PREDGOVOR
Savjetujem ti da sebi izabereš neku osobu čiji će ti se uzoran život2 duboko urezati u srce i koju ćeš toliko poštovati da ćeš svaki put kada se nje sjetiš, iz poštovanja prema njoj ustati te se dovesti u red i sabrati. (Zlatno pismo, 103)
Tko pozna Vilimov život, naslućuje da je, pišući ove retke, mislio na svetoga Bernarda koji je bio pet godina mlađi od njega, a ipak njegov učitelj. Vilim je stupio u benediktinsku opatiju Saint-Nicaise u blizini Reimsa u vrijeme kada je Bernard de Fontaine ušao u Cîteaux u blizini Dijona u Francuskoj. Vilim je bio izabran za opata Saint-Thierryja šest godina po ulasku u opatiju dok je Bernard kao opat utemeljio Clairvaux samo tri godine po ulasku u novicijat. Vilim, koji je imao dojam da ga dužnosti nadilaze, približio se Bernardu koji je također bio pod velikim pritiskom svojih odgovornosti. Povezalo ih je tako blisko prijateljstvo da se Vilim poželio pridružiti Bernardu u Clairvauxu, no ovaj je to odbio. Bog dobro zna što radi kada nekoga pozove ovamo ili onamo i nije bitno gdje, nego kako se živi: kako gorljivo, kako ustrajno, kako iskreno. Možda je – to je moja osobna analiza – sveti Bernard primijetio da u Vilimovoj naklonosti i divljenju prema njemu ima nečega previše ljudskoga. Želio je stvoriti određeni odmak između sebe i toga gorljivog učenika kako ni jedan ni drugi ne bi ništa pretpostavljali Kristovoj ljubavi, kao što to preporučuje sveti Benedikt u Monaškome pravilu. Dakle, neka ti pomisao na tu osobu bude kao da je ona prisutna i iz osjećaja uzajamne ljubavi neka u tebi popravi sve što treba popraviti, a da pritom tvoje samotništvo ne trpi štetu zato što je ona 2
8
„Uzoran“? Nijedan učitelj to nije; samo oduševljenje učenika može stvoriti taj privid…