Page 1


3-4(2360) 2010.

VJESNIK ÐAKOVAKO-OSJEKE NADBISKUPIJE I SRIJEMSKE BISKUPIJE

Čestitka Svetoga Oca Benedikta XVI. mons. dr. Marinu Srakiću, nadbiskupu đakovačko-osječkom, u prigodi obilježavanja 50. obljetnice svećeništva i 20. godišnjice biskupstva

asopis za pastoralnu orijentaciju Izdava: Nadbiskupski ordinarijat akovo Glavni i odgovorni urednik: mons. dr. Vladimir Dugali Telefon: (031) 802-119 E-mail: vladimir.dugalic1@os.t-com.hr Nadbiskupijski tiskovni ured: Martina Kuveždanin, tajnica Anica Banovi, tajnica Telefon: (031) 802-228; faks (031) 812-781 E-mail: bisk.tiskured@os.t-com.hr Uredniko vijee: Ivan uri, Ivo Džini, Josip Filipovi, Grgo Grbeši, Stjepan Karali, Mato Leši, Luka Marijanovi, Anto Pavlovi, Ivica Pažin, Zvonko Pažin, Tadija Pranji, Bože Radoš, Stanislav Šota, Marko Tomi, Drago Tukara, Željko Tovilo Administrator: Stjepan Maroslavac Telefon (031) 802-229 Lektor: Anzelma Salopek, prof. Stalni suradnici: Stjepan Baloban (Zagreb) s. Valentina Mandari (Zagreb) Ružica Razum (Zagreb) Josip Sabol (Njemaka) Bono Zvonimir Šagi (Varaždin) Žarko Relota (Zagreb) Josip Šimunovi (Zagreb) Ivan Štengl (Zagreb) Mato Zovki (Sarajevo) Uredništvo i uprava Vjesnik akovako-osjeke nadbiskupije Strossmayerov trg 6 31400 akovo Telefoni: (031) 802-228; 802-229 E-mail: vjesnik.djakovo@os.t-com.hr Poštarina plaena u gotovom. Godišnja pretplata Hrvatska: 400 kn Inozemni pretplatnici: 600 kn (80 €) Vjerouitelji laici (uz potvrdu): 200 kn Studenti teologije (uz potvrdu): 120 kn Za pretplatu u kunama (tuzemstvo), naslov i broj rauna: Nadbiskupski ordinarijat akovo (za Vjesnik) 2485003-1100203891 poziv na broj 75106, te dodati vlastiti pretplatniki broj; ili obinom poštanskom uplatnicom na izdavaa. Devizna pretplata (iz inozemstva): ekom ili na devizni raun: Nadbiskupski ordinarijat akovo Croatia banka dd Zagreb SWIFT: CROA HR 2X 700100-3376931 (za Vjesnik) Vjesnik je osloboen plaanja poreza na dodanu vrijednost prema Zakonu o PDV (l. 11, t. 7 i 8). Kompjutorska priprema: »Glas Slavonije« d.d. Osijek Tisak: Gradska tiskara Osijek d.d.

Časnome bratu

MARINU SRAKIĆU, đakovačko-osječkom nadbiskupu Blagonaklonošću preblagoga Gospodina, Tebe, časni brate, gotovo da gledamo kako boraviš u dragoj đakovačko-osječkoj zajednici i u njoj marljivo vršiš službu apostolskog predstojnika. Sveukupno Tvoje pastirsko služenje ugodno je uzveličati zasluženim pohvalama i istaknuti na primjeran način, baš sada kad se neposredno zbiva Tebi veoma drag događaj, i podjednako jedinstvena svečanost, naime, spomen pedesete obljetnice od početka prezbiterata.

Tvoja rodna Crkva, čijoj si obitelji vjernika služio kao svećenik i velikodušno joj podjeljivao Gospodinove zapovijedi i blagodati, zahvalno čuva spomen na Tebe i s pravom iskazuje počast Tvojem imenu. Upravo na tom istom mjestu, voljom štovanoga Našeg Prethodnika Ivana Pavla II., postavljen si na uzvišenije mjesto, izabran za pomoćnog biskupa, da očevidnije nastaviš djelovati na duhovnu korist Božjega naroda. I mi smo sami u cijelosti upoznali Tvoje vrline i dovitljivost pastoralnoga duha: iz tog smo te razloga i htjeli proglasiti đakovačko-osječkim nadbiskupom. To sjedište nije jednom promijenilo ime i oblik, ali Ti nikada nisi odstupio od zamisli čiju je istinitost trebalo utvrditi činjenicama. Posvuda se, naime, i već dugo vremena na istome mjestu, nailazi na dokumente i svjedočanstva izvrsnog Pastira, zaštitnika studija, koja su počela sjati ponajviše kad je tu bjesnio rat. Nakon što si sve to učinio, dali su Ti poželjnu ocjenu ostali hrvatski biskupi, koji su Te izabrali za predsjednika Konferencije. Zato kad se približava Tvoja jubilarna obljetnica, želimo Ti javno uputiti svoje čestitke te potvrditi svoje priznanje, dok od samoga božanskoga Pastira molimo obilatu nagradu i utjehu duha za Tvoje zasluge, a što se tiče našeg Apostolskog blagoslova, od srca danog, obilato prije svega Tebi, časni brate, treba ga podijeliti s pomoćnim biskupom, kao i s Tvojom cijelom Crkvom. Iz Vatikanske palače, dne 13. veljače, godine 2010., pete Našega Pontifikata. Benedikt XVI.


Identitet ministerijalnog sveeništva Vladimir Dugali, urednik

V

ažnost oblikovanja osobnog, životnog identiteta, u ozraju suvremenog pluralizma i relativizma postaje danas sve vei zahtjev i potreba vremena. Na osobit nain to se odnosi na sveenike, jer, kako je ve zapazio papa Pavao VI., današnji ovjek »radije sluša svjedoke no uitelje i ako sluša uitelje ini to jer su svjedoci«, tj. osobe autentinog života koji izvire iz svijesti o vlastitom identitetu. U tom smislu, etimološki gledano, korijen rijei identitet nalazimo u latinskoj rijei idem – isti i doslovno znai istost, jednakost, istovjetnost. Identitet izražava ono što je biu vlastito – istu sadržajnost nekog pojma ili potpuno podudaranje izmeu dvaju ili više elemenata. Filozoja ga odreuje i kao odnos koji svaki objekt susree iskljuivo sa samim sobom ili, drugim rijeima, princip identiteta jest ono što svako bie odreuje da bude ono što jest, a ne istovremeno nešto drugo. S druge strane, u psihologiji identitet oznaava doživljaj vlastitog »ja«, tj. svijest koju pojedinac ima o samome sebi i o neprekinutom postojanju vlastite osobnosti ije se bitne oznake ne mijenjaju s obzirom na vrijeme, mjesto ili situaciju u kojom se nalazi. Osim toga, uz identitet usko je povezan i pojam identikacije koji oznaava proces prepoznavanja i poistovjeivanja kao i utvrivanja neijeg identiteta ili, pak, klasikaciju objekata ili osoba na temelju odreenih karakteristika. Ministerijalno sveeništvo. Na tragu promišljanja o identitetu, sveenika vlastitost oituje se, prije svega, kao Kristov dar Crkvi i ovjeanstvu ukoliko je sveenik poslan, snagom svoga ministerijalnog sveeništva, služiti i posveivati Božji narod i svijet. Ministerijalno sveeništvo ukljuuje »ontološku« Kristovu prisutnost u službeniku te mora u sebi uskladiti kristološko-pneumatološku s ekleziološkom dimenzijom ministerijalnog sveeništva. »Sveenik treba u Kristovo ime i njegovom ovlašu sabirati i držati na okupu zajednicu nauavanjem, posveivanjem i vodstvom. Prevladavajua perspektiva njegova djelovanja jest communio Crkve. Nasuprot tomu, naglasak je ostalih kršana na ‘eks-centrinomu djelovanju’, na missio: na temelju krštenja i potvrde, osposobljen euharistijom i podržavan ve postojeim crkvenim communio, svaki je vjernik pozvan da evaneljem prožme ‘dio svijeta’ koji mu je povjeren…« (G. Greshake). Pojašnjavajui poslanje ministerijalnog sveeništva, G. Greshake naglašava kako je ve otaka tradicija ukazala da su »nositelji crkvene službe ‘živa orua Krista Posrednika, a ne delegati sveenikog naroda’. Ministerijalno sveeništvo stoga svoj identitet temelji na Kristu i ne može biti funkcionalno tumaen kao karizma koja ima primarnu ulogu koordi3-4/2010.

Urednikova (pre)poruka nirati druge karizme u zajednici. Drugim rijeima, u sveenikoj se službi, ije je ishodište u ‘objektivnosti reda’, tj. u Kristovu djelovanju, dalje nastavlja bitna temeljna crta apostolske službe: sam Gospodin poziva i ovlašuje ljude da oni svoju brau i sestre ‘pripravljaju za izgradnju Kristova tijela’ – propovijedanjem i svetim znakovima, pastirskim upuivanjem i dijakonijom« (Biti sveenik, str. 84.). Drugim rijeima, kao onaj kojega je Krist ovlastio za služenje Božjem narodu i »kao jamstvo za ouvanja vlastita identiteta, sveenik nosi službenu odgovornost za življenje opeg sveeništva… Prema tomu, svekoliko sveeniko djelovanje služi zadai da svakomu i svima posreduje susret s Gospodinom koji donosi spasenje« (Papinsko vijee za laike, Sveenik u laikim udruženjima, str. 8) Na tom tragu, Sveti Otac Benedikt XVI. želio je proglašavanjem Sveenike godine potaknuti snažniju zauzetost za duhovnu obnovu svih sveenika u cilju snažnijeg i prodornijeg svjedoenja evanelja u današnjem svijetu. U pismu Sveenici – neprocjenjiv dar za Crkvu i ovjeanstvo, objavljeno prigodom proglašenja Sveenike godine, Papa jasno istie kako u Isusu »osoba i poslanje teže tome da budu jedno: cjelokupno njegovo spasenjsko djelovanje bilo je i jest izraz njegove ‘sinovske svijesti’ da, od vjenosti, stoji pred Ocem u stavu pokoravanja njegovoj volji s ljubavlju. Sveenik takoer mora – ponizno i zbiljski – težiti tom poistovjeivanju. To zacijelo ne znai zaboraviti da je bitna uinkovitost službenika neovisna o svetosti njegove službe; ali ne smije se takoer smetnuti s uma izvanrednu plodnost koju ima susret izmeu stvarne svetosti službe i osobne svetosti poslužitelja.« Drugim rijeima, istiui primjer života i pastoralnog djelovanja svetoga Arškog župnika, želi se jasno naglasiti kako naš sveeniki identitet svoje uporište pronalazi, i mora pronalaziti, u osobi Isusa Krista. Naglasci Sveenike godine. U Pismu uz proglašenje Sveenike godine, Sveti Otac je naglasio kako je ova godina prigoda da se još dublje poistovjetimo sa žrtvom križa, snažnijim poletom slavimo euharistiju i druge sakramente, osobito sakrament pomirenja, više vremena posvetimo molitvi te budemo istinski navjestitelji Božje ljubavi i milosra, tj. iskreni svjedoci Radosne vijesti - evanelja. Svojim svjedoenjem »novog naina života«, prije svega u pastoralnoj poslušnosti, siromaštvu i istoi srca, pozvani smo prihvatiti i »novo proljee koje Duh u našim danima budi u Crkvi, meu ostalim, takoer i kroz crkvene pokrete i nove zajednice«. Naime, ne smijemo dopustiti da zbog eventualne naše mlakosti ili nevjernosti svome pozivu gasimo karizme u Crkvi ili, pak, postanemo razlog udaljavanja od Crkve i Božjeg poziva. Neka nas u tome hrabre rijei sveca zaštitnika svih župnika na svijetu: »Sveeništvo je ljubav Isusova srca!«„

161


Sveenika svetost po sveenikoj službi ? Marin Sraki, nadbiskup

S

veenik je ovjek koji je pozvan. Sveenika je godina. Mnogo emo govoriti o sveeništvu. Tako i treba. Nekada u propovjednikom zanosu, a nekada u osobnom strahu što nismo u stanju do kraja izrei taj »dar i otajstvo.« Pokušajmo o tom pitanju razmišljati u svjetlu koncilske nauke. Prezbiteri Novoga zavjeta »uzeti su izmeu ljudi i postavljeni za ljude u njihovu odnosu prema Bogu« (PO, 3). Prezbiter je ovjek pozvan i posveen da bude poslan svim ljudima na službu spasenjskog djelovanja Crkve kao pastir i poslužitelj Gospodina, Mesije. Zato e samo u obavljanju svoje specine misije ili poslanja ostvarena u svjetlu otajstva Krista i zajedništva Crkve, prezbiteri moi nai svoj vlastiti identitet. Tako se jasno oituje bitni vid lika prezbitera što ga je ocrtao Drugi vatikanski koncil. Koncil htio je, oslanjajui se na tradiciju Tridentskog koncila, podsjetiti i ponovno armirati kultnu ili obrednu dimenziju sveenika. I u isto vrijeme snažno naglasiti njegovu misionarsku dimenziju: ne kao dvije odijeljene vrijednosti, nego kao dva istovremena vida istoga zahtjeva evangelizacije. U Kristu - sveeniku bogoštovlje rezervirano Ocu i navještaj evanelja meu ljudima njegovom braom sainjavaju jedinstvenu spasenjsku stvarnost: za njih ja posveujem samoga sebe (usp. Iv 17,19), rekao je Gospodin za sebe. Sveenik mora biti prisutan i aktivan u životu ljudi. Koncil je proglasio divnom duhovnom snagom nauk koja koji izbjegava svaku opasnost od desakralizacije lika sveenika, odnosno svoenje njegove službu na ovozemna socijalna ili lantropska pitanja. Prisutnost svjetovnog sveenika u svijetu bit e uvijek obilježena dijalektikim vidom koji je sadržan u naravi njegova poslanja. Takvo se poslanje može ispuniti samo ako sveenik - posveen Duhom – bude znao biti meu ljudima, a u isto vrijeme biti odvojen od njih; ako bude živio s ljudima, ako bude shvatio njihove probleme, ako bude cijenio njihove vrijednosti, ali u isto vrijeme - u ime druge stvarnosti - bude svjedoio i nauavao druge vrijednosti druge horizonte duše, drugu nadu. Danas kao i za vrijeme Koncila – na sociološkom planu. Sveenici se moraju ispravno ucijepiti u socijalni život civilnog društva, u svakodnevni život ljudi. Danas laik intelektualac, radnik, inovnik, želi vidjeti sveenika kao prijatelja, ovjeka jednostavnog i srdanog ponašanja, ovjeka na dohvat ruke, koji zna dobro shvatiti i cijeniti plemenite ljudske stvarnosti. Ali u isto vrijeme želi vidjeti u njemu svjedoka bu-

162

Stopama sadašnjice duih stvari, svetoga vjenoga života, to jest ovjeka koji zna iznijeti i pouiti bratskom skrbi nadnaravnu dimenziju njihova života, božansko usmjerenje njihova života, transcendentne razloge njihove žei za sreom: jednom rijeju - ovjeka Božjeg. Pastoralno poslanje i životna svetost. Sveenik je pozvan postii svetost po izvršenju svojih službenikih funkcija koje ne samo da od njega traže zalaganje prema svetosti, nego ga potiu i pomažu mu (PO, 12). Duhovni život sveenika mora težiti da postigne razinu koja je prikladna i razmjerna njegovoj službi odgojitelja u vjeri, djelitelja sakramenata i predvoditelja vjernika. Sveti Grgur Veliki ui: »Treba da on u svojim mislima bude ist, u djelovanju uzoran, u svojoj šutnji diskretan, u svojoj rijei koristan; treba biti blizak svakome sa svojim suosjeanjem i više od svih predan kontemplaciji; treba biti ponizni saveznik onoga koji ini dobro, ali zbog svoje revnosti za pravdom neka bude nepokolebljiv protiv pogrešaka grešnika; neka ne vodi brigu o nutarnjem životu u vanjskim brigama niti neka ne zanemari voditi brigu u vanjskim potrebama zbog brige za nutarnje dobro.« (Regula pastoralis, II, I.) Poziv na svetost i vršenje službe vezani su i pomažu se uzajamno u sveeniku. Sakramentalni dar što ga je Duh ulio u njega traži zbog dinamike koja mu je vlastita intimno jedinstvo s Kristom i svetost života (PDV, 72). Sveenik je pozvan postii svetost po vršenju vlastitih funkcija. Obavljajui vlastitu službu po primjeru Krista kojemu je hrana bila initi volju Oevu (Iv 4,34), sveenik postiže jedinstvo života, to jest poželjno jedinstvo i sklad izmeu svoga nutarnjeg života i obveza, tako esto brojnih, koje rastresaju i koje dolaze iz njegove pastirske službe. Priziv na jedinstvo života sveenika i na njegov temelj koji se sastoji u »sjedinjenju s Kristom u otkrivanju volje Oeve i darivanju sebe za stado koje im je povjereno« (PO, 14), jedan je od najznaajnijih elemenata asketske nauke o sveenikoj duhovnosti. Teološko razmišljanje o jedinstvu života traži da se uzme u razmatranje drugo, ne manje važno, a na koje je Koncil podsjetio pod pojmom »pastoralna ljubav«, o kojoj se otada razmišljalo i pouavalo u Crkvi. Sad se ne možemo zaustaviti na njemu, no bit e dosta da podsjetimo na rijei koje je izrekao Direktorij za službu i život prezbitera: »Pastirska ljubav je unutrašnje dinamino naelo koje je sposobno sjediniti mnogostruka i razliita prezbiterova djelovanja, te je, u odreenoj sociokulturalnoj i religioznoj sredini u kojoj živi, nužno sredstvo za privoenje ljudi u život milosti. Oblikovano tom ljubavlju, ministerijsko djelovanje treba biti oitovanje ljubavi onoga Krista kojega stavove i ponašanja prezbiter zna izraziti sve do potpunog sebedarja i korist povjerenoga mu stada« (br. 43).„ 3-4/2010.


Sveenik za tree tisuljee

Duhovna misao

Prigodom Sveenike godine Slavko Vranjkovi



emu godina posveena sveenicima i duhovnim zvanjima? im nešto nije u redu, proglašava se godina zdravlja, okoliša, ljudskih prava, i tako redom. Je li sveeništvo u krizi? Za one koji ne primjeuju novost, sve je isto kao i prije. Površnom se promatrau ini da se sveenici ponašaju onako kako su se i nekad ponašali: govore kako su uvijek govorili, slave misu, ispovijedaju, nauavaju. Ništa novo, sve je uhodano, uobiajeno, ustaljeno. Interes poraste kad »izbije skandal, sluaj«, o dobrim stvarima se ionako ne piše. Dolaze li promjene u obzir? Naš Bog je akcija. »Evo, sve inim novo«, zapisano je u Bibliji. Mi smo sustvaraoci, a to ne ide bez inicijative, originalnosti, maštovitosti, promjene. Za tu stvaralaku, izazovnu novost i akciju traži se vjera i stalni dosluh s dogaajima oko nas. Do sada se, ini mi se, reagiralo na dogaaje koji su se dogodili: sekularizacija, manjak vjere, slab posjet liturgijskim obredima, formalizam pri sklapanju braka, krizme, prve priesti. Kasno lijeenje? Promjene bi se morale ranije dogoditi unutar Crkve, i dogaaju se. Ono je ponekad bilo pasivno reagiranje, a treba biti aktivno. Lako je to rei. Sveenik je Prometej i Sizif ujedno. On nije ukrao vatru mitološkim bogovima, on je vatru dobio od samog Boga - Isusa Krista. Nee biti kažnjen što ju je dao ljudima, nego što je ne daje u dovoljnoj mjeri da im osvijetli život, ovdje i u vjenosti. Gdje su plodovi? Sveeniku se ini da je njegov trud poput Sizifova, gura kamen uz brdo da bi se s vrhunca strovalio nizbrdo. Ma koliko se trudio, vidi malo plodova od navještaja Rijei Božje u svakodnevnom kršanskom životu, ozraju, moralu, politici. Ova e godina sveenicima biti prilika da shvate da su oni sijai koji ne moraju doekati žetvu. Bog zna da njegov posao nije uzaludan, makar se takav nekima ini. Da bi laici pomogli sveenicima, i sami se potrudili oko naviještanja, Sveti Otac otvara 19. lipnja, na Svjetski dan molitve za sveenika zvanja, Sveeniku godinu. Kardinal Claudio Humes, proelnik Zbora za kler, u pismu upuenu sveenicima prigodom Sveenike godine i 150. obljetnice smrti svetoga Ivana M. Vianneyja piše: »Sveenici su zaista važni ne samo zbog toga što ine nego i zbog toga što jesu.« Svatko pošten zna da njima nije lako. Stare e vjernike naslijediti mlaa generacija, ali manje je oito da e naslijediti i prihvatiti njihovu vjeru. Uloga sveenika je presudna i teška. Mladi su »zanimljivi« mnogima. Borba za mlade, za »pomladak« je imperativ Crkve uvijek, a i danas je teška sveenika obaveza. Ka3-4/2010.

tehizacija u vrtiima, školi, priprave za prvu priest i krizmu, župni vjeronauk ima zadatak da što više mladih prigrle vjeru i budu unutar Crkve. Boli nas kad rjee posjeuju crkvu nakon krizme iako se Crkva s njima ne bi pomladila. Papa Ivan Pavao II. rekao je da se »Crkva ne pomlauje na taj nain«. »Za Crkvu je bitno«, kako je to napisao Špiro Marasovi, »ne ’mladi i stari’, ve stari i novi«. Sveenik treeg tisuljea treba bogatiti Crkvu, ne mladim ljudima nego novim ljudima. Ono što Crkvu ini starom nisu stari ljudi koji pohaaju bogoslužja, nego »stari ovjek« o kojem govori apostol Pavao. »Novi ljudi« mogu se nai meu starijima, kao što se i »stari ovjek« može nai meu mladima. Prema Pavlu, »stari ovjek« okrenut je grijehu, porocima, mlakosti u vjeri, požudama. On predlaže »odbacivanje«, svlaenje »starog ovjeka« i »oblaenje novog«, po Bogu - Isusu Kristu. Meu svima nama ima »starih i mladih ljudi«. Novi ovjek, po mjeri Kristovoj, privlai sam po sebi one koji s njime žive. Iz njega progovara Duh Božji koji je u njemu. Takav bi trebao biti sveenik. On ne eka, ve izlazi »na ulice i trgove«, kako ree Pismo, i poziva. Riskira, ali ide. »Onaj koji hoda može uiniti pogrešan korak, za razliku od onoga koji stoji i gleda.« Sveenik treeg tisuljea slian je apostolu Petru. »Iz velike ljubavi prema Isusu prati ga na križnom putu«, kako napisa Vjekoslav Bajsi. Sveenik za tree tisuljee »uzet je od ljudi, ali za ljude«. Ne smije biti ni dalek ni preblizu. Mora pružiti svakome ruku, ali niti jednu ne smije zadržati u svojoj. Krilatica nekih »Ja vjerujem u Boga, a ne vjerujem u popove«, pogubnija je od ateizma. Duša Crkve je Duh Sveti, a sveenici okosnica, bez koje bi Crkva bila nezamisliva. Sveenik treeg tisuljea mora biti blizu ljudima, ali ne lažno spontan. Laici o kojima je sve više rije, kao suradnici sveenika ne boje se svojih sveenika, ali se trebaju bojati za njih da ih novonastale povijesne i društvene prilike ne zbune, dovedu u opasnost i do površnosti. Suradnja je potrebna. Udruženja laika – molitelja, kao što je »Serra Klub«, koji je 1934. godine ustanovio o. Junipero Sera, ima svoje sjedište u Zagrebu, a od 1999. godine i u Nuštru, Zadru, Novalji i još nekim mjestima. lanovi zauzetošu, molitvom i pozitivnim odnosom prema sveenikim zvanjima, pridonose rastu Crkve, suodgovornosti za navjestitelje evanelja. Udruge su ostvarenje plodova završene Sinode u akovako-osjekoj nadbiskupiji, te zapoete u Zagrebakoj metropoliji. Papa Benedikt XVI. piše: »Izmeu župe i pokreta postoji plodna razmjena. Pokretu je potrebna veza sa župom da se ne bi pretvorio u sektu, a župi je potreban pokret da ne bi okoštala.« O svemu bi trebalo ove godine razmisliti.„

237


Izazov i snaga duhovnog poziva Šimo Šokevi

Marianna Donati (1848.-1925.) (Spomendan: 18. ožujka) Marianna Donati1 roena je u mjestu Marradi (blizu Firence) 26. listopada 1848. godine. U trinaestoj godini života primila je prvu priest i ve tada osjetila duhovni poziv. Snažnu potporu u razumijevanju poziva pružao joj je o. Celestino Zini, koji je zamijetio duhovno bogatstvo mlade Marianne i svakodnevno je ohrabrivao da što više osluškuje glas Duha Svetoga u svom srcu. Kada je kod kue spomenula da bi htjela živjeti posveenim životom unutar samostana, njezin otac Francesco nije se mogao pomiriti s tim da e se morati odvojiti od voljene keri. Stoga joj je zabranio odlazak u samostan. I tako se Marianna neko vrijeme pomirila s injenicom da e živjeti sa svojim osobnim pozivom unutar zidova obiteljskog doma. Nakon majine smrti otac joj je još više postao privržen i ovisan o njezinoj prisutnosti. U etrdesetoj godini, kada je ponovno izrazila želju da bi napustila dom i konano ostvarila svoj poziv, njezin je otac rekao da u tom sluaju mora povesti i njega, ujnu i sestru. Preklinjao ju je: »Želim da budeš pored mene, da mi zatvoriš oi kada dou moji posljednji sati.«

Kongregacija keri siromaštva sv. Joséa de Calasanza Napokon, u ožujku 1889. godine, u etrdeset i prvoj godini života, uz pomo o. Zinija, Marianna se pridružila etirima mladim djevojkama koje su odluile služiti Kristu u siromaštvu. Iz te je želje kasnije niknula i Kongregacija keri siromaštva sv. Joséa de Calasanza u Firenci, blizu crkve Sv. Julijana. Tamo se smjestila njezina rodbina i prve etiri sestre koje su inile Kongregaciju. O. Zini, koji je tada imenovan nadbiskupom Siene, kolebao se oko kombinacije obiteljskog i vjerskog života, tako da je ozbiljno tragao za nekom alternativom. Dana 28. prosinca

238

Svjedoci vjere 1889. godine Marianna, kojoj je redovniko ime bilo Celestina, osniva prvu školu izvan Firence koja se brinula za ziko i psihiko stanje napuštene i zlostavljane djece. Zajednica, kojoj je s. Celestina bila na elu, tražila je naine da osigura djeci kršansko obrazovanje i tako im pruži priliku da žive bolji život u kasnijoj mladosti. No osim kršanskih principa, Zajednica je izgraivala i profesionalne vještine, prema uenju sv. Joséa de Calasanza. Meutim, ushienje zbog osnivanja novog religijskog reda, upuivanja mladih sestara u službu Bogu i bližnjemu, izražavanje majinske ljubavi u obrazovanju siromašne djece, nije prolazilo bez križa. Dana 5. lipnja 1890. godine, u devetnaestoj godini života, jedna od sestara osnivaica, s. Maura, razboljela se i umrla. Bio je to veliki udarac za mladu zajednicu, a posebno za majku Celestinu. Meutim, patnja njoj nije bila nepoznanica, štoviše, svakodnevno ju je empatino podnosila zajedno sa svima onima koji bi joj se obraali za pomo. Tako joj je jednom prilikom žena došla na vrata, sva u suzama, govorei: »Moja kerka leži u krevetu, otac ju je pretukao. Juer nije uspjela prodati sve šibice te ju je zbog toga kaznio. Bolesna sam i ne mogu skrbiti za nju. Molim vas, pobrinite se za nju barem nekoliko dana. Neka vas Bog blagoslovi!« U rujnu 1899. godine, zbila se još se jedna tužna situacija. Naime, na vrata s. Celestine pokucale su tri djevojice tražei pomo, jer je njihov otac bio osuen na zatvorsku kaznu od trideset godina te su one, doslovno, ostale bez hrane i krova nad glavom. S. Celestina pobrinula se da im se adekvatno pomogne. Za kongregaciju to je bio ujedno i poetak novog apostolata, koji je ukljuivao brigu za djecu zatvorenika. Majka Celestina sve je te napore s lakoom svladavala uglavnom zahvaljujui snažnom duhovnom životu. Izgraujui svoju duhovnost na onoj Joséa de Calasanza, potpuno se posvetila Božjim malenima te usmjeravala sestre da budu brižne duhovne majke i struni odgojitelji u njihovoj delikatnoj dužnosti pomaganja djeci koja su im povjerena. Znala je kako uliti u sestre duh svetog siromaštva. Umrla je u Firenci 18. ožujka 1925. godine. Dana 30. ožujka 2008. godine blaženom ju je proglasio papa Benedikt XVI.

Kateri Tekakwitha (oko 1650.- 1680.) (Spomendan: 25. ožujka) Kateri Tekakwitha2 roena je u selu Ossernenon, na mjestu današnjeg New Yorka, oko 1650. godine. Bila je kerka poglavice indijanskog plemena Mohawk, te kršanke koja se zvala Kahenta. Kateri je ostala siroe sa samo etiri godine, jer su njezini roditelji 3-4/2010.


umrli od epidemije boginja. Ta je epidemija ostavila zikog traga i na njoj unakazivši joj lice i oštetivši joj vid. Skrb nad malenom Kateri preuzeo je ujak koji ju je odgajao u djevianstvu, kako je to i priliilo tradiciji plemena Mohawk, a oko odgoja su svesrdno pomagale i utjecajne žene plemena. Meutim, njezino odbijanje branih ponuda prilino je uznemirilo plemenske starješine te zategnulo brojne odnose, ali izazivalo i uenje jer su se obino indijanske djevice radovale branom životu. Kada je katoliki misionar o. Jacques de Lamberville došao u njezino selo, ona ga je ugodno iznenadila rekavši mu da se želi krstiti. Njezina otvorenost katolikoj vjeri i usmjerenost prema kontemplaciji nikako nisu naišli na razumijevanje plemenskih starješina, tako da je morala pobjei u kršansku zajednicu blizu Montreala, pri emu joj je pomogla jedna malena skupina kršanskih Mohawk indijanaca te pleme Irokeza. U sigurnosti kršanskih misija, Kateri je cvala u molitvi i svetosti. Prvu priest primila je na Boži 1677. godine. Sama njezina linost bila je odreeni misterij tamošnjim domorocima, ali i misionarima koji su ju nastojali usmjeravati prema savršenosti. Toliko je duhovno uznapredovala da je postala potpuna suprotnost divljini i primitivnim zahtjevima sjevernoamerikog kontinenta. Godine 1679. položila je zavjet istoe, posveujui se u potpunosti Kristu. No, na upit misionara, želi li postati redovnicom, ona je s blagim podsmjehom to odbila, iz razloga što su ameriki domoroci bitno drukije razumijevali redovniki poziv od Europljana. Kateri je umrla u Caughnawagi, u Kanadi, 17. travnja 1680. godine. Dvojica francuskih lovaca su s puno ljubavi izradili za nju poseban koveg i ubrzo nakon smrti proširio se glas o njezinoj svetosti. Službenicom Božjom proglasio ju je papa Pio XIII., a Ivan Pavao II. blaženom 22. lipnja 1980. godine. U sveanosti prigodom proglašenja blaženom Papa je istaknuo njezinu jedinstvenost, kao Amerikanke koja je svojim životom poticala vjerski rast u novom svijetu. Na taj je nain nagraena za svoju patnju i odanost Crkvi.

Kataloniji, u obitelji s desetero djece. Njegov otac Peter umro je kad su malenom Franciscu bile samo etiri godine, tako da se majka morala sama brinuti za djecu. Francisco je bio iznimno nadaren djeak pa je tako ve s deset godina pouavao svoje vršnjake u gramatici i vjeronauku. Godine 1822. primljen je u Bogoslovno sjemenište u Vichyju. Pridružio se dominikancima 1830. godine. S obzirom da je vlada Španjolske zatomljivala redovniku aktivnost, on je studirao u tajnosti. Zareen je za sveenika 28. ožujka 1836. godine u Vichyju, a službovao je u Arlesu u Francuskoj. Poslije toga, 1839. godine premješten je u Moyu, podruje devastirano ratom i preplavljeno izbjeglicama. Tamo je ustanovio brojne karitativne organizacije da bi nahranio izbjeglice i osigurao im smještaj. Godine 1850. ponovno je otvorio dominikanski samostan, koji je bio prisilno zatvoren, te nastavio pastoralno djelovati diljem katalonske regije. Radio je sa žrtvama kolere koja je pogodila to podruje 1854. godine. Dvije godine kasnije, utemeljio je Kongregaciju sestara dominikanki Navještenja Blažene Djevice Marije. Nakon njegove smrti red se proširio na 50 kua i danas ih je preko 140 u Europi i Americi. Odjednom je oslijepio za vrijeme homilije 2. prosinca 1869. godine. Iako mu je zdravlje bilo vrlo ugroženo, odbijao je poi u mirovinu. Kada su dominikancima dopustili da se vrate u Kataloniju, 1872. godine ustanovili su da je Francisco cijelo to vrijeme održavao primarne strukture reda, zike i administrativne i umjesto novog poetka, oni su doslovno mogli nastaviti službu tamo gdje su stali. Francisco je umro 2. travnja 1875. godine u mjestu Vic, blizu Barcelone. Blaženim ga je proglasio Ivan Pavao II. 1979. godine, a svetim papa Benedikt XVI. 11. listopada 2009. godine.„

1

Životopis je nastao na temelju ovih izvora:

http://www.ewtn.com/library/MARY/ bios2008.htm (2010-02-18) http://www.vatican.va/news_services/liturgy/ saints/2008/ns_lit_doc_20080330_celestina-donati_en.htm 2

Životopis je nastao na temelju ovih izvora:

Francisco Coll Guitart (1812.-1875.)

http://conservation.catholic.org/kateri.htm (2010-02-19)

(Spomendan: 2. travnja)

http://www.kateritekakwitha.org/kateri/(2010-02-20)

Francisco Coll Guitart3 roen je 18. svibnja 1812. godine u malenom mjestu u španjolskoj pokrajini 3-4/2010.

3 http://saints.sqpn.com/saint-francisco-coll-guitart/2-april (2010-03-17)

239


Litanije Gospodinu našemu Isusu Kristu, sveeniku i žrtvi G

ospodine, smiluj se! Kriste, smiluj se! Gospodine, smiluj se! Kriste, sveenie i žrtvo, uj nas! Kriste, sveenie i žrtvo, usliši nas! Oe nebeski, Bože, smiluj se! Sine Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj se! Duše Sveti, Bože, smiluj se! Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj se! Isuse, vjeni sveenie, SMILUJ SE! Isuse, sveenie, kojega je Bog poslao da siromasima navijesti Radosnu vijest, Isuse, sveenie, koji si na Posljednjoj veeri ustanovio Euharistiju, Isuse, sveenie, koji nas zagovaraš, Isuse, veliki sveenie, kojeg je Otac pomazao Duhom Svetim i snagom, Isuse, veliki sveenie, koji si od ljudi uzet, Isuse, veliki sveenie, koji si postavljen za ljude, Isuse, veliki sveenie našega vjerovanja, Isuse, veliki sveenie našega spasenja, Isuse, veliki sveenie Božje blizine, Isuse, veliki sveenie buduih dobara, Isuse, sveti i neporoni veliki sveenie, Isuse, vjerni i milosrdni veliki sveenie, Isuse, veliki sveenie žarke ljubavi za Boga i ljude, Isuse, veliki sveenie, koji si u nebo uzašao, Isuse, veliki sveenie, savršen u vjenosti, Isuse, veliki sveenie, koji si nam pokazao novi put, Isuse, veliki sveenie, koji nas ljubiš, Isuse, veliki sveenie, koji si nas krvlju svojom otkupio, Isuse, veliki sveenie, koji si se sam prinio Bogu kao žrtva i sveenik, Isuse, žrtvo Božja i ljudi, Isuse, sveta žrtvo, Isuse, ugodna žrtvo, Isuse, žrtvo mira, Isuse, žrtvo milosra i hvale, Isuse, žrtvo pomirenja, Isuse žrtvo, živ u vjenosti, Isuse, po kome u vjeri imamo pristup Ocu, Isuse, uzore svih sveenika, Milostiv nam budi, OPROSTI NAM, ISUSE! Milostiv nam budi, USLIŠI NAS, ISUSE! Od nepromišljenoga sveeništva, OSLOBODI NAS, GOSPODINE!

256

Liturgijska graa Od grijeha svetogra, Od duha razuzdanosti, Od štetne ežnje za dobitkom, Od svake mrlje simonije, Od nepotrebnoga trošenja crkvenih dobara, Od pretjerane ljubavi za svijetom, Od nedostojnoga slavljenja tvojih sakramenata, Po tvojem vjenom sveeništvu, Po tvojem svetom pomazanju, Po tvojem sveenikom duhu, Po tvojoj službi, kojom si proslavio nebeskog Oca na zemlji, Po tvojoj krvnoj žrtvi, koja se jednom zauvijek dogodila na križu, Po tvojoj nekrvnoj žrtvi, koja se dogaa na našim oltarima, Po tvojoj božanskoj moi, koju nevidljivo vršiš po svojim sveenicima, Da se dostojiš sveenike u svetoj vjeri uzdržati, TEBE MOLIMO, USLIŠI NAS! Da se dostojiš svom narodu dati pastire po svome srcu, Da pastire naroda Božjeg ispuniš Duhom svoga sveeništva, Da se dostojiš pravu istinu i mudrost sauvati na usnama sveenika, Da se dostojiš poslati vjernih radnika u svoj vinograd, Da se dostojiš umnožiti broj vjernih svjedoka tvog evanelja, Da se dostojiš umnožiti broj revnih djelitelja tvojih Sakramenata, Da se dostojiš sveenike obdariti poslušnošu tvojoj volji, Da se dostojiš sveenike obdariti blagošu u službi i marljivošu u radu, Da se dostojiš sveenike obdariti postojanošu u molitvi, Da se dostojiš u sveenike proširiti ljubav i poštovanje prema Euharistiji, Da se dostojiš sve sveenike, koji su ti vjerno služili, nagraditi vjenom sreom, Jaganje Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, OPROSTI NAM, GOSPODINE! Jaganje Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, USLIŠI NAS, GOSPODINE! Jaganje Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, SMILUJ NAM SE, GOSPODINE! Pomolimo se! Bože, posvetitelju svoje Crkve, probudi u njoj, po svom Duhu, snažnije i prodornije svjedoke Evanelja, dostojne i vjerne djelitelje Sakramenata da, u tvom Duhu i pod tvojom zaštitom, svojom službom i primjerom vode tvoj narod na putu spasenja. Po Kristu, Gospodinu našemu. 3-4/2010.


Trea vazmena nedjelja

Praktini rad s Biblijom

(Dj 5,27b-32.40b-41) Nedjelje nakon proslave svetkovine Isusova uskrsnua kao prvo itanje redovito donose odlomke iz Djela apostolskih. U njima je opisano iskustvo prvokršanske zajednice i nain svjedoenja injenice da je Isus uskrsnuo. Sveti Luka nastavlja opisivati sve što se dogaalo u Jeruzalemu, u Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje (usp. Dj 1,8). Današnji odlomak prikazuje jedan od osnovnih oblika i sadržaja kerigme kojom su apostoli opisivali i svjedoili što se dogodilo s Isusom iz Nazareta. »Bog otaca naših uskrisi Isusa koga vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Zaetnika i Spasitelja da obraenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih dogaaja i Duh Sveti kojega Bog dade onima koji mu se pokoravaju.« Bog se zauzima za Isusa. On ga nije ostavio u smrti u koju ga ljudi poslaše. Pokazao je da su njegovi planovi drukiji. Božja je zadnja. Iako su ljudi mislili da su osudom Isusovom pokazali svoju mo – Bog im pokazuje tko je gospodar povijesti. On je vodi prema svojim zamislima. Apostoli su to iskusili i ne mogu ne svjedoiti svoju oduševljenost. Oni su postali svjedoci i radosni su što mogu navješivati Uskrsloga. Koliko je od toga oduševljenja ostalo u nama, kršanima 21. stoljea?

etvrta vazmena nedjelja (Dj 13,14.43-52) itanje iz Djela apostolskih opisuje jednu zgodu koja se dogodila u Maloj Aziji za vrijeme prvog misijskog putovanja Pavla i Barnabe. Pokazana je »metodologija« naviještanja evaneoske poruke. Pavao i Barnaba najprije se obraaju Židovima i njih pozivaju da krenu za Isusom. Smatrali su da su Židovi kao, povijesno gledano, »prvopozvani« zaslužili da se najprije njima navijesti Evanelje. To je izazivalo dvovrsne reakcije: jedni su prihvaali navještaj, dok su drugi bili njegovi ogoreni protivnici. U sluaju da Židovi ne prihvate upueni im poziv – Pavao se redovito okretao poganima i njih nastojao pridobiti za poruku Isusova uskrsnua. »Trebalo je da se najprije vama navijesti rije Božja. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vjenoga, obraamo se evo poganima ... Pogani koji su slušali radovali su se i slavili rije Gospodnju ...« Reakcije Židova esto su onemoguivale bilo kakav pokušaj navjestitelja da ih pridobiju za taj »novi put«. To je sudbina onih samodostatnih i samouvjerenih koji smatraju da im nije potrebno obraenje i promjena na koje ih Bog poziva. Oni propuštaju svoj milosni trenutak.

Peta vazmena nedjelja (Dj 14,21-27) Za razumijevanje današnjega itanja bilo bi korisno pogledati na zemljopisnoj karti trasu kojom su išli Pavao * Voditelji rada u skupinama e izabrati najprikladnije metode za obradu predloženih tekstova.

3-4/2010.

i Barnaba na svom prvom misijskom putovanju. Vidjet emo da su se skoro istim putem vratili na svoje polazište. To je bila prilika da, nakon što su u spomenutim gradovima navijestili Evanelje, ponovno posjete novoutemeljene zajednice, ohrabre ih i uvrste u vjeri i ustrajnosti. Uoljivo je spominjanje injenice »da nam je kroz mnoge nevolje ui u kraljevstvo Božje«. U tim je rijeima ve izraženo steeno iskustvo prvih kršana. U proitanom odlomku spominje se i da su Pavao i Barnaba po crkvama postavljali starješine. To ukazuje na kasnije vrijeme, kad su spomenute zajednice ve bile izgraene i kad je bilo mogue u njihovim sredinama pronai osobe koje su pokazale izgraenost i ustrajnost u vjeri. Za prvo misijsko putovanje to bi bilo još prerano.

Šesta vazmena nedjelja (Dj 15,1-2.22-29) Za vrijeme svojih putovanja Pavao se esto susretao s osporavanjem Židova i njihovim zahtjevima da obraenici na kršanstvo najprije moraju prihvatiti sve židovske propise i obiaje i tek tada postati punopravni lanovi Crkve. To je, prema njegovu uvjerenju, bila nepremostiva prepreka širenju Crkve. Zato je ekao pogodni trenutak i susret s apostolima da postavi to pitanje i potakne njegovo rješavanje. Smatrao je da je židovstvo ispunilo svoju ulogu i postiglo svoju svrhu. Zato više nije potrebno. Kršani moraju biti svjesni svojih židovskih korijena – ali nisu dužni prihvatiti njihove propise i obiaje. Zakljuak koji su apostoli donijeli na svom skupu u Jeruzalemu, najvjerojatnije 49. godine, predstavlja konani iskorak prve Crkve prema poganima. Ta odluka djelo je apostola i Duha Svetoga i smatra se konanom. Vrijedi je detaljno proitati i prouiti. Zanimljivo je da su Petar i ostali apostoli tom odlukom ispunili svoje poslanje i više se u Djelima ne spominju kao akteri širenja kršanstva. Tu ulogu, prema Lukinu kazivanju, preuzima Pavao.

Sedma vazmena nedjelja (Dj 7,55-60) Lukino djelo sastavljeno od dva dijela, Evanelja i Djela apostolskih, pokazuje u svojim opisima naglašeni paralelizam djelovanja i ponašanja Isusa i prvih kršana. Nakon primanja Duha na krštenju Isus javno nastupa kao Mesija. Nakon Pedesetnice Crkva izlazi na javnu scenu i naviješta Krista uskrsloga. Isus propovijeda Božje spasenje i ini udesa; Crkva ini isto. Ta slinost ide sve dotle da pojedini kršani slijede Isusa i u smrt na isti nain kako je on to inio. Današnji opis Stjepanove smrti u mnogim pojedinostima slijedi i opis Isusove osude i smrti. Poticajno je pažljivo išitavanje kratkoga opisa Stjepanova kamenovanja i usporeivanje s Isusovom smru. Pokazat e se da Isusov sljedbenik slijedi Uitelja i u tim trenutcima. To treba shvatiti kao priMarko Tomi mjer i poziv.„

257


Cvjetnica - nedjelja Muke Gospodnje

RIJE: Homiletska graa C

Nacrt za homiliju

A ukaza mu se aneo s neba koji ga ohrabri.

Izvješe o Isusovoj muci, koje smo upravo uli, dovoljno je rjeito i pobudno. Danas emo pokušati izdvojiti samo jedan dio: Isusovu molitvu u Maslinskom vrtu. U Isusovu stavu možemo i trebamo sagledati i naš vlastiti život.

Strašna je bila Isusova tjeskoba. Veli današnje evanelje: I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. I u tim trenucima – gle! – stiže pomo s neba: A ukaza mu se aneo s neba koji ga ohrabri. To je i naša nada i naša snaga. Bog nas nikada ne kuša preko naših sila. Tako se u našem životu javlja Božji aneo tješitelj. Može to biti neki sretan dogaaj, neka posebna prigoda, reenica iz Svetoga pisma, bljesak neke spoznaje koji nas prosvijetli i utješi. Može to biti neka draga osoba koju Bog postavi na naš životni put… Nee Bog dopustiti da nas muka i teret života posve satru. Samo je važno da se mi potrudimo ostati Bogu vjerni, a on nas nikada nee ostaviti same na našem putu. Konano, uvjereni smo, mi smo njegova djeca. Mi smo uvijek u njegovu srcu. A u konanici, kao što je svoga Sina Isusa Krista preko strahote križa i smrti doveo do slave uskrsnua, tako nee dopustiti da bude uzaludna ijedna suza, ijedno dobro djelo uinjeno iz ljubavi. Tako e i nas uiniti dionicima Kristove pobjede i Kristove proslave.

Molite da ne padnete u napast! Znamo i vjerujemo da je Isus pravi Boji Sin, ali i savršen ovjek. Veli Pismo da nam je u svemu jednak, osim u grijehu. Tako u Maslinskom vrtu vidimo Isusa kao pravoga ovjeka, kojega uoi njegove smrti hvata užas i tjeskoba. Zato veli svojim uenicima: Molite da ne padnete u napast! Oito je to poruka za njih, a i za njega samoga. Vidjeli smo na poetku korizme kako je Isus bio napastovan. Napast je prisutna u svakom ovjeku i nitko od nje nije zaštien. Zbog toga valja moliti da ne padnemo u napast, tj. da ne podlegnemo napasti. Isus je svjestan da je duh voljan, ali da je tijelo slabo. Zato se moli. Bilo je vremena kad su se vjernici silno bojali avolskih nasrtaja i utjecaja zloduha. Krist je pobijedio zlo i grijeh, on je vladar neba i zemlje i stoga se ne moramo nikoga i niega plašiti. Meutim, napast je uvijek prisutna. I baš zato što je Krist pobijedio zlo i grijeh, trebamo uvijek tražiti njegovu snagu i njegovu milost. Bilo bi ludo kad bi se ovjek lakomisleno igrao s napašu. Jer, kako su govorili neki sveci, nema toga grijeha koji ja ne bih mogao poiniti. Zbog toga je jasno da razborit ovjek i vjernik izbjegava grešne prigode i pazi na svoje strasti, da ga ne odvedu na stranputicu. Konano, svakodnevno molimo Ne uvedi nas u napast, tj. ne dopusti da padnemo u napast.

Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude! Isus po svojoj ljudskoj naravi želi živjeti. Plaši se smrti. Zato je tako razumljivo da u prvom dijelu svoje molitve veli: Oe! Ako hoeš, otkloni ovu ašu od mene. Tako i mi molimo za zdravlje, za uspjeh, za mir i ljubav u obitelji… I to je razumljivo. Meutim, Isus u nastavku svoje molitve govori ono što je srž svake molitve. Govori svome Ocu: Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude! Koliko god to koji puta bilo teško, ovo treba biti središnji dio i naše molitve. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude! Iznad svega želimo da se na nama vrši Božja volja. On vidi ono što mi ne vidimo, on zna ono što mi ne znamo, njegovi su putovi nedokuivi. I, što je najvažnije, Bog nas ljubi kao svoju djecu. Pa ako dopušta nevolju, muku i smrt, on zna zašto i zbog ega. Za nas ostaje bitno da smo pred njegovim oima i u njegovu srcu.

258

Veliki etvrtak Uvod i pokajniki in Ulazna pjesma danas kaže: Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojemu je spas, život i uskrsnue naše, po kojemu mi smo spašeni i osloboeni! Otajstvo Gospodnje veere, otajstvo je njegove smrti i uskrsnua. Tim otajstvom svi smo mi spašeni i osloboeni. Ovdje, na Zemlji, nikada neemo razumjeti visinu i dubinu ove tajne naše vjere. Možemo se samo duboko Gospodinu pokloniti. x Gospodine, Otajstvom pashalnog janjeta ti si izbavio svoj narod iz egipatskog ropstva. Gospodine, smiluj se! x Kriste, Ti si onaj pravi Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta. Kriste, smiluj se! x Gospodine, po svetoj euharistiji ti i nas iniš dionicima svoga spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju Veeras slavimo Kristovu posljednju veeru. Te je veeri Isus slavio židovski blagdan koji se zvao Pasha. Rije pasha oznaavala je i janje koje se te veeri žrtvovalo i prireivalo za veeru. Židovi su tom prigodom slavili središnji dogaaj njihova spasenja: Bog ih je silnim udesima izveo iz Egipta, iako ih egipatski vladar nije htio dragovoljno pustiti. Te su kritine veeri – uli smo – Židovi po Božjoj zapovijedi zaklali janje, njegovom krvlju poškropili oba 3-4/2010.


dovratnika i nadvratnik svoje kue. Te je noi aneo zatornik pobio sve egipatske prvoroence, a židovske je, gdje je god na ulazu u kuu vidio krv, poštedio. Umjesto židovskih prvoroenaca, život su izgubili jaganjci.

Ovo je tijelo moje - za vas I sada, na posljednjoj veeri Isus uenicima pokazuje da je žrtvovanje onog pashalnog janjeta tek slika one stvarnosti što se meu njima zbiva. Isus je onaj pravi Božji Jaganjac, kojega tek nagovještavaju pashalni jaganjci koji su stoljeima bili žrtvovani. Pavao nam danas u drugom itanju to naviješta: Gospodin Isus one noi kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i ree: »Ovo je tijelo moje – za vas.« Pashalni su jaganjci one noi u Egiptu svojom krvlju spasili izraelske prvoroence. Veeras, u predveerje svoje muke, Isus predaje svoje tijelo ne samo za židovske prvoroence, nego za sve nas. Predaje sebe, da bismo svi mi živjeli. Preuzima na se krivicu naših grijeha. Uzima od nas našu ranjenu, grešnu ljudsku narav, da bi nas zaodjenuo svojim božanskim sinovstvom, da bismo mi postali prava djeca Božja. To je ona udesna razmjena koja je zapoela utjelovljenjem i roenjem Sina Božjega meu nama. To je ona tajna ovih svetih dana. Bog je one noi u Egiptu poštedio izraelske prvoroence, a svoga Sina nije poštedio, nego ga za sve nas predao. Zato se u vazmenom hvalospjevu s ushienjem klie: O neizrecive li ljubavi Božje: da roba otkupiš, Sina si predao!

Ovo inite meni na spomen Posebna je ova veer. Duboko smo Bogu zahvalni, da možemo sudjelovati u ovom bogoslužju koje je temelj svih naših nedjeljnih i blagdanskih okupljanja. Danas je ustanovljena euharistija. I po tome slavlju kroz vjekove – i danas meu nama! – ostvaruje se i uprisutnjuje Kristove spasenje. Krist je živ meu nama, on se predaje za nas i ini nas dionicima svoje nebeske proslave. Meu nama se u svakom misnom slavlju, posebno veeras, jer je na današnji dan euharistija ustanovljena, uprisutnjuje i ostvaruje Kristova smrt i uskrsnue po kojima smo spašeni. Upravo zato nam veeras Isus – kao svoju najveu želju i ostavštinu – predaje ovo otajstvo rijeima: Ovo inite kad god pijete, meni na spomen. I odmah nam Pavao objašnjava zašto to trebamo initi: Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete ašu, smrt Gospodnju navješujete dok on ne doe. Tako se, brao i sestre, meu nama otajstveno dogaa i ostvaruje spasenje koje je Isus ostvario jednom zauvijek svojom smru i uskrsnuem. Hvala Bogu, da shvaamo važnost euharistije. Hvala Bogu, da smo ovdje i da redovito nedjeljom – na spomen njegove pobjede nad grijehom i smru – slavimo ovu istu euharistiju 3-4/2010.

po kojoj je meu nama živ i djelatan Isus i njegovo spasenje.

I pranje nogu – u služenju Dan prije nego e podnijeti muku, duboko potresen, svjestan da mu je to posljednja veera s uenicima, što Isus još ini? Zorno im pokazuje kakvi trebaju biti njegovi uenici. Skida sa sebe gornju haljinu, opasuje se ubrusom i poinje uenicima prati noge. U Isusovo vrijeme bila je to dužnost najnižih u obitelji – slugu i robova. Pokazuje im kako je važno ljubav pokazivati djelom. I kad im je oprao noge – za sluaj da to netko ipak nije ispravno shvatio – tumai im što je uinio: Razumijete li što sam vam uinio? Vi me zovete Uiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja - Gospodin i Uitelj - vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi inite kao što ja vama uinih. Trebaju li nam daljnja tumaenja? Isus svoju ljubav prema nama pokazuje tako da se postavlja kao sluga. Štoviše, on svoj život daje za nas. To je jedini ispravan put i za nas, njegove uenike. Kada je Isus visio na križu, rugali su mu se njegovi neprijatelji, jer su bili uvjereni da je križ bio znakom Kristova neuspjeha i Kristove slabosti. A nije bilo tako. Kristova ljubav kojom je sama sebe predao za nas, najvea je Božja snaga i mudrost. Ta΂, Bog je ljubav! Tako i mi, kada ljubimo bezuvjetno, kada služimo i pomažemo besplatno, kada inimo dobro radi samoga dobra, možemo izgledati ludi i drugima, pa možda ponekad i samima sebi. Ali, ono što je u oima ljudskim ludo, mudrost je Božja i snaga je Božja. Zato, nasljedujmo Isusa u jednostavnosti, u služenju u predanju. Tako emo biti slini njemu ne samo u njegovoj muci i poniženju, nego i u njegovoj proslavi. Jer, neizmjerna je snaga ljubavi, Božje ljubavi. Ona sve preobražava i sve e nadživjeti. To je otajstvo ove veerašnje euharistije, to je otajstvo i duboki smisao svake svete mise koju zajedno slavimo.

Veliki petak Danas je Crkva u velikoj šutnji. Zapoeli smo ovo bogoslužje u potpunoj tišini: bez zvonjave zvona, bez sviranja i pjevanja. Crkva Kristova – to smo mi, sabrani ovdje veeras na spomen Kristove muke – osjeamo se kao zateeni, svjesni da ne možemo dokuiti strahotu, ali i izvanrednu uzvišenost ovoga trenutka i Božje veliine. Znamo i vjerujemo: Bog je vjean, neizmjeran, svemoan, nespoznatljiv, jedini koji stvarno jest i koji je oduvijek bio i koji e vjeno biti. On je onaj po kojem je sve i od kojega je sve. Taj Bog nam danas otvara svoje srce i pokazuje se kao neizmjerna ljubav. Daje nam svoje srce– svoga ljubljenoga Sina. O tome uzvišenom otajstvu Božje ljubavi Pavao s udivljenjem govori: Ta ljubav je Božja

259


razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoni, Krist je, ve u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. (Rim 5,5-8) Danas, u prvom itanju, prorok govori o »sluzi Jahvinu«, tj. sluzi Božjem. Prorok ga je mogao zamišljati kao posljednjeg, velikog proroka, kao Mesiju. Ali nije mogao nazrijeti veliinu vlastitoga proroštva. Taj sluga, zapravo je pravi utjelovljeni Sin Božji. Evo kako pismo govori: A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opaine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Toliko smo puta bili neljudi. Toliko smo puta nedostojno i mislili i govorili i inili. Toliko smo puta izdali i sebe i bližnje i našega Gospodina. Toliko puta – kad bi ostajali sami sa sobom – stidjeli smo se samih sebe. U pojedinim trenucima kad smo bili duboko iskreni, stvarno se nismo mogli sami sebi svidjeti. A Bog prilazi nama takvima. On je poput brižna roditelja koji plaa nestašluke svoje djece i koji sam trpi ubog njihovih ludosti. Bog šalje najvrednije što ima: svojega Sina. I on preuzima na sebe svu krivicu. Na njega se sruuje sav gnjev, sva srdžba sva strahota, kao posljedice naših grijeha i naših ludosti. Poznat nam je osjeaj kad stojimo pred nekim tko nam je sve dao, a mi zauzvrat – ništa. Svaki je ovjek takav pred Bogom. Pogotovo danas. Sveenik se danas prostro u dubokoj molitvi pred ogoljenim oltarom. I mi se sada u srcu duboko klanjamo pred Bogom. I želimo Bogu rei: Hvala ti, Bože! Hvala ti za tvoga utjelovljenoga Sina koji je na sebi iznio teret i strahotu naših grijeha. Hvala ti za tvoju neizmjernu, nadspoznatljivu i uvijek vjernu ljubav. Duboko svjesni svojih grijeha, ali još svjesniji silne Božje ljubavi, danas se duboko klanjamo tajni Božjega spasenja u predanju njegova Sina Isusa Krista. Neka nas taj duh zahvalnosti obuzima ovih svetih dana i neka nas ojaa da svojim životom uvijek odgovaramo darovima silne i nadspoznatljive milosti Božje – u Kristu Gospodinu. Amen.

Velika subota Nacrt za homiliju Ova je no oduvijek bila no prijelaza. Židovi su kroz vode Crvenoga mora prešli iz ropstva u slobodu, Krist Gospodin ove je noi ostvario svoj prijelaz iz smrti u život, iz sramote u slavu, a kršani ove iste noi slave svoje suoblienje s Kristom, jer po ovome otajstvenom slavlju i mi prelazimo iz smrti i ropstva grijeha u život

260

i u slobodu djece Božje. To je otajstvo našega spasenja – oku nevidljivo, sakriveno onima koji su ohola srca, a vjernicima radosna vijest spasenja.

Dok su stajale zbunjene… Žene dolaze na Isusov grob. Oekuju grob kao i svaki drugi, grob koji peati ljudski život obilježen neizbježnim smrtnim ishodom. I nalaze prazan grob. U tome trenutku i ne pomišljaju na otajstveno Božji zahvat, na Božje djelo, na uskrsnue. Ostaju zbunjene. I nama se to dogaa. Svjedoci smo, na žalost, mnogih i premnogih tragedija i nesrea, ne samo u svijetu, nego i ovdje meu nama. Tako nam se dogodi da stojimo pred smru drage osobe, pred iznenadnom i traginom smru. Stojimo tako s nevjericom, stojimo posve zbunjeni. Jest, mi po sebi jesmo vjernici, ali u takvim trenucima stojimo poput ljudi koji znaju samo za ovaj svijet i koji gledaju samo s motrišta ovozemnog života.

Što tražite Živoga meu mrtvima? I onda žene na Isusovu grobu uju prijekornu rije: Što tražite Živoga meu mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji: »Treba da Sin ovjeji bude predan u ruke grešnika, i raspet, i trei dan da ustane.« Rekli bismo da su te žene doista zaslužile prijekor. Prazan Isusov grob za njih stvarno nije trebao biti nikakva zagonetka. Ta΂, sam im je Isus navijestio da e nakon svoje smrti uskrsnuti. Kako su to mogle zaboraviti? A upravo se to nama redovito dogaa. Iako naelno kažemo kako vjerujemo u Božje spasenje po Isusu Kristu, kako vjerujemo u vjeni život, mi se uglavnom grevito držimo ovoga života i ovozemnih vrijednosti. A radi se jednostavno od tome da nam vjera u konano spasenje u Kristu ispunja smislom naš sadašnji život i izbavlja nas od trajnih životnih tjeskoba. Naravno, redovite životne tjeskobe, kao i žalovanje za našim pokojnicima razumljivo je i ljudsko. Meutim, za nas vjernike uvijek u pozadini sjaji svjetlo Kristova uskrsnua. Pa onda kroz naše ljudske žalosti i tjeskobe vidimo smisao našega trpljenja. Nije uzaludno trpjeti i biti podložan promjenjivosti i nestalnosti ovoga svijeta. Jer, kao što je Isus kroz strahotu smrti prešao u slavu uskrsnua, tako i mi kroz naše nevolje i tjeskobe dolazimo do punog smisla našega života ve ovdje, na Zemlji, da bismo se u vjenosti u potpunosti pridružili Kristu i njegovoj nebeskoj slavi.

Vratiše se s groba te javiše sve to Jedanaestorici i svima drugima. Sreom, žene su povjerovale uskrsnoj poruci. Vratile su se i sve to dojavile Isusovim uenicima i prijateljima. Bio je to poetak evanelja – radosne vijesti: Krist je uskrsnuo i svojoj nebeskoj proslavi želi 3-4/2010.


pridružiti sve koji ga slijede. Upravo to želimo i mi noas. Unato naših životnih briga i nevolja, upravo zbog njih svjedoimo i naviještamo: Krist je uskrsnuo. Krist je ispunio smislom naš život koji izgleda i težak i nepravedan i ispunjen patnjom, razoaranjima, bolešu, tragedijama te, na koncu – smru. Po Kristu, i s Kristom, zahvaljujemo Bogu za svu ljepotu i za sve blagodati ovoga života. Zahvaljujemo mu za život, zdravlje, obitelj, za naše ljudske radosti. Zahvaljujemo mu za udesnu sposobnost da volimo i budemo voljeni. Meutim, u svjetlu i snazi Kristova uskrsnua i proslave, prihvaamo i nevolje života, sva stradanja, sve nepravde, bolesti, tjeskobe, žalosti, tragedije. Prihvaamo sve to znajui da je Krist svu životnu nesreu, koja završava smru - svojim uskrsnuem preobrazio u sredstvo spasenja. Jer, veli Pavao, ako smo dionici Kristove smrti, bit emo i dionicima njegova uskrsnua. To je naša nada, to je naša radost ove noi.

x Gospodine, svojom milošu pozivaš nas, svoju ljubljenu djecu, da budemo svjedoci tvoga spasenja i tvoje ljubavi u svijetu. Gospodine, smiluj se!

Dao Bog da ova naša nada, ova naša srea, ovo naše ispunjenje Kristovom uskrsnom porukom bude dio našega bia, tako da i mi rijeju, a još više životom, svima naviještamo da je Krist uskrsnuo i da je obasjao radošu i nadom vjenoga života naš sadašnji život, da bismo sve svoje duboke ežnje jednoga dana u potpunosti ostvarili u sretnoj vjenosti. Dao Bog da tako budemo vjerovjesnici Kristova spasenja u svijetu. Dao Bog da se to na nama i vidi i oituje. Krist je uskrsnuo, i mi smo ve s njime suuskrsnuli u nama ve raste biljka vjenosti… I zato hvalimo Boga drevnim biblijskim poklikom Aleluja!

I onda se dogaa da je ugledala prazan grob. Marija je, zacijelo, i dalje vjerovala da je Isus bio od Boga došao. I dalje je vjerovala da je Isus Božji Pravednik. Možda je u svojim zbrkanim mislima nasluivala da je Bog zbog nekog razloga dopustio da Isus umre. Ali prazan grob jednostavno nije mogla razumjeti kao poseban Božji znak.

Vazam – nedjelja Uskrsnua Gospodnjega Uvod i pokajniki in Ivan evanelist pripovijeda nam kako su onog prvog uskrsnog jutra svi bili užurbani. Marija Magdalena je rano ujutro, još za mraka, požurila na Isusov grob. Kad je vidjela da je grob prazan, požurila je to javiti njegovim uenicima, na što su Petar i Ivan potrali da vide što se to zbilo. Evo, i mi smo jutros požurili. Sveta misa koju emo slaviti otajstveni je susret s uskrslim Kristom. Poput Marije Magdalene, i poput svetih apostola, stojimo pred praznim Isusovim grobom i kliemo: Vjerujemo, Gospodine Isuse, da si uskrsnuo i da i nas uzdižeš u svoju nebesku proslavu. Neka ta vjera i ta radost ispuni ovo slavlje i itav ovaj sveti dan! x Gospodine, smru i uskrsnuem svoga Sina ispunio si sva obeanja dana svome narodu. Gospodine, smiluj se! x Kriste, svojim uskrsnuem i nas si uzdigao na dostojanstvo Božjih sinova i keri. Kriste, smiluj se! 3-4/2010.

Nacrt za homiliju Uskrsno nam Evanelje na poetku pred oi stavlja topao i drag lik Marije Magdalene. Gospodin Isus bio je njezin Uitelj i Spasitelj. Ženskom intuicijom spoznala je i povjerovala da je on doista od Boga došao te da Božje rijei govori i Božja djela ini. Zato je Marija Magdalena bila jedna od rijetkih (na prste jedne ruke može ih se nabrojiti!) koja je bila uz Isusa i dok je on visio na križu. Nakon što je Isus bio umro i bio pokopan, Marija je i dalje sauvala ljubav prema njemu. Evo je kako u ranu zoru, još za mraka, žuri na Isusov grob.

Opazi da je kamen s groba dignut

I mi se u nekim posebnim životnim situacijama, u sluajevima muke, nevolje, pa i životnih tragedija, osjeamo kao Marija Magdalena. Ne razumijemo. Koliko god bili razboriti ljudi, koliko god bili vjernici, ostanemo bez rijei, bez objašnjenja. Kako razumjeti nezahvalnost upravo tamo gdje sam ulagao svoj život i svoje srce? Kako razumjeti injenicu da – kako nam se ini – stradavaju upravo oni najbolji, nevini? Kako razumjeti tolike nesree i tragedije? I kako – s druge strane – ne razumjeti one koji u nekim strašnim tragedijama poinju dvojiti je li Bog dobar, pa ak, ima li Boga uope? Vidimo samo prazan grob i – ništa ne razumijemo.

Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše Grob je prazan. Jedino objašnjenje bilo je – mislila je Marija Magdalena – da je netko ukrao Isusovo tijelo. Zapazimo ovo. Ne radi se ovdje o ovjeku nevjerniku, ne radi se ovdje o bezbožniku ili o Isusovu protivniku. Ovdje je rije o vjernici. I to ne o obinoj vjernici. Marija je bila osobito vjerna Isusova uenica. Nikad ga se nije odrekla. Slijedila ga je i onda kada su ga gotovo svi napustili. I evo, kao što rekosmo, iz iste ljubavi, jer je Isusu ostala vjerna i nakon njegove smrti, Marija Magdalena hiti prva na grob, u rano jutro, još za mraka, vjerojatno nakon neprospavane noi. Pa ipak, pored njezine neosporne ljubavi prema Isusu, njezina vjera u tome trenutku još nije mogla prijei onaj zadnji prag – vjeru da je Isus

261


uskrsnuo, da je Isus svojim uskrsnuem u potpunosti pobijedio zlo i smrt. Ne bismo trebali zbog toga Mariju osuivati. Ona je postupila onako kako postupa velika veina vjernika. Ne govorimo sada o onima koji su se udaljili od vjere, koji su ravnodušni, koji su potpuni bezvjerci. Govorim o nama, vjernicima, koji ispovijedamo vjeru u Kristovo i naše uskrsnue. Meutim, dobar dio svoga života provodimo tako kao da i nismo vjernici. Mnoge životne odluke donosimo tako, kao da nismo vjernici. Na primjer, bez puno premišljanja žrtvovat emo nedjeljnu misu, jer upravo toga dana imamo nešto jako važno. Dopustit emo da naše dijete zanemari i župnu katehezu i osobnu molitvu i nedjeljnu misu, jer smo mu natovarili toliko slobodnih aktivnosti i jer smo mu dopustili da noi provodi u elektronskim zabavama. Propustit emo pozvati sveenika našem bolesniku, jer nam je prvenstveno važna njegova ovozemna dobrobit. A što rei kada je u pitanju spolni i obiteljski moral? Živimo kao da i nismo kršani, kao da za nas zakoni i poticaji Crkve ne vrijede…

Vidje i povjerova I onda, trei, na grob stiže i onaj blagoslovljeni, ljubljeni uenik. Kao i Marija Magdalena, i on je vidio prazan grob. K tome je vidio uredno poslagane povoje i ubrus. Shvatio je i povjerovao. I prije nego što je Uskrsloga vidio, i prije nego im je Uskrsli izravno progovorio. Ljubljeni uenik je vidio tek znak: prazan grob, kao i složene povoje i ubrus. I povjerovao je. Ne vidje, a povjerova! Eto, to. Ivan je prekoraio prag vjere i nade. Vidio je uglavnom isto što i Marija Magdalena, ali za razliku od nje, posebnim Božjim darom, oi su mu se otvorile i on je povjerovao. To je i naš put. Živimo u svijetu koji je ispunjen tjeskobama, nepravdama, bolestima. ali u isto vrijeme živimo u vjeri Kristovoj. Vjerujemo u Kristovo uskrsnue. Krist je došao na ovaj svijet ne zato da svijet silom promijeni ili da ognjem i maem zatre svaki grijeh, zlo i nepravdu. Isus je donio blagu vijest spasenja, propovijedao je kraljevstvo Božje, ono kraljevstvo koje se raa duboko u ovjekovoj duši te, poput kvasca, raste i širi se. Krist nam je u ruke da malenu svjetiljku da njegovu svjetlost širimo svijetom. Krist nas je osposobio da budemo njegova živa slika u ovome svijetu. Krist nas pouava i za to nam daje snage da njegovo spasenje širimo svijetom. Mi vjerujemo da je Krist uskrsnuo, ali u isto vrijeme mi vjerujemo da naš život na Zemlji ima smisla. Ako se ispunjaju pravila Božjega kraljevstva na Zemlji, za to Boga hvalimo. Ako li nas okruži nevolja, nepravda, trpljenje i smrt, znamo da se time suobliujemo Kristu patniku, Kristu raspetome, koji je nakon svoje smrti uskrsnuo i tako u sebi pomirio Boga i ovjeka. Mi trebamo i želimo biti nositelji Kristova mira, Kristove nade, mi trebamo biti nositelji radosne vijesti

262

koja glasi: Krist je uskrsno od mrtvih. S njime i mi ve ovdje, na Zemlji, postajemo dionicima njegova spasenja. Po tome se svima nama ve ovdje, na Zemlji, daje predokus vjene sree.

2. vazmena nedjelja Uvod i pokajniki in Danas je Bijela nedjelja, kada su neko novokrštenici odlagali svoje bijele krsne haljine koje su dobili na svome krštenju u uskrsnoj, vazmenoj noi. Neki ovu nedjelju nazivaju i Tominom nedjeljom, jer se danas ita odlomak o nevjeri apostola Tome. Kad je Toma i sam vidio uskrslog Gospodina, uskliknuo je: »Gospodin moj i Bog moj!« I mi danas ispovijedamo Isusovo uskrsnue i zazivamo na nas milost Krista Uskrsloga. x Gospodine, ti si svojim uenicima poželio mir. Daj nam milost da se tvoj mir i u nama nastani. Gospodine, smiluj se! x Kriste, pokazujui uenicima svoje probodene ruke i bok, pouio si ih kako tek preko muke i smrti ovjek stiže do uskrsnua. Ojaaj i nas u našim kušnjama i nevoljama. Kriste, smiluj se! x Gospodine, ti si apostole pozvao da budu svjedoci tvoga uskrsnua. Daj nam milost da i mi svojim životom doprinosimo rastu tvoga Kraljevstva. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju uli smo prošle nedjelje, na Uskrs, kako Ivan apostol opisuje kako je prvo Marija Magdalena našla prazan grob, a zatim su Petar i Ivan došli na grob. Kad je Ivan vidio prazan grob i u njemu uredno složene povoje i ubrus, povjerovao je. U Ivanovu se evanelju zatim opisuje kako se uskrsli Isus ukazao Mariji Magdaleni i zapovjedio joj da to javi njegovim uenicima. Ona je to i uinila. Meutim, kao da to nije vrijedilo. Uenici su se skupili u jednoj kui i u strahu od Židova zakljuali vrata. Bojali su se za vlastiti život, da ne bi i oni bili osueni i pogubljeni kao Isus. Prazan grob nije bio dovoljan da bi oni povjerovali. Nije bilo dovoljna ni Ivanova vjera ni svjedoanstvo Marije Magdalene. Mislili su oito: od silne ljubavi ljubljeni je uenik povjerovao ono što je htio da bude: da je Isus uskrsnuo. Prevelika žalost, prevelika ljubav nagnala je Ivana da povjeruje u ono što im se inilo nemoguim. Što se tie svjedoanstva Marije Magdalene – uz dužno poštovanje! – u ono vrijeme nitko nije smatrao vjerodostojnim svjedoanstvo jedne žene. Rijei i samo rijei, mislili su uenici. A iznad svega ih je paralizirao strah. Što li e biti s njima? 3-4/2010.


Mir vama! I, onda, toga istoga dana uveer, meu takve zdvojne i uplašene apostole ulazi uskrsli Isus. I veli im kratko »Mir vama!« To je onaj uobiajeni židovski pozdrav »Šalom« – mir vama. Isus im želi rei da se ne trebaju ni plašiti ni uznemirivati. On je meu njima. Živ. Pobijedio je smrt. Ljudska mu zloba nije mogla nauditi. Jednostavna je to i temeljna poruka i za nas. Koliko god nas reklame poticale na potrošnju i obeavale nam potrošaki raj, svjedoci smo toliko muka, nevolja, potresa, kriza, katastrofa. Pogotovo u osobnom životu. Tko to od nas nije zbog neeg zabrinut, ozbiljno zabrinut? Tu je narušeno zdravlje, tu su problematina djeca, tu je nesigurnost radnoga mjesta i zarade. A što rei o nezaposlenosti, opoj nesigurnosti, teškim bolestima, obiteljskim krizama, svaama, raspravama, sudovanjima…? U nekim smo trenucima osobito žalosni, ranjivi. Ponekad gubimo volju za daljnjim radom i napredovanjem. Optereeni smo i vlastitom naravi, svojim manama, svojim grijesima. I onda ne vidimo izlaza. Što bi se u Dalmaciji reklo: »Sve je crna zemlja.« A Isus i nama veli: »Mir vama.« Veli nam da je pobijedio svako zlo i grijeh. Da je nadvladao zlou i besmisao. Uvjerava nas da je udario zdrave temelje Božjem kraljevstvu, štoviše, da je to Kraljevstvo stvarno tu, meu nama, da smo mi ve dionici toga Božjega kraljevstva po sakramentima, po rijei koja nam se navješuje, po njegovoj neizmjernoj milosti. Kristova je milost jaa od svakoga zla, od svakoga grijeha, od svake sile ovoga svijeta. Krist je Pobjednik i zajedno s njime mi i možemo i trebamo pobijediti beznae, bezvoljnost, robovanje grijehu, smrt.

mi smo ve sada dionici njegove proslave. Ve sada u nama je snaga Kristova. Ve sada – znajui da je Krist uskrsnuo – mi hrabro i s puno pouzdanja hodimo ovim životom nosei svoje križeve. Jer muka nije jedini smisao života, muka i nevolja nalaze svoj puni smisao i ostvarenje u uskrsnuu. To je naša nada i to je naša radost.

Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas Na koncu, Isus ponovno hrabri svoje uenike. Veli: Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Uskoro e apostoli postati svjedoci Isusova uskrsnua i poruku njegova spasenja pronosit e do na kraj zemlje. Isus je slavu svoga uskrsnua pokazao apostolima, da bi oni tu blagu vijest mogli širiti po svoj zemlji, kao što se to lijepo sažima u Lukinu evanelju: Ovako je pisano: Krist e trpjeti i trei dan ustati od mrtvih, i u njegovo e se ime propovijedati obraenje i otpuštenje grijeha po svim narodima poevši od Jeruzalema. Vi ste tomu svjedoci (Lk 24,46-48). Isti je poziv i isto poslanje i za nas. Isus i nas šalje da budemo svjedoci njegova uskrsnua, da svjedoimo da je Krist u nama uskrsnuo te da je uskrsnuo za svakoga ovjeka dobre volje. Pri tome je, naravno, temeljno da svjedoimo svojim životom. A to onda znai da emo i u dobru i u zlu i u trenucima ushienja, ali i u trenucima teških križeva, pokazivati da sve u svome životu nosimo i podnosimo u svjetlu Isusova uskrsnua. ovjek vjernik s pouzdanjem, vjerom, nadom i ljubavlju nosi i podnosi svoje križeve u dubokoj vjeri da je upravo po njima slian Kristu patniku, da bi onda bio i dionikom njegova uskrsnua.

Pokaza im svoje ruke i bok

3. vazmena nedjelja

Na to je Isus apostolima pokazao svoje ruke i bok. Trebali su razumjeti. Isus je stvarno bio muen i stvarno je umro. Bio je pokopan, ali je uskrsnuo. Želi im rei. Ako i postoji nevolja, kušnja, tjeskoba, strah, muka, ako i postoji smrt, sve je to – za one koji vjeruju u Božju silu – tek put do uskrsnua. Zato se isplatilo – naglašava im Isus – zato se isplatilo da je Isus bio odbaen, isplatilo se da su svi smatrali kako je osuen, uništen i kako je uzaludna bila njegova ljubav i milosre. Božja je uvijek jaa. Rei e kasnije Pavao ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jae je od ljudi (1 Kor 1,25).

Crkva slavi Kristovo uskrsnue u svakoj svetoj misi, poglavito u onoj nedjeljnoj, a ponajviše u ovo sveto vazmeno vrijeme. Htjeli bismo tu blagu vijest spasenja, kojoj je upravo vrhunac Kristovo uskrsnue, širiti po cijelom svijetu. Da bismo mogli biti dostojni nositelji i navjestitelji evanelja, na poetku ove svete mise pokajat emo se za sve svoje grijehe i propuste.

To, naravno, danas Isus i nama govori. Ako se osjeamo i maleni i slabi i nemoni, ako nam se ini da je mržnja jaa od ljubavi, meutim, ako i dalje, uporno, unato svemu nastojimo initi dobro, nastojimo živjeti po evanelju, ako se, dakle, tako osjeamo, znamo: Krist je po muci i smrti stigao do uskrsnua, tako emo i mi zajedno s njime suuskrsnuti. Štoviše, 3-4/2010.

Uvod i pokajniki in x Gospodine, uskrsnuem svoga Sina podigao si pali svijet. Gospodine, smiluj se! x Kriste, ti si svoje apostole, kao svjedoke svoga uskrsnua, poslao da po cijelom svijetu naviještaju tvoje spasenje. Kriste, smiluj se! x Gospodine, ti želiš da i mi naviještamo Kristovo evanelje te tako budemo svjetlost svijeta i sol zemlje. Gospodine, smiluj se!

263


Nacrt za homiliju Što je jedna od osnovnih osobina dobre vijesti? Da se širi. ovjeku se nešto lijepo dogodi: sretno položi maturu, uspije se upisati na fakultet koji je oduvijek želio, diplomira, dobije posao. Ili, trudnoa i porod proteku u najboljem redu, rodilo se zdravo dijete. Ili, nakon nesree operacija je dobro prošla, pacijent e se brzo oporaviti. ovjek nae dobar posao, dobije nagradu, dobije u igri na sreu… Što ini? govori svima. Želi svoju radost podijeliti s drugima. Kakva bi to radost i srea bila ako je ovjek ne bi mogao drugima iznijeti?

Nismo li vam strogo zabranili uiti u to Ime? Tako je bilo s apostolima nakon Kristova uskrsnua i nakon što su se ispunili snagom i milošu Duha Svetoga. Vlastitim su ušima slušali Kristov nauk, bili su oevici njegovih udesa, bili su svjedoci Kristova uskrsnua. Znali su i iskusili na samima sebi oslobaajuu snagu Kristova uskrsnua. Bili su uvjereni da Krist svojom smru i uskrsnuem svakog koji povjeruje ve ovdje, na Zemlji, ini dionikom nebeskog kraljevstva koje e se u punini ostvariti u vjenosti. Apostoli su bili sretni i razdragani: to divno iskustvo žele podijeliti sa svojim sunarodnjacima. I zato puni radosti naviještaju, propovijedaju evanelje – tu radosnu vijest, a sam Krist njihov navještaj potkrepljuje udesima koja se dogaaju po rukama apostola. I onda dolazi hladan tuš. Nakon što su apostoli mnoge bolesnike izlijeili zazivanjem Imena Isusa Krista, kako nekoliko redaka ranije izvještava ista knjiga – Djela apostolska, Veliki sveenik ih daje uhititi. Nakon što su apostoli udesnim Božjim zahvatom bili izbavljeni iz tamnice, doveli su ih pred Veliko vijee, ovoga puta ne na silu. I onda, uli smo danas, Veliki im sveenik govori: Nismo li vam strogo zabranili uiti u to Ime? A vi ste eto napunili Jeruzalem svojim naukom i hoete na nas navui krv toga ovjeka. Za sveenike je glavare bilo nebitno to što je Isus nevin bio osuen na smrt. Nebitno im je što su se po rukama Isusovih uenika dogaala udesa. Nebitna im je bila injenica da u apostolima, i po apostolima, oito djeluje Božja sila. Za njih apostolski nauk jednostavno nije bio prihvatljiv, kako bi to narod rekao, sve da iz njeg’ sunce sija. Za njih je jedini problem bio u tome što su neki mogli zakljuiti da je Isus razapet krivnjom tih istih narodnih starješina. Oni koji meu nama više pamte, znaju jako dobro kako su nam bili zabranjivali govoriti istinu o Isusu Kristu, kako su govorili da je vjera opijum naroda, da služi zaglupljivanju narodnih masa. Iako i danas ima onih koji jednako misle i koji to svoje mišljenje suptilno iznose putem razliitih sredstava društvenog priopavanja. Rekao bih da za vjernike prava opasnost dolazi s druge strane. Svijet u kojem živimo sve manje mjesta ostavlja Bogu. Važno je posje-

264

dovati sve više i sve bolje. Važno je postii uspjeh, biti popularan. Važno je trošiti, uživati. Opijamo se rastom standarda, trimo za bogatstvom i slavom. Nije dovoljno imati mobitel, važno je koji je model. Isto je tako s automobilom, komadom odjee i obue. Važno je biti slavan, utjecajan, zapažen. I onda kada ovjek progovori o vrijednosti obitelji, o predbranom moralu, o odgoju djece, gdje pored prava postoje i dužnosti, kada govorimo da mladi trebaju imati šanse, ali i odgovornost, kada govorimo o važnosti neradne nedjelje, nedjeljne mise, kada, konano, govorimo o tome da ne živi ovjek smo o kruhu, onda smo neprilini. Štoviše, spremni su nas i krivino progoniti ako se izjasnimo što mislimo o homoseksualnosti… Problem je na Boži govoriti o utjelovljenom Božjem sinu, problem je križ u uionicama, problem je govoriti o uskrsnuu. ali je zato jako moderno govoriti o indijskoj duhovnosti (koje Indije i nije vidjelo, ali tko na to gleda!). Moderno je govoriti o horoskopu, visku, gatanju iz karata. Ne brane nam sudski, ali se i mi sami tako lako, i olako, prilagoavamo ozraju koje odbija Kristovo evanelje.

Treba se vema pokoravati Bogu negoli ljudima! Petar je bio odluan. Veli: Treba se vema pokoravati Bogu negoli ljudima! Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Zaetnika i Spasitelja da obraenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih dogaaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju. Petar se pokorava Bogu i ne može a da ne naviješta ono emu je sam bio svjedokom. Slino, na jednom drugom mjestu, Pavao veli svome ueniku Timoteju: Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji e suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Rije, uporan budi - bilo to zgodno ili nezgodno - uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošu i poukom. Jer doi e vrijeme kad ljudi nee podnositi zdrava nauka nego e sebi po vlastitim požudama nagomilavati uitelje kako im godi ušima; od istine e uho odvraati, a bajkama se priklanjati (2 Tim 4,1-4). To je naš poziv i naša zadaa. Nee biti dovoljno da naši biskupi pišu pastirske poslanice. Nee biti dovoljno da sveenici to isto propovijedaju na misama. Svaki od nas je pozvan – i ja i vi – životom svjedoiti evanelje Kristovo. Zato emo se u prvom redu truditi svojim životnim stavom svjedoiti da nam je evanelje najvažnije. Neemo zato dopustiti da nas obuhvati pomama za bogatstvom, slavom, položajima, potrošnjom. Neemo dopustiti da nas nadvlada moralna ravnodušnost i popustljivost. Neemo zanemariti ni sakramente ni molitvu ni istinske obiteljske vrijednosti. Ta, mi smo, po Isusovim rijeima, sol zemlje i svjetlost svijeta. Konano, ne treba proklinjati tamu. Treba samo upaliti vlastitu svjetiljku i tama e malo-pomalo uzmicati. 3-4/2010.


Odu ispred Vijea radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime Konano, glavari otpuste apostole, nakon što su ih dali išibati. A oni, veli današnji odlomak, Odu ispred Vijea radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime. Upravo to. Veli Isus: Ako su mene progonili, i vas e progoniti (Iv 15,20). To se upravo ostvarilo na apostolima. I to se uvijek ostvaruje na Isusovim uenicima. Ne samo na blaženom Alojziju Stepincu i tolikim drugima koji su u komunistikim zatvorima tamnovali zbog Isusova imena, nego je to progonstvo na poseban nain prisutno i danas: nitko nas sudski ne goni ni progoni, ali sredstva javnog priopavanja i te kako rado »razapinju« one koji u prostodušnosti srca brane kršanske svetinje koje se ne uklapaju u naopaku potrošaku i licemjernu zapadnoeuropsku kulturu. Kao što prijetnje i batine nisu pokolebale apostole, nego su ih, naprotiv, ohrabrile da više i bolje ostanu vjerni evanelju, tako i nas naše neprilike ne trebaju obeshrabrivati. Zato emo uporno uvati istinu Kristova evanelja, uvajui ljubomorno obiteljske vrednote, ostajui vjerni i molitvi, i žrtvi, i pokori, i bogoslužju Crkve, uvjereni da nam je poziv kao malenom stadu biti svjetlost svijeta, sol zemlje i kvasac koji širi Kristovu blagu vijest spasenja.

4. vazmena nedjelja Uvod i pokajniki in Rado istiemo da smo kao ljudi obdareni razumom i slobodnom voljom, i pritom od svoje najranije mladosti jako naglašavamo svoju slobodu. Meutim, dogaa se da ovjek svoju slobodu upotrijebi za zlo i grijeh. Prava je mudrost u tome da ovjek svoju slobodu uvijek upotrebljava za dobro. U tome je sluaju slian Bog koji je uvijek dobrostiv i koji nas je s tom namjerom stvorio na svoju sliku. Na poetku ove svete mise pokajat emo se za sve naše grijehe koje smo, zlorabei svoju slobodu, u ludosti uinili. x Gospodine, ti si svoga sina poslao na svijet, ne da svijet osudi, nego da ga po tvojoj dobroti spasi, a mi smo tvoju milost toliko puta zanemarivali. Gospodine, smiluj se! x Kriste, ti si položio svoj život za nas, da bismo mi imali život u izobilju, a mi smo svojim grijesima prezreli tvoju ljubav. Kriste, smiluj se! x Gospodine, ti nas pozivaš da vjerno slijedimo glas svoga dobrog pastira, da bismo stigli do sretne vjenosti, a mi toliko puta slijedimo grijeh i požudu na svoju propast. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju Odgajanje je proces osamostaljivanja djeteta. Dijete postaje zreo ovjek koji samostalno može upravljati 3-4/2010.

svojim životom. Taj proces nikada ne ide bezbolno. S jedne strane, roditelji predugo smatraju svoje dijete – djetetom, pa se prema odraslijem djetetu postavljaju kao da je maleno. I tako ga ne ue odgovornosti i samostalnosti. No, s druge strane, dijete se esto želi prerano izvui iz roditeljskog nadzora, tvrdei da samo najbolje zna i umije, što obino završava razbijenom glavom i velikim razoaranjima. Tako dijete previše naglašava svoju slobodu, svoju samostalnost. U tome su sluaju sve revolucije pomalo djetinjaste. Silno naglašavaju slobodu, rušenje svake vlasti i svakog autoriteta, što onda završava još veom tiranijom i nesreom. U svim se tim sluajevima mladi revolucionari hvale kako nisu niije ovce i da se ne žele pokoravati ni jednoj vlasti, ni jednom autoritetu.

Ovce moje slušaju glas moj, ja ih poznajem i one idu za mnom A Isus, za njih nemoderan, mirno govori o pastiru i ovcama. Pa veli da je on dobri pastir. Pogledajmo malo u povijest. Razliiti revolucionari obeavali su slobodu, a kad bi ugrabili vlast, davali su svojim graanima manje slobode, nego što su je prije imali. Pogledajte što se danas dogaa. Svi nešto žele odbacivati okove staroga morala. Pa onda nema više onih starih svetinja ni autoriteta. Koga to treba s poštovanjem susretati? Koja su to pravila sveta i nedodirljiva? Ne bi trebao biti autoritet ni roditelj ni uitelj, ni sveenik, ni kralj. Ne treba se više obazirati na kruti graanski moral koji ui poštovanju starijih, koji ui samozatajnosti, radišnosti, samoprijegoru, žrtvi, koji njeguje obitelj, kojemu je brak svet, kojemu spolnost nije sama sebi svrhom, koji pouava da ne živi ovjek samo od kruha. I što se dogaa? Osloboeni Boga i mnogih moralnih naela postajemo robovi potrošnje, trke za zaradom, za strašu, pijanstvom, kockom, nepoštenom zaradom, za samoisticanjem, nadmetanjem… I ostajemo prazni, mamurni, nesretni. Ne trebamo se varati. Veli Isus da su dva gospodara: Bog ili bogatstvo. Netko e rei: »Nisam ovca!« I te kako si ovca ako dopustiš da te vode strasti i požuda. Ako ne služimo Bogu, sluge smo i robovi grijeha. Evo što još Sveto pismo veli o onima koji obeavaju lažnu slobodu i razuzdanost: Obeavaju im slobodu, a sami su robovi pokvarenosti. Jer svatko robuje onomu tko ga svlada (2 Pt 2,19). Tko ini grijeh, rob je grijeha. A to nas ropstvo vodi u propast. Zato Isus danas jednostavno veli: Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vjeni te nee propasti nikada i nitko ih nee ugrabiti iz moje ruke. Mi emo se rado prepustiti vodiu ako ne znamo puta u brdima. Prepustit emo se autokarti ili satelitskom navoenju, ako ne znamo kojim putem stii na odredište. Kako se onda ne bismo prepustili Kristu, Dobrom Pastiru, koji život

265


svoj daje za nas i vodi nas putem vjenosti, baš kao što ono ree Petar: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš rijei života vjenoga! (I 6,68)

vjerenjem predajemo u ruke lijenika, još puno više predajemo se u ruke onoga koji je kao sin Božji predao sama sebe za nas i otvorio nam vrata nebeskog Kraljevstva.

Ja im dajem život vjeni Veli Isus: Ja im dajem život vjeni. Što god mi mislili i govorili, kratkovjek je život naš ovdje, na Zemlji. Ono što je bilo prije dvadeset godina, ini nam se kao juer, a gdje emo biti za dvadeset godina? Domovina je naša na nebesima (Fil 3,20), veli Pavao. Zato je ludo tratiti svoje vrijeme i svoj život na nešto što nas ne ispunja i što je ogranieno vremenom. Mudro veli prorok Izaija: Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ete jesti i sona ete uživati jela (Iz 55,2). Svoj životni put trebamo ravnati prema konanom cilju, a to je vjeni život. Zato nam je najsigurnije slijediti našeg Dobrog Pastira, Krista Gospodina. Ako možda – uz najbolju volju, ispitujui vlastitu savjest – ne znamo u nekim trenucima što nam je initi, tu je Isus, tu je njegovo evanelje, tu je njegova pouka, tu su njegovi sakramenti djelatni u njegovoj Crkvi, tu je nauk Crkve u kojoj prebiva mudrost Duha Svetoga. Kao što s povjerenjem sjedamo u autobus, prepuštajui se znaju i razboritosti vozaa, kao što se s po-

I nitko ih nee ugrabiti iz moje ruke Veli na koncu Isus: I nitko ih nee ugrabiti iz moje ruke. To je naša snaga i naša sigurnost. Slabi smo ljudi. Zamamnosti ovoga svijeta okružuju nas. Nitko od nas nije imun na grijeh. Osjeamo kako u nama ima i strasti i poetaka grijeha. ini nam se da je tako malo potrebno da uinimo ovu ili onu ludost. A ponekad to i te kako uinimo. Meutim, uz nas je Kristova snaga i njegova milost. On ne želi dopustiti da nas iz njegove ruke otme grijeh i strast. Zato se obilno služimo molitvom i njegovim sakramentima koji nas jaaju u borbi protiv zla i koji nam daju uvijek novu snagu da inimo dobro. I još nešto. Danas se na poseban nain sjeamo današnjih pastira Crkve. Molimo za svoje biskupe i sveenike da zajedno sa svima nama ne skrenu s puta evanelja, nego da svi zajedno slijedimo Krista, jedinog Velikog sveenika i našega Pastira.„ Zvonko Pažin

Korizmeni savjeti za vozae Hvarsko-brako-viški biskup Slobodan Štam-

buk u ovogodišnjoj korizmenoj poruci savjetuje vjernike kako bi se trebali ponašati za upravljaem automobila. Biskup upozorava vjernike da, uzimajui u ruke upravlja, uzimaju u ruke najveu vrijednost – život. O tome se premalo razmišlja i time se ini grijeh propusta, dodaje biskup. U nastavku istie da u vožnji jednako smeta onaj koji vozi prebrzo, kao i onaj koji vozi presporo te da bi vozai trebali biti posebno oprezni na mokroj ili smrznutoj cesti, na cestama u naselju te prilagoditi vožnju uvjetima na putu. Biskup poruuje vjernicima da na cesti mogu vježbati kreposti poput poniznosti, strpljivosti i razboritosti. »Poštivanje usputnih znakova vrlo je prikladan test naših dobrih i loših sklonosti«, poruuje hvarsko-brako-viški biskup, pozivajui vjernike da budu strpljivi u prometu, posebno ako je pred njima spori voza ili ako je crta puna, te da se ne razbacuju novcem pri kupnji automobila, što rezultira razbuktavanjem oholosti. U korizmenoj poruci koja nosi naslov »Korizma za volanom«, biskup se osvrnuo i na problematiku

266

vezanu uz parkiranje. »Parkiranje može pokazati naše razumijevanje prema drugima ili omalovažavanje drugih ukoliko ne ostavljamo potrebiti prostor za druge. Možda bismo moglo to ovako kazati: Parkiraj (se) i rei u ti tko si i kakav si«, poruuje mons. Štambuk. Takoer je upozorio vjernike da tijekom vožnje ne koriste mobitel. »Razgovori tijekom vožnje mogu biti uzrokom velikih nesrea i životnih pogibelji. Stani na prikladni prostor. Zaustavi se. Razgovaraj pa kreni dalje. Ukoliko je razgovor bio šokantan, smiri se, pogledaj lijevo i desno i primiren nastavi svoj put«, piše biskup, posebno pozivajui mlade vozae da budu oprezni u prometu. Takoer poziva vjernike da preispitaju svoju savjest i zapitaju se koliko su grijeha uinili za upravljaem automobila. »I mi biskupi smo vozai, i sveenici su vozai, i asne sestre su vozaice, gotovo ni u jednoj našoj obitelji nema više ni magaraca ni konja, ali ima konjskih snaga raznih motora koji mogu opasnije ritnuti od bilo kojeg konja«, zakljuuje biskup. IKA

3-4/2010.


Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije br 03-04/2010  

časopis za pastoralnu orijentaciju

Advertisement