Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije br 03-04/2010

Page 1


3-4(2360) 2010.

VJESNIK ÐAKOVA KO-OSJE KE NADBISKUPIJE I SRIJEMSKE BISKUPIJE

Čestitka Svetoga Oca Benedikta XVI. mons. dr. Marinu Srakiću, nadbiskupu đakovačko-osječkom, u prigodi obilježavanja 50. obljetnice svećeništva i 20. godišnjice biskupstva

asopis za pastoralnu orijentaciju Izdava : Nadbiskupski ordinarijat akovo Glavni i odgovorni urednik: mons. dr. Vladimir Dugali Telefon: (031) 802-119 E-mail: vladimir.dugalic1@os.t-com.hr Nadbiskupijski tiskovni ured: Martina Kuveždanin, tajnica Anica Banovi , tajnica Telefon: (031) 802-228; faks (031) 812-781 E-mail: bisk.tiskured@os.t-com.hr Uredni ko vije e: Ivan uri , Ivo Džini , Josip Filipovi , Grgo Grbeši , Stjepan Karali , Mato Leši , Luka Marijanovi , Anto Pavlovi , Ivica Pažin, Zvonko Pažin, Tadija Pranji , Bože Radoš, Stanislav Šota, Marko Tomi , Drago Tukara, Željko Tovilo Administrator: Stjepan Maroslavac Telefon (031) 802-229 Lektor: Anzelma Salopek, prof. Stalni suradnici: Stjepan Baloban (Zagreb) s. Valentina Mandari (Zagreb) Ružica Razum (Zagreb) Josip Sabol (Njema ka) Bono Zvonimir Šagi (Varaždin) Žarko Relota (Zagreb) Josip Šimunovi (Zagreb) Ivan Štengl (Zagreb) Mato Zovki (Sarajevo) Uredništvo i uprava Vjesnik akova ko-osje ke nadbiskupije Strossmayerov trg 6 31400 akovo Telefoni: (031) 802-228; 802-229 E-mail: vjesnik.djakovo@os.t-com.hr Poštarina pla ena u gotovom. Godišnja pretplata Hrvatska: 400 kn Inozemni pretplatnici: 600 kn (80 €) Vjerou itelji laici (uz potvrdu): 200 kn Studenti teologije (uz potvrdu): 120 kn Za pretplatu u kunama (tuzemstvo), naslov i broj ra una: Nadbiskupski ordinarijat akovo (za Vjesnik) 2485003-1100203891 poziv na broj 75106, te dodati vlastiti pretplatni ki broj; ili obi nom poštanskom uplatnicom na izdava a. Devizna pretplata (iz inozemstva): ekom ili na devizni ra un: Nadbiskupski ordinarijat akovo Croatia banka dd Zagreb SWIFT: CROA HR 2X 700100-3376931 (za Vjesnik) Vjesnik je oslobo en pla anja poreza na dodanu vrijednost prema Zakonu o PDV ( l. 11, t. 7 i 8). Kompjutorska priprema: »Glas Slavonije« d.d. Osijek Tisak: Gradska tiskara Osijek d.d.

Časnome bratu

MARINU SRAKIĆU, đakovačko-osječkom nadbiskupu Blagonaklonošću preblagoga Gospodina, Tebe, časni brate, gotovo da gledamo kako boraviš u dragoj đakovačko-osječkoj zajednici i u njoj marljivo vršiš službu apostolskog predstojnika. Sveukupno Tvoje pastirsko služenje ugodno je uzveličati zasluženim pohvalama i istaknuti na primjeran način, baš sada kad se neposredno zbiva Tebi veoma drag događaj, i podjednako jedinstvena svečanost, naime, spomen pedesete obljetnice od početka prezbiterata.

Tvoja rodna Crkva, čijoj si obitelji vjernika služio kao svećenik i velikodušno joj podjeljivao Gospodinove zapovijedi i blagodati, zahvalno čuva spomen na Tebe i s pravom iskazuje počast Tvojem imenu. Upravo na tom istom mjestu, voljom štovanoga Našeg Prethodnika Ivana Pavla II., postavljen si na uzvišenije mjesto, izabran za pomoćnog biskupa, da očevidnije nastaviš djelovati na duhovnu korist Božjega naroda. I mi smo sami u cijelosti upoznali Tvoje vrline i dovitljivost pastoralnoga duha: iz tog smo te razloga i htjeli proglasiti đakovačko-osječkim nadbiskupom. To sjedište nije jednom promijenilo ime i oblik, ali Ti nikada nisi odstupio od zamisli čiju je istinitost trebalo utvrditi činjenicama. Posvuda se, naime, i već dugo vremena na istome mjestu, nailazi na dokumente i svjedočanstva izvrsnog Pastira, zaštitnika studija, koja su počela sjati ponajviše kad je tu bjesnio rat. Nakon što si sve to učinio, dali su Ti poželjnu ocjenu ostali hrvatski biskupi, koji su Te izabrali za predsjednika Konferencije. Zato kad se približava Tvoja jubilarna obljetnica, želimo Ti javno uputiti svoje čestitke te potvrditi svoje priznanje, dok od samoga božanskoga Pastira molimo obilatu nagradu i utjehu duha za Tvoje zasluge, a što se tiče našeg Apostolskog blagoslova, od srca danog, obilato prije svega Tebi, časni brate, treba ga podijeliti s pomoćnim biskupom, kao i s Tvojom cijelom Crkvom. Iz Vatikanske palače, dne 13. veljače, godine 2010., pete Našega Pontifikata. Benedikt XVI.


Identitet ministerijalnog sve eništva Vladimir Dugali , urednik

V

ažnost oblikovanja osobnog, životnog identiteta, u ozra ju suvremenog pluralizma i relativizma postaje danas sve ve i zahtjev i potreba vremena. Na osobit na in to se odnosi na sve enike, jer, kako je ve zapazio papa Pavao VI., današnji ovjek »radije sluša svjedoke no u itelje i ako sluša u itelje ini to jer su svjedoci«, tj. osobe autenti nog života koji izvire iz svijesti o vlastitom identitetu. U tom smislu, etimološki gledano, korijen rije i identitet nalazimo u latinskoj rije i idem – isti i doslovno zna i istost, jednakost, istovjetnost. Identitet izražava ono što je bi u vlastito – istu sadržajnost nekog pojma ili potpuno podudaranje izme u dvaju ili više elemenata. Filozo ja ga odre uje i kao odnos koji svaki objekt susre e isklju ivo sa samim sobom ili, drugim rije ima, princip identiteta jest ono što svako bi e odre uje da bude ono što jest, a ne istovremeno nešto drugo. S druge strane, u psihologiji identitet ozna ava doživljaj vlastitog »ja«, tj. svijest koju pojedinac ima o samome sebi i o neprekinutom postojanju vlastite osobnosti ije se bitne oznake ne mijenjaju s obzirom na vrijeme, mjesto ili situaciju u kojom se nalazi. Osim toga, uz identitet usko je povezan i pojam identi kacije koji ozna ava proces prepoznavanja i poistovje ivanja kao i utvr ivanja ne ijeg identiteta ili, pak, klasi kaciju objekata ili osoba na temelju odre enih karakteristika. Ministerijalno sve eništvo. Na tragu promišljanja o identitetu, sve eni ka vlastitost o ituje se, prije svega, kao Kristov dar Crkvi i ovje anstvu ukoliko je sve enik poslan, snagom svoga ministerijalnog sve eništva, služiti i posve ivati Božji narod i svijet. Ministerijalno sve eništvo uklju uje »ontološku« Kristovu prisutnost u službeniku te mora u sebi uskladiti kristološko-pneumatološku s ekleziološkom dimenzijom ministerijalnog sve eništva. »Sve enik treba u Kristovo ime i njegovom ovlaš u sabirati i držati na okupu zajednicu nau avanjem, posve ivanjem i vodstvom. Prevladavaju a perspektiva njegova djelovanja jest communio Crkve. Nasuprot tomu, naglasak je ostalih krš ana na ‘eks-centri nomu djelovanju’, na missio: na temelju krštenja i potvrde, osposobljen euharistijom i podržavan ve postoje im crkvenim communio, svaki je vjernik pozvan da evan eljem prožme ‘dio svijeta’ koji mu je povjeren…« (G. Greshake). Pojašnjavaju i poslanje ministerijalnog sve eništva, G. Greshake naglašava kako je ve ota ka tradicija ukazala da su »nositelji crkvene službe ‘živa oru a Krista Posrednika, a ne delegati sve eni kog naroda’. Ministerijalno sve eništvo stoga svoj identitet temelji na Kristu i ne može biti funkcionalno tuma en kao karizma koja ima primarnu ulogu koordi3-4/2010.

Urednikova (pre)poruka nirati druge karizme u zajednici. Drugim rije ima, u sve eni koj se službi, ije je ishodište u ‘objektivnosti reda’, tj. u Kristovu djelovanju, dalje nastavlja bitna temeljna crta apostolske službe: sam Gospodin poziva i ovlaš uje ljude da oni svoju bra u i sestre ‘pripravljaju za izgradnju Kristova tijela’ – propovijedanjem i svetim znakovima, pastirskim upu ivanjem i dijakonijom« (Biti sve enik, str. 84.). Drugim rije ima, kao onaj kojega je Krist ovlastio za služenje Božjem narodu i »kao jamstvo za o uvanja vlastita identiteta, sve enik nosi službenu odgovornost za življenje op eg sve eništva… Prema tomu, svekoliko sve eni ko djelovanje služi zada i da svakomu i svima posreduje susret s Gospodinom koji donosi spasenje« (Papinsko vije e za laike, Sve enik u lai kim udruženjima, str. 8) Na tom tragu, Sveti Otac Benedikt XVI. želio je proglašavanjem Sve eni ke godine potaknuti snažniju zauzetost za duhovnu obnovu svih sve enika u cilju snažnijeg i prodornijeg svjedo enja evan elja u današnjem svijetu. U pismu Sve enici – neprocjenjiv dar za Crkvu i ovje anstvo, objavljeno prigodom proglašenja Sve eni ke godine, Papa jasno isti e kako u Isusu »osoba i poslanje teže tome da budu jedno: cjelokupno njegovo spasenjsko djelovanje bilo je i jest izraz njegove ‘sinovske svijesti’ da, od vje nosti, stoji pred Ocem u stavu pokoravanja njegovoj volji s ljubavlju. Sve enik tako er mora – ponizno i zbiljski – težiti tom poistovje ivanju. To zacijelo ne zna i zaboraviti da je bitna u inkovitost službenika neovisna o svetosti njegove službe; ali ne smije se tako er smetnuti s uma izvanrednu plodnost koju ima susret izme u stvarne svetosti službe i osobne svetosti poslužitelja.« Drugim rije ima, isti u i primjer života i pastoralnog djelovanja svetoga Arškog župnika, želi se jasno naglasiti kako naš sve eni ki identitet svoje uporište pronalazi, i mora pronalaziti, u osobi Isusa Krista. Naglasci Sve eni ke godine. U Pismu uz proglašenje Sve eni ke godine, Sveti Otac je naglasio kako je ova godina prigoda da se još dublje poistovjetimo sa žrtvom križa, snažnijim poletom slavimo euharistiju i druge sakramente, osobito sakrament pomirenja, više vremena posvetimo molitvi te budemo istinski navjestitelji Božje ljubavi i milosr a, tj. iskreni svjedoci Radosne vijesti - evan elja. Svojim svjedo enjem »novog na ina života«, prije svega u pastoralnoj poslušnosti, siromaštvu i isto i srca, pozvani smo prihvatiti i »novo prolje e koje Duh u našim danima budi u Crkvi, me u ostalim, tako er i kroz crkvene pokrete i nove zajednice«. Naime, ne smijemo dopustiti da zbog eventualne naše mlakosti ili nevjernosti svome pozivu gasimo karizme u Crkvi ili, pak, postanemo razlog udaljavanja od Crkve i Božjeg poziva. Neka nas u tome hrabre rije i sveca zaštitnika svih župnika na svijetu: »Sve eništvo je ljubav Isusova srca!«

161


Sve eni ka svetost po sve eni koj službi ? Marin Sraki , nadbiskup

S

ve enik je ovjek koji je pozvan. Sve eni ka je godina. Mnogo emo govoriti o sve eništvu. Tako i treba. Nekada u propovjedni kom zanosu, a nekada u osobnom strahu što nismo u stanju do kraja izre i taj »dar i otajstvo.« Pokušajmo o tom pitanju razmišljati u svjetlu koncilske nauke. Prezbiteri Novoga zavjeta »uzeti su izme u ljudi i postavljeni za ljude u njihovu odnosu prema Bogu« (PO, 3). Prezbiter je ovjek pozvan i posve en da bude poslan svim ljudima na službu spasenjskog djelovanja Crkve kao pastir i poslužitelj Gospodina, Mesije. Zato e samo u obavljanju svoje speci ne misije ili poslanja ostvarena u svjetlu otajstva Krista i zajedništva Crkve, prezbiteri mo i na i svoj vlastiti identitet. Tako se jasno o ituje bitni vid lika prezbitera što ga je ocrtao Drugi vatikanski koncil. Koncil htio je, oslanjaju i se na tradiciju Tridentskog koncila, podsjetiti i ponovno a rmirati kultnu ili obrednu dimenziju sve enika. I u isto vrijeme snažno naglasiti njegovu misionarsku dimenziju: ne kao dvije odijeljene vrijednosti, nego kao dva istovremena vida istoga zahtjeva evangelizacije. U Kristu - sve eniku bogoštovlje rezervirano Ocu i navještaj evan elja me u ljudima njegovom bra om sa injavaju jedinstvenu spasenjsku stvarnost: za njih ja posve ujem samoga sebe (usp. Iv 17,19), rekao je Gospodin za sebe. Sve enik mora biti prisutan i aktivan u životu ljudi. Koncil je proglasio divnom duhovnom snagom nauk koja koji izbjegava svaku opasnost od desakralizacije lika sve enika, odnosno svo enje njegove službu na ovozemna socijalna ili lantropska pitanja. Prisutnost svjetovnog sve enika u svijetu bit e uvijek obilježena dijalekti kim vidom koji je sadržan u naravi njegova poslanja. Takvo se poslanje može ispuniti samo ako sve enik - posve en Duhom – bude znao biti me u ljudima, a u isto vrijeme biti odvojen od njih; ako bude živio s ljudima, ako bude shvatio njihove probleme, ako bude cijenio njihove vrijednosti, ali u isto vrijeme - u ime druge stvarnosti - bude svjedo io i nau avao druge vrijednosti druge horizonte duše, drugu nadu. Danas kao i za vrijeme Koncila – na sociološkom planu. Sve enici se moraju ispravno ucijepiti u socijalni život civilnog društva, u svakodnevni život ljudi. Danas laik intelektualac, radnik, inovnik, želi vidjeti sve enika kao prijatelja, ovjeka jednostavnog i srda nog ponašanja, ovjeka na dohvat ruke, koji zna dobro shvatiti i cijeniti plemenite ljudske stvarnosti. Ali u isto vrijeme želi vidjeti u njemu svjedoka bu-

162

Stopama sadašnjice du ih stvari, svetoga vje noga života, to jest ovjeka koji zna iznijeti i pou iti bratskom skrbi nadnaravnu dimenziju njihova života, božansko usmjerenje njihova života, transcendentne razloge njihove že i za sre om: jednom rije ju - ovjeka Božjeg. Pastoralno poslanje i životna svetost. Sve enik je pozvan posti i svetost po izvršenju svojih službeni kih funkcija koje ne samo da od njega traže zalaganje prema svetosti, nego ga poti u i pomažu mu (PO, 12). Duhovni život sve enika mora težiti da postigne razinu koja je prikladna i razmjerna njegovoj službi odgojitelja u vjeri, djelitelja sakramenata i predvoditelja vjernika. Sveti Grgur Veliki u i: »Treba da on u svojim mislima bude ist, u djelovanju uzoran, u svojoj šutnji diskretan, u svojoj rije i koristan; treba biti blizak svakome sa svojim suosje anjem i više od svih predan kontemplaciji; treba biti ponizni saveznik onoga koji ini dobro, ali zbog svoje revnosti za pravdom neka bude nepokolebljiv protiv pogrešaka grešnika; neka ne vodi brigu o nutarnjem životu u vanjskim brigama niti neka ne zanemari voditi brigu u vanjskim potrebama zbog brige za nutarnje dobro.« (Regula pastoralis, II, I.) Poziv na svetost i vršenje službe vezani su i pomažu se uzajamno u sve eniku. Sakramentalni dar što ga je Duh ulio u njega traži zbog dinamike koja mu je vlastita intimno jedinstvo s Kristom i svetost života (PDV, 72). Sve enik je pozvan posti i svetost po vršenju vlastitih funkcija. Obavljaju i vlastitu službu po primjeru Krista kojemu je hrana bila initi volju O evu (Iv 4,34), sve enik postiže jedinstvo života, to jest poželjno jedinstvo i sklad izme u svoga nutarnjeg života i obveza, tako esto brojnih, koje rastresaju i koje dolaze iz njegove pastirske službe. Priziv na jedinstvo života sve enika i na njegov temelj koji se sastoji u »sjedinjenju s Kristom u otkrivanju volje O eve i darivanju sebe za stado koje im je povjereno« (PO, 14), jedan je od najzna ajnijih elemenata asketske nauke o sve eni koj duhovnosti. Teološko razmišljanje o jedinstvu života traži da se uzme u razmatranje drugo, ne manje važno, a na koje je Koncil podsjetio pod pojmom »pastoralna ljubav«, o kojoj se otada razmišljalo i pou avalo u Crkvi. Sad se ne možemo zaustaviti na njemu, no bit e dosta da podsjetimo na rije i koje je izrekao Direktorij za službu i život prezbitera: »Pastirska ljubav je unutrašnje dinami no na elo koje je sposobno sjediniti mnogostruka i razli ita prezbiterova djelovanja, te je, u odre enoj sociokulturalnoj i religioznoj sredini u kojoj živi, nužno sredstvo za privo enje ljudi u život milosti. Oblikovano tom ljubavlju, ministerijsko djelovanje treba biti o itovanje ljubavi onoga Krista kojega stavove i ponašanja prezbiter zna izraziti sve do potpunog sebedarja i korist povjerenoga mu stada« (br. 43). 3-4/2010.












































































Sve enik za tre e tisu lje e

Duhovna misao

Prigodom Sve eni ke godine Slavko Vranjkovi

emu godina posve ena sve enicima i duhovnim zvanjima? im nešto nije u redu, proglašava se godina zdravlja, okoliša, ljudskih prava, i tako redom. Je li sve eništvo u krizi? Za one koji ne primje uju novost, sve je isto kao i prije. Površnom se promatra u ini da se sve enici ponašaju onako kako su se i nekad ponašali: govore kako su uvijek govorili, slave misu, ispovijedaju, nau avaju. Ništa novo, sve je uhodano, uobi ajeno, ustaljeno. Interes poraste kad »izbije skandal, slu aj«, o dobrim stvarima se ionako ne piše. Dolaze li promjene u obzir? Naš Bog je akcija. »Evo, sve inim novo«, zapisano je u Bibliji. Mi smo sustvaraoci, a to ne ide bez inicijative, originalnosti, maštovitosti, promjene. Za tu stvarala ku, izazovnu novost i akciju traži se vjera i stalni dosluh s doga ajima oko nas. Do sada se, ini mi se, reagiralo na doga aje koji su se dogodili: sekularizacija, manjak vjere, slab posjet liturgijskim obredima, formalizam pri sklapanju braka, krizme, prve pri esti. Kasno lije enje? Promjene bi se morale ranije dogoditi unutar Crkve, i doga aju se. Ono je ponekad bilo pasivno reagiranje, a treba biti aktivno. Lako je to re i. Sve enik je Prometej i Sizif ujedno. On nije ukrao vatru mitološkim bogovima, on je vatru dobio od samog Boga - Isusa Krista. Ne e biti kažnjen što ju je dao ljudima, nego što je ne daje u dovoljnoj mjeri da im osvijetli život, ovdje i u vje nosti. Gdje su plodovi? Sve eniku se ini da je njegov trud poput Sizifova, gura kamen uz brdo da bi se s vrhunca strovalio nizbrdo. Ma koliko se trudio, vidi malo plodova od navještaja Rije i Božje u svakodnevnom krš anskom životu, ozra ju, moralu, politici. Ova e godina sve enicima biti prilika da shvate da su oni sija i koji ne moraju do ekati žetvu. Bog zna da njegov posao nije uzaludan, makar se takav nekima ini. Da bi laici pomogli sve enicima, i sami se potrudili oko naviještanja, Sveti Otac otvara 19. lipnja, na Svjetski dan molitve za sve eni ka zvanja, Sve eni ku godinu. Kardinal Claudio Humes, pro elnik Zbora za kler, u pismu upu enu sve enicima prigodom Sve eni ke godine i 150. obljetnice smrti svetoga Ivana M. Vianneyja piše: »Sve enici su zaista važni ne samo zbog toga što ine nego i zbog toga što jesu.« Svatko pošten zna da njima nije lako. Stare e vjernike naslijediti mla a generacija, ali manje je o ito da e naslijediti i prihvatiti njihovu vjeru. Uloga sve enika je presudna i teška. Mladi su »zanimljivi« mnogima. Borba za mlade, za »pomladak« je imperativ Crkve uvijek, a i danas je teška sve eni ka obaveza. Ka3-4/2010.

tehizacija u vrti ima, školi, priprave za prvu pri est i krizmu, župni vjeronauk ima zadatak da što više mladih prigrle vjeru i budu unutar Crkve. Boli nas kad rje e posje uju crkvu nakon krizme iako se Crkva s njima ne bi pomladila. Papa Ivan Pavao II. rekao je da se »Crkva ne pomla uje na taj na in«. »Za Crkvu je bitno«, kako je to napisao Špiro Marasovi , »ne ’mladi i stari’, ve stari i novi«. Sve enik tre eg tisu lje a treba bogatiti Crkvu, ne mladim ljudima nego novim ljudima. Ono što Crkvu ini starom nisu stari ljudi koji poha aju bogoslužja, nego »stari ovjek« o kojem govori apostol Pavao. »Novi ljudi« mogu se na i me u starijima, kao što se i »stari ovjek« može na i me u mladima. Prema Pavlu, »stari ovjek« okrenut je grijehu, porocima, mlakosti u vjeri, požudama. On predlaže »odbacivanje«, svla enje »starog ovjeka« i »obla enje novog«, po Bogu - Isusu Kristu. Me u svima nama ima »starih i mladih ljudi«. Novi ovjek, po mjeri Kristovoj, privla i sam po sebi one koji s njime žive. Iz njega progovara Duh Božji koji je u njemu. Takav bi trebao biti sve enik. On ne eka, ve izlazi »na ulice i trgove«, kako re e Pismo, i poziva. Riskira, ali ide. »Onaj koji hoda može u initi pogrešan korak, za razliku od onoga koji stoji i gleda.« Sve enik tre eg tisu lje a sli an je apostolu Petru. »Iz velike ljubavi prema Isusu prati ga na križnom putu«, kako napisa Vjekoslav Bajsi . Sve enik za tre e tisu lje e »uzet je od ljudi, ali za ljude«. Ne smije biti ni dalek ni preblizu. Mora pružiti svakome ruku, ali niti jednu ne smije zadržati u svojoj. Krilatica nekih »Ja vjerujem u Boga, a ne vjerujem u popove«, pogubnija je od ateizma. Duša Crkve je Duh Sveti, a sve enici okosnica, bez koje bi Crkva bila nezamisliva. Sve enik tre eg tisu lje a mora biti blizu ljudima, ali ne lažno spontan. Laici o kojima je sve više rije , kao suradnici sve enika ne boje se svojih sve enika, ali se trebaju bojati za njih da ih novonastale povijesne i društvene prilike ne zbune, dovedu u opasnost i do površnosti. Suradnja je potrebna. Udruženja laika – molitelja, kao što je »Serra Klub«, koji je 1934. godine ustanovio o. Junipero Sera, ima svoje sjedište u Zagrebu, a od 1999. godine i u Nuštru, Zadru, Novalji i još nekim mjestima. lanovi zauzetoš u, molitvom i pozitivnim odnosom prema sve eni kim zvanjima, pridonose rastu Crkve, suodgovornosti za navjestitelje evan elja. Udruge su ostvarenje plodova završene Sinode u akova ko-osje koj nadbiskupiji, te zapo ete u Zagreba koj metropoliji. Papa Benedikt XVI. piše: »Izme u župe i pokreta postoji plodna razmjena. Pokretu je potrebna veza sa župom da se ne bi pretvorio u sektu, a župi je potreban pokret da ne bi okoštala.« O svemu bi trebalo ove godine razmisliti.

237


Izazov i snaga duhovnog poziva Šimo Šok evi

Marianna Donati (1848.-1925.) (Spomendan: 18. ožujka) Marianna Donati1 ro ena je u mjestu Marradi (blizu Firence) 26. listopada 1848. godine. U trinaestoj godini života primila je prvu pri est i ve tada osjetila duhovni poziv. Snažnu potporu u razumijevanju poziva pružao joj je o. Celestino Zini, koji je zamijetio duhovno bogatstvo mlade Marianne i svakodnevno je ohrabrivao da što više osluškuje glas Duha Svetoga u svom srcu. Kada je kod ku e spomenula da bi htjela živjeti posve enim životom unutar samostana, njezin otac Francesco nije se mogao pomiriti s tim da e se morati odvojiti od voljene k eri. Stoga joj je zabranio odlazak u samostan. I tako se Marianna neko vrijeme pomirila s injenicom da e živjeti sa svojim osobnim pozivom unutar zidova obiteljskog doma. Nakon maj ine smrti otac joj je još više postao privržen i ovisan o njezinoj prisutnosti. U etrdesetoj godini, kada je ponovno izrazila želju da bi napustila dom i kona no ostvarila svoj poziv, njezin je otac rekao da u tom slu aju mora povesti i njega, ujnu i sestru. Preklinjao ju je: »Želim da budeš pored mene, da mi zatvoriš o i kada do u moji posljednji sati.«

Kongregacija k eri siromaštva sv. Joséa de Calasanza Napokon, u ožujku 1889. godine, u etrdeset i prvoj godini života, uz pomo o. Zinija, Marianna se pridružila etirima mladim djevojkama koje su odlu ile služiti Kristu u siromaštvu. Iz te je želje kasnije niknula i Kongregacija k eri siromaštva sv. Joséa de Calasanza u Firenci, blizu crkve Sv. Julijana. Tamo se smjestila njezina rodbina i prve etiri sestre koje su inile Kongregaciju. O. Zini, koji je tada imenovan nadbiskupom Siene, kolebao se oko kombinacije obiteljskog i vjerskog života, tako da je ozbiljno tragao za nekom alternativom. Dana 28. prosinca

238

Svjedoci vjere 1889. godine Marianna, kojoj je redovni ko ime bilo Celestina, osniva prvu školu izvan Firence koja se brinula za zi ko i psihi ko stanje napuštene i zlostavljane djece. Zajednica, kojoj je s. Celestina bila na elu, tražila je na ine da osigura djeci krš ansko obrazovanje i tako im pruži priliku da žive bolji život u kasnijoj mladosti. No osim krš anskih principa, Zajednica je izgra ivala i profesionalne vještine, prema u enju sv. Joséa de Calasanza. Me utim, ushi enje zbog osnivanja novog religijskog reda, upu ivanja mladih sestara u službu Bogu i bližnjemu, izražavanje maj inske ljubavi u obrazovanju siromašne djece, nije prolazilo bez križa. Dana 5. lipnja 1890. godine, u devetnaestoj godini života, jedna od sestara osniva ica, s. Maura, razboljela se i umrla. Bio je to veliki udarac za mladu zajednicu, a posebno za majku Celestinu. Me utim, patnja njoj nije bila nepoznanica, štoviše, svakodnevno ju je empati no podnosila zajedno sa svima onima koji bi joj se obra ali za pomo . Tako joj je jednom prilikom žena došla na vrata, sva u suzama, govore i: »Moja k erka leži u krevetu, otac ju je pretukao. Ju er nije uspjela prodati sve šibice te ju je zbog toga kaznio. Bolesna sam i ne mogu skrbiti za nju. Molim vas, pobrinite se za nju barem nekoliko dana. Neka vas Bog blagoslovi!« U rujnu 1899. godine, zbila se još se jedna tužna situacija. Naime, na vrata s. Celestine pokucale su tri djevoj ice traže i pomo , jer je njihov otac bio osu en na zatvorsku kaznu od trideset godina te su one, doslovno, ostale bez hrane i krova nad glavom. S. Celestina pobrinula se da im se adekvatno pomogne. Za kongregaciju to je bio ujedno i po etak novog apostolata, koji je uklju ivao brigu za djecu zatvorenika. Majka Celestina sve je te napore s lako om svladavala uglavnom zahvaljuju i snažnom duhovnom životu. Izgra uju i svoju duhovnost na onoj Joséa de Calasanza, potpuno se posvetila Božjim malenima te usmjeravala sestre da budu brižne duhovne majke i stru ni odgojitelji u njihovoj delikatnoj dužnosti pomaganja djeci koja su im povjerena. Znala je kako uliti u sestre duh svetog siromaštva. Umrla je u Firenci 18. ožujka 1925. godine. Dana 30. ožujka 2008. godine blaženom ju je proglasio papa Benedikt XVI.

Kateri Tekakwitha (oko 1650.- 1680.) (Spomendan: 25. ožujka) Kateri Tekakwitha2 ro ena je u selu Ossernenon, na mjestu današnjeg New Yorka, oko 1650. godine. Bila je k erka poglavice indijanskog plemena Mohawk, te krš anke koja se zvala Kahenta. Kateri je ostala siro e sa samo etiri godine, jer su njezini roditelji 3-4/2010.


umrli od epidemije boginja. Ta je epidemija ostavila zi kog traga i na njoj unakazivši joj lice i oštetivši joj vid. Skrb nad malenom Kateri preuzeo je ujak koji ju je odgajao u djevi anstvu, kako je to i prili ilo tradiciji plemena Mohawk, a oko odgoja su svesrdno pomagale i utjecajne žene plemena. Me utim, njezino odbijanje bra nih ponuda prili no je uznemirilo plemenske starješine te zategnulo brojne odnose, ali izazivalo i u enje jer su se obi no indijanske djevice radovale bra nom životu. Kada je katoli ki misionar o. Jacques de Lamberville došao u njezino selo, ona ga je ugodno iznenadila rekavši mu da se želi krstiti. Njezina otvorenost katoli koj vjeri i usmjerenost prema kontemplaciji nikako nisu naišli na razumijevanje plemenskih starješina, tako da je morala pobje i u krš ansku zajednicu blizu Montreala, pri emu joj je pomogla jedna malena skupina krš anskih Mohawk indijanaca te pleme Irokeza. U sigurnosti krš anskih misija, Kateri je cvala u molitvi i svetosti. Prvu pri est primila je na Boži 1677. godine. Sama njezina li nost bila je odre eni misterij tamošnjim domorocima, ali i misionarima koji su ju nastojali usmjeravati prema savršenosti. Toliko je duhovno uznapredovala da je postala potpuna suprotnost divljini i primitivnim zahtjevima sjevernoameri kog kontinenta. Godine 1679. položila je zavjet isto e, posve uju i se u potpunosti Kristu. No, na upit misionara, želi li postati redovnicom, ona je s blagim podsmjehom to odbila, iz razloga što su ameri ki domoroci bitno druk ije razumijevali redovni ki poziv od Europljana. Kateri je umrla u Caughnawagi, u Kanadi, 17. travnja 1680. godine. Dvojica francuskih lovaca su s puno ljubavi izradili za nju poseban kov eg i ubrzo nakon smrti proširio se glas o njezinoj svetosti. Službenicom Božjom proglasio ju je papa Pio XIII., a Ivan Pavao II. blaženom 22. lipnja 1980. godine. U sve anosti prigodom proglašenja blaženom Papa je istaknuo njezinu jedinstvenost, kao Amerikanke koja je svojim životom poticala vjerski rast u novom svijetu. Na taj je na in nagra ena za svoju patnju i odanost Crkvi.

Kataloniji, u obitelji s desetero djece. Njegov otac Peter umro je kad su malenom Franciscu bile samo etiri godine, tako da se majka morala sama brinuti za djecu. Francisco je bio iznimno nadaren dje ak pa je tako ve s deset godina pou avao svoje vršnjake u gramatici i vjeronauku. Godine 1822. primljen je u Bogoslovno sjemenište u Vichyju. Pridružio se dominikancima 1830. godine. S obzirom da je vlada Španjolske zatomljivala redovni ku aktivnost, on je studirao u tajnosti. Zare en je za sve enika 28. ožujka 1836. godine u Vichyju, a službovao je u Arlesu u Francuskoj. Poslije toga, 1839. godine premješten je u Moyu, podru je devastirano ratom i preplavljeno izbjeglicama. Tamo je ustanovio brojne karitativne organizacije da bi nahranio izbjeglice i osigurao im smještaj. Godine 1850. ponovno je otvorio dominikanski samostan, koji je bio prisilno zatvoren, te nastavio pastoralno djelovati diljem katalonske regije. Radio je sa žrtvama kolere koja je pogodila to podru je 1854. godine. Dvije godine kasnije, utemeljio je Kongregaciju sestara dominikanki Navještenja Blažene Djevice Marije. Nakon njegove smrti red se proširio na 50 ku a i danas ih je preko 140 u Europi i Americi. Odjednom je oslijepio za vrijeme homilije 2. prosinca 1869. godine. Iako mu je zdravlje bilo vrlo ugroženo, odbijao je po i u mirovinu. Kada su dominikancima dopustili da se vrate u Kataloniju, 1872. godine ustanovili su da je Francisco cijelo to vrijeme održavao primarne strukture reda, zi ke i administrativne i umjesto novog po etka, oni su doslovno mogli nastaviti službu tamo gdje su stali. Francisco je umro 2. travnja 1875. godine u mjestu Vic, blizu Barcelone. Blaženim ga je proglasio Ivan Pavao II. 1979. godine, a svetim papa Benedikt XVI. 11. listopada 2009. godine.

1

Životopis je nastao na temelju ovih izvora:

http://www.ewtn.com/library/MARY/ bios2008.htm (2010-02-18) http://www.vatican.va/news_services/liturgy/ saints/2008/ns_lit_doc_20080330_celestina-donati_en.htm 2

Životopis je nastao na temelju ovih izvora:

Francisco Coll Guitart (1812.-1875.)

http://conservation.catholic.org/kateri.htm (2010-02-19)

(Spomendan: 2. travnja)

http://www.kateritekakwitha.org/kateri/(2010-02-20)

Francisco Coll Guitart3 ro en je 18. svibnja 1812. godine u malenom mjestu u španjolskoj pokrajini 3-4/2010.

3 http://saints.sqpn.com/saint-francisco-coll-guitart/2-april (2010-03-17)

239


















Litanije Gospodinu našemu Isusu Kristu, sve eniku i žrtvi G

ospodine, smiluj se! Kriste, smiluj se! Gospodine, smiluj se! Kriste, sve eni e i žrtvo, uj nas! Kriste, sve eni e i žrtvo, usliši nas! O e nebeski, Bože, smiluj se! Sine Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj se! Duše Sveti, Bože, smiluj se! Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj se! Isuse, vje ni sve eni e, SMILUJ SE! Isuse, sve eni e, kojega je Bog poslao da siromasima navijesti Radosnu vijest, Isuse, sve eni e, koji si na Posljednjoj ve eri ustanovio Euharistiju, Isuse, sve eni e, koji nas zagovaraš, Isuse, veliki sve eni e, kojeg je Otac pomazao Duhom Svetim i snagom, Isuse, veliki sve eni e, koji si od ljudi uzet, Isuse, veliki sve eni e, koji si postavljen za ljude, Isuse, veliki sve eni e našega vjerovanja, Isuse, veliki sve eni e našega spasenja, Isuse, veliki sve eni e Božje blizine, Isuse, veliki sve eni e budu ih dobara, Isuse, sveti i neporo ni veliki sve eni e, Isuse, vjerni i milosrdni veliki sve eni e, Isuse, veliki sve eni e žarke ljubavi za Boga i ljude, Isuse, veliki sve eni e, koji si u nebo uzašao, Isuse, veliki sve eni e, savršen u vje nosti, Isuse, veliki sve eni e, koji si nam pokazao novi put, Isuse, veliki sve eni e, koji nas ljubiš, Isuse, veliki sve eni e, koji si nas krvlju svojom otkupio, Isuse, veliki sve eni e, koji si se sam prinio Bogu kao žrtva i sve enik, Isuse, žrtvo Božja i ljudi, Isuse, sveta žrtvo, Isuse, ugodna žrtvo, Isuse, žrtvo mira, Isuse, žrtvo milosr a i hvale, Isuse, žrtvo pomirenja, Isuse žrtvo, živ u vje nosti, Isuse, po kome u vjeri imamo pristup Ocu, Isuse, uzore svih sve enika, Milostiv nam budi, OPROSTI NAM, ISUSE! Milostiv nam budi, USLIŠI NAS, ISUSE! Od nepromišljenoga sve eništva, OSLOBODI NAS, GOSPODINE!

256

Liturgijska gra a Od grijeha svetogr a, Od duha razuzdanosti, Od štetne ežnje za dobitkom, Od svake mrlje simonije, Od nepotrebnoga trošenja crkvenih dobara, Od pretjerane ljubavi za svijetom, Od nedostojnoga slavljenja tvojih sakramenata, Po tvojem vje nom sve eništvu, Po tvojem svetom pomazanju, Po tvojem sve eni kom duhu, Po tvojoj službi, kojom si proslavio nebeskog Oca na zemlji, Po tvojoj krvnoj žrtvi, koja se jednom zauvijek dogodila na križu, Po tvojoj nekrvnoj žrtvi, koja se doga a na našim oltarima, Po tvojoj božanskoj mo i, koju nevidljivo vršiš po svojim sve enicima, Da se dostojiš sve enike u svetoj vjeri uzdržati, TEBE MOLIMO, USLIŠI NAS! Da se dostojiš svom narodu dati pastire po svome srcu, Da pastire naroda Božjeg ispuniš Duhom svoga sve eništva, Da se dostojiš pravu istinu i mudrost sa uvati na usnama sve enika, Da se dostojiš poslati vjernih radnika u svoj vinograd, Da se dostojiš umnožiti broj vjernih svjedoka tvog evan elja, Da se dostojiš umnožiti broj revnih djelitelja tvojih Sakramenata, Da se dostojiš sve enike obdariti poslušnoš u tvojoj volji, Da se dostojiš sve enike obdariti blagoš u u službi i marljivoš u u radu, Da se dostojiš sve enike obdariti postojanoš u u molitvi, Da se dostojiš u sve enike proširiti ljubav i poštovanje prema Euharistiji, Da se dostojiš sve sve enike, koji su ti vjerno služili, nagraditi vje nom sre om, Jaganj e Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, OPROSTI NAM, GOSPODINE! Jaganj e Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, USLIŠI NAS, GOSPODINE! Jaganj e Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, SMILUJ NAM SE, GOSPODINE! Pomolimo se! Bože, posvetitelju svoje Crkve, probudi u njoj, po svom Duhu, snažnije i prodornije svjedoke Evan elja, dostojne i vjerne djelitelje Sakramenata da, u tvom Duhu i pod tvojom zaštitom, svojom službom i primjerom vode tvoj narod na putu spasenja. Po Kristu, Gospodinu našemu. 3-4/2010.


Tre a vazmena nedjelja

Prakti ni rad s Biblijom

(Dj 5,27b-32.40b-41) Nedjelje nakon proslave svetkovine Isusova uskrsnu a kao prvo itanje redovito donose odlomke iz Djela apostolskih. U njima je opisano iskustvo prvokrš anske zajednice i na in svjedo enja injenice da je Isus uskrsnuo. Sveti Luka nastavlja opisivati sve što se doga alo u Jeruzalemu, u Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje (usp. Dj 1,8). Današnji odlomak prikazuje jedan od osnovnih oblika i sadržaja kerigme kojom su apostoli opisivali i svjedo ili što se dogodilo s Isusom iz Nazareta. »Bog otaca naših uskrisi Isusa koga vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Za etnika i Spasitelja da obra enjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih doga aja i Duh Sveti kojega Bog dade onima koji mu se pokoravaju.« Bog se zauzima za Isusa. On ga nije ostavio u smrti u koju ga ljudi poslaše. Pokazao je da su njegovi planovi druk iji. Božja je zadnja. Iako su ljudi mislili da su osudom Isusovom pokazali svoju mo – Bog im pokazuje tko je gospodar povijesti. On je vodi prema svojim zamislima. Apostoli su to iskusili i ne mogu ne svjedo iti svoju oduševljenost. Oni su postali svjedoci i radosni su što mogu navješ ivati Uskrsloga. Koliko je od toga oduševljenja ostalo u nama, krš anima 21. stolje a?

etvrta vazmena nedjelja (Dj 13,14.43-52) itanje iz Djela apostolskih opisuje jednu zgodu koja se dogodila u Maloj Aziji za vrijeme prvog misijskog putovanja Pavla i Barnabe. Pokazana je »metodologija« naviještanja evan eoske poruke. Pavao i Barnaba najprije se obra aju Židovima i njih pozivaju da krenu za Isusom. Smatrali su da su Židovi kao, povijesno gledano, »prvopozvani« zaslužili da se najprije njima navijesti Evan elje. To je izazivalo dvovrsne reakcije: jedni su prihva ali navještaj, dok su drugi bili njegovi ogor eni protivnici. U slu aju da Židovi ne prihvate upu eni im poziv – Pavao se redovito okretao poganima i njih nastojao pridobiti za poruku Isusova uskrsnu a. »Trebalo je da se najprije vama navijesti rije Božja. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vje noga, obra amo se evo poganima ... Pogani koji su slušali radovali su se i slavili rije Gospodnju ...« Reakcije Židova esto su onemogu ivale bilo kakav pokušaj navjestitelja da ih pridobiju za taj »novi put«. To je sudbina onih samodostatnih i samouvjerenih koji smatraju da im nije potrebno obra enje i promjena na koje ih Bog poziva. Oni propuštaju svoj milosni trenutak.

Peta vazmena nedjelja (Dj 14,21-27) Za razumijevanje današnjega itanja bilo bi korisno pogledati na zemljopisnoj karti trasu kojom su išli Pavao * Voditelji rada u skupinama e izabrati najprikladnije metode za obradu predloženih tekstova.

3-4/2010.

i Barnaba na svom prvom misijskom putovanju. Vidjet emo da su se skoro istim putem vratili na svoje polazište. To je bila prilika da, nakon što su u spomenutim gradovima navijestili Evan elje, ponovno posjete novoutemeljene zajednice, ohrabre ih i u vrste u vjeri i ustrajnosti. Uo ljivo je spominjanje injenice »da nam je kroz mnoge nevolje u i u kraljevstvo Božje«. U tim je rije ima ve izraženo ste eno iskustvo prvih krš ana. U pro itanom odlomku spominje se i da su Pavao i Barnaba po crkvama postavljali starješine. To ukazuje na kasnije vrijeme, kad su spomenute zajednice ve bile izgra ene i kad je bilo mogu e u njihovim sredinama prona i osobe koje su pokazale izgra enost i ustrajnost u vjeri. Za prvo misijsko putovanje to bi bilo još prerano.

Šesta vazmena nedjelja (Dj 15,1-2.22-29) Za vrijeme svojih putovanja Pavao se esto susretao s osporavanjem Židova i njihovim zahtjevima da obra enici na krš anstvo najprije moraju prihvatiti sve židovske propise i obi aje i tek tada postati punopravni lanovi Crkve. To je, prema njegovu uvjerenju, bila nepremostiva prepreka širenju Crkve. Zato je ekao pogodni trenutak i susret s apostolima da postavi to pitanje i potakne njegovo rješavanje. Smatrao je da je židovstvo ispunilo svoju ulogu i postiglo svoju svrhu. Zato više nije potrebno. Krš ani moraju biti svjesni svojih židovskih korijena – ali nisu dužni prihvatiti njihove propise i obi aje. Zaklju ak koji su apostoli donijeli na svom skupu u Jeruzalemu, najvjerojatnije 49. godine, predstavlja kona ni iskorak prve Crkve prema poganima. Ta odluka djelo je apostola i Duha Svetoga i smatra se kona nom. Vrijedi je detaljno pro itati i prou iti. Zanimljivo je da su Petar i ostali apostoli tom odlukom ispunili svoje poslanje i više se u Djelima ne spominju kao akteri širenja krš anstva. Tu ulogu, prema Lukinu kazivanju, preuzima Pavao.

Sedma vazmena nedjelja (Dj 7,55-60) Lukino djelo sastavljeno od dva dijela, Evan elja i Djela apostolskih, pokazuje u svojim opisima naglašeni paralelizam djelovanja i ponašanja Isusa i prvih krš ana. Nakon primanja Duha na krštenju Isus javno nastupa kao Mesija. Nakon Pedesetnice Crkva izlazi na javnu scenu i naviješta Krista uskrsloga. Isus propovijeda Božje spasenje i ini udesa; Crkva ini isto. Ta sli nost ide sve dotle da pojedini krš ani slijede Isusa i u smrt na isti na in kako je on to inio. Današnji opis Stjepanove smrti u mnogim pojedinostima slijedi i opis Isusove osude i smrti. Poticajno je pažljivo iš itavanje kratkoga opisa Stjepanova kamenovanja i uspore ivanje s Isusovom smr u. Pokazat e se da Isusov sljedbenik slijedi U itelja i u tim trenutcima. To treba shvatiti kao priMarko Tomi mjer i poziv.

257


Cvjetnica - nedjelja Muke Gospodnje

RIJE : Homiletska gra a C

Nacrt za homiliju

A ukaza mu se an eo s neba koji ga ohrabri.

Izvješ e o Isusovoj muci, koje smo upravo uli, dovoljno je rje ito i pobudno. Danas emo pokušati izdvojiti samo jedan dio: Isusovu molitvu u Maslinskom vrtu. U Isusovu stavu možemo i trebamo sagledati i naš vlastiti život.

Strašna je bila Isusova tjeskoba. Veli današnje evan elje: I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. I u tim trenucima – gle! – stiže pomo s neba: A ukaza mu se an eo s neba koji ga ohrabri. To je i naša nada i naša snaga. Bog nas nikada ne kuša preko naših sila. Tako se u našem životu javlja Božji an eo tješitelj. Može to biti neki sretan doga aj, neka posebna prigoda, re enica iz Svetoga pisma, bljesak neke spoznaje koji nas prosvijetli i utješi. Može to biti neka draga osoba koju Bog postavi na naš životni put… Ne e Bog dopustiti da nas muka i teret života posve satru. Samo je važno da se mi potrudimo ostati Bogu vjerni, a on nas nikada ne e ostaviti same na našem putu. Kona no, uvjereni smo, mi smo njegova djeca. Mi smo uvijek u njegovu srcu. A u kona nici, kao što je svoga Sina Isusa Krista preko strahote križa i smrti doveo do slave uskrsnu a, tako ne e dopustiti da bude uzaludna ijedna suza, ijedno dobro djelo u injeno iz ljubavi. Tako e i nas u initi dionicima Kristove pobjede i Kristove proslave.

Molite da ne padnete u napast! Znamo i vjerujemo da je Isus pravi Boji Sin, ali i savršen ovjek. Veli Pismo da nam je u svemu jednak, osim u grijehu. Tako u Maslinskom vrtu vidimo Isusa kao pravoga ovjeka, kojega uo i njegove smrti hvata užas i tjeskoba. Zato veli svojim u enicima: Molite da ne padnete u napast! O ito je to poruka za njih, a i za njega samoga. Vidjeli smo na po etku korizme kako je Isus bio napastovan. Napast je prisutna u svakom ovjeku i nitko od nje nije zašti en. Zbog toga valja moliti da ne padnemo u napast, tj. da ne podlegnemo napasti. Isus je svjestan da je duh voljan, ali da je tijelo slabo. Zato se moli. Bilo je vremena kad su se vjernici silno bojali avolskih nasrtaja i utjecaja zloduha. Krist je pobijedio zlo i grijeh, on je vladar neba i zemlje i stoga se ne moramo nikoga i ni ega plašiti. Me utim, napast je uvijek prisutna. I baš zato što je Krist pobijedio zlo i grijeh, trebamo uvijek tražiti njegovu snagu i njegovu milost. Bilo bi ludo kad bi se ovjek lakomisleno igrao s napaš u. Jer, kako su govorili neki sveci, nema toga grijeha koji ja ne bih mogao po initi. Zbog toga je jasno da razborit ovjek i vjernik izbjegava grešne prigode i pazi na svoje strasti, da ga ne odvedu na stranputicu. Kona no, svakodnevno molimo Ne uvedi nas u napast, tj. ne dopusti da padnemo u napast.

Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude! Isus po svojoj ljudskoj naravi želi živjeti. Plaši se smrti. Zato je tako razumljivo da u prvom dijelu svoje molitve veli: O e! Ako ho eš, otkloni ovu ašu od mene. Tako i mi molimo za zdravlje, za uspjeh, za mir i ljubav u obitelji… I to je razumljivo. Me utim, Isus u nastavku svoje molitve govori ono što je srž svake molitve. Govori svome Ocu: Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude! Koliko god to koji puta bilo teško, ovo treba biti središnji dio i naše molitve. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude! Iznad svega želimo da se na nama vrši Božja volja. On vidi ono što mi ne vidimo, on zna ono što mi ne znamo, njegovi su putovi nedoku ivi. I, što je najvažnije, Bog nas ljubi kao svoju djecu. Pa ako dopušta nevolju, muku i smrt, on zna zašto i zbog ega. Za nas ostaje bitno da smo pred njegovim o ima i u njegovu srcu.

258

Veliki etvrtak Uvod i pokajni ki in Ulazna pjesma danas kaže: Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojemu je spas, život i uskrsnu e naše, po kojemu mi smo spašeni i oslobo eni! Otajstvo Gospodnje ve ere, otajstvo je njegove smrti i uskrsnu a. Tim otajstvom svi smo mi spašeni i oslobo eni. Ovdje, na Zemlji, nikada ne emo razumjeti visinu i dubinu ove tajne naše vjere. Možemo se samo duboko Gospodinu pokloniti. x Gospodine, Otajstvom pashalnog janjeta ti si izbavio svoj narod iz egipatskog ropstva. Gospodine, smiluj se! x Kriste, Ti si onaj pravi Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta. Kriste, smiluj se! x Gospodine, po svetoj euharistiji ti i nas iniš dionicima svoga spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju Ve eras slavimo Kristovu posljednju ve eru. Te je ve eri Isus slavio židovski blagdan koji se zvao Pasha. Rije pasha ozna avala je i janje koje se te ve eri žrtvovalo i prire ivalo za ve eru. Židovi su tom prigodom slavili središnji doga aj njihova spasenja: Bog ih je silnim udesima izveo iz Egipta, iako ih egipatski vladar nije htio dragovoljno pustiti. Te su kriti ne ve eri – uli smo – Židovi po Božjoj zapovijedi zaklali janje, njegovom krvlju poškropili oba 3-4/2010.


dovratnika i nadvratnik svoje ku e. Te je no i an eo zatornik pobio sve egipatske prvoro ence, a židovske je, gdje je god na ulazu u ku u vidio krv, poštedio. Umjesto židovskih prvoro enaca, život su izgubili jaganjci.

Ovo je tijelo moje - za vas I sada, na posljednjoj ve eri Isus u enicima pokazuje da je žrtvovanje onog pashalnog janjeta tek slika one stvarnosti što se me u njima zbiva. Isus je onaj pravi Božji Jaganjac, kojega tek nagovještavaju pashalni jaganjci koji su stolje ima bili žrtvovani. Pavao nam danas u drugom itanju to naviješta: Gospodin Isus one no i kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i re e: »Ovo je tijelo moje – za vas.« Pashalni su jaganjci one no i u Egiptu svojom krvlju spasili izraelske prvoro ence. Ve eras, u predve erje svoje muke, Isus predaje svoje tijelo ne samo za židovske prvoro ence, nego za sve nas. Predaje sebe, da bismo svi mi živjeli. Preuzima na se krivicu naših grijeha. Uzima od nas našu ranjenu, grešnu ljudsku narav, da bi nas zaodjenuo svojim božanskim sinovstvom, da bismo mi postali prava djeca Božja. To je ona udesna razmjena koja je zapo ela utjelovljenjem i ro enjem Sina Božjega me u nama. To je ona tajna ovih svetih dana. Bog je one no i u Egiptu poštedio izraelske prvoro ence, a svoga Sina nije poštedio, nego ga za sve nas predao. Zato se u vazmenom hvalospjevu s ushi enjem kli e: O neizrecive li ljubavi Božje: da roba otkupiš, Sina si predao!

Ovo inite meni na spomen Posebna je ova ve er. Duboko smo Bogu zahvalni, da možemo sudjelovati u ovom bogoslužju koje je temelj svih naših nedjeljnih i blagdanskih okupljanja. Danas je ustanovljena euharistija. I po tome slavlju kroz vjekove – i danas me u nama! – ostvaruje se i uprisutnjuje Kristove spasenje. Krist je živ me u nama, on se predaje za nas i ini nas dionicima svoje nebeske proslave. Me u nama se u svakom misnom slavlju, posebno ve eras, jer je na današnji dan euharistija ustanovljena, uprisutnjuje i ostvaruje Kristova smrt i uskrsnu e po kojima smo spašeni. Upravo zato nam ve eras Isus – kao svoju najve u želju i ostavštinu – predaje ovo otajstvo rije ima: Ovo inite kad god pijete, meni na spomen. I odmah nam Pavao objašnjava zašto to trebamo initi: Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete ašu, smrt Gospodnju navješ ujete dok on ne do e. Tako se, bra o i sestre, me u nama otajstveno doga a i ostvaruje spasenje koje je Isus ostvario jednom zauvijek svojom smr u i uskrsnu em. Hvala Bogu, da shva amo važnost euharistije. Hvala Bogu, da smo ovdje i da redovito nedjeljom – na spomen njegove pobjede nad grijehom i smr u – slavimo ovu istu euharistiju 3-4/2010.

po kojoj je me u nama živ i djelatan Isus i njegovo spasenje.

I pranje nogu – u služenju Dan prije nego e podnijeti muku, duboko potresen, svjestan da mu je to posljednja ve era s u enicima, što Isus još ini? Zorno im pokazuje kakvi trebaju biti njegovi u enici. Skida sa sebe gornju haljinu, opasuje se ubrusom i po inje u enicima prati noge. U Isusovo vrijeme bila je to dužnost najnižih u obitelji – slugu i robova. Pokazuje im kako je važno ljubav pokazivati djelom. I kad im je oprao noge – za slu aj da to netko ipak nije ispravno shvatio – tuma i im što je u inio: Razumijete li što sam vam u inio? Vi me zovete U iteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja - Gospodin i U itelj - vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi inite kao što ja vama u inih. Trebaju li nam daljnja tuma enja? Isus svoju ljubav prema nama pokazuje tako da se postavlja kao sluga. Štoviše, on svoj život daje za nas. To je jedini ispravan put i za nas, njegove u enike. Kada je Isus visio na križu, rugali su mu se njegovi neprijatelji, jer su bili uvjereni da je križ bio znakom Kristova neuspjeha i Kristove slabosti. A nije bilo tako. Kristova ljubav kojom je sama sebe predao za nas, najve a je Božja snaga i mudrost. Ta΂, Bog je ljubav! Tako i mi, kada ljubimo bezuvjetno, kada služimo i pomažemo besplatno, kada inimo dobro radi samoga dobra, možemo izgledati ludi i drugima, pa možda ponekad i samima sebi. Ali, ono što je u o ima ljudskim ludo, mudrost je Božja i snaga je Božja. Zato, nasljedujmo Isusa u jednostavnosti, u služenju u predanju. Tako emo biti sli ni njemu ne samo u njegovoj muci i poniženju, nego i u njegovoj proslavi. Jer, neizmjerna je snaga ljubavi, Božje ljubavi. Ona sve preobražava i sve e nadživjeti. To je otajstvo ove ve erašnje euharistije, to je otajstvo i duboki smisao svake svete mise koju zajedno slavimo.

Veliki petak Danas je Crkva u velikoj šutnji. Zapo eli smo ovo bogoslužje u potpunoj tišini: bez zvonjave zvona, bez sviranja i pjevanja. Crkva Kristova – to smo mi, sabrani ovdje ve eras na spomen Kristove muke – osje amo se kao zate eni, svjesni da ne možemo doku iti strahotu, ali i izvanrednu uzvišenost ovoga trenutka i Božje veli ine. Znamo i vjerujemo: Bog je vje an, neizmjeran, svemo an, nespoznatljiv, jedini koji stvarno jest i koji je oduvijek bio i koji e vje no biti. On je onaj po kojem je sve i od kojega je sve. Taj Bog nam danas otvara svoje srce i pokazuje se kao neizmjerna ljubav. Daje nam svoje srce– svoga ljubljenoga Sina. O tome uzvišenom otajstvu Božje ljubavi Pavao s udivljenjem govori: Ta ljubav je Božja

259


razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemo ni, Krist je, ve u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. (Rim 5,5-8) Danas, u prvom itanju, prorok govori o »sluzi Jahvinu«, tj. sluzi Božjem. Prorok ga je mogao zamišljati kao posljednjeg, velikog proroka, kao Mesiju. Ali nije mogao nazrijeti veli inu vlastitoga proroštva. Taj sluga, zapravo je pravi utjelovljeni Sin Božji. Evo kako pismo govori: A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opa ine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Toliko smo puta bili neljudi. Toliko smo puta nedostojno i mislili i govorili i inili. Toliko smo puta izdali i sebe i bližnje i našega Gospodina. Toliko puta – kad bi ostajali sami sa sobom – stidjeli smo se samih sebe. U pojedinim trenucima kad smo bili duboko iskreni, stvarno se nismo mogli sami sebi svidjeti. A Bog prilazi nama takvima. On je poput brižna roditelja koji pla a nestašluke svoje djece i koji sam trpi ubog njihovih ludosti. Bog šalje najvrednije što ima: svojega Sina. I on preuzima na sebe svu krivicu. Na njega se sru uje sav gnjev, sva srdžba sva strahota, kao posljedice naših grijeha i naših ludosti. Poznat nam je osje aj kad stojimo pred nekim tko nam je sve dao, a mi zauzvrat – ništa. Svaki je ovjek takav pred Bogom. Pogotovo danas. Sve enik se danas prostro u dubokoj molitvi pred ogoljenim oltarom. I mi se sada u srcu duboko klanjamo pred Bogom. I želimo Bogu re i: Hvala ti, Bože! Hvala ti za tvoga utjelovljenoga Sina koji je na sebi iznio teret i strahotu naših grijeha. Hvala ti za tvoju neizmjernu, nadspoznatljivu i uvijek vjernu ljubav. Duboko svjesni svojih grijeha, ali još svjesniji silne Božje ljubavi, danas se duboko klanjamo tajni Božjega spasenja u predanju njegova Sina Isusa Krista. Neka nas taj duh zahvalnosti obuzima ovih svetih dana i neka nas oja a da svojim životom uvijek odgovaramo darovima silne i nadspoznatljive milosti Božje – u Kristu Gospodinu. Amen.

Velika subota Nacrt za homiliju Ova je no oduvijek bila no prijelaza. Židovi su kroz vode Crvenoga mora prešli iz ropstva u slobodu, Krist Gospodin ove je no i ostvario svoj prijelaz iz smrti u život, iz sramote u slavu, a krš ani ove iste no i slave svoje suobli enje s Kristom, jer po ovome otajstvenom slavlju i mi prelazimo iz smrti i ropstva grijeha u život

260

i u slobodu djece Božje. To je otajstvo našega spasenja – oku nevidljivo, sakriveno onima koji su ohola srca, a vjernicima radosna vijest spasenja.

Dok su stajale zbunjene… Žene dolaze na Isusov grob. O ekuju grob kao i svaki drugi, grob koji pe ati ljudski život obilježen neizbježnim smrtnim ishodom. I nalaze prazan grob. U tome trenutku i ne pomišljaju na otajstveno Božji zahvat, na Božje djelo, na uskrsnu e. Ostaju zbunjene. I nama se to doga a. Svjedoci smo, na žalost, mnogih i premnogih tragedija i nesre a, ne samo u svijetu, nego i ovdje me u nama. Tako nam se dogodi da stojimo pred smr u drage osobe, pred iznenadnom i tragi nom smr u. Stojimo tako s nevjericom, stojimo posve zbunjeni. Jest, mi po sebi jesmo vjernici, ali u takvim trenucima stojimo poput ljudi koji znaju samo za ovaj svijet i koji gledaju samo s motrišta ovozemnog života.

Što tražite Živoga me u mrtvima? I onda žene na Isusovu grobu uju prijekornu rije : Što tražite Živoga me u mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji: »Treba da Sin ovje ji bude predan u ruke grešnika, i raspet, i tre i dan da ustane.« Rekli bismo da su te žene doista zaslužile prijekor. Prazan Isusov grob za njih stvarno nije trebao biti nikakva zagonetka. Ta΂, sam im je Isus navijestio da e nakon svoje smrti uskrsnuti. Kako su to mogle zaboraviti? A upravo se to nama redovito doga a. Iako na elno kažemo kako vjerujemo u Božje spasenje po Isusu Kristu, kako vjerujemo u vje ni život, mi se uglavnom gr evito držimo ovoga života i ovozemnih vrijednosti. A radi se jednostavno od tome da nam vjera u kona no spasenje u Kristu ispunja smislom naš sadašnji život i izbavlja nas od trajnih životnih tjeskoba. Naravno, redovite životne tjeskobe, kao i žalovanje za našim pokojnicima razumljivo je i ljudsko. Me utim, za nas vjernike uvijek u pozadini sjaji svjetlo Kristova uskrsnu a. Pa onda kroz naše ljudske žalosti i tjeskobe vidimo smisao našega trpljenja. Nije uzaludno trpjeti i biti podložan promjenjivosti i nestalnosti ovoga svijeta. Jer, kao što je Isus kroz strahotu smrti prešao u slavu uskrsnu a, tako i mi kroz naše nevolje i tjeskobe dolazimo do punog smisla našega života ve ovdje, na Zemlji, da bismo se u vje nosti u potpunosti pridružili Kristu i njegovoj nebeskoj slavi.

Vratiše se s groba te javiše sve to Jedanaestorici i svima drugima. Sre om, žene su povjerovale uskrsnoj poruci. Vratile su se i sve to dojavile Isusovim u enicima i prijateljima. Bio je to po etak evan elja – radosne vijesti: Krist je uskrsnuo i svojoj nebeskoj proslavi želi 3-4/2010.


pridružiti sve koji ga slijede. Upravo to želimo i mi no as. Unato naših životnih briga i nevolja, upravo zbog njih svjedo imo i naviještamo: Krist je uskrsnuo. Krist je ispunio smislom naš život koji izgleda i težak i nepravedan i ispunjen patnjom, razo aranjima, boleš u, tragedijama te, na koncu – smr u. Po Kristu, i s Kristom, zahvaljujemo Bogu za svu ljepotu i za sve blagodati ovoga života. Zahvaljujemo mu za život, zdravlje, obitelj, za naše ljudske radosti. Zahvaljujemo mu za udesnu sposobnost da volimo i budemo voljeni. Me utim, u svjetlu i snazi Kristova uskrsnu a i proslave, prihva amo i nevolje života, sva stradanja, sve nepravde, bolesti, tjeskobe, žalosti, tragedije. Prihva amo sve to znaju i da je Krist svu životnu nesre u, koja završava smr u - svojim uskrsnu em preobrazio u sredstvo spasenja. Jer, veli Pavao, ako smo dionici Kristove smrti, bit emo i dionicima njegova uskrsnu a. To je naša nada, to je naša radost ove no i.

x Gospodine, svojom miloš u pozivaš nas, svoju ljubljenu djecu, da budemo svjedoci tvoga spasenja i tvoje ljubavi u svijetu. Gospodine, smiluj se!

Dao Bog da ova naša nada, ova naša sre a, ovo naše ispunjenje Kristovom uskrsnom porukom bude dio našega bi a, tako da i mi rije ju, a još više životom, svima naviještamo da je Krist uskrsnuo i da je obasjao radoš u i nadom vje noga života naš sadašnji život, da bismo sve svoje duboke ežnje jednoga dana u potpunosti ostvarili u sretnoj vje nosti. Dao Bog da tako budemo vjerovjesnici Kristova spasenja u svijetu. Dao Bog da se to na nama i vidi i o ituje. Krist je uskrsnuo, i mi smo ve s njime suuskrsnuli u nama ve raste biljka vje nosti… I zato hvalimo Boga drevnim biblijskim poklikom Aleluja!

I onda se doga a da je ugledala prazan grob. Marija je, zacijelo, i dalje vjerovala da je Isus bio od Boga došao. I dalje je vjerovala da je Isus Božji Pravednik. Možda je u svojim zbrkanim mislima naslu ivala da je Bog zbog nekog razloga dopustio da Isus umre. Ali prazan grob jednostavno nije mogla razumjeti kao poseban Božji znak.

Vazam – nedjelja Uskrsnu a Gospodnjega Uvod i pokajni ki in Ivan evan elist pripovijeda nam kako su onog prvog uskrsnog jutra svi bili užurbani. Marija Magdalena je rano ujutro, još za mraka, požurila na Isusov grob. Kad je vidjela da je grob prazan, požurila je to javiti njegovim u enicima, na što su Petar i Ivan potr ali da vide što se to zbilo. Evo, i mi smo jutros požurili. Sveta misa koju emo slaviti otajstveni je susret s uskrslim Kristom. Poput Marije Magdalene, i poput svetih apostola, stojimo pred praznim Isusovim grobom i kli emo: Vjerujemo, Gospodine Isuse, da si uskrsnuo i da i nas uzdižeš u svoju nebesku proslavu. Neka ta vjera i ta radost ispuni ovo slavlje i itav ovaj sveti dan! x Gospodine, smr u i uskrsnu em svoga Sina ispunio si sva obe anja dana svome narodu. Gospodine, smiluj se! x Kriste, svojim uskrsnu em i nas si uzdigao na dostojanstvo Božjih sinova i k eri. Kriste, smiluj se! 3-4/2010.

Nacrt za homiliju Uskrsno nam Evan elje na po etku pred o i stavlja topao i drag lik Marije Magdalene. Gospodin Isus bio je njezin U itelj i Spasitelj. Ženskom intuicijom spoznala je i povjerovala da je on doista od Boga došao te da Božje rije i govori i Božja djela ini. Zato je Marija Magdalena bila jedna od rijetkih (na prste jedne ruke može ih se nabrojiti!) koja je bila uz Isusa i dok je on visio na križu. Nakon što je Isus bio umro i bio pokopan, Marija je i dalje sa uvala ljubav prema njemu. Evo je kako u ranu zoru, još za mraka, žuri na Isusov grob.

Opazi da je kamen s groba dignut

I mi se u nekim posebnim životnim situacijama, u slu ajevima muke, nevolje, pa i životnih tragedija, osje amo kao Marija Magdalena. Ne razumijemo. Koliko god bili razboriti ljudi, koliko god bili vjernici, ostanemo bez rije i, bez objašnjenja. Kako razumjeti nezahvalnost upravo tamo gdje sam ulagao svoj život i svoje srce? Kako razumjeti injenicu da – kako nam se ini – stradavaju upravo oni najbolji, nevini? Kako razumjeti tolike nesre e i tragedije? I kako – s druge strane – ne razumjeti one koji u nekim strašnim tragedijama po inju dvojiti je li Bog dobar, pa ak, ima li Boga uop e? Vidimo samo prazan grob i – ništa ne razumijemo.

Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše Grob je prazan. Jedino objašnjenje bilo je – mislila je Marija Magdalena – da je netko ukrao Isusovo tijelo. Zapazimo ovo. Ne radi se ovdje o ovjeku nevjerniku, ne radi se ovdje o bezbožniku ili o Isusovu protivniku. Ovdje je rije o vjernici. I to ne o obi noj vjernici. Marija je bila osobito vjerna Isusova u enica. Nikad ga se nije odrekla. Slijedila ga je i onda kada su ga gotovo svi napustili. I evo, kao što rekosmo, iz iste ljubavi, jer je Isusu ostala vjerna i nakon njegove smrti, Marija Magdalena hiti prva na grob, u rano jutro, još za mraka, vjerojatno nakon neprospavane no i. Pa ipak, pored njezine neosporne ljubavi prema Isusu, njezina vjera u tome trenutku još nije mogla prije i onaj zadnji prag – vjeru da je Isus

261


uskrsnuo, da je Isus svojim uskrsnu em u potpunosti pobijedio zlo i smrt. Ne bismo trebali zbog toga Mariju osu ivati. Ona je postupila onako kako postupa velika ve ina vjernika. Ne govorimo sada o onima koji su se udaljili od vjere, koji su ravnodušni, koji su potpuni bezvjerci. Govorim o nama, vjernicima, koji ispovijedamo vjeru u Kristovo i naše uskrsnu e. Me utim, dobar dio svoga života provodimo tako kao da i nismo vjernici. Mnoge životne odluke donosimo tako, kao da nismo vjernici. Na primjer, bez puno premišljanja žrtvovat emo nedjeljnu misu, jer upravo toga dana imamo nešto jako važno. Dopustit emo da naše dijete zanemari i župnu katehezu i osobnu molitvu i nedjeljnu misu, jer smo mu natovarili toliko slobodnih aktivnosti i jer smo mu dopustili da no i provodi u elektronskim zabavama. Propustit emo pozvati sve enika našem bolesniku, jer nam je prvenstveno važna njegova ovozemna dobrobit. A što re i kada je u pitanju spolni i obiteljski moral? Živimo kao da i nismo krš ani, kao da za nas zakoni i poticaji Crkve ne vrijede…

Vidje i povjerova I onda, tr e i, na grob stiže i onaj blagoslovljeni, ljubljeni u enik. Kao i Marija Magdalena, i on je vidio prazan grob. K tome je vidio uredno poslagane povoje i ubrus. Shvatio je i povjerovao. I prije nego što je Uskrsloga vidio, i prije nego im je Uskrsli izravno progovorio. Ljubljeni u enik je vidio tek znak: prazan grob, kao i složene povoje i ubrus. I povjerovao je. Ne vidje, a povjerova! Eto, to. Ivan je prekora io prag vjere i nade. Vidio je uglavnom isto što i Marija Magdalena, ali za razliku od nje, posebnim Božjim darom, o i su mu se otvorile i on je povjerovao. To je i naš put. Živimo u svijetu koji je ispunjen tjeskobama, nepravdama, bolestima. ali u isto vrijeme živimo u vjeri Kristovoj. Vjerujemo u Kristovo uskrsnu e. Krist je došao na ovaj svijet ne zato da svijet silom promijeni ili da ognjem i ma em zatre svaki grijeh, zlo i nepravdu. Isus je donio blagu vijest spasenja, propovijedao je kraljevstvo Božje, ono kraljevstvo koje se ra a duboko u ovjekovoj duši te, poput kvasca, raste i širi se. Krist nam je u ruke da malenu svjetiljku da njegovu svjetlost širimo svijetom. Krist nas je osposobio da budemo njegova živa slika u ovome svijetu. Krist nas pou ava i za to nam daje snage da njegovo spasenje širimo svijetom. Mi vjerujemo da je Krist uskrsnuo, ali u isto vrijeme mi vjerujemo da naš život na Zemlji ima smisla. Ako se ispunjaju pravila Božjega kraljevstva na Zemlji, za to Boga hvalimo. Ako li nas okruži nevolja, nepravda, trpljenje i smrt, znamo da se time suobli ujemo Kristu patniku, Kristu raspetome, koji je nakon svoje smrti uskrsnuo i tako u sebi pomirio Boga i ovjeka. Mi trebamo i želimo biti nositelji Kristova mira, Kristove nade, mi trebamo biti nositelji radosne vijesti

262

koja glasi: Krist je uskrsno od mrtvih. S njime i mi ve ovdje, na Zemlji, postajemo dionicima njegova spasenja. Po tome se svima nama ve ovdje, na Zemlji, daje predokus vje ne sre e.

2. vazmena nedjelja Uvod i pokajni ki in Danas je Bijela nedjelja, kada su neko novokrštenici odlagali svoje bijele krsne haljine koje su dobili na svome krštenju u uskrsnoj, vazmenoj no i. Neki ovu nedjelju nazivaju i Tominom nedjeljom, jer se danas ita odlomak o nevjeri apostola Tome. Kad je Toma i sam vidio uskrslog Gospodina, uskliknuo je: »Gospodin moj i Bog moj!« I mi danas ispovijedamo Isusovo uskrsnu e i zazivamo na nas milost Krista Uskrsloga. x Gospodine, ti si svojim u enicima poželio mir. Daj nam milost da se tvoj mir i u nama nastani. Gospodine, smiluj se! x Kriste, pokazuju i u enicima svoje probodene ruke i bok, pou io si ih kako tek preko muke i smrti ovjek stiže do uskrsnu a. Oja aj i nas u našim kušnjama i nevoljama. Kriste, smiluj se! x Gospodine, ti si apostole pozvao da budu svjedoci tvoga uskrsnu a. Daj nam milost da i mi svojim životom doprinosimo rastu tvoga Kraljevstva. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju uli smo prošle nedjelje, na Uskrs, kako Ivan apostol opisuje kako je prvo Marija Magdalena našla prazan grob, a zatim su Petar i Ivan došli na grob. Kad je Ivan vidio prazan grob i u njemu uredno složene povoje i ubrus, povjerovao je. U Ivanovu se evan elju zatim opisuje kako se uskrsli Isus ukazao Mariji Magdaleni i zapovjedio joj da to javi njegovim u enicima. Ona je to i u inila. Me utim, kao da to nije vrijedilo. U enici su se skupili u jednoj ku i i u strahu od Židova zaklju ali vrata. Bojali su se za vlastiti život, da ne bi i oni bili osu eni i pogubljeni kao Isus. Prazan grob nije bio dovoljan da bi oni povjerovali. Nije bilo dovoljna ni Ivanova vjera ni svjedo anstvo Marije Magdalene. Mislili su o ito: od silne ljubavi ljubljeni je u enik povjerovao ono što je htio da bude: da je Isus uskrsnuo. Prevelika žalost, prevelika ljubav nagnala je Ivana da povjeruje u ono što im se inilo nemogu im. Što se ti e svjedo anstva Marije Magdalene – uz dužno poštovanje! – u ono vrijeme nitko nije smatrao vjerodostojnim svjedo anstvo jedne žene. Rije i i samo rije i, mislili su u enici. A iznad svega ih je paralizirao strah. Što li e biti s njima? 3-4/2010.


Mir vama! I, onda, toga istoga dana uve er, me u takve zdvojne i uplašene apostole ulazi uskrsli Isus. I veli im kratko »Mir vama!« To je onaj uobi ajeni židovski pozdrav »Šalom« – mir vama. Isus im želi re i da se ne trebaju ni plašiti ni uznemirivati. On je me u njima. Živ. Pobijedio je smrt. Ljudska mu zloba nije mogla nauditi. Jednostavna je to i temeljna poruka i za nas. Koliko god nas reklame poticale na potrošnju i obe avale nam potroša ki raj, svjedoci smo toliko muka, nevolja, potresa, kriza, katastrofa. Pogotovo u osobnom životu. Tko to od nas nije zbog ne eg zabrinut, ozbiljno zabrinut? Tu je narušeno zdravlje, tu su problemati na djeca, tu je nesigurnost radnoga mjesta i zarade. A što re i o nezaposlenosti, op oj nesigurnosti, teškim bolestima, obiteljskim krizama, sva ama, raspravama, sudovanjima…? U nekim smo trenucima osobito žalosni, ranjivi. Ponekad gubimo volju za daljnjim radom i napredovanjem. Optere eni smo i vlastitom naravi, svojim manama, svojim grijesima. I onda ne vidimo izlaza. Što bi se u Dalmaciji reklo: »Sve je crna zemlja.« A Isus i nama veli: »Mir vama.« Veli nam da je pobijedio svako zlo i grijeh. Da je nadvladao zlo u i besmisao. Uvjerava nas da je udario zdrave temelje Božjem kraljevstvu, štoviše, da je to Kraljevstvo stvarno tu, me u nama, da smo mi ve dionici toga Božjega kraljevstva po sakramentima, po rije i koja nam se navješ uje, po njegovoj neizmjernoj milosti. Kristova je milost ja a od svakoga zla, od svakoga grijeha, od svake sile ovoga svijeta. Krist je Pobjednik i zajedno s njime mi i možemo i trebamo pobijediti bezna e, bezvoljnost, robovanje grijehu, smrt.

mi smo ve sada dionici njegove proslave. Ve sada u nama je snaga Kristova. Ve sada – znaju i da je Krist uskrsnuo – mi hrabro i s puno pouzdanja hodimo ovim životom nose i svoje križeve. Jer muka nije jedini smisao života, muka i nevolja nalaze svoj puni smisao i ostvarenje u uskrsnu u. To je naša nada i to je naša radost.

Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas Na koncu, Isus ponovno hrabri svoje u enike. Veli: Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Uskoro e apostoli postati svjedoci Isusova uskrsnu a i poruku njegova spasenja pronosit e do na kraj zemlje. Isus je slavu svoga uskrsnu a pokazao apostolima, da bi oni tu blagu vijest mogli širiti po svoj zemlji, kao što se to lijepo sažima u Lukinu evan elju: Ovako je pisano: Krist e trpjeti i tre i dan ustati od mrtvih, i u njegovo e se ime propovijedati obra enje i otpuštenje grijeha po svim narodima po evši od Jeruzalema. Vi ste tomu svjedoci (Lk 24,46-48). Isti je poziv i isto poslanje i za nas. Isus i nas šalje da budemo svjedoci njegova uskrsnu a, da svjedo imo da je Krist u nama uskrsnuo te da je uskrsnuo za svakoga ovjeka dobre volje. Pri tome je, naravno, temeljno da svjedo imo svojim životom. A to onda zna i da emo i u dobru i u zlu i u trenucima ushi enja, ali i u trenucima teških križeva, pokazivati da sve u svome životu nosimo i podnosimo u svjetlu Isusova uskrsnu a. ovjek vjernik s pouzdanjem, vjerom, nadom i ljubavlju nosi i podnosi svoje križeve u dubokoj vjeri da je upravo po njima sli an Kristu patniku, da bi onda bio i dionikom njegova uskrsnu a.

Pokaza im svoje ruke i bok

3. vazmena nedjelja

Na to je Isus apostolima pokazao svoje ruke i bok. Trebali su razumjeti. Isus je stvarno bio mu en i stvarno je umro. Bio je pokopan, ali je uskrsnuo. Želi im re i. Ako i postoji nevolja, kušnja, tjeskoba, strah, muka, ako i postoji smrt, sve je to – za one koji vjeruju u Božju silu – tek put do uskrsnu a. Zato se isplatilo – naglašava im Isus – zato se isplatilo da je Isus bio odba en, isplatilo se da su svi smatrali kako je osu en, uništen i kako je uzaludna bila njegova ljubav i milosr e. Božja je uvijek ja a. Re i e kasnije Pavao ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje ja e je od ljudi (1 Kor 1,25).

Crkva slavi Kristovo uskrsnu e u svakoj svetoj misi, poglavito u onoj nedjeljnoj, a ponajviše u ovo sveto vazmeno vrijeme. Htjeli bismo tu blagu vijest spasenja, kojoj je upravo vrhunac Kristovo uskrsnu e, širiti po cijelom svijetu. Da bismo mogli biti dostojni nositelji i navjestitelji evan elja, na po etku ove svete mise pokajat emo se za sve svoje grijehe i propuste.

To, naravno, danas Isus i nama govori. Ako se osje amo i maleni i slabi i nemo ni, ako nam se ini da je mržnja ja a od ljubavi, me utim, ako i dalje, uporno, unato svemu nastojimo initi dobro, nastojimo živjeti po evan elju, ako se, dakle, tako osje amo, znamo: Krist je po muci i smrti stigao do uskrsnu a, tako emo i mi zajedno s njime suuskrsnuti. Štoviše, 3-4/2010.

Uvod i pokajni ki in x Gospodine, uskrsnu em svoga Sina podigao si pali svijet. Gospodine, smiluj se! x Kriste, ti si svoje apostole, kao svjedoke svoga uskrsnu a, poslao da po cijelom svijetu naviještaju tvoje spasenje. Kriste, smiluj se! x Gospodine, ti želiš da i mi naviještamo Kristovo evan elje te tako budemo svjetlost svijeta i sol zemlje. Gospodine, smiluj se!

263


Nacrt za homiliju Što je jedna od osnovnih osobina dobre vijesti? Da se širi. ovjeku se nešto lijepo dogodi: sretno položi maturu, uspije se upisati na fakultet koji je oduvijek želio, diplomira, dobije posao. Ili, trudno a i porod proteku u najboljem redu, rodilo se zdravo dijete. Ili, nakon nesre e operacija je dobro prošla, pacijent e se brzo oporaviti. ovjek na e dobar posao, dobije nagradu, dobije u igri na sre u… Što ini? govori svima. Želi svoju radost podijeliti s drugima. Kakva bi to radost i sre a bila ako je ovjek ne bi mogao drugima iznijeti?

Nismo li vam strogo zabranili u iti u to Ime? Tako je bilo s apostolima nakon Kristova uskrsnu a i nakon što su se ispunili snagom i miloš u Duha Svetoga. Vlastitim su ušima slušali Kristov nauk, bili su o evici njegovih udesa, bili su svjedoci Kristova uskrsnu a. Znali su i iskusili na samima sebi osloba aju u snagu Kristova uskrsnu a. Bili su uvjereni da Krist svojom smr u i uskrsnu em svakog koji povjeruje ve ovdje, na Zemlji, ini dionikom nebeskog kraljevstva koje e se u punini ostvariti u vje nosti. Apostoli su bili sretni i razdragani: to divno iskustvo žele podijeliti sa svojim sunarodnjacima. I zato puni radosti naviještaju, propovijedaju evan elje – tu radosnu vijest, a sam Krist njihov navještaj potkrepljuje udesima koja se doga aju po rukama apostola. I onda dolazi hladan tuš. Nakon što su apostoli mnoge bolesnike izlije ili zazivanjem Imena Isusa Krista, kako nekoliko redaka ranije izvještava ista knjiga – Djela apostolska, Veliki sve enik ih daje uhititi. Nakon što su apostoli udesnim Božjim zahvatom bili izbavljeni iz tamnice, doveli su ih pred Veliko vije e, ovoga puta ne na silu. I onda, uli smo danas, Veliki im sve enik govori: Nismo li vam strogo zabranili u iti u to Ime? A vi ste eto napunili Jeruzalem svojim naukom i ho ete na nas navu i krv toga ovjeka. Za sve eni ke je glavare bilo nebitno to što je Isus nevin bio osu en na smrt. Nebitno im je što su se po rukama Isusovih u enika doga ala udesa. Nebitna im je bila injenica da u apostolima, i po apostolima, o ito djeluje Božja sila. Za njih apostolski nauk jednostavno nije bio prihvatljiv, kako bi to narod rekao, sve da iz njeg’ sunce sija. Za njih je jedini problem bio u tome što su neki mogli zaklju iti da je Isus razapet krivnjom tih istih narodnih starješina. Oni koji me u nama više pamte, znaju jako dobro kako su nam bili zabranjivali govoriti istinu o Isusu Kristu, kako su govorili da je vjera opijum naroda, da služi zaglupljivanju narodnih masa. Iako i danas ima onih koji jednako misle i koji to svoje mišljenje suptilno iznose putem razli itih sredstava društvenog priop avanja. Rekao bih da za vjernike prava opasnost dolazi s druge strane. Svijet u kojem živimo sve manje mjesta ostavlja Bogu. Važno je posje-

264

dovati sve više i sve bolje. Važno je posti i uspjeh, biti popularan. Važno je trošiti, uživati. Opijamo se rastom standarda, tr imo za bogatstvom i slavom. Nije dovoljno imati mobitel, važno je koji je model. Isto je tako s automobilom, komadom odje e i obu e. Važno je biti slavan, utjecajan, zapažen. I onda kada ovjek progovori o vrijednosti obitelji, o predbra nom moralu, o odgoju djece, gdje pored prava postoje i dužnosti, kada govorimo da mladi trebaju imati šanse, ali i odgovornost, kada govorimo o važnosti neradne nedjelje, nedjeljne mise, kada, kona no, govorimo o tome da ne živi ovjek smo o kruhu, onda smo neprili ni. Štoviše, spremni su nas i krivi no progoniti ako se izjasnimo što mislimo o homoseksualnosti… Problem je na Boži govoriti o utjelovljenom Božjem sinu, problem je križ u u ionicama, problem je govoriti o uskrsnu u. ali je zato jako moderno govoriti o indijskoj duhovnosti (koje Indije i nije vidjelo, ali tko na to gleda!). Moderno je govoriti o horoskopu, visku, gatanju iz karata. Ne brane nam sudski, ali se i mi sami tako lako, i olako, prilago avamo ozra ju koje odbija Kristovo evan elje.

Treba se ve ma pokoravati Bogu negoli ljudima! Petar je bio odlu an. Veli: Treba se ve ma pokoravati Bogu negoli ljudima! Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Za etnika i Spasitelja da obra enjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih doga aja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju. Petar se pokorava Bogu i ne može a da ne naviješta ono emu je sam bio svjedokom. Sli no, na jednom drugom mjestu, Pavao veli svome u eniku Timoteju: Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji e suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Rije , uporan budi - bilo to zgodno ili nezgodno - uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivoš u i poukom. Jer do i e vrijeme kad ljudi ne e podnositi zdrava nauka nego e sebi po vlastitim požudama nagomilavati u itelje kako im godi ušima; od istine e uho odvra ati, a bajkama se priklanjati (2 Tim 4,1-4). To je naš poziv i naša zada a. Ne e biti dovoljno da naši biskupi pišu pastirske poslanice. Ne e biti dovoljno da sve enici to isto propovijedaju na misama. Svaki od nas je pozvan – i ja i vi – životom svjedo iti evan elje Kristovo. Zato emo se u prvom redu truditi svojim životnim stavom svjedo iti da nam je evan elje najvažnije. Ne emo zato dopustiti da nas obuhvati pomama za bogatstvom, slavom, položajima, potrošnjom. Ne emo dopustiti da nas nadvlada moralna ravnodušnost i popustljivost. Ne emo zanemariti ni sakramente ni molitvu ni istinske obiteljske vrijednosti. Ta, mi smo, po Isusovim rije ima, sol zemlje i svjetlost svijeta. Kona no, ne treba proklinjati tamu. Treba samo upaliti vlastitu svjetiljku i tama e malo-pomalo uzmicati. 3-4/2010.


Odu ispred Vije a radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime Kona no, glavari otpuste apostole, nakon što su ih dali išibati. A oni, veli današnji odlomak, Odu ispred Vije a radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime. Upravo to. Veli Isus: Ako su mene progonili, i vas e progoniti (Iv 15,20). To se upravo ostvarilo na apostolima. I to se uvijek ostvaruje na Isusovim u enicima. Ne samo na blaženom Alojziju Stepincu i tolikim drugima koji su u komunisti kim zatvorima tamnovali zbog Isusova imena, nego je to progonstvo na poseban na in prisutno i danas: nitko nas sudski ne goni ni progoni, ali sredstva javnog priop avanja i te kako rado »razapinju« one koji u prostodušnosti srca brane krš anske svetinje koje se ne uklapaju u naopaku potroša ku i licemjernu zapadnoeuropsku kulturu. Kao što prijetnje i batine nisu pokolebale apostole, nego su ih, naprotiv, ohrabrile da više i bolje ostanu vjerni evan elju, tako i nas naše neprilike ne trebaju obeshrabrivati. Zato emo uporno uvati istinu Kristova evan elja, uvaju i ljubomorno obiteljske vrednote, ostaju i vjerni i molitvi, i žrtvi, i pokori, i bogoslužju Crkve, uvjereni da nam je poziv kao malenom stadu biti svjetlost svijeta, sol zemlje i kvasac koji širi Kristovu blagu vijest spasenja.

4. vazmena nedjelja Uvod i pokajni ki in Rado isti emo da smo kao ljudi obdareni razumom i slobodnom voljom, i pritom od svoje najranije mladosti jako naglašavamo svoju slobodu. Me utim, doga a se da ovjek svoju slobodu upotrijebi za zlo i grijeh. Prava je mudrost u tome da ovjek svoju slobodu uvijek upotrebljava za dobro. U tome je slu aju sli an Bog koji je uvijek dobrostiv i koji nas je s tom namjerom stvorio na svoju sliku. Na po etku ove svete mise pokajat emo se za sve naše grijehe koje smo, zlorabe i svoju slobodu, u ludosti u inili. x Gospodine, ti si svoga sina poslao na svijet, ne da svijet osudi, nego da ga po tvojoj dobroti spasi, a mi smo tvoju milost toliko puta zanemarivali. Gospodine, smiluj se! x Kriste, ti si položio svoj život za nas, da bismo mi imali život u izobilju, a mi smo svojim grijesima prezreli tvoju ljubav. Kriste, smiluj se! x Gospodine, ti nas pozivaš da vjerno slijedimo glas svoga dobrog pastira, da bismo stigli do sretne vje nosti, a mi toliko puta slijedimo grijeh i požudu na svoju propast. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju Odgajanje je proces osamostaljivanja djeteta. Dijete postaje zreo ovjek koji samostalno može upravljati 3-4/2010.

svojim životom. Taj proces nikada ne ide bezbolno. S jedne strane, roditelji predugo smatraju svoje dijete – djetetom, pa se prema odraslijem djetetu postavljaju kao da je maleno. I tako ga ne u e odgovornosti i samostalnosti. No, s druge strane, dijete se esto želi prerano izvu i iz roditeljskog nadzora, tvrde i da samo najbolje zna i umije, što obi no završava razbijenom glavom i velikim razo aranjima. Tako dijete previše naglašava svoju slobodu, svoju samostalnost. U tome su slu aju sve revolucije pomalo djetinjaste. Silno naglašavaju slobodu, rušenje svake vlasti i svakog autoriteta, što onda završava još ve om tiranijom i nesre om. U svim se tim slu ajevima mladi revolucionari hvale kako nisu ni ije ovce i da se ne žele pokoravati ni jednoj vlasti, ni jednom autoritetu.

Ovce moje slušaju glas moj, ja ih poznajem i one idu za mnom A Isus, za njih nemoderan, mirno govori o pastiru i ovcama. Pa veli da je on dobri pastir. Pogledajmo malo u povijest. Razli iti revolucionari obe avali su slobodu, a kad bi ugrabili vlast, davali su svojim gra anima manje slobode, nego što su je prije imali. Pogledajte što se danas doga a. Svi nešto žele odbacivati okove staroga morala. Pa onda nema više onih starih svetinja ni autoriteta. Koga to treba s poštovanjem susretati? Koja su to pravila sveta i nedodirljiva? Ne bi trebao biti autoritet ni roditelj ni u itelj, ni sve enik, ni kralj. Ne treba se više obazirati na kruti gra anski moral koji u i poštovanju starijih, koji u i samozatajnosti, radišnosti, samoprijegoru, žrtvi, koji njeguje obitelj, kojemu je brak svet, kojemu spolnost nije sama sebi svrhom, koji pou ava da ne živi ovjek samo od kruha. I što se doga a? Oslobo eni Boga i mnogih moralnih na ela postajemo robovi potrošnje, trke za zaradom, za straš u, pijanstvom, kockom, nepoštenom zaradom, za samoisticanjem, nadmetanjem… I ostajemo prazni, mamurni, nesretni. Ne trebamo se varati. Veli Isus da su dva gospodara: Bog ili bogatstvo. Netko e re i: »Nisam ovca!« I te kako si ovca ako dopustiš da te vode strasti i požuda. Ako ne služimo Bogu, sluge smo i robovi grijeha. Evo što još Sveto pismo veli o onima koji obe avaju lažnu slobodu i razuzdanost: Obe avaju im slobodu, a sami su robovi pokvarenosti. Jer svatko robuje onomu tko ga svlada (2 Pt 2,19). Tko ini grijeh, rob je grijeha. A to nas ropstvo vodi u propast. Zato Isus danas jednostavno veli: Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vje ni te ne e propasti nikada i nitko ih ne e ugrabiti iz moje ruke. Mi emo se rado prepustiti vodi u ako ne znamo puta u brdima. Prepustit emo se autokarti ili satelitskom navo enju, ako ne znamo kojim putem sti i na odredište. Kako se onda ne bismo prepustili Kristu, Dobrom Pastiru, koji život

265


svoj daje za nas i vodi nas putem vje nosti, baš kao što ono re e Petar: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš rije i života vje noga! (I 6,68)

vjerenjem predajemo u ruke lije nika, još puno više predajemo se u ruke onoga koji je kao sin Božji predao sama sebe za nas i otvorio nam vrata nebeskog Kraljevstva.

Ja im dajem život vje ni Veli Isus: Ja im dajem život vje ni. Što god mi mislili i govorili, kratkovjek je život naš ovdje, na Zemlji. Ono što je bilo prije dvadeset godina, ini nam se kao ju er, a gdje emo biti za dvadeset godina? Domovina je naša na nebesima (Fil 3,20), veli Pavao. Zato je ludo tratiti svoje vrijeme i svoj život na nešto što nas ne ispunja i što je ograni eno vremenom. Mudro veli prorok Izaija: Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ete jesti i so na ete uživati jela (Iz 55,2). Svoj životni put trebamo ravnati prema kona nom cilju, a to je vje ni život. Zato nam je najsigurnije slijediti našeg Dobrog Pastira, Krista Gospodina. Ako možda – uz najbolju volju, ispituju i vlastitu savjest – ne znamo u nekim trenucima što nam je initi, tu je Isus, tu je njegovo evan elje, tu je njegova pouka, tu su njegovi sakramenti djelatni u njegovoj Crkvi, tu je nauk Crkve u kojoj prebiva mudrost Duha Svetoga. Kao što s povjerenjem sjedamo u autobus, prepuštaju i se znaju i razboritosti voza a, kao što se s po-

I nitko ih ne e ugrabiti iz moje ruke Veli na koncu Isus: I nitko ih ne e ugrabiti iz moje ruke. To je naša snaga i naša sigurnost. Slabi smo ljudi. Zamamnosti ovoga svijeta okružuju nas. Nitko od nas nije imun na grijeh. Osje amo kako u nama ima i strasti i po etaka grijeha. ini nam se da je tako malo potrebno da u inimo ovu ili onu ludost. A ponekad to i te kako u inimo. Me utim, uz nas je Kristova snaga i njegova milost. On ne želi dopustiti da nas iz njegove ruke otme grijeh i strast. Zato se obilno služimo molitvom i njegovim sakramentima koji nas ja aju u borbi protiv zla i koji nam daju uvijek novu snagu da inimo dobro. I još nešto. Danas se na poseban na in sje amo današnjih pastira Crkve. Molimo za svoje biskupe i sve enike da zajedno sa svima nama ne skrenu s puta evan elja, nego da svi zajedno slijedimo Krista, jedinog Velikog sve enika i našega Pastira. Zvonko Pažin

Korizmeni savjeti za voza e Hvarsko-bra ko-viški biskup Slobodan Štam-

buk u ovogodišnjoj korizmenoj poruci savjetuje vjernike kako bi se trebali ponašati za upravlja em automobila. Biskup upozorava vjernike da, uzimaju i u ruke upravlja , uzimaju u ruke najve u vrijednost – život. O tome se premalo razmišlja i time se ini grijeh propusta, dodaje biskup. U nastavku isti e da u vožnji jednako smeta onaj koji vozi prebrzo, kao i onaj koji vozi presporo te da bi voza i trebali biti posebno oprezni na mokroj ili smrznutoj cesti, na cestama u naselju te prilagoditi vožnju uvjetima na putu. Biskup poru uje vjernicima da na cesti mogu vježbati kreposti poput poniznosti, strpljivosti i razboritosti. »Poštivanje usputnih znakova vrlo je prikladan test naših dobrih i loših sklonosti«, poru uje hvarsko-bra ko-viški biskup, pozivaju i vjernike da budu strpljivi u prometu, posebno ako je pred njima spori voza ili ako je crta puna, te da se ne razbacuju novcem pri kupnji automobila, što rezultira razbuktavanjem oholosti. U korizmenoj poruci koja nosi naslov »Korizma za volanom«, biskup se osvrnuo i na problematiku

266

vezanu uz parkiranje. »Parkiranje može pokazati naše razumijevanje prema drugima ili omalovažavanje drugih ukoliko ne ostavljamo potrebiti prostor za druge. Možda bismo moglo to ovako kazati: Parkiraj (se) i re i u ti tko si i kakav si«, poru uje mons. Štambuk. Tako er je upozorio vjernike da tijekom vožnje ne koriste mobitel. »Razgovori tijekom vožnje mogu biti uzrokom velikih nesre a i životnih pogibelji. Stani na prikladni prostor. Zaustavi se. Razgovaraj pa kreni dalje. Ukoliko je razgovor bio šokantan, smiri se, pogledaj lijevo i desno i primiren nastavi svoj put«, piše biskup, posebno pozivaju i mlade voza e da budu oprezni u prometu. Tako er poziva vjernike da preispitaju svoju savjest i zapitaju se koliko su grijeha u inili za upravlja em automobila. »I mi biskupi smo voza i, i sve enici su voza i, i asne sestre su voza ice, gotovo ni u jednoj našoj obitelji nema više ni magaraca ni konja, ali ima konjskih snaga raznih motora koji mogu opasnije ritnuti od bilo kojeg konja«, zaklju uje biskup. IKA

3-4/2010.










































































Millions discover their favorite reads on issuu every month.

Give your content the digital home it deserves. Get it to any device in seconds.