Vlasta Juretić - Na putu do svjetlosti

Na putu do svjetlosti

1

Na putu do svjetlosti

Vlasta Juretić

NA PUTU DO SVJETLOSTI Nakladnik: Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine za nakladnika: Stanislav Lukanić Glavna urednica: dr.sc. Iva Lukežić Urednica: Nensi Čargonja Košuta, prof.

Naslovnica: akademski kipar Zvonimir Kamenar Lektorica: Anastazija Vlastelić, prof.

TISKARA Naklada: 1000 primjeraka Čavle, 2010.

2

Na putu do svjetlosti

Vlasta Juretić

NA PUTU DO SVJETLOSTI

3

Na putu do svjetlosti

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA RIJEKA UDK 821.163.42-31 JURETIĆ, Vlasta Na putu do svjetlosti / Vlasta Juretić. – Čavle: Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine, 2010.

ISBN 978-953-7548-04-9 120716073

2

Na putu do svjetlosti

Vlasta Juretić

Na putu do svjetlosti

Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine Čavle 2010.

3

Na putu do svjetlosti

4

Na putu do svjetlosti

Nensi Čargonja Košuta, prof.

Predgovor Otkada je prije gotovo punih dvadeset godina zakoračila na književnu scenu, točnije, svojim se dugogodišnjim poetskim nastojanjima (napokon) odvažila predstaviti javnosti, Vlasta Juretić nametnula se kao nezaobilazna i nesumnjivo, najveća literarna ličnost ovih prostora. Naime, okušavši se (u spomenutom razdoblju) u gotovo svim književnim žanrovima – od kratkih proznih formi (novela i pripovijesti), preko raznih zapisa, putopisa, scenskih radova i raznih uprizorenja namijenjenih djeci i odraslima (često nastalih na zasadama pučkoga teatra) do nezaobilaznih i za autoricu ishodišnih poetskih, pretežno lirskih oblika kojima se kontinuirano ponajviše zanima i danas, nedostajalo je još jedino najopsežnije prozno djelo pa da se u potpunosti zaključi autoričino kružno putovanje kroz književne vrste. Sada je napokon i to riješeno!

Ova iznimno plodna autorica svojoj čitateljskoj publici napokon predstavlja svoj roman prvijenac; roman koji će čitatelj, vjerujem, mada opsegom obiman, pročitati u jednome dahu. I ta mu je činjenica već sama po sebi najbolja preporuka.

Pa kako ga adekvatno predstaviti u najkraćim crtama? Možda bi najjednostavnije bilo ustvrditi da je ovo djelo jednostavno roman u punom smislu riječi, tj. da čitatelj pred sobom ima opsežno prozno djelo s cijelom paletom likova, isprepletenih ljudskih sudbina (fabularnih linija) i raznovrsnih (životnih) situacija u kojima se isti zatiču; obgrljen poširim vremenskim okvirom i raznim prostorima; obilno ˝prošaran” retardacijama – lirskim opisima pejzaža (gdje do izražaja dolazi autoričina primarno izražena poetska narav u punoj snazi), opisima interijera; monologizacijama unutrašnjih doživljaja pojedinih likova i dr. Nesumnjivo je da je riječ o djelu s izrazito realističkom podlogom, što čitatelja višekratno navodi na poistovjećivanje s mnogobrojnim situacijama i ponekom (nesretnom) životnom sudbinom u djelu.

Iako nazivom nede�iniran, takav će efekt zasigurno uvelike imati i glavni/ domicilni prostor djela kojemu se protagonisti uvijek vraćaju (bilo samo duhovno ili (i) �izički) – Rijeka i prigradski pojas Rijeke uz Rječinu, s nizom marljivih i strpljivih ljudskih sudbina, simbolično predstavljenih likovima požrtvovnog stolara Gašpara i žene mu Veronike, od kojih započinje i čije ˝izdanke” prati osnovna fabularna linija (zbog čega je roman moguće držati obiteljskim). Već kroz njih, a napose kasnije, kroz likove kćeri im Marte i unuke Pole (s kojom zatvaramo ovaj obiteljski krug), moguće 5

Na putu do svjetlosti

je uočiti neraskidivu vezu u samim postupcima likova sa sredinom u kojoj (pretežno) djeluju i iz koje potječu (naglašene su vrijednosti kao što su patrijahalni kućni odgoj, naglašen osjećaj za dom i obitelj, bogobojaznost/religija i čestitost, socijalno ponašanje i moral i sl.), a što je jedna od tipičnih značajki realističkog romana. Stoga držim da ovo djelo nije pogrešno odrediti ni romanom prostora i vremena (roman– epopeja), s obzirom da likovi Marte i Pole višekratno i opetovano ˝cirkuliraju” kroz različite prostore, a što autorici daje dodatnu mogućnost za predodžbu različitih slojeva društva, u različitim životnim uvjetima i u različitom vremenu/vremenskom odmaku. Osobito se to vidi u situacijama kada ove dvije sudbine, korijenima i životom vezane za selo, bivaju preseljene u gradsku sredinu; gdje je uglavnom ponovo razvidna ona vječna, crno – bijela slika (selo ili domovina : grad ili inozemstvo). U tom svijetu tuđine, autorica se dotiče i umnogome apostro�ira osjećaj usamljenosti, otuđenosti te nadasve, nostalgije za domom. Zašto i u kojim konkretnim situacijama, otkriva sam sadržaj romana te je na čitatelju samome da to otkrije.

I pak, nikako ne valja zaboraviti i onu sveprisutnu, nježniju, emocionalnu i prvenstveno osobnu stranu glavnih nam likova, u završnici, protagonistice Pole.

Sagleda li se u potpunosti ovaj aspekt romana, nažalost, nameće se zajednički nazivnik – nesretna ljubav. Ljubav koja se kao lajtmotiv, ali i najjača i najvrjednija spona između dvoje ljudi bez obzira na svaku životnu nedaću, provlači kroz roman još od prve generacije; kao takva prevladava i nadjačava sve ostalo što se ˝u međuvremenu” događa: ratne godine, strepnju za vlastiti život, društvenu nepravdu i bespravno oduzimanje raznih dobara, socijalna uređenja i političke spletke, brojne laži i licemjerje, bolest i siromaštvo... Međutim, u smislu klasičnog happy enda, ona izostaje. Barem u smislu �izičke prisutnosti ˝onoga pravog”, u Polinu slučaju, Tomislava.

U svakome slučaju, završno poglavlje uvelike ostavlja mjesta različitim zaključcima, nekim budućim susretima, možda i nekom potencijalnom, konačno sretnom završetku. Ova svjesna autoričina igra riječima/simbolikom/metaforikom (ili možebitna najava nekoga sljedećega romana u sagi Polinih plima i oseka), zapravo je već razvidna od samoga glavnog naslova: Na putu do svjetlosti, a posebice u rečenici istaknutoj u zadnjemu poglavlju. Je li tome doista tako – provjerite sami.

Ugodno Vam putovanje!

6

Na putu do svjetlosti

7

Na putu do svjetlosti

8

Na putu do svjetlosti

I.

Toga je jutra dan nad Rijekom lijeno razvlačio nekoliko gustih oblaka, ali su učestali prodori sunca kroz njih najavljivali skoru vedrinu.

– Volim ovu boju, od svih plavih nijansi nju najviše volim – pomisli Marta pogledavajući u nebo iznad Učke. – Upravo ovako, kada oblaci krenu risati sami sebe na nebu opranom od kiše. Nebo je pravi umjetnik! – Marta je zastala načas prepuštajući mašti na volju, uživajući u jutarnjoj igri oblaka, a onda je žurnije nastavila prema poduzeću, razmišljajući o danu kojega se kotač tek pokrenuo. Ubrzo se zatekla u parku na rivi. Prolazeći kroz njega, svojim je mantilom okrznula klupu kojoj su naslon milovali listovi obližnjega grma, svježeći ga još uvijek rosom, što Martine misli začas odvede u najranije djetinjstvo.

Upravo su u ovome parku stanovnici grada na Rječini i riječke okolice, između posebice djeci zamornih hodanja po prodavaonicama od Sušaka do Brajde, najčešće provodili trenutke odmora. Takav su običaj imali i Martini roditelji, a ona se već kod kuće, prije polaska u grad, radovala igri s drugom djecom u parku. Jednom se u toj igri previše zaigrala i otrgnula cvijet s obližnjega grma, pa ju je neki gospodin s brkovima došao opomenuti da se to ne smije. Onako mala, Marta nije razumjela zašto odrasli prave toliku galamu oko toga i zašto ne smije brati cvijeće, kad je ona imala najbolju namjeru – da obraduje svoju majku.

– Vidi, zlato, ovdje zato i ima ovako puno cvijeća jer ga nitko ne dira – objašnjavala je njezina majka Veronika. – Zamisli, dušo, kada bi svatko od nas ubrao samo po jedan cvijet, koliko bi ih bilo manje?

Dok se njezina majka trudila objasniti joj, Marta je pokušavala pobrojiti sve one koji su se u parku zatekli, ali nije uspijevala.

– Onda uopće ovoga cvijeća ne bi bilo – nastavljala je njezina majka – razumiješ li?

Kada je Veronika sve lijepo objasnila Marti, okrenula se svojemu mužu: – Budi ti s malom ovdje u parku, a ja ću skočiti do ribarnice.

Ovakve su majčine odluke Martu uvijek obradovale. Veronika se uobičajeno zadržala na ribarnici malo duže, a onda bi još obišla tržnicu i Marti je ostajalo poprilično vremena za igru. Za to je vrijeme njezin otac Gašpar sjedio na klupi i čitao novine, a u čitanju bi ga prekidali uljudnim dobar dan svi oni koji bi svratili na trenutak odmora ili bi uz pozdrav uslijedilo i ono ˝kako ste, Gašpare”, kada bi naišli Gašparovi znanci, 9

Na putu do svjetlosti

bilo da se radilo o dobrome znancu ili pak samo o slučajnom čitaocu novina iz parka, svejedno bi zapodijevali razgovore…

– A onaj gospodin, koji me je tada upozorio da se u parku cvijeće ne bere, je uvijek pušio lulu – mrmljala je Marta poluglasno. – I on je kao i moj otac uvijek ovdje čitao novine. Dok me je tada vodio majci, pao mu je Novi list na pošljunčanu stazu, a vjetrić ga je raznosio na sve strane, pa smo mu poslije svi skupljali stranice… U to se vrijeme zvao ˝Sušački Novi list“ – sjećala se svakoga detalja – Kao da je bilo jučer, a odonda je bome prošlo dosta godina. Više nismo djeca, pa majka u grad ide sama...

– zaključi svoja sjećanja Marta izlazeći iz parka na već napola osunčanu rivu.

II.

Martina je obitelj živjela nedaleko grada. Nakon pet selidbi, odnedavno konačno žive u svojoj u kući, koju su njezini roditelji, Gašpar i Veronika, stvorili mukotrpnim radom. A Gašpar i Veronika su vrijedni i pošteni ljudi. Život im baš i nije naklonjen i oboje se već nagutalo gorkih zalogaja... i previše za jedan život. Nekako po onoj da je u radu spas jer upravo Veronika i Gašpar izlaz iz svake nevolje pronalaze u radu. Osim Marte, Veronika i Gašpar imaju još dvoje djece, Meru i Jakova. Međutim, za razliku od Marte, Mera je od rane mladosti bila crna ovca u obitelji. Za to je pak najviše kriva sada već pokojna Gašparova, desetak godina starija, sestra Ursula, koja je Meru obožavala. A Ursula je bila priča za sebe. Za života skoro da ni s kim i nije komunicirala, nikome nije vjerovala i nitko joj nije dolazio. Čak ni svećeniku nije otvarala vrata. Govorilo se da je Ursula naslijedila veliko bogatstvo, ali se tek nakon njezine smrti potvrdilo koliko je njezin imutak doista bio velik. A bio je. Vrlo mlada se udala za vlasnika pilane. Nakon svega pet godina, Ursulin je muž stradao nadzirući rad u svojoj pilani. U jednom su se trenutku pokrenuli trupci na uzvisini iznad pilane, a on se zatekao na podnožju.

Pokušao je pobjeći, ali prekasno. Kada se rodila Mera, njezina je majka Veronika bila mjesecima slaba i svi su čak strepili da možda i neće preživjeti. Kako godinama nije razgovarala sa svojim bratom Gašparom, na njegovo se veliko iznenađenje upravo Ursula ponudila da mu pomogne oko male. Gašpar se ponadao da je Ursula napokon odlučila prestati ratovati sa svima i rado je prihvatio njezinu pomoć. Mislio je da će, kako Ursula nikada nije imala djece, upravo možda to dijete smekšati njezino kruto srce i promijeniti staro gunđalo, kako su mnogi zvali Ursulu, ali, nažalost, nije bilo tako.

Nakon što se Veronika oporavila, Ursula je i dalje dolazila po djevojčicu i bilo je očito 10

Na putu do svjetlosti

da je Meru na neki način posvojila. Veronika pak nije mogla zaboraviti da je u danima dok je bila slaba, Ursula bila ta koja se brinula o djetetu i nije imala srca razdvajati ih. Zato je i kasnije često dopuštala Ursuli da Meru uzima k sebi. No, Ursula je ostala ono što je i bila, i malu je Meru zasipala otrovima protiv svih i svakoga. A djeca, te male spužvice, upijaju sve, i dobro i loše, što se s godinama potvrdilo jer je Mera, uz Ursulin snažan utjecaj u njezinu odgoju, stasala u otresitu i bezdušnu djevojku kojoj nitko ne treba, tako da je roditeljima zadavala stalne glavobolje. Nju i Jakova su upisali u Građansku školu, ali dok je Jakov pohađao i Građansku u Rijeci i Zanatsku školu u Kastvu, Meri baš i nije bilo do škole. Ocjene su joj bile i više nego jadne. Klimalo se to nekako korak naprijed, dva natrag, sve dok Veronika i Gašpar nisu doznali da se Mera spetljala s nekim fotografom u Rijeci, koji je imao studio u centru. S njim je Mera prvi put nestala preko vikenda nekamo u Italiju. Veroniku i Gašpara je uhvatila panika, angažirali su sve koje su mogli, a Mera se kriomice uvukla u svoju sobu i u ponedjeljak ujutro se pojavila na vratima kuhinje kao da se ništa nije dogodilo. Imala je svega petnaest godina. Gašpar je bio je čovjek koji je u svakome vidio dobro. Svoje je teškoće uvijek držao u sebi. Veronika je bila puno glasnija, ali izgleda da njezina oštra narav nije bila u sukladu sa srcem jer je u svemu nakon kratkoga vremena popuštala. Tako je bilo i taj put s Merom jer je izgledalo kao da je to bilo iskustvo iz kojega je Mera izašla

mnogo boljom osobom.

Mera je bila i ostala ljubimica tetke Ursule, i ona joj je nakon smrti ostavila svu svoju imovinu. Iako je još bila maloljetna, pa je po zakonu njezin otac mogao sa svime raspolagati, Gašpar nije nikada nikome dao ni pomisliti da bi se u to moglo dirati.

– To nije moje i toga kao da i nema – govorio je kada su bili u najtežim situacijama.

– Pomislila sam samo da možda malo posudiš od toga…– vrlo je oprezno počela jednom prilikom Veronika.

– Kakva posudba? – Gašpar se pobunio. – Na to više nemoj ni pomisliti. Nikada nikome nisam bio dužan i neću biti! Moramo se snalaziti bez toga.

Sve se pomalo opet smirilo i Veronika je Meru upisala na krojački tečaj. No, Mera se pobunila. Nije ga htjela pohađati, nije htjela ni čuti za to.

– Što će to meni? Ja sam bogata nasljednica.

Iako im je postalo jasno da je Mera ostala ista, Veronika i Gašpar su je pokušavali urazumiti na sve moguće načine: – Neće ti biti naodmet ako bilo što završiš. Nikad se ne zna… – govorio je Gašpar 11

Na putu do svjetlosti

svojoj kćeri.

– Neću i neću – tvrdoglavo je odbijala Mera – meni to ne treba.

– Vidi, dušo – pokušala je Veronika zadnji put – ti uvijek voliš gledati one talijanske modne časopise. Ako naučiš šivati, možeš sama sebi sašiti što god želiš. Mi ćemo ti kupiti materijale za to.

– Da, Marta u školu da radi za pisaćim stolom, a ja na krojački – predbacivala je Mera.

– Marta vam je uvijek bila draža.

Ta je rečenica uvijek upalila kod roditelja. Ponekad je izgledalo da negdje duboko u Veroniki i Gašparu leže upravo takvi, snažniji i topliji osjećaji spram Merine sestre Marte. I ne bi im se moglo zamjeriti jer teško je bilo voljeti Meru, makar to bili i roditelji.

– Pa barem si ti imala priliku i nisi ju iskoristila – ukorio je Meru otac Gašpar. – Marti smo teškom mukom udovoljili i pristali da se upiše u školu jer je starija i trebala nam je kod kuće, a tebe smo molili da ideš u školu i što si s tim napravila?

– Dobro, ne prepirite se – javila se sa strane Marta jer je uvidjela da će sve to završiti još gorom svađom. – Idem i ja s Merom na krojački. Idemo zajedno.

I tako se i Marta upisala na krojački zanat, sve da pomogne svojeglavoj sestri. Ali dok je Marta završila i krojački, Mera nije uspjela ni to. Za sve se to vrijeme izmotavala izmišljenim boleštinama, cijedeći Veroniki i Gašparu živce. Koliko li je puta samo Veronika bila kod liječnika s Merom bez razloga, sve dok joj on sam nije rekao da je Mera umišljena bolesnica. I k učitelju je jadna Veronika odlazila uzalud. Mera je bila lijena i uzaludnim bi se ubrzo pokazao svaki trud oko nje. Također, Mera je uporno tvrdila da ju Marta koči. Eh, što je ta sve znala izmisliti…

Usprkos svemu, brižna je Veronika uvijek iznova davala nove prilike svojoj kćeri Meri. Ova se pak ponašala po onoj da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. I dok je Marta uvijek roditeljima iskazivala ljubav i zahvalnost za sve što su im pružali, izvršavajući mnoge obveze u kući, Mera je bila vječita nezadovoljnica i nezahvalnica. Njoj nije bila u redu hrana, svaka haljina koju joj je majka kupila bila je smeće, a inače, njezina je majka Veronika za nju bila glupa, a otac Gašpar jadnik. Od svih sedam smrtnih grijeha teško bi se sa sigurnošću moglo utvrditi koji od njih Mera nema.

Marta se često pitala zašto je Mera takva, ali osim negativnog utjecaja pokojne tetke Ursule i njezine oporuke kojom sve ostavlja Meri, nije nalazila drugih odgovora.

Mera je živjela za dan kada će postati bogatom nasljednicom ,a ako bi se uopće moglo 12

Na putu do svjetlosti

reći da je zbog nečega istinski patila, to je onda bila njezina silna želja da prijateljuje s gradskim djevojkama jer su u selu za Meru svi bili glupi. Zato se uhvatila i Martine prijateljice Elze kao priljepak jer je Elza prije i poslije rata živjela u gradu. Elza je prihvaćala Meru, ne nje radi, već zato što je uporno vjerovala da Martinu sestru može na neki način preodgojiti. Imala je osjećaj da bi tako najbolje uzvratila Veroniki i Gašparu za sve što su joj u životu pružili, godinama što i vlastitoj djeci.

– Ja ne mislim završiti u ovoj selendri – govorila je Mera često, diveći se sama sebi pred ogledalom. – Ne kao svi vi ovdje, zadovoljni ste mrvicama. Mene čeka svijet!

– A da – odgovarala joj je njezina majka – da, da, svi baš na tebe čekaju.

A Gašpar, kada je čuo kako Mera izaziva Veroniku, ljutito je odbrusio: – Alaj bi se usrećili!

Kao mnoge druge i Veroniku i Gašpara su tijekom rata pratile svakakve nedaće.

Kada je njihov sin Jakov čuo da partizani dolaze po mladiće u selu s namjerom da ih povedu u šumu, nestao je preko noći negdje u Rijeci. Danima iza toga Veronika i Gašpar su mislili da je on s partizanima i strepili za dječaka, a onda su čuli da su Jakova partizani prozvali dezerterom.

– Majčice Božja Trsatska! – zavapila je tada Veronika. – Kakav dezerter, trinaestogodišnjak?!

Zatim je krenula obilaziti Rijeku, bez obzira na rat, riskirajući mnogo čega i tražila Jakova. Što može majka? Nakon mnogo koraka zakucala je na vrata jednoj od obitelji s kojom su ona i Gašpar prijateljevali prije rata. Ti su ljudi godinama skoro svake nedjelje bili njihovi gosti.

– Rat je mnoge prijatelje razdvojio – govorila je Veronika Gašparu, dok je užurbano izvježbanim pokretima uvijala dugačku kosu u krug na zatiljku.

– Razdvojio je mnoge obitelji, a gdje neće prijatelje – složio se Gašpar dodajući Veroniki torbu, u koju je ona natrpala ono malo jabuka što im je ostalo.

– Ne možemo im doći praznih ruku – govorila je Veronika još uvijek držeći u ruci krpu kojom je obrisala suđe.

– Ajde, požuri, kamion je već trebao krenuti – požurivao ju je Gašpar.

Ta se riječka obitelj jako obradovala iznenadnome Veronikinu dolasku, ali isto su se tako i zabrinuli kada im je ispričala što je k njima dovodi i što se s Jakovom dogodilo. Krenuli su u potragu uključivši sve svoje prijatelje i znance u gradu. Potraga je uspjela i već su drugoga dana pronašli Jakova u jednoj pekari gdje je radio kao pomoćnik. Veronika se odmah uputila tamo. Vlasnik pekare je bio ljubazan. Ispričao 13

Na putu do svjetlosti

joj je kako je jednoga jutra zatekao Jakova da promrzao spava kraj vrata pekare.

Veronika se malo duže zadržala u razgovoru s vlasnikom koji joj je pokazao da njezin sin Jakov ima gdje spavati, da ima što jesti i da se ne brine. Istovremeno je Jakovu objašnjavala kako nije trebao bježati i kako njega nitko ne bi silio ići u šumu jer nema ni četrnaest godina. Na to je njezino uvjeravanje Jakov odgovorio da ona ne zna kako stvari doista stoje.

– Mojega su prijatelja stričevi poveli gore u šumu bez obzira na njegove godine – rekao je Jakov svojoj majci. – Mi odavde svejedno pomažemo koliko god možemo, dodao je na kraju.

– Ajme, sine moj, ti si preko noći odrastao... Čuvaj se… – prekrižila ga je ona na odlasku.

Veronika je nakon toga skoro svaki tjedan išla u grad. Već su ju poznavali na granici. Jednoga je dana sa sobom povela i Martu da se vidi s bratom. Jakov je bio sretan kao da je dobio nagradu na lutriji. Nakon što su on i Marta nešto nasamo došaptavali, rekao je na glas majci da malo pričeka i za svega nekoliko minuta vratio se u društvu djevojke Martinih godina.

– Marta, ovo je Elza. Istih ste godina, vi biste mogle postati prijateljice. Njihova je kuća odmah tu preko puta.

Marta i Elza su se neko vrijeme mjerkale, a i pružanje ruku jedna drugoj išlo je sporo.

– Mama, sjećaš se Elze? – Jakov je gledao u Veroniku koja je trenutak promatrala djevojku, a onda ju prepoznala.

– Kako ne, iako si se promijenila, poznajem te… Da, da, Elza, postala si prava djevojka. Kako su tvoji roditelji?

– Hvala, dobro, dobro su, gospođo Veronika. Uskoro ćemo se vidjeti kod vas doma – kazala je Elza tiho.

– Kod nas? – Veronika se iznenadila. Elzinim je roditeljima Gašpar prije rata radio namještaj. – Ali Gašpar sada ne radi baš puno…– počela je Veronika pitajući se zašto će to oni doći u ova opasna vremena – Mislim da to mojima sada nije važno, nego za nešto drugo ćemo doći – Elza je Veroniki bila jako zagonetna. – Čula sam kada je majka rekla ocu da ćemo ovih dana morati otići do vas na selo – rekla je Veroniki na odlasku.

– Dobro, dobro, samo vi dođite. I pozdravi ih – Veronika nije nikako htjela da se Elza i njezini ne osjećaju dobrodošlima. – Samo vi dođite.

14

Na putu do svjetlosti

– O, Bože moj, što će biti s Jakovom? – pitala se Veronika dok su ona i Marta išle ka granici na Rječini. – Jakov je ovdje, Mera je bog te pitaj gdje... Ajme majko, u čemu smo Gašpar i ja griješili? Jesam li mogla što učiniti drugačije? Tko bi rekao da će Mera opet pobjeći, da će se one noći onako izvući? Tko zna što je s njom? Tko zna kako joj je, da se barem kada javi. Ah, samo da ovaj rat završi, javit će se sigurno – razgovarala je Veronika sama sa sobom. – A Marta? Ona je dobra djevojka, ali ovaj ludi rat je sve promijenio. Ah, što se može – uzdahnula je Veronika pokazujući papire da ih karabinjeri puste bez problema.

I doista bi tako.

III.

Marta i Elza su nerazdvojne prijateljice. Još su od rata jedna drugoj jednako bivale osloncem. Martu su jednom za pisanja parola po fasadi školske zgrade, dok su za vrijeme rata u njoj spavali ostali talijanski vojnici, uhvatili stražari i odvukli je u staru napuštenu zgradu mljekare, gdje su se inače obračunavali sa zarobljenicima.

Tada je upravo Elza to na vrijeme dojavila dečkima u šumi. Elzi tada nije bilo teško za prijateljicu tražiti pomoć gore po brdima. Ni noćni nevrijeme nisu je mogli spriječiti da pronađe dečke koji su bili voljni spasiti njezinu Martu. Znala je Elza da su svakoga jutra zarobljenike prebacivali u dobro čuvani gradski zatvor i da bi cijela akcija bila mnogo upitnijeg uspjeha ako Martu ne izvuku prije jutra. Te su se noći njih petorica spustili do sela i spasili Martu.

Isto se tako nije ni Marta dvoumila kada je Elza ostala bez roditelja i iste je večeri dovela nesretnu prijateljicu svojim roditeljima.

Ponašanjem su se njih dvije razlikovale. Obje doduše jednako svojeglave, ali dok je Marta temperamentna, Elza je smirenija i ne bi se moglo reći lukavija, već trezvenija od Marte. Nije ni Elza uvijek bila takva, ali od kada je izgubila roditelje, nestalo je one prije naivne i plašljive djevojke. Postala je odlučnija, pronalazila je izlaz iz mnogih zamršenih situacija, bila je vrlo hrabra i onda kada su se neki dobro sakrivali. Zato je Marta oduvijek podržavala svoju prijateljicu i razumjela njezino silno ogorčenje kada bi se neka od djevojaka snebivala nositi ranjenike.

I poslije rata su dvije djevojke, osim u poduzeću u kojem su obje bile zaposlene, nastavile mnogo slobodnoga vremena provoditi zajedno. Marta često prespava kod Elze, koja je nakon oslobođenja dobila stan na Sušaku, a Elza je još češće kod Martinih 15

Na putu do svjetlosti

na ručku ili večeri. Nikad nije voljela jesti sama. Iza jedne su takve večere kod Marte obje nakon odlaska u Martinu sobu nastavile razgovor koji je započeo još za stolom.

Radilo se o čestoj temi u Martinoj obitelji, vezanoj za obiteljsko imanje, koje je Martinu ocu Gašparu nepravedno oduzeto.

– Znam, znam – govorila je Elza kada su se za njima zatvorila vrata – ali nikada nismo podrobnije o tome govorile. Mislila sam da je to vaša kuća.

– Zaboravila si – prekoravala ju je Marta – a lijepo sam ti bila ispričala. Jesam, jesam – nastavila je Marta kada je osjetila da će se Elza pobuniti – ali me ti očito nisi ni slušala. U vrijeme kada si živjela s nama, pripovijedala sam ti o tome da ona kuća u kojoj smo svi živjeli za rata nije naša, nije li tako?

– Tako je. Toga se sjećam, to si mi rekla – složila se Elza – ali…

– E tako je, a znaš i da smo se tamo doselili iz susjednoga mjesta, gdje smo ranije živjeli… u zgradi nekadašnje tkaonice. Tu su početkom stoljeća radile tkalje.

– Ali nisi mi govorila o toj kući prije, nego o onoj drugoj…

– To je bilo davno… prije toga, još kada sam ja bila mala. Moj je otac kupio jednu drugu kuću, u kojoj smo živjeli i za tu sam ti kuću pripovijedala, ali ti nisam rekla da je mojega oca bivši, a i sadašnji vlasnik, prevario i maltretirao, i iz te smo se, ustvari naše a ipak ne naše kuće, preselili u tu bivšu tkaonicu. Razumiješ li me sada?

– E, pa to je to što ja još uvijek ne razumijem – Elza je pokušavala razumjeti, ali ma kako se trudila, nije uspjela. – Molim te, Marta, pokušaj polako… Čekaj, iz vaše ste prve kuće morali otići? Zašto?

– Ne mogu ti tek tako odgovoriti. Duga je to priča, ali ako je doista želiš čuti, moraš se naoružati s puno strpljenja. Upozoravam te da uopće nije jednostavno.

– Naoružana sam – našalila se Elza, a onda nastavila ozbiljnije. – Bez šale, Marta, sve me to doista zanima i to jako – uvjeravala je Elza svoju prijateljicu, kojoj se očito nije dalo početi.

Marta se kratko premišljala, a onda shvatila da će ipak morati nastaviti s pričom: – Da, morali smo otići iz svoje kuće, iz kuće koju je moj otac kupio s puno muka, svi smo morali otići: moja majka, otac, sestra, brat i ja…

16

Na putu do svjetlosti

IV.

Gašpar je prije nego što će svoju obitelj preseliti u prostore nekadašnje tkaonice morao itekako zapeti jer je taj prostor bio u dosta lošem stanju. No, kako je on do svega dolazio teško, nije posustao. Uvijek je bio vrlo radišan i ubrzo je sve dobilo pristojan izgled. Pomagali su mu i njegovi radnici u vrijeme kada bi prestali s radom u radionici. Bili su zahvalni Veroniki i Gašparu jer su se oni spram njih i njihovih obitelji uvijek lijepo odnosili. Veronika je svakoga dana kuhala ručak za sve i svi su zajedno jeli. Nakon useljenja u novouređen i lijep stan, slijedilo je uređenje velikoga parka.

– Taj se park protezao oko cijele zgrade – nastavila je Elzi dalje pričati Marta – sve je to bilo u tako dobrome stanju da su poslije na katu iznad našega stana čak bile i školske učionice. Moja je majka završila tečaj za kuharice još davno prije rata i bila je poznata kao dobra kuharica. Kuhala je i za vjenčanja pa je bilo logično da kuha i za učitelje. Sjećam se jednoga učitelja, inače Čeha, koji je svakoga dana dolazio majci u kuhinju vidjeti što će biti za ručak.

– Ričet? Ričet, ričet, to je pravo – govorio bi za ječam. Najviše se radovao kada je majka kuhala ječam i grah sa suhim mesom.

– Pusti sada taj ričet! – Elza nije krila nestrpljenje. – Zato te ranije i nisam razumjela jer se izgubiš u priči i kreneš s nebitnim stvarima, a sve je to jako zamršeno.

Nikako da mi se razbistri. Sada pričaš o toj zgradi gdje ste živjeli prije nego što ste se preselili u apotekarovu kuću na početku rata. To znam i to je bilo vaše prvo preseljenje,

zar ne?

– Da, iz naše smo kuće preselili u tu tkaonicu.

– Ali mene sada zanima ono što je bilo prije. Kažeš, roditelji su ti kupili kuću, a onda ih je bivši vlasnik prevario?

Bilo je očito da se Marti nije dalo pričati o obiteljskim tajnama i da neke događaje izbjegava prepričavati, ali Elza je uporno navaljivala.

– Da, upravo tako, ali razumijem da ti je nejasno. Rekla sam ti da je komplicirano.

Ne samo tebi. To doista i je komplicirano, a za pričanje svih pojedinosti trebalo bi previše vremena i mnogo strpljenja.

– Pa ja sada imam i vremena i strpljenja – nije se dala Elza. – Vidi, sada ću se lijepo smjestiti – Elza se spustila na kauč – imamo cijelu noć pred sobom. Ako mi sada sve potanko ispričaš, nećemo poslije više o tome. Ovako se po tko zna koji put 17

Na putu do svjetlosti

vraćamo na istu temu – Elza je smotala ukrasni prekrivač pod glavu.

– Dakle ovako, pokušati ću biti što konkretnija – Marta je krenula pripovijedati polako. – Kao što sam ti kazala, sve počinje davno, u vrijeme kada još mene nije bilo… …Svojim sinovima Martinu i Gašparu ostavljam svoj cjelokupni imutak kako

sliedi… pisao je Gašparov otac prije smrti. Gašparova i Martinova majka je umrla već ranije. Po oporuci je veliko obiteljsko imanje Gašparova oca trebalo biti podijeljeno između Gašpara i njegova starijega brata Martina. Budući da je Gašparov stariji brat Martin u vrijeme očeve smrti već bio oženjen i do tada imao troje djece, otac je njemu dodijelio veliku obiteljsku kuću na kat, s okućnicom, s tim da njegov brat Gašpar ima pravo i dalje živjeti u kući sve do ženidbe. U zamjenu za pedeset posto udjela u obiteljskoj kući, Gašparu je otac oporučno ostavio gospodarsku zgradu sa stajama i okolnim zemljištem, koju moj sin Gašpar, kada se oženi neka preuredi u svoju obiteljsku kuću, a brat mu Martin ima napraviti svoju staju …živina neka se podijeli između bratje, napisao je Gašparov otac u oporuci. Isto je tako Gašparu pripalo pedeset posto udjela u obiteljskoj radionici. Preostalo je zemljište bilo jasno podijeljeno između Martina i Gašpara, a bilo je mnogo parcela jer je Gašparova obitelj s koljena na koljeno bila nadaleko poznata po izradi namještaja i spadala među bogatije.

– Čuj, Gašpare – pozvao je Martin svojega brata – ti si mladić i ne treba ti sada sve ovo, a moja je obitelj već sada velika. Ne bi li bilo najbolje za sve nas kada bismo sve nastavili onako kako je bilo i kada je otac bio živ?

– Kako to misliš? – Gašpar baš i nije shvaćao što njegov brat Martin smjera.

– Pa mislim na sve. Ti ionako živiš u kući, radimo u radionici skupa i čemu sve te podjele?

– Imaš pravo, Martine – složio se Gašpar – ali ti ipak imaš svoju obitelj koja je svakim danom sve veća i ne bi bilo loše da vam se ja što prije maknem. Da ipak to sve sredimo?

– Razgovarao sam sa ženom i mi mislimo da bi sve trebalo ostati ovako kako je.

Ona će kao i do sada kuhati za sve pa i za tebe, prat će ti robu i sve što treba tako da ti ništa ne fali – nastavljao je Martin s uvjeravanjem.

– Ti, Martine, imaš već troje djece, a kažeš da je i četvrto na putu – pokušao je bratu objasniti Gašpar – i uskoro će vam trebati moja soba pa mislim da bi ipak 18

Na putu do svjetlosti

bilo bolje da se makar oko gospodarske zgrade dogovorimo, da mogu što prije početi raditi na njoj.

Martinova žena Lojza je došla jadikujući.

– A što ću ja sa svojim blagom?

– Pa nećeš nam valjda sada uzeti krave? – Martin se uzvrpoljio. – Što ću ja za djecu? Tebi to ionako ne treba, a nas ti nije žao, Gašpare…

– Ne, Martine, neću te ja sada pritiskati – pravdao se Gašpar.

Velika je staja puna, ali krave mogu ostati kao što jesu. Lako se dogovorimo koje su tvoje, a koje moje. Ionako se ti i ja brinemo o njima.

– A sijeno? Što ćemo sa sijenom? – Martin je i dalje navaljivao na Gašpara.

– Ma, čekaj, Martine, pa nisam ja ni mislio da to odmah sve praznimo i da sutra počinjem s radovima. Za sada bi trebalo sve po oporuci proknjižiti na sudu, a ti i ja ćemo se dogovoriti kako ćemo i što ćemo dalje.

– Gašpare, ne budi tvrdoglav, pa braća smo! – Martin je skočio. – Kakvo knjiženje?

To ti ne treba. Ako se mi ne možemo dogovoriti, tko će? Ako mi jedan drugome nećemo pomoći, tko će onda? Ja i dalje mislim da bi za tebe bilo najbolje da si s nama i da ništa ne mijenjamo. Za tebe se ništa ne mora promijeniti. Ima vremena. Kada se jednom odlučiš ženiti, možemo i onda napraviti sve kako želiš. Oporuka je tu i to ti nitko ne može osporiti.

– Dobro – složio se Gašpar – neka tako bude... za sada.

Gašpar je nakon očeve smrti i nakon čitanja oporuke i dalje živio u obiteljskoj kući zajedno s bratom Martinom i njegovom obitelji. S Martinom se Gašpar dogovorio da će se ostalo imanje po oporuci njihova oca također podijeliti kasnije, odnosno onda kada se Gašpar bude namjeravao oženiti. Na kraju su Gašpara brat Martin i njegova žena Lojza uvjerili kako je tako najbolje za njega jer će mu Martinova žena kuhati i prati, a on će zauzvrat davati nešto novaca u kuću i svima će tako biti lakše… Uglavnom, Gašpar je, tada još mladić, pristao na to.

Prošlo je nekoliko godina u kojima je Gašparu za oko zapelo nekoliko djevojaka ali svakoj bi djevojci, koju bi Gašpar spomenuo, Martin i Lojza nalazili tisuću mana: – Auhh, ne nju. Ona ti je tatica! Samo nju ne u kuću – zavapila je Lojza kada je Gašpar spomenuo prvu. Za drugu je brat Martin rekao Gašparu da je čuo iz pouzdanih izvora kako ona ima neku tešku bolest koju njezina obitelj taji od svih. – Ne nju, nikako ne nju! – opet je zajaukala Lojza kada je Gašpar po treći put došao kući s namjerom da se 19

Na putu do svjetlosti

ženi. – Baš znaš izabrati, Gašpare, tko zna koji si joj ti muškarac po redu?!

No, ovoga je puta Gašpar bio odlučan. Zaljubio se u djevojku koja je bila sluškinja s časnim sestrama u susjednoj župi, pa su pred njim pale maske, i Martinova i Lojzina.

Tada su se dvojica braće prvi put ozbiljno posvađala. I počeli su veliki problemi jer je Gašpar od svojega brata Martina zatražio da gospodarsku zgradu, koju je od oca dobio kao nasljedstvo, Martin isprazni od svojih stvari. Gašpar je odlučio kat gospodarske zgrade preurediti u stambeni prostor za svoju buduću obitelj, a prizemlje u svoju stolarsku radionicu.

– Martine, puštao sam da ovo moje koristiš više od osam godina – skoro da se je Gašpar kao velika dobričina svojem bratu Martinu i ispričavao – jer mi nije nužno trebalo i razumio sam da tebi treba i imaš veliku obitelj, a ja sam bio sam. Ali sada se stvari mijenjaju jer i ja se ženim i treba mi. A i dogovorili smo se tako. Shvati me, želim srediti svoj život, imati obitelj kao i ti.

Gašpar je očekivao Martinovo razumijevanje jer je njegov brat u svim tim godinama, uz ostalo, koristio i sav prinos od Gašparovih šest krava. No, razumijevanje je s Martinove strane izostalo. U osam su se godina uživanja Gašparova dijela nasljedstva i Martin i žena mu Lojza ponadali da se Gašpar možda i neće oženiti.

Zato su se i onoliko raskokodakali uvijek kada je Gašpara počela zanimati koja od djevojaka. No, Gašpar ih je ovoga puta iznenadio odabirom djevojke. Nisu imali kamo, a Gašparovi su zahtjevi bili potpuno utemeljeni. Kada su se našli pred zidom, okrenuli su priču. Martin je krenuo Gašpara moliti da se još malo strpi: – Samo se ti oženi, a mi ćemo ti pomoći oko svega. Ali se strpi, makar dok ne dođu djeca. Nekako se snađi prvo vrijeme. Evo rješenja! – pobjedonosno je nastavio Martin. – Ti se, Gašpare, poslije vjenčanja useli privremeno u ovu praznu Načelnikovu kuću u susjedstvu.

Gašpar je zanijemio. U susjedstvu je bila stara ruševna kuća u kojoj nitko nije živio, a svi su ju zvali Načelnikovom.

– On je ionako ne treba – nagovarao je svojega brata Martin – a meni i mojoj obitelji, molim te, daj još malo vremena dok ne završim onu drugu staju… Za krave. Ti još nemaš djece pa se možeš lakše snaći, a Načelnikova kuća ti nije daleko, ni pedeset metara.

– Načelnikova kuća? – Gašpar se prekrižio lijevom rukom što je značilo da se načuditi ne može prijedlogu, da je prijedlog ludost. – Martine, što to govoriš? Ta je kuća totalno propala – branio se Gašpar – u njoj se ne može živjeti. Kako ću ženu dovesti u takvu straćaru?

20

Na putu do svjetlosti

Gašpar se čudom čudio, ali očito se to Martina nije dojmilo.

– Neće biti straćara ako ju preurediš – dalje je uvjeravao Martin Gašpara. – Evo, u mojoj ćemo radionici ti i ja i dalje raditi zajedno. Sve ću ti pomoći, sve ćemo dijeliti…

Evo, sad već imam petero djece ...smiluj se... a šesto je na putu – jadikovao je Martin kao i osam godina ranije, sve dok se Gašpar opet nije sažalio i ponovno mu popustio.

Nakraju su se njih dvojica dogovorila da tako bude, ali samo na neko kratko vrijeme, možda na godinu, najviše na dvije. Stara kuća u susjedstvu je bila vlasništvo dobro stojećeg čovjeka iz susjednog mjesta, kojega su svi i dalje zvali Načelnikom, iako to već dugo nije bio. Načelnik je živio u velikoj obiteljskoj kući i gotovo da nikad nije ni dolazio obići tu starinu. Budući da ta kuća njemu nije trebala, s godinama se pretvorila u pravu ruševinu.

Gašpar je odmah nakon dogovora s bratom Martinom požurio do Načelnika i ubrzo s njim dogovorio najam. Dapače, ovaj je jedva dočekao da se našao netko tko će obnoviti njegovu starinu, a još je bilo bolje što njega osobno neće ništa koštati.

– Možeš u njoj živjeti dovijeka, ali najam mi moraš plaćati – Načelnik je bio

odlučan.

– Ako ti treba kuća, imaš je, i uredi je kako tebi odgovara, ali je kuća ipak moja.

– Ali… – Gašpar je htio pomoći bratu ali trebalo je u tu ruševinu uložiti – hoćeš li mi uračunati u najam bar nešto od onoga što uložim?

– Što se tu ima uračunavati? – Načelnik je bio odriješit. – Ti uredi – ti koristi.

Možeš u njoj ostati zauvijek, meni ona ne treba. Zato ti najam neće biti velik. A ako se ti iseliš, možda će kome od bratove djece ili čak tvojima zatrebati, nikad se ne zna.

– Dobro, ako tako kažeš… – složio se Gašpar. On je volio svoje nećake i nećakinje, a i bratu je obećao. – Da, imaš pravo. Kada se ja iselim, nekome od nas će trebati.

Kao dobar majstor, Gašpar je već u tome istom mjesecu promijenio svu stolariju na toj staroj kući i vrlo brzo je tu kuću kompletno preuredio tako da ju se više nije moglo prepoznati. Kada je prvi put došao po novac za najam, i sam se Načelnik šalio da je dugo hodao okolo tražeći svoju vlastitu kuću, da ju je jedva našao koliko ju je bilo teško prepoznati nakon što ju je Gašpar obnovio.

– A tko je ustvari bio taj Načelnik? – Elza je bila znatiželjna.

– Načelnik? – Martu je Elzino pitanje zateklo. – Nije važno tko je bio. Tako su ga uvijek svi zvali, ne zbunjuj me Neka bude samo Načelnik.– ljutila se Marta. – Uglavnom, on je bio prezadovoljan što je moj otac napravio od njegove ruševne starine.

Kada su se Gašpar i Veronika vjenčali, neko su vrijeme u toj lijepo uređenoj kući 21

Na putu do svjetlosti

živjeli sretno. Veroniki, kao ženi odmalena naučenoj na rad, ništa nije bilo teško. A i ona je, jadnica, prije nego što se udala za Gašpara, prošla svega. Majka joj je umrla na porodu i odgajala ju je maćeha. U malome mjestašcu uz Rječinu svi su sve znali o svakome i nije bila tajna da je Veronikina maćeha bila jako zla. Pričalo se da je Veronika u toj kući bila poput Pepeljuge. Najčešće je bila gladna. Jednom je svećenik slučajno vidio kao se Veronika skriva iza jednoga grma. Bilo mu je čudno pa se sakrio i iz zaklona pratio što se događa. Jadna je Veronika samo čekala da se udalji pas bogatih susjeda koji je na cestu ispustio komad palente, da bi ga ona mogla uzeti i pojesti.

Svećenik se sažalio i drugoga dana je došao kod Veronikina oca tražeći ga da Veroniku pusti kod časnih sestara.

V.

Vrijeme je prolazilo i rodila se Marta. Gašpar je požurivao svojega brata, ali se Martin i dalje izmotavao. Nakon Marte rodilo se još dvoje djece, Jakov i Mera. Gašpar je radio po cijele dane i uredno plaćao najamninu.

Načelnik je po novac dolazio redovito. No, jednoga se dana pojavio na vratima desetak dana ranije nego što je uobičavao. Iako je Gašparu bilo čudno što je došao, po običaju ga je ponudio pićem. Gašpar i Načelnik su sjedili za stolom, Veronika je radila oko štednjaka, a Marta se motala oko nje. Poslužila ih je vinom. Mali Jakov je spavao u sobi, a Mera je bila kod tetke Ursule. Načelnik je Gašparu i Veroniki odmah kazao da mu se udaje kći. Bio je vrlo dobro raspoložen. Svi su toj vijesti nazdravili.

– Znate da imam još jednu kuću blizu one u kojoj stanujem – hvalio se Martinim roditeljima.

– Kako ne bih znao? – odmah se je javio Gašpar. – Naravno da znam, i na jako lijepome je mjestu, a velika je skoro kao i ona tvoja… Ovakve bi u kakvoj smo mi, tri stale u tvoju – šalio se Gašpar s Načelnikom, iako i nije bilo daleko od istine. – Samo mislio sam da ta tvoja druga kuća nije useljiva, da je zapuštena… Skoro isto kao što ti je bila i ova u kojoj smo sada mi – pripomenuo je Gašpar usput.

– Da, da – potvrdio mu je Načelnik – ali ja ću to sve promijeniti. Eto, baš ću tu kuću srediti za kćer i njezinu novu obitelj. A sada ono što se tiče tebe, Gašpare, i ove kuće u kojoj si ti...

Tada je Načelnik izložio konkretan prijedlog: – Gašpare, već si me nekoliko puta pitao bi li ovu kuću prodao tebi, je li tako?

22

Na putu do svjetlosti

Gašpara je ovo pitanje zateklo, ali se brzo snašao: – Jesam, ali si stalno govorio da nećeš, da malo počekam, da čekam, da se strpim…

Gašpar ga je gledao sa zanimanjem, a Načelnik je nastavio: – Da, da, a sada je došao taj trenutak.

– Ma je li to moguće?!

Toga se je časa umiješala i Veronika, sretna što se iznenada pokazalo izglednim da će konačno imati svoju kuću, svoj dom.

– Da, Veronika – odgovorio joj je Načelnik – samo se još Gašpar i ja trebamo dogovoriti za cijenu.

– Razumije se, prihvatio je spremno Gašpar. – Koliko si računao da ti moram

platiti?

– Mislio sam da ti 22 000 neće biti puno – Načelnik je ispalio bez stanke, ali Gašpara je taj iznos jako začudio.

– Čuj, možda i nije tako puno za kuću u ovome stanju, ali ti dobro znaš što mi prodaješ…

– Ja ti nudim, a ti razmisli – Načelnik je bio vrlo odlučan.

– Znaš da sam ja jako puno uložio prije nego što smo se uopće mogli useliti?

– Gašpar je nastavio s obrazloženjima: – A kamoli u ovih par godina od kada živimo u njoj?

– Znam, znam, kako ne bih znao... – Načelnik je kao potvrđivao Gašparu, a on je, jadan nasjedao na njegovu slatkorječivost.

– Znaš da sam mijenjao sve, ama baš sve - od krova do poda, sva vrata i prozore, čak i ovaj pregradni zid je bio srušen – Gašpar se prisjećao svega što je radio, svega što je uložio.

– Jesi, a na meni je da ti prvome ponudim – govorio je Načelnik, tonom kao da Gašparu nešto puno čini. – I ne samo to, nastavljao je – nisam ti rekao još nešto – najvažnije. Za onu kuću koju ja sređujem za kćer napravit ćeš svu stolariju – vrata, prozore, podove ćeš srediti i kompletan namještaj za cijelu kuću i sve ću ti to uračunati u cijenu. Ha, a što sada kažeš?

U Načelnikovu se glasu osjećala bahatost. Međutim, Gašpara se to nije dojmilo.

– Taj bi mi posao mogao ponuditi i kada bi cijenu za kuću spustio na realnu.

Gašpar se pokušavao izboriti za bar malo dostojanstva računajući pri tom u glavi koliko i kako može. Nabrekle su mu one žile sa strane čela. Uvijek su tako iskakale kada ga je nešto jako mučilo. – Ako ćeš pošteno – nastavio je tada naivni Gašpar 23

Na putu do svjetlosti

očekivati poštenje tamo gdje ga nije bilo – ova tvoja kuća je bila ruševina i da si je onakvu prodao, za nju ne bi dobio ni pet tisuća – rekao je Načelniku.

– E, Gašpare, Gašpare, kad bi, kad bi bilo, da je bilo i tako dalje. To sada nije važno – s visine je nastavio Načelnik, praveći se važnim pred Gašparom. A i bio je važan.

– Prasac! – prasnula je Elza Marti. – Kada to ovako slušam, ide mi na živce, a kako je tek bilo tvojem ocu? Sva sam napeta – dodala je popravljajući jastučiće oko sebe. – E baš je taj Načelnik neki odvratan… neki bezosjećajan tip. A dalje?

– Tek ćeš kasnije shvatiti koliko bezosjećajan, koliko si u pravu. A dalje? Dalje je Načelnik nastavio uvjeravati oca da to prihvati. I Marta je nastavila pripovijedati.

– Sada meni to sve treba i ja kuću prodajem sada – govorio je važno Načelnik Gašparu. – Eto, ako je ponudim nekome drugome, odmah će mi za nju dati… dobro, neka ne bude 22, neka bude 20 000 okruglo. Može?

Gledao je u Gašpara koji nije znao što bi.

– Gašpare, to je previše – u pravu si – javila se u tome trenutku i Veronika.

– Nećemo toliko nikako moći.

Obojica su u nju pogledala istovremeno. Veronika je malo zastala, a onda nastavila: – Ali, vidite još malo obojica. Vidite koliko bi izašlo sve to što ti, Gašpare, trebaš raditi za Načelnika na toj drugoj kući, pa se onda može izračunati.

– Veronika je u pravu – Načelnik je odmah prihvatio Veronikin prijedlog. On i Gašpar su se zatim dogovorili da se sutradan nađu u toj kući koju je trebalo preurediti do vjenčanja Načelnikove kćeri.

– Ajme, koja ništarija! – uzdisala je Elza slušajući Martu dok joj je ova pripovijedala.

– A jesu li tvoji imali što ušteđevine? – Elza se potpuno unijela u Martinu priču.

– Da, kako ne? Znaš da je moj otac nadaleko poznat majstor i da stalno ima posla.

I tada je imao svoju radionicu i dva zaposlena radnika, te jednu ženu koja je radila na namještaju, onu istu koja i danas radi, vidjela si je – radi tapicirung za madrace, otomane i to… i glanca drvene površine, ormare i slično s onim… ne znam sada kako se to zove… ono tamnosmeđe boje i ima moćan miris… štipa za oči…

– Nema veze kako se to zove, pričaj dalje – nestrpljivo ju je požurivala Elza i Marta je nastavila podrobno objašnjavati.

24

Na putu do svjetlosti

Sve u svemu, kada je toga dana Načelnik otišao, Veronika i Gašpar su cijelo popodne računali i brojili novac koji su do tada uštedjeli. Na jednu su stranu stavljali što će trebati za svakodnevne izdatke, a na drugu što se može dati za kupnju kuće. Već su idućeg dana ujutro Gašpar i Načelnik otišli u tu staru kuću koju je trebalo obnoviti za Načelnikovu kćer.

Poslije podne je Načelnik opet bio kod Gašpara pitajući ga s vrata: – I, Gašpare, … jesi li izračunao?

– A, evo, računam – Gašpar je sjedio za kuhinjskim stolom pred papirima.

– Evo, pregledaj sam. Imaš jedanaest vrata unutarnjih, dva vanjska, jedna ulazna i tri balkonska… skupa s griljama… imaš prozora ukupno 18, zajedno s griljama,

zatim…

– Da, sve je tako kako si nacrtao i napisao – Načelnik je pregledavao Gašparove papire. – A što je ovo?

– To ti je kuhinja, a vidiš ovo su ti sobe… imaš namještaj za ovu veliku, za ovu drugu i za malu – Gašpar je do u detalje objašnjavao.

– Da, to bi bilo to – rekao je Načelnik na kraju. – Još mi je rekla žena da ti ne zaboravim spomenuti, moraš napraviti u predvorju jednu onako veliku rustikalnu vitrinu… ma sličnu kao što si tamo u mojoj kući meni bio napravio. Sjećaš li se?

– Sjećam, ali evo ti katalog, pa vidi koju ćeš vrstu i od kojega ćeš materijala – Gašpar je preko stola dodao Načelniku katalog ručne izrade. – Ja sam ti u ponudu stavljao sve od najboljega jer si mi tako rekao.

– Normalno – rekao je Načelnik bahateći se idalje. – Pa neću valjda na jedinoj kćeri škrtariti. Ne ženi se svaki dan Načelnikova kći, zar ne?

Martini su se roditelji složili s njim.

– Pa dobro, ali vidiš da ti to sve skupa dođe mnogo novaca – nastavio mu je objašnjavati Gašpar. – Vidi, tu sam ti detaljno opisao materijal koji mi treba i koji ja moram kupiti što prije. A ta je kuća velika skoro kao tvoja, na kat je.

– Da i što? Neka je velika. – Načelnika se nije mnogo dojmio Gašparov predračun i mirno je gledao u papire koje mu je Gašpar pokazivao. – Da, da, znam da je materijal toliko… dobro, dobro, vidim da mi i ruke nisi računao previše, da… ovo bi bilo u redu – zaključio je na kraju.

– Onda dobro – nastavio je Gašpar. – Znaš da Stjepan za mene radi okove i njemu plaćam tek kada mi ih isporuči, pa za njega sada novce ne trebam. – Gašpar je razmišljao naglas. – Eto, i staklar će me počekati – pokazivao je dalje Načelniku, 25

Na putu do svjetlosti

češkajući se iza uha zabrinuto – ali daske i sve ostalo moram odmah kupiti… Sve je, a i moj rad je uključen, kao što si vidio. Sve je baš tako kako piše i doći će te oko… 7 000.

Gašpar je taj iznos izgovorio sa strahopoštovanjem čovjeka koji teško zaradi novac, a Načelnik je potpuno mirno nastavio: – Onda ti meni još trebaš isplatiti 15 000 i kuća je tvoja – zaključio je pružajući Gašparu ruku.

– Čekaj – Gašpar je držao spuštenu ruku. – To je previše. Ja mislim da ćeš ti, i ako ti isplatim… – mučio se odlučujući jer se je ipak nadao da će Načelnik spustiti raniju cijenu. – Ako ti isplatim recimo… još… 10 000, mislim da ćeš i s tim jako dobro proći – teško je prevalio taj iznos preko usta. – Hajde, posegni se u dušu. Znaš da je i to daleko više nego pošteno od mene. S ovih mojih 7 000 za moj rad i materijal za kćerinu ti kuću, to će sve skupa biti 17 000.

Kako je Načelnik šutio, porasla je Gašparova nada pa je nastavio – Zamisli za onu ruševinu, kakva je ova kuća bila prije, za koju se ne bi tada moglo dobiti ni pet, sada

ćeš dobiti sedamnaest tisuća?!

To je Gašpar izrekao u jednom dahu, ali se tada Načelnik sav zajapurio: – Ova kuća je bila ruševina, ali sada je u odličnom stanju i od svakoga drugoga bih mogao dobiti 22 000. Ma što 22? – sada je već glasno vikao – 25! Ona vrijedi puno više!

– Da, upravo tako kao što kažeš – složio se Gašpar s njim – ona sada vrijedi puno više. Nastavio je opet kao malo sigurniji u sebe: – Ali da si ti meni do sada, na račun njezina uređenja, oprostio najamninu za barem koju godinu, onda bi bilo pošteno da to i uračunaš, ali ti za takvo nešto nisi htio ni čuti. Nisi mi htio oprostiti ni mjesec dana najamnine, a kamoli godinu. Koliko li si mi samo puta rekao da, što se tebe tiče, mogu zauvijek uživati ovu kuću i da što bih ja htio? Ne, ne mogu, Načelniče, bojim se da ja jednostavno više ne mogu.

Načelnik, koji je bio za cijelu glavu viši od Gašpara, naglo se dignuo i ljutito odgurnuo stolicu: – Čuj, Gašpare, neću se ja tu s tobom natezati oko svojega. Moja je zadnja cijena 20 000 i ako hoćeš, daj još 13 000, a ako ne, moraš se odmah iseliti.

– Što ću sada? – Gašpar je nemoćno skrenuo pogled ka Veroniki, ali ga je ona samo prestrašeno gledala. Nije mu bilo druge do pokušati još malo smekšati Načelnika: – Obitelj mi je tu, da sada opet idem u nešto drugo, ne mogu. Ali… ne mogu ni to.

To je jako, jako previše… – Gašpar se mučio tražeći prave riječi. – Pošteno ili ne, ja bih 26

Na putu do svjetlosti

i to da mogu, ali što mogu kada ne mogu? Nemam toliko.

– Dobro, eto, da ne ispadne kako ja nemam srca – Načelnik je krenuo teatralno.

– Ovako ćemo, Gašpare. Da nemam ovako meko srce, ne bih, ali žao mi je tvoje djece…

Ako odmah imaš sav novac, spustit ću ti za još tisuću… da daš još 12 000 i to je doista moja zadnja, evo ruke – rekao je opet pružajući Gašparu ruku.

– Dvanaest? – Gašpar je ponovio za njim, ne znajući ni sam što bi, opet pogledavši u Veroniku, a ona je samo slegnula ramenima. Okrenuo se i glasno uzdahnuo – Dobro... neka bude tako – pristao je teška srca i polako prihvatio Načelnikovu ruku. – Ali, neće biti lako… neće, neće – mrmljao je sam sa sobom.

– E, baš je bio prasac taj Načelnik – upala je Elza opet Marti u riječ. – To je bila

ucjena, čista ucjena. I platio mu je?

– Da, otac je prihvatio ruku i doviknu majci: – Veronika, donesi novac! – Moja je jadna majka odmah krenula u sobu, a ja požurih za njom kada sam čula da ide po novac. I otac i majka su bili jako uzbuđeni, a to je uzbuđenje prelazilo i na mene. Kao sada vidim majku kako kleči na podu pred noćnim ormarićem gdje je držala novac i broji velike novčanice jednu po jednu. Ja sam važno brojila skupa s njom. Dvanaest njih po 1000. Sve su bile nove. Moja je majka uvijek voljela nove novčanice. Skupljala je one po 10, pa mijenjala u stotice i konačno u tisuće…

Zatim bi, kada god bi otac naplaćivao od neke mušterije kojoj je već isporučio stvari, posebice ako je račun bio veći, uvijek spremala nove stotice. Pazila je da za potrebe kuće uzima starije, a one kao ispod čekića je slagala u njoj najdražu knjigu, čak se sjećam i naziva – Moć zemlje.

– I dali su tom Načelniku te novce? – Elza se ispružila na kauču.

– Naravno, bilo je ovako kako ti pričam. Još i danas vidim one glatke, ravne novčanice. Rekla sam ti da sam brojila svaku zajedno s majkom. Svega se sjećam kao da je bilo jučer. Tada sam već znala brojiti do sto. I još se nečega sjećam – osmjehnula se Marta – sjećam se kako je majka gladila one novčanice prije nego što ih je odnijela ocu i tužno uzdisala. A i meni je to tada bilo jako žao jer smo ostale bez onih sjajnih novih novčanica, koje smo ona i ja s vremena na vrijeme brojile.

– I eto, kupili ste od njega kuću, a rekla si mi da ste iz nje morali otići, kako?

– Sada ćeš čuti jer primičemo se polako i kraju te cijele priče – nastavila je Marta.

27

Na putu do svjetlosti

Nakon što je Gašpar isplatio Načelnika za kuću u kojoj je živio s obitelji, Načelnik je rekao Gašparu da će doći napraviti ugovor kada radovi na kući budu gotovi i Gašpar se s tim složio. Prije odlaska je Načelnik još kazao Gašparu da je onih 12 000, koje mu je Gašpar isplatio samo malo veća kapara, a da će posao zaključiti ugovorom kada Gašpar završi sve što treba za kuću njegove kćeri.

– Čim mi predaš ključ od vanjskih vrata, napravit ćemo ugovor da se možeš uknjižiti kao vlasnik na sudu – rekao je Gašparu prije odlaska.

– Kada je Načelnik otišao, majka je ocu prigovarala da mu ruke nije trebao računati jeftinije nego drugima – pripovijedala je Marta dalje – i da Načelniku nije uračunao onu vitrinu u predvorju o kojoj mu je govorio na početku.

– Popustio ti je tobože za još tisuću, a ti mu nisi računao onu veliku vitrinu, ona će te skoro toliko doći, ima u njoj tri metra hrastovine, a da ne spominjem ruke – prigovarala mu je.

– A on računa i na nju, znam ja njega – ponavljala je ocu mnogo puta. Otac joj je odgovarao da će već to platiti Bog, ako mu da zdravlja da može sve napraviti i zaraditi

onih 7000.

– Jako je čudno sve to bilo – Elza se uspravila na kauču i sjela do Marte. – A kada su tvoj otac i Načelnik napravili ugovor?

– E, u tome je stvar. Nikada!

Marta se dignula s kauča i ljutito nastavila: – Nikada taj ugovor nije napravljen.

– Kako?! – Elza je širom otvorila oči.

– Lijepo. Moj se jadni otac mučio skoro šest mjeseci od jutra do mraka i obavio svoje, a Načelnik se stalno izvlačio. Najprije je govorio da je jako zauzet oko kćerina vjenčanja pa da će za ugovor doći nakon njega. To su i majka i otac razumjeli i strpljivo ga čekali…

Nakon što je Načelnik Gašparu rekao da ga pričeka dok prođe sve oko kćerinoga vjenčanja, prošlo je dosta vremena. Veronika je prva počela gubiti strpljenje: – Vjenčanje je bilo odavno, a njega nema – počela je prigovarati Gašparu, najprije potiho, a onda sve češće i sve glasnije.

Gašpar je Načelniku poručivao da ga čeka, ali je ovaj neprestano nalazio izlike za nedolazak. Na kraju ga je Gašpar i sam potražio, ali mu je ovaj osorno odgovorio: – Što 28

Na putu do svjetlosti

si zapeo s tim ugovorom? Ti u kući ionako živiš i čemu ta strka?

I tako se to vuklo mjesecima. Veronika je sve više gubila živce.

– Neće on doći ni danas – ponavljala je majka mojem ocu – pripovijedala je Marta dalje.

– I bila u pravu – nije mogla izdržati Elza nervozno se vrpoljeći na kauču.

– Da – potvrdila joj je Marta paleći lampu na noćnom ormariću. – Nakraju je jednoga dana rekla ocu: – A što ti sam ne napraviš ugovor i ne odeš do njega s gotovim ugovorom?

Moj je otac majku poslušao, napravio ugovor i otišao kod njega. Činilo se da je spreman poduzeti i neke druge korake. No, ni toga puta Načelnika nije zatekao kod kuće, pa je zamolio njegovu suprugu da mu da ugovor i kaže mu kako je krajnje vrijeme da to srede.

Već se je drugoga dana Načelnik pojavio na vratima naše kuće, baš nekako u vrijeme poslije ručka.

– Konačno – rekao je otac kada ga je ugledao. – Bilo je i vrijeme!

Načelnik ga je odmah napao: – Evo, stalno me tražiš i tu sam. Što si navalio? – smijuljio se.

– Kako neću? Mislim da sam ja sa svoje strane obavio sve kako treba i to odavno – odgovorio mu je moj otac. – I red je da konačno napravimo taj ugovor. Gdje je?

– Ugovor? Kakav ugovor? – Načelnik se pravio kao da nema pojma o čemu otac govori.

– Bez njega se ne mogu uknjižiti kao vlasnik i ti to dobro znaš – rekao je otac.

– Vlasnik? Čega vlasnik? – Načelnik se pravio bezobrazno mutav. Moji su se roditelji pogledali u nevjerici.

– Kako čega? Pa valjda ove kuće – odgovorio je otac već pomalo ljutito.

– Koje kuće? – Načelnik je vukao moje roditelje za nos.

– Ne šali se s tim – otac je bio vidno uzbuđen.

– Ne šalim se. Ozbiljan sam kao da sam na sprovodu – pokušao je s nekakvim svojim crnim humorom Načelnik.

– Ma, čekaj malo – moj se otac naglo dignuo sa stolice. – Mi smo ti ovu kuću platili, teškom mukom, ali jesmo i želimo da se konačno taj ugovor napravi – vidjelo se da je izgubio strpljenje.

– Tako je – dodala je i majka – pošteno smo ti sve dali, do zadnjega…

29

Na putu do svjetlosti

– E, moj Gašpare – obratio se Načelnik bez imalo stida mojem ocu – a gdje ti to imaš napismeno?

– Ajme, majko… – Elza se prenerazila.

– Da, da, ajme majko, tako je bilo i mojim roditeljima. Ja sam se tada jako prestrašila za oboje jer je otac potpuno problijedio, a majka se uhvatila za srce govoreći: – Ja ovo ne vjerujem, ovo se ne događa, ja ovo sanjam...

Otac je nasrnuo na Načelnika, iako je spram njega bio sitan čovjek. Bez obzira na to, bio je jako ljut i zamahnuo je, ali je majka priskočila, a i ja sam počela plakati naglas.

Očevu je dignutu ruku Načelnik s lakoćom uhvatio i zavrnuo mu je na leđa. Majka je vrisnula. U drugoj su sobi počeli plakati brat i sestra.

– Da ti nije palo na pamet, Gašpare – prijetećim je glasom siktao Načelnik dok je mojega oca pritiskao da sjedne natrag na stolac. Ja sam se šćućurila uz majku i skupa s njom plakala, a onda je ona otišla do brata i sestre u sobu i oboje ih onako uplakane dovela u kuhinju.

– Ovako će biti – slušali smo kako je Načelnik nastavio visokim tonovima bahato – dopuštam ti da ostaneš s obitelji besplatno u mojoj kući još godinu dana. To neka bude za ono što si radio na kući moje kćeri, a onda ćeš mi nastaviti plaćati najam svakoga mjeseca kao i prije, ili se odmah iseli. Jesi li me dobro razumio, Gašpare?

To je govorio ružnim prijetećim glasom, a majka je gorko plakala. Otac je šutke gledao u nas. Svi smo se stisnuli uz njega. Ne znam jesam li se prevarila ili je istina, ali toga mi se trenutka učinilo da moj otac plače, da u njegovim očima vidim suze, a do tada ga nikada prije nisam vidjela takvog.

Elza je idalje u polusjedećem položaju napeto slušala Martu.

– Marta moja, kakva su to strašna vremena bila, a kako poznajem tvog oca i njegov ponos, možda i sama mogu zaključiti kakav je kraj ove doista strašne priče.

Tvoj otac Gašpar je sigurno nakon toga potražio neko rješenje, samo da se na neki način tom Načelniku za inat preselite prije nego što je istekla ta godina dana?

– Da, upravo je tako bilo, ali je to bilo i logično. Majka je bila ta koja je predbacivala jadnom ocu da je naivan. Stalno mu je govorila da bi Načelnika trebao tužiti. Otac joj je na takve primjedbe odgovarao pitanjima: – I što bi bilo? Da ga tužim, što bih postigao?

Uz sve to, kada je jednom prilikom otac pitao svojega brata Martina hoće li mu, ako bi tužio Načelnika, biti svjedokom, on to nikako nije htio. Nije se htio zamjerati 30

Na putu do svjetlosti

Načelniku jer je on bio moćna osoba. Moj siroti otac nije vidio nikakvih mogućnosti da istjera pravdu.

– Veronika, pa ti i sama znaš da ne možemo ništa postići – govorio je majci koja se nikako s tim nije mogla pomiriti. – Na njegovoj su strani svi – otac je, naravno, mislio na Načelnika – da, svi su na njegovoj strani, i zakon i žandari. Prvo, ti mi kao žena ne možeš biti svjedokom, drugo, Marta, koja je svemu svjedok, je još dijete, a treće i najvažnije, moja riječ protiv Načelnikove ionako ništa ne vrijedi.

– I bio je u pravu, Marta, nažalost je bio u pravu. Ništa ne bi postigao, ali…–– najednom se Elza sjetila početka cijele priče. – A što je bilo s onom gospodarskom zgradom koju je tvoj otac naslijedio od oca, a koju je koristio njegov brat Martin?

– Ah, to? – Marta je zastala. – Elza, moraš uzeti u obzir činjenicu da je moj otac tada već svu ušteđevinu dao Načelniku i da je u to vrijeme bio bez novaca. Više nije mogao ući u tako veliku investiciju kao što je obnova tako velike zgrade. A njegov brat Martin je to jedva dočekao.

– Eto, sada bih ti ispraznio tvoje, ali ti nemaš novaca za sve to – govorio je tada ocu dvolično.

Zatim su počeli još veći problemi. Otac je htio da srede prijepis svega onoga što je njegovo, ali stric Martin se izvlačio, dok jednoga dana otac nije navalio i onda mu je stric rekao da je njegova žena izgubila oporuku.

– I sada ti, Gašpare, jedino preostaje da me tužiš – rekao mu je stric Martin.

– Što to govoriš, Martine? Zar je do toga došlo? – moj je otac bio izvan sebe. – Pa neću tužiti brata. Oči bi mi iskapale od stida pred ljudima.

– I tako ti je, draga moja Elza, do danas.

– Strašno. Ali tu još uvijek nije kraj svega onoga o čemu smo počele pričati – nastavila je Elza.

– Ne, nije. Ponekad mi padne napamet da je majka uvijek u pravu jer, koliko god da oca volim, on je doista uvijek bio veliki naivac. Koliko li je puta samo nasjeo…

– Marta, tvoj je otac jako dobar čovjek.

– Naravno. Znam ja da je moj otac dobar čovjek.

– Ali, ako analiziraš vaš život – nastavila je Elza – vidjet ćeš koliko ga je ta njegova dobrota koštala, a i sve vas. On cijeloga života radi od mraka do mraka, izuzetno je dobar majstor, vrlo je poštovan na dugo i široko. Pa eto, i jedan je od osnivača gradske 31

Na putu do svjetlosti

zanatske komore tridesetih godina u Rijeci, ali korist od toga njegova silnoga rada ima najmanje on.

– Ne možeš tako govoriti, Elza, uvijek smo pristojno živjeli – usprotivila se Marta.

– Da, jeste, a zamisli kako biste tek lijepo živjeli da ga mnogi nisu prevarili.

– Dobro, ali bilo je i jako lijepih dana. Eto, kada su nakon svih tih peripetija uredili stan u onoj zgradi… tamo gdje je bila tkaonica… tamo je život doista bio bajka.

– Pa? – Da samo znaš kako je sve mirisalo u proljeće i ljeto. Pa čak i preko zime je tamo bilo lijepo jer je bilo puno zimzelena… Majka je odasvuda donosila sadnice.

– I što je bilo dalje, zašto niste ostali tamo? – Elza je Martu izazivala da i dalje priča.

– No, nakon nekoliko godina opet smo osjetili moć... – Marta je nakon kraće stanke nastavila. – Ocu je došlo službeno pismo da mu preporučuju naći drugi smještaj za obitelj jer će za školske učionice biti potrebni svi prostori u zgradi, pa i prostori bivše tkaonice, odnosno našega tadašnjega stana.

– I zato ste vi otišli čuvati onu apotekarevu kuću za vrijeme rata?

– Ne baš odmah. Najprije smo se privremeno preselili u jednu drugu praznu kuću. Otac nije u onoj, ustvari našoj kući, htio dočekati dan kada bi došao Načelnik po najamninu. – Neću mu plaćati najam za svoje – govorio je često. – Snaći ćemo se bilo kako, ali neću!

Kada se približio rok od godinu dana, koliko mu je ovaj dopustio koristiti kuću, otac je našu obitelj preselio u jednu drugu praznu kuću, koja je u susjedstvu imala prostor za radionicu.

– Čekaj, Marta, to znači da ste se tada selili četvrti put?

– Da, to je bila naša četvrta selidba. Bilo je teško jer je otac tada selio i radionicu pa se ta selidba protegnula kroz cijeli tjedan.

– Zatim, četvrti put u onu apotekarovu kuću?

– Da, ali to je sve ispalo slučajno. Otac je preselio svoju radionicu u neposrednu blizinu te apoteke i tu su se on i apotekar sprijateljili.

– Hmmm… nikada nisam ni pomislila da si imala tako… hmmm – Elza je pokušavala naći pravu riječ – …zanimljiv život. Nikada nisi o tome tako podrobno pričala.

– Nisi bila toliko uporna kao ovoga puta, – Marta se čak uspjela osmjehnuti. – I 32

Na putu do svjetlosti

konačno, moji ne bi voljeli da se o tome priča. To oni osjećaju kao svoju sramotu i...

– Marta kao da se nečega sjetila – uostalom, kome bi sve to moglo biti zanimljivo?

Ionako tu nitko ništa ne može pomoći.

– Kako ne? Ti bi trebala to ispričati drugovima. Vjerujem da bi ti oni pomogli.

– Ma nemoj, a taj Načelnik? To govoriš jer ne znaš što je bilo s njim.

– Mislila sam te pitati, ali smo prešle na druge stvari. Doista, što je bilo s njim?

– Taj ti je kao jegulja. Onda je bio i s karabinjerima i sa žandarima, kroz rat se premandurio i našima postao važniji od mnogih nas, a danas… danas je… – Marta je naglo zanijemjela.

– Što je danas? – Elza je s nestrpljenjem očekivala odgovor.

– Ništa, uglavnom, dobro se osigurao pa se čak i javno hvali nekim ordenima za

zasluge.

– Ne! Ne mogu vjerovati… – Elza je bila zatečena. – Ne mogu u to vjerovati da je takav u našim redovima.

Elza je nervozno hodala po sobi: – Reci mi, Marta, kako se on zove?

– A to ne! Ne mogu ti to reći. – Marta je bila vrlo odlučna. – Elza, molim te, ne traži njegovo ime od mene. To ti nikako ne mogu reći. Neka ostane samo Načelnik i ništa drugo.

Marta se sva uznemirila. – Obećala sam i ocu i majci da ćemo to zakopati. Ne smiju znati da sam ti sve to ispričala. Pusti sada to. Ako možeš, shvati ih. On je i sada na visokome položaju i može nauditi svima nama. Molim te…

– Ajme, Marta, pa ti nemaš u mene povjerenja – Elza je bila razočarana.

– Ne radi se o povjerenju. Jednostavno je. Obećala sam i majci i ocu da nikome i nikada nećemo više o tome, a ipak sam tebi sve ispričala i to ti je dokaz da imam povjerenja u tebe, ali molim te, ne traži me ime... molim te…

– Dobro… dobro – nevoljko je prihvatila Elza – teško mi je vjerovati da ima takvih ljudi…

– Razumijem da je tebi teško povjerovati, ali vjeruj, jer je tako. Sada pitam ja tebe gdje ti to živiš? Mene uvijek pokušavaš uvjeriti u nešto u što je meni teško povjerovati.

Da smo svi puno bolji nego što jesmo. Možda ćeš i ti sada bolje razumjeti neke moje otpore. Uvijek si išla naprijed kao konj, ni lijevo ni desno, a nikada se nisi upitala što je doista na kraju toga puta kamo si krenula – završila je Marta pitajući se je li pogriješila kada je pred prijateljicom otvorila stare obiteljske rane.

Tada je Marta prvi put vidjela da je njezina prijateljica Elza ostala bez teksta.

33

Na putu do svjetlosti

VI.

Marta je radila u uredu na obali. Kroz otvoren prozor šuljao se maestral, kao milovanje duši na početku još jednoga zahtjevnoga radnog dana. Jučer su ona i Elza pripremile dvoranu za današnju svečanost. Njih su dvije mnogo toga zajednički prebacile preko ramena, a nakon rata su se zaposlile u istome poduzeću u Rijeci, te su idalje provodile mnogo vremena zajedno.

– Tko zna je li Elza sinoć pronašla one dokumente koje je tražila?

U Martinoj glavi naglo zazvoni njezin unutarnji podsjetnik i prekine jutarnje sanjarenje: – Danas je važan dan. Među gostima koji će doći bit će mnogo onih koje nisam vidjela od rata.

Već su prethodnoga dana ona i Elza na šapirografu izvukle dovoljan broj primjeraka materijala. Marta je napisala govor direktoru, a Elza je, kao i uvijek, dodavala one dijelove u tekstu koji su Martu iritirali. Marti je bilo previše parola u ratu. Koštale su je itekako. Dva su je puta uhvatili. Jednom je odlično prošla jer su je partizani na vrijeme spasili, ali ipak su je, i to dva puta, crnokošuljaši propustili kroz šake. Otuda Marti i onaj ožiljak uz korijen kose, koji je uvijek nastojala sakriti.

Za raznih je proslava svima u poduzeću bilo normalno da Marta i dalje piše parole. Sve po potrebi. Njezina je prijateljica Elza shvaćala zašto Marta bježi od parola, ali je bila sigurna da joj upravo tako pomaže pronaći mir. Njezina je briga za prijateljicu bila iskrena.

– Što se buniš? Tebi je oduvijek dobro išlo likovno izražavanje, a gdje bi ga inače pokazala? – Elza je uvijek ponavljala isto. Marta je doista voljela risati.

A i išlo joj je to.

– Kakvo je ovo risanje? Narisati slova? Gdje ti tu vidiš likovnost? I ti očekuješ da me takvo što može radovati? – uvijek joj je jednako uzvraćala Marta.

– Razumjela sam da nam je to trebalo u ratu, ali što će nam ovo sada?

Marta je nervozno razvlačila dugačke papirne plahte po podu ureda: – Vidi ovo – popravljala je dijelove velikih slova bojom koje sitnice jučer u žurbi

nije ni primijetila.

– To je nužno za podizanje svijesti – naglašavala je Elza. – I uostalom, – nastavila je s neskrivenom dozom ironije – znaš kako kaže tebi uvijek najdraži drug – tako ćemo očuvati bratstvo i jedinstvo – zadirkivala ju je aludirajući na 34

Na putu do svjetlosti

Emila s kojim je Marta bila stalno na ratnoj nozi.

– Šuti, molim te, šuti. Ti baš znaš pokvariti jutro. Čim mi kažu da treba napraviti neku od tih parola, sva se nakostriješim. Rogovi mi odmah narastu. Vjeruj, vraćaju mi se pred oči sve one grozne slike… Elza, da mi srce odmah počne nekako brže udarati.

– Ooo, srce? Pa to ti je zdravo – smijala se Elza, a onda nastavila ozbiljno: – Ma, razumijem te. Znam kako je bilo, ali mnogi od njih to ne mogu razumjeti. I nemoj, molim te kao prijateljicu, Marta, nemoj to nikada zaboraviti. Znaš da bi se to moglo krivo shvatili. Evo, naš šef Emil, on to ne bi razumio.

– Znam, za njega sigurno znam – mirila se Marta kao i uvijek sa situacijom – ali ja jednostavno protiv toga ne mogu ništa. To je u meni…

Marta je često bila u kon�liktima, ali je njezin razoružavajući osmjeh brzo izglađivao sve sporove. Ona je smatrala da je rat završio, a neki su među i dalje bili drugačijega mišljenja.

Prije rata su obje djevojke, i Marta i Elza, imale različite, ili bolje reći, vodile vrlo različite živote. No, rat ih je odveo na iste puteve i u mnogim ih segmentima zbližio.

Na nekim su se raskrižjima uputile istim smjerovima i eto ih sada zajedno u ovome lučkome gradu, koji su brojne povijesne oluje raznosile, ali bi se uvijek i ubrzo njegovi blještavi komadići opet skupljali u mozaik izuzetne vrijednosti.

– Da, da, upravo to. Upravo sam ti to rekla. Ti stvaraš protivnike od ljudi s kojima se konfrontiraš, najčešće bez razloga – Elza je uvijek strepila nad svojom prijateljicom. – A onda, gledaj, Marta, ti uvijek očekuješ da svi znaju ono što ti misliš i osjećaš. To ja znam jer te dobro poznajem. Ali to mnogi drugi jednostavno nisu u stanju, razumiješ?

– Da, možda si u pravu – samo naoko se složila Marta jer ni ona se nije baš tako lako odricala svojega mišljenja.

– Ne, ne ˝možda˝, draga moja, već sigurno – Elza nije popuštala. – Evo, kada god te netko nešto pita, ti odgovaraš na tvoj, oprosti, često odbijajući način, a ne na njegov.

I onda se čudiš kako te nije razumio, čudiš se što se ljuti – uvjeravala ju je Elza dalje, ali s ne baš puno uspjeha.

– Ljute se oni koji ne mogu podnijeti istinu – Marta ni ovoga puta nije popuštala, ali nije ni Elza: – Trebaš se potruditi i objasniti onako kako te je netko u stanju shvatiti. Jer, svatko od nas drugačije misli, drugačije osjeća, i u konačnici, drugačije doživljava te 35

Na putu do svjetlosti

tvoje istine…

– Kakve istine? Samo je jedna istina – Marta je prekinula Elzu.

– Dobro, u tome se s tobom slažem – nastavljala se Elza dalje nadmudrivati s Martom – ali ako neki tvoj sugovornik ima drugu istinu, onda je ono njegova, a ovo tvoja i to su dvije istine, zar ne?

– Ne. Istina je uvijek samo jedna i meni doista nije jasno što ti ovome trenutku govoriš – bilo je očito da se Marta naživcirala.

– Marta, Marta, ti nikada nećeš odrasti – Elza joj je pokušavala svoju misao dočarati slikovito. – Istina je da ti uvijek pokušavaš otjerati maglu i tamo gdje se ona spustila s namjerom da ostane.

– Nemoj ti meni o maglama – Marta se nikako nije dala. – U mojoj je glavi sve bistro. Samo u nekim drugim glavama nije…

– Opet ti na isto. Pusti ljude na miru, ne očekuj više nego što oni mogu – Elza je dignula ruke.

– Ja ih puštam na miru, ali oni mene ne – obrecnula se Marta, a zatim je nastavila pomirljivije: – Ma nije da očekujem tako od svih, ali od onih s kojima smo zajedno prošli svega, posebice od onih s kojima sam prošla najviše lošega, nije mi jasno da baš njima opet moram dokazivati kako ne mislim loše i da su moje namjere dobre…

– Eto, Marta – uskočila joj je Elza u riječ – ova tvoja rečenica je potvrda svega što sada raspravljamo. – Oni s kojima smo zajedno prošli – nastavila je Elza imitirajući Martu podrugljivo. – Evo, opet očekuješ da svi rasuđuju po tvome. Oni su u određenoj situaciji bili takvi i takvi, a u nekoj drugoj su ovakvi ili onakvi. Život ti je, prijateljice moja, vječito odrastanje… živa materija. Ne možeš ga ukalupiti u neke svoje okvire.

– Pusti sada život. Kako je Marijan ostao isti? Kako me on uvijek razumije, a i ja njega? – Marta se nije dala.

– Ah, Marijan, on ti je najbolji prijatelj i normalno je da se razumijete, pa evo, i ja te razumijem. Ufff, nepodnošljiva si. Daj, makni se već jednom od te teme. Dosadila si mi s tim.

Elza je očito izgubila strpljenje s Martom.

– U redu. Nisam ni mislila o tome dalje, a ti si me tim tvojim predavanjima podsjetila na neke naše dečke koji su se kada je trebalo ustvari pokazali sjajnima – pa čak i oni od kojih bi čovjek najmanje očekivao – dodala je Marta na kraju, čak pomalo posprdno.

– Naravno – složila se odmah Elza – iz gadnih su situacija mnoge izvukli…E, ta je 36

Na putu do svjetlosti

ekipa vrijedila više nego ne znam koliko drugih.

– Da, to su naši heroji. Kao prvi, Marijan, ali nikako ne i stari Emil, koji svima pokušava soliti pamet – nastavljala je Marta iznositi na glas svoja razmišljanja.

– E, da. Marijan je divan čovjek u svakome pogledu – složila se i Elza, namjerno prečuvši Martine usputne komentare o njihovu šefu Emilu, za kojega se nakon rata samo u nekim jako uskim krugovima pričalo da je sudjelovao u više nečasnih djela. Neki su događaji iz ratnih vremena bili tabu – teme, kao što je onaj kada je za vrijeme rata jedna manja grupa domobrana bila smještena blizu Martina sela. Kako su muškarci većinom bili u partizanima, neki su među njima ponekad uskočili pomoći mladim seljankama oko težih poslova, primjerice, nositi i cijepati drva. One su njima uzvratile kakvim zalogajem. Jedne su noći dvije djevojke, koje su se malo više povezale s dva mlada domobrana, iznenada nestale. Plasirana je priča da su one pobjegle s nekim Talijanima, ali potiho je kolala druga priča: da su ih Emil i još neki te noći odveli i bacili u špilju bez dna gore na visoravni. Isto je tako nerazjašnjeno ostalo tko je ubio dvoje supružnika, oca i majku, roditelje devetoro djece na njivi iznad kuće, kada su išli iskopati nekoliko strukova krumpira. Emila su neki ljudi povezivali s još jednim nerazjašnjenim događajem: kada su u jednoj večeri ubijeni otac i sin, a ti su se ljudi za vrijeme rata distancirali od partizana. Navodno je jedne večeri došao Emil do njihove kuće i zvao imenom mladića kojega je namjeravao ubiti. Ovaj je pogledao kroz prozor da vidi tko ga zove. Istovremeno je i njegov otac došao iza svojega sina i naslonio se na njega, a Emil je ispalio hitac koji je prošao kroz sina te ubio i oca.

– Sve su te priče nepotvrđene. To su samo zlobna naklapanja i ja u to ne vjerujem – govorila je Elza Marti, ali je Marta sumnjičavo vrtjela glavom: – Ti kao da si zaboravila što smo obje čule. Dobro smo i ti i ja čule Elvirinu sestričnu kada je s majkom pričala u vrtu.

– Normalno je da ona brani svoje sestrične, ali istina je nešto drugo. One su se spetljale s neprijateljima i s njima pobjegle u Italiju – uporno je ponavljala Elza.

– Dobro, Elza, a kako to da se iz te Italije one nikada više nikome nisu javile, pa čak ni majci?

– Zašuti već jednom! Prestani navlačiti omču oko vrata i sebi i meni! – Elza se ozbiljno ljutila.

– Dobro, dobro, neću više, ali tu ipak ne može sve biti čisto – Marta je shvatila da je opet previše svojih razmišljanja izgovorila naglas i nastojala to ublažiti: – Ali, ipak reci, kako to da za Marijana nisu vezane ni jedna od tih ružnih priča? Za njega se svi 37

Na putu do svjetlosti

slažu da je bio partizan kakvim se svi ponosimo.

– Da. Marijan je heroj bez premca – složila se Elza – i kao partizan i kao čovjek bio je i može i danas biti uzor mnogima.

– Ali si ga ipak napustila i sada si sa Zoranom – morala je Marta malo podbosti svoju prijateljicu. Elza i Marijan su dugo bili u vezi, ali su pred kraj rata prekinuli kada se Elza počela družiti sa Zoranom. Marijan je bio ranjen u akciji spašavanja Marte.

Tada je prijateljstvo između nje i Marijana itekako očvrsnulo. Marta je njegovala teško ranjenoga Marijana i s dosta muke donosila iz sela sve što je trebalo. Skoro mjesec dana je Marta, u jednoj dobro zaklonjenoj baraci iznad sela, ostala brinuti o Marijanu i još dvojici drugih ranjenika. Teško ranjeni Marijan buncao je o tome kako su on i Elza suđeni jedno drugome. Govorio je Marti da će se, čim rat završi, on i Elza vjenčati.

Međutim, kada se malo oporavio Elza je priznala i Marijanu i Marti da se zaljubila u Zorana i Marijanu nije preostalo drugo doli se povući. Ne, nije prestao voljeti Elzu i nadati se, ali je poštovao Elzine osjećaje. Marta je vidjela da mu nije bilo svejedno i bilo joj je žao prijatelja. Umirao je od ljubomore. Jedva se nekako uspio primiriti i složiti s Martom da Elzu mora pustiti na miru. Marta je Marijana tješila ne baš nježno: – Ako se Elza zaljubila u Zorana, onda to između vas i nije bila prava ljubav, i to, htio ili ne, moraš prihvatiti.

A jednako je nastavljala i s pitanjima: – Kažeš da voliš Elzu? Onda ti je stalo do njezine sreće?

– Stalo mi je, itekako mi je stalo da bude sretna, ali … – pravdao se Marijan, ali Marti je i Elza bila prijateljica pa ga je prekidala: – A kakva je tvoja ljubav ako bi sada pokušao tu njezinu sreću pokvariti?

Marta je takvim stavom napokon smirila Marijana. Marijan joj je kasnije priznao da je, kao i mnogo puta prije i poslije, bila u pravu. Njihovo je prijateljstvo bilo neraskidivo. On je riskirao za nju život, a ona je mnogo puta dokazala da ga smatra bratom. Često je govorila da s njim provodi više vremena negoli s bratom Jakovom. A ne bi se moglo reći da Marta nije voljela svojega brata. Sve bi za njega učinila.

I u godinama nakon rata je prošao rijetko koji dan a da se ovo dvoje prijatelja nije, ako ne vidjelo, ono barem čulo. Elza je znala da je njezina prijateljica Marta, kada nije s njom, s njezinim bivšim dečkom Marijanom. No, kako je tako išlo još od ratnih dana, nikada se to među njima nije pojavilo kao problem, pa ni onda kada je Elza još 38

Na putu do svjetlosti

bila Marijanovom djevojkom. I jednoj i drugoj je bilo sasvim normalno da je dobar i pouzdan, kakav je Marijan bio, kada god je trebalo, uvijek tu. Nakon rata su Marijan i Marta često zajedno odlazili u kino, a Marijan je sa sobom vodio i svoju rođakinju.

Znao je da bi Marta rado išla u kino i s njim samim, ali ako bi njih dvoje išli sami, u maloj bi sredini zli jezici brzo odradili svoje. Ako nije mogla rođakinja, onda su se s Martom dogovorili pozvati bilo koju od kolegica.

– Cijenim tvoju obzirnost – prijatelju, govorila bi Marta više puta Marijanu, na što bi se on samo nasmijao. – Moram čuvati tvoj ugled.

Nedjeljom popodne su u hotelu bile čajanke s plesom i tu su njih dvoje često znali provoditi nedjeljna popodneva. Mnogo mladih iz Rijeke se tu okupljalo. Dečki, koji Marijana nisu poznavali, puštali su Martu na miru upravo zahvaljujući činjenici što je on bio s njom u društvu. Svima su izgledali kao par, a ovo se dvoje prijatelja rado i često s tim šalilo: – Neka misle što hoće, nama je lijepo. – A Marijan bi dodavao: – A kada se pojavi pravi za tebe, ja ću mu ispričati kako sam te dugo i dobro čuvao za njega.

VII.

Elza je pogledala na sat. Preostalo je više od jednoga sata do početka proslave.

– Znam što si onim prije htjela reći, Marta, i među njihovima se možda našao poneki dobar i među našima je bilo… ne znam kako bih nazvala te koji su nam ocrnili obraz…

– U redu, Elza, rekle smo da više nećemo o tome.

– Dosta je, slažem se, iako me često kopka ona tvoja ispovijest… ono o onome Načelniku koji je prevario tvojega oca.

– E, jesi našla temu – nezadovoljno je mrmljala Marta. – Pa zar ne možeš o nečem drugom? Ne mogu više te depresivne misli. Ne bi li i tebi i meni bilo bolje da se imamo čemu nasmijati?

– Imaš pravo – javila se Elza – smijeh je zdrav, ali mi ništa ne pada na pamet. Još uvijek sam mislima u ratu.

– Izluđujete me tim ratom svi skupa – Marta je krenula ka prozoru. – Uostalom, pa i za vrijeme rata je bilo smiješnih situacija…

Zastala je i okrenula se sa smiješkom u očima. Bilo je očito da se nečega sjetila.

– Ne, nemoj mi ništa reći, pokušat ću pogoditi zašto se smiješ.

39

Na putu do svjetlosti

Elza se, još dok je to govorila, počela sve jače smijati.

– Onoj gospođi… kako se ono zvala? – Marta je digla ruke, također se sve glasnije smijući.

– Franka. Da… Frrr… Frankiii… se i ja smijem – Elza se sada već toliko smijala da se moglo čuti i izvan ureda.

– Aha, i ja... kada je ono pala u septičku jamu… i satima u njoj ostala – Elza i Marta se sada već nisu mogle zaustaviti.

– Tada je ta Franka... evo ne bih vjerovala da nisam vidjela – punih šest sati je bila u… u onome smradu, a nikome nije htjela dati ruku da ju izvuče – radije u govnima – Elza se nastavila podsjećati na jedan događaj kada je u jednom selu u kojem su se zatekli jedna gospođa, po imenu Franka, pala u otvorenu septičku jamu. Kako u selu Franka ni s kim nije bila baš u dobrim odnosima, tko god od suseljana da je dolazio sa željom da joj pomogne i dodavao ruku, bio je odbijen: – Neću tvoju ruku! – kreštala je Franka iz septičke jame, i tako satima.

– A onaj… njezin prvi susjed je baš bio uporan i… i htio pomoći – nastavljala je Elza prepričavati događaj.

– Da, i više pu… puta… i …više joj je puta prilazio – Marta se previjala od smijeha i nastavila imitirajući one iznad jame i onu u jami. – Franka, daj ruku da te izvučemo…

Daj... – a ona mu je odozdo ljutito odvraćala isto: – Ne dam tebi! Neću tebi dati ruku!

– Aha. A tek je popodne došao Frankin sin. Ajme majko, onoliko sati u onome smradu... Koja tvrdoglavost?

– Da tvrdoglavost? Da ne povjeruješ! Tvrdoglavo je ostala dolje u septičkoj punih

šest sati…

– Eto, vidiš kako se može i o lijepim stvarima pričati – izletjelo je Elzi.

– Aha… ha… hahaha – Marta se nastavila smijati još glasnije. – I tebi su ono u septičkoj lijepe stvari? U septičkoj su lijepe stvari za moju Elzu…– nastavila se izrugivati prijateljici. – Hahaha …

Obje su se djevojke stale grohotom smijati čučnuvši na pod…

– Vi… vi niste normalne – na vratima je stajao Emil zureći u njih dvije koje su se valjale od smijeha. – Sve tamo čeka da počne, a vi se tu igrate?! Još ćemo mi o ovome!

– zaprijetio im je njihov strog šef Emil.

Marta i Elza su se naglo uozbiljile ispod oka pogledavajući jedna u drugu.

40

Na putu do svjetlosti

VIII.

Elza i Zoran su bili u čvrstoj vezi. Ako Zoran ne bi uspio doputovati u Rijeku, odlazila je Elza k njemu u Beograd, a i njihovi su telefonski razgovori bili česti. Bilo je svima u poduzeću jasno da će se uskoro objaviti dan njihova vjenčanja.

Zoran se toga jutra pojavio s prijateljem Vladimirom. Vladimir je bio naočit mladić od dvadeset i pet godina, vrlo obrazovan i dobar govornik, a po imenu je već bio manje–više svima poznat jer se spominjao često kao još jedan koji je tijekom rata doista zaslužio visoko pozicionirano mjesto koje su mu partijski oci u Zagrebu dodijelili. Zoran je do tada bio zadužen za predavanja mladim kadrovima u velikim poduzećima. Posebno se naglašavala važnost Zoranovih predavanja o značaju pretvaranja svakoga velikoga grada u državu u malom. – Grad – država u malom – ogledalo bratstva i jedinstva, bila je Zoranova poznata krilatica. O tome koliko je važan Zoranov posao, Elza je govorila često, a posebice u danima koji su prethodili ovoj proslavi i zajedničkome dolasku Zorana i Vladimira u Rijeku.

– Ja zaista ne razumijem što to oni namjeravaju s tim ogledalom bratstva i jedinstva – govorila je Marta svojoj prijateljici.

– Kako ne znaš? Ako se širi bratstvo i jedinstvo, onda neprijatelj više neće moći djelovati. To će neprijatelju slomiti krila – Elza je uvijek bila informirana.

– Kakav neprijatelj? Nismo li neprijatelja dotukli još prije pet godina? – Marta se čudila svojoj prijateljici.

– Misliš na vanjskog neprijatelja? Njega jesmo, ali unutarnji je stalno među

nama.

– Ne, Elza, možda ja i jesam u zabludi, ali ja tih neprijatelja oko sebe ne vidim…

– Ti ništa ne vidiš jer si naivna. Uvijek si bila naivna. Naravno da ih ima. Neprijatelj nikada ne spava.

Elza je i nakon rata bila politički vrlo aktivna i uporno je nastojala dovesti Martu u red. Znala je da njezina prijateljica za smišljenih i ciljanih govora odluta mislima nekamo drugamo: – Opet nisi koncentrirana – kritizirala je Elza Martu. – Sada treba raditi na postizanju drugih ciljeva. Svega je bilo u ratu, u pravu si, ali to je prošlost, zaboravi je. Treba misliti na budućnost!

– Slažem se da treba zaboraviti prošlost, ali kako mogu zaboraviti uz ove naše?

Oni se stalno ponavljaju i…

Elza je pogledala Martu s nerazumijevanjem, a Marta je nastavljala: 41

Na putu do svjetlosti

– Meni se čini da svi vi zaboravljate onu najvažniju parolu – sloboda narodu.

Pokušala je prijateljici omekšati njezine stavove pa je ovo izgovorila pola u smijehu, a pola ozbiljno, ali na kraju je ozbiljno pitala: – Kakva mi je to sloboda ako ne mogu govoriti što želim?

– E vidiš, Marta, u tome se s tobom sto posto slažem, čak bih i ja ponekad najradije tu parolu izvjesila ovdje na Emilova vrata, ali meni, za razliku od tebe, mozak radi. Za razliku od tebe ja neću žrtvovati sve ove godine uzalud. A ti bi svojim lupetanjima sve to mogla srušiti za čas.

– Ehej, Elza, stani! Pa valjda tebi mogu reći što mislim. Uostalom ti i sama znaš što ja o čemu mislim. Naravno da to pred drugima držim u sebi. Ali, vratimo se na početnu temu jer ono ogledalo bratstva i jedinstva svejedno ne razumijem.

– Jeste li vas dvije konačno gotove? Jeste li pripremile sve kako treba? – opet se na vratima njihove kancelarije pojavio Emil, koji je bio vidno ljut.

– Jesmo – djevojke su bile jednoglasne. – Samo vi, druže šefe, idite. Mi dolazimo za minutu – govorile su nesigurno promatrajući jedna drugu ispod oka i jedva čekajući da se zatvore vrata za njihovim šefom.

– Eto, vidiš! – Elza je skoro šaptala. – Došao je i drugi put. Jesi li sigurna da nije čuo ono što smo prije pričale?

– Ne… nisam… na tren se javila klica strepnje u Marti, ali njezin se nemirni duh nije mogao zaustaviti. – Ako i je čuo, pa što? Barem će se sve razjasniti. Bilo bi i

vrijeme.

– … Ali… ako je čuo, mogao bi… – Elza se zamislila, ali čas kasnije naglo trgnula – Ne! Nije čuo… sigurno nije. Da je čuo, Emil ne bi šutio. Ako ništa drugo ono da se napravi važan. Ne, ne bi šutio, već bi on nas dvije pozvao na red – osmjehnula se na kraju Elza vragolasto namigujući Marti.

IX.

U velikoj su se sali počele popunjavati prazne stolice. Pjevački zbor se namještao na pozornici. Vilma, glavna i odgovorna od strane Crvenoga križa, trčkarala je nervozno unaokolo, a onda je naglo vojničkim korakom krenula prema pozornici noseći u svakoj ruci po jednu sliku koje je još trebalo staviti na mjesto.

– Vilma, je li sve spremno? – doviknuo je Vilmi Emil. Uvijek mu je teško išlo držati sve konce u rukama.

42

Na putu do svjetlosti

– Je, je, druže Emile – Vilma se zaustavila u mjestu pred svojim šefom. Još je samo nedostajalo da salutira. – I cvijeće je tu i zastave su i evo, još samo da objesimo Tita i Bakarića – govorila je žurno, podignuvši i pokazujući mu Titovu i Bakarićevu sliku.

Marta i Elza su, čuvši Vilminu nespretnu rečenicu, prasnule u glasan smijeh, ali ih je Emilov oštar pogled vrlo brzo prekinuo.

Proslava petogodišnjice je bila vrlo svečana i sve se odvijalo po dogovorenome redu. Došli su partijski čelnici iz Zagreba i Beograda.

Elza i Marta su toga prijepodneva bile najzapaženije djevojke, zračile su osmijehom kakvim samo mladost zrači, a i priroda ih je nadarila. Elza crnokosa, Marta brineta, a obje prave ljepotice. Nije čudo što su gostima zapele za oko. Doduše, Elza je jednoga od gostiju, Zorana, davno osvojila pa je već svima bilo logično da se pogledavaju, ali ni njegov kolega Vladimir toga dana nije nikako skidao pogled s Marte.

Marta nije prvi put srela muške oči koje su ju promatrale, ali kada se njezin pogled sreo s Vladimirovim zelenosmeđim očima i drugi i treći put, pogled je toga neznanca počeo u Marti izazivati neko čudno uzbuđenje. Za vrijeme već uobičajenih slavljeničkih poklika i hvalospjeva uspjesima te dijeljenja zahvalnica, ovo se četvero mladih međusobno stalno pogledavalo – Zoran i Vladimir za dugačkim stolom važnih gostiju, a Marta i Elza u stavu mirno malo dalje od govornice kao vrlo vrijedne aktivistice, koje su čelnici s vremena na vrijeme prozivali u pomoć, bile su često u prvome planu. Sve četvero generacijski jako blizu, ponosni i zadojeni čvrstom vjerom da su činili velike i važne stvari u ratu, kojemu se, usput rečeno, ni nakon pet godina kraj nikako nije nazirao, iako su oslobođenja svima bila puna usta. No, ovo četvoro mladih ljudi se danas očito nije nimalo zamaralo time. Jedva su čekali da službeni dio proslave završi i da se krenu zabavljati na svoj način.

X.

– Znam da je i među našima bilo onoga što ne valja, ali, Marta, znaš da ni u jednome ratu nisu poginuli samo oni koji su zaslužili... Eto, i tvoga su oca ustaše skoro ubili. Elzu i Martu je njihov šef Emil poslao da donesu još neke zastave iz njegova ureda. Idući hodnikom, Elza je podsjetila Martu na događaj koji je njezina oca Gašpara umalo došao glave.

43

Na putu do svjetlosti

– Ali, Elza, kada si već to spomenula – baš se tu vidi. Većina je bila loših, čak i zvijeri među njima je bilo, ali našlo se i manje loših, možda i koji dobar.

– Možda je bio i koji dobar ustaša – nevoljko se složila Elza – ali to je doista bila rijetkost.

– Ja samo kažem da ne volim ove procjene kako su naši svi bili sveci, a neprijatelji svi sotone. To je protiv mojega uvjerenja i teško mi je što to ne mogu glasno govoriti.

– Da, da, znam – Elza je bila zamišljena – ali ja ipak mislim kako je reći da je bilo i onih manje loših bliže istini nego ono da je bilo i dobrih. To dobar mi s ustašama ipak

ne ide…

– Marta, daj mi malo pomogni – Elza je stajala na stolici i izvlačila zastave iz kutije na ormaru. Marta je uzela drugi stolac. – Zašto ne uzmemo cijelu kutiju? Koliko ja poznajem Emila, on će nas ponovno poslati ovamo.

Njih su dvije spustile kutiju sa zastavama na pod.

– Iskreno, majka je znala reći da se među svima njima nađe i dobrih. Znaš ono kada su joj oni Talijani dali nešto više hrane nego što je trebalo… Ono kada im je morala kuhati…

– Kako se ne bih sjećala? Veronika je skuhala ručak za sve nas upravo od onoga viška koji su oni donijeli – Elza se nasmijala, a onda se naglo uozbiljila: – Nisam ti nikad priznala, ali umirala sam od straha kada smo se ono skrivale pred njima u vašem podrumu.

– Kod mojih su gore toga dana bili i ustaše i četnici, a naši na deset kilometara daleko… prisjećala se Marta. – Uvijek su svi pitali isto – jesu li partizani blizu?

– Da – opet se Elza nasmijala. – A kada bi ih ispitivali, Veronika i Gašpar su u njih gledali kao tele u šarena vrata kao da ne razumiju o čemu oni to.

– Aha, pravili su se da ne razumiju talijanski, a kad bi otišli, iako nam baš i nije bilo do smijeha, svi smo se smijali…

– Ajme, ovo uopće nije lagano – Elza je spustila svoj kraj kutije na vrh stepenica, a onaj drugi je sam ispao iz Martinih ruku. Obje su se nasmijale i sjele na stepenice.

– Da – Marta se uozbiljila – ali nisu uvijek otišli bez posljedica… Bilo je i gadnih situacija. Nekoliko je puta moj otac dobio kundakom…

– Znam – prisjećala se dalje Elza – i onoga je puta s onim ustašama imao sreće… stvarno je imao puno sreće.

Bio je to jedan od težih dana za sve u Martinu selu. Elza je to jutro bila u šumi i tek se popodne vratila. Taman kada je sve bilo gotovo. Marta je već večer ranije otišla 44

Na putu do svjetlosti

k svojima po preostale lijekove. Ustaše su izabrali baš taj dan za obilazak svih kuća i pljačku. Međutim, prije njih su, već u zoru, došli četnici i sve poharali. Svaki su ormar u selu ispraznili i sve ukrcavali na zaprežna kola.

– Da, da. A ljudima su uzeli sve što su jadni spremili. Pokupili su i onima koji su do tada negdje uspijevali sakriti još koji komad zlata… plahte su i ručnike vadili iz ormara… ama baš sve, čega su se dokopali. – Ali vidiš, kod nas je, srećom u zadnji čas došao i jedan dobar… – Marta je imala pred očima sliku svojega prestrašenog oca.

– Sjećam se toga, sjećam se – upala joj je Elza u riječ – kako se ne bih sjećala, toga su dana ubili Juru i Fanu.

– Da, a u donjem su selu bili teško ranjeni Stjepan i Miroslav, ali su ih naši

izvukli.

– A kada sam se ja vratila, tvoj se otac još uvijek tresao od straha. Kao sada vidim Gašpara kako se trese – prisjećala se i Elza dalje. – A ti si bila kraj njega i čistila mu ranu.

Ustaše su toga popodneva bili dodatno bijesni jer su ih četnici pretekli i sve pokrali pa za njih nije ostalo ništa. Kada su došli do Martinih roditelja i ustanovili da je kuća prazna, da nema ničega, jedan je od njih Gašparu stavio bajonetu pod grlo.

– Gdje su pare, stari? – derao se ustaša pijanim glasom.

– Nema nikakvih para – slabim glasom mu je odgovarao Gašpar.

– Kako nema? – ustaša se derao i dalje i pritiskao mu jače bajonetu.

– Ne.. nemamo više ništa. Sve su nam uzeli – mucao je Gašpar.

Iznenada je na vrata došao valjda neki od nadređenih jer se autoritativno razderao na ovoga s bajonetom.

– Pusti staroga, vidiš da nema ništa. Dao bi da ima, pusti ga!

Ustaša je pustio Gašpara, a ovaj se nemoćno skljokao.

Za to isto vrijeme Veronika i Marta su bile skrivene u malome podrumu, u koji se ulazilo iz kuhinje, i drhtale od straha.

– Sjećaš se one rupe u podu pod tepihom? – upitala je Marta zamišljeno.

– Da, kako ne?! – Elza se dobro sjećala toga skrovišta. – Zar si zaboravila da smo se tamo nekoliko puta skrivale zajedno?

– Aha. A toga dana, kad su ustaše otišli, mi smo se izvukle odozdo, a otac je još uvijek sjedio na podu. Niz vrat mu je tekla krv. Majka i ja smo vrisnule od straha, ali srećom mu je onaj zločinac samo probio kožu…

– Da, baš tako sam vas nekako i zatekla kada sam došla. Evo i sada, kada pričamo 45

Na putu do svjetlosti

o tome, pred očima mi je slika Gašpara onako krvavoga… – Elza je zadrhtala.

– Dosta je bilo – Marta je teško uzdahnula ustajući se sa stepenica. – Tih mi je strašnih slika previše i zato ne volim ove proslave. Taman zaboravim, a ono opet nešto…

Ali i Marta je roditeljima tijekom rata priređivala stalne stresove. Imala je nepunih šesnaest godina, a iznenada bi nestajala. Znala je da mora; radi roditelja, radi Jakova i Mere, radi… Koliko god su se Veronika i Gašpar ispočetka trudili paziti na Martine korake, branili joj, čuvali je, shvatili su da protiv toga njezina poriva da sudjeluje u ratu, ne mogu ništa. Što su mogli do odustati?

– Čuvaj nam se, kćeri – brižno joj je rekla Veronika. – Na ovo nitko od nas nije bio spreman pa se i ne znamo kako ponašati. Samo se čuvaj i… Neka te Bog čuva!

– A da ipak izvučemo te zastave iz ove kutije, a nju ostavimo ovdje? – Marta je gledala u Elzu.

– I bolje je. U ovoj ih zasigurno ima stotina, koliko je teška.

Elza je opet počela izvlačiti zastave. – Ali, uzet ćemo ih više, da nas Emil ne šalje ponovno po njih. – Mogli bismo obući cijelu ovu zgradu u zastave, koliko ih ima…

– čudila se Marta. – To šije Emilova sestra! – sjetila se Elza.

– Ja sam se ponudila da sašijem zastave – rekla je Marta – ali meni nije dao.

Rekao je da bih ja bila preskupa.

– Naravno da ti nije dao. Bolje da zaradi njegova sestra. Zato ih i ima tako puno – zaključila je Elza podsmjehujući se na Emilov račun.

– Da, Elza je uvijek bila informirana… – zaključila je Marta u sebi.

XI.

ured.

– Vidjela si Vladimira? Sviđa li ti se?

Elza je stajala kraj Martina stola gledajući u nju ispitivački.

– Zar ti nemaš svog posla? – Marta je skrenula pogled.

Službeni je dio proslave bio pri kraju i one su materijale vraćale iz dvorane u

– Imam posla i radim… – Elza je posegnula za snopom dokumenata na stolu. – Evo, vidiš da radim, ali ipak mi, draga moja prijateljice, odgovori sviđa li ti se Vladimir?

– Da, sviđa mi se – Marta je odgovorila jer je znala da će samo tako doći na kraj 46

Na putu do svjetlosti

s Elzom. – Jesi li sada zadovoljna?

Elza je gledala u nju kao da očekuje još nešto pa je Marta nastavila: – Da, i izgleda baš onako kako ste ti i Zoran govorili – potvrđivala je Elzi – i moram priznati, malo je zastala – zamislivši se: – Da, stvarno je Vladimir zgodan.

– Znaš, oni obojica voze motore, na utrkama, i to na državnim – nastavila je Elza ponosno izbacivati podatke o Zoranu i Vladimiru. – Lani su dobili svaki po… čekaj…

Mislim da su dobili po tri nagrade: Zoran u Beogradu dvije prve i jednu treću, Vladimir … dvije druge i jednu treću…. Ma oni su najbolji u državi!

Marta se ispočetka nećkala kada joj je Elza predložila da poslije proslave njih dvije odu sa Zoranom i Vladimirom do Opatije. Nije joj se sviđala pomisao da se vozi na motoru s mladićem kojega jedva da i poznaje, a i obećala je majci popodne doći ranije. Primijetila je da Veroniku u zadnje vrijeme nešto tišti.

Ali Elza nije odustajala.

– Pa, ako su došli motorima iz Beograda i Zagreba, onda valjda mogu voziti i ovdje kod nas – uvjeravala je Elza Martu.

– Ma nije zbog toga – Marta se je trudila objasniti. – Uostalom, ti znaš da ja motore volim, ali tko zna kamo oni nas mogu odvesti, a onda?

– Što ti je? Pa ne bi oni s nama bilo kako – Elza je bila sigurna, ali Marta se još uvijek nećkala.

– A i… rekla sam ti već, majka me nešto treba…

– Nećemo doći kasno – Elza je očito odlučila za obje. – Zoran mi je rekao da se obojica već ujutro moraju vratiti, pa će i oni biti za brz povratak.

I tako su njih dvije sjele sa Zoranom i Vladimirom na motore. Odvezli su se, ne do Opatije već i dalje, u Lovran.

Vladimir i Zoran su motore ostavili iznad lungomara, koje je bilo opasano zelenim žbunovima, ponajviše lovora. Jesen ovome lijepome gradiću nije naudila. Još se sunce s neba osmjehivalo dovoljno dugo, pa je glavna plaža čak i krajem listopada blagonaklono pružala utočište potrebnima toplih popodneva na pijesku i čistu zraku uz more.

– Lovor – Laurana… E, zato se Lovran tako i zove jer je lovor svuda oko nas – izgovorila je Marta misao naglas, a Vladimir joj je, kao da su njih dvoje oduvijek zajedno, prebacivši ruku preko njezinih ramena, počeo recitirati neke ljubavne stihove. Elza i Zoran, koji su bili iza njih, počeli su se pogledavati i smijati, izrugujući se Vladimiru kako krivo naglašava pojedine riječi, ali se on nije dao smesti. Nastavili 47

Na putu do svjetlosti

su tako šetnju od Lovrana prema Iki. Marta i Vladimir nisu ni primijetili kada su se Elza i Zoran nekamo izgubili.

– Izgubili smo zaljubljene – komentirao je Vladimir. – A mi? Što ćemo nas dvoje dok se oni ne vrate?

Marta je samo slegnula ramenima. Osjećala se lijepo u Vladimirovu društvu. Dapače, i više nego lijepo. Čak je sama sebe uhvatila u mislima kako joj gode ovi trenutci poezije i Vladimirove ruke na ramenu. – To mi se samo čini, pa ja njega još uopće ne poznajem – korila je samu sebe.

Naslonjeni na ogradu iznad mora, Marta i Vladimir su promatrali Rijeku u daljini, koja se lijeno protegnula na brzozalazećem suncu, dok se je iznad njih prijeteći nadvijala tamna kapa Učke.

– Nadam se da će se njih dvoje brzo pojaviti, – Marta je zabrinuto gledala

u nebo.

– A ti i Elza ste dugo prijateljice? – Vladimir ju je iznenadio pitanjem.

– Da, dugo….

Njegovo je pitanje Martine misli odvuklo u vrijeme kada ju je Jakov upoznao s Elzom. Sjetila se i večeri kada je Elzu dovela roditeljima iz šume. Dopratila su ih dvojica partizana. – Njezini roditelji su skoro uspjeli pobjeći pred Talijanima.

Namjeravali su doći k nama, ali… – rekla je Marta s vrata upoznavajući roditelje s Elzinom obiteljskom tragedijom. – Ona će od danas biti kod nas. Nas ćemo dvije raditi zajedno ono što nam naši narede.

– Martina je majka Veronika bila jako zabrinuta. – Kćeri moja, neka tako bude, što se Elze tiče. Nažalost, dvije su sobe prazne, a kako mi – tada se Veronika obratila Elzi – i kamo mi, tako ćeš i ti, Elza – reče grleći iscrpljenu Elzu.

– Jeste li gladni? – Gašpar se uvijek brinuo o tome da netko ne ostane gladan.

– Naravno da su gladni, tata. Već će mama nešto smisliti, zar ne, mama?

– Marta je gledala u Veroniku s povjerenjem.

– Imamo nekoliko krumpira... i još nešto imam... već će se nešto naći – govorila je Veronika, u sebi razmišljajući kako je baš dobro da je nedavno kuhala onim Talijanima. – Ovi naši jadnici nemaju ništa pa ne mogu ni donijeti, ali Talijani uvijek donesu hrane. I više nego što treba, pa uvijek ostane i za naše dečke. Neka, neka, nije svako zlo za zlo – Veronika se smješkala sama sa sobom.

– I neki je dan od toga Marta odnijela lijep paket gore u šumu, neka, neka…

48

Na putu do svjetlosti

– smješkala se Veronika i dalje.

– Odakle vam ovaj krumpir? – mladi je partizan to pitanje postavio gledajući u Martu, ali mu je Veronika brzo odgovorila, značajno pri tome pogledavajući Martu: – Vidio si vrt vani. Iako je mali, ipak se uvijek nađe još koji struk.

– Aha. Pitam jer znam da je na snazi zabrana kopanja krumpira na njivama.

Trebat će za drugove.

– Mi smo već naše prekrižili – uključio se i Gašpar – naše su njive dosta daleko, a ljudi su gladni…

Martini su roditelji za rata živjeli u kući staroga farmaceuta. U početku rata nisu oskudijevali jer je stari farmaceut imao pristojne zalihe hrane. Gašparu je na odlasku rekao da može koristiti sve što treba, ali Marta je najveći dio vrlo brzo odnijela u šumu.

A i lijekovi, koji su bili dobro skriveni, sve su brže nestajali.

– Lijekova je još malo, neće bit dovoljno ako rat brzo ne završi – rekao je Gašpar.

– Ne brini, Gašpare, uskoro će neprijatelj podviti rep. A što se hrane tiče, morat ćete se malo stisnuti – govorio je mladić.

– A… nekako ćemo se snaći. Što se može, rat je – dodao je Gašpar sam sebi u bradu.

Sve je vrijeme Marta, noseći u šumu sve što treba, od lijekova, hrane, dasaka i ostaloga materija, kao šesnaestogodišnjakinja osjećala velik ponos koji je bio jači od strahova – iz njihove je obitelji ona u partizanima, a i Jakov pomaže. – To je najvažnije – mislila je Marta tu večer odlazeći s Elzom u sobu visoko uzdignute glave.

XII.

– Marta, čini se da si mi u mislima otišla nekamo daleko – Vladimir ju je promatrao.

– Ah, oprosti – trgnula se Marta iz razmišljanja. – Pitao si me za Elzu pa…

– Prijateljice iz rata? – pogađao joj je misli.

– Da, da, ali promijenimo temu. Mogao bi još i kakav pljusak do večeras – Marta je opet zabrinuto pogledala u nebo.

– Ne brini. Čim se Elza i Zoran vrate, krenut ćemo natrag. Znam da ti se žuri – bio je ljubazan Vladimir, odmičući uvojak što ga je vjetrić spustio na Martin obraz.

– Hvala ti – iznenadila ju je spoznaja da je Vladimir čuo dio Elzina i njezina 49

Na putu do svjetlosti

razgovora, a pri tom i zabrinula jer ˝tko zna što je sve čuo˝, no ubrzo je on otjerao njezine strepnje. Baš kao da je čitao njezine misli.

– Upravo kada smo vam se ono Zoran i ja pridružili, govorila si Elzi o tome da te majka danas očekuje ranije.

Još su neko vrijeme šetali i pričali, a kako je Marta pokazivala zanimanje za motore, vratili su se na mjesto gdje su on i Zoran ostavili svoje i Vladimir je krenuo učiti Martu kako se vozi motor. Nemalo se iznenadio kada je uvidio da joj motor nije bauk kao nekim djevojkama s kojima je ranije izlazio. Shvatio je da se Marta poprilično razumije u motore. Nije krio da ga Marta sve više oduševljava. Šećući pomalo, opet su se spustili do mora.

– Vjeruješ li ti meni da u Zagrebu skoro da ni jedna cura ne vozi motor?

Marta je samo slegnula ramena i osmjehnula se, a Vladimir ju je šuteći, nekako zagonetno gledao.

– Čudna si ti djevojka, Marta, jako čudna – zaključio je.

– Čudna? – Marta je osjećala ubrzano kucanje svojega srca.

– Da, ovako kada te gledam, vidim vrlo nježnu, čak malo i previše osjetljivu djevojku, a gle čuda – ona zna voziti motor!

– To su me naši dečki naučili u ratu. Više puta mi je to dobro došlo…

Za Martu i Vladimira je to poslijepodne naprosto prohujalo. Već se na lungomare pomalo spuštala večer. Marta je primijetila da više gotovo i nije bilo šetača.

– Sada je najljepše, nema skoro nikoga – složio se i Vladimir i nastavio. – A ne znaju što propuštaju… nastavio je značajno gledajući u Martu.

– Što?…

Tek što je zaustila kada joj je Vladimir na usne spustio poljubac. Marta se naglo otrgnula iz njegova zagrljaja i počela trčati...

– Martaaa! – samo je trenutak Vladimir još stajao na mjestu, a onda je i on požurio za njom, ali je nije stigao sve do trga. Na trgu su, stojeći svaki sa svoje strane motora, dobacivali jedno drugome.

– Ne ljuti se. Nisam mogao odoljeti. Da si sama sebe vidjela onako pod onim lampionom, shvatila bi zašto nisam… nisam mogao odoljeti… Marta, jako mi se sviđaš.

Vladimir joj je prišao a ona je, uzmičući od njega držala, glavu spuštenu tražeći pogledom po tlu tko zna što.

– Ne boj se, pogledaj me – Vladimir joj je nježno podignuo bradu. – Zar misliš 50

Na putu do svjetlosti

da bih ti mogao nauditi? Vjeruj mi, ti si za mene nešto sasvim neočekivano. Bit ću ti iskren, Zoran mi je puno pričao o tebi. Opisao mi te je. Rekao je da Elza ima takvu i takvu prijateljicu i želio sam provesti ovo popodne s tobom. Da, da, jesam. Provesti se i tko zna što još, i možda se nikada više ne bismo vidjeli, ali nije tako ispalo.

– Nego kako? – Marta se i sama sebi začudila da je postavila ovo pitanje.

– Ovako.

Ovoga puta Marta nije uzmakla, već se prepustila poljupcu. Upravo su se u tome trenutku pojavili Elza i Zoran, i Marta, sva zajapurena naglo odmaknula od Vladimira – Mi smo… Marta je htjela nešto reći, ali nije nalazila pravu riječ.

– Bili smo…. – Zoran ju je spasio počevši istovremeno pričati o tome gdje su sve

on i Elza bili.

– Ajde, ajde, dosta priče – zaustavio ga je Vladimir. – Ne morate nam pričati gdje ste bili. Punoljetni ste oboje i ne morate pisati ispričnice – zadirkivao ih je, a onda dodao: – I Marti se žuri.

Ubrzo su se njih četvero vraćali prema Rijeci.

Marta je morala priznati samoj sebi da ju Vladimir nije ostavio ravnodušnom.

Kada ju je dovezao blizu kuće, željela je da ju još jednom poljubi. I učinio je to. Na odlasku joj je dobacio: – Čujemo se, a i vidimo se uskoro!

– Eto, uspjeli smo mu pobjeći na vrijeme – pomislila je Marta malo kasnije slušajući prve krupne kapi, a ubrzo zatim i pljusak. Činilo joj se da kiša ne pljušti, već nježno pjeva.

XIII.

Veronika je Martu očekivala ranije.

– Mislila sam da zajedno idemo do Danice, ali sam išla sama.

Gašparovoj nećakinji Danici nije bilo iskreno stalo do obitelji njezina strica Gašpara, ali ih je više puta zvala u goste, samo da susjedi vide kako su tobože njihovi odnosi s obitelji u redu.

– Oprosti, rekla si mi da ti nešto trebam, ali nisi rekla što. Nisam znala da je trebalo doći radi toga – ispričavala se Marta.

– Nije važno, ionako se Danica i ja uvijek na kraju rastajemo na rubu svađe.

No, jednom ćeš naći vremena i poći sa mnom. Voljela bih da čuješ na svoje uši ono o nesređenom stanju sa zemljom. Dobro bi bilo da i vi sve znate. Ako su vam već oca 51

Na putu do svjetlosti

prevarili, ne moraju sutra i vas.

– Mama, valjda će se jednom to razjasniti. Sada je stric već stariji i ne vjerujem da ocu neće vratiti njegovo. Uostalom, nisam ja sama. Kada je nasljedstvo u pitanju, tu su i Mera i Jakov, pa mogu i oni ići s tobom, a ne ja.

– Jakov nikad nema vremena, a Meru da i ne spominjem. Znaš da je moja sestra dobro zbrinula Meru i baš nju briga za ikoga od nas.

Danica je bila Gašparova nećakinja, kći Gašparova brata i Martina strica, koja je posljednja od djece živjela sa stricem. Sva su ostala djeca već bila u brakovima, a svi su oni živjeli u raznim mjestima. Dvije Daničine sestre koje su se udale u Italiji stalno su pisale Veroniki i ona njima. One su znale za obiteljski problem i slagale se da se to riješi, ali su njihova dva brata bila protiv, a Danica je bila onaj jezičac na vagi.

– Ti si najjača – Veronika je nastavila uvjeravati Martu – i ja bih bila najmirnija da si ti sa mnom kada govorimo o tome. Znaš da se otac sav uznemiri kada je to u pitanju…

– Dobro, mama, ali… – Marta je željela izbjegavati obiteljske svađe, ali njezina majka nije popuštala.

– Ništa ˝ali˝! Sjećaš li se kada sam ti ocu rekla da sve da na sud? Sjećaš li se što mi je odgovorio?

– Rekao je da nikada nije bio na sudu.

Marta je znala da se njezin otac nije nikada htio sporiti ni s kim.

– Da, da i rekao je još da se on neće tužiti s bratom jer bi ga bilo sram ljudi. Dakle, što nama drugo preostaje nego pokušati utjecati na njihovu savjest. Ako ništa drugo, ono ne dopustiti im da se uljuljkaju u uvjerenju da smo zaboravili na ono što je naše.

– Dobro, mama. Evo, u nedjelju popodne idemo do Danice pa ćemo s njom opet popričati – umirila je Marta majku.

– Mama je u pravu – mislila je Marta te večeri u krevetu – trebam naći vremena za nju.

No, Martine su misli ubrzo otplovile daleko od obiteljskih razmirica. Svako toliko je dotaknula svoje usne još uvijek osjećajući Vladimirov poljubac.

Poželjela je pjesmom uroniti u noć.

52

Na putu do svjetlosti

XIV.

Toga su dana predvečer Vladimir i Zoran krenuli put Rijeke. Njih su se dvojica dogovorili sresti u Zagrebu i putovanje prema Rijeci nastaviti zajedno. Bilo je jasno da su ih dvije prijateljice još više zbližile.

– Jesam li ja tebi već rekla da su to �ini dečki? – Elza je dočekala Martu pitanjem odmah ujutro i ne sačekavši odgovor nastavila: – Imam veliku novost: Zoran i ja smo se jučer dogovorili da ćemo se vjenčati, ali još nismo utvrdili kada.

– Oho, baš mi je drago zbog tebe – iskreno se obradovala Marta. – Čestitam!

– A i tebi Vladimir nije mrzak. Vidjela sam kako te poljubio, vidjela sam – zadirkivala ju je prijateljica – Pusti mene – opirala se Marta crveneći se od uha do uha. – Vladimir i ja smo se tek upoznali... Pričaj mi o vašem vjenčanju, pričaj mi sve.

– Tako je kako sam ti kazala. Zoran i ja ćemo se vjenčati i ja ću otići živjeti u Beograd – govorila je Elza ponosno.

– Ni zbog koga ne bih iz svoje Rijeke – nije mogla izdržati Marta.

– Znam, a zna i Zoran i baš je o tome govorio Vladimiru. A znaš li kako je Vladimir to komentirao?

– Nemam pojma, od kud bih ja to znala? I ne znam što bi o tome oni trebali govoriti – Marta se kao uhvatila pregledavanja nekih papira na stolu.

– Rekao je da imaš pravo – Elza se zavjernički smješkala. A znaš li pak što to

doista znači?

– Eh, jesi navalila s pitanjima – branila se Marta.

– To znači da bi vas dvoje, ako ostanete zajedno…

– Molim te, ne govori o tome. Tko zna što će još s tim biti…

– Daj, ne prekidaj me – Elza se uzjogunila kada je vidjela da se Marta idalje namjerava buniti. – Slušaj što ti govorim, to znači da ako ti i Vladimir….

– Do kada ću ti govoriti da ne postojimo Vladimir i ja. Postoji Vladimir, postojim ja, ali zajedno mi još ne postojimo – bunila se idalje Marta, nesvjesno zakopčavajući i otkopčavajući najgornji gumb na bluzi.

– Ma, prestani, pusti me da kažem do kraja – Elza je stavila ruku na Martina usta kako bi završila ono što je naumila reći.

– …to znači da bi Vladimir za tobom došao živjeti u Rijeku.

– Kako bi on ovamo? Pa tu nema nikog svog. Gdje bi živio? – čudila se Marta.

53

Na putu do svjetlosti

– Vidi ti nju, da gdje bi živio? Kao da je to problem za takvu facu. Živjeli biste u nekoj od praznih kuća.

– Ti govoriš gluposti. Kakva kuća i tko to još dijeli kuće?

– Da, da, čula sam ja sve one priče koje dobivaju smisao. I htjela sam ti ispričati, ali ti nisi htjela slušati.

– Kakve priče?

– Vidi, Zoran je već tamo u Beogradu za nas osigurao velik stan, i to u centru, kada se vjenčamo.

– Ajme…

– Da, da, gledaj me, samo me gledaj. Sve je to meni Zoran već objasnio. Pokazao mi je zadnji put kada sam bila kod njega i gdje je to točno. Da samo vidiš pogled – pred očima najljepši dio grada, a rijeka se raširila tamo malo dalje. Kao naš zaljev. Da, da.

Sjećaš li se kada sam ti o tome pričala, a ti me baš i nisi shvaćala ozbiljno i slušala si me možda na jedno uho? Ali, stvari između mene i Zorana stoje tako. Znaš da je moj Zoran stalno na zadatku i da je onima gore on jako važan.

– Kakvom pak sada zadatku? Ti stalno govoriš u zagonetkama.

– Ne, ne nisu to zagonetke. To je život sada poslije oslobođenja. Vidiš, da dolaziš na sastanke, ne bi bila tako neupućena – kritizirala je Elza Martino nedolaženje na partijske sastanke.

– Marijan mi ispriča sve što je važno – odgovorila joj je Marta mirno – a ti dobro znaš da kada uhvatim vremena, kod kuće šijem.

– Ma može ti Marijan ispričati, ali ….

– Iskreno, malo me od toga zanima – prekinula je Elzu Marta – ali…moram ti priznati da me ovo o čemu smo maloprije pričale, čak i zanima, ali samo zato što se tiče tebe, a ti si mi prijateljica. Jasno? Ali, neću više o tome. Prekinula si me u sanjarenju.

Eto, do maloprije su mi pred očima bile one slike nedjeljnih ručkova u našem vrtu pred kućom… Kada je moja majka spremala objed, a poslije obaveznoga kolača od jabuka, od kojega su svi lizali prste, s gostima bismo prošetali po cijelome vrtu. Oni su svake nedjelje dolazili iz grada na zrak. Divili su se raznim vrstama cvijeća koje je majka dobavljala sa svih strana i uzgajala i…

– Ma daaaaj. Ti i tvoja buržoazija. Nemoj da te još tko čuje kako žališ za prošlim vremenima – podbola ju je Elza.

– Kakvo žaljenje? To su samo lijepa sjećanja… O čemu ti to? Ja sam bila kako treba za vrijeme rata, što znaju mnogi, a ti najbolje, i nitko, ama baš nitko mi ne može 54

Na putu do svjetlosti

ništa predbaciti – Marta se naljutila.

– Da, to je istina – Elza je shvatila da je malo pretjerala – ali ne hvali se tim gradskim doktorčićima i tim Česima koji su vam dolazili na nedjeljne ručkove. Nikad se ne kontroliraš.

– Ajme, Elza, ti si ponekad nepodnošljiva. Ali ti znaš istinu, a imaš i utjecaja.

Utjecajan je i Marijan i ne vjerujem da me on ne bi obranio ako bi baš zatrebalo.

Uostalom, on zna sve o Jakovu i…. Do tančine. Zna koliko i ti, i to vas je već dvoje jakih na mojoj strani.

– Dobro, dobro, što si se zapjenila? Troje. Sad imaš i Vladimira, a on je jači i od mene i od Marijana i od nas dvoje zajedno – smijala se Elza. – Srećkovićko!

– Eto, vidiš – Marta se opustila – majka i ja u nedjelju idemo opet k rođakinji. Ufff – sjetila se Marta – baš mi se i ne ide, ali moram. Nego, danas bismo mogli ti, Marijan i ja u kino. Što kažeš?

– Može. Zorana i Vladimira nema pa smo slobodne – idalje se Elza smijala, vadeći sendvič iz ladice. – Hoćeš li malo?

Taj izlazak u kino i nije baš bila jedna od boljih Martinih odluka. Drugoga joj je dana Marijan u telefonskom razgovoru rekao da nakon sinoćnjeg izlaska nije cijelu noć spavao. Još uvijek mu nije bilo jednostavno s Elzom biti u društvu. Cijelu se noć opet preispitivao gdje je pogriješio u njihovoj vezi, ali bez odgovora. Marta ga je kao i ranije uvjeravala da nitko nije kriv.

– E, baš sam sebična – ukorila je Marta samu sebe kada su se ona i Marijan idući dan sreli. – Bila je s nama Elza i sada ti je samo još gore – kako sam vas samo mogla pozvati u kino oboje? Gdje mi je bila pamet? Morati ću to imati u vidu ubuduće, oprosti…

– Ne, ne misli da si ti kriva. Ja sam kriv – usprotivio se Marijan. – Jednostavno sam ti jučer kada si nazvala trebao reći da idete vas dvije same – znao je da se Marta iskreno kaje.

– Ja sam poželjela biti s vama kao s najboljim prijateljima, a uopće nisam razmišljala… Još te jednom molim, oprosti – nastavljala je Marta s isprikama.

– Mogao sam ti jednostavno reći da ne idem – Marijan je preuzimao svu krivicu na sebe – ali, kada si me nazvala, nisam mogao odoljeti. Znači, sam sam si kriv.

– Evo mog Marijana – rekla je Marta smijući se – nikada, ali doista nikada nisam vidjela da si se na nekoga ljutio.

– Znam se i ja naljutiti – uvjeravao ju je Marijan ali mu ona nije vjerovala.

55

Na putu do svjetlosti

– Jako me podsjećaš na mojega oca – nastavila je zamislivši se.

– Baš ti hvala! Gašpar je ipak puno stariji od mene – pobunio se sa smijehom Marijan jer Gašpar i on su, bez obzira na veliku razliku u godinama, uvijek bili jako prisni.

– Ali po naravi ste isti, kao da ste otac i sin.

Marijan je znao da Marta to misli ozbiljno.

XV.

dana.

– Naši će se dečki vratiti za dva tjedna – započela je Elza razgovor nakon nekoliko

– Naši dečki? Za tebe i Zorana znam, ali Vladimir…

– Nego što? Da se nisi zaljubila u koga drugoga?

– Ne trči pred rudu, Elza. Sviđa mi se, ali mislim da je to još daleko od toga da krojimo ozbiljne planove.

– Što je bilo daleko, došlo je blizu – uzvratila je Elza na Martinu poslovicu.

– Zoran mi je rekao da se i ti Vladimiru jako sviđaš, da se zaljubio.

– Što bi se zaljubio? Premalo on zna o meni da bi mogao biti siguran.

– Ah, kao da je njemu, na njegovu mjestu u partiji, problem znati o tebi što god hoće.

– Kako to misliš?

– Uff, da mi nisi najbolja prijateljica, rekla bih ti da si glupa, da si naivna. Pa oni gore u Beogradu o svima nama mogu znati što žele. Svi smo mi zapisani.

Marti je ova Elzina priča bila više nego čudna, ali ju baš i nije zanimalo što ona priča jer je znala da je Elza zaljubljena u Zorana i da lebdi u oblacima. Sa Zoranom je upravo stvarala velike planove i nije joj željela kvariti raspoloženje. Elza je cijelo dopodne nastavljala u istome tonu.

– Ehej, Marta, što si se zamislila? Vratimo se mi našim dečkima. Što ćeš kad se Vladimir opet pojavi?

– Što ću? Ovisi kako se bude ponašao. Ako bude kao do sada, nema razloga da ne budemo prijatelji.

– Prijatelji?! Samo prijatelji?! Zato te zove tako često jer ste prijatelji?

Elza ju je smješkajući se gurkala laktom dok su obje bile naslonjene na prozor promatrajući nekoliko ribarskih brodova dolje uz rivu.

56

Na putu do svjetlosti

– Baš si smiješna. Još čovjeka nisam dobro ni upoznala – Marta se branila.

– Da, da – zadirkivala ju je Elza – a ono se ja sva zacrvenim kada gugućem na telefon ili ti?

– Pa ne mogu ja njemu ružno ako on meni govori lijepo… no, dobro, sviđa mi se Vladimir – priznala je Marta konačno – više nego bilo tko do sada.

– Aha, i to je nešto. Vidjet ćeš, ne nešto već mnogo. E baš ću Zorana pitati što mu Vladimir govori o tebi. On će meni reći sve.

Elza je postala jako uporna osoba. Kada su za rata nosile hranu ili daske gore u planine ljudima u šumi, Marta i ostale djevojke bi nekada posustale, ali Elza se nije

dala, a nije dala stati ni ostalima.

– Ali… nekad zna i pretjerati – Martine su misli opet odlutale u ratne dane.

Sjetila se onoga događaja kada su se njih dvije iz šume spustile u Martino selo, a tamo su predvečer upali talijanski vojnici. Kako su skoro svi muškarci srednjih i mlađih godina otišli u partizane, selo je bilo prepušteno svima kojima se našlo na putu. Po ulasku u selo talijanski su vojnici odmah prišli najvećoj zgradi, a to je bila upravo ona u kojoj su živjeli Veronika i Gašpar. Nahrupili su u dvorište kao da su došli doma i glasno pozivali domaćine. Nakon što su Veroniku i Gašpara izrešetali pitanjima o partizanima, naredili su Veroniki da skuha večeru za sve, a Gašparu da ide po drva.

Nije bilo nikakve šanse proturječiti im. Pregledali su sve prostorije u kući. Zatim su svi otišli u veliku blagovaonicu, prostoriju u kojoj je prije rata bila ljekarna.

Marta je, čim su se oni uselili u tu kuću, prekrila bojom veliki natpis na pročelju zgrade kako se ne bi vidjelo da je tu bila ljekarna, a sav su materijal iz ljekarne njezini roditelji preselili u podrum. Drvenariju je njezin otac Gašpar iznio na tavan, tako da se ni po čemu ne bi reklo da je tu još donedavno bila ljekarna. Pa ipak, tko god je tijekom rata dolazio k njima, pregledavao je sumnjičavo sve u podrumu. Drvenariju na tavanu baš i nisu zagledali, ali sanduke u podrumu jesu. No, dobro je što nisu bili previše marljivi, a dobro je i da su Veronika i Gašpar sve ljekove maskirali među drugu starudiju, a najviše ih je bilo u papirnim vrećicama među Gašparovim čavlima i sličnim materijalom, tako da su se zaustavljali čim bi naletjeli na stolarski alat i ostale slične stvari. Najvažnije lijekove i ostale vrijedne stvari iz ljekarne sakrili su u manji podrum, u koji se ulazilo iz poda u blagovaonici, preko kojega je ležao veliki teški tepih. Pa ipak, strepnje je uvijek bilo i previše.

Tijekom cijele večeri Elza je stalno podmetala Veroniki dok se je ova mučila oko večere za više od dvadeset talijanskih vojnika.

57

Na putu do svjetlosti

– Teta Veronika, zar im baš morate kuhati? – salijetala je Martinu majku.

– A što ću? Oni imaju puške, a Gašpar i ja nemamo, a nemate ni ti i Marta.

Uostalom, da i imamo, što možemo protiv njih?

Veronika je odgovarajući Elzi ukratko oslikala situaciju i to je trebalo biti dovoljno, ali Elza još mlada i neiskusna nije popuštala.

– Ja im ne bih kuhala… – nastavljala je Elza, a jadna se Veronika pravdala.

– Htjela bih te ja vidjeti na mojem mjestu, pa bi onda vidjela bi li im kuhala ili bi se tako šepurila. Ah, mladost, mladost… a i tebi i Marti bi bilo bolje da budete opreznije – rijetko se Veronika nervirala tako kao te večeri. Elza je idalje dosađivala

Martinoj majci.

– Ali oni su nam neprijatelji…

Iako je znala da Martini roditelji mogu imati velikih problema ako se ne podrede naredbi vojnika, Elza je sa svojih tek šesnaest godina bila još vrlo neiskusna.

– Elza, ajde ti i Marta idite u sobu i ne izlazite. Pusti Veroniku na miru – Gašpar se strogim glasom obratio Elzi unoseći u kuću drva. I baš se tada jedan talijanski mladić od nekih dvadesetak godina pojavio na vratima, tražeći kupaonicu. Kada je vidio da Gašpar nosi drva, odmah je pritekao i preuzeo od njega drva.

– Pih – naprćila je nos Elza – pravi se dobar, a tko zna na koliko je naših pucao…

– Ajmo, Elza – Marta ju je povukla u sobu. – Jesi li ti normalna? – Marta je napala svoju prijateljicu čim je zatvorila vrata od sobe. – Što bi bilo da se sada s njima počnemo prepirati? Tko zna gdje su sada naši? A ovi će ionako otići nakon što pojedu…

Međutim, Elza je opet počela sa svojim protivljenjima.

– Mislim da ti i ja kao omladinke ne možemo čekati skrštenih ruku u ovakvoj situaciji… Treba imati hrabrosti i nešto učiniti – nastavila je.

– Znam što misliš – ljutila se na nju Marta – ali ovo nije trenutak za hrabrost.

To ne bi bila hrabrost, već ludost. Naoružani vojnici, a nas dvije, što? Ajde reci, što možemo?

– Paaa… možemo napisati parole po zidu vani i kada izađu, neka vide! – Elza se zavrtjela ukrug od radosti što se sjetila tako pametnoga prijedloga. – A vidim da si i ti o tome razmišljala. To ionako uvijek ti radiš, pa zašto ne bi večeras? Evo, sada nisi sama jer ću ti i ja pomoći.

Marta se ustezala jer se bojala za roditelje, ali je Elza bila neumoljiva.

– Ako to napraviš, svi, koji su ikada nešto rekli protiv tebe, ili protiv Mere ili protiv Jakova, svi će se, ama baš svi, ugristi za jezik. Da, da, hoće, hoće ako tako 58

Na putu do svjetlosti

napraviš. A ako ne, mnogi će se pitati zašto to nisi napravila kada su vam neprijatelji u kući. Aha… ako ne napraviš, bit će možda i onih koji će reći da ti je majka kuhala večere za Talijane zato što je tvoj brat Jakov u Rijeci – dolijevala je Elza ulje na vatru koja je već ionako tinjala u Martinim grudima.

Za nekoliko su trenutaka obje bile u podrumu, u kojemu je iza spremljenih dasaka i ostale drvenarije Marta skrivala boju. Istrčale su van s kantama i velikim kistovima, te se dale na posao. Nije prošlo dugo, a bijeli su zidovi bili našarani parolama Živio SKOJ, Živjela Partija, Živio drug Tito, koje su čak i u mraku bile vrlo čitljive na bijeloj podlozi.

Sa strane blagovaonice i kuhinje se čuo velik žamor i smijeh.

– Ovu kantu, a i boju ćemo staviti tamo iza susjedova zida – Marta je stalno mijenjala mjesto kantama i bojama. Nikada se nije znalo tko će doći u selo.

Taman kad su krenule šuljajući se, na vanjskim se vratima stvori Veronika. Kad ih je ugledala, odmah je shvatila što su radile i uhvatila se za glavu žurno silazeći niz onih nekoliko stepenica u dvorište.

– Ajme, pomozi nam, Bože, svima! – zavapila je i nestala u podrumu – Marta moja, što to radiš? Jesi li se posvadila s pameću? Sve će nas poubijati.

Samo trenutak zatim već se Veronika vraćala sa sličnom kantom u kojoj se u mraku nazirala bijela boja. I onako umorna posegnula je brzo za bojom i stala prekrivati netom ispisane riječi po zidovima, sve usput plačući i moleći Boga da nitko ne izađe. One su zbunjeno gledale u nju.

– Vi doista niste normalne – mrmljala je Veronika sama sa sobom, a onda je nastavila glasom koji nije trpio prigovor: – E, sada je bilo dosta. Što ste stale? Uzmite te svoje kistove… Brzo! – Veronikin im je ton glasa jasno pokazao da nema mjesta raspravi. – Za mnom! Onako kako ja, tako i vi! Jasno?

– Jasno, jasno – čulo su se potiho. Marta i Elza su za njom bijelom bojom ubrzanim pokretima pokrivale još svježa tamnocrvena slova.

– Još, još se vidi – pokazivala je Veronika. – vidi ovo ……VIO ..OJ….JELA JA… I RUG… ITO...

– Evo, nema više – odahnule su sve tri, odnoseći kante.

– Ovamo! – pozvala ih je Veronika. – Ovdje ih nitko neće naći, a ionako su prazne.

U vrtu je bila velika rupa od ne tako davno pale granate i u nju su Veronika i Gašpar počeli bacati smeće. Na kante su još nabacale nekoliko grana koje su otrgnule sa zimzelena drveća koje je okruživalo dvorište.

59

Na putu do svjetlosti

– Poslije ćemo o ovome. I da se niste čule iz sobe dok ovi ne odu – Veronika je govorila jasno, ali ne preglasno. I doista, nije prošlo niti pola sata otkako su se one vratile iz akcije, kada se s druge strane kuće začulo glasno odlaženje vojnika…

– Dove sono sparite le ragazze?1 – neki je od vojnika dobacio na odlasku.

– Eh, ...adesso ci farebbero comodo.2 – čuo se drugi.

– Le ragazze stanno male, molto male.3 – čule su kako se Veronika muči s talijanskim.

– Abbiamo chiamato…medico, ha detto… subito a letto, sono contaggiose, la febbra...ora sono…letto... dormire...4 – mučila se Veronika objasniti, ali to joj je išlo teško – Letto...ho bisogno di un letto con una di loro vicino...5 – čuo se neki treći glas koji je pokazivao da je bilo tu i onih koji su malo više popili. A onda su čule Gašpara: – Tante belle ragazze qui vicino, poco lontano... vicino... 6 – uvjeravao je vojnike.

– Dove? Dov’e’ questo posto? Su’ facci vedere.7 – oni su očito bili nestrpljivi.

Marta i Elza dalje više nisu razumjele jer su se glasovi miješali, ali i udaljavali.

I… ubrzo je sve utihnulo.

Na vratima njihove sobe su se malo kasnije pojavili Veronika i Gašpar. Oboje ozbiljni. Na Veroniki se vidjelo da jedva stoji na nogama od umora. Obratila se Marti slabim glasom: – Razumijem da je tebi i Elzi muka od njih. Ni ocu, ni meni nisu dragi, ali vaše ponašanje daleko je od pametnoga. Vidjeli su vas dvije prije, a vani nema žive duše. Što misliš, koliko bi im bilo potrebno da shvate tko je ono napisao? A da je netko od njih izašao i zatekao vas kako pišete ono po zidovima?

Gdje su nestale djevojke?

2 E, e… sada bi nam baš dobro došle.

3 Djevojke su bolesne, jako bolesne.

4 Zvali smo… doktor… rekao je…odmah krevet…zarazile su se…temperatura…sada već…krevet…spavati...

5 Krevet…treba mi krevet i jedna od njih meni u krevet …

6 Puno lijepih djevojaka tu malo dalje…nije daleko…blizu…

7 Gdje? Gdje je to? Ajde, pokaži nam kamo …

1

60

Na putu do svjetlosti

Ni Elza ni Marta nisu znale što bi odgovorile. Nisu uopće razmišljala što će se dogoditi ako netko od vojnika iziđe iz kuće i vidi ih kako ispisuju te natpise, ili da samo vidi te natpise.

– Paaa… mislila sam da su na nas zaboravili – Elza se nastojala opravdati.

– Jesu – podviknuo je Gašpar – vraga su oni zaboravili. Tražili su najprije da ih vi dođete posluživati, ali se Veronika snašla. Rekla im je da imate nekakvu bolest… zaraznu bolest i… da morate ležati… A ono kada je izašla van i s vama imala posla oko prekrivanja parola, izmislila je da je bio doktor kod vas.

I Marta i Elza su zanijemjele.

– Da, da, samo gledajte u što ste nas sve mogle uvaliti – nastavljao je Gašpar – ali, Bogu hvala, sve je ipak dobro završilo. A sada u krpe. Bit će najbolje da svi mi pokušamo malo odspavati – rekao je pomirljivo zatvarajući vrata za njima.

Elza i Marta su se još neko vrijeme nastavile svađati. No, Marta je ipak ubrzo prešla preko svega jer je Elza shvatila da su pretjerale, najviše njezinim upornim navaljivanjem.

– Oprosti, nisam dobro razmislila… – Elza je tek tada shvatila ozbiljnost situacije u kojoj su svi skupa našli. – Dobro da je tako završilo. Stvarno, što bi tvoji roditelji da su oni otkrili? Mogli su nastradati, oprosti mi… A mogle smo i mi.

XVI.

Martina sestra Mera, iako je bila dvije godine mlađa od Marte, bila je za vrijeme rata ipak najveći problem roditeljima. Pobjegla je u šumu s nekim dečkom iz susjednog sela, ali je ubrzo zatim Marta donijela glas Veroniki i Gašparu da je Mera netragom nestala.

– Ne, nije poginula – rekli su dečki smješkajući se Marti kada je upitala za Meru.

Tada je Marijan pozvao Martu na stranu, da joj ne bude neugodno, i rekao joj istinu jer Mera je izazivala kon�likte među ljudima i više nije bila dobrodošla, a potom je i otišla s nekim dečkima u Dalmaciju. I ranije su Veronika i Gašpar imali probleme sa suseljanima zbog Merina slobodnog ponašanja, a sada je još i pobjegla. Mjesec dana se Veronika i Gašpar nisu prestali nadati se da će se Mera pojaviti na vratima. Očekivali su ju s ljubavlju bez obzira na sve što im je priredila.

– Kakva je da je, naša je… – govorili su. – I Marta, kada ti sestra dođe, pokušaj biti dobra prema njoj – upozoravali su Martu.

61

Na putu do svjetlosti

S vremena na vrijeme bi netko donio glas o Meri. Nikada osobito lijepe vijesti, ali Veroniki i Gašparu su one bile najljepše – živa je.

Nakon oslobođenja Mera se vratila kući kao da se ništa nije dogodilo. Bilo je očito da se nema čime podičiti jer je bila vrlo šutljiva. Nakon nekoga vremena počela je zaokruživati dane na kalendaru.

– Što ti je to? – pitala ju je Marta.

– Od sada brojim dane kada ću dobiti nasljedstvo, da me se riješite i da se konačno ja riješim vas – odgovorila joj je sestra dižući nos.

Gašpar joj je govorio da bi trebalo srediti zapušteno Ursulino imanje, a Mera je na to svojem ocu odbrusila: – Da ne bi? Ti bi najradije da ja potrošim sve novce na onu starudiju i da svi skupa idemo tamo živjeti!

– Da sam ja mislio nešto od toga koristiti, mogao sam to već i do sada, zar ne?

– Gašpar je aludirao na zakonske mogućnosti koje je još uvijek imao zbog Merine

maloljetnosti.

– A, ne, ne, tatice! – odgovorila mu je Mera posprdno. – Ne bi ti to tako jer bi onda svi znali da si potrošio moje – nastavljala je podrugljivo znajući koliko je njezin otac Gašpar bio pošten i ponosan.

– Evo, kćeri, dižem ruke. Radi onako kako misliš da je najbolje, ali da ne bi poslije požalila.

XVII.

Nakon što su odvjetnici sredili dokumentaciju, Martina je sestra Mera, šurujući s nekim prijateljima iz grada, potajno prodala cijelo Ursulino imanje i doslovno nestala ostavivši roditeljima samo kratko pisamce.

– Ne! Samo pismo… – jecala je Veronika, a Gašpar je samo teško uzdahnuo. – Ne plači, Veronika, to s Merom smo mogli očekivati. Pogriješio sam – kajao se – trebao sam bar sve novce spremiti na vrijeme, ma što Mera o tome mislila.

– Ne, nisi ti ništa kriv – tješila ga je Veronika – ma što da si učinio, opet bi bilo po njezinu.

– Kako nisam kriv? – ljutio se Gašpar na sebe. – Da sam te poslušao, barem bi imala nešto kada se vrati.

– Ti misliš da će se vratiti? – Veronika je s nadom gledala u Gašpara.

62

Na putu do svjetlosti

– Naravno da će se vratiti – Gašpar je bio uvjeren – ali samo kada sve spiska, prije neće.

– Ali… – Veronika je u sebi računala – ona je otišla s jako puno novaca…

– Da, ali ne vjerujem da će joj dugo potrajati – ljutio se idalje Gašpar.

Ni s čime Mera nije bila zadovoljna. Na svaku je ona imala, ali ako i sve te kratke riječi koje čovjeku mogu, ranije nego što bi to trebalo, dovući sjedine. Prolazile su godine, a osim čestitke za Božić Veronika i Gašpar nisu nikada dobili nikakvo pismo, nisu ništa znali o Meri.

Prošlo je osam godina kada im je ona iznenada javila da dolazi na ljetovanje u Kostrenu. Udala se Mera za Nijemca, ustvari Volksdeutschera, koji je radio u Njemačkoj.

Tako su Mera i taj Franz zajedno proveli ljeto 1956. u Kostreni, a već za Božić iste godine Mera se u Njemačkoj vjenčala sa svojim dragim Franzom.

– On je njoj osigurao sve što joj treba u životu jer se Ursulin imutak, koliko ju ja poznajem, istopio – zaključio je Gašpar kratko umirujući Veroniku koja je zbog Mere svaki dan plakala.

XVIII.

Vladimir je ovoga puta u Rijeku došao sam. Objasnio je da je Zoran otišao poslom u Dalmaciju, a on ovoga puta ima sam obaviti sve što treba. Poslali su ga u službu za osoblje na kontrolu zaposlenih. Ondje je toga dana radila i Marta pa su nakon pozdrava njih dvoje nastavili kopati po arhivi, a Elza se vratila u knjigovodstvo.

Već je nekoliko dana njih troje radilo do mraka. Tako je u knjigovodstvu bilo svake godine u to vrijeme, a sad još i to kopanje po arhivi.

Sada je već bilo opće poznato da su Marta i Vladimir zajedno i da kuju ozbiljne planove. Očekivalo se da će uskoro biti objavljena vijest o njihovu vjenčanju. Direktor je nedavno zvao Martu u svoj ured i rekao joj da bi se trebala opet politički aktivirati, no ona mu je kazala da u slobodno vrijeme ide na krojački tečaj te da radi nekih drugih privatnih obveza sada nema vremena za partijske aktivnosti. Nije mu se baš sviđao njezin odgovor, ali je morao popustiti upravo zahvaljujući činjenici da je Marta Vladimirova djevojka, a Vladimir nije bilo tko. Marta se nije brinula jer joj je Vladimir rekao kako je dovoljno to što je on angažiran i da, ako joj do toga nije odviše stalo, ne mora i ona biti.

– Uostalom, kada se vjenčamo, pa dođu djeca… nećeš imati vremena… – dobacio 63

Na putu do svjetlosti

je Vladimir usput Marti smješkajući se.

Popodne je Vladimir ponovno na kratko došao u njezin ured. Izašli su na hodnik i, nakon što su kradom razmijenili malo nježnosti, rekao joj je da će u kadrovskom uskoro završiti s poslom i da bi kada završi, mogli otići nekamo.

– Marijan je bolestan, morala bih ga obići. Ako želiš, mogli bismo do njega.

– Naravno – spremno je pristao Vladimir – idemo obići ratnoga druga.

Elza je toga dana na poslu bila od malo riječi. Marta je uzalud navaljivala da ju razvedri.

– Pusti me na miru! Posvađala sam se sa Zoranom.

– Pa, prijateljica sam ti. Što je bilo? – Marta je ostala zatečena ovom viješću.

– Ništa – Elza se pravila da je zaposlena, ali je Marta znala da je to samo gluma.

Ovoga je puta Marta bila ta koja nije popuštala.

Na njezino joj je navaljivanje Elza ipak priznala da se sa Zoranom, ne samo posvađala, već i prekinula.

– Ne mogu vjerovati, ti i Zoran? To je kao grom iz vedra neba. Pa vi ste bili tako

zaljubljeni…

– Da, zaljubljena sam bila ja, a ne on… Guska. A sada, kada smo trebali odrediti dan vjenčanja, on je kazao da ide u Rusiju. Zamisli, Marta, u Rusiju!

– Pa ti ga voliš! A ako mora, mora, nisi se to upitala? – Marta je pomalo shvaćala što je razlogom.

– Nije to baš tako jednostavno. Ne ide on u Rusiju na nekoliko dana! On ide za stalno! I, rekao je ako ja idem s njim, u redu, a ako ne, da prekinemo, da nema smisla.

I što sam mogla?

– Kako što si mogla? Mogla si ga, primjerice, zamoliti za malo vremena da razmisliš.

– Ne dolazi u obzir! Ja sam naš život zamislila ovdje, odnosno tamo u Beogradu, u centru, u onome velikome stanu koji mi je pokazivao kada sam bila tamo.

– Jesi li sigurna da ti neće biti žao?

– Pusti me danas više s tim. Ne boj se, preživjet ću – ljutito se okrenula.

Elza je idalje ostala pri svome i Zoran je uskoro za nju bio prošlost. A njezino ogorčenje, ali i kajanje što je onda prekinula s Marijanom, ispunili su joj dane koji su uslijedili.

– Bila sam budala, on me volio, a ja sam nasjela na Zoranove priče – govorila je.

Marta je cijelo vrijeme šutjela.

64

Na putu do svjetlosti

Kada su se našli s Marijanom, ni ona ni on nisu govorili o Elzi i kao da su se počeli udaljavati, a Marijan i Elza su se sve češće viđali. Nije prošlo ni mjesec dana, baš kada je jednom Marta opet bila s Vladimirom u Opatiji, naletjeli su jedni na druge.

Marta se začudila što joj ni Elza, ni Marijan nisu ništa rekli.

– Ti doista brzo zaboravljaš – rekla je Elzi jednoga dana. – Najprije si brzo zaboravila Marijana, a sada si brzo zaboravila Zorana i opet voliš Marijana... Baš mi se i ne sviđa sve to…

– Iznenađuješ me, Marta. Ti i Marijan ste dobri prijatelji i trebalo bi ti biti drago…

– Naravno da će mi biti drago – Marta je dobro znala što govori. – Ako mi bude drago…

– Govoriš u zagonetkama – Elza ju je podozrivo gledala.

– Nimalo. Točno kako i mislim. Ako ti i Marijan budete sretni, nitko sretniji od

mene – osmjehnula se Marta.

– Možda je ovako i najbolje – mislila je Marta u sebi. – Proteklih tjedana Elza nije valjala ni sebi ni drugima. Stalno je bila razdražljiva, stalno je govorila da ne može spavati, puno manje su razgovarale… Nadam se da će sada opet biti ona stara Elza – zaključila je na kraju i uhvatila Vladimira ispod ruke, uvlačeći svoju ruku u njegovu da ju joj on zagrije.

Drugoga je dana Marta imala cijeli dan posla, a Vladimir je svratio nešto malo prije podne i na brzinu joj s vrata dobacio da se vide navečer i da žuri jer je sreo nekog prijatelja iz rata.

– Dobro, vidimo se… – Marta mu je dobacila osmijeh, a on njoj skriveni poljubac poslao prstom…

– Čuj me, Elza, stalno razmišljam o istome i to mi ne da mira. Sada, kada si ponovno s Marijanom, nemoj ga opet povrijediti – rekla je Marta Elzi.

– Nisam dijete, znam što radim – Elza nije bila dobro raspoložena. – Znam da će Vladimir reći Zoranu da sam opet s Marijanom, ali baš me briga.

– Elza, molim te, nemoj da ti Marijan bude samo sredstvo za osvetu Zoranu – Marta će zabrinuto.

– Neće – obećala je. – On me jedini doista voli, sve je drugo bez veze.

Marta je izbjegavala vidjeti se sa svojim prijateljem Marijanom, a i on nije baš navaljivao da se vide. Nije znala kako se postaviti jer je dobro poznavala Elzu, a isto je 65

Na putu do svjetlosti

tako znala koliko je Marijan patio kada je Elza bila sa Zoranom i strepila je za njihovu vezu.

Kad je te večeri došla u svoju sobu, Marta je imala ružan osjećaj da je u dugu spram majke. Veronika joj je uvijek bila pri ruci, a ona se u zadnje vrijeme često i ne sjeti na obveze koje umjesto nje ona obavi na imanju.

– Nije od mene u redu – kajala se Marta. – Koliko li su oni već za sve nas pretrpjeli, a ja razmišljam samo o Vladimiru?!

XIX.

Marti je bilo vrlo neobično da se te večeri Vladimir uopće nije javio. U sebi je ponavljala svaku riječ, svaki pokret…

– Možda sam pogrešno razumjela… Ne, nisam, trebao je doći – razgovarala je sama sa sobom.

Marijan ju je pozivao da idu u kino, ali je odbila uz objašnjenje da ne može jer čeka Vladimira. Idalje je izbjegavala Marijana. Znala je da će kad-tad doći vrijeme za razgovor o Elzi, a to joj se nije sviđalo.

Vladimir se nije pojavljivao. Elza je spomenula Marti kako joj je dan ranije usput rekao da se danas vraća u Zagreb.

– Znam to, ali jučer smo se trebali naći poslije posla.

Marta je bila jako uznemirena. Priča o raskidu između Elze i Zorana još je bila svježa i crv sumnje je počeo nagrizati. A što ako ono jučer nije bio prijatelj, već neka prijateljica?

– Otišao je, a da mi se nije ni javio… – rekla je Elzi – Jeste li se što svađali? – Elza je mogla mirno razmišljati.

– Ne, nismo. Sasvim suprotno. Prekjučer smo išli pogledati kuću na Preluku u koju možemo useliti kada se vjenčamo, jučer je rekao da se ide naći s nekim prijateljem iz rata, a vidi ovo danas…

Dan se sporo vukao. Kao da je s Martom dijelio raspoloženje jer su se gusti oblaci nadvili nad Kvarner. Učka se nije vidjela sve do popodneva kada je bura rastepla oblake. Marta je stajala uz prozor ureda, pogled joj je stalno bježao put Opatije. Dok je bilo tmurno i ne toliko, ali usporedno s burom rasla je bura u njoj.

– Tamo smo toliko puta šetali… Tamo me je pitao hoću li se udati za njega.

Jedna se suza skotrlja iz Martina oka. – A sve je tako brzo zaboravio, promrmljala 66

Na putu do svjetlosti

je poluglasno, a onda još jednom uzdahnula i krenula opet za stol. – Moram se uhvatiti posla. Emil me ionako ne voli i neće imati razumijevanja za moje neraspoloženje za rad.

Marijan ju je u dva dana zvao još nekoliko puta da se nađu poslije posla. Kao što je i ona njemu bila rame za plakanje, htio joj je uzvratiti. U knjižnici je podignuo neke knjige koje je Marta željela pročitati.

– Možda da se ipak nađemo – konačno se odlučila javiti Marijanu.

– Znam – mislila je u sebi – razlog da se Marijan i ja nađemo su knjige ali i razgovor o Elzi. Što bude da bude, to će mi bar malo odagnati misli od Vladimira –

zaključila je.

U hotelu su Marta i Marijan sreli nekoliko znanaca koje je ona pozvala da im se pridruže za stolom. – Tako nećemo o Elzi – mislila je.

Pričalo se o planovima da se napravi radna akcija… Onda je priča skrenula na politiku i Marta je počela slušati samo napola. No, u jednome je trenutku Martino uho uhvatilo dio razgovora.

– Da, to je ona, onako žućkasta kuća. Ona bi bila odlična za to. Prazna je.

– A to je ona kuća prije plaže…. tamo pri kraju?

– Da, da upravo ta. Prazna je. U njoj je živjela neka talijanska obitelj do pred kraj rata, a onda su nestali…

– Kako nestali? – pitao je netko iz društva, a Marta je slušala ukipivši se...

– Dajte, ljudi, pa ne pravite se mutavi – rekao je Marijanov kolega Armando potiho. – Nije to jedini slučaj. Pa moja sestrična je uspjela pobjeći, a njezin muž nije i do danas dobio papire da ode tamo. A imaju djevojčicu od sedam godina.

Marijan je rekao kako je čuo o ljudima iz te kuće pred kraj rata i kako se pričalo da su krivi za smrt petorice naših na Sušaku…

Marta je po dolasku kući te večeri razmišljala o Vladimiru, ali i o kući u koju su trebali useliti kada se vjenčaju. Po opisu ljudi iz društva, kuća o kojoj su pričali je upravo ta, ali Vladimir nije pripovijedao onako kako je toga poslijepodneva čula.

Njegova je verzija bila drugačija – ako se našao s tim prijateljem i ako su se navečer zadržali, drugoga je dana morao rano otputovati, ali se mogao javiti. U Martinoj su se glavi stalno javljale nove kombinacije. Ipak je zaspala dosta brzo, za razliku od prethodne noći kada je prevrćući se u krevetu dočekala zoru.

67

Na putu do svjetlosti

XX.

– Ne, Marijan i ja te nismo ni spomenuli. Nismo govorili o tebi – uvjeravala je Marta Elzu sljedećega jutra.

– Naprosto mi je nevjerojatno da je tako – Elza nije vjerovala sve dok joj Marta nije ispričala kako nisu bili sami.

– Uostalom, ako misliš s Marijanom ozbiljno, onda biste trebali više biti skupa pa onda ne bi imao vremena za prijatelje – zadirkivala je Marta Elzu.

– A Vladimir ti se nije javio? – Elza je dolijevala sol na Martine rane.

– Ne, nije, već bih ti rekla – Marta je istoga časa postala bezvoljna.

– Čudno, doista čudno… – Elza se zamislila. – A izgledalo je da će s vama biti bolje nego sa mnom i Zoranom. – Nekako mi se čini kao da mi nešto kriješ?

– Ne… ne krijem… što bih ti krila? – Marta se prijateljici u zadnje vrijeme baš i nije puno povjeravala. Od kada je Elza počela opet izlaziti s Marijanom, nije ju htjela previše zamarati.

– Ne znam – Elza se ponašala kao da i nije previše zainteresirana, ali je osjetila da prijateljicu nešto muči – Poznajem te, Marta. Ajde reci svojoj prijateljici.

Marta je još trenutak šutjela. – Ali kome ću, ako neću prijateljici – zaključila je – Znaš da smo se Vladimir i ja namjeravali još prije ljeta vjenčati. Bar je tako bilo dogovoreno između nas – Marta je izgovorila u jednome dahu i Elza je osjetila paniku u njezinu glasu.

– Sve će biti u redu, polako. Sve će se razjasniti – zagrlila je prijateljicu.

– Ništa se neće razjasniti… Ti ne razumiješ – prekinula je Marta Elzu nervozno.

– Možda i ne, ali ti stvaraš probleme tamo gdje ih nema. A ako ih i ima, što ima veze. Vidi što je bilo sa mnom.

– Da, da. Možda si u pravu… Bilo bi lijepo da se sve može razjasniti, ali….

– Vjeruj mi da sam Zorana preboljela, a ne možeš reći da naša veza nije bila ozbiljna – Elza je pokušavala smiriti Martu.

– I naša je veza bila ozbiljna. Volim Vladimira, a vjerovala sam da i on mene voli… – uzdahnula je Marta nemoćno sliježući ramenima.

– Pa možda te i voli. Ne pravi dramu oko toga. Uostalom, možeš i ti nazvati njega, a nećeš zbog toga glupoga ponosa. Na koncu konca, još ništa ne znaš.

– Kako ne znam?! Već je prošlo osam dana. Znaš i sama kako me je zvao prije. I nekoliko puta na dan ponekad, a sada ništa… Muk! 68

Na putu do svjetlosti

– Eto, predajem se. Nije u redu od njega što se ne javlja. Priznajem da je i meni to sumnjivo, ali da i je tako… – Elza se unijela prijateljici u lice. – Pa što? Mlada si, imaš udvarača koliko ti srce želi i nećeš od sada žalovati. Danas ćemo ti i ja u kino… Pozvat ćemo i Marijana i …

– Ne razumiješ, ti ne razumiješ… – u Martinim su očima zasjale suze.

– Što je s tobom? – Elza je zagrlila Martu. – Nitko nije zaslužio tvoje suze. Moraš biti jaka. Pa nećeš mi se valjda sada raspekmeziti…

– Ja… – krenula je Marta pa stala – ja….

– Ti voliš Vladimira, znam – prekinula je Elza njezino zamuckivanje.

– Štoviše, s njim sam… Ja sam…

– Što si? – Elza se podbočila rukama. – Pa da si čak i spavala s njim, a nisi, ne bi se more zbog toga pretvorilo u ocat. – Jesam, spavala sam s njim – Marta je izgovorila kao iz topa.

Elza se trgnula.

– Ooopa! Pa ti si govorila da prije vjenčanja ne bi… – u Elzinu glasu je bilo čak i malo zadirkivanja.

– Priznajem, bila sam glupa… – Marta je pustila suzama na volju – ali doista sam se u njega zaljubila i… Dogovorili smo vjenčanje i… vjerovala sam mu… – Marta je zaplakala naglas.

Elza je brzo otrčala do vrata i zaključala ih.

– Ovo ne bi trebao nitko čuti. Sada me dobro slušaj! Ja sam sa Zoranom prošla više nego ti s Vladimirom jer… Znaš ono kada sam izgubila dijete i ipak smo opet nastavili, a ti još uvijek ne znaš na čemu ste vas dvoje. Možda se Vladimir javi i ima opravdanje za sve ovo.

Elza je još neko vrijeme tješila Martu, a onda se ova umirila i svaka se od njih uhvatila svojega posla.

Navečer su Elza i Marijan poveli Martu na terasu hotela koja se upravo toga dana otvorila. Ubrzo se ondje okupilo i veće društvo tako da su i zaplesali. Marta se mnogo bolje osjećala, sve dok nije za sobom zatvorila vrata svoje sobe, a onda je ostala sama, sa svojim mislima i osjećajima, koje nije nitko trebao.

69

Na putu do svjetlosti

XXI.

Marta se sve više povlačila u sebe. Dani, koji su uslijedili nakon zadnjega susreta s Vladimirom silazili su s kalendara jedan za drugim, a njoj se činilo da se svaki sat minutama ustostručuje. Ali pravi je pakao za Martu nastao kada je shvatila da je trudna, a od Vladimira ni glasa. Bila je izvan sebe. Što će i kako dalje? Odlučila je da nikome ništa ne kaže, pa čak ni Elzi.

Jednoga popodneva ju je pred poduzećem dočekao Marijan jer je shvatio da se s njom nešto neobično događa.

– Jesmo li ili nismo nas dvoje prijatelji? – upitao je bez uvijanja.

– Jessmmo… jesmo – nesigurno je odgovorila, a onda se ipak osnažila: – Kakva su to glupa pitanja?

– Nemoj tako, Marta – pokušao je Marijan. – Nije da sam znatiželjan, ali… Ne mogu te takvu gledati.

– Hvala, ali mislim da mi nitko ne može pomoći, pa čak ni ti – rekla je Marta gledajući u pod.

– Čini mi se da naslućujem…

Marijan je bio uporan i Martinu je depresiju povezao s viješću da je Vladimir prekinuo s Martom, što je čuo od Elze. – S Vladimirom je veza upitna?

Marta se štrecnula: – Što ti je sve Elza rekla?

No, nije čekala odgovor: – Da, moj prijatelju, ne mogu ti lagati – s Vladimirom je najvjerojatnije gotovo.

Marta je govoreći ovo podigla pogled u kojemu je bilo mnogo tuge, tako da se Marijanu stegnulo srce. Nije navikao na ovakvu, inače gotovo uvijek nasmiješenu Martu. Pokušao ju je utješiti, ali je sam sebi time otvarao stare rane. Elza je bila njegovo svako dobro jutro i laka noć i onda kada je bila u vezi sa Zoranom, a Marta je to znala.

Nije mogao najboljoj prijateljici reći da će ta bol proći, kada njemu tada nikako nije prolazila.

– Marta, ti si mi kao sestra koju nikada nisam imao i kada god trebaš i što god trebaš, tu sam. A vjeruj mi, vrijeme sve liječi….

– Hvala ti, Marijane, ali ne trudi se… Promijenimo temu – pokušala se izvući Marta.

– Uvijek ti je tako u životu – nekada si ti bio nesretan, ja sretna, sada sam ja nesretna, a ti sretan s Elzom. Valjda tako mora biti.

70

Na putu do svjetlosti

XXII.

Prošla su još tri mjeseca. Marta je sve slobodno vrijeme provodila šivajući.

Imala je klijenata i to ju je radovalo. Ušteđevina nije bila velika, ali joj je ipak davala osjećaj sigurnosti. Sašila je i za sebe nekoliko odjevnih predmeta koji su dobro skrivali njezino stanje, tako da nitko nije ništa primijetio. Samo joj je majka jednoga dana kada je iznenada došla u njezinu sobu kazala kako joj se čini da se malo udebljala.

– Morat ću bolje paziti – mislila je Marta. – Ali kako ću kasnije? Neću moći skrivati trbuh kada bude jako velik. Možda da ipak kažem Elzi? Ako joj kažem da je tajna, ona će šutjeti o tome.

Bojala se da bi Elza mogla to možda i nehotice nekome otkriti. Marta se panično bojala reakcije ljudi. Od kada su shvatili da Marta više nije s Vladimirom, njezin šef Emil, ali i direktor, počeli su se ponašati slobodnije. Vladimir je za njih bio autoritet koji ju je ranije štitio. Sada je bila sama.

Nakon nekoga je vremena Marta ipak odlučila Elzi reći da je trudna. Više se nije mogla nositi sama s problemom koji je iz dana u dan bivao doslovno sve veći. Elza je bila zatečena, ali je odmah reagirala racionalno.

– Moraš potražiti Vladimira – rekla joj je – to jednostavno moraš! Svjesna sam da je on vašu vezu shvatio neozbiljno. I tvojega sam ponosa svjesna, ali on mora znati da ćeš ti roditi njegovo dijete. Ako nećeš ti, ja ću ga nazvati – Elza je bila vrlo odlučna.

Marta je odmah burno reagirala na ovu Elzinu primjedbu. No, Elza je posegnula za telefonom govoreći pritom Marti da će joj dati slušalicu čim ga dobije i da Vladimiru kaže kako, bez obzira na sve, on mora naći vremena da s njom popriča o nečemu tako ozbiljnom. Elzu je Marta molila samo da Vladimiru odmah ne kaže da je trudna. – Ako u tom razgovoru shvatiš da Vladimir u Zagrebu ima vezu s nekom drugom djevojkom, samo ga pusti na miru. Nekako ću se snaći i bez njega.

– Ne možeš tako, moraš mu reći – Elza nije popuštala.

– Dobro, nazovi ga – konačno je pristala Marta i kao da joj je ta odluka dala hrabrost, naglo je uzela telefonsku slušalicu iz Elzinih ruku.

– Pusti, ja ću zvati.

– Tako treba – pohvalila ju je Elza kao da se obraća djetetu.

Ubrzo nakon što je Marta okrenula broj, Elza je vidjela da je njezina prijateljica problijedjela.

– Dobro da sam bila s njom kada je nazvala – pomislila je Elza malo kasnije.

71

Na putu do svjetlosti

Naime, Vladimirov kolega im je objasnio da je za posljednjeg putovanja u Rijeku Vladimir teško stradao i da je sada na oporavku u jednome sanatoriju za plućne bolesti u Sloveniji. Kako? Kada? Gdje? Nebitno! Sve se nakon toga događalo kao na �ilmskoj vrpci.

Marta se istoga trenutka srušila u nesvijest. Elza je donijela čašu vode. Vidjelo se da Marta ne zna gdje je, a kamo li što misli, ili što osjeća. No nekoliko trenutaka kasnije je u njoj prevladala silna želja da dozna gdje se Vladimir nalazi.

– Jesi li dobro? Da pozovem liječnika? – Elza je bila zabrinuta.

– Ne! Nemoj liječnika. Dobro sam. Ne treba mi liječnik, nego da vidimo što se s Vladimirom dogodilo? Gdje je?

Marta i Elza su se odmah dale u potragu. Uz pomoć kolega iz Zagreba ubrzo su dobile podatke o kojem se zdravstvenom objektu u Sloveniji radi i odmah su s njima uspostavile vezu. Tamo su im potvrdili za Vladimira, a liječnik koji je liječio Vladimira im je oprezno kazao kako je to bio vrlo kompliciran i težak slučaj.

– Bio? – Marta mu je uskočila u rečenicu.

– Da, bio jer je bolesnik prebačen na kućnu njegu kod roditelja. Nažalost, adrese vam nemam jer su ga njegovi drugovi preuzeli. To je bio službeni transport.

– A što se ustvari s njim dogodilo?

Slovenski se je doktor malo nećkao…

– Pa, sve je to poprilično komplicirano. Naime, drug Vladimir je, vozeći se s motorom negdje od Opatije prema Lovranu, u jednom oštrom zavoju prije Lovrana sletio sa ceste i desni mu je volan probio plućno krilo. Srećom, to se dogodilo točno kraj bolnice i zato je ostao živ. No iz tamošnje su ga bolnice, čim je to bilo moguće, prebacili kod nas jer smo mi bolnica specijalizirana za pluća. Mi smo pomogli koliko smo mogli, ali nažalost, stanje mu je i dalje bilo jako teško.

Poslije ovoga su razgovora Elza i Marta zvale sve poznanike u Zagrebu da ih se obavijesti o tome što je s Vladimirom. Je li živ? Je li već umro? U tom su trenutku sva pitanja ostala bez odgovora. Vladimir je u Zagrebu živio sam i nitko nije znao adresu njegovih roditelja koji su živjeli negdje na selu.

Nakon dva dana nesuvislih odgovora i poluodgovora, jedna je drugarica iz komiteta obećala Marti do drugoga dana dati točne informacije o svemu. I doista, ujutro ih je još prije devet sati nazvala. Marta je toga jutra već rano bila uz telefon kada joj je kolegica kratko rekla: – Nažalost, nema mu spasa… Vladimir umire u roditeljskoj kući… Pitanje je 72

Na putu do svjetlosti

sata.

XXIII.

Na sva je pitanja o djetetovu ocu Marta odgovarala šutnjom. U vrijeme Polina rođenja ona je živjela u gradu. Točnije, Marta se, ubrzo kako je shvatila da je ostala u drugom stanju, preselila za stalno u grad kod svoje prijateljice Elze. Roditeljima je rekla da joj je problem putovati između sela i grada jer mora navečer raditi do kasna i da će zbog toga neko vrijeme stanovati kod Elze, što i nije bilo čudno jer otkako je tijekom rata Elza s njima stanovala, postala je dio obitelji.

Ispočetka je Marta dolazila doma preko vikenda, ali kako je trudnoća napredovala, od straha da se njezino stanje ne primijeti, sve se je manje i manje pojavljivala na roditeljskome pragu. Elza i ona su čuvale tajnu o njezinoj trudnoći, a uz Elzinu je pomoć i pažljivim odabirom svega što će odjenuti Marta uspjela dugo prikrivati svoje stanje. Kada bi došla kod roditelja, tužila se na bolest, na zauzetost na poslu… Veronika je svoju kćer više puta gledala sumnjičavo, primijetivši da se ona još više udebljala, a kada je primjedbu izrekla naglas, Marta više nije dolazila iz grada, opravdavajući se brojnim poslovima. No, nije to bila samo puka izlika za roditelje. Marta je doista radila više nego ikada i ničemu osim poslu nije dopuštala ući u život.

Jednoga je dana na vratima kod Veronike i Gašpara umjesto Marte osvanula Elza. Marta je trebala uskoro roditi, a ni jedna ni druga, ni uz sve moguće kombinacije, nisu pronalazile rješenje za dijete koje je uskoro trebalo doći na svijet. Na kraju su se složile da se dalje roditeljima neće prešućivati stvarno stanje. Ispočetka Marta nije htjela ni čuti da se njezinim roditeljima to kaže, ali je s vremenom počela popuštati.

– Ti moraš reći majci i ocu. Ja ih poznam, dobri su ljudi i prihvatit će to dijete, vidjet ćeš – svakodnevno je Elza uvjeravala Martu.

– Znam da su dobri. Baš zato mi je teško povrijediti ih – Marta je bila na sto muka. – Možeš li zamisliti seoske priče kada se dozna?! Ne, ne dolazi u obzir. Nešto sam uštedjela i nekako ću se snaći – Marta je tada još tvrdoglavo odbijala Elzine prijedloge, ali i Elza je bila uporna: – Marta, urazumi se! To što si uštedjela, to će se brzo razvodniti, a što ćeš poslije?

– Ne znam – bilo je sve što je Marta odgovorila spremajući na policu još jednu haljinu koju je upravo sašila.

– Ili… – Elza je zastala – ili daj dijete u dom.

73

Na putu do svjetlosti

ideju.

Martu je taj Elzin prijedlog toliko iznenadio da joj je haljina ispala iz ruku.

– U dom? Dijete u dom? Pa tamo su djeca koja nemaju roditelje.

– A to tvoje dijete neće imati oca pa može i ono tamo – Elza se zagrijala za svoju

– Ne sviđa mi se to – Elzina se ideja Marti nije dopala. – Možda ako ne budem mogla poslije… možda kasnije…

– Imaš dvije mogućnosti, – Elza je bila odlučna – ili dom ili reći svojim roditeljima i moliti ih da prihvate dijete.

Uvijek su one jedna drugoj rekle sve u lice pa tako i ovaj put Elza nije zaobilazila

istinu.

– Ali… kako ću im doći na oči? – Marta nije imala snage to učiniti sama. – Kako će oni to podnijeti? Elza, ja jednostavno nemam snage za to i bojim se.

I Elza je to shvaćala.

Veronika i Gašpar su se najprije prestrašili ugledavši Elzu. Pomislili su da se Marti nešto loše dogodilo jer je ispočetka Elza bila na čudu tražeći prave riječi i načine kako da počne s pričom.

– Ne, ne brinite se, s Martom je sve u redu – počela je.

Kako su Veronika i Gašpar bili jednostavni i nadasve dobri ljudi, malo pomalo im je Elza ipak ispričala sve što se događa s njihovom kćeri. Odmah je primijetila da se Martina majka Veronika i nije baš previše iznenadila.

– Slutila sam tako nešto, ali sam se ipak nadala da griješim – rekla je Veronika tiho. Gašpar je pak bio vidno zatečen.

– A… tko je otac? – zanimalo ga je.

– Ne… to vam ja neću… ne mogu reći. O tome ćete morati s Martom – nekako se izvukla Elza.

– Reci Marti neka dođe kući.

Veronika, iako ponekad grubih istupa, uvijek velikoga srca, nakon početnog je šoka slegnula ramenima. – Kako smo odgajali nju i brata joj, i onu njihovu nezahvalnu sestru, tako ćemo i njezino dijete. Dijete nije krivo. A lijepo sam joj govorila da mi se ne sviđa to s njezinim stanovanjem u gradu, razmišljala je naglas – Što ti kažeš?

– Veronika se obratila Gašparu.

– A što se tu ima reći? Ti si već rekla sve – raširio je ruke Gašpar, čovjek nadasve dobrodušan i od malo riječi, a kada je govorio, to je uvijek bilo sažeto i smisleno.

Nastavio je obraćajući se Elzi: 74

Na putu do svjetlosti

– Ti ono stanuješ na onim stepenicama, zar ne?

– Da, a zašto? – Elza se iznenadila.

– Sutra me u devet čekaj tamo kod volte. Ja ću doći po kćer da ne ide sama. Neće joj biti baš lako doći doma… Pored ljudi… u takvom stanju – rekao je brižno.

– A kada treba roditi? – Veroniku je sve zanimalo.

– Za tjedan-dva – Elza je očekivala ovo pitanje, a njezin je odgovor jako uznemirio Veroniku.

– Bože dobri, to je tu na vratima! – sva se usplahirila. – Gašpare, treba sve pripremiti. Sutra ću ja otići do babice da vidim sve što treba. A susjedi? Ajme meni, trebamo se na mnogo toga pripremiti – Veronika je bila sva isprepadana.

– Ja idem do apotekara – Gašpar je ustao od stola – da se dogovorimo za sutra.

Apotekar Mario je tada jedini u selu imao automobil i rado je pomagao seljanima, a posebno je cijenio Gašpara jer je znao cijelu priču o tome kako im je Gašpar spasio kuću i ljekarnu. Ako se dobro pogleda na metar ispod krova, još se jasno nazirao nekadašnji natpis Farmazzia Martelli, nakon rata Apoteka. Vodio ju je daljnji rođak nekadašnjega vlasnika, Mario, koji je također bio farmaceut. Nije bilo upitno hoće li nastaviti voditi ljekarnu jer su mu rođaci pomagali saveznicima. Maria nitko od mještana nije zvao imenom. Za sve je on bio samo apotekar. Gašpar je nakon rata dobio pismo iz Italije od starog farmaceuta u čijoj su kući živjeli punih šest godina. U tome je pismu Gašparu zahvalio za sve i molio ga da njegovu rođaku Mariu pomogne kada mu se on javi.

U međuvremenu je marljivi Gašpar, kakav je već bio, počeo sebi i svojoj obitelji osiguravati egzistenciju po peti put. Nadajući da će mu se stari farmaceut javiti poslije rata, čim je počeo dobivati narudžbe, odmah je našao prostor u blizini i opet otvorio radionicu. S vlasnikom se te radionice dogovorio da će osloboditi velik stan u zgradi za njegovu obitelj, te će mu radionica biti pri ruci. Radio je od jutra do mraka. Kada se Gašpar s obitelji uselio u apotekarovu kuću, mnogi su mještani pomislili da se on dokopao kuće s bivšom ljekarnom i da će zauvijek ostati u njoj, zahvaljujući Martinim zaslugama u ratu. – Snašao se – govorili su.

No, Gašpar je strpljiv kao i uvijek šutio i otrpio sve te priče iz dva razloga: jer je starome farmaceutu obećao da će njihov dogovor ostati između njih, a s druge strane, nakon rata bi činjenica da je čuvao tu kuću odbjegloga apotekara lako prerasla u podatak da je spašavao vlasništvo nekog fašiste, što dakako nije bila istina jer je stari farmaceut bio daleko od fašista, ali bi takve priče Gašparu znatno otežavale posao u 75

Na putu do svjetlosti

to zamršeno poratno vrijeme. On i Veronika su znali da nisu nikome naudili, iako su neki mnogo naudili njima i da su, unatoč svim svojim mukama i problemima, pomogli što god su mogli. Znali su da su se njihova djeca Marta i Jakov angažirali i previše, uzimajući u obzir njihove godine.

Nekoliko godina nakon rata je sve izgledalo kao da kreće nabolje. Mera se više nije javljala i u kući se više o njoj nije govorilo, kao da je umrla. Gašparu je posao dobro išao. Jakov je opet radio, a slobodno vrijeme je provodio na moru. Imao je dvije barke, na dvije različite lokacije. Oduvijek je imao barku, a onda su mu u samo tri godine nevere uništile dvije barke zaredom. Tada je rekao: – E, neće me više pustiti bez barke.

Ako jednu razbije, neće istovremeno i drugu – i kupio još jednu barku.

Sve je u njihovoj obitelji najavljivalo malo lakše dane, a onda je iskrsnulo ovo s Martom i njezinom trudnoćom.

– Svega smo već, moja Veronika, ti i ja zajedno prebacili preko ramena. Nekako ćemo valjda i ovo preživjeti – glasno je razmišljao kasno uvečer Gašpar prevrćući se u krevetu.

– Uvijek jesmo, pa ćemo, ako Bog da, i ovaj put – složila se Veronika. – Samo ako nas zdravlje posluži – dodala je uzdahnuvši teško i zureći u mrak.

XXIV.

Kasni li se, kada se u neke sitne sate potraži mjesec na onome mjestu gdje si ga još jučer ostavio, a njega nema, ili je ipak nešto drugo posrijedi? Nije li mjesec tu bio u deset, a ne u jedanaest? Ma neee, bio je tu baš u deset, ali nije bilo onoga oblačića na tom komadiću neba. Ali… ne, ne. Nije bio tu, već tamo malo dalje… Eto, upravo uz rub onoga bora gore kod štaglja. Ili ipak...? Da, bio je tamo, ali malo niže…a i tamo je danas neki oblak. Ma nema druge nego čekati da se nebo razbistri… Otresti treba nesuvisle misli i besplodna nagađanja… Da, nagađanja… Toga je bilo mnogo kada je Marta rodila djevojčicu i nadjenula j ime Pola. Seoske su se tračare iz petnih žila trudile pogoditi na koga bi dijete moglo sličiti. Sve su, do jedne, požurile vidjeti dijete.

– Dijete? Kažeš, rodila je? Ne zna se tko mu je otac? Znat će se, znati…– značajno pogledavajući jedna drugu dolazile su nevješto skrivajući zločestoću iza kiselih osmijeha.

– Ajmee, ima istu bradu kao… – prva je već imala svoje mišljenje i šapatom ga 76

Na putu do svjetlosti

dobacivala onima uz nju.

– A vidi ovo visoko čelo, zar te ono ne podsjeća na…? – i druga je već imala konkretno mišljenje.

– Ne, ne – umiješala se i treća, nastojeći hroptavim šapatom biti najutjecajnijom.

– A oči? Ista boja očiju kao što ima… – Ma vidi malo te tamnoplave okice – čuo se na kraju nagli pokušaj mijenjanja odbojnog hropta u pjevanje.

– Nisi dobro pogledala. Nitko od njih nema plave – usprotivila se druga.

– Da! Imaš ti pravo – javila se prva. – Bit će ipak da je …

– Da, da… Tako je, tako je – prihvatile su sve odjednom. – Njegova je, njegova, odmah se vidi!

Došaptavale su se naginjući se nad malu Polu, a onda je slijedilo zborno, samo sotoni milozvučno pjevanje.

– Tatine okice, lijepe okice, ma vidi ju malo… Pljunuti tata, zlato tatino…

S vremenom su seoske tračare pokazivale sve manje zanimanja za dijete, kojemu se ne zna otac. Barem je tako bilo naizgled, a do djeteta u to doba ionako ne dopiru dublje analize. Ubrzo nakon što je Marta rodila, upravo su te seoske priče pokazale kako bi bilo najbolje da ona opet ode živjeti u grad. Tako je Pola ostala živjeti s djedom i bakom. Veronika i Gašpar su se u potpunosti posvetili djetetu. Trudili su se biti joj roditeljima i bilo je razumljivo da ih je Pola zvala mama i tata.

– Svakoga čuda za tri dana dosta – Martina je majka Veronika uvijek izgovarala prigodne poslovice koje je život u pravilu potvrđivao jer je doista uskoro i Pola postala dijete kao i svako drugo. Osim…

XXV.

Martina je sestra Mera živjela u Njemačkoj, a javljala se jako rijetko. Tek koja i koja čestitka za Božić ili Uskrs i to ne redovito. Ni rođendane se Veroniki i Gašparu nije sjetila čestitati. Marta je bila jako tužna kada bi se sjetila Mere.

– Čudno je sve to – razmišljala je. – Meri ne treba nitko od nas, a meni bi tako dobro došla sestra i to više puta. Ali što se može, valjda je tako suđeno?!

Marta se po običaju mirila sa situacijom.

Mera je svakih nekoliko godina dolazila na ljetovanje u Opatiju, Kostrenu, Crikvenicu i tada bi svratila do roditelja, ali samo nakratko. Ubrzo se više uopće nije 77

Na putu do svjetlosti

javljala. Takvo je Merino ponašanje čak i u njezinoj majci Veroniki izazvalo otuđenje.

No Veronika i Gašpar su ipak, a da Mera nije ni znala, pratili što se s njom događa, preko susjeda, kojemu je sin također živio u istom mjestu u Njemačkoj. Tako su doznali i da je Merin muž teško bolestan. Nedugo zatim im je isti susjed došao reći da je Merin muž umro. Tada su oni pokušavali stupiti s Merom u kontakt, misleći da će joj biti potreban netko blizak i da će joj biti drago, ali bezuspješno. U Veroniki i Gašparu je stalno tinjala ona snažna roditeljska ljubav i briga za kćer, iako je to Mera uvijek odbacivala, pa se i u takvim trenutcima kao što je muževa smrt, pokazalo da je Mera kao i uvijek sama sebi dovoljna. No, sve im je bilo jasno kada su doznali da je Mera nakon muževljeve smrti u Njemačkoj naslijedila kuću i debeli račun u banci. Razočarano su shvatili da se Mera nije nimalo promijenila i da je njoj i nadalje najvažnija ona materijalna strana. A, kada je materijalna strana u pitanju, Meri je sudbina doista uvijek bila naklonjena. To je bio još jedan od razloga što su i Veronika i Gašpar uvijek bili na strani starije kćeri Marte, ma što joj se u životu dogodilo.

Mala je Pola odrastala naoko kao i svako dijete, okružena velikom ljubavlju bake i djeda, ali iznutra se svakim danom plelo novo oko na mreži njezina, ipak drugačijeg svijeta od onoga njezinih prijateljica.

Zadnji put, kada je Mera nakratko došla iz Njemačke u roditeljsku kuću, njezina se majka Veronika po tko zna koji put jako razljutila na nju. Veronika je naivno primijetila kako će Mera sada kada je sama, kad–tad možda i uzeti kćer svoje sestre preko blagdana k sebi.

– Pola je kopile! – rekla je tada Mera osorno. – Neću ja kopile pod svoj krov!

Veronika joj je ljutito odgovorila kako Pola nije kopile i da su joj ona i Gašpar i mati i otac, da ju vole kao da je njihova vlastita kćer. – Nemaš djece, a hvališ se kako imaš veliku kuću i poslugu. Kako te nije sram? – ljutito je Veronika podviknula Meri.

– Ti si bila i ostala bezdušna.

Gašpar je rijetko podizao glas, a toga je puta rekao Meri dosta grubim glasom da ode iz njihove kuće. – I ne vraćaj se više! Jadna Marta je prošla kako je prošla, a tko zna kakva si bila i kakva jesi ti tamo gdje si već sve i s kim bila – predbacio je Meri.

– Ali ja vas ipak nisam osramotila pred ljudima, a ona je osramotila sve nas – Merin je jezik uvijek bio dugačak – i dovela vam kopile u kuću.

– Jezik pregrizla! – zagrmio je Gašpar strahujući da je djevojčica čula Meru. – Ti si nas osramotila više od nje… – Meru je na trenutak zateklo ovakvo očevo reagiranje.

– Da, da, samo gledaj – nastavio je Gašpar. – Veća mi je sramota što me svi žale 78

Na putu do svjetlosti

kada se tebe spomene. Misliš da te ljudi cijene?

No, Mera nije nikada pred roditeljima zašutjela.

– A Marta? Kada je mogla imati dijete, može se i brinuti za njega – pokušavala je Mera svađu vratiti na Martu. – Uostalom, sada ta mala uživa ono što meni pripada.

To je Gašparu bila ona točka na i kada je sasvim izgubio kontrolu.

– Sram te bilo! Nikada i ništa ti nije dosta. Imaš za tri života, a ti tako! Sram me je da sam ti otac. Na koga si se samo uvrgla tako zla?! Izrode!

– Nas je Bog nagradio Polom… Kada smo već tebe izgubili – Veronika je sve vrijeme plakala u kutu kuhinje.

– Jadna Marta… Ona bi nam sigurno pomogla da može – imitirala je Mera majku posprdno, okrenuvši se na vratima još jednom prije nego što je izašla.

– I bi, da znaš da bi – dobacila je Veronika za njom. – Ali, dok je platila stan… Pa za život… Malo joj je ostajalo. Za Polu je davala i daje novac kada god je i koliko god mogla i može. A što se ne može – ne može – Veronika je brisala suze. – Uzmi me, Bože, uzmi me… – uzdahnula je teško dok su se po stepenicama čule Merine potpetice.

– Ne, ne, nitko ne zna kako je to teško kada ti ona koju si nosila pod srcem ovako…

Gašpar je izašao iz kuće, valjda da Veronika u njegovim očima ne vidi muku.

Tako je bilo kad god bi se Mera odnekuda pojavila; Veronika je pokušala djelovati na Merinu savjest, ali bez uspjeha.

– Ne znam na koga je, ali znam da na tebe i mene nije – žalosnim je glasom govorila Veronika Gašparu.

– Ona je ista moja pokojna sestra – odgovarao je Gašpar – ista Ursula! Kao da ju je ona rodila, a ne ti. Ali nema oltarića bez križića – promrmljao bi jednu od svojih samoutjeha.

– Nije ona križić, nego pravi križ – jadala se Veronika. Sjećaš li se samo onoga, kada smo ono s Polom, dok je još bila mala, otišli na aerodrom? Na onu veliku proslavu s vatrometom?

– Da, da, nažalost… Mnogo se toga lošega o Meri sjećam – uzdisao je Gašpar – … a bilo bi bolje da se manje sjećam.

Taj se put u obližnjoj zračnoj luci okupilo veliko društvo prijatelja, a u neposrednoj je blizini bila i njihova kćer Mera sa svojim društvom. Svi su bili u veselom raspoloženju, pa je Veronika u jednome trenutku uzela Polu za ruku i povela je sa sobom. Pozvala je Meru. Ova se najprije malo nećkala, visoko uzdignuta nosa, a onda se ipak digla i 79

Na putu do svjetlosti

prišla im.

– Što je? Što si htjela?

– Evo je, vidi kakvu nećakinju imaš – ponosno je počela Veronika. – Vidi kako je lijepa! A da vidiš samo kako je pametna... Sve same petice će imati u školi...

Veronika se približila Meri i potiho joj nastavila da drugi ne čuju. – Zar nikad ne pomisliš da bi se bar ponekad trebala sjetiti svoje nećakinje? Da joj barem ponekad nešto kupiš... neku sitnicu, da se dijete obraduje? Znaš da mi baš nemamo mnogo...

Mera se nije obazirala na one oko sebe i bezobrazno je majci odbrusila: – Tko ti je kriv da si blesava?! Nitko te nije tjerao! Mogla je biti u domu pa ne bi sada trebala pomoć. Ajde, reci, što bi joj tamo falilo?

Veronika je brzo povukla Polu natrag da što manje Merinih otrovnih strelica dopre do njezinih ušiju.

XXVI.

Za Martinih je dolazaka vikendom Dinko, mladić iz malo daljnjega susjedstva, svima jasno pokazivao da mu je za oko zapela Marta. Unatoč protivljenju njegovih roditelja, posebice majke, Dinko je vikende i Martine dolaske očekivao s neskrivenim nestrpljenjem.

Elza se nadala napredovanju na poslu jer je Emil uskoro trebao postati generalnim direktorom, a Elza je trebala prijeći na njegovo dotadašnje mjesto šefa inozemnog odjela. No, ona se nemalo razočarala kada je na Emilovo mjesto došao njegov nećak, koji, za razliku od nje, nije ispunjavao čak nekoliko uvjeta za to radno mjesto. Elza je slučajno prolazila pored Emilova ureda, u trenutku kada vrata nisu bila dobro zatvorena. Zastala je jer je čula svoje ime i slušala kako je Emil objašnjavao to neispunjavanje uvjeta svojem nećaku.

– Pa što ako Elza govori dva jezika a ti ne govoriš jezike? Nisam ni ja znao. Nisam znao beknuti na engleskom, ali, doduše, talijanski jesam i njemački sam znao oduvijek – bahatio se Emil pred nećakom. – Samo, što ja nisam htio govoriti. Pa neću valjda poslije rata govoriti jezikom okupatora?!

– Ali… – mucao je Emilov nećak – ti bar znaš taj jezik… Taj njemački, mislim.

– Naravno da ja znam. Ja znam više jezika. Znam njemački, koji iz principa neću govoriti. Pa znam i talijanski, a i ruski…

– Da, ali ja ne znam ništa osim ruskoga.

80

Na putu do svjetlosti

– E vidiš, to mi se ne sviđa kod tebe – skočio je Emil imitirajući nećaka: Ne znam ništa osim ruskoga… – a zatim nastavio vikati na njega: – Kako ne znaš? To ne smijem više čuti. Pa neću ja stalno misliti za tebe! Znaš i talijanski!

– Talijanski??? – Emilov je nećak buljio u svojega strica s nerazumijevanjem – Ali… ja ne znam talijanski.

– Kako ne? Evo, je li doma kažemo kušin?

– Da. Ali što sada kušin ima s tim? – zabezeknuto je nećak gledao u Emila.

– Eto, kušin ti je talijanska riječ za jastuk, razumiješ? Tako ti je i pijat, a doma smo uvijek govorili pijat, nije li tako? – nastavljao je Emil u istome tonu.

– Da, da… pijat – ponavljao je njegov nećak buljeći u Emila.

– Evo, kada ti mati stavi pijat maneštre, onda ti to stavi na talijanskom jeziku, razumiješ?

– Maneštra… – ponavljao je za Emilom. – Znači da je maneštra isto talijanski?

– Eto, brzo kopčaš, i tu si na mene – skočio je opet Emil. – Makar nije baš točno maneštra ali tu negdje, uostalom, to ćeš sve sam vidjeti. Sve ti je to lako, sve ćeš ti konce kroz kratko vrijeme povezati, vidjet ćeš.

– Ali ako bude trebalo odmah, što ću ja? – njegov se nećak vrpoljio u naslonjaču.

– Ne sekiraj se. Nisi ti tu zato da misliš, o tome sam ja mislio. Što misliš, kako sam ja? Zaposlili smo tri korespondentkinje i uvijek će jedna biti s tobom, a jedna sa mnom. Ona treća je za rezervu, ako je koja od njih bolesna. Eh, pametan je tvoj stric – Emil je važno dignuo nos – ne brini ti. Nego, reci materi da ne zaboravi prepisati onaj komad na mene.

– Ha? – vidjelo se da Emilov nećak ne povezuje stvari.

– Ništa, ništa – odmahnuo je Emil rukom. – Samo ti majku podsjeti da sam ja svoj dio obavio, a da je sada red na nju.

Elza je prisluškujući ovaj razgovor shvatila da je Emilova sestra kupila radno mjesto svojemu sinu nekakvim komadom zemlje koji je Emilu bio važan. I dok se ispočetka ih slušajući, čak i nasmijala, ova ju je spoznaja zaprepastila. Emil je Elzu godinama zavaravao da će ga ona zamijeniti kada on postane direktor, a kada je za to došlo vrijeme, namjerno je izazivao svakodnevne kon�likte. Čak ju je nekoliko puta pred direktorom lažno optužio za gubljenje nekih dokumenata. Elza tada nije razumjela, što se događa ali joj je sve postalo jasno kada je na njoj toliko puta obećavano mjesto 81

Na putu do svjetlosti

došao Emilov nećak. Bila je jako revoltirana i bilo joj je svejedno hoće li se posvaditi s direktorom ili ne.

– Direktore – Elza je Emilu postavila direktno pitanje – nisam li ja trebala na Vaše bivše mjesto? Mislim da imam sve kvali�ikacije za to…

– Ja sam tu da mislim, a ti si da slušaš, drugarice – Emil je tada otresito prekinuo Elzu, počevši odmah s visoka, tako da joj pokaže gdje joj je mjesto. – Ti si mene drugarice, razočarala, jako razočarala… a to se zove moralno–politička neodgovornost.

– Što? Kako? – Elza nije znala o čemu to Emil govori.

– Da, da, draga moja… I da nisam ovako dobar, tko zna što bi još s tobom bilo – nastavljao se Emil praviti važnim držeći obje ruke na leđima i hodajući po raskošno opremljenom uredu, a Elza je prema njemu osjećala sve veću odvratnost.

– Eto, skrivala si drugaricu koja se ogriješila… koja je rovarila protiv mene. Ne, nemoj mi proturječiti! – Emil je zaustavio Elzu koja se krenula braniti podižući ruku u visinu ramena.

– Znam ja da ti je ona govorila protiv mene – smijao se podrugljivo – sve sam ja znao, ali…neprijatelja treba imati na oku. Eto zašto ja nju držim još uvijek na poslu.

Mislile ste da sam ja budala? A, ne, ne – kucnuo je sam sebe u glavu – ovdje nije slama, ovdje je velika pamet. Ti i ona ste šurovale…

– Ali, Marta nikada nije…

– Evo, vidiš! – trgnuo se goropadno. – Znao sam! – lupao je po stolu, sav zajapuren.

– Vidiš kako znaš o kome govorim! Znao sam da vas dvije šurujete protiv mene, ali sam šutio jer mi ništa niste mogle. Tko ste vi? Obične dvije svrake. Ali i radi drugova nisam htio, radi naših heroja Zorana i Marijana…– nastavljao je važno.

– Emile – Elza ga ovoga puta nije nazvala ni šefom, ni direktorom, ni drugom – to je moj privatni život…

– Ne, ne, draga moja drugarice, nema privatni život. Ono što se događalo u . poduzeću, to nije privatno. I uostalom, privatni život za drugove i drugarice ne postoji – sav se zajapurio idalje lupajući po stolu. – Usput, ti si dva naša druga povukla za nos – Marijana, a onda i Zorana … ti si drugove vukla za nos, a to povlači moralno-političku odgovornost.

– Iako se ne slažem, moram pitati, što sada? – Elza nije znala što bi rekla jer nakon svega što je čula od Emila toga dana, misli su joj bile u košmaru.

– Ništa. Radno mjesto šefa inozemnog odjela je popunjeno. Ti i tvoja prijateljica 82

Na putu do svjetlosti

imate svaka svoje radno mjesto… Za sada, samo za sada – značajno ju je pogledao. – Ja sam mnogo puta dokazao da sam dobar, a evo ti i potvrde – ti imaš sreće jer postoji još jedna prilika za tebe i možeš, ako budeš pametna, postati zamjenicom direktora, znači mojom zamjenicom – busao se o prsa Emil. Elzu nije oduševio preokret u Emilovu izlaganju jer je shvatila da sve što on govori može objesiti na vjetar, ali ju je ipak jako zanimalo što sada smjera.

– Vidim da te zanima... Pa i normalno je da te zanima – zaključio je Emil umišljeno.

– Naše poduzeće je ove godine poslovalo odlično i drugovi smatraju da bih upravo ja trebao dobiti državnu nagradu za sve te svoje zasluge, kojih, usput rečeno i nije malo – zaključio je Emil u svojem stilu, očekujući Elzinu reakciju, ali je ona izostala. Elza je sjedila mirno, čekajući nastavak Emilovih hvalospjeva samome sebi.

– Eto, na tebi je da taj prijedlog mene za dobitnika nagrade za zasluge napraviš što je moguće bolje. I dobro pazi što pišeš! O tome ovisi hoćemo li nastaviti razgovore za tvoje napredovanje ili ne.

– A… do kada bi to trebalo napisati? – Elza je pitanje postavila tek da nešto kaže, da dobije na vremenu, a Emil je to shvatio kao njezinu suglasnost.

– Znao sam ja da si ti pametna drugarica! Uvijek sam ja to svima govorio! – od njegova je ozarena lica dvoličnost majstorski stvarala karikaturu podsjećajući na dugovječnost zla.

– A što će biti s Martom? – Elza nije mogla izdržati.

– Marta? Ah, ta tvoja Marta. Uvijek je bila neposlušna, uvijek s njom neki problemi – imao je prostački običaj da se počeše po stražnjici. – Ne znam još što ću s njom…

Moram s Marijanom razgovarati da ju prestane braniti… Ali i ono što ti je pričala, to su bapska naklapanja…

– Ali… – Elza se pobuni – ona meni ništa nije pričala – pokušala je zaštiti svoju prijateljicu, ali ju je Emil opet prekinuo: – Ne želim slušati. Ja sve znam, zapamti, ja sve znam! Za sada smo gotovi, uhvati se posla i pazi što pišeš o meni. – Zaprijetio joj je prstom: – Zapamti, o tome ovisi tvoja budućnost!

XXV.

Kada je Emil postao generalnim direktorom njihova poduzeća, a na njegovo mjesto došao njegov nećak, Marta je sve šutke promatrala jer je imala svojih privatnih 83

Na putu do svjetlosti

briga, a i strahovala je za radno mjesto. Međutim, kada se na poslu počelo šuškati da će Emil biti predložen za nagradu, da ga treba proglasiti osobito zaslužnim, razmišljala je sve intenzivnije o tome da s Elzom ipak otvoreno popriča o nekim davnim događajima.

Zato se, kada joj je Elza došla i ispripovijedala što je sve čula i što joj je sve Emil sasuo u lice, više ni trenutka nije dvoumila.

– Elza, još nešto ti moram reći, ali mi prije obećaj da nećeš nikome i nikada to izlanuti, pa čak ni Emilu, ma kako te on izazivao.

– Ne budi blesava – rekla je Elza – vrijeđaš me kada mi tako kažeš. Pa nismo mi jedna drugoj bilo tko!

– Dobro, ne ljuti se, ali kada ti ovo kažem, ti ćeš početi postavljati dodatna pitanja, a možda se i naljutiti… Ni sama ne znam kako ćeš to primiti.

– Sad me već i plašiš – Elza je gledala prijateljicu u oči. – Reci!

– Emil vjerojatno misli da sam ti to već ispričala… – Marta je na tren zastala, a onda je izašla iz nje dugo skrivana tajna. – Znaš… onaj načelnik… Sjećaš se, onaj koji je prevario mojega oca za kuću?

– Da, sjećam se – potvrdila je Elza.

– Taj načelnik ti nije nitko drugi nego… Emil.

Elza je gledala u Martu, najprije u nevjerici, a onda je šutke požurila prema vratima, provjeriti da netko ne bi slučajno bio blizu i čuo.

– I ti si to od mene krila svih ovih godina? – Elza je govorila polako, razvlačeći riječi. Marta je nastavila objašnjavati ispričavajući se.

– Oprosti, ali… rekla sam ti da sam obećala roditeljima…

– Da, da… razumijem – Elza se zamislila. – Sjećam se kada si govorila da je taj načelnik i danas važna faca... Razumijem. Ne, ne ljutim se, samo mi je žao da to sa mnom ranije nisi podijelila – rekla je na kraju pomirljivo.

Elza se je od toga dana potpuno promijenila.

– Marta, draga – rekla je svojoj prijateljici nekoliko dana kasnije – od onda kao da se pred mojim očima podignuo teški zastor. Iako volim kazalište, ova mi se pozornica nimalo ne sviđa. Ali barem mi je sada mnogo toga jasnije. O, kako smo svi bili slijepi!

– Ali nadam se da si shvatila – Marta je još uvijek strepila – Emil može sumnjati, ali ne smije znati jer on je uvjeren da ćemo mi doma zauvijek šutjeti o njemu. Zaprijetio je mojem ocu već davno.

– Gašparu se usudio idalje prijetiti? – Elza je bila preneražena.

– Da, još kada sam se ja ovdje zaposlila – potvrdila joj je Marta – rekao mu je da 84

Na putu do svjetlosti

misli na nas, da misli na to kako ima obitelj i neka šuti ako ne želi izgubiti obrtnicu. Još je dodao i da ne samo što ću ja izgubiti posao, nego da će se on pobrinuti da ga nigdje više ne dobijem. Znaš dobro što bi značilo za moje da otac ne smije raditi, da oboje ne možemo raditi?

– Ne budi dijete, Marta – umirila ju je Elza – sada i ja znam koliko je Emil opasan.

Možda mi je i ranije štošta bilo čudno, ali sada mi se sve vraća. Vraćaju mi se u misli i sve one ružne ratne priče… Znam da sam u sve to sumnjala ali... jednostavno, nisam u to htjela vjerovati, razumiješ? O, Bože, što bi rekli oni naši da se dignu… Oni, koji su poginuli?!

– Oh, još kako razumijem – Marta je zagrlila Elzu. – Drago mi je da sam ti konačno rekla istinu. Vjeruj, i meni je to bio velik teret.

– Trebala si i prije, ali… Ipak te razumijem. I ja sam se, ne znajući koliki je on gad, puno puta s tobom konfrontirala i što si mogla? Ustvari, moram ti priznati da ne znam bih li ja na tvojem mjestu ikada to kome rekla. Jer Emil je pustio korijene doista duboko. Znaš i sama da je povezan s Beogradom. Od početka se on povezao. Sjećaš li se u kakvoj sam njegovoj milosti bila kad sam bila u vezi sa Zoranom?

– Naravno da se sjećam. Tada ste se još ti i Zoran namjeravali vjenčati i zajedno otići živjeti u Beograd.

– Da, da, sada sve razumijem. Emil je već onda mislio kako ću mu i ja dobro poslužiti za njegove veze tamo. Zato me vodio sa sobom na putovanja. Govorio mi je o napredovanju… E, jesam bila naivna. Da, a otkada je Zoran otišao u Rusiju…, kada smo prekinuli, Emil je to sve rjeđe spominjao.

– I… što ćemo ti i ja sada? – Marta je zabrinuto gledala u svoju prijateljicu.

– Marta, sada je došao red na mene. I ja imam tajnu. Ne, nije tako velika i stara kao ona tvoja, ali je ipak tajna koju ću podijeliti s tobom i, molim te, ni s kim drugim.

Najprije, ni na kraj pameti mi nije da za takvo jedno niškoristi pišem hvalospjeve.

Dakle, od kada mi je sve ono rekao, razmišljam o drugom poslu. To je ta tajna. Ti znaš da sam ja svih ovih godina u poslovnim kontaktima s Hamburgom?

– Naravno da znam – složila se Marta.

– E, vidiš, tamo imam prijatelje i oni su mi već više puta kazali kako bih tamo mogla bez problema naći posao.

– Strašiš me, Elza. Ti misliš otići? – Marta je bila zabrinuta.

– Ne samo da mislim, već i idem. I to uskoro.

– Ideš u Hamburg?

85

Na putu do svjetlosti

– Da, tamo ću raditi u njihovoj luci. Samo, brine me što ćemo ti i ja biti daleko.

– Joj, Elza, to mi je teško prihvatiti, zaista teško – niz Martino su se lice počele kotrljati suze, a ni Elza nije mogla zadržati svoje i dvije su se prijateljice zagrlile bez riječi.

XXVIII.

Marta je rijetko dolazila iz grada. Ponekad bi roditeljima davala nešto novaca za Polino uzdržavanje jer su oni bili sve stariji. A Pola? Ona je svoju pravu majku doživljavala kao jednu dragu tetu koja povremeno dolazi k njima. U vrijeme kada Pola još nije mogla shvaćati probleme odraslih, neke je niti njezino sjećanje, doduše na dječji način, ali ipak vezivalo u čvorove, kao što su, primjerice trenutci kada je Pola, s oko pet godina, za jednoga ranoga ljetnoga popodneva, sjedila na krilu susjedi.

– Danas će nam doći teta Marta iz grada! – rekla je Pola susjedi dječje važno ponavljajući novost koju je od djeda čula za ručkom.

– Nije ona za tebe Marta, ona je tebi mama – opomenula je susjeda djevojčicu.

– Ti ne znaš – pobunila se Pola – moja mama je ovdje… Zove se Veronika, a tata je isto ovdje, ime mu je Gašpar, a tetka je teta Marta.

– Dobro – pomirljivo je nastavila susjeda – Gašpar ti je tata, a i Veronika ti je mama, ali je tvoja prava mama Marta.

To je bilo previše za tu malu glavicu i Pola se je uzalud mučila sve to shvatiti, da bi na kraju pobjedonosno zaključila: – Onda ja imam dvije mame – i mamu i tetu Martu mamu.

– Da, tako je – složila se susjeda, ne snalazeći se ni sama u svemu tome, shvaćajući kako bi bilo bolje da se nije upustila u rasprave s djetetom od pet godina. No, dječja je mašta bujna, pa je Pola u sebi napravila kombinaciju koja bi se možebitno i humornom mogla nazvati, da to doista je, jer, imala je Pola i ujaka…

– Ako mi je teta Marta mama, onda mi je ujak Jakov još jedan tata.

– Nee! – susjeda je već itekako bila na čudu s djevojčicom. – Ujak Jakov ti je ujak, a ne tata.

– Ti ništa ne znaš! – Poli je bilo logično da su joj Marta i Jakov još jedni mama i tata i za to je svoje uvjerenje zbunjenoj susjedi imala logično obrazloženje. – Jednu mamu imam Veroniku i tatu imam Gašpara, a ako mi je teta Marta još jedna mama, onda mi je i ujak Jakov još jedan tata. I onda ja imam dvije mame i dva tate! Da, da…

86

Na putu do svjetlosti

dvije mame i dva tate – ponavljala je Pola naglas pjevušeći.

Susjeda je dignula ruke od daljnjeg objašnjavanja s djevojčicom, ali Pola nije stala na tome. Često se kasnije, pa čak i kada je krenula u školu, pred ostalom djecom hvalila kako ona ima dvije mame i dva tate. Djeca to nisu shvaćala i nisu joj proturječila.

Tako se Pola osjećala jako dobro, sve do jedne dječje svađe na školskim stepenicama, kada joj je suprotstavljena djevojčica Vanda, koju je Pola u igri pobijedila, onako kako to već djeca znaju, grubo sasula istinu u lice, baš kao naučenu pjesmicu napamet: – Čuj ti, glupačo, nemaš ti dvije mame i dva tate! Moja mama je meni sve rekla za tebe. Ti nemaš ni mamu, ni tatu. Imaš djeda i baku, ali oni ti nisu ni tata, ni mama.

Teta Marta ti je mama, ali ti ne stanuješ s njom pa ti onda ni ona nije mama. A tatu i nemaš uopće… Uopće nemaš! Moja mama zna da ti nemaš ni mame, ni tate i prestani s tim glupostima.

Nakon što ju je Vanda, koja je inače bila unuka Martina šefa Emila, ponizila pred svima, Pola je neko vrijeme stajala kao skamenjena, a zatim se okrenula, plačući brzo spustila školskim stepenicama i otrčala van. Toga se dana Polu bilo stid pojaviti u školi.

Najprije je trčala bez cilja, a onda skrenula u šumarak, u kojemu je bilo puno proljetnog cvijeća. S mnogo nepoznanica u svojoj maloj glavi i tisuću pitanja, nesvjesna pokreta brala je ljubičice, i brala i brala… Nesretna, duboko u dječjoj duši, sve je to vrijeme Pola plakala naglas jer tu je nitko nije mogao čuti.

Nakon nekoga vremena naišla je na jedno udubljenje u kojemu je bio tepih od jaglaca. Sjetila se Pola toga mjesta. Jedne noći, kada je bila još sasvim mala dovela ju je tu jedna djevojka iz susjedstva. Pola joj je bila izlika kod roditelja da je puste van iz kuće jer je već bio sumrak, a djevojka je tada imala svega 16 godina. U to su vrijeme šesnaestogodišnjakinje roditelji još držali djevojčicama i nisu im dopuštali večernje izlaske. Tako je ta djevojka došla po Polu i zatražila od Poline bake da joj dopusti povesti djevojčicu u šetnju. Polina joj je baka Veronika, ništa ne sluteći, dopustila da povede malu Polu, ali djevojka je umjesto u šetnju, s djetetom otišla ravno u šumarak naći se sa svojim dečkom. Čim su se oni sreli, odvela je dijete malo podalje da se ona igra sa cvijećem, a dvoje se je mladih odšetalo drugim puteljkom. Ali, i Pola se je hodajući za cvijećem sve pomalo udaljavala. Kada je vidjela da je sama, počela je hodati i dozivati, tražeći djevojku koja ju je dovela, da bi se ubrzo nespretno skotrljala niz jednu padinu, ali u suprotnome smjeru. Nije se udarila, ali se je našla u mračnijem prostoru. Kako je noć padala, Pola se sve više bojala. Šćućurila se upravo u ovo udubljenje koje su sada ispunili jaglaci i zamrla od straha.

87

Na putu do svjetlosti

Mnogo je ljudi te noći tražilo Polu i prošlo je više sati dok su je pronašli jer od silnoga se straha Pola ukočila i nije mogla pustiti ni glasa.

Od tada do ovoga dana Pola nije nikada više bila u šumarku jer je u njoj ostao živim onaj silni strah. Nakon sukoba s djevojčicom Vandom u školi Pola se je bježeći od svih zatekla upravo na tome mjestu. I kao da se onaj strah naglo opet počeo vraćati i širiti njezinim žilama…

– Nemam se čega bojati – zrelo je zaključila Pola. – Još je dan, a i sada sam velika i znam se vratiti – razmišljala je trčeći natrag. Od silna trčanja čula je otkucaje srca u grlu.

– Mamaaa...

Polina baka Veronika je prestrašeno istrčala iz kuće s nerazumijevanjem gledajući djevojčicu. Pola se je onako u trku našla u njezinu zagrljaju.

– Ti si moja mama, oni lažu, ti si moja mama…

– Što ti je, dijete? – Veronika je grlila i ljubila uplakanu Polu. – Naravno da sam ti ja mama, a ti si moja dobra djevojčica…

– Ali, ona… Vanda… rekla mi je da ti nisi moja mama, da je teta Marta…. da ja nemam … da mi ti nisi…

– Sve ću ja tebi objasniti, samo se smiri – nemoćno je uzdisala njezina baka Veronika shvaćajući o čemu se radi i ljubeći uplakanu djevojčicu.

Veronika je pokušala Poli objasniti da je ona rodila troje djece – tetu Meru, koja je otišla i nikad se više neće vratiti, tetu Martu, koja im dolazi u posjete iz grada i strica Jakova, koji živi s njima, a da je teta Marta rodila Polu i da je tako ona doista Polina prava majka. – Ali, ti si od rođenja s nama i tako smo ti Gašpar i ja postali tata i mama – nekako se Polina baka ipak domogla kraja objašnjavanja djetetu, ili je barem ona mislila da je.

– A zašto je mene rodila teta Marta? Zašto ti mene nisi rodila pa da mi onda ti budeš prava mama?

Vjerojatno Veronika nije nikada imala teži razgovor u životu. Kako objasniti djetetu?

– Vidiš – pokušavala je idalje Veronika, nastojeći da bude što bezbolnije za malu Polu – i Marta i Jakov su sada već veliki… odrasli ljudi, a mi smo jako željeli imati jednu tako lijepu i pametnu curicu kao što si ti i kako smo te jako željeli, tako smo te i dobili…

– Da, ali zašto me nisi ti rodila? – Pola je bila uporna.

88

Na putu do svjetlosti

– Ja… Ja sam već stara za rađanje djece – Veronika se izvlačila iz neočekivane situacije kako je najbolje mogla.

– A zašto ne možeš? – dječja su pitanja bez kraja i Veronika je uvidjela da to mora prekinuti na bilo koji način. Nije znala što odgovoriti.

– Nemam sad vremena više razgovarati, dušo. Moram spremati…– Veronika je otišla u kuhinju, a niz obraz su joj klizile suze.

Pola je sve to pokušala shvatiti, ali ni uz najbolju volju ni do večeri, kada je već bila u svojem krevetu, nikako nije mogla uskladiti svoje osjećaje s onim što se toga dana dogodilo.

XXIX.

Marta je nakon više godina konačno odlučila ostati u roditeljskoj kući, ako ništa drugo, ono bar na neko vrijeme. Veronika i Gašpar su uz borbu za preživljavanje brinuli i o Martinu djetetu. Njihov je sin Jakov manje-više po cijeli dan bio odsutan, što poslom, što s društvom, a Mera se od zadnje svađe ionako više uopće nije javljala.

Bilo je mnogo razloga za Martinu odluku jer se i u samome gradu mnogo toga u međuvremenu promijenilo. Godinu dana ranije Martina prijateljica Elza i Marijan su se zauvijek razišli. Marijan se nekako u isto vrijeme kada je krenula veza između Marte i Dinka, počeo viđati s jednom kolegicom s posla.

Nije prošlo ni mjesec dana od Elzina sukoba s Emilom, a Elza je otputovala ostavivši mu pismo s otkazom. On je toga dana bio kao neubrojiv. Tjednima ga je Elza zavlačila s onim materijalom kojim bi se on predložio za nagradu. Svi su drhtali od straha pred naletom njegova bijesa jer nije mogao ništa. Elza je sve sredila šutke. Emil je znao da je Marta bila upoznata sa svim i njegova je tiranija tih dana bila najsnažnija upravo prema njoj. No i Marta je paralelno s Elzinim pripremama našla drugi posao i to bliže kući njezinih roditelja. Taj je posao za Martu dogovorio Marijan, a Emil ipak protiv Marijana nije mogao tek tako. Marta je smogla snage i ispripovijedala Marijanu sve o Emilu. I tako su se konačno obje riješile Emila. A on?

Te godine ipak nije dobio gradsku nagradu za posebne zasluge.

– Ubuduće, ako i ne budem živjela s vama, bit ćemo jako blizu pa ću moći uskočiti u pomoć svakoga dana i… kada god bude trebalo, tu sam, – govorila je Marta svojim roditeljima smješkajući se, a zatim je nastavila vrlo ozbiljno: – Uz ovu promjenu posla još vam nešto moram reći, vrlo važno i nadam se da će vas to obradovati. Namjeravam 89

Na putu do svjetlosti

se uskoro vjenčati… I mala će možda živjeti sa mnom – dodala je Marta na kraju.

Martine je roditelje iznenadila ta vijest, ali se ne bi moglo reći i obradovala, a Veronika je odmah glasno izrazila svoju zabrinutost pri spomenu imena Martina budućeg muža Dinka. Poznajući Dinkove roditelje, sumnjičavo je vrtjela glavom.

– Bojim se ja kako će to završiti.

Nije prošlo dugo i Veronika je odlučno upitala Dinka kako je njegova mati prihvatila vijest da se on i Marta namjeravaju vjenčati. Dinko joj je kao iz topa odgovorio: – Znate kakva je moja majka. Prigovara mi, ali sve manje. Treba samo malo strpljenja.

– Daj Bože – rekla je Veronika – ali znam ja nju. Neće ona baš tako lako primiti moju Martu u kuću. Ti si vjerojatno čuo da je od svih u selu najviše tvoja majka osuđivala Martu kada je rodila Polu?

– Ne brinite se, Veronika, rekao sam materi neka izabere: ili ja iz kuće ili Marta u kuću. A rekao sam joj i da ćemo uzeti malu sa sobom.

– Nadajmo se da će doći k pameti. A ako tvoja majka neće Polu, što bih ja skoro i voljela, možda biste vas dvoje tako imali manje problema?!

– Mislim da će moja majka konačno shvatiti da se ja neću predomisliti – Dinko je bio čvrsto uvjeren.

Svadba Dinka i Marte bila je dogovorena za rujan. Sada, kada su svi opet živjeli pod istim krovom, Pola je jednoga dana upitala Martu može li i nju od sada zvati mama kao što zove Veroniku, na što joj je Marta odgovorila da ju zove kako želi. I mala je Pola nakon toga u sobi vježbala sama sa sobom – Mama Marta… Ne! Mama! Samo mama! I onda će se teta Marta okrenuti. Znati će da ju ja tako zovem – govorila je sama sa sobom Pola – znat će pa će se okrenuti…

No, izašavši iz sobe i vidjevši Martu koja je upravo zalijevala cvijeće na prozorima, izletjelo joj je: – Marta….

I Marta se okrenula upitno pogledavši u kćer. Pola je bila ljuta sama na sebe jer je majku opet pozvala imenom.

– Mama… – pokušala je još jedanput, ali Marta nije reagirala idalje čeprkajući po cvijeću. Nije mogla vidjeti razočaranje u Polinim očima, pomiješano sa suzama, jer je mala Pola odmah otrčala u svoju sobu.

– Ako se ja i naučim da ju zovem mama, Marta se neće naučiti jer ona nije vježbala… a i neće vježbati – razmišljala je Pola i uskoro odustala od ranijeg nauma pa 90

Na putu do svjetlosti

je njezina majka Marta idalje za nju ostala samo Marta.

XXX.

Marta i Dinko su rijetko izlazili. Većinom je on dolazio kod Martinih, a više puta su njih dvoje nedjeljom išli na izlete u Sloveniju ili na obližnji otok. Ni nakon tri mjeseca Dinkova majka nije prihvatila da su Marta i Dinko u ozbiljnoj vezi. Svadba se odgodila za proljeće.

Jednoga je dana Marta poslije ručka uzela čitati novine i zadubila se. Pola joj se primakla: – Marta!

Ali Marta je očito bila zadubljena u članak ispred sebe.

– Marta! – pozvala ju je Pola još jednom i malo potegnula za rukav, a Marta je nesvjesno maknula njezinu ruku.

– Čekaj malo!

I Pola je čekala, ali za kratko vrijeme je opet nastavila: – Marta, ja bih te nešto pitala…

– Pitaj – Marta nije skidala pogled s novina.

– Ti ćeš se vjenčati?

– Da – odgovorila joj je Marta još uvijek čitajući novine.

– I opet nećeš stanovati kod nas?

– Neću, pusti sada to – malo je nervoznije odgovorila Marta.

– Marta...

– Što je? – glasnije nego što je Pola željela upitala je, ali idalje ne skidajući pogled s novina.

– Hoćeš li me ovoga puta uzeti sa sobom?

– Na ovo se pitanje Pola spremala već danima, ali nije smogla hrabrosti. Sada, kada je konačno uspjela, očekivala je odgovor i gledala u Martu, ali… Marta to pitanje nije čula.

– Ufff, bit će da je nešto jako, jako važno u novinama – zaključila je u sebi Pola i otišla do Veronike.

– Mama, hoće li me Marta povesti sa sobom?

– Kamo, dušo?

– Pa tamo, kod toga mojega novog tate.

91

Na putu do svjetlosti

–Ne razbijaj svoju lijepu glavicu time. To je ionako tu blizu. Ja bih najradije da ti ostaneš s nama.

– Ja bih najviše voljela da Marta i ja ostanemo s tobom, mama, ali Jakov stalno pije… i … kad je pijan govori mi da Marta i ja odemo što prije, a kad nema Marte, onda mi viče da odem materi…

– Da, zlato, u pravu si – Veronika je bila zamišljena – morat ću stisnuti srce i reći Marti da te ipak povede.

Mir je u Gašparovoj obitelji trajao nekoliko zimskih mjeseci, a onda je jedne večeri Dinko došao jako uznemiren.

– Marta, ne znam što mogu napraviti. Ona moja luda majka izbacila mi je sve stvari van i to na cestu. Vikala je kako mogu nazad stvari unijeti samo ako prekinem s tobom. Naravno da na to ne pristajem.

– Govorio si stalno kako sve držiš pod kontrolom, ali kada je već tako, nešto ćemo smisliti – smirivala ga je Marta.

Veronika je taman ušla u kuću. Nešto je čula usput, a nešto je shvatila po izrazima njihovih lica.

– Dinko, ne razmišljaj puno, već donesi stvari koje ti trebaju i dođi k nama.

Ionako je Merina soba stalno prazna – Veronika je uvijek brzo rješavala stvari.

– Ali, znate kakvi su ljudi u selu. Bit će opet raznih priča oko Marte, a i ne bih vam htio smetati… – snebivao se Dinko.

Gašpar je imao možda najpametnije rješenje.

– Djeco, odavno ste punoljetni. Ajde sada lijepo van prošećite i razmislite što ćete napraviti, a što god vi odlučili, Veronika i ja se slažemo.

XXXI.

Dinko se nije doselio kod Gašparovih, nego je nakon još jedne žučne svađe s majkom preko noći preselio i bio podstanarom kod jedne udovice u susjednome selu.

On i Marta su se dogovorili da će zbog mogućih tračeva ipak biti bolje ako on ne živi kod njih do vjenčanja, ali najviše su se ipak odlučili na takvo rješenje zbog Dinkove majke, koja ne bi prezala od pravljenja scena Martinim roditeljima. Veroniki i Gašparu se nije sviđao razvoj događaja s Martom i Dinkom. Jedne je večeri, nakon što su svi odložili tanjure, Gašpar konačno odlučio ozbiljno progovoriti.

92

Na putu do svjetlosti

– Ako se mislite vjenčati, onda ste trebali to učiniti odmah i tako napraviti rez.

Bar bi to bilo konačno rješenje što se Dinkove majke tiče. Ovako, ti si Dinko malo tamo u tom tvom novom stanu, malo kod matere, malo ovdje… Meni doista nije jasno kako ste to isplanirali.

– Tata, ne razumiješ – Marta je pokušala ocu objasniti situaciju.

– I mislili smo tako: vjenčati se i biti u Merinoj sobi dok se stvari ne smire – nadovezao se Dinko.

– Dinko je tada rekao svojoj majci – nastavila je Marta – da će biti tako i da će on živjeti kod nas dok ona ne bude sve to primila normalo i…

– …i onda je njoj pozlilo. Vozili smo je u bolnicu – Dinku je očito bilo nelagodno.

– …I nakon toga Dinko nije imao hrabrosti doseliti se ovamo, a kamoli da se vjenčamo mimo njezina znanja, sve od straha da se njegovoj materi što ne dogodi – završila je Marta objašnjavati.

– I? Što joj je bilo? Što su ti kazali u bolnici za majku, što joj je bilo? – znatiželjno je u Dinka pogledala Veronika.

– Rekli su da je sve u redu, samo da joj je malo skočio tlak … – Dinku je bilo sve nelagodnije.

– Ma pozlilo je njoj od zločestoće, ni od čega drugoga – Gašpar inače nije bio od onih koji nešto ili nekoga kritiziraju, ogovaraju ili slično, ali bilo je očito da mu je prekipjelo.

– I ja sam to u prvi mah pomislio, ali ne biste vjerovali kako je izgledala loše – pokušao je Dinko opravdati majku.

– Ja pak mislim da joj uopće nije pozlilo. Mislim da je to ona odglumila – rekla je naglas svoje mišljenje Veronika. – A oprosti, Dinko, izgledala je loše jer ima loše misli.

Dinko je te večeri otišao od njih vrlo zamišljen.

– Jesi li ti svjesna što se s vama doista događa? – Gašpar je bio jako ozbiljan kada se okrenuo prema Marti.

– Jesam, tata, ali ja tu ništa ne mogu. Mogu samo čekati.

– A do kada ti misliš čekati s tim čudnim planovima?

– Ne znam, doista ne znam.

I Marta se duboko zamislila.

93

Na putu do svjetlosti

XXXII.

– Ljubavi, nije valjda da ti u to vjeruješ, da vjeruješ u te bapske priče? – Dinko se čudio Marti kada mu je postavila pitanje o njegovoj stanodavki jer su se počele širiti glasine da Dinko s tom udovicom nešto ima. – Ti znaš da za mene postojiš samo ti!

Idući su vikend Dinko i Marta odmah zajedno otputovali u Maribor nekim njihovim zajedničkim prijateljima i činilo se da su sve svoje probleme riješili.

Idalje je stajao dogovor da će se vjenčati na proljeće.

No, priče o Dinku i udovici Nadi nisu stale. Dapače, još su se više rasplamsale.

Dinko je te jeseni počeo dolaziti sve rjeđe. Čak se dvaput u jednome tjednu morao ispričati Veroniki jer je propustio dogovorene večere. Marta je bila sve zamišljenija.

Veroniki se kidalo srce promatrajući je. Najzad je jednoga dana Veronika upitala: – Dobro, Marta, ti znaš da ti se otac i ja ne miješamo u život, ali mislim da je zadnji čas da ozbiljno popričaš s Dinkom. Ja uvijek zatvaram uši za sve seoske priče, ali se ne mogu oteti sumnjama i bojim se da ovaj put možda selo ne laže. Strah me je i pomisliti, ali sve mi više sliči na onu staru poslovicu da gdje ima dima, ima i vatre.

Marta joj ništa nije odgovorila, samo je spustila glavu na ruke.

– Je li ti to možda znaš nešto više od mene? – Veronika je zabrinuto gledala Martinu tugu.

– Mama, ne znam što ću. Dogodilo se nešto strašno. Ti znaš da smo se Dinko i ja trebali vjenčati i da je vjenčanje dvaput odgođeno. Ovih sam ti dana već nekoliko puta htjela to reći, ali sam odgađala… molim te, ne ljuti se…

– Neću se ljutiti, kćeri moja, kako bih se ja mogla ljutiti na tebe?

– Ali, mama, razumjet ću ako me i potjeraš jer… jer…

– Marta, što to govoriš? Zašto bi te potjerala? – Veronika je bila zaprepaštena.

– Ja… ja….– zamuckivala je idalje Marta neusuđujući se misao izreći do kraja.

– Ti… što ti? – Veronika je u nju gledala iščekujući.

– Ja… već više od dva mjeseca… ja sam… s Dinkom trudna – izletjela je konačno iz Marte cijela rečenica, zajedno s potokom suza. – Oprosti mi, mama, molim te, oprosti…

Znam da je strašno ovo… već drugi put, a nisam udata.

Sredinom prošloga stoljeća biti trudna majka izvanbračne djevojčice i nije baš bilo nešto čime se je moglo lako nositi. Pa ipak, Veronika je pokušavala biti smirenom.

– Pa dobro, ako s Dinkom ove ćakule nisu istina i s vama bude sve u redu…

– Mama, nisi me razumjela. Ono s Dinkom je istina – naglo joj je upala u riječ 94

Na putu do svjetlosti

Marta. – Ona… žena … ona udovica … Nada… Ona je doista trudna s Dinkom. Jučer sam sasvim slučajno naišla tamo i zatekla sam ih zajedno…. Znaš, mama… onako...

– govorila je Marta sada već ridajući. – I priznao mi je, mama, priznao je.

Veronika je prišla Marti i bez riječi ju zagrlila.

– Ajde, ajde, kćeri, isplači se…. Bez obzira kako bude, već ćemo mi nekako….

– Ali, mama, bez obzira na sve, ja više ne mogu s njim – iz Marte je izlazio sav očaj koji ju je tjednima mučio. – Ne znam razumiješ li me ili ne, ali ja njega više ne mogu ni pogledati. Lagao je, mama, jako me je puno puta lagao. Bez obzira na ovo dijete, s njim ja više ne želim imati posla.

– O, Bože dragi, što ćemo sada? – ovo je pitanje Veronika više postavila sebi nego Marti.

– Ne znam, mama, najviše me brine što će biti s tatom.

– E, to sada ni ja ne znam. Bojim se za Gašparovo zdravlje. Vjeruj mi, ovo je za mene kao grom iz vedra neba. Ja se barem i razvičem ako treba, ali on samo šuti i ti znaš da će mu biti jako teško – Veronika je bila jako zabrinuta.

– Ne sekiraj se, samo se ne sekiraj, mama. Ja već dugo mislim o svemu. Postoji rješenje i ovoga problema. Ja ću otići odavde i nemoj još tati ništa govoriti –Marta je bila sve odlučnija.

– Kako? Kamo? – trgnula se Veronika začuđeno.

– Znaš da je Elza sada u Hamburgu i stalno me zove da dođem k njoj. Idem k njoj.

Pisala sam joj o svemu i odgovorila mi je da… da dođem živjeti tamo. Rekla mi je da ću se nakon poroda tamo i zaposliti…

– I ti si to izgleda de�initivno odlučila? – Veronika je vrtjela glavom. – Ne znam, dušo, doista ne znam što ti na to reći.

– Da, mislim da je to rješenje za sve nas. Kada se zaposlim, slat ću vam novac za Polino školovanje jer znam da sada niste pri novcu. A kasnije, ako bude sve u redu, tko zna? Možda bi i Pola mogla tamo?!

– Pusti sada to, to je još daleko. Ako si tako odlučila za taj put u Hamburg, u redu, ali pod jednim uvjetom – ne dopusti da Gašpar i ja umremo, a da ne vidimo i to drugo unuče. Bez obzira što ljudi budu pričali, obećaj da ćeš nam ga doći pokazati.

– Obećavam da ćete ga vidjeti čim za to bude prilike!

Marta je već drugoga dana dala otkaz i počela se spremati za put. O njezinoj drugoj trudnoći nitko nije ništa znao.

95

Na putu do svjetlosti

– Jednostavnije je tako – mislila je u sebi – zna samo majka i nitko drugi. Naravno, ne računajući Dinka, ali on će radi sebe šutjeti kao zid.

Marta je bila sigurna u to.

Veronika ju je zabrinuto upitala: – A Pola? Marta, a što će biti s malom? Ona se jako raduje da ste konačno malo zajedno….

– Ali, mama, pogledajmo ti i ja istini u oči: Pola tebe i tatu osjeća roditeljima. Ja sam za nju bila i ostala nekakva teta Marta. Nikada me nije osjećala majkom kao ja tebe. Znam da sam za to ja sama kriva, ali baš zato i želim biti uz ovo dijete. Ne želim i njega izgubiti. Sve ono što sam Poli uskratila, mogu dati njemu. Pola neće patiti za mnom jer ima vas i vi ste joj najvažniji.

XXXIII.

Ali Marta se prevarila jer je mala Pola danima bila tužna kada joj je Veronika rekla da je Marta otišla kod Elze u Njemačku.

– Tko ode u Njemačku, taj više ne dolazi – zaključila je. – Teta Mera je otišla živjeti u Njemačku i nikad je više nema, tako će i Marta… – Pola je plakala naglas.

– Nemoj tako, Pola – prekinula ju je Veronika. – Mera je jedno, a Marta drugo.

Mera nema osjećaja, a tvoja majka Marta je jako dobra, ali i jako nesretna žena.

– Zašto je nesretna?

– Teško mi ti je to sada objasniti, no vjeruj mi da je naša Marta dobra, ali je uvijek bila jako nesretna i sada postoji mogućnost da konačno možda i nađe sreću u životu.

Zar joj ti ne želiš da bude sretna?

– Naravno da želim da bude sretna – Pola je prestala plakati. – I ja ću biti sretna…

Ako ona bude sretna, onda ćemo ti i tata i ja putovati vlakom do nje, zar ne? – Pola je ponosno i s iščekivanjem pogledala u Veroniku.

Veronika je odahnula.

– Naravno da ćemo putovati. Ma, dođi da te zagrlim, sunce moje.

XXXIV.

U kutu između zida i prozorskih okvira jedan se šareni leptir poigravao plešući pobjednički ples pred bojama vitraža praveći se važan što umjetnik ni uza sav trud 96

Na putu do svjetlosti

njegove boje skinuti ipak nije mogao. Sunce se probijalo kroz boje na staklu, koje su njegove zrake lomile i usmjeravale ih neravnomjerno u zagonetnim omjerima.

Pola se tijekom cijele popodnevne mise nije nikako mogla usredotočiti na molitvu.

– Nela će zaista zauvijek zapamtiti onu pljusku što je dobila – Pola se po tko zna koji put ugrize za usnicu.

– Bože, oprosti mi za ovu zlobu – trgnula se prestrašena svojih misli i uložila svu volju da se ponovo usredotoči na misu.

– Zdravo, Marijo, milosti puna....

Pola je odgajana u katoličkome duhu, iako taj odgoj nimalo nije bio nalik odgoju djevojčica koje su odgajane, primjerice, kod časnih sestara. Djed Gašpar, vrlo pobožan, član crkvenog odbora i svake nedjelje redovito na misi, a Veronika, u duši vjernica, iako i nije ispunjavala svih deset zapovijedi jer je rijetko odlazila u crkvu. Nedjelje su u jutarnjim satima bili rijetki trenutci u kojima su se njezini baka i djed znali prepirati.

– Već nisi bila u crkvi od Božića – dobacivao je Gašpar Veroniki pažljivo odstranjujući škarama dlake iz nosa.

– Gledaj ti svoja posla– odbrusila mu je kao ljutito Veronika. – Ja se molim i bez crkve.

– Ali, nije ti to isto… – nastavljao je Gašpar.

– Nije, pa što ako nije? – Veronika se nervirala znajući da je Gašpar u pravu, ali ipak ne popuštajući mu.

Pola je sa strane slušala, a onda bi se pridružila Gašparu.

– Mogla bi i ti poći s nama, mogla…

– Još je samo trebalo da se i ti umiješaš… Dobro, poći ću druge nedjelje..

Ali druge nedjelje je opet bilo isto.

– Kad dođete iz crkve, svi ćete biti jako sretni kada vas dočekam s ručkom – izbacivala bi Veronika na kraju svoje najjače oružje.

Pola se opet pokušavala usredotočiti na molitvu, ali joj to nije išlo. Bila je vrlo uzbuđena jer se toga dana posvađala s jednom od svoje dvije najbolje prijateljice.

Znala je da nije u redu razmišljati o drugim stvarima kada je u crkvi, ali su njezine misli ipak nekontrolirano šarale i dalje. Tako se sada sjetila dečka koji ju je zaokupljao već neko vrijeme – Svi su lijepo izgledali onako dotjerani, ali je Tomislav, onako sav u bijelom, ipak bio najzgodniji među njima – pomislila je, a onda se opet štrecnu. – Opet.

Oprosti mi, Bože, u crkvi sam, a ovakve misli mi se motaju po glavi.

97

Na putu do svjetlosti

No ubrzo se Pola još nečega sjetila. – Oprosti i za to što sam Nelu onako tresnula...

Oprosti i njoj što je lagala, jer ti, Bože, znaš da mene Sandro nije poljubio... Kako se samo Nela usudila onako lagati pred svima da je vidjela kako me poljubio?

Pola se opet trgne i nastavi s molitvom, no zakratko. – Ajme, što bi rekao Tomislav da to čuje? ….Ma, ne! On ne bi rekao ništa, baš bi njega bilo briga… E, jesam glupa…

Sada više nije znala za koga moli: za sebe, Tomislava... Nelu… – Zdravo, Marijo,

milosti puna...

Iznenada se sjetila djedovih riječi: – Ne smiješ prekidati svibanjske pobožnosti, moraš svaku večer biti na krunici.

Ali Poline su misli toga dana bile na sto strana.

– Tko zna vrijedi li ova krunica od večeras u devetnici? Ne, sigurno ne vrijedi jer sam mislila na svašta – nizala su se i dalje smušena pitanja i još smušeniji odgovori u njezinoj glavi. – Da mama čuje ove ćakule o Sandru i meni, ne bi mi dala van iz kuće.

Pola je prebirala krunicu: – Ne, ne, mama mi ne bi dala van i ne smijem joj reći ... plod utrobe tvoje…. Kad obavim devetnicu, neću u pakao – sjeti se Pola. – Tako tata uvijek kaže: Ako za svibanjskih blagoslova obaviš devetnicu, uvijek ćeš se u životu izvući i iz najtežih situacija... Slava Ocu i Sinu...

Tamo kraj oltara jedna se zraka poigravala kipom sveca i Polin pogled uhvati taj trenutak. – Lijepo… mama ide tako rijetko u crkvu, a tata ide uvijek… jedan očenaš ću izmoliti za mamu kada misa završi – Pola je idalje nastavljala. Velečasni uvijek kaže da se treba pokajati i još kaže da treba učiniti neko dobro djelo ako se dogodi da ne uspiješ doći na misu. Mama čini dobra djela, a sigurno se i pokaje…

Sunce je zalazilo iz brežuljka, spuštajući svoj zlatni veo po njegovoj ivici. Obrisima je njegovim darovalo aureolu, pa se Poli na izlasku iz crkve učinilo kao da se to njihov svetac odmara na kraju dana.

Poslije mise su Pola i Rena uvijek jedan dio puta išle zajedno, a onda su se njihovi puteljci razdvajali. Rena je bila samo godinu starija od Pole. Ona je često prespavala kod svoje tetke, a kako je njihova imanja dijelio samo vrt, njih su dvije i nakon škole velik dio vremena provodile zajedno. Danas je Rena bila tiša nego inače. Majka joj je oboljela pa se zabrinula, a Poli je čak odgovaralo da ju danas Rena ne ispituje puno.

– Neka ti mama brzo ozdravi. Vidimo se sutra u školi – dobacila je Pola Reni i već otrčala iza voćnjaka.

98

Na putu do svjetlosti

XXXV.

Sve je mirisalo po travi i cvijeću. Tako je u Dolini bilo svakoga svibnja. – Uuu, što lijepo miriši! – Pola je zastajkivala svaki čas udišući predvečerje koje se pomalo spuštalo odnoseći sa sobom vrućinu svibanjskoga, gotovo ljetnoga, dana. Od Osojnakova su se voćnjaka niz lagano prostrte ledine spuštali široki tepisi bijelih margareta. – Tek što su procvjetale – naglas će Pola i ubere jednu. – Voli me, ne voli me, voli me... – trgala je bijele listiće jedan za drugim. – Voli me!

Ostavila je zadnju laticu, zavrtjela se oko sebe i bacila cvijet u zrak. – Kamo se listić okrenuo...? Aha, na sjever… Hmmm, a tko stanuje na onoj strani? Berto? Ne, njihova je kuća negdje više prema istoku…Aaa, Tomislav? Možda Tomislav? Ma neee.

Baš je Tomislava briga za mene – zaključila je malodušno.

Tako su se oduvijek djevojčice igrale vjerujući tome bijelome cvijetu koji im je svojom zadnjom laticom pokazivao, bile su čvrsto uvjerene, na kojoj strani svijeta se nalazi onaj tko ih voli. Pola zakorači još korak-dva po ledini. Naumila je ubrati buket za mamu, ali se posklizne. – Ove su japanke sa cvijetom među prstima baš lijepe… i moderne, ali jako skliske – Pola će sama sa sobom, pola u sebi, pola naglas. Nastavila je brati cvijeće i počela pjevušiti poluglasno. Svuda se oko nje širio onaj prepoznatljivi proljetni miris trave i poljskoga cvijeća. – Plastične su. Eto zašto je to tako. Da, to je to – nastavi ona idalje svoj monolog o japankama. Između bijelih margareta ugleda pokoji plavi cvijet. – Njih neću brati. Mama kaže da na njih dolaze mravi.

Izuje se i nastavi hodati bosa. Već je sunce spuštalo svoje umorne oči tamo daleko skrivajući se iza brdašca, ali je još bilo daleko do pravoga mraka. – Ufff, hladna je ova trava, a ove japanke, baš kao da sam na ledu...

Pola još nije ni završila misao kad ono iz grmlja iskoče Stjepan i Ivan. Prestrašili su je. Kako su iskočili, nisu se zaustavljali i u nekoj, njoj neshvatljivoj žurbi, krenuli su prema njoj. Pola je pretrnula, a da ni sama nije znala zašto. Samo je na trenutak stala, a onda se dala u bijeg. – Mama uvijek kaže da ne smijem biti sama s muškarcima – brujalo je u njezinoj glavi nepoznato joj upozorenje. A što sad ovi hoće? Još k tome su i dvojica – grozničavo je razmišljala u njoj neobjašnjivome strahu. Ivan ju je prvi dostigao, uhvatio za ruke pokušavajući ih saviti na leđa, ali mu se uspjela otrgnuti.

Stjepan ju je u isto vrijeme s druge strane uhvatio za vrat i pošao rukom prema njenim grudima. Pola je svoje plastične japanke još uvijek stezala u rukama i mahala njima kroz zrak, a onda s onom desnom snažno zamahnula i … pljasss!!! Udarila je Ivana 99

Na putu do svjetlosti

ravno posred lica. No, ruka se nije zaustavila i, u toj gužvi, kada se Ivan izmaknuo držeći sada obje ruke na svojem licu, Stjepan je prošao još gore jer su njega dohvatile Poline i japanka i ruka. Pola je istoga trenutka nastavila bježati koliko god su ju noge nosile. Sijevalo joj je pred očima, srce joj je udaralo u grlu pa čak i onda kad se već našla pred kućom.

– Baš je danas neki ludi dan – Pola je pokušavala sama sebe smiriti. – Što su htjeli? Oni su ludi! Dobili su što su tražili.

Polino se zadovoljstvo miješalo sa strahom i nerazumijevanjem nedavnoga događaja.

– Kako? Zašto? Što su oni mislili? Što su htjeli?

Pitanja su u njezinu mozgu pljuštala sa svih strana. – Ajme, što će sutra biti u školi?

U Polinoj je glavi bio kaos. Nikako da se odmakne od svega što se toga dana događalo. – Najprije ona glupa Nela s onom svojom izmišljenom pričom... lajavica jedna, da lajavica... – Pola zastane i kao da se nečega sjetila – Aha, možda su i Vanda... i Nela... možda su i one doživjele nešto slično, ali mi nisu htjele reći? I Rena? Ne, Rena nije. Ona bi mi rekla. Ali Vanda i Nela? E, one su nešto drugo, one mi ne bi rekle da i jesu. Sigurno jesu. Da, jesu, ali se prave mutave. E baš neću ni ja. Ne, nikome neću ništa reći – zaključi Pola i gotovo zadovoljno zakorači u veliki kabao vode koji je njezina baka Veronika uvijek držala u vrtu. S krova se višak vode za kiša slijevalo ravno u njega i gotovo je uvijek u njemu bilo vode. – Kišnicu ne može ništa zamijeniti za zalijevanje, mama tako uvijek govori, a mami se mora vjerovati jer ona uvijek govori istinu – razmišljala je Pola vrteći se kablom u krug. – Ali… noge su joj bridjele od trčanja. – Tko zna jesam li ih jako udarila? Možda i prejako? Možda sam Stjepana pogodila u oko? Jako je zaječao.

Polina je dobrodušnost izvlačila na svjetlo i drugačija razmišljanja: – Ma ne, ne.

Pola protrese glavom, negirajući takvu mogućnost, tješeći se dalje: – Ne, nisam, nisam.

Onako plastične japanke samo jako zapeku, ništa im neće biti…. Ili možda ipak?

Noge joj još uvijek nisu došle na svoje od bosonogog trčanja – Baš je užitak stajati ovako u ovome kablu... E, baš je to lijep osjećaj… Pa... ako ih i je malo?! Neka ih je malo i zapeklo, umjesto da su bili u crkvi... tako im i treba... To ih je Bog kaznio...ali...

On nema japanke... ja imam japanke... Ja san ih kaznila umjesto njega... – Poli se sve ispremiješalo u glavi.

– Moj dom nek tvoj bude…– Pola je najedanput začula neko tiho pjevušenje 100

Na putu do svjetlosti

ispod glasa. Dolazilo je sa ceste uz vrt.

– Ajmeee, to je Tomislav – skočila je Pola iz onoga kabla kao oparena.

– Ne daj Bog da me on ovakvu vidi. U ovome kablu, ajme meni, ne dao Bog! Kako bi mi se smijao! Uh, uh, bolje je da što prije klisnem!

Tomislav je bio velika Polina tajna ljubav. I baš kada je mislila da je uspjela pobjeći, Tomislav ju je opazio.

– Hej, Polina, što to radiš?

– Nnništa, ništa... – mucala je od uzbuđenja. – Mama je rekla da vidim ako ima vode za zalijevanje... Za... za ono cvijeće na prozoru...

Tomislav se sagnuo i nestao iz njezina vidokruga i ona je za to vrijeme brzo navukla japanke. Taman je počela popravljati kosu kada se on opet podignuo držeći u ruci bijelu ružu i pružajući je Poli...

– Cvijet cvijetu – dobacio je i uz jedan naklon.

Pola je nijemo stajala poluotvorenih usta.

– Ajde, uzmi, neće te ugristi– šeretski se smješkao, a Pola je osjećala kako je valjda sve toplo što je u njoj našlo mjesta u njezinoj glavi.

Konačno je uzela cvijet.

– Hv... hvala – promucala je i glasom njoj samoj nepoznatih tonova.

– Ajde, bog – Tomislav je nastavio laganim korakom dalje, kao da se ništa nije dogodilo pjevušeći sam sa sobom, kao da se ono što je maloprije učinio samo po sebi razumije. Nije se ni osvrnuo, a Pola je stajala na istome mjestu idalje otvorenih usta.

Sva se zajapurila. Činilo joj se da je ona vrućina našla mjesta čak i u njezinoj kosi. Čas gledajući za njim, čas u bijelu ružu u ruci... Pola se osjećala kao probuđena Pepeljuga, koja je umjesto svih zlih pronašla izgubljenu cipelicu. U trenutku se sa japankama vratila u kabao s vodom. Zaplesala je u njemu sa svojim princom. Ma kakva voda? To je veo od pjene morskih valova, koji su se dogovorili upravo oko njezinih nogu isplesti haljinu pahuljastih oblačića... – Dao mi je cvijet...Tomislav mi je dao cvijet... – Pola je bila na devetome nebu.

Zatim je konačno krenula prema kući vrlo pažljivo čuvajući ružu na dlanu. A bila je lijepa, tek otvorena... – Moram je spremiti. Moram je dobro čuvati i spremiti. To je poludivlja ruža i njezine se latice brzo ospu. – O, hvala ti, Bože! Tomislav mi je dao ružu?!

Tomislav je bio mladić iz snova mnogih djevojčica. Sve su one pričale o njemu.

Vanda je govorila kako joj se stalno udvara, ali nju nije briga za njega. I Nela ga je 101

Na putu do svjetlosti

spominjala. – Jojjj, kada bi znala Nela... a tek ona Vanda? Uvijek ga spominju. Ali ružu je dao meni... baš meni… Samo meni…

– Smiri se – rekla je odlučno Pola sama sebi. – To njemu ništa ne znači. Možda je već svakoj od njih dao ružu? – zastala je duboko se zamislivši. – Ma, da, sigurno je tako – zaključila je teška srca. – One ne izmišljaju, oko svake on nešto tako izvodi. Svima je on njima sigurno već dao cvijet i tek sad sam i ja došla na red!

U samo se jednome trenutku nagomilala srdžba u Polinim grudima. – Ma nećeš ti meni tako. Što ti misliš? Da sam glupača??

– Istoga je časa nestao miris ruže, rasplinula se haljina od pjene, nestao miris jorgovana, umukli su tonovi harfe... nestalo je čarolije. Iskočila je Pola iz kabla naglo, ljuta na sebe što se zanijela, te potrčala iz vrta na cestu.

– Tomislave...Tomislavee!

On se je već bio dobrano udaljio.

– Tomislavee, Tomislavee... da, da, ti svima daješ cvijet pa misliš da si s tim faca...

Tomislav je ispočetka nije čuo, a onda se naglo okrenuo i stao skoro na istome mjestu, no onako iz daljine na njemu se nije moglo vidjeti ništa drugo osim da je dignuo ruke u znak iznenađenja.

– Da, da, gledaj, gledaj samo! – Pola je vikala – Evo ti ove tvoje ruže, evo i daj je ti kome hoćeš, meni ne treba...

I iz sve snage Pola baci ružu na cestu. Tomislav je slegnuo ramenima, odmahnuo rukom, opet se okrenuo i nastavio svojim putom isto kao i prije.

Pola je još neko vrijeme gledala za njim, a zatim pogledala u onu jadnu ružu, kojoj je postiđenost popila svježinu latica, pa se šćućurila.

Pola u nedoumici baci pogled na jednu, pa na drugu stranu, uspentra se preko ograde i žurno podigne ono što je od cvijeta ostalo.

– Svejedno ću ja tebe spremiti. Nisi ti kriva ako je Tomislav ženskar, ipak ću ja tebe dobro spremiti. Ali kamo?

– Aha – zaključi odložiti cvijet u veliku knjigu koju je njezin djed dobio od grada za dvadesetogodišnjicu Gradske zanatske komore. Tu knjigu nitko ne dira. Na tren je zaboravila sve i, kao i uvijek kada bi se mislima dotaknula nečeg što ju je uvijek proganjalo, raznježi se.

– Tko zna? Možda im ipak nije dao…. možda nije… Ah, Tomislave, Tomislave…

102

Na putu do svjetlosti

XXXVI.

Veronika i Gašpar su uvijek održavali dobre odnose s obitelji u neposrednome susjedstvu, posebice sa susjedom Milkom, koja je često bila sama jer je njezin muž radio u inozemstvu. Dolazio je samo tijekom ljeta, tako da su s vremenom odnosi s Milkom postali vrlo obiteljski.

Pola se u svojoj sobi spremala na plažu kada je začula poznate glasove izvana.

Veronika i susjeda Milka su se nešto glasno smijale.

– Teta Milka je jako dobra, ali onaj njezin… Ufff... – stresla se Pola od pete do glave pomislivši na Milkina supruga. Baš u vrijeme kada je on prošloga ljeta bio doma, Milka se nešto razboljela pa je bila na nekim pretragama. Veronika je zaključila da bi Milkinu mužu dobro došao domaći ručak, pa je svakoga dana Polu slala s ručkom.

Rijetko je bio u kući pa se svaki put nadala da ga nema doma.

I toga mu je dana Pola nosila ručak. Znala je gdje stoji ključ, ali ključa nije bilo na mjestu. Ušla je. Susjed je čitao novine i odmah ih odložio kada je Pola ušla. Bio je dobro raspoložen. Pola je brzo na stol stavila hranu i odmah krenula natrag, kada ju je licemjerno upitao hoće li popiti sok nudeći joj da sjedne kraj njega na kauč.

Pola je osjećala neku nelagodu u njegovoj blizini, ali nije mogla odbiti Veroniku pa je to poslušno obavljala. No, nije joj bilo ni na kraj pameti prihvatiti ponuđeni sok, a kamoli da sjedne. Neobjašnjiv osjećaj odbojnosti se naglo pojačavao kada su bili sami.

Ipak, uljudno mu je zahvalila odgovarajući da joj nije do soka i već je bila u hodniku.

No susjed je naglo ustao s kauča. Stigao ju je i uhvatio, obuhvatio je oko pasa, počeo hvatati grudi, tako grubo da ju je silno zaboljelo. U panici se Pola počela braniti. Bio je mnogo jači od nje. Dahtao je stišćući svoju glavu uz njezinu. Trgala se, grebla noktima po zidu hodnika i nekako se ipak uspjela dohvatiti vrata...Više je ispala, nego izašla, a zatim je počela bježati. Činilo joj se da joj Milkin muž dahće za vratom, a u ušima su joj tutnjale njegove riječi koje je dovikivao za njom: – Samo probaj nekome nešto reći, prebit ću te!

Pola je trčala u neodređenome smjeru preko ravnica drhteći kao prut. Zastala je malo prije Renine kuće i sjela na jedan zidić. Noge su joj klecale... srce joj je htjelo iskočiti iz grla. Najprije je pomislila da ode do prijateljice Rene.

– Ne, ne mogu, što ću reći Reni? Ma ne, ona ima dosta svojih briga. A da me još vidi i Renina mama? Ne. Ne smijem tamo. Da kažem teti Milki? Pa ne mogu njoj… A i ne bi mi vjerovala. Rekla bi da izmišljam. Ma, ne, ne… ne smijem. Da kažem mami 103

Na putu do svjetlosti

Veroniki? …. A što? – Pola ni sama nije znala što joj se zapravo dogodilo.

– Ufff, sa…moo…da…da…mi ssse….pressstannnu trrressti ooovvvi zuuubbbi – cvokotala je iako je vani bio lijep topao dan.

– Kako i što mogu ispričati? Kome? – Pola je drhtala idalje.

– Veroniki? Jedino njoj mogu reći, ali…. A i što ću reći? Kako? Što je to bilo?

Ne smije nikome ništa reći!

I... nije… Nikada!

XXXVII.

Marta je s drugom trudnoćom imala velikih problema i nakraju je rodila mrtvo dijete. Iako je Elza očekivala da će se ona brzo oporaviti, Marta još mjesecima nije bila u stanju započeti neki posao. Mučila ju je grižnja savjesti jer je ranije mnogo puta pomislila kako bi bilo najbolje da pobaci. Elza ju je mjesecima tješila. Konačno se Marta zaposlila u jednom ugostiteljskom poduzeću u centru, privremeno, jer je vlasnik Elzine tvrtke obećao uskoro zaposliti i Martu, a dvije su se prijateljice radovale ponovnom zajedničkome radu. Marta se nije namjeravala vratiti u Hrvatsku, barem ne još neko vrijeme.

Već je bila četiri godine u Hamburgu. Ona i Elza su stanovale zajedno u lijepom četverosobnom stanu na drugom katu, s pogledom na Elbu. Slobodno su vrijeme provodile obilazeći hamburške muzeje i šećući obalama oba Alstera. Kada su imale više slobodnog vremena, odlazile bi na Blankenese i uz Elbu šetale satima. Posebice su uživale u ljetnim večerima kada se s terase Atlantika jezerom razlijevala glazba.

Marta se redovito javljala roditeljima i Poli. Otkada se zaposlila, s vremena na vrijeme im je slala nešto novaca, da im se nađe. Za Veroniku i Polu se kao naziralo novo obećavajuće svjetlo na obzorju, a onda je jednoga dana to svjetlo ugasio telefonski poziv iz Njemačke.

– Pola, dušo, ti mene skoro da ni ne poznaš. Bila si mala kada si me zadnji put vidjela. Ja sam teta Elza.

– Teta Elza? Vi ste? – uskliknula je vedro Pola. – Poznajem te, kako vas ne bih poznala! Marta je imala puno slika na kojima ste zajedno, a i ovdje su neke ostale pa vas često gledam…. A sjećam vas se i kad sam bila mala… Nego… zašto Marta nije nazvala?

Tišina je trajala možda nekoliko sekundi, a onda se Elza odlučila nastaviti: – Zato te i zovem jer ti moram nešto reći… – Elza se pripremila na ovaj razgovor, 104

Na putu do svjetlosti

a ipak joj je bilo teško nastaviti. – Pola, ti si već velika cura i možemo razgovarati kao odrasle osobe, zar ne?

– Naravno, teta Elza – složila se Pola osjećajući pritom neku nerazumljivu joj nelagodu. – Recite, što ste htjeli reći?

– Pa…, čuj me. Zlato, tvoja je majka imala nesreću…– Pola je osjetila kako ju prolaze trnci.

– Moja majka? Marta??

– Da, Marta…

Veronika, koja je došla za Polom bliže trgnula se.

– Nesreću? Kakvu nesreću? Što joj je?

– Veliku, prometnu nesreću… U bolnici je i želi te vidjeti… želi da dođeš…

Veronika je uzela slušalicu iz Polinih ruku: – Elza, o čemu to ti pričaš s Polom? Što je bilo s Martom?

– Teta Veronika, ne sekirajte se, bit će sve u redu, samo… Marta je imala prometnu nesreću… – Elzi s druge strane žice doista nije bilo jednostavno. Znala je da je Veronika već pomalo načetoga zdravlja. – Rekla sam sve Poli, teta Veronika, pa će vam ona sve ispričati. Marta je živa, ali…Pola će vam ispričati.

Veronika je zanijemjela. – Marta? Je li jako povrijeđena?

– Teta Veronika – nastavljala je Elza – vi ste uvijek bila jaki. S Martom… ona je u bolnici, ali doktori su mi rekli da će biti u redu, ne sekirajte se. Pošaljite Polu vlakom ovamo, a ja ću ju dočekati, jer ju Marta želi vidjeti… – Elza je govorila i govorila. – Želi, naravno i vas vidjeti i puno vas je pozdravila, ali zna da vi ne možete doći – Elza je strepila da se Veronika previše uzbuđuje. – Molim vas, teta Veronika, možete mi još malo dati Polu?

Veronika je šutke dala slušalicu Poli i sjela na stolicu, te spustila glavu među dlanove.

– Mama… Marta imala je nesreću – govorila joj je Pola nakon što je završila razgovor s Elzom. – Moram otputovati. Sve sam se dogovorila s tetom Elzom. Molim te, smiri se, Marta je u bolnici, ali sve će biti u redu.

– Da, da – odgovorila je tiho Veronika pogleda uprtog u jednu točku. – Bit će sve u redu – ponavljala je Elzine i Poline riječi naglas. Razmišljala je na koji način reći Gašparu i koliko mu od svega reći. Već je ionako bio sumnjičav kada je Marta onako naglo otputovala. Nemali joj je broj puta spočitnuo da je odobravala Martin odlazak u Njemačku. Sada bi mu rado ispričala što se stvarno s Martom događalo i za dijete 105

Na putu do svjetlosti

bi mu rado ispričala, koje je Marta izgubila, ali se bojala da to ne bi dobro utjecalo na Gašparovo već poprilično narušeno zdravlje. – Neću mu ništa reći da je Marta trebala roditi još jedno dijete, ionako je sada sve gotovo – zaključila je Veronika. – Pomozi mi, Bože, da i ovaj teret uspijem nositi koliko je suđeno – molila je brišući suze.

XXXVIII.

– Ne, to ne može biti!

Pola je stajala kraj bolničkoga kreveta i gledala u beživotno Martino tijelo.

– Mama… o, mama…. – uhvatila je pažljivo Martinu ruku u kojoj je bila igla…

Potekle su suze, nezaustavljivo su se slijevale niz Poline obraze. Negdje u njoj je uvijek živjela nada da će Marta čuti kako ju zove majkom.

– Mama, sve… sve će biti u redu… ti ćeš ozdraviti… i bit ćeš sa mnom, mama…

– šaptala je Marti o tome kako ju voli. – Ne možeš umrijeti…ti ne možeš umrijeti jer ti nisam rekla…

– Dođi, Pola – Elza je obgrlila Polu…

– Pusti me! – Pola se otrgnula. – Rekla si mi da me želi vidjeti, da će sve biti u redu…

– Da, bila je došla svijesti i zvala tebe… govorila je da te mora vidjeti… ali sada… u ova zadnja dva dana liječnici kažu da joj se stanje pogoršalo… Ajde, idemo malo van.

Umorna si od puta. Hajde, malo ćeš se odmoriti pa ćemo se opet vratiti – pokušala je Elza još jednom odvojiti Polu od Marte.

– Pusti me na miru! Nikamo ne idem, ja ću biti tu… Ona mene čuje, znam da me čuje… – Pola je odgurnula Elzinu ruku.

Elza je razgovarala s liječnicima koji su rekli da se Marti stanje jako pogoršalo i da mogu očekivati kraj. Nije znala kako Poli to objasniti. Iz Martinih je ranijih priča razumjela da Poli i nije stalo do majke, da će Pola sve, pa čak i najgore mirno podnijeti.

Sada je pak shvatila koliko je Marta malo poznavala svoju kćer. Izašla je iz bolesničke sobe puštajući Polu uz Martin krevet.

– Mama… – ponavljala je Pola po stoti put. – Mama, nikada te nisam tako zvala, a toliko sam to željela, mama… – zastala je. – Možda ona ne zna da sam to ja ako ju zovem majkom… Marta… Marta, to sam ja, Pola… Mama… Marta, to sam ja, Pola… Marta…

Nemoj mi, molim te, nemoj mi još otići. Tako puno ti toga imam još reći, mama… Tako puno još moramo razgovarati… Marta… moja, ti si moja mama, Marta, je li tako? Ti si 106

Na putu do svjetlosti

moja mama…

Najprije se pomaklo jedno, pa sporo zatim polako i drugo oko…

– Mama, moja mama… – ushićeno je Pola gledala u Martu. – Ti me vidiš – zar ne? Znala sam da me čuješ. Eto, ozdravit ćeš i bit će sve u redu. Volim te, mama, jako te volim… – Pola se nije mogla zaustaviti. – Evo, zovem te mama i više te nikada neću zvati Marta, samo mama. Mama, vidiš da sam ti došla i nikamo ne idem, mama…

Elza je ušla na prstima vidjeti što se događa u sobi. Prišla je tiho Poli iza leđa i vidjela kako ona miluje Martinu ruku i govori joj. Onda je skrenula pogled na nepomično Martino lice i iznenadila se. Marta je gledala u Polu, a iz kuta se Martina oka sporo kotrljala suza niz njezino blijedo lice …

– Bogu hvala – prošaptala je Elza i krenula natrag pažljivo zatvarajući vrata sobe za sobom…

XXXIX.

Iako je izgledalo da su Marta i Pola onoga dana uspostavile kontakt, Marta više nije dolazila svijesti. Pola je već drugi tjedan bila kod Elze. Ustvari, najveći je dio vremena provodila u bolnici. Liječnici su idalje bespomoćno širili ruke.

– Teta Elza, ja ne znam što bih napravila. Voljela bih biti ovdje s Martom, a isto tako se brinem za mamu i tatu. Ja sam za vrijeme školskih praznika trebala nešto zaraditi jer nećemo imati dovoljno za jesen.

Elza je promatrala Polu i divila joj se. Nikada nije imala djece i Polu je jako voljela.

– A bi li ti ostala kod mene? Ja ću poslati nešto novaca Veroniki i Gašparu, tako se ne bi morala brinuti za njih.

– Ne, ne, hvala, teta Elza – pobunila se Pola – ja moram biti s njima, ja im trebam…

Barem još neko vrijeme. A, kada se Marta probudi i… Kad ozdravi, onda će i ona biti s nama...

– Pola, ti si već velika i na nešto moraš biti spremna – prekinula ju je Elza pokušavajući pažljivo Poli razjasniti stvarno stanje. – Možda se Marta više ne probudi…. kažem možda – Elza je smatrala da mora s Polom iskreno, bez obzira na sve. Pola je kratko šutjela. U ta je dva tjedna očvrsnula, ali jecaji su nekontrolirano krenuli, a Elza je grleći ju nastavila: – Isplači se, dušo, isplači…Ne boj se, biti ću uz tebe.

Ostale su tako dugo u zagrljaju, obje plačući.

107

Na putu do svjetlosti

Kasnije, kada se Pola malo smirila, Elza se raspitivala o Veronikinu i Gašparovu zdravlju, a onda se Pola nečega sjetila.

– Teta Elza, ti i Mart… moja…. mama – konačno je izgovorila – vi ste uvijek bile prijateljice… Ti i mama…. i prije nego što sam se ja rodila?

– Da, jesmo, dušo, nas smo dvije uvijek bile prijateljice.

– Onda ti sigurno znaš… – Pola nije znala kako bi nastavila, a onda se konačno odlučila: – Reci mi, molim te, kako ja mogu naći grob mojega pravog tate?

Iako je Elza očekivala da će joj Pola kad-tad postavljati takva pitanja, ipak je bila na trenutak zatečena. No, kao i uvijek, odlučila je postaviti se neuvijeno.

– Dat ću ti jednu razglednicu koju je Marta spremila. Tu je razglednicu tvoj otac poslao tvojoj majci prije smrti. U tome bi se ti gradu trebala obratiti Policiji i oni će ti dati podatke o njegovu grobu – Pola ju je slušala jako uzbuđena.

– Možeš… možeš li mi to… tu razglednicu dati odmah?

– Pričekaj malo – Elza je otišla iz Poline sobe i ubrzo se vratila sa starom razglednicom: – Evo – pružila je Poli. – I… zvao se Vladimir.

– Vladimir?

Pola je polako izgovarala to ime. – Vladimir… – ponovila je pažljivo i uzela razglednicu u ruke. – To je nekada davno držao u ruci moj pokojni tata….

U Polinim je grudima uzbuđenje bilo neopisivo. Prva i jedina opipljiva veza s biološkim ocem. – Lijepa je… iako je stara, jako je lijepa – stiskala je staru razglednicu na svoje grudi. – A…taj…Vladimir…moj…otac… On je umro? Znaš li kako je umro? Gdje mu je grob? Jesu li se mama Marta i on voljeli?

– Polako, dušo moja, duga je to priča…

XL.

Pola je žalosno gledala u cvijet ispod jastuka, kojemu su se otkinule skoro sve bijele latice, a ostalo se gotovo sve smrvilo...

– Što mi je bilo da stavim ispod...? Dok je bila u djedovoj knjizi, sve je bilo u redu, baš je bila lijepa… Ali neka, ipak ću ja to sve spremiti.

I spremi latice u malu staklenu vazu. – Ovako se vide – promrmlja sama sa sobom zadovoljno.

Pola je dan ranije ponovno srela Tomislava. Odavno se nisu vidjeli jer je on već 108

Na putu do svjetlosti

završio srednju školu i išao na fakultet. Veronika ju je poslala da kupi nešto i slučajno se u prodavaonici zatekao Tomislav. Opet se sva zacrvenjela, a on se samo smješkao.

Uvečer je Pola izvadila cvijet iz knjige, pažljivo ga namjestila ispod jastuka, sanjareći o tome kako i Tomislav možda misli na nju...

– Možda me se ipak ponekad sjeti? Možda ne misli, ali možda se ipak sjeti…

Sad imam od njega samo mrvice. Tko zna hoće li mi ikada više Tomislav dati cvijet?

Vjerojatno neće više nikad, kad sam ga onako bacila?! No, to je bilo davno, pa je možda i zaboravio – ponadala se opet. Vidjela ga je nekoliko puta izdaleka, u kinu. Bio je s prijateljima.

– A možda me pozove u kino? – Pola je sama sebe korila zbog takvih razmišljanja, ali ih ipak nije mogla zaustaviti, a onda se iznenada sjetila nečega sasvim drugog.

– A što je ono neki dan Reni govorila Vanda, da ću ja biti jalovica?

Brzo je pospremila krevet i požurila baki u kuhinju.

– Mama, je li teta Mera jalovica? – Polina se baka trgnula kao da se nabola na iglu. – Što to lupetaš, kakve su to gluposti, otkud ti to?

– Pa... tako – zamuckivala je Pola – nikad nije imala djece...Vanda mi je danas kazala da se tako zovu žene bez djece, rekla je da ću i ja biti jalovica kad još nemam menstruacije a imam skoro šesnaest godina?

Pola se osjećala važnom zatičući baku s takvim pitanjima. Veronika je pak stajala otvorenih usta. Vidjelo se da ne zna što bi rekla.

Pola se uvijek divila Vandi, kolegici iz razreda. Bila je iz dobrostojeće obitelji.

Uvijek je imala haljine kao iz žurnala. Po njoj je Vanda uvijek znala sve i uvijek bila u pravu. I o dečkima je Vanda sve znala. Kada su se sve prijateljice okupile, Vanda je uvijek vodila glavnu riječ.

– Da, da – nastavila je Pola – Vanda je meni sve objasnila i rekla mi je da su sve osim mene već dobile te ˝stvari” i da, kad još do sad to nisam dobila, da ću biti jalovica.

– Bože dobri, Pola – konačno će Veronika – ne slušaj te gluposti jer nije to kod svake žene isto. Vanda je obična guska... – odjednom se Polina baka trgne kao da se nečega sjetila.

– A što će to tebi baš sada? Da nisi bila s…. – malo se snebivala ne znajući kako nastaviti – da nisi možda bila s nekim mladićem nasamo?

– Ja? Kako to misliš, nasamo? Nigdje nisam bila, samo pitam – Pola se sjeti Tomislava i crvenilo joj preplavi obraz. To je za njezinu baku bio dovoljan znak za 109

Na putu do svjetlosti

uzbunu i sva se usplahirila.

U tom je trenutku ulazio u kuću Polin ujak Jakov, koji je u posljednje vrijeme skoro svaki dan bio pijan. Ušao je na hodnik, ali ga one još nisu spazile.

– Reci mi, Pola, s kim si bila... – nastavljala je Veronika približavajući se Poli.

– Ni s kim... Kako to bila? Što to govoriš... Ne razumijem... – Pola doista nije razumjela o čemu ju baka ispituje.

– Ne dao Bog da se igraš s tim! Bježi od muških kao od crnoga vraga! – nikada ranije Pola nije vidjela baku tako ljutu... Ili bolje reći, prestrašenu.

– Nikada je više neću ništa pitati…. nikada joj više ništa neću reći, ona sve izokrene – razmišljala je Pola u sebi.

Dok je tako ona korila samu sebe što je baki postavila takvo pitanje, njezin je ujak pijan, više za sebe, ali ipak dovoljno glasno da se čuje mrmljao na vratima: – Ništa ti tu ne možeš, majko. Ne pada jabuka daleko od stabla...– sada je već bio prilično glasan. – Gledaj kako je razvijena za svoje godine. Ako dobro ne paziš na nju, prije dvadesete godine donijet će ti petoro kopiladi... Kopile na kopile… Tako to ide.

– Jezik pregrizao – skočila je Veronika kao oparena na njega. – Pola je još dijete...

Sram te bilo! Kako pred njom možeš tako govoriti?!

– Dijete... dijete – cerekao se Jakov pijano. – Je, je, i njezina je mati bila dijete u toj dobi. A – nastavljao je podrugljivo – reci da nije tako? A danas je ionako došlo vrijeme kad djeca rađaju djecu.

– Šuti, nesrećo! – Veronika se jako ljutila na sina. – Zašto si uopće došao? Koji te je vrag donio ovamo?! – bila je izvan sebe. – Hajde s milim Bogom otkuda si i došao – izguravala ga je van.

– Kopile? Opet to kopile?! – Pola je osjećala neku neobjašnjivu nelagodu. Njezin je ujak do prije nekoliko godina bio vrlo drag. Čak bi se moglo reći i jako dobar Poli.

Uvijek ju je uzimao sa sobom na barku. Naučio ju je plivati… Bio je dobar otkad je znala za sebe; sjećala se Pola i bombona, koje joj je znao davati i dugih ljetnih dana na moru.

Pa čak i onda, kada je bio s djevojkama, uzimao je Polu sa sobom na barku. Da, baš je jednom takvom prilikom Pola prvi put vidjela golu ženu. Kad su se vratili s barke, ta je djevojka uzela Polu za ruku i povela ju u svoj stan. Presvlačila se i nije obraćala pažnju na djevojčicu, a ona je pak gledala u nju kao tele u šarena vrata. – Bože, kako ta prsa izgledaju kada narastu??? – Pola se čudila gledajući golo žensko tijelo djevojke u zrcalu. – Kako su samo velike... Uf, kada ću ja imati takve?

– Poslije nas je ujak vodio na kolače – sjećala se Pola – a vidi ga sada. – Zašto je 110

Na putu do svjetlosti

Jakov postao tako zločest? – pitala je baku.

– Pola, ne slušaj što on govori, vidiš da je pijan, a pijan ti je čovjek, dušo moja, gotova budala – odgovorila joj je Veronika.

– Pitam se zašto je on sada takav? Zašto više nije dobar kao prije? – Polu je preplavio žal za lijepim, a izgubljenim.

– Vrag je ušao u njega... eto, to je – bio je Veronikin komentar.

– Ali – nastavi Pola – ipak, kad sam bila mala, ujak nije bio pijanac.

– Ej, čega sve nije bilo i čega je sve bilo, tko bi s tim došao na kraj – govorila je Veronika više samoj sebi nego Poli. – I znaš što još, Pola, djecu, roditelje i braću ne biraš, imaš ih ili nemaš, a ja imam sve vas, ali i sina, tvojega ujaka. Kakav je, da je, moj je.

– Zašto on više ne stanuje sa svojom ženom? – Polina se znatiželja razbuktavala.

– Zašto, zašto, zašto – ljutila se Veronika. –Pusti to, što će to tebi – očito joj nije bilo do rasprave s Polom. – Imamo mi dovoljno drugih briga.

Veronika je izbjegavala razgovarati o propalom Jakovljevu braku i njegovoj bivšoj ženi.

– I to svojih briga imamo, a ne da brinemo tuđe, svojega smeća imamo dovoljno ispred svojega praga...da, da... Da, tako je to – razmišljala je Veronika dalje naglas, valjda i nesvjesno govoreći o svojem sinu. – Ne može se reći da je lijen, ni glup... a i obrazovan je... završio je dvije škole... ima ... dva zanata. I dobar je on čovjek bio... Kao kruh, da, da...

Majčino srce nije moglo prihvatiti da alkohol uništava sve, najviše pozitivne emocije i da ih njezin sin ima sve manje. A onda je Veronika skoro šapćući nastavila, tako da je Pola morala dobro naćuliti uši da čuje, a jako je željela čuti: – Da, bio je dobar dok se nije namjerio na onoga vraga. Koji muškarac ne bi poludio kad bi našao svoju ženu, samo petnaest dana nakon vjenčanja, samo petnaest dana i ona je bila s drugim u krevetu... u njegovu rođenome krevetu...Ah, nije ni njemu lako…

– O kome ti to govoriš? – Pola nije bila sigurna da dobro čuje.

– Ništa, ništa ne pričam – Veroniku je zateklo pitanje jer nije znala da ju Pola još uvijek sluša. – Hajde, hajde, završi ono što si počela – požurivala je Polu.

Veronika je izišla pokazujući tako Poli da je razgovor na tu temu završen.

111

Na putu do svjetlosti

XVI.

Gašpara je u njegovoj radionici jednoga dana iznenadio dolazak čovjeka općine.

– Gašpare, ti ono imaš neke njive tamo kod rijeke?

– Da, imam, a što će to tebi? – držeći jednu dasku u rukama Gašpar nije prestajao s radom. Iako već u poodmaklim godinama, nije htio napustiti posao u radionici.

– E, pa te ćeš njive morati prodati.

– Ma nemoj? – Gašpar ga je pogledao iznenađeno. – A tko će me prisiliti na to da prodam?

– Ne ljuti se odmah – počeo je službenik kojega je Gašpar dobro poznavao. – Samo ti želim pokazati plan kojim je na tom predjelu planirano naselje i ti to svoje zemljište trebaš prodati nama jer ćemo mi sve to ujediniti.

– Aha – rekao je Gašpar zamišljeno – ovako ćemo: ti lijepo s tim tvojim planom radi što god hoćeš, možeš da prostiš i obrisati… znaš već što, ali te njive meni trebaju i ja ih neću prodavati.

– Evo, gledaj ovaj plan, ipak pogledaj…

– Neću! – Gašpar je bio odlučan. – Neću prodati i ne zanima me plan.

Općinski službenik je još neko vrijeme bezuspješno uvjeravao Gašpara, a onda je najzad, nezadovoljno mrmljajući, otišao.

Nije prošlo mnogo vremena i isti je službenik opet bio na vratima Gašparove radionice.

– Ti si sada u mirovini, Gašpare, i ti više ne bi smio raditi. To nije po zakonu – zvučao je prijeteći.

– Aha – Gašpar se nije ni osvrnuo na njega – a od ove moje mirovine kakva je, ti bi mogao živjeti? Da pušim, ne bi mi dostajalo ni za cigarete i ti to dobro znaš –– Gašpar je bio od malih riječi, ali uvijek konkretan.

– Eto, vidiš kako smo mi uviđavni – nastavio je službenik novim načinom obrađivanja Gašpara – da te recimo, što ja, naravno, neću, ali, recimo…. da te mi prijavimo da radiš, ubrzo bi ti došla inspekcija.

– A tko to mi? Govoriš li to ti sam sebi vi? – Gašpar je bio bistar čovjek i ma koliko da mu nije bilo do šale s tim čovjekom, nije propuštao priliku zadirkivati, posebice bahate ljude.

112

Na putu do svjetlosti

– Pa ja… mislim mi… mi… mislim na sebe…– službenik se zapetljao. – Mi…mislim na mene i kolege… No, dobro! – Ja, kad bih te, recimo, ja prijavio…

– Ajde, ajde, ne blebeći bez veze – prekinuo ga je Gašpar. – Ti dobro znaš da me nećeš prijaviti jer i tvoj stric radi i to naveliko, a u penziji je i to dobroj…. Nego, reci po što si danas došao i pusti me na miru. Nemam ti ja vremena za ćakule – Gašparu nije bilo do njegova društva i to je jasno pokazivao.

– Gašpare, prestani se poigravati. Ti znaš da sam ja tu zbog onih njiva, počeo je ovaj opet. – To se sve zahuktava i skoro svi su već s nama napravili ugovore o prodaji, a i oni što još nisu, uskoro hoće. Među njima si i ti.

– Ti kao da me neki dan nisi razumio? Rekao sam da neću prodati. Je li s tvojim ušima sve u redu? – Gašpar je nastavio raditi kao da nikoga nema u radionici.

– Gašpare, ne šalim se, morat ćeš… – službenika je nerviralo Gašparovo ignoriranje.

– Molim te, odlazi i nemoj mi više dolaziti s tim – Gašpar se ozbiljno razljutio tako da ga je čula i Veronika koja je ispred kuće radila nešto u vrtu.

– Što je htio? – pitala je Veronika pokazujući na službenika, koji je već bio kraj službenog auta na cesti.

– Ta budala stalno dolazi zbog naših njiva. Zamisli što on govori? Govori da ćemo ih morati prodati njima.

– Jesu li oni ludi?! – Veronika se isto tako naljutila. – To su jedine njive koje su nam blizu kuće. Gdje ćemo saditi krumpir ako to prodamo?

– Ne brini se, Veronika – umirivao ju je Gašpar – rekao sam mu da više ne dolazi.

No, općinski službenik ne samo da je došao, nego se sljedeći put pojavio u društvu kolege kojega Gašpar nije poznavao.

– Gašpare, dobar dan – kiselo se smješkajući počeo je ovoga puta. – Evo, da ti predstavim druga…ovo je moj šef…

– Dobar dan. Šefe, i tebi isto dobar dan. Hoćete li nešto popiti? – Gašpar je također promijenio stav. Službenik je očito pripremao svojeg šefa na Gašparov napad pa je ovaj bio zatečen. – Sigurno ste se već jutros puno naradili – nastavio je ozbiljnim glasom Gašpar. Njegovo je izrugivanje bilo dobro prikriveno.

– Da, da, jesmo, jesmo… Hvala, hvala… – obojica su bili srdačni.

I začas je Gašpar pozvao Veroniku da donese domaće vino. – Daj ono što je počelo 113

Na putu do svjetlosti

kiselit – došapnuo joj je u prolazu, da oni ne čuju. – Ono već nitko neće.

– Je li dobro vino? – Gašpar se smješkao gledajući kakve grimase ovi prave pijući kiselo vino, a onda će naglo Veroniki: – E jesam bezobziran. Ljudi su se već i naradili, a nisu možda ništa jeli. Donesi im nešto za jelo… Nareži i donesi, Veronika, ne škrtari.

Vino ne ide na prazan želudac zar ne, dečki? – Gašpar se dobroćudno smješkao, a oni su bili zadovoljni da će s njim konačno napraviti ugovor. – Sad će nešto za podlogu vinu, malo slanine i … – Gospode, oprosti mi, ti znaš da oni ovo zaslužuju – pomislio je u sebi, potiho dobacujući Veroniki hodajući za njom u kuhinju: – Ono malo grancivo… i onaj sir…Očisti malo one crve...

Veronika je okretala očima zabrinuto, ali je ipak uskoro donijela traženi pladanj pred nepozvane goste. Oni su se kratko pogledavali, a onda navalili. Sve su pojeli hvaleći kako je dobro, a i ono su pomalo kiselo vino hvalili na sva usta. Poslije treće čaše, šef se raspričao. Oni će pokupovati sva zemljišta, a onda će se po tom njihovom planu prodavati ista zemljišta zainteresiranim za gradnju kuća.

– I ti će ljudi poslije kupovati po istim cijenama? – Gašpara je sve zanimalo.

– Dakako! – obojica su skočila. – Pa neće valjda narod varati narod, kakva su ti to pitanja, Gašpare?

– Samo pitam – Gašpar je dignuo ruke. – I vi ste to de�initivno tako isplanirali?

– Gašpar se propitivao, a oni su pričali o tome kako će to biti lijepo naselje…

– Eto, Gašpare, drago nam je što si shvatio. To je viša sila, tako je odlučeno i zato moraš prodati. Inače, u povjerenju, ako ne prodaš milom, oduzet će ti silom i ti ćeš ostati i bez zemljišta i bez para – rekao je službenik, kojemu se već poprilično primijetilo da mu se Gašparovo kiselo vino sviđa.

– Kako to misliš da bi mi se oduzelo?

– Jednostavno, Gašpare. Odluka je donesena da se oduzima zemljište radi općeg interesa. No, sada ćemo mi tebe pustiti da na miru razmisliš, a ja ću osobno doći ovih dana s ugovorom – govorio je šef. – Vidim ja da si ti pametan čovjek i mi znamo da si se odlučio kako treba.

Otišli su najedeni onoga što je Veronika već skoro bacila svinjama i napijeni vina koje se već dobrano skiselilo.

– Svakome svoje – govorio je Gašpar sam sa sobom.

– Ajme, na što si ti mene natjerao, Gašpare! Hoće li ih boljeti trbuh? – Veronika je strepila.

– Ni vrag im neće biti. Neće grom u koprive – mrmljao je Gašpar, kojemu je užitak 114

Na putu do svjetlosti

što je nasamario one iz općine, pri pomisli na to da mora prodati dvije najdragocjenije mu njive, odmah splasnuo.

– Kog vraga oni mute s tim? Kako mi moje mogu oduzeti?

Pola je skupljajući drvene otpatke u radionici za pripalu vidjela kako se Gašpar zamišljeno češka i šećući amo-tamo po radionici nervozno premješta kapu na glavi.

– Uvijek to radi s kapom kada ga netko naljuti – pomislila je izlazeći iz radionice.

XLII.

Nakon nekoga vremena na vratima Gašparove radionice ponovno su se pojavili ljudi iz općine, baš nekako u vrijeme ručka.

– Onda, Gašpare, jesi li razmislio?

Gašpar baš i nije bio sretan što ih vidi, ali već je sa susjedima zaključio da je najbolje prodati im zemlju jer kako zakon govori, mogli bi je i oduzeti.

– A što ja tu imam misliti? Vi ste sve sami smislili. A koliko mi namjeravate platiti za te njive?

– Izračunali smo da ćeš dobiti 260 tisuća.

– Koliko? 260?? – Gašpar je bio zabezeknut. – Moja je penzija najniža u državi, a to je onda mojih osam penzija, što bi reći jedna direktorska. Ne mislite da je to sramotno malo za tu zemlju?

– Gašpare, to nije naša odluka. Takav ti je zakon, a protiv zakona ne možemo ni mi, ni ti – pravio se službenik važan.

– I… kažete, to moram ili ćete mi oduzeti zemlju?

– Tako je, Gašpare. Upravo tako.

I jadni Gašpar nije imao kuda. Prodao je one njive, a samo godinu dana kasnije susjed je ženio sina i kupio mu zemljište za kuću na nekadašnjoj Gašparovoj ledini. Za to je taj susjed platio tri milijuna. Gašparu ni nakon dvije godine nije bilo jasno zašto on nije mogao prodati svoju zemlju susjedu.

– Eto ti pravde – govorila su njih dvojica.

– Da smo se nas dvojica pogodili, ti zadovoljan s pola ovoga, ja prezadovoljan s polovicom iznosa i oba smo mogli imati po milion i pol u džepu. – Ovo je država lopova – ljutio se susjed, a Gašpar je brzo zatvorio vrata radionice.

– Pazi što govoriš! Čuo sam da su neki, koji su bili previše glasni, i sada na Golom 115

Na putu do svjetlosti

otoku…. Nego, sve si nešto mislim – nastavio je polako – recimo, da ja želim izgraditi kuću na mojem, po njihovoj bih računici morao platiti tri milijuna za ono, za što sam od njih dobio 260 tisuća. Eto, to je ono što meni nikako ne ide u glavu. S jedne strane sam uskraćen za urod s tih njiva, već dvije godine nemamo, a s druge bih strane morao svoje platiti deseterostruko i više. To je da ti mozak stane! – Gašpar je bio jako iznerviran. – Svi su oni isti. E neka ih je i bolio trbuh, ako je – zaključio je hvatajući se posla.

– Koga je bolio trbuh? – iznenadio se susjed.

– A… trbuh? Hmmm…pa... mislio sam da glava ne može boljeti kada je prazna – snašao se Gašpar.

– Aha – susjed je kao shvatio. – Kažem ti, Gašpare, jadna ti je ova država, kada od ovakve sirotinje uzima i bogati se, jako jadna – jadao se susjed idalje. – A, moj Gašpare, jadni smo i ti i ja u njoj.

XLIII.

Još dok je Pola išla u srednju školu, stariji su dečki, koji su već završavali fakultete, sve češće pozivali Renu, Nelu i Polu u svoje društvo. Među njima je bio i Tomislav, kad god bi se zatekao u Rijeci. Zajedno su planinarili ili odlazili na Rječinu, gdje su se u staroj gostionici, uz pjesmu i obveznu gitaru, ponekad zabavili i do noćnih sati. Rena je znala da je Pola zaljubljena u Tomislava, iako joj ona to nije htjela priznati, ali je s vremenom svima u društvu postalo jasno da se između Pole i Tomislava nešto događa. Poli je imponiralo da jedan zgodan budući pravnik, koji se nije mogao naći ni u jednome društvu, a da ga ne salijeću djevojke i žene, poklanja pažnju upravo njoj, koja je po svemu bila obična. Tomislavova su udvaranja bila uvijek umjereno dozirana, što je malo pomalo brisalo Poline zadrške i strahove, koje su konzervativni odgoj i mnogo ružnih trenutaka u Polinome djetinjstvu ugradili u njezin um. Za razliku od svih drugih muškaraca koji su Polu doživljavali objektom, Pola je u Tomislavu prepoznala toplu i iskrenu osobu koja zna voljeti druge. U to su se vrijeme Tomislav i Pola počeli sve češće družiti. Dolazio je pred njezinu školu, šetali su za ljetnih večeri, a onda i jeseni...

Tomislav je na svaki način Poli pokazivao da njezinu mladost i neiskustvo doživljava kao nešto što treba poštivati. Njezinu je nespretnost, često do šeprtljavosti, dočekivao s duhovitošću, koja je iz njega uvijek zračila, ma kako mu dan bio loš.

Za Polin 17. rođendan Tomislav joj je poklonio knjigu Genije Theodora Dreisera 116

Na putu do svjetlosti

i ta je knjiga Poli zauvijek ostala najdragocjenijim darom.

Mjesec dana poslije pao je prvi snijeg. Nikad tako rano. Pola i Tomislav su te večeri dugo šetali, pjevušio joj je poznati francuski refren: Tombe la neige...

Pola je uživala: – Što to pjevaš? Prevedi mi...

– Gledaj u nebo – rekao je Tomislav, a Pola je prateći njegov pogled ugledala roj tisuće sitnih pahulja snijega. – Pada snijeg! – rekla je ushićeno.

– Upravo to znači – šapnuo je Tomislav i spustio svoje usne na njene.

Prvi ju je put poljubio. Polino je srce dignulo krila i za čas se našlo tamo, negdje gore među pahuljicama.

XLIV.

Veronika je toga dana bila gotova sa šivanjem lijepe haljine za Polu. Danas će Pola prvi put izaći na ples… Okupit će se cijelo njihovo društvo.

– Tamo će biti i Tomislav – razmišljala je Pola. Već je od jutra bila uzbuđena.

Jakov se zadnjih godinu dana promijenio nabolje i neko je vrijeme izgledalo da će konačno sve biti u redu, ali… Po tko zna koji put našao je nov posao, ali kako nije prestajao s pićem, ubrzo ga je opet i izgubio. Zatim su učestali njegovi ispadi takozvane bolesti, a svako malo je propio dio novca od onih njiva koji su Veronika i Gašpar čuvali za crne dane. Kada je Veronika shvatila da novac nestaje, sklonila je ostatak novca pod ključ. Jakov je to dočekao kao direktni udarac i sve u kući nastavio maltretirati još više. Čim bi nekoliko dana bio trijezan, počeo bi se hvatati za srce. Svojoj je majci Veroniki jednoga dana Jakov donio kapljice za smirenje jer bi, kazao je, mogao doći u napast pa ih popiti kada je pijan, a liječnik mu je posebno naglasio da ih ne smije uzimati uz alkohol.

– Majkooo, o majko... – derao se preko dvorišta – brzo mi daj one kapi – što je Polinoj baki trebalo biti znakom da mu je loše i da mu trebaju kapljice valeriane.

Prilazio je kući držeći se za srce.

– Ne dam – odgovarala bi mu Veronika – doktor je kazao da to ne smiješ piti uz alkohol.

– Nisam pio! Evo, vidi, mogu stajati na jednoj nozi…Evo, vidi… – onda bi pokušavao stajati na jednoj nozi što mu, naravno, nije uspijevalo. Veronika mu nije vjerovala jer je to bila njegova uobičajena predstava.

117

Na putu do svjetlosti

– Ajde, evo, popij ovo – Veronika je već ranije zamiješala šećera u čaši vode. – Zar si zaboravio da su ti rekli kako ćeš dobit otkaz na poslu ako ne prestaneš piti?

A Jakov je okrenuo ploču.

– Ti znaš… – počeo je ispijajući zašećerenu vodu i petljajući jezikom. – Ma što ti znaš?… Da nešto znaš, ne bi odgajala tuđe derište – i zaredale su pijane psovke jedna za drugom.

– O, Bože, Bože… – šaptala je Pola iza zavjesa u sobi skidajući novu haljinu koju je upravo isprobala – ne opet, molim te, ne opet…

– O, moj Bože, zar opet? – uzdisala je i Veronika u kuhinji. – Već sam se bila ponadala da možda ipak…

– Ajde, pojedi nešto! – Veronika je u blagovaonicu unosila tanjur s jelom, pokušavajući smiriti situaciju, ali uzalud. Bilo je jasno da je kratkotrajna stanka s alkoholom, nažalost, bilo samo zavaravanje i ulijevanje lažne nade. Jakov je nastavio s vrijeđanjima. Otišao je za Veronikom u kuhinju. Pola je u sobi zatvarala uši da ga ne čuje. Već je naučila da, ako stavi male prste u uši, ne čuje ništa. To što je u prizemlju počeo maltretirati njezinu baku, a ne nju, Poli je još teže padalo. Svako toliko je skidala ruke s ušiju da ipak bude u tijeku. – Nikad se ne zna što on u takvom stanju može učiniti.

– Tuđem kopiletu daješ veća prava na mojoj starini nego meni – derao se Jakov pijano. Veronika mu se dodvoravala, molila je pijanoga sina da prekine s napadima, plakala i preklinjala ga da Polu pusti na miru, a Polu je za to vrijeme slamao osjećaj nemoći da pomogne, da promijeni, da svojoj baki olakša…

Pola je tužno gledala u novu haljinu na vješalici.

– Nikamo večeras ne mogu ići. Na plesu će sigurno biti i Tomislav, ali… Ne! Ne mogu ih ostaviti same s njim!

Veronika i Gašpar nisu Poli dopuštali previše izlazaka, nisu joj dopuštali da vani ostane poslije deset sati.

– Tomislav to zna, ali ipak želi da dođem večeras – bilo joj je neobično kada ju je molio da, ako ikako može, u subotu isplanira duže ostati vani. Obećala mu je da će nastojati i uspjela je sve dogovoriti s Veronikom, koja joj je prvi put dopustila da ostane do pola noći. Tri se dana i noći radovala tom izlasku.

– A baš sada opet ovi problemi s Jakovom i ne mogu nikamo– uzdahne Pola i nevoljko se spusti na krevet.

118

Na putu do svjetlosti

XLV.

Rena joj je dva dana kasnije kazala da je Tomislav dobio posao u Zagrebu i da je otputovao.

– Vjerojatno je htio da se oprostimo. Zato me je uvjeravao da svakako pokušam doći – Pola je tih dana bila jako tužna. – A ja baš u subotu nisam mogla … Da sam mu bar uspjela objasniti, on bi razumio. Sigurno bi me razumio. Ali kad dođe, objasnit ću mu – tješila se.

– A što ako on tamo u Zagrebu nađe djevojku? Ako to bude djevojka koja ima normalnu obitelj… Što ću mu onda ja? – mučila je sebe pretpostavkama. – Pa valjda bi mi rekao da mu do mene nije stalo… – zamislila se još dublje. – Tomislav mi ustvari nikada i nije rekao da me voli, ali…poljubio me je…– u Polinim su grudima vrištali osjećaji, sputani strahovima. – A što ako sam ja sve to samo umislila? Ako on želi prijateljstvo i ništa više? Možda je shvatio da ga volim pa bi sa mnom bio samo iz sažaljenja?!

XLVI.

Iz Zagreba je Tomislav dolazio samo vikendima. Ispočetka skoro svakoga tjedna a onda sve rjeđe. Pola i Tomislav su se sreli nekoliko puta. Pri svakome je susretu Pola nastojala što bolje sakriti što osjeća. Iako Tomislav nije govorio o osjećajima, njezina se ljubav produbljivala. Sanjala je samo o danu kada će joj Tomislav izjaviti ljubav.

– Ako me voli, ima vremena – idalje se Pola tješila, snažno se hrvajući s osjećajima koji su htjeli van. – A ako me ne voli…. – neprestane su strepnje gasile iskre u njezinim očima.

– Ako me ne voli, onda je bolje da ne zna što ja osjećam – progovarao je njezin ponos i nastavljala je život dalje.

Pola se sve više povlačila u samoću. Sve je češće poželjela biti daleko od svega i od svih. Njezine su misli kretale na sve duža putovanja. Najprije su to bili snovi o putovanju u Zagreb... do Tomislava...– Moje daljine su tamo gdje je on – govorila je tražeći mir u zelenozlatnoj boji planina. Zaneseno, s nekom neobjašnjivom strašću iza zavjesa je svoje sobe šaptala daljinama. Prozvala ih je svojima. Njezine su daljine bila ona tiha predvečerja, kada se sunce već otkotrlja iza njezinome oku dostupnih 119

Na putu do svjetlosti

planina, tiho, crveno kao ljubav, uvijek negdje nadohvat, a opet daleko... Poline daljine.

Već je dobro iskusila da ljubav ne pada s neba, ali dobre joj vjere ipak nije uzmanjkalo.

– U Tomislavu ima ljubavi, sigurno ima – šaptala je. – Bože, daj mi da jednom, makar i mnogo poslije, dohvatim svoje daljine!

XLVII.

Iz sanjarenja je tog jutra Polu trgnuo glasan uzvik koji se začuo iz radionice njezina djeda, kada se iznenada na vratima pojavio Gašparov brat Martin.

– Dobro jutro, brate, red je da se ti i ja pomirimo – rekao je Martin pokušavajući se smješkati, ali mu to baš i nije išlo.

Gašpar nije mogao vjerovati vlastitim očima.

– Ti znaš kako se možemo pomiriti – odgovorio je Martinu oštro i nastavio raditi.

Martin nije znao kako bi se ponašao. Stajao je na vratima.

– Ajde, ajde, prestani se ljutiti. Riješit ćemo sve probleme, zato sam i tu… Ali mogao bi malo i pustiti posao, da se dogovorimo – rekao je ulazeći. – Ej, mala, i ti si tu – reče propuštajući Polu prije nego što će zatvoriti vrata.

– Vjerojatno joj ne znaš ni ime… Zove se Pola – rekao je Gašpar, a onda nastavio: – Što te nosi k meni? – nije mogao vjerovati da je u njegovu bratu proradila savjest i da je zato tu. – Što ti treba?

– Pa… zar ćemo ovako razgovarati? Nećemo otići tamo… u kuću? – Martin se idalje držao za kvaku na poluotvorenim vratima radionice.

– Veronika baš ne bi bila oduševljena da te dovedem u kuću – Gašpar nije imao razloga biti obziran. – Reci što imaš. Nešto ti sigurno treba kada si ovdje.

– Pa…nemoj tako… – Martin je napravio još jedan korak i konačno zatvorio vrata radionice za sobom. – Došao sam da se dogovorimo oko zemlje….da to podijelimo…

– Zemlja? Aha, a ostalo? – Gašpar je na tren zastao s poslom i podozrivo ga promatrao, a zatim opet nastavio raditi. Martin je počeo hodati oko Gašpara.

– Pa… i za ostalo se možemo dogovoriti, ali sad je najvažnije da se dogovorimo oko zemlje…Pusti stare svađe, što je bilo, bilo je. Ne budi takav – izvještačen osmijeh nije silazio s Martinova lica.

– Da ja ne budem takav? A kakav bih to ja trebao biti nakon svega? – Gašpar 120

Na putu do svjetlosti

je pogledao u Martina. – Čekao si tolike godine pa što se mene tiče, sada možemo i dalje…– i opet je nastavio raditi ljutito govoreći usput. – Onda, kada je meni trebalo… kada sam bio na cesti… sa cijelom obitelji, ti si se šepurio u našem… Ne u tvojem, već u našem – Martin je idalje oblijetao oko njega. – Makni mi se s puta! Pusti me na miru!

– Daj, ne budi tako tvrdoglav – Martin je nastojao Gašparu dodati dasku za kojom je ovaj posegnuo. – Evo ti, evo – ulagivao se pružajući mu je.

– Ja tvrdoglav? – Gašpar je vrtio glavom, a zatim je, odgurnuvši dasku koju je Martin držao, nastavio: – Kako te nije sram?! Nisi htio ni čuti za podjelu imanja. Čak ste ti i tvoja žena izmislili onu gnjusnu laž da ste i oporuku pokojnog nam oca izgubili.

Da, da, samo gledaj – nastavio je Gašpar podsmjehujući se – mislio si da ti vjerujem.

Znao sam da lažeš. A vidiš, sada je meni svejedno.

– Čekaj… brate … – vidjelo se da Martinu ponestaju riječi. – To je bilo davno. Neću reći da nismo pogriješili, ali… – kao da se nečega sjetio – i je! Tako je bilo! – Martin je poskočio.

– Oporuka se negdje onda izgubila.

– I sada se slučajno opet našla? Ti sad očekuješ da ti nakon svega vjerujem?

– Trebao bi jer ti govorim istinu… Eto, mogu ti se i na djecu zakleti– Martin je teatralnim pokretom stavio ruku na srce.

– Pusti djecu! – trgnuo se Gašpar. – Djeca nemaju ništa s tim. Kad nas dvojice više ne bude, neka se dijele naša djeca… onda će valjda pravda progovoriti.

– E, baš djeca! O djeci je i riječ – Martin se dočekao na noge dosjetivši se kako njegov brat Gašpar svih tih godina, iako itekako povrijeđen i zakinut s njegove strane, nikada svoju ljutnju nije iskazivao na njegovoj djeci. Znao je da Gašpar obožava djecu i da, unatoč svemu, gaji lijepe osjećaje spram njegove djece. S druge strane, on je dobro znao da bi nakon njihove smrti upravo njegova djeca mogla imati velikih problema jer je kuća i veliki dio zemljišta na gruntovnici još uvijek bilo na njihovu pokojnome ocu. A to je značilo njegovo i Gašparovo. Lukav, kakav je već bio, Martin je odmah prepoznao priliku da iskoristi to što je Gašpar volio svoje nećake i nećakinje. – Baš radi moje djece sam danas tu. Evo, neću odugovlačiti: – ženi mi se sin, a želi početi s gradnjom kuće na nekom od naših terena.

Gašpar ga je gledao nekoliko trenutaka bez riječi, a onda je uzdahnuo: – Ženi se, kažeš? … Dobro… Ako je zbog djece, onda da vidimo što je. Ali samo zbog njih – Gašpar je pokazao Martinu dobru volju da ga sasluša do kraja.

– Ja bih da sada podijelimo sve i da to jednom riješimo – počeo je Martin 121

Na putu do svjetlosti

sigurnije.

– A ja bih da ti to sve doneseš napismeno…– Gašpar je poučen bratovim ranijim smicalicama reagirao oprezno.

– Dobro, dobro, donijet ću ti ja sve napismeno, ali je najvažnije da se ti i ja prije dogovorimo – pomirljivo je nastavio Martin.

– Što se imamo dogovarati? Dobro znamo obojicu kakva je bila volja pokojnog oca. Nemamo se ti i ja što posebno dogovarati – negodovao je Gašpar.

– Ma, dobro, dobro, ali sada je situacija drugačija nego onda i moramo se dogovoriti – Martin je imao svoje zamisli koje nikako nisu mogle biti na njegovu štetu.

– U čemu drugačija? U tome da ti trideset godina koristiš moje? – Gašpar je idalje nastojao biti čvrst.

– Nije baš trideset. Zaboravio si oduzeti godine koje si proveo kod nas – hvatao se Martin za što god je mogao.

– Neću se ja sada opet s tobom prepirati – vidjelo se da se Gašpar jako uzbudio prisjećajući se bratovih prijevara – već reci što bi htio i gotovo!

– Pa eto, ja sam mislio da zemljište prepišemo onako kako je pisalo u oporuci, ali moj sin bi htio baš onaj komad blizu crkve… znaš tamo…

– Ali ono je najljepši teren – pobunio se Gašpar – i naš pokojni otac je htio da taj teren pripadne meni.

– Neće ti biti krivo – Martin je digao glavu. – Ja ću ti ustupiti sav onaj teren u nastavku uz Rječinu, onaj najveći…. Tamo je otac zapisao svakome pola. Ako ti pristaneš ovaj teren kraj crkve dati mojem sinu, ja sam spreman tebi potpisati sve ono…

Gašpar se češkao iza uha razmišljajući. Ponuda koju mu je dao Martin nije bila tako loša.

– Jest da je ovaj teren koji Martin traži za sina na vrlo dobrom položaju za gradnju, a ono tamo nije za gradnju – razmišljao je dalje – ali je ipak dosta veće i uz moje je. A za gradnju meni teren ionako ne treba…

– Dobro, donesi to napismeno i potpisat ću ti – rekao je Martinu. – A što ćemo s ostalim?

– Čuj me, Gašpare, neće ti biti krivo – ponavljao je Martin. – Vidio si da je s vremenom stara gospodarska zgrada…

– Moja! – prekinuo ga je Gašpar. – Moja!

122

Na putu do svjetlosti

– Dobro, ne vraćajmo se na staro. To je nekad bilo, ali sada je sve drugačije. Što se može? – Martin je slegao s ramenima. – Ali ćemo to ispraviti. Umjesto nje, ja ću ti dati sve ono zemljište oko nje…

– I zemljište oko nje je otac ostavio meni, ne misli da sam posenilio – Gašpar se još jače naljutio.

– Dobro, dobro, ne ljuti se – Martin je kao sa svime bio suglasan. – Dat ću ti i one njive… Znaš, tamo gdje je ona velika jabuka… gdje su one šljive… Ovako ćemo – nastavio je Martin uvjeravati Gašpara – sve ću ja riješiti s odvjetnikom da tebi ne bude krivo i doći ćemo ti obojica…

Gašpar je gledao s nevjericom u Martina.

– Evo, mogu ti se zakleti na mater…

– Pusti našu mater da počiva u miru – prekinuo ga je Gašpar. – Dobro, Martine – rekao je – čekat ću te – reče nadajući da će možda, iako nakon punih trideset godina, pravda pobijediti.

Poslijepodne su svi u kući prepričavali Martinovu posjetu.

– Možda se je ipak vrag promijenio, možda, možda… – bila je skeptična Veronika.

– Ali, Gašpare, ne zaboravi da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada…

– Jezik pregrizla! Ne govori tako – kritizirao ju je Gašpar.

– Dobro, dobro, neću. Daj Bože da bude tako kako ti misliš – dodala je brišući posuđe.

– Ja sam zadovoljan što je konačno posegnuo u dušu – rekao je Gašpar – pa makar to bilo i samo zbog sina. Nije važno zašto, samo da je.

– Ako je posegnuo... – nastavila je opet Veronika, ali se brzo ispravila sretnuvši se s Gašparovim ljutitim pogledom. – Dobro, dobro, ali ako tako bude, ne pusti mu da te opet prevesla – nije se dala. – Ako njegovom sinu daš najbolji teren, neka ti Martin odmah prepiše ono što ti je obećao.

– To će napraviti odvjetnik. A sada dosta o tome – zaključio je Gašpar raspravu o posjeti njegova brata Martina. Čak je i Veronika na kraju prestala prigovarati Gašparu zbog njegova brata i počela razmišljati o mogućem dobrom ishodu njihova dugogodišnjeg spora.

123

Na putu do svjetlosti

XLVIII.

No, nakon nekoliko dana došao je Gašparov sin.

– Stric Gašpar, dobar vam dan, kako ste?

– O, dobar ti dan! A što tebe nosi k meni? – Gašpar se obradovao nećaku. – Znaš koliko već nisi bio kod mene?

– Dugo vremena, znam, ali kada imam puno posla…– Gašparov se nećak smješkao dobroćudno. – Otac mi je kazao da ste se dogovorili oko terena…

– Jesmo, jesmo – potvrdio mu je Gašpar. – Rekao je da će doći s odvjetnikom i dokumentima, ali ga nema.

– Ma… mati je loše – objašnjavao je Gašparu nećak – pa je sada oko toga strka i nema vremena.

– A loše ti je materi? A što joj je? – Gašpar, kakav je bio, brinuo se iskreno i o onima koji baš i nisu to zaslužili.

– Ne znaju još što je, ali nije dobro – Gašparov se nećak snuždio.

– Ajde, ajde, bit će sve u redu – tješio ga je Gašpar.

– Nego… stric – nastavio je Gašparov nećak, ne znajući kako pitati ono po što je došao – znate, meni se ono oko kuće žuri pa sam vas došao zamoliti ako biste mi potpisali…

– Poslušaj me dobro, mladiću – Gašpar je nećaku stavio ruku na rame. – Ja sam mnogo toga u prošlosti davao na riječ, a uvijek sam ostao kratkih rukava.

– Razumijem ja vas, striče, ali ako ja to ne napravim, ne mogu početi graditi…

Evo, ja vam jamčim da će otac tu zamjenu zemljišta obaviti kako treba. Jamčim!

– Ne znam… ne znam – Gašpar je bio na čudu.

– Striče, evo, ako treba ja ću to i napisati. Dajte mi komad papira i ja ću sve to napisati.

– A što mi vrijedi da ti napišeš kada zemlja nije tvoja, nego njegova?! – Gašpar se mučio. S jedne strane mu je bilo žao nećaka, a s druge je strepio od novih Martinovih prijevara. – Pa sada mu i sin zna kako stvari stoje, pa valjda neće… – razmišljao je u sebi i na kraju odlučio: – Daj mi te papire – pružio je ruku, uzeo dokumente iz nećakovih ruku i potpisao.

Gašparov nećak nije znao što bi od silne zahvalnosti.

– Hvala vam! Po sto puta vam hvala, striče! Vi ste najbolji čovjek na svijetu!

124

Na putu do svjetlosti

Otišao je sav ozaren od sreće.

Veronika je u to vrijeme upravo ispred kuće počela prati rublje i ugledala nećaka kako odlazi iz radionice. Pustila je rublje i požurila Gašparu: – Što je htio?

Gašpar nije imao kud i sve joj je ispričao.

Pola nije nikada svoju baku vidjela tako ljutu.

– Ti doista nisi normalan! – vikala je. – Opet su te prevarili.

– Ma neće nećak – umirivao ju je Gašpar. – Obojica su mi govorila isto.

Nažalost, Veronika je bila u pravu. Ni Martin, ni njegov sin se više nisu pojavljivali.

– Tuži ih – govorila je ogorčena bezdušnim postupcima Gašparova brata. – Nisi onda htio tužiti Martina, a sada tuži obojicu! I oca i sina!

– Rekao sam ti već da ja neću na sud – ponavljao je Gašpar tvrdoglavo. – Pa čak i da ih se i tuži, pravda je jedno, a sud drugo!

– Ja to ne razumijem – govorila je Veronika – ne razumijem, pa ne razumijem.

– Ni ja to ne razumijem – mislila je Pola. – Pa zar sud ne postoji radi pravde?

Nedugo zatim umrla je Martinova žena, pa je Gašpar opravdavao bratov nedolazak time. Nećak je počeo graditi kuću, ali se ni tada on i njegov otac nisu pojavljivali kod Gašpara.

XLIX.

Jedne je subote ujutro Polinu djedu Gašparu pozlilo. Odmah je odvezen u bolnicu, ali je već nakon par sati vraćen. Nakon tri dana je umro. – Moždani udar– rekli su liječnici.

Na sprovodu su ljudi izražavali sućut Polinoj baki i njezinu stricu Jakovu, što je bilo i razumljivo, a Poli tek onako usput. A itekako se mogla vidjeti bol u Polinim očima. Boljelo ju je što se nitko nije osobito obazirao na nju, a bilo je i onih koji joj nisu ni pokušali izraziti sućut. Čak se u prolazu čuo komentar: – Ta on je Poli bio samo djed….

Kako mogu i pomisliti da ona nije tužna? Pa tako ju je pritisnula tuga da jedva može disati. Njezin je djed bio njezin tata, najdraži tata na svijetu. Ma što svi oni ili one mislili o tome… I najbolji!

125

Na putu do svjetlosti

Veronika je tjednima tupo gledala u jednu točku. Samo bi teškim uzdahom reagirala kada bi je Pola zagrlila.

Sve je podsjećalo na Martinu smrt i dan njezina sprovoda kada su Veroniki danima nakon toga dolazile žene iz susjedstva. Da utješe majku koja je izgubila kćer.

Veronika je kao i sada samo šutjela, gledajući u jednu točku, i povremeno grlila Polu kada joj je ova prilazila.

Brižne poglede koje su susjede tada upućivale Veroniki i riječi utjehe odbijale su se od Poline bake kao od kamena, kao da je svjesna farse. Jer, samo što bi zašle iza ugla, već je priča kretala na drugu stranu.

– Jesi li vidjela njezinu malu što se šepuri?

– Kažu da dolazi kasno doma. A čula sam da i noć probdije tko zna gdje.

– Aha. Bit će ona, bar kako se do sada pokazuje, kao i mati joj njezina. Kažu da će ona danas-sutra i na fakultet?

– Ma da, ta će na fakultet malo sutra. Za to treba ugrijati stolicu, a ne klatiti okolo.

– Da, kažu dobro da jabuka ne pada daleko od stabla. Sjećaš se kakva joj je bila mati u njezinim godinama?

– Kako ne? Kao da je jučer bilo! Ali što u njezinim godinama? Bilo je toga i ranije.

Nije ni tebi, ni meni bilo veliko iznenađenje kada je Marta rodila Polu!

– Mala je doduše lijepa, ali ima nekakve čudne oči…niti smeđe, niti zelene…Takve nema ama baš nitko u njihovoj obitelji.

– Da, da. Nije njihova, ne, ne…to se i s kilometra vidi…

I, kao usporedbe radi, pred očima iz prošlosti uskrsne slika onih obilazaka ovih istih dobrih duša u danima kada se Pola rodila. Pitanje se samo od sebe nameće: Zar ove uzimaju nešto za dugovječnost?

L.

Veronika i Pola su ostale same jer na Jakova se više nije moglo računati.

Godinama se ne trijezni i pitanje je dana kada će njegova jetra reći dosta. I sama jadna, već pomalo nemoćna, Veronika ponekad kroz suze promrmlja: – Zašto mi ga Bog ne uzme već jednom? Bolje mrtva nego živa žalost!

Muke s Jakovom, Martina smrt, Gašparova smrt, neizvjesnost… sve je to bilo prebrzo i previše za nju, pa je i Veronika ubrzo nakon Gašparova sprovoda završila u 126

Na putu do svjetlosti

krevetu.

Polina se ujaka Jakova neko vrijeme nakon očeva sprovoda rijetko moglo vidjeti.

Pa ipak, Pola se u svemu tome iznenađujuće dobro snašla, kao po onoj: što te ne ubije, ojača te. Jer, izgledalo je kao da su Poli svi ti nemili događaji ulili neku čudesnu snagu. Brinula se oko bake Veronike, angažirala je dobre liječnike, nakon čega je ipak Veronika iz dana u dan bivala sve jačom.

Jednom je poduzetniku trebao poslovni prostor, a nudio je dobru najamninu.

Upućen je na njih dvije i dogovorili su se da mu jedan prostor u prizemlju iznajme, što im je donijelo kakvu-takvu materijalnu sigurnost.

LI.

Nikome nije bilo iznenađenje kada je Pola preko sezone otišla raditi na obližnji otok. Skromna Gašparova mirovina, koja nije bila većom nakon njegove smrti i prihod od najma prostora u prizemlju njihove kuće, osiguravali su njoj i njezinoj baki Veroniki donekle pristojan život, ali ta sredstva nisu omogućavala Polino daljnje školovanje, te je Pola odlučila preko sezone zaraditi koliko može. Drugim je razlogom bio Jakov, koji se nakon Gašparove smrti samo kratko vrijeme primirio, ali je alkohol činio svoje i problemi s Jakovom bili su sve češći. Iz njegovih je napada Pola sve više uviđala da mu je upravo ona trn u oku, jer je stalno vikao na nju da se iz njegovoga iseli što prije.

Najzad ga je upitala hoće li pustiti Veroniku na miru ako ona ode.

– Naravno da ću je pustiti na miru – rekao je Jakov bez uvijanja. – Ja bih se s majkom uvijek bio slagao da nije bilo tebe.

Poli je to bio veliki psihički teret i, iako joj je jadna Veronika govorila da ga ne sluša, još je prošle sezone odlučila provjeriti koliko mu se može vjerovati. I doista, sve vrijeme kako je Pola bila odsutna, puštao je Veroniku na miru. Čim se Pola najesen vratila, kao da joj je htio dokazati koliko mu njezina nazočnost smeta, pravio je objema još veće probleme. Veronika se sirota mučila između osjećaja za kakvoga-takvoga, ali ipak njezina sina i osjećaja prema unuci, koju je istinski voljela. U takvoj je situaciji Pola jedva čekala da krene nova sezona.

Po preporuci je brzo našla adresu, a Dane, vlasnik restorana, ju je jedva dočekao.

Sezona je bila već na vratima i za tri je dana restoran trebao biti otvoren, a pripreme su još bile daleko od �iniša. Između ostaloga, još je uvijek sve bilo u fazi generalnog čišćenja.

127

Na putu do svjetlosti

Čim je Dane pregledao njezine papire i popričao s njom o njezinom dotadašnjem iskustvu u ugostiteljstvu, pokazao joj je sobu na katu. Stajali su na hodniku pred otvorenim vratima njezine sobe.

– I tako, po ovome se vidi da si do sada radila i vani? – držao je njezine papire u ruci.

– Da, ali samo kratko prošle sezone… ovdje…vidite ovo – pokazivala mu je Pola preporuku koju joj je napisala vlasnica poznatoga restorana. – Ali je gospođa restoran prodala i više nisam mogla računati na nju.

– Dobro, raspremi se i na posao – bio je kratak Dane zatvarajući vrata njezine sobe i odlazeći niz stepenice.

Stvari je samo pobacala iz kofera na krevet i odmah sišla kako bi se prihvatila posla s ostalima. Tu su već bili svi s kojima će raditi ove sezone. Bez obzira na različitost u godinama, brzo su se sprijateljili.

Dane je imao oko pedeset godina, bio je mladolika izgleda, ali nekako previše šutljiv u odnosu na ostale. Kuhar Mirko, koji je bio mnogo pričljiviji, kazao joj je da je Dane vojno lice u penziji, da mu obitelj živi u drugome gradu, te dodao kako će on i njegovi do glavne sezone dolaziti samo za vikende.

Tu se negdje s njima stalno motao i najbolji Danin prijatelj Stevo, koji je vodio brigu o jednom praznom odmaralištu u mjestu. Mirko i Stevo su se poznavali iz ranijih sezona i iz njihova se prepričavanja raznih anegdota moglo zaključiti da je Stevo isto kao i Dane u vojnoj mirovini, a da honorarno radi kao domar praznoga manjeg odmarališta u mjestu.

– Što se ima brinuti o praznom odmaralištu? – čudila se Pola upirući čeličnom žicom u velikoj pećnici, za koju je bilo očito da ju prošlogodišnja posluga nije ostavila u dobrom stanju.

– Nije stalno zatvoreno – nastavljao je kuhar objašnjavati – a vidjet ćeš kakve će se face ovoga ljeta tamo pojaviti…Već će se ono preko sezone napuniti odabranim gostima i to besplatno – dodala je i Milka, koja je uz Mirka bila zadužena za kuhinju.

Poli je ovo Mirkovo i Milkino objašnjavanje bilo neodređeno. Nije joj bilo jasno tko su ti odabrani gosti koji imaju pravo na besplatno ljetovanje, ali se time baš i nije zamarala. Moglo bi se reći da je Poli cijela ta priča bila nezanimljiva pa onda i još manje razumljiva. Onako mladu, nju su zanimale sasvim druge stvari.

– A mi ćemo ovdje na terasi imati i muziku?

– Naravno, svaku večer će tu biti fešta – javio se Mirko dok je Veronika slagala 128

Na putu do svjetlosti

tanjure u zidni ormar – ali ti se baš i nećeš moći zabavljati, jer rad za šankom najdulje traje…

– To se mene ne tiče, ja sam ovdje da pošteno odradim i zaradim i hoćemo li se poslije više vidjeti ili ne, baš me briga – razmišljala je Pola u sebi dok su se Milka i Mirko nastavljali prisjećati dogodovština iz ranijih godina. – Bitno je da Dane bude zadovoljan mojim poslom i da mi plati…

Kasno su navečer na terasi, iako umorni, zadovoljni urađenim poslom, svi osim vlasnika restorana zajedno ispijali osvježavajuće piće. Iako je kuhar donio na stol i jelo, onako umornima baš im i nije bilo do njega. Vidjelo se da je svima najviše do kreveta. Mirko, Milka i čistačica Mira su imali sobe do nje. Njih četvoro su imali sobe na katu, a ostalih je četvoro živjelo u mjestu. Dane je kao vlasnik imao svoje prostorije također na katu.

– Aha, svi smo susjedi, svi smo blizu – pomislila je Pola idući hodnikom ka svojoj sobi.

Otišli su spavati jer idućeg je jutra valjalo nastaviti.

I ta su dva dana prošla brzo. Sumrak je poprimao onu čudesno ružičastonarančastu boju kada je sve bilo gotovo. Već je iste večeri Pola za šankom počela odrađivati svoju prvu plaću.

– Od sada ti teče plaća i pazi kako radiš – rekao joj je Dane značajno.

Na trenutak se htjela pobuniti, ali je ipak misao zaustavila u sebi: – A što je bilo ovo trodnevno čišćenje? – Pola ga je htjela upitati, no nije. Bilo je očito da Dane njezino sudjelovanje u čišćenju objekta računa kao dragovoljnu radnu akciju.

Za Polu je tako službeno te večeri počela sezona. Jedva je stigla oprati kosu i malo se dovesti u red, ali svi su bili nasmijani i puni volje za rad, pa je ta dobra atmosfera lako pobjeđivala sitne greške u koracima. Dane nije krio zadovoljstvo jer su i mlađi i stariji mještani ostavili te večeri u njegovoj ladici lijep iznos, a još restoran nije bio službeno otvoren pa je sve išlo bez važećih računa. Stranaca još nije bilo, ali je svratilo dosta domaćih, koji su s danima oko prvoga svibnja spojili vikend.

Sezona je tek počela i prvi su gosti bili pretežito mještani. Jedna je grupa mladih iz Zagreba u večernjim satima, od prvoga dana, kako je restoran počeo s radom, tu našla svoje stalno mjesto. Bili su svi odreda mladi, Poli po godinama blizu i nije trebalo dugo da odnosi među njima postanu prijateljski. Navaljivali su da Pola poslije radnoga vremena pođe s njima, ali je doista bila umorna i na kraju su se uputili svatko svojim putem. Oni u obilazak otoka, a ona u svoju sobu na katu.

129

Na putu do svjetlosti

Svake su večeri dolazili i priča se ponavljala, Pola idalje nije odlazila s njima, sve dok se jednom, kada su kao i svakoga dana ostali do zatvaranja, bili uporniji nego ikada da ona poslije posla nastavi s njima. Do tada se već zbližila s njima, posebice s dvije djevojke iz društva, te je konačno pristala. Rekla je Dani da bi htjela ići, na što je on samo nešto promrmljao sebi u bradu. Tražila je rezervni ključ, da poslije kada dođe nikoga ne budi. Rekao je da će ulazna vrata biti otvorena.

Cijelo je društvo odlazilo, a Pola je još provjerila je li sve ostavila kako treba i zatim otrčala do jedinog auta. Oni prvi su već pomalo kretali.

Neko su se vrijeme zabavljali u susjednome mjestu gdje je bila ribarska fešta, a onda je većina zaključila da bi u nastavku noći najbolja zabava bila u gradiću s druge strane otoka. Pola ipak nije mogla nastaviti s njima jer sutra radi. Shvatili su i jedan iz društva ju je odvezao do kuće.

Brzinski je bila u krevetu i odmah zaspala.

Probudio ju je neobičan osjećaj. Još žmireći, shvatila je da je svanulo, a u drugome je trenutku osjetila ruke na svojem tijelu. Onako pospana u prvome trenutku je ostala mirna, nekoliko sekundi čak uživajući u tom milovanju, a onda je kroz trepavice ugledala vlasnika restorana na njezinim najintimnijim dijelovima. Gaćice su joj već bile malo spuštene... Trgnula se i vrisnula, zatečena neobičnom i nepriličnom situacijom, sklupčala se na krevetu, povlačeći ono malo tekstila na sebi, ne znajući kako se postaviti. On joj je naglo stavio ruku na usta. U tom osjećaju nemoći nije ni pokušala vikati. Bilo je tu otimanja i mumljanja, molitve: – Neee, molim vas, ne…pustite me…

Ne obazirući se na to, on je nastavio sada već sve grublje i grublje tamo gdje je maloprije stao i, aludirajući na njezin izlazak s prijateljima, hvatao je gdje je god bi stigao: – Ah... a bilo ti je lijepo noćas s njima, a meni se tu nećkaš... Što su oni bolji, a?

– Molim vas – jecala je Pola.

– Oni su još premladi, nemaju oni iskustva… Ja ću ti pokazati kako se to radi…

Ako su mogli oni, mogu malo i ja... Ma ja ću tebi pokazati što je prava j....

– Molim vas, nemojte, molim vas... zadihano je ponavljala Pola hrvajući se s njim.

Oglušio se na to i navalio s još većom žestinom. Pola se borila s njim, a kako joj je nestajalo snage, bila je sve glasnija…

– Ne i ne, i ne! – Pola je vrisnula svom preostalom snagom.

Kada je Dane konačno shvatio da je njezino odbijanje ozbiljno, a ponajprije zato 130

Na putu do svjetlosti

što mu ipak nije bilo svejedno da osoblje iz susjednih soba sazna za njegovo ponašanje, naglo je sjeo na krevet i rekao joj maznim glasom: – E, ovako ćemo. Ako hoćeš, ti ja se možemo lijepo provoditi. Može nam biti jako lijepo. Moja žena neće često ovamo...

Dijelom ne shvaćajući, a dijelom tražeći izlaz iz situacije, šutjela je. Pomislila je i na kolege koji mirno spavaju. Hm ništa ne može, on je ipak gazda... Dok je ona tako razmišljala, čula ga je kako nastavlja: – A što si mislila zašto sam zaposlio baš tebe? Vidjela si da je bilo i drugih…

Hmmm, vidio samo ovo – i naglo je uhvatio za grudi, a ona se opet oglasila jaukom.

– Ma ne glumi više – nastavio je – osjetio sam ja da i ti želiš isto, samo se praviš...

I opet je krenuo prema njoj: – Ajde, ajde, dosta je bilo, ionako znaš da mi se ne možeš oduprijeti...

Pola je naglo skočila s kreveta i pokušala se domoći vrata, ali je Dane bio brži i jači. Istovremeno, držeći je za obje ruke, shvativši da je njeno odbijanje de�initivno i uozbiljivši facu, ledenim joj je glasom naredio, poluglasno, sikteći: – Kupi se! Da si se odmah pokupila odavde! Da nisi ovdje dočekala dan! Imaš sat vremena da nestaneš, inače ćeš požaliti!!

Zatim je otišao.

Pola je ostala ukočeno zureći u vrata, sva se tresla od straha.

Trgnula se, na brzinu je pokupila stvari u kovčeg i izletjela u tmurnu proljetnu zoru. Spremala se kiša. Nije znala kada ide prvi trajekt.

A novac? Tko zna hoće li imati za trajekt?!

S koferom u trajektnome pristaništu i kišobranom koji je uzalud pokušavala upotrijebiti protiv kiše jer se je vjetar mijenjao od juga do zapada, dok konačno njezin kišobran nije sličio neuredno obješenim krpama na grmu, a ona je bila sve mokrija i mokrija… Počela je plakati, a suze je ispirala kiša. Osjećala se ili bolje reći nije osjećala ništa jer onaj osjećaj nemoći i beznađa, zar se osjećajem može uopće zvati?

Najednom je začula svoje ime. Tamo uz naplatnu kućicu stajao je Stevo.

– Iz daleka mi se učinilo da si to ti. Nisam mogao vjerovati svojim očima.

Pola je šmrcala, ali od kiše ni on u prvi trenutak nije mogao razaznati što su suze, a što kiša, ali je ubrzo shvatio da je Pola jako nesretna.

– Što se dogodilo? pokušao ju je štiti od pljuska svojim kišobranom.

– Vi…vi ste…prijatelji, pa mi ne bi vjerovali – mucala je Pola.

– Kako ne bi? Što ne bi? Ajde, pričaj – Stevo je htio znati.

131

Na putu do svjetlosti

Pola nije znala od kuda da počne.

– On…on je došao u moju sobu – prevalila je rečenicu preko usana.

– Tko? Dane? Ma nije valjda?

– Je…– Pola je odlučila reći Stevi sve. Nekome je morala reći. Nije joj više bilo važno tko će što reći, misliti…

– Čuj, Pola, trajekta ti nema sigurno još dva sata… Ajde, idemo kod mene. Moraš se osušiti i sve mi ispričati.

Stevo je uzeo njezin kovčeg, a ona ostale stvari. Krenula je za njim ništa ne pitajući.

Kada su došli na kat odmarališta, našli su se u dugačkome hodniku. S jedne strane bile su sobe u nizu, Pola ih je brojala prolazeći do zadnje – ukupno osam soba.

Uveo je Polu u svoj stan na kraju hodnika i upalio električnu grijalicu. Donio joj je ručnik, a zatim je pozvao u drugo krilo zgrade.

Stevo je otključao jednu sobu na kraju hodnika i teatralnom gestom joj uručio ključ sobe: – Evo, ti već znaš da ja brinem o cijeloj zgradi i da je sve ovo još mjesec dana prazno. Tvoja je dok želiš. A ja sada idem jer imam posla.

Pola se je najprije požurila presvući. Dugo je bila pod tušem kao da će vodom isprati Danine ruke koje je osjećala svugdje na sebi, kao da će voda odnijeti sa sobom sjećanja na ranojutarnje grubosti… Kada se malo smirila, misli su joj skrenule na Stevu.

– Iako su on i Dane dugogodišnji prijatelji, Stevo je ipak dobar. Nije mi tako izgledao prije… – razmišljala je.

– Što ću sada? Novca nemam. Ovo malo bi mi bilo taman za trajekt i autobus do kuće… Ili čekaj – pokušavala je dalje razmišljati. – Ako kupim autobusnu kartu odavde, onda mi ne treba za trajekt… Eto, to ću spremiti, a ovo ostalo…onda mogu popiti kavu… možda i sok…– Pola je vrtjela u glavi razne kombinacije.

Nije ni pomislila da od Dane traži novac za ono malo dana što je radila kod njega.

– Ma, neka mu bude! Samo da ga više nikada ne vidim! Zaprijetio mi je da ne smijem nikome ništa reći. – Pa i neću, uzdahne Pola – on je radio u vojsci i sve poznaje. Tko zna kako bi mi se mogao osvetiti?!

A što će i pričati? Teško je nalazila mir. – Što će reći moji kada dođem doma?

Zašto sam se vratila? Da nisam dobro radila?

Najednom joj sine: – Stevo mi je rekao da ovu sobu mogu koristiti mjesec dana.

Za to bih vrijeme mogla raditi nešto drugo u mjestu. A gdje? Moram pokušati, neću 132

Na putu do svjetlosti

pronaći rješenje sjedeći ovdje u sobi.

Pogledala je kroz prozor. Kao što na otoku često biva, ranojutarnje nevrijeme se moglo vidjeti još samo u tragovima. Sunce je već činilo svoje ulijevajući kapljice optimizma u Polino srce. Brzo se našla na ulici, a onda krenula put hotela.

Terasa je bila poluprazna. Za jednim je stolom sjedio njoj leđima okrenut muškarac... Prešla je još nekoliko koraka, a zatim pogledala okolo i vratila pogled na stolove... U tome je trenutku srela pogled. Na trenutak je stala kao ukopana. Zajedno s iznenađenjem oblijevalo ju je snažno uzbuđenje, a sreća i strepnja su se istovremeno pretakale jedna u drugu.

– Pola?! Tomislav?!

Njihovi su se usklici stopili u jedan. On joj je brzo prišao. Zagrlio ju je snažno i nekoliko puta poljubio u svaki obraz.

– Ovo se zove iznenađenje! Nemaš pojma kako mi je drago što te vidim – ponavljao je Tomislav nekoliko puta, a Pola se s njim itekako složila. Za oboje je ovo bio prvi susret nakon dugo vremena. On je kao pravnik jedne zagrebačke tvrtke došao pripremiti ugovor s hotelskim poduzećem koje je za nekoliko dana upravo u tome mjestu trebalo otvoriti novi hotel.

– Izvoli, Pola, sjedni sa mnom. Jesi za kavu? Srdačno ju je pozvao za svoj stol.

Poli je to dobro došlo zbog njezine loše �inancijske situacije, pa mu se bez dvoumljenja pridružila.

– Eh, još kako bi ovaj susret bio drugačiji da je pod drugim okolnostima – mislila je Pola unatoč svemu, sva ustreptala pred Tomislavovim pogledima, ali košmar u njezinoj glavi, koji je u zoru dana stvorio Dane, nije jenjavao.

Tomislav je odmah krenuo s pitanjima što ona radi tu, o njezinu poslu…

Pola nije znala otkuda bi počela.

– Ja ću ostati nekoliko dana – nastavljao je vedro Tomislav – a doći će mi još neki kolege. Moram do… – spomenuo je ime restorana iz kojega je Pola upravo pobjegla.

– Molim te, samo mi njega nemoj spominjati – izletjelo joj je.

Tomislav ju je začuđeno pogledao, a u očima mu je Pola pročitala velik upitnik.

– Ne, ne mogu ti reći razlog, ali ja… – zastala je, ne znajući kako bi nastavila – …ja…tamo sam radila, ali više tamo ne radim...

To je izazvalo niz novih pitanja. Pola se premišljala. Što reći? Tomislav se stvorio tu kao da je pao s neba. Prije svih ovih događaja njezinoj sreći ne bi bilo kraja. Ovako, nije znala što i kako bi mu objasnila svoju situaciju. Tomislav je primijetio da se ona 133

Na putu do svjetlosti

dvoumi dok je ona uzaludno pokušavala u sebi pronaći prave riječi. Ako mu ispriča, hoće li joj vjerovati? Spomenuo je da će se upravo tamo naći na ručku sa svojim kolegama…. S druge strane, Stevo i Dane su prijatelji i on ga vjerojatno poznaje dobro.

Zato se nije mnogo ni iznenadio kada mu je ispričala što joj se dogodilo ali… i Stevo joj je rekao kako bi bilo dobro da o tome nikome ne ništa ne govori...

Tomislav je ne shvaćajući njezinu šutnju idalje navaljivao.

– Ne razumijem o čemu se radi… A ako nemaš povjerenja u mene, ja tu ništa ne

mogu…

– Dobro, dobro, reći ću ti o čemu se radi, ali mi obećaj da će to ostati između nas dvoje jer ga se bojim…

– Koga se bojiš?

– Njega… Dane… vlasnika restorana.

– Zašto? – Tomislav nije ništa razumio.

– Obećaj! – Pola je u Tomislava gledala molećivo.

– Evo, časna riječ, nikome neću reći ništa – Tomislav je ovo rekao dovoljno ozbiljnim glasom da mu Pola ispriča baš sve.

– Eto, sad sam tu kod Steve i tražim posao – zaključila je Pola s pripovijedanjem svega što joj se tih dana događalo. Tomislav ju je odslušao bez riječi, gledajući je s razumijevanjem. Još je kratko vrijeme nakon što je završila zamišljeno šutio i u jednom trenutku uhvatio za ruku: – Ovako ćemo – govorio je polako. – Sada je najvažnije da se ti središ, da se smiriš, a za dalje ćemo vidjeti. Samo se ti pokušaj smiriti. A za posao ne brini. Ja ću se najprije raspitati. Sada pusti sve meni. U ovo vrijeme na početku sezone neće biti problema jer će biti posla, ali nećemo srljati…da ti se opet ne dogodi neki Dane… Oprosti, znam da ti nije do smijeha, ali ti si borac i sve će biti u redu. Ajde, digni glavu! – završio je Tomislav hrabreći je smiješkom.

– Ali…to bi trebalo biti brzo jer…– Pola nije pronalazila riječi jer ona je još uvijek priželjkivala njegovu ljubav, a ne žaljenje… – nije baš da nemam, ali… uskoro neću imati ni za hranu… Švorc sam, razumiješ?

– Razumijem, pokušat ću već danas… Večeras se možemo naći ovdje, je li to u redu?

– Večeras? – Pola je razmišljala o tome kako nema prikladnu odjeću…a i može naići tko od onih koji su je viđali u restoranu. – Bit će i pitanja na koja neću moći odgovoriti… Ali, Tomislave, moram pokušati na nekom drugom mjestu, ne ovdje…

134

Na putu do svjetlosti

– To sam i mislio. Poznajem neke od uglednih ugostitelja… Ali, čekaj! Sad sam se sjetio. Večeras neću moći. Toliko me je ovaj susret s tobom ponio da sam zaboravio. I večeras sam zauzet…Može možda kasnije, nakon večere?

– Ne…ne, bolje sutra – obradovala se Pola, koja bi najviše voljela da i tu večer provede s Tomislavom, ali posljednji su događaji sva njezina romantična sanjarenja prekrili pepelom.

– Možemo li onda sutra ujutro isto ovako, na kavi?

– Može, svakako može – složila se brzo.

– Pola… – Tomislav je malo zastao, a onda nastavio. – Neka ti ne bude neugodno ovo što ću te pitati. Imaš li novaca?

– Imam, imam – slagala je.

– Da ti nešto… – sjetio se Tomislav da je Pola jako ponosna – …mogu ti posuditi…

– Ne, ne, hvala– branila se Pola – do sutra imam – lagala je misleći kako i nije važno ako jedan dan ne jede.

– Gdje ćeš za ručak? – ovo ju je Tomislavovo pitanje zateklo nespremnu – Pa….nisam još…ne znam – zamuckivala je i on je shvatio kako stvari stoje.

– Ja uobičajeno ručam tu u onoj gostioni – pokazivao joj je staru gostionicu Ka punti… – Dođi oko jedan.

Pola nije znala što bi rekla. Već je i sada osjećala prazninu u želucu, a opet ponos joj nije dopuštao tek tako priznati glad… Slegnula je ramenima.

– Ne znam.... ne bih voljela… već sam te previše zagnjavila svojim problemima…

– Što je tu čudno? Pozivam te na ručak – Tomislav se nije smijao – a da ti bude lakše, i ja ću ručati. Tamo s onim kolegama ćemo neko predjelo… i u vrijeme ručka obično nastojim ne raditi – sada se već smijao naglas.

– Što trebam reći nego….hvala….hvala ti puno. Kako ću ti ja to sve vratiti?

– O, imat ćeš prilike – smijao se idalje. – Kada dobiješ prvu plaću na svojem novom poslu, ti plaćaš ručak, dogovoreno?

Pružao joj je ruku preko stola koju je Pola prihvatila. Čak se uspjela osmjehnuti dok ju je zaobišavši stol zagrlio na rastanku.

Ručali su zajedno. Pola se je počela opuštati. Tomislav je bio vrlo obazriv.

– Dogovorili smo se da o tome nećemo – opomenuo ju je kada se ona i nesvjesno dotaknula nedavnih neugodnih događaja.

135

Na putu do svjetlosti

– Hvala ti, Tomislave, od svega ti srca hvala, puno si mi pomogao – rekla mu je Pola gledajući ga u oči preko čaše sa sokom. Ni Tomislav nije skidao oči s Pole.

– Kada sve ovo prođe, volio bih da se nađemo rasterećeni i popričamo o svemu…– Tomislav je govorio tihim, ali jasnim glasom. Pola je osjetila kako joj srce brže udara.

– O čemu?

Zna li on da je ona oduvijek mislila samo na njega? – Vjerojatno nema pojma – zaključila je. Za sada je dobro da tako i ostane.

– Rado…vrlo rado – odgovorila mu je idalje se smješkajući.

– Ima vremena – rekao je Tomislav zamišljeno – ovo nije najbolji trenutak da ti sada kažem više…– no onda se naglo trgnuo i počeo smijati. – Kada god sam se sjetio tebe, prvo što bi mi palo na pamet bila bi ona slika kada bacaš onu ružu za mnom…

– Nemoj o tome – Pola se zacrvenjela – onda sam još bila dijete.

– Da, da, dijete… Tomislav ju je gledao ispod oka – a sada si djevojka. Pola, sjetim se ja i drugih trenutaka… onih nakon toga…na naše šetnje…Nego, reci mi, što je s mladićima?

– Što s mladićima? – Pola se trgnula idalje crveneći.

– Pa, imaš li dečka?

– Ne…nemam... – Poli je bilo neugodno.

– Dobro, neću te više mučiti – šalio se Tomislav – ima vremena za pitanja i odgovore.

– Idem ja – Pola se naglo dignula. – Tebe čekaju kolege. Hvala ti puno za sve i jako… jako sam sretna što sam naletjela na tebe.

– I ja – dignuo se i Tomislav – i ja sam sretan, bez obzira na okolnosti – govorio joj je dok ju je pratio iz gostionice. – Jako me je obradovao naš ponovni susret. A radujem se i sutrašnjem – dobacio joj je poljubivši je u obraz na rastanku.

Ostatak je popodneva Pola proboravila u sobi. Shvatila je da se neće moći riješiti misli na Tomislava. U nastojanju da se usredotoči na nešto drugo ostatak je vremena provela listajući neke stare časopise koje su vjerojatno ostavili gosti još prošle sezone.

Ipak, činilo joj se da je Tomislavova slika na svakoj stranici.

Stevo se nije cijeli dan pojavljivao u zgradi, što je Poli i odgovaralo, jer je osjećala nelagodu zato što stvara probleme nekome tko nije nimalo kriv za situaciju u kojoj se našla. – Što će on brinuti o meni? Dovoljno je to što me je besplatno smjestio, mislila je Pola – i njemu se moram kad–tad odužiti. Sutra ujutro će sigurno doći pa ću ga pitati koliko ću biti dužna za stanarinu – razmišljala je dalje. – Ako nađem posao gdje je 136

Na putu do svjetlosti

osiguran smještaj, tada ne smijem zaboraviti da mi je Stevo pomogao. – A Tomislav?

Odložila je časopise. – Ponio se divno, ali ne smijem se zavaravati. On bi se tako ponio i da je sreo bilo koju drugu djevojku iz društva. Ne smijem se zavaravati.

Ali… ponio se kao pravi prijatelj. – Znala sam da je Tomislav dobar, znala sam.

O Bože, hvala ti što si mi njega poslao! Moram paziti kako se ponašam. Ne smijem mu pokazati koliko ga volim. Ili možda ipak? – Polu su mučile njezine zbrkane misli. – Da me voli, to bi mi odavno rekao…imao je puno prilika, ali se nikada nije izjašnjavao.

Tomislav u meni vidi samo dobru prijateljicu – zaključila je rezignirano sjetivši se njihova druženja za njezinih srednjoškolskih dana. No, Polina se nada da Tomislav i ona dijele slične osjećaje nikada nije sasvim ugasila. Na trenutke bi zabljesnula, a potom bi ju ubrzo prekrio plašt sumnji i nesigurnosti, kojima je vrijedan, ali bezmilosni život na njezinim stazama tkao prečesto neželjene niti.

Nakon onoga događaja s Danom, Stevini postupci, a posebice susret s Tomislavom i njegovo ponašanje, Poli su došli kao melem na ranu.

Izašla je predvečer kako bi u supermarketu kupila sok i to joj je bila večera. Neko je vrijeme još stajala u mraku oslonjena na prozoru promatrajući večer koja se počela spuštati nad gradićem. Zgrada u koju ju je Stevo smjestio bila je zastrašujuće mračna i tiha, ali je Pola u njoj ipak pronašla sigurnost. Samo ona ima ključ, dvaput je provjerila je li sve dobro zatvoreno…Tamo u daljini, u mraku se vedro činilo svjetlijim. – To je odraz svjetala mojega grada – pomislila je. – Tako blizu, a tako daleko.

Išla je spavati nešto prije deset sati. Ranije je strepila da zbog svih nevolja koje su je snašle, ali su joj misli o Tomislavu ipak brzo donijele snove…

Probudila se s neobičnim osjećajem. Širom otvorenih očiju je zurila u mrak.

Najprije je mislila da sanja radi nemiloga događaja od prošle noći, a onda je shvatila da ne sanja i da u krevetu nije sama. U potpunome ju je mraku dotaknulo nečije tijelo ispod pokrivača, a u mraku je začula dahtanje….

– Ne! Ne!!! – vrisnula je iskačući iz kreveta, drhteći kao prut.

– Ne viči, ne viči – molio je poluglasno…

Prepoznala je Stevin glas…

– Ništa ti neću, ne boj se... – idalje je molio.

Instiktivno je otrčala do prekidača kraj vrata i upalila svjetlo… Stevo je stajao uz krevet, u pidžami, a kroz otvor donjega dijela pidžame držao se za… Pola je naglo krenula ka širom otvorenom prozoru s namjerom da vrišti i traži pomoć.

Stevo je to shvatio i brzo joj, hvatajući je jednom rukom preko usta, držeći idalje 137

Na putu do svjetlosti

drugu na istome mjestu molio: – Ne viči – govorio joj je uzbuđenim glasom poluglasno – ne pravi mi probleme, molim te... Još malo… još samo malo… Evo, još samo malo…

Idalje je držao ruku samozadovoljavajući se… Pola je bila u šoku, bez riječi. Nije mogla ništa izustiti…Pola nije imala nikakvih ljubavnih iskustava i sve što se događalo u sobi za njezino je razumijevanje bilo previše. Njezini su osjećaji bili strepnja, gnušanje i u konačnici bijeg od nepoznatoga. A nije nikamo mogla. I u mišju bi rupu da je mogla, ali nije.

– Evo… sad… sad… ti možeš gledati – Stevo ju je čvrsto držao za ruku teško dišući…

– Možeš gledati van… u grad… Neću te ni taknuti više…. Evo, samo ovako… da te držim…samo za ruku… i to…to mi je dovoljno….još malo, još malo – dahtao je Stevo iza njezina uha dok je buljila u mirno zaspali gradić…

– Evo ga, evo ga….ah, ah, ah….Vidiš, ništa ti nisam učinio?

– Užas! – bila je to jedina riječ koju je Pola uspjela reći i njoj samoj nepoznatim glasom.

– Evo, ja sada idem – govorio je Stevo – spavat ću u sobi preko puta….

Ključ? Pola je gledala u ključ na vratima. Sjetila se kako joj je davao ključ kada ju je smjestio u sobu.

– Rekli ste…. – još uvijek mu je persirala; pa bio je stariji od nje skoro trideset godina.

– Rekli ste da samo ja imam ključ… – mucala je Pola.

– A ključ – odmahnuo je glavom. – Ja imam duplikate svih ključeva… Idem sad…

Otišao je, a Pola je ostala još neko vrijeme na istome mjestu zagledana u vrata. U njezinoj su se glavi munjevito razmjenjivale misli, ali sve u istome smjeru. Ni trenutka više nije mogla ostati u toj sobi… ni u ovome užasnome mjestu… mora otići! Odmah mora otići, sada i odmah! Nisu li ono jučer u hotelu govorili da od danas ide prvi autobus ranije…već u pet? Pogledala je na sat. – Četiri sata za pet minuta…

Stvari su joj ionako bile u kovčegu. Već je u četiri i pol bila na autobusnoj stanici. Što reći i kome? Nikome i ništa. A Tomislav? Što će on misliti kada se ne pojavi ujutro na kavi? Što mislio da mislio, sada je tako kako je. Da mu nakon onoga od prošle noći kaže što je i noćas doživjela? Tko bi povjerovao? Možda se opet nekada sretnu? – Voljela bih, tako bih to voljela – suze su krenule same od sebe. – Tomislave…

138

Na putu do svjetlosti

Tomislave…uvijek je nešto protiv nas.

– Što će biti sada kada se vrati doma? S ujakom? Opet će uslijediti njegovi napadi: – Ti si višak, Pola, jednostavnim jezikom rečeno, ti si višak…razumiješ? Ti si višak ovome svijetu – tu je njegovu rečenicu čula već mnogo puta…

– Možda i jesam – pomisli Pola i nastavi plakati. – A Veronika? Ona će se jadna čak obradovati kada dođem – Pola je bila sigurna u to. – Ali i njoj će uz mene Jakov još više zagorčati život.

U autobusu je pedesetak kilometara prošlo brzo.

– Stevo?

Misli su pretjecale jedna drugu. Osjećala je istovremeno i odvratnost i neko sažaljenje, tako da se na njega skoro i prestala ljutiti.

– A Dane?

Pola je bila sigurna samo u jednu želju – da ga nikada više ne vidi!

LII.

Od autobusne stanice do kuće Polu je pratio miris procvalih jorgovana. U drugim bi situacijama Poli to uljepšalo dan i napunilo joj baterije, ali je na njenoj unutarnjoj vagi prevagnulo breme neugodnih događaja u zadnja dva dana.

Veronika se jako iznenadila da se Pola tako brzo vratila s otoka.

– Da nisi bolesna? – gledala ju je zabrinuto čim je ušla u kuću.

– Ne, ne, ništa mi nije…

Iako je Pola u autobusu stalno smišljala kako i što će reći Veroniki, sada nije znala od kuda bi počela. – Samo… nisam mogla ostati…Vlasnik restorana je jako loš…

Veronika ju je upitno gledala očekujući daljnje objašnjenje.

– … a i plaća je mnogo manja nego što smo se ranije dogovorili – govorila je Pola i već vadila stvari iz kovčega.

– Kada je već tome tako, bolje je da si došla – Veronika je bila sretna da se Pola vratila i odmah je počela krojiti računicu. – Pa ako ove sezone i ne radiš ništa, nekako ćemo se snaći – Veronika je u teškim situacijama uvijek bodrila sve. –A i nisi se baš mnogo promijenila od lani – nastavila je mjerkajući Polu – pa ti i ne treba nova garderoba.

– Ipak ću nešto negdje raditi. Neću biti samo doma – Pola je već dohvatila novine tražeći stranicu s oglasima.

139

Na putu do svjetlosti

Nakon ružnih iskustava na otoku, Pola je prihvatila prvi posao koji je našla i krenula raditi u kuhinji jednoga hotela na obali.

Prijateljicama je kazala da se na otoku susrela s Tomislavom. No, nije im ispričala sve što se dogodilo, pa su one iz njene šture priče shvatile da je to bio susret starih prijatelja i ništa drugo. O ružnim događajima s Danom i Stevom nije pričala nikome pa tako ni njima. Nije se usudila. Ni Reni ni Neli, a ni njihovom zajedničkom prijatelju Damiru. Svima je govorila da se vratila radi Veronike. Tako se s Veronikom i dogovorila, da svima kaže isto.

– Ako je taj tvoj bivši gazda vojno lice, njemu će svatko prije vjerovati nego tebi – govorila joj je Veronika. – Ti kažeš da je jako loš, a on može reći isto za tebe i onda što? Njemu će vjerovati, a ne tebi.

Veronika je jednako kao i Pola strepila od lošeg mišljenja ljudi o Poli. – Najbolje je svima reći da sam te ja zvala i da si se zbog mene vratila. A to je skoro i istina jer ja nisam bila sretna kada si otišla – završila je Veronika svoja razmišljanja i za nju je ta epizoda s otokom bila gotova. A Pola? Ona je idalje u sebi vodila duge mučne razgovore: – Što ću s Tomislavom? Što ću njemu reći? On je drugoga dana sigurno tamo čekao, a mene nije bilo. I tko zna što mu je tko tamo rekao za mene? Možda Stevo ili čak Dane? – Pola se užasavala pomisli da se možda Tomislav na otoku sreo s Danom. – Ako su se sreli i nekako došli na tu temu, onaj je gad sigurno bio uvjerljiv – Pola se lomila između želje da se javi Tomislavu i straha od toga što je njezin bivši gazda mogao sve izmisliti ako su on i Tomislav došli u situaciju da se sretnu. U njezinoj su se glavi raspredale mogućnosti jedna za drugom, sve jedna gora od druge. – Dane je Tomislavu sigurno rekao da me izbacio. Tko zna kakvu je laž izmislio?! Neće on nikome reći istinu. A Tomislav mu je vjerojatno, nakon onoga kada sam otišla ne sačekavši ga drugoga dana, možda i povjerovao…– mučila se Pola danima. – A ako mu i nije rekao, Tomislav je, drugoga dana kada me je uzalud čekao, sigurno posumnjao u ono što sam mu ispričala. Nije ni čudo – pravdala je Pola Tomislava u sebi – teško je nekome tko takvo nešto nije doživio sve to povjerovati. Pa i ja sama ne bih mogla sto posto biti sigurna da je sve to istina kada bih prije takvo nešto čula od nekoga. Nije ni kriv ako je posumnjao. Ne, najbolje je da ga ne nazovem. Neću ga nazvati. Neka ne zna gdje sam. Tako je najbolje.

Dok je trajala sezona i dok je radila, bilo je podnošljivo, ali sve su slobodno vrijeme Poli ispunjavale misli na Tomislava, a posebice one trenutke prije sna. Idalje joj ona nestašna nada nije dala mira. Dvojila je po tko zna koji put treba li mu se javiti 140

Na putu do svjetlosti

ili ne, ima li smisla ili ne, hoće li joj vjerovati, što i koliko mu ispričati i treba li mu uopće ispričati događaj sa Stevom.

Ljetni su mjeseci, a i događaji prošloga ljeta bili već daleko iza Pole. Jesen je već dobrano zakoračila iako su te godine lijepi listopadski dani to pokušavali negirati.

Iz njihova je razgovora na otoku znala da se s poslom Tomislav tijekom ljeta iz Zagreba preselio u riječko predstavništvo.

– A možda su neugodni doživljaji i moj nagli odlazak s otoka i za Tomislava ostali enigma – pomislila je jednoga dana Pola i konačno ga nazvala. Veliku je strepnju ubrzo zamijenilo radovanje jer je u njegovu glasu prepoznala onog istog Tomislava, kojega je voljela – vedru i otvorenu dušu. On ju je ubrzo nakon pozdrava upitao: – Gdje i kada ćemo se vidjeti?

Kada su se sreli, Tomislav je imao mnogo pitanja, kao što je i očekivala.

– Nisam imao pojma gdje si nestala. Što se nisi javila ranije?

Pola je i Tomislavu, kao i prijateljicama, odlučila prešutjeti pravi razlog povratka.

Odlučila se da je najbolje reći ono što se dogovorila s Veronikom.

– Oprosti, morala sam se hitno vratiti radi Veronike, zvala je na recepciju da se odmah vratim… A onda sam se zaposlila u Lovranu i tako je prolazilo ljeto – tu je dugačku rečenicu Pola uvježbala ponavljajući je mnogo puta prije njihova susreta. Od uha do uha se crvenjela zbog laži, ali je srećom Tomislav to crvenilo njezinih obraza shvatio drugačije: – Ehej, ono mi je mijenjanje boja već u početku dignulo krila – šalio se više puta te večeri – i ulilo nadu da ćeš prihvatiti poziv na ples ove subote – nastavio je s puno nježnosti. – Daj da ti i ja konačno nadoknadimo izgubljeno vrijeme.

Tomislav se te subote pojavio ispred hotela prije Pole. Ugledala ga je već izdaleka.

Požurio joj je ususret, zagrlio je podigao uvis zavrtjevši je ukrug.

Cijele su večeri plesali. Tomislavovi prijatelji iz orkestra su svirali nekoliko puta po njegovoj želji. Odlazio je do njih i popričao s njima a onda bi krenula pjesma koja se Poli sviđa. Nekoliko su puta za njih dvoje svirali Noćas si lijepa, ljubavi, a Tomislav je s njima pjevušio do Polina uha... najljepša od kad te znam.

Polinoj sreći nije bilo kraja.

– Ta mi je pjesma najljepša i zauvijek će mi ostati najdraža – prošaptala je Pola zaljubljeno. – Ni Rena, ni Nela nisu imale pojma da me Tomislav voli, ali kada im ispričam za ovu večer…

Pola je te noći potiho ulazila u sobu nastojeći da ju nitko od ukućana ne čuje. Već 141

Na putu do svjetlosti

je bilo prošlo jedan sat poslije pola noći. Osjećaji su joj bili zbrkani, ali u jedno je bila sigurna – Tomislav i samo Tomislav je njezina ljubav.

– Ali nekako je Tomislav ipak bio čudan – razmišljala je još uvijek osjećajući njegov zagrljaj. – S vremena na vrijeme je bio zamišljen – prisjećala se pojedinih trenutaka. – Ili se to meni samo tako činilo?

Poline su se mislili pretakale jedna u drugu.

– Sutra… sutra ćemo se opet vidjeti… Znam da hoćemo…

Zaspala je sretnija no ikada.

LIII.

No, Tomislav se sutradan nije pojavio… Ni sljedećega dana, ni sljedećih petnaest dana. Pola je iščekivala, mučila se, ali šutjela. Nakon mnogo dvojbi, nekako je ipak uspjela upitati Renu i Nelu jesu li gdje slučajno vidjele Tomislava, ali one nisu imale pojma o tome zašto to pita, a još manje gdje je Tomislav .

– Ja mislim da je on nestao s onom djevojkom iz Slavonije… Znaš s onom za koju smo ti jednom pričale da smo ju vidjele s njim – rekla je Nela, a Pola je šutjela grizući se u sebi od muke.

– Ja mislim da nije – javila se Rena. – Prošle je subote ona bila na plesu, a Tomislav nije… A što gdje je Tomislav? – Rena se okrenula Poli. – Zar vas dvoje niste u kontaktu?

– Ma… jesmo… i nismo – Pola nije znala što bi rekla. – Ništa, ništa, samo tako pitam… Bili smo… često je bio, a sad ga najednom nigdje nema…– sva se spetljala i nije znala što bi ustvari rekla prijateljicama, koje su ju ispitivački promatrale. Nije im pričala o večeri s Tomislavom… o njegovim nježnim šapatima… I samoj je Poli sve to bilo neobično jer su se inače sve tri prijateljice međusobno povjeravale jedna drugoj.

Pola nije mogla sebi objasniti zašto je Tomislav bio nešto posebno, nešto što nije htjela dijeliti ni s kim, pa čak ni s njima.

Nakon toga je Pola svake subote išla u isti hotel, u nadi da će tamo sresti Tomislava, ali se svaka njezina nova nada izjalovila.

– Ništa. Kao da je u zemlju propao – Pola nije znala kako bi se i kod koga raspitala što se s njim događa. Bojala se da će se to shvatiti kao da trči za nekim muškarcem, kojemu do nje nije stalo. Njezin joj ponos nije dopuštao.

A njegovi su kolege s posla šutjeli. Nitko i nigdje Tomislava više nije spominjao.

142

Na putu do svjetlosti

Nakon skoro četiri mjeseca u razgovoru s jednim zajedničkim prijateljem Pola je shvatila da je Tomislav, iz nekih samo njemu znanih razloga, naglo morao napustiti zemlju.

– Pobjegao je – čula je neka došaptavanja. – On je bio s proljećarima.

– Javit će mi se – šaptala je Pola te večeri gledajući u pomno spremljene suhe latice.

– Tomislav će se meni sigurno javiti.

LIV.

Gospodin Erlich iz Milana je već nekoliko puta dolazio Veroniki na vrata i propitkivao se za Polu. Ovoga je puta došao s konkretnim prijedlogom pa je prihvatio Veronikin poziv da uđe i pričeka Polu.

– Vi znate da sam se došao dogovoriti da Polu povedem sa sobom na rad u

Italiju?

– Da… da... Pola mi je sve ispričala – Veronika je bila na rubu plača.

– Vaša mlada rođakinja koja je radila kod mojih roditelja u Milanu kazala je da bi i Pola išla raditi tamo.

– Da, išla bi ona, išla, ali što će ona sama jadnica u tuđemu svijetu? – Veronikine su oči bile zamagljene.

– Neće biti sama – nastavljao je gospodin Erlich. – Ovi su moji prijatelji jako dobra obitelj, imaju dvije djevojčice, a Pola je, kao što čujem, jako bistra, ali neće moći nastaviti školovanje, nije li tako?

– Nije baš tako trebalo biti, ali… – Veronika je sada već jedva svladavala suze.

Bilo joj je teško ali činjenice su bile nemilosrdne. Ona Poli više materijalno nije mogla pomagati. A Jakov im je iz dana u dan sve više zagorčavao život. Nastojala je to objasniti gospodinu Erlichu iako je njemu sve bilo jasno. – Poli nije nikada bilo teško učiti i ona ne bi nikada napustila školovanje da se tako mnogo toga nije nakupilo. Htjela bi imati što i druge djevojke imaju, a ja nemam otkud. Ja Polu razumijem, moj gospodine, nije joj lako, nije... Ali da se zaposli barem ovdje negdje, a ne tamo u tuđini...

Uto se je i Pola odnekud tu stvorila.

– Gospodin Erlich te traži.

– O, dobar dan, gospodine. Moja majka i ja smo se dogovorile da mogu odmah ići kada vi kažete. Ja sam spremna otići kad god bude trebalo.

143

Na putu do svjetlosti

– Ah, svi ćemo mi jednom Onom gore na račun… Hoćemo, hoćemo… Svi, pa i onaj predsjednik – idalje je razmišljala Veronika. – A kako nas je samo onaj predsjednik slagao? Obećavao nam je Polu zaposliti sve dok mu je Gašpar radio, a kada je on jadan umro, onda je on zaposlio svoju sestru… frizerku. Moj se jadni Gašpar sigurno sada prevrće u grobu, Bog mu daj lako duši… Svaka čast frizerki, ali Pola je završila školu da radi u uredu, a frizerka da pravi frizure…Ah, što se može?! – Veronika se maknula u kuhinju glasno uzdišući.

Pola je znala da ona sada tamo plače.

– Mama, molim te razumi me. Ja ću čim malo zaradim doći i nastaviti školovanje, vidjet ćeš! Jesam li te ikada prevarila? Nisam! Eto, neću te ni sada. Ja više ne mogu normalno dočekati večer i pijanog Jakova. Vidjela si da se može svašta dogoditi.

Obećao je da će ti biti dobar ako ja odem. Molim te, pusti me!

Veronika je sjedila za stolom u kuhinji i nikako nije prestajala plakati. Sinoć je Jakov opet pravio probleme.

– Sluškinja, ti si moja sluškinja! – vikao je uvijek kad je Polu dizao iz kreveta.

– Hajde, zaradi ono što pojedeš u našoj kući! – Radi kakvoga-takvoga mira Pola mu je po običaju prala noge, češljala ga... ali ni to nije pomagalo.

Veronika i Pola nisu spavale skoro cijelu prošlu noć, a bome ni njihov susjed, jer je Pola pobjegla k njima dok je Jakov trčao za njom s velikim vrtnim škarama u rukama.

– Postalo je opasno jer i nije bio tako pijan kad je onako mogao trčati – takve misli Veroniki nisu dale zaspati. – Bolje je da Pola ode. Tko zna kakvo bi se zlo još moglo dogoditi – mislila je jadna, a onda to i ponovila naglas šmrcajući.

Gospodin Erlich je malo ili skoro ništa od toga razumio.

– Ne plačite, gospođo. Poli će u Milanu biti dobro, doista dobro.

– Hajde, dijete moje, kad si tako odlučila, ne znam ni sama što je za tebe bolje. Za ovo što imamo, znam da nije, a ovo u što ideš? Neka bude Božja volja i neka te čuva...

Pola je poljubila Veroniku u kosu, pa u čelo, grlila ju je, zahvaljivala joj i poskakivala oko nje od sreće...

– Dijete moje, ne ideš ti tamo na izlet, ne veseli se previše – pokušavala je Veronika prije odlaska pripremiti Polu na ono što ju čeka. – Bila sam ja sluškinja sedam godina, znam ja što je to. Ne raduj se previše da se ne razočaraš!

– Ne može mi biti gore nego što je! Raditi znam i hoću, a barem ćemo imati mira.

Sad će i tebe Jakov pustiti na miru. Samo ćeš mi ti nedostajati, ali doći ću ti ja. Ako me 144

Na putu do svjetlosti

puste, evo me za Božić.

LV.

Iste su godine 17. rujna krenuli mercedesom gospodina Erlicha za Milano.

Pola je prvi put sjela u tako velik i luksuzan automobil, prvi je put prelazila granicu, prvi je put Pola bila u Trstu, gdje je gospodin Erlich trebao usput obaviti neke poslove.

Ona je bila samo u autu ili oko njega. Nije se smjela udaljavati dok ga je čekala, a da joj je to i dopustio bilo bi ju strah udaljiti se da se u tom, za nju tada velikom, nepoznatom gradu ne izgubi. Još su usput stali samo u Mestreu kraj Venecije, radi goriva. Tu su ujedno pojeli sendvič i popili kavu.

– Ovaj se hotel zove Albergo, zar ne? – Pola je čitala svjetleća slova i mislila da je upravo još nešto svladala od talijanskog jezika, ali ju je odgovor gospodina Erlica

ubrzo opet prizemljio: – Albergo ti je na talijanski hotel i ništa drugo – osmjehnuo se gospodin Erlich.

– Ali, ne brini, brzo ćeš ti svladati jezik.

– Da, da, hvala….– mrmljala je Pola, postiđeno. – Moram odmah početi s učenjem talijanskog jezika – razmišljala je – odmah, čim dođem.

Po izlasku iz hotela odmah su nastavili put, bez zaustavljanja do Milana.

Iako je već pao mrak i ništa se nije vidjelo, Pola je nastojala pročitati svaki natpis, svako ime mjesta, činilo joj se da sanja. A onda, nakon nekoliko sati vožnje, ulazak u Milano. Pola je imala osjećaj da lebdi. Njezini bi se osjećaji u tim trenutcima mogli nazvati čudesnima. Sva ona silna rasvjeta, velike široke zlatnožute ulice... Mnogo toga nikada do tada viđeno… Polu je obuzimalo uzbuđenje koje je uspijevalo pobijediti umor cjelodnevnoga putovanja.

U vili obitelji Erlich u Milanu bili su svi budni kada su došli, iako je već prošao jedan sat iza ponoći. Roditelji gospodina Erlicha su bili stariji ljudi, a majka ih je odmah ponudila čajem i kolačima. Poli se u njenu uzbuđenju činilo kao da nikada nije pila tako ukusan čaj i jela tako dobre kolače.

Gospodin Erlich je s nekim razgovarao telefonom, Pola nije razumjela jer je on sada u Milanu, naravno, govorio je talijanski.

– Hajde, jesi li popila čaj?

Pola bi najradije bila ostala u toj mekanoj fotelji i ugodnom dnevnom boravku vile Erlich i zaspala na širokom naslonu, ali kako joj je ono Veronika rekla, nije se 145

Na putu do svjetlosti

ovdje došla odmarati...

Opet su se vozili nekih dvadesetak minuta, ovoga puta po Milanu. – Bože, kako je to veliki grad – Pola se čudeći sasvim razbudila.

Već su bila skoro tri sata ujutro kada su došli u Viale Gian Galeazzo. Polinu čuđenju nije bilo kraja. Ušli su u prostrano predvorje zgrade, sve sami mramor i staklo... ogledala... a portir u uniformi kakvu još nije vidjela odvezao ih je liftom na četvrti kat. I tu sve sjajni mramor i ogledala... Čovjek s recepcije u odori joj je nosio prtljagu, čak je i pozvonio umjesto njih i pričekao da se vrata otvore, a onda se s blagim naklonima udaljio. – Kako dobar početak, pomislila je. – Ma kako dobar... fantastičan, kao u �ilmu!

Vrata im je otvorila suhonjava poviša gospođa Nardi, a iza nje se je pojavio gospodin Nardi još viši od nje, potpuno ćelav. Za razliku od onoga nasmijanoga vani, njihova su lica bila ledeno ozbiljna.

– Io sono Pola8.

– Bar to znam na talijanski dobro – sama se sebi podsmjehne Pola.

Gospodin Erlich joj je odmah objasnio da ih treba zvati signor i signora, jer su joj oni od sada poslodavci. Pola im se smješkala, pozdravljajući ih, ali oni nisu skidali svoje maske – bez osmijeha na licu. – Vjerojatno se ljute zato što smo došli tako kasno – zaključila je Pola promatrajući sva ta lica. Gospodin Erlich je nešto govorio domaćinima... i oni su nešto njemu brzo govorili... Najzad je gospođa Nardi kazala Poli da uzme svoj kovčeg i odnese u sobu na dnu hodnika. Pokazala joj je gdje će spavati i gdje će spremiti odjeću.

Gospodin Erlich joj je još samo zaželio laku noć, uz obećanje da će sutra porazgovarati jer je sada već jako kasno.

Pola proviri kroz zavjesu na prozoru. Preko puta je bila ljekarna. Gospođa Nardi je rekla, tako ju je barem shvatila Pola kad je krenula upaliti svjetlo, a ona ga odmah ugasila, da ne treba paliti svjetlo, da ima dosta svjetla s ulice. – Tko zna zašto?

Valjda oni znaju zašto – mrmljajući će Pola – ali, ruku na srce, stvarno se u sobi i bez svjetla sve vidi, kao da je dan.

– Kako lijepa soba! Nije baš jako velika, ali veća je od one doma, a i lijepa je. A tek kakav namještaj! Ima i stol i kutnu klupu... Aha, ovo mi je pokazala da je ormar!

8

Ja sam Pola.

146

Na putu do svjetlosti

A ležaj? Da, rekla je da se ovo razvuče sa svake strane… Aha, i ovo je jednostavno: razvučeš za glavu, razvučeš za noge... Aaaa, evo i kutije s posteljinom!

Pola nije dugo razmišljala, iako vrlo uzbuđena, sada je već osjećala velik umor.

Vukao ju je taj ležaj koji je razvukla. Najradije bi se samo spustila i zaspala, da nije trebala u kupaonicu.

Izišla je iz prostorije na hodnik i sve onako u polumraku i na prstima nabasala na kupaonicu. – Možda ipak ono za svjetlo nije i za kupaonicu? Čim je upalila svjetlo, oteo joj se uzdah ushićenja.

– Ajme, da ovo mama Veronika viidiii! Velika kada u uglu trokutastoga oblika, sve okolo bliješti, uz prozor volančići, veliki umivaonik sav u ogledalima... Kad bi bar mama Veronika mogla ovo vidjeti!

Prekrižila se, legla i počela razmišljati. Pola je završila treći razred srednje i pobjegla od pijanstva u obitelji, dečka koji to nije bio i… ma, još od mnogočega, pobjegla je od svega…

– Konačno se neću bojati noći koja dolazi, konačno ću imati mira – mislila je i odmah zaspala.

Kuku, kuku… probudilo ju je. Prestrašeno se ogledavala oko sebe, a onda je ugledala velik sat iz kojega je iskakala neka ptičurina…

– Ajme, pa neće valjda svaki sat ovako? Moram reći gazdarici ujutro da to nekako utišaju. Što će meni u sobi to čudovište?!

Poli se činilo da je tek legla kada je ugledala gospođu Nardi kraj sebe kako ju drmusa i nešto govori. Shvatila je da se mora ustati. Pogleda na veliki zidni sat nasuprot stola: šest je sati. Gospođa je pratila njezin pogled, napravila nekakvu grimasu koja je valjda trebala biti osmjeh i odmahnula rukom, kao nešto da to nema veze, da Pola ionako već kasni. Sad bi Poli dobro došlo da je pokupila malo više talijanskoga jezika od Veronike, koja je znala talijanski, jer je u mladosti pohađala talijansku školu.

– Ima gospođa Nardi pravo, jer nisam ovamo došla na izlet, kako mi je i mama Veronika rekla kada sam odlazila.

Pola je govorila iako je znala da je njezin talijanski očajan i da ju ova malo razumije, a onda je konačno shvatila da se uzalud trudi.

– Subito, gospođa Nardi, subito9 .

– Neće ovi Talijani reći za nas da smo lijenčine, neće – mrmljala je sebi u bradu 9

Odmah...odmah.

147

Na putu do svjetlosti

Pola u žurbi.

Vođena noćašnjim iskustvom, Pola se zaputi u kupaonicu.

– No!!!

Presjekao ju je oštar povik gospodina Nardi. – To nije tvoja kupaonica, dođi ovamo.

Pola ode za gospođom Nardi koja joj pokaže vrata s druge strane i uđe.

– Da, ovo nije ni blizu kao ona kupaonica preko puta, ali je bolje nego što sam imala doma – pomisli Pola.

U ovoj su kupaonici bile perilica i sušilica za rublje. Vidjelo se odmah da je to kupaonica koja je namijenjena sluškinji. No, Polu to nije puno zabrinulo, štoviše, dopala joj se misao da ima samo svoju kupaonicu.

– Pisat ću mami Veroniki da imam svoju kupaonicu i sobu u kojoj je televizija, veliki stol s kutnom klupom... Pisat ću i Reni i Neli. Da, moram im već sutra pisati.

Gospođa Nardi joj je vrlo brzo objasnila sve njezine obveze. Iako je Polino poznavanje talijanskog jezika bilo vrlo oskudno, ona je brzo shvaćala što je bilo nužno, a i malo više od toga. – Oni imaju nekakvo poduzeće koje se bavi kemikalijama, ujutro se dižu u sedam. Da bi sve bilo kako Bog zapovijeda, Pola se diže u šest, priprema kavu s mlijekom za gospođu, čaj za gospodina, zatim priprema sve za djecu. Oni piju kakao, priprema im doručak, zatim Moira ide u školu, a Marinu Pola treba svaki dan odvesti u vrtić. Danas će gospođa ići kasnije u ured jer će i Pola s njom, da joj pokaže gdje je vrtić. Zatim će se Pola vratiti, sredit će kuhinju, veliku spavaću sobu, zatim dječju sobu, a onda i veliki dnevni boravak. A kakav samo dnevni boravak imaju! Pod je u mramoru, tako da je Pola tog prvoga dana pomislila da je u Milanu sve u mramoru.

Dva su ogromna kožna kauča, vezana u uglu stolićem s jedne strane, s druge nasuprot njima su neke police, slične regalu. Tu je i velika televizija...

– A ona u ˝mojoj˝ sobi je za mene – pomisli Pola. – Uh, da samo mama Veronika zna...

Još ostaju kupaonice, dva hodnika, predvorje i dva balkona, koji, naravno, trebaju kao i ostalo, blistati od čistoće.

Neka mala glavica se pomaknula na hodniku.

– Ovo je Marina – rekla je gospođa Nardi pokazujući na djevojčicu koja se dogegala iz svoje sobe.

– Preslatka je – Pola je to rekla glasno, iako je gospođi Nardi bilo svejedno što će reći jer ona nije znala ni riječi hrvatski. Ali je djevojčica odmah pustila sramežljiv 148

Na putu do svjetlosti

osmjeh koji joj je ujedno bio prva prava dobrodošlica u Milano. Marina je valjda upravo zbog toga istog trenutka ušla u Polino srce. Djevojčica se nije opirala dok ju je prala i oblačila, a u kuhinji joj je sve onako mala pokazivala gdje što stoji dok im je ona pripremala jutarnji napitak.

Gospodin Nardi se brzo spremio. Osim nerazumljivog mrmljanja, što je trebalo biti odgovor na Polino ˝dobro jutro˝, nije rekao ni riječi. Čula je nešto kao šuškanje u predvorju i zatim odmah ulazna vrata kako se otvaraju i zatvaraju.

– Nije rekao ni doviđenja – pomislila je Pola spremajući krevete.

LVI.

Pola se uhvatila posla. Svako malo je morala sebe opominjati da nastavi s poslom jer su joj se oči neprestance zaustavljali na detaljima koje ranije nije vidjela. Najednom se Moira stvorila pred njom, spremna za polazak. Pola je odmah stala s poslom koji je radila i otrčala u kuhinju. I maloj Moiri mora dati ono što je gospođa Nardi naredila prije nego što ona ode u školu. Moira je došla za njom i gledala ju s vrata. Pola je stavila kakao na stol i sve ostalo iz frižidera pazeći pritome da sve bude kako je gospođa Nardi rekla.

Moira je prišla stolu, zamahnula preko svega što je na njemu bilo i samo je rekla: – Tu sei una cretina!10 – okrenula se i otišla.

Pola je neko vrijeme gledala u vrata, a onda opet na maloprije lijepo postavljen stol, a sada sav uneređen, ne razumijevajući ništa, pa opet na vrata... Salvete i jedno pecivo su bili na podu, žlica je završila u cvijeću ispod prozora....

– Hvala Bogu... – promrmljala je Pola namještajući šalicu s kakaom koja se ipak nije prevrnula jer su je zadržali pekmez i putar i nekako se slučajno ukliještila između.

Ne shvaćajući što Moiri nije pravo, ali itekako osjećajući njezinu netrpeljivost Pola, ne razmišljajući, sjedne za stol, popije taj kakao i osjeti kako su je počele peći oči, a onda krenu suze, onako, same od sebe.

– Uz to, treba pripremiti sve što odredim za ručak, tako da ga mogu brzo završiti kad dođemo muž i ja – govorila je gospođa Nardi ulazeći u kuhinju... Zastala je gledajući 10

Glupačo!

149

Na putu do svjetlosti

u nered na stolu i podu.

– A što je to?

Pola je samo šutjela ne znajući što bi joj rekla. Gospođa Nardi je odmahnula rukom i izašla iz kuhinje, a Pola je krenula za njom.

– Ti ćeš ručati tu u kuhinji poslije kada nama postaviš ručak, a nama ćeš ručak postavljati u blagovaonici....... – govorila je gospođa Nardi dalje.

– Blagovaonica? Nisam vidjela blagovaonicu...

– Kako nisi, pa spavala si u njoj.

Pola je smeteno krenula u blagovaonicu.

– Ja ustvari nemam svoje sobe – rekla je naglas.

– Aha, zato je onaj veliki stol i ona kutna klupa tamo, to je blagovaonica! A ja sam mislila da je to ako meni tko dođe... Ali, tko će meni ovdje uostalom i doći?

– ...ali zato imam svoju kupaonicu – odmah se utješila.

– Kasnije popodne, kad završiš u kuhinji, ostaje ti vrijeme za peglanje u velikoj radnoj sobi – čula je Pola gospođu Nardi kako govori otvarajući vrata susjedne sobe.

– Nakon što tamo završiš, moraš i ovu sobu dovesti u red.

– Pa taj talijanski i nije toliko težak, sve sam razumjela što trebam raditi – razmišljala je Pola dalje gledajući vrata na dnu hodnika.

– Tu je prostor u koji gospodin Nardi ne da ulaziti nikome. To samo on koristi, tu je njegov mali laboratorij i tu nitko ne smije ulaziti. Samo je Mercedes mogla tamo ulaziti – dodala je gospođa Nardi pri tome.

Pola nije razumjela tko je to Mercedes, je li to muško ili žensko, ali još nije tako dobro poznavala jezik da bi mogla nešto više pitati.

– Tko je, da je, ali zove se kao auto – pomislila je Pola.

Dok se je gospođa Nardi oblačila, Pola je na brzinu svratila u kuhinju i opet stavila sve na svoje mjesto. Gospođa Nardi je uskoro došla doručkovati.

– Nisi se još spremila? – pitanje gospođe Nardi je bilo čuđenje i nestrpljenje u jednom.

– Začas ću ja – dobacila je Pola i otrčala skinuti radnu haljinu koju je jutros obukla.

LVII.

Jutro je bilo svježe, ali je nebo obećavalo lijep dan. Moira je otišla u školu, a Pola 150

Na putu do svjetlosti

je s gospođom Nardi vodila Marinu u vrtić.

– Dobro upamti put. Vidiš, ovdje ideš uz kanal, i onda tamo naprijed, sada ćeš vidjeti gdje moraš prijeći ulicu…

Pola je zagledala velike ostakljene zgrade sa zanimanjem.

– Tako velikih zgrada kod nas nema…s toliko velikih stakala. Ustvari, kada malo bolje promislim, ima velikih zgrada i kod nas, ali nemaju tako velika stakla. Kako ih samo čiste? – Pola se čudom čudila.

– Kuda gledaš? – gospođa Nardi je bila nervozna i ne sačekavši Polin odgovor nastavila je: – Vidiš tamo? – gospođa Nardi je, kada su se približile kanalu, govorila polako da ju Pola može razumjeti pokazujući u ulicu jedan blok zgrada dalje od Naviglia. – Tamo možeš ići na poduku talijanskog jezika.

– Odlično! Odmah ću početi – uskliknula je Pola kada je gospođa Nardi spomenula poduku talijanskog.

– Ne prekidaj me – odgovorila joj je osorno gospođa Nardi – jer to ćeš moći samo srijedom kada si slobodna.

– Dobro, dobro –rekla je Pola ponizno. – Samo sam malo….

Pola je nosila Marinu u naručju i svako malo zaostajala. Marina nije teška djevojčica.

– Prije bi se moglo reći da je mršava – pomisli Pola.

Još su jednu ulicu prošle, ali nisu nigdje skretale i bile su na odredištu.

Jedna časna sestra je čekala pred vratima. Gospođa Nardi joj je objasnila da će od sada Pola dovoditi i odvoditi malu. Časna sestra se Poli ljubazno osmjehnula i dala joj ruku. Ona je tako saznala da se sestra zove Marta i sva je ustreptala na Martino ime.

– Ovo je druga dobrodošlica od jučer – skoro je glasno Pola izgovorila misao.

Nekoliko trenutaka kasnije zatvorila su se vrata iza male Marine i sestre Marte.

– I moja…. – nastavljala je Pola – i moja se majka zvala Marta – rekla je gazdarici na lošem talijanskom, ali ipak jasno, no gospođa Nardi je uopće nije slušala.

– Eto, to ti je to – govorila je Poli. – Vratiti se znaš, a prije ručka ćeš ovamo doći po Marinu. Ja sada žurim u naš ured.

I gospođa Nardi je nestala iza ugla, a Pola se uputila istim putem natrag.

Prolazeći uz Naviglio, vidjela je nekoliko slikara sa štafelajima. Zastajala je da vidi što rade. I ona je voljela slikati. U školi je uvijek njezina slika bila među najboljima, a često i najbolja. Išla je i u slikarsku radionicu, ali mama Veronika nije imala novaca za 151

Na putu do svjetlosti

plaćanje profesora, pa je to morala napustiti. Poslije je pročitala u novinama da je taj profesor umro. Tog je poslijepodneva bila jako tužna.

LVIII.

Portir je Polu opet dočekao sa smiješkom. Bio je to postariji gospodin i ranije je već zapazila da se rado smije. Čim je ušla u stan, odmah se uhvatila posla. Najprije je ušla u dječju sobu, koje je prozor gledao prema istoku.

– Gospođa Nardi je rekla da moram istresti ovaj čupavac na podu svaki dan – govorila je sama sa sobom dok je veliki plavi tepih istresala s prozora. Pogledala je dolje. Od ruba terase u prizemlju dalje je bilo nekakvo igralište. Pogled joj je krenuo nebu i suncu koje je do tada već progutalo pozamašan jutarnji komad svojega nebeskog puta.

– Tamo gdje sunce izlazi, tamo negdje daleko je sada i moja mama Veronika. U ovo vrijeme već je napravila krevet… Pola je držala tepih, pa nije mogla obrisati suze i one su se slijevale niz nos kapajući po vršcima tkanine miješajući tako plave boje neba i tepiha u bliješteće iskre.

– Oh, draga moja mama… – uzdahnula je Pola gledajući u plava prostranstva – da ti samo znaš kako mi nedostaješ…

Pola je izvukla tepih u sobu i sjela na njega na podu brišući suze haljinom.

Najednom se čulo zvono na vratima. Pola se pritajila.

– Tko bi to mogao biti? – Gospođa Nardi je prije odlaska rekla da nikome nepoznatome ne otvara. Tko će njoj ovdje poznati zvoniti? Nitko!

– Možda gospodin Erlich? – odmah je otrčala kroz hodnik u predvorje, a onda naglo stala.

– Ne! On je rekao noćas da će prije nego što dođe nazvati. A da ipak malo provirim kroz ono okance? – polako se stala primicati vratima, ali je onda naglo stala. – Ne, možda me onaj izvana može vidjeti. Gospodin Erlich mi je rekao da tu ima mnogo kriminalaca. Ne smijem riskirati! Gospođa Nardi je rekla da sam ja odgovorna ako se što dogodi kada njih nema...

Zvonilo je još nekoliko puta, a onda utihnulo.

Prolazeći kraj ˝zabranjenih vrata˝ nije mogla odoljeti. Primakla im se polako kao da su kužna, a onda se ipak odlučila, uhvati za kvaku i pritisne.

152

Na putu do svjetlosti

– A što mi to ona govori da ne smijem ući u taj laboratorij, pa neću ja ništa tu…?

Zaključan je…. Stvarno je zaključan.

A onda joj padne napamet da je i prošle noći, kada je u mraku tražila kupaonicu, nabasala na ta ista vrata, također su bila zaključana.

– Ajme majko, pa kod nas se ništa ne zaključava, a oni zaključavaju i u kući!

LIX.

Pola je bez problema više donijela nego dovela Marinu iz vrtića i osjećala se jako dobro očekujući da će i gospođi Nardi biti drago. No, kad je došla gospođa Nardi, bilo je negdje oko dvanaest sati i odmah je obišla cijeli stan, ne skrivajući žurbu, a onda je tu užurbanost prenijela i u kuhinju. Pola je automatski uradila sve što bi ona stavljala pred nju ili pokazala joj kako i što treba. Moira se je također vratila iz škole i nije ni pogledala Polu. Nešto je brzo pričala majci, ali Pola nije mogla shvatiti što. Onda je gospođa Nardi okrenula glavu prema Poli i najprije brzo, a onda sve sporije, kako bi je ova mogla razumjeti, ukorila Polu da nije otvorila vrata kada su im dopremili naručene namirnice i da su sve morali vratiti. Pola je slijegala ramenima, a gospođa Nardi je ipak shvatila da Pola nije kriva za to što nije htjela otvoriti vrata trgovcu s namirnicama, jer su joj zaboravili to spomenuti. Moira je ipak uhvatila trenutak da joj se podrugljivo nasmije i poluglasno dobaci: – Cretina!

Pola joj je htjela reći da tako lijepa djevojčica, od kojih desetak godina, ne bi smjela biti tako zločesta, htjela joj je reći da ju želi voljeti, da se ne ljuti na nju što joj je jutros uradila, ali nije znala kako. No, po svemu sudeći, Moira i nije željela Polino prijateljstvo.

Za kratko vrijeme je ručak bio skoro gotov. Svi, osim Pole, otišli su u blagavaonicu i čekali da ih Pola poslužuje. – U ˝moju sobu˝ – pomisli Pola.

Moira je i za objedom nekoliko puta Poli nastojala podvaliti, ali je ona sada na to već bila spremna. Čak je u jednom trenutku gospođa Nardi primijetila kako Moira Poli podmeće nogu pa je zadnji čas to spriječila i ovoga puta oštro reagirala. Moira je napućila usnice i primirila se. Gospodin Nardi idalje nije skoro ništa govorio. Samo se Marina često Poli smješkala. Poslije ručka su zatražili sireve.

12

...sluškinju.

153

Na putu do svjetlosti

– Sir poslije ručka?!

Pola se čudom čudila. Čak ispočetka nije vjerovala da je dobro razumjela što treba donijeti na stol za gospodina Nardia.

Imali su dvadesetak vrsti sireva i Pola je išla u kuhinju i natrag nekoliko puta, donoseći razne vrste i uvijek su trebali baš one druge. Na kraju su jeli one koje je i po dva puta vraćala.

– Svi su oni razmaženi, ali zato imaju domesticu.11 Da, Pola je sada već i sama sebe zvala tako. Tako su rekli za nju, da je domestica.

A Poli je to lijepo zvučalo. Nikada ranije nije tu riječ čula, a i mama Veronika, s njezinim skromnim fundusom talijanskih riječi, to nije nikada spomenula.

– Kad ju vidim, sada ću ja nju pitati zna li kako se na talijanski kaže sluškinja.

Ona i ne zna da se ovdje kaže domaćica – osmjehnula se Pola misleći na Veroniku.

– Domaćica, to tako važno zvuči – Pola zaključi zadovoljno.

Moira je na kraju tražila čokolade. Pola je prvi put vidjela i takvu čokoladu, koja se reže.

– Kao da je neka tvrda salama pomisli oprezno spuštajući nož.

Raspremi, pospremi, skuhaj, posluži, počisti, operi...

LX.

Gospodin Nardi je toga dana otišao natrag na posao odmah poslije ručka, Marina je spavala, Moira je nešto gledala na televiziji. Gospođa Nardi je kratko vrijeme čitala, a onda otišla u radnu sobu. Pola još nije bila gotova u kuhinji kada joj je došla reći da odmah dođe tamo jer ima dosta za peglanje. Ubrzo je završila i prihvatila se peglanja.

– Sutra je srijeda. Mogu otići u grad i baciti pismo za Veroniku – mislila je Pola prevrćući Moirinu bluzu. Iako ju je gospođa Nardi pohvalila, već se naučila biti jako opreznom kad je Moira u pitanju.

Gospođa Nardi je već dugo pričala s nekim na telefon. Najednom je Moira pozvala Polu i rekla da se Marina probudila.

– Subito, subito! 12 Moira je požurivala Polu i Pola je otrčala u dječju sobu. Marina je bila divna curica. Pola ju je obožavala, a i ona je Polu doista zavoljela.

12

154

Brzo, brzo!

Na putu do svjetlosti

U dječjoj sobi je bilo tiho. Marina bi obično zvala kada se probudi. Ovoga puta je tek otvorila oči kada je Pola ušla. Odmah je ovila ručice oko Polina vrata i ona ju odnijela u kupaonicu, a malo zatim u dnevni boravak gdje je još uvijek na velikom kožnom naslonjaču gospođa Nardi sjedila s telefonom na uhu. U tome je trenutku utrčala Moira vrišteći i pokazujući na radnu sobu. Sve su odmah otrčale tamo. Moirina bluza se dimila, skoro je gorjela...

Pola je dobro znala da nije tako ostavila peglu. Pogledala je u Moiru, ali se je ova samo izgubila. Gospođa Nardi je bila jako ljuta. Rekla je da Pola sutra neće imati slobodno popodne jer mora odraditi bluzu koju je izgorjela. Pola je šutjela, u nemoćnome bijesu su joj opet navrle suze na oči. Otišla je u svoju kupaonicu i tamo se isplakala.

Navečer joj je gospodin Nardi samo kratko rekao da ona nema pojma što se sve moglo dogoditi, a nešto je spominjao i svoj laboratorij.

–Ovoga puta je sve dobro završilo, ali je sada nama teško biti bez brige kada smo na poslu – objasnio je Poli oštrim glasom kada se predvečer vratila s tečaja talijanskog jezika.

– Konačno je nešto rekao – mirila se Pola s nepravdom uzdahnuvši teško, nekako iz dna duše, opet osjećajući uteg suze koja nije smjela kapnuti.

LXI.

Pola je na istočnoj terasi upravo prala veliki čupavi tepih iz dječje sobe kada je čula da se netko kreće po kući.

– Moira je danas došla rano natrag. Tko zna što se dogodilo? – pomislila je

ulazeći.

Skoro se sudarila na hodniku s nepoznatom starijom ženom. Obje su jednako iznenadile jedna drugu.

– Ja sam Mercedes – rekla je gošća. – Ne čudi se kako sam ušla, još imam ključ od stana.

– O, Mercedes, drago mi je. Toliko sam čula o vama – Poli je Mercedes odmah bila simpatična. Jednostavna žena, malo punija, bez šminke, bez frizure, ali uredna.

– Pričali su ti o meni? Nadam se da nisu loše – Mercedes se smijala.

– Djeca vas jako vole, posebno Moira – nastavljala je Pola.

– Ah, Moira. Da ona me voli, ali je teška. Sigurno imaš s njom problema?

155

Na putu do svjetlosti

Pola je šuteći pogledala u pod.

– Ne moraš se bojati mene, ja sam tu dugo radila i nema onoga što ja ne znam, ali tebi je sigurno teže. Da, da, s Moirom se mora imati puno strpljenja. Ali bit će dobro, sve će biti dobro, ne sekiraj se.

– Moira me ne voli – izleti iz Pole.

– A ne, Pola, ne da te ne voli, ti si draga, ja to odmah vidim. Svakako da te voli, samo to ne pokazuje.

– Marina me voli, a Moira me mrzi, osjećam to.

– Kako te mrzi? To ti se samo tako čini – Mercedes je zagrlila Polu. – Evo, po godinama mi možeš biti kćer. – Baš mi se sviđaš. – Mercedes je idalje držala Poli ruku preko ramena i grlila ju. Poli je najedanput došlo teško i počela je plakati.

– Ja nikad prije nisam plakala – branila se pred Mercedes. – Samo ovdje u Milanu već sam puno puta plakala, ne znam što mi je...

– Sjedni lijepo ovdje kraj mene, hajde, još nitko od njih neće doći, a ja ću ti u svemu pomoći. Ne brini, hajde sjedni i ispričaj ti tvojoj Mercedes sve što te muči.

Pola kao da je jedva to čekala i u nekoliko rečenica je sve istresla iz sebe.

– Slušaj, dijete – počela je Mercedes. – Moira je i prije bila jako razmaženo dijete.

Vidiš da su oni stariji od mene, a imaju malu djecu. Nisu mogli mati djece preko deset godina i onda kada se Moira rodila, to je bilo čudo što su sve radili s njom. Nakon sedam godina gospođa Nardi je opet ostala u drugom stanju i kada se rodila Marina, Moira je bila jako ljubomorna na nju. Bolesno ljubomorna. Ne, ne, bolje da ti ni ne pričam što je sve bilo. Toliko da su s djevojčicom morali obilaziti razne ustanove. Tada je neko vrijeme Moira bila u bolnici i kada se je vratila, bila je sasvim druga djevojčica, kao i sve druge, normalna. Kažeš da me voli? Ona se na mene naučila i to ti je to. To nije ljubav već navika – tješila je Mercedes Polu jednostavno, zdravorazumski. – Kada se moja kći… Znaš, ona živi tamo u Paviji, odakle sam ja. Kada se udala i rodila dijete, morala sam napustiti ovaj posao i otići, razumiješ? Moram joj pomoći. Razumiješ? E, tada je Moira isto pravila velike probleme. Ti si četvrta koja je došla poslije mene, ali nemoj joj popustiti. Vjerujem da će taj njezin inat i ljutnja proći.

– A ako ne – Pola je šmrcala – što ću ako ne? Gospođa Nardi sve njoj vjeruje, ja više ni ne govorim da to nisam ja, čak se i ispričam i kažem da neću više.

– E vidiš, tu griješiš. Trebaš uvijek govoriti da nisi ti pogriješila, a jednom će oni shvatiti da je tako. Samo ja mislim da je njima teško prihvatiti da se, ne daj Bog, Moiri bolest vratila – Mercedes se tu prekriži, a za njom i Pola.

156

Na putu do svjetlosti

– I ti vjeruješ u Boga? Lijepo. A ja sam mislila da tamo u vašoj zemlji nitko ne vjeruje u Boga. Čula sam da brane ići u crkvu – Mercedes se čudom čudila.

– To nije istina, Mercedes, to su zli ljudi koji tako pričaju. U mojoj zemlji je sve lijepo i dobro i svatko može što god hoće – žučno je stala braniti Pola.

– Ne znam – odmahivala je Mercedes glavom. – Ali svi oni koje sam ja do sada upoznala iz tvoje zemlje, a znam ih, čekaj...pet, pet njih mi je kazalo skoro isto. Ali, ti si još mlada. Koliko ti je godina?

– Osamnaest.

Opet je Mercedes zagrlila Polu.

– Ja imam tri kćeri. Jedna, ova što ima dijete, ona ima dvadeset i tri. Imam jednu od devetnaest i jednu od petnaest godina. Vidiš da bi mi i ti mogla biti kći. – Osamnaest još nema i već je u tuđem svijetu – mrmljala je Mercedes sama sa sobom, a onda se naglo prenula. – Idemo napraviti sve što se mora. Hajde, razgovarat ćemo usput.

Gospođa Nardi me je zvala da budem tu nekoliko dana i da napravimo ono što ti sama ne možeš.

– Mogu ja sve sama – pobunila se Pola.

– Ne možeš. Hajde, idemo odmah nešto od onoga što ti sama ne možeš.

Pola nije ni znala da to spada u njezin posao. A ˝to” je bilo valjda tisuće tankih ˝venecijanera˝ koji su bili na svim staklenim stijenama cijele zgrade.

– Pa kako ćemo mi to? Past ćemo dolje na ulicu – prestrašeno će Pola.

– Nećemo, ne, sad ćeš vidjeti – Mercedes je odvrtala neke metalne kopče i onda je počela okretati cijelu stijenu skupa sa sjenilima. Pola je staklenoga zida sada bilo iznad ulice, a pola u prostoriji. – Vidiš? Kada ovaj dio sredimo, onda ćemo to zarotirati skroz na drugu stranu i onda ćemo onaj dio koji je sada nad ulicom i tako redom.

Danas ćemo ovu stranu, sutra sjevernu, a prekosutra istočnu. Dobro?

– Dobro – složi se Pola i prione poslu. Nije smjela gledati dolje za vrijeme čišćenja gornje strane.

– Ne naginji se previše. To će poslije doći unutra, pa ćemo onda taj dio – pazila je Mercedes. Pola se nakon dugo vremena osjećala lijepo.

LXII.

Tri su dana začas prošla. Pola se naradila, ali je bila vrlo zadovoljna. Cijela obitelj Nardi je Poli u ova tri dana izgledala drugačije, nekako toplije. Mercedes je zračila 157

Na putu do svjetlosti

dobrotom, a vidjelo se da je dugi niz godina zajedničkoga života utjecalo i na njihov odnos spram nje. Zvali su ju da ruča i večera s njima, ali je Mercedes to odbila govoreći da ona više voli jesti u kuhinji.

– Toliko godina sam ručala u kuhinji da mi tamo jelo ne bi bilo slatko kao ovdje.

Pola i ja ćemo ručati zajedno.

I Poli je to bilo drago. I ona je nakon dugo vremena konačno jela u društvu.

Mercedes joj je puno pričala o Paviji, pokrajini u kojoj je rođena i u kojoj živi. Polu je sve to jako zanimalo jer je, osim učenja talijanskog jezika, željela naučiti što više o talijanskoj regiji Lombardiji, u kojoj se zatekla ali i ostalim talijanskim područjima. Iz Mercedesina je pričanja Pola shvatila da je Pavia kraj u kojemu se čovjek može dobro odmoriti i u koji se mnogi rado vraćaju. Stalno je pričala o svojoj djeci i o tome kako će uskoro još jednom postati baka...

Na odlasku je Mercedes Poli dala telefonski broj i adresu.

– Zovi me ako imaš kakav problem. Ne ustručavaj se – još su se jednom zagrlile u suzama prije nego je Mercedes ušla u zetov automobil.

LXIII.

Pola nije znala kamo bi ove srijede nakon tečaja. Kvart u kojemu je stanovala prošla je već uzduž i poprijeko. Voljela je prošetati do Naviglia. Tamo su za lijepa vremena mnogi slikari prionuli poslu i Pola bi uživala gledajući ih. Taj dio Milana je inače dobro poznavala jer je ovuda svakoga dana vodila Marinu u vrtić i natrag. Moira se promijenila nabolje od kada je kod njih bila Mercedes. Sada je već Pola bila sigurna da je Mercedes razgovarala s djevojčicom.

– Danas idem do Duoma – odlučila je. – Dvadeset minuta vožnje autobusom i tamo sam. Najbliža linija za Duomo bila je na raskrižju Viale Gian Galeazzo do Naviglia, a to joj je bilo blizu.

Ni sama nije znala koliko je već hodala brojeći tornjeve impozantne građevine, kada joj je prišao jedan mladić.

– Mi smo susjedi, dobar dan – on će Poli.

– Vi ste pogriješili. Ja stanujem daleko odavde – Pola je nastojala produžiti, ali ju je on zadržao dotaknuvši lagano njezinu ruku.

– Znam Viale Gian Galeazzo. I ja tamo stanujem – nije se dao – preko puta tebe.

Vidim te svakoga dana kada vodiš malu u vrtić. Pitao sam gospodina Manfredija koji 158

Na putu do svjetlosti

vam doprema namirnice, znam da radiš kod Nardijevih.

Sad je Pola zastala. Bio je viši od nje, dosta jake građe, nosio je male brkove.

– Brkovi? Ne volim brkove – u sebi će Pola – ali kada mi je već susjed, zašto ne bismo razgovarali?

– Pola – pružila mu je ruku.

– Gianfranco – nasmije se dobroćudnim osmijehom. – Vidim da si krenula u obilazak Milana. Mogu li te ja povesti na jedno lijepo mjesto za mlade? To je tu u blizini. Ne boj se – vidio je da se Pola nećka.

Pola pogleda oko sebe ljude koji su hodali amo-tamo. Sunce je bilo još visoko na nebu.

– Mama Veronika mi je rekla da se čuvam muških, ali ovdje ima puno ljudi.

– Dobro, ako nije daleko.

Otišli su nekoliko stotina metara dalje do parka, kroz koji su stepenice vodile do poznatog Kluba za mlade, ali je u to doba tamo sve bilo zatvoreno.

– Oprosti, davno nisam bio tu. Zaboravio sam da je otvoreno samo navečer.

– Nema veze, prošetali smo. Sada bih se ja mogla vratiti.

– Kamo žuriš? Tek je popodne. Prošećimo još malo, vidjet ćeš kako u ovome dijelu grada ima mnogo toga što trebaš vidjeti.

– Hvala, ali ne mogu danas. Moram se vratiti jer u sedam već moram opet raditi – Pola je pogledala na sat, koji je pokazivao skoro pet.

– Oh, kako je vrijeme brzo prošlo, doista moram ići.

– Pa dobro, doći ćemo drugi put – pomirio se malo nevoljko s tim Gianfranco.

– Ali možemo još malo prošetati pa ću te ja odvesti doma. Tu mi je auto.

– Gianfranco se čini drag i pristojan – razmišljala je.

– Da, možemo – složila se dvojeći u sebi je li u redu što je pristala. – A i sve oko nas su ljudi, pa što ima u tome loše da se zajedno šećemo?! A s njim u auto? Pa znam put natrag, ako ne bude vozio tamo, pobunit ću se, a još je bijeli dan i ništa se ne može dogoditi – riješila je Pola dileme i otarasila se zadrški.

Prošli su cijeli krug stepenicama oko Kluba. Pola je manje razgledala okolicu, a više onako ispod oka promatrala Ginfranca.

– Mora da ima barem deset godina više od mene. Ne izgleda tako loše, ali nije on Tomislavu ni do koljena – razmišljala je Pola. – Nije nepristojan, naprotiv, cijelo se vrijeme trudi da mi ugodi, ali…

Ono kada se tamo doma nekoliko puta našla u problemima, tamo je bilo sasvim 159

Na putu do svjetlosti

drugačije. Sjetila se susjeda Marka, kada ju je sačekao u mraku dolje ispred marketa.

Pojavio se iznenada pred njom i nasilu ju pokušao poljubiti. Lupila ga je po glavi onom bocom ulja koju je nosila Veroniki. Užas. Marko je tada završio u bolnici, ali, srećom bez, posljedica.

– Bogu hvala – promrmljala je Pola ispod glasa.

– Nešto si rekla? – upitao je Gianfranco.

– Ništa, ništa… – prenula se.

Gianfranco ju je idalje upitno gledao.

– Samo sam rekla da je ovdje lijepo – brzo se snašla.

Pola i Gianfranco su pred njezinu zgradu došli deset minuta prije sedam sati.

Točno na vrijeme. Uskoro će večera, a ona onda ima posla. Gospođa Nardi bi se ljutila da je zakasnila.

Morala je obećati Gianfrancu da će u nedjelju zajedno provesti popodne. Iako joj je često u misli dolazio Tomislav, iako je i toga popodneva, dok se Gianfranco trudio da bude što pažljiviji, stalno mislila na njega, na neki se način Pola ipak radovala nedjelji.

LXIV.

A ta je nedjelja bila doista lijepa. Pola je bila uvjerena u to da su Gianfranco i ona sada prijatelji. Morat će Reni pisati o svemu.

Sada se već nije ustručavala ući u Gianfrancov auto. Odvezli su se u okolinu.

Krenuli su u smjeru zračne luke Linate. Dugo su se vozili kroz grad, onda su na nekom raskrižju skrenuli lijevo i nakon nekoliko kilometara došli u jednu seosku gostionicu.

– Ovdje uvijek imaju dobre kolače – rekao je Gianfranco kada su ulazili.

Cijelo su popodne razgovarali. Ona o Veroniki i svojim prijateljicama. O tome kako je lijepo tamo daleko kod nje doma. Gianfranco joj je pričao o sebi i svojima. Imao je dvije sestre. Obje su bile udate. Već je dvaput postao ujak i jako je volio svoje dvije nećakinje. Druga sestra se tek nedavno udala i još nije imala djece.

Kada su po povratku u grad još prošetali po parku kraj njihove crkve, sreli su jednu od njegovih sestara, Antonelu. Bila je s djecom. Odmah im je prišla, a Gianfranco ih je upoznao. Pola je primijetila da ju njegova sestra mjerka, pa je čak na trenutak osjetila neku nelagodu, ali je s dobroćudnim Antonelinim osmjehom taj osjećaj nestao.

Antonela se dopala Poli. Bila je jako vedra osoba.

160

Na putu do svjetlosti

– Dođite koji put zajedno do nas – rekla je Antonela na odlasku.

– Mora da su jako dobri ljudi – razmišljala je Pola kasnije o Gianfrancovoj obitelji.

LXV.

Gianfranco je toga jutra Polu iznenadio kraj vrtića. Upravo je Marinu odvela časnim sestrama.

– Dobro jutro, Pola. Noćas sam te sanjao – govorio je tihim glasom gledajući Polu u oči.

– Daa? A što si sanjao? – Pola je bila naivno znatiželjna.

– Sanjao sam da smo zajedno išli na Como.

– Aaa, govoriš o jezeru? – sjetila se Pola – Da, o jezeru i mjestu Como. Što misliš o tome da ja popričam s tvojom gospođom Nardi o tome da ti jedne nedjelje da cijeli dan slobodno?

– Sumnjam da bi me pustila… Možda je bolje da i ne pokušavaš. S tim bih možda samo imala još većih problema. Ne, ne, radije nemoj.

– Dobro, dobro, kako ti kažeš, ali noćašnji je san bio tako lijep da sam te morao pitati.

– A kako to da si se ti zatekao ovdje jutros?

– Bio sam tu kod časnih radi nekih lijekova koje one trebaju, a znao sam da ćeš i ti doći, pa sam te pričekao.

Poli se jako dopala njegova iskrenost. Gianfranco joj je postajao sve draži.

Nije osjetila ono treperenje u sebi kada je bila blizu njega kao što joj se događalo s Tomislavom, ali joj je s njim u društvu bilo lijepo.

Gianfranco je uzdahnuo zamišljeno. – Čudna je ta djevojka. Neki dan je svojem najboljem prijatelju pričao o njoj i on se čudom čudio da su još uvijek u samo prijateljskim odnosima.

– Ti si blesav – rekao mu je Alfredo – ne misliš valjda o ozbiljnoj vezi s Polom?

– Ima nešto u njoj posebno. Nije Pola kao ove naše ovdje. Ona bi bila dobra žena.

Alfredo mu se samo podrugljivo nasmijao i odmahnuo rukom.

Za mnogih obilazaka Milana tijekom Polinih slobodnih popodneva srijedama i nedjeljama Gianfranco joj je već nekoliko puta stavio ruku na ramena sa željom da je 161

Na putu do svjetlosti

zagrli, ali se ona uvijek nekako izvukla. Gianfranco je bio strpljiv. Osjećao je da bi ga drugačije ponašanje de�initivno razdvojilo od Pole, a to nije htio.

Ma što Alfredo mislio ili govorio, Gianfranco je s Polom imao drugačije planove.

– Samo, ipak je nekako čudna. Trebat ću strpljenja više nego što sam mislio – zaključio je.

U nekim bi trenutcima i Pola razmišljala o tome kako se mora opustiti.

– Tomislav je tko zna gdje u svijetu. Vjerojatno se više nikada nećemo vidjeti.

Moram ga zaboraviti – govorila je sebi.

Ali, uvijek se ukipila kada bi Gianfranco svoju nježnost pokušao iskazivati dodirima.

– Prije vjenčanja se ne smije ništa imati s muškarcima – Poli se učinilo da čuje glas svoje bake Veronike, a onda se sjetila susjedina muža… Iskustva na otoku…

– Ne i ne!!

LXVI.

– A što bi bilo da se nešto dogodi? – Pola je nastavljala razmišljati o Gianfrancu i njegovu nastojanju da joj se približi. – I da imam dijete s njim pa da se ne vjenčamo… da i ja imam kopile? Ajme, to bi jadnu mamu Veroniku ubilo! – Pola se užasnula. – A Tomislav? Što ako me on ipak jednom potraži? Vidi mene, opet ja s mojim maštarijama!

Tko zna gdje je sada i s kim se on skrasio? …. Ustvari, kada dobro razmislim… Ne! Ne, ne smijem misliti na njega.

– Pola je u sebi vodila dijaloge bez kraja: – A da se Gianfranco i ja čak i vjenčamo i da ovdje živim s Gianfrancom, što bi mama Veronika sama s onim čudom od Jakova?

Nee, ona sigurno pod stare dane ne bi pristala živjeti u Milanu. Ne, ne, ja se jednom moram vratiti. Dosta se je jadna mama napatila i daj Bože da joj bude lijepo kada se vratim … Ove moje misli su bez veze – po tko zna koji put je mislila slično. – Gianfranco je ionako prihvatio da ćemo biti samo prijatelji – zaključila je nakraju Pola.

No, misli su pretjecale jedna drugu, a najčešće se zaustavljale na njezinoj baki Veroniki. Sjetila se kako je često Veronika jedva spajala kraj s krajem, a opet se na sve načine trudila da Poli ništa ne nedostaje.

– Koliko li se puta samo dogodilo da nema ni za kruh?! – pomislila je Pola. – Tada je znala izgubiti živce… Ali samo na trenutak.

– Najbolje bi bilo da ti ipak odeš u taj dom – rekla je jednom prilikom Veronika.

162

Na putu do svjetlosti

Međutim, čim se srela s Polinim uplašenim očima, odmah je prepuna grižnje savjesti nastavila: – Oprosti mi, dušo, nisam tako mislila – ponavljala je kroz suze grleći Polu. – Znaš da te ja nikada ne bih napustila, ali muka mi je što ona prasica ima svega što god poželi... Ah, da je pravde ...

– Kakve pravde? – Pola je teško podnosila Veronikine suze.

– Pravde… pravde – mrmljala je Veronika.

– Aha, znam! Misliš na tetu Meru – sjetila se tada Pola, a u sebi razmišljala: – Ah, ta teta Mera! Mene ne voli, ali ne voli ni roditelje. A ako ne voli roditelje, onda nije dobra jer, ako se roditelje ne voli, onda se nikoga ne voli! Mama kaže da se i za to može u pakao. Ah…kada bi moji pravi roditelji bili tu…

Pola nije mogla razumjeti svoju tetku ni tada, ni ikada poslije. – Da, Mera nikoga nije voljela i na kraju je završila tko zna gdje…vjerojatno sama – razmišljala je Pola idući do mjestu susreta s Gianfrancom. – Kada malo bolje promislim, ona nikada nije išla ni u crkvu, a bome se ni dobrim djelima ne može pohvaliti. Da, bit će da ju je zato i mama Veronika više ne spominje. Možda ju je zaboravila? Ne, nije. Da je, ne bi onako često plakala…

LXVII.

– Gianfranco, ti ipak nisi održao obećanje i došao kao što si mi jučer rekao. Nisi razgovarao s gospođom Nardi – rekla mu je Pola odmah nakon pozdrava.

– Ustvari jesam – nije se dao smesti. – Čekao sam trenutak kada gospodin Nardi dolazi s posla i razgovarao s njim, a ne s njom, pa onda i nisam prekršio obećanje.

Zatim je gospodin Nardi razgovarao s gospođom.

– Da, i onda su oni meni rekli da su isplanirali u subotu rano otputovati rodbini u Bergamo jer nisu bili na nedavnom vjenčanju rođakinje, i da će se vratiti tek u nedjelju navečer.

– Upravo tako. Gospodin Nardi je rekao da nas dvoje u subotu ili nedjelju možemo otići kamo god želimo – objašnjavao je Gianfranco.

– Da, tako su rekli i meni. Ali i da u nedjelju navečer, kada se oni vrate, mora biti sve napravljeno i moram ih čekati s večerom – dodala je Pola.

– Ja predlažem da krenemo u subotu prije podne.

– Ne, neću moći prije podne jer imam puno posla kada oni odu – Pola se sjetila 163

Na putu do svjetlosti

da će ujutro imati puno posla.

– Dobro, onda ti reci kada možemo – složio se Gianfranco.

– Nazvat ću te čim budem spremna. Ali računaj da neću biti slobodna prije tri popodne.

– Na kraju ćemo možda ipak doživjeti moj san – Gianfranco je zagrlio Polu.

– Tvoj san? – upitala je ona uzmičući.

– Zar si zaboravila kada sam te sačekao pred vrtićem i rekao da sam te sanjao?

– Aha, mene i Como – nasmijala se Pola.

– Ne, nego nas u Comu – idalje je Gianfranco nastojao biti nježan – na romantičnoj večeri.

Pola je malo zastala. Nije joj više bilo do šale. On spominje romantičnu večeru...

A Tomislav? Prije mjesec dana se odlučila i poslala mu razglednicu sa svojom adresom, ali se on nije javio. Neki dan mu je poslala i pismo na nekadašnju adresu. Računala je koliko mora vremena proći da joj odgovori, ali nije dobila odgovor.

– Što si se zamislila?– Gianfranco ju je promatrao.

– Ništa, ništa. Tek tako…

– Ništa, kažeš, ali ipak su ti misli negdje daleko.

– Pa… mislim na baku Veroniku….

– E, baš bih je volio upoznati. Mora da je jako dobra.

Kada je Gianfranco izgovorio tako nešto, Pola bi ga najradije zagrlila od dragosti.

Kao ni ona, tako ni mama Veronika nisu doživjele mnogo ljubavi od drugih ljudi.

– Ti bi se mojoj majci sigurno dopao – Pola je bila uvjerena u to.

– Misliš?

– Sigurna sam – rekla je.

I ponovno je uhvatila sebe razmišljajući o tome kako bi Gianfraco bio dobar muž.

Brinuo bi se o njima i ni Veroniki, ni njoj ne bi ništa nedostajalo. Onda bi naglo sama sebe prekorila zbog takvih misli. – Pa ti Gianfranca ne voliš tako – korila je samu sebe – ti njega voliš kao prijatelja, a ljudi se žene samo ako se vole.

– Stalno si zamišljena – čula je Gianfranca kao iz daljine.

– Da, kazao si romantična večera i to me malo zabrinulo. Dogovorili smo se da ćemo biti prijatelji.

– Pa i jesmo prijatelji, nismo neprijatelji. Ali, reci mi nešto, Pola. Zar ti nisi osjetila da si mi posebno draga?

– Kako to misliš? – Pola se uznemirila.

164

Na putu do svjetlosti

– Ovako.

Nije bila spremna na ovakav obrat. Onako snažan, obujmio ju je jednom rukom oko struka, a drugom joj je nježno podignuo bradu i svoje usne spustio na njene.

Stajala je kao ukopana. Dodir njegovih usana je bio lagan, topao, mekan... Gianfranco je ruku s brade prošetao preko njezina vrata na leđa i našla se u nježnom zagrljaju snažna muškarca. Nastavio je ljubiti njezine oči, spuštajući se na vrat, vraćao na usne i ona je u jednome trenutku uhvatila sebe kako mu uzvraća poljupce. Njegove se ruke nisu zaustavljale, a Poli se činilo da pregršt mekanih šapica pronalazi mjesta koja su baš trebala takve dodire. Prohladna studenačka večer je postala vruća, pa je kaput postao nepotreban. Samo na desetak metara od njih bio je žamor ulice, a oboje su od svih bili miljama daleko. Bučni se velegrad gubio nekamo daleko. Zatvorenih je očiju želja rasla, a um je negdje u tim trenutcima uzeo sebi stanku da se odmori od svega.

No, zakratko jer Pola je otvorila oči u nevrijeme i shvatila da je ovo Milano, da je ljubi Gianfranco, da to nije njezin Tomislav...

– Ne! – Pola se u jednome trenutku izmakla. – Ovo nismo trebali učiniti!

– A meni se čini da baš jesmo – Gianfranco je govorio jasnim i mirnim glasom, za razliku od Pole, koja je bila sva smetena.

– Ne znam zašto se ne opustiš. Obećavam ti da dalje od ovoga nećemo ići – nastavio je Gianfranco.

– Obećavaš? – Pola nije znala što bi rekla.

– Da, obećavam. Dalje od ovoga nećemo ići, to ti mogu doista obećati, a ti meni obećaj da nećeš bježati od nježnosti. Ne, ne razumiješ –zaustavio je Polin pokušaj da nešto kaže.

– Čekaj, obećaj da ćemo pokušati ovo naše prijateljstvo pretvoriti u vezu. Ništa na silu. Samo da ćeš pokušati. Uvijek možemo stati.

– Pa to i radimo – promrmljala je Pola idalje smeteno.

– Ne boj se, Pola. Ja ti neću nauditi. Ako mi to obećaš, ja ću tebi obećati da dalje od ovoga nećemo ići. Može tako?

Složila se jer je željela biti s Gianfrancom. Sva je slobodna poslijepodneva srijedom i nedjeljom provodila s njim, a tim je susretima Polin život u Milanu bio puno podnošljiviji i ljepši. – Ako mu sada kažem da se ne slažem, možda više neće dolaziti – grozničavo je razmišljala. – Možda mi više neće biti prijateljem? I onda ću opet ostati sama.

Polina je sestrična s obitelji u kojoj je radila otišla u Ameriku samo nekoliko dana 165

Na putu do svjetlosti

nakon što je ona doputovala u Milano, tako da se Polina nada kako će u Milanu ipak imati nekoga svoga, odmah izjalovila. Sjetila se kako po dolasku više od mjesec dana nije imala s kime razgovarati i kako se obradovala kada je u jednoj milanskoj robnoj kući prvi put nakon dugo vremena čula hrvatski jezik. Hodala je za mladim parom i prisluškivala ih. Nakraju se odlučila prići im i iskreno im je kazala da jednostavno ne može odoljeti prilici da s nekim konačno razmijeni koju riječ. Taj se mladi bračni par iz Korčule na medenom mjesecu zatekao u Milanu samo u prolazu. Iako kratak, taj je razgovor Poli umnogome pomogao. Sada je sve drugačije jer joj jezik više nije problem, a Gianfranco je popunio onaj užasno veliki prostor koji samoća nemilosrdno proteže nadugo i naširoko.

– Dobro – čula je samu sebe kako govori – dogovoreno. – Pola se zgrozila pri pomisli da u Milanu opet bude sama.

– Ljubavi – šapnuo joj je na uho i još je jednom nježno poljubio njene usne. – A sada znam da moraš ići i lijepo mi spavaj. Sogni d oro, amore…13 LXVIII.

Pola se toga jutra probudila ranije. Noću se također budila nekoliko puta.

Razmišljala je mnogo o Gianfrancu i onome što joj je sinoć govorio. Nije baš razumjela što je mislio….

– Nema veze, ionako ćemo se za dva dana opet naći pa će mi onda objasniti – zaključila je i prionula poslu.

Toga je dana bilo oko jedanaest sati kada je s malom Marinom došla iz vrtića.

Brzo se uhvatila priprema za ručak. Nastojala je gospođu Nardi udobrovoljiti na bilo koji način, kako ona u zadnji čas ne bi imala razloga ne dati joj slobodan vikend.

Srijeda je brzo došla. Gianfranco ju je jako dugo čekao u prizemlju jer je gospođa Nardi u tri sata rekla da mora pregledati Marinine čarapice i srediti one koje su šuplje.

– Trebat će nam tamo na selu – rekla je Poli toga jutra. – A ti, ako želiš slobodan vikend, pazi kako se ponašaš ovih dana.

Pola je ionako svih tih dana to neprekidno imala na pameti. Dobro je već upoznala gospođu Nardi i neprekidno se trudila ugoditi joj.

12

166

Zlatni snovi, ljubavi!

Na putu do svjetlosti

– Već sam se zabrinuo… Upravo sam se namjeravao popeti gore, da vidim što je s tobom – rekao joj je Gianfranco kada su se konačno sreli.

– E, baš bi pogodio – nasmijala se Pola. – Kakva je, onda bi još nešto izmislila da treba upravo sada.

Pola nikako nije mogla shvatiti kako Gianfranco ne razumije da ona mora plesati kako gospođa Nardi svira, a nekoliko joj se puta učinilo kao da Gianfranco ne vjeruje da ne može biti slobodna više nego što je. Poli se odnedavno u misli ušuljalo jedno pitanje koje je u nju unosilo nemir: – Jesu li svi poslodavci takvi ili ima i onih koji pokazuju više ljudskosti? Ne – odbacivala je odmah takve misli – ne smijem o tome. Iz ove kože ne mogu.

Ona i Gianfranco su imali svega dva sata na raspolaganju i odlučili su se za kino.

U polumraku su razmjenjivali nježnosti nastojeći da ne zaklanjaju pogled onima iza njih. Iz dvorane su krenuli preko parka kako bi što duže bili daleko od pogleda ostalih ljudi. Zadržali su se još petnaestak minuta na jednoj klupi i taman kada su htjeli krenuti, nešto je u mraku zašuškalo. Trgnuli su se oboje, a Gianfranco je krenuo k obližnjem grmu. Istoga je trenutka iz grmlja iskočio nekakav muškarac i počeo bježati.

Gianfranco je vrtio glavom, dok ga je Pola gledala prestrašeno.

– Ne boj se kada si sa mnom – smirivao ju je Gianfranco – to su obični bolesnici.

Tako se dogodilo i mojoj sestri i njezinu mužu kada su bili baš u ovome parku. Ne boj se. Kad mene vide ovakvog – raširio je ruke i napeo mišiće – obično pobjegnu…

– smijao se nastojeći ju smiriti.

Gospođa Nardi je po običaju bila stroga, a u danima se prije planiranoga izleta na Como ponašala još osornije. No, Pola je poslušno unaprijed plaćala slobodnu subotu popodne i nedjelju ujutro, s uzbuđenjem očekujući izlet na Como.

LXIX.

Nardijevi su otputovali u petak. Pola se odmah nakon obavljena posla zatvorila u kupaonicu. Konačno neće strepiti hoće li ju netko od njih požurivati da iskače iz kade. Uživala je u pjeni i opustila se.

– Eh, da me sada vidi Rena. Ona nema ovakvu kupaonicu – razmišljala je gladeći zaobljene rubove kade. Nije joj se izlazilo iz vode.

– Tek sada osjećam umor – uzdahnula je opuštajući se. – Valjda čovjek tek kada 167

Na putu do svjetlosti

se opusti osjeti pravi umor….čak mi se i spava – naslonila je glavu na rub kade. No, najednom je počela osjećati neku čudnu mučninu. Ležeći u kadi pogledala je u plinski bojler u uglu. Gledala je u oznake na dugmetu. U isto su se vrijeme umor i mučnina pojačavali.

– Što je ovo? Popodne mi nije bilo ništa – u njezinoj su glavi misli postajale lijene, ali još uvijek bistre. – Bit će da sam nešto pojela – iako sporo, podignula je kapke… – Nešto mi i s očima nije u redu – njezin se je umoran pogled opet zaustavio na bojleru…

– Ne – promrmljala je naglas boreći se s osjećajem mučnine – ona crtica ne bi smjela biti onako…

A onda je shvatila. Jedva se izvukla iz kade i domogla vrata. Već na hodniku je počela padati hvatajući se za sve što je stigla. Kretala se kao oštećeni robot, posrćući je uspjela preći preko dnevnoga boravka do širom otvorenih vrata balkona.

LXX.

Prvo što je Pola ugledala bile su zabrinute Gianfrancove oči.

– Pola! – zvao ju je. – Kako si, Pola?

Ubrzo je ugledala i jednu ruku u uniformi. S druge je strane bio kućepazitelj…

Treće, nepoznato joj lice, se uskoro uobličilo u čovjeka u bijelom.

– Doktor? Što je bilo? – Pola nije shvaćala. – Gdje sam?

– U bolnici. Sve će biti u redu, ljubavi – umirivao ju je Gianfranco.

– U bolnici? Kako u bolnici? Zašto? – Pola se u prvi trenutak nije mogla snaći.

Kućepazitelj joj se ljubazno smješkao, a onda je, ispričavajući se što se mora vratiti na posao, otišao. Gianfranco ga je ispratio, a malo kasnije i liječnika, obojici zahvaljujući se što su zbrinuli Polu. S liječnikom se zadržao malo duže. Čim se Gianfranco vratio do kreveta, Pola ga je upitala: – Što kaže doktor?

– Sve će biti u redu. Otrovala si se plinom, ali…došla si na vrijeme.

Pola je i dalje gledala u njega. Izgledalo je kao da još uvijek ne shvaća što se dogodilo.

– Pozlilo ti je… – Gianfranco ju je uhvatio za ruku – pozlilo ti je od plina.

– A da – sjetila se Pola – kupala sam se – a onda se naglo trgne shvativši da je omotana samo u plahtu. – Bila sam….bila sam… – zamuckujući, nesvjesno je ruke 168

Na putu do svjetlosti

prošetala plahtom i prekrižila na grudi, nabirući rubove plahte.

– Ne brini se za to – nasmijao se Gianfranco. – Nitko te osim mene nije vidio…A ja bih te vidio kad-tad – zadirkivao ju je.

Pola se crvenjela pri pomisli kako je morala izgledati gola na balkonu.

– Srećom, balkon na trećem katu vide samo oni preko puta, a tamo je jedna starija gospođa – vidjevši kako se ona zacrvenila i dalje ju je zadirkivao.

– Bogu hvala – tiho je prošaptala Pola.

– A, evo, tu je i spavaćica…Nadam se da će ti se sviđati – rekao je pružajući joj omot. Pola je uz njegovu pomoć odmah raspakirala spavaćicu.

– Hvala, Gianfranco, prekrasna je.

– I doista – pomislila je Pola – nikada u životu nisam imala tako lijepu i �inu spavaćicu… sigurno je koštala puno novaca – zaključila je.

LXXI.

Pola se brzo oporavila. Razmišljala je o tome što se događalo u subotu ujutro.

Mučnina ju je natjerala iz kade, a onda i na zrak. Stara učiteljica, inače susjeda s trećega kata preko puta vidjela je Polu kako nepomično leži na balkonu i k tome još i bez ikakve odjeće na sebi. Odmah je shvatila da se događa nešto loše pa je nazvala Gianfranca dolje u njihovu ljekarnu. – Znam da imaš djevojku koja radi preko puta mene. Nešto joj se dogodilo… Leži nepomično gore na balkonu – rekla mu je i Gianfranco je odmah odjurio preko. Kućepazitelj je otključao i odmah su ju odvezli u bolnicu.

– Nije mi jasno kako se dogodilo da nisi zatvorila plin, a ugasila plamenik? Ne, nije mi jasno? – Gianfranco je pitao zabrinuto.

– Vjeruj mi, ja sam sigurna da sam zatvorila i to već ranije… prije nego što sam uopće ušla u kupaonicu. Sto posto sam sigurna jer se inače bojim plina i na to jako pazim. Ne znam tko je… – Pola je zastala. – Ne, to ne može biti. Prestrašila se vlastite pomisli. – Moira? … Ono kada su Nardijevi odlazili… Je li moguće da bi Moira učinila nešto tako grozno? Ne, ne! Ne smijem tako nešto više ni pomisliti!

– Vjerujem ti – nastavio je Gianfranco – vjerujem da si ti pazila, a i…tako nešto se dogodi samo ako se netko želi otrovati. To se skoro i ne može dogoditi slučajno, ali…. onda je logično zaključiti da je to napravio netko drugi.

– Ne, Gianfranco, ja se bojim na to i pomisliti. Ne smijemo tako – Pola je zadrhtala.

169

Na putu do svjetlosti

– Misliš da bi to mogla biti Moira? I ti si pomislila na Moiru maloprije, zar ne?

– Gianfranco je gledao u Polu ispod oka jer je znao da Moira na sve načine podmeće Poli. Znao je da ju ona istinski ne trpi. Njih su dvoje više puta razgovarali o tome.

– Rekla sam ti već, jako se bojim i misliti na tako nešto – odbacivala je takve misli Pola.

– Pa Moira je djevojčica od svega… niti dvanaest punih nema… Ne, to bi bilo strašno…

– Razumijem te, ali ti ne možeš tek tako prijeći preko toga.

– A tko bi meni vjerovao? Budi realan, Gianfranco. Ne mogu njezinim roditeljima doći i reći: Vaša djevojčica od dvanaest godina me pokušala ubiti. Grozno! – Pola se sva stresla.

– Možeš pretpostaviti kako bi oni reagirali. I što bih ja poslije? Kamo?

– Ma, lako je za to. Ima drugih obitelji koji trebaju djevojke u kući. Za to se ne brini.

– Ako je tako, onda te molim da se odmah raspitaš. Bez obzira na sve, mislim da mi gore nego što mi je kod njih ne može biti – Pola je molećivo gledala u Gianfranca.

– Dogovoreno – složio se. Žao mi je da nam je izlet na Como propao, ali glavno je da si ti u redu. Bit će još prilika – sagnuo se i spustio poljubac na njene usne prije odlaska. – Do uskoro – dobaci joj već na vratima.

LXXII.

Bilo je već blizu devet sati kada se Gianfranco iznenada opet pojavio na vratima njezine sobe. Pola ga je upitno pogledala.

– Rekao si mi da ćeš doći sutra.

– Da, jesam – govorio je prilazeći njezinu krevetu – ali ja već sada imam rješenje za tebe – prišao joj je i sjeo do nje na krevet.

– Misliš, što se posla tiče?

– Da. Ima jedna obitelj, očevi su prijatelji. Imaju veliku vilu u lijepom okruženju… u susjedstvu Adriana Celentana – nastavljao je govoriti između poljubaca.

– Gdje je to?

– To je miran kraj. Jedno pola sata vožnje autom od mjesta gdje sada stanuješ.

Oni te očekuju čim budeš mogla doći.

– Pa kako se ja sada osjećam, mogli bismo već sutra – Pola je bila oduševljena.

170

Na putu do svjetlosti

– I ja sam sve nestrpljiviji… ali zbog nečega drugog… Htio sam to… – smješkao se Gianfranco tajanstveno. – No, sve mislim da za to moram naći malo bolje mjesto od bolnice – dvojio je Gianfraco.

– Da? Ako je dobar prijedlog, mjesto nije važno – prihvatila je Pola vedro.

– Ne znam je li mi ili ne to pametno sada… Ne. Ipak mislim da ovo nije mjesto za to.

– Daaj, pa možeš mi reći što god želiš – Polu je zanimalo što je to sada Gianfranco smislio. Bila je sve nestrpljivija.

– To je ono što sam ti mislio reći u Comu, uz večeru, svijeće, glazbu… – primijetila je u njegovu glasu veliko uzbuđenje, što ju je još više zaintrigiralo.

– Gianfranco, jako si tajanstven. A kako nismo išli na Como, onda ne treba čekati.

Evo – Pola je sklopila oči – zažmirit ću i zamisliti večeru, svijeće, glazbu i sada mi možeš govoriti.

Dok je tako ležala zatvorenih očiju, Gianfranco se sagnuo i nježno je poljubio, a između dva poljubaca joj je u jednome trenutku na jastuk stavio kutijicu, istovremeno govoreći: – Ako pristaneš, onda ćemo ovim očevim prijateljima reći da ćeš biti kod njih na određeno vrijeme, i to vrlo kratko – rekao je u uzbuđeno.

Poli se najprije činilo da sanja. Kao u najdražim joj �ilmovima. Gianfranco je čekao odgovor gledajući u nju zaljubljeno, a ona nije mogla progovoriti.

– Što kažeš na to? Hoćeš li se udati za mene?

Gianfranco je nastavio istim tihim glasom: – Volim te, Pola, doista te volim, a sa mnom će ti biti lijepo. Pazit ću te i maziti. Ništa ti neće nedostajati. Hoćeš li?

Poli je Gianfranco bio jako drag.. Voli li ga? Pa valjda voli kada joj je tako lijepo s njim. A i kada ju ljubi, sve joj žmarci prolaze kralježnicom. Da, valjda je to ljubav.

– Hoću… hoću... – promrmljala je odgovarajući njegovim usnama.

– A Veronika? Što će biti s Veronikom? – sjevnulo je pitanje u Polinoj glavi..

– Što ti je? – Gianfranco se iznenadio njezinoj nagloj ukočenosti.

– Što će biti s mojom mamom Veronikom?

– Ajme, Pola, pa tvojoj mami neće ništa nedostajati. Ja materijalno jako dobro stojim.

– Nisi me razumio. Ona očekuje da se ja vratim.

– Pa može ona doći ovamo i živjeti s nama – Gianfranco ju je gledao s nerazumijevanjem.

171

Na putu do svjetlosti

– Ne razumiješ. Ona je stara i ne bi voljela… A i ne može zbog sina…– Pola je grozničavo počela razmišljati što se može učiniti.

– Pola, smiri se. Za sve će se naći rješenje. Kada se vjenčamo, može biti kod nas koliko bude htjela, a ti poslije možeš otputovati k njoj koliko puta želiš i kada god poželiš. Dapače, što više razmišljam, sve mi se više sviđa ta pomisao…

– Ne razumijem – Pola nije shvaćala njegovo uvjeravanje da će i ako se vjenčaju biti slobodna sama putovati po želji. – Pa… neću moći uvijek…

– Moći ćeš uvijek i kada–god poželiš – uvjeravao ju je i dalje.

– Kako je on dobar! – Pola se divila Gianfrancovoj širokogrudnosti.

– Ovako ćemo, ljubavi moja – Gianfranco je nastavio mirno. – Sutra ću doći po tebe, otići ćemo po tvoje stvari kod Nardijevih i odvesti se ovoj obitelji o kojoj sam ti pričao. Zatim ćemo otići u jedan mali lijepi restoran koji je u blizini te vile i tamo ćemo se na miru o svemu dogovoriti. Može li tako?

– Naravno – složila se Pola. – Ti si tako dobar, Gianfranco. Kako ću ti ja svu tu ljubav uzvratiti?

– Već si krenula – namignuo joj je – kada si mi pristala biti ženom.

LXXIII.

Pola je još dugo razmišljala o svemu što joj se toga dana događalo. Iako je ovo s Gianfrancom više sličilo bajci, ipak joj je nešto u svemu bilo nedorečeno… Kao da je u cijeloj toj priči nešto nedostajalo, a nije znala što.

– Kada se vjenčamo… – počela je misao, a onda se trgnula: – Tomislav? Ako je ovo ljubav s Gianfrancom, što je onda ovo što osjećam za njega?

– Baš si blesava – rekla je naglas sama sebi. – Tomislav je u Americi. Čak mi je Nela jednom spomenula da se tamo vjerojatno oženio. No, barba Marijan je tada to opovrgnuo…. Ali to je bilo tako davno. Sigurno se oženio, a ti se budalasto pitaš što s njim – prekorila je samu sebe.

– Naravno da volim Gianfranca, samo što to nisam do sada znala – zaključila je već napola spavajući.

Gianfranco joj je idućeg jutra donio prekrasan buket cvijeća.

– Ali… ja danas izlazim. Čemu cvijeće?

– Nema veze – nasmijao se. – Sviđa li ti se?

172

Na putu do svjetlosti

– Jako!

– E, pa ako je tako, ponesi ga sa sobom i stavi u svoju novu sobu.

– Baš si se dobro sjetio – složila se Pola.

Kada su Pola i Gianfranco došli pred vilu Fellini, otvorila su se velika željezna vrata. Cijeli je posjed bio opasan visokim zidom. Pola je gledala u njega i odmjeravala ga.

– Bit će da je visok preko tri metra – procjenjivala je.

– Nije, jedno dva i pol – javio se Gianfranco prateći njezin pogled.

Od zida do zgrade se sve okolo protezao širok put od sitnoga bijeloga šljunka, a uz njega raslo je vidljivo njegovano ukrasno grmlje. Na stražnjoj je strani okoliš bio mnogo širi jer je tu bilo veliko parkiralište s garažama.

– Dobro nam došla, draga Pola – čula je Pola topao glas, a onda i ugledala sredovječnu ženu široka, srdačna osmijeha.

– Dobar dan. Gospođa Fellini?

– Da, ja sam, a evo – gospođa Fellini se okrenula djevojci i mladiću koji su prilazili – ovo su moja djeca – Ornela i Gianni. Budući da ste vi otprilike istih godina, nadam se da ćete s vremenom postati prijatelji.

Pola se nije mogla načuditi razlici između dočeka i ponašanja gospođe Nardi i gospođe Fellini.

– Ovakvim bih ljudima radila i besplatno da mogu – pomislila je.

Najprije joj je gospođa Fellini išla pokazati sobu, da se može smjestiti. Poli je bilo malo čudno da do svoje sobe mora proći kroz Giannijev studio, ali kada se spiralnim stepenicama popela na vrh, našla se u jako lijepoj prostoriji. Soba je bila u potkrovlju, a velik je dio je krova činio jedan veliki krovni prozor, kroz koji je ugledala plavo nebo, toga dana bez oblačka.

– Evo, Pola – pokazivala joj je gospođa Fellini ovako povučeš ovu ručicu i pokriješ prozor. To ti je ako je sunce prejako ili ako iz bilo kojega razloga ne želiš da se vidi van.

Hoće li biti u redu?

– Da, da…da – potvrđivala je Pola – hvala vam.

Gianfranco ju je umeđuvremenu čekao u velikome salonu u prizemlju. Pola se opet sretala s nečim što ranije nije vidjela nigdje osim u �ilmovima. Prostrani dnevni boravak je bio barem deset metara dugačak i nešto manje širok. U sredini je bio niski stol, a uz zid, između dva ogromna prozora bila je dugačka komoda u punom drvu, očito 173

Na putu do svjetlosti

ručno rađena jer je u nju bila ugrađena glazbena linija, a onda dalje sa svake strane i zvučnici. Na drugome je zidu bila slična komoda, ali malo viša i drugačijeg rasporeda ladica, polica i vrata, s prostorom za televiziju u sredini. U produžetku je bio jedan dio bogate kutne garniture, koji se nastavljao na drugi zid do ulaza u prostoriju. Četvrta je strana bila skoro u cijelosti otvorena jer se iz dnevnoga boravka nastavljala velika blagovaonica s masivnim okruglim stolom u sredini. U toj je prostoriji s lijeve strane bila isto tako masivna vitrina u kojoj je bio vrijedan pribor za jelo i vrlo luksuzno suđe, što je Pola tek kasnije vidjela. Do vitrine još jedna mala komoda na kojoj je stajao još jedan televizijski prijemnik.

– Ajme – pomislila je Pola – ovi imaju dvije televizije, a moja baka Veronika doma nema ni jednu.

Iz blagovaonice su vrata u kutu vodila u kuhinju, a do njih je bio otvor, kroz koji se iz kuhinje dodavalo jelo.

Kuhinja je imala tri ulaza. Jedan iz hodnika, drugi iz blagovaonice, a treći sa stražnje strane dvorišta. Iz hodnika se ulazilo u dvije kupaonice.

– Jedna je za nas starije, jedna za tebe – rekla je Poli gospođa Fellini pokazujući joj gdje je što. Na sve što je vidjela Pola je ostajala bez riječi. Za razliku od stana Nardijevih, ovo je bilo doista kao u bajci, a što je još tek slijedilo?

Iz prostranog je hodnika stepenište, široko oko tri metra, s jedne strane vodilo na gornji kat, a s druge dolje u podrumske prostorije. Gore na katu je bio jednako prostran hodnik kao i u prizemlju i čak četiri kupaonice.

–Bože dragi, čak šest kupaonica! – glasno se čudila Pola.

– A ovo je naša soba – nastavljala je gospođa Fellini. Ulazeći u tu sobu, Pola je imala dojam da ulazi u kraljevsku spavaonicu. Ogroman krevet je dominirao prostorom, a sa svake strane prozori. Na zidu sa strane su bila još jedna vrata od garderobe. Velikim je dijelom prostor s lijeve strane bio zauzet dugačkom komodom i velikim toaletnim stolom, s ogledalima u nizu.

– Tu se ja dotjerujem ujutro i navečer – rekla joj je gospođa Fellini uz široki osmijeh.

– Lijep je ovaj stup – pokazala je Pola na okrugli lijepo izrađeni stup koji je dominirao drugim dijelom ove ogromne prostorije.

– A to? Vidi, dođi – pozvala ju je gospođa Fellini pritisnuvši neko dugme sa strane, nakon čega su se sama počela otvarati polukružna vrata na tom stupu – s ove su strane moje cipele, a vidi, ovo drugo dugme s druge strane...

174

Na putu do svjetlosti

Gospođa Fellini je zatim otvorila i druga polukružna vrata da Pola može vidjeti: – A s ove su strane gospodinove cipele…– Toga je trenutka stup Polu podsjetio na ogromnu pticu jer su tako otvorena polukružna vrata sličila velikim krilima.

S druge je strane Ornelina soba, samo malo manja od njihove, u nastavku soba za goste, koja je u svakome trenutku bila spremna bez problema ugostiti četiri osobe, a s jedne i druge strane po jedna kupaonica. Na kraju hodnika se ulazilo u Giannijev studio. Ogroman prostor koji je zauzeo pola cijeloga kata te vile. S jedne je strane toga prostora Gianni uredio intimniji dio – veliki krevet modernih linija. Pola je najprije zapazila da prevladava žarko crvena boja u raznim kombinacijama sa crnim. S druge je strane ugledala veliki atelier jer se Gianni bavio slikarstvom. Sredinu su uzurpirale spiralne crvene stepenice koje su vodile gore u potkrovlje, gdje je bila Polina soba te još dvije za goste.

– Ovo je Giannijeva soba, a kada mu se ne da popeti gore, ostane spavati dolje u studiju – objasnila joj je gospođa Fellini. Ti imaš i ovdje kupaonicu, da po noći ne moraš ići dolje – dodala je na kraju.

Zatim su se spustile stepenicama u podrum. Najprije su ušle u jednu veliku prostoriju, za koju joj je gospođa Felini objasnila da služi za razne proslave.

– Ornela i Gianni ponekad naprave fešte za svoje društvo – rekla je.

Pola je primijetila da su u sva četiri ugla boce dobro natopljene voskom i debele, do pola i više dogovorene svijeće na njima. Jedna pokrajnja prostorija je bila s hladnjakom i unutra je bilo svakakvog pića, a s druge strane polica s raznim sokovima.

Obilazak podrumskih prostorija nastavile su kroz praonicu i sušionicu. Pola je jedva skrivala oduševljenje pri obilasku.

– Ne smijem se previše čuditi. Mislit će da sam došla iz tko zna kakve zabiti – govorila je sama sebi. – Bolje da šutim – ne shvaćajući da gospođa Fellini vrlo dobro zna koliko je Pola do tada mogla vidjeti. Ali, to se odmah vidjelo; gospođa Fellini je bila dobra osoba i ni u jednome trenutku nije ponizila Polu.

– Ti si već odnijela stvari gore? – pitala ju je. – Može ti Gianni pomoći…

– Ne treba, hvala lijepa – Pola se teško nosila s takvom ljubaznošću nakon svega.

– Gianfranco mi je ispričao što ti se dogodilo – rekla joj je gospođa Fellini malo kasnije.

– Kod nas će ti biti dobro, ne brini.

175

Na putu do svjetlosti

LXXIV.

Planirana večera Gianfranca i Pole se izjalovila jer je Gianfranco morao na višetjedni put u Toscanu.

– Pola…tako mi je žao – žalio se u telefonskom razgovoru. – To je tako iznenada.

Zadržati ću se sigurno tjedan-dva. Hoću li ti nedostajati?

– Naravno da ćeš mi nedostajati – iskreno mu je odgovorila Pola.

– Ali, čim se vratim, odmah ćemo ti i ja sve nadoknaditi. Onda ćemo dogovoriti sve oko vjenčanja… svaki detalj.

U Lucci je Gianfranco imao strica koji je nakon smrti svoje imanje ostavio njemu.

O kući i ostalom imanju se nakon stričeve smrti brinuo susjed, ali je on iznenada teško obolio, te su Gianfranco i njegov odvjetnik hitno morali otputovati tamo.

LXXV.

Od kada je bila kod Fellinijevih, Polin se život u Milanu promijenio nabolje. Imala je mnogo posla jer je vila bila velika, ali gospođa Fellini je bila vrlo razumna osoba, štoviše, jako dobra osoba. I vrlo vrijedna. Njih su dvije doslovno podijelile poslove u kući. Gospođa Fellini se nije postavila kao Polina poslodavka, već je Polu ispočetka stavila na mjesto još jednoga člana obitelji i svako toliko je pitala je li joj teško, treba li joj što. Obroke su servirale kako je koja od njih imala vremena: gospođa Fellini, njezina kći Ornela i Pola. Gospodin Fellini je bio stariji gospodin iz poslovnog svijeta.

Vrlo jednostavan čovjek i Pola nije mogla, a ne sjetiti se profesorovih riječi iz srednje škole: Svatko tko nešto vrijedi, je jednostavan.

– Koliko li su oni bogatiji od Nardijevih, a uopće se ne prave važni! A prema meni se odnose kao da sam njihova – pomislila je više puta. Zauzvrat, nastojala je cijeloj obitelji udovoljiti gdje i kada god je to mogla. Brzo je naučila što koje od njih raduje i uložila je sve svoje kreativne sposobnosti i snagu da ih obraduje. Gospođu Fellini je obradovala kada je jednom prigodom ubrala velik buket poljskoga cvijeća. Naime, sa stražnje su strane u visokome zidu, koji je okruživao vilu, bila velika vrata za izlaz na drugu ulicu, a samo stotinjak metara dalje je bila velika livada. Kada je Pola čistila vjetrom unesene listove na prilaznom putu s te strane, primijetila je mnogo poljskoga cvijeća na njoj, nabrala i donijela gospođi Fellini. Ona je bila oduševljena. Gospođa Fellini je, srdačno ljubeći Polu, odmah rekla da dugo nije vidjela, a kamoli imala buket 176

Na putu do svjetlosti

poljskoga cvijeća u kući.

Ornela je skupljala male �igurice i Pola je čisteći prašinu znala sve što ima u svojoj zbirci. Kako je Pola održavala stalne kontakte sa svojim dvjema prijateljicama iz djetinjstva, Renom i Nelom, odmah je pisala Neli da joj nabavi malog magarčića od porculana, što je Nela i uspjela. Svi su se smijali oko paketa koji je došao za Polu. Bila je to kocka, sa stranicama od oko trideset centimetara, a porculanski magarčić unutra svega nekoliko centimetara. Nela je samo slijepo slijedila Poline naputke i dobro zapakirala magarčića da do Milana dođe neoštećen.

Gianni je tražio od Pole da mu bude modelom, ali se ona nije mogla odlučiti na to, sve dok ju nije uvjerio, objasnivši joj da ne mora biti razgolićena, već obučena u tanku dugačku haljinu, koja joj je stajala kao salivena, a koju je Gianniju nabavila prijateljica modna kreatorica. Tako je svako poslijepodne, otprilike po sat vremena, a nekada i više, Pola sjedila na nekom visokom stolcu pored prozora u njegovu ateljeu, ali samo kada su bili sunčani dani.

– Mora tako biti – govorio je Gianni – zbog sjena.

Gospodinu Felliniju je Pola ugađala svakoga jutra dižući se prije svih i kuhajući mu kavu. On je imao običaj dizati se oko šest i pol ujutro i uživati u jutrima na terasi, koja se za hladnijih dana uz pomoć velikih staklenih zidova pretvarala u zimski vrt.

Gospođa Fellini mu se pridružila malo kasnije, kada je već Pola radila u kuhinji.

Pola je za svoj rođendan već u šest sati ujutro u stražnjem dijelu dvorišta poslagala cipele svih ukućana. Gospođa Fellini je Poli objasnila da oni to naprave obično na kraju ljetne sezone. Neku vrstu inventure svih cipela. Sve se pregleda i u dogovoru sa vlasnikom svakoga para ono što neće više nositi odlaže za dobrotvorne ustanove, a ostale se cipele temeljito čiste. Gospođa Fellini je napravila raspored cipela za sebe i gospodina, a Ornela i Gianni su svatko za sebe odlučivali što će zadržati, a što ne.

Pola se dogovorila s Giannijem da će njih dvoje odvesti one koje su za dobrotvorne ustanove poslije ručka. Do tada je imala pune ruke posla, uostalom kao i uvijek, jer uz svakodnevno održavanje svih prostorija u velikoj kući, a bilo ih je preko dvadeset, svakoga bi dana iskrsnuo još neki usputni posao kao ovaj s cipelama. Ako ništa drugo, pomagala je gospođi Fellini u kuhinji ili peglala. Za razliku od ranijih poslodavaca, ovdje je Polino slobodno vrijeme ovisilo isključivo o tome kada je završavala posao koji se morao obaviti. Gospođa Fellini je nakon zabava mladih u podrumskim prostorima zamolila Polu da Orneli i Gianniju pomogne čistiti.

177

Na putu do svjetlosti

– To nije Polin posao – rekla im je i oni su se odmah složili. Pola to nije izbjegavala.

Dapače, na taj im je način pokazivala da ih sve voli.

Ornela i Gianni su Polu uzalud nagovarali da se pridruži zabavama koje su organizirali skoro svakoga tjedna. Poli se neki od mladih koji su im dolazili nisu sviđali.

U njima je ona prepoznala onaj nezdrav odnos poslodavca i sluškinje, koji je dobro upoznala kod Nardijevih. Tako joj se jedne večeri u predvorju obratio Gianfrancov prijatelj Alfredo. Rekao joj je da mu odmah očisti uprljan kaput, koji mu je vani u vrtu pao na dolasku, a bila je kiša.

Poli ne bi palo na pamet da odbije nekome nešto pomoći, ali nastup toga mladića je bio nepriličan, a i zadah alkohola iz njega podsjetio ju je na ujaka Jakova.

– Da si odmah sve pustila i došla ovamo! Odmah! Sve pusti i napravi ovo što ti kažem! – naređivao je Alfredo. – A ako ne bude u redu, čistit ćeš ponovo – prijetio je.

U Poli se javio bijes pomiješan s inatom. – Što si ovaj umišlja?

– Ne mogu – rekla je.

– Kako??? Nećeš???

Podignuo je obrve s nevjericom i nastavio praveći se važan: – Pokušaj mi to ponoviti!

U tome je trenutku naišla Ornela i Alfredo joj se odmah požalio na Polu.

– Nemoj tako ružno s Polom, Alfredo – rekla mu je Ornela. – Pola je dobra djevojka, samo si ti malo previše popio...

Uh, što bi Pola u tome trenutku napravila za Ornelu. Nije bilo toga što ne bi. Obje su se smijale kada je Alfredo krenuo stepenicama prema dolje vukući za sobom svoj kaput.

– Ne slušaj ga. Idem – rekla je Ornela Poli – moram naći žrtvu koja će ga odvesti doma. Ovakav nikome nije dobrodošao.

LXXVI.

I te se je večeri Pola posvetila pisanju pisama: za Veroniku, Renu i Nelu, ali i za dugogodišnjeg prijatelja Damira.

Iako nisu stanovali u istome mjestu, Damir, čak šesnaest godina mlađi brat nekada najboljeg prijatelja Poline majke Marte, Marijana, volio je Polu kao sestru koju on i barba Marijan, kako je Pola uvijek zvala Marijana, nisu imali. Tamo od Polinih šesnaest godina nadalje njih su dvoje stalno bili u istim društvima i postali su jako 178

Na putu do svjetlosti

bliski. U to je vrijeme Damir bio zaljubljen u Evu koja je bila u dugogodišnjoj vezi s Goranom. Naposljetku su se njih dvoje i vjenčali. Damirova velika i nesretna ljubav, ma kako ju on pokušavao sakriti, nije dugo bila tajnom. Za Evina je vjenčanja on jako patio. Uporno se trudio ponašati kao da je sve prebolio, ali se često, posebice kada je krenula kakva tugaljiva ljubavna pjesma, jasno vidjelo da Damir Evu nije zaboravio. U takvim su mu se trenutcima zamutile oči i ubrzo se iskradao iz društva. Pola je znala da bježi sakriti tugu. Bilo joj ga je žao, ali je postala svjesna da mu nitko ne može pomoći. Dugo mu je vremena pokušavala pomoći, govorila kako ima drugih djevojaka, provodila s njim puno vremena, sve je bilo uzalud. No Pola je bila uporna.

– Znam da se nekima od njih upravo ti posebno sviđaš – govorila mu je u nastojanju da prijatelja otrgne od beznadne ljubavi, dok nakraju nije shvatila da je vrijeme odustati – Damir jedan od onih mladića koji vole jednom zauvijek.

Kada se nakon više godina počelo pričati da se Eva rastaje, Damir je to dočekao kao svoju novu priliku.

– Ima dvoje djece, pa što? Njezina djeca će biti isto kao moja, jednako ću ih voljeti, govorio je Poli.

Pola se divila njegovoj ljubavi.

– Zavidim Evi – šalila se s njim. – Kada bi barem mene netko tako volio kao ti nju.

– A i manje – mislila je u sebi. – Kada bi mene Tomislav volio…

No, nesuđena se Damirova ljubav, Eva, rastala, a s rastavom je došlo na vidjelo i to da se Eva rastala jer je, još dok je bila u braku, imala ljubavnika. Damir je i za takvo Evino ponašanje našao opravdanje.

– Goran nije bio za nju, on je uvijek s njom postupao grubo –ni tada se nije dao.

Nedugo zatim Eva i njezin ljubavnik su se vjenčali. Pola se ponadala da će Damira to konačno uvjeriti da je došlo vrijeme otrežnjenja, da će on početi misliti o sebi i stvoriti svoju obitelj, ali ništa. Damir je ostao idalje sam. Bavio se glazbom i glazba mu je bila najvažnija i jedina obitelj, a s Polom se još više vezao i zvao ju sestrom.

Plakao je kada je Pola odlazila u Italiju.

– Čudan je taj život – razmišljala je Pola. – Damir mene smatra sestrom, a mama Veronika uvijek govori da su barba Marijan i moja pokojna majka Marta uvijek bili kao brat i sestra…

179

Na putu do svjetlosti

LXXVII.

Konačno se Gianfranco vratio iz Toscane. Iako su se čuli svakoga dana, ipak je on Poli nedostajao.

– I ti meni. Jako si mi nedostajala i jedva čekam da te vidim – govorio je Gianfranco toga jutra u slušalicu. – Večeras…

Gospođa Fellini je, za razliku od gospođe Nardi, bez mnogo riječi dopuštala Poline izlaske ako je posao u kući bio obavljen.

– Naravno da možeš biti slobodna – rekla je Poli gospođa Fellini. – Znam da jedva čekate biti skupa – smijala se.

Pola i Gianfranco su se dogovorili da će navečer otići u obližnji restoran.

Nakon večere izašli su na terasu s koje je pucao pogled na veliki park sa crkvom u daljini. Dugo su razgovarali o njihovu zajedničkome životu. Iduće je nedjelje bila pozvana na ručak s cijelom Gianfrancovom obitelji.

– Iako su vidjeli naše zajedničke slike i moja sestra Antonela im je pričala o tebi, moji te jedva čekaju upoznati – govorio joj je Gianfranco, a zatim predložio da se malo provoze…

Zaustavio je automobil pokraj rijeke. Žubor se čuo i kroz zatvorene prozore.

– Dođi – Gianfranco ju je uhvatio za ruku i povukao u zagrljaj.

Ljubio ju je nježno, ispočetka bez osobite strasti, a Poli su baš takvi njegovi poljupci bili čarobni. Nakon nekoliko grubih nasrtaja muškaraca u njezinu životu, ova ju je Gianfrancova nježnost sve više uvjeravala da je, pristajući na brak s Gianfrancom, učinila pravu stvar. Kako su se njihove ljubljenje i dodiri nastavljali, u Poli se počeo javljati otpor. Strast ju je još uvijek strašila. Pola je počela sklanjati njegove ruke sa svojega tijela. Još uvijek je u njoj čamio onaj strah, kao posljedica ranijih ružnih iskustava. No, Gianfranco je na njezina zaustavljanja odgovorio otkapčajući joj bluzu i uvlačeći ruku do njezinih grudi.

– Ne, molim te, Gianfranco, ne još…– molila ga je pokušavajući izvaditi njegovu ruku.

– Ne boj se – šaptao je ljubeći joj uho.

– Ne bojim se… – mucala je. – Ne, ne mogu….– bilo joj je nemoguće nadjačati ga �izički.

Trenutak nježnosti, kada poljubac ne budi strast, već mirom miri probuđene nemire, najbolji je početak... korak je drugi neupitan i... željen. No, za Polu su ovo bili 180

Na putu do svjetlosti

trenutci kada se misli bude.

– Gianfranco i ja smo zajedno, mi se volimo. Tako je i nikako drugačije…. Ali zašto opet ta pitanja, kojih se nikako nije mogla osloboditi: kako je bilo, kako je ili kako bi trebalo biti?

– Ne boj se, ništa se neće dogoditi – uvjeravao ju je navaljujući sve strasnije.

– Kako neće? – Pola se idalje pokušavala izvući iz njegova zagrljaja. – Znam toliko

da se…

Nije mu znala kako reći ono što je do tada naučila iz literature o muško–ženskim odnosima… – Znam da se muškarac…

– Vjeruj mi, ništa se neće dogoditi – ponavljao je Gianfranco idalje je čvrsto držeći u zagrljaju, nastavljajući je ljubiti gdje god stigne.

– Nemoj, molim te, pusti me, pusti me…. – sada je Pola već bila u panici.

– Znam da se muškarac kasnije teško zaustavi…

Gianfranco se zaustavio i uhvatio Polu za ruku: – Ali ne i ja – rekao je mirno. – Ovo sam ti ionako namjeravao reći prije vjenčanja.

Ne bi bilo pošteno da ti ne kažem – nastavio je.

Pola nije ništa razumjela a Gianfranco je nastavljao: – Ništa se neće dogoditi i nemaš se čega bojati.

Pola je gledala u njega i u polumraku terase je primijetila da je jako ozbiljan.

– Ne razumijem što mi želiš reći – idalje ništa ne shvaćajući njezin je glas drhtao.

– Istinu. To ti želim reći – Gianfranco je gledao u Polu, ali je njegov pogled izgubio nježnost.

Uljuljkujući se večeras u njegovu zagrljaju u sve veću želju, pa zatim ona njegova strast koja ju je plašila… Zatim ovo njegovo naglo zaustavljanje i ozbiljan ton Pola nije ništa razumjela. U jednome ga je trenutku čula kako ponavlja svoju želju da se njih dvoje vjenčaju. Želi li to i ona? Odgovorila je nekako smušeno da pretpostavlja da....

Slušala je kao poslušno dijete, a Gianfranco je nastavljao: – Samo ti prije moram nešto reći… neke stvari... nešto važno… Živjet ćeš kao kraljica – uhvatio je Polu za ruku. – Upoznala si me, normalan sam i znam biti pažljiv…

Pola ga je slušala bez riječi očekujući nešto loše, ali nije znala što.

– Volim te, to sam ti već rekao, ali ima stvari koje moramo razjasniti prije vjenčanja...

181

Na putu do svjetlosti

Nastala je tišina… Možda desetak sekundi, možda pet… Poli se činilo kao vječnost...

– Ja sam impotentan. De�initivno, nepopravljivo, neizlječivo, ja sam impotentan!

– Gianfranco je ovo izgovorio jasno, glasno, polako...

Osupnuta, u istome trenutku i ne shvaćajući ozbiljnost njegove izjave, Pola ga je čula kako dalje govori, a izgledalo joj je kao da to ne govori njoj, nego nekome tamo vani kroz otvorena automobilska stakla...

– Naravno, odrasli smo i razumni ljudi, i ne očekujem da ti zbog mene budeš uskraćena užitaka... – Gianfrancove su se riječi miješale sa zvukovima noći. – Imat ćeš i ljubavnika... – Poli je u glavi zazvonilo na uzbunu, htjela ga je zamoliti da stane, ali iz njezinih otvorenih usta nije izlazio ni glas, a Gainfranco se nije zaustavljao: – Ali, molim te, to ćeš morati uvažiti. Ono što se ti i ja moramo dogovoriti je da to ne bude u našemu gradu. To moraš uvijek imati u vidu… to da čuvaš moj ugled. Možeš imati ljubavnika gdje god, samo ne ovdje. Zato sam ti i rekao ono da ćeš moći otići kod svoje bake kada hoćeš i koliko hoćeš. Ustvari, najbolje bi bilo da ljubavnika imaš tamo. Ja sam o svemu dobro razmislio.

Pokušavala ga je zaustaviti, nije mogla probaviti toliko toga odjednom. Nije mogla. Njezin princ na konju je nepovratno i naglo silazio. Ali Gianfranco nije razumio, nije prestajao govoriti: – Neka ti ljubavnik bude ne znam gdje, nije bitno, imat ćeš nakita…i bunde… Živjeti ćeš u izobilju, moći ćeš putovati kamo god hoćeš, samo da nije blizu..i…i ne s bilo kime. A i nećeš morati s bilo kime….

Polin se svijet srušio kao kula od karata.

Najzad je izletjela iz auta i trčala, trčala, trčala....

LXXVIII.

Prečesto i predugo je Pola željela trenutke u kojima će s istim osmjehom na jastuku zaspati i buditi se. Godinama je sanjarila o ljubavi, o onakvoj ljubavi kakvu je trebala, a ne ono što joj je servirano s etiketom ljubav. Nošena jakim životnim strujama, tjerala je takve misli od sebe, doduše s malo uspjeha, jer su se one tvrdoglavo vraćale, ojačane valjda nekom ludom, samo njima znanom voljom. Pola se još uvijek nije znala poigrati s njima, a kamoli zaratiti, kao što se misli zrele osobe znaju ispljuskati iskustvima, godinama i čime sve već ne. Još uvijek neiskusnoj Poli razum nije nudio 182

Na putu do svjetlosti

ništa drugačije, a onda je slijedila noć i dvolična nada da će novo buđenje donijeti rješivo, razumljivo... jasnije, ali uzalud...

– Ni danas nisam pametnija... – pomislila je Pola podižući umorne kapke toga jutra – a…tako trebam nekoga – jedino u što je bila sigurna protežući se. I, kao i mnogo puta prije, pred oči joj iskrsne nasmijani Tomislav.

– Ne nekoga! – dignula se naglo u krevetu potpuno budna. – Ne bilo koga! Ne Gianfranca! Što je sve ono govorio? Kraljica? Nakit? Bunde? Što će meni sva sigurnost u novcu? To nije ljubav! Ljubav je ono što osjećam kada mi Tomislav iskrsne pred očima – uzdahnula je.

– Možda ga više nikada ne vidim…. ali… ipak…Ne. Ne mogu se radi toga udati za Gianfranca. Ne, ne i ne!

– Pa ja ustvari i nisam Gianfrancu rekla da ga volim – Pola je u sebi tražila opravdanje za raskid zaruka. – Ne, nisam… Ili možda ipak jesam? Pristala sam udati se za njega, a to je isto kao da sam mu i rekla… – gdje god se okrenula nailazila je na zid.

Koliko se puta glasno izgovore te dvije riječi: volim te? Umjesto odgovora, zaprepasti zaključak da se uz malo truda čak možda može izbrojiti koliko puta. Da, onda kada se još i ne shvaća značenje tih riječi, ili kao trenutak je bio da se to kaže, a onda kada ponovno? I… nerijetko u kukavičluku izgovoreno: ...i ja tebe. Ili, nekada iz silne potrebe da to tako i bude ili, možda bolje rečeno, želje… ili čak poštivanja radi... uz obvezatno samoopravdanje: Pa što? Ionako ima različitih vrsta ljubav! Ili, errare humanum est16 , i… da – mišlju, riječju, djelom i propustom!

Gianfranco je drugoga dana Polu uporno nazivao, a ona je njemu još upornije spuštala slušalicu. Negdje pred večer je gospođa Fellini došla u sušionicu gdje je Pola peglala.

– Gianfranco te čeka u dnevnome boravku – rekla joj je s vrata. – Nemoj da te dugo čeka.

Pola nije mogla objašnjavati gospođi Fellini što se među njima sinoć događalo, morala se s njim sresti. Znala je da će razgovor s Gianfrancom biti drugačiji od svih do

...ljudski je griješiti...

16

183

Na putu do svjetlosti

tada. Promrmljavši pozdrav odmah mu je stavila na znanje da nema mnogo vremena.

Nije znala otkuda bi počela kada ju je Gianfranco obasuo isprikama i tvrdnjama da je voli.

Ništa nije bilo ni jednostavno, ni lako.

– Gianfranco, sinoć si vrlo svjesno na površinu izvukao nešto što me je zateklo nespremnu, nešto čemu ja izgleda još nisam u stanju nadjenuti ime i… – rekla je Pola odmah čim je ušla i zastala. Osjetila je sažaljenje gledajući ga onako snuždenog.

– Dobro, Pola, razumijem – suglasio se Gianfranco – no, činilo se da ti to moram reći… Mislio sam da ti mogu reći… Mislio sam da ćemo ti i ja postići nešto što bi sličilo dogovoru… Znam te i mislio sam da si razumna… da ćeš razumjeti…– i on sam nije znao kako bi i što bi rekao. – Pola, ja tebe doista volim – dignuo se opet s fotelje i napravio korak k njoj.

– Ne, ne! – Pola je podigla ruku u znak protivljenja. – Samo ostani sjediti. Kada si već spomenuo razum, razum mi i govori da ti moram vratiti ovo.

Izvadila je kutijicu s prstenom iz džepa i stavila pred njega: – O, da, htjela bih reći još štošta… – Pola je razmišljala kako joj je upravo ono što umom i razumom nazivamo zavezalo jezik. – Pa…. mislim da je bolje ništa više ne govoriti. Previše si toga sinoć rekao – zaključila je.

– Pola, razumijem, ti misliš da je brak zajednica dvoje zaljubljenih ljudi koji se vjenčaju, imaju djecu, ali i mi bismo mogli isto …– opet je Gianfranco počeo zamuckivati.

– Danas… danas se može imati djecu… na više načina...

– Molim te, ne govori mi što ja mislim, molim te – Pola ga je prekinula jer ju je njegovo navaljivanje nerviralo više nego što je htjela.

– Oprosti – Gianfranco ju je gledao molećivo – ne ljuti se, samo sam mislio…

– Ne ljutim se. Ne mislim o braku tako površno. Ali pokušaj razumjeti, Gianfranco, mi se ne volimo, niti voliš ti mene, niti ja tebe – Pola nije željela biti gruba. U tome se je trenutku sjetila riječi prijatelja Damira. – To ja zovem izranjanje između plima i oseka – govorio joj je Damir.

Pola je već iskusila to izranjanje negdje između plima i oseka, kada smo nesvjesni donose li nas ili odnose valovi, a sve što osjećamo, snaga je bezmilosnih struja, što tijelo razvlače na sve strane, a duh, za koji i nismo znali da u svim porama čami, propinje se do opipljivosti, kao što pjesnik kaže: kada klečeći vapiš da i tijelo duhom postane…

Pola je iz ovoga iskustva s Gianfrancom brzo učila, eh, još kako brzo. Mnogo joj je toga ispričao o sebi, predočio bezbroj sličica. – Ali ovo što je sinoć ponudio, to su ˝sličetine˝ 184

Na putu do svjetlosti

– zaključila je Pola.

– Mislim da griješiš, Pola – nastavljao je Gianfranco. – Mislim da se u mnogočemu slažemo i da trebamo…

– Ne, Gianfranco, za nas dvoje je najbolje da se pozdravimo i da se više ne viđamo – prekinula ga je Pola, sve sigurnija.

– Nismo do sada nikada ovako ozbiljno razgovarali... – kao da je nije čuo, nastavljao je – no, no….to ne znači da nismo trebali. Dapače, uvjeren sam da je to sada nužno. Od sinoć stalno razmišljam o nama… o tebi, o tome kako si ti to doživjela. Znam da sam trebao opreznije i sada već mogu sasvim dobro pretpostaviti kako je to tebi izgledalo – složio Gianfranco.

Ne Pola, već njezina strepnja od samoće pokušavala je Gianfranca sa sobom složiti u kakvu-takvu cjelinu. Uzalud.

– Ništa između Gianfranca i mene – razmišljala je – ničemu ne vodi. Tako i treba biti!

Kroz cijelo je njihovo poznanstvo Pola skupljala komadiće dobre volje i slagala ih pokušavajući svaki staviti na njegovo mjesto, sa željom da Gianfranca što bolje upozna. No, bilo je uzalud jer je Gianfranco, istovremeno stvarajući predodžbu o njihovoj zajedničkoj budućnosti, zanemario pribrojiti i Poline osjećaje.

– Je li možda svemu tome bilo razlogom moje, još uvijek prizemnije poznavanje talijanskoga jezika? – analizirala je sama sebe Pola, ali potom i odgovarala: – To sada uopće nije važno. Gianfranco nije za mene, a ja nisam za njega!

– Žao mi je, Gianfranco – nastavila je Pola idalje se trudeći. – Ti si stvorio sasvim pogrešnu sliku o meni.

– Ali, Pola, moraš mi vjerovati da želim dobro… Moram ti priznati da moje predodžbe o tebi stvaraju sliku osobe s mnogo trnovitih puteva u nogama, ali ipak pobjednika, iza kojega su labirinti postali jadnicima – ispalio je kao iz topa Gianfranco čak se osmjehnuvši.

– Eto, Ginafranco, opet pogrešno. U ovome sam našem kaosu gubitnicom, a ne pobjednicom – Pola je bila zadovoljna svojim napretkom u komuniciranju na drugačijoj razini. – A jesi li pak siguran da znaš sve o meni? Zar ti ništa ne nedostaje?

– Naravno da nedostaje. I uvijek će nedostajati. U tome je čar zajedničkoga života: svakodnevno dodavanje novih sličica na ispražnjena mjesta – Gianfranco je nastavio uvjerljivo.

– Lijepo si to kazao – pohvalila ga je Pola, čak se i ona osmjehnuvši – ali …

185

Na putu do svjetlosti

– Ti i ne slutiš kako te ja dobro razumijem – prekinuo ju je Gianfranco idalje se nadajući.

– Eh, Ginafranco – Pola se opet zamislila – razumijevanje u ovome trenutku nije prava riječ jer, ja znam da me ne razumiješ.

Na trenutke je Pola čak bila jako blizu odluke da Gianfrancu popusti, ali …

– Čuj, Pola, ti si sada još ljuta– nije se dao Gianfranco. – Ne možemo samo tako odbaciti ljubav.

– Ne, Gianfranco, nisam ja ljuta. S nama je gotovo – odlučila je. – Ljubav? Ovo s nama je daleko od ljubavi. Ti i ja možemo ostati prijatelji kao što sam ti na početku rekla, ali ništa drugo.

Gianfranco ju je gledao nekoliko trenutaka, a onda je progovorio: – Pola, ja bih rado, ali htio sam…

– Shvatila sam što si htio.

Pola je sada već bila itekako sigurna da postupa ispravno, ali njegovo neprihvaćanje ju je tjeralo da idalje govori: – Možda da nisi onoliko govorio o mojim budućim ljubavnicima, možda bi nas ona romantična slika koju sam ja u sebi stvorila o nama, možda bi nas čak i zadržala zajedno. Ovako… ovako je bolje jer previše je toga u tebi smišljeno da bi se moglo nazvati ljubavlju.

– Ali, to je istina…ja te doista volim – bio je uporan.

– Ne, Gianfranco – shvatila je da će njegove tvrdnje srušiti jedino na njegov način – onaj tko voli, ne razmišlja o tome kako će onaj koga voli, danas-sutra biti s nekim drugim. Znam da sam ti draga. Ti me voliš kao prijateljicu i ja tebe kao prijatelja i neka na tome ostane. Može?

– Ali…evo, ja te i sada želim poljubiti. Zar nije to ljubav?

– Ne, Gianfranco, to nije ljubav. Barem nije onakva kako je ja zamišljam i, u konačnici, želim – razmišljala je Pola. – Nema u ljubavi računice!

Gianfranco je osmislio cijeli svoj život i tu se Pola nije imala što miješati, ali ju je povrijedilo njegovo osmišljavanje njezina života. Htjela mu je reći: – Nemaš pravo osmišljavati tuđe živote, a ti si sam priznao da si osmislio moj govoreći mi o nakitu, bundama i ne znam sve o čemu, u zamjenu za što?

Nije skrivala ljutnju: – Složio si recepte po kojima bih trebala biti sretnom što život dijelim između tebe i ljubavnika…čak, kako si ono kazao, i s više njih…Ma, kako bi to bio divan život?! Ne, hvala, Gianfranco – nije ni pokušala izbjeći ironične tonove. – Ne, ne i ne! Gianfranco, 186

Na putu do svjetlosti

neke sličice ipak nisi dobro posložio!

– Možda… ipak, ja te nisam imao namjeru povrijediti… Mislio sam da... da…– Gianfranco je zamuckivao, a Pola je odlučila ići do kraja njegovim načinom: – Čuj me, Gianfranco, da ti i ja to sve jednom za svagda zaključimo. Ja sam od tebe mlađa skoro deset godina, ali smo po ljubavnim iskustvima tu negdje. Sve što si ti kada imao s nekom ženom, to sam imala i ja s nekim od muškaraca.

Gianfranco je slušao otvorenih usta, a ona je, ne štedeći ga, nastavljala. – Razlika je samo u tome što ti od toga dalje ne trebaš i ne želiš ići, a ja ne želim ostati na toj razini – Pola mu je dala do znanja da je svaki nastavak razgovora besplodan. Suprotstavljajući se Gianfrancu na njegov način, razumio ju je i nije mogao proturječiti. Ostao je bez riječi.

– U meni nema ničega što bi bilo i najmanjim razlogom da nastavimo, niti ovaj razgovor, niti bilo što među nama – konačno se odlučila povući crtu – Kao što bi jedan moj prijatelj kazao, nema ni najmanje fugice da se čovjek makar noktima za nešto uhvati! Gianfranco, oprosti, ali imam posla. Zbogom! – korila je samu sebe što je, kao i mnogo puta ranije, i s Gianfrancom bila sporohodajuća do odluke.

Kada je odlazio, osjećala je prazninu i žaljenje. – I ja sam kriva a ne samo on.

Nisam trebala ići dalje od prijateljstva kada ga ne volim – ljutila se na sebe. Često je krivo prosuđivala, ili još bolje, lagala samu sebe, jednostrano silno želeći i izgrađujući zamišljene odnose sa zrak–ljudima. Trebala je odrasti da smogne hrabrosti popričati sama sa sobom, priznati da je do tada cijeli život pokušavala kupiti osmijeh, lijepu riječ, pažnju..., u konačnici ono što je vjerovala da je ljubav ovih ili onih, ne shvaćajući što se iza brda valja, ali ne daj Bog ostati dužna, bez obzira na cijenu i, dakako, uredno plaćajući...

LXXIX.

Iako je Polino otrežnjenje pratilo žaljenje, ubrzo je u njoj prevladao dobar osjećaj pobjede. A otuda se dalje kreće punim jedrima, zar ne?

Za sve vrijeme, od kada je otišla u Milano, nije se prestala dopisivati s prijateljem Damirom. Jako se zabrinula za njega kada joj je, iako škrto, ali ipak razumljivo, dao na znanje da je bolestan. Poznavajući ga sumnjala je da joj je napisao sve, strepeći da je njegovo stanje još teže nego što joj je napisao.

– Tako mi nedostaju svi oni – uzdahnula je Pola po tko zna koji put prevrćući 187

Na putu do svjetlosti

slike koje je dobivala u pismima prijatelja. Bilo ih je već mnogo. Nedostajali su joj, svatko na svoj način. U Milanu se već dugo vrlo dobro snalazila. Problemi s jezikom su bili daleko iza nje jer se nije zadržala samo na početnome tečaju. Osim s Gianfrancom, održavala je stalne kontakte s nekoliko usputnih znanica koje su također radile u milanskim obiteljima, ali se s njima rijetko sretala jer je slobodnoga vremena imala jako malo. Ipak, nakon prekida s Gianfrancom, ovi su joj susreti bili još potrebniji. U obitelji Fellini je imala više mogućnosti susreta s drugim djevojkama. Nedjeljom su ona i gospođa Fellini redovito išle zajedno u crkvu. Ispočetka joj je bilo čudno da na ulazu u crkvu mora prekriti glavu. To se u njezinu kraju nije radilo.

– Ne možeš u crkvu otkrivene glave – objasnila joj je gospođa Fellini kada su prvi put išle zajedno na misu, pružajući joj tanku kutiju s �inim prozirnim šalom.

– Što je ovo �inooo! – divila se šalu raspakujući ga. – Nešto ovako lijepo nisam nikad vidjela! Pola nije znala je li njezin ushit veći zbog doista lepršavog crnog šala ili zbog toga što je još jednom osjetila naklonost gospođe Fellini.

U istu su crkvu išle i sve Poline znanice. Sve su one činile isto i prekrivanje glave pred crkvom je i njoj ubrzo postao uobičajen ritual. Žurile bi cijelim putem da ne okasne, a onda bi pred crkvom naglo zastale na tren, izvlačile marame ili šalove i tako zaogrnute nastavljale ulaziti u crkvu. Nakon mise su uvijek jedna drugu čekale, malo popričale o događajima u tjednu, a ponekad i prošetale.

Pa ipak, ma kako joj bilo dobro u Italiji, Poli ništa nije moglo zamijeniti sve ono što je ostalo za njom u rodnome kraju. Ni pomisao na Jakova i njegovo maltretiranje nije joj više mogla umanjiti želju da se vrati, i što je vrijeme više odmicalo, nostalgija je bila sve jačom. Čim je te večeri ušla u svoju sobu, najprije je posegnula za Veronikinim pismom.

Pomalo već staračkom joj je rukom pisala da je dobro, ali da joj Pola jako nedostaje.

Zahvaljivala je Poli na novcu koji joj je ona stalno slala, a svako je Veronikino pismo završavalo napomenom kako jedva čeka da se vide.

– Baš dobro da joj nikada nisam ništa pisala o Gianfrancu – sjeti se Pola.

To je ostavljala za trenutak kada je trebalo da ona i Gianfranco zajedno dođu po Veroniku prije vjenčanja.

– Ovako će barem ona imati manje stresova – zaključila je naglas.

Veronika ju je u svakome pismu pitala kada će doći. Pola joj je uvijek odgovarala da neće još dugo, ali ovoga je puta bila konkretna: – Draga moja mama, vidimo se prije ovoga Božića – počela je pisati.

188

Na putu do svjetlosti

– A možda i prije – ponadala se, zatvarajući pismo. – Ne mogu više dugo čekati.

Veronika je sve starija i trebam razmisliti što će biti s njom… A i zbog Damira… tko zna koliko je teška ta njegova bolest? Bolestan je i sam…njegov brat ima svoju obitelj… svoje brige… – razmišljala je dalje naglas. – A i Renu moram vidjeti. Iz ovoga pisma vidim da je jako, jako tužna.

LXXX.

Pola je u Hrvatskoj ostavila više dobrih prijateljica. Od djetinjstva je najviše bila povezana s Renom i Nelom. Ta su se prijateljstva održala i kroz burne djevojačke dane.

Razmišljala je o tome kako bi bilo lijepo da su bliže. Zajedno bi dočekivali nove godine, zajednički išli na kampiranje. Uvijek se njih desetak našlo za neka zajednička slavlja. Valjda su tako sva društva koja od djetinjstva žive u malom mjestu, jedni drugima u susjedstvu.

Kako su prolazile godine, neki od njih su stvorili obitelji, ali se društvo zbog toga nije rasipalo. Dapače, i te su nove obitelji postajale dio njega, pa se ono i povećavalo; svi su muškarci išli na momačke večeri, svi svakome na vjenčanjima, krstitkama, dječjim rođendanima…

Pola je naprosto gutala pisma svojih prijateljica. Za njih su ta pisma bile šture obavijesti o tome što se događa, a za Polu je to bila veza sa stvarnim životom. Čak nekima od njih nije bila ni na vjenčanjima. Tako joj je njezina prijateljica Nela pisala o svemu što je bilo s nesuđenom ljubavi njihova zajedničkog prijatelja Damira, Evom i njezinim mužem Goranom. Goran je bio mladić iz susjednoga gradića. Poslije njihova vjenčanja uredili su kuću Evine pokojne bake, pa je i Goran uskoro postao dio njihova društva. No, u Evinome braku baš i nisu cvjetale ruže. U nekoliko godina njegova trajanja svi su u njihovome društvu znali da Eva i Goran imaju problema, ali po nekim nepisanim, bez iznimke poštivanim pravilima, nitko se od prijatelja nikada nije htio direktno umiješati između njih dvoje. Osim što su ih više puta prijateljski mirili, uvijek je sve bilo obavijeno plutajućom nadom da je to samo prolazni loš trenutak, loš dan. Jedino što dobrome analitičaru ne bi moglo promaći, pogledi su zajedničkog im prijatelja Damira upućivani Evi, koje on nije uspijevao sakriti, i to često. Neki su vrlo brzo prepoznali znakove Damirova suosjećanja s Evom kao njegovu zaljubljenost, ali su šutjeli. Od svih u društvu jedino Damir još nije bio oženjen. Uvijek bi objektivni 189

Na putu do svjetlosti

promatrač mogao zapaziti kako Damir diskretno Evi pokazuje da je uz nju. No, isto bi takva analiza pokazala i da Eva Damiru ničim nikada nije davala pravo na to. Štoviše, Eva je svima uvijek jasno davala na znanje da je njezin bračni život samo njezin. Tako su prolazile godine; jedna, dvije…, četiri…, dok se Eva i Goran ipak na kraju nisu rastali.

Goran je otišao u inozemstvo, a Eva je s djecom ostala u njihovu gradu.

– Svi smo odmah vidjeli – pisala joj je tada Nela – da se Damir, koji nije nikad prestao voljeti Evu, u takvom razvoju događaja opet ponadao… Ali, ti znaš bolje od mene što je dalje bilo…

Te je večeri Polu čekalo Renino pismo. Njega je odložila za kraj. I Nela je bila njezina prijateljica, ali ipak je s Renom bila najčvršće povezana.

S mislima na Renu, rado je odlutala u njihove prošle zajedničke dane. Ona i Rena su doista zajedno prošle svašta. Rena je kao mala imala sve što je poželjela, a često i ono što nije ni znala da želi. Pola je kao djevojčica voljela ići u mjesnu prodavaonicu. Često bi propitkivala Veroniku treba li joj što iz prodavaonice, nudila se da ide po kruh ili neku drugu stvar koja bi nedostala u kuhinji. Do prodavaonice je morala proći uz Reninu kuću, a tamo su često bili širom otvoreni prozori Renine sobe. Nikada joj ta slika neće izblijedjeti: Renina soba s krevetom u sredini, na kojoj se šepurila prekrasna velika lutka, kupljena u Trstu. Kako je samo Pola voljela gledati tu lutku. Ah, da je bar ona mogla imati takvu! Ali, nije bilo pristojno zavirivati pa je Pola bila vrlo oprezna i onda kada bi se uvjerila da nema nikoga u blizini, prešla bi preko niskoga zidića uz cvijetnjak i popela se na kamenu stepenicu ispod prozora, čvrsto se uhvativši za limeni prozorski obrub, samo da je bar na tren bliže toj lutki.

Renini roditelji nisu željeli da se Pola i Rena druže. Stalno su govorili: – Ona nije tvoj par.

Takve su primjedbe i Reni i Poli bile nerazumljive, ali je Pola s vremenom, iz usputnih primjedbi Renine majke, shvatila kako Renine roditelje, osim načina života njezine tetke Mere, najviše smeta činjenica da je Pola izvanbračno dijete. Jednom je Pola, još kao djevojčica sva prestrašena pobjegla od njih već s vrata kada je čula kako Renina majka govori: – Tko zna čija je Pola…Vidiš kakve su one…I njezina tetka, i njezina majka i…

Tko zna čija je Pola?! Možda je Ciganima pala s kola pa mogu doći po nju, a ako budeš s njom mogu uzeti i tebe…

Od tada se Pola jako bojala Cigana. Ali Rena je bila mudrica.

190

Na putu do svjetlosti

– Cigani imaju crnu kosu i crne oči razmišljala je danima – a Pola ima plavu kosu i... – zastala je jer se nije mogla sjetiti boje Polinih očiju.

– Gledaj u mene – uzviknula je dotrčavši do Pole, a kada je ova nije razumjela, pojasnila je: – Gledaj me ravno u oči, da vidim kakve oči imaš.

Pola je ovo shvatila kao igru i pogledala Renu u oči.

– Ti imaš plave, a kakve ja imam?

– Čekaj… – Rena se zagledala Poli u oči. – Cigani imaju crne oči, a ti imaš zelene…

– bio je Renin zaključak.

Objema je djevojčicama pao teret sa srca jer su ih uvijek plašili strašnom pričom o Ciganima.

– Ne smijete se udaljavati od kuće jer će vas ukrasti Cigani. Jednom su tako ukrali jednu djevojčicu, a zatim joj iskopali oči i tako je slijepu prisilili da za njih prosi…

Ta je stravična priča držala djevojčice na oprezu.

Zabranu Renine majke da se zajedno igraju i Rena i Pola kršile su često jer se Rena kriomice skoro svakodnevno iskradala kroz prozor preko vrta i istim putem nakon igre vraćala natrag. Pola bi joj pritom pomagala spustiti se s prozora i prijeći ogradu. Rena i Pola su unatoč svim preprekama odnjegovale čvrsto prijateljstvo.

LXXXI.

Nitko nikada nije znao što se doista zbiva u Polinu srcu. Negdje daleko, na drugome kraju svijeta, svoj je život živio Tomislav, a Polina je ljubav bila dovoljno jaka da i u mislima o njemu bude zadovoljna.

– Misli mi nitko ne može uzeti – ta je pomisao uvijek podizala Polu.

Pola je ovoga puta iz Italije došla za Božić, kao što je i obećavala u pismima.

Njezine su se slutnje obistinile jer je Damir imao rak. Liječnici su učinili svoje, a za njima dugačke terapije, koje su pokazivale pozitivne pomake i svi su odahnuli. Nadali su se najboljem.

Polin se je planirani boravak od Božića produžio skoro do kraja siječnja jer je nekoliko dana poslije Nove godine umro Jakov. Ono što se već dugo očekivalo, dogodilo se – alkohol ga je dokrajčio, njegova jetra nisu izdržala, a zatim je bilo samo pitanje vremena.

I Veronika je bila slaba. Iako joj je s njim ponekad bilo neizdrživo, sinova smrt je za Veroniku bila snažni udarac. Težak životni put, a zatim i usamljenost, učinili su 191

Na putu do svjetlosti

svoje i Polino se srce slomilo gledajući u nju. Za boravka u Hrvatskoj shvatila je da se de�initivno mora vratiti.

– Veronika nije zaslužila da poslije svega u starosti bude prepuštena sama sebi – čvrsto je odlučila da se po povratku u Milanu s obitelji Fellini dogovori koliko im treba vremena dok ne pronađu njezinu zamjenu. Poli je bilo jako žao napustiti tu obitelj. Ono što je Pola našla u njima, to joj je nedostajalo – siguran dom u kojemu se dobro osjećaš, u koji se uvijek i odasvuda voliš vraćati. Iako su joj Fellinijevi ispočetka bili stranci, njihova je dobrota ušla u Polinu dušu, ispunjavala je sve njezine pore kao melem ranama nastalim za Polina odrastanja. Pa ipak, Veroniku je Pola osjećala majkom i gledajući je na odlasku onako iscrpljenu i tužnu, više nije dvojila.

– Kako reći Fellinijevima a da ih ne povrijedi?

Za zadnji Polin rođendan priredili su joj pravu proslavu, a gospođa Fellini ju je namalo iznenadila toga jutra kada je rekla da je Pola cijeli dan slobodna, da može otići kamo želi, ali da se mora vratiti do šest sati popodne.

– To ti je moj dar za ovogodišnji rođendan – rekla je gospođa Fellini ujutro smijući se srdačno. – Danas ću ja biti domestica i raditi sve što treba, a Ornela će mi pomoći – nastavljala je noseći joj već skuhanu kavu. – Nekom te stvarčicom darivati mogu i drugom prilikom smijala se idalje dok joj je Pola po tko zna koji put zahvaljivala – a ovako ti ne mogu svaki dan… Ne, ne – nastavljala je u šaljivu tonu prijeteći joj prstom – da ne bi ti sada mislila da će ovo postati običaj, a ne, ne.

Svaki put, kada bi ju gospođa Fellini ovako s ljubavlju grlila, niz Polin bi se obraz skotrljala pokoja suza.

Pola se jednostavno nije mogla naviknuti na to da ju netko toliko i iskreno voli i stalno je razbijala glavu kako ona može tu dobrotu uzvratiti.

Pri povratku je u vlaku do Milana razmišljala samo o tome kako će reći Fellinijevima da mora otići od njih.

LXXXII.

Nije prošao ni jedan dan, a da gospođa Fellini nije navela razgovor na temu Polina odlaska ponavljajući kako joj je žao što više neće biti kod njih.

– Ako ti nešto kod nas nedostaje, ti samo reci – bila je prva reakcija gospođe Fellini kada joj je Pola rekla da ih napušta.

– Ma, neee, draga moja gospođo – bunila se Pola – svi ste vi prema meni divni, a 192

Na putu do svjetlosti

vi dobro znate da ste moja najdraža gazdarica…

– Još nisi naučila – prekorila ju je. – Sto sam ti puta rekla da ja nisam tvoja gazdarica, već prijateljica… Doduše malo starija – namignula joj je na kraju – ali prijateljica, a ne gazdarica Pola je Fellinijevima objasnila zašto mora otići i oni su razumjeli. Molili su ju samo da to ne bude odmah već da im da mjesec-dva vremena.

– Trebamo se sada raspitati za neku dobru osobu – naglas je razmišljala gospođa Fellini dok su drugoga dana zajedno pripremale ručak. – A možda bi ti… – malo je zastala pa nastavila – možda bi ti od tvojih prijateljica tamo… Možda ti znaš neku koja je kao ti?

Pola je iznenađeno zastala.

– Ne znam. Nisam o tome razmišljala, ali… možda i bih. Ne znam vam sada ništa reći.

Te je večeri Pola u mislima pročešljala sve svoje prijateljice i znanice. Nakon dugoga razmišljanja i dvojbi, misli su joj se zadržale na Vandi, unuci nekadašnjeg direktora u poduzeću njezine pokojne majke Marte, Emila.

– Bez obzira na to kakva je Vanda bila kao dijete, kao odrasla osoba se puno napatila i promijenila – razmišljala je Pola. – Možda nije ona, možda je i njezin djed Emil bio mnogo puta kriv? Rena i Nela su mi pisale dosta puta o tome kako je nesretna.

Možda bih gospođi Fellini trebala preporučiti baš nju? Vrijedna je i treba posao, a možda bi joj odgovaralo da se poslije svega što je prošla odvoji od tamo… Neću još reći gospođi. Prije ću još malo razmisliti – zaključila je nakraju.

U godinama koje je Pola provela u Italiji i u njihovu se mjestu mnogo toga promijenilo tako da su sada već skoro svi imali telefone u kući.

– Vanda je sada Nelina susjeda – sjetila se Pola. – Najbolje da sutra nazovem Nelu.

Drugoga ju je dana odmah ujutro nazvala.

– Nela, reci mi, molim te, što je sada s Vandom?

– S Vandom?! – Nelu je iznenadilo Polino pitanje – Ah, ona je jadna stvarno u lošoj situaciji. Otkada su joj roditelji poginuli, nema od čega živjeti pa pomaže u gostionici kod Franje.

– A teta Anka? Teta Anka joj ne pomaže? – Polu je zanimalo sve oko Vande.

– Teta Anka je umrla, od infarkta. Nisi to znala?

– Ne. 193

Na putu do svjetlosti

Pola je doista bila zatečena viješću. Poznavala je Vandinu tetku Anku, koja je sada trebala imati pedesetak godina, a nikada se nije udavala. Pola se sjećala djetinjstva kada ju je Vandina tetka Anka više puta zaštitila od Vandinih napada. Anka se svađala sa svojom sestrom, Vandinom majkom, predbacujući joj što dijeli djecu, kada je Vandina majka zabranila Poli da dolazi kod njih.

– Sram te bilo! – Pola se živo sjećala toga događaja. – Ni mi nismo oduvijek stajali dobro. I ti si skupa sa mnom bila nitko i ništa, ali ti si to zaboravila – vikala je tada Anka na svoju sestru.

– Tako mi je žao da je teta Anka umrla. Baš mi je žao – Pola je iskreno žalila.

– Bila je dobra žena.

Vanda se je udala za mladića koji je i prije njihova braka bio problematičan. No, iz bogate obitelji, a Vanda je u mladim danima bila samo s dečkima koji su imali auto, novaca dovoljno za izlaske… Njihova je veza bila očekivana, kao i brak nakon toga, ali malo je tko mogao zamisliti da će Vanda biti u braku u kojem muž malo radi, pa ne radi i gubi noći sa ženama kojima je upravo takva zabava vrhunac, a obitelj smetnja.

Neko su vrijeme obje obitelji uspijevale kriti stvarno stanje, ali su se neugodne svađe u Vandinu braku ubrzo preselile na ulicu. Vanda je nekoliko puta odlazila natrag svojim roditeljima, te se vraćala, nakon što bi roditelji pozivali na red Vandina muža i svi zajedno bi donosili odluke da će nadalje biti sve u redu. No, kada su Vandini roditelji poginuli u prometnoj nesreći, nastali su jako teški dani za Vandu.

– …mislim da je jako dobro što nisu imali djece – nastavljala je Nela. – A zašto tebe zanima Vanda? Nikada ti nije bila prijateljica – čudila se Nela.

– Radi se o ovome poslu ovdje u Milanu, koji ja radim. Razmišljala sam malo o njoj… Vandu tamo sada ništa ne zadržava, a kada ja odem, ova će obitelj trebati pouzdanu osobu…

– Ti misliš da bi Vanda odgovarala? – Nela se začudila.

– Razmišljala sam i mislim da možda…

– Pola, nisam baš sigurna. Sumnjam… – Nela nije baš bila oduševljena Polinom idejom.

– Vandu ne vidim često, ali ona nikada nije bila dobra osoba i ti to znaš. Zar si zaboravila kako joj je njezin djed Emil branio da se druži s tobom? Sjećaš li se kada je ono skinuo opasač s namjerom da te udari? – Bilo je očito da se Neli ne sviđa Polina ideja.

– Nela, molim te, ne gledaj što je bilo i kakva je Vanda nekada bila, nego kakva je 194

Na putu do svjetlosti

ona sada. Imam molbu na tebe: otiđi do nje i popričaj s njom o ovome o čemu smo nas dvije razgovarale, hoćeš li?

– Dobro, ali…

– Molim te, popričaj s njom pa ćemo onda nastaviti o tome – Pola je inzistirala.

– Dobro, dobro. Kako ti kažeš. Dogovoreno – složila se nevoljko Nela.

– Nazovi me večeras, hoćeš li moći?

– Hoću. Gospođa Fellini zna da ja skoro nikada ne trošim telefon i pusti me da zovem kada god i koliko god treba.

Iste je večeri Nela prepričala Poli razgovor s Vandom, nekoliko puta ponavljajući kako je Vanda oduševljena Polinom idejom: – Dala sam joj tvoju adresu, pa se vas dvije dogovorite, a ne preko mene. Nemaš ništa protiv? Pitala me za adresu i dala sam joj…

– Ne, ne ljutim se. Baš dobro da si joj dala adresu. Neka mi napiše sve što misli da gospođa Fellini treba znati – davala je Pola naputke Neli – i neka počne učiti talijanski…

– O, da – smijala se Nela – to će joj trebati. E, Pola, Pola, što je život čudan. Da mi je netko kazao kako ćeš baš ti pomagati Vandi…

– Pusti to – Pola je bila ozbiljna. – Nadam se samo da će i ona i moja gospođa biti zadovoljne.

LXXXIII.

Pola se vratila u ožujku, a Vanda je u Milano doputovala nekoliko dana prije njezina odlaska.

– Ti si naša – govorila je gospođa Fellini na rastanku brišući suze i grleći Polu.

– Ne zaboravi to nikada i obavezno nam se javi kada stigneš!

Pola je, opraštajući se od Vande, zapazila suze u njezinim očima. Sjetila se svojega prvoga dana u Milanu, dolaska, hladnoga dočeka Nardijevih i tadašnjeg osjećaja usamljenosti.

– Ne plači, Vanda – pokušala ju je utješiti. – Ispočetka će ti biti teško…

– Hvala ti, mnogo ti hvala… I molim te….– Vanda se je u tih nekoliko dana više puta ispričavala Poli za svoje ružne postupke spram nje u djetinjstvu..

– …i za djeda Emila ti se moram ispričati – dodala je Vanda i brisala suze. Pola baš i nije razumjela zašto joj se ispričava uime djeda Emila i prekinula je Vandu, 195

Na putu do svjetlosti

odmahivala rukom i mijenjajući temu: – Vjeruj mi, Vanda, brzo ćeš se naviknuti. Ti imaš puno više sreće nego što sam ja imala kada sam došla u Milano. Ova je obitelj sjajna i nemoj, molim te, nemoj to zaboraviti. I budi im dobra.

– Hoću, hoću… Hvala ti, Pola, tisuću puta hvala – ponavljala je Vanda. – Za sve ti puno hvala. A što se djeda Emila tiče, u pravu si, njemu se sve ružno osvetilo. Za sve je platio.

Pola ni sada nije razumjela o čemu Vandu govori.

Ovoga je puta Pola od Milana do Trsta putovala avionom. Tek je u avionu, razmišljajući o svemu, povezala Vandino pričanje o djedu joj Emilu. Kada su bile djevojčice, Emil je uvijek branio unuci Vandi da se druži s Polom. – U pravu je Vanda, kada kaže da se starome Emilu život osvetio – razmišljala je Pola. – Najprije se je njegova žena bacila u bunar, a ljudi su pričali da je jednom totalno pijan govorio pred ženom o strašnim zlodjelima koje je u životu počinio, te da se jadna žena nije mogla nositi s tim i od očaja da se bacila u bunar. Zatim su njegov sin i snaha poginuli u prometnoj nesreći, a na kraju je i on sam dospio na psihijatriju i tamo umro.

U Trstu su Polu dočekale Rena i Nela automobilom, tako da je za nekoliko sati već bila kod kuće.

Njezina baka Veronika ju je nestrpljivo očekivala. Plakala je od sreće.

– Došla si mi… došla si mi… – ponavljala je i tako još danima nakon toga, gledajući u Polu s obožavanjem.

Pola je skupila nešto ušteđevine i najprije se uhvatila knjige.

– Moram nastaviti sa školovanjem. Bit ću vjerojatno najstarija studentica, ali moram.

Odmah je nazvala Damira, koji je obećao doći drugoga dana.

– A uskoro bih mogla krenuti u potragu za grobom svojega oca – razmišljala je Pola iste večeri. – Možda će na grobu biti slika… Da bar vidim kako je izgledao. Imam nešto ušteđevine, ne moram nikoga pitati za novac… Još uvijek imam onu razglednicu koju mi je onda dala teta Elza u Hamburgu.

LXXXIV.

Pola se nakon nešto manje od pola godine zaposlila u Rijeci.

Nakon mnogih premišljanja ipak je odlučila poslati pismo u rodno mjesto njezina biološkoga oca. Molila je nadležne službe da joj jave gdje je pokopan, kako bi 196

Na putu do svjetlosti

obišla njegov grob. Nedugo je zatim doživjela najveće iznenađenje u životu. Došlo je službeno pismo u kojem su ju obavijestili da je njezin otac živ, ali da živi u drugome gradu.

– Živ?! Vladimir je živ?! Kako?

Svi su joj cijeloga života govorili da je on poginuo… Da je mrtav… Ona je sada tražila njegov grob, a ono… Pola nije mogla doći k sebi. – Što sada?

U istome je dopisu bila i sadašnja adresa, kao i podatci; na visokom je položaju… oženjen je, ima još djece…

– Pisat ću mu.

Pola je krenula pisati. – Ne. Ne mogu mu pisati. Što ću mu napisati? On i ne zna da ja postojim. A njegova žena? Što bi rekla da dozna? Ne. Ne smijem pisati. To bi moglo izazvati probleme u njihovu braku… – Pola je bila jako nemirna. – Pa ipak, tamo negdje imam sestru…. i brata imam, a ne znam ih. Tko zna kako izgledaju? Sličimo li?

Stotine je pitanja salijetalo Polu.

– Ipak ću mu pisati – odlučila je jednoga dana. – Pisat ću mu na adresu poduzeća pa njegova žena neće znati…

I stade pisati – Dragi… – Uff, kako ću ga osloviti?

Nekoliko je puta počela i onda bacala papire u koš….– Ne mogu s dragi tata kada mi uopće nije drag – dvoumila se. – Pa ja njega i ne poznam, ne poznaje ni on mene, ali…ipak mi je on otac, možda bih i mogla…

Ne, Pola nikako nije bila na čistu što bi bilo najbolje. Odustala je, no nakon nekoliko dana opet je bila sigurna da je najbolje napisati pismo. – Tom čovjeku – govorila je u sebi – koji je moj otac i opet je krenula.

– Gospodine Vladimire, vi i ja se ne poznajemo, ali mislim da bismo se možda trebali upoznati. Ja sam…Sve mu je napisala što je poduzela da pronađe grob svojega oca, a zatim je nastavila: – oni su mi poslali obavijest da groba nema i da je moj otac živ, a to ste očito vi. Sve ovo nije samo za vas iznenađenje, već i za mene. Zatim mu je napisala ime majke i datum svojega rođenja. – Nemojte me krivo shvatiti nastavljala je Pola – jer ja od vas ništa ne trebam i ne tražim, samo bih voljela da vidim kako izgledate i ništa drugo. Zaposlena sam i ništa od vas ne trebam – dodala je još jedanput kako bi mu dala do znanja da ga ne traži radi novca.

Prošlo je nekoliko dana kada je na njezinu stolu zazvonio telefon.

– Je li to Pola? – muški glas sa druge strane žice joj je bio nepoznat.

197

Na putu do svjetlosti

– Da, izvolite – Pola je automatski odgovorila.

– Pola, ja sam…. Vladimir – čulo se s druge strane žice.

Pola je ostala bez teksta.

– Pola, čuješ li me?

– Č…čuj…čujem – jedva je progovorila. – Dobar dan – bilo je prvo što joj je palo na um. – Kako ste?

– Dobro, hvala. A kako si ti?

– Pa… i ja sam dobro… – nije više imala riječi, ali ni Vladimir nije baš bio rječit.

– Čuj, pročitao sam tvoje pismo – nastavio je.

– Znam – Pola se osmjehne – zato i zovete.

– Da – i on se osmjehnuo – da, zato i… Sada bi valjda trebalo da se vidimo.

– Ha…valjda… – Pola nije znala što bi s njim govorila.

– Mislim da bismo se trebali vidjeti – rekao je.

– Da, ja bih to voljela… napisala sam vam… tražila sam ustvari… – zastala je.

– Da, da… znam što si tražila – Pola je više osjetila nego čula kako se smije.

– Čim uhvatim malo vremena, doputovat ću.

– Dobro… Doviđenja – Pola je rekla svoje.

– Doviđenja – i Vladimir svoje.

Iako formalan razgovor, iako pomalo zbunjujući, Pola je bila presretna. Noćima iza toga nije mogla spavati od uzbuđenja.

Očito da je i Vladimir bio nestrpljiv jednako kao Pola jer je već nakon tri dana doputovao. Toga je dana Pola ranije otišla s posla i mimoišli su se negdje usput. Nela je radila u istome poduzeću i Vladimir je nabasao baš na nju. Zatekao ju je kako se pomalo sprema kući.

– Dobar dan. Ja sam Vladimir, tražim Polu.

Nela je promatrala visokoga naočitoga muškarca u kasnim srednjim godinama.

Odmah je primijetila da Pola sliči na njega.

– Vi... vi ste Polin otac? – Neli je Pola ispričala o uspostavljenom kontaktu s ocem i njegovoj namjeri da dođe.

– Da… tako izgleda – bio je ozbiljan – ali… Još ne znam... Trebamo se vidjeti – bio je zbunjen.

– Naravno, naravno. Sada ću ja vidjeti gdje je Pola. Otišla je ranije, nije znala da ćete doći…

– Znam, ja sam kriv, ali… Htio sam ju iznenaditi… Htio sam se malo prije 198

Na putu do svjetlosti

raspitati….

– Razumijem – rekla je Nela. – Sad ću ja.

– Čekajte malo – zaustavio ju je Vladimir. – Recite mi malo prije nego što zovete, nešto o njoj. Kakva je Pola?

– Kako da vam kažem kakva je? – Nela nije razumjela – Pa…kakva je? Je li u redu? Je li… niska, visoka, pričljiva, šutljiva, jednostavna ili komplicirana osoba?

– Kako mislite to je li komplicirana osoba? – Nela je već okretala Polin broj.

– Ma, ništa – odmahnuo je rukom. – I ja zapitkujem gluposti.

– Pola? Ovdje ti je otac – govorila je Nela u slušalicu. – Da? Aha, da dođe tamo?

Dobro, reći ću mu.

– Dobili ste ju? Što kaže? – Vladimir je napeto očekivao odgovor.

– Da, dobila sam ju. Kaže da će vas čekati na Jelačićevom… Za pola sata, može?

– Može, može odmah je izašao, ali se već za nekoliko minuta vratio noseći Neli bombonjeru. – Bili ste jako ljubazni, hvala vam.

Nela je gledala u bombonjeru pa u vrata iznenađena Vladimirovom ljubaznošću.

– Hvala. Sretno! – doviknula je za njim.

LXXXV.

Pola je nestrpljivo gledala svakoga tko je izašao iz autobusa. No, ni u kome nije prepoznala svojega oca.

– A kako ću ga i prepoznati kada ne znam kako izgleda? – Pola sama sebe zatekne tim pitanjem koje ju udari kao munja. – Kako ćemo se prepoznati kada ni on, ni ja ne znamo kako ono drugo izgleda? Je li crn, plav, sijed? Je li nizak… visok…debeo… mršav..?

Misli isprepletene pitanjima pretjecale su jedna drugu – A…možda je već i bio među onim ljudima koji su otišli? Možda se nismo prepoznali? E, jesam glupa. Trebali smo se prije dogovoriti…

Iz upravo pristiglog autobusa izlazio je visok, tek neznatno prosijed čovjek. Pola ga je odmah zapazila među drugim ljudima na nekih pedesetak metara udaljenosti.

– Taj gospodin koji nosi šešir u ruci, to je sigurno on – Pola je čula samu sebe.

Krenula je prema njemu, a istovremeno je i on pogledao u njezinu smjeru.

199

Na putu do svjetlosti

Krenuli su jedno drugome ravno ususret.

– Jeste… jeste li Vi Vladimir? – Pola je zamuckujući upitala kada se već našla u njegovu zagrljaju.

– Jesam, dušo – progovorio je Vladimir ne manje uzbuđeno.

– Nisam…nisam imala… vašu sliku – Pola je govorila bez razmišljanja. Misli su joj u tome trenutku bile kao blokirane.

– Meni nije ni trebala, odmah sam te prepoznao.

– Kako? – čudila se Pola izvlačeći se iz zagrljaja i ne izlazeći na kraj sa zbunjenošću.

– Ista si moja sestra kada je bila mlada.

– Aha – Pola nije znala što bi rekla.

– Ti i ja imamo mnogo tema za razgovor, zar ne? – Vladimir je ispitivački gledao Polu ispod oka.

– Pa…vjerojatno – Pola je još uvijek bila smušena.

– Ajde da počnemo s ručkom – rekao je Vladimir i poveo Polu do restorana na obali. Pola ga je gledala začuđeno. – Bez brige, Pola. Iako je prošlo mnogo vremena, Rijeka je grad u kojem se ja još uvijek jako dobro snalazim – smijao se Vladimir.

LXXXVI.

Sredinom idućeg tjedna je Rena javila Poli da se srela s Damirom u bolnici i da su mu nalazi opet loši. Pola je odmah otišla obići ga. Izgledao je dosta dobro, ali..

– Znaš, čuo sam…postoji neki lijek… – rekao joj je za lijek koji se mogao nabaviti u inozemstvu. – Jednome, koji ima sličnu dijagnozu, to je pomoglo.

Gospođa Fellini joj je odmah nabavila lijek o kojem joj je Damir govorio i poslala ga. Nikada neće zaboraviti dan kada ga je odnijela Damiru. Bilo je takvo nevrijeme da su se bujice slijevale cestom u grad kao rijeka, a sve šahte je voda usput izbijala.

Gradski promet bio je obustavljen nekoliko sati.

Damir se savjetovao sa svojim liječnicima i oni su bili suglasni da uzima lijek koji mu je Pola donijela.

Nakon dva mjeseca uzimanja, Damir je ponovno otišao na kontrolu i nalazi su bili bolji.

Nakon nekoliko mjeseci Pola je zahvalila gospođi Fellini na velikom angažmanu oko lijeka za Damira i rekla joj da mu je sada lijek dostupan i u Hrvatskoj. Taj je 200

Na putu do svjetlosti

lijek Damir uzimao tri godine. Nalazi su mu bili sve bolji i bolji i nakraju je prestao s uzimanjem lijeka.

Prošla je još godina dana, a onda najednom… Damir je umro.

LXXXVII.

– Tako si mi, moj moreplovče, nedostajao ovih prošlih nekoliko tjedana, kao nikad do sada – pisala je Pola jedne večeri u svoj dnevnik. – Ne znam koliko sam puta poželjela da si mi tu, da naslonim glavu na tvoje rame, da se isplačem… da nisam sama – pisala je Pola novo pismo koje nikada neće stići na odredište. – Nisi bio tu kada je odlazio najbolji među nama. Nije imao nikoga osim nas, a mi smo svi tek u ovih njegovih zadnjih dvadesetak dana shvatili koliko nam je svima doista značio. Da, istina je – ne znaš koliko ti nešto vrijedi dok ne izgubiš. Uz njegovu smo bolničku postelju prelistavali stranice naših života podsjećajući tako jedno drugo da smo ustvari nas nekoliko kroz dugi niz godina i bili obitelj, upravo mi, za koje je obitelj svetinja. Bolest je neštedimice uzimala svoje. Damir je bio svjestan te bolesti, ali ne i de�initivnog odlaska. Kao utopljenik za slamku držao se rečenice Rekli su mi da sam bolje...zadnji gutljaji nekoliko nepunih žličica jogurta, zatim šapat uz veliki napor Sad bih se malo odmorio i, nakon tri tjedna mučenja, zaspao je zauvijek. Nekoliko mi je naših znanaca govorilo, tapšajući me po ramenu: Bolje da je tako, njemu je sada svejedno…bolje da je otišao, da se više ne muči.

Nestali su Damirov smijeh i optimizam. Za mladosti bio ti je najbolji prijatelj.

Samo sam s njim razgovarala o tebi. S kim će sada razgovarati o tebi? Ni s kim. Kroz naše priče u bolnici sjetila sam se koječega, a razmišljanja u takvim trenutcima potežu pitanja o tome što se možda još za njega moglo, a nije učinilo…Grižnja savjesti?

Naravno! Nedostaje mi? Naravno da mi nedostaje! Naš je prijatelj meni bio i brat i otac i sestra čak….ma što sve nije s njim otišlo?! Život traži svoje, a ja sam mu se mogla posvetiti samo djelićem. Činilo mi se da je zajedno s onim cvijećem i dio mene ostao i dalje tamo na groblju. I dio tebe, moj moreplovče… Samoj sam sebi govorila da treba ići dalje ali zakoraknuti je trebalo onaj prvi korak… A išlo je teško... jako teško.

I tako ti se, moj Tomislave, tješim ponekad da je možda i bolje biti sam – tada nemaš koga izgubiti.

201

Na putu do svjetlosti

LXXXVIII.

Pola je nakon Damirove smrti bila vrlo utučena. Prijatelji su znali da joj je teško jer su, posebice zadnjih nekoliko godina, Pola i Damir bili nerazdvojni prijatelji. Pola je Damira dobro poznavala. Bolje od svih. Ali poznavao je i Damir Polu.

– Vidiš – pitao ju je jednom prigodom pred kraj, aludirajući na svoju bolest – vidiš zašto je bolje da se nisam ženio?

Pola se tada razljutila na njega govoreći mu da ne govori gluposti.

– Što se buniš? – nastavio je Damir. – Manje ću ljudi ražalostiti…

Htio je još konkretizirati dalje, ali ga je Pola prekinula: – Nemoj, molim te, sve će s tobom biti u redu.

Sada je Pola morala priznati da je Damir bio u pravu. I postalo joj je kristalno jasno zašto se nije htio vezati ni za jednu ženu kada se Eva po drugi put udala.

– Najbolje da nas tri zajedno odemo nekamo bar na nekoliko dana – predložila je Nela jednoga dana Poli i Reni. – U zadnje vrijeme svaka od nas trči za svojim poslom a tako ćemo se sve tri odmoriti od svega i opustiti. – Zatim je nastavila uvjeravati Polu: – A tebi bi to baš dobro došlo. Oporavit ćeš se od stresa, izblijedjet će ti Damirova smrt. Vidjet ćeš, bit će ti lakše i brže ćeš zaboraviti.

– Da, baš sam sada za neko društvo – Pola se nećkala. – Ovako sam ja neraspoložena, a sa mnom biste i vi bile, sve bih vam pokvarila.

Ali prijatelji ne ostavljaju prijatelja u nevolji pa su tako i Poline prijateljice bile uporne. Nakon nekoliko dana odlučila se za putovanje s Renom i Nelom. Renin muž se složio da će sam brinuti o djeci.

– To će te u svakome slučaju odvojiti od svega, a i moj muž se ne ponudi često da sam brine o kući i djeci. Ako već nećeš zbog sebe, onda idi zbog mene. Nemoj da mi propadne tako rijetka prilika – nagovarala ju je Rena smijući se dobrodušno.

Plan koji su osmislile njezine prijateljice se već prvih dana pokazao odličnim.

Preko dana su uslijedili turistički obilasci, a svake večeri ples u hotelu. Već prve je večeri njihovu stolu pristupio jedan gost hotela. Mogao je imati četrdesetak godina, visok oko 180 cm, vitak i malo prosijed, ponašanjem i izgledom pravi gospodin. Te prve večeri Pola nije bila raspoložena za ples pa je neznanac plesao s Renom i Nelom.

– Dobar je plesač – bio je njihov komentar.

– A…i ne izgleda loše – dodala je Nela.

202

Na putu do svjetlosti

– Ti si slobodna – zadirkivala je Rena Nelu – pa možda te upravo ovdje čeka tvoja prilika. Istina, dosta je stariji od nas ali dobro izgleda. A vi bi, djevojke, morale svakako poštovati mišljenje jedne udate, dakle i iskusne žene.

Na Renine su se šaljive primjedbe sve tri glasno smijale. I ostatak je večeri prošao u zadirkivanjima i smijehu, a Poli je upravo to i trebalo. Osjećala se mnogo opuštenije.

Druge je večeri neznanac opet došao po Polu za ples. Taman je htjela reći da ona ne pleše, kada ju je Rena pogurala toliko snažno da se Pola automatski ustala.

Pola je ubrzo shvatila da su njezine prijateljice bile u pravu kada su tvrdile da neznanac odlično pleše. Dugo već nije tako uživala u plesu.

– Znam da ste vi Pola, a ja sam Anton – rekao je u trenutku stanke.

– Da…da… Pola, drago mi je – nije joj bilo do razvijanja poznanstva, ali… I kada je glazba stala, Anton ju je uljudno upitao može li doći ponovno po nju. – Hvala vam – rekao je ugodnim baritonom – ovo mi je bilo osobito zadovoljstvo, Pola. Nadam se da nećete imati ništa protiv još kojega plesa večeras.

– Molim… može, promrmljala je dok ju je pratio do njihova stola.

Anton ne samo da je došao jednom po Polu, već su on i Pola plesali cijelu večer.

– Mogu ti reći da ste lijep par – kometnirala je Rena.

– Gledale smo vas dok ste plesali – pridružila se Nela pohvalama – i lijepo vas je bilo vidjeti.

Idućih su se dana Pola i Anton često sretali. Uvijek se našao upravo ondje kamo su prijateljice krenule i bilo je više nego očito da ti susreti nisu slučajnost...

Sve je jasnije Anton pokazivao svoju naklonost spram Pole, što su naravno i Rena i Nela prihvatile kao dobrodošlu zabavu. No, Poli doista nije bilo ni do zabave, ni do zbližavanja s bilo kim, pa ga je čak počela izbjegavati. Tako bi se, kada bi orkestar krenuo sa svirkom, izvukla s Nelom ili Renom u predvorje hotela ili nekamo drugamo, ali Anton bi je potražio i ipak pronašao, pozivajući je za ples, a njezine bi je prijateljice pogurale. – Ajde, ajde ti plesati, evo sada ćemo i mi doći…

Osim što je Anton izvrsno plesao, bio je vrlo pažljiv i drag, i Pola ga nikako nije željela povrijediti. Također, morala je priznati da je u tih nekoliko dana mnogo manje mislila na Damirovu smrt.

– Uz to u hotelu i nije puno slobodnih muškaraca, a tako dobrih plesača – mislila je Pola u sebi. Antonova je konkretna udvaranja i nadalje odbijala te je on konačno shvatio da su Poline misli negdje drugdje i čak mu je na neka osobnija pitanja odgovorila 203

Na putu do svjetlosti

da nije sama i da u njezinu životu postoji netko. Pa ipak, Anton je idalje dolazio za njihov stol i to se je prijateljsko plesanje nastavljalo kroz cijeli tjedan. U jednome je trenutku Anton rekao Poli da bi s njom htio porazgovarati o nečem ozbiljnome.

Predložio je nekoliko mjesta, no Pola mu je odgovorila da razgovarati mogu uvijek, pa čak i u bazenu.

– Kada se već tamo slučajno srećemo – našalila se s malom dozom ironije.

I Anton se na tu njezinu primjedbu dobroćudno nasmijao, pa su se sve tako u šali dogovorili da će porazgovarati drugoga jutra na bazenu. Pola se u sebi pitala što bi to tako ozbiljno trebali razgovarati njih dvoje.

Drugoga je dana Anton prišao Poli u uglu bazena i odmah počeo pripovijedati o sebi, o tome gdje i kako živi, o tome kako nema djece, kako je bio u dugogodišnjoj vezi… Dodao je na kraju kako je uspješan u poslu i ustvari uvijek bio zadovoljan svojim životom…

– Ali, od kada sam vas sreo, Pola, sve se promijenilo …

– Oprostite – prekinula je njegovu priču Pola – rekli ste da želite nešto ozbiljno popričati sa mnom pa prijeđite na stvar.

– Pa upravo to sam i krenuo – rekao je Anton – …i ta moja dugogodišnja veza...

Ona će ovih dana doći…

– Antone, oprostite, molim vas – Pola nije znala što bi rekla – ali…to je vaša privatna stvar. I, oprostite, ali mene to doista ne zanima…

– Ja Vas molim, Pola, molim za malo strpljenja, molim da me saslušate – bio je još uvijek uporan Anton. – … Ta veza…ta gospođa….Ja ću joj javiti da ne dolazi …javit ću joj da je s nama gotovo ako vi ….

– Ne! – Pola je počela gubiti strpljenje. – Meni uopće nije jasno zašto mi to govorite, kada smo vi i ja samo slučajni partneri u plesu i ništa drugo…

– Pola… – Anton je zamišljeno promatrao – vi to ozbiljno?

– Naravno – Pola je bila vrlo jasna – samo to i ništa drugo nećemo ni biti. Vi ste izgleda zaboravili nešto vrlo bitno: rekla sam vam da postoji za mene najvažniji muškarac na svijetu i nikakva druga veza ne dolazi u obzir.

Pola je u tome trenutku mislila na to kako Tomislava vjerojatno više nikada neće sresti, ali: – Nema veze, ja sam s njim u mislima, a Anton ionako nema pojma govorim li ja istinu ili ne.

– I…ispričavam se – promucao je Anton – mislio sam da nije tako... Volio bih da je drugačije… ali ako vi inzistirate da budemo na ˝distanci˝, neka tako i bude.

204

Na putu do svjetlosti

Pola se nikako nije željela dalje raspravljati i zbližavati s njim, te je promijenila temu i ubrzo otišla iz bazena.

Za vrijeme plesa se Anton i te večeri ponašao kao i proteklih dana. Započet razgovor u bazenu više nisu spominjali, a ono što je Poli ranijih večeri Anton govorio, u nastavku je te večeri bilo otprilike na jednako učtivoj liniji. Cijele je večeri spram nje bio pun obzira i poštivanja.

Prije početka zadnjega plesa već je bio kraj njihova stola.

– Možemo li još jedan ples? – Pola je prihvatila i zaplesali su.

– Znači sve ili ništa? – postavio je pitanje koje je Poli uvjetovalo jedan jedini odgovor.

– Da – rekla mu je jer je znala da bi razjašnjavanje pitanja značilo daljnju raspravu s njim, što nikako nije htjela. Do kraja su odšutjeli, Anton je Polu kao i do tada dopratio i uz naklon se udaljio.

Sljedećega su se dana Pola i Anton sreli na izletu u susjedno mjesto, ali bili su svatko u svojemu društvu. S Antonom je bila neka gospođa koju Pola ranije nije zamijetila. Pola je pretpostavljala da je to ta Antonova ˝dugogodišnja veza” o kojoj joj je ranije htio pričati. Njezine su prijateljice bile informiranije od nje.

– Kažu da ta gospođa dolazi godinama u isto vrijeme kada je i Anton u hotelu.

– Nela je povjerljivo šapnula Poli.

– Da – dodala je Rena namigujući prijateljicama – pričaju da je ona udana i da joj je Anton ljubavnik… Da je stigla jutros…

– A vi ne znate ni o čemu drugom, nego o tračevima – obrecnula se na njih Pola.

Ujutro nakon izleta Pola i Anton su se sreli u predvorju hotela.

– Dobro jutro, gospođice – pozdravio ju je osmjehnuvši se.

– Dobro jutro, gospodine – odzdravila mu je Pola i produžila bez zaustavljanja.

To je bio njihov posljednji susret.

Istoga se dana popodne hotelom proširila priča da je Antonu pozlilo, a malo za tim, taman kada se Pola vraćala s bazena, dotrčala je Rena dozivajući Polu: – Ajme, Pola, Anton…. umro je… od infarkta.

LXXXIX.

– E, tako ti je to bilo, moj Tomislave – zaključivala je toga dana pisanje svojega dnevnika Pola. – Iako je za mene taj Anton bio, može se tako reći, stranac, to me jako 205

Na putu do svjetlosti

potreslo jer, u zadnje je vrijeme bilo previše smrti u meni, oko mene… Nela i Rena su se nastavile zabavljati kao da se ništa nije dogodilo. Ja nisam mogla. Vidjela sam da me uopće ne razumiju, što su mi i rekle. Jedva sam dočekala dan povratka kući.

Moji su osjećaji zbrkani. S jedne je strane još uvijek živa žal za Damirom, s druge sva ona pažnja, sve ono lijepo što mi je neznanac pružao u prošlih tjedan dana i njegova iznenadna smrt, a s treće ono moje, ponekad čak i drsko ponašanje spram ljubaznoga neznanca, koje u meni izaziva novu grižnju savjesti. Vidiš li, moj Tomislave, kako mi jako trebaš? Osim što mi nedostaješ u nekim ovako teškim situacijama, htjela bih ti još mnogo toga ispričati. Upitam se ponekad muči li i tebe ikada grižnja savjesti, ali ubrzo shvatim da mislim gluposti. Ti ionako nemaš pojma ni o čemu. Otišao si bez riječi…

A…valjda ti one nisu ni trebale?!

XC.

U djevojačkoj se dobi Polina prijateljica Rena zagledala u Josipa, dobra i vrijedna, ali siromašna mladića, što nikako nije bilo po volji Reninim roditeljima. Bila je vrlo lijepa djevojka i nije bilo mladića koji se nije zagledao u nju, no Reni je najljepše bilo u društvu s Josipom, sve dok se u njezinu životu, baš nekako u vrijeme kada je Pola preko sezone otišla raditi na otok, nije pojavio Mate. Još dok je on bio dijete, cijela se obitelj doselila u Rijeku iz Slavonije. Kasnije su otišli na rad u Njemačku, najprije Matin otac, a za njim i majka.

Po kriterijima Renine majke Mate je baš odgovarao njezinoj Reni. U to su vrijeme njegovi radili i živjeli u inozemstvu preko deset godina. Dolazili bi povremeno, a u kući, koja je sve više sličila dvorcu, živjeli su Mate i njegova starija sestra. Renina majka je uvijek jako birala koga će pozvati u goste, a Mate i njegova sestra su morali bili među pozvanima. Pravila je odlične kolače, a Mate je postao njihov redoviti degustator.

Reni je Josip bio drag, ali je imala sve manje vremena za njega i on se, onako skroman i samozatajan, povukao, dok njihovi zajednički trenutci nisu postali prošlost.

Nije prošlo puno vremena i Rena i Mate su postali par, a majka Poline prijateljice Rene počela je naveliko govoriti o skorome vjenčanju. No, ono se nekoliko puta odlagalo.

Prvi je razlog odgađanju vjenčanja bila teška bolest Renina oca i bilo je razumljivo da se vjenčanje odgodi. Nakon toga Matini roditelji u zakazano vrijeme nisu mogli doći 206

Na putu do svjetlosti

zbog posla. Onda su uslijedili razlozi koji su pomalo počeli izazivati sumnje; najprije će se na kući završiti još neki radovi, pa će se onda vjenčati i preseliti u kuću Matinih roditelja. Pa, onda je bilo loše vrijeme za radove, pa su imali tamo u Njemačkoj neke probleme s bankom, pa je bolesna Matina majka, pa ovo, pa ono…

Rena i Pola su se sretale mnogo manje, ali se ipak viđale. Često su se čule telefonom. Za jednoga je razgovora Pola osjetila u Reninu glasu tugu. Zabrinula se i već iste večeri bila kod nje.

– On ima drugu – rekla joj je Rena kroz suze odmah kada su ostale same. Shvatila je Pola da je njezinu prijateljicu nešto jako pogodilo čim ju je ugledala. Rena je bila gotovo za ne prepoznati. Inače uvijek dotjerana, sada uplakana, oronula, zapuštena…

– Možda si ti to samo sebi uvrtila u glavu, možda ti se samo čini… – pokušala je Pola, ali je Rena brzo istresla argumente.

– Mate je priznao – glasno je jecala Rena.

– I ti… sada, nakon što ti je priznao – čudila se Pola – nakon svega, plačeš za njim? Razišli ste se… ni prvi ni zadnji. Bolje sada, nego kasnije – rekla je.

No Rena nije prestajala plakati: – Znaš da ga volim, rekao mi je da neće više nikada, da je to bila samo avantura, da je bio pijan…

– Pa možda i je – kada je Pola vidjela da nije ono što je mislila, prihvatila je nastavak u Reninu smjeru, a Rena je nastavila, pomalo smušeno: – Ne, ne, to je bilo prvi put... ali ja ga volim, a onda se opet dogodilo… Shvaćaš Pola, ja ga svejedno volim…

– Ne voliš ti njega, nego osobu koju si zamislila – pokušala je Pola opet drugačije.

Uvijek su njih dvije mogle iskreno …

– U drugom sam stanju – ispucala je naglo Rena. – Eto, u drugom stanju sam, a

još ne zna ni mama….

Uvijek je bilo tako: kada god je Rena imala problema, tražila je Polu, jer Pola je bila tu, bez obzira na cijenu. Rena je njoj bila više od obitelji, za Renu uvijek sve, nikada nije čekala ni trena. Mnogo je puta pogrešne Renine poteze preuzimala na sebe, da se njezina mama ne bi nervirala… Ali ovo je i za Polu bio prevelik problem.

– Trebaš reći majci… – rekla je Reni – svakako trebaš reći majci…

– Hoćeš li joj ti reći… Daj, molim te, Pola… Ti znaš kako, ja ne znam kako joj to reći.

I… naravno, Pola je pozvala Reninu majku i rekla joj, malo zamuckujući doduše 207

Na putu do svjetlosti

i malo zaobilazeći, ali rekla je. Obje su gledale u nju sa strahom, ali Renina je majka novost iznenađujuće dobro primila, čak bi se moglo reći da ju je vijest obradovala.

– Odlično, sutra ću nazvati njegove. Pa bilo je i vrijeme…

Rena i Pola su se pogledavale….

– Ali, Mate se ne misli još ženiti… – probala je Pola objasniti situaciju Reninoj majci, no ova je na to graknula: – Što misliš pod tim da se ne misli ženiti? To bi ti voljela, a?…

Uuu, kakvu je galamu digla Renina mama! Pola se brzo povukla prema vratima.

– Da, da, bolje ti je da ideš, ionako si ti Matu uvijek gledala, a htjela si ga za sebe a? Haha, ali on je htio moju Renu, a ne tebe… Ma da, ionako Reni nisi ni bila nikakva prijateljica, nisi ti Reni ni do koljena… Uostalom, sto puta sam ti rekla da ovdje nisi dobrodošla….

Nije Polu pogodilo to što je Renina majka vikala, što ju je otjerala… Svašta je ona već čula od nje, nego to što je Rena šutjela. Otišla je. Plakala je cijelim putem. Da je Rena bar zaustila nešto u njezinu obranu, ali ništa.

– Nije joj lako, ona sad ima velikih problema, možda će me nazvati… Da, sigurno će me nazvati… – tješila se danima.

Prošlo je skoro dva mjeseca, a od Rene ni glasa. Pola je čula od drugih da je Mate ponovno počeo dolaziti k Reni i da će se oni ipak vjenčati, pa je razmišljajući o tome, zaključila da je i bolje držati se daleko.

Prošla su još tri mjeseca. Pola je ponekad razmišljala koliko je ostalo vremena do Renina poroda…

Toga je dana Polu na hodniku zaustavila Nela: – Ajme, Pola, jesi li čula?

Kada je vidjela da Pola nema pojma o čemu je riječ, nastavila je: – Jučer me zvala mama i da samo znaš što mi je ispričala?! Jesi li ti znala što se s Renom nedavno dogodilo? – Pola je idalje gledala u Nelu nerazumijevajući, a ova je nastavila oprezno, znajući da je Rena Poli draga: – Znaš, pričaju… da si je Rena… prerezala žile... Da su ju našli u kadi…Ali, živa je. Kaže mama da je još u bolnici…

Pola je na trenutak pretrnula, zatim je skočila, uzela torbicu i izletjela van. Rene više nije bilo u bolnici, rekli su joj da su je još početkom tjedna otpustili. Ni tada Pola nije puno razmišljala, odmah je krenula u njihov grad. Doma ju je dočekala Renina mama gledajući u tlo, zamuckujući.

– Rena… moja Rena je molila… već nekoliko puta je molila da te zovem – vidjelo 208

Na putu do svjetlosti

se da je Reninoj majci teško govoriti. – Bilo me je…bilo me je sram…dobro da si došla, Pola, ona govori strašne stvari, nikoga ne sluša... Možda će tebe...

Rena je u svojoj sobi sjedila za stolom i nešto čitala. Za koji je dan trebala roditi.

Zagrlile su se šutke. Rena je počela plakati, za njom i Pola...

– Dobro, Rena, sad mi polako ispričaj što je to bilo. Ne mogu vjerovati da si to učinila.

– Da – promucala je Rena – sve mi se nakupilo i….znaš ono kada si ti zadnji put bila ovdje, malo zatim je Mate došao i molio me da mu oprostim… A opet, ne znam po koji put, ali, Pola moja, ja sam mu opet oprostila. Što sam mogla?

Rena je zastajkujući pričala dalje: – Onda je sve bilo u redu…i najednom ga više nije bilo…

Pola ju je pogledala iznenađeno: – Kako, nije ga bilo?

Rena je samo uzdahnula: – Otišao je svojima preko. Evo ti pa vidi što mi je ostavio… – pokazivala je u papir na stolu, dohvatila ga i pružila Poli. Pola je čitala s nevjericom: Ja volim drugu, mi ćemo se vjenčati, idemo skupa mojima i nemoj me ni slučajno tražiti jer se neću predomisliti.

– A obećao mi je i… tako je bio pažljiv u zadnje vrijeme – nastavila je plakati Rena dotičući trbuh… – I ovo njegovo dijete…a vidjela si, nije ga ni spomenuo…

– Da, baš zbog toga djeteta trebaš biti jaka.

Pola je vrlo jasnim i čvrstim glasom nastavila: – Što bi one cure koje nemaju nikoga? Ti imaš sve, i za tebe i za dijete…

– Ali, Pola, ja ovo dijete sada mrzim…shvaćaš….ja ovo dijete mrzim….

Pola je ostala nakratko šokirana, ali ona je ipak bila borac.

– A, ne ne, ti ne mrziš to dijete. Što je to dijete krivo? I slušaj me, zar bi ti mogla da se tome djetetu, ne daj Bog što dogodi, poslije biti na miru? Zamisli kakav bi ti život bio?! A onda zamisli, s druge strane, kada rodiš i budeš imala dijete koje će te voljeti, trebati… zamisli one male ručice, okice…

Rena se malo primirila, a onda je opet naglo počela plakati: – Pola, ti to ne razumiješ! Ja Matu još volim, ne mrzim ga, bez obzira što mi je napravio….

Pola ju je zagrlila – Čuješ li ti sebe, Rena? Njega ne mrziš, a maloprije si rekla groznu stvar – da mrziš ovo nevino stvorenje?

– Mrzim jer on voli drugu i ja ne želim njegovo dijete! Neću i neću!I svejedno mi 209

Na putu do svjetlosti

je, možemo oboje umrijeti…

Pola je teškom mukom svladavala zebnju koja joj je obavila srce, a nemoć je bila gotovo �izički prisutna. Bila je potpuno svjesna da Rena nije u stanju normalno funkcionirati, bilo je i previše očito da je Rena u psihički lošemu stanju, ali odustati se nije smjelo.

– Dobro, Rena, jesi li sigurna da je doista tako… to da Matu još voliš, da bi mu opet oprostila kada bi ti se vratio?

Rena se malo primakla, pa će potiše Poli: – Moja majka to ne smije čuti, ali ja ga volim još uvijek, razumiješ? Ne mogu protiv toga.

Pola je na trenutak zašutjela. Shvatila je da je, što se dan poroda približavao, ona potreba za Matom u Reni bila još jača.

– E kad je tako, Rena – Pola je uvidjela da se sada, ma koliko ta Renina potreba bila bolesna, ne može boriti protiv nje – onda zamisli ako to dijete koje nosiš bude Matina slika i prilika? Zamisli kako bi bilo lijepo da bude sin i da danas sutra imaš dijete koje će sličiti njemu?

Pola je odmah primijetila promjenu u Reninu raspoloženju. Najednom se smirila.

– Hm – nastavila je Pola promatrajući prijateljicu i grozničavo razmišljajući što reći dalje – a… možda ti se Mate upravo tada, kada vidi koliko mu dijete sliči, možda ti se i vrati – dodala je, svjesna da to što govori možda i nije uredu, ali se hvatala za slamku.

Rena je prestala plakati i uputila Poli pogled nade: – Da, možda… – zamislila se. – Vidiš, Pola, to nisam pomislila… To bi se moglo dogoditi… Misliš da bi Mate… kada vidi dijete…

Pomalo, ali sigurno Rena se vraćala u život…

– Ne znam – rekla je Pola – to nije sigurno, ali možda hoće – dodavala je Pola kapljice u čašu toliko potrebne nade, koju je u tome trenutku Rena ispijala s užitkom.

– U pravu si, Pola, ti si u pravu – uskliknula je Rena brišući suze. I trag se smješka pojavio u uglu njezina oka. – Kad ga Mate vidi… – pogladila je nježno trbuh.

Dvije su prijateljice nastavile razgovarati još neko vrijeme o skorom rođenju djeteta, o tome što sve treba…

Rena je do kraja te večeri priznala Poli da je uzimajući u ruke žilet i dovevši u pitanje svoj život i život djeteta učinila strašnu stvar.

210

Na putu do svjetlosti

– Bogu hvala da je sve dobro završilo – rekla je nakraju. – Baš ti hvala, Pola, odsrca ti hvala – govorila je nespretno grleći Polu. – Uvijek mi pomažeš i… oprosti za onda... onda kada te moja majka otjerala. Nisam se ponijela kako treba…

– Ne brini, nema veze – Pola je samo odmahnula rukom.

– A ja se ponekad tužim da mi je teško – razmišljala je odlazeći –a kako je tek Reni? Nadam se da će sve biti dobro.

Dolazila je prijateljici svaki drugi dan. Malo zatim Rena je rodila prekrasnoga dječačića. …

– Da, dobro je uvijek govorila Veronika, vrijeme sve liječi – Pola je u to sigurna jer njezini prijatelji Rena i Josip su već četiri godine u sretnome braku. Imaju još jednoga sina od skoro tri godine. Pola je bila Reni kuma na vjenčanju. Često se posjećuju.

A Mate? Rastao se nakon godinu dana, pa živio s jednom ženom i razišao se s njom, pa s trećom počeo i opet se oženio, ali više nije imao djece.

XCI.

Pola i njezin otac Vladimir često su se čuli telefonski, a iz raznih su europskih gradova s vremena na vrijeme stizale njegove razglednice. Mnogo je putovao i sa svakoga joj je putovanja poslao razglednicu. U zadnjem joj je razgovoru kazao da će uskoro opet uhvatiti vremena i doći u Rijeku. Radovala se ponovnom susretu s ocem iako je njezino radovanje pomutila očeva priča o tome kako se njegova žena ljuti što s Polom održava kontakte.

– Ona zna za mene? Zašto se ljuti? – Pola se iznenadila.

– Namjeravao sam joj polako sve objasniti, ispričati kako se sve dogodilo, kako ni ti ni ja nismo znali jedno za drugo i očekivao sam da će razumjeti, ali je ona prije toga u mantilu našla ono pismo, koje si mi poslala na poduzeće… Držao sam ga u unutarnjem džepu i ona ga je pronašla…

Pola je slušala očevo objašnjenje. Njegova žena nije htjela ni čuti za nju. Bojala se da će Pola tražiti novac i da je tražila oca radi materijalne koristi.

– Pa… jeste li joj rekli da meni to nije ni na kraj pameti?

– Naravno da jesam, ali ona zna mene i zna da ćeš ti u mojoj obitelji imati mjesto koje ti pripada…

– Ne, nemojte o tome jer ja od vas ne trebam ništa – bunila se Pola.

– Koliko sam ti već puta rekao da mi ne persiraš, da mi govoriš ti? – Vladimir je 211

Na putu do svjetlosti

prekinuo Polu.

– Ne…znam – zamuckivala je ona – nekako mi to ne ide…

– Ali to moraš pokušati, pa ja sam ti ipak otac.

– Dobro, pokušati ću, ali…. drugi put – Pola se osmjehnula. – To će doći polako, sada mi je još teško. – Ali, vratimo se na temu – Pola je bila zabrinuta zbog očeve žene – što je još kazala vaša žena?

– Rekao sam ti iskreno da se ona boji. Boji se za stan, boji se za djedovo imanje, a boji se i za parcele koje imam na turistički zanimljivome mjestu.

– A ja sam Vama rekla da me to sve skupa ne zanima.

– Razumio sam ja tebe, ali ti moraš znati da ću ja tebi koliko-toliko nadoknaditi to za što si bila uskraćena kroz život….

– Ali vaša kćer i vaš sin... vi imate djecu…. – Pola se panično bojala posegnuti za tuđim, a Vladimira i njegovu obitelj ipak još nije osjećala svojom.

– Ne brini – prekinuo ju je Vladimir –svi su oni osiguran. Imaju i poslije će dobiti svoje, ali moraš i ti. Zbog sebe ja to želim. Moram ti nadoknaditi barem ono što mogu, a to je upravo ta materijalna strana.

– Ja vas molim da o tome više ne govorimo. Molim vas – Pola je iskreno bježala od te teme – oboje znamo da smo se sreli zato da se upoznamo i ništa više. – Pola od oca nije ništa očekivala. – Ni u kojem slučaju ne želim stvarati bilo kakve probleme vašoj obitelji. Odrasla sam bez vas, imam nešto malo ušteđevine, a i zaposlena sam…

I ništa mi ne treba.

– Dobro, dobro – umirivao ju je Vladimir – ali kada jednom mene više ne bude, tebe čekaju one parcele koje sam ti spomenuo.

– Tko zna tko će prije od nas dvoje – našalila se Pola sretna što razgovor skreće na drugu stranu. – O tom potom.

Nakon ovoga razgovora s ocem Pola je sama sebe uvjerila da je najbolje s njim kontaktirati što manje.

XCII.

Pola je u gradu boravila samo zbog posla i za rijetkih usputnih odlazaka na kavu s Nelom, a ponekad su sve tri prijateljice uspjele biti zajedno, iako Rena zbog obveza prema svojoj obitelji nije imala vremena za česte izlaske. Nela i kolege s posla su Polu više puta nagovarali da navečer zajedno izađu, ali se ona nije dala nagovoriti.

212

Na putu do svjetlosti

Još uvijek nije imala volje izaći čak ni samo s Nelom, a kamoli s nekim od muškaraca.

No, Nela je idalje ustrajala: – Još si tako mlada. Pa nećeš se valjda živa zakopati? – nije prestajala s uvjeravanjem.

– A ti misliš da sve ono vani ne zakopava ljude, a? – Pola joj je odgovarala pitanjem.

– Uostalom, nije sreća u izlascima tijela, već duha, a za to ne moram van – odbijala je.

– Eh, ti si u zadnje vrijeme počela sve više �ilozo�irati – podbadala ju je Nela.

– Shvati to kako god želiš, ali ti znaš da mi ni s kim ne ide kako treba, pa čak ni s ocem… S njegovom ženom… – Pola je bila sve utučenija. – Da nema Veronike, ne bih imala nikoga, a i ona je, jadna, sve starija…

Mario je bio jedan od onih muškaraca za kojega se djevojke naprosto lijepe. U gradu i okolici nije bilo ni jednoga mjesta gdje se ljudi vole okupljati, a da on nije bio glavna faca. Upravo je on skoro svakodnevno pozivao Polu da izađe s njim. Bio joj je jako drag jer ju je nevjerojatno podsjećao na Tomislava. Osim �izičke sličnosti, bilo je tu još nečega u njegovu ponašanju, pokretima… Ipak je Marijovo zanimanje za nju dugo ignorirala. No, on nije tako lako odustajao, te je idalje jasno pokazivao da mu je stalo do Pole i samo do nje. Obilazio je oko njezine kuće, zvao ju, dočekivao poslije posla, zaustavljao da popričaju... Nema što nije radio da bi joj pokazao koliko mu je stalo.

– Ma koliko me izbjegavala, ne možeš mi izbjeći – rekao joj je jednoga dana kada je odlazila s posla, prebacujući svoju ruku preko njezina ramena. – Dolazit ću sve dok ne pristaneš.

– Svijet je pun djevojaka, mene pusti na miru – Pola je maknula njegovu ruku.

– Ne razumijem zašto si toliko navalio baš na mene. U tom joj trenutku na um pade pitanje kako danas izgleda; davno nije bila kod frizerke, uvijek je bila skromno odjevena… Nije vjerovala u mogućnost da je jednom tako zgodnome mladiću ozbiljno stalo do nje.

Međutim, Marijova su se dočekivanja Pole nastavljala i malo-pomalo Pola je počela popuštati, pa čak i uživati u njegovu udvaranju, dok na koncu nije povjerovala da je iskren i… krenula je njihova veza.

Mario je bio iskusan muškarac i Pola se uskoro našla potpuno u njegovoj mreži, sanjareći o braku, o djeci… Počele su priče o zarukama…

213

Na putu do svjetlosti

Povremeno su Poli neke od kolegica s posla dojavljivale kako Maria vide sad s jednom, pa s drugom djevojkom. Uvijek s nekom od onih djevojaka koje bi izgledom mogle biti na naslovnicama. Ispočetka je Pola to pripisivala slučajnosti, pa čak i zavisti, a kad god bi Mariu rekla što je čula, on je zanijekao bilo kakvu vezu s njima, tvrdeći da je vjerojatno viđen negdje u prolazu kada se slučajno sreo s nekom od tih djevojaka, a da voli samo nju i nijednu drugu. Njezine najbolje prijateljice Rena i Nela bile su stalno na Marijovoj strani i uvjeravale Polu da su to samo zlobne priče. No, ipak su jednoga dana i njih dvije morale promijeniti mišljenje jer su obje vidjele Maria kako s jednom od tih djevojaka u jednome lokalu povjerljivo razgovaraju, a pritom je Mario držao ruku preko ramena te djevojke. Idućeg se dana Mario počeo ispričavati što nije došao. Kazao je Poli da je imao obiteljskih problema, što je Polu dodatno iznerviralo.

Ona mu je sve ljutito sasula u lice. Mario joj je uvrijeđeno kazao da nije bio ni s jednom djevojkom i da se konačno odluči hoće li vjerovati njemu ili prijateljicama. S mnogo ranijih raznih priča znanica u glavi, ovo je Poli bio znak da tu ipak nešto smrdi…

Razmišljala je cijelu noć i zaključila kako je vjerojatno bila istina sve ono što je i ranije čula.

– Bolje će biti da ja prekinem… Bolje da ja ostavim njega, nego on mene – razmišljala je prevrćući se po tko zna koji put u krevetu te noći.

Pola je bila vrlo ponosna i što je nakanila, to je i učinila. Već je drugoga dana vratila Mariu lančić koji joj je poklonio, kao, ništa joj njegovo ne treba… Mario je bio zatečen Polinim ponašanjem, ispočetka je gledajući s nevjericom, a kada je shvatio da to Pola misli ozbiljno, počeo ju je uvjeravati da griješi, da ju voli… I možda bi Pola bila i popustila, da baš u tome trenutku nije prolazila jedna od djevojaka o kojoj joj je također pričala prijateljica.

– Vidimo se poslije – dobacila je djevojka Mariu.

– Nitko ne laže osim tebe – rekla mu je Pola. – U pravu su svi koji su mi rekli da si nepopravljivi ženskar – dodala je naglo odlazeći. Mario je na trenutak zastao, a onda je požurio za njom.

– Čekaj – pokušavao ju je zaustaviti – čekaj da ti objasnim...

– Neću – grubo ga je odgurnula i potrčala. – Ne trebaš ti meni! – doviknula mu je. – Misliš da si jedini muškarac na svijetu? – neki se inat javio u njoj. – Ne trudi se, i ja već imam drugoga, razumiješ? – Pola je lagala, a Mario je ostao na mjestu gledajući za njom.

– Mama Veronika je u pravu kada kaže da ne treba vjerovati muškarcima. Ne 214

Na putu do svjetlosti

smijem biti slaba, ne smijem popustiti! – Pola je sve do kuće ponavljala sama sebi naglas – Ne smijem popustiti.

I… nije!

Maria više nije vidjela.

XCIII.

U čahuri koju stvaratelj čovjek stvori, dobro je. Možda ne često lijepo, ali dobro.

Smišljeno kretanje u nešto, to lakše svrstaš u pobjedu, jer, Bože moj, do sada su drugi smišljali, a sada si ti gaza i, kao, vladaš situacijom. Sada sve znaš i ništa ti se nepredviđeno ne može dogoditi...

Dvije godine nakon epizode s Mariom Pola se udala za Nelina brata Janka.

Janko se nakon dugo godina zbog posla preselio u Rijeku i nakon toga su njih troje često zajedno izlazili. Pola i Janko su preko Nele već i ranije znali mnogo jedno o drugome, jer je Nela Poli ponekad pričala o svojem bratu, a Janko je pak od svoje sestre doznavao o Poli sve što ga je zanimalo, pa čak i ono što ga nije zanimalo. Nela je uvijek bila jako pričljiva. Nakon nekoliko mjeseci prijateljevanja s Nelinim bratom, Janko je Polu iznenadio priznanjem da se u nju zaljubio. Ona mu je otvoreno kazala da ga je doživljavala kao prijatelja. S osmijehom na usnama joj je rekao kako to nije čudno kada stalno izlaze utroje, s njegovom sestrom.

– Mislim da bismo ti i ja trebali pokušati – rekao joj je.

Počeli su češće izlaziti sami, a Janko se trudio da Poli što više uljepša dane.

Nakon svega što je do tada prolazila, ona je uskoro bila uvjerena da će upravo s Jankom izgraditi mirnu luku i imati dom za kojom je uvijek čeznula. I, nakon jedne večere uz svijeće na terasi kraj mora, pristala je biti njegovom ženom.

Vjenčanje je bilo skromno. Prolazili su mjeseci u kojima su Pola i Janko živjeli vrlo skladno i nakon godinu dana rodio se mali Luka. Kao i njih dvoje, i Polina baka Veronika je bila presretna. Konačno je i ona doživjela mirne dane. Uskoro je prodala svoju kuću kako bi uz Polinu ušteđevinu na starini Jankovih napravili što ljepši i prostraniji dom za sve njih.

Ostatak je novaca Veronika spremila.

– Ovo je za praunuka – govorila je brojeći hrpu novčanica.

– To stavi u banku – govorila joj je Pola.

– Neću ja to u banku – usprotivila se Veronika. – Ako zatreba nedjeljom, kada 215

Na putu do svjetlosti

banke ne rade… Ne. Ja ću svoj novac imati kod sebe.

Veronika nije popuštala i Pola je morala odustati od uvjeravanja. Već je odavno uvidjela da Veronikino mišljenje o čuvanju novca ne može promijeniti, a i znala je koliko Veroniku raduje da uskoči kada je nešto trebalo i sa svoje male hrpe novčanica izvuče jednu.

– Evo, pa si riješite to što trebate – donosila bi novčanicu, sretna što uvijek može pomoći…

Staru su kuću Jankovih roditelja spojili s gospodarskom zgradom i stvorili vrlo komotan prostor za život.

Janko je često putovao. S tih je putovanja uvijek donosio darove za njih troje.

Nakon svakoga je Jankova dolaska kuća odzvanjala smijehom jer je Janko bio duhovit čovjek. Ponekad je sebe uhvatila u razmišljanju kako najveći razlog udaje za Janka leži upravo u tom njegovom smislu za humor.

Nedugo nakon što se mali Luka rodio Pola se vratila na posao.

XCIV.

Pola se kretala polako povremeno zastajkujući. Vraćala se s groblja sa suzama u očima.

Njezina je najdraža i baka i majka Veronika otišla u svega tri mjeseca. Dugo je trpjela bolove skrivajući pred Polom bolest sve do jednoga dana sredinom veljače.

Janko je bio na putu, a Pola je s posla došla iznenada, ranije nego inače, i zatekla Veroniku u sobi jaučući. Prepala se. Veronika joj je priznala da već neko vrijeme trpi velike bolove u trbuhu.

– Ništa to nije, proći će – govorila je s mukom. – Uzmem lijek za bolove i uvijek prođe… – glas je prelazio u šapat. – Vidjet ćeš, to prođe – Pola je vidjela kako Veroniku oblijeva znoj.

– Zašto mi nisi rekla ranije? – jako se zabrinula za Veroniku.

– Da sam ti rekla, ti bi Luku dala nekome drugome da ga čuva… – Pola nije mogla vjerovati da je dobro čula. – Uzela bi mi Luku i ne bi mi dala da ga ja čuvam – uzdisala je Veronika.

– Idemo odmah u bolnicu na pregled – Pola je bila odlučna. Veronika se protivila, ali Pola nije popuštala.

Veroniku su zadržali u bolnici.

216

Na putu do svjetlosti

– Gospođo, dođite sa mnom – pozvala je Polu dežurna liječnica držeći u rukama sve Veronikine nalaze. – Što ste joj vi? liječnica je gledala upitno u Polu.

– Unuka… ja sam joj unuka – rekla je Pola očekujući da joj liječnica kaže što je s Veronikom.

– Rak u poodmaklome stanju – čula je kratak odgovor.

– Što… Što to znači? – zatečena rezultatima, Pola se u prvi trenutak nije mogla snaći.

– Znači da je situacija vrlo loša, a i gospođa ima već preko sedamdeset godina i…

– Znači li to da joj ne možete pomoći? – Pola je prestrašeno gledala u liječnicu očekujući da će ova pobiti njezinu misao, ali nije.

– Da, žao mi je…stigla je prekasno – liječnica ju je gledala toplo, ali Poli je ipak ledena hladnoća zapljusnula srce.

– Ne! To ne može biti! Moja mama! Ne! Ne!!

– Rekli ste da vam je Veronika baka…da ste joj vi unuka! – liječnica je u čudu gledala Polu.

– Ne…ne…da, unuka…jesam… ali ne… – mucala je Pola nesuvislo – ali ona je moja majka!

Sljedeća je dva mjeseca Pola obilazila liječnike, nadriliječnike, travare…Uzalud.

Veronika je umrla u svibnju.

– Mama, mamice, moja najdraža mama... – plakala je Pola noseći mrtvu Veroniku.

– Ne dirajte je! Nikome nije dala prići…– Mama, mamice najbolja moja mamice….Ti si

moja jedina mama…

Ukućani su jedva svladali Polu.

Nikoga više nema. Otišli su svi: i njezina majka Marta i djed Gašpar, kojeg je zvala ocem, i najdraža joj na svijetu baka Veronika, za koju je gajila najdublje osjećaje, koje joj za majku Martu usud nije dao prilike… Pa čak je Pola i za stricem Jakovom žalila. O mrtvima sve najbolje, tako se nakon njegove smrti i Pola više sjećala lijepih dana s Jakovom.

– Ljudi govore da je i teta Mera umrla tamo negdje u Americi… Nikoga više nemam.

Naglo se trgnula: – Oprosti mi, Bože! Imam Luku! E, jesam nezahvalna. Što bih još htjela?

– Hvala Bogu, imam sina i nisam sama! – Pola ponosno podigne glavu.

217

Na putu do svjetlosti

XCV.

Nakon Veronikine smrti Polino je dijete čuvala Ana. Ta se mlada Slavonka udala u njihovu mjestu za mesara Grgu, koji je već dobrano zašao u srednje godine. Upravo su zbog te razlike u godinama mnogi mještani Anu gledali poprijeko.

– Udala se zbog njegova novca – zlobni su komentari bili gotovo svakodnevni.

Poli se Ana povjerila i ispričala joj svoju tužnu životnu priču. Anina je majka ostala sama sa sedmero djece, od godinu do dvanaest godina. Anin je otac pobjegao preko granice. Bili su u velikoj neimaštini i Ana je kao najstarija, iako još dijete, bila prisiljena raditi. U potrazi je za zaradom dospjela u ruke Nikole, vlasnika jedne gostionice na usamljenome mjestu. On ju je, kao dvanaestogodišnju djevojčicu, silovao. Njezina mu je jadna, od neimaštine bolesna i nemoćna majka potpisala dokumente, za koje nije ni znala što potpisuje, a kojima je Nikoli dala skrbništvo nad djevojčicom. Ana je morala raditi ono što joj je Nikola naredio, a u noćima bi dolazio u njezinu sobu. Kada je imala petnaest godina, pokušala je pobjeći, ali ju je Nikola uhvatio.

– Ti si maloljetna i ja sam tvoj gospodar govorio joj je i čak ju zaključavao neko vrijeme bojeći se da ne pobjegne. Jadna se Ana pomirila sa sudbinom i strpljivo čekala svojih osamnaest godina. Pokušala je sakrivati usput nešto novca za bijeg, ali je on njezina skrovišta otkrivao. Ipak, uspjela je pobjeći, iako bez ičega i tako se našla na kolodvoru. Tu je slučajno naletjela na mesara Grgu, koji je u selima po unutrašnjosti nabavljao meso. Grga je u njoj vidio ne samo mladu ljepuškastu ženu, već i zdravu i jaku ženu, koja može dosta raditi i ponudio joj je brak. U toj je situaciji brak s Grgom Ani izgledao kao bajka.

– Ljudi ne vjeruju – govorila je Ana Poli – ali ja Grgu i poštujem i volim. On mi je spasio život. Grga mi daje dovoljno novaca za kuću, ali ja bih jako voljela da i ja nešto zaradim, koliko-toliko – govorila je Ana dalje. – Mogla bih ti pomagati i čuvati maloga…

Polu se ova priča jako dojmila i rado je prihvatila Aninu ponudu.

XCVI.

Jednoga je dana Polu iznenadio očev dolazak. Sa svojom je ženom i kćerima putovao za Italiju i svi zajedno su se pojavili na Polinim vratima. U telefonskom joj je razgovoru rekao da se njegova žena smirila, ali je Polu ipak ta posjeta jako, jako 218

Na putu do svjetlosti

uznemirila.

– Red je da upoznaš sestru i brata, a mi smo došli vidjeti unuka – rekao je odmah s vrata. Pola je strepila od njegove žene i bojažljivo ju je pogledala. Ona joj je pružala rukom izrađen prekrivač za dijete: – Evo, to je od nas – rekla je Vladimirova žena.

– Hvala…hvala vam – mucala je Pola.

Upoznala je polusestru i polubrata. U njima je Pola odmah vidjela sličnost, ali je isto tako primijetila da se, kao ni ona, baš ne snalaze u toj situaciji. Osjećaji su joj bili kaotični, s jedne strane uzbuđenje, s druge neka neobjašnjiva nelagoda…

Bio je to kratak susret, samo radi upoznavanja. – Tako sam htio – rekao joj je Vladimir kada su na trenutak ostali sami – da i njima dam vremena. Htio sam da se ovaj put samo sretnete uživo pa će poslije sve lakše doći na svoje – dodao je na odlasku.

Pola je danima razmišljala o ocu. Sjetila se kako joj je još za prvoga njihovoga susreta pokušavao davati neke savjete: – Makni se od politike – rekao joj je.

– Politika me ne zanima – kazala mu je tada Pola.

– Ja sam im tamo šezdesetih godina bacio partijsku knjižicu i nikada me nitko više ne bi mogao natjerati da je uzmem natrag.

Pola nije razumjela i Vladimir je to shvatio. – Pojedinosti me ne pitaj jer ti ih neću pričati…barem ne sada. Ne želim tim ružnim pričama pokvariti dan ni tebi ni sebi.

Pola ga je htjela pitati mnogo toga, ali politika ju nije zanimala. Htjela je pitati o pokojnoj majci, ali nije se usudila.

– Ne smijem Vladimira pitati ništa o Marti, on je oženjen – zaključila je.

XCVII.

Jankova su putovanja počela trajati sve duže, a s tih se putovanja vraćao sve umorniji i nezadovoljniji. Sve je manje imao vremena za Polu i maloga Luku, a sve je češće zalazio u razne ugostiteljske objekte vraćajući se kući kasno pod utjecajem alkohola. S druge je pak strane bio sve ljubomorniji na Polu. Nekoliko je puta pijan gotovo istjerao iz kuće najbolju Polinu prijateljicu Renu, pa čak i vlastitu sestru Nelu, a novaca je bilo sve manje.

Pola je bila sve utučenija i sve usamljenija.

Jedne se večeri Janko vratio iz gostionice jako nervozan i već je s vrata napao 219

Na putu do svjetlosti

Polu da je za pomoć u kući mogla naći neku ˝pristojniju ženu˝, a ne Anu, što je Polu zaprepastilo.

– Ana je vrlo uredna i vrijedna žena – branila ju je Pola – ali nije to sada važno.

Važnije je to što se ti priklanjaš ovima koji olajavaju Anu, a bez ikakvoga stvarnoga dokaza.

Janko je često ispitivao Anu o tome tko dolazi kada njega nema. I kada mu je Ana rekla istinu, to se njemu nije dopalo jer nije imao argumenata za napade na Polu. Zatim je okrenuo ploču ispitujući Polu gdje je sve bila, s kim se viđala… Počeo je izmišljati optužbe da je bila s nekim od kolega s posla. Nakon svakoga je putovanja uslijedila nova optužba. Uvijek bez razloga. S kim god da je Pola popričala na poslu, on je za Janka bio Polin ljubavnik. Pola je sve njegove napade stoički trpjela ponajviše radi djeteta.

– Molim te, budi tiši, probudit ćeš Luku – molila ga je, ali se Janko sve manje obazirao na to i do dugo u noć ju maltretirao.

XCVIII.

Pola se uhvatila za glavu kada ju je Ana upitala što je uradila sa svojim nakitom.

Obje su se pogledavale i Pola je u trenutku shvatila da je nestao sav njezin nakit. Za rada u Italiji je kupila narukvicu, dva broša, jedan debeli zlatni lanac… A čak je kupila i zlatni sat. Skupila je više zlatnih predmeta i sve pažljivo spremila. Veronika joj je uvijek govorila da, kako rijetko nosi taj nakit, on bude dobro spremljen.

– Nikad se ne zna – govorila je Veronika – zlato je dobro čuvati. Nikad se ne zna… za crne dane.

– Janko, nestao je nakit, nema ga… Kutija je prazna! – govorila je u panici.

– Nestao? Kako nestao? – gledao ju je začuđeno. – Ne nosim ja tvoj nakit. Nemam pojma kako je nestao nakit.

– Zvat ću policiju– odlučno je posegnula za telefonom, ali ju je Janko zadržao.

– Ne zovi ih. To ćemo mi sami riješiti.

– Kako? – Pola ga je gledala u čudu.

– Lijepo, u kući je svakoga dana samo Ana koja je znala za nakit…

– Ne počinji mi s Anom. Znam da ona s tim nema veze. Ona je poštena.

– Što želiš reći? – iako toga popodneva nije bio pijan, podignuo je glas: – Što gledaš mene? Uostalom, ti sigurno sama najbolje znaš kamo je nakit nestao – nastavljao je 220

Na putu do svjetlosti

Janko.

– Sigurno si ga uzela kada si išla na put i tko zna gdje si ostala bez njega.

Izašao je iz kuće skoro vičući na Polu: – Samo mi policiju ne dovodi u kuću.

Pola nije znala što bi napravila. Ana je svratila predvečer.

– Ima li što novog s nakitom?

– Nema. Joj, Ana, ne znam što učiniti.

– Što ti je rekao Janko? – Poli se učinilo da Ana nešto taji.

– Nema pojma. Čak se i razljutio kada sam ga pitala za nakit.

– Hmm – Ana je išla skuhati kavu za njih dvije.

– Ana, zašto mi se čini da ti znaš nešto više od mene? – Pola je došla za njom u kuhinju.

– Ne…ne znam ja… – Ana je gledala u šalice kave koje je stavljala na stol.

– Pogledaj me, Ana, ti nešto znaš – Pola je bila sve sigurnija da ima pravo.

– Ja…ja… – Ana je pogledala Poli u oči. – Ti si mi, Pola, tako dobra i meni je žao, ali… Ne, ne znam… samo sam čula, ali… Možda su to samo priče…

– Ana, reci mi što si čula, zar ne misliš da mi trebaš reći?

– Ma, da… možda… – Ana je bila na čudu. – Moj Grga mi je pričao da je Janko kocka i da je izgubio mnogo na kocki…

– Ajme, sada još i kocka! – Pola je bila očajna. – Pa nije valjda? Kao grom iz vedra neba pogodila ju je misao da bi Janko…

– Ali…on je tvrdio da nema pojma… – gledala je u Anu bespomoćno.

– Ne vjeruj odmah u sve što čuješ, Pola. Možda i nema, ali trebalo bi ipak sve ispitati. Ovako ćemo: ja ću Grgu još malo propitkivati i doći ću ti reći ako doznam što novo.

– Pa to je strašno. Ako je Janko uzeo nakit i prokockao ga, to je strašno.

Janko nije došao cijelu noć. Pola je probdjela noć razmišljajući gdje bi mogao biti. Zvala je bolnice, ali ni u jednoj nije bio zaprimljen.

– Znači da se ništa loše nije dogodilo – zaključila je. Trebala je otići na službeni put u susjedni grad toga jutra, ali nije bila u stanju. Zamolila je kolegu da on ide umjesto nje.

Ana je došla ujutro i čim je shvatila da još nema Janka, odmah je rekla Poli.

– Da, on ti je prokockao nakit. Više nema dvojbe. Grga mi je pričao da to s njegovim kockanjem već neko vrijeme traje. Ali… ima još nešto… mnogo gore.

Pola je gledala u Anu sa strahom.

221

Na putu do svjetlosti

– Ali, ma kako bilo strašno, ja ti moram reći jer ne bi bilo od mene u redu da ti to ne kažem. Izgleda da je Janko radi pijančevanja dobio otkaz, a to ti krije.

Niz Poline su se obraze počele slijevati suze.

– Što ću, Ana? Ne znam što napraviti. Ti znaš da već mjesecima sama brinem o djetetu i kući. On ne daje ništa u kuću, ali sam mislila da troši na društvo kada se napije… Mislila sam da to propije pa da zato nema.

– Ne znam, draga moja, doista ne znam, ali nešto bi se tu moralo promijeniti – Ana je bila zamišljena. – Ne znam ti što reći, ali… zbog maloga Luke, a i tebe ovako dalje nećeš moći.

– Kada sam vidjela da… da od njega nema novaca, promijenila sam posao za terenski rad… jer mi je onda plaća dosta veća…– Pola je govorila između jecaja – Ana, ne znam što će biti s nama, ali ja ovo više ne mogu… ne mogu… Već sam pomislila i da se razvedem od njega…

– Ne bih se željela miješati u to – Ana je razumjela Polu – ali ako se ovako nastavi, to će biti jedino rješenje.

– A kako ću? Zbog Luke ne mogu, pa on mu je otac. Neću dopustiti da i Luka bude bez oca.

– Oprosti, Pola, ali mislim da Luka ni sada nema oca – Ana nije mogla šutjeti.

– Kakav je to otac koji djetetu od usta uzima za kocku? No, mene više brine na koga glasi ova kuća, na vas oboje ili samo na njega?

– Na njega – čim je Pola to izgovorila, pogledala je u Anu prestrašeno. – Vidi, na to nisam uopće pomislila. I da se razvedemo, on će ostati ovdje, a kamo bih ja s djetetom?

– Ali, koliko sam ja shvatila sve je ovo napravljeno tvojim i Veronikinim novcem.

– Je. To je točno, ali sve je na njega… Po zakonu je sve Jankovo – glasno je razmišljala Pola.

– Pa valjda imaš papire… račune – Ana je upitno gledala u nju.

– Ne. Nemam ništa. Pa nije mi bilo ni na kraj pameti da ću jednom razmišljati o razvodu.

– Čekaj, Pola. Pa imaš valjda neke svjedoke? – Ana je pokušavala pomoći Poli.

– Ne znam. Janko je plaćao sve … za majstore… za materijal… od našeg novca.

Ne, ne znam. Ali, sigurna sam da ne bi zanijekao sve to. Takav ipak nije. No, dosta smo o tome. Razgovarat ću s njim ozbiljno kada se pojavi i možda se ipak opameti.

222

Na putu do svjetlosti

– Možda. Daj Bože – Ana je samo slegnula ramenima i izašla.

Janko je došao oko deset sati ujutro. Bez riječi je otišao ravno u sobu.

XCIX.

– Što se tiče mojega pića, ja nisam alkoholičar i ne treba mi nitko soliti pamet – Janko je bio kategoričan. – A ono za kocku, priznao sam ti da sam pogriješio i više ne kockam.

– Dobro – Pola je nastavljala pomirljivo – ali, Janko, već će skoro godina dana kako ti ne sudjeluješ u troškovima za kuću… Ja sve to uspijevam, ali sam već umorna od takvoga života.

– I to priznajem. Nije u redu da ne radim, ali uskoro će se i to promijeniti, a sada me pusti na miru.

Pola je već ranije pokušavala razgovarati s Jankom, ali je on uvijek prekidao te razgovore i odjurio van. Tako je bilo i ovoga puta.

– Neću se živcirati – mislila je – sutra moram na put i ne smijem. Velik je račun za struju, a i telefon još nisam platila… Sve bih to mogla od dnevnica… – Pola je zbrajala račune u glavi.

– Skuhaj kavu za sve nas! – već se s vrata te večeri Janko razderao na Polu.

Začuđeno ga je pogledala jer je ušao sam. – Molim te, budi malo tiši, Luka tek što nije zaspao…

– Za sve kuhaj kavu, u onoj velikoj!

Janko je klateći se pokazivao prstom na veliku posudu za kavu koju je Pola koristila kada se okupilo veliko društvo.

– Skuhat ću ti kavu, samo ne viči – pokušala je još jednom i on se kao smirio.

– Tako, skuhaj za sve!

Pola je stavila kavu a on je skočio kao oparen, opet glasno vičući.

– Rekao sam za sve! U onu veliku!

– Dobro, dobro – Pola nije shvaćala zašto inzistira na velikoj posudi, ali je ipak poslušala i ulila vode za dvije-tri kave.

– Ne! Ti se očito praviš gluha! – opet se prijeteći glasno okomio na nju – Ulij još!

– Pola je ulijevala vodu, a on je naređivao.

– Još… još… još…

223

Na putu do svjetlosti

– Pa što će ti toliko kave?

– Za sve!

Vikao je, a Pola idalje nije razumjela, ali je ipak radi mira poslušala i skuhala puno kave.

– A sada stavi šalice! – naređivao je. Pola ga je gledala i uvidjevši da je jako pijan stavljala na stol šalice kako je on diktirao. – I njemu…i njemu….i njemu…i tako je stavila osam šalica, koliko god je on umislio da ima ljudi za stolom. Zatim joj je na isti način naredio da ulijeva kavu u sve šalice. Poli bi to sve skupa bilo možda i smiješno da nije čula sljedeća naređenja – Pij!...Pij! – Janko se derao na sav glas stojeći nad prvom punom šalicom. Pola je pogledavala ka hodniku i zadrhtala, što od pomisli da će Jankova dernjava probuditi Luku, što od buđenja starih slika kada je u takvome stanju dolazio pokojni Jakov.

Nažalost, imala je iskustva i shvatila je što treba uraditi. Uzela je prvu šalicu i popila.

Janko je bio zadovoljan i prestao se derati. No nakon nekoliko trenutaka ponovio je isto s drugom šalicom.

– Pij! Pij!...

Opet je Pola popila kavu.

–Pij! Pij!... – ponavljao je tako osam puta i kružio oko stola, a ona je poslušno popila sve kave.

Zatim se on zavalio na kauč i zaspao.

Pola je otišla u sobu do Luke, sretna što je dijete mirno spavalo. Spustila je nježan poljubac na slatko čelo i sjela na krevet. Nije mogla zaspati. U vratu je osjećala ubrzani rad srca, ali se i inače osjećala dosta loše. Dignula se ponovno i popila dvije velike čaše vode. No, u nastavku je noći uzalud pokušavala zaspati. San nikako da dođe.

– To mi je od previše kave – razmišljala je prevrćući se u krevetu. – Kako ću ujutro na put? Ovo s Jankom neću još dugo moći izdržati, ne znam što bi trebalo napraviti. Razvesti se? Ne! To ne! On je sa svima dobar, svi bi rekli da ja ne valjam. A i što bi bilo s Lukom? Ne, neću da ni on nema tate! – Pola se sjetila dana kada joj je otac jako nedostajao….

C.

– Znam ja dobro, bila si sa Zvonimirom, sve ja znam!

Pola se tresla od straha jer je Janko opet došao pijan. – Tko zna što će večeras 224

Na putu do svjetlosti

izmisliti?

Ovo je već bio peti muškarac za kojega ju je Janko optuživao u zadnjih mjesec dana. Bez povoda, kao i uvijek.

Nakon svakoga bi većega ispada Janko ponizno drugoga jutra molio Polu da mu oprosti.

– Molim te… znam da sam sinoć previše popio, ali ti znaš da si ti moja velika ljubav…

– A ono ostalo od sinoć? I to je ljubav?

– Sinoć? Ostalo? Što je bilo dalje? – uvijek se pravio kako se ničega ne sjeća.

– Ali ako ti kažeš, onda je tako… znači da sam bio loš – trijezan je većinom bio vrlo pomirljiv. Pola je šutjela.

– Da, bio sam loš. Oprosti mi, neću više.

Zatim je otišao van, a Pola je već znala da je krenuo u cvjećarnicu.

Vratio se s �ikusom. Volio je �ikuse i svaki bi put Poli donio �ikus. Pola se ponekad pitala voli li Janko doista �ikuse ili je to zato što je znao da joj je otac za njihova prvoga susreta također kupio �ikus i taj je �ikus zauzimao centralno mjesto u njihovu domu.

Pola je pogledom prešla preko dnevnoga boravka pa u hodnik…

– Četiri… pet �ikusa do sada su Jankovi – pomislila je. – Ako ovako nastavi, mogu otvoriti cvjećarnicu s �ikusima – čak se uspjela i nasmijati.

CI.

– Daj, Janko, ne govori gluposti! – Pola je u sebi razmišljala kako je svakome njegova sudbina valjda već unaprijed određena, a njoj su valjda suđeni alkoholičari!

– Znam ja! – vikao je Janko te večeri. – Svi su mi govorili, a ja nisam vjerovao…

Pola nije razumjela što govori, ali je ubrzo shvatila...

– Čuo sam ja sve o tebi… a čuo sam i o tvojoj materi. Kakva ti je majka bila, takva si i ti! – Pola se sledila. Je li moguće da je čula takvo nešto od svojega muža? Njezina je majka Marta odavno mrtva… umrla je od posljedica prometne nesreće, a mama Veronika, koja ju je odgojila? Ne! Neće on po njezinim svetinjama! Iako je u Polinim grudima kuhalo, nije smjela radi Luke, a i nije mu imala snage proturječiti.

– Šutiš, a? – Janko se pijano zabuljio u Polu, a kada se ona htjela okrenuti, zamahnuo je jednom… pa drugi put. Pola je zateturala, a onda potrčala prema vratima.

225

Na putu do svjetlosti

– E, ne, nećeš ti meni pobjeći, kurvo jedna, nećeš! – dohvatio ju je ali se onako pijanome Pola ipak uspjela otrgnuti i pobjeći preko hodnika u sobu. Za sobom je brzo zaključala vrata. Luka je mirno spavao u krevetiću. Janko je lupao po vratima i vikao da otvori. Luka se u krevetiću počeo meškoljiti.

Pola nije znala što uraditi. Otvorila je širom prozor koji je gledao prema vrtu.

Brzo je omotala prekrivač oko Luke i podigla dijete. S djetetom se u naručju popela na prozor, prekoračila ga i spustila se u vrt. Požurila je stazom koja je vodila do ulice. Nije razmišljala kamo, samo što dalje.

Janko ju je dostigao kad se već bila dokopala ulice. Uhvatio ju je za kosu. Čvrsto je držala dijete, a Janko je vukući Polu za kosu tresao i zamahivao njezinom glavom u smjeru zida. Pred očima joj je svakih nekoliko sekundi zaprijetila gruba fasada kuće…

Kako bi izbjegla udarac glavom o zid, udarce je dočekivala ramenom i laktom. Trgala se i dalje čvrsto stežući jednom rukom Luku u naručju. Činilo joj se da više i nema kose…da joj čupa kožu….Više nije osjećala rame i lakat … Sa slobodnom se rukom u jednome trenutku iščupala iz Jankova stiska i, koliko je mogla s djetetom, potrčala dalje. Janko je malo zastao, a onda požurio za njom. Stigao ju je ponovno na ulici i snažno zamahnuo…

– Samo da Luka ne nastrada – prostrujala je misao kroz Polinu glavu i još je snažnije privila dijete na grudi, dok je padala na pločnik vlažan od nedavno pale kiše.

CII.

Poli su u bolnici ustanovili napuknuće temporalne kosti. Uslijedila je posttraumatska upala uha tako da Pola već treći tjedan nije radila.

Njezina je odvjetnica odmah podnijela tužbu za razvod braka.

Nakon što su se ona i Janko razišli, njemu je kockarsko društvo postalo obitelj.

Ubrzo je počeo prodavati sve što se moglo iz kuće, a na kraju je prodao i kuću, u koju je bila uložena sva ušteđevina, sve što su Pola, Gašpar i Veronika teškom mukom zaradili.

Pola je o prodaji kuće doznala tek kada se u nju uselio novi vlasnik. Došao je s papirima o vlasništvu i zatražio da se ona s djetetom iseli. Danima je posvuda tražila Janka ali ju je on vješto izbjegavao, dok se novi vlasnik već pomalo useljavao. Njezina joj je odvjetnica rekla kako ništa ne može učiniti jer je u dokumentima vlasnik sve 226

Na putu do svjetlosti

njihove imovine Janko.

– Da smo to znale na vrijeme, onda bi to bila druga priča – govorila joj je. – Ovako, možemo ga samo tužiti.

– Ajme meni – jadikovala je Pola – za to bi trebalo novaca, a i trajalo bi dugo… I tko zna hoće li do tada on uopće imati nešto od toga novca…

– Sve troje je točno – prekinula ju je odvjetnica – a možda i četvrto. Možemo se pokušati dogovoriti s njim.

– Ranije sam se nadala, ali nakon što je ovo napravio, ne vjerujem da će biti za dogovor – razmišljala je Pola naglas. – No možemo pokušati.

– Vidjet ću s njegovim odvjetnikom pa ću vam javiti – zaključila je odvjetnica.

Nakon nekoliko dana obavijestila je Polu da od dogovora s Jankom nema ništa.

– Što ću sada? Što će biti s Lukom?

Računala je na bar dio novca od kuće i bila sigurna da neće imati problema s plaćanjem troškova. – Kako ću za stan?

Polu je očaj držao vrlo kratko vrijeme. – Hvala Bogu da radim, već ćemo mi nekako – pri pomisli na to da je i kuća njezinih djeda i bake bila zalogom, Polu je stezala bol u grudima.

– Dobro da moji pokojni nisu doživjeli ovakvu strahotu. Jadni oni. Koliko god mi nedostaju, ostaje mi utjeha da su bar oni pošteđeni ovog užasa, Pola je uvijek pronalazila utjehu.

CIII.

Pola je opet službeno otputovala, najprije u Zagreb, a potom za Dubrovnik, u kojemu je tada živio Vladimir s obitelji. Već se za jednoga ranijeg boravka u Dubrovniku srela s ocem. Tada su svi zajedno obišli očevu djedovinu na selu, veliko imanje s vinogradom. Poslije večere na imanju Vladimir je dosta popio. Počeo je opet o tome kako su njegova djeca imala sve, a Pola nije, kako i ona ima pravo…. uporno navaljujući da Pola prihvati na dar njegov novi automobil te da se s njim vrati u Rijeku. Pola je odlučno to odbila.

– I one parcele, o kojima sam ti govorio…i one će biti tvoje – nastavljao je Vladimir.

Pola ga je molila: – Nemojmo sada pokvariti ovu lijepu večer – vidjela je zaprepaštenje, ali i mržnju u očima Vladimirove žene. Pola ju je stala umirivati 227

Na putu do svjetlosti

govoreći da joj ni na kraj pameti nije uzeti automobil, da je Vladimir previše popio i da ne zna što priča. Ma kako joj boravak na očevoj djedovini bio na trenutke mučan, Poli se ipak činilo da su se odnosi s Vladimirovom ženom popravili jer ju je nakon toga putovanja jednom čak i nazvala, a i s polusestrom se više puta čula. Čim je sletjela na dubrovački aerodrom, Pola je odmah nazvala Vladimira.

– Baš dobro. Da si došla samo dva dana ranije, ne bi me zatekla – govorio je veselim glasom. – Upravo sam se jučer vratio s puta. Žena i djeca su ostali u Pragu, a ja sam se zbog posla vratio ranije – dodao je. – Baš se radujem da si se javila. Odmah ću doći po tebe.

Vladimir je Polu zatim odveo u njihov prostrani stan u centru. Prije toga je Pola otišla kupiti mali poklon za njegovu ženu.

– Čemu bi se ona radovala? – Pola je gledala u oca s iščekivanjem.

– Ona je domaćica, vjerojatno nečem što se upotrebljava u kuhinji – odgovorio joj je smijući se Polinoj želji da obraduje njegovu ženu.

Kupila je vatrostalnu posudu za pečenje. – Ovo je sitnica, ali nadam se da će joj se sviđati. Usput je kupila i papir za pisanje s omotnicom. – Poštovana gospođo – napisala je – ovo je samo mali znak pažnje za vas… službeno sam u Dubrovniku i žao mi je što nisam zatekla svih vas… …srdačno… – stavila je papir u omotnicu, podigla poklopac i ubacila u zdjelu,te sve spustila na sredinu stola. – Eto, to neka ih dočeka kada dođu.

Zatim ju je odveo do njezina hotela. Vladimir joj je ponudio da se smjesti kod njih, ali je Pola odbila: – Ne. Ne bi bilo u redu… to je stan vaše obitelji, a ja sam ipak izvan toga…

– I ti si moja obitelj – prekinuo je Polu Vladimir.

– Hvala, ali već imam rezervirano – Poli se pomisao da boravi u stanu njegove obitelji u vrijeme kada oni nisu tu nikako nije sviđala.

Te je večeri Vladimir nastojao Poli pokazati što više pažnje. Tijekom večere ju je nastavio uvjeravati da treba početi govoriti mu ˝ti˝, što je ona pokušavala, ali ju je svako-toliko uhvatio kako opet griješi. Mnogo su razgovarali i smijali, a onda ju je vratio u njezin hotel: – Hoćemo li se sutra vidjeti ili imaš puno posla? – pitao je Polu na kraju.

– Vidjeti se možemo nakratko samo prije odlaska jer imam sve isplanirano – odgovorila je. – Da ne zaboravim još jednom vam zahvaliti…

– Ti – šalio se Vladimir – zahvaliti ti!

228

Na putu do svjetlosti

– Dobro, hvala…ti…Vladimire – prešlo je preko Polinih usana.

– Vladimire? – čudio se njezin otac.

– Za sada sam uspjela reći ti, i to neka bude dovoljno za sada…– Pola se je sjetila svoje majke Marte koju je uvijek zvala imenom. – I nju sam zvala imenom, pa neka tako ostane.

CIV.

Još se za trajanja brakorazvodne parnice Janko spetljao s jednom ženom koja je na dan njihova službenoga raskida braka bila već tri mjeseca u drugom stanju. Jedne je večeri došao pijan na vrata Polina podstanarskoga stana.

– Ako se nećeš pomiriti, preksutra se ženim – rekao je Poli čim je otvorila.

– Molim te, pusti me na miru – bilo je sve što je mogla reći i zatvorila mu je vrata pred nosom.

Nekoliko dana poslije vjenčanja došao je u Polin ured s velikom kutijom.

– Donio sam tortu za tebe i Luku i… slike…da vidiš slike s mojega vjenčanja…

– Ti nisi normalan. Cijele godine nisi se brinuo za maloga. Nisi dao ni koliko bi crno pod noktom za dijete, a sada nosiš tortu sa svojega vjenčanja! – Pola je izgubila strpljenje i bojeći se da šef u uredu do ne čuje, izgurala Janka.

Nakon toga je događaja prestao dolaziti. Umeđuvremenu se opet zaposlio.

Alimentaciju nije slao pa je Pola bila prisiljena to riješiti sudskim putem. Paralelno s početkom stizanja alimentacije, pojavio se i Janko na njenim vratima. Kako u to vrijeme nije pio, Pola je bila zadovoljna jer je Luki pričala samo lijepe stvari o tati. Dapače, ni drugima nikada nije dopustila da pred djetetom govore bilo što loše o njegovom ocu.

– Kada Luka odraste, neka sam prosuđuje – Pola je bila uvjerena da je u pravu i da je za malog Luku tako najbolje. Radovala se kada joj je Janko najavio da će otada redovito obilaziti Luku. No, to se nije obistinilo. Nekoliko je puta došao i obećao mu da će ga povesti na utakmicu. Tada bi Luka cijeloga dana bio uz prozor, očekujući da njegov tata održi obećanje, ali ništa od toga. Pola se lomila gledajući djetetovo razočaranje u večernjim satima.

– Opet mi je slagao – Luka je govorio skoro plačući. – Mama, koliko je već puta tata slagao?

– Vjerojatno je morao ostati duže na poslu – Pola je pravdala Janka, ne radi njega, već da sinu bude lakše.

229

Na putu do svjetlosti

Janko je idalje obećavao Poli, a Pola Luki…

– Ne samo da ti lažeš, već mu lažem i ja – ljutila se Pola.

Takve su se situacije ponavljale sve dok jednoga dana Poli nije prekipjelo.

– Nisam stigao u nedjelju – javio se Janko opet jednoga dana. – Reci malome da ću doći po njega – govorio je. – Ovoga ću puta sigurno doći i povesti ga na utakmicu.

– Ne zovi me više. Da ti je stalo do Luke, ne bi toliko puta slagao. Ne muči ga – rekla je Janku kada je on počeo s već njoj dobro poznatom pričom. – Uostalom, rekla sam ti već – svaki put mu ja kažem da ćeš doći, ti ne dođeš i onda ispada da i ja lažem.

Razumijem da ti sada imaš drugu obitelj i druge prioritete i, molim te, ne muči više dijete tim obećanjima. Mi ćemo se sami snalaziti kao i do sada.

– U redu – Poli se činilo da je Janko jedva dočekao tu njezinu reakciju.

Pola je skoro godinu dana očekivala da će Janko u poduzeću sam korigirati iznos alimentacije za Luku, na realan, jer je in�lacija onaj ranije sudski određen ubrzo pretvorila u vrijednost jedne kutije cigareta. No uzaludno se nadala Jankovu razumijevanju.

– U redu, ne treba mi ni to – zaključila je. – Ja svoje dijete ionako odgajam sama, pa neka – i vratila doznaku. Očekivano, Janko ni na povrate toga smiješnog iznosa novca nije reagirao.

– Nema veze – mislila je Pola. – Dok mogu za sebe, mogu i za svoje dijete.

Janko se više nije javljao, a kamoli dolazio. Nakon nekoliko godina je čula da je nastradao u prometnoj nesreći.

– U jednom trenutku u životu konačno postaneš svjestan da ti zrelost godina u kojima jesi dopušta stvari uzeti u ruke, odlučiš biti radikalan i kažeš zbogom svemu iza sebe. Usput onaj zaključak da su svi suprotnoga spola isti, staviš u svoju osobnu arhivu. Ispliva odnekud uvjerenje o podjeli ljudi na one koji su predodređeni za život udvoje, i na one kojima je suđeno da budu sami. Naravno, ja spadam u ovu drugu skupinu – razmišljala je Pola.

CV.

Pola je bila razvedena već više od godinu dana. Tog se dana uputila ka parkiralištu nešto kasnije jer se zadržala duže u uredu. Na uglu se skoro sudarila …

– Pola?!

230

Na putu do svjetlosti

– Mario!

Pola je bila jako iznenađena. Prošlo je pet godina kako se nisu vidjeli. Ništa manje iznenađen nije bio ni Mario.

Išli su na piće u obližnji ka�ić i zapričali se.… Mario je bio oženjen. I on je kao i Pola imao sina, godinu dana mlađeg od njezina Luke.

Najednom joj je uhvatio ruku i usporedio vjenčane prstene – njegov i njezin. Iako se razvela, Pola je vjenčani prsten idalje nosila. Oboje su ostali zatečeni činjenicom da su njihovi vjenčani prsteni potpuno isti, da je potpuno isti rad!

– Mi smo prstene kupovali u Trstu – rekao je Mario pregledavajući svoj prsten, koji je skinuo, držeći njezinu ruku u svojoj i uspoređujući ih. – A vi?

– I mi smo naše isto tako kupovali u Trstu – sa sjetom je potvrdila Pola.

– Daj da vidim – posegnuo je za njezinim prstom. – Nevjerojatno! – uskliknuo je skidajući joj prsten s prsta. Najednom je iz njega krenula bujica: – Ne. Nije ovo slučajno… Ovi prsteni, Pola. Onda kada si prekinula, otišao sam na brod i nekoliko godina plovio. Ja te nikada nisam prestao voljeti... Ona djevojka s kojom su me onda vidjele Rena i Pola bila je moja sestrična iz Italije. Ona je i danas tamo, sretno udana i ima troje djece…

– Mario – naglo ga je prekinula Pola – sada to sve nije važno i nije od tebe u redu da tako govoriš. Mislim da ne trebamo o tome što je bilo. Bilo i prošlo. Mnogo toga se od onda dogodilo i mnogo toga promijenilo. Odrasli smo ljudi i roditelji…

Međutim, Mario je nastavljao: – Kad sam čuo da si se udala, oženio sam se…

Oženio sam se… onako… Može se reći usput…

– Nemoj mi to govoriti! Neću te slušati! Idem! – Pola se već napola ustala, ali ju je Mario uhvatio za ruku i prisilio da opet sjedne. Ogledala se oko sebe, sva sretna da nitko nije vidio kako ju Mario vraća na stolicu.

– Vjeruj mi, Pola, onaj sam tvoj lančić stavio ženi oko vrata – slušala ga je s nevjericom.

– Ne, to nije moguće – zgražala se, a Mario je to krivo shvatio.

– Jesam, jesam. Tako da imam osjećaj da sam s tobom. Nikada te nisam prestao voljeti!

Prestrašena, što njegovim riječima, što zbrkanim osjećajima koje je u njoj njegovo priznanje izazvalo, nastojala je pobjeći, ali Mario ju je idalje čvrsto držao za ruku. – Pusti me…boli me – pokušavala je izvući ruku iz njegove.

– Pa nećeš sada samo tako! Nećeš mi opet pobjeći!

231

Na putu do svjetlosti

– Nego kako? Ti imaš ženu i dijete i… ne znaš što govoriš – opet se osvrnula oko sebe. Za susjednim je stolom društvo utihnulo.

– Znam, znam, itekako znam…

– Mario, molim te, pusti me – nastojala je biti što tišom da njihovi glasovi ne dopru do susjednih stolova. – Najbolje je da se ti i ja više ne vidimo.

U jednom je trenutku ipak uspjela istrgnuti svoju ruku iz njegove.

– Daj mi to i idem – posegnula je za svojim prstenom. Mario je zatvorio šaku: – A ne, ne… ovo nećeš dobiti tek tako – gledao je zagonetno.

– Molim te, Mario, ne igraj se sa mnom – molila je Pola, ali joj on prsten nije namjeravao vratiti.

– Ne, ne. Ne dam. Morat ćeš doći po njega – opet se Mario poigravao s njom.

– Žena mi preko vikenda ide na put svojima s malim, a ti znaš gdje sam. Dođi po prsten! Čekat ću te.

– Nosi se ti i prsten! – odbrusila mu je ljutito i otišla bez prstena.

Ljuta sama na sebe što je dopustila da dođe u takvu situaciju, Pola je kipteći od bijesa odjurila. – Ionako mi do tog prstena nije stalo– tješila je samu sebe. – Ionako sam ga nosila samo zbog sina, da mu ga jednom kasnije dam za uspomenu.

Mario je Polu drugoga dana nazvao u ured, ispričavao se i upitao kada će se opet vidjeti.

– Nikada! Jesi li me dobro razumio? Nikada!

– K vragu i prsten! Ne smijem ga više vidjeti. Ne smijem!

– Svi su muškarci isti – odgovarala bi prijateljicama kada bi ju pitale zašto nije u nekoj vezi. Između nje i Nele je prijateljstvo izblijedjelo od kada se razvela od njezina brata Janka. Sretale su se samo slučajno. Iako im je, i jednoj i drugoj bilo žao, iako su obje željele nastaviti prijateljstvo, kada su bile zajedno, više se nisu osjećale dobro kao prije.

– Treba vremena – razmišljala je Pola. – Dobro je što je Nelin ured u prizemlju, a moj na trećem katu, pa se ne vidimo često.

CVI.

U idućim je danima Pola izbjegavala dio grada u kojemu je živio Mario. Prošlo je dosta vremena kada su se ipak ponovno sreli. Sačekao ju je nakon posla nekoliko dana prije Božića.

232

Na putu do svjetlosti

Već je mislila da je sve u vezi s Mariom prošlost, ali on je nastavljao dolaziti uvijek s istom pričom: još uvijek ju voli, moraju se vidjeti, često misli na nju, ne može bez nje, razvest će se od žene…

– Ne! To nikako ne smije!

Bježala mu je, ali ju je toga dana slijedio. Skoro je već bila na parkiralištu kada ju je, gotovo grubo, povukao u jedan ulaz pokušavajući je poljubiti. U tom je komešanju nekako istrgnula ruku iz njegove, ali je u njegovoj ostala rukavica…

– Sad ćeš doći po prsten i rukavicu! – odmaknuo se mašući rukavicom i spremajući je u svoj džep.

– Ma, k vragu i rukavica, i prsten, i sve! Ozbiljno ti kažem, Mario, ako mi se još jednom približiš, prijavit ću te policiji – doviknula je kada je dotrčala do auta.

Prošle su skoro dvije godine od toga događaja.

Već je izdaleka prepoznala Maria kako ide ravno prema njoj. Nosio je tamne naočale, a nije baš bilo vrijeme za sunčane naočale.

Prva joj je pomisao bila da šmugne na drugu stranu, ali ne samo naočale, već još nešto je bilo čudno u Marijovu kretanju!

– Što mi sada može? U centru smo, sve oko nas su ljudi… – razmišljala je brzo i nastavila hodati. Bio joj je čudan. Prepoznao ju je tek kad su se već skoro sudarili.

Po prvi je put njihov susret bio miran. Izgledao je nekako umorno, a ubrzo je čula i zašto: – E, ljubavi moja, gotovo je. Sad ćeš me se riješiti zauvijek.

– Ne…ne razumijem – promucala je Pola ne shvaćajući ništa.

– Ja ti umirem… – nastavio je Mario utučeno.

– Kako?! – Polinim su tijelom kliznuli ledeni žmarci od njegova neuobičajenog tona glasa, očaja u njegovu glasu, boje…sadržaja. Što li sve u tome trenutku nije pridonijelo njezinoj ukočenosti.

– Što?! Zašto?! – iz Pole su uspjela izaći samo kratka pitanja.

– Imam rak, gotovo je… – nastavio je umornim glasom. – Baš dobro da smo se sreli jer nisam bio kako treba prema tebi, Pola. Oprosti mi, molim te, oprosti….

– Ma, nema veze, sve ti opraštam – nekako je promucala. – Ali…kako…?!

– Moram ti ono vratiti… prsten… rukavicu…

– Pusti sad to, vratit ćeš lako. Sada je jedino važna borba za tvoje zdravlje.

233

Na putu do svjetlosti

– U redu, ali moramo o tome… zbog savjesti.

– Pusti to, Mario… Nego… treba se nadati da će ipak sve biti u redu, mlad si.

– Da… nada… – pogled mu je krenuo nebu. – Možda, možda… ali ne vjerujem više… Eh, Pola, dušo… nema… nema više nade…

– Što kažu doktori?

– Ni oni više ništa ne govore – kratko je uzdahnuo.

– Žao mi je – riječi su bježale, nedostajale.

– A puno sam griješio prema tebi – ponavljao je slabim glasom – jesam, jesam…

– Rekla sam ti već… Zaboravi!

Sve je bilo nekako čudno. Nestalo je njegove živosti, prkosa... Nestale su njezine strepnje… Nisu više imali što reći jedno drugome. Otišla je utučena razmišljajući o svemu.

Prošlo je nekoliko dana. S Mariom se Pola nije ni vidjela, ni čula. U sebi je prebirala sjećanja na Marijovo ponašanje zadnjih nekoliko godina. Imao je on svoje bisere.

– Tko zna? Možda mu je to bila samo neka nova taktika… – počela je čak sumnjati u Marijovu bolest. – Kod njega se nikad ne zna…Ali nije izgledao dobro. Ne, nije…

A onda najednom, nekih dvadesetak dana kasnije, dok je čekala da se Luka vrati iz škole, uzela je novine i ugledala Marijovo ime u njima. Protrnula je. Između suza u očima i onih koje su kapale po stranici, čitala je jednom, pa još jednom… ˝Nakon kratke i teške bolesti ….u 32. godini…˝ Osjećala je grižnju savjesti. – A još sam neki dan mislila ružno o njemu …

Sumnjala sam…

Nije mu išla na sprovod. Nije imala pravo na to. Ispratila ga je toga dana zatvorivši se sama sa svojim mislima u sobu.

– Bez obzira kakav bio, Mario je bio je još tako mlad… I moj prijatelj Damir je još bio mlad… i Janko… pa čak ni ujak Jakov, ni onaj Anton nisu bili stari… Toliko je mladih ljudi oko mene umrlo – Polu je sve više hvatalo malodušje. – A i oni koji su mi značili najviše, ni njih više nema – naglo se trgnula i posegnula za sinovom slikom na polici. –Oprosti mi, Bože, Luka mi znači najviše! Da ga nemam, tek bih onda bila sama – sa slikom na grudima sjela je na trosjed i opet utonula u misli. – …Ali…ni mojih najdražih više nema. Imala sam dvije majke – Martu i Veroniku i dva oca; Gašpara i Vladimira… Kad sam bila mala, govorila sam svima da imam dvije mame i dva tate, a 234

Na putu do svjetlosti

nisu mi vjerovali…

Da se ovoga sjetila kojom drugom prigodom, Pola bi se vjerojatno tim svojim mislima nasmijala. Ovako se niz njezin obraz samo skotrljala jedna od već otežalih suza …

CVII.

Još dok je bila pod dojmom Marijove smrti, Polu je u isto vrijeme teško pogodilo pismo koje je dobila od očeve žene. Na onom istom papiru, na kojem joj je izrazila iskreno žaljenje što se nisu srele u Dubrovniku, napisala je Poli vrlo ružne i pogrdne riječi. Zabranila joj je da se više približava njihovoj obitelji: – Ti si došla namjerno kada nas nije bilo, ti bi nama htjela uzeti stan, ti imaš namjeru ukrasti nam ono što je naše…– Pola se sva tresla od nelagode. Hoće li nazvati oca? Reći mu sve što je njegova žena napisala? Što bi time postigla? Ne. Ne smije ništa. To nije njezina obitelj. Vladimir pripada njima, a ne njoj. Da tako postupi, to bi moglo stvoriti velike probleme njegovoj obitelji. Ne, to ne smije. Nikako ne smije i neće.

Mora prekinuti kontakte s ocem!

Od tada se Vladimir i Pola više nisu vidjeli. Izbjegavala je razgovore, a još više susrete. Nije se javljala na telefon, a kolegicama i kolegama je rekla da za Vladimira ona nikada nije tu. Međutim, nekoliko se puta dogodilo da je bila sama u uredu kada je Vladimir zvao i nije mogla izbjeći javiti se. Razgovori su bili kratki. Svaki se put izvlačila obvezama na poslu.

– Tako je najbolje – mislila je u sebi. – S vremenom će me prestati nazivati.

I, nakon nekoliko mjeseci su pozivi iz Dubrovnika prestali.

– Da, tako je najbolje – ponavljala je.

Nekoliko godina kasnije je Polu iznenadio poziv iz Dubrovnika. Nazvala ju je polusestra koja je putovala za Veneciju i željela je da se sretnu u Rijeci.

– Kako je Vladimir? – pitala je Pola.

– Ti ne znaš? Otac je još prije tri godine umro, a prošle mi je godine i mama umrla… od raka.

– Ž…žao mi je – Pola je bila zatečena, ne samo viješću da je Vladimir umro, već još više činjenicom da je još prije tri godine pokopan, a da joj nitko od njih to nije javio…

235

Na putu do svjetlosti

– Da… – nastavljala je njena polusestra. – Sad shvaćam… ti to nisi ni znala. Onda?

– nastavila je. – Hoćemo li se vidjeti u Rijeci?

– Ne… ne znam – čula je Pola samu sebe – ne znam… – grozničavo je razmišljala – Ne. Mislim da ću u to vrijeme biti na putu – nikada joj lagati nije išlo tako glatko. – A gdje mu je grob?

– U njegovome rodnome mjestu, tako je on želio…

Njezina je polusestra idalje inzistirala na susretu: – Onda, hoćeš li naći vremena?

– Mislim da neću moći – sada je Pola već vladala svojim osjećajima – Ne, neću…

Možda nekom drugom prilikom.

U tome joj trenutku nije bilo do susreta s polusestrom. Sama sebi je govorila da nema pravo ljutiti se što je nisu obavijestili o očevoj smrti, a s druge… Ne, nije to bila ljutnja. Više bi se moglo reći tuga, razočaranje, praznina…

CVIII.

– Nije lijepo uvijek biti sam, pa prihvatiš nešto od toga smišljeno, a jedno slovo ti sve uprska izgubiš li ga usput. ˝Samo˝, kažeš, ˝samo˝ jedno slovo, a rogove ti pokazuje razlika od smišljenoga do osmišljenoga, pa to ˝o ˝ izrasta, narasta, bubri… i nema druge već pogledati u oči riječi podnašanje i opet se na tebe gromovito strovali činjenica da plaćanju nema kraj, ili... Ma, što to meni treba? I... zadovoljstvo s licem i naličjem postaje sjajnom medaljom, a ti se samo pomiriš s tim!

Pola se pomirila sa svime.

Nevjerojatno, ali ubrzo bilježiš uspjehe, posebice na poslu kojim se baviš. Sve ti ide od ruke, probleme rješavaš bolje od svih, brže od svih. Nitko ti nije ravan, nitko ne može kao ti, postaješ nezamjenjiv. Kako? Zašto? Zašto tako nije bilo prije? Zato što si bacao bisere pred svinje? No, strelice pitanja u vlastitu nutrinu tada dobivaju smisleniji odgovor – zato što si ono pravo zatvarao dobrim lokotom, a sad se možeš davati, dokazivati...

– Ehej, stani! – Pola je samu sebe zaustavila. – Zar opet dokazivanje? Zar ti ono već nije dovoljno poznato? Dokazivanje da si dobra, zaista dobra, da ne želiš zlo, da voliš, da nisi kriva..? Ej, živote, bemti sve!

– Ali, to si izabrala – Pola je jasno čula neki podrugljiv glas iz dubina.

– Ma, što izabrala? Tko me je što pitao?

236

Na putu do svjetlosti

CIX.

Jedne subote, rano ujutro Polu je probudila uporna zvonjava telefona.

– Koliko je sati? Sedam? Tko je tako rano? Što se kome dogodilo?

Sneno je protegnula ruku ka telefonu.

– Dobro jutro!

– Dobro jutro! – odgovorila je, još uvijek ne sasvim budna.

– Jesam li dobio Polu? – daleki muški glas koji je Polu podsjetio na nekoga….

– Koga?

– Da… ja sam – još nije znala tko ju je to tako rano potražio.

– Pola, darling15 , nikada ne bi mogla pogoditi tko je…

– Ma… – zastala je osjećajući uzbuđenje. – Nekako mi je glas poznat… – Pola je shvatila da je poziv odnekud iz daleka. – Ne, ne znam tko je, ali glas mi je doista poznat… Ne, nije, ne može biti…

– Tomislav je. Sjećaš li me se još uopće? Prošlo je mnogo godina…

– Pa naravno da se sjećam, Tomislave! Kako se ne bih sjetila?! Svi pamte prve ljubavi – kao i uvijek iskrena Pola se potpuno razbudila. – Što? Kako? Otkud?

– Zar se ti i barba Marijan niste vidjeli? – Tomislav se čudio.

– Ne… – odgovorila je također se čudeći zašto je Tomislav to pita, a onda se sjeti da je prijatelj njezine pokojne majke Marte, Marijan, čim je otišao u mirovinu, otputovao na dugo godina željeni put – k rodbini u Ameriku. – Ne, nije moguće – pomislila je u sebi. – Zar se barba Marijan vratio? – onako u nevjerici nije znala što bi pitala. – Pa niste se valjda ti i barba Marijan sreli? Kako? Gdje? – pljuštala su njezina pitanja.

– Eh, sada, od kuda trebam početi? – smijao se Tomislav .– Da, barba Marijan se vratio… još smo se prošloga tjedna ovdje pozdravili. On mi je dao tvoju adresu… a onda sam potražio i broj telefona… – s užitkom je slušala Tomislava kako priča o druženjima sa starim Marijanom dok je ovaj bio u Americi.

Kakva nevjerojatna slučajnost! Marijanov rođak živi u istom gradiću gdje i Tomislav.

Razgovarali su više od sata.

15

...dušo...

237

Na putu do svjetlosti

CX.

Pola je godinama prometovala unutarnjim labirintima, uvijek nanovo zatečena dolaskom na novo raskrižje. Nekada je na njima bezglavo skretala, a još je nedavno bila uvjerena da raskrižja u njezinoj budućnosti više i nema.

Njezino je oružje, dobra želja i dobra vjera, a to je mnogo i jakim je razlogom za radovanje, kao temeljem prepoznavanje onoga drugoga upravo takvim, kakav on je. No, Pola nije bez strahova, jer strah se ipak povremeno rađa; od prepoznavanja sličnosti sa željenim.

Može popričati o svemu i s bilo kime, koliko god hoće. Ali Pola više ne traži odgovore na krivim mjestima, ona razgovara sama sa sobom, jer svi su odgovori tu negdje...

Telefonski su razgovori između Tomislava i Pole učestali. Svaki je sljedeći razgovor trajao duže. I tako dan, dva, mjesec…. Zvao ju je k sebi. Pola nije znala što mu na to odgovoriti osim da su to ozbiljne stvari i da se s tim ne šali.

– Ne! Ne šalim se – bunio se Tomislav. – Moja su ti vrata širom otvorena Čekamo te ja i moj pas – šalio se kao i obično.

Pola je u mislima prebirala po svemu do tada proživljenome. – Eh, da je taj poziv bio prije… Prije čega? Prije svega!

Ne, nema smisla – zaključila je nakon svakoga njihova razgovora.

CXI.

Ne učini li se svima ponekad da neke riječi ostanu lebdjeti u zraku? A onda stižu trenutci kada te nakon svakoga razgovora proždire silna potreba nastaviti ga, produljiti, možda ne toliko u traganju, koliko potrebom bliženja onoga trajanja.

Voljeti, voljenje, ljubav...? Nekada nam se možda samo učini da točno znamo što je to, da bi te ubrzo pljusnulo opetovano shvaćanje kako nismo bili u pravu, u konačnici se opredjeljujući za konstataciju da je ono što se ljubavlju naziva pravo, samo ako je zadnje, a da su sve prije toga samo obične zablude… Na kraju ipak produbljujući taj zaključak dodatkom nekakvih samoprijegora… Nikad nisam zaista voljela ili volio i po sistemu koliko daješ-toliko primaš, strmoglavi ti se na tjeme ono konačno pitanje pravde kao zaključak: što sam drugo i mogla ili mogao očekivati?!

238

Na putu do svjetlosti

Otuda i Poline zadrške.

– Pola, ne brini. Ne očekujem da nas dvoje nakon svih tih godina o svemu mislimo jednako – govorio je Tomislav. – Znam da će trebati strpljenja.

– Da – rekla je kratko, a u sebi razmišljala: – Tomislav meni nije stranac, ali on je muškarac i očekivano logičar, a ja žena i pretežito s logikom na ˝vi˝ i dok će on najvjerojatnije u eventualnom sukobu ostati, ja ću pobjeći, ako ikako mogu – Poline su dileme bile duboke.

– Da… spomenuo je strpljenje… Možda i neću pobjeći, ako nije neizbježno – pokušavala je bodriti samu sebe. – A onda nema većeg borca jer ona ˝kvočkavost˝ uvijek čami tu negdje – zaključila je malo hrabrije.

– Ali siguran sam da smo u jednome jako slični – zadirkivao ju je Tomislav – u težnji savršenstvu u… nesavršenstvu.

Razumljivo je da su Polu zaintrigirali razgovori s Tomislavom. Povlačila je paralele između željenog, godinama skrivanog ispod tepiha i naslućivanog, stvarnog i mogućeg.

Analizirala je njihove suprotnosti. – Ali meni intuicija, za razliku od Tomislavove, često zaluta u jednosmjerne ulice, što se može tumačiti i kao nedostatak nje same – njezine su dvojbe idalje bile velike. Pola je intenzivno razmišljala o mogućnosti da se Tomislav i ona ipak sretnu. – Lako se može zaključiti da je on naoružaniji od mene, pa onda i otporniji, ili je to možda jednostavno zato što sam ja, dok je on šetao, trčala, a sada on trči, a ja šećem... A možda želim opet potrčati – pomisli i nastavi: – A, što se tiče onoga da su mi tvoja vrata uvijek širom otvorena, bolje ti je da pripaziš na nos – uzvratila mu je zadirkivanje – slučaju propuha....

– Pola, uživam kad čujem tvoj smijeh…kao nekada davno – Tomislavove su riječi raznježile Polu.

– Koliko ja sebe poznam, Tomislave – nastavila je ona – kad se malo zamislim i sjetnim nekih davnih dana… za čas neke moje maštarije prohodaju…

– I moje, Pola, i moje… – upao joj je Tomislav u riječ. – Daj, reci već jednom da ćeš doći ovamo – u njegovu je glasu osjetila čežnju.

– Možda i hoću…ali za danas još samo laka ti noć…

– Dan…kod mene je još dan, Pola – nasmijao je Tomislav i sebe i nju. Želja? Strast? Kako objasniti one titraje, prepoznavanje taktova, nota, prisvajanje riječi nježnosti, odakle poneki uzdah za dugih razgovora, lijeno praćenje zalaza sunca?

Odakle ...?

239

Na putu do svjetlosti

CXII.

Pola je te nedjelje zavirila u kutiju sa starim pismima.

– Sve je tu. Najviše ih ima iz vremena kada sam radila u Italiji, ali ima i drugih.

– A ovo mi je pisao barba Marijan…kada je došao u Ameriku...

Uzela je pismo i sjela na terasu, koja joj je i u doba kasnoga ljeta još uvijek pružala ugodno utočište. Marijanovo je pismo pročitala već mnogo puta.

– Draga Pola – pisao joj je tada Marijan. – Prije nego što posenilim ili se, može biti, izgubim negdje u svijetu, odlučio sam staviti na papir neka svoja razmišljanja. Često moje misli odlutaju u prošlosti i neke mi situacije uspijeva oživjeti. Vjerovala ili ne, kao i davno prije s tvojom majkom Martom, mnogo od toga uspijevam. S njom sam, draga moja Pola, skoro da sam s njom i disao. Ona je i danas meni sučelice. Znam da bi ju radovalo ovo pismo tebi ili ju možda tamo negdje gore već raduje. Radujem se i ja s njom jer tako se osjećam i bolje i ljepše. Tvoja mi je majka pomogla da, većini onih s kojima sam svakodnevno bio, uspijem sakriti nemire, tugu, čežnju za nekim, sjetu i ne znam što već ne. Pomogla mi je više puta osjećati se pobjednikom i zato sam, draga Pola, zahvalan Bogu što mi je tvoja majka bila prijateljicom. U svojem sam okruženju stabilan, čvrst, poštovan… S tvojom sam majkom, draga moja Pola, s njom sam bio slab. Ona mi je dopuštala biti slabim, kao što uostalom najčešće i jesam slab. A to ti samo prijatelj dopusti. Kad bih posustao, sjetio bih se tvoje majke i shvatio da, dok god je čovjek živ, može ispočetka. I još sam nešto shvatio – da ništa nije slučajno. Nikada to dvoje ne zaboravi!

– Nigdje ne spominje Tomislava – promrmljala je Pola naglas. – Stari prepredenjak – nasmijala se – dao mu je adresu i ispričao mu o meni sve što zna.

– Negdje sam u tvojim godinama prestao postavljati pitanje može li se dalje, izgubivši vjeru, a onda i volju, jer njih dvije idu ruku pod ruku – čitala je Pola dalje.

– Ovo ti pišem sa žarkom željom da učiš na mojem iskustvu, a ne na svojemu. Jer, pitajući, dvojeći i razmišljajući prođu mnoge lijepe godine, u mirenju s tim i uvjerenjem da se nema kome vjerovati, da se ne može ponovno… Pogreška! Uvijek se može, samo treba vjerovati u sebe, a ne bojati se novoga razočaranja. Ako njega i bude, nije smak svijeta. Zato, draga moja Pola, nikada ne dopusti onome ružnome, koje te možebitno čeka sutra, da uzme tvoje sretno danas. I još nešto: ne vjeruj onima koji kažu da ima raznih vrsta ljubavi, da ih ima više. Ne vjeruj. Ljubav je jednina – ona jedina u tebi; 240

Na putu do svjetlosti

jedno uvijek prazno gnijezdo u tvojem srcu, koje si splela za nekoga tko ljubav treba.

I, vjeruj mi, istina je – ljubav je uvijek prava, i prva, i zadnja!

– Hmm – mrmljala je Pola. – Čini se da me barba Marijan dobro poznaje…

CXIII.

Tomislav je idalje svakodnevno nazivao Polu. Tema im nije nikada nedostajalo jer su njih dvoje imali mnogo toga zajedničkog, u djetinjstvu, u mladosti…

– Poslat ću ti avionsku kartu. – uporno je navaljivao pri kraju svakog njihova razgovora.

– Ne, ne znam bi li to bilo pametno… Pričekaj još malo pa ćemo vidjeti – nećkala se idalje Pola.

Na Poline primjedbe o nevjerojatnim telefonskim troškovima koje on ima neprekidno je nazivajući, odgovarao je smijući se: – Rekao sam ti već, jeftinije bi mi bilo poslati ti kartu. Jednostavno je: ako dođeš ovamo, bar neće biti telefonskih troškova.

– U zadnjim smo pismima pročešljali jedno drugo – nastavila je kao da je prečula njegove polušale. – Razmišljam o tome kako lijepo znaš sročiti rečenicu koja i za budućnost obvezuje, ali ipak ostaje činjenica da nas nešto i razdvaja?!

– To i ne mora biti loše; ti sa svojim još uvijek živućim olujama, ja – oluja sam po sebi, pa što? Bar nam neće biti dosadno – Tomislav je imao odgovor na sve. – A, složiti ćeš se, tema za razgovor nam ne nedostaje, zar ne?

Bio je u pravu. Pola je spomenula da opet dugo razgovaraju i da je vrijeme završiti.

– Dobro, slažem se – prihvatio je Tomislav. – Nego, hoćemo li se čuti ujutro, mogu li te ujutro nazvati?

– Ne ujutro. Tvoje ujutro je moje popodne – smijala se Pola. – Čut ćemo se navečer A sada... vrijeme je stati.

– Vrijeme je stati jer obveze zovu – ponavljala je Pola u krevetu. San nikako nije dolazio na oči. – Ne volim obveze, ali im odgovaram. Valjda zato da oni drugi ne budu bolji! – šalila se na svoj račun. – Moram paziti da se ne zanosim previše, da ne tresnem iz oblaka. Tako je to kada si gore, a bojiš se da te ne nazovu Martinom!

Pola se odavno nije osjećala tako dobro.

241

Na putu do svjetlosti

CXIV.

– Što je novo kod mene? – Pola je ponovila Tomislavovo pitanje u slušalicu. – Kod mene ti je uvijek ono novo – staro jer se obveze među sobom utrkuju.

– … a ti ih sretno umorna pljuskaš pobjedama – Tomislav uvijek ima spremne rezerve humora.

– Ha, ha, naravno, sve nabrojano i još štošta drugo – prihvatila je njegovu igru riječi. – Ali meni u ušima stalno zvoni ono poznato Ne daj se, Ines . Zazvone mi ti stihovi i ne dam se – Pola se istoga trenutka sjeti kako joj je njezin pokojni prijatelj Damir jednom davno, kada je bila skoro slomljena, upravo to izgovarao.

Imala je Pola do tada već mnogo prilika pobjeđivati samu sebe i otuda bar nekoliko njezinih ˝Bogu hvala˝. Doduše, i u sigurnijim je i toplijim vodama, još ponekad iz njedara izletjela neka, njoj odurna, ali na neki način ipak znana zloguka ptičurina i dakako treba mnogo snage da se slome krila, zaustavi njezin, svima prijeteći, let.

Na smjerokazu je pak ovoga raskrižja za Polu stajalo dodatno upozorenje: Nije li joj upravo sva ta njena, sada već lijepo upakirana prošlost, pomogla da bude ono što je i ne bih li se sada možda utapala u masi bezličnosti, da njezina prošlost nije bila takva kakva je bila? Pa valjda upravo zato i je zadovoljna odgovorima, a onog crva, koji često ne da da zadovoljstvo krene nebu, pripiše standardu: biti potpuno zadovoljan i nije normalno?!

– Na trenutak mi se učinilo da si danas zamišljenija nego inače… – čula je Tomislava.

– Hmmm…ne, nisam…ili možda i jesam – Pola je željela da u razgovoru s Tomislavom ne bude nejasnoća. – Možda sam malo odlutala…u dosta davno vrijeme, ali sada me ti nasmijavaš i baš mi to treba– osmjehnula se.

– E, dobro je, volim kada se smiješ, kada si vesela – Tomislav je prepoznavao nijanse u Polinu glasu.

– Vesela? Rado se smijem ako imam zašto, a ako mi drugi ne daju razloge, ne tugujem već ih potražim – Pola je sve više uživala u njihovim razgovorima.

– Ja sam sinoć prije spavanja dugo razmišljao – Tomislav se uozbiljio. – Reci mi, Pola, jesi li se i ti možda kada razboljela od sustavnoga razmišljanja u krevetu?

– Pa… – dvoumila se Pola – moram priznati da je ta bolest i mene u zadnje vrijeme načela, inače ne, jer me san prevari i jedino sam tome prevarantu naklonjena i nikada mu ne zamjerim. A kako se ti inače nosiš s boleštinama?

242

Na putu do svjetlosti

– Kada mene uhvati gripa, s temperaturom nije lako, ali oni koji su naviknuli osloniti se na samoga sebe, uvjereni su da je nemoć sramota, da moraju i takvi …

– … raditi – nesvjesna da ga prekida, Pola je nastavila njegovu misao govoreći o sebi samoj. – I kroz neko vrijeme to doživljavam normalnim, a da nitko, ama baš nitko, takvo ponašanje ne doživljava isto tako normalnim…

– … a još manje hvalevrijednim – zaključio je Tomislav. – A, nekako mi se čini da smo odrasli – nastavio je Tomislav vedro. – Da, da, punoljetnost nam odavno nije upitna i možda bismo konačno trebali naučiti ne činiti više ono što nije zdravo – Tomislav se smijao.

– Punoljetna si….ha, ha, oprosti, s damom ne trebam o godinama, ali ja tvoje godine jako dobro znam, ha, ha, ha... – smijao se na sav glas. – Poprilično smo punoljetni oboje.

Naglo se uozbiljio. – Ne zamjeri, nije mi namjera pametovati…

– Nemam ti što zamjeriti, Tomislave, ovo ja zovem lijepim razgovorom… – smijala se i ona.

– Jesam li ti već rekao koliko me raduje što se ovako dobro razumijemo? – upitao je i odmah nastavio. – No, danas te još nisam pitao ono što je najvažnije – kako si?

– Da, rekao si mi…I mene to naše razumijevanje jako raduje – složila se Pola s njegovom očitom namjerom da skrenu razgovor. – Idemo dalje – nastavila se i ona šaliti. – Dobro sam, kako se ono kaže: što želim i tebi.

U zadnjem joj je pismu Tomislav odgovorio na neka pitanja. On se nije nikada ženio. Dugo godina je živio s jednom Amerikankom i njezina dva sina. Nakon što su se razišli, odlučio je živjeti sam. – Kad nisam imao djecu za mlađih dana, shvatio sam da bi poslije to bila samo moja sebičnost – pisao je Poli. – Ali ne brini. Nisam sam, imam psa – uvijek je sve okretao na šalu.

– Oboje smo sami – razmišljala je Pola. – Luka sada već pomalo ima svoj život, svoje društvo, sve me manje treba….

A Tomislav je nastavio nagovarati Polu, opisujući joj o ljepote kraja u kojem živi i o tome kako bi, doći k njemu, bila njezina prava odluka.

– Jesi li bila na slapovima Niagare?

– Jesam – šalila se Pola – na �ilmskom platnu i televizijskom ekranu.

– Da, da, tamo ćemo kada budeš ovdje. Od moje kuće nema ni 200 kilometara. Ići ćemo preko u Kanadu jer se s one strane slapovi puno ljepše vide.

Tomislav je kao uvijek bio dobro raspoložen. I najozbiljnije je teme znao začiniti 243

Na putu do svjetlosti

humorom. – Najgore je prvih sto godina – njegova je uobičajena izreka. – Ja se, draga moja, uvijek nadam. Moja ti je nada kao i sunce. Nikada se ne gasi – smijao se. – Ne premišljaj se, Pola, i ne odlaži više taj dolazak ovamo…

– Ne očekuješ valjda da se u ovim godinama selim u drugi kraj svijeta? – odgovorila mu je pitanjem.

– Ne. Za sada te zovem na nekoliko mjeseci…da vidiš kako je ovdje – zatim je nastavio polako: – Dobro, Pola, priznajem da te, kada budeš ovdje, imam namjeru nagovarati da ostaneš…

– Ne…– Pola se usprotivila, ali ju joj Tomislav prekinuo: – Stani! Molim te, stani.

Poslušaj me do kraja. Mislio sam, ako budeš željela, ovisno o obvezama koje imaš, i ako se između nas dvoje sve posloži kako treba…

– Tomislave, ne dolazi u obzir da ja tamo ostanem – Pola je bila vrlo jasna.

– Jesi li uvijek tako nestrpljiva? – Tomislav je opet okrenuo na šalu, a onda novim pitanjem nastavio ozbiljno: – Reci mi, Pola, zar ti doista misliš da ću ja ovdje ostati zauvijek?

– Pa… – zamislila se – nije važno što ja mislim, nego što ti misliš, a nikad nisi spomenuo povratak i možda želiš ostati ondje…

– Krivo – mirno je nastavio Tomislav. – Ovdje ću ostati dok moram, a onda se vraćam doma… konačno! – osjetila je uzbuđenje u Tomislavovu glasu. – Bilo bi prekrasno da taj dan dočekamo ovdje… zajedno. To bi bilo ostvarenje mojih snova – zaključio je Tomislav.

Pola je i te večeri zaspala s osmjehom na usnama i mislima na Tomislava.

CXV.

Tomislavova je upornost sve više uvjeravala Polu da njih dvoje nisu završena priča, a njezin odlazak u Ameriku je postajao sve izvjesniji. No, idalje je preprekom bila njezina još uvijek snažna strepnja – Kako bi izgledao naš susret? Toliko se godina nismo vidjeli..

Umeđuvremenu su u pismima razmijenili fotogra�ije…– Da se ponovno upoznaju – smijali su se oboje – da se oboje pripreme na novi izgled onog drugog. – To nije šala, to je krupan korak i nije jednostavno odlučiti se. Nije Amerika negdje u susjedstvu.

Otići tako daleko ne možeš na jedan dan – sve su se te misli vrzmale Polinom glavom.

– Tomislav i ja jedno drugome nismo stranci… A opet? Koliko smo sačuvali od ono 244

Na putu do svjetlosti

dvoje iz mladosti? S jedne strane možda i jesmo stranci, a s druge….. On stvarno želi da dođem i, kako izgleda, neće odustati. A želim li ja da odustane? Ne, ne želim – priznala je samoj sebi. – Hoću li pogriješiti ako ne prihvatim?

– Tomislave… – počela je te večeri Pola. – Razmišljala sam mnogo i ozbiljno o tome da dođem k tebi… – zastala je, a činilo joj se da je pitanje jednostavno .– Jesi li ti doista o svemu dobro, ali doista dobro … razmislio…to da…da dođem, ti misliš doista ozbiljno?

– Razumije se da sam razmislio i da mislim ozbiljno – njegov joj je glas zazvučao gotovo uvrijeđeno, no ubrzo se razvedrio – samo se ti odluči i dođi! I to sada u jesen.

Trebala bi vidjeti ove boje, Pola. Ovdje je sada prekrasno. Tebe bi se ta ljepota dojmila, znam da bi.

– A za Luku? On je sada već samostalan, ali…ipak… imam samo njega. Jesi li razmišljao i o njemu?

– Pa nismo djeca, Pola. Naravno da sam razmislio – osjetivši da je Pola blizu odluke, Tomislav se uzbudio. – Pa i pisao sam ti o tome. Kada god poželi, može i on ovamo – privremeno ili stalno – kako on odluči. S tobom ili kasnije...

– Dobro, dobro – nastavila je Pola, nastojeći biti mirna – možda ipak dođem…

No…teško mi se odlučiti – govorila je istovremeno prelazeći pogledom po dragim predmetima koji su joj se smješkali s polica.

– Što još nedostaje u ovome mozaiku mojega života? – pitala se dok ju je Tomislav nastavio nagovarati.

– …nadam se da će to biti … – čula je Tomislava – ali dopusti da te pojedinosti dogovorimo oči u oči, a ne ovako…

– …ovdje me nitko osim Luke ne veže, a Luka se slaže da odem – Pola je znala da uskoro mora donijeti odluku. – Svaki me od ovih predmet podsjeća na nekoga dragog, svaki mi od njih pričaju svoju priču – nastavila je idalje pogledom milovati predmet po predmet na policama.

– Gle – trgne se – u onoj su staklenoj vazi latice one davno bačene ruže – Pola se osmjehne sjetno. – Eh, Tomislav…On bi se slatko nasmijao da ih vidi – njezin se pogled protegnuo i prešao dnevnim boravkom dalje do kuhinje i preko blagovaonice na terasu. – Da, lijepo je ovdje… Ne, ne bih mogla sve to napustiti zauvijek – uzdahne, a onda shvati da oboje predugo šute. – I ti se, kažeš – prekinula je tišinu – doista misliš vratiti ovamo?

– Kako ne?! E, draga moja, ja sam odavno svjestan da me, kada jednom na mene 245

Na putu do svjetlosti

dođe red otići … Znaš već kamo... – Tamo gore polagati račune… tamo gdje ćemo svi jednom…– u njegovu se glasu osjetila sjeta iako se pokušavao šaliti. – Jer…znam da me, nigdje drugdje na svijetu, već samo tu, čeka buket svježe ubranog cvijeća.

Pola je zanijemjela. Nostalgija je u Tomislavovu glasu bila gotovo opipljiva. Njezin se je pogled u tome trenutku zadržao na stoliću ispred nje i samo ovlaš dotaknuo pismo staroga prijatelja njezine pokojne majke Marte. – O čemu je ono pisao barba Marijan?

I odjednom joj sine: – Tomislave, pošalji kartu!

CXVI.

Jedan je galeb kriješteći sletio na staru drvenu barku. Premješta se s noge na nogu, darujući svima prizor zanimljiva ranopopodnevnoga plesa, u samo njemu znanome ritmu. Stari je Marijan još uvijek najviše vremena provodio uz more. – Uporan galeb, nema što – mrmljao je uživajući u hladovini pored plaže i nastavio koristiti dar koji mu je doslovno pao s neba. – Skakuće tako, evo, već četrdesetak minuta.

Galeb, koji je zaokupio Marijanovu pozornost, kako god su se more i vjetar poigravali okrećući barku malo po malo ulijevo, tapkajući nogama premješta se udesno, a, kada vjetar barku vraća nadesno, galeb se pomalo tapkajući pomiče ulijevo, kao da barci pokušava zadržati ravnotežu.

– Neprekidno gleda u istome smjeru! – uzviknuo je Marijan. – Vidi kako gleda prema ulazu u zaljev, kao da nekoga očekuje!

Marijan je skoro godinu dana bio u Americi. Poli namjerno nije rekao ništa o susretu s Tomislavom u Americi, kao ni da je njemu poslao njezinu novu adresu.

– Na njemu je red – govorio je. Nakon svega što je Pola prošla, bio je siguran da će se Tomislav javiti Poli. – Vidio sam to u njegovim očima kada god bih je spomenuo...

A i Tomislav je ondje prošao puno…

Marijan se često sjetio dugih razgovora s Tomislavom za njegova boravka u Americi. – I nikada se nije ženio… Da… Nema ni djece… Hmmm… Godinama je živio s onom s kojom je tamo bio u… – mučio se tražeći riječi kojima bi opisao Tomislavovu dugogodišnju vezu. – Ona je imala dvoje djece… A kada se opet spanđala s drugim, dobro je opelješila Tomislava, je, je –ljutio se Marijan.I… od tada je sam… A ne valja biti sam…

Kako nad Kvarnerom već od jutra sunce i oblaci jedno drugome ustupaju mjesto, 246

Na putu do svjetlosti

nije prevruće. More se inateći noćašnjoj buri rashladilo, pa su se i plivači prorijedili, a Marijan ih voli promatrati. Posebice one najodvažnije skakače s visokih željeznih nosača… Nekada je i on skakao odande…

No, na polupraznoj je plaži Marijanu, osim prelistavanja stranica prošlosti, preostalo promatranje galebova plesa na drvenoj barci. I, dakako, mir i samo mir, koji trenutno dijeli s galebom. Blaženstvo.

Najednom je taj mir poremetio jedan drugi galeb. Ne pridružuje se ovome umornome plesaču na barki, već oblijeće oko njega, pa se diže uvis i onda strmoglavo vraća plesnome podiju njegova roda… Jednom, dvaput… a onda naglo i ovaj bijeli plesač strese umore sa svojih krila i oba pernata stvora zajedno polete u sve bistrije plavetnilo iznad Kvarnera.

– Je li ono drugo bio galeb ili galebica? – Marijanove su misli očito skrojile neka nova pitanja, ali i odgovore. – Bit će galebica… Pa ne bi valjda odletio s galebom... Hmm, to bi znao netko tko se razumije u galebe... Ma, o čemu ja to? Trgne se ogledavajući oko sebe – Ah, čuj mene, staru budalu – nasmijao se. – Padaju mi napamet sve same gluposti… ali zdravo je mozak pustiti na pašu!

Marijan se to govoreći premjestio iz hladovine na sunce, uzeo je slamnati šešir koji je ranije odložio na stijenu i stavio ga preko lica – Sunce više nije jako... Sada su njih dvoje sigurno zajedno – mrmljao je sam sa sobom, a njegove su se bore smješkale u sjeni ispod šešira. – Zato Pole i nema natrag.

Ali, doći će ona… doći… – zadnju je misao Marijan izgovorio glasno se nasmijavši. – Eh, Pola, koliko li si me samo puta obradovala, ali i iznervirala?! – uzdahnuo je namještajući se pritom udobnije u polusjedeći položaj uz stijenu – Eh, Pola, Pola, da samo znaš… – Marijan je štapom zadigao svoj šešir s jedne strane – volio sam onaj tvoj nepopravljivo optimističan duh jer čak i onda kada bi ti čovjek doslovno predočio crno na bijelome, dokazujući da je crno doista crno, ti bi, baš kao i mati tvoja, pokoj joj duši… – zastao je, provirujući ispod oboda šešira i, kada se uvjerio da nikoga nema u blizini, nastavio svoj monolog: – Da, mala moja, ti bi i u tome crnome vidjela bijele točkice koje se šire.

Nastavio je oponašajući Polu: – ˝Da, da, sekundu na sat se šire, ali, barba Marijane, ti njih ne vidiš˝ – zatresao je glavom kao negodujući. – Ne, ti nikad nisi popuštala, pokušavala bi uporno i uvijek ponovno, sve dok se meni doista na toj crnoj podlozi nije zatočkalo pred očima.

247

Na putu do svjetlosti

Marijan posegne za svojim štapom i upirući se o njega pomalo se nespretno digne na pijesku pridržavajući se pritom drugom rukom o stijenu. – A… za danas bi bilo dosta – zastane, zagledavši se u pučinu. – Pola, neka ti je sa srećom!… – zatim malo zadigne svoj stari šešir za sunce i polako, oslanjajući o štap, krene idalje mrmljajući poluglasno: – Znam da ćeš se vratiti… znam…

Nakon nekoliko koraka zastane i još se jednom osvrne prema pučini sjetno se

osmjehujući: – Znaš, siguran sam da ćeš se vratiti, samo… trebala bi malo požuriti jer tebi i meni sat ne otkucava jednakom brzinom.

CXVII.

U nekim si godinama slobodan procijeniti, prosuditi, ali ne i presuditi, jer ti te kompetencije čak ni najbolje godine ne daju. Nakon pročitanih stranica mnogih života i u knjigu svojega kada već dobrano zabrazdiš, začudno i nije kada, čini se lako prepoznaješ mnogo toga poznatoga, doživljenoga, proživljenoga, i konačno onoga što i danas proživljavaš.

Polu znam oduvijek. Njezini su mi istupi često bili nerazumljivi, ali tu je počinjalo i završavalo moje zanimanje za njih. Tek mnogo kasnije sam kroz, ponekad duge razgovore s njom, prepoznala dijelove sebe same, spremljene negdje duboko ispod pepela, preostalog od svega što je izgorjelo kroz godine. Upravo me je u tim razgovorima s Polom, nemali broj puta, iznenadio komadić još tinjajuće žeravice ili bar toplina pepela. Stoga nije čudno da i danas grebem ispod Poline površine.

– Neki su trenutci u životu vrlo prepoznatljivi svakome tko osjeća, tko ima milost da se prepusti osjećajima …

Pola je, kao i uvijek, razumjela što želim reći: – Kada netko uspije u tebi probuditi snagu potpunoga prepuštanja, kada iskreno vjeruješ i kada vjeruješ da ti se bez ikakve zadrške vjeruje, kad se ćutiš lijepo, a nedostaju riječi kojima bi se to lijepo moglo opisati, razumljiva je tada i silina želja i potreba čak da trenutke protegnemo u sate, dane, u godine...

– A nismo čarobnjaci – nisam mogla izdržati ne zaustaviti je, jer da nisam, kao i tko zna koliko puta prije, opet bi poletjela.

– Da… nismo… – potvrdila je, no ne zadugo: – Ali hvatamo se u koštac sa svim preprekama, a što tada sve ne možemo?! Nismo sami, a u njedrima pjesma širi krila.

248

Na putu do svjetlosti

– Pjesma?

– Ma, cijeli orkestar svira, i to sve samo prave melodije... – Pola je opet odlutala, ali se ubrzo i vratila: – Ali, doista, nismo čarobnjaci…. – ponavljala je za mnom vraćajući se u realan svijet – i svi ti neopisivi trenutci ipak ostaju samo trenutci, a život donosi nove, manje slatke, ili manje pitke, iz raznoraznih razloga: djeca, ti ondje, ona ovdje, on ovdje, ona ondje, bivša veza, sadašnja veza, njegova veza, njezina veza, nova veza, stara veza…

– I dom – podsjetila sam Polu na ono što joj je oduvijek bilo čežnjom. – I ono

pitanje: Gdje je moj dom?

– Da – složila se – razloga napretek, kao i različitosti, ali uvijek ih ima. Sve same prepreke pa ih počneš preskakati. Moraš. Jer što ti drugo preostaje? S prvom je preprekom lako, s drugom još nekako, s trećom naviru pitanja i već duboko razmišljaš.

Sa četvrtom si već mnogo slabiji, što od razmišljanja, što od preskakanja…

– Da, potroši se čovjek… Još kako se potroši! – u tome sam se morala složiti se s njom.

– Jer, ukradu te prepreke dio snage, a preostala je sve manje dovoljna za ono potpuno prepuštanje osjećajima... Za vjerovanje... Onda dođe vrijeme kada se oni neopisivi trenutci konačno mogu opisati…. I... gotovo!

– Ali ti znaš… Iskusio si i znaš da se mogu dogoditi – konstatacija je bila izazov njezinu zaključku.

– E, vidiš – trgnula se Pola – upravo je to meni vječiti izazov, i ono gotovo još uvijek nije gotovo…

CXVIII.

10 GODINA KASNIJE

– Dobro jutro – odgovorila mi je Pola protežući se na jutarnjem suncu i popravljajući suncobran. – Da si se još malo ostala izležavati, bila bi ti hladna.

Zadnjih godina Pola i ja počesto zajedno ispijamo jutarnju kavu. Kroz život smo se donekle upoznale, ali zbližile smo se tek kada se vratila iz Amerike. Rekla bih da ju je duži boravak daleko od zavičajne perspektive ponukao na nove vizure o sebi, na vlastitu životnu retrospektivu. Često mi se činilo da zapravo ima potrebu govoriti o maloj i mladoj Poli. O mladosti, ali ne kao slatkoj ptici mladosti – prisjetila 249

Na putu do svjetlosti

sam se nejasno poluzaboravljenog, tko zna čijega stiha. Znala je da njezina kazivanja zapisujem, ali ničim nije pokazala da se tome protivi, da ju to smeta. Naprotiv, kao da se to podrazumijeva, kao da je to i očekivala. Kao da su joj moja pitanja postala nasušnom potrebom, kao da bi bez njih bila uskraćena za neku, samo njoj znanu pravdu. A i ja sam se uvijek nakon naših razgovora dobro osjećala. Već dugo mi se čini da u njima pronalazim dragocjene, davno izgubljene komadiće Polina djetinjstva i mladosti, da njima jednostavno popunjavam do tada prazna mjesta njezina albuma.

Više sam je puta propitkivala o vremenu provedenom u Americi, ali uvijek bih naletjela na zid. Pola nikada nije bila raspoložena za razgovor na tu temu.

– Dobro, Pola – počela sam po tko zna koji put – kad ćeš mi konačno ispričati nastavak?

– Pusti to – rekla je uzimajući šalicu, uznemirena kao i uvijek kada bih joj postavljala slična pitanja. – Koliko sam ti već puta rekla da je ta priča završena još

prije deset godina?!

– Da, jesi, mnogo puta, ali razumiješ da bi sve ovo konačno nekako ipak trebalo završiti – nisam znala što bih joj još mogla reći dok sam prelistavala hrpu papira pred sobom.

– Pa, završila si. Tako, kako si napisala, tako je sve i bilo. Na kraju sam otišla…

Odletjela, i to doslovno – nasmijala se glasno – i to ti je kraj koji stalno tražiš. Bilo je to prvi put da se na mene ne nakostriješi kada krenem s tom temom.

– Ovo je kraj bez kraja. Što ću s ovih deset zadnjih godina? To mi nedostaje…

– Eh, draga moja, nedostaje i meni mnogo toga, pa što?

– Pa, reci mi barem što ću napisati o tebi i Tomislavu? Što je s njim? Zašto ste ovih deset godina razdvojeni?

– Nismo razdvojeni. Ponekad se čujemo telefonom… – opet se uozbiljila.

– Pola, Pola, opet ti po svome. Dobro znaš da nisam to mislila. Znam da se čujete, ali…

– Nema ˝ali˝. Onog Tomislava, kojega sam u mladosti poznavala, tamo nije bilo i gotovo… – zastala je na tren – doista gotovo!

– A o svemu ostalom? Što ćemo s onim tvojim tvrdnjama da dok smo živi nikada nije gotovo?

– He, he…mudrice… pokušavaš me dovući na tanak led, ali nećeš… Barem zasad – uzdahnula je. – Zaboravila si da svatko od nas ima svoj sunčani sat, svoju čašu koja se puni. A svaka se čaša, ma kako bila velika, jednom mora napuniti, pa tako i moja, 250

Na putu do svjetlosti

zar ne?

– Dobro, dobro – nastavila sam pomirljivo – uvijek se izvučeš, ali… – odlučila sam da joj ovoga puta ipak ne popustim lako – ako i je tako, što ću s ovim do sada napisanim materijalom?

– Što ćeš s tim – ponovila je polako za mnom ispijajući drugu kavu. – Ti znaš da je sve to što si pisala istina, a na tebi je da odlučiš što ćeš s tim.

– Ali istina je i ovih desetak godina nakon toga – pokušavala sam i dalje.

– Evo, upravo si odgovorila samoj sebi – trgnula se. – Ono je bila istina ranije, a i o ovih desetak godina istine možda ćemo jednom... možda… Samo, ne budi tako nestrpljiva.

– Nisam nestrpljiva ali u tom se je razdoblju mnogo toga dogodilo u tvojem životu. Već bi se i u onome što ja samo površno znam, našlo zanimljivog materijala.

No, nedostaju mi detalji, okolnosti….

– Naravno da se dogodilo. Kao i u tvojem i svačijem životu – zanimljivog i nezanimljivog, u svakome slučaju drugačijega nego prije ali… Pola je nakon početne burne reakcije nastavila molećivo: Ajde, budi dobra i pusti da tih desetak godina skupi malo prašine…

– Dobro, opet sam popustila – A naslov? Što ću s naslovom?

– Aaa, to tebe muči?! – pogledala me zamišljeno. – Možda nešto o putu do svjetlosti, kojim svi mi hodamo. Kao za suncem, koje se nikad ne gasi. Evo, pogledaj danas. Kada si me kao i uvijek počela gnjaviti tim svojim pitanjima, namještala sam ovaj suncobran da ti ono ne smeta, a sada ga ne vidimo – opet se smješkala vragolasto.

– Skrilo se, ali i ti i ja znamo da se nije ugasilo, da je tamo, negdje gore iznad oblaka, zar ne?

– Dobro, dobro, samo se ti šali, ali…

Bilo je jasno da ni danas iz nje neću izvući više no što jesam.

– Ali… Pola mi je upravo ponudila jednu od mogućih točaka na kraju – pomislila sam čim sam zakoračila na pošljunčanu stazu ispred kuće.

I objeručke sam je prihvatila.

251

Na putu do svjetlosti

252

Na putu do svjetlosti

253

Na putu do svjetlosti

dr. sc. Iva Lukežić: Popratne bilješke Sedmo ukoričeno djelo Vlaste Juretić, koje je pred čitateljima, na prvi se pogled doima kao novina i zaokret u odnosu na autoričin dosadašnji opus. No nije sasvim tako.

Vlasta Juretić se na ovdašnjoj književnoj sceni u protekla dva desetljeća a�irmirala prije svega kao pjesnikinja izrazito lirskoga usmjerenja, čije govorne tvorevine imaju sve odlike lirskoga: iskazuju poruke iz osobnog autoričina životnoga prostora, sadrže subjektivne autoričine interpretacije ulomaka vanjskog objektivnoga svijeta, a usto ih odlikuje i poseban oblik, te osobit izbor i tekstna organizacija riječi, kojima u publike pobuđuje emotivne senzacije i doživljaje. Poznato je da takve male književne tvorevine sa zgusnutim značenjima iz autorova unutrašnjeg osobnog svijeta publika spoznaje emocijama, doživljava ih, smatra i naziva pjesmama. Književna ih struka svrstava pod liriku, kao zaseban književni rod, vrstu, ponekad i oblik, kôd. Publika i kritika su pjesme Vlaste Juretić početkom devedesetih godina dočekale dobrodošlicom, jer su pronosile senzibilitet novoga naraštaja kojemu poruke tada već zastarjele zavičajne poezije više nisu bile emotivno poticajne. Ratna i poratna zbivanja do sredine devedesetih godina snažno su se odrazila i u pjesništvu Vlaste Juretić. Njezine su rodoljubne, domoljubne, religiozne, promišljajne i vrlo osobne poruke koje je u tom razdoblju posredovala svojim pjesmama naišle na izvrstan odziv u publike koja ih je primila i posvojila, a kritika im je priznala i nedvojbene literarne vrijednosti. Ukratko, Vlasta Juretić je nakon svojih prvih dviju knjiga postala općeprihvaćena i općepriznata pjesnikinja u ovoj sredini. U poratnom razdoblju od sredine devedesetih i u prvoj polovici ovoga desetljeća vrlo se angažirala u javnom djelovanju na ovdašnjoj kulturnoj sceni, a u pjesništvu se, koliko mu je vremena mogla odvojiti, okrenula prema mirnodopskim intimnim motivima: pjesme iz toga razdoblja variraju ljubavnu tematiku (u vrlo općenitu značenju), te osobne promišljaje, životne spoznaje i sentencije. Na vrlo su visokoj cijeni u široj publici, mnoge se uglazbljuju, a pjesnikinja ih na krilima popularnosti producira gotovo rutinski. Kad je zapitan o njihovoj poetološkoj vrijednosti, kompetentni se književni kritičar izrazio uvijeno, nestručnjaku teško čitljivim stručnim metajezikom: pjesme joj najčešće ispunjavaju pjesničko–promišljajni plan (svode se na bit poruke), ali im je zapostavljen ili nedorađen pjesničko–estetski plan, koji opslužuje sadržaj (M. 254

Na putu do svjetlosti

Stojević, popratni tekst u trećoj knjizi iz 1998). Jednostavnije rečeno: s poetološkog gledišta pjesma je umjetnina kad joj je forma usklađena sa sadržajem, a to u pjesmama V. Juretić počesto nedostaje. Moja im kritika (u popratnom tekstu u trima knjigama iz 2007.), stručno znatno nekompetentnija od Stojevićeve, ali zato izravnija – ne odriče vrijednosti, ali zamjera variranje već rečenoga i dokazanih obrazaca koji su već polučili uspjeh i otišli u zastaru, nerazmjer između količine i kakvoće, zamor materijala, stagnaciju u pjesničkom razvoju, i očito zastranjenje u područje tekstova za zabavnu glazbu. Čini se da su ove zamjerke, koje su uznemirile njezine poklonike, na Vlastu Juretić imale sasvim suprotan učinak: pogodile su je, ali i primorale na suočavanje sa sobom, odnosno sa svojom književničkom perspektivom u očima književne kritike: što i kako dalje s književnim pozivom s kojim se već saživjela, sa svojom potrebom da književnim porukama komunicira s društvom u kojemu živi, i izazovima koji se tom pozivu nude? Samo autorica zna kako je razriješila to svoje bitno životno pitanje, izbor i odluku. Svi mi izvan njezina osobnoga svijeta znat ćemo to kad stignu djela. Po onome što mi je u zadnje vrijeme poslano na uvid rekla bih da se poezije nipošto nije odrekla, ali da ozbiljnije i dublje radi na sebi i iskušava se na zahtjevnijim pjesničkim formama. No da ozbiljno iskušava i druge književničke opcije, postalo je vidljivo kad mi je, uz zamolbu za primjedbe i ocjenu, dostavila na uvid rukopis svoga prvoga proznoga djela pripremljen za tiskanje.

Percepcija o Vlasti Juretić isključivo kao pjesnikinji ustalila se u javnosti nakon njezinih dviju prvih knjiga koje sadrže samo pjesme. Istina je drugačija: napisala je i objavila stanovit broj dobrih dijaloških tekstova za scenska uprizorenja, a proizvela je znatnu količinu proznih tekstova, među kojima ima i onih koji se mogu svrstati u umjetničku prozu. O takvim je prilozima u trećoj autoričinoj knjizi ˝Raskrižja˝ M. Stojević 1997. godine iznio sljedeću prosudbu: ˝U kratkim prozama se osjeća smisao za dijalog i stanovite psihološke momente, a manje za deskripciju i fabuliranje. Te proze mogu se u dalekim naznakama smatrati uokvirenim novelama koje povezuje zajednički aktant (junak) Pola. No zasad nam je Vlasta Juretić podastrla premalo proznoga štiva a da bismo mogli iznijeti čvršću prosudbu o njima, osim da autorica pokazuje talent koji valja nadograđivati novim proznim djelima.˝ Bez dvojbe, riječ je o pretečama njezina prvog romana koji je upravo pred nama: Vlasta Juretić se ovim romanom pomnije pozabavila nečim što ju je okupiralo otkad je počela pisati, ali na što se stjecajem svakojakih okolnosti nije mogla usredotočiti.

255

Na putu do svjetlosti

Naime, tekst u najnovijoj knjizi Vlaste Juretić pripada posebnoj književnoj vrsti koja se u struci naziva narativnom, prikaznom ili pripovjednom književnom vrstom.

Književna djela koja se pribrajaju toj vrsti ne nose poruke iz osobnoga unutrašnjeg svijeta autorova, kao u lirici, nego kroz priču (fabulu) o nekome ili nečemu prikazuju načine postojanja ljudskih sudionika u vanjskom, društvenom svijetu: u komunikacijama, kontaktima i zbivanjima i u njihovoj dinamici. Građu za svoje pripovjedno djelo autor crpi iz konkretnoga života oko sebe: u njemu pronalazi temu i priču (fabulu) s radnjom i likovima kao nosiocima radnje, njihovim međusobnim odnosima i motivima koji pokreću njihova djelovanja. Od autora se pripovjednih djela stoga očekuje znatno veća objektivnost, a manje subjektivnih intervencija i autorskih upada u priču. Najvažnije je u pripovjednoj prozi vješto fabuliranje (vođenje priče sa zapletima i raspletima prema vrhuncu – klimaksu) kojim se čitatelja drži vezana za tekst. Pripovjednoj se prozi nalaže i osobita tekstna organizacija riječi (govora).

Tekstom se priča postavlja u prostorno–vremenski okvir, tekstom se priča i likovi pokreću, razvijaju i rastu u zapletima i raspletima međusobnih odnosa. Za razliku od lirike, gdje je dopuštena stanovita (pjesnička) sloboda u odnosu na gramatičke i pravopisne konvencije, tekst se u pripovjednoj prozi pridržava propisanih jezičnih normi i pravila. Autoru su u pripovjednoj prozi za oblikovanje i vođenje priče i likova na raspolaganju tri postupka: naracija (pripovijedanje), deskripcija (opis predmeta, prostora, krajolika, vanjskog izgleda ili unutrašnjeg stanja likova), i dijalog / monolog (razgovor i samogovor). Autor mora odlučiti na koji će se način pripovjedač postaviti prema tekstu i likovima: kao neutralan izvanjski promatrač koji registrira zbivanja i pripovijeda o njima u 3. (nepersonaliziranom) licu ili kako drugačije. Konačno, za razliku od lirike i pjesama, kojima su svojstvene kratke forme (jer su i poruke koje promiču izraz daha: ‘duše’), pripovjednim su prozama neophodne duge forme, da bi se izložila i razvila fabula i složeni odnosi među likovima: roman je najopsežnije prozno djelo sa složenom i razgranatom fabulom i likovima, novela je pripovjedno djelo manjega formata, te jednostavnom radnjom s manje likova, dok su crtice najmanje pripovjedne vrste s osnovnim naznakama fabule, lika, naracije, deskripcije i dijaloga.

Svrha je prethodnoga podsjećanja na osnovne postulate – s jedne strane u lirici a s druge u pripovjednoj prozi – bila iznošenje elemenata po kojima sam pokušala procijeniti autoričinu uspješnost u novome književnom kodu kojemu se priklonila u svojoj najnovijoj knjizi.

256

Na putu do svjetlosti

1. Sadržaj: fabula i fabuliranje Autorica ovim svojim prvim velikim proznim uratkom (romanom) posreduje poruku da je životni put ljudske jedinke neprekidni hod u potrazi za bliskosti s drugima.

Taj hod u njezinu romanu naliči pokušaju dohvaćanja Utopije: neprekidno je nadomak konačnoga cilja, do kojega uvijek nedostaje barem korak (peruanski književnik Mario Vargas Llosa takvu je životnu potragu za Neuhvatljivim i Neostvarivim izrazio u naslovu knjige sintagmom ‘Raj iza drugoga ugla’).

Poruka je izrečena pričom (fabulom) o ženskoj osobi (Poli) i njezinim pokušajima da s osobama oko sebe ostvari bliskost: da dobije oslonac, podršku i pomoć, pažnju, nježnost i razumijevanje članova najbliže obitelji, prijateljsku odanost, emocionalnu naklonost, i više od toga: ljubav ljubljene osobe. Priča se glavninom odvija u jednom od mjesta u riječkom prigrađu, a obuhvaća razdoblje od nekoliko desetljeća: počinje sredinom 20. stoljeća, prije Polina rođenja, i traje do početka devedesetih godina, kada se Pola, nakon prevaljene glavnine trase životnoga puta uspinje prema vrhuncu: životnoj zrelosti. Fabula je razvedena kroz stotinjak poglavlja, od kojih prvih dvadeset predstavljaju svojevrsni prolog ovog romana jer prikazuju zbivanja koja prethode pojavi glavnoga lika. Roman, naime, počinje pričom o Polinoj majci, njenim roditeljima i prijateljima te nesretno prekinutoj mladenačkoj ljubavi. Ostala poglavlja prate glavni lik, Polu, od rođenja u obitelji majčinih roditelja, i djetinjstva zakinuta za ljubav svojih bioloških roditelja, izvanbračnog djeteta trajno obilježena u maloj tradicionalnoj zajednici, preko razdoblja pubertetom uznemirene djevojčice, potom mlade djevojke primorane prekinuti školovanje i otisnuti se u potrazi za poslom u stranu sredinu, potom mlade žene s vlastitom obitelji, te u razdoblju nakon raspada bračne veze i gubitka najbližih osoba. Glavni lik je uvjerljivo motiviran za svoje postupke okolnostima pri njegovom pojavljivanju u fabuli i tijekom njezina razvitka U romanu se pojavljuju i sporedni likovi, koji su u bližoj interakciji s glavnim likom, pa se i priče o njima prepliću s osnovnom pričom o Poli. Među sporednim likovima čije priče zauzimaju više poglavlja ističu se likovi s kojima je glavni lik u krvnoj vezi: Polina majka Marta, njezini roditelji Veronika i Gašpar, majčina sestra Mera i brat Jakov, te Polin izgubljeni i potom pronađeni otac Vladimir. Zasebnu skupinu sporednih likova čine prijateljice i prijatelji, daljnja rodbina i drugi likovi (poslodavci, mjesni nasilnici, dužnosnici, kolege) koji imaju važnu ulogu u pričama glavnoga i sporednih likova, ali ne i svoju priču u zasebnom poglavlju. U tom smislu je zaseban tretman lika imenom Tomislav, prve i prave Poline ljubavi, koji se pojavljuje u prvoj trećini knjige, potom se 257

Na putu do svjetlosti

u romanu gubi ili javlja kao lajtmotiv u presudnim trenutcima, a pokatkad se posve aktivira preuzimajući ulogu glavnoga pokretača Poline priče. Odnosi između sporednih likova čine niz zapleta i raspleta, dinamično raspoređenih duž glavne fabulativne osi, ne dopuštajući čitatelju opuštanje i zamor sve do kraja: čitatelj je doveden pred konačni rasplet davnoga ljubavnoga zapleta, ali mu je sam rasplet uskraćen: autorica ga najavljuje u zadnjem poglavlju, svojevrsnom epilogu ove knjige, naslovljenom kao Deset godina kasnije. Čitatelj u epilogu razabire da bi rasplet mogao biti otkriven u nastavku, naime u sljedećoj knjizi, koja će možda biti napisana. Bez sumnje je ova pojedinost potvrda autoričina umješna fabuliranja: čitatelj koji je fabulu pratio do ove točke, svakako će posegnuti i za nastavkom, dapače.

2. Postupci u oblikovanju Autorica se u razvijanju fabule služi svim trima postupcima svojstvenim umjetničkom djelu, premda težište prebacuje na dijaloge. Najčešće se putem dijaloga saznaju neki prethodni i sporedni događaji, donose podatci o likovima i njihovim postupcima. Narativnih je dionica upadljivo manje, a izravnih deskriptivnih ni onoliko koliko bi se realno moglo očekivati: ponešto opisa unutrašnjih prostora ili predmeta, poneki uzgredan prirode s vrlo selektiranim detaljima, gotovo nikakva vanjskog opisa likova s tek pokojom naznakom neizravna opisa unutrašnjih stanja glavnoga lika. Jezik dijaloških dionica ne služi karakterizaciji likova, isti je kao u narativnim i deskriptivnim dionicama u romanu: obezličen standardnojezični izraz s tek ponešto natruha kolokvijaliziranoga (nižega) stila kakav odlikuje štiva u suvremenim časopisima i romanima za žensku populaciju. Moj je dojam da se odabir dijaloga kao glavnoga načina u oblikovanju fabule, jednako kao i odabir depersonalizirana jezika pokazuju posve funkcionalnima u ovome romanu. Naime, odabir dijaloga kao nosiva postupka u fabuliranju, na štetu naracije (izravnoga pripovijedanja) i deskripcije (izravnoga opisa) čak se pokazuje boljim izborom u odnosu na (univerzalnu) poruku koju ovaj roman posreduje. Svakako je redukcijom naracije i deskripcije tekst postao kraći (poglavlja obasižu samo po nekoliko stranica), dinamičniji, a time čitatelju prohodniji (jer nije primoran zaobilaziti opise i narativne pasuse). Zanimljiv je još jedan paradoks: prostor, vrijeme, likovi, pa i sama fabula u ovom romanu kojemu je izvedbeno težište na dijalogu a izričaj obezličen – doimlju se uvjerljivo, poznato, prisno i istinito: rekla bih da će i čitatelji biti zatečeni dojmom da je sve to déjà vu (već viđeno), pohranjeno ili zakopano u pretincima njihova vlastitoga iskustva.

258

Na putu do svjetlosti

3. Autorova nazočnost Autorica je u romanu prisutna kao izvanjski pripovjedač (u neutralnom 3. licu) osobno distanciran od likova i zbivanja: on samo plete priču, ne komentira, ne upliće se, ne drži stranu nikome. Osim s vremena na vrijeme glavnom liku, Poli, a i to čini neizravno, možda i nesvjesno iskazujući empatiju prema glavnom liku lirski intoniranim pasažima koji prethode nekim ključnim traumatizirajućim trenutcima u Polinu životu. I u cjelini romana: Pola prolazi kroz životne traume (kao ˝Šte�ica Cvek u raljama života˝ ironične Dubravke Ugrešić) nikada i nikome ne čineći zla (to drugi čine njoj), nimalo se ne mijenjajući: na kraju priče ona je ista ona čedna, čista, plemenita duša koju zlo nije dotaklo ni načelo. Pristranost? Objektivna mogućnost da i takvih ima u životu? Moguće je i jedno i drugo. Ili treće: ovaj roman o Poli autorica prekida u sredini njezina života. Bude li nastavka, možda i Pola u njemu bude drugačija osoba. Nismo, dakle, sigurni jesu li ovakve relacije autorice prema glavnom liku nekontrolirane ili imaju neku literarnu funkciju koje će se naknadno otkriti.

Možda će čitatelji doći u iskušenje i pokušati tražiti paralele između stvarne autorice Vlaste Juretić i njezine literarne junakinje Pole. Podsjetit ću ih da je literarni svijet zaseban svijet, stvoren �ikcijom, i da postoji samo u literarnom djelu. Autor samo preuzima građu iz vanjskoga svijeta i prerađuje je po literarnim pravilima, ali se sa stvarnim vanjskim svijetom ne može poistovjećivati: nikoja stvarna osoba nije literarni lik i nikoji literarni lik nije stvarna osoba.

259

Na putu do svjetlosti

260

Na putu do svjetlosti

261

Na putu do svjetlosti

262