Labirint: Nemogući bijeg - James Dashner #1

―Kako se ti zoveš?‖ upitao je Thomas, odugovlačeći dok je pokušavao odlučiti bi li na kraju trebao otići gore. ―Gaily. I ne vjeruj nikakvim glupostima. Ja sam pravi voĎa ovdje, a ne ona dvojica ostarjelih klipova na gornjem katu. Ja. Moţeš me zvati kapetan Gaily ako hoćeš.‖ Prvi put se nasmiješio; zubi su mu bili u skladu s onim gadnim nosom. Dva ili tri zuba nedostajala su mu, a nijedan čak ni izdaleka nije bio ni pribliţno bijel. Dah mu je pobjegao taman toliko da ga Thomas malo onjuši, što ga je podsjetilo na neko uţasno sjećanje koje mu je bilo tik izvan dohvata.

Okrenuo mu se ţeludac. ―Dobro‖, rekao je; bilo mu je toliko zlo od tog tipa da mu je došlo da vrisne, da ga zvizne u lice. ―Kapetan Gaily, znači.‖ Salutirao mu je pretjerano revnim pokretom i pritom osjetio navalu adrenalina jer je znao da je upravo prešao crtu.

Nekoliko se dječaka u gomili zasmijuljilo i Gaily se osvrnuo, jarko crven u licu. Kad je opet pogledao Thomasa, od mrţnje mu se naboralo čelo i namrštio onaj čudovišni nos. ―Samo ti kreni po stubama‖, rekao je Gaily. ―I drţi se dalje od mene, seljatore.‖ Opet je uperio prst prema gore, ali nije skrenuo pogled s Thomasa. ―U redu.‖ Thomas se još jednom obazreo uokolo, smeten, zbunjen, ljutit.

Osjećao je vrelinu krvi na licu. Nitko ga nije pokušao spriječiti da učini kako mu je Gaily rekao, osim Chucka, koji je stajao na ulaznim vratima i vrtio glavom. ―Ne smiješ‖, rekao je mlaĎi dječak. ―Ti si Novak – ne moţeš ići gore.‖ ―Idi‖, podrugljivo je rekao Gaily. ―Idi gore.‖ Thomas je poţalio što je uopće ušao – ali doista je ţelio razgovarati s onim Newtom.

Krenuo je uza stubište. Svaka stuba stenjala je i cviljela pod njegovom teţinom; od straha da ne propadne kroz staro drvo moţda bi i stao da dolje nije ostavio tako neugodnu situaciju. Penjao se, trzajući se na svako škriputanje.

Stube su išle do polukata gdje su skretale ulijevo i vodile do hodnika s ogradom iz kojeg se moglo ući u nekoliko soba. Svjetlost se vidjela iza samo jednih vrata, kroz pukotinu na dnu. ―Promjena!‖ viknuo je Gaily odozdo. ―Dobar provod, šebilu!‖ Kao da mu je to podbadanje iznenada dalo hrabrosti, Thomas je prišao osvijetljenim vratima, ne obazirući se na škriputanje podnih dasaka ni na smijeh odozdo, ne obazirući se na bujicu riječi koje nije razumio, potiskujući stravu koju su mu ulijevale. Ispruţio je ruku, okrenuo okruglu mjedenu kvaku i otvorio vrata.

U sobi su se Newt i Alby naginjali nad nekoga tko je leţao u krevetu.

Thomas je zavirio malo dublje da vidi oko čega se pravi tolika strka, ali kad mu se otvorio izravan pogled na stanje pacijenta, sledila mu se krv u ţilama.

Morao je progutati ţuč koja mu je navrla u grlo.

17