Kako si znao da volim leptire by Vlasta Juretić

IMPRESSUM: Naziv knjige: Kako si znao da volim leptire Izdavač: Katedra Čakavskog sabora za Grobnišćinu Za izdavača: Stanislav Lukanić Urednica: Slavica Mrkić Modrić Recenzentica: dr. sc. Iva Lukežić Lektura i korektura: dr. sc. Iva Lukežić Grafičko oblikovanje: Zoran Vukoša Tehnička oprema, priprema i tisak: A.T.G. d.o.o. Čavle UDK ili ISBN: 978-953-97606-7-8 Naklada: 1.000 primjeraka Grobnik, studeni 2007.

2007.

Riječ urednika

Okupana stihovima “Kako si znao da volim leptire”, “Pljesak više nema ništa s tim” i “Tamo kadi duga spi”, tri su nove knjige Vlaste Juretić. Na osamstotinjak stranica objavljen je samo dio njezinih poetskih ostvarenja nastalih tijekom posljednjeg desetljeća. I vjerujte, ostalo ih je još za najmanje dvije knjige. Kad mi je prije godinu dana zatrpala mail svojim stihovima, još nisam ni slutila kako ću, “razvrstavajući” njezinu dušu, prečesto svojoj priskrbiti misao na Sizifa, jer baš u trenutku kad bih pomislila da sam otkrila model po kojem bih mogla složiti sve ono što je ispod Vlastinog pera proizašlo, na ekranu računala zasvijetlila bi poruka kako imam poruku. A ja bih se naježila, jer to je značilo da je ta plodna i neobuzdana Grobnišćica otkrila još neku staru bilježnicu, zabačeni komad papira na kojem je tko zna kada zapisala pjesmu i naravno, to mi svoje otkriće i poslala. Značilo je – sve iz početka. I tko zna do kada bi sve to trajalo da na vrijeme nisam shvatila kako mi je sav trud uzaludan, jer Vlasta se jednostavno ne da ukalupiti. Kod nje nema jasne situacije, u njezinoj se svakoj ljubavnoj pjesmi krije i ona zavičajna, u svakoj zavičajnoj ima i refleksije, a u onoj refleksivnoj i sve već nabrojano. I dok je zaljubljena u ljubav, dok slavi tu istu ljubav, ispisuje i sumnju, i nadu, i strepi, i voli, i pati... Pokušavši “raščlaniti” Vlastine misli, iščitavala sam i iščitavala na tisuće stihova, da bih na kraju shvatila – ona je kao rijeka uz koju je odrasla. Kao Rječina, ili, kako bi to 5

Riječ urednika

Vlasta rekla – kao Ričina! U trenutku kad pomisliš: imam ju, shvatiš da imaš “šipak”, kad pomisliš: imam njezinu mirnu fazu, ona zahuči i zavalja toliko snažno da izbaci iz svakog kalupa ne samo ovako nevještu urednicu (koja će od sada pa nadalje sa stopostotnom sigurnošću izgovarati onu – prvi put je najteže, a za drugi puta nisam sigurna hoće li se ikad više dogoditi), već poruši sve okvire u koje netko pomisli da bi ju mogao pospremiti. Izrazito plodna autorica, nesputana i u stihu i u formi, ne dozvoljava šablonu, i stoga ove tri koje s prethodne tri Vlastine knjige čine bogat pjesnikinjin opus nisu stvarane ni po kakvom modelu. Stvarane su po osjećaju, također po tom istom osjećaju i imenovane. Što se u kojoj nalazi, koja je tematska i jezična odrednica onog što u njima možete pročitati, kao i “pjesnička slika “ One koja ih je pisala, pojasnit će vam dr.sc. Iva Lukežić u svom prikazu radova Vlaste Juretić, a ja vam samo mogu ponoviti da je knjige stvorio osjećaj koji su stihovi pobudili prilikom tko zna koliko iščitavanja. Dakle, model je osjećajnog karaktera, kako kod prve knjige, tako i kod one koja je čitavo vrijeme nastajanja nosila radni naslov “pjesmarica”, i u kojoj se nalaze njezini uglazbljeni i na brojnim festivalima izvedeni stihovi, kao i u onoj u kojoj pjesnikinja progovara na svom materinskom jeziku – grobničkoj čakavici. Vlasta Juretić čitatelju je kroz ovu “pjesničku trilogiju” podastrla svoju dušu, između korica pospremila ju je jedna druga duša koja vam jedino još može poželjeti da iščitavajući Vlastu doživite isto ono što je i ona doživjela, a to je osjećaj kupanja u stihovima. Nezaboravan i neponovljiv.

*****LJ Krug jedno moje A dva? Mo탑e tvoje, mo탑e troje

Pusti sebi sanjati

U neke sitne sate Jesu li to u nepovrat otišle one s vjetrom kiše, ili je to oblak samo izgubio put? Mislila sam: Ovdje ljubav ne stanuje više, a onda proviri mladi mjesec žut. Jesi li ti slučajem u moje ulice, ili nebo doista okreće mi lice?

Pusti sebi sanjati

Za letove sjajne U ono vrijeme leptirova leta, livada cvjetna, tek postavljen stol za dvoje, igra pčela i mirisa cvijeća; sve tvoje, sve moje… Bijeg ispod duge i tisuće želja ruka u ruci i nitko nam ništa ne može, kao da sve je već zasluženo, oprosti nam, Bože. Oluja ogrlica vratom žulja, u nizu jedna za drugom slete, plavilo samo provirilo na tren, a nove već nebom oluje prijete. Po pogodbi kao: dugu za leptire i livadu cvjetnu i mirise bajne…, za neke dane bez oluja novih i nove letove sjajne.

Pusti sebi sanjati

Opet more vjetrom pjeni Opet more vjetrom pjeni, nemiri se valovima tuču, slane pjesme niti predu, jer ljubav od svega jača prkosi u srcu ledu… Topi.., topi ga… i kap po kap, na moj su dlan sve te suze pale, a možda i ne bi na to mjesto da su znale; sunce se propelo nebom razapelo i žedno ispilo, i sve suze pale kako došle-tako i nestale…

Pusti sebi sanjati

Upijaj rosu Onda, kada čežnja moja miluje daljine… Šapće: Srećo, budi danas s njime i ljubi ga..., rosu upij svu... s ravnice, i spuštaj polako njemu na usnice...

Pusti sebi sanjati

Valunska noć U meni jedno ljeto i jedna uvala, ali tebe… Ne, nema te više. A, sve si još meni u snu i na javi… Vjetar si s mora što samnom još diše… Da bar trenutak vratiti se može te tople valunske noći…, bajni trenutak na žalu: sjena galeba na srebrnome valu, što krilima maše, krilima mojega sna, da bar…

Pusti sebi sanjati

Mimoze... Osmjehe tople, dani kad nude, zoveš me draga i toplo mi bude... Korak... polumrak... obojen svijećom, ususret nježnosti zoveš me Srećom... A, kada, snena, ususret danu, odlazi noć, pušta mi granu mimoze...

Tvoje me nježnosti nose i noć, na prstima hoda, polako… Čaroliju čuva, da duže potraje… Nikada ne bijah sretna ovako. Tama se tiho kroz prozor šulja, tamo gdje zaspale ljube se loze, a svjež od ljubavi zrakom nose: mimoze...samo mimoze…

Pusti sebi sanjati

Kako si znao da volim leptire Srce strepnje je udomilo, i ničega ne bi što umiri, ali... prosuo si cvjetnu livadu, toplim doletjeli leptiri... Svako kada i zašto i kako tiho je, tiho... sve tiše... ti me poljubi jednom... još jednom... i ništa mi nije ni važno više... Možda ću samo u neko doba, kada noć uspava ljude i kada nam najljepše bude i kad sve se lepeze rašire, pitati se: Kako si znao da volim leptire?

Pusti sebi sanjati

Laka ti noć Od mene jedan šapat samo neka te uljulja u snove tamo… Možda se tako već i noćas sretnemo

Pusti sebi sanjati

Snovima tvojim u pohode Neki me trenuci sjajni vode snovima tvojim u pohode. Kada osjetiš lelujavu nježnost u njima, to se latice, ukradene cvjetovima, spuštaju na tvoje usne uz šapate: Noćas smo tu samo za te... samo za te...

Pusti sebi sanjati

Budi mu dobrostiva, ljubavi Budi mu dobrostiva, ljubavi: raširi sve latice svoje, ogrni najljepše boje… More sreće na suncu razgrni i u njegovo srce navrni.

Pusti sebi sanjati

I anđeli su noćas… I anđeli su noćas nama naklonjeni, kad pomažu meni, da u snove tvoje na prstima mogu, zlato moje…

Pusti sebi sanjati

Misao Još si ti moje svako dobro jutro Samnom si i kada nebom šara dan, večeri mi još omataš svilom, misao si ti još moja… Ona zadnja misao pred san.

Pusti sebi sanjati

Ljubav Sjajan je osjećaj da te imam, za svaku se sjenu u očima tvojim već unaprijed kajem, a sve što u meni lijepoga ima, u dobroj ti vjeri dajem...

Dobrim te, onako... iz duše, poželim dotaknuti, sve oblake s tvojega neba odmaknuti i grijehe sve oprostiti, što tek će grijehom biti… Poželim ti toplo gnijezdo sviti, da se umorne misli udome, da nježnost bude na svome, da toplinom ti miluje snove, da valovi nade opet zaplove… I obući ti jastuk u morsku pjenu poželim često, a u srcu još uvijek čuvam tvoje mjesto...

Pusti sebi sanjati

Još ponekad vjerujem Još ponekad vjerujem da zvijezde, tople i snene, sjaje samo za mene... I ti povjeruj, da, kada si meni blizu, nema veće do moje sreće… Vjeruj da zvijezde zaplešu samo kad si tu…. I… ne daj se, ni kad oluja nebu zaprijeti, ni kad naš brod bi htio dnu… povjeruj i ostani tu. Vjeruj i sebi i meni… i osmjehom jednim u našu korist sve preokreni.

Pusti sebi sanjati

Jesmo li se već sreli? Na trenutak čini mi se, da smo se oduvijek znali... ... imaš nešto, što dušu razgali, iskru neku, koja ognje pali, pa pustimo neka oko oko pita… Odgovor se u očima uvijek lako čita.

Pusti sebi sanjati

Uzmi svoje Kad u neke sitne sate tiha čežnja tebi me doprati, usnama podari nježnost da ti sebe vrati i sve uzmi... Uzmi ono, što nikome još ne uspjeh dati.

Pusti sebi sanjati

Htjela bih Htjela bih s tobom jednom, bar jednom, tamo, gdje sunce ljubi travu... u neko pred noć vrijeme, na rame ti spustiti glavu da, između poljubaca snenih poteče rijeka uzdaha još neispuštenih.

Pusti sebi sanjati

Kad te moje misli dotaknu Kad te misli moje dosegnu, i stignu te negdje tamo daleko, tople i nježne, za neke noći ledenosnježne, kad te misli moje dosegnu, u noćima hladnim, da toplije bude... ogrni se njima; one su za dobre ljude...

Pusti sebi sanjati

Nada Dugo me već u jutrima budiš... ponekad i ljubiš, pa dotaknem usne, da slad ne pobjegne, ali... i dalje se cezne... Ne, ne sanjam o onome što ce biti, a nadam se ni ti; šteta lijepo unaprijed trošiti...

Pusti sebi sanjati

Jesmo li to prepoznali ljubav Jesu li to nova jutra, sto se rađaju u nama dobro jutro, i tebi i meni, izrodila sama? Jesu li to oni dani u kojima oživjeli mi smo i u koje više, ni ti, ni ja, vjerovali nismo? Smije li se ono sunce, kad u noć zalazi, čudeći se što toplinu u nama nalazi?

Reci na glas, na volju ti ... ili šapni, kucanje kad čuješ za nekoga kasnog sata je l to ljubav dopuzala i na naša vrata? Reci, srećo, jesmo li to prepoznali ljubav koju nikom drugom nikad dali nismo... ...dali ne bi, do ti meni i ja tebi?

Pusti sebi sanjati

Nebo danas ožujcima pjeva Nebo danas ožujcima pjeva, negdje tamo gore iznad grana, još golih od zime, vijesnikuje ovoga proljeća u njedrima mojim na glas tvoje ime...

Pusti sebi sanjati

Za tvoje osmjehe Za tvoje osmjehe molim se noćas, da te anđeli dvore, da rajska vrata otvore, molim za u tvojim očima one sjajne iskre što zjenice tvoje srećom bistre.

Pusti sebi sanjati

Zašto mi nedostaje…? Znam, nedostaje mi nježna riječ koja… Ne bilo čija, već tvoja… Ali zašto mi u ovome svijetu mašte, gdje bliži si mi od svih, nedostaje jedan stih?

Pusti sebi sanjati

Odloži buđenje za neko drugo vrijeme Pusti sebi sanjati, odloži buđenja za neko drugo vrijeme, kad zvijezde budu nijeme i ne tako milostive nam... Ne budi se sada kada je već zvijezda dom svoj darovala nama, da zajedno budemo među zvijezdama... Odloži buđenje za neko drugo vrijeme

Pusti sebi sanjati

Ne sudi mi unaprijed… Ne sudi mi unaprijed. Počuj šapate, kad ih srce zausti i kad tebi svrate… Kako? Još ne znaš što u njedrima cvate? Jedna ruža, latica rosnih samo za te....

Pusti sebi sanjati

Ti znaš I kada zaboravim lijepo ti izreći, ti znaš da ti lijepo želim i onda kada to samo šutnjom udijelim..

Pusti sebi sanjati

Mirisi proljeća Dotaknula me blizina tvoje čežnje za proljećem i mirisima, a tako ih puno u tebi ima... Priupitaj srce svoje za koga ih skriva; ako s njime progovoriš, ponekad i razumno biva… Možda ti se smiluje i čežnje tvoje utaži; mirisi proljeća… tu su, u sebi ih traži…..

Pusti sebi sanjati

Da traje Dočekao me otškrinutoga tvojega srca dio. Dočekalo me sjećanje na nešto samo naše. Hvala ti na lijeposti ove čaše. Ispijam polako, da bude slatko, da traje...

Pusti sebi sanjati

Kao... lako je Ponekad prave riječi ne izviru lako. U srcu tek pokoja, do kraja ne dogori, ali ono se ipak, za tebe izbori i snagom želje prozbori… kao lako je…

Pusti sebi sanjati

Pitanja Kad se tebe sjetim ja poletim... Poletim ka oblacima, zavri ljubav u grudima... Ti možda ni ne znaš kako je još uvijek mnogo ima… a… ne mogu je nositi sama a i tko zna što će biti s nama?

Pusti sebi sanjati

Dobre želje Ti… uvijek budi tamo gdje cagaljke svaku utrku gube, gdje se praskozorja i snohvatice ljube. Budi tamo gdje se ljepotom množe nježne radosti.

Pusti sebi sanjati

Na korijenima Potok zrcali jablanima, tu smo negdje. Makar to slika ne bilježi, usudu ništa i nitko ne bježi... Skriveni u lišću, koje ukradenu tajnu još krije, nevidljivim ju nitima nježno obavije i ne pušta... Tu smo mi negdje, svaki sa svoje strane, gdje se slabi brane, od nadanja, čekanja, traganja...

Tu, među jablanima, istine se u potoku zrcale, tu, gdje se grijesi ne dijele na velike i male... Jer samo na korijenima grijeh je grijeh, a smijeh smijeh, i ništa se ne mora... kad piješ s izvora.

Pusti sebi sanjati

Kada volim Kad volim, već čudnom snagom valjda od želja sile padaju zvijezde, kao same od sebe, za tebe…. Samo kada volim i sebe volim, to dobro znam, jer, samo kada volim, sretna sam.

Pusti sebi sanjati

Jesam Kada tvoje danas i sutra bitno mi je, kada tvoj osmjeh i mene grije. I kada uzmem a još više dam, ja jesam.

Pusti sebi sanjati

Oslobađam prostor Oslobađam prostor u jednom dijelu... Zvati ga srcem ili dušom možda, ne znam i nije važno. Voljeti ne možeš lažno ili dio po dio..., ili..., možda i možeš, ako nikada nisi ljubio? ...he, he, ali ja jesam: u jednome...... pa opet u jednome trenu... e, jesam lumen

...i kako ono Braian pjeva: Jesi li ikada volio ženu E, pa u ovome kutku, u srcu i duši ili oboje zajedno, kad postane svejedno mjesto se samo stvara, I polako, od nekog sata širom otvara vrata za novi trenutak... ili trenutke... ako je sreće, a ako te Onaj gore podari i za druge... bolje , ajmo reć stvari: za duga, duga trajanja, bez kajanja....

Pusti sebi sanjati

I čuda se događaju... Zapitah se nekada ne bi li dobrom njegom i ljubav navikom mogla postati i navika ostati? ..i može li i navika čudom postati draga, rađati se nova snaga, može li?

Pusti sebi sanjati

Volim neizvjesnost Što donosi sutra? Ne, odgovor ne treba. Jer do neba volim neizvjesnost. Zašto razvodniti sve lijepo što čeka na nas, a onome drugom ne dam već u nijedno naše danas.

Pusti sebi sanjati

Dva svijeta Dva smo svijeta: ti, iz mojih snova ja, jedna u nizu... Reci ipak, zaĹĄto mi se Ä?ini da su srca jako blizu?

Pusti sebi sanjati

Sve je naše Što trebam od tebe? Ništa. Htjedoh dati, usrećiti sebe. Dar stvori od mene roba i teret što većma posta i prignu me prije doba, darom nesuđenim osta... Što od tebe trebam? Ništa. Svega dosta. Kao: dosta jesam i mene u meni i tebe u tebi, dosta jesam sebi, za dan, za mjesec i koje ljeto, Ovo dosta meni posta sveto.

Što trebam od tebe? Ništa. Sve već uzeh i sve imam sve uzimaš, sve uzimam i hranim se i pojim se… Oprosti mi, ne htjedoh tako, ali tako bijaše... i ništa za vraćati nemam, kad već sve je naše.

Pusti sebi sanjati

Obično Ti možda trebaš obično nešto, ali danas mi obično nešto izmiče prstima. I nemoj reći: Što se to mene tiče, molim te, nemoj dok štima.

Pusti sebi sanjati

Želim ti biti prijatelj Želim ti prijatelj biti i ništa više i ništa manje. Ne traži drugačije, za dobro sjećanje. Ne tjeraj me ružnim dobro pregaziti, već pokušaj i ti prijateljem biti.

Pusti sebi sanjati

Zabranjene jabuke Noćas se samoiskopane brazde ugnježđuju u meni, sigurne da tu im je mjesto Osjećam ispunjenje u porama svojih nemoći potrebnih upravo tebe takvoga kao što jesi. i tvoje silne moći, i želju da sve dođe na svoje mjesto. ...skoro zločest mi osmjeh zaigra negdje u kutu usana.... Moj si bio i jesi, kao što i ja tvoja jesam i bila tko zna kojih dana kada smo u vrtovima nekim zabranjene jabuke brali i jeli skupa i… skupa nas istjerali.

Vrijeme bijelih margareta

Vrijeme bijeli margareta

Tko zna Hoćemo li i nas dvoje možda kao neki što su vječno živi, ostati na listinama nekim, dati obol ovoj plodnoj njivi? Hoćemo li odabrati znati, od korova odvojiti klice ili ćemo oboje i dalje Božju manu trošit nemilice?

Vrijeme bijeli margareta

Strepnja U srcu nada skrivena… šuti… voskom zalivena, nijema... a strepnjama tama progovara: Zašto mi te nema?

Vrijeme bijeli margareta

Ne zatvaraj srce Učini mi se na trenutak da ulazim u želje tvoje i da tako bismo mnogo mogli učiniti u dvoje. I… ne zatvaraj srce previše često barem ne onda, kada sunce krene spustiti zraku na ono mjesto gdje spavaju sjene...

Vrijeme bijeli margareta

Vrijeme bijelih margareta Zagrli slatko me vraćanje u neko prošlo vrijeme, i duga topla ljeta u neka proljeća davna i vrijeme bijelih margareta Voli me ne voli me, voli me ne voli me Gle! Kao nekad latice bijele opet su na moj dlan sjele A ja? Kao i onda drhtim i sjećanja su ista živa...živa... (samo što sam ja sad već za mnogočega kriva) A bijele margarete godinama jednako svete, opet nevino procvale.

Vrijeme bijeli margareta

O, latice nježne, jeste li ikada znale da ste barem jednom u krivome smjeru pale? Jeste li ikad znale ili...znati niste htjele? Vi... nevino čiste....nevino bijele A tako je slatko vraćanje u neka prošla proljeća: Voli me ne voli me, voli me, ne voli me Ma...što se uostalom mene tiču neka prošla proljeća? I...i... tko se sad već...tako daleko... još sjeća. Ili…možda ipak? Voli me ne voli me, voli me ne voli me...

Vrijeme bijeli margareta

Ako zaboraviš Ako zaboraviš što smo davno jedno drugom dali, ako zaboraviš sve putove kojima smo nekada šetali, ako zaboraviš i sve one riječi, što su tamo pale, kako ćeš ih pronaći u meni kad ti opet budu zatrebale?

Vrijeme bijeli margareta

Sreća Nekada mi bijaše žao, ali danas, bez brige ti budi jer nije sreća kad jedno voli, već je sreća kad i tebi čekanja pune grudi.

Vrijeme bijeli margareta

Želja Kažeš da bi htio samnom podijeliti snove kad utihnu zvukovi broda i ono buđenje rano, kad galeb samo zaljevom hoda, da bi samnom htio podijeliti komadiće zore, dotaknuti me ponekad i spustiti latice nježnosti na moje umore... i... sve bi, kažeš, tvoje strahove podijeliti samnom htio, samo... kad bi smio? Eh… da samo znaš koliko sam to htjela. moja pričo bijela... Nekada

Vrijeme bijeli margareta

A sutra? Hoćeš li sutra uz lungo mare neke zvijezde tražiti iza oblaka. Hoće li i sutra kao nekada tvoja zvijezda biti svaka? Hoće li te opet ponijeti sanje onako snažno, da ti ništa baš ništa na svijetu osim ljubavi ne bude važno?

Vrijeme bijeli margareta

Strepnja Ne pitaj me zašto strepeć zastajem bez daha pred lijepim. Ne pitaj me zašto htjedoh na mojoj cesti. baš tebe sresti jer, ne bih znala što ti reći... Ne pitaj me, da od strepnje i umrla ne bih na putu ka sreći.

Vrijeme bijeli margareta

Teško Daruješ mi teško breme, od istine, kajanja..., bora… Daruješ mi slatku tugu, čežnje slane… a kako sa svime preko mora, preko uzavrelih voda, kad se još i zemljom teško hoda?

Vrijeme bijeli margareta

Uvijek je izbor tvoj Trenutak nježnosti, kada poljubac ne budi strast, već mirom miri probuđene nemire… Početak. bitan i korak je drugi neupitan i... željen... ili ...kad oči ljubav vode kao dva znanca stara, i kad jednakim žarom tijelo progovara... Uvijek je izbor tvoj

Vrijeme bijeli margareta

Pusti da vrijeme piše Ti si onaj s kojim mi je lijepo, s kojim se nasmijem, s kojim sve umijem i sve smijem. Pa kako te ne bih voljela imati? Ali.... što ja tebi mogu dati?

Vrijeme bijeli margareta

A što ako vrijedi? Na čas mi se čini da te volim jako a onda se bojim: sve bi bilo kratko... Pokušaj i ti ako možeš više, pročitaj u srcima što piše.. Ne daj mi uzmaći. ma, ako treba, i silom povedi, jer, što ako vrijedi?

Vrijeme bijeli margareta

Kriva je mjera Ja sam dobar, kažeš, nikoga povredio nisam hotimice. A u zrcalu, zar u zrcalu tuđe je lice? I oči? Što oči kažu? One lažu, kažeš One lažu, vičeš: Oči lažu! Umiri se, nisi ti kriv; na sve te tjera tvoja mjera!

Vrijeme bijeli margareta

Smijeh Smiješ se ali, negdje uz rub smijeha jedna je bora, jeli od gorčine ili grijeha... Smiješ se a u oku nešto sitno... Možda utjeha? Ili to opet sebe varaš novom kapljom smijeha? Ma, hajde, nasmij se. Ali, nasmij se onako kao nekad davno... davno prije, kao da te još nikad i nitko povrijedio nije.

Vrijeme bijeli margareta

Daljine su jalovo tlo… Daljine su jalovo tlo, na kojemu korov niče, i nitko od daljina, ne priča lošije priče. Daljine su protiv tebe, daljine su protiv mene i samo su daljine krive, ako nam loše krene.

Vrijeme bijeli margareta

Bez tebe, nisam bila Matica je ipak skrenula na moju stranu. Za njom svi pritoci, svi potoci..., cijeli riječni sliv rijeke koja se imenom tvojim zove Ćutim te duboko u sebi, kada preodjevaš snove, dok tražiš i izvlačiš istinu navidjelo. Bez tebe, nisam bila.

Vrijeme bijeli margareta

Prepoznavanje Kradem tvoju snagu ili mi ju dragovoljno daješ, svejedno je. Njome jačam i razmišljam… Kako bi bilo da zajedno ispletemo vijenac od onoga što je bilo, što bi bilo, da je bilo ili da je bilo, bilo bi tako kako bi već bilo. Vijenac od slapova riječi u nama, sladora dužnog usnama, da one opet mogu prepoznati primati i davati... a ne samo uzeti i dati za trajati…

Vrisak iz njedara

Noć kad progovara šutnjom Noć progovara bez riječi; drskim korakom kroči. Zatvaram oči, da crno oćutim manje, da ljepše bude sjećanje... Uzalud; ono u njedrima živo i nedužno i krivo pijano baulja i kao neka hulja mrvi snove.

Vrisak iz njedara

Ne dotiči moje mire noćas Ne dotiči moje mire noćas i ne vraćaj misli gdje su bile. Uzele su zalet s dobrim vjetrom, a dvojbe sve u jedno spojile. Pusti danu da smiraj se bliži, oddanio je svoje pošteno. Da i sutra bude mu vedrine, obukao večer u rumeno. Ne dotakni ni jedan vlas zraki, kad na misli veo ona spusti. Ne dotiči mire moje noćas, ni jednu riječ više ne zausti.

Vrisak iz njedara

Pusti nešto lijepo bar Dižem sidro..., krećem. Ova luka nije moja, ona samo je za dvoje: jedno preko broja. Ne govori više ništa, pravih riječi više nema. Opraštanja budu ljepša, samo kad su nijema. Da ne bude baš sve ružno, nemoj riječi, pusti komadiće slike, da, ako se ikad poslijje sretnemo na nekoj cesti bar za neki osmjeh usput ostane prilike.

Vrisak iz njedara

Kada sve boje već kažu svoje Kada dođe ono bezbojno vrijeme, sve boje kad već kažu svoje i ti bi nešto novo, ali ne ponovo, zar ne? Htio bi još jednom pokušati probuditi zaspale sanje jer, ni danas ih nema manje i slatkim snom okrepljene čekaju...

Vrisak iz njedara

Ti iz onoga prije Prošle su neke godine od kad te vidjela nisam. S njom si odletio, ptico selico… po tko zna koji put krenuo ponovo čujem gnijezdo opet imaš novo… Ako je zadnje, ili tko zna koje dozadnje važno i nije, svejedno…: Jesi li ikad poslije, poslije ili prije, jesi li ikada požalio? jesi li sretan sada ili bar nekada doista sretan jesi li ikada bio?

Vrisak iz njedara

Ljubomora Kada mimoze nježnom čežnjom progovore, zelenim miluju, žutim potpiruju vatru ljubomore...

Vrisak iz njedara

Bljesak Sve su gole grane, riječi pale u listovima… Još okrećem strane, a samo četire ih ima. Samo bljesak jedan u očima, i svijeće nit… još je ima. Stani vjetre, ne gasi je, očaj skoči u grudima. Bljesak mrakom luta u noćima, žar-ptice… iz pepela poljeću… Jače od dima.

Vrisak iz njedara

Naše mjesto Još je riva sunčana često, a blagonaklono joj sunce pomiluje mjesto, koje smo nekad zvali svojim. No često sve češće okasni i sunce se sramežljivo sve češće iza oblaka skrije, i često bude kao da nas nikad ni bilo nije...

Vrisak iz njedara

Grota Nije važno što je bilo, što se s nama dogodilo. Više nisi meni sve u životu, a od tvojega, u njedrima mojim možeš naći samo jednu grotu.

Vrisak iz njedara

Samo u snu I noćas ja sanjam; s tobom sam ti si moj princ, voliš me, a ja to znam... Moj princ s konjima bijelim, s njim ja sreću umnažam i dijelim, prava princeza sam u mojem naljepšem od svih, snu...

Vrisak iz njedara

Nema više Nisu ovo oni dani koje smo sanjali davno, nisu to ni one želje što iz srca kreću ravno... Predugo su otrovima darivali rane. Grabljivice sve su naše rastrgale šećer dane... a... uzalud trošili bi, preostale sate, da se skupe, da se vrate.

Vrisak iz njedara

Dobrim željama dalekim Dobrim mislima pomilovati želim onoga, s kime nade dijelim Dobrim željama u mislima s nekim ma kako dalekim potaknuti mogu radovanje rame ponuditi nasmijane dane probuditi Ih, što sve ne mogu željama nekim ma kako dalekim

Vrisak iz njedara

Vrisak iz njedara Vrisak iz njedara: Odlazim. Ne zaustavlja me nitko, a mogla sam toliko, onda, kada od silne želje da sanje žive, ne vidjeh kraj u tvojemu oku, kada riječi mojega srca na tvojim čitah usnama, onda, kada su još nade, čežnjama ispletene, lako odmicale sjene…

Vrisak iz njedara

Plima Hodam ulicom... Prosjak? Ne, nisam. Kao čudak neki krivudam sporo..., i sažaljenje poneko padne, ali, neka, i ja ću osmjehe ubrati skoro. Noć već tiša, sve manje se glasa, vrisak bi neki iz njedara htio, ali mu ne dam: Daj se utišaj, miran budi, kao što si bio! A kad sve usne, u gluho doba u ponos prosjak ipak navrati: Kome ću ovu plimu što raste, ako te nema, kome ću dati?

Vrisak iz njedara

Daleko su duge Punim jedrima više ne plovim, pobjedu nose oluje... Nema jarbola. Sve su hladniji vjetri sjeverni, a bliješti glava sunca ohola. Mojim usnama teču molitve, za još malo snage, više se ne može Sreću kad usitne, u prah pretvore, ne napuštaj me i ti, moj Bože… Daleko su duge, s one strane gdje sve dijelim. Vrijeme radi za druge... Pa…kao da ga i ne želim. Daleko su moje duge, s one strane su od neba, vrijeme radi za druge; ionako nama već ne treba.

Vrisak iz njedara

Priznanje Znala sam ja nositi se sa samoÄ&#x2021;om, znala sam ja i u dvoje, zlato moje, znala sam ja popriÄ?ati s nekim... i sama sa sobom. Lijeposti sam razne upoznalaâ&#x20AC;Ś, ali ipak... kao nikad lijepo bilo mi je samo s tobom!

Vrisak iz njedara

Razbili se vodeni konji Bijela jedra u daljini, jedna barka, drugoj bliĹže, more tiho, kao spava, bijeli galeb krila diĹže... Plovili smo skupa plavim dubinama, na konjima vodenim smo bili, jedno drugom slane kapi s usnica smo pili ali neke, na sred mora stijene... pobjegle su oku, a barka moru duboku... razbili se vodeni konji od stakla...: â&#x20AC;Śuvijek su blizu vrata raja i pakla.

Vrisak iz njedara

Jesmo li mi mogli bolje Zašto pitaš jesmo li mi mogli bolje? Možda bih i preko volje, rekla ti da jesmo. Ne čeprkaj pepelom i ne traži žeravica tinja li u nama… Tragovi već ne bride usnama: Nisi više isti klošar ni ja ista dama Ne nadaj se da još ičeg ima ne pjevaj o mirisima što vjetrovi nose, kada se igraju velovima kose.... Nema iskri koje vatre pale. Nestale.

Vrisak iz njedara

Sudbina Ne, kad svugđe postaješ tuđi, nisi hrabriji već luđi. Jednom ćeš na koljena... Nije važno pred kim i kada. Jednom, kad te napusti svaka nada. Misliš da sve je baš tako kako si i htio, a jesi li baš sve kamenčiće posložio? Nema li u tebi previše praznih mjesta, nije li od njih već stvorena široka cesta, s koje svi bježe? Godine pritisnu a onda je bome slagati kamen teže...teže... sve teže...

Vrisak iz njedara

Grijeh je nauditi Pitaš li se kad i kad kako i kome čovjek naudi. kada bez razloga želju probudi, takvu, tvoju ili bilo kakvu, bilo koju?

Vrisak iz njedara

Jesi li noÄ&#x2021;as usnuo mirno Jesi li noÄ&#x2021;as usnuo kao nekad mirno, umotan u spokoj nevine bjeline, ili ti je san u javu pretvorilo moje ime? Il ti moĹžda savjest, nemilice, na jastuku crta moje lice?

Vrisak iz njedara

Sličnosti Uvijek se sličnosti sreću: Ne meni već tebi Sreću požele često, da srce može na svoje mjesto

Vrisak iz njedara

Kasno Tvoja se pusa tiho spustila na pravo mjesto.... a da si to barem činio često, u pravom trenu, u pravo vrijeme; da usne ne postanu nijeme, da pričaju željom, da želja se rodi, u ono doba, čežnja kad vodi. Ali dao si previše vremena vjetru, da se razmaše valovima, a puno ih ima... doista ima.

Vrisak iz njedara

Misao DoĹĄetala misao na usne: Bilo bi mi bolje, da te nisam srela, ali srce, taj buntovnik stari, poskoÄ?ilo... prozborilo jednostavno, da se samo zbilo, ono ĹĄto se snilo

100

Vrisak iz njedara

Zar On to dokaz traži? ...zar On to dokaz traži koliko silno ljubim, kad zadnju kaplju soka, za snagu što je gubim, još izvlačim iz duše i trošim je u želji za sreću nekim… drugim?

101

Vrisak iz njedara

Ne mržnjom… Ova je bol za mene danas, a ona od sutra tebe čeka i poželim reći: Baš, neka. No, živjeti je dalje a s mržnjom ne možeš ispočetka.

102

Vrisak iz njedara

Oprosti Još davno sam htjela I tebi i njoj poželjeti sreću zbog svega prije u što sam vjerovala… ... preteška je ova sjena što je pala, još se duša nije okupala. …oprosti mi, dobri Bože, što se dobro nekad tako teško poželjeti može.

103

Vrisak iz njedara

Sanjar Molim te, ne krivi me puno... Ovakvi ne mrze, ne znaju osvete... Duše sanjara u nebo lete...

104

Vrisak iz njedara

*****LJ Nikad nije htjeti jaÄ?e od voljeti

105

Ne bje탑i od sanja

Prijatelj moj, mjesec

Dobro mi došao dane Dobro došao mi, dane, s molitvama čekala sam na te, samo Bog zna već od kad. Uzimala sam malo, valjda da više mi ostane, ili da sreću ovu uberem baš sad. A čega sve nije bilo?

Pa ipak, hvala Mu što mogu, što vremena mi dade da ponešto ispravim, da ponešto okajem, da mrvicu dajem i da pored svega u duši ja ostanem ja, da osmjehnuti se mogu da srce raste nebu i šapće sveti znamen. Daj, zvone sa zvonika od godinica mnogih, zazvoni i za mene kad On jednom pozove to tvoje zvonko Amen.

109

Prijatelj moj, mjesec

Djevojke Mladice od grana, vjetru nenavikle, grijehom nekim u tren povijene, pupovima jedro dižu svoje štikle, opet su sve gore i nesavijene. Odabir je zalud, sve su na vlas iste: čeliči se mlado, listovi zelene, oprane od rose, mirišljave, čiste, rodilje su vječne po usudu mijene.

110

Prijatelj moj, mjesec

Zvijezdo moja Noć je ova proljetna topla i sjetna, pa ti, zvijezdo, dobra budi i kada one čežnjama prozbore, ne uskrati odgovore.

111

Prijatelj moj, mjesec

Lijep dan E, moj prelijepi dane, Jesi li to obukao haljinu bijelu, s cvjetnim uzorcima, da sve točkice crne sakriješ pupoljcima i ponekom pticom, da pjesma ljepša bude, da obraduješ dobre ljude?

112

Prijatelj moj, mjesec

Predvečerje Dopalo se predvečerju kako nebo srebrom zlati, čak i sunce dvoumilo: Otići ili ostati? U trenutku kad je ono zastalo na mjestu, oblaci se raspirili, napravili nebom cestu. Čudeći se, nevjericom otvorilo usta širom, a onda je ipak leglo i pokrilo večer mirom.

113

Prijatelj moj, mjesec

Mjesec Protegnuh ruku da dotaknem mjesec, ali se iskusnik stari ne prevari. Odavno je naučio kako izmaknuti kad ga neke ruke krenu dotaknuti, naučio kako da mu zlato ne kradu kopači. Mudrac je taj stari od svega pametniji, od svega jači.

114

Prijatelj moj, mjesec

Noć U crnini, spušten pogled, sa svima, a ipak sama, samozatajna i jasna, noćna frajla ili dama. Skriva, a opet otkriva i u boji ili crna, hrabra, poput je junaka, preplašena kao srna. Nevina ili pak kriva, slabašna ili roj moći, stalna kao mjena što je, prevrtljiva, moja noći.

115

Prijatelj moj, mjesec

Ponoćni bal Ulica je tiha odavno u mraku, već sjeverni vjetar šeće u zraku, a tamo iza barake tragovi kiše čuvaju korake. U daljini zvukovi automobila, polako se spušta noćna svila, a pod lampionom, što svjetlom bijeli, jedna se sjena na dvoje dijeli.

116

Kad noćna ptica zatrese granu, svaka polovica na svoju stranu a sa sjevercem što jača, eto i plesača: oko lampiona zaleprša zaboravljeni šal i kao ludo sretan nakloni se lako, otvara ponoćni bal.

Prijatelj moj, mjesec

Kad sve je uzalud Noć progovara bez riječi, drskim korakom kroči, a ja zatvaram oči, da crno oćutim što manje, da ljepše bude sjećanje. Uzalud. Ono u njedrima živo, i nedužno i krivo, pijano baulja i kao neka hulja mrvi snove.

117

Prijatelj moj, mjesec

Cafe Reise na Altoni Rekli su mi da ovdje svraćaju neki neobični ljudi i da te još samo ovdje netko s dobrimjutrom probudi. Odmah primijetih da su nekako po strani zvukovi velegrada i da tu još uvijek pokoja slučajna pada, da te ponude cigaretom kad ti prifali: Na Altoni si, u Cafeu Reise, opusti se, zapali. Primijetih i da tu nema one table za one, koji ne puše i nasmijem se onako, iz dna duše. I tako mi dobro bude ovdje, u Cafeu Reise, na Altoni kada neka seemann pjesma odnekud zazvoni: Nisu tu raskoši Blankenese, ni Elba ni Hafeni tvoji, ni svi oni silni kilometri u boji. Nisu tu neoni Sanktpaulija, koji se nikada ne gase, nije to Altstadt ni Mönckenbergstrasse.

118

Prijatelj moj, mjesec

Ali, što mogu sjajni grozdovi oba Alstera, dozirani smijeh svih rasa i vjera naspram Cafea Reise, na Altoni, gdje kao u neka vremena stara još večeri bistri gitara, gdje te često na pijedestal stave kada ti odmah ne uzmu praznu šalicu kave, gdje te, da bi se ćutio bolji, još upitaju je li ti buket na stolu po volji. Ovdje, u Cafeu Reise na Altoni, Hamburg je najbolji.

119

Prijatelj moj, mjesec

Poželim često Poželim često mislima lošim krila da odletjeti mogu negdje daleko gdje nikog nema da nikome ne naude pa da onda bude što bude.

120

Prijatelj moj, mjesec

O more moje Otvori vrata, vodeni dome, daj bar jedanput da bude po mome, otvori meni tajnu bar koju da bar jedanput bude po moju. Ne propinji se malenom zrnu i bar iz inata neka tvoje sile i munje utrnu. O, more moje, otškrini vrata, samo mi malo daj tvojega tiša i taja da mekše bude do kraja.

121

Prijatelj moj, mjesec

Nemirno more Ti sunce moje, more umiri i kada pjeni bijelo, sniježno, zaljuljaj ga, utopli nježno. Kad mu u krilu sjevernjaci zapušu, zagrij ga, umiri njegovu nemirnu dušu.

122

Prijatelj moj, mjesec

Sreća u džepu U doba kada sunce već oči sklapa, sneno, kada mu nebo krade njegovo crveno i ruke noći pale sve svoje ferale i srce moje zapleše u krug, kad večernji paun raširi rep, sreća se smjesti u moj džep.

123

Prijatelj moj, mjesec

Dobri moj vjetre Dobri vjetre, pomiluj sve vrhove i gore, pomiluj moje doline, moje plavo more, da snivaju lijepe snove, da im lijepo bude, nasmiješene zore da u njima rude. I blagonaklon budi suncu, i puši, samo puši, da kad ono ognje večernje upali, toplo bude duši.

124

Prijatelj moj, mjesec

Prijatelj moj, mjesec Prijatelj moj, mjesec, tek namigne ponekad kao mačak stari što ispreda nevidljive niti i brkove zasuče pred gozbu veliku. S razlogom, ona će uskoro biti.

125

Prijatelj moj, mjesec

Modro I danas je more šutjelo sretno da ne budi grad u krilu dok mu spava. A pokrivalo zlatno izmolila s neba široka postelja plava.

126

Prijatelj moj, mjesec

Jesenja bajka Jesen kad protegne šarene ruke, ljepše od svih godišnjih mijena, ni vjetrom ni kišom ugasit se ne može čarobnost njena. Na kraju ljeta, kao kraljica šuma i gora, širokih polja i ravnica, prospe ljepotu iz njedara, a sunce, kao prijatelj stari još joj namigne i sjaja podari, pa kada zaplešu skupa njih dvoje, ja sam u bajci urnebesne boje.

127

Prijatelj moj, mjesec

Jesen čarobnica Jesen je ova već dobrano zakoračila, svako malo zamahne svojim kišnim plaštom. Došla je na svoje. Skoro nježno zalijeva ravnice onim toplim zelenilom kojim ih samo umjetnik Listopad obojiti može. Ljeto je zaspalo, a i neka, zaslužilo je. Ostavilo je tragova dosta, da sladi još dugo ljeto milostivo, ljeto dobrostivo što jeseni svakoj u naslijeđe pusti slad topline. Jer, jeseni moja, ne bi li ti uskraćena bila za ove haljine ognjenih boja da ljeto ti naklonjen preteča ne bi? Zašto tuga kada se jesen razlije, kada samo sretnik ruku pod ruku s jeseni smije, s jeseni hoda? Zašto tuga kad s vjetrom u leđa sretno plove, ne jedan, već dva broda? 128

Prijatelj moj, mjesec

Zašto, kada osnažen njome i kroz magle vidjeti može, kada, opijen jeseni i krilatom sjevernom zmaju, kada se ovaj razmahne, lako na kraj staneš? I zašto, kada od zemlje do neba posloži pravednica jesen sve kako treba, opere i prljavo i čisto, slatko i kiselo, a i mjerice joj slanila iz očiju za slatko i gorko iste? Čarobnica jedna, da čarobnica! Ah, kakva čarobnica.

129

Prijatelj moj, mjesec

Nježno Kada već pomislih da bijelo i ne pupa više i da su onoga puta stali mu na kraj, dodirnu me nježnost voćke poslije kiše, a oku se vrati izgubljeni sjaj.

130

Prijatelj moj, mjesec

Lijepo je biti blizu ljepoti Ljepo je biti tu negdje blizu ljepoti; kad ti srce zimi hladnoćom da se ogriješ, kad te naruže zloćom da se ulijepšaš, da ti hlad pruži za ljetnih žega. Ili jednostavno, lijepo je biti ruku pod ruku s ljepotom da te odmori kada si umoran od svega.

131

Umotane šutnje

I crno će noćas kušati biti boja Čudna neka noćca, od nekoga doba, kao da je pogođena za putnika i stajača, namjernika i spavača, kao da je izvor voda. Takva noćca noćas hoda. I mjesec već noćas neće samac bdjeti, jato će njegovo zavidnoga broja, za njim svodom broditi brže biti htjeti, i crno će noćas kušati biti boja.

135

Umotane šutnje

Ptičji let Odletjele su ptice, tuđa ih zovu neba, gnijezda s grana tlom se nižu, više ih nitko ne treba. Umoran letač bijeli ne osvaja daljine, glava još malo k ramenu, krila gube visine.

136

Umotane šutnje

Uvijek tamo gdje je svjetla trag Uvijek u potrazi za lijepim, za svjetlošću nekom. Zato, ako vidiš tračak svjetla gdje iza nekih vrata viri, tu sam ja, tu su moji nemiri. Tu me potraži.

137

Umotane ĹĄutnje

Prozor I ne zatvaraj ga previĹĄe Ä?esto, barem ne onda kada sunce krene spustiti zraku na ono mjesto gdje spavaju sjene.

138

Umotane šutnje

Putnik milosrđa Sreća je uvijek budan milosrđa putnik čudan, pa u čežnjama mojim i hrabrosti čak ima da u pomoć priskoči ubogim snovima, da umotane šutnje u lijepost preobuče, u inat drskoj noći da ljubav pred njom svuče, da čekanja cjeluje, da sjećanja daruje. Jer sreća je uvijek budan, milosrđa putnik čudan.

139

Umotane šutnje

Kome trebaju jutra stara Potražih dobrojutro, u nekoj ludoj nadi da jedno na me čeka, da poljubac iz daleka ne okasnim upiti usnama žednim poput čežnje što čami u nama. Traže ispunjenje do neba ta dobrajutra, ta potreba, a ipak u ništa se pretvara. Okasnimo ponekad, je li od žurbe ili nemara i nije važno. Jer, kome trebaju jutra stara?

140

Umotane šutnje

Želiš li mire ne budi noći Ne, ne želim povrijediti tebe. želim tvoj osmijeh, iskru u očima od sreće što nas ima. A želja budna čuda stvara, mire u nemire za čas pretvara. Zato, želiš li mire, ne budi noći

141

Umotane šutnje

Otvorenih očiju Susret s očima onim, ne tuđim, ne tvojim, kada se prepoznaju i htijenje i voljenje, onda je lijepo. Kada se ruke isprepletu i pričati stanu, i onda je lijepo. I kada koža kožu prepozna, i treba i traži, onda je lijepo i lako propjeva. A kada je pjev za druge i note se crtovljem svemira rastepu, kad se još treptaji ćute i nevino pod prstima šute, čim mah tuđih jedara čuje, nada žilavi, prosvjeduje. Tako osakaćena, za pretakanje iz lijepoga u lijepo uskraćena, a za ružno u lijepo ne baš moćna, i volja postaje upitna. 142

Umotane šutnje

Zašto požurivati zvijezde Zašto požuriti zvijezde, kad one za padanje nisu lijene? Zašto ih hvatati, kad treba samo vrijeme?

143

Umotane ĹĄutnje

Nada kad napusti Znam, jednom Ä&#x2021;u na koljena. Nije vaĹžno pred kim i kada. Jednom, kada me napusti svaka nada.

144

Umotane šutnje

Zakon jačega Zagrlili velovi od magle, kao strašću da su opijeni, grle, ali ljubiti ne znaju, a ni oni nisu obljubljeni. Ta je igra znana od davnina, a zovu je zakonom jačega, začudno je, začudno će biti, kad jak padne ni od čega.

145

Laka vam noÄ&#x2021;, prijatelji

Laka vam noć, prijatelji

Život Raslo dijete u ljubavi, sreći i nesreći, u življenju. Zvalo mama, zvalo tata, grlile ga tople ruke, vraćalo im stiskom oko vrata. Plač tišala ljubav sve do neba, ljubav što rađa čovjeka, a dijete je treba: ono voli, ono boli. Život svoje i daje i nosi: sad podraga, sad pokosi.

149

Laka vam noć, prijatelji

Umrli su moji i mama i tata Umrli su moji i mama i tata, u mojem ja srcu čuvam sveto mjesto. Svaki dan u meni Dan je Mrtvih, na grob baš ne odem tako često. Godine se nižu, ne odnose ništa, za tišine bijele ja ne brojim dane, a istine one umrle su s njima: nikad vrijeme neke ne izliječi rane. Jer i poslije svih tih ljeta sivih u grudima jednaka bol još peče, jednako se slane kaplje lako toče i množe se isto, ista rijeka teče. Daleko su vremena od zlata, teško srcu ovo sveto mjesto. Bol ne jenja, tuga nije manja. Na grob baš ne odem tako često.

150

Laka vam noć, prijatelji

Da je još malo biti blizu nje Da je još biti blizu nje kad neke sjete zagrle da se kao dijete sakrijem kad gorke čaše pijem. Za mojih teških vremena moja je nosila bremena Nisam ju vidjela već dugo, a oprost njezin nedostaje kao išta drugo. Šuti, šuti, moja savjesti, u vrijeme kajanja ne guši, spusti me na koljena za dobro njezinoj duši. Mama, sve su stigle molitve i sve dobro od tebe a što sam ja tebi dala? Suze sad pijem za grijehe i sunca kradem osmijehe kada ubrati ih nisam znala.

151

Laka vam noć, prijatelji

Dan mrtvih Bjelina opila žuto i druge boje. Došlo bijelo konačno na svoje. Umorilo se od crnila, što tuga za sobom pušta u tišini, zaigralo je igru samo njemu znanu. Čekaju ga sudružice sjajne, svijeće u daljini, što sjećanja tiha šetaju među sobom… I kad imenom nekim mir glas remeti, opominju jedan drugog i stidljivo prošapću: Oprosti nam, tugo.

152

Laka vam noć, prijatelji

Lista prioriteta Nošeni toplim, južnim vjetrovima gradili smo svijet, samo naš svijet među svima. Ali, srušili ga, dokrajčili, ajd, i neka, živi bili. A i što će svijet veliki samo nama? Ili, hm, možda i to je po zaslugama? Sada je sve na mjestu, sve je baš onako kako treba: igra je završena, nema više kula do neba. I opet je na staroj lipi izvješena lista prioriteta, ali, naravno, bez imena pokojnika iz srušenoga svijeta.

153

Laka vam noć, prijatelji

Gdje ste, prijatelji, danas? Tko se više sjeti na nas? Gdje ste, moji prijatelji, danas? Jeste li to hotimice pustili u svijetu klice ili ste za neke lažne strune pustili korijenje neka trune? Kome važno? Čemu suze? Tko se ikad sjeti na nas? Gdje ste, prijatelji moji, danas?

154

Laka vam noć, prijatelji

Za one drage daleke Dignimo čaše za neke same, daleke, a srcu drage, nezaboravljene, za kap neke davne sreće i čaše neispijene, za zaborav što se popio nikada nije, dignimo čaše kada se tuga pije.

155

Laka vam noć, prijatelji

Laka vam noć, prijatelji Neka vam najljepši snovi umore odmaknu i anđeli neka vas nebeski nježnom glazbom dotaknu i mire duši primaknu.

156

Laka vam noć, prijatelji

Za zdraviju javu On da svakome koliko može nositi... Jesi li htio ponijeti više? Nisi. Uprtili te bez pitanja. Nitko tvoje suze nije vidio Svoje si suze sam popio. Zar otuda slankast okus tvojih misli? Kada bismo na vagu stavljali terete… Ne. Nisam ja ni sluga tvojim služenjima, ali mišice su tvoje valjda vičnije bile i zato, da bar jednom budeš u pravu kad se probudiš želim ti zdraviju javu.

157

Kaput težak, kišama natopljen

Ne bježi od sanja E, sanjaru moj, ne bježi od sanja: bez snova sreća je manja ili, ako istinu golu baš treba reći, uvijek ćeš gledati u leđa sreći.

161

Kaput težak, kišama natopljen

Pismo prijatelju Prijatelju, sjetim se i tebe uvijek kada mi nekako samo od sebe dođe, ili kada mi je, možda, malo do odmora. Uostalom, nekada se progovoriti i mora, zar ne? Sjećaš li se? Kakvo obično pitanje, ali što mogu, kad je takvih sve manje. Pa, kad smo već kod riječi manje, može i nabrajanje: manje slični, manje vični, manje dični, i još jedna velika, velika kap za: manje obični. Prijatelji? Puna usta jedne riječi, pa ipak ona ono naše jučer liječi. A danas? Danas svi vrazi-zarazi. Čemu ova rima? Eeeh, dobro je dok je ima, i dok je Onom Gore po volji A i slaže se, još kako se slaže jedno na drugo s onim Dobar dan, tugo.

162

Kaput težak, kišama natopljen

Što kažeš? Da pustim tuge? Neee, nema mi druge, moram uz jadovanje, tud prečaci vode do slobode. Velike, kažeš, opet riječi neke? Eeej, tu te čekah, pa ne možeš malima na prepreke. Ne,ne, samo velikima, dakako. Pa, kada njima udariš onako, u svakome slučaju jako, još kako se čuju, još kako odzvone. I, hi, hi, hi, oprosti, onda bude po mome. Ne vjeruješ? Pa ipak, probaj i, znaš, još uvijek je kod mene isto i sve, baš sve, hvala Mu, ipak stavim na čisto. Kad-tad.

163

Kaput težak, kišama natopljen

Prijatelju Ti si onaj s kojim mi je lijepo, s kojim se nasmijem, s kojim sve umijem i sve smijem. I nije da ne bi ono što srce trenutkom poželi, no lakše je reći: mi smo prijatelji. I nemoj mi reći ništa više, pusti da vrijeme svoje piše.

164

Kaput težak, kišama natopljen

Reci, moj Prijatelju, zašto Reci mi, Prijatelju, čemu od neko doba bijeg od samoće i zašto je zaželim manje, a do jučer još ona bje moje trebanje? Reci mi, Prijatelju, je li to od ljeta ili možda mora, kad mi se učini da hodam rubom ponora? Reci mi zašto ova čudna pitanja, zašto odgovore ne znam sama i zašto u trenucima nekim misao: Oskvrnut ću ono lijepo među nama? Molim te, reci mi još, moj Prijatelju, zašto poslije svega jednako često poželim u tvojemu srcu neko drugo mjesto?

165

Kaput težak, kišama natopljen

Rep Još uvijek se sjetim naših igara, još izroni poneka priča stara. Sjetim se svih želja, izrastanja krila i svih prijatelja.

166

Kaput težak, kišama natopljen

Ivicom ponora Na hridini jednoj strši, ne miri se već lamata, njegovi su rogovi od zlata, a umješnost, od vraćanja da bi bila manja, ispod skuta sakrilo je. Gotovo je, htjedoh reći naopakoj sreći, al ivica posustane i u ponor odu mane.

167

Kaput težak, kišama natopljen

Strpljenje Uvijek je predugo kad je jače htijenje. Pred njim pokleknulo svako je strpljenje. Strpljenju je mjesta samo kad voliš do neba jer samo je ljubav maratonac kada čekati treba.

168

Kaput težak, kišama natopljen

Na vrhu Na vrhu sam kada uhvatim šaku volje i sunce na vidjelo izvučem svoje, da popije magle, plavo kad nebom zaplovi u opet dan novi. Na vrhu ona svjetlost sja kada shvatim da kišama dugovječnost mogu ukrasti samo ja.

169

Kaput težak, kišama natopljen

Suze Ne dam onoj jednoj suzi da niz obraz klizne, jer onda poteku sve jedna za drugom. Iz sna me probude trepavice vlažne, ali ne popuštam: Znam ja kako s tugom.

170

Kaput težak, kišama natopljen

Kaput težak, kišama natopljen Kaput težak, kišama natopljen, gura cestom, a čovjeku teško: Zaustavi vlakove što kreću i ti stani, od formata Greško. Jer što li si doli griješna duša i to ona visokoga soja, toplih skuta, suhoga kaputa. Pa, kleknut ću pred tebe, nego što, da ne bude preko broja. A brojeve Znalac broji. Meni to oduvijek bijaše teško: Zaustavi vlakove kad krenu jer stat ćeš i ti, od formata Greško. 171

Kaput težak, kišama natopljen

Uvijek treba pokušati Uvijek treba još, i još, i još jednom pokušati probuditi zaspale sanje jer nikad ih nema manje ako mirnim snom okrijepljene čekaju.

172

Kaput težak, kišama natopljen

A što si ti Ne razumiješ, a i kako bi, kad misliš da je život samo tebi dan? Ne razumiješ? Kako i možeš kad živiš san? Jednom ćeš se probuditi, jer svima je tako, nekima teško, nekima lako. Već ćeš u svemu pronaći sebe.

173

Na oblak se rado sjeda

Nesklad Kad se razum i srce posvade, oboje uzalud rade.

177

Na oblak se rado sjeda

Sreća dolazi sama Svaka glava svojom pameću traži sreću, a glave govore: Da je pameti u nama, znale bi da sreća dolazi sama.

178

Na oblak se rado sjeda

Cipela koja žulja Zar ne znaš da na vatru ne smiješ ulja? Treba samo izuti cipelu koja žulja.

179

Na oblak se rado sjeda

Blago gluhima Nije svako zlo za zlo, jer: gluh se smije i kada glazba ugođena nije.

180

Na oblak se rado sjeda

Stani malo Stani i poÄ?ini jer nema daha bez predaha.

181

Na oblak se rado sjeda

Vage Nisu vage nikada izvan mjere; jednom manjka, a drugi ubere.

182

Na oblak se rado sjeda

Istina Zašto bježati od istine kada kup je samo sve veći i veći, kad istini svejedno ne možeš uteći?

183

Na oblak se rado sjeda

Trampa Trampa živa: tko ne plaća, kad tad vraća.

184

Na oblak se rado sjeda

Na oblak se rado sjeda Na oblak bih preko reda. Na oblak se rado sjeda. Ah, što sve samo ne bih dao kad bi oblak gore i ostao.

185

Na oblak se rado sjeda

Beskraj More? Beskraj? Ne, ne, ipak s krajem: ne uzima, ja mu dajem.

186

Na oblak se rado sjeda

Kad već nije važno Jesi li još uvijek, ili više nisi, kada više nije važno čiji si?

187

Na oblak se rado sjeda

Tuga I nema veÄ&#x2021;e tuge od one koja u grlu zapne ili u oku zaĹžulja a nikada ne kapne.

188

Na oblak se rado sjeda

Poseban Danas si poseban kao ni jedan. Daa, možeš biti i sutra tako, ali ne ovako.

189

Na oblak se rado sjeda

Raskorak Kad se potuku koraci neki pa svaki na svoju stranu hoÄ&#x2021;e, nema ti druga do samoÄ&#x2021;e.

190

Na oblak se rado sjeda

Kad ljepote sumrače se Kad ljepote sumrače se, noći ne vesele a istu sudbinu i novi dani dijele.

191

Na oblak se rado sjeda

Biseri Možeš bisere, možeš. Bez brige. Neka ti ne budu svetinja jer, kažu: nema više svinja.

192

Na oblak se rado sjeda

Boli glava Boli te? A ma što te boljeti može, kad bol ne poznaš pravu? Ma što te boljeti može kad već izgubiš glavu?

193

Na oblak se rado sjeda

Nije svako zlo za zlo Ka탑u: Nije svako zlo za zlo i istina je prava ako na panju nije tvoja glava.

194

Na oblak se rado sjeda

Nesigurnost Zaboraviti? Da! To je bar lako. SjeÄ&#x2021;ati se? Daa, i to. Svakako.

195

Na oblak se rado sjeda

Za uspomenu Praštati? Kako ne? Ali, bez mene. Hm, radi uspomene.

196

Na oblak se rado sjeda

Uspjeh i grijeh Grijeh? Znam li grijehove? Ma, svaki grijeh znam tvoj. A uspjeh? Eeee, ne, ne. On je moj.

197

Na oblak se rado sjeda

Malo sutra Nije da je, kao da je. Nije, kao sada, kao juÄ?er, kao nikad prije. Ali, je malo sutra kao sutra. Kako-da, koliko-ne.

198

Na oblak se rado sjeda

xxxx1 Mislim: biti. Jesam: snivati. A kada 탑ivjeti?

199

Na oblak se rado sjeda

xxxx2 Vatra ima voda dima

200

Na oblak se rado sjeda

xxxx3 danas skoro sve sutra sve prekosutra ne

201

Na oblak se rado sjeda

xxxx4 Prijatelj Čovjek uvijek tu je zna čuje

202

Na oblak se rado sjeda

Sit Voda kruh sunce duh

203

Na oblak se rado sjeda

Mrak starac štap kontejner mrak

204

Na oblak se rado sjeda

Dobre 탑elje dobar vjetar jedra gore dobro more

205

Na oblak se rado sjeda

Istina zemlja dobra dobre klice kiša suza sunce lice

206

Na oblak se rado sjeda

Život 1. Dobar bio gori svijeća zrak gori svijeća mrak

207

Na oblak se rado sjeda

Sve je manje vjere Sve je manje vjere. Prostakluka preko mjere Ä&#x152;ini mi se kao svi da smo na muci Eh, molitvo, ostani pri ruci!

208

Na oblak se rado sjeda

Na ognjištu starom Oronula kuća naša Na ognjištu starom vrije kaša od kameleona, Miješaju je rogom s brvna palog ovna

209

Na oblak se rado sjeda

Nebio Gdje li si Nebio? Što li si Nevidio? Zaključaj sve u sjećanje jer mjesta je sve manje

210

Na oblak se rado sjeda

Pozornica Hmm na pozornici sve više glumaca O, veselja. Ali pod njom sve manje gledatelja.

211

Na oblak se rado sjeda

Tragovi Zatvorena sva su vrata Kucanja su uzaludna Uzalud je obijati pragove ako ne znaĹĄ Ä?itati tragove

212

Na oblak se rado sjeda

Odlasci Odlaze Odlaze jićem Odlaze pušenjem Odlaze pićem Ne ostaju Gladni, Nenapušeni, Ne ostaju žedni. Ne ostaju Nijedni

213

Na oblak se rado sjeda

Konji Ne trči pred rudu tamo konji budu jer konji da ih ne tuku radije vuku pa je sve manje konja za jahanje pa kada zagusti ili ako paše konj konja jaše.

214

Na oblak se rado sjeda

Kratkih rukava Ono Studen A on? Spava. I Bi? Ništa Usnuo kratkih rukava.

215

Na oblak se rado sjeda

Ne listati samo Ne listati samo, Ä?itati otprve da jasna bude svaka mrva, da izdvoje se gusjenice od crva.

216

Na oblak se rado sjeda

Jame Oprosti mi Zaboravih da jame Ä?ekaju i na njih i na me.

217

Na oblak se rado sjeda

Gdje li gore svjetla duše? Jer, u jednome se trenu tražeći svjetla duše oči naopako obrnuše

218

Na oblak se rado sjeda

Sezona lova I raspale sezonu na divljaÄ? lova, a ribe shvatiĹĄe: od ribolova Pa od straha ostale bez daha A ĹĄto bi gore za more?

219

Na oblak se rado sjeda

Ovca Proba trave i za zdravlje one i one otrovne I opet proba Ne posluša oca. A što drugo može obična ovca?

220

Na oblak se rado sjeda

Obraz Obraz ponekad pocrveni a ako pak svaku misao slijedi problijedi

221

Na oblak se rado sjeda

Dužnik Pomisliš li ikada da sve platio si Stani Ništa nisi Jer vječno dužan i ti si.

222

Na oblak se rado sjeda

Tresak Poletje visoko da zemlju ne mo탑e dohvatiti oko, a kao za kajanje spusti krila i dok ni ne trepnu na zemlju tresnu; S krilima i bez njih bi svejedno

223

Na oblak se rado sjeda

Na trĹžnici sasvjesti Lutanje me moje dovede na trĹžnicu savjesti Razgrnute na suncu prodaju se razne, kao od ĹĄale i velike i male S danom kraju jednoj do druge u nizu padaju sjene. i cijene

224

Na oblak se rado sjeda

Zrak Ne davati zraka onome kome je previĹĄe A treba li ga onome tko zdravim veÄ&#x2021; diĹĄe?

225

Na oblak se rado sjeda

Ako Ako je usudom nekim krivo dijeljeno, možda slučajem nekim tebi njeno? Pripadne ti ono ili ovo ili greškom nekom dobiješ njegovo.. Viškove te, pravda ako navrne putom nekim prijekim vraćaš namjernicima opet nekim, ako, se zateknu na tvojoj cesti da, ako i opet ako se otvore vrata savjesti.

226

Na oblak se rado sjeda

Kada jednom odem Kada jednom odem, ostat će, viđeno često, samo jedno prazno mjesto Kad jednom odem, zaboravi vrline Radije sjeti se mana. Ne troši uzalud ništa od svojih dobrih dana.

227

Na oblak se rado sjeda

Čiste vode žedna Palo čudo Kiša blata poplavila polja, slavlje svuda i sve buja, ali bez deserta od slavuja; pala rodna kiša blata, i bila bi hvalevrijedna da ne osta poslije gozbe čeljad jadna čiste vode žedna.

228

Na oblak se rado sjeda

Slamka, slamica Za slamku se svaki utopljenik lovi Ta slamka je tako vrijedna No nažalost uvijek je samo jedna a sve više neplivača i utopljenika.

229

Na oblak se rado sjeda

Zraka I kad se zatvori tvoje nebo Ne sklapaj oči već traži Jer samo onaj tko traži u mraku kadtad ugleda svjetlosti zraku.

230

Na oblak se rado sjeda

Kad srećuješ, naiskap pij Da, ovo danas ne ostaje A ono sutra jučer postaje. Pa kada tuguješ samo se umij a kada srećuješ, naiskap pij.

231

Na oblak se rado sjeda

Nije lako Nije lako zaratiti s tugom sebe darovati drugom. No i nemoÄ&#x2021;i bolje od odmoÄ&#x2021;i.

232

Na oblak se rado sjeda

Čovjek se uči dok je živ, kažu Čovjek se uči dok je živ, kažu A živi li čovjek kada duša nemire više ne prebire?

233

Na oblak se rado sjeda

Nikad nisam koliko treba Jesam li sve što se moglo? Nisam. Jesam li više no trebalo je? Jesam. Jesam li manje? Jesam! Nikada nisam koliko treba, a na kraju bih do Neba?

234

Na oblak se rado sjeda

Mogućnosti Da, nije teško ono što se mora. Ali još je lakše ako imaš više od jednog izbora.

235

Na oblak se rado sjeda

Zvona Uzalud su dvojbe Jesu li bolja Lujeva zvona Ili ona Napoleona, kada veÄ&#x2021; zvone.

236

Na oblak se rado sjeda

Ruka Ruka mir dotakne Zaljulja mir Nemire širi I Mirom miri Ruke Žuljave Znojne I one glatkočiste, Samo su u letu iste; kada se sveti I kada gruba i jadna siluje, Ruka poleti Ruka i miluje, progovara, odgovara i pita Ona je i gladna i sita Ona piše i čita uspavljuje i budi i sudi.

237

Na oblak se rado sjeda

1.11. Samo je danas cvijeće tužno. U neka ga druga jutra prije sunca rosa ljubi, ili kiša umiva, nježna ili manje nježna, a samo je danas tuga cvijeća neizbježna.

238

Na oblak se rado sjeda

Učini veliku stvar Ispruži ruku prijatelju: od srca ovaj je dar, ljubav umnoži dijeleć na dvoje: učini veliku stvar.

239

Između zemlje i neba

Sjećanje Da je onda bilo svega manje, danas bi ljepše bilo sjećanje. Ovako, još jedno breme puštam za sjeme I svatko od nas ima svoju cestu, a ništa, baš ništa ne drži nas više na mjestu.

243

Između zemlje i neba

Još jedinac pismo zbori Još jedinac jedno pismo zbori, pišući iznova, jecajući usto, kao za pokoru neće odgovori; na stazi je sve ostalo pusto. O njoj već ni glasa čuti nije, golub pismonoša k njoj nije prispio, bez utjeha čekala je prije praštala mu, da Bog bi prostio. Sporo riječi kolibu dotakle, zaljuljale, ode trulež prahu, na cesti se o crno spotakle, kaput trošan, sve u jednom dahu. Nema glasa, o njoj ne govore, a pismo za pismom jošte on joj šalje. Možda joj čitaju tamo negdje gore? Ona čudna svjetlost sja i dalje. Duša se propinje i braniti stane: Vrijeme štono teče za sve krivo biva. Nemoj soli, još su svježe rane, mire ne daj njene, pusti je da sniva. Kao kaznom nekom sjećanje se vraća, u podmukloj noći tiho dobaulja: plam okrajka svijeće olovke se laća, titrajima zbori: Zar pjesnik, pa hulja? 244

Između zemlje i neba

Kad bih mogla Sve bih ja planine u polje rastepla, posijala žito zlatnih klica, da i mnogo poslije rode sretna lica, spremala bih sjeme samo zdravo, da mi rađa pravo eh, kada bih mogla.

245

Između zemlje i neba

Rogovi U vreći rogova nađem se često, ali i ne tražim bolje mjesto. Jer, Bogu hvala, naučiš se nositi s rogovima, ma koliko da ih ima. A neuk i nije nešto biti.

246

Između zemlje i neba

Nema jamstva Nekako mi dođe da riječ zaustim, pa mi dođe i da uzdah pustim, a onda se pitam kamo će svi oni i žao mi bude, pa ne dam ni riječ ni uzdah: nema jamstva da će među ljude.

247

Između zemlje i neba

A kada ožedniš Kad sve razumiješ, kada svu pamet popiješ, onda si nadasve pametan, nadasve vrijedan, ali, što ćeš kad opet budeš žedan?

248

Između zemlje i neba

Pomoć Pomogni mi da već sutra ne osjećam drugačije. Pobijedi sve ono prije: kad prestaju nade, kad nastupe mirenja s ništavilom, vremenima, tuđim, svojim i tko zna čijim bremenima.

249

Između zemlje i neba

Srce i logika Kada ti je lijepo, kad si sretan, vrijeme naprosto leti, zar ne? Da, to znaš, to znam. I nije li logična misao: Ako želiš živjeti dugo, budi sam? Pitam se, osjećam, hm... Ali, što srce ima s logikom?

250

Između zemlje i neba

Dobroto moja Sreća uvijek u očima drugih osmijehom lice i tebi ukrasi, a tuđe ti suze tugu donose, obraduju te svi dobri glasi.

251

Između zemlje i neba

Cik-cak sunce U sjeni ili hladovini, kako tko već gleda, ima po tri puta kila, na sunce se kao ne da Opasno je kažu tamo Gledaš kamo gaziš i sve više paziš. Samo debelokošci mogu bez posljedica i na opasno sunce i nasmijana lica jer i sunca zrake nisu već jednake: još idu kroz zrak ali na cik-cak

252

Između zemlje i neba

I u blatu, zlato Zid previsok? Nije. To ti se tek čini. Žice se to sjena ruga mjesečini. Aveti plešu? Ne, istina nije, to se tek mjesec kroz grane smije. Daj, digni čelo, ne zemlji nos, i za te osta ponosa dosta. Zagrabi odmah, tu je lopata: u blatu možda ima i zlata.

253

Između zemlje i neba

Rogovi u džepu Hmm, pričah ja tako kao da nikada drugačije neće biti: voljeti da, ali ne ljubiti. Uvjeren da si među sretnicima? Zavidnoponosni uzao odvežem: I ja sam, jer za sreću od ove veću ne znam. I, tobože se ne dam, a davno upaljenim feralima u rep gledam.

254

Između zemlje i neba

Nada Nada, kažu, umire zadnja? Hvala ti na dugovječnosti, pričljivi svijete, jer, moja je nada još dijete.

255

Između zemlje i neba

U snovima Zar doista, ako plovimo između zemlje i neba, nikad ne stižemo tamo gdje treba?

256

Kraj od zlata

Grobnički uranci Razlile se trave grudom rodnom. Dobri ljudi brazde zaorali, a da sama ne bivuje, sjeme dobrim darovali, da pupoljak upijati može mirise grobničkih uranaka, da latice svoje otvara, da ružom postaje.

259

Kraj od zlata

Nedjeljno jutro Zavičaju, sviću u tebi jutra u bijelom, pričesti prvih okupana mirisima. Kad anđeli te zovu, budi se, moja i zapjevaj s njima: Tu smo i ima nas, ima. Nedjeljno jutro, ljubav u letu dotakne lako i miluje sve krilima. Kad anđeli te zovu, budi se, moja i zapjevaj s njima: Tu smo i ima nas, ima. 260

Kraj od zlata

Opatijska predvečerja Negdje u daljini jedro se jedno bijeli dok plavilo mora šaptom mire dijeli Terase razvezle priče popodneva a kao po želji netko tiho pjeva. Slučajnom šetaču susretljivo more pomiluje misli, ispija umore. Iz pospanog parka kad žice će gitare, nade zamirišu uz lungo mare. Ruka ruku traži, dotaknuše znane, no usud im nije da tako ostane.

261

Kraj od zlata

Podne Val se s valom utrkuje, s rive glas veÄ&#x2021; zamuckuje. Masline se prignu rodne podne. Sunce na sredini neba, baĹĄ ondje gdje treba. Grad se bijeli tiĹĄa, spava usred mora plava.

262

Kraj od zlata

Primorskogoranska Kad goranske šume rašire krila, zemljo moja mila, najljepše mirise bura šalje Kvarnerom dalje. Kad otoke moje ljuljaju vali, moje sinje more Primorjem zapjeni tople žale, sunčane zore. Kad snohvatice moru prignu lice, zeleno i plavo ujedno se spaja, to boja je mojega kraja. Tu se moj vijenac zeleni od bora, lovora grane, smreke i jela, mirišu polja što sežu do mora, sve mi je tu što duša bi htjela. Tu se poklonim davninama slavnim uvijek kad dođem na tvoja vrata, tu prvo slovo je za sva vremena Primorskogoranski kraju od zlata. 263

Kraj od zlata

Pobožna i moja Grobnišćino moja, probudi se. Probudi se lijepa i zelena, moja! Budi se, nasmiješi se, kao uvijek nevino se bijeli. Ljubav tvoja neka zagrli svijet cijeli i kao uvijek, Bogu bliža klekni ispod Križa. Budi se, moja, kao uvijek poškropljena potom i raduj životom.

264

Kraj od zlata

Zemlja - mati Svete je ruke vrijeme žuljevima klesalo, molitvama sklapalo, a kad se anđela pjesma čuje i sa zvonika stara oglase zvona, budi se ona ZEMLJA - MATI.

265

Uvijek si mi tu negdje

Jesen 2003. Neka ti galeb odnese priko poruke srca ko za te tuče, si vali jutros pitan kako si, ali i oni muče. Naćas mi se j’ nič grdo sanjalo: da te nose po mokron lišću ko j’ palo. Mrtvo j’ se bilo i lišći i ti, a ja san vetru ki j’ šumel kroz grane plačuć šapjala: budi tiho, tiho, pusti ga neka spi...

269

Uvijek si mi tu negdje

Majko Božja, Majčice Sve su Tvoje molitve uvijek uslišane, Tebe molim Majko Božja, osvrni se na me. O Marijo, Majko puna svih milosti, utješi me, udijeli mi kap radosti. Osvrni svoj pogled blagi, Cvijete uvijek bijeli, Tebi Neba o, Kraljice, utječem se život cijeli. Moli za nas, Majko Sveta grijehom Razapeta, Zvijezdo sjajna, Djevo bajna, da molitve Tvoje osvijetle sve pute moje, da Lijek budu mojoj duši, da mi srce njima hoda, moja Nado i Ufanje, moja Izvor voda. 270

Uvijek si mi tu negdje

Spusti svoj Blagoslov Dobrotom svojom često ti me podariš i učiniš mi po volji, i kao da poruku blagosti šalješ: Budimo bolji. I nikada tako kao dobra volja Tvoja zasluga ne može biti moja, jer Mjesec i zvijezde i Sunce sjaje na nebu mom, samo kad Blagoslov spustiš Ti u moj dom.

271

Uvijek si mi tu negdje

Dan Svetoga Bartola Lijepo je. Dok sunce za brijeg ne padne sokovi teku i slade, smokvini listovi hlade lijepi dan. Lijepo je. Lijepo je nositi se s time da sunce bistri istine, dobar Ti dan, moj Gospodine, počasti me, usreći me, zastani na putu svom. Dobro došao u moj dom.

272

Uvijek si mi tu negdje

Žednom voda Kad žedan, prežedan dosegneš čašu vode, kad oćutiš sreću, a uzdah daleko ode, jedna ti je, jedina misao na pamet pala: Dobri i predobri Bože, tisuću puta Ti hvala. Kad, predugo u mraku tapkaš, kad niotkud u tmici zabliješti, a tebe ozari sreća, gori svijeća, i jedna ti, jedina misao na pamet pala: Dobri i predobri Bože, tisuću puta Ti hvala.

273

Uvijek si mi tu negdje

Pod Križom utjeha U sivilu Križ do križa nebu stoji: bezbrojni grijesi su moji. Udijeli mi snagu, Bože moj, da mogu više i bolje, daj mi moći i volje jer premalo dadoh spram onoga što trebalo bi, a, kome ću molitve ako ne Tebi? I prigni me, moj teretu grijeha, pod križem stalna je utjeha, a kao i uvijek, Ti me usmjeri da mogu ponizno dalje u vjeri da pod nebom modrim i ja mogu zlo dobrim, da mogu zlo dobrim.

274

Uvijek si mi tu negdje

Aleluja U muci novi jauci dolinom suza uvijek se Ä?uju pred Aleluju. Aleluja, Aleluja, Aleluja Uskrsnu Gospodin na krilima dobra, otvorena vrata Neba su modra. Aleluja, Aleluja, Aleluja U Tvojoj se Slavi mogu nositi sa svime, moj Gospodine. Pod kriĹžom grijeha Istina i ja. Aleluja, Aleluja, Aleluja

275

Uvijek si mi tu negdje

Milost Gospode, Milost. Za Milost molim. Daj mi, Bože, komadić svagdanjega kruha za buđenje duha, da na pravu stranu, u pravo vrijeme korak pružim, da se kajanjem odužim! Daj, Bože, pravdi krila, kako bi Istina, uvijek nevino bijela, uz pomoć Svetoga Mihaela poletjela.

276

Daj, Bože, svagdanji kruh da oživi Duh, da Misao leti, osvijetli pute, da obzorja budi, Zdravo Marijo budi, da Glasnik spasenja bliži me Bogu, da kleknem Njemu do nogu, da savjest uvijek i iznova ispiram vodom s izvora, da se zlu ne dam da žeđam, da žeđam. jer, uvijek i opet duši razloga plima za strepnje od trenutka kad stat će pred Boga.

Uvijek si mi tu negdje

Kajanje Svi te ljudi, moj Bože, upomoć zovu, traže onu obećanu zemlju novu, a bijednik sam, jadan i gladan ne može, zar ne da ne može? Zar ne? I ti znaš, Bože, da on daleko ne može. Zar ne? Štooo? Njemu si bliže? Oprosti, molim Te, oprosti, što ne shvatih da hrom, slijep, bolestan, siromah, do Tebe brže i lakše stiže. Oprosti što ljepote lažne obgrlih često, Hvala ti što pružaš mi i vrijeme i mjesto za kajanje. 277

Uvijek si mi tu negdje

Padovi i usponi Osjećam se dužnikom, dužnikom u svemu, jer i moj su križ dali Njemu. U ponore padam, a ti me milošću posipaš samo da dospijem tamo. Uzdasi se množe k Nebu, iz duše jecaji glasova, molitva rađa se nova, a Ti uvijek više od zasluge: iza mraka svakome na dar smijeha za pokoru, za novu sunčanu zoru.

Kad pod križem padaš poruke ljubavi šalješ, sve opraštaš i sve daješ. Rubac samo pružit treba, kaplje briše od bremena, za života još ima vremena. Križ se vjere uvijek diže, molitvama Nebu bliže ogoljela istina kad stiže. Kad umore padanja, kad pritisnu kajanja a Ti Milost udijeliš mi, nemoć nestaje, hvala se opet rađa i ne prestaje.

278

Uvijek si mi tu negdje

Neka bude volja Božja Pastiru, moj Pastiru, vodi me Tvojim proplancima da udišem ljubav, sreću najveću, i kada najjači vjetri zapušu, nahrani ljubavlju moju dušu, a kad me žege i umori slome, Pastiru moj, napij me njome. Razgrni oblake da vidim zvijezdu da za njom hodam, da noć pobijeli, da me vode neba anđeli i preko gora i preko dola i preko rijeka, mora i polja, i neka bude Božja volja. Neka bude Božja volja.

279

Uvijek si mi tu negdje

Alojziju Stepincu Svjetlo vijeka. Živa nada. Ljubav za čovjeka. Htjenja. Strpljenja. Muke. Tuge. Patnje. Trpljenja. I vjerovanja u slavu Radovanja. Za zemlju sušne godine bile! Umjesto kiša suze... Što? Tekle? Ne! Lile! I bi kad korov caruje i neka zauvijek nije. Suha zemlja sve popije. A klicom je zdravo sjeme kroz vrijeme.

280

Uvijek si mi tu negdje

Kada se obratim Njemu u nevolji nekoj, kada me pritisnu moje tuge srećom, tu si i shvatim da nema druge, nego krenuti dalje kamo me šalje! Srećom tu su i Tvoje volje pa bude lakše i bolje i hvala Bogu što opet mogu.

281

Uvijek si mi tu negdje

Hvala Ti, moj Gospodine Hvala Ti, moj Gospodine, što opraštaš sve grijehe, što umjesto kazni, daruješ mi utjehe. Hvala Ti, moj Gospodine, što na kraju je uvijek sve u redu, hvala Ti, moj Gospodine, Gospodine u svakome pogledu. Tvoja milost podiže, liječi mi sve rane, hvala Ti, Gospodine, što osvrneš se na me. Uvijek si mi tu negdje, uvijek tako mi blizu, zato su moje i molitve i hvale u beskrajnome nizu.

282

Uvijek si mi tu negdje

16. veljače 2004. Znali smo da je ova mijena neizbježna. I dok prima te ova gruda tebi najdraža, neka ti bude nježna kao i anđeli što duše nose negdje tamo gore, visoko. k Veloj placi tvoj koprivić stari spušta oko, plače mrtvim lišćem, mrtvim kao i ti, i vjetar te s tvojega zaljeva ispraća, listovima toplo, šumeći pjeva: Ne, nije on umro, pustite ga neka spi.

283

Uvijek si mi tu negdje

Ljubav zlatna Odnekud uskrsnu ljubav Zakopana je sjekira ratna Opet si me, OÄ?e, pogledao Uskrsnula ljubav zlatna. Hvala ti.

284

Pogovor

Pogovor o književnim radovima Vlaste Juretić Pred nama su tri nove knjige Vlaste Juretić u koje su na oko 800 stranica uvršteni njezini radovi nastali nakon 1998. godine, te neki od ranije nastalih, ali do sada u knjigama neobjavljenih radova. Dosad objavljeni radovi Vlaste Juretić popraćeni su stručnim osvrtima s ocjenama koje, unatoč vremenskome odmaku, vrijede i za tekstove u trima novim knjigama ove autorice. Dapače, kad se zbroji sve što je u tim osvrtima rečeno, može se bez pretjerivanja reći da je korpus ove spisateljice već potpuno opisan i vrednovan, pa će se u prikazu radova u ovim novim trima knjigama poći od prethodnih ocjena. Na taj bi se način već mogla nazreti sinteza ocjene ukupnoga petnaestgodišnjega stvaralaštva ove društveno vrlo eksponirane, prisutne, agilne i produktivne spisateljice, svojevrsne grobničke Zagorke s razmeđa stoljeća i tisućljeća, čiji korpus s ovim trima knjigama obasiže približno 1700 publiciranih radova. U dosadašnjim su osvrtima na radove Vlaste Juretić vidljiva dva pristupa. U svojim sam trima osvrtnim tekstovima na prve radove ove autorice (prva pjesnička zbirka 1992., druga pjesnička zbirka 1995. i lapidarna bilješka o autorici u antologijskoj zbirci o grobničkim piscima 1995. godine) pretežno naglašavala kulturološke okolnosti unutar kojih je 285

Pogovor

njezino stvaralaštvo nastalo i zračilo, u kojima je autorici, tek otkrivenoj pjesnikinji, u tome vremenu i na tome prostoru zapala središnja uloga istaknutoga javnoga djelatnika, inicijatora, organizatora i provoditelja raznovrsnih široko razmreženih djelatnosti u kulturnome životu uže lokalne sredine (prvenstveno unutar grobničke Katedre Čakavskoga sabora, utemeljene 1992.), ali postupno, tijekom godina ekspandiranih i izvan okvira lokalne zajednice. Književni teoretik i kritik Milorad Stojević je, s druge strane, u lapidarnome osvrtu na opsežnu treću knjigu Raskrižja Vlaste Juretić iz 1998. godine, korpus te knjige omjerio isključivo književnoteorijskim instrumentima i aparaturom. Pokazalo se da u tome tada već vrlo nabreklome opusu ima radova koji mogu podnijeti ozbiljnija književna mjerila, te onih koji se približavaju i prelaze granicu što dijeli književnost kao umjetnost riječi nastalu iz unutrašnjih pobuda od njezine imitacije izazvane izvanjskim pobudama. Tu dvojnost vidljivu u učinku, a objašnjivu osobom same autorice i okolnostima u kojima se obrela, valja imati na umu i u ocjeni radova u ovim trima knjigama. Književno-teorijski gledano, radovi u ukupnome dosadašnjemu opusu Vlaste Juretić pripadaju svim trima književnim rodovima: epskome, dramskome i lirskome. No imajući na umu gore spomenutu podjelu na književno i paraknjiževno, te ono što proizlazi iz autoričine osobe a što iz okolnosti, valja krenuti od radova koji pripadaju lirskomu rodu.

286

Pogovor

Pjesništvo i pjesme Vlasta Juretić je svojom intimnom osobom pjesnikinja s prirođenim pjesničkim senzibilitetom, izvornim lirskim doživljajem svijeta u svojoj intimi, te darom za iskazivanje riječima i posredovanje drugima toga poetskoga osjećaja. Sadržaj njezina lirskoga senzibiliteta i doživljaja te glavni obrasci njihova iskazivanja formatirani u vremenu i prostoru djetinjstva te ranoga, mladenačkoga odrastanja, ostat će manje ili više konstantom njezine poezije i poetike svih ovih petnaestak godina, od pojave prve zbirke do ovih triju najnovijih knjiga. Razlog tome vidimo u činjenici da se stjecajem okolnosti u javnosti oglasila relativno kasno, i to kao samonikli pjesnik, a odmah potom upala u frenetični vrtlog javnih aktivnosti koji joj je apsorbirao i podredio sve kapacitete, te joj više gotovo i nije ostalo vremena za koncentraciju na sebe, za dodatno učenje i kultiviranje izvornih darova, bilo kao proširivanje dostignutih obzora, bilo kao veću zauzetost makar za zanatsku stranu pjesničkoga posla. U svome temeljnome pjesništvu koje je nastalo iz unutrašnjih poriva zadržala je svojstva uočena u pjesmama iz prvih njezinih početaka. Tako je u predgovoru prvu pjesničku zbirku Z duše moje 1992. godine Irvin Lukežić okvalificirao kao “iskreno djelo, djelo kojem nije moguće osporiti elementarnost osjećaja i neposrednost doživljaja” te utvrdio da “okosnicu stvaralaštva ove autorice čine četiri tematske odrednice: rodoljubna, ljubavna, refeleksivna i ratna lirika” i da “svaka pjesma nosi snažan pečat autoričine osobnosti, njome je prožet svaki stih i svaka riječ koju ona upotrijebi ima neku posebnu težinu, svoju dušu”. 287

Pogovor

Drugu sam zbirku Zrna 1995., u kojoj su od 97 tekstova namijenjenih djeci njih 93 pjesme (uz 1 lirsku prozu i 3 dijaloška teksta), ocijenila uspješnom i s književnoga motrišta, nalazeći da je autorica “darovita osoba” koja je “i u zrelosti sačuvala neposrednost, gustoću, svježinu i čednost slika i emocija svoga vlastitoga djetinjstva, vremena u kojemu se začinje sve što određuje budućega čovjeka”. Iste sam 1995. godine u bilješci za antologiju zapisala: “Njezin je poetski izraz obilježen snažnom osobnom individualnom nadgradnjom na čvrstom temelju tradicionalnoga zavičajnoga tematsko-motivskoga i izražajnoga kompleksa. U tematskom smislu se to očituje dvojako: u jednom pravcu kao proboj u duboko intimnu sferu, a s druge kao probijanje usko lokalnoga tematskomotivskoga kruga prema općemu pa i univerzalnomu prostoru bivstva”. Ova se ocjena odnosi na 26 njezinih pjesama zastupljenih (uz 4 proze i 4 dijaloška teksta) u antologijskoj zbirci Grobnički pisci XX. stoljeća. Milorad Stojević će tri godine kasnije (1998.) ocjenjujući tekstove u trećoj knjizi Vlaste Juretić Raskrižja, kao najveći i najizrazitiji u njezinu u međuvremenu vrlo naraslu opusu, izdvojiti pjesnički korpus (u knjizi je 177 pjesama, 11 proza i 6 dijaloških tekstova): “...ona je, ipak, najpoznatija kao pjesnikinja, a na tome je području dosad polučila i najbolje rezultate” i najviše će analitičke pozornosti u svojoj stručnoj ocjeni posvetiti upravo pjesništvu, njegovim osnovnim odrednicama: “Njeno se pjesništvo u gradbenom smislu odlikuje redukcijom stihovnog materijala, pa nema verbalne rastrošnosti, a i grafički je specifično. Iako škrto riječima, ovo je pjesništvo smislom znatno referencijalno, navlastito kada se njegov krug interesa odnosi na svakodnevno bivstvo, duhovni doživljaj ili što slično. 288

Pogovor

Ponešto veće narativnosti ima u onim pjesmama što slijede prokušanu tradiciju čakavskoga pjesništva u opjevavanju stanovite zgode ili čega sličnoga iz svakidašnjega života. Uočljiva je u pjesništvu Vlaste Juretić i tematska raznovrsnost, pa se njen raspon, raspon te raznovrsnosti, kreće od klasičnih čakavskih preokupacija ograničenih na zavičajne sličice iz života, do ljubavnih i duhovnih pjesama. Dakako, u korpusu ima i onih pjesama što se ne daju tim tematskim sustavom tipologizirati. U pristupu pisanju pjesama, Vlastu Juretić ne zanima, barem ne u pjesmama refleksivnijih sadržaja, toliko okoliš pjesme, koliko unutrašnja dinamika toga zbivanja. Otuda i sažetost njezinih pjesama, pa, kadšto, i klasične pjesnička sentencioznost. Tu redukciju na bit poruke jednakom mjerom prati i reduktivnost izričaja. Zato se neke njezine pjesme doimlju kao provodnice promišljanja, a ne provodnice poetoloških nastojanja. Ipak nije uvijek tako. Sukladno rečenome, Juretićeva znatnu pozornost posvećuje zvukovnim i glazbenim nijansama svojih ostvaraja, pak tu polučuje pjesničko-estetsku opsluživost promišljajnome. Glede toga, posebnu skupinu čine pjesme, bolje rekavši tekstovi koji su pisani da bi se uglazbili. Oni svoje dosege svakako duguju ograničenjima što ih od njih očekuje namjena, pa se oni kao pjesnikinjina djelatna specifičnost na stanovit način razlikuju od ostalih nastojanja u pjesnikovanju”. U ovoj je Stojevićevoj stručnoj bilješci pjesništvo Vlaste Juretić ocijenjeno dobrim, a vjerojatno bi dojam bio bolji a ocjena viša da nije dviju zamjerki. Prva je “da se neke njezine pjesme doimlju kao provodnice promišljanja, a ne provodnice poetoloških nastojanja. Ipak nije uvijek tako.” - Ova primjedba, izrečena za većinu 289

Pogovor

pjesama u Raskrižjima, osobito ako se iz toga rakursa zahvate i pjesme u prvim dvjema zbirkama, vrijedi i za pjesme u ovim trima novim knjigama. Očigledno je da je autorici preostalo malo ili nimalo vremena koje bi mogla posvetiti unapređenju vlastitoga pjesništva i pjesnikovanja u poetološkome smislu i pravcu. Stoga joj je pjesma tijekom svih ovih petnaest godina pjesnikovanja ostala pukim sredstvom za iskazivanje vlastitih intimnih sadržaja, a na samim pjesmama kao pjesmama, osim nešto izuzetaka, nisu vidljivi bitniji pomaci. Druga se zamjedba odnosi na pjesmotvore, radove s namjerom: “koji su pisani da bi se uglazbili”. Iako su proizvod autoričine naglašene posvećenosti “zvukovnim i glazbenim nijansama svojih ostvaraja”, one su sredstvo kojim “polučuje pjesničko-estetsku opsluživost promišljajnome”. Književni teoretičar ovakve pjesničke tekstove izazvane vanjskim diktatom razlikuje od pjesama nastalih iz unutrašnjih pjesničkih poriva. I u ovim trima novim knjigama Vlaste Juretić pjesme su najbrojnija vrsta, ako pjesmama percipiramo sve tekstove pisane u ritmičkim cjelinama koji se zovu stihovi. No ako bismo tim tekstovima pristupili onako kako im pristupaju književna teorija i kritika, pjesmama bismo smjeli smatrati samo one tekstove u stihovima koji su nastali iz unutrašnjih pobuda te su umjetnički i poetološki izvedeni riječima, a ostale, koje su brojne i u ovim trima knjigama, ne bismo trebali uzimati u obzir pri ocjenjivanju. No u vezi s tim trebat će dodatnih pojašnjenja. Najprije o pjesmama. Za njih vrijedi sve što je rečeno dosad: riječ je o intimnoj lirici, danas više misaono-sentencioznih umjesto ranije pretežno ljubavnih sadržaja, o rodoljubnoj lirici (danas više smireno zavičajnoj i pučko 290

Pogovor

- religiozno - duhovnoj umjesto ranije inspirirane ratnim zbivanjima), o dječjoj i djeci namijenjenoj lirici. U tim pjesmama i dalje ima gotovo djetinjske i djetinjaste iskrenosti, neposrednosti i svježine izvornih osjećaja i doživljaja svijeta. U gradbenome i formalnome smislu, međutim, nemaju bitnih inovacija, iako su u nekim pjesmama vidljive očite refleksije i referencije na neke pjesnike i neke zahtjevnije versifikacijske obrasce iz kojih se dade naslutiti što je sve u poetološkome smislu mogla doseći Vlasta Juretić da se mogla, ako već ne potpuno, a ono više posvetiti svomu pjesnikovanju kao zanatu. Budući da kvalitativno u tematskome i u gradbenome smislu u njezinome pjesništvu nema inovacija ni u odnosu na prethodnu knjigu, ni u odnosu na prve dvije zbirke kojima se predstavila kao pjesnikinja, možemo reći da Vlasta Juretić tijekom ovih petnaest godina pjeva iste pjesme, koje rastu kvantitetom: u prvoj zbirci (1992.) su 124 pjesme, u drugoj (1995.) 93, u antologijskoj zbirci (1995.) 26, u Raskrižjima (1998.) 177, a u trima novim knjigama koje su danas pred nama njihov se broj kreće oko 350. Broj od dakle ukupno 770 pjesama koje manje ili više variraju iste teme i gradbene obrasce najbolje potvrđuju sve što je gore rečeno o autoričinu pjesničkome erosu, ali i okolnostima u kojima kao pjesnikinja radi. Kao i u prethodnoj knjizi i u ovim trima novim knjigama veliku, brojčano teško utvrdivu količinu stihovanoga korpusa čine radovi izvedeni u stihovima, kakve je teoretičar M. Stojević odbio nazvati pjesmama, jer su to samo po formi, ali nisu, poput istinskih pjesama izazvane unutrašnjim poetskim, nego izvanjskim pobudama, potrebama i diktatima, kojima su ti pjesmotvori i ograničeni. Vlasta Juretić je u ovih petnaestak godina za različite prigode i potrebe 291

Pogovor

napisala desetke takvih prigodnih uradaka. Kronologija i dinamika pojavnosti samo onih koji su uglazbljene u dosadašnjim zbirkama pokazuje neprekidni rast. Navest ćemo samo one kojima su priložene note: u prvoj zbirci (1992.) 2 su s notama (1,6%), u drugoj zbirci (1995.) 7 (7,5%), u trećoj knjizi 1998. pred Stojevićevim sitnozorom 51 je s notama (28,8%). U trima novim knjigama koje su danas predamnom takvih je pjesmotvora s notama oko 30 %. Očito je njihovo bujanje i progrediranje, što je svakako u vezi s angažmanom Vlaste Juretić u različitim festivalima lakih nota, te njezinim statusom i ugledom u skupini pisaca tekstova koji zadnjih desetak godina dobivaju od festivalskih publike i stručnih žirija najviša odličja za najbolje pjesme. No još je nešto uočljivo: granica među pjesmama i pjesmotvorima u prethodnoj knjizi i osobito među pjesmama i pjesmotvorima u ovim novim knjigama postala je fluidnom, teško raspoznatljivom. Razloge i tome fenomenu vidim u prepletu onoga što proizlazi iz autoričine osobe i onoga što proizlazi iz okolnosti u kojima ona djeluje. O pjesničkoj osobnosti Vlaste Juretić rečeno je da je u zrelosti sačuvala svježinu prvotnih djetinjih dojmova i osjećanja. Možemo dodati: sačuvala je i zaigranost, još jedno djetinje svojstvo po kojemu pjesnici ostaju djecom duže od nepjesnika. Ona se u sebi može zaigrati sa svime, pa i s onim što čini pjesnički sadržaj i pjesničku formu i izraz. Nametnutu temu može u sebi simulirati uz pomoć varijacija iz svoga intimnoga lirskoga rezervoara i iskustva, a kako je okretna u versifikaciji i vješta s riječima i stihovima kao ritmičkim cjelinama po kojima se pjesma raspoznaje od drugačijega govorenja, može igrajući se i beskrajno improvizirati i simulirati, pa pritom nerijetko i prijeći granicu, otklizati u paraliričnost, stihotvorstvo, ishitrenost, sladun292

Pogovor

javost, banalizaciju, ponavljanje, pogodovanje i podilaženje ukusima skupina, u surogat kreativnosti, sve ono od čega zaziru stručnjaci za književnost kao umjetnost riječi. U ove je autorice s obzirom na silnu osobnu angažiranost u različitim manifestacijama oblika suvremene popularne kulture, razumljiva očigledna hiperprodukcija takvih pjesmotvora: od 1996. godine do danas uglazbljeno ih je 170 (v. podrobnije u Bilješki o piscu). Ali, ne samo to: u međuvremenu su se takvi pjesmotvori (još neuglazbljeni, ali potencijalno uglazbljivi) u znatnom broju infiltrirali među pjesme autohtone inspiracije. Autoricu Vlastu Juretić je na uvjerenje da je riječ o dobrim pjesmama i na sve veću njihovu produkciju dodatno stimulirala činjenica što su nekima od njih najvišu ocjenu dala povjerenstva u kojima su bili istaknuti stručnjaci, među kojima i M. Stojević. Znajući sve to, autorica je zamislila razvrstavanje svojih uradaka u stihovima tako da se pjesme uvrste u prvu knjigu pod naslovom “Kako si znao da volim leptire”, a pjesmotvori s popratnim notnim materijalom u drugu knjigu “Pljesak više nema ništa s tim”. No i nakon primjene takvog formalnoga principa pri odvajanju nije postignut željeni učinak: u prvoj knjizi pjesme su u većini, ali je među njima i pjesmotvora kojima bi bilo mjesto u drugoj knjizi da su uglazbljeni, i obrnuto: u drugoj knjizi ima posve iskrenih i dobrih pjesama kojima je mjesto u prvoj knjizi, ali su uglazbljene pa su smještene u drugu. U treću knjigu “Tamo kadi duga spi” uvrštene su pjesme tradicijskozavičajnoga konteksta. Tome kontekstu pripadaju jezikom (grobničkom čakavicom) ali i tematski. To je intimna, pejsažna, zavičajnorodoljubna, dječja, duhovna lirika, u dobrom duhu i maniri dosadašnjih takvih pjesama Vlaste Juretić. 293

Pogovor

Proze U opusu Vlaste Juretić najmanje su zastupljeni prozni radovi epskoga, pripovjednoga roda: 4 proze objavljene su joj u antologijskoj zbirci 1995. godine, a 11 takvih radova u Raskrižjima 1995. godine. Uglavnom je, po ocjeni Milorada Stojevića, riječ o kratkim prozama (novelama i pripovijestima), zapisima, putopisima i sjećanjima. U kratkim prozama se “osjeća smisao za dijalog i stanovite psihološke momente, a manje za deskripciju i fabuliranje. One bi se mogle “u dalekim naznakama smatrati uokvirenim novelama”, no “nije moguće iznijeti čvršću prosudbu o njima, osim da autorica pokazuje talent koji valja nadograđivati novim proznim djelima”. Nadalje: “Ostale, zapisne, proze heterogene su u svojoj motivaciji kojom se u knjizi pojavljuju, i više su svjedočenje o autoričinu životnome aktivizmu”. Dakle: ima smisla, moglo bi biti da joj može biti, ali autorica, rastrgana aktualijama, nema vremena za koncentraciju na duge priče i pletenje radnje, ona i u prozi reagira kao pjesnik: hvata trenutak koji može stati u malu formu. Kao pjesnikinji, najbolje joj leži lirska proza: proza samo po formi a po općemu ugođaju pjesma. U ove tri nove knjige prozni radovi nisu uvršteni.

294

Pogovor

Dijaloški tekstovi Radovi koji pripadaju dramskomu rodu javljaju se u knjigama Vlaste Juretić od 1995. godine, kad je u zamahu njezin angažman u radu s dječjim scenskim skupinama unutar Katedre Čakavskoga sabora Grobnišćine: ona je u tim skupinama scenarist, dramaturg, režiser. Kasnije će pisati tekstove i za uprizorenja u drugim prigodama. Riječ je o neveliku ukupnome korpusu od tridesetak tekstova: 1995. u zbirci poezije za djecu Zrna objavljena su 3, a u antologijskoj zbirci 4 takva teksta. U Raskrižjima 1988. ih je 7, a u novim knjigama 15. Po ocjeni Milorada Stojevića u pravilu je riječ o radovima napisanim za kakvo scensko uprizorenje, “dijaloškim štivima” koja “pokazuju u svojoj dramaturškoj strukturi oslanjanje na uzance pučkoga teatra. To su, uglavnom, funkcionalni dijalozi, fabula koja ne iziskuje veliki trud u njezinu detektiranju niti u dekodiranju njezina intencionalnoga smisla, jezik primjeren sadržajnome miljeu receptivan u onoj mjeri da ne iziskuje većega napora. Pretpostavka ovakvih dijaloških štiva prvovrsno je identifikacija s realnim, svakodnevnim predlošcima fabularnih situacija ili idejnih zamisli. Zbog toga takvi igrokazi dolaze do izražaja tek u redateljskome osmišljavanju i živim dodirima s publikom, bez obzira na to radilo se o komičnim ili kojim ostalim temama. Vlasta Juretić u svojim je igrokazima polazila od tih pretpostavki, pa je pretpostavljiva sceničnost njenih dijaloških štiva.” Riječ je, dakle, o neambicioznim radovima potaknutim izvanjskim a ne unutrašnjim diktatom, ali unatoč tome dobrim: za sadržaje, dijaloge, jednostavne fabule i poruke 295

Pogovor

svojih uradaka u maniri pučkoga teatra Vlasti Juretić je trebalo samo posegnuti u onaj rezervoar iz kojega se napaja i njezina poezija: u svoje djetinjstvo U treću knjigu “Tamo kadi duga spi”, uvršteno je petnaestak takvih dijaloških tekstova rađenih za uprizorenja u različitim prigodama. Kao ni prethodno objavljene, ni ove ne resi vješt zaplet u dramskoj radnji ni studija likova i karaktera: sve su one slike kolektiviteta zadržane u trenutku neke aktualnosti, a izražene prije svega izvrsno pogođenim dijalozima, monolozima, dionicama u korskoj funkciji. Najčešće su to šarmantni stihovi, koji se od slobodnoga govora razlikuju nenametljivom rimom, najčešće susjednih odsječaka. Zbog toga i ovi dijaloški radovi, iako su izazvani pedagoškim porivima, jednako kao i dobar dio njezinih novijih pjesama potvrđuju velike autoričine literarne potencijale, i razloge zbog kojih su srdačno dočekane od publike pred kojom su izvođene. Inovacije u odnosu na prethodno objavljeni korpus dijaloških tekstova predstavljaju glazbenoscenski igrokazi, izbori tekstova za djecu vrtićkoga uzrasta, te vrhunska “Grobnička maša” - prepjev liturgijskoga (misnoga) teksta na lokalni govor, rađen (i izveden) u prigodi obilježavanja devetstote obljetnice spomena grobničke župe. ***** Zaključiti nam je da je Vlasta Juretić svoje nedvojbeno velike darove uključujući i književne, u proteklih petnaest godina bez zadrške stavila u službu poticanja, organizacije i promicanja mnogobrojnih kulturnih aktivnosti u svojoj bližoj i daljnjoj lokalnoj sredini. Time je njezina osobna zasluga za kulturni uspon i procvat uže zajednice neupitna, i u 296

Pogovor

tome joj i u povijesti ovoga kraja pripada prvo mjesto. U tome je istome razdoblju njezino književno stvaralaštvo s obzirom na kvalitetu dosegnutu u prvim zbirkama pretežno stagniralo, zagušeno kvantitetom uradaka namijenjenih masovnijoj uporabi, koji, istini za volju, također nose i zaslužuju etiketu Vlaste Juretić, ali majstorsku. No unatoč tome je i iz ovih triju knjiga razvidno da njezini pjesnički vrutci nipošto nisu presahli, pa se s pravom možemo nadati da će Vlasta Juretić ubuduće svoje književne darove tako usmjeriti da ćemo njezine buduće uratke doživjeti maestralnima, pa umjesto: bravo, Vlasta, majstore! uzviknuti: bravo, maestro!

297

Bilješka o piscu

Bilješka o piscu VLASTA JURETIĆ rođena je 1949. godine u Dražicama, nastanjena je u Čavlima. 1. Pisanjem se bavi od djetinjstva, no u svijet književnosti ozbiljno je zakoračila početkom 9O-ih godina prošlog stoljeća. Tiskano joj je šest knjiga – “Z duše moje” (Katedra Čakavskog sabora za Grobnišćinu, Tiskara i knjigovežnica Žagar, Opatija 1992.), “Zrna” (Katedra Čakavskog sabora za Grobnišćinu, Tiskara Žagar, Opatija 1995.), “Raskrižja” (Katedra Čakavskog sabora za Grobnišćinu, Grafika Žagar, Rijeka, 1998.), “Kako si znao da volim leptire”, “Pljesak više nema ništa s tim”, “Tamo kadi duga spi” (Katedra Čakavskog sabora za Grobnišćinu, Čavle, 2007.), a uvrštena je i u antologiju “Grobnički pisci XX. stoljeća (Katedra Čakavskog sabora za Grobnišćinu, Graftrade Žagar, Opatija 1995.). Dio je njezina književnoga rada uvršten i u posebno izdanje Kajkavskoga spravišća u Zagrebu “KAJ - ČA prožimanja i perspektive”, a njezine su pjesme i drugi tekstovi do sada objavljivani u raznim glasilima i časopisima. Tekst pjesme “Večeri boje naranče” uvršten je u knjižicu-CD (hrvatske klape) Bašćinski glasi, projekt proglašen hrvatskim suvenirom i kao takav 2004. predstavljen u Australiji. Piše pjesme, prozu i djela za scenska uprizorenja, na standardnome hrvatskome jeziku i čakavici. 299

Bilješka o piscu

2. Vlasta Juretić dugogodišnja je stručna suradnica i tajnica Katedre Čakavskog sabora za Grobnišćinu, te je od 1992. godine kreatorica svih njezinih programa: - “Grobnički list” (svojevremeno jedino glasilo na čakavici u Hrvatskoj kojeg zajedno s Draženom Herljevićem pokreće 1994. godine i njegovom je višegodišnjom urednicom); - Međunarodna likovna kolonija Grad Grobnik (1996. godine inicira njezino osnivanje i do danas je voditeljicom ove MLK, čijim je višegodišnjim radom stvorena današnja vrijedna Zbirka suvremene likovne umjetnosti, danas u zajedničkome vlasništvu Općine Čavle i Katedre); - Festival Grobnička skala, (1997. godine Vlasta Juretić utemeljuje ovu priredbu, koju zajedno s Vinkom Škaronom, članom Predsjedništva grobničke Čakavske katedre, realizira svake godine i koja 2002. godine prerasta u čakavski Festival); - 1997. godine inicira preuređenje kata grobničkoga Kaštela u Galeriju suvremene likovne umjetnosti u Gradu Grobniku, danas jednu od najljepših galerija u Županiji; - Katedrina Scenska skupina, kojoj je dugogodišnja voditeljica, te autorica niza djela za scenska uprizorenja, i redateljica brojnih priredaba; - 1998. godine redateljica je i suautorica scenarija 50minutnog edukativno-igranoga filma za djecu “Sigurko”, za što angažira četrnaestoro djece, članova Katedrine Scenske skupine); - autorica je scenarija i režije za glazbeno-povijesnu priču “Povedajka čez godišća” (s kojom su čavjanski Dondolaši, klapa Grobnik, Dramska kumpanija Tavaloni i mali glumci Scenske skupine grobničke Čakavske katedre 2003. godine 300

Bilješka o piscu

sudjelovali na Međunarodnoj smotri folklora u poljskome gradu Wrzesnia i dobili laskavu nagradu - Najbolje kazališno ostvarenje Festivala temeljeno na folkloru); - autorica je glazbeno-scenske tv - priče “Božić je va srcu mir i dobro” (emitirana na Televiziji “Kanal Ri” za Božić 2004. U njoj su sudjelovali najmlađi članovi Scenske skupine grobničke Čakavske katedre i Dječje vokalne skupine Skalica. Autori glazbe su: Anton Mario Kamenar, Ivica Badurina i Ivica Frleta. Ova je Božićna priča ujedno bila uvod u godinu obilježavanja 9 stoljeća Župe sv Filipa i Jakova u Gradu Grobniku); - autorica je mise na grobničkoj čakavici “Grobnička maša” (prvi put izvedena je 23. travnja 2005. godine, za središnje proslave 900 godina Župe sv. Filipa i Jakova u Gradu Grobniku koju je predvodio grobnički plovan dr.sc. Josip Manjgotić. Uglazbio Anton Mario Kamenar); - 2007. g. je dobitnicom godišnje nagrade Općine Čavle za izuzetna postignuća - dugogodišnja je scenaristica Festivala Melodije Istre i Kvarnera, te je do sada autoricom pedesetak televizijskih dokumentarno-glazbenih reportaža s područja Istre i Hrvatskoga primorja, među kojima sedam s područja Općine Čavle. 3. Članica je Upravnog odbora Čakavskoga sabora sa sjedištem u Žminju (dopredsjednica Čakavskoga sabora dva mandata od 1998. do 2002. i od 2002. do 2006. godine). Vlasta Juretić konstantno surađuje s udrugama u kulturi i drugim udrugama Općine Čavle. Između ostaloga, isječak je iz njezine komedije “Domaći trokut”, u izvedbi glumaca 301

Bilješka o piscu

DK Tavaloni Roberta Zaharije i Lidije Malnar, emitiran na televiziji Kanal Ri. 4. Kao pjesnikinji, do sada joj je uglazbljeno više od 130 tekstova, s kojima je zastupljena na festivalima: Grobnička skala, Melodije Istre i Kvarnera, Splitski festival, Zagrebfest, Zadarfest i Dora, te festivalima i smotrama klapa u Omišu, Buzetu, Senju i Kaštelima, a za taj je svoj rad do sada dobitnicom preko pedeset priznanja i nagrada. Navest ćemo samo neka od njih: • 1996. godine - na Festivalu Melodije Istre i Kvarnera pjesmi “Bracolet” (uglazbio Ivica Badurina, izvođač Radojka Šverko) - 1. nagrada stručnoga žirija i 1. nagrada publike ukupno; a pjesmi “Majke Božje pas “ (glazba: Vinko Škaron, izvođači: AZUR-i) - 2. nagrada stručnoga žirija; • 1998. godine - na Dječjem festivalu MIKIĆ pjesmi “Dragi tata” (uglazbio Ivica Frleta, izvođač Frane Frleta) - 1. nagrada stručnoga žirija; • 2002. godine - na Festivalu Melodije Istre i Kvarnera pjesmi “Večeri boje naranče”, (uglazbio Vinko Škaron, izvođači Karin Kuljanić i Đani Maršan) - nagrada Čakavskog. sabora “Ljubo Pavešić” za najbolji tekst Festivala i 1. nagrada publike ukupno; - na Festivalu Grobnička skala pjesmi “Vrime j za poć” (uglazbio i izveo Damir Luketić) - 1. nagrada stručnoga žirija i 2. nagrada publike; a pjesmi “Kadi si mi jubavi” (uglazbio Ivica Frleta, izvođač Diana Burul) - 3. nagrada publike; • 2003. godine - na Festivalu Melodije Kvarnera pjesmi “More” (uglazbio 302

Bilješka o piscu

Mario Milat, izvođač Vivien Galetta) - 1. nagrada stručnoga žirija; - na Festivalu Grobnička skala pjesmi “Pismo” (uglazbio Ivica Frleta, izvođač Darko Đekić) - 2. nagrada stručnoga žirija i druga nagrada publike; • 2004. godine - na Festivalu Melodije Istre i Kvarnera pjesmi “Pod ulikun truda” (uglazbio Vinko Škaron, izvođači Klapa Fortunal) - 3. nagrada stručnoga žirija; - na Festivalu Grobnička skala pjesmi “Podilimo š njimi sriću” (uglazbio Vinko Škaron, izvođač Robert Manestar) - 1. nagrada stručnoga žirija i treća nagrada Publike, a pjesmi “Srce na dlanu” (uglazbio Ivica Frleta, izvođač Katja Budimčić) – 1. nagrada publike; • 2005. godine - na Festivalu Melodije Istre i Kvarnera pjesmi “Pisma soli” (uglazbio Vinko Škaron, izvođači Klapa Fortunal) - nagrada za najbolji tekst, i 2. nagrada stručnoga žirija; - na Festivalu Grobnička skala pjesmi “Si naši sinjali” (uglazbila Barbara Ćućić, izvođači Accept) - nagrada “Lapiš” za najbolji tekst, nagrada triju medijskih kuća: HRT Radija Rijeke, Novoga lista i TV Kanala Ri; • 2006. godine - na Festivalu Grobnička skala pjesmi “Razumi me prijatelu” (uglazbio Aleksandar Valenčić, izvođač Darko Đekić) - nagrada “Lapiš” za najbolji tekst, nagrada triju medijskih kuća: HRT Radija Rijeke, Novoga lista i TV Kanala RI, te 1. nagrada stručnog žirija; potom 3.. nagrada publike pjesmi “Pul ognjišća” (uglazbio Vinko Škaron, izvođači Klapa Levant) i 1. nagrada publike, te 2. nagrada stručnog žirija pjesmi “Jubav je srića najveća” (uglazbio Ivica Frleta, izvođač Katja Budimčić) 303

Bilješka o piscu

5. Vlasta Juretić autorica je više sakralnih tekstova, te tekstova svečanih pjesama, od kojih Čavjanske himne, odnosno svečane pjesme Općine Čavle, te UHDDR-a Grobnišćine, NK Grobničan, HKD Branimir, NK Kraljevica… Njezinu pjesmu “Tu je jubav moja” pjevaju mnogi, ali drugačije je kada to na svojem repertoaru imaju Ženski zbor Korezin ili Klapa Grobnik, a pjesmu “Vilo moja” Klapa Crikvenica izvela je na prošlogodišnjoj dodjeli Porina. Njezina pjesma “Hvala što On zemljom hoda”, za koju je glazbu načinio Vinko Škaron, a interpretirala ju Radojka Šverko, uvrštena je na CD “Papa u Hrvatskoj”, izdat za posjeta Pape Ivana Pavla Drugog Hrvatskoj. 6. Osim što je pjesnikinja, Vlasta Juretić je i vrlo angažirana osoba u društvenome životu Općine Čavle od 1981. godine do danas. U dva je navrata bila predsjednicom Boćarskoga kluba Bajci, te članicom Upravnog odbora Aerokluba Krila Kvarnera. U bivšoj MZ Cernik-Čavle je bila predsjednicom Odbora za priredbe, a u nekadašnjoj Skupštini općine Rijeka odbornicom u Vijeću mjesnih zajednica, te 7 godina članicom Odbora Dana sv. Vida. Devedesetih godina 20. stoljeća, od početka Domovinskoga rata aktivna, postaje članicom tadašnjega Štaba civilne zaštite Općine Čavle, a zatim i Kriznoga štaba iste Općine,. Inicira osnutak Ženskoga društva Grobnišćica, koje u veljači 1992. godine osniva 67 žena s područja Općine Čavle. 1991. godine je bila među utemeljiteljima Odbora za obilježavanje 750. obljetnice boja s Tatarima na 304

Bilješka o piscu

Grobničkome polju, a 1992. godine i među utemeljiteljima Katedre Čakavskog sabora za Grobnišćinu. Kao članica Upravnog odbora Aviokluba Krila Kvarnera jedna je od organizatora prvoga državnoga prvenstva u padobranstvu u Hrvatskoj na Grobničkome polju. 1997. godine je bila među osnivačima UHDDR-a Grobnišćine, nakon čega je tijekom dva mandata bila tajnicom iste udruge. Od 1996. do 1998. godine intenzivno radi na pripremama za osnivanje turističkih zajednica Općina Čavle i Jelenje, što 4. srpnja 1998. godine rezultira Odlukom hrvatskoga Sabora o proglašenju turističkih mjesta područja općina Čavle i Jelenje. U dva je mandata bila vijećnicom i tri godine donačelnicom Općine Čavle.

305

Kazalo

Riječ urednika

Pusti sebi sanjati U neke sitne sate Za letove sjajne Opet more vjetrom pjeni Upijaj rosu Valunska noć Mimoze... Kako si znao da volim leptire Laka ti noć Snovima tvojim u pohode Budi mu dobrostiva, ljubavi I anđeli su noćas… Misao Ljubav Još ponekad vjerujem Jesmo li se već sreli? Uzmi svoje Htjela bih Kad te moje misli dotaknu Nada Jesmo li to prepoznali ljubav Nebo danas ožujcima pjeva Za tvoje osmjehe Zašto mi nedostaje…? Odloži buđenje za neko drugo vrijeme Ne sudi mi unaprijed… Ti znaš Mirisi proljeća Da traje Kao... lako je Pitanja Dobre želje Na korijenima Kada volim Jesam Oslobađam prostor I čuda se događaju... Volim neizvjesnost Dva svijeta Sve je naše Obično Želim ti biti prijatelj Zabranjene jabuke

11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52

Vrijeme bijelih margareta Tko zna Strepnja Ne zatvaraj srce Vrijeme bijelih margareta Ako zaboraviš Sreća Želja A sutra? Strepnja Teško Uvijek je izbor tvoj Pusti da vrijeme piše A što ako vrijedi? Kriva je mjera Smijeh Daljine su jalovo tlo… Bez tebe, nisam bila Prepoznavanje

55 56 57 58 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73

Vrisak iz njedara Noć kad progovara šutnjom Ne dotiči moje mire noćas Pusti nešto lijepo bar Kada sve boje već kažu svoje Ti iz onoga prije Ljubomora Bljesak Naše mjesto Grota Samo u snu Nema više Dobrim željama dalekim Vrisak iz njedara Plima Daleko su duge Priznanje Razbili se vodeni konji Jesmo li mi mogli bolje Sudbina Grijeh je nauditi Jesi li noćas usnuo mirno Sličnosti Kasno Misao

77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100

307

Kazalo

Zar On to dokaz traži? Ne mržnjom… Oprosti Sanjar

101 102 103 104

Prijatelj moj, mjesec Dobro mi došao dane Djevojke Zvijezdo moja Lijep dan Predvečerje Mjesec Noć Ponoćni bal Kad sve je uzalud Cafe Reise na Altoni Poželim često O more moje Nemirno more Sreća u džepu Dobri moj vjetre Prijatelj moj, mjesec Modro Jesenja bajka Jesen čarobnica Nježno Lijepo je biti blizu ljepoti

109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 121 122 123 124 125 126 127 128 130 131

Umotane šutnje I crno će noćas kušati biti boja Ptičji let Uvijek tamo gdje je svjetla trag Prozor Putnik milosrđa Kome trebaju jutra stara Želiš li mire ne budi noći Otvorenih očiju Zašto požurivati zvijezde Nada kad napusti Zakon jačega

135 136 137 138 139 140 141 142 143 144 145

Laka vam noć, prijatelji Život Umrli su moji i mama i tata

308

149 150

Da je još malo biti blizu nje Dan mrtvih Lista prioriteta Gdje ste, prijatelji, danas? Za one drage daleke Laka vam noć, prijatelji Za zdraviju javu

151 152 153 154 155 156 157

Kaput težak, kišama natopljen Ne bježi od sanja Pismo prijatelju Prijatelju Reci, moj Prijatelju, zašto Rep Ivicom ponora Strpljenje Na vrhu Suze Kaput težak, kišama natopljen Uvijek treba pokušati A što si ti

161 162 164 165 166 167 168 169 170 171 172 173

Na oblak se rado sjeda Nesklad Sreća dolazi sama Cipela koja žulja Blago gluhima Stani malo Vage Istina Trampa Na oblak se rado sjeda Beskraj Kad već nije važno Tuga Poseban Raskorak Kad ljepote sumrače se Biseri Boli glava Nije svako zlo za zlo Nesigurnost Za uspomenu Uspjeh i grijeh Malo sutra

177 178 179 180 181 182 183 184 185 186 187 188 189 190 191 192 193 194 195 196 197 198

Kazalo

xxxx1 xxxx2 xxxx3 xxxx4 Sit Mrak Dobre želje Istina Život 1. Sve je manje vjere Na ognjištu starom Nebio Pozornica Tragovi Odlasci Konji Kratkih rukava Ne listati samo Jame Gdje li gore svjetla duše? Sezona lova Ovca Obraz Dužnik Tresak Na tržnici sasvjesti Zrak Ako Kada jednom odem Čiste vode žedna Slamka, slamica Zraka Kad srećuješ, naiskap pij Nije lako Čovjek se uči dok je živ, kažu Nikad nisam koliko treba Mogućnosti Zvona Ruka 1.11. Učini veliku stvar

199 200 201 202 203 204 205 206 207 208 209 210 211 212 213 214 215 216 217 218 219 220 221 222 223 224 225 226 227 228 229 230 231 232 233 234 235 236 237 238 239

Rogovi Nema jamstva A kada ožedniš Pomoć Srce i logika Dobroto moja Cik-cak sunce I u blatu, zlato Rogovi u džepu Nada U snovima

246 247 248 249 250 251 252 253 254 255 256

Kraj od zlata Grobnički uranci Nedjeljno jutro Opatijska predvečerja Podne Primorskogoranska Pobožna i moja Zemlja - mati

259 260 261 262 263 264 265

Uvijek si mi tu negdje Jesen 2003. Majko Božja, Majčice Spusti svoj Blagoslov Dan Svetoga Bartola Žednom voda Pod Križom utjeha Aleluja Milost Kajanje Padovi i usponi Neka bude volja Božja Alojziju Stepincu Hvala Ti, moj Gospodine 16. veljače 2004.

269 270 271 272 273 274 275 276 277 278 279 280 282 283

Pogovor

285

Bilješka o piscu

297

Kazalo

305

Između zemlje i neba Sjećanje Još jedinac pismo zbori Kad bih mogla

243 244 245

309