo jedanput prije bio tu. Kratko nakon š to su ga proglasili Direktorom. Juri Petrov, č ovjek s kojim se borio rame uz rame u nekim od najtamnijih zakutaka planete Zemlje, poveo ga je i pokazao sve trezore koji su sakrivali najveć e tajne koje je ruska nacija prikupila kroz godine svoje duge povijesti. Na trenutak ga je preplavio oč aj zbog svih pobijenih KZN-ovaca koji su lež ali u kontrolnoj prostoriji, najnovije ž rtve dugotrajnog, krvavog rata za koji javnost nikada neć e smjeti saznati. Protresao je glavom da si razbistri misli i požurio naprijed. Hodnik je bio klizav od iznutrica i rastrganog mesa i Seward je morao zadrž ati dah dok je zaobilazio masakr. Gusti smrad krvi i vampira bio je posvuda. Prisilio je samoga sebe da nastavi dalje dok nije doš ao do vrata broj 31 gdje je pronaš ao generala Petrova kako zuri u njega s praznog stolića unutar metalnog trezora. Njegova odrubljena glava bila je postavljena na stol, a mrtve oč i zurile su prema vratima. Krv se bila slila niz metalni stup i nakupila se


u podnož ju, sasvim skorena i crna. Samo lice bilo je gotovo neprepoznatljivo od ljubič astih masnica, slomljenog nosa i č eljusti te užasno natečenih usana. No, oči su bile bistre i pune prkosa. Petrov je bio dio Spetznaza kad je to još uvijek nešto značilo. Dobroih je izmorio prije no što je umro. Seward je zaobiš ao metalni stup i provjerio svaki centimetar trezora. Znao je da je beskorisno, ali ipak je to morao uč initi. Nije htio obeš častiti sjeć anje na Petrova propuš tajuć i neš to oč igledno. No u trezoru nije bilo ničega osim odrubljene glave ruskog generala. Iziš ao je u metalni hodnik, polako zaobilazeć i ostatke. Izvadio je telefon iz dž epa. Utipkao je broj i prinio ga uhu. »Nema ga«, rekao je kad se druga strana javila. »Da, siguran sam. Upravo stojim u praznom trezoru.« Nastala je dugotrajna tišina. »Razumijem«, napokon je rekao. »Trebam popis svih osoba koje su pristupile kodiranom sadrž aju KZN-a na glavnom rač unalu Crne svjetlosti unutar posljednjih četrdeset i osam sati. Može, čekat ću.« Hodao je gore-dolje i č ekao informacije koje je zatraž io. Nakon gotovo minute javili su mu da nitko nije pristupao tim informacijama. »Ponovno provedite pretragu, zanemarite sigurnosne protokole. Koristite moj pristupni kod, 69347X. Brzo.« Istog trena su mu pročitali ime. Seward je opsovao. »Treba mi trenutačna lokacija«, rekao je. »Provjeri ovaj čip.« Sekunde su mu prolazile kao u agoniji. Stajao je nasred hodnika stišćući telefon toliko da su mu prsti pobijelili. Ne on. Samo da ne bude on. Glas s druge strane ponovno se pojavio i opisao lokaciju. »Ima li drugih operativaca s njim?« Glas je odgovorio. »Hvala«, rekao je Seward i poklopio sluš alicu. Grubo je opsovao ispod glasa, nazvao drugi broj i č ekao da se Cal Holmwood javi. Javio se nakon trećeg zvona. »Cal«, rekao je Seward. »Ovdje Henry. Odmah moraš dovesti Minu u Rusiju. U Centralnu komandu KZN-a. Isprič aj se Amerikancima i odmah kreni. Imamo problem.« Holmwood je zvuč ao malo iznenađeno, ali odmah je rekao Direktoru da ć e napraviti kako nalaž e. Seward mu je zahvalio,


poklopio i utipkao treć i broj. Taman je htio stisnuti gumb za pozivanje kad je telefon poč eo vibrirati u njegovoj ruci. Pogledao je zaslon i vidio isti broj koji je i namjeravao nazvati. Pritisnuo je gumb za prihvaćanje poziva i prinio telefon uhu. »Sluš aj me«, rekao je prekinuvš i glas s druge strane. »Moraš mi reći gdje je Jamie Carpenter. Život mu je možda u opasnosti.« Nastala je pauza, a zatim mu je glas odgovorio. Seward je problijedio. »Upast će u stupicu«, rekao je. »Zovi...« Veza se prekinula.


42. OTOK KOJI JE BOG NAPUSTIO Izletnič ko područ je koje je povezivalo otok Lindisfarne s kopnom bilo je potpuno napuš teno. Posljednji turisti već su sinoć odnijeli svoje koš are i deke, ukrcali se u svoje automobile i otiš li. Za sobom su ostavili hrpe smeć a koje su lijeno lebdjele na magli koja je pokrivala do poput pogrebnog vijenca. Drveni stolovi i klupe bili su prazni, dječ je igrališ te je bilo mrač no. Njihaljke su škripale, a vrtuljak se lagano okretao. Duboki, gromki zvuk rastjerao je tiš inu. Da je ikoga bilo na izletiš tu, vjerojatno bi prije osjetili buku nego š to bi je č uli. Tlo je podrhtavalo sve viš e i viš e š to se buka približ avala jugoistoku. Zatim je ojač ala i mogla se jasno č uti. Pravilni udarci, toč ni poput kazaljki na satu postajali su sve glasniji i glasniji. Cinilo se kao da se iznad nalazi uragan. Vjetar je osnaž io i potjerao smeć e s izletiš ta u zrak. Jedan koš za smeć e se prevalio i rasuo po tlu svoje bogatstvo od stiropora, praznih limenki i vreć ica č ipsa. Vjetar ih je pokupio u svoju spiralu, praveći mali tornado od smeća. Dva zasljepljujuć a bijela svjetla probola su noć no nebo osvjetljavajuć i izletiš te. Zrake su bile š iroke i jasne, postajale su sve već e kako se neš to pojavljivalo na nebu. Helikopter EC725 iziš ao je iz magle uz gromoglasnu riku. Brzo se spustio. Kotač i su odskoč ili kad su sletjeli na istroš enu travu. Otvorila su se vrata. Pet prilika iskoč ilo je iz helikoptera i potrčalo naprijed. Jamie Carpenter je pogledao svoje suputnike, praš ina i smeć e su mu se lijepili za kacigu. Morrisovo lice se vidjelo, nije spustio vizir. Zabrinuto je gledao Jamieja, ali odluč nost u njegovim oč ima bila je ohrabrujuć a. Još dvojica operativaca stajala su s njima. Zvali su se Stevenson i McBride. Cekali su u hangaru Petlje zajedno s Morrisom kad je Jamie stigao s Larrisom. Bio je sretan š to ih vidi. Vampirica ga je stalno gledala, pruž ala mu je ohrabrenje. Nasmiješ io joj se. Odmah mu je uzvratila osmijeh. »Nemam pojma š to nas č eka na otoku«, rekao je Jamie nadglasavajuć i se s rotorima. »Pretpostavljam da Alexandru zna da


dolazimo i vi biste trebali uč initi isto. Rekao mi je da je pobio mnogo ljudi, tako da mož ete oč ekivati mnogo leš eva. Vidjeli ste zemljovid otoka; maleno selo koje se penje uz brijeg, s luč icom u podnož ju. Ostatak je samo divljina, osim otoka na sjevernom dijelu. Mislim da ć emo tamo pronać i moju majku, ali mož da sam u krivu. Prvo ć emo krenuti kroz selo i potražiti preživjele.« Jamie je pogledao svoj tim. Pogled su mu uzvratila smirena lica. Očekuju da ih ja vodim. Kako se to dogodilo? »Ima li pitanja?« upitao je. Cuo je da tako govore č asnici u ilmovima prije no š to svoje odrede povedu u borbu i uč inilo mu se baš prikladnim. Svi su odmahnuli glavama i Jamie je kimnuo. »Idemo onda«, rekao je. Hodali su putom po nasipu koji je vodio do Lindisfarnea. Magla je bila jako gusta i mogli su vidjeti tek pet metara ispred sebe. Jamie je čuo kako voda zapljuskuje sa svih strana i zadrhtao. Ako nas napadnu iz magle, nećemo ih primijetiti dok ne budeprekasno. Slijedili su bijelu crtu na sredini puta. Jamie ih je vodio, iza njega je iš la Larissa, dvojica operativaca i Morris s T-Boneom uprtim u rame. Larissa je svako malo pruž ala ruku u tamu i doticala Jamieja po vratu hladnim prstima, od čega je dobivao leptiriće u želucu. Magla se polako povlač ila i otok se pojavio pred njima, tamna gromada koja se izdizala prema noć nom nebu. Nastavili su hodati, topot njihovih č izama bio je jedini zvuk koji se č uo dok dvije visoke, mršave prilike nisu izletjele s obje strane puta. Jamie je zastao pruživši ruku iza sebe. »Bož e dragi«, rekao je Stevenson. Glas mu je bio tih i stegnut kao da ga netko drži za vrat. Sa svake strane puta nalazio se jarbol, bijeli metalni valjak koji je izbijao iz vode do visine od deset metara. Zastave koje su se nekad vijorile na povjetarcu bile su poderane i bač ene na tlo; jedna je bila Union Jack, a druga ž uto-plava zastava Europske unije. Umjesto zastava, na jarbole je bilo nabijeno dvoje stanovnika Lindisfarnea č iji su zubi škripali dok su se previjali u zraku. »Ne razumijem«, rekao je už asnuto Jamie. »Zaš to bi uč inio neš to ovakvo?«


»Drakula je to radio«, rekao je McBride. »Kad je još bio č ovjek. Nabijao je ratne zarobljenike na kolac i postavljao ih tamo gdje su ih njemu neprijateljske č ete mogle vidjeti. To im je bilo upozorenje da ne idu dalje.« »Ovo nije upozorenje«, rekla je Larissa. »Ovo je dobrodoš lica. Zna da se neć emo vratiti, ž eli da Jamie vidi za š to je sve sposoban. Zeli ga uplašiti.« Jesu li bili još živi kad im je to napravio? Nadam se da su bili mrtvi. »Idemo«, rekao je uvjerljivije no š to je mislio. »Hajdemo dalje.« Proš li su još tri para jarbola ukraš enih na isti groteskni nač in, no Jamie je drž ao pogled na otoku koji je bio sve jasniji ispred njih. Vidio je ulič nu rasvjetu kako se penje uz brijeg i kvadrate ž ute svjetlosti na prozorima kuć a. U podnož ju brijega, zdesna od nasipa, vidio je valove kako se lome o sivi beton luč ice i malenu mornaricu ribarskih brodova kako se ljuljuškaju na plimi. Tim je nastavio hodati i nakon pet minuta se voda oko njih povukla. Stajali su na č vrstom tlu. Put je skrenuo desno. Slijedili su ga s pripravnim oruž jem. Stigli su do podnož ja brijega i Jamie je pogledao oko sebe. Nalazili su se na rač vanju dvaju uskih putova. Jedan je vodio uzbrdo, a drugi oko luč ice. Osluš kivali su ima li znakova života. Vladala je potpuna tišina. Mrtvo. Sve je mrtvo. »Provjerite luč icu«, rekao je. Morris i Stevenson su se uputili prema brodić ima. Pogledao je Larissu koja je izgledala kao da joj je mučno. »Što nije u redu?« upitao ju je. »Ovo mjesto...«, rekla je. »Zaudara po smrti. Zar ne osjetiš?« Jamie je omirisao zrak. Osjetio je miris slane vode i oč iš ćene ribe, ali to je bilo sve. »Ne«, odgovorio joj je. »Ne osjećam.« Gledala ga je oč ima koje su već sve znale. »Samo č ekaj«, rekla mu je. Gledali su Morrisa i Stevensona kako se vrać aju prema njima, spuštenog oružja i glava. Prišli su ostatku svoga tima. »Ima li što?« upitao je Jamie. »Mlada djevojka«, rekao je Morris. »Cini se da je umrla prije tri sata. I krv, mnogo krvi. Nema preživjelih.«


Jamie je pogledao uz brijeg. Dva puta. Moždačetrdeset kuća. »Razdvojimo se«, rekao je. »McBride, ti pođi sa mnom. Ić i ć emo lijevim putom. Morrise, Stevensone, vi idite desno.« Pogledao je Larissu. »Hoć eš li ti provjeriti zrak?« upitao je. »Mož eš vidjeti stvari koje mi ne možemo.« Kimnula je. »U redu«, rekao je. »Vidimo se na vrhu brijega za petnaest minuta. Ostavite tijela tamo gdje ih nađete, zanimaju nas samo preživjeli.« Tim se razdvojio. Morris i Stevenson su brzo preš li rač vanje i krenuli desnim putom, Larissa se graciozno podignula u zrak smiješ eć i se Jamieju. Nestala je u zraku ostavivš i njega i McBridea same. Odmah su pronašli prva tijela. Krv se zgruš ala u pukotinama na kaldrmi i po kotač ima automobila parkiranima ispred velikih, urednih kuć a. Pratili su grimiznu rijeku do druge kuć e na desnoj strani i pronaš li par kako lež i na trbuhu na svom kolnom prilazu. Zenina duga plava kosa bila je skorena od krvi, a muš karcu su nedostajali prsti na lijevoj ruci i jedno uho. Svjetlo je izlazilo iz polomljenih prozora, a ulazna vrata visjela su samo na gornjoj šarci. »Ne mož emo viš e niš ta uč initi za njih«, rekao je McBride njež no vukući Jamieja za ruku. Jamie je stajao kraj otvorene ograde koja je vodila u njihov kolni prilaz i zurio u trupla. Sablaznila ga je nemarna brutalnost Alexandruove druž ine. Nije mogao razumjeti toliko bezrazlož no nasilje. Jadni ljudi. Bože dragi. Jadni, nesretni ljudi. »Hajde«, zvao ga je McBride. »Mrtvi su. Mož da nađemo nekoga tko nije.« Pomisao na prež ivjele prekinula je Jamiejevu obamrlost i ponovno je krenuo uz brdo. Zauzeo je lijevu stranu, a McBride desnu. Provjeravali su tijela razasuta po kaldrmi, vikali na ulazima kuć a i sluš ali odaziva li se tko, slijedili crvene tragove koji su otkrivali sve više užasa. Jamieju je bilo mučno kao da će se onesvijestiti, ali ustrajao je. Jedna po jedna vrata, jedna po jedna žrtva.


Blizu vrha brijega č uo je glazbu iz jedne kuć e, neki klasič ni komad na klaviru koji mu je bio jako poznat. Slijedio je glazbu u kuć u malo dalje od puta. Provjerio je ž enu koja je lež ala na puteljku ispred kuć e i nastavio dalje. Proš ao je pored još jedne kuć e koja je bila otvorena. Svjedo u hodniku bilo je upaljeno. McBride je stajao na kraju ulice pri samom vrhu brijega. Morris i Stevenson penjali su se prema njemu. »Ništa?« upitao ga je Jamie. »Niš ta«, potvrdio je McBride podignuvš i vizir. Lice mu je bilo sasvim blijedo. »Kod tebe?« upitao ga je. »Ništa.« Zač uli su plač . Podrhtavajuć e jecanje dolazilo je iz š ume koja je činila srce otoka i potrčali su u smjeru zvuka. Trč ali su preko ž bunja, č izmama lomili granč ice dok su im grane drveć a udarale po vizirima. Kretali su se medu tamnim deblima, preko nanesene zemlje i niskog raslinja. Okrenuli su se. Cinilo se kao da je plač posvuda, kao da stotine ljudi plač u uglas. Suma je bila tamna i gusta, nisu se mogli orijentirati. Larissa se iznenada pojavila pokraj njih, zgrabila ih za ruke i podignula u zrak. Letjela je medu drveć em, gledala lijevo i desno. Jamieja i McBridea drž ala je kao da uopć e nemaju tež ine. Kad su doš li do č istine spustila ih je na tlo; zakotrljali su se po zemlji i pridigli sa spremnim TBoneima. Uperili su ih u vampiricu koja je izgledala poput dvadesetogodiš nje djevojke. Zarobila je muš karca koji nije mogao biti puno stariji od toga. Ruke mu je pribila iza leda lijevom rukom i prelazila dugač kim noktima desne ruke preko njegovog vrata. Nije primijetila ljude u crnim uniformama, ili je jednostavno nije bilo briga. Jamie je namjestio T-Bone i povikao: »Hej!« iste sekunde kad je povukao obarač . Vampirica je pustila muš karca i rež eć i krenula na Jamieja. Raketa ju je pogodila ravno u prsa probivš i bijelu haljinu koju je nosila i raspršivši njezinu krv po čistini. Jamie i McBride su ustali i priš li č ovjeku koji se previjao na tlu, sav krvav. Pogledao je dvojicu koja su mu se približ ila, bio je sasvim už asnut. Odgurivao se unatrag rukama i nogama ostavljajuć i za sobom tamni trag. McBride je opsovao. »Krvari«, rekao je. »Podigni ga, Jamie.«


Jamie je priš ao muš karcu i podignuo ga s trave. Rukama je naletio na neš to mokro, a ovaj je vrisnuo toliko da ga je Jamie gotovo ispustio. Prebacio je muš karč evu ruku preko svoga ramena i potrč ao s njim prema McBrideu. Opet su ga polož ili na tlo. Operativac ga je njež no prevrnuo i zatim se trgnuo. Na leđima je imao veliku rupu punu prljavštine i komadića drva. »Vjerojatno ga je probola granom«, rekao je. »Prevrni ga još jednom.« Jamie je uradio kako mu je rekao š to je paž ljivije mogao. McBride je polož io glavu na ž rtvina prsa i osluhnuo. Potom se bespomoć no dignuo na noge. »Ima krvi u pluć ima«, tiho je rekao. »Ne mogu mu pomoć i. Treba u bolnicu i to odmah.« Jamie se osjećao kao da je upao u klopku. Ili ovaj ili tvoja majka. Znaš da je tako. Ako ga odvedeš na kopno,majkaće ti biti mrtva kad se opet vratiš. Ranjenik ga je poštedio teške odluke. Už asnuto je pogledao dvojicu koja su se nadvijala nad njim, prsa su mu se ubrzano kretala gore-dolje u plitkim, panič nim uzdasima. Srce ga je izdalo i umro je od šoka u Jamiejevim rukama. »Isuse«, prošaptao je McBride križajući se spuštene glave. Jamie je samo zurio u mrtvog č ovjeka. Njegovi posljednji trenuci na zemlji bili su puni straha i boli, a on to nič im nije zasluž io. Samo je bio na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Ti si mu to učinio. Alexandru je to učinio zato što si ga ti odlučiotražiti. Ogroman jecaj oteo mu se iz grudi. Suze su mu se slijevale niz obraze, sakrivene ljubič astim vizirom i kapale po uniformi Crne svjetlosti. Ti si kriv. Ti si kriv. Sjeo je na travu i spustio glavu na prsa. Bilo mu je preteš ko, nije viš e mogao dalje. Odjednom je postao umorniji nego ikad u ž ivotu, poč eo je padati prema rosnoj travi. Dvije ruke su ga uhvatile ispod ramena, povukle na noge i okrenule. Larissa ga je gledala, zabrinuto i s puno ljubavi. Zatim je posegnula za njegovom kacigom, skinula je i njež no ga poljubila. Jamie je uzvratio poljubac, č isto nagonski. Mrtvac je lež ao pokraj njega, McBride je tiho plakao na koljenima, a on je


ljubio Larissu. Bio je siguran da bi poludio ako ne nade nač in da opet nešto osjeća. Polako se odmaknula od njega i pogledala ga. »Nećeš odustati«, rekla mu je. »Neću ti dopustiti.« Jamie je potraž io neš to duboko u sebi i znao je da je Larissa u pravu. Neć e odustati, istjerat ć e ovu noć nu moru do kraja, pa makar umro. Dugovao je to svima kojima je Alexandra priuš tio preranu i nezasluženu smrt. Slabaš no joj se nasmiješ io i uzvratila mu je osmijeh. Podignuo je McBridea s da i pogledao ga duboko u oči. »Idemo dalje«, rekao je š to je č vrš će mogao. Zatim je pokazao muš karca koji je mrtav lež ao na tlu. »Dovrš it ć emo ovo. Zbog njega i zbog svih ostalih.« McBride ga je pogledao crvenih očiju. »Da, gospodine«, rekao je. Larissa se opet vinula u zrak. Obeć ala je da ć e drž ati straž u. Jamie i McBride su krenuli natrag prema putu, tamo gdje su ih Morris i Stevenson trebali čekati. McBride se odjednom ukočio. »Netko nas gleda«, proš aptao je. »Nemoj se okretati. Tebi zdesna. Iza drveta.« Jamie je prič ekao pet sekundi, zatim se najsporije š to je mogao okrenuo na desno. Isprva nije vidio niš ta, samo obrise crnog drveć a. Kad mu se pogled naviknuo na tamu, vidio je blijedo lice neke djevojke kako ih gleda. Jednako sporo se okrenuo McBrideu. »To je neka cura«, rekao je. Operativac je kimnuo. »Što ćemo?«, upitao ga je Jamie. McBride je šutio. Zatim je mirnim glasom doviknuo preko čistine. »Neć emo te ozlijediti«, rekao je. »Iziđi. Ponavljam, neć emo te ozlijediti.« Djevojka se nije pojavila, ali nije niti pobjegla. McBride se okrenuo prema mjestu gdje se sakrivala, i dao je Jamieju znak da uč ini isto. Polož io je T-Bone na tlo i pruž io prazne ruke tako da ih ona mož e vidjeti. Jamie je slijedio njegov primjer, polažući oružje polako na tlo i pružajući prazne ruke prema djevojci. Culo se neko š uš tanje i pucketanje granč ica. Zatim je djevojka izišla iz skrovišta i nesigurno krenula prema njima. Bila je tinejdž erica, otprilike Jamiejeve dobi. Imala je kratku plavu kosu koju je nosila preko č ela. Bila je odjevena u traperice i tamnu


majicu. Nije ih gledala uplaš eno, bilo bi bolje reć i da je bila oprezna. Paž ljivo je zakorač ila prema naprijed, stalno gledajuć i lijevo i desno. Larissa se spustila s neba, uhvatila je ispod ramena i podignula bez imalo muke. Djevojka je poč ela vriš tati kad su joj stopala izgubila uporiš te. Larissa ju je iznijela na č istinu i bacila pred Jamieja i McBridea s otprilike metra visine. McBride je zadrž ao djevojku na tlu da ne pobjegne, a Larissa je elegantno dolebdjela do Jamieja. Gledali su kako je operativac pokuš ava savladati uplaš enu dok se bacakala i otimala. »Pusti me«, vikala je. Naglo je tresnula glavom unatrag i udarila McBridea u nos, slomivš i ga. Zastenjao je, bol ga je oš amutila i malo je popustio stisak. Djevojka se uspjela oteti. Skoč ila je na noge i divlje gledala kamo ć e pobjeć i. Larissa joj je priš la, uhvatila je za ruke i pribila joj ih na leđa. Drugom rukom ju je uhvatila za vrat i podignula u zrak. »Budi mirna«, rekla joj je. »Neću te ozlijediti ako budeš mirna.« McBride se teturavo podignuo na noge. Krv mu je tekla iz nosa i kapala po uniformi. Prišao je djevojci koja je visjela u zraku, a Jamie je pošao za njim. »Kako se zoveš ?« upitao je Jamie. Djevojka mu se izbeč ila i nije rekla ništa. »Bit će lakše ako ti budem znao ime«, rekao je mirno Jamie. »Kate«, odbrusila je. »Kate Randall.« »Ja sam Jamie«, odgovorio je. »Drago mi je.« Ljutito ga je gledala. Nije ništa rekla. »Uskoro ć u zamoliti prijateljicu da te spusti«, rekao joj je. »Molim te da ne bjež iš i da nas ne pokuš avaš napasti. Neć emo te ozlijediti, ali branit ćemo se ako budemo morali.« Nije bilo odgovora. »To ć u shvatiti kao da«, rekao je Jamie i kimnuo Larissi. Nasmiješ ila mu se i spustila djevojku. Kate se slož ila na pod, no odmah je ljutito podignula glavu. »Tko ste vi?« upitala je. »Jeste li s njima?« »Nismo«, rekao je Jamie. »Doš li smo ih zaustaviti.« Kate se nasmijala suhim, prepuklim smijehom bez imalo humora. »Pa, malo ste zakasnili«, rekla je. Zatim je briznula u plač. Kad je McBride kleknuo da utješ i uplakanu djevojku, Jamie je č uo


korake, pucketanje granč ica i nekoga kako ga doziva imenom. Prepoznao je Morrisov glas i viknuo: »Ovdje smo.« Koraci i pucketanje su postali još glasniji te su Stevenson i Morris izbili na č istinu sa spremnim oruž jem. Zač uđeno su stali pred prizorom koji ih je doč ekao: Jamie je stajao kraj Larisse, krvavi McBride je tješ io uplakanu djevojku, neč ije izmrcvareno truplo je ležalo na tlu. »Sto se dogodilo?« upitao je Morris prilazeć i Jamieju. Jamie je objasnio. »Isuse«, rekao je Morris odmahujući glavom. »Kakav nered.« Stevenson je priš ao McBrideu i kleknuo kraj njega. Kate je polako poč ela dolaziti k sebi, suze su se suš ile, a plač prerastao u tihe jecaje. Pogledala je dvojicu u crnim uniformama koji su stajali kraj nje, a zatim i Jamieja. »Sto se događa?« jednostavno je upitala. Morris je priš ao i stao ispred nje. »Jesi li čitala Drakulu?« Kimnula je. »To nije samo prič a. To je lekcija iz povijesti.« Kate ga je pogledala i prasnula u smijeh. »Opa«, rekla je, »koliko li si samo vježbao tu rečenicu?« Morris se zacrvenio i pogledao Jamieja tražeći pomoć. Tinejdžerica se iskreno nasmijala pa joj je prišao i sjeo pored nje. »Vampiri su stvarni«, tiho joj je rekao. »Oni su več eras napali vaš otok. Njihov voda je jedan od najstarijih vampira na svijetu i zarobio je moju majku. Sve ovo nije imalo nikakve veze s tobom ili s bilo kojim drugim stanovnikom ovog otoka. No, trebaš znati s č ime imaš posla. U redu?« Kate je kimnula. Gledala ga je bistrim oč ima na nevjerojatno mirnom licu. »Znate li je li se itko uspio spasiti s otoka?« upitala je. »Moj otac...« Zastala je i zagledala se u daljinu, na trenutak izgubljena u sjeć anju na ono što se dogodilo njezinom pospanom malom selu. »Ima preživjelih«, rekao je Jamie i ona se ponovno usredotočila. »Ne znam koliko ih je i ne znam je li tvoj otac medu njima. No de initivno ima prež ivjelih. Nasukali su se u brodu na plaž i pored Fenwicka.«


Olakšanje ju je obuzelo valom ugodne topline. Uskoroćemo se vidjeti. Vidjetćemo sečim svane. »Sto sada?«, upitala je Kate. »Ovdje viš e nitko nije ostao ž iv. Ben je bio posljednji.« Pokazala je prema truplu koje je lež alo na travi i mrtvim oč ima zurilo u nebo. »Imamo posla«, rekao je Morris. »Kate, ž elim da odeš u selo i zaključaš se u svoju kuću do jutra. Kad sunce...« Kate i Jamie su ga uglas prekinuli. »Ne možemo je ostaviti ovdje!« »Ne možete me ostaviti ovdje!« Morris je skinuo kacigu i bacio je na travu preplaš ivš i ostatak ekipe. »Za ime Boga«, vikao je. »Nije ovo omladinski klub na ekskurziji, jeste li vi normalni?! Ovo je tajna vojna operacija, ja sam najviš i prisutni časnik i ima da radite što vam kažem! Jeste li me čuli?!« Nastala je tiš ina; pet lica je gledalo u Morrisa koji je sasvim pocrvenio od ljutnje. »Ma zadivio si nas, Tome«, rekla je Larissa. »Stvarno si nas zadivio svojom srčanom izvedbom.« Kate se smijuljila, a Jamie je osjetio kako mu se lice nehotice razvlač i u podrugljiv osmijeh. Cak su se i Stevenson i McBride poč eli smijati. Morris na kraju nije mogao odoljeti. »Oprostite«, rekao je. »Malo sam se zanio.« Jamie je ustao i potapšao prijatelja po ramenu. »Ne možemo je ostaviti, Tome«, rekao je. »Znaš da ne možemo.« »Znam«, odgovorio je Morris i okrenuo se Kate. »Mož eš li nas odavde odvesti do samostana?« Kate je skočila na noge. »Što čekamo?«


43. NOĆNE MORE Tim Crne svjetlosti, pojač an za jednog č lana, kretao se š umom. Ostaci prastarog samostana mogli su se nazrijeti nad drveć em, osvijetljeni narančastom svjetlošću koja se odbijala o drevni kamen. Kate ih je vodila neravnim, vijugavim puteljkom kroz š umu. Jamie joj je dao svoj kolac, a ona ga je nosila pred sobom kao raš lje, š akom č vrsto stisnutom oko gumene drš ke. Larissa je lebdjela nad njima prateć i budnim okom sve moguć e pokrete. Proš li su veliku č istinu na kojoj je bilo iscrtano nogometno igrališ te pa su opet zaš li među gusto drveće. McBride je bio na č elu skupine, slijedili su ga Jamie i Kate jedno pored drugog, zatim Stevenson i na kraju Morris koji je opet stajao na začelju. »Pa koliko ti imaš godina?« upitala je Kate drhtavim glasom. Jamie je vidio da pokuš ava ostati sabrana. »Sesnaest«, odgovorio je. »A ti?« »Isto«, rekla je. »Prošli mjesec mi je bio rođendan.« »Kako si proslavila?« »Ma nikako«, rekla je. »Tata je morao raditi. Ali odvest ć e me na kopno sljedeći tjedan. Ići ćemo u kupnju.« Lice joj se zgrč ilo od boli pri pomisli na oca i Jamieju je bilo doista žao. »Siguran sam da ti je tata dobro«, rekao joj je. »I ja sam«, odgovorila je. Nekoliko minuta su hodali u tišini, zatim je Kate progovorila. »Kako si završio s ovima?« upitala je. »Duga priča«, odgovorio je. »Imamo vremena.« »Vjeruj mi, nemamo«, odgovorio joj je Jamie. Iziš li su na kruž nu č istinu i McBride je podignuo ruku, dajuć i im znak da stanu. Larissa se spustila pored Jamieja. Gledala je Kate blago sumnjičavim očima dok se ostatak ekipe postavljao u red. »Što nije u redu?« upitao je Morris. McBride ga je ljutito pogledao stavivši prst ispred usta.


»Nešto nije u redu«, rekao je. »Ne znam...« Nije dovrš io reč enicu. Larissa je nagnula glavu unatrag i omirisala zrak. Zgrabila je Jamiejevu ruku i pogledala ga uplašenim očima. Vampiri su preplavili čistinu. Iziš li su iz š umskog mraka, skakali s drveć a. Bilo ih je dvanaest, i muš karaca i ž ena. Stali su nasred č istine i rež ali na ekipu Crne svjetlosti. Grimiz se razlio Larissinim oč ima. Iskezila je oč njake na vampire. Jamie je traž io UV granatu na svom pojasu, ali nije napipao niš ta osim zraka. Nije bilo vremena za posjet oruž arnici prije puta. Operativci su sa sobom imali samo osnovnu opremu. Pripremili su oruž je i č ekali da vampiri napadnu. Nije im trebalo dugo. Alexandruovi sljedbenici jurnuli su na njih rež eć i i sikć uć i dok su im se oč njaci sjajili pod mjeseč inom. Stevenson je prvi zapucao. Njegov T- Bone se zabio u prsa nekog muš karca od tridesetak godina, odjevenog u prljavu ž utu majicu i poderane hlač e. Eksplodirao je u vatrometu iznutrica. McBride se spustio na koljeno i proš arao vampire svojom MP5icom. Meci su im prerezali koljena, a krv i krhotine smrskanih kostiju lebdjeli su zrakom. Trojica vampira su pala zavijajući u agoniji. Ostali su i dalje napadali. Jamie je ispucao T-Bone u grudi jedne vampirice. Vrisnula je zabacivš i glavu unatrag od siline udarca. Vrisak je utihnuo u isti tren kad se njezino tijelo raznijelo u milijardu komadić a mesa, iznutrica i krvi. Larissa je jurnula naprijed i zabila prste u oč ne duplje dvojice vampira koji su krenuli na nju. Zglobovi su joj postali sasvim crveni jer je prstima kopala sve dublje i oslijepila ih noktima. Izvukla je ruke iz oč nih duplji ove dvojice i sagnula se dok su McBride i Morris u isti tren ispalili projektile u dvojicu oslijepljenih vampira. Pridigla se okupana njihovom krvlju. Bila je doista sablasna, niz lice i kosu joj se slijevala svjež a krv. Otresla ju je i stala pokraj Jamieja. Stevenson je istrč ao i zabio kolac u srce trojici vampira koji su lež ali na tlu i grč ili se od bolova. Operativac ih je riješ io muka u tri brza i krvava poteza rukom.


Petorica preostalih su se povukla. Brojč anu nadmoć viš e nisu imali i Jamie je vidio da se boje. Osjetio je nalet adrenalina i jurnuo naprijed. Nije imao pojma š to misli napraviti. Znao je samo da pred sobom vidi vampire i da vampire treba ubiti. Želio ih je ubiti vlastitim rukama. Morris je neš to doviknuo, no Jamie ga nije č uo. Potrč ao je preko č istine prema vampiru koji je stajao u sredini skupine. Nalikovao je tehničaru nekog heavy metal benda, odjeven u crnu majicu i prsluk od svijetlog trapera koji je prekrivao ramena iscrtana plavom tintom. Tri projektila poletjela su pored njega vukuć i za sobom metalne kablove i zabila se u trio vampira. Eksplodirali su dok se on saginjao ispod njih. Tamna prilika je proletjela iznad njega i Larissa je neku vampiricu zabila u drvo. Uskoro ju je pustila, ali u nekoliko komada. Larissa se opet pojavila, poput krvave noć ne more, sjajnih crvenih oč iju, iskež enih zuba. Razderala je vampirič in torzo i zgnječ ila srce koje je još uvijek tuklo. Vampirica je bila uniš tena i ostao je samo posljednji vampir na čistini. Jamie je trčao prema njemu. Tehnič ar se povukao ž eleć i dobiti na vremenu i daljini. Zatim je napao. Jamie je ispalio hitac iz T-Bonea, ali promaš io je. Odbacio je oružje i posegnuo za kolcem. Nije ga bilo. Dao sam ga Kate. Vampir mu se zabio u struk, izbio mu dah i svalio ga na tlo. Opkorač io ga je, koljenima mu prikliješ tio laktove. Jamie je lamatao nogama, no ogromnom vampiru to nimalo nije smetalo. Rež ao je, kreveljio se, prož dirao ga grimiznim oč ima. Vidio je prijatelje kako vraćaju T-Boneove u cijevi i shvatio sve. Predaleko sam otrčao. Bitću mrtav dok uspiju ispaliti. Tamna mrlja zaustavila se na vampirovom ramenu. Bila je to Larissa, crvenih oč iju i iskež enih zuba. Posegnula je za vampirom, no ovaj ju je samo mlatnuo rukom po vilici. Odletjela je u tamu i zabila se u neš to uz bolnu lomljavu. Vampir se polako nadvijao nad njim pokazujuć i dva ogromna očnjaka, dugačka barem dva centimetra. Tad mu se izraz lica promijenio. Sekundu kasnije je eksplodirao. Jamie je zaš titio oč i rukom, zatim je osjetio kako ga neč ije ruke podiž u u sjedeć i polož aj. Otvorio je oči i ugledao Kate s kolcem u ruci kako ubrzano diše. »Jesi li dobro?« upitala je bez daha. »Je li te ugrizao?« Jamie je odmahnuo glavom i podignuo se na noge. Trojica operativaca Crne svjetlosti pojavila su se kraj njega. McBride ga je počeo pregledavati. »Je li te ugrizao?« pitao je. »Reci mi istinu!«


»Nije ga ugrizao«, rekla je Kate. »Sredila sam ga na vrijeme.« McBride ju je gledao s neskrivenim divljenjem. Priš ao joj je i zagrlio je. Ukoč eno je stajala u njegovom zagrljaju, sasvim zbunjena, no uskoro je popustila i obavila ruke oko muš karca odjevenog u crno. Prekinuo je zagrljaj i uhvatio je za ramena. »Bravo«, rekao joj je. »Bravo.« Kate se malo zarumenila od neugodnosti, no ipak se š iroko nasmiješila. Cula se buka na rubu č istine i Larissa se spustila k njima. Krv joj je tekla iz velike rane na sljepooč nici, lijeva ruka joj je neprirodno visjela, a bol i panika nagrđivali lice. »Jesi li...«, započeo je Morris, no nije ga ni pogledala. Stala je ispred Jamieja, zgrabila ga za bradu i podignula mu glavu. Paž ljivo mu je pregledala vrat i zatim ga je pustila. Dugo su se gledali bez riječ i. Larissa se zatim naglo okrenula, priš la Kate i zvuč no je poljubila u obraz. Potom je sjela na travu drž eć i se za slomljenu ruku. Jamie je sjeo kraj nje. Nastavili su dalje nakon deset minuta. Zrake mjeseč ine sjale su kroz pokrov od granja u dugim srebrnim nitima koje su svjetlucale u noć i. Iš li su niz š umsku stazu na isti nač in kao i prije no š to su iziš li na č istinu. Larissa je drž ala slomljenu ruku š to je č vrš će mogla pazeć i da ne radi nepotrebne pokrete. Zbilja je izgledala už asno, natopljena krvlju koja se poč ela stvrdnjavati po njezinoj odjeć i i kosi. Jamie je slič no izgledao. Obrisao je već inu tehnič areve krvi s lica, ali uniforma mu je bila sasvim mokra. Bakreni zadah krvi bio je posvuda, izazivajuć i muč ninu. Kate je bila blijeda, polako je postajala svjesna svega š to je te noć i vidjela i napravila. No, na licu joj se zrcalila odluč nost i nepokolebljivost. McBride je namjestio svoj slomljeni nos. Bio je jako nateč en, ali krv viš e nije tekla. Ionako ga za slomljeni nos nije bilo previše briga. Jamie je hodao uz Larissu koja je lebdjela tridesetak centimetara iznad tla, da ne okrzne slomljenu ruku o Jamieja. Nijedno nije govorilo, no gledali su se svake minute. Kate je išla iza njih i gledala ih. Iziš li su iz š ume na prostranu ravan, proš aranu grmljem i niskim raslinjem. Samostan je stajao na vrhu uzvisine, drevan nad hridinama koje su č inile rub otoka. Jamie je č uo daleke valove kako se lome i osjetio miris soli u zraku. Svjetlo je isijavalo iz samostanskih prozora


nejednake velič ine u nijansama naranč aste i ž ute kakve daje samo živa vatra. Krenuli su preko ravni ne znajuć i da su jednome od njih preostale još samo tri minute života. Larissa je namirisala nešto prije no što je vidjela. »Neš to dolazi«, rekla je. »Neš to grozno. Nikada nisam osjetila takav zadah.« Adrenalin je jurnuo u svih šest živčanih sustava. Morris, Stevenson i McBride povukli su Larissu i Jamieja u krug oko Kate. Pet č lanova ekipe Crne svjetlosti pregledavali su ravan, okrećući se lijevo i desno sa spremnim oružjem. Nekoliko dugih sekundi nepokretno su stajali č uvš i samo zvuke vlastitog disanja. Stevenson je spustio oružje i okrenuo se kolegama. »Nema ničega«, rekao je. Grmlje iza njega se poč elo pomicati. Neš to ogromno izletjelo je van i preskoč ilo mokru travu. Rež alo je dok se kretalo na č etiri snaž ne noge i probadalo ih ž utim oč ima. Slina mu je curila iz ogromne č eljusti pune oš trih zuba. Zgrabilo je Stevensona za vrat i zavitlalo preko ostalih č lanova tima koji su popadali okolo po travi. Jamie je č uo kako grozno stvorenje č upa komad Stevensonova vrata i samog Stevensona kako urla od boli. Zabio je pete u zemlju i prisilio se da ustane. Vidio je Kate kako se kotrlja niz brdo i vič e da joj netko pomogne, no ignorirao ju je. Sto je dalje od ove grozote koja se događa, to bolje za nju. Okrenuo se, spreman da potrč i u pomoć Stevensonu, no skamenio se od prizora koji ga je čekao. Operativac je lež ao na leđima. Krv je š ikljala iz otvorene rane na njegovom vratu. Lice mu je bilo blijedo i oč i zatvorene, ali Jamie je primijetio kako mu se uniforma diže i spušta na prsima. Živ je. Moraš mu pomoći. Ali nije mogao natjerati skamenjene noga da se pomaknu. Nad Stevensonom je stajao ogroman sivi vuk, velik poput omanjeg automobila. Krzno mu je bilo debelo i zamrš eno, a oč i su mu svjetlucale. Njuš ka mu je bila crvena od operativč eve krvi. Už asno je zaudarao po pokvarenom mesu i bljuvotini. Jamie je osjetio kako mu se ž eludac pretvara u vodu. Vuk je zabacio glavu unatrag i poč eo zavijati zvukom koji je podsjeć ao na vječ nu patnju i prokletstvo.


Ponovno je spustio gubicu na Stevensona, a zraka mjeseč ine odbila se o njegove ogromne zube. Pucanj se probio kroz ravan, vuk se zgrč io, a krv mu je poč ela š ikljati iz rebara. Poč eo je zavijati kad je vidio krv. Jamie se okrenuo i vidio Morrisa i McBridea kako se penju uz brijeg pucajući iz MP5-ica. Gdje je Larissa? Mahnito je gledao oko sebe i vidio je na dnu padine. Sjedila je pored Kate drž eć i je za obraze. Preplavio ga je nalet tolike njež nosti da je na trenutak zaboravio gdje je i kakav už asan zadatak ima pred sobom. Povukao je MP5-icu i potrč ao uz brdo prema McBrideu koji mu je zahvalio kratkim pogledom. Trojica operativaca Crne svjetlosti krenula su naprijed dok su njihove strojnice probadale tišinu noći. Vuk je skoč io sa Stevensonovog onesviješ tenog tijela i zarež ao na njih toliko jako da je Jamie ustuknuo i zakorač io unatrag. Odzvanjalo mu je u uš ima kad je ponovno stupio prema vuku č vrsto drž eć i prst na obarač u MP5-ice. Meci su se zabili u vuka trgajuć i komadić e krzna i mesa, rasipajuć i kapljice krvi po travnjaku. Jamie je vidio kao se metak zabija u oko č udoviš ta ostavljajuć i za sobom crnu rupu gdje je nekad bilo sjajnož uto oko. No, velika ž ivotinja kao da niš ta nije primijetila. »Obori ga«, vikao je Morris. »Pucaj mu u noge!« Jamiejeva MP5-ica se ispraznila. Izvukao je novi komplet metaka iz pojasa, ubacio ga u oruž je i ponovno zapucao. Trojica operativaca sasula su metke u prednju lijevu nogu č udoviš ta koja se raznijela u milijardu komadić a mesa i smrskanih kostiju. Vuk je zavijao od boli i skoč io naprijed, odgurujuć i se o svoje tri preostale noge prelazeć i daljinu dugim, teturavim koracima. Operativci su pucali u vukovu prednju desnu nogu koja je posustala pod naletom metaka dok je stvorenje letjelo prema njima. Sruš io se pet metara od njih. Leđni miš ić i su mu još bili napeti od osujeć enog skoka. Vuk je zavijao, zubima je grizao zrak pred sobom. Sudaranje gornje i donje č eljusti vuka zvuč alo je poput milijuna porculanskih tanjura koji se razbijaju u isti tren. Odmaknuli su se da ih ne dohvati. Vuk se odgurnuo naprijed kopajuć i straž njim nogama po tlu. Nastala je eksplozija krvi dok su pucali u njega. Zivotinja je urlikala i zavijala, izmrcvarena prsa su joj se podizala i spuš tala, a vreo zrak nepravilno izbijao iz nosnica i gubice.


»Isuse dragi«, rekao je McBride, teško dišući. Jamie se polako primaknuo, ž elio je bolje vidjeti. Vuk je bio potpuno uniš ten, smrskane prednje noge jedva su mu visjele na tijelu, njuš ka mu je bila crvena od krvi. Preostalo oko se samo okretalo ne gledajući ni u šta. »Idi pogledati Stevensona«, rekao je Morris. McBride je potrč ao prema ranjenom operativcu, a Jamie je prišao bliže Morrisu. »Što je ovo?« upitao je. »To je vukodlak«, odgovorio je Morris ne skidajuć i pogled sa životinje. »I to poprilično star. Imao je barem stotinu godina.« Jamie je zurio u njega. Vukodlak? Morris je kimnuo ne gledajuć i Jamieja. Gledao je vukova prsa kako podrhtavaju i bijelo krzno kako se pomič e poput valova dok se meso pod njim dizalo i spuštalo. »Frankenstein mi je rekao da postoje. Zapravo mu nisam vjerovao.« Morris je izvukao Glock iz pojasa i približ io se paloj ž ivotinji. Prislonio je cijev piš tolja na vukovu sljepooč nicu i povukao obarač . Čuo se tup udarac i vuk je ostao ležati sasvim mirno. Jamie je svojim očima posvjedočio promjeni. Krzno se poč elo rijediti, kao da se povlač i u meso stvorenja. Cuo se odvratan niz zvukova lomljenja kostiju, neš to uglato mu se poč elo izdizati pod debelom, sivom kož om. Njuš ka mu se skratila i postala plosnatija polako poprimajuć i oblike ljudskog lica. Nosnice su postale už e, zubi se uvukli u desni. Straž nje noge ispravile su se uz iste zvukove lomljenja kostiju, a boja kož e poč ela se mijenjati iz sive u blijedoruž ič astu. Jamie je zurio otvorenih usta. Pretvorba je poč ela prije manje od minute vremena, a vuka već nije bilo. Na travi je lež ao mrtav, izmuč en, izranjavan č ovjek, polomljenih ruku, bez jednog oka. Prsa su mu bila izrešetana rupama od metaka iz kojih je šikljala krv. »Vjeruješ li mu sada?« upitao je Morris vraćajući pištolj na mjesto. Jamie je polako kimnuo. »Nema ih mnogo«, rekao je Morris. »Već ina ih ž ivi izolirano u š umama dok neki rade kao plać enici. Alexandra vjerojatno misli jako ozbiljno.« Larissa i Kate iznenada su se pojavile kraj Jamiejevog ramena, na š to je on malč ice poskoč io. Gledale su slomljeno tijelo s izrazima


gađenja na licima. McBride je povikao da je Stevenson ž iv, i svi su zajedno potrčali prema njemu. Operativac se grč io na tlu. McBride mu je pridrž avao glavu i pokuš avao ga smiriti. Rukama i nogama luđač ki je lupao po travi i trzao se usprkos McBrideovom čvrstom stisku. Već poznati zvuk lomljave dopro je iz Stevensonovog tijela i Jamie je vidio kako mu se ruke pretvaraju u prednje noge, skvrč ene skoro pod pravim kutom. Operativac je otvorio usta i bolno zajaukao. Jamieju se č inilo da mu taj jauk probija mozak poput pijuka za led. Opet se č ula lomljava, Stevensonu su prepukle noge. Bacakao se naprijed-natrag, pjena mu je udarila na usta, krv liptala iz rane na vratu. Pred oč ima svojih bespomoć nih prijatelja lice mu se izoblič ilo, produljilo, proš irilo. Kosti su mu se trljale jedna o drugu, a jauk je polako prerastao u vučje zavijanje. Gusta crna dlaka poč ela mu je izbijati kroz kož u i trgati uniformu. Oči su mu požutjele, uspio je zbaciti McBridea sa sebe. »Neka mu netko pomogne!«, vikala je Kate uplašeno. Morris je ponovno izvukao Glock iz pojasa i kleknuo pored Stevensonove glave. Ono š to se jedva još moglo nazvati č ovjekom bacakalo se po tlu, sasvim nesvjesno skupine ljudi koja se sjatila oko njega. Morris je prislonio pištolj na Stevensonovu sljepoočnicu. Larissa je primila Kate i okrenula je da ne gleda prizor. Cvrsto ju je zagrlila ne dopuš tajuć i joj da se okrene. Jamie je gledao, nije smogao snage odvratiti pogled dok je Morris povlačio obarač. Izmaglica mozga i krvi prenijela se zrakom i Stevenson se smirio. Napola dovrš ena promjena se povukla i za trideset sekundi pred je njima lež ao Stevenson kojeg su svi poznavali. Viš e nije bilo crnog krzna ni vučje njuške. Odvukli su ga u zaklon od trnovitog grmlja i ostavili. Viš e mu nisu mogli pomoć i, a vremena je bilo sve manje. Nakon nekoliko minuta Kate se sabrala, a McBride se tiho oprostio s prijateljem. Polako su krenuli niz padinu prema samostanu.


44. U BOŽJOJ KUĆI Jamie je zakorač io u dvoriš te samostana i skamenio se pred prizorom koji ga je doč ekao. Nije bio vjernik, tako da nije vjerovao ni u Boga, ni u pakao, ali sumnjao je da tamo mož e biti iš ta groznije, nego ovdje gdje se nalazio. Ekipa je polako preš la ravan i tiho se približ ila samostanu kreć uć i se u č uč njevima preko tamne trave. Zastali su, leđima naslonjeni na zid kamenog luka koji je vodio u samostan, po troje sa svake strane, drž eć i oruž je u rukama. Urlici boli i zadovoljstva parali su tiš inu noć i, a gust dim s mirisom spaljenog mesa i krvi š irio se zrakom. Morris je tiho dao znak McBrideu da ih povede unutra, ali Jamie je odluč no odmahnuo glavom. Bili su tako blizu, tako blizu mjesta na kojem je Alexandra drž ao njegovu majku. Nije mogao samo mirno stajati i prepustiti vodstvo nekome drugome. Cuč nuo je još niž e i zaš ao iza ugla kamenog luka. Dvoriš te poploč ano kaldrmom bilo je doista maleno, sa svih strana okruž eno zidovima, a svaki zid je na sebi imao prolaz. Lijevi i desni zid vodili su prema niskim građevinama. Jamie je pretpostavio da su nekada tu bile staje, a onaj odostraga, nasuprot zidu kroz koji su uš li, vodio je u zgradu samostana. Između ta dva ulaza odvijala se scena izvuč ena iz najtamnijih zakutaka maš te nasilne i umobolne osobe. Ogroman krijes gorio je nasred dvoriš ta, Jamie je osjeć ao njegovu toplinu na svom licu. Visoki stup gustog sivog dima dizao se u zrak šaljući iskrice posvuda. Tijela redovnika bila su razbacana na sve strane. Neki su bili goli, a neki još uvijek ogrnuti smeđim haljama. Posvuda je bilo krvi. Samostanski zidovi bili su umrljani njome, skupljala se u lokvice pri dnu zidova i tekla poput potočića medu kamenčićima kaldrme. Kate je poč ela tiho plakati. Ostatak ekipe polako se ogledao na poprištu noćne more ne mogavši vjerovati što vide pred sobom. »Nikad nisam vidio ništa ovakvo«, rekao je McBride. »Ni ja«, dodao je Morris odmahujući glavom. Polako su zaobiš li krijes s oruž jem na ramenima i stali pred otvoreni prolaz koji je vodio u srce samostana. Tama nije obeć avala


dobrodošlicu. »Za mnom«, rekao je Jamie tiho i zakoračio unutra. Kameni zid pred Jamiejem bio je ukraš en grotesknim natpisom ispisanim crvenim slovima: DOBRODOŠLI Hodnici su vodili lijevo i desno, osvijetljeni uljnim svjetiljkama postavljenima na ukraš ene metalne drž ač e otprilike u visini oč iju. Pod vodenastim ž utim svjetlom nazirale su se tamne prilike razasute po hodniku. Smiri se. Ovo je tek početak svega štoćeš danas vidjeti. »Kojim putem?« upitao je. »Nije bitno«, rekla je Kate. »Samostan je građen u obliku kvadrata pa ćemo ionako završiti na istome mjestu.« »U redu«, rekao je Jamie. »Razdvojit ćemo se.« Pogledao je Morrisa i McBridea koji su stajali zajedno, gotovo nevidljivi u crnim uniformama. »Vas dvojica povedite Kate i provjerite desni hodnik. Ja i Larissa ćemo lijevi.« Panika se ocrtala na Kateinom licu, no Jamie ju je ignorirao. Uskoro si tu. Uskoro si tu. Znao je da je blizu. Osjeć ao je da ga Alexandru č eka negdje u ovoj zgradi. Ako je stari vampir bio tu, bila je i njegova majka. Siguran sam u to. Zgrabio je Larissu za ruku, a ona je bez opiranja ispreplela prste s njegovima. Dvojica operativaca su s Kate krenula desno dok je ona za sobom bacala nervozne poglede. Jamie i Larissa su zaobilazili tijela mrtvih redovnika razasuta po uskom prolazu. Tupo su zurili pred sebe, umrljani krvlju, kao da u trenutku smrti nisu znali š to ih je snaš lo. Jamie ih je ignorirao; nije mogao uč initi niš ta za njih. Na zidovima je bilo mnoš tvo drvenih vrata i Jamie je otvorio jedna. Povirio je u toliko siromaš nu spavać u sobu da je nalikovala na zatvorsku ć eliju. Kameni zidovi i pod nisu imali nikakvih ukrasa osim drvenog kreveta koji je izgledao straš no neudobno, drvenog stolca i malenog pisać eg stola na kojem je lež ala otvorena Biblija. Zatvorio je vrata i nastavili su dalje skrećući iza ugla.


Krajič kom oka je vidio neki pokret i pripremio T-Bone. Izvukao je svjetiljku iz pojasa vidjevš i da se Larissine oč i crvene i uperio je u prolaz. Neš to je puzalo po zidu, udaljeno tek pet metara od njih. Bio je to redovnik. Izgledao je poput divovskog smeđeg kukca. Okrenuo je glavu prema njima kad je vidio svjetlost. Izraz njegovog lica je prič ao o muci kroz koju prolaze duš e u č istiliš tu. Oč i su mu bile crvene, usta iskreveljena u grimasu zavijanja i plač a. Suze su mu se slijevale niz lice. Grebao je izderanim prstima po kamenom zidu i lupao glavom o njega iz sve snage. Krv mu je kapala niz č elo o oč i. Zelio se ubiti. Lupao je i lupao. »Prestanite«, povikao je Jamie. Redovnik se sruš io sa zida kao da nema nimalo snage. Gledao ga je izrazom č iste agonije i Jamie je pomislio da nikad nijedno ljudsko bić e nije toliko patilo. Dopuzao je bliž e njima plač uć i i jecajuć i. Jamie je koraknuo unatrag i naciljao stvorenje T-Boneom. Redovnik se uspio podići na koljena i pogledati ih. »Proklet sam«, rekao je. »Proklet sam za vijeke vjekova«, govorio je glasom prigušenim od plača. Larissa je progutala jecaj i Jamie je už asnuto shvatio da ona toč no zna kroz što redovnik prolazi. »Pokuš ao sam se oduprijeti«, š aptao je, »nisam bio dovoljno jak. Proklet sam. Proklet za vijeke vjekova.« Jamie je posvijetlio prostor iza uplakanog redovnika i primijetio još jedno tijelo. Bilo je mrtvo, ali ne i krvavo. Vrat mu je bio razderan. Spopala ga je glad i nahranio se svojim bratom. Bože dragi. Podignuo je T-Bone i uperio ga u redovnikova prsa. Posrnulo stvorenje u smeđoj halji nije se niti trgnulo. Samo je sklopio ruke na prsima i zatvorio oči. Jamie je duboko udahnuo i povukao obarač. Eksplozija krvi prizvala je još vampira. Dvojica pretvorenih redovnika obruš ila su se na njih iz tame, ali Jamie i Larissa bili su spremni. Dobacio joj je kolac koji mu je Kate vratila i krenuli su u susret vampirima. Larissa je skoč ila u zrak. Slomljenu lijevu ruku je samo pustila da visi. Svojim napadom iznenadila je neiskusne vampire i kolcem je probola onog koji joj je bio bliž i. Eksplodirao je u kiš i krvi. Jamie je T-Boneom sredio drugoga zabivš i projektil ravno u njegovo srce. Eksplodirao je u pljusku svjež e krvi. Larissa je istupila, nagnula se nad krv i zamolila Jamieja da okrene glavu.


»Zašto ?« upitao je. »Molim te, Jamie. Ne želim da me vidiš.« Kimnuo je i okrenuo glavu. Čuo je zvukove ispijanja i stenjanje. »U redu«, rekla je nakon duge stanke. Okrenuo se i pogledao je. Usne su joj se sjajile crvenom bojom i ruka joj viš e nije bila slomljena. Paž ljivo ju je pomicala posramljeno gledajući Jamieja. »Hajdemo«, rekao je. »Moramo dalje.« Pružio joj je ruku i ona ju je zahvalno prihvatila. Stigli su gotovo do kraja hodnika kad su č uli tihi plač kako dopire iz jedne od soba. Jamie je paž ljivo otvorio vrata. Soba je bila istovjetna onoj iz koje su maloprije iziš li, ali nije bila prazna. Redovnik se skutrio u kutu obgrlivš i koljena rukama. Glavu je spustio. Cuo se samo njegov tihi plač . Jamie mu je priš ao i kleknuo ispred njega dodirujuć i ga rukom, dok je Larissa čuvala stražu na vratima. »Jeste li ozlijeđeni?« upitao je. Redovnik je podignuo glavu i Jamie se od už asa povukao natrag padajući preko kamenog poda. Ogromno raspelo bilo je urezano na redovnikovom licu, preko cijelog č ela, pa zatim od skalpa do brade. Prerezalo mu je usne na pola i sasvim raskolilo nos. Rana je bila duboka i velika, krv mu je tekla niz vrat i po halji. »O Bože«, rekao je Jamie. Na spomen Gospodinova imena redovnik je poč eo recitirati molitvu njišući se naprijed-natrag. Da mi je dolinom smrti poći ja se ne bojim jer ti si sa mnom. Jamie je ustao i odmaknuo se od pogurenog redovnika. Bio je sasvim očajan. Ne možeš mu pomoći. Misli na svoju majku. Usredotoči se. »Hajde«, rekla mu je Larissa. »Moramo dalje. Ne mož eš mu pomoći.« Nije mogao. Nije mogao prestati misliti na jadnog redovnika, a da se pritom po stoti put ne pita s kakvim to bezbož nim stvorom ima posla. Kakvo bi bić e podvrglo ovolikom nasilju ljude koji su č itav svoj život posvetili miru i molitvi? Poš ao je za Larissom u hodnik. Zajedno su skrenuli iza posljednjeg ugla.


Na tlu pred njima bila je iscrtana crvena strijela koja je pokazivala smjer. OVUDA Jamie je skoro obnevidio od mrž nje, mrž nje prema Alexandruu i svim izrodima poput njega, mrž nje koja je gorjela tolikim ž arom da je Jamie pomislio da će eksplodirati. »Misli li on da je ovo igra?« procijedio je. Larissa ga je zgrabila za ruku. »Njemu ovo jest igra«, rekla je. »Ilijana, tvoj otac, tvoja majka, ti... vi ste samo detalji. On uživa u nasilju, jadu i boli.« Hodnikom se pronio povik i Jamie je posvijetlio smjer iz kojeg je doš ao. Morris, McBride i Kate su im dolazili u susret. Sastali su se ispred velikih drvenih vrata. »Jeste li išta pronašli?« upitao je Jamie. »Kasnije ćemo o tome«, odgovorio je McBride. Stajali su pred drvenim vratima, njih petero i Jamie u sredini. To je to. Bez obzira na to što tečekalo iza ovih vrata, nećeš napustitiovo mjesto bez majke. Učinitćeš sve da se ponosi tobom. »Spremni?« upitao je Morris. Jamie je duboko udahnuo. »Spremni«, rekao je. Nije bio nimalo spreman.


45. ISTINA BOLI Alexandra Rusmanov sjedio je na poviš enoj platformi samostanske kapele, na stolcu koji je bio toliko ukraš en da je nalikovao prijestolju. Iza njega se nalazilo ogromno raspelo zaklanjajuć i pogled na prozor od mutnog stakla koji je gledao na sivu površ inu Sjevernog mora pedeset metara ispod njih. Drvena propovjedaonica s koje je opat nekada slavio bogosluž je bila je bač ena na pod i uniš tena. Slič na sudbina doč ekala je i drveni stol za kojim su blagovale sve generacije redovnika otoka Lindisfarne. Potrgani drveni stolci i stol bili su gurnuti uza zid, pod niš e u kojima su se nalazili grubo izrađeni kipovi svetaca. Tad ju je Jamie ugledao. Svoju majku. Marie Carpenter stajala je s Alexandruove lijeve strane, blijeda i upalih obraza. »Mama!« povikao je. Nije si mogao pomoći. Živa je. Još uvijek je živa. Hvala Ti, Bože. Hvala Ti. Majč ine oč i zasjale su na zvuk sinovog glasa. Pogledala ga je s toliko ljubavi da je mislio kako ć e mu srce puknuti. Nije shvatila da je njezin sin jedan od onih koji su uš li u dvoranu, no kako ju je olakš anje preplavilo kad je shvatila da je ž iv, tako mu je istog trena povikala da bježi što dalje može, da spasi goli život. »Sluš aj majku, dječ ač e«, prijateljski mu je rekao Alexandra š ireć i ruke u dobrodoš lici. Jamie je nesvjesno koraknuo naprijed, no zastao je kad je vidio tko stoji iza Alexandruovih raš irenih ruku. Barem trideset vampira stajalo je uz njega. Anderson mu je bio s desne strane, ogroman vampir dječ jeg lica, ramena visokih poput planinskih grebena. Bio je zaogrnut velikim crnim kaputom koji je dosezao gotovo do poda. Iza njega su stajali vampiri, muš karci i ž ene različ ite starosti. Sezdesetogodiš nja ž ena u strogom odijelu stajala je kraj ispijenog mladić a odjevenog samo u poderane traperice. Rebra su mu strš ala iz uskog trupa, a oč i upale u koš čatu lubanju. Pored njegove majke stajao je debeli muš karac u sjajnom odijelu koji ju je prož dirao oč ima. Znoj mu se sjajio na č elu dok joj se pož udno smješ kao. Jamie ga je pož elio ubiti. Vampiri su prezirno gledali Jamieja i njegove


kolege, no Alexandra ih je promatrao savršenom mirnoćom. »Dakle«, rekao je, »Jamie Carpenter. Opet se susreć emo. Nadam se da mi nećeš zamjeriti zbog klišea.« Pogled mu je preš ao lijevo od Jamieja, kao da je neš to drugo privuklo njegovu pozornost. Lice mu je poprimilo grimasu negodovanja. Zurio je u Larissu krvavim očima. »Ti«, rekao je, »kako se usuđuješ stati pred mene?« »Eto, usuđujem se«, rekla je. »Tvoja smrt će biti moje remek-djelo«, obećao je Alexandra. »Nijedno stvorenje nikad nije patilo kao što ćeš ti patiti.« »Ne bojim te se više«, rekla mu je zureći u njega. »Pa trebala bi«, dodao je Thomas Morris. Izvukao je kaubojski nož Quinceya Morrisa i prerezao McBrideu grkljan. Operativac je pao na koljena dok mu je krv š ikljala iz prerezanih arterija. Umro je prije no š to je Jamie shvatio š to se događa. Morris je polako preš ao dvoranu, poput č ovjeka koji se penje na vješ ala. Anderson mu je napravio mjesta na platformi. Alexandra se tiho smijuckao gledajuć i kako operativac Crne svjetlosti zauzima mjesto medu vampirima. Jamie je zurio u platformu, u Morrisa koji ukoč eno stoji kraj Alexandrua i shvatio je da je mrtav. Svi su mrtvi: Larissa, Kate, njegova majka, on sam. Svi su mrtvi. O, ne. Ne. Molim Te, Bože. Ne. »Tome«, zovnuo ga je, »što to radiš?« Čuo je kako je Kate tiho zajecala i Larissu kako je zarežala. Morris je gledao u Jamieja s neskrivenom mrž njom. Lice mu se izoblič ilo u masku koju Jamie nije prepoznavao. »Radim ono š to se mora učiniti«, rekao je, »što se odavno moralo učiniti.« Jamie je osjetio kako mu naviru suze i progutao ih je. Nikad u životu nije bio toliko usamljen. »Ali zašto?« upitao je slomljenim glasom kao u malog djeteta. »Prijatelji smo. Zar nisi rekao da smo isti?« Morris ga je ljutito pogledao. »Nismo ni slični«, odgovorio je. »Moju obitelj je Crna svjetlost preveslala i iskoriš tavala cijelo stoljeć e, a tvojoj su dali sve moguć e prednosti iako ih nikada niste


zaslužili.« Okrutno mu se nasmiješio. »Zeliš znati zaš to sam to uč inio? U redu, objasnit ć u ti. Tvoj je otac ubio mog oca.« Morris je uzdahnuo kao da se rješ ava tajne koja ga je dugo muč ila. »Nije povukao obarač «, nastavio je, »ali mogao je. On, Seward, Frankenstein ili bilo koji od njih. Dao je svoj ž ivot Crnoj svjetlosti, a oni su se okrenuli protiv njega č im se pojavio prvi problem. Izdali su ga, prodali su ga, smijući mu se u lice.« »Ali provjerili smo sve dnevnike«, rekao je Jamie. »Ti tjednima nisi pristupio operativnoj frekvenciji. Kako si je mogao dati Alexandruu? Kako si mu rekao da dolazimo u Northumberland?« Morris se okrutno nasmiješio Jamieju. »Trebao bi č itati Juvenala, dječ ač e. Quid custodiet ipsos custodet? Ja sam č asnik za sigurnost. Imam pristup cijeloj mrež i Crne svjetlosti pa č ak i sigurnosnim protokolima. Mogu dodati, izbrisati ili popraviti sve š to ž elim i tako sam uč inio s dnevnikom mog pristupa bazi frekvencija. Kad je tvoj arogantni i oholi otac uniš tio Ilijanu, povezao sam se s Alexandruom i dogovorili smo se. Ja ć u njemu dati Crnu svjetlost, tebe i tvoju majku. Poslao sam mu zemljovide pomoć u kojih je uniš tio Minu. Provalio sam u tajne spise osoblja i pronaš ao tvoju adresu. Trebao si poginuti iste več eri kad i tvoj otac. Netko se upleo i upozorio tvog oca da dolaze. Otrč ao je kuć i da vas zaš titi. Ja sam za to vrijeme krivotvorio elektronič ku poruku i poslao je Alexandruu u ime tvog oca. Prikazao sam ga kao izdajnika. Alexandru je mogao dobiti tebe i tvoju majku, a ja sam se kasnije namjeravao pozabaviti s Julianom. No, tvoj otac je poginuo, a tebe su sakrili. Napisao sam dokument kojim sam upleo Juliana i uklonio sumnje s bilo koga drugoga. Proveo sam godine traž eć i gdje se nalaziš . Kad sam saznao, proslijedio sam informaciju Alexandruu.« Ljutito je gledao u Larissu. »Ali ona te nije mogla ubiti, a prokleto č udoviš te te spasilo. Cijelo vrijeme sam radio na tome da te izvedem na otvoreno bez zaš tite. I evo nas sada. Crna svjetlost je u Rusiji, na beskorisnoj i zakaš njeloj spasilačkoj misiji. Nema ti više tko pomoći.« Jamie je skamenjeno zurio u Morrisa. Majka ga je gledala s panikom u oč ima, Larissa je rež ala pokraj njega, ali on nije osjeć ao


ništa. Bilo mu je previše. Ova izdaja je bila kap koja je prelila čašu. »Sto si dobio?« upitao ga je. »Sto si dobio time š to si izdao mene i moju obitelj?« »Vječ ni ž ivot«, rekao je jednostavno Morris, »i ispravku najveć e pogreš ke u povijesti Crne svjetlosti, smrti mojeg prapradjeda Quinceya Morrisa. Umro je na nekoj planini usred nič ega dok su beznač ajni ljudi prež ivjeli. Rusi su 1902. pronaš li njegove ostatke zajedno s Drakulinima. Alexandru će mi ga vratiti.« »U krivu si«, rekao je Jamie. »Drakulini ostaci nikad nisu pronađeni.« »Ne bi trebao vjerovati svemu š to ti Odjel govori«, odgovorio je Morris. »Steta š to Seward nije tu. Mogao bi ti isprič ati svaš ta o Trezoru 31. Ali nema ga i morat ć eš mi vjerovati na riječ . Drakulini ostaci su pronađeni, ož ivljeni zajedno s ostacima moga prapradjeda. Uskoro će obojica opet hodati zemljom.« Grey je bio u pravu, pomislio je Jamie. Trebali smo slušati što govori. Zatim je pogledao Morrisa vidjevš i oč aj koji je svakog trena prijetio da će se pojaviti ispod mirne fasade njegovog lica. »Kretenu jedan«, rekao mu je. »Quinceya Morrisa nisu pretvorili u vampira. Poginuo je. Ne mož e ti ga nitko vratiti. Iskoristili su te samo da dobiju Drakulin pepeo.« Morrisov osmijeh se zaledio, no svjetlosti u oč ima viš e nije bilo. Pogledao je Alexandrua koji je uživao u predstavi. »To nije istina«, rekao je. »Obećao si.« Alexandra se nasmijao smijehom punim zlobe i sadizma. »Cini se da je čak i prapraunuk onog posilnog pametniji od tebe«, rekao je. Prekasno, prekasno je Thomas Morris uvidio koliko je pogriješ io, koliko su ga iskoristili i poigrali se njime. Tež ina zla koje je poč inio svalila mu se na ramena i Morris je posustao. Budalo jedna. Jadna, očajna budalo. Dao si sve što si imao, a za što? Ni za što, mislio je Jamie. Morris je povikao i zamahnuo Quinceyevim nož em na Alexadrua. Ovaj se oduš evljeno nasmijao i poskoč io na noge. Uhvatio je Morrisa za zglob ruke kojom je drž ao nož i slomio je. Krckanje kostiju odjeknulo je dvoranom. Morris je vriš tao dok mu Alexandra nije oteo kaubojski nož i zabio mu ga u grlo ušutkavši ga zauvijek. Marie Carpenter je vriš tala dok se krv slijevala platformom. Morris


je uspio još jednom zakorač iti prije no š to se strovalio na pod. Lež ao je dok mu je krv liptala iz rupe na vratu, a njegove umiruć e oč i gledale su u Jamieja. »O, Bož e«, š aptala je Kate. »Bož e mili, ovo je stvarno previš e. Jadan čovjek.« Larissa ju je ljutito pogledala, no Jamie joj je priš ao i uhvatio je za raku odmahujuć i glavom. Smirila se i ponovno zagledala u platformu crvenim očima. »Eto, baš smo se zabavili«, rekao je Alexandru namješ tajuć i se na stolcu. »Sada mi recite, gospodine Carpenter, zaš to se ne biste popeli gore i stali uz svoju majku i mene. Imamo si nas troje mnogo toga za reći.« »Pusti moje prijatelje da odu i doći ću.« »Jamie...«, započela je Larissa, ali prekinuo ju je. »Šuti, Larissa. Sve će biti u redu« »Oni mogu otić i. Dajem ti svoju riječ . Ta djevojka s vama me uopć e ne zanima, a Larissa će već dolijati.« Jamie je kimnuo i krenuo naprijed. Larissa je pruž ila ruku i poč ela ga vući natrag k sebi. Okrenuo joj se i nježno je pogledao. »Pusti me«, rekao joj je. Dugo ga je gledala i naposljetku pustila. Jamie je krenuo prema Alexandruu. Drevni vampir sjedio je nagnut prema naprijed, bilo je oč igledno da mu se sve ovo jako sviđa. Majka ga je gledala už asnutim oč ima. Cuo je Kate kako plač e i Larissu kako ubrzano diše. Bio je na pola puta do platforme kad je č uo drvena vrata kako su eksplodirala iza njega.


46. USTANI I RECI ISTINU Frankenstein je proš ao kroz rupu na vratima, a za njim su uš la dvojica operativaca Crne svjetlosti spuš tenih vizira i spremnog oruž ja. Cudoviš te ih je nadvisivalo poput nebodera. Zurilo je u Alexandrua preko krvave prostorije. U jednoj je ruci drž ao T-Bone, a u drugoj srebrnu sačmaricu. Bio je jako, jako ljut. »Gdje je Thomas Morris?« povikao je, a glas mu je odjeknuo prostorijom zamrznuvš i sve unutra. Jamie je pokazao na pod ispod platforme. Bio je presretan š to vidi prijatelja, ali je u isto vrijeme osjeć ao i krivnju i ljutnju na samoga sebe. Frankenstein je vidio kako se Morris previja na podu i kako mu krv istječ e kroz ogromnu ranu na vratu. Oč i su mu se raš irile kad mu se č udoviš te približ ilo i kleknulo par metara od njega. »Thomase«, rekao je Frankenstein tiho. Umiruči je posljednjim snagama uperio pogled u Frankensteina. »Tvoj prapradjed bi te se sramio zbog tvojih nedjela«, rekao mu je. Morris ga je gledao s bolnom, ustraš enom grimasom na licu. Tad je umro. Alexandru je polako zapljeskao. Pljesak je odjeknuo prostorijom i Frankenstein je pogledao u njega. Zatim je zgrabio Jamieja i odveo ga natrag Larissi i Kate. »Ma kakva predstava«, smiješ io se. »Predivno, upravo predivno. A sad dođi, dječ ač e. Tvoji prijatelji još uvijek mogu otić i, č ak i taj veliki, ali molit ću te da se više ne poigravaš mojim strpljenjem.« Frankenstein je pogledao starog vampira s gađenjem na licu. »Nema šanse«, rekao je odlučno. Alexandru je uzdahnuo, izgledajući istinski razočarano. »Neka bude kako želiš, čudovište drago.« Dao je znak vampirima koji su se postrojili pokraj njega. »Ubijte sve osim dječaka. Njega dovedite k meni.« Vampiri su skoč ili s kamene platforme i jurnuli na preostale č lanove tima Crne svjetlosti. Kate je vrisnula vidjevš i ih kako juriš aju iskež enih zuba i Frankenstein ju je sklonio uza zid, iza Larisse i dvojice operativaca. Dao joj je kolac i rekao da ga drž i č vrsto pred


sobom. Jedan od onih koji su doš li s Frankensteinom ispalio je T-Bone u hordu rež eć ih vampira. Projektil se zabio u glavu nekog mladić a koji je mogao imati dvadesetak godina. Posustao je grč eć i se i prevrć uć i oč ima poput luđaka. No, na Jamiejevo iznenađenje smrskana se lubanja poč ela oporavljati istog trena. Vratio se uza zid i stao pored Kate. Larissa je stala kraj njega. Privili su se uza zid dok su Frankenstein i operativci sređivali vampire. Frankenstein se pomaknuo za pola koraka unatrag i zatim jurnuo naprijed maš uć i rukama ogromnim poput debala. Vampiri su letjeli zrakom i ostavljali krvave tragove za sobom. Drugi operativac je izvukao MP5-icu i ispraznio je u jato vampira koji su ga pokuš avali opkoliti. Uspio ih je odvratiti, no tad mu je jedan vampir priš ao s leda i strgao kacigu s glave. Frankenstein je zamahnuo svojom ruč etinom, prislonio cijev sač marice na vampirovu sljepooč nicu i ispalio hitac. Vampirova glava nestala je u oblaku krvi. Larissa je zarež ala i uskoč ila u gomilu poput grimizne noć ne more. Iš čupala je vrat onoj ž eni u strogom odijelu koja je pala na pod i rukom se hvatala za razderanu ž ilu kucavicu. Nekoliko sekundi je puzala po podu, a zatim pala. Jamie je T-Boneom raznio mladu vampiricu koja se Frankensteinu približ avala s leda. Eksplodirala je potopivš i č udoviš te svojom krvlju, no Frankenstein se nije obazirao. Jamie je prič ekao da mu se projektil vrati i zatim se bacio u borbu. Borili su se za goli život. Ispaljivali su T-Boneove, vitlali nož evima i kolcima, udarali i lupali juriš ajuć e vampire koji su ih opkoljavali. Krv je letjela zrakom i skupljala se u lokvice na podu. Vampiri su eksplodirali poput grimiznih vodoskoka, ruke i noge su letjele daleko od tijela, povici boli i bijesa su ispunjavali nekoć sveto mjesto. Nije bilo dovoljno. Dvojica vampira skoč ila su na ramena jednome od operativaca i pribili ga na do. Uspio je potegnuti obarač MP5-ice prije pada, no meci su se samo zabili u strop i poslali kiš u praš ine po vampirima i ljudima u kapelici. Vrisnuo je kad su mu strgali kacigu s glave i ž arili oč njake u lice. Njegova krv jurnula im je u usta, a operativac je ostao mirno ležati.


Iritantan vrisak odbio se zidovima kapelice. Jamie se okrenuo da vidi otkuda dolazi i primijetio da je kosturasti mladi vampir ugrabio Kate. Jednom rukom ju je drž ao oko struka, a drugom je prelazio preko njezinog vrata. Nasmiješ io se Jamieju dok je uzbuđeno milovao kožu mlade djevojke. Neš to mu se zabilo u potiljak i Jamie je pao na koljena brojeć i zvijezde. Potom mu se pred oč ima ukazalo gusto sivilo i muč nina mu je rovala po ž elucu. Prevalio se na do gledajuć i vampire kako uništavaju njegove prijatelje. Trojica su se bacila na Frankensteina koji je zastao da vidi je li Kate dobro. Visjeli su po njemu poput pijavica, tukli ga nogama i š akama dok ga nisu stjerali na koljena. Vampirica odjevena u crnu majicu i uske crne hlač e od PVC-a na vrat mu je prislonila kratki, nazubljeni nož koji je izvadila iz č izme. Ukoč io se, ali vampirica ga nije ubila. Držala mu je nož na vratu, a on je mirno čekao. Prež ivjelog operativca je u zrak poslao udarac kojem se nije nadao. Odmicao se od para pobješ njelih vampira, muš karca i ž ene koji su bili skoro goli. Udarac mu je zamalo skinuo glavu. Dodijelio ga je Anderson, iskoristivš i svaki atom svoje nadnaravne snage. Operativac je odletio u kameni zid, kaciga mu se slomila od siline udarca. Skliznuo je na pod, Anderson mu je priš ao i nagazio ogromnim stopalom na njegov vrat. Veselo je pogledao Alexandrua traž eć i odobravanje i divljenje. Larissu su stjerali uza zid. Cetvorica su se nadvila nad nju, a ona je siktala i režala znajući da ne može sama protiv njih. Jamie se oš amuć eno podignuo na noge i primijetio da stoji sam nasred dvorane. Vampiri su se povukli uza zidove prijeteć i njegovim prijateljima. Glava mu je odzvanjala od boli, a ž eludac je jedva drž ao od kontrolom. Njihao se na nogama i okrenuo prema Alexandruu. Drevni vampir je stajao na rubu platforme i oduš evljeno gledao Jamieja. Marie Carpenter je bespomoć no stajala iza njega zabrinuto gledajući sina. »Pomakni se centimetar i gotova si«, š apnuo joj je Alexandru. Marie je uplašeno zastenjala, nije se pomakla. Ubitću te. Ubitću te pa makar me stajalo života. Ubitću te zbogsvega što si učinio mojoj majci. »I tako«, započ eo je Alexandru. »Cini mi se da smo dospjeli u


slijepu ulicu. Nije mi viš e stalo do toga da pustim tvoje prijatelje, ali ubit ć u ili brzo ako ti odmah dođeš gore. Ako ne dođeš , imat ć eš tu čast da ih gledaš kako jedan za drugim umiru. Ovisi samo o tebi.« Jamie je zurio u vampira traž eć i bilo š to bi mu moglo pomoć i. Pogled mu se zaustavio na ogromnom prozoru iza njega, i vidio je svoju šansu. Stavio je ruke na pojas. Izvadio je T-Bone i MP5-icu i uperio ih prema Alexandruu drhtavim rukama. Drevni vampir se nasmijao. »Blagi Bož e«, rekao je zabavljajuć i se kao nikada u ž ivotu. »Dajte sve od sebe, gospodine Carpenteru. Ako ć ete se zbog toga osjeć ati kao da ste napravili sve što je bilo moguće, molim vas da pucate.« Jamie je pogledao svoje prijatelje. Frankenstein ga je gledao u oč i nastojeć i ga ohrabriti š to je Jamieju itekako trebalo. Ovo mora upaliti. Nikad više neću dobiti drugu priliku. Larissa ga je pogledala crvenim oč ima. Bila je zadihana, prsa su joj se nadimala i spuš tala. Na licu joj se zrcalio ponos i još neš to zbog č ega se Jamie zarumenio. Nije ga bilo briga. Sasvim se zarumenio. Zatim je pogledao Kate. Bila je potpuno uplaš ena, ali u isto vrijeme i odluč na i zgađena od dodira vampira-kostura. Jamie Carpenter je naposljetku pogledao svoju majku. Uzvratila mu je pogled pun nepokolebljive majč inske ljubavi. Nasmiješio joj se, uzvratila mu je osmijeh. Pripremio je MP5-icu, podesio je na potpuno automatski rež im i povukao obarač . Meci su proletjeli pored Alexandruove glave. Nije se ni trgnuo. Zabili su se u ogromno drveno raspelo koje se zaljuljalo na svom postolju. Alexandra to nije primijetio. Pogledao je Jamieja i pruž io ruke prema njemu kao da pita: Što sada? Jamie je odbacio pušku i primio se T-Bonea. Jedan hitac. Imam samo jedan hitac. Ispalio je projektil preko dvorane. Preletio je preko Alexandruove glave i zabio se u raspelo. »O, mamice«, rugao mu se Alexandra, »promašio si.« Jamie se nogama č vrsto upro u neravni kameni pod i č vrsto drž ao


T-Bone na prsima. Motor je zabrundao pokuš avajuć i vratiti kolac u cijev i Jamie je osjetio kako mu stopala klize prema vampiru koji ga je gledao gotovo suosjećajno. Oslabjelo postolje divovskog raspela je posustalo. Alexandru Rusmanov, koji se mogao kretati tako brzo da ga ljudsko oko ne bi ni vidjelo, koji je harao zemljom ubijajuć i i muč eć i već preko pet stotina godina, ovoga puta nije naslutio š to mu se sprema. Namrštio se kad mu je sjena pala preko čela, sekundu prije no š to ga je poklopilo ogromno raspelo koje je bdjelo nad č etrdeset generacija vjernika. Palo mu je na ramena, smrskalo kraljež nicu i potiljak u prah. Polomilo mu je noge i zdjelicu na pola, probilo prsa svojom tež inom. Dotakao je tlo kao hrpa smrskanih kostiju i mesa, raš čereč en i uništen. Nastala je tiš ina. Vampiri su blijedo gledali u palog vodu. Frankenstein je posegnuo i slomio ruku vampirici odjevenoj u PVC. Bacila je nož vriš teć i od boli. Cudoviš te ju je probolo kolcem i poslalo u zrak. Ustao je s poda poput pobješ njelog vulkana, sijuć i mrtve vampire svuda oko sebe. Operativac je zgrabio Andersons za glež anj i oš tro zavrtio. Culo se kvrcanje slomljene kosti, a Anderson je tulio poput djeteta. Povukao se unatrag, sav zbunjen i š okiran gledao je palog Alexandrua i operativca koji se pokuš avao pridić i uza zid. Preletio je preko prostorije poput ogromne ruž ne ptice i skoč io kroz prozor nestavši u noći. Larissa je jurnula naprijed i zabila š aku u prsa vampirice koja joj je bila najbliž a. Nije oč ekivala napad jer je u nevjerici zurila u smrskano tijelo pod raspelom. Vriš tala je dok joj je Larissa kopala po grudima traž eć i srce. Kad ga je naš la, stisnula je š aku i organ je eksplodirao. Sekundu kasnije je i ostatak vampirice odletio u zrak. Larissa je iziš la iz krvave kiš e poput osvetoljubivog anđela smrti. Trojica preostalih vampira koji su je sekundu prije drž ali pribijenu uza zid slijedili su Andersonov primjer skočivši kroz prozor u tamnu noć. Ostatak Alexandruovih sljedbenika poš ao je za njima. Frankenstein i prež ivjeli operativac su svaki T-Boneom dokrajč ili još po jednog vampira. Kate je vidjela svoju priliku i svom je snagom zarila zube u ruku kosturastog vampira. Trzala je glavom poput terijera i vukla iz sve snage. Odgrizla je komad vampirove ruke, dok je


on vikao od boli. Popustio je stisak i uspjela se otrgnuti. Ispljunula je komad mesa i pogledala ga ravno u oč i. Vampir ju je prož dirao crvenim oč ima, a ona je zabila kolac u njegova prsa i stjerala ga uza zid. Eksplodirao je u pljusku krvi i okupao Kate od glave do pete, no nije se niti trgnula. Okrenula se prema sredini dvorane i vidjela kako joj u susret dolaze potpuno krvavi preživjeli prijatelji. Dok su se njegovi prijatelji pobrinuli za ostatak Alexandruovih sljedbenika, Jamie je polako priš ao vampiru smrskanom ispod raspela. Majka mu je htjela prići, no naredio joj je da ostane gdje jest. »Još nije gotovo, mama«, rekao je. Prešao je kameni pod i kleknuo pored Alexandrua. Vampir viš e nije imao lice. Jedno oko mu je nedostajalo, a usta su mu se neč ujno otvarala i zatvarala. Krv mu je tekla iz potiljka u neprekidnom mlazu i slijevala se po podu. Otrgnuta ruka se zaustavila pored Jamiejevih nogu i on ju je zgađeno š utnuo daleko od sebe. Nasmiješ io se kad je vidio Alexandruov razoreni prsni koš . Srce mu je stajalo sasvim nezaš tić eno pumpajuć i polako ono š to je ostalo od njegove krvi. Izvukao je kolac iz pojasa. »Pre... prekasno...«, proš aptao je Alexandru. Jamie je primijetio da ga Alexandru gleda svojim preostalim okom. Usta su mu se iskrivila u sablasnom pokušaju osmjehivanja. Ponovno je pokušao progovoriti. »Prekasno...«, ponovio je bolno se smijuć i. »On ustaje. Svi koje voliš... će umrijeti.« Jamie je pogledao starog vampira, pretjerano zijevnuo, zabacio glavu unatrag i zatvorio oč i. Kad ih je opet otvorio nasmiješ io se Alexandruu koji ga je gledao s umirućim bijesom na licu. Jamie je podignuo kolac nad vampirovu glavu, dugo ga tako drž ao, i zatim ga zabio u njegovo srce. Stup plave vatre podignuo se iz organa koji je već pet stotina godina kucao. Kapela se zatresla, a ono š to je ostalo od Alexandrua eksplodiralo je i raznijelo se po dvorani i Jamieju. Jamie je dugo zurio pred sebe, zatim je zatvorio oč i i pao na koljena. Frankenstein, Larissa i ostatak Crne svjetlosti krenuli su prema njemu, no preduhitrila ih je Marie Carpenter koja je skoč ila s platforme i čvrsto zagrlila sina na podu punom krvi.


47. LJUDSKO SRCE JE TAKO KRHKO Sestero ljudi polako je iziš lo iz samostana Lindisfarne, baš u trenutku kad se prvi zrak neizbjež ne zore pojavio na obzoru. Jamie i Frankenstein pomagali su Marie Carpenter preko trave koja je prekrivala vrhove hridi. Kate i Larissa su hodale jedna do druge u ugodnoj tiš ini. Prež ivjeli operativac se drž ao iza njih provjeravajuć i okruženje, spreman da zapuca. Na uzvisini iznad samostana stajao je helikopter Crne svjetlosti stvarajući zastrašujuću crnu sjenku pri prvom svjetlu zore. Pilot koji je dovezao Frankensteina i dvojicu operativaca na Lindisfarne, stajao je na vratima kokpita drž eć i MP5-icu pripravnom. Spustio je oruž je kad ih je vidio i nasmiješio se. Frankenstein mu je priš ao i zagrlili su se, sretni kao š to samo mogu biti oni koji znaju š to to znač i prež ivjeti. Jamie je pustio majku i bacio oruž je i oklop na travu. Pruž io je ruke iznad glave i protegnuo se. Osjećao se lakšim nego ikada otkad mu je umro otac. Larissa se privila uz njega i poljubila ga. Oklijevao je jer je znao da ga gledaju i majka i ostali prijatelji. No, ipak se prepustio i uzvratio joj poljubac. Kad su se razdvojili, Jamie je sav crven u licu morao otrpjeti smijanje svih prisutnih. Operativac je skinuo kacigu i okrenuo glavu pokuš avajuć i opustiti vratne miš ić e. Lice mu je bilo blijedo, ali oč i su sjale od adrenalina. Nasmiješio se Jamieju. Srce mu je poskočilo kad ga je prepoznao. »Terry!«, viknuo je smijući se. Instruktor Crne svjetlosti se nasmijao, priš ao Jamieju i zamalo ga zgromio grleći ga. »Uspio si«, š apnuo mu je na uho. »Doista si uspio.« Popustio je stisak i Jamie ga je ganuto pogledao. »Što radiš ovdje?« upitao je. »Ništa ne razumijem.« »Frankenstein mi je rekao da imaš nekih problema«, odgovorio je Terry. »A i ne dobijem baš često priliku da se šepirim u uniformi.« Toplo se nasmiješio Jamieju koji je već mislio na nekoga drugoga. Frankenstein. Taman ga je htio zamoliti da nasamo poprič aju kad je zač uo kako


ga netko panič no zove. Kate je kleč ala pored njegove majke koja se grč ila na tlu. Dotrč ao je do nje i sjeo na do pored Kate. Uhvatio je majku za ramena nastojeć i je smiriti. Lamatala je glavom lijevo desno, rukama i nogama udarala po travi. »Što joj je?« vikao je Jamie. Kate ga je preplašeno gledala. »Ne znam«, odgovorila je. »Samo je pala na do. Držala sam je ispod ruke i pala je na do.« Frankenstein, Larissa, Terry i pilot odjednom su pritrč ali k njima pridrž avajuć i Marie i zahtijevajuć i da č uju š to se dogodilo. Marie je odjednom podignula glavu, a oči su joj grimizno zablistale. Jamieju je skoro stalo srce, Kate je vrisnula, a Larissa se zapanjila od šoka. Ne. Ne ovo. Ne nakon što sam je uspio spasiti. Ne ovo. »Žao mi je«, plakala je Marie. »Žao mi je, Jamie.« Pilot je posegnuo za svojim kolcem, no Jamie mu je prislonio cijev Glocka na sljepooč nicu. Nitko se nije usudio pomaknuti dok Jamie nije progovorio. »Donesi krvi iz helikoptera, iz kutije za medicinsku pomoć «, naredio mu je. »Odmah.« Pilot se odmaknuo unatrag ne ispuš tajuć i Jamiejev piš tolj iz vida. Vratio se ni minutu kasnije s vreć icom nula negativne krvi u ruci. Jamie ju je uzeo, otvorio i prislonio na majč ina usta, kao da je ona malo dijete. Pokuš avala je odbiti, odmahivala je glavom, no naposljetku je prislonila usta na otvor vrećice. Jamie nije mogao gledati majku kako pije krv. Nije mogao pojmiti da je spala na to. Bacio je ispraž njenu vreć icu i pogledao majku. Gledala ga je zelenim oč ima koje je poznavao. Straš no se sramila. Htio ju je zagrliti, no pobjegla je odgurujuć i ruke koje su je smirivale. Ponovno joj je priš ao raš irenih ruku, ž elio joj je reć i da je voli, da je ona njegova majka bez obzira na sve, nije mu uopće bilo bitno što se dogodilo. No, ona mu je okrenula leda. »Ne želim da me gledaš ovakvu«, šaptala je. »Odvratna sam.« »Majka si mi«, odgovorio je. Vidio je kako joj se ramena tresu od plač a. Bespomoć no je stajao, nije imao pojma š to da radi. Pogledao je Frankensteina koji je ozbiljno promatrao Marie. Cudoviš te je uhvatilo njegov pogled, ali nije mu niš ta reklo. Larissa je pokrila usta rukama i tiho plakala. Kate se prva


usudila pomaknuti. Polako je prišla Jamiejevoj majci i pažljivo je zagrlila oko struka. »Gospodo Carpenter«, oslovila ju je. »Ja sam Kate. Zivjela sam na Lindisfarneu dok Alexandru nije doš ao. Vjerojatno bili bila mrtva da me vaš sin nije spasio.« Jamieja je preplavila zahvalnost kad je č uo kako mu se majka ponosno smije. »On je dobar dječak«, tiho je tekla. »A ti si draga djevojka.« »Želite li sjesti u helikopter i čekati?« upitala ju je Kate. Marie je kimnula i pustila da je Kate odvede. Nastojala je ne gledati u Jamieja i ostale preživjele dok je hodala prema crnoj letjelici. Larissa ih je gledala kako odlaze i osjetila mali ubod ljubomore zbog kojeg je odmah prekorila samu sebe. Jamie je gledao za majkom. Nije mogao razumjeti što se dogodilo. Vampir. Pretvorio ju je u vampira. Što ovo znači? Štoće se sadadogoditi? »Mož emo paziti na nju«, rekao je Frankenstein kao da č ita Jamiejeve misli. »Boravit će u Petlji. Bit će sita i na sigurnome.« »Kao Larissa«, upitao je Jamie. Frankenstein je kimnuo. Jamie je uperio pogled u tlo. »Zaš to?« riječ je zazvuč ala poput dugo susprezanog jecaja. »Zaš to je Alexandru to učinio?« »Bio je to samo još jedan nač in da te povrijedi«, odgovorio je Frankenstein. »Alexandruu je bilo bitno samo to. Da te povrijedi. Ali neće više. Ti si ga ubio.« Divlji osmijeh je obasjao Jamiejevo lice. »Jesam, zar ne?« rekao je. »Ubio sam ga.« Zatim je poč eo plakati i Frankenstein ga je odveo dalje od ostalih preživjelih koji su se gledali ne znajući što da rade. Jamie i č udoviš te su stajali pored ruba hridine i sluš ali valove kako se lome. Frankenstein ga je grlio dok nije prestao plakati. »Nisam pucao«, rekao je. »Nisam pucao one noć i kad ti je otac... nisam pucao. Moraš mi vjerovati.« »Znam«, rekao je Jamie. »Trebao sam ti vjerovati cijelo vrijeme, kao š to su ti vjerovali moj otac i djed. Sumnjao sam u tebe i to je mene i moju majku zamalo stajalo života.« »Bio sam tamo te noć i«, rekao je Frankenstein. »Ali doš ao sam s


namjerom da ga dovedemo ž ivog. Nisam htio da sve ispadne onako kako je ispalo.« »Vjerujem ti«, rekao je Jamie. Rež anje je doprlo iz grmlja i drugi Alexandruov vukodlak se bacio na njih dvojicu. Frankenstein nije oklijevao. Gurnuo je Jamieja na tlo i uhvatio zvijer u zraku drž eć i ga rukom dalje od svog vrata. Jamie je povikao traž eć i pomoć i ostali prež ivjeli su pritrč ali za nekoliko sekundi. Bilo je već prekasno. Dva ogromna stvora su se borila na rubu hridine njiš uć i se lijevodesno. Vuk se propeo na straž nje noge pokuš avajuć i zubima dohvatiti Frankensteina koji se borio da ostane na nogama pod vukodlakovom tež inom. Krv je proletjela zrakom kad je vukodlak dohvatio Frankensteinove prste i odgrizao jedan u bujici krvi. Frankenstein nije ispustio ni glasa, samo je stisnuo zube i gurnuo stvorenje prema provaliji. Zadrž ali su se tamo nekoliko sekundi kao da prkose gravitaciji. Vuk se tad odupro Frankensteinu i dohvatio mu vrat. Ovoga puta Frankenstein je zaurlao toliko da se tlo zatreslo pod Jamiejevim nogama. Vukodlak je poč eo pobjednič ki zavijati. Utihnuo je kad ga je Frankenstein polako gurnuo preko ruba litice. Obojica su nestali u provaliji. »Ne«, vikao je Jamie. Dotrč ao je do ruba litice i pogledao razularenu bijelu pjenu pod njom. Nije bilo ni vuka ni čudovišta. Frankenstein je nestao. Naginjao je glavu, izvijao vrat pokuš avajuć i još jednom vidjeti svog prijatelja, čovjeka koji mu je još jednom spasio život. Vlaž na trava na rubu litice poč ela se kretati pod njegovim stopalima, osjetio je kako gubi ravnotež u. Pogledao je obzor i ruž ič asto svjetlo kako se rascvjetava u daljini. Shvatio je da ć e uskoro pasti. Trava i blato pod njim ruš ilo se niz liticu, osjetio je kako ć e uskoro i sam za njima. Tad ga je netko uhvatio za kragnu, podignuo u zrak i vratio na čvrsto tlo. Jamie je pao na koljena i pred sobom ugledao Larissino blijedo, prekrasno lice. Kleknula je pored njega i zagrlila ga. Polož io je glavu na njezino rame, preplavljen tugom prevelikom za bilo koga na svijetu, a pogotovo za mladog č ovjeka koji je izgubio jedinog pravog


prijatelja kojeg je imao. Dugo su sjedili tako zagrljeni. Nakon nekog vremena Jamie je osjetio kako tlo pod njima lagano vibrira. Podignuo je glavu s Larissinog ramena i pogledao preko mora. Crna mrlja se približ avala otoku i postajala je sve već a uzrokujuć i sve jač e vibracije tla. Nakon manje od minute Jamie je prvi put u cijelosti vidio ono što je samo nazreo prvog dana kad je stigao u Odjel 19. Mina II se spuš tala nad Sjevernim morem, a dva ogromna stupa morske pjene podignula su se i pož eljela joj dobrodoš licu. Usporila je približ avajuć i se rubu litice. Cal Holmwood je upravljao njezinim komandama vodeć i supersonič ni mlaž njak polako preko ruba litice. Jaki udarci motora podigli su praš inu i ostatak prež ivjelih je potraž io zaklon u helikopteru. Jamie i Larissa su se grlili na rubu litice i gledali kako mlažnjak usporava i polako se spušta. Mina II je nalikovala ogromnom crnom trokutu koji visi u zraku. Straž nja ivica je bila duž a od stranica č ineć i da se krila svijaju pri vrhu. Donja strana je bila sasvim ravna i bijela. Dok se mlaž njak spuš ta na tlo, Jamie je vidio maleni mjehurić kokpita ravno iznad oš trog nosa, iza kojeg se nalazio uglati trup. Tri postavke opreme za slijetanje lagano su kliznule iz trbuha letjelice i Mina II je sletjela. Spustila se š iroka rampa i admiral Seward je strč ao niz nju, a za njim malena skupina operativaca odjevenih u crne uniforme. »Jedinica B, osigurajte samostan«, viknuo je Direktor. Cetiri operativca su se odvojila od skupine i potrč ala prema drevnom kamenom zdanju. Seward je gledao skupinu prež ivjelih dok nije primijetio Jamieja i potrčao prema njemu. Preko admiralovog ramena je vidio ledeno lice Paula Turnera kako skida kacigu. Nije mogao vjerovati svojim oč ima, ali uč inilo mu se da se bojnik nasmiješio. »Morris«, rekao je Seward usporavajuć i pred Jamiejem i Larissom, gledajuć i ih s nesavladivim kajanjem. »Morris nas je izdao. Saznao sam č im sam primijetio da je pristupao kodovima ruskih trezora. Bio je to Morris, a ne tvoj otac. Tako mi je žao.« Jamie ga je gledao licem koje je bilo teško pročitati. »Gdje je Alexandru?« upitao je Seward. »Je li pobjegao?« Tinejdž er je odmahnuo glavom. »Ubio sam ga.« Seward je zastao i paž ljivo pogledao Jamieja. Divljenje mu se


zrcalilo na licu. »Ti si ga ubio?« Jamie je kimnuo. »Gdje ti je majka? Gdje je pukovnik Frankenstein? Ne vidim ih.« Jamie ga je pogledao uplakanog lica. Nije mogao odgovoriti.


48. KRAJ TUNELA »Neć ete moju majku zatvoriti u ć eliju«, rekao je Jamie. »Nije učinila ništa loše.« Stajali su u Operativnom centru: Jamie, Marie, admiral Seward, Larissa, Kate i Terry. Jamieja je srce vuklo u sto smjerova. Euforija nakon uniš tenja Alexandrua i spaš avanja majke bila je umrljana Frankensteinovom smrć u i č injenicom da mu je majka sada vampirica. Zadnjim se snagama protivio Sewardu koji je naredio da se istog trena pripremi još jedna ćelija. Marie Carpenter je gledala svoga sina pucajući od ponosa. Jedva stoji, a još uvijek se bori za mene. Sjedili su jedno pored drugoga na putu natrag u bazu. Paul Turner, admiral Seward i ostali koji su prež ivjeli pokolj na Lindisfarneu, letjeli su kuć i u utrobi Mine II. Supersonič ni mlaž njak je tu udaljenost prevalio za manje od dvadeset minuta. Ostali operativci su ostali da poč iste samostan i uklone krv i trupla. Cekali su ih helikopteri koji ć e ih odvesti natrag u bazu. Majka i sin nisu puno razgovarali tijekom leta. Marie je od samog polijetanja sakrivala lice od sina, bila je posramljena zbog svega š to su joj uč inili, zbog krvi koju je pila pred Jamiejevim oč ima, jednostavno se nije mogla nositi s tolikom sramotom. Jamie nije navaljivao, samo je sjeo pored nje, naslonio glavu na sjedalo i gledao mamu, smiješ eć i se. Larissa, Kate, admiral Seward i Terry sjedili su nasuprot njega i gledali ga s tugom u oč ima. Paul Turner je izgledao kao da spava, oč i su mu bile zatvorene, a glava naslonjena na sjedalo. Jamie je jedva primjeć ivao ostale putnike, samo je gledao u potiljak svoje majke i smiješio se. Napokon je progovorila: »Jamie. Prestani«, rekla mu je. »Osjeć am da me gledaš.« Nije odgovorio, ali nije je ni prestao gledati. Okrenula se i pogledala ga. »Rekla sam ti da prestaneš, Jamie«, oštro je rekla. Tad je primijetila kako je sin gleda i prestala se opirati. Lice joj se


smekš alo i zagrlila je sina. Jamie je uzvratio zagrljaj i zario lice u njezino rame. »Mislio sam da sam te izgubio, mama«, š aptao je. »Mislio sam da sam te izgubio.« Uš utkala ga je i zagrlila još č vrš će. Kate se nasmiješ ila i pogledala Larissu. Mlada vampirica je plakala, ne pokuš avajuć i sakriti suze koje su joj se slijevale niz lice. Kad je Mina II sletjela na kraj dugač ke piste, izmorena skupina muš karaca i ž ena teturavo se spustila niz rampu na topli asfalt. Marie je sigurno hodala, odbijala je svaku pomoć . Larissa je lebdjela nekoliko centimetara nad zemljom, a Jamie je hodao uz admirala Sewarda koji ga je gledao s blagom zač uđenoš ću, kao da mora još jednom provjeriti je li taj dječ ak doista uspio uniš titi Alexandrua Rusmanova. Tiho su hodali prema hangaru kad su se ogromna vrata odjednom otvorila i osvijetlila prilaz jarkom svjetloš ću. Buka je ispunila zrak i deseci operativaca Crne svjetlosti su im potrč ali u susret. Jamie je zbunjeno pogledao admirala, no ovaj se samo smiješ io bez objašnjenja. Plimni val muš karaca i ž ena u crnim uniformama zaustavio se ispred Jamieja i Sewarda i polako poč eo pljeskati i navijati. Jamie je ustuknuo za pola koraka i osjetio Sewardovu ruku na svom ramenu. Zbunjeno ga je pogledao. »Nije to zbog mene, sinko«, tiho mu je rekao prije no š to je i sam poč eo pljeskati. Odmaknuo se od Jamieja koji je stajao sam pred gomilom operativaca i ponosnim prijateljima. Nasmiješ io se i polako se pridruž io grupi koja ga je skoro uguš ila zagrljajima i srdač nim udarcima po ramenu. »U redu je, Jamie«, rekla je Marie Carpenter. »Tako je najrazumnije. Bit ću u ćeliji dok ne odlučimo što ćemo dalje.« Jamie ju je pogledao. Lice joj je bilo otvoreno i poš teno, oč i budne i pažljive, no u kutovima usana nazirao se strah. »Jesi li sigurna?« upitao je. »Naravno«, odgovorila je. »Hoć eš li me doć i posjetiti kad se naspavaš?« »Naravno«, rekao je. »Obećavam.« »Odvest ću vas dolje«, rekao je Terry i nježno stao uz Marie.


»Hvala vam«, rekla je, a zatim je pogledala sina. »Hvala i tebi«, rekla mu je i napustila Operativni centar s Terryjem. Jamieja je savladao umor. Pogledao je oko sebe. Larissa i Kate su veselo č avrljale, a admiral Seward je ozbiljno razgovarao s bojnikom Turnerom. Jamie je priš ao i prekinuo ih. »Isprič avam se, gospodine«, rekao je napuklim glasom. »Mislite li da bi mi netko mogao reć i je li dječ ak koji lež i u stacionaru još uvijek u komi? Zove se Matt. Mislim da ć u sada poć i na spavanje, ali ž elio bih ga vidjeti kad se probudim.« Sewarda je Jamiejeva zamolba malo iznenadila, no obeć ao je da ć e osobno provjeriti. Jamie mu je zahvalio i jedva otiš ao iz sobe. Bio je tako umoran... Dvaput se sudario sa zidom pokuš avajuć i stić i do lifta na kraju hodnika. Pritisnuo je gumb druge podzemne razine i zatvorio oč i. Kad su se vrata otvorila za petnaest sekundi Jamie se prenuo iz sna. Zaspao je č im su mu se gornji i donji kapci dotaknuli. Nekako se izgurao iz dizala i pronaš ao put do spavaonice. Spoticao se prolazeć i kroz prostoriju i zadnjim atomima snage se bacio na krevet. Tad je neki bijeli predmet privukao njegovu pozornost. Bila je to omotnica na kojoj je lijepim, elegantnim rukopisom bilo ispisano njegovo ime. Jamie Carpenter Podignuo ju je sa stola usprkos umoru i otvorio. Jedan jedini list papira je sletio na njegov zeleni krevet, pokriven istim elegantnim rukopisom. Pročitaj sutra. Vjerojatno nije ništa važno. Lezi i spavaj. Jamie je odmahnuo glavom i nakratko odagnao izmaglicu umora s očiju. Podigao je papir i počeo čitati. Dragi Jamie, Ako ti ovo sadačitaš, znači da se vjerojatno nisam vratio sLindisfarnea. Ako je tako, ne želim da me oplakuješ. Proživio samčudesan život uz bok nekima od najsjajnijih muškaraca i žena koji suikad kročili ovim svijetom. Ne bih promijenio ni jedan trenutak. Sada sam siguran da Thomas Morris radi protiv tebe. Većnekovrijeme sam sumnjao, ali uvjerio sam se onda kada je


spomenuo noćukojoj smo izgubili tvog oca. Vjerujem da nas ječitavo vrijeme pokušavaorazdvojiti, znao je da ja nikad ne bih dopustio da ti se nešto dogodi. Sad je postigao što je htio. Slijeditču te na Lindisfarne. Molim se samo da nisam zakasnio. Zaslužuješ znati istinu, Jamie. Žao mi je što ti nisam prije mogaoobjasniti kako stvari stoje, nisam smio prije nego što se pojavi praviizdajica Crne svjetlosti. Bilo je preopasno. Vjerujem da se ta osoba sada većotkrila tako da istina može izići na vidjelo. Pazi na sebe, Jamie. Tvoji preci bi se ponosili time što si do sada napravio, ali jačvrsto vjerujem da si ti sposoban za izvanredne podvige.Kajem se samo zbog toga što neću biti tu da ih vidim. Tvoj prijatelj, Victor Frankenstein Jamie je poč eo plakati. Suze su kapale po pismu i mrljale tintu. Osjeć ao se kao da mu neka č elič na š aka stiš će srce. Bilo mu je teš ko u grudima i boljelo ga je, peklo poput uzavrele peći. Iznevjerio si ga. Pokušao te zaštititi, samo te je želio zaštititi, a ti siga iznevjerio. Umro je zbog tebe, umro je pokušavajući spasiti tebe, umroje jer mu nisi vjerovao. Okrenuo si mu leda i upao ravno u Morrisovustupicu. Jamie se njihao naprijed-natrag na rubu kreveta drž eć i se za trbuh i jecajuć i kao da sutra viš e ne postoji. Dao bi sve na svijetu samo da mož e vratiti Frankensteina, barem na nekoliko minuta da mu kaž e koliko mu je ž ao. Cudoviš te je održ alo zakletvu danu obitelji Carpenter i Jamie je znao da nikad neć e oprostiti samome sebi š to je dopustio da njegov jedini prijatelj tako strada. Prvi put nakon jako dugo vremena glas Juliana Carpentera se pojavio u glavi njegovoga sina. Nema ga, sine. Ne možeš tu ništa učiniti osim dokazati da je bio upravu jer je vjerovao u tebe. Takoćeš mu odati najveću počast. Jamieja je smirio oč ev glas. Odluč io je da ć e postupiti onako kako mu je rekao, da ć e dati sve od sebe da postane onaj č ovjek kojeg je Frankenstein vidio u njemu. Prenulo ga je kucanje na vratima spavaonice. »Naprijed«, slabašno je viknuo. Vrata su se otvorila i admiral Seward je uš ao u spavaonicu.


Direktor Odjela 19 je izgledao umorno, no ipak se smiješ io dok je prilazio Jamiejevom krevetu. Nosio je nešto u ruci, sakriveno iza leda. »Kako si?« upitao je Seward. Jamie mu je pruž io Frankensteinovo pismo i gledao kako ga Seward zapanjeno čita. Spustio je pismo i pogledao Jamieja. »Nisi ti...« »Jesam. I svi znaju da sam ja kriv. Ipak, hvala vam š to mi to kažete.« Seward ga je dugo gledao i napokon pokazao š to je skrivao iza leda. Jamie se jako iznenadio. U starč evoj ruci je bio kaubojski nož koji je nekada pripadao Quincey Morrisu. »Mogu li sjesti ?« upitao je Seward. Jamie je kimnuo ne skidajuć i pogled s nož a. Oš trica koja je probola Drakulino srce i koja se prenosila generacijama obitelji Morris, prije samo nekoliko sati je poslužila kao instrument odvratne izdaje. Direktor je sjeo na krevet pored Jamieja i pruž io mu nož . Jamie ga je prihvatio obuzet osjećajem blage odbojnosti. »Dali su mi ga nakon š to su ga skinuli s Morrisovog trupla«, rekao je Seward. »Zeljeli su znati š to da uč ine s njim. Sto misliš da bih im trebao reći?« Jamie je preokrenuo nož u svojim rukama. Oš trica je bila umrljana krvlju i prljavštinom, a koža na dršci je bila pohabana i oštećena. »Mjesto mu je s mrtvima«, rekao je Jamie. »Neka bude s njima.« Smiješak se pronio admiralovim licem. Lagano je uzeo nož od Jamieja. »Odlič no«, rekao je. »Odnijet ć u ga u Galeriju palih, tamo mu je mjesto.« Direktor je spustio nož na krevet i pruž io Jamieju neku grimiznu kutiju. »Sadržaj ove kutije pripada tebi, sinko«, rekao je. »Otvori je.« Jamie je podignuo grimizni poklopac i srce mu je na trenutak zastalo. Unutra je bila okrugla medalja izlivena u zlatu i ukraš ena grbom Odjela 19. Ispod njega, umjesto tri riječ i na latinskom koje su bile geslo Odjela, stajao je jednostavan natpis na engleskom. ZA HRABROST U poklopcu se nalazila pravokutna zlatna ploč a s ugraviranim natpisom:


ODLIKOVANJE ZA HRABROST, PRVA KLASA Dodijeljena JULIANU CARPENTERU Dana Gospodnjeg 19. veljače 2005. »To smo pronaš li u njegovoj sobi nakon š to je poginuo«, rekao je admiral Seward tiho. »Kad operativac umre, rijetko imamo kome dati neš to poput ovoga. Odluč io sam zadrž ati medalju za svaki sluč aj, ako nam se ti odlučiš pridružiti.« Jamie je zurio u medalju s knedlom u grlu koju nikako nije mogao progutati. Lice mu se zažarilo, a ruke tresle. »Julian bi ž elio da ti zadrž iš medalju«, nastavio je Seward. »Ali š to je još važnije, zaslužio si je nakon svega što si večeras napravio.« Jamie je jedva doš ao do daha. Osjetio je da polako dolazi k sebi i pogledao je Direktora ž eleć i mu zahvaliti. Sokirao se kad je vidio da starac plače. »Tvoj otac bi se jako ponosio tobom, Jamie«, rekao je. Ustao je i izišao iz spavaonice ne gledajući iza sebe. Jamie ga je gledao kako odlazi i zatvara vrata za sobom. Polako se spustio na krevet. Zurio je u strop nad sobom drž eć i oč evu medalju č vrsto na prsima. Razmiš ljao je o ljudima koje je pronaš ao i izgubio te je polako utonuo u tamu.


PRVI EPILOG Liječnik Alan McCall otvorio je vrata bolničkog stacionara Odjela 19 drž eć i papirnatu š alicu kave u ruci. Cvrsto je spavao kad ga je probudila Direktorova poruka i zahtjev. POTREBNO HITNO IZVJEŠĆE O OZLIJEÐENOM MALOLJETNOM CIVILU McCall je zastenjao i protegnuo se na rubu kreveta. Matt Browning je još uvijek lež ao u induciranoj komi i nije ga planirao buditi još barem č etrdeset i osam sati. Izvješ taj ć e biti sasvim suviš an, ali zahtjev je doš ao od samog admirala Sewarda i liječ nik je namjeravao napraviti ono što se od njega traži. Brzo je preš ao stacionar. Svi kreveti su bili prazni. Ozlijeđeni operativac kojeg su dovezli u isto vrijeme kada i dječ aka, već je bio otpuš ten. Proč istili su svaku molekulu njegove krvi i istjerali sve napadnute stanice. Nije bilo lako, ali operativac ć e se potpuno oporaviti. Poslali su ga u spavaonicu na nižoj razini da se odmara. Jedini pacijent je bio ovaj tinejdž er. McCall je vidio nepomič ne obrise njegovog tijela kroz zamagljeno staklo s natpisom OPERACIJSKA SALA. Otvorio je vrata i zapanjio se kad je vidio da je Matt Browning budan. Tinejdž er je polako okrenuo lice prema liječ niku i upitao ga gdje se nalazi. McCall je pritrč ao pacijentu i njež no ga uhvatio za obraze. Posvijetlio mu je oč i malenom svjetiljkom i pritisnuo prste uz njegov vrat. Napipao je bilo pod kož om i pozvao dež urnu sestru da odmah dođe. »Gdje sam?« ponovio je Matt jedva čujno. »Na sigurnom«, odgovorio je McCall prelazeć i pogledom preko zaslona iza dječaka. »Na sigurnom si.« Dežurna sestra je zvala liječnika. »Ovdje sam«, doviknuo joj je McCall. Trenutak kasnije je mlada sestra po imenu Cathy ušla u sobu. Tek je tri mjeseca radila u Petlji. Usta je pokrila rukom kad je vidjela da je Matt budan.


»Želim odmah napraviti krvne pretrage«, naredio je liječnik. »Zelim da vi osobno odnesete krv u laboratorij i prič ekate nalaze. Jeste li razumjeli?« Sestra je još uvijek zurila u Mattovo blijedo lice, no profesionalnost je prevladala. »Da, doktore«, rekla je i bacila se na posao vadeć i iglu iz ladice na konzoli u sobi i zatim bodući dječaka u ruku. Malo se trgnuo kad mu je igla probila kož u, ali nije maknuo pogled s liječ nikovog lica dok je ovaj nešto zapisivao po svojoj konzoli. »Doktore«, tiho ga je zovnuo. Liječnik je podignuo glavu. »Reci, Matte?« »Ne znam zašto sam ovdje. Ne znam što se dogodilo.« Lice mu se zgrč ilo i suze su mu udarile na oč i. McCall je gurnuo konzolu u džep i čučnuo pored Mattovog kreveta. »U redu je«, nježno mu je rekao. »Bio si jako ozlijeđen i morali smo te malčice uspavati. Bit ćeš sasvim dobro.« »Želim ići kući. Želim svojoj mami.« »Znam da ž eliš . Jedan od mojih kolega ć e prvo malo porazgovarati s tobom pa ćeš ići kući što je prije moguće.« Dež urna sestra je izvukla iglu iz Mattove ruke i skoro istrč ala iz sobe žureći prema dizalima da što prije odnese krv u laboratorij i vrati se s nalazima. McCall ju je gledao kako odlazi i zatim se okrenuo Mattu: »Sjeć aš li se što ti se dogodilo? Možeš li se sjetiti ičega?« Matt je odmahnuo glavom. »Sjeć am se da sam doš ao kuć i iz š kole. To je sve. Ne znam ni koji je bio dan.« Bol i zbunjenost zrcalili su mu se na licu i liječ niku je doista bilo žao. Mora da je prestravljen. Dobro to skriva, ali vjerojatno umire odstraha. »Trebam otić i porazgovarati s nekim«, rekao je liječ nik. »Vratit ć u se za pet minuta, može?« Matt je kimnuo. »Može. Pet minuta.« Liječ nik McCall se podignuo na noge i iziš ao iz stacionara. Matt Browning ga je gledao kako odlazi i ponovno je spustio glavu na jastuk. Ruke su mu se tresle. Vjeruje ti. Sve je u redu, vjeruje ti.


Matt je bio budan gotovo sat vremena. Otvorio je oč i na nepoznatom mjestu, dezorijentiran i uplaš en. Sjeć anje na protekle događaje ga je preplavilo i plakao je u tihoj sobi. Pred sobom je vidio slomljenu djevojku medu cvjetnim gredicama, čuo je buku helikoptera koji se spustio na tihu ulicu, osjetio kako ga strah stež e oko srca kad su ga muš karci u crnim uniformama odgurnuli s puta i upali u njegovu kuću. Lagao je liječniku. Svega se sjećao. Instinktivno je znao da ne smije priznati da se sjeć a djevojč inih crvenih oč iju i bijelih oč njaka koji su svjetlucali na njezinom izmrcvarenom licu. Matt je vjerovao svom mozgu koji je govorio da je poricanje da se ičega sjeća jedini način da ikad iziđe odavde. Ali znao je što je vidio. »Vampiri«, prošaptao je i naježio se.


DRUGI EPILOG OSAMNAEST SATI KASNIJE OBALA CRNOG MORA, RUMUNJSKA Kapelica je stajala na ogoljelom rtu imanja Rusmanovih. Luka Constanta se nazirala u daljini. Do kapelice se dolazilo dugač kim, pomalo strmim putom iz velebne dač e koja je bila dom stotinama generacija Valerijeve obitelji. Unutar malene kamene građevine nalazila su se dva uska reda drvenih klupa, okrenutih prema jednostavnom kamenom oltaru. Prozor od neobrađenog mutnog stakla prekrivao je cijeli zid koji je gledao prema moru. Na njemu je bio prikazan poprilič no krvav vitraj razapinjanja na križ , sada već nešto ublažen nakon što su ga godinama tukli sol i morski vjetrovi. Stubiš te skriveno iza oltara vodilo je u tamu zemlje. Treperavo naranč asto svjetlo osvjetljavalo je bogohulnu građevinu, kuć u smrti, ukrašenu kostima i posvećenu krvlju nevinih. Valeri je vezao posljednje už e u izbi ispod kapelice. Potroš io je dosta vremena na pripreme, ž elio je da svaki detalj bude savrš en iako mu je srce lupalo od iš čekivanja ishoda potrage koja je potrajala dulje od jednog stoljeća. Plastič na posuda označ ena brojem 31 stajala je pri dnu stubiš ta. Njezin sadrž aj, gusti sivi prah, nalazio se u kamenoj jami nasred sobe. Valeri je dobro pazio da se niš ta ne raspe dok je istresao sadrž aj plastične posude u šupljinu. Nad jamom, obješ ene s glavom prema dolje na teš kim ž eljeznim kukama, bile su gole žene. Njih pet. Ruke i noge bile su im svezane, a u usta nagurane svilene krpe da priguš e njihovu už asnutu viku. Objesio ih je tako da leđima gotovo dodiruju hladni, kameni zid. Bespomoć no su gledale jedna u drugu dok su im se suze slijevale niz č ela. Kose su im skoro dodirivale pod, a blijeda prsa se tresla i bacakala. Valeri je tiho obiš ao izbu paleć i svijeć e č iji je vosak zacrnio neč im š to se ne da opisati riječ ima. Cinilo se kao da i ne primjeć uje ž ene koje mu se bacakaju oko glave dok nije upalio posljednju svijeć u iz koje je


iziš ao gust, smrdljiv dim. Zatim je izvukao zakrivljeni bodež iz pojasa i prerezao vrat najbližoj ženi. Bacakanje i priguš eni krici su se pojač ali. Zenine oč i su se raš irile, a blijedozelene š arenice su polako nestajale pod crnim zjenicama. Krv joj se slijevala iz vrata, preko čela i kose, ravno u jamu na podu. Valeri je č uč nuo i pogledao unutra. Krv je padala po sivom prahu poput hladne zimske kiš e. Prah se poč eo pomicati, dala se nazrijeti neka čvrstoća tamo gdje je krv najbrže dolazila. Naglo je ustao i prišao sljedeć oj ž eni koja je izvila leđa unatrag pri uzaludnom pokuš aju bijega od sudbine. Stari vampir je glatko povukao oš tricu preko njezinog vrata i polako prošao pazeći da ga ne poprska krv koja se slijevala u jamu. Sve je bilo gotovo za manje od minute. Zene su se prestale bacakati, udovi su im polako poprimali plavu boju jer viš e nisu imale krvi. Pet rijeka krvi slilo se u jamu na podu bogohulne izbe natapajući prah i pretvarajući ga u tamnocrveno blato. Valeri je stao na rub jame i kleknuo na hladni kamen. Ðavolska tekuć ina pod njim poč ela se mijenjati i kretati u koncentrič nim krugovima. Krv se polako poč ela uzdizati, kao da je netko vuč e odozgora. Valeri je zapanjeno gledao rastuć u masu krvi i polož io č elo na pod. Zrakom kuž nim od isparavanja sumpornih svijeć a i svjež e krvi pronio se gadan zvuk usisavanja, poput tekuć ine koja se stvrdnjava i postaje blato. Najstariji vampir na svijetu zatvorio je oč i i nasmiješ io se. Neš to nad njim je disalo isprekidano poput novorođenč eta i Valeri je prozborio jednu jedinu riječ. »Gospodaru.«


PRIZNANJA BILJEŠKA: Odjel 19 je djelo ikcije, ali i alternativne povijesti. Pri pisanjusam koristio ikcijske verzije stvarnih ljudi i događaja, kao i određeneslobode pri povijesnim i zemljopisnomčinjenicama, kako bi mi pomoglenapisati priču. Djelo nije zamišljeno kao prikaz stvarnih događaja. Akosam pri pisanju uvrijedio ikojeg obožavatelja,člana obitelji, stanovnikanekog mjesta itd., učinio sam to sasvim nenamjerno. Odlič an pisac je jednom rekao da nitko ne mož e roman napisati sam. Teš ko da bih se mogao viš e slož iti. Imao sam sreć e, dobivš i divnu skupinu ljudi koji su mi pomogli da Odjel 19 pretvorim u priču koju ste upravo pročitali. Moja najdublja zahvalnost ide mom agentu Charlieju Campbellu, mom briljantnom izdavač u Nicku Lakeu i mom najstarijem prijatelju Josephu Donaldsu, zbog njihovih prijedloga, dodataka, potpore i karakteristič nih iskaza grube ljubavi kad je bilo potrebno. Bez njih bi ovo bio mnogo drugačiji (i mnogo lošiji) roman. Briljantna ekipa Harper Collinsa me drž ala za ruku tijekom procesa izdavanja i sve to skupa uč inila jednim nevjerojatno ugodnim iskustvom, pretvorivš i pritom moj neuredni dokument u Wordu u prekrasnu knjigu koju imate pred sobom. Zelim zahvaliti Tomu Conwayu, Tomu Podvalu, Tomu Stubbu, Michelle Brackenborough, Alison Ruane, Rachel Denwood, Geraldini Stroud, Ann-Janinei Murtaugh, Kate Manning, Victoriji Boodle, Mariju Santosu i č itavom timu na velikom trudu i kreativnoj genijalnosti. Moji prijatelji su bili strpljivi s mojim napadajima panike, mjesecima nesigurnosti i mojom nemoguć noš ću da razgovaram o ič emu drugome osim o ovoj knjizi. Darež ljivo su mi poklanjali svoje vrijeme č itajuć i prve verzije, nacrte, dajuć i miš ljenja i prijedloge ili pak samo ohrabrenja. Isobel Akenhead, Mick Warson, Charlie King, Adam Cruikshanks, Kate Howard, Tara Gladden, Clementine Fletcher, Dave Walder, Liam Roffey, Kit McGinnity, Paul Daintree, Ruth Tross, Anne Clarke, Anna Kenny-Ginard, Alix Percy, Kelly Edgson-Wright; sve vas volim i najljepša vam hvala. Hvala Peteru, Sue i Kenu za nepresuš nu ljubav i potporu, i Nicku


Sayersu i Caradocu Kingu na neprocjenjivim savjetima u trenutku kad je ova knjiga bila tek maštarija. Bram Stoker, Mary Shelley, Stephen King, Neil Gaiman, Clive Barker, Garth Ennis, Phillip Pulman, Alan Moore, Grant Morrison, JK Rowling, John Connoly, Joss Whedon i Steven Spielberg su se pobrinuli da imam dovoljno inspiracije za cijeli ž ivot; stajao sam na njihovim ramenima pišući svako slovo Odjela 19. Naposljetku, moja najveć a ljubav i zahvalnost za sve idu mojoj majci bez koje ova knjiga ne bi uopće postojala. Will Hill London, listopad 2010.


1 (Royal Air Forces, tj. Kraljevske zračne snage op. pr.) 2 Igra riječima na engleskom; T-Bone steak - odrezak; stake - kolač

Odjel 19 : Početak - Will Hill #1  

ONI NE POSTOJE. ALI ONI SU RAZLOG ZBOG KOJEG STE JOŠ ŽIVI. ODJEL 6 JE VOJSKA. ODJEL 13 JE MI5. ODJEL 19 SPAŠAVA VAŠ ŽIVOT SVAKI DAN. Nakon...

Odjel 19 : Početak - Will Hill #1  

ONI NE POSTOJE. ALI ONI SU RAZLOG ZBOG KOJEG STE JOŠ ŽIVI. ODJEL 6 JE VOJSKA. ODJEL 13 JE MI5. ODJEL 19 SPAŠAVA VAŠ ŽIVOT SVAKI DAN. Nakon...

Advertisement