Page 1


U

1-2(2359) 2010.

VJESNIK ÐAKOVAKO-OSJEKE NADBISKUPIJE I SRIJEMSKE BISKUPIJE asopis za pastoralnu orijentaciju Izdava: Nadbiskupski ordinarijat akovo Glavni i odgovorni urednik: mons. dr. Vladimir Dugali Telefon: (031) 802-119 E-mail: vladimir.dugalic1@os.t-com.hr Nadbiskupijski tiskovni ured: Martina Kuveždanin, tajnica Anica Banovi, tajnica Telefon: (031) 802-228; faks (031) 812-781 E-mail: bisk.tiskured@os.t-com.hr Uredniko vijee: Ivan uri, Ivo Džini, Josip Filipovi, Grgo Grbeši, Stjepan Karali, Mato Leši, Luka Marijanovi, Anto Pavlovi, Ivica Pažin, Zvonko Pažin, Tadija Pranji, Bože Radoš, Stanislav Šota, Marko Tomi, Drago Tukara, Željko Tovilo Administrator: Stjepan Maroslavac Telefon (031) 802-229 Lektor: Anzelma Salopek, prof. Stalni suradnici: Stjepan Baloban (Zagreb) s. Valentina Mandari (Zagreb) Ružica Razum (Zagreb) Josip Sabol (Njemaka) Bono Zvonimir Šagi (Varaždin) Žarko Relota (Zagreb) Josip Šimunovi (Zagreb) Ivan Štengl (Zagreb) Mato Zovki (Sarajevo) Uredništvo i uprava Vjesnik akovako-osjeke nadbiskupije Strossmayerov trg 6 31400 akovo Telefoni: (031) 802-228; 802-229 E-mail: vjesnik.djakovo@os.t-com.hr Poštarina plaena u gotovom. Godišnja pretplata Hrvatska: 400 kn Inozemni pretplatnici: 600 kn (80 €) Vjerouitelji laici (uz potvrdu): 200 kn Studenti teologije (uz potvrdu): 120 kn Za pretplatu u kunama (tuzemstvo), naslov i broj rauna: Nadbiskupski ordinarijat akovo (za Vjesnik) 2485003-1100203891 poziv na broj 75106, te dodati vlastiti pretplatniki broj; ili obinom poštanskom uplatnicom na izdavaa. Devizna pretplata (iz inozemstva): ekom ili na devizni raun: Nadbiskupski ordinarijat akovo Croatia banka dd Zagreb SWIFT: CROA HR 2X 700100-3376931 (za Vjesnik) Vjesnik je osloboen plaanja poreza na dodanu vrijednost prema Zakonu o PDV (l. 11, t. 7 i 8). Kompjutorska priprema: »Glas Slavonije« d.d. Osijek Tisak: Gradska tiskara Osijek d.d.

ponedjeljak, 21. prosinca 2009. godine, u Nadbiskupskom domu u Đakovu nadbiskup đakovačko-osječki i metropolit mons. Marin Srakić tradicionalno se susreo s predstavnicima medija. Tom je prilikom objavio božićnu pastirsku poruku »I nastani se među nama« u kojoj, tijekom Svećeničke godine, posebnu pozornost daje svećeniku koji je, poput Krista, Velikog svećenika, od ljudi uzet i za ljude postavljen (usp.

Susret nadbiskupa Marina Srakića i novinara Heb 5,1), pozvan živjeti s drugima i za druge, sa svima dijeliti radosti i nade, živjeti iskreno svoju pastirsku ljubav i, učvršćivan na zajedništvu s biskupom, promicati jedinstvo Kristove Crkve. Kazujući kako i svećenik ima ljudske poteškoće, borbe i padove, što ga, zajedno s ostalim članovima Božjega naroda, stavlja na put trajnoga obraćenja i poziva na svetost, nadbiskup je posebno potaknuo na molitvu za svećenike i spremnost na izgradnju zajedništva i suodgovornosti u svim župama i zajednicama. U drugom dijelu susreta nadbiskup je odgovarao na brojna novinarska pitanja. Na zamolbu da komentira nagradu Hrvatskog helsinškog odbora »Mašović-Vincetić-Nikolić«, nadbiskup je rekao kako se, još otkako je dobio obavijest da je među kandidatima za nagradu, u istoj nije vidio, pogotovo u njezinu obrazloženju. »U Jasenovac smo išli u hodočašće, što je čisto vjernički čin, ujedno i jedan oblik dijaloga među religijama, ideologijama, narodima. Prije mene je u Jasenovac išao i mjesni biskup Škvorčević čiji je odlazak bio zanemaren, medijski neobilježen. Prigodom obrazloženja nagrade predstavnik HHO-a vrlo je dobro obrazložio zašto vrh Crkve do sada nije bio u Jasenovcu. Jasenovac je kroz proteklo vrijeme ispolitiziran utoliko što se iskoristio kao napad na Crkvu od 1945. godine nadalje,

Crkva je čak optuživana da je šutjela, što nije točno. Zagrebački nadbiskup Stepinac tadašnjim je vlastodršcima jasno i glasno rekao da je Jasenovac najveća sramota i ljaga na tijelu hrvatskoga naroda. Za dan posjeta iskoristili smo vjernički trenutak, žalosni petak, kada razmišljamo o propustima u osobnom ili društvenom životu«, rekao je nadbiskup Marin. Komentirajući vezu iseljene i domovinske Hrvatske, nadbiskup je rekao kako ona do izražaja dolazi baš tijekom božićnih blagdana. Prisjetio se nekadašnjih Božića kada su iseljeni Hrvati masovno dolazili u domovinu i zaključio kako posljednjih godina dolaze sve rjeđe. »Božić je obiteljski blagdan, a obitelj se mora sačuvati, bez obzira gdje netko živi. Ako se očuvaju obitelji, očuvat će se i vjernički duh, povezanost s domovinom. Čuvajte svoje obitelji, proslavite Božić u obitelji«, poručio je nadbiskup. Komentirao je i nadolazeće predsjedničke izbore, rekavši kako »predsjednik svoju osobu i službu mora prilagoditi Ustavu – čuvati jedinstvo, integritet, zalagati se za prava svih građana, poštivati vrijednosti – kršćanske i ljudske, koje se gotovo i ne razlikuju«. Nakon službenog dijela nadbiskup i predstavnici medija nastavili su druženje na domjenku. Anica Banović

Vjesnikove teme u 2010. godini 1.-2. Od astronomije do astrologije. 3. Sveenika godina. 4. Godina župne kateheze. 5. Socijalni pastoral i Zakon o radu u svjetlu enciklike Caritas in veritate. 6. Odnos vjere i razuma pred izazovima darvinizma i prirodnih znanosti.

7.-8. Pastoral putnika i kršanska savjest na cestama. 9. Vjerski odgoj u predškolskim ustanovama. Stanje i perspektive. 10. Govor o anelima i demonima u današnjoj teološkoj misli. 11.-12. Deklaracija o pravima djeteta (60. obljetnica) i problem obiteljskog nasilja.


Nebeski svod Vladimir Dugali, urednik

Od samih svojih poetaka ovjek je svoj pogled usmje-

ravao prema nebeskom svodu. U tom pogledu izražava se zapravo iskonska ovjekova potreba da nadie granice svoje zemaljske uvjetovanosti, ali istovremeno i težnja prema »onome gore«, vjenom i nadnaravnom, želja za susretom sa svojim Stvoriteljem i Bogom. S druge strane, nebeski svod duboko je ukorijenjen u našu svakodnevicu. Ne samo da Sunce odreuje dan i no, Mjesec plimu i oseku, vremenske promjene naše raspoloženje i zdravlje, ve prema nebeskom svodu odreujemo kalendare, slavimo blagdane, mjerimo vrijeme. Na žalost, ima i onih koji misle da nam zvijezde odreuju sudbinu ili da iz rasporeda zvijezda možemo išitati svoju budunost. Tijekom povijesti razvila su se tako dva pravca prouavanja nebeskog svoda: jedan racionalan, oblikovan u astronomiji kao znanstvenoj disciplini, a drugi magijski, koji se i danas oituje u raznim vrstama horoskopa.

Od astronomije… U svim kulturama, od onih najstarijih, pronalazimo osobe, naješe sveenike, koji su prouavali nebeski svod i odreivali kalendare. Trag ovog iznimnog zanimanja za prouavanje nebeskog svoda uoavamo i danas jer Sunce, Mjesec i planeti još uvijek odreuju imena dana u tjednu. U tom smislu Suncu pripada nedjelja (na engleskom jeziku Sunday, njemakom Sonntag), Mjesecu pripada ponedjeljak (engleski Monday, njemaki Montag), Mars vlada utorkom (talijanski martedì, francuski mardi), Merkur srijedom (talijanski mercoledì, francuski mercredi), Jupiter se krije u nazivu etvrtka (talijanski giovedì, francuski jeudi), Veneri pripada petak (talijanski venerdì, francuski vendredi), a Saturn je našao odjeka u engleskoj rijei za subotu (Saturday). I naš kršanski kalendar ravna se prema nebeskom svodu te i danas po njemu raunamo vrijeme Uskrsa, kvatrene tjedne, a i neki blagdani uvjetovani su astronomskim pojavama (Boži, Bogojavljenje,…) U tom smislu, svetkovina Božia kršanski je odgovor na poganski blagdan »Natalis (solis) invicti« koji se u Rimu slavio 25. prosinca, na dan zimskog solsticija. Kako bi vjernike udaljili od poganskog kulta sunca, kršanska zajednica poela je na taj dan slaviti svetkovinu Kristovog roenja - istinskog Svjetla koje prosvjetljuje svakog ovjeka. S druge strane, tragove slavlja 6. sijenja nalazimo ve u starom Egiptu kada se na taj dan takoer slavio kult sunca povodom zimskog solsticija, tj. kada je Sunce doseglo punu vidljivost. U drugom stoljeu odreene gnostike sekte na taj dan slave krštenje Gospodinovo, a kršani su poeli na taj dan slaviti Kristovo roenje i otajstvo inkarnacije. Od 4. stoljea svetkovina Bogojavljenja dobiva današnje znaenje: Isusovu objavu poganskim narodima povezanu s dolaskom maga u Betlehem kako bi se poklonili Otkupitelju. I u drugim religijama pronalazimo povezanost astronomskih pojava s blagdanima, hodoašima, obredima. 1-2/2010.

Urednikova (pre)poruka Na europskom tlu pronalazimo stupove Stonenhengea najstariji dijelovi stari su oko pet tisua godina, a poredani su tako da za ljetnog solsticija zrake uzlazeeg Sunca padaju tono na kameni blok u središtu. Na osobit nain povezanost nebeskog svoda i blagdana pronalazimo na piramidama u starom Egiptu, potom u Indiji i hinduistikim svetkovinama te na podruju Kine gdje, kao gospodar vremena, i danas glavnu ulogu ima Mjesec. Naime, svakoj novoj Mjeseevoj godini Kinezi dodaju po jednu od šest domaih i šest divljih životinja zodijakoga kruga.

…do astrologije. Najstarije simbole zvijezda koje predstavljaju znakove u današnjem horoskopu pronalazimo ve u babilonskom klinopisu. Babilonski su sveenici, u svrhu lakše orijentacije, podijelili nebo na dvanaest odsjeaka i svakome dali odreeni životinjski oblik prema najsjajnijim zvijezdama na putanjama Sunca i Mjeseca. Radilo se, meutim, o proizvoljnim likovima povezanima s ljudskom fantazijom. Poetke vjerojatno možemo pronai u nomadskom promatranju nebeskog svoda i uoavanju položaja zvijezda s odreenim prirodnim pojavama, poput proljetnih poplava i obilja vode (vodenjak), vremena kada se janje ovce (ovan), itd. Meutim, ubrzo su se poeli, na temelju nekih dogaaja koji su se ponavljali, predviati i budui dogaaji te u spisima vladara Asurbanipala (669.-626. pr. Kr.) pronalazimo više od 4000 raznih predvianja uklesanih u glinene ploice. Meutim, pravi procvat astrologije i horoskopa dogodio se u Indiji razvojem tzv. siderikog zodijaka koji se poziva na 3700 godina stare vedske spise, povezane s vjerovanjem u reinkarnaciju. U novije vrijeme razvio se i zapadnjaki horoskop koji, meutim, nema puno zajednikog s indijskom astrologijom, osim što preuzima odreene metode »izraunavanja«. Temelji današnjeg horoskopa nalaze se stoga u kombinaciji kozmikih varijabli, pri emu je pet dimenzija u igri. Sunce, Mjesec i osam planeta simboliziraju sile koje pokreu neku osobu, a kako e se one konkretizirati ovisi o zodijakom znaku u kojem je neka osoba roena. Ascendent je zodijaki znak koji se u trenutku roenja neke osobe uzdiže na istonom horizontu i oznaava toku horoskopa u kojoj se izražava individualnost. Dvanaest polja utjecaja oznaavaju životna podruja, a aspekti oznaavaju kutne odnose izmeu planeta i utjeu na meuljudske odnose. Gledajui iz kršanske perspektive, osim možda u sluaju dobronamjerne zabave, vjerovanje u horoskop grijeh je protiv vjere jer na taj nain nijeemo Božju svemo te ljudsku slobodu i odgovornost. Naime, ako je sve u našem životu odreeno (ne)sretnim zvijezdama tada ovjek nema odgovornost za vlastiti život te mu samo preostaje pasivno se prepustiti djelovanju »viših sila« ili preuzeti stvar u svoje ruke samospašavanjem. A tada nismo daleko od reinkarnacije i poimanja života i spasenja koje je nespojivo s kršanskim vjerovanjem u Kristovo pashalno otajstvo i njegov in otkupljenja i spasenja ljudskog roda. Ili, s druge strane, možda smo ipak roeni »u znaku ovna ili ovce«?„

1


»Horoskop? Zašto ne? Što u tome ima zla?« ? Marin Sraki, nadbiskup

Jednoga dana dogovorio sam susret s mojim profesorom, mentorom za doktorsku disertaciju. Trebao sam mu odnijeti jedan dio svoga višemjesenoga rada. Koliko se sjeam, bio je to završni dio o kojem je ovisilo hoe li profesor prihvatiti cijelu radnju, ili e sve skupa pasti u vodu. Iz iste šale uzeo sam novine i rekao kolegama: »Da vidimo, što mi danas poruuje horoskop!« Kod moga znaka stajalo je: »Danas ete imati veoma važan susret o kojem e ovisiti vaša budunost…« Nasmijao sam se, ali doista sam imao važan susret… »Horoskop?! Što u tome ima zla?« U vrijeme moralnog relativizma, u kojem se dobro lako brka sa zlim, esto ujemo to pitanje. Njime mnogi žele opravdati oito krive postupke, ispriavajui se da to svi rade. »Zašto bi bilo zlo pušiti travu koja ak nije ni opasna droga?« »Zašto bi pobaaj bio zlo? Ubijaju se openito ljudska bia, a ovo nije ljudsko bie!« Popis tih izjava mogli bismo produžiti u beskraj. A zajedniki im je izriaj gubitka svijesti za ono što je ispravno i ono što je pogrešno. Opravdanje je jednostavno: »To ine svi!« ili »Toga ima i na televiziji!« Na tolike izjave deformacije savjesti mogli bismo dodati još jednu: »Što ima zlo posavjetovati se s horoskopom?« Ima toliko ljudi (i katolika!) koji vjeruju u proroku mo zvijezda ili koji se pouzdaju u odgovor zodijakih znakova prema kojima se ravnaju tijekom dana. Odnos pojedinaca prema horoskopu varira od ovjeka do ovjeka. Jedni duboko vjeruju u astrologiju, drugi je studiraju, a trei je prate na internetskim stranicama ili se obraaju znalcima s televizijskih ekrana. No mnogi upotrebljavaju zodijake znakove kao pomo u socijalizaciji ili ak da svladaju priroenu plašljivost. Kao što neki najlakše zapoinju razgovor pitanjem: »Što emo popiti«? tako u naše vrijeme pitanje: »Pod kojim si znakom roen?« može biti lijepa tema za poetak razgovora kojom netko probija led kad ulazi u novi krug prijatelja, kada sudjeluje na nekoj sveanosti, ili kada upoznaje novu osobu. Mnogi misle da je horoskop nešto nevino, posve spojivo s kršanskom vjerom. Ali nije tako. Što dalje od horoskopa. – Mnogo je razloga zašto se moramo držati daleko od horoskopa. Njih trebamo prepoznati i upoznati! Taj tip vjerovanja temelji se na uvjerenju da nebeska tijela mogu utjecati na naš život. Na primjer, ako si roen u znaku Raka, imat eš sretnu godinu. Naprotiv, ako si roen u znaku Jarca, pred tobom je teško razdoblje. Tko imalo razmišlja, ve tu može uoiti nespojivost horoskopa s kršanskom vjerom, jer naša sudbina nije upisana u zvijezdama. Svako ljudsko bie gospodar je vlastitoga života i kadro je promijeniti ga kad to želi. Ovisnik ima mogunost odrei se droge i poeti nov život. Nevjerni muž ima mogunost prestati sa svojom prošlo-

2

Stopama sadašnjice šu i vratiti se u zagrljaj svoje supruge. Nemarni student ima mogunost zasukati rukave i konano se posvetiti studiju. Ima mnogo primjera koje nam pokazuju kako pravi kršanin vjeruje u njegovanje snage i zalaganja. On se ne povjerava unaprijed odreenoj sudbini, upisanoj u zvijezdama. On želi biti nositelj vlastitoga dana, a ne rob iznašaša nekog astrologa. Zatim, zbog veze koja postoji izmeu horoskopa i drugih oblika ezoterizma, kao što su kartomancija, spiromancija i druga praznovjerja, veoma je diskutabilno mišljenje da je horoskop nešto nevino. Vjerovati u astrologiju, znai neizbježno sve dublje u nju ulaziti. U dubini svega nalazi se mentalitet nekulture i nezalaganja. Nalazi se ideja povjeriti se nekoj izvanjskoj maginoj moi, da ona upravlja našim životom. U eri znanosti i eri boga »Razuma«, u kojoj se traži da se pod svaku cijelu uništi Bog, javlja se bizarna pojava: povratak magije i praznovjerja. Ukljuite televizor u bilo koje vrijeme i nai ete se pred vraevima koji prodaju amulete ili itaju karte. Prvo pitanje što ga ta gospoda (ili dame) postavljaju jest: »U kojem ste znaku roeni?« ili »Kojeg ste dana roeni?« Na kraju krajeva, sva su ta praznovjerja povezana jedna s drugim. Najprije ovjek pone vjerovati u horoskop (»Što u tome ima zla?«), a potom nastavi kupovati magijski parfem što ga preporua njegov zodijaki znak. ini se da se sve to veoma protivi snažnoj potrebi racionalnosti koja je inae oznaka našega vremena. U doba kompjutora i znanstvenih dostignua ovjek ne bi trebao pribjegavati nekom amuletu da u sebi nae sigurnost. A upravo se to dogaa. U veini asopisa namijenjenih mladima upravo postoji ta opasnost od astrologije. U nekim sluajevima horoskopi se koriste kao maska za nešto drugo. Treba zaviriti u izdanja i prelistati neke od tih publikacija. U jednoj popularnoj reviji za mladež nalazi se neobian tip horoskopa kojim se pozivaju djevojke da obave male magijske obrede. Evo što on kaže djevojkama koje su roene u znaku Jarca: »Životinja koja ti donosi sreu u ovom razdoblju je koza: stavi jednu svoju fotograju (ili neki svoj crtež) u torbicu i bit eš odluna i nepokolebljiva kao ona (koza).« Za one koje su roene u znaku Ovna: »Idealni mjesec za ljubavne magije: na crveni papiri napiši broj 13 i ime deka koji ti se svia. Kroz tjedan dana e se situacija popraviti.« Doista se obini horoskop može pretvoriti u instrument koji širi magiju i praznovjerje. Svi ti nabrojeni elementi upozoravaju nas da je bolje ne igrati se s horoskopom. Treba postupiti s najveom razboritošu i pozivati ljude da ne kreu putovima koji bi se s vremenom mogli pokazati opasnim. Na žalost, i mnogi »super praktini vjernici«, privrženi Crkvi, ozbiljno prate horoskop i ravnaju se prema njemu, posjeuju vraare i traže savjete. Ako statistike kažu da petnaest milijuna Talijana (sic!) pohaa vraare i utjee se gataocima, nemojmo misliti da ta pojava kao pošast kod nas ne postoji. Kad smo o tome govorili našim vjernicima? Nije onda ni udo što uz ono: »vrsto vjerujem…!« vjeruju u još nešto. Za svaku sigurnost!„ 1-2/2010.


Kao da je lako biti u svemu kako treba. A, moralo bi se! Žarko Relota

Šetajui ulicama naše metropole vidio sam jedan

prizor koji zasigurno i vi esto gledate u mjestima svoga boravka ili prebivališta. Tri dekia, po mom sudu desetogodišnjaci, s cigaretama u rukama, blago reeno, opušteno i samouvjereno, ak preponosno, kao da prkose nama starijima svojom »odraslošu« i »slobodom«. Naravno da samo gledam i razmišljam i da niti ne pomišljam bilo što rei, osim što samom sebi postavljam mnogobrojna pitanja glede toga. No, prije nego bih bilo što rekao ovim razigranim dekiima, ispitujem svoju savjest. S jedne strane, rijei svetoga Pavla Timoteju: »propovijedaj, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošu... « ili mudroga Siraha: »Ne susteži svoje rijei u pravo vrijeme...«, tjeraju me da im pristupim i kažem neku rije. I bilo bi sasvim normalno da takvo što uinim. Pa, od mene se kao starijega, i k tome sveenika Katolike Crkve, oekuje da hrabro i odvažno pristupim tim dragim mladim osobama i da im ukažem na negativnosti njihove prerane ovisnosti o nikotinu. Ali, ulazim u svoj svijet i kao da ujem Isusa kako mi kaže: »što gledaš trun u oku brata svoga, a brvna u svom oku ne vidiš«. Ja bih, dakle, po svom nahoenju i iz svojih ljudskih, kršanskih, sveenikih, zdravstvenih, ekoloških i inih drugih motiva reagirao, ali Isus me blokira.

Svjestan vlastitih grijeha i slabosti ne usuujem se drugima govoriti da nešto kod njih nije u redu. Lako bih ja podnio i njihove rijei »što se to vas tie«, ne bi mi teško pala niti opaska »gledaj svoja posla« ili »što ti imaš s nama«; podnio bih i ružnu rije zauzvrat ili psovku upuenu na moj raun. Ništa od toga nije prepreka »mojoj pedagogiji« da reagiram na ovakvo stanje smatrajui ga (meni) udnim, (nekima) neprimjerenim, (a veini) neprihvatljivim za njihovu dob. Jedino ime sam istinski optereen jest Isusova reenica: »Što gledaš trun u oku brata svoga, a brvna u svom oku ne vidiš.« I puno sam puta zažalio što o tome nisam razmišljao dok sam bio mlad, kad me Isus pozvao k sebi i kad sam se ozbiljno odluio prihvatiti njegov poziv. Gdje mi je bila pamet, kažem esto samom sebi ili »eh, da mi je tada bila sadašnja pamet!« Kao što sa žalošu promatram ove dekie, tako sa žalošu konstatiram da na vrijeme nisam promišljao ozbiljno o svome pozivu, nisam sebe sustezao od odreenih pogrešaka, nisam izbjegavao »bliže grešne prigode«, pa zbog toga sada mogu samo promatrati ovakve i sline prizore i u sebi o njima razmišljati, ali za nešto više nisam »moralno podoban«, jer »što gledaš trun u oku brata svoga, a brvna u svom oku ne vidiš«. Znam i za one divne misli: »Obilježje je velikih ljudi da oni stvaraju 1-2/2010.

Duhovna misao sebi prilike, a ne prilike njih. Oni daju smjer dogaanjima, a ne vuku njih dogaaji za sobom.« Jasno mi je da mi je ovdje pružena prilika, kao stvorena za katolikog sveenika, da progovorim lijepu rije, da nastupim kao blagi i pouljivi otac, da budem pravi uitelj, da iskažem svu svoju pedagošku mudrost i »osvojim« za Krista mlade naraštaje, ali uzalud sve kad sam dugo vremena dopuštao dogaajima da me vuku za sobom. emu ovakvo moje razmišljanje i rezoniranje? Budui da se na svijet i na ljude u njemu ne gleda uvijek istim aršinima, onda se i svaijoj reakciji ne pristupa jednako. Može jedan lijenik biti jednako grešan kao i ja, ali u osvrtima na odreena dogaanja, on »ima pravo« nešto rei i oitovati se neovisno o svojoj »podobnosti« ili moralnosti. Za razliku od njega, ako ja nešto kažem, ak i ako bih bio moralan i podoban, moje rijei uvijek e se gledati drugaijim oima i s uenjem (»Što se to njega tie?«); može jedan politiar biti i dvoliniji od mene, ali ako on nešto kaže, to se smatra normalnim, jer njegova je uloga, ipak, skrbiti o opem dobru. Ako se ja, kao sveenik, o toj istoj stvari, u tom istom predmetu, oitujem i kažem svoj sud o tome, najprije e me se pokušati ušutkati uvjeravanjem javnosti da se »pop u to nema što miješati«, a ako se, unato tomu, umiješam, analizirat e se svaki moj grijeh. I ne samo moj, nego uže i šire obitelji, bilo kojeg sveenika Katolike Crkve, bez obzira u kojem on vremenu i okruženju živio. Ovo je samo jedan od pokazatelja koliko svaki ovjek (javne osobe uope, pogotovo mi sveenici) ne smijemo sebi dopustiti da »imamo iza sebe repove«. Vrlo je važno biti ist da bi se moglo kompetentno nastupati, govoriti, svjedoiti; od presudne je važnosti gledati kako živjeti da bi se moglo pomoi drugima da žive kako treba; strašno je bitno ne biti podložan argumentiranim kritikama da bi se mogla uputiti argumentirana kritika drugima, ukoliko nešto u njihovim životima ne štima... Isusa su htjeli ušutkati: »Nije li ovo sin Josipov?« i »Ne znamo li mu mi brau i roake?« ili »Zar iz Nazareta može doi nešto dobro?« Kad ve nisu imali druge argumente da ga ušutkaju, pokušali su to uiniti pozivajui se na njegovu širu obitelj i njegovo podrijetlo. Nama preostaje da ozbiljno promišljamo o nainu na koji živimo svoj identitet, svoju ljudskost, svoje kršanstvo, svoje sveeništvo. Svi emo doi u situaciju (samo Bog zna koliko puta smo u takvim situacijama ve bili) da trebamo reagirati jer vidimo da to što se ini nije dobro. Zagolicat e nas dogaanja s kojima se ne slažemo i protiv kojih bismo trebali dignuti glas. Ali, kako ako znamo kakvi smo i kad je mogue i, vrlo vjerojatno, da s druge strane ujemo glas: »Što gledaš trun u oku brata svoga, a brvna u svom oku ne vidiš?« I oni koji nemaju ništa s Isusom rado e ga citirati samo da bi nas onemoguili u našem djelovanju. A kad je tako, uzalud sve prilike koje nam se pružaju za djelovanje. Bit e još raznih ovisnika, a mi emo vjerojatno morati šutjeti i ne reagirati. Ponekad i zbog svojih ovisnosti o nekom grijehu.„

61


»Isusa ljubiti i uiniti da ga drugi ljube.« Šimo Šokevi

Gertruda Comensoli (1847.-1903.) (Spomendan: 18. veljae) Gertruda Comensoli1 roena je u mjestu Bienno, u Lombardiji, 18. sijenja 1847. godine, kao peto od desetero djece u obitelji. Na dan roenja roditelji su ju odnijeli u crkvu na krštenje. Ve kao djevojica osjeala je snažnu potrebu za molitvom i dubokom meditacijom. Kad bi je upitali što radi, obino bi odgovarala da razmišlja. Oko sedme godine, ne mogavši više odoljeti snažnom Isusovom pozivu, jednog jutra, jako rano, otišla je zaogrnuta majinim širokim šalom u obližnju crkvu Svete Marije i, stojei pred priesnom ogradom, primila prvu svetu priest. Tada ju je prožeo poseban osjeaj te se zaklela na vjenu ljubav prema Isusu. esto je isticala: »Euharistijski Isus je naš raj na Zemlji«. Njezino životno geslo glasilo je: »Isusa ljubiti i uiniti da ga drugi ljube«. Godine 1862. napustila je svoju obitelj i pridružila se Sestrama milosra. Svi su od nje imali velika oekivanja, no otajstveni putovi Božje providnosti su bili drukiji. Naime, razboljela se te je morala napustiti zajednicu. Nakon ozdravljenja, zbog loše nancijske situacije, napustila je svoje rodno mjesto u potrazi za poslom. Zaposlila se kao sluškinja u Chiari. Osim tog posla, poduavala je i djecu, usmjeravajui ih prema asnom i poštenom životu te kršanskim i društvenim vrednotama. Ustrajnom molitvom i intenzivnim duhovnim životom, te djelima milosra, Gertruda se pripremala za prihvaanje Božje volje. Otvorila je srce bergamskom biskupu mons. Speranzi, povjerila mu svoje planove, a on ju je ohrabrio i uvjerio da su njezini planovi Božja volja.

Sestre sakramentinke Našavši se u Rimu 1880. godine uspijeva razgovarati s papom Leonom XIII., kojemu povjerava nakanu osnivanja nove redovnike družbe, potpuno posveene euharistijskom klanjanju. S još dvije djevojke 15. prosinca 1882. godine osniva družbu Sestara sakramentinki iz Bergama, oznaivši poetak družbe satom zajednikog klanjanja, a 15. prosinca 1884. oblai redovniko odijelo i uzima ime sestra Gertruda od Presvetog Sakramenta. Majka Gertruda umrla je u Bergamu 18. veljae 1903. godine, a papa Ivan

62

Svjedoci vjere Pavao II. proglasio ju je blaženom 1. listopada 1989. godine i predstavio kao uzor svetosti. Dana 26. travnja 2009. godine papa Benedikt XVI. ju je proglasio svetom. Družba, koja danas djeluje na više kontinenata, posveena je trajnom euharistijskom klanjanju i odgoju kršanske mladeži. Sestre sakramentinke iz Bergama, u dogovoru s nadbiskupom mons. Marinom Srakiem, i otvaraju u Hrvatskoj u studenome 2006. godine kuu u Marijinom domu u Slavonskom Brodu, gdje i danas djeluju.

Maria Tereza Pisani (1806. – 1855.) (Spomendan: 25. veljae) Maria Tereza Pisani2 roena je 29. prosinca 1806. godine u Napulju. Njezin je otac bio jedan od najstarijih i najbogatijih malteških baruna. Na žalost, bio je alkoholiar, i to je bio razlog ozbiljnih branih problema izmeu njega i supruge, tako da ga je ona napustila i ostavila malenu Mariju Terezu svekrvi. Baka se dobro brinula za Mariju Terezu. Meutim ona je umrla kad je djevojici bilo samo deset godina, tako da je poslana u uveni konvikt u Napulju, gdje je ostala do svoje sedamnaeste godine. Tamo je primila vjersku i društvenu naobrazbu. No, u meuvremenu, njezin je otac nastavio praviti probleme, te je 1821. godine zbog ustanka koji je priredio u Napulju, osuen na smrt. S obzirom da je bio britanski državljanin (Malta je bila pod okupacijom Velike Britanije sve do 1964. godine), kazna mu je poništena te je istjeran iz Napulja i deportiran na Maltu. Godine 1825. Maria Tereza i njezina majka su se takoer odselile na Maltu. Smjestile su se u mjestu Rabat, gdje je i otac živio svojim razuzdanim životom, no nikada nisu živjele s njim. Iako joj je majka pokušavala pronai muškarca s kojim bi stupila u brak, Maria Tereza je uvijek odbijala takve prijedloge i eventualne prošnje. Ona je više voljela miran život, ii svakodnevno u crkvu te pomagati siromasima koje bi sretala na ulici. Ljudi koji su ju poznavali govorili su o njezinoj pobožnosti. Nikada nije bila sputana oevim ponašanjem i kada bi ga srela, molila bi za njegov blagoslov. Njezina pobožnost osobito je dolazila do izražaja u župi u Rabatu, gdje je svaki dan odlazila na misu i veernju molitvu. Tamo je po prvi put osjetila poziv da postane redovnica te posveti svoj život Bogu u molitvi. Kad je obavijestila roditelje o tome, oni su se suprotstavili, a majka ju je savjetovala da prieka barem godinu dana prije nego donese konanu odluku. 1-2/2010.


Samostanski život Dana 16. srpnja 1828. godine Maria Tereza pridružila se benediktinskoj zajednici okupljenoj u samostanu Sv. Petra u Mdini. Odabirui takav nain života, bila je svjesna da odabire život u molitvi, tišini i poslušnosti. Nakon šest mjeseci, poetkom 1829. godine, zapoela je novicijat. Dana 4. ožujka 1830. godine izvršila je i posljednji korak u nakani da postane redovnica. To je bio in odreknua, koji je zapravo bio i posljednji formalni propis na tom putu. U tom se inu odrekla zvanja i naslijea, zadržavši tek ono malo što joj je bilo potrebno za život, s nakanom da se neoptereeno prepusti pomaganju drugima. Zavjete je položila 8. ožujka 1830. godine, te je iduih dvadeset i pet godina živjela odijeljena od svijeta, u samostanu Sv. Petra. Tijekom tog perioda, nisu samo redovnice u samostanu imale koristi od njezinih djela milosra i njezinog svetakog života, ve i mnogi ljudi izvan samostana. Imala je razliita zaduženja unutar samostana, no ono koje ju je najviše radovalo, bilo je održavanje kapelice, što joj je ostavljalo puno vremena koje je provodila u blizini Presvetog Sakramenta. Osim toga, bila je i portir, što ju je onda zbližavalo s brojnim, siromašnim ljudima koji bi dolazili i na vratima samostana tražili hranu. No treba rei da se Maria Tereza susretala i s problemima unutar samostana. Naime, ona je pokušavala unijeti neke promjene u život zajednice da bi tako pomogla zajednici da živi više u skladu s benediktinskim pravilom i openito samostanskim životom. Neke su redovnice bile poprilino ljubomorne na nju s obzirom da su ju mnogi obožavali. Bila je na glasu kao ona koja se odrie i žrtvuje za druge. Najbolje što je imala, odjeu, hranu, davala je onima u potrebi.

Mistini vrt duše koja voli Isusa i Mariju Za vrijeme života u samostanu puno je pisala, a najpoznatije djelo koje je napisala nosi naslov Mistini vrt duše koja voli Isusa i Mariju. To je zapravo zbirka njezinih osobnih duhovnih re eksija, napisanih u obliku dnevnika, izmeu 15. kolovoza 1835. i 3. svibnja 1843. godine. Osim toga napisala je i veliki broj molitava koje se i danas mole unutar zajednice. Iako je njezin materinski jezik bio talijanski, trudila se nauiti malteški, te je pisala i neke molitve na malteškom. Tijekom redovnikog života bila je sjajan primjer poštovanja prema benediktinskom pravilu, djelima milosra, posveenosti Kristu i Djevici Mariji te potpunoj predanosti Bogu. Posljednjih godina života zdravlje joj je bilo ozbiljno narušeno, iako nikada i nije bila potpuno ziki zdrava. No, usprkos tome, uvijek je iznova nastojala živjeti normalnim životom unutar zajednice i biti pozitivan primjer drugima. Dana 25. veljae 1855. godine, u etrdeset i osmoj godini života, shvatila je kako joj se bliži kraj. Unato tome što joj je medicinska sestra savjetovala da ne 1-2/2010.

ide na misu toga dana, ona se uputila te se, nakon što je primila priest, vratila u svoj krevet. Nedugo zatim je preminula. Nakon što se vijest o smrti proširila Maltom, kod obinih ljudi moglo se uti: »Umrla je svetica.« Mnogi su ljudi nakon njezine smrti govorili o udesnim izljeenjima i milostima od Boga koje su zadobili zagovorom Marije Tereze. Godine 1892. zapoeo je proces njezine beatikacije. Proglašenju blaženom, izmeu ostalog, pridonio je dogaaj udesnog ozdravljenja asne majke benediktinke u mjestu Subiaco u Italiji. Naime, ona je ve primila bolesniko pomazanje, lijenici su se pomirili s njezinom smru, no njezine molitve, tada službenici Božjoj, Mariji Terezi, uinile su to da je asna majka ozdravila. Mariju Terezu Pisani blaženom je proglasio 9. svibnja 2001. godine papa Ivan Pavao II. U homiliji je Papa naglasio kako je Maria Tereza Pisani »skrivena u srcu Crkve, sjedila do nogu Gospodinovih i slušala njegovu rije (Lk 10, 39), težei za onim što je gore, a ne za zemaljskim (Kol 3,2)«. »Kroz molitvu, posao i ljubav ona je postala izvor duhovne i misionarske plodnosti, bez koje Crkva, sasvim sigurno, ne može naviještati evanelje«, istaknuo je Papa.„

1 Životopis

je nastao na temelju ovih izvora: http://www.vatican.va/news_services/liturgy/ saints/2009/ns_lit_doc_20090426_comensoli_en.html http://www.santiebeati.it/dettaglio/41650 2 Životopis je nastao na temelju ovih izvora: http://www.ewtn.com/footsteps/BL_Maria_Adeodata_Pisani.htm http://www.searchmalta.com.mt/surnames/pisani/ maria_a.shtml

estitka predsjednika HBK novoizabranom patrijarhu SPC

Predsjednik Hrvatske biskupske konferenci-

je, akovako-osjeki nadbiskup Marin Sraki, uputio je 23. sijenja estitku novoizabranom patrijarhu Srpske Pravoslavne Crkve, gospodinu Irineju. Tekst estitke u cijelosti glasi: U ime biskupa Hrvatske biskupske konferencije i u moje osobno ime estitam Vam izbor za Patrijarha srpskog, želei da Vam Gospodin naš Isus Krist obilato iskaže svoj blagoslov i pomo u obnašanju tako znaajne i odgovorne službe. Ovoj želji pridružujem molitvu Bogu, zajednikom dobrom Ocu svih ljudi, da naše dvije Crkve neumorno nastoje i svjedoki surauju u djelu prožimanja i oplemenjivanja suvremenog društva autentinim evaneoskim vrednotama, kako bi se po Kristolikom djelovanju naših Crkvi Njegovo Bogoovjeansko Kraljevstvo dobrote i ljubavi sve dublje ukorjenjivalo u dušama i u ponašanju ljudi. Zvonimir Anci

63


Euharistijsko klanjanje u »Godini sveenikâ« (III.) Josip Filipovi (priredio) Pjesma: Krist jednom stade na žalu (1. kitica) ili neka pjesma »pozivskog« karaktera.

Molitva sv. Ivana Marije Vianneya Volim te, o moj Bože, i moja jedina želja je da te volim do svoga zadnjeg daha. Volim te, o Bože beskrajno ljubljeni i više volim umrijeti ljubei te nego živjeti i jedan trenutak ne ljubei te. Ljubim te, o moj Bože, i jedino želim nebo da bih imao sreu ljubiti te savršeno. Ljubim te, o moj Bože, i jedino se bojim pakla, jer se tamo nikada nee imati slatka utjeha voljeti te. O moj Bože, ako moj jezik ne može rei u svakom trenu da te volim, želim da ti barem moje srce to ponavlja onoliko puta koliko dišem. Ah! Daj mi milost da patim ljubei te, da te volim trpei, te da jednog dana izdahnem ljubei te i osjeajui da te ljubim. I što se više približavam svome kraju, više te zaklinjem da umnožiš i usavršiš moju ljubav. Tako neka bude. Amen.

Navještaj Božje rijei (Iv 17, 1-10 ) Iz Evanelja po Ivanu U ono vrijeme Isus podiže oi k nebu i progovori: »Oe, došao je as: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašu koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vjeni svima koje si mu dao. A ovo je život vjeni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oe, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i rije su tvoju sauvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao, jer rijei koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Šutnja i molitva u tišini.

76

Liturgijska graa Molitve uz otpjev Gospodine, spomeni se da su tvoji sveenici slaba i krhka stvorenja. Zapali u njima vatru svoje ljubavi. Molim te za sveenike vjerne tebi, ispunjene tvojim žarom, a i za sveenike koji su ve pomalo umorni, nemarni ili nevjerni. Molim te za sveenike koji rade u ovoj sredini ili u dalekim misijskim zemljama. Molim te i za one koji trpe samou, napuštenost, koji su napadani i odbaeni. Molim te za sve mladomisnike i mlade sveenike, za ostarjele, za sve bolesne i one na samrti. Isuse, preporuujem ti sveenike koji su mi na poseban nain dragi. Molim te za sveenika koji me je krstio, priestio i krizmao. Molim te za one sveenike koji su me odrješivali od mojih grijeha, koji su prikazivali svete mise, na kojima sam sudjelovao i blagovao tvoje Tijelo i Krv. Molim te i za one koji su me pouavali i duhovno odgajali, i za one koji su ostavili traga u mom životu i kojima dugujem svoju najveu zahvalnost. uvaj ih u svome Presvetom Srcu i daruj im obilan blagoslov, sada i u vjenosti. Amen. Otpjev: O Bože, zar si pozvao mene… Tako esto o njima ne vodimo uope rauna… Kao da su dio obvezatnog interijera crkve… Nekakav uslužni servis… Uvijek im tražimo mane i kritiziramo ih… Uglavnom bez razloga… Radi jednog koji je posrnuo sve ih osuujemo… Tek kada nas nevolje svladaju, onda shvatimo koliko nam znae… I kako bi nam teško bilo bez njih: bez naših SVEENIKA. Gospodine, blagoslovi ih, vodi ih, uvaj ih! Otpjev: O Bože, zar si pozvao mene… Gospodine, mnoge su lae ostavljene žalovima kako bi oni koji ih ostaviše lakše slijedili tebe… Mnoge su lae ostavljene žalovima zamišljenih budunosti, djejih snova što biti sutra… Žalovima planiranih zanimanja i usporedbi s mnogim junacima… Mnoge su lae ostavljene žalovima, jer si naišao ti, Uitelju… jer si pružio prst i izgovorio ime… 1-2/2010.


Mnoge su lae ostavljene žalovima, jer si pozvanima darovao cijeloga sebe, svu svoju ljubav i snagu Duha,

Da ispravno naviještaju vjeru Tvoje svete Crkve, molimo Te, usliši nas! Da se dostojiš sve svoje sveenike posvetiti, molimo Te, usliši nas!

I oni ti ne odolješe… Otpjev: O Bože, zar si pozvao mene…

Litanije za svetost sveenika Gospodine, smiluj se! Kriste, smiluj se! Gospodine, smiluj se! Kriste, uj nas! Kriste, usliši nas! Oe, nebeski Bože, smiluj nam se! Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se! Duše Sveti Bože, smiluj nam se! Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se! Isuse, vjeni i veliki Sveenie, daj nam svetih sveenika! Isuse, koji si svoje apostole pomazao Duhom Svetim, daj nam svetih sveenika! Isuse, koji si svoju Žrtvu povjerio rukama sveenika, daj nam svetih sveenika! Isuse, koji si svojim sveenicima naložio da naviještaju Božju Rije, daj nam svetih sveenika! Isuse, koji si svojim sveenicima dao vlast da opraštaju grijehe, daj nam svetih sveenika! Isuse, koji si njima dao mo da dijele blagoslov, daj nam svetih sveenika! Isuse, posrednie izmeu Boga i ljudi, daj nam svetih sveenika! Isuse, vrhovni Pastiru naših duša, daj nam svetih sveenika! Da svojoj Crkvi daruješ dovoljan broj svetih sveenika, molimo Te, usliši nas! Da mnoge mlade ljude oduševiš za sveeniku službu, molimo Te, usliši nas! Da tvoji vjernici sveeniki stalež s poštovanjem podupiru i promiu, molimo Te, usliši nas! Da bi naši sveenici doista bili sol zemlje, molimo Te, usliši nas! Da oni svojim svetim životom mogu bit svjetlo svijeta, molimo Te, usliši nas! Da za Tebe i Tvoje vjernike rado podnose siromaštvo i trpljenje, molimo Te, usliši nas! Da imaju veliko poštovanje Tvoje nazonosti u svetoj Euharistiji, molimo Te, usliši nas! Da velikom ljubavlju aste Presvetu Djevicu Mariju, molimo Te, usliši nas! Da posjeduju snagu muenika, svjetlo ispovijedalaca, istou djevica, molimo Te, usliši nas! Da mogu voditi narod njima povjeren putem vjenog spasenja, molimo Te, usliši nas! 1-2/2010.

Jaganje Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine! Jaganje Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine! Jaganje Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine! Pomolimo se. Isuse Kriste, vjeni veliki Sveenie, koji si se za spasenje svijeta na križu žrtvovao, molimo Te, daj svijetu svetih sveenika, pravih pastira naših duša, ispunjenih pravom ljubavlju prema Tebi, da nas revnošu svoga poslanja dovedu k Tebi i u vjeni život. Amen. Pjesma: Krist jednom stade na žalu (2. kitica) Šutnja i molitva u tišini.

Molitva za sveenike (mole zajedno svi vjernici) Gospodine, ti naše župe, u zajedništvu s nadbiskupom našim Marinom, predvodiš službom naših sveenika. Pogledaj njihov život i službu. Kad nas okupljaju oko tebe, neka u njima i u nama rastu tvoji milosni darovi. Blagoslovi ih i zbog posebnog predanja, jer su, pozvani od Crkve, tebi na uzdarje pružili svu svoju ljubav. Daruj im mudrost, vedrinu i ustrajnost. Pridiži ih u slabostima. Neka uvijek ostanu ‘u Krista zagledani’. Nama oprosti kad ne prepoznamo njihov zanos i dobrohotne korake. Daj da ih podupiremo razumijevanjem, dijalogom i plodnom suodgovornošu, za naše spasenje u Kristu Isusu, Gospodinu našemu. Amen. Pjesma: O tolika Tajna to je ili Divnoj dakle (Pjesmarica župne zajednice, br. 534. ili 533.) Blagoslov s Presvetim Pjesma: Pohvale Imenu Božjem (Pjesmarica župne zajednice, br. 535.) Pjesma: Krist jednom stade na žalu (3. kitica) ili druga prigodna pjesma.

77


Druga korizmena nedjelja

Praktini rad s Biblijom

(Post 15,5-12.17-18) Knjiga Postanka meu svojim temama na treem mjestu govori o »postanku« židovskog naroda. Prve dvije teme su postanak svijeta i postanak ovjeka. Tekst koji govori o Abrahamu i o dogaajima u njegovu životu, u ovom obliku potjee, najvjerojatnije, iz vremena monarhije. Nakon izbavljenja iz Egipta, sklapanja Saveza i lutanja pustinjskim predjelima, Židovi su konano ušli u Kanaan i zaposjeli ga. Mnogi su si postavili pitanje kako je bilo mogue da oni, kao jedan od manjih i slabijih naroda, nadvladaju sve prepreke, zaposjednu tuu zemlju i postanu brojan narod. Odgovor na to pitanje nudilo je podsjeanje na davno Božje obeanje Abrahamu (potvreno zakletvom) o zaposjednuu zemlje i brojnom potomstvu. Bog je bio taj koji je Abrahama pokrenuo na putovanje prema zapadu u, tada još uvijek, njemu nepoznatu zemlju koju mu je obeao kao novu domovinu. Bog je bio taj koji je vodio sve dogaaje njihove povijesti. Od svih sudionika te povijesti tražio je bezrezervno pouzdanje u dana obeanja. Sve je to, kako svjedoi današnje itanje, bilo potvreno sklapanjem saveza. Upeatljiv je i dio obreda koji govori o prinošenju žrtve uz sam obred sklapanja saveza. Prema hetitskom obiaju (prilikom sklapanja tzv. sizerenskog saveza) rasijecane su životinje na pola i niži u savezu prolazi izmeu rasjeenih polovina i izjavljuje da prihvaa da se ista sudbina dogodi njemu – ako bude iznevjerio sklopljeni savez. Zaposjedanje i posjedovanje zemlje i brojnost naroda (u vrijeme monarhije!) pokazuju Božju vjernost davno danom obeanju. Imamo li mi Abrahamove (i židovske) vjere i ustrajnosti u išekivanju ispunjenja onoga što je Bog obeao?

Trea korizmena nedjelja (Izl 3,1-8a.13-15) Nakon Abrahama, Mojsije je (kronološki gledano) drugi lik židovske povijesti, ija je sudbina ugraena u ispunjavanje Božjih obeanja. Narod je u Egiptu izvrgnut tlaenju i teškim uvjetima života. Bog to nije namijenio svome narodu i zato mora intervenirati da se to stanje promijeni. Kao dio toga preokreta pojavljuje se Mojsije. Bog ga poziva. I on, poput Abrahama u itanju prošle nedjelje, postavlja mnoga pitanja o mogunosti ispunjenja Božjih obeanja. Bog nudi znakove kojima potvruje svoju odlunost uplesti se u ljudsku povijest i (pre)okrenuti sudbinu naroda. Želi ih približiti nekoliko koraka bliže ispunjenju davnih obeanja o posjedovanju zemlje i broj*Voditelji rada u skupinama moi e, poznavajui mogunosti svojih skupina, izabrati najprikladnije metode za obradu predloženih tekstova.

78

nom potomstvu. I od Mojsija se traži vjera – shvaena kao bezuvjetno povjerenje u onoga koji preuzima inicijativu i sve vodi. Navikli smo današnji tekst shvaati na naš nain. Božje ime JAHVE doslovno shvaamo prema danom prijevodu – Ja sam koji jesam! No taj prijevod je ve uvjetovan grkim prijevodom izvornoga teksta koji Božje ime denira u statikim kategorijama postojanja. Bilo bi bliže izvorniku shvaati znaenje Božjeg imena – Jahve – kao Prisutni, kao onaj koji je prisutan u židovskoj povijesti, koji bdije nad njima i prati ih. Bog je dio povijesti židovskoga (i ostalih) naroda. On sve to vodi i usmjerava prema cilju koji je on odredio i ljudima obeao. Uviamo li mi to u dogaajima naših životâ i našega vremena?

etvrta korizmena nedjelja (Jš 5,9a.10-12) Trei lik u nizu ispunjavanja Božjih obeanja jest Jošua. On uvodi Židove u zemlju koju im je Bog obeao. Današnje itanje opisuje slavlje prve Pashe nakon ulaska u zemlju. Situacija se mijenja. Nema više potrebe za Božjom »intenzivnom« brigom za narod. Nema više mane. Narod se može hraniti plodovima zemlje u koju ih je Bog uveo. To je razlog radosnog zahvaljivanja i veselja zbog toga što se Božja obeanja ostvaruju. Korak po korak, etapa za etapom, postaje vidljiva Božja odlunost u ostvarivanju svega što je obeao. Potrebno je uoiti da u tom povijesnom hodu Bog nikada ne ini ništa umjesto ljudi. On ih vodi, ohrabruje i potie da idu njegovim putovima. Izravno se ukljuuje u dogaaje tek kad ljudske sile i zalaganje nisu dovoljni da se prebrode nastale teškoe. To bi trebali shvatiti vjernici svih vremena. Bog je uz ljude, prati ih i potie. Ne želi ništa uiniti umjesto njih – ali je tu (kao Prisutni!) da se umiješa kad ljudi iscrpe sve svoje mogunosti. Tako se njegova povijest ostvaruje kao svojevrsni povijesno – egzistencijalni »dijalog« Boga i ovjeka. Koje je naše mjesto u toj povijesti?

Peta korizmena nedjelja (Iz 43,16-21) Ovaj kratki tekst proroka Izaije brojni komentatori nazivaju »još jednim remek djelom židovskog pjesništva«. Drugi Izaija (djeluje za vrijeme babilonskog sužanjstva 587. – 538. pr. Kr.) govori o onom emu Židovi idu u susret. Situacija u sužanjstvu je teška. Zbog vlastitih zastranjenja narod se doveo u položaj da ne vidi budunosti. Zahvatilo ih je beznae. Kao da su propala i poništena sva Božja obeanja. Narod 1-2/2010.


je svojim neodgovornim ponašanjem upropastio sve ono što je Bog do tada uinio za njih. Kratkovidnim i svojeglavim ponašanjem okrenuli su se od Boga i pokušali preuzeti vlastitu sudbinu u svoje ruke. Posljedice su bile oite. U takvim okolnostima nastupa prorok. On je nositelj Božje poruke nade i ohrabrenja. Ve je jednom u povijesti Bog morao osobno izbavljati narod od tlaitelja. Sad e to opet uiniti. Ne kao ponavljanje, kopiranje, prošlosti. Bog uvijek ini nešto novo. Kao što je nekada izveo Židove preko mora, sada e

ih izvesti kroz pustinju. Ona nee više biti neprijateljska prema njegovu narodu. Bog e vodu stvoriti u pustinji, rijeke u stepi. Božji narod, njegov izabranik, pobjedonosno e se vratiti u zemlju iz koje je odveden. Bog kaže: »I narod koji sam sebi sazdao moju e navješivati hvalu!«. ovjek Bogu može odgovoriti samo svojom zahvalnošu. To e ujedno biti i najbolje svjedoanstvo i navještaj Božjih velikih djela. Uostalom, to je zadaa i uloga i današnjih vjernika. Marko Tomi

Proslavljena ponovna uspostava Sisake biskupije U sisakoj katedrali Uzvišenja sv. Križa u subo-

si vodio moj život do sada. Ne napusti me ni od ovoga današnjeg dana, u novoj službi - za koju vjerujem da mi je dana po tvojoj volji. Molim Te, Gospodine, ne ostavi me. Molim Te, Gospodine, uvaj me. Ti znaš da sam ja nevrijedan službe koja mi je povjerena, ali ja jednako tako znam kako Ti voliš upravo slabe izabirati za svoje poslanje. Tebe, koji si prijatelj ljudi, molim uini i mene prijateljem svima, uini me odsada svakome bližim, pristupanijim i jednostavnijim. Uini me svojom ispruženom rukom pomonicom dragom našem nadbiskupu Josipu, svoj brai u biskupstvu, svim prezbiterima i akonima, svakom bratu i sestri u našoj i sveopoj Crkvi i svakom ovjeku. Daj da samo Tebe u svim ljudima ljubim. Gospodine, Ti znaš. Ti sve znaš. Amen.«

estitajui biskupu Košiu, kardinal Bozani podsjetio je kako je podruje nove biskupije obilježeno tragovima teške i bremenite povijesti toga kraja. »Puno je muenike krvi proliveno na ovu zemlju sve do posljednjeg rata devedesetih godina protekloga stoljea, emu si i ti svjedok, jer si kao sveenik dijelio prognaniku sudbinu povjerenog ti naroda«, rekao je kardinal, a biskupu Košiu estitao je na imenovanju i povjerenju koje mu je oitovao Sveti Otac. Kardinal je zahvalio i sveenicima Sisake biskupije za dosadašnju vjernu suradnju u zajedništvu Zagrebake nadbiskupije, a vjernike Crkve sisake pozvao da novoga pastira kojega im šalje Papa i po kojem je meu njima nazoan Gospodin Isus, vrhovni sveenik, prime s poštovanjem i ljubavlju.

Rijei pozdrava i estitke

tu 6. veljae sveanim misnim slavljem proslavljena je ponovna uspostava Sisake biskupije te je u službu uveden sisaki biskup Vlado Koši. U koncelebraciji su bili kardinali Josip Bozani i Vinko Pulji, apostolski nuncij u RH nadbiskup Mario Roberto Cassari, generalni tajnik Sinode biskupa nadbiskup Nikola Eterovi, predsjednik HBK akovako-osjeki nadbiskup Marin Sraki, hrvatski nadbiskupi i biskupi, biskupi susjednih zemalja, provincijali redovnikih zajednica, te još oko 150 sveenika pristiglih iz cijele Hrvatske. Na poetku mise, nuncij Cassari proitao je Bulu o imenovanju dijecezanskog biskupa, nakon ega je zagrebaki nadbiskup kardinal Josip Bozani biskupu Košiu predao pastirski štap te ga uveo u službu.

Molitva biskupa Košia Misno slavlje nastavio je predvoditi biskup Koši. Na poetku propovijedi, vidno dirnut okupljenim mnoštvom vjernika, biskup Koši na osobit nain pozdravio je vjernike Sisake biskupije. Proitao je molitvu koju je zapisao prije tono 11 godina, kada je bio zareen za biskupa. »Gospodine, ti

1-2/2010.

Nakon otpjevanog Tebe Boga hvalimo pozdravnu rije i estitku biskupu Košiu i Sisakoj biskupiji u ime svih biskupa, lanova HBK, izrekao je predsjednik HBK akovako-osjeki nadbiskup Marin Sraki. »Izražavam našu bratsku podršku molitvom da odgovarate na dobro vjernika i sveenika. Molimo i želimo da kao biskup, pastir sisake Crkve, stvarate i uvate crkveno i narodno jedinstvo i zajedništvo. Molimo Gospodina milost da sijete nadu tamo gdje su nepravde, da naviještate Evanelje društvene pravde, solidarnosti, mira, slobode, gospodarske ravnoteže, da budete znak Kristova pomirenja, da zajedno sa svojim sveenicima ispravljate zlo grijeha, zlo koji dijeli ovjeka od Boga, ovjeka od ovjeka, ovjeka od njega samoga. Budite vidljivi znak ljubavi Isusa dobrog pastira koja se oituje prema svima, pojedincima i skupinama, puna suosjeanja utjehe, prijateljstva. Molimo milost Gospodina da budete znak sigurnosti vjere, te navjestitelj Kristove istine. Naviještajte istinu u zgodno i nezgodno vrijeme, bez straha i bez dvoznanosti, bez obzira svia li se to nekome ili ne«, pozvao je nadbiskup Sraki. IKA

79


Prva nedjelja korizme

RIJE: Homiletska graa C

Uvod i pokajniki in Prva Božja zapovijed veli: »Ja sam Gospodin, Bog tvoj. Nemoj imati drugih bogova uz mene!« Židovima je u drevnim vremenima to bilo važno staviti na prvo mjesto, jer su bili okruženi mnogobožakim narodima, pa je postojala stalna napast da se ponu klanjati drugim bogovima. Meutim, i mi smo skloni astiti i slaviti nekog ili nešto što nije Bog, i mi esto puta smatramo nekoga ili nešto važnijim od naših kršanskih naela. Tako, zapravo, postajemo slini onima koji u Boga ne vjeruju. Neka nam Bog oprosti sve naše nevjernosti i našu nevjeru. • Gospodine, ti si jedini Bog, ti si Stvoritelj svega. Gospodine, smiluj se! • Kriste, Spasitelju, ti si bio poslušan sve do smrti. Kriste, smiluj se! • Gospodine, Samo se tebi želimo klanjati i tebi služiti. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju Mladi e rado rei da »obožavaju« odreenu glazbu ili odreenog glumca ili pjevaa. Štoviše, esto e rei da »obožavaju« odreeno jelo ili slasticu. Pa im onda, redovito, sveenici ili vjerouitelji (uzaludno) skreu pozornost na to da »obožavati«, zapravo, znai štovati nekoga kao Boga, pa se, prema tome, jedino Boga može obožavati. Meutim, pitanje je i dublje i složenije.

Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi! uli smo u evanelju. avao kuša Isusa u pustinji i, izmeu ostaloga, nudi mu svu zemaljsku vlast i slavu, pod uvjetom da se Isus njemu, avlu, pokloni. Isus ne pristaje i odgovara: »Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!« To je bila izuzetno snažna napast. Kako su jake u ovjeku odreene žudnje! Pomislite samo na osjeaj kad se naete u trgovakom centru i shvatite da ste zaboravili novanik. Neugodan osjeaj. Naprotiv, kako je ugodno kada si novcem možete nešto priuštiti… Pa onda, što sve ovjek ne ini da više zaradi, da stekne neki društveni ugled, da zadobije politiku mo, da bi mogao gospodariti, da bi se mogao igrati ljudskim sudbinama. Mo i vlast… U povijesti su vladari rado naglašavali da vladaju božanskom milošu i Božjim odabranjem. Bilo ih je dosta koji su se nazivali sinovima Božjim, dok su drugi otvoreno smatrali da su bogovi. Pa i danas, kada to nitko baš tako otvoreno ne govori, treba samo pogledati kako se velika svita novinara, fotoreportera, »obožavatelja, laskavaca, sigurnosnih službi vue za »velikima«, »poznatima«, »spasiteljima«, »junacima«, »oevima nacije«, »pro-

80

rocima«, »Božjim ljudima«… Ah, vlast! Popularnost! Klicanje mnoštva! Otvaranje svih vrata! Neprestano klicanje mnoštva…

Krist, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom… Pogledajmo Isusa. Pravi Bog i savršen ovjek. Jedinoroeni Sin Božji. Mesija i Spasitelj. Vjena Božja rije. Onaj po kome je sve stvoreno, koji je iznad svega. On je uzeo lik sluge te, kako veli Poslanica Filipljanima, on, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima slian; oblijem ovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu… (Fil 2,6-8). Isus je tražio slavu Oevu i naglašavao kako on jednostavno ini samo ono što je njegovu Ocu milo. Kad su ga nakon udesnog umnažanja kruha i riba htjeli zakraljiti, on se izmakao. Evo još jednog dobrog primjera. Isus je inio mnoga udesa. Pogledajmo kako mnoštvo reagira: Gledajui kako su nijemi progovorili, kljasti ozdravili, hromi prohodali, slijepi progledali, divilo se mnoštvo i slavilo Boga Izraelova (Mt 15,31). Boga su slavili, a ne toliko Isusa, jer u tome trenutku još u njemu nisu mogli prepoznati pravoga Sina Božjega.

Mi kao klanjatelji Isus naglašava: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi! To je zapovijed koja je uvijek suvremena. Pogledajmo. Zar svi mi nismo skloni tražiti i zahtijevati da nam se priznaju zasluge za ono što inimo? Skloni smo zahtijevati da nam se prizna da smo mlai, ljepši, sposobniji, bogatiji ili da smo stariji, ugledniji, pametniji, ovisno o tome o kome se radi. Iako svi glumimo skromnost, koji puta emo se jako potruditi da dobijemo neko priznanje, da se o nama piše, da budemo u medijima, da nas svi pozdravljaju, da nam laskaju, da nas tapšaju po ramenu… Zato emo se uvrijediti ako takve pohvale ne dobijemo ili ih ne dobijemo dovoljno. A na koncu ispadne da nam je uvijek premalo. A što rei o onima koji su istaknutiji u društvu, pa i u Crkvi! Važni su nam u tome sluaju takozvani »statusni simboli«: odjea, automobil, prva mjesta na javnim priredbama, mjesto u udarnim vijestima… S druge strane, svi mi tome pridonosimo. Ve od najranije mladosti imamo svoje idole, lijepimo po zidovima slike športaša i inih zvijezda, postajemo fanatini i zagriženi navijai ili pripadnici odreenih ideja, politikih stranaka i tome slino. Ukratko, tamo gdje manjka vjere i pouzdanja u boga, tamo nastaju idoli. I to je sva istina. Zato nam odumire naša zapadnoeuropska kultura. Jednostavno, odbacili smo Boga i klanjanje Bogu, i 1-2/2010.


okrenuli se nekim nazovivjerskim pokretima. Pa se onda govori o zdravom nainu života, o održivom razvoju, o ekologiji, što po sebi može biti dobro, ali nas kao neka novovjeka vjera ostavlja praznima. Jer srce ovjekovo teži za istinskim, trajnim, neprolaznim, vjenim. Teži za Bogom. Naglašava se kult zdravoga tijela, lagodnog života, provoda. Visoko na ljestvici stoji isprobavanje ovih i onih proizvoda. Prestali smo biti ljudi, a postali smo potrošai. I onda nikada ne možemo utažiti svoju glad i že za novim, jaim, bržim, zabavnijim, »luim«, »otkaenijim«… U kojoj su mjeri danas prepoznate kao vrednote: vjernost, strpljivost, brak, obitelj, odgoj djece, samozatajnost, žrtva, ravnanje života prema evanelju? Kada maknemo Boga iz svoga života, u nama ostaje neizmjerna praznina koju nitko i ništa na ovome svijetu ne može ispuniti. Naglašavamo: stvari kojima se okupljamo po sebi nipošto ne moraju biti loše (kao što je npr. briga za okoliš). Meutim, ukoliko se bilo emu od toga ponemo klanjati, ostavljajui Boga i njegove zakone po strani, bit emo nesretni. Zato se onda i dogaa – neka nam se Bog smiluje! – da se više brinemo za napuštene pse, negoli na neroenu djecu. Zato su nam udarne vijesti u novinama koja je slavan osoba bila gdje viena, što su imali na sebi, kakav su automobil vozili, te tko se rastao i tko je pronašao »novu ljubav«… Zato nam se i dogaa da su nam kandidati za najviša mjesta u državi ljudi koji imaju jedno dijete i ljube se sa svojim psom… Isusu nam je uzor u poniznosti i posvemašnjoj vjernosti Ocu. Zato nam danas veli: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi! Svatko od nas – i ja i vi – u tome nismo besprijekorni. Neka nas Bog Duhom Svetim nadahne da vidimo gdje su naši idoli i kako se možemo vratiti Bogu da mu služimo. U tome nam sigurno nee uzmanjkati Božje pomoi.

2. nedjelja korizme Uvod i pokajniki in Bog nas poziva na velike stvari. Na poetku povijesti spasenja Bog je pozvao Abrahama da krene u Obeanu zemlju. On je Bogu povjerovao i uinio što je Bog od njega tražio, pa je tako postao praocem Izabranoga naroda u kojem je roen Spasitelj, Krist, Gospodin. Bog je pozvao Pavla, progonitelja i nasilnika, da bude navjestiteljem evanelja. Pavao se – Božjom milošu – pokazao vrijednim toga poziva. Uz toliko mnoštvo drugih svijetlih likova Crkva nam danas pred oi stavlja ovu dvojicu kao primjere ljudi koji su – pošavši za Bogom – napustili svoje ovozemaljske planove. Mi smo svjesni da nas ovozemaljske zamamnosti esto odvajaju od Boga i od poziva koji Bog ima za nas. Zato emo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste, da budemo dostojni ovih svetih otajstava. 1-2/2010.

• Gospodine, ti si nam pripravio stanove na nebesima. Gospodine, smiluj se! • Kriste, ti nas pozivaš da te nasljedujemo u poniznosti i predanosti. Kriste, smiluj se! • Gospodine, ti nas pozivaš da budemo svjetlost svijeta i sol zemlje te tako budemo primjer svojim bližnjima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju Stari se ljudi s radošu i nostalgijom sjeaju davnih vremena svoje mladosti, sve uvjereniji kako je onda sve bilo i ljepše i bolje. Tako smo i mi kršani skloni romantino vjerovati kako su prvi kršani u doba apostola, i neposredno nakon njih, bili oduševljeni, vjerni i spremni život dati za Krista. Meutim, Pavlove nam poslanice svjedoe o tome kako je i u onim prvim vremenima bilo onih koji su sebe nazivali kršanima, a živjeli su protivno osnovnim naelima kršanstva.

Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova Tako Pavao u Poslanici Filipljanima danas s puno žara veli: esto sam vam govorio, a sada i plaui govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko. Danas ne znamo sa sigurnošu što su ti »mnogi« inili i zašto ih Pavao oštro prekorava. Možda su to bili kršani iz židovstva, koji su se još uvijek uvelike oslanjali na židovske uredbe glede prehrane i obrezanja, obezvrjeujui time važnost križa Kristova. A možda su to bili kršani koji su mislili da je dovoljno biti kršten i Krista priznavati, a da pritom vlastiti moralni život nije bitan. Ovo je jasna opomena i za naš kršanski život. Zašli smo u korizmu. Sada je posebno pogodno vrijeme da razmislimo, u kojoj smo mjeri, svjesno ili nesvjesno postali protivnici križa Kristova, mislei samo na trbuh i ispraznu slavu. Mi ljudi tako lako skliznemo, s onoga duhovnog i uzvišenog, u obino ovozemaljsko razmišljanje i djelovanje. Tako i mi cijenimo svoje kršanske svetinje, a u isto vrijeme se poglavito i ponaješe brinemo o isto ovozemaljskim probicima. Važan nam je posao, važan nam je uspjeh, bitno nam je da nam dijete upiše dobru školu ili fakultet, skrbimo se oko vlastitog zdravlja i zdravlja djece. Djeci omoguujemo moderne izvanškolske aktivnosti, brinemo se oko prehrane, zimovanja i ljetovanja, oko toga da ne zaostajemo za drugima u novim modnim detaljima, poevši od mobitela i razliitih kunih »igraaka«. I tko e sad tu još imati vremena za Boga, za molitvu, za sakramente… A što rei za izriito udaljavanje od evanelja po grijesima i nastranostima? Zabavljeni ovosvjetskim brigama olako zaboravljamo Božje zapovjedi. Zato nam danas Pavao »plaui govori«, da bi nam se moglo dogoditi da nam svršetak bude propast.

81


Naša je pak domovina na nebesima… I onda dolazi ono što danas zvui gotovo nemoderno. Pavao želi usmjeriti naš pogled prema nebesima. Veli: Naša je pak domovina na nebesima, odakle išekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima mo sve sebi podložiti on e preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobliiti ga tijelu svomu slavnomu. Važno je to uvijek iznova govoriti. Mi smo tako esto slini lakomislenoj djeci. Govorimo im kako se približava kraj školske godine, kako e uskoro vrijeme ispita, kako valja štedjeti novac, kako, jednom rijeju, treba misliti na sutrašnji dan, na budunost. Meutim, mladi kao mladi, redovito misle na »sada« i »odmah«. Tako i mi. Jurimo ovim životom kao da ovdje, na Zemlji, nikad nee prestati. A, zapravo, kao što za mlade, prije ili kasnije, proe vrijeme školovanja i zapoinje odgovorni život, tako se i u našem sluaju naš život troši i ide svome koncu. Pa je prema tome mudro da se spremamo za onaj život koji je vjean i koji nikada nee proi. Naša je domovina na nebesima! Ta injenica treba odreivati svekoliko naše djelovanje ovdje na Zemlji. Veli ona stroga poslovica: »Pitat e te starost, gdje ti je bila mladost.« Tako i mi možemo rei da emo se možda jednoga dana s gorinom zapitati u što smo potrošili svoj život. Zato nas Pavao tješi da e nas Krist posvema preobraziti, da e nas osloboditi ovozemaljskog trpljenja, tjeskobe i ovozemaljskih muka te nas pridružiti onoj nebeskoj slavi u koju je on ušao poslije svoga uskrsnua. U tome smislu, vedro kroimo ovim životom unato poteškoa, nevolja i križeva koji nas na putu susreu.

Nasljedovatelji moji budite i promatrajte I sada dolazi ono što je osobito neobino. Veli Pavao na poetku današnjega odlomka: Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama. Netko bi mogao kazati da je to Pavlu lako rei, ta ipak je on sveti Pavao. Meutim, nitko nije besprijekoran, nitko nije bez ikakve mane, pa ni sveti Pavao! Doduše, on se u velikoj i herojskoj mjeri doista predao svome poslanju i živio za Krista i evanelje. Zato je mogao rei svojim vjernicima da ga nasljeduju u njegovoj predanosti za Krista, da ga nasljeduju po tome što nipošto ne dopušta da ga ovozemaljske zamamnosti odvoje od Krista. Za sebi veli da ne živi on, nego Krist u njemu, za sebe veli da je »zahvaen Kristom«. Pavao je doista bio Božji ovjek. To i za nas vrijedi. I mi smo pozvani – a to Božjom pomou i možemo i trebamo ostvariti! – da nam Krist i njegovo Evanelje budu u životu najvažniji. Mi možemo i trebamo živjeti kao djeca Božja. I, što je najvažnije, mi možemo i trebamo biti primjer vjernikog života i zalaganja. Isuviše ima rijei u našem životu. Isuviše govorenja, agitiranja, promidžbe, medija, itd.… Ovome svijetu treba svjedoka. A svatko od nas može svjedoiti blagost,

82

vjernost, razboritost, strpljivost. Svatko od nas može pokazivati da vrednuje obitelj, da vrši Božje zapovijedi, svatko od nas može životom pokazivati da mu je prvenstveno stalo do duhovnih i vjenih vrednota, a ne do kratkotrajne ovosvjetske slave. Primjeri nas privlae, a ne same rijei. Dao Bog da svi budemo nasljedovatelji svetih apostola koji su izgarali za evanelje te da, konano, svi budemo nasljedovatelji Krista koji nije došao biti služen, nego da služi i život svoj dade za mnoge. Velikom Kristovom milošu mi to možemo.

3. nedjelja korizme Uvod i pokajniki in Danas emo uti kako se Bog objavio Mojsiju iz jednog grma koji je gorio, ali nije izgarao. I onda Bog progovara Mojsiju: »Izuj obuu s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.« I mi danas stojimo pred Gospodinom. Danas emo slaviti velika i uzvišena otajstva. Bog e nam govoriti po naviještenoj rijei. Slavit emo veliko otajstvo Kristove smrti i uskrsnua. Meu nama e se dogoditi, kako to Pismo veli, prolazak Gospodnji. Otajstva su to koja nikada ne možemo do kraja sagledati i premjeriti. Zato bismo htjeli, slikovito govorei, »izuti« obuu grijeha, tj. skinuti sa sebe breme naših zloa, da bismo, po Božjem oproštenju, bili dostojni ovih velikih i uzvišenih otajstava. • Gospodine, ti si svoj narod po svetim prorocima pozivao na obraenje. Gospodine, smiluj se! • Kriste, svojom smru i uskrsnuem ti nas istiš od svih naših opaina i iniš dionicima nebeskog kraljevstva. Kriste, smiluj se! • Gospodine, ti i nas pozivaš na obraenje da bismo bili dostojni tvojih velikih i uzvišenih darova. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju uli ste sigurno za neki od ovakvih sluajeva. Mladi ovjek teško strada u prometnoj nesrei i padne u duboku komu. Ne reagira. Ne budi se. I tako mjesecima. Godinama. Lijenici vele da je to stanje ireverzibilno, tj. da se pacijent nikada nee probuditi. Meutim, njegovi najbliži, njegovi roditelji, uz pomo roaka i prijatelja, neprestano su uz bolesnika. Priaju mu, masiraju mu udove, miluju ga. I gle, uda! Nakon višegodišnje duboke kome, bolesnik se budi. Onda kad su mnogi i premnogi – i kako se to kod nas rado veli – ak i »struka« rekli da je sluaj beznadan. Složit emo se: samo ljubav može initi ovakva uda. Ljubav koja jednostavno ini uda. Tako se mi ponašamo prema onima koje ljubimo. Nikad ne odustajemo od onih koje ljubimo, makar ih svi drugi otpisali kao nekorisne i nepopravljive. Eto, upravo o 1-2/2010.


tome nam govori kratka i jednostavna Isusova prispodoba iz današnjeg evanelja.

Posijeci je! Škrta i kamenita je zemlja u Palestini. Baš kao i u nas u Dalmaciji. Puno kamena i malo dobre zemlje. Dolazi ovjek u svoj vinograd i vidi da mu smokva ve tri godine ne raa plodovima. Širi grane, tjera liše, a od plodova – ništa. Crpi zemlju i zauzima mjesto plemenitoj lozi. Zato gospodar veli vinogradaru: »Evo, ve tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?« Vinogradar i ne misli tako. On je strpljiv. Ta što su tri godine u životu jednog drveta, jedne voke? Zar se ne može dogoditi da pone donositi plodove tek u etvrtoj, petoj ili desetoj godini? A što rei za ovjeka? Tko i kada može rei da je neki ovjek posvema propao, da je u potpunosti ogrezao u zlu, nekoristan, nepopravljiv, opasan, do srži pokvaren? A mi sline sudove donosimo tako lako i olako. Temelj nasilja meu mladima, temelj bahatosti i bešutnosti u privredi i u politici, temelj teških sukoba u obitelji jest upravo naša potreba da se dijelimo na »naše« i »njihove«. Pri emu uviamo i uveavamo vlastite vrline, a pogreške bojimo ružiastim bojama; dok, s druge strane, naravno, tue pogreške prebrajamo, umnažamo i uveavamo, ne smatrajui njihove vrline vrijednima spomena. I onda takve svoje protivnike, koje smatramo nepopravljivima, nižima, zlima, takve onda ljude olako »istimo«, sijeemo, osuujemo i pokapamo. U svom srcu pokapamo žive ljude.

Ostavi je… A što ini Bog? U liku vinogradara, nama, sucima i izvršiteljima presuda, Bog, milosrdni Bog progovara: »Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda e ubudue ipak uroditi. Ako li ne, posjei eš je.« Obratimo pozornost, u ovoj prispodobi, nama strogima vinogradar, koji predstavlja milosrdnog Boga, veli: »Gospodaru!« Upravo to. Mi smo koji puta zemaljski gospodari sudbina ljudi na ovoj Zemlji. Naša odgovornost nije malena! Nadalje, Bog nam u liku ovog vinogradara pokazuje svoju božansku strpljivost. Bog je strpljiv. Bog je pun razumijevanja i ljubavi. A mi ljudi htjeli bismo to odmah »preko koljena« riješiti. Za slabog i grešnog ovjeka olako kažemo: »Ništa od njega!« A Bog se hvata i za malu mogunost. Pa tako, nakon što je zatajio Isusa, raskajani Petar odmah dobiva oproštenje. Tako Pavao, progonitelj, postaje orue izabrano. Tako braa Ivan i Jakov, koji se žele nametnuti ostalim apostolima, nisu zbog toga bili izbaeni iz kruga dvanaestorice, nego ih Isus strpljivo odgaja za žrtvu i samoprijegor. Zvui li 1-2/2010.

nam to previše blago, previše romantino? Priznajmo, zar se i mi jednako tako ne odnosimo prema onima koje volimo? Koliko puta roditelji svome neodgovornom djetetu uvijek iznova daju novu prigodu, pokazujui veliku strpljivost i beskrajnu ljubav. Eto, upravo to! Tako bismo se i mi trebali ponašati prema svakom ovjeku, jer se zapovijed ljubavi odnosi na sve ljude.

Još ove godine… Pogledajmo, konano, i samo stablo smokve. Zasad je dobro prošla. Veli vinogradar: »Pusti je još ove godine…« Nama je dan sadašnji trenutak. Sada za nas nije kasno. Tako Evanelje spominje tragediju onih ljudi koji su došli žrtvovati u hram, pa ih je Pilat dao pobiti, kao i onih drugih na koje se srušila kula u Siloamu. Naši su dani izbrojani i naše je vrijeme ogranieno. Nikada ne znamo koliko nam je vremena dano i hoemo li sutra imati prigode za dobro djelo koje možemo uiniti danas. Doista, kako veli Isus, ne bismo trebali Boga iskušavati. Jer, još od osnovnoškolskih dana, tako rado odgaamo initi svoje dužnosti, tako da esto ne inimo ono što bismo trebali. Tako smo u školu dolazili bez lektire, pa onda kasnije, nikad nam nije došlo na red da se stvarno odreknemo nekih loših navika, da se stvarno obratimo, da se više posvetimo Bogu, obitelji, svojim dužnostima. Odgaamo i odgaamo. Jer, ako nešto uporno odgaamo, lako nam se može dogoditi da to nikada i ne izvršimo. Zato nas Pavao opominje: Dok imamo vremena, inimo dobro svima (Gal 6,10). Vrijeme nam tako brzo protjee. Zato, opet veli Pavao: Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa (2 Kor 6,2).

4. nedjelja korizme Uvod i pokajniki in Jedna stara poslovica veli kako je ljudski pasti, ali je avolski ustrajati u zlu. Svi smo grešni, veli Pavao: Po ovjeku ue u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijee smrt (Rim 5,12). Grešni smo. Bog to najbolje zna. A prvi korak prema Bogu i pomirenju s njime jest ponizno priznavanje grijeha. O tome nam danas govori Božja rije. I mi bismo danas htjeli pred Gospodinom iskreno i ponizno priznati svoje grijehe. Samo emo tako – uz Božje oproštenje i uz Božju milost – biti dostojni ovih svetih otajstava. • Gospodine, ti si nas stvorio da budemo tvoji prijatelji, tvoja ljubljena djeca. Gospodine, smiluj se! • Kriste, svojom smru i svojim uskrsnuem ti brišeš naše grijehe i ponovno nas iniš ljubljenom djecom Božjom. Kriste, smiluj se!

83


• Gospodine, ti nas pozivaš da u poniznosti i jednostavnosti svakodnevno napredujemo u svakom dobru. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju Nitko od nas ne može sama sebe sagledati i razumjeti do u tanine zašto je u svojoj prošlosti postupio ovako ili onako. Velimo ponekad: »Ne znam što mi je bilo!« I doista ne znamo Koliko je na nas utjecala vlastita narav, odgoj, životne okolnosti, drugi ljudi… Kako god bilo, griješimo. esto. U veoj ili manjoj mjeri. Tako smo danas u poznatoj Isusovoj prispodobi mogli vidjeti kako lakomislen ovjek može teško pogriješiti. Mladi je omirisao novac. Uvjeren kako sve zna bolje od svoga oca, uvjeren kako s njime zapoinje povijest, uzima novac i u tuem svijetu želi zapoeti bolji život, osloboen svih ograniavanja. I krah se brzo dogodio. Oni što su mu se pravili prijateljima dok je novca teklo, netragom su nestali kad je novca nestalo. Mladi je odbacio dom i domovinu, a novi je svijet odbacio njega kad je ostao bez iega. isti oaj.

Sagriješih! I onda mladi pone razmišljati. Trijezno, logino. Pogriješio je. To je oito. Meutim, za prolivenim mlijekom ne vrijedi plakati. Shvatio je da sluge njegova oca žive puno bolje od njega. Oni imaju kruha napretek, a on gladuje. Zato mladi veli »Sagriješih!« Mi to redovito shvaamo u nekom moralnom smislu, što i jest. Eto, mladi skrušeno priznaje, kaje se, itd. Meutim, temelj poniznosti jest zapravo – priznavanje istine. Ovdje je istina teška, ružna, ali je istina. Neuljepšana. Mladi je uludo sve prokockao. Ne može vratiti svoj novac, a niti svoj dobar glas, svoje sinovstvo. Sam sebi priznaje da je pogriješio. Naša nevolja jest upravo u tome da sebi ne priznajemo svoje pogreške, a kamoli drugima. Nalik smo ljudima koji ne žele priznati da npr. imaju povišenu razinu šeera u krvi, pa onda odbijaju bilo kakvo lijeenje. Koliko god istina bila bolna, treba se s njom suoiti. Pao sam na ispitu, jer sam ljenario. Imam loš odnos sa svojom djecom, jer sam ih zanemarivao. Moji problemi u obitelji u velikoj su mjeri uzrokovani time što odbijam razgovarati, što bježim u alkohol, kocku i sumnjiva druženja. .. I tako dalje, i tako dalje. Dokle god ne priznamo u emu smo mi (mi, a ne drugi!) pogriješili, neemo ništa moi uiniti. Bit emo kao noj za kojega se veli da u opasnosti uvue glavu u pustinjski pijesak… Poniznost nije prenemaganje, nego jednostavno realnost. Samo to. Kako li nam je važna i potrebna ta realnost koju netko naziva poniznošu. Poniznost je zapravo kruta realnost.

84

Ustat u Sada nastupa vjera. Vjera u vlastite snage i vjera u Božju milost. Mladi je spreman priznati svoj grijeh ocu. Spreman je suoiti se s moguim oevim odbijanjem, s podsmjehom slugu, s govorkanjima sela… Rei e se: pa, naravno, kad je gladan! Meutim, zar nam se ne dogaa da ustrajavamo u svojoj tvrdoglavosti, pa i po cijenu oite vlastite štete? Ja da priznam? Ja da njemu kažem da sam krivo postupio? Ja da dopustim da mi se podsmjehuju moji kolege, susjedi..? Nevolja i nesrea je svih nas – a da o politiarima i ne govorimo – da emo prije umrijeti od gladi negoli priznati da smo u bilo emu imalo pogriješili. A taj mladi je preko svega toga prešao i uputio se na neizvjestan put…

Da se proveselimo Doek je natkrilio sva mladieva oekivanja. Otac ga prima kao sina i uope ne želi slušati njegove isprike. Štoviše, prireuje gozbu i baca se u trošak. Znamo da u ovoj prispodobi otac predstavlja milosrdnog Boga. Pogledajmo. Ako pogriješim, pa priznam, može se dogoditi da mi ljudi ne pokažu razumijevanje, da mi ne daju drugu priliku, da me izrugaju. Mogue je da me i moji najbliži odbace. Sve je to mogue. Meutim, dvoje nam nitko nee moi oduzeti. Prvo: mudrost i razboritost da otvorenih oiju sebi priznamo istinu. Da sagledamo sebe kakvima jesmo. Da se ne zanosimo pustim snovima koji nas vode u još vee nevolje. Drugo: nitko nam nee moi uzeti milosra Božjega. Bog se najviše veseli raskajanu grešniku. Veli pismo: Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost (Jak 4,6). To je naša nada. Pristupamo s pouzdanjem Bogu. On i jest poslao svoga Sina da spasi grešne, a ne pravedne. Da podigne slabe, a ne jake. Bog je onaj pastir koji ostavlja devedeset i devet ovaca u pustinji da bi pronašao onu stotu, izgubljenu. Zato, ove korizme, puni pouzdanja u Božju dobrotu želimo ovo troje. Prvo, priznati u svojoj savjesti i pred Bogom gdje i u emu griješimo. Koji put e biti i važno i potrebno da to priznamo i onima koje smo povrijedili. Drugo, ustat emo i zaiskati Božje milosre. Korizmena ispovijed e nam u tome smislu donijeti pravi mir. Tree, samo tada emo osjetiti pravu radost. Bog ljubi raskajana grešnika i uope se ne želi spominjati naših grijeha. Ne zaboravimo i ono posljednje. Stariji se brat nije radovao. Obuzela ga je zavist. A zavist je neprijatelj svake radosti, mira, prijateljstva. Zavist je ista suprotnost Bogu. Nikome ne pomaže, zavidnika unesreuje i još k tome udaljava od Boga. Ako ve i (pogrešno) mislimo da nemamo nekih posebnih mrlja na savjesti, barem se uvajmo usporeivanja s drugima i osuivanja drugih. Samo tako e ovo korizmeno vrijeme u nas unijeti svježinu i isti i nepatvorenu radost.„ Zvonko Pažin 1-2/2010.


VJESNIK ÐAKOVAČKO-OSJEČKENADBISKUPIJE I SRIJEMSKE BISKUPIJE 1-2/2010  

Časopis za pastoralnu orijentaciju

Advertisement