Kći Rima

Kći ima POPULUS

Tessa Afshar KĆI RIMA Roman

Biblioteka

POPULUS 20.

Naslov izvornika: Daughter of Rome Copyright © 2020 by Tessa Afshar Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2024.

Objavljeno uz dopuštenje Tyndale House Publishers.

Prijevod: Damir Biličić Lektura: Anđa Jakovljević Slika na naslovnici: Ilina Simeonova / Trevillion Images

Split, 2024.

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21 000 Split Tel.: 021/340-260, faks: 021/340-270 e-adresa: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Glavni urednik: Petar Balta Za nakladnika: Miro Radalj

TESSA AFSHAR

Kći

R

POPULUS

ima

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

ISBN 978-953-235-864-3 CIP zapis dostupan u katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191012063.

Posvećujem Jessie.

Koja je uvijek dobra. Pažljiva. Zabavna. Pametna. Prelijepa.

Moj dragi mali knjiški moljac.

Uvijek ću te u srcu čuvati kao blago.

Predat ćemo budućem koljenu: slavu Gospodnju i silu njegovu i djela čudesna što ih učini.

PSALAM 78,4

Prolog

Dok joj je srce nezadrživo udaralo, želudac joj se dizao poput plimnoga vala, Priscila je stajala pred zatvorenim vratima.

Na to isto mjesto došla je već četiri puta, a da nije ni zakoračila unutra. Danas neće odustati i samo se tako vratiti. Vrijeme je postalo neprijatelj kojega ne može svladati. Mora prijeći taj prag.

Drvene letvice koje su bile pred njom nekoć su vjerojatno bile tamnocrvene, no već su odavno izblijedjele i tako bljedunjave podsjećale samo na hrđu. Podignula je ruku da pokuca.

Prsti su joj zadrhtali pa je stisnula šaku. Naslonila je čelo na boju koja se ljuštila. Ne može ona to.

Mora.

Prije nego što će ponovno odustati, ipak je šakom udarila po drvu. Jednom. Dvaput. Treći je put zglobovima prstiju udarila po vratima tako snažno da je oderala kožu. Već krvari, a još nije ni zakoračila unutra.

Vrata je otvorila žena neuredne sijede kose i ovješene kože pod bradom koja se tresla sa svakim njezinim pokretom. „Čula sam i prvi put“, rekla je. „Nema potrebe srušiti vrata.“ Širokim tijelom zapriječila joj je put, poput vojnikinje na straži, ne mičući se ni za korak. „Što želiš?“ „Došla sam…“ Priscila je piljila u vlastite cipele, ne znajući što da kaže. „Liječniku.“ Žena je samo šutjela, mjerkala Priscilu hladnim očima koje kao da su već procjenjivale vrijednost njezine iznošene tunike i pale, plašta koji je nosila preko glave i ramena, profinjenih 9

naušnica s minijaturnim ametistima, kao i jedinoga drugog komada nakita, izlizana broša od stakla i srebra koji je imala na jednom ramenu. Još nekoliko trenutaka Priscili se činilo da joj žena možda neće dopustiti da uđe. Um joj je preplavilo olakšanje, no odmah potom i užas. Što da radi odbije li joj liječnik pomoći? „Došla si sama?“ upitala je žena. „Da.“ „Imaš novac?“ Priscila je potražila malenu kesu napola ispunjenu zveckavim srebrnjacima koju je bila vezala za vrpce oko struka. Nesigurnim je rukama počela povlačiti vrpcu za vezanje, presporo za ukus te žene.

Bez imalo pompe, žena je debele prste uvukla među vrpce pa se brzo riješila čvorova. Istresavši novčiće u dlan, žena ih je pomno izbrojila pa ih vratila u kesu, a nju spremila pod pojas.

Okrenuvši se, napokon joj je dopustila da uđe.

Od prejaka mirisa tamjana koji je gorio u željeznom žeravniku Priscila je osjetila vrtoglavicu. Obliznuvši suhe usne, za onom je ženom krenula u dvorište, a ova joj je ondje rekla da sjedne na nekakvu prljavu klupu. Priscila se iznenadila vidjevši da nije jedina osoba u tom uskom atriju. Jedna druga mlada žena sjedila je na klupi na suprotnoj strani pravokutnoga dvorišta. Na sebi je imala otmjenu tuniku boje šafrana dok joj je lice, kao i Priscili, napola zakrivala pala.

Priscila zapravo nije trebala imati palu, odjevni predmet pridržan za udane žene. No ta mala varka bila je nužna, da zaštiti njezinu tajnu.

Budući da joj je trebalo nešto čime će skrenuti misli, Priscila je pogledala tu drugu ženu. Iako joj je vidjela tek naznake profila, nešto u vezi s njezinim dostojanstvenim držanjem i siluetom lica koja se nazirala kroz veo Priscili se učinilo poznatim. Ovdje je još jedna duša koja pati zbog posljedica trenutka nepromišljenosti, njezina družica u sramoti.

Netko je u nekoj prostoriji nad njima kriknuo, a Priscila je poskočila. Zatvorena vrata prigušila su taj zvuk, ali nisu mogla posve sakriti agoniju žene čiji su povici prelazili u stenjanje. Priscila je zamalo ostala bez zraka. Drhtavim je korakom došla do fontane nasred dvorišta pa se naslonila na vrući sivi kamen kako ne bi pala. Uronila je ruku u vodu i umila lice.

10

Voda, topla koliko i zrak, klizila joj je kožom kao da je gusta i teška.

Svjež je povjetarac dopirao kroz širok otvor u stropu i Priscila je pridignula glavu prema ugodnu lahoru. Krajičkom oka vidjela je kako je strujanje zraka zahvatilo veo na licu šutljive žene na drugoj klupi, spustilo ga na ramena. Žena je brzo vratila tkaninu na lice. Priscila je već vidjela dovoljno. To bi lice prepoznala bilo gdje. „Antonija!“ prošaptala je preneraženo. „Antonija“, ponovila je, ovoga puta glasnije, pa podignula ruku u znak pozdrava.

Antonija je odvratila glavu, ne obazirući se na Priscilu.

Priscila je beživotno spustila ruku. Mladoj ženi to ne može zamjeriti. Ovdje nitko ne želi biti viđen. Osobito ako si neudana nećakinja cara Klaudija.

Priscila nije mogla reći da joj je ta djevojka prijateljica.

Samo su se upoznale. Dok joj je otac još bio živ, ponekad bi se udostojao povesti je na društvene događaje kod nekih od rimskih aristokratskih obitelji. Tako je dva-tri puta naletjela na Antoniju. Čak je i tada Priscila bila odviše nevažna da zasluži više od službenoga upoznavanja. No nije bilo lako zaboraviti te orlovske crte lica s jedinstvenim izgledom.

Pognutih ramena, Priscila se vratila na onu drvenu klupu, pognutim se leđima naslonila na zid. Pitala se koja je to nesreća Antoniju dovela u tu kuću boli. Nema sumnje da nema muškarca koji za suprugu ne bi poželio djevojku koju krase takva ljepota i veze na tako visokim položajima. Za razliku od nje.

Prisjetila se trenutka kad je prvi put vidjela Apija, s onom tamnom kosom i neodoljivim osmijehom dok je crtao po papirusu, očima gutajući Priscilu kao da je zrela šljiva.

Budući da je nakon očeve smrti, prije dvije godine, ostala bez veza i društva, kanila je uživati u svakom trenutku gozbe na koju joj je brat dopustio dolazak. A taj drugi gost, kojem nije znala čak ni ime, neće je spriječiti da uživa u tako rijetkoj prilici. „Što to radiš?“ upitala ga je, meškoljeći se od nelagode pod njegovim prodornim pogledom. „Crtam najljepše stvorenje koje sam u životu vidio.“ 11

Priscila je zakolutala očima, trudeći se da se na njega više ne obazire. Nakon nekoga vremena, kad više nije mogla trpjeti taj prodorni pogled, prišla mu je i stala uza nj, da pogleda kako crta. Čim je ugledala crtež, prasnula je u smijeh. „Pa to je ptica“, rekla je. „To je labud“, pojasnio je on povrijeđena glasa. „Veličanstveni labud.“ Labuda je nacrtao izvrsno, morala mu je priznati. U njegovoj se pozi vidjelo nešto veličanstveno, u tom dugačkom vratu okrenutom prema promatraču, kljuna jarkonarančasta na tamnim mrljama na licu. „Predražesna si da te prikažem u ljudskom liku.“ Priscila je tada napućila usne, kao da joj nije drago. No srce joj je zakucalo brže, tako da se zarumenjela. „Što je to?“ upitala je, pokazujući prema grimiznoj kruni na labudovoj glavi.

Povlačeći prst niz crveni uvojak koji joj je počivao na ramenu, rekao je: „Imaš prekrasnu kosu. Nisam vidio ništa slično. Ljepša je od bilo koje krune koju je nosila božica Hera.“ Kako su je cijeli život zadirkivali zbog crvene kose, Priscili je njegov kompliment bio opojan poput vina. „Ja sam Apije“, rekao je on pa naklonio glavu. „Priscila.“ „Jesi li u kakvu srodstvu sa slavnim vojskovođom?“ Bio je dovoljno pronicljiv da uoči tu poveznicu s njezinim imenom. „General Prisko bio mi je otac“, priznala je, ali je prešutjela da joj je majka bila tek robinja koju je njezin otac doveo iz Germanije. Oženio se crvenokosom božicom koja mu nije donijela ni zlato ni veze s važnim ljudima. Sve je to već imao zahvaljujući svojoj krvnoj lozi, kao i prvoj supruzi, koja mu je poslušno rodila sina i nasljednika. Umrla je u pokušaju da rodi još jednoga sina. Što bi taj otac rekao da je sad vidi? Izbacio bi je na ulicu.

Vlastitim joj nožem prerezao žile na ručnim zglobovima. Sve bi bilo bolje od ove sramote. A sve to zbog muškarca koji je nacrtao taj glupi prikaz labuda. Nekoliko tjedana ranije, kad ga je napokon pronašla nakon očajničke potrage, Apije je crtao još jednoga labuda. Izgledao je navlas isto kao i onaj koji je navodno prikazivao nju, samo što je ovaj imao zlatnu krunu, 12

poput mlade žene koja ga je navodno nadahnula. Priscila je bez riječi djevojci u krilo položila svoj crtež, koji je uvijek nosila sa sobom, poput dragocjena ljubavnoga pisma. „To je jedino što zna nacrtati“, rekla je tada, u nadi da će tu ženu poštedjeti bolna otkrivanja njegove prepredenosti.

Iznad njih zalupila su se neka vrata i Priscila se okrenula i vidjela kako ona stara domaćica izvodi neku ženu. Žena je plakala, tijelo joj je drhtalo i zanosilo se pri svakom nesigurnom koraku. Domaćica je slabašnu pacijenticu napola vukla, a napola nosila niza stube. „Sjedi ovdje“, zapovjedila joj je. „Donijet ću ti nešto za smirenje želuca.“ Bez imalo obzira gurnula je ženu na počivaljku, a onda nestala u usku prolazu.

Ne ženu, ispravila se Priscila ugledavši to punašno lice.

Bilo je to još gotovo dijete.

Na djevojčinoj tunici vidjelo se nekoliko velikih mrlja. Pri­ scila je s mukom progutala slinu uvidjevši da je riječ o krvi.

Kako će netko tako mlad preživjeti cijelu tu noćnu moru? Nagonski je skočila na noge i prišla djevojci. „Sve će biti u redu“, rekla je. Kleknula je pokraj počivaljke pa joj pomilovala tanku, znojem natopljenu kosu. „Sve će biti u redu.“ Te je riječi izgovarala, iako nije mogla pouzdano znati jesu li točne. Može li to dijete u ženskom tijelu sve ovo preživjeti i ponovno postati cjelovita?

Djevojka se bacila Priscili u naručje i gorko zaplakala. „Boli me!“ Priscila ju je nježno privila. „Proći će. Nasloni se na mene. Ubrzo će prestati.“ Nadala se da to nisu tek isprazna obećanja.

Uto se vratila domaćica, s glinenom šalicom i izlizanom dekom. I jedno i drugo dala je Priscili. „Neka popije ovo“, rekla je osorno pa otišla na suprotnu stranu dvorišta. „Spreman je za tebe“, rekla je Antoniji, glasom u kojem nije bilo ni tračka srdačnosti.

Antonija je bez oklijevanja ustala i bez riječi pošla za tom ženom. Priscila je gledala kako se uspinje stubama i nestaje u liječnikovim odajama. Nije mogla ne osjetiti divljenje prema Antonijinoj savršenoj staloženosti, uspravnu držanju, kao da je došla u kupalište, a ne spremna prepustiti se liječnikovu mesarskom zahvatu. Čini se da na nju nije nimalo utjecalo ni 13

to što zna da je očekuju i bol i mučan gubitak. Priscila je svim srcem željela biti u stanju u takvim okolnostima iskazati barem upola toliko smirenosti.

Prisilila se na to da pozornost ponovno usmjeri na ono dijete koje se i dalje beživotno privijalo uz nju. „No, no, draga moja. Popij ovo. Bit će ti bolje.“ Djevojka je oprezno otpila gutljaj pa načinila grimasu. „Popij sve“, rekla je Priscila i oprezno nagnula šalicu.

Djevojka ju je poslušala, kašljući nakon posljednjega gutljaja. Miris napitka bio je dovoljno odbojan da se Priscili od njega digne želudac. Nije ni čudo da se dijete zamalo ugušilo.

Sjela je do djevojke na počivaljku i dekom omotala to krhko tijelo. Već koji trenutak poslije dijete je spavalo, privijajući se uz Priscilu i dok je tonulo u nemirne snove.

Vrijeme je promicalo poput oblaka, mučnom sporošću. Iz sobe na katu nisu se čuli krikovi. Što god da je trpjela, Antonija je trpjela bez glasa. Težina te tišine bila je nepodnošljiva.

Priscila se trudila ne zamišljati što u tom trenutku rade liječnikove ruke. Još je jednom pomislila da bi mogla pobjeći kroz ta vrata izblijedjele crvene boje. Pobjeći i više se ne vratiti.

A što bi učinila zatim? Nakon očeve smrti njezin je brat postao jedinim nasljednikom vojskovođina bogatstva. Volero Prisko nikada nije oprostio ocu što je ukaljao uspomenu na njegovu plemenitu majku i zamijenio je neukom robinjom iz Magne Germanije. Vojskovođi nikada nije oprostio što je tu robinju odjenuo u finu svilu i tkanine te joj još napravio dijete.

To dijete bilo je rana koju Volero nije mogao zaliječiti, više trn u peti, a manje blizak rod. Čim je otac umro, iz kuće je izbacio učitelja kojega je ovaj bio angažirao za Priscilu, ukinuo joj je tjedni džeparac te je sveo na položaj tek malo iznad robinja u kućanstvu.

Prezir njezina brata nerijetko se pretvarao i u okrutnost, a za to je bio dovoljan i najmanji povod. Da otkrije njezinu tajnu, bila je uvjerena da bi joj tijelo već plutalo nošeno prljavim strujama Tibera.

Rijeka Tiber ili soba iznad stuba u ovom dvorištu. To su joj bile jedine mogućnosti.

Njezina vjerna robinja Lolija, koja se za nju brinula još od rođenja, nehotice joj je dala informacije potrebne da pronađe ovo mjesto. Spomenula je prijateljicu koja je služila u Kasije14

vu domaćinstvu. Ta žena, rekla je Lolija, svoju je gospodaricu više puta odvela do istoga liječnika. Lolija je Priscilu samo željela uvjeriti u to da nipošto nije prva Rimljanka iz dobre obitelji koja se našla u takvu škripcu. Činilo se da Antonijina prisutnost to potvrđuje.

Ipak, Lolija, koja je zbog napola židovskoga porijekla imala čvrste moralne stavove, ni u snu nije željela reći da bi Priscila i sama trebala potražiti usluge toga liječnika. Samo ju je željela utješiti i riješiti je te navale očaja. Priscila je na koncu na to mjesto došla u tajnosti. Nema potrebe da pojačava Lolijinu zabrinutost.

Vrata na katu otvorila su se uz zaglušujuću buku. Priscila je poskočila, još jače privijajući djevojku koja joj je bila u naručju. Antonija se pojavila na vratima, a domaćica ju je pokušala uhvatiti za nadlakticu i povesti prema stubama. Antonija je se otresla snažnim, neobuzdanim pokretom. Načas se zanijela pa položila dlan na zid, da vrati ravnotežu. Na licu joj, bijelu poput mramora, nije bilo nikakva izraza. Duboko udahnuvši, uspravila se i počela spuštati stubama. Spuštala se polagano, ali ponosno. Prije poput kakve kraljice, nego poput grešnice.

U toj neumoljivosti njezina držanja nešto je izazivalo divljenje. Kao da ne može dopustiti da joj se išta ispriječi na putu.

Na putu do vrata prošla je ispred Priscile. „Antonijo“, prošaptala je Priscila. „Je li bilo grozno?“ Glas ju je izdao. „Ne budi blesava. Posjet liječniku kao i svaki drugi. A izgovoriš li još jednom moje ime, raspalit ću te tako snažno da ti neće trebati liječničke usluge.“ Antonija se nije zadržala ni toliko da popije onaj smrdljivi napitak, niti da se oporavi od liječnikovih željeznih kuka i oštrica. Samo je nastavila koračati, zastavši tek na trenutak da povuče teška vrata, pa je već nestala na ulici. „Ti si na redu“, rekla je ona sjedokosa žena, nadvijena nad Priscilu, dok joj se komad kože pod bradom ljuljao poput jedra na vjetru.

15

1.

R ČETIRI GODINE POSLIJE

Neizbježan smrad otpadnih voda i trula smeća tako je snažno obuzeo Akvilina osjetila da se lecnuo. U Rimu je bio tek dva dana i već je vidio graditeljska čuda koja su kod posjetitelja izazivala nevjericu: raskošna zdanja bogatih i složenih mozaika, popločane ceste glatke poput mlada lica, savršene akvedukte, kao i blistave nizove prodavaonica, trijemova i vježbališta. Ipak, unatoč silnoj raskoši i slavi, u Rimu nije bilo mnogo mjesta koja nisu smrdjela.

Oprezno je pazio kamo će stati dok je slijedio strica pokraj tezge prodavača ribe i jedne gostionice, zaobilazeći cijelu skupinu prosjaka. Akvila nikada dotada nije vidio toliko ljudi na jednom mjestu. Govorilo se da u Rimu živi milijun ljudi. Um mu jednostavno nije mogao pojmiti takve razmjere. Noću se uvlačio u krevet i preko glave stavljao jastuk, pokušavao nekako prigušiti zvuk dvokolica i zaprežnih kola koji se čak pojačavao između zalaska i izlaska sunca. Rim nikad ne spava.

Njegov stric Benjamin, koji je u tom gradu bio već nekoliko puta i koliko-toliko poznavao široke popločane ulice i vijugave uličice, sad ga je njima vodio. Na ulazu u sinagogu na Campu, u sjeverozapadnom dijelu grada, trebali su se sastati s Rufom.

Dvadeset minuta ranije otišli su iz stana u kojem su bili smješteni, u prenapučenoj četvrti u blizini Apijeve ceste.* Ušavši u najstariji dio grada, zaobilazili su Circus Maximus.** * **

Glavna rimska cesta, iz Rima je vodila prema jugu; 582 km (nap. prev.).

Hipodrom, tada najveća građevina u Rimu (nap. prev.).

17

Akvila je promatrao i upijao to zdanje, najpoznatije mjesto za utrke dvokolica na svijetu. Danas je bilo prazno, izuzme li se šačica robova koji su s divovske staze uklanjali konjski izmet.

Benjamin je Akvilu poveo pravim labirintom uskih uličica. Zastao je da na trenutak pogleda uokolo, a onda je odlučno skrenuo desno. Nakon još nekoliko skretanja ponovno je zastao. „Izgubio si se, striče?“ Akvila je prikrio osmijeh. „Naravno da nisam. Samo se želim valjano orijentirati.“ „Pitam jer smo ovuda prošli već triput. Neki bi ljudi rekli da smo se izgubili. Ja ne bih, naravno.“ „Naravno.“ Benjamin ga je značajno pogledao. „Siguran sam da si vrlo mudar. U vlastitim očima.“ Akvila se nacerio. „No da, ove oči vide da nam Via Tecta dolazi s lijeva. Nisi li tražio upravo nju?“ Pokazao je široku ulicu čiji je početak zakrivalo nekoliko stabala. Benjaminu, koji je bio znatno niži, to je promaknulo. „I jest. Zašto je prije nisi primijetio?“ Via Tecta pružala se usporedo s rijekom. Dok su prolazili njom, Akvila je promatrao veličanstvena zdanja: kazališta, kupališta i javne spomenike. Na trenutak je zaboravio da je šabat, zaboravio je da dragi prijatelj očekuje njihov dolazak pa je usporio da pogleda oko sebe. „Bit će ovdje i kad se budemo vraćali“, doviknuo mu je Benjamin, dobrano ispred njega, a Akvila je ubrzao korak. Išli su još na sjever, sve dok nisu došli do ceste Via Flaminia pa se uskom uličicom odande spustili do Tibera.

Ispred skromna pravokutna zdanja Akvila je uočio Rufa.

Stajao je naslonjen na zid. Čini se da ih nije imao strpljenja čekati unutra. Raširio je ruke u znak dobrodošlice čim ih je ugledao, zuba koji su zablistali od bjeline kroz kratku bradu.

Benjamin ga je zagrlio. „Proteklo je i previše vremena, prijatelju moj.“ „Pravo je olakšanje što si napokon ovdje“, rekao je Ruf. „Sad se ne moram mučiti s čitanjem tvojih pisama. Nikako ne uspijevam posve odgonetnuti taj tvoj švrakopis. Bio sam siguran da si u posljednjem pismu napisao da si prodao bradu.

No vidim da ti je i dalje na licu.“ 18

Benjamin se nasmijao, gladeći dugačku i gustu, čupavu bradu koja mu se spuštala do prsiju. „Nasreću, prevario si se. Godinama sam je morao pomno njegovati da bih postao ovako zgodan.“ Potom je pokazao Akvilu, koji je bez riječi stajao pokraj njega. „Sjećaš se mog nećaka.“ Prošlo je više od deset godina otkako je Akvila vidio Rufa, sina Šimuna Cirenca. Nije bilo lako gledati ga i ne misliti na nevjerojatnu činjenicu da je otac toga čovjeka Gospodinu nosio križ.

Protok vremena nije ostavio nikakav trag na Rufu. Na svijetlosmeđoj koži nije bilo bora, sitne i guste kovrče bile su mu crne poput tinte. Mladenački je osmijeh blistao poput sunčana dana. „Ne!“ uskliknuo je pa uzdignuo guste obrve. „Nemoguće je da je to Akvila. Ovaj zgodni momak snažnih mišića? Akvila kojeg se sjećam bio mi je dovde.“ Prinio je dlan prsima.

Akvila se nasmiješio. „Mišići su plod previše rada. Stric Benjamin nema milosti.“ Još nekoliko trenutaka sva su trojica šutjela, prisjećajući se zbog čega je najstariji sin imućnoga trgovca spao na to da je sada muškarac žuljevitih dlanova.

Ruf je prekinuo mučnu tišinu. „Da, ipak nisi prevelik za mene. Dođi, mladiću.“ Zagrlio je Akvilu velikim rukama, držeći ga očinskom naklonošću.

Akvila je osjetio kako ga iznenada obuzimaju osjećaji te je ubrzano zatreptao. Već mu godinama nitko osim strica Benjamina nije tako otvoreno pokazao naklonost. „Idemo unutra?“ upitao je Benjamin, već trljajući dlanove. „Žudim za tim da čujem riječ Božju.“ Sinagoga je bila prizemnica sa svijetloplavim drvenim vratima. Akvila je u pokrajini iz koje je potekao, Pontu, u kojoj je velika židovska zajednica razmjerno sigurno živjela već stoljećima, viđao neusporedivo raskošnije i skladnije sinagoge.

Nekoliko redova gipsanih klupa pružalo se uz tri strane pravokutne dvorane. Jednostavno svetište s Torom, niša s lukom u kojoj su se čuvali svici sa svetim tekstovima, bilo je smješteno nasred zapadnoga zida. Visoki cilindar s papirusima bio je okrenut prema vjernicima, a njegovi raskošni ukrasi 19

bili su jedini istinski trag raskoši u uređenju toga prostora.

Kroz maleni prozor Akvila je ugledao dvorište, puno bilja i cvjetnih lijeha. Iza toga zelenila vidio je obrise jednoga drugog zdanja, manjega od ove dvorane. Iako nije bilo luksuzno, sve u vezi s tim mjestom jasno je pokazivalo koliko se pomno održava. Bilo je očito da tu sinagogu na Campu, tako čistu i u dobru stanju, zajednica voli.

Muškarci i žene ondje su sjedili zajedno, iako se činilo da se jedna skupina žena okupila u zadnjem redu, straga. Pretpostavljao je da su to bogobojazni, oni koji nisu židovskoga porijekla, ali vjeruju u Gospodina. „Ovdje mi je majka“, rekao je Ruf pa ih povukao prema prednjem redu. „Već dugo očekuje da vas vidi.“ Marija je imala Rufove usne, pune, nasmiješene, a paperjaste bijele kovrče provirivale su joj ispod pale poput oblakâ.

U njezinim očima, kad su se zaustavile na njemu, Akvila je ugledao dobrotu. „Dobro došli, braćo.“ U govoru je jedva čujno šuškala, tako da su joj riječi bile još blaže. „Nadam se da ste gladni.“ Obraćala im se koine grčkim,* radničkim jezikom Rimskoga Carstva, jezikom koji je spajao pripadnike mnogih naroda. Čak ni helenistički Židovi koji su se proširili među raznim narodima svijeta među sobom nisu govorili hebrejski nego grčki. „Čuo sam za Šimunovo preminuće“, rekao je Benjamin. „Bog vam bio milostiv.“ Devet mjeseci ranije Šimunova smrt potresla je njegove prijatelje i obitelj. Jedne večeri pošao je na spavanje u uobičajeno vrijeme, bez ikakve pritužbe, a prije izlaska sunca već je bio prešao u vječnu slavu.

Njegov najstariji sin, Aleksandar, naslijedio je kuću i obiteljski posao u Cireni dok je Ruf došao u Rim kako bi proširio njihove trgovačke veze. Marija je odlučila s Rufom doći ovamo. „Hvala, Benjamine.“ Potom se okrenula Akvili. „Ovo je tvoj nećak?“ „Akvila, sin mog starijeg brata.“ *

20

Koine – govorni jezik koji je od IV. st. pr. Kr. služio kao glavno sredstvo sporazumijevanja širom istočnoga Sredozemlja (nap. prev.).

Akvila se na te riječi lecnuo, pokušao zadržati osmijeh. „Bio“, rekao je, ne uspijevajući otrpjeti tu polulaž.

Marija mu je na trenutak položila dlan na rame. „I dalje je tvoj otac, a tako će biti zauvijek. To ne mogu promijeniti ni riječi ni pravni dokumenti.“ Akvila je spustio pogled, posve problijedivši. Znači da Marija već zna za odluku njegova oca. Za njegovu sramotu sad znaju svi. Otac ga je razbaštinio, preskočio ga u korist mlađega brata. U malenom kršćanskom svijetu priče se brzo šire. Čak i preko granica i kontinenata.

Ruf je zagrlio Akvilu. „U ovom društvu to je dokaz časti.

Možda više nisi u očevoj milosti. No tvoj nebeski Otac uživa u tebi. Potrebno je puno hrabrosti da ne popustiš i ostaneš što jesi. Snage da izgubiš sve, ali se i dalje držiš istine.“ Napola se okrenuo kada je neki muškarac prišao Tori. „Ah. Sad će početi. Bit će najbolje da sjednemo.“ Akvila je samo teško uzdahnuo. Te ljude jedva poznaje, a njegovo poniženje već je izišlo na vidjelo i svi znaju za njega.

Slijedi ga kamo god da se uputi, ta bol njegove rane. Svijest o tome da je izopćenik. Da ga ne želi vlastita obitelj.

Dobro poznati raspored molitava sada je obavio Akvilu, poput melema oko ranjena srca. Usredotočio se na uvodnu molitvu i odgovorio kako je trebalo. Izgovorio je Šemu, glasa koji se stapao s ostalima, muškima i ženskima, sa stranim naglaskom i čistima, a te su ih riječi sad snažno povezivale: Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan!

Slušao je dok su čitači s velikim poštovanjem odmotavali Toru, sedam odlomaka iz Knjiga Zakona, a nakon toga i jedan iz Proroka. Hebrejski se potom prevodio na grčki.

Budući da je tečno govorio hebrejski, Akvili je pozornost odlutala čim je počeo prijevod. Pogled mu je besciljno kružio po dvorani, promatrao je lica okupljenih. U redu u kojem su se nalazili bogobojazni pogled mu se zaustavio na mladoj ženi.

Ta njezina kosa, jarko crvenkastosmeđa, isticala se u moru tamnokosih ljudi. Nije bila Židovka, ali nije izgledala ni kao Rimljanka. Koža joj je bila svijetla, oči beskrajno plave, uočljive čak i s te udaljenosti. Imala je visoke jagodice i uglate kosti, bilo je to lice koje se ne zaboravlja. Nedvojbeno je vidio i ljepše žene. No rijetke su mu uspjele ovoliko obuzeti pozornost.

21

Njezino je lice obilježavao spokoj, duboko poštovanje dok je slušala riječi Zakona koje je na njega ostavilo snažan dojam.

Prevoditelj je došao do Proroka i prevodio riječi iz Izaije: Ne spominjite se onoga što se zbilo, nit’ mislite na ono što je prošlo.

Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?

Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši.

Pomalo iznenađeno vidio je da joj se oči pune suzama.

Upijala je Riječ kao da je sam život.

Nema mnogo ljudi koji štuju tako sveobuhvatnom snagom. Kod Estere to nikad nije bio slučaj. Akvilu je zaintrigiralo što je ta neznanka toliko zanesena Pismom.

Morao se prisiliti na to da misli skrene na službu kada je jedan od okupljenih muškaraca ustao da objavi poruku za taj dan. No čak i dok je slušao, Akvila je shvatio da mu se misli vraćaju na onu poganku.

Nije bila udana – jasno je to vidio jer nije imala palu pa su joj valovi crvenkastosmeđe kose padali po ramenima i leđima. Pitao se što ju je privuklo upravo ovoj hebrejskoj zajednici. Sve uznemireniji zbog misli koje mu tako lutaju, ispustio je zrak polagano, nervozno.

Nije došao u Rim da pilji u strankinje. Ovamo je došao započeti novi život. Došao je jačati vjeru i širiti istinu koja mu u utrobi gori poput vatre. Crvenokosim strankinjama nema mjesta u tom planu.

22

AUTORIČINA BILJEŠKA

Tko su bili Priscila i Akvila? O tom iznimnom paru koji je spasio život Pavlu, organizirao kućne crkve u tri različita grada te se prometnuo u utjecajne duhovne vođe tijekom nekih od najtežih godina crkvene povijesti ne znamo mnogo. Činjenicu da je Priscila služila uz supruga ne može se poreći. Neobičnost da se njezino ime na nekim mjestima spominje prije njegova ukazuje na to da se, uistinu, u pojedinim prilikama, nju moglo smatrati upućenijom učiteljicom i cijenjenom predvodnicom bez obzira na njega.

Priscila je umanjenica imena Priska, a ono nam možda nudi trag o stvarnom identitetu te iznimne žene. Muška verzija Priskina imena, Prisko, bila je poznato rimsko prezime plemenite rimske obitelji. Istaknute rimske obitelji imale su naviku robovima davati ime prema obiteljskom patrijarhu.

Priska (ženski oblik imena Prisko) stoga bi moglo biti ime robinje. Međutim, Priscila je bila udana, a to znači da nije mogla biti robinja, jer se robovi nisu smjeli vjenčati. Stoga je bila ili pripadnica Priskove obitelji ili oslobođena robinja. To potonje objašnjenje nije osobito izgledno jer su Rimljani rijetko oslobađali robove ženskoga spola. Meni se najuvjerljivijim čini objašnjenje da je Priscila bila potomak Priskove obitelji. Priča stoga počiva na toj mogućnosti.

Prema Djelima apostolskim, car Klaudije naredio je da „svi Židovi napuste Rim“ (Dj 18,2). Takav opći progon židovskoga stanovništva većini se stručnjaka čini problematičnim.

U to je vrijeme u Rimu živjelo podosta Židova, a iznenadno protjerivanje tako velika broja građana bilo bi zabilježeno u više izvora, što nije slučaj. Međutim, većina rimskih Židova 289

bili su građani. Zbog toga mi je palo na pamet da su možda prognani svi Židovi koji nisu imali rimsko državljanstvo. Biblija rijetko spominje takve razlike, a i ta općenita napomena u Djelima apostolskim tako bi imala smisla jer joj je jedina svrha objasniti kako su se Akvila i Priscila našli u Korintu, a ne da nam pruži točan povijesni podatak. Stoga držim da se ovo „svi Židovi“ odnosi na sve Židove koji službeno nisu bili rimski građani, jer se takvo objašnjenje savršeno poklapa s povijesnim i biblijskim prikazima. Židov Akvila izvorno je potekao iz Ponta (Dj 18,2). Znamo da je crkva u Pontu početkom šezdesetih godina 1. stoljeća već bila čvrsto uspostavljena (1 Pt 1,1–2), približno deset godina nakon događaja opisanih u Kćeri Rima. U tom razdoblju u Pontu je svakako bilo kršćana. Ipak, čak i uz brojna Priscilina i Akvilina putovanja Pont se nikada ne spominje kao jedno od njihovih odredišta. Radnja romana vodi računa i o toj neobičnoj pojedinosti.

Kako je, točno, naš neustrašivi par stavio glavu u torbu da Pavlu spasi život (Rim 16,4)? To je i dalje još jedna neriješena biblijska zagonetka kao stvorena za fun fiction. Neki stručnjaci smatraju da je to spominjanje povezano s događajima u Korintu. Drugi imaju dojam da se to možda zbilo poslije, u Efezu. Bilo kako bilo, znamo samo da je apostol držao da život duguje Priscili i Akvili.

Dio opisâ sinagoge u Rimu, koja nije preživjela burna vremena, temelji se na sinagogi iz 3. stoljeća otkrivenoj u antičkom gradu Dura-Europos, gdje su tijekom bogoslužja muškarci i žene sjedili zajedno.

Brežuljak koji se u cijelosti sastoji od krhotina keramike bio bi u tom razdoblju prije nekakva izbočina, koja punu visinu neće dosegnuti još devedeset godina. Međutim, sam me taj pojam odlagališta amfora toliko očarao da sam malo varala sa smještajem na vremenskoj crti i ubacila ga u roman.

Osim Priscile, Akvile i Pavla, još nekoliko likova u Kćeri Rima temelji se na povijesnim osobama. Ruf i njegova majka spominju se u Poslanici Rimljanima (16,13), među onima kojima Pavao šalje srdačne pozdrave. Znamo da je Šimun iz Cirene (u današnjoj Libiji) imao dva sina, od kojih se jedan zvao Ruf (Mk 15,21). Nije nemoguće da je to isti čovjek. Pudencije se spominje u Drugoj poslanici Timoteju (4,21). Prema crkvenoj tradiciji, Pudencije je bio rimski senator koji je u kuću primio 290

Petra i Pavla i kojega je jedan od njih krstio. Poslije je mučen u Neronovo doba. Obje njegove kćeri Crkva je poslije proglasila sveticama, jer su otvorile dom za Božje djelo i pomagale siromahe. Stefana je bio cijenjeni pripadnik crkve u Korintu, a članovi njegove obitelji bili su prvi obraćenici u Grčkoj (1 Kor 16,15–18).

On i pripadnici njegova kućanstva bili su među rijetkima koje je Pavao krstio osobno (1 Kor 1,16). Ostali biblijski likovi u knjizi još su: Just (Dj 18,7), Krisp (Dj 18,8) i Sosten (Dj 18,17).

Antonija je izmišljen lik. Ali povijest je itekako dobro dokumentirala podložnost cara Klaudija tome da ga nasamare žene određenih karakternih crta.

Kao i obično, nekoliko citata u kontekstu knjige upotrijebila sam iz čiste zabave. Akviline riječi na završetku 8. poglavlja: „Do mira možemo doći jedino ako prihvaćamo, iz dana u dan, okolnosti i kušnje koje Bog dopušta. Time što ustrajno odustajemo od vlastite volje i prihvaćamo njegovu volju onako kako nam se pokazuje u stvarima koje nam se događaju“ parafraza su uvoda knjige Hinds’ Feet on High Places Hannah Hurnard. Riječi koje Marija upućuje Priscili u 19. poglavlju: „Sve veća dobrobit svijeta dijelom ovisi o nimalo povijesnim djelima kao što su tvoja. Draga moja djevojko, činjenica da situacija kod tih ljudi nije tako loša, kao ni s mojim srcem, kao što je mogla biti… dijelom je plod toga što ti vjerno i dosljedno živiš skriveni život“ parafraza su završnoga prizora Middlemarcha Georgea Eliota. Na završetku 25. poglavlja Akvila opisuje što mu znači Priscila pa posuđuje više izraza iz opisa C. S. Lewisa vlastite supruge Joy u knjizi Problem boli. Sitne izmjene tih navoda unijela sam kako bi se skladnije uklopili u tekst. Što sam više proučavala taj par, to mi je bio nevjerojatniji i to me više nadahnjivao. Bili su to neustrašivi ratnici za kraljevstvo Božje koji su gazili pravila i pomogli u mijenjanju svijeta. Njihov je brak zacijelo bio čudesan partnerski odnos. Priscila osobito rasvjetljava presudnu i iznimnu ulogu žena u ranoj Crkvi.

Kao i uvijek, ni jedan roman ne može ni približno prenijeti silne dubine Božje riječi. Sveto pismo najbolje je proučavati ne kroz prozno djelo, nego jednostavnim čitanjem originala. Ova priča nipošto ne može zamijeniti moć preobrazbe koju će čitatelj susresti u Bibliji. Kako biste doznali više o Priscili i Akvili, čitajte Djela apostolska 18,1–28,1, Prvu poslanicu Korinćanima 16,19, Poslanicu Rimljanima 16,3–5 i Drugu poslanicu Timoteju 4,19.

291

Tessa Afshar ima rijedak dar da neprimjetno stapa besprijekorno istraženu povijesnu grad̄u i teološke dubine te lirsku prozu i intrigantne likove.“ S H A R O N G A R L O U G H B R OW N , autorica knjige Shades of Light

R Žena s razornom tajnom.

Muškarac koji je čvrsto naumio dokazati koliko vrijedi.

Slučajan susret koji ih svom silinom uvodi u samo srce povijesti.

Kada se kći istaknutoga rimskog vojskovod̄e upozna sa židovskim useljenikom koji je ostao bez nasljedstva, ni ona ni on ne mogu ni sanjati da ih je Bog nakanio pretvoriti u najutjecajniji par prve Crkve. Jednako tako, ne mogu očekivati ni prave planine problema koje će prijetiti time da ih pokopaju.

Njihovo udvaranje nehotice će se naći u sjeni ubojstva i izdaje, a Priscila i Akvila malo¯pomalo gradit će zajednicu vjernika, dok će im se život sve više komplicirati zahvaljujući čupavu psu, zagonetnu bjeguncu, kao i bezobzirnu neprijatelju koji očajnički traži ljubav. No kad ih iz doma protjera hiroviti car, morat će se udružiti s neobičnim učiteljem po imenu Pavao te se boriti za to da se izdaja pretvori u iskupljenje.

Uz besprijekorno istraženu grad̄u i mnoštvo živopisnih pojedinosti, Kći Rima ujedno je i emotivna ljubavna priča i čarobno putovanje Rimom i Korintom prvoga stoljeća te čitatelja iznova podsjeća na to zbog čega je autorica uspješnica Debbie Macomber rekla da „nitko ne oživljuje Bibliju kao Tessa Afshar“.

tessa afshar

R

18,90 €

dobitnica je nagrade Christy za kategoriju povijesnih ljubavnih romana te je jedna od najomiljenijih suvremenih autorica popularne književnosti i zvijezda inspirativne literature. Čitatelje je osvojila već svojim prvim romanom Biser u pijesku te je proglašena „novim autorom godine“ pod pokroviteljstvom časopisa Family Fiction, a velik je uspjeh postigla i romanom Polje milosti, koji je bio nominiran za Grace Award, kao i romanom Mjesto tišine, koji je dobitnik nagrade INSPY za najbolje vjerski nadahnuto književno djelo. Osim navedenih, u ISBN 978-953-235-864-3 Verbumovu izdanju u biblioteci Populus objavljeni su i njezini romani Kruh and-eoski, Žetva rubina, Žetva zlata i Korintska /bibliotekapopulus kradljivica naišavši na odličan prijam hrvatske publike.

POPULUS

Popularno. Opuštajuće. Oplemenjujuće.