O blaženstvima

...............................................................

C R K V E N I

O C I

GRGUR IZ NISE O blaženstvima

.......................................................

VERBUM

GRGUR IZ NISE O blaženstvima

GRGUR IZ NISE O blaženstvima

VERBUM Split, 2023.

Biblioteka:

CRKVENI OCI 17.

Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta Urednik: dr. sc. Ivan Bodrožić Naslov izvornika: Patrologiae Graecae tomus XLIV, col. 1193 – 1301, accurante J.-P. Migne, Parisii, 1863. © Copyright Verbum, Split, 2023.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Prijevod i bilješke: Ante Franić, prof.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Grafička priprema: Mario Šantić Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj Ilustracija na koricama: Starokršćanski simbol Kristova monograma, detalj sa sarkofaga pronađenoga u Manastirinama u Saloni, 5.–6. stoljeće Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

ISBN 978-953-235-809-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190917046.

UVOD

UVOD

Grgur iz Nise prvi je kršćanski autor koji nam je u svojih osam propovijedi ostavio sustavan komentar Isusovih osam blaženstava koja donosi sv.

Matej u svom Evanđelju (Mt 5,3–10). Ne postoji potpuno sigurna datacija ovih propovijedi, ali su po svoj prilici nastale oko godine 380. Nažalost, ne postoje ni vanjske ni unutarnje naznake za određivanje njihova nastanka. Naime, Grgur daje sveopće upute za asketski život koje su valjane u svim situacijama te se ne osvrće na konkretne rasprave oko vjerskih istina, kojih je bilo mnogo u tim vremenima. No osim što nema osvrta ne teološke rasprave onoga vremena, a nema ni naznaka korištenih vrela, ipak valja pretpostaviti da je on dužnik prethodnih egzegetskih tradicija, s tim da ako se usporedi s preostalim ulomcima djela, vidi se da on na doista originalan način tumači blaženstva. Nije nepoznata činjenica da je dobro poznavao Origenova djela te da je od znamenitoga aleksandrijskog učitelja mogao preuzeti određene poticaje, nadahnuća i rješenja, ali je to teško sa svom sigurnošću ustvrditi jer Origenov dio Tumačenja Matejeva Evanđelja koji se odnosi na blaženstva nije sačuvan. No ni u jednom slučaju ne treba podcijeniti Grgurovu teološko-egzegetsku sposobnost koja je bila združena s retoričkom vještinom u kojoj je bio verziran od 5

UVOD

svoje mladosti, kada je pohađao škole na poticaj brata Bazilija. Što se tiče njegova pristupa blaženstvima, on u njima uočava dosljednost i unutarnji sklad, zajedno s kratkoćom izričaja kojom se služio Gospodin u svom nauku. I ma koliko je riječ samo o tek nekoliko kratkih Isusovih rečenica, Grgur je uvjeren da one sadrže cjelovit nauk spasenja te njihovo značenje nadilazi izričaje koje bi čitatelj bez dovoljno pozornosti u njima mogao vidjeti. Površnu čitatelju moglo bi promaknuti da Isus u svakom od blaženstava smjera na život vječni, a ne na zemaljski, što njemu ne promiče. Svjestan da je Isus u blaženstvima donio novi zakon, savršeniji od Mojsijeva, Grgur smatra da se blaženstva mogu svrstati među zapovijedi ili među evanđeoske savjete koji su neophodni za ostvarenje života vječnoga. Što se tiče načina tumačenja blaženstava, Grgur je stava da osam blaženstava sačinjava logičan uzlazni niz kao neke vrste stepeništa koje vodi do kraljevstva nebeskoga i vječnoga blaženstva. Blaženstva su kao stepenice po kojima se, od prve do zadnje, duša uzdiže prema svom cilju. Nadahnuće za takvo tumačenje pruža mu i san patrijarha Jakova opisan u Knjizi Postanka (Post 28,12–13), u kojem Jakov vidi ljestve što stoje na zemlji, a vrhom do neba dosižu, a anđeli se Božji po njima penju i silaze. Za Grgura je to slika kojom se mogu opisati i blaženstva koja su kao pojedine stepenice ljestava koje se dižu do neba. Poveznica između blaženstava i slike ljestava, napose Jakovljevih, postat će kasnije u kršćanskoj literaturi opće mjesto (topos) dok prije 6

UVOD

Grgura nije zasvjedočeno da se netko od otaca koristi takvom slikom. Za Grgura skala predstavlja krepostan život sastavljen od prečki po kojima se penje do cilja, to jest do ostvarenja u životu vječnom. No u postupnosti se očituje i kršćanska pedagogija kreposna življenja. Možda bi se netko i prestrašio pred izazovom visokoga uspona od zemlje do neba, ali kada vidi da je riječ o postupnu usponu stepenicu po stepenicu, razvidno je da je svakom moguće poći putem kreposna uspona, to jest putem blaženstava.

Grgurovo tumačenje, dakle, slijedi dinamički uzlazni model prema kojem su blaženstva logički povezana kao neka vrsta uspona na goru, na što ga nuka i činjenica da je Isus izgovorio blaženstva u svom znamenitom Govoru na gori. Osim toga, u svakom od blaženstava prisutna je istovjetna dvodijelna struktura: nagovještaj blaženstva u pojedinim zemaljskim situacijama te njihovo ostvarenje u punini koje se događa u životu vječnom. Grgur je u tome dosljedan te tvrdi da Isus ne obećava ostvarenje na zemlji nijednoga od njih, već isključivo na nebesima. U svakom slučaju, između prvoga i drugoga dijela pojedinoga blaženstva, Grgur iščitava logično-posljedičnu vezu. Prvi dio sadrži pretpostavku, to jest stanje ili okolnosti zemaljskoga života, a drugi dio ostvarenje iste u vječnosti sukladno Božjem planu.

Struktura od osam blaženstava slijedi i logiku simbolizma brojeva, što Grgur dijelom napominje.

Naime, u ranom kršćanstvu broj osam je bio simbol punine kršćanskoga života u vječnosti u koju se ulazi snagom Kristova otkupiteljskoga djela, za ra7

UVOD

zliku od sedam dana stvaranja, to jest vremena povijesti koje se živi na zemlji. Za kršćane je prvi dan u tjednu, dan Kristova uskrsnuća, bio pretpostavka takva razumijevanja simbolizma. S Kristom taj dan više nije samo prvi dan u tjednu, već je on i osmi dan, budući da Krist svojim uskrsnućem nije napravio samo povratak u iskonsko stanje čovjeka, već je i ostvario puninu života otvorivši ljudima vrata vječnosti. Tako je broj osam broj koji predstavlja ostvarenje ljudske povijesti koja se od početne patnje i svojevrsna ropstva na zemlji uzdiže do kraljevstva nebeskoga. Tako je osam za Grgura svojevrsna spona između protologije i eshatologije, između početka i svršetka cijele povijesti, što se potom može predstaviti oktogonalnim likom. U tom slučaju se onda uočava, uz uzlazno poimanje kreposna života i blaženstava, i ovaj kružni element koji podsjeća na kružni oblik mučeničke krune, čime se ove dvije koncepcije dopunjuju. Po njemu se povratak na početak i uzlaz u eshaton isprepleću.

No s obzirom na uzlazni progresivni model važno je istaknuti još jedan važan element, vrlo snažno istaknut u Grgurovim tekstovima. Riječ je o značenju učeništva u Kristovoj školi, na što ga navodi i sam evanđeoski tekst u kojem se kaže da je Isus započeo svoj govor nakon što mu se približiše učenici.

Tko želi biti učenik Isusov, treba neophodno proći kroz školu blaženstava, koja su pravi sadržaj svega onoga što treba nekom Kristovu učeniku. Pravi je učenik onaj tko se penje s Kristom na goru da čuje njegov nauk, to jest tko slijedi njegove poticaje i penje se na goru blaženstava. Zato se ovo pitanje „biti 8

UVOD

učenik Kristov“ ne tiče samo ondašnjih učenika koji su bili s njim tada na gori, već i svih onih koji se, živeći blaženstva, uspinju s njim putem askeze prema životu vječnom. Istinski je učenik, prema Grguru, onaj koji se daje poučiti Kristovim naukom, onaj koji prihvaća put odricanja i ćudoredna života.

To je u konačnici put svakoga krštenika koji ide za Isusom te kao pravi učenik treba prakticirati i ćudoredan život koji od njega iziskuje Gospodin.

U tom su smislu ove Grgurove propovijedi vrijedni poticaji i korisno štivo i krštenicima danas koji žele biti pravi učenici, to jest hoditi putem vjere i ljubavi za svojim Gospodinom.

Ivan Bodrožić

9

O BLAŽENSTVIMA

PRVA PROPOVIJED

Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5,1–3) 1. Uvod: uspon na goru Gospodnju Postoji li među ovdje okupljenim učenicima Riječi netko tko bi se našao dostojnim uzići s njim sa zemlje, maknuvši se od prizemnih i ispraznih misli sve do duhovne gore uzvišenih razmišljanja? Ova gora, što nagoni u bijeg svaku sjenu koju bacaju visovi zloće, osvijetljena je sa svih strana zrakama istinskoga svjetla i dopušta nam da kroz čisti zrak istine s visine promatramo sve ono što je nevidljivo onima koji se zlopate u ponorima ispraznosti. Sama božanska Riječ, nazivajući blaženima one koji uziđoše s njim, objašnjava kakve su i kolike stvarnosti koje je moguće vidjeti s ove visine; pokazuje tako kao prstom ovdje kraljevstvo nebesko, ondje baštinu nebeskoga kraja, zatim pokazuje milosrđe, pravednost, utjehu i srodstvo 11

GRGUR IZ NISE

svega stvorenog s Bogom i plod progonstava, što će reći – postajanje ukućaninom Božjim.1 Riječ im zatim, posredstvom nade, pokazuje kao prstom sve druge stvari koje se uzvišenim glédom dade razabrati s uzvisine te gore. Dok se Gospodin uspinje na goru, kao da čujemo proroka koji izvikuje: „Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva!“2 Ako smo i onemoćali zbog grijeha, ukrijepimo ruke klonule, učvrstimo koljena klecava, kako nam govori proročanstvo!3 Nađemo li se na vrhu gore, zateći ćemo onoga koji liječi svaku bolest i svaku nemoć,4 onoga koji na sebe uzima naše slabosti i naše boli.5 Trčimo stoga i mi prema toj uzvisini kako bismo, utvrđeni na vrhuncu nade zajedno s prorokom Izaijom, uzmogli vidjeti sva ona dobra koja Riječ pokazuje onima koji ga slijede u visine. Neka Gospodin otvori svoja usta i za nas te tako i nas pouči onim stvarima koje nas i samim slušanjem čine blaženima. Neka uvod u razmatranje svega onoga što smo dosad izrekli budu riječi njegova nauka izgovorene na početku.

1 2 3 4 5

12

Usp. Ef 2,19–22.

Iz 2,3 Usp. Iz 35,3.

Usp. Mt 4,23.

Usp. Iz 53,4.

O BLAŽENSTVIMA

2. Zajedničko nastojanje oko blaga „Blago siromasima duhom,“ kaže, „njihovo je kraljevstvo nebesko!“6 Kad bi neki čovjek, željan bogatstva, pronašao zapise koji mu ukazuju na mjesto gdje se nalazi nekakvo blago, ali ukazuju i na to da to isto mjesto na kojem je blago skriveno od nekoga tko se želi domoći ondje zakopanoga bogatstva iziskuje mnoge napore i obilje prolivenoga znoja, zar bi se takav čovjek obeshrabrio nasuprot poteškoćama i naporima? Zar bi zanemario priliku za stjecanje dobara? Zar bi slađim od bogatstva smatrao to da ne mora uložiti nikakav napor u svoja nastojanja? Zasigurno ne! Štoviše, pozvao bi sve svoje prijatelje da mu pomognu oko ovoga pothvata i, okupivši svu moguću pomoć kako bi postigao zadani cilj (koliko god bi to bilo u njegovoj moći), uz pripomoć tolikih ruku učinio bi skriveno blago svojim. Ovo je to blago, braćo, o kojem nam Pisma govore, ali samo je bogatstvo prekriveno tminom. Poslužimo se stoga i mi, koji čeznemo za čistim zlatom, mnogim rukama uzdignutim na molitvu kako bi to bogatstvo dospjelo na svjetlo za nas, tako da svi uzmognemo podijeliti to blago na jednake dijelove, a ujedno ga posjedovati cijeloga. To se, naime, događa kad se razdjeljuje vrlina: razdijeljena je 6

Mt 5,3 13

GRGUR IZ NISE

među svima koji za njom prežu, a u svakoga je pojedinog prisutna u cijelosti, ne umanjujući se stoga što se dijeli s drugima. Prilikom podjele ovozemaljskoga bogatstva događa se pak da onaj koji sebi prisvoji njegov najveći dio čini nepravdu nad onima koji ga htjedoše podijeliti na jednake dijelove; izvjesno je: povećavajući svoj dio, umanjuje dio koji pripada drugom. Duhovno je bogatstvo, naprotiv, poput sunca, koje se razdaje svima koji u nj gledaju i ujedno ostaje cijelo u svakom posebice. Budući da nakon napora i truda iščekujemo jednaku nagradu za sve, neka nam svima bude jednako i zalaganje oko onoga što u molitvama ištemo.

Ponajprije, držim, valja pomno pojasniti što je uopće blaženstvo. Blaženstvo označava posjedovanje svih onih stvari koje su označene kao dobre i kojima ne manjka ništa od onoga za čim valjana žudnja može čeznuti. Pravo značenje blaženstva može nam, dakako, postati jasnije ako ga usporedimo s onim što mu je posve suprotno: oprečan pojmu blažen je pojam bijedan.

Bijeda označava iskustvo podnošenja napora izazvanih bolnim i neželjenim stvarima. Stavovi koje zauzimaju dvije osobe koje se nalaze u jednom ili drugom od ova dva stanja dijametralno su suprotni. Čovjek kojega se smatra blaženim raduje se zbog onoga što je postavljeno preda nj poradi njegova zadovoljstva, dočim se onaj 14

O BLAŽENSTVIMA

kojega se smatra bijednim žalosti i boluje poradi stanja u kojem se trenutno nalazi. Ono pak što se ima smatrati uistinu blaženim jest samo božansko. Što god mi pretpostavili da ono jest, blaženstvo je onaj neiskvareni život, ono je neizrecivo i neshvatljivo dobro, neopisiva ljepota, ono je sama ljubav, mudrost, moć, istinsko svjetlo, izvor svakoga dobra, vlast koja nadilazi sve stvorenje, ono je ono jedino što valja ljubiti, ono što zauvijek ostaje nepromjenjivo, radost bez konca i kraja, vječno veselje o kojem netko može izreći sve što bi mogao, ali ne bi ni izbliza dotaknuo ono što blaženstvo u biti jest i što u sebi sadrži. Razum doista nije u stanju doseći tu razinu na kojoj bi mogao shvatiti ono što blaženstvo jest; ako bismo i uspjeli uhvatiti koju misao o onom što je tako uzvišeno, ne bismo je mogli ni s kim podijeliti, jer nema tih riječi kojima bismo mogli izreći to što spoznamo.

Budući da je onaj koji je oblikovao čovjeka njega samoga načinio na sliku Božju,7 trebalo bi se, posljedično, smatrati blaženim upravo ono što je pod tim imenom pozvano na sudjelovanje u pravom blaženstvu. Kao što je u slučaju tjelesne ljepote pralik lijepoga prisutan u živom, ovdje prisutnom licu, ali je u odnosu na njega ono što se prikazuje oponašanjem, primjerice u slikanju, drugotno, tako je i s ljudskom naravi, 7

Usp. Post 1,27.

15

GRGUR IZ NISE

koja je tek odraz nadnaravnog blaženstva, a u sebi nosi utisnut karakter one dobre ljepote, i to svaki put kad u sebi odražava i iskazuje one odlike vlastite blaženim likovima. Nakon što je ljaga grijeha narušila ljepotu ove slike, pojavio se onaj koji nas je oprao svojom vodom, živom vodom koja struji u život vječni,8 kako bismo mi, odloživši sramotu grijeha, iznova bili obnovljeni u skladu s oblikom blaženstva. I kao što biva u slikarskom umijeću, umjetnik onima neiskusna oka može reći da se ljepota prikaza nekoga lika sastoji u tome da su prikazani određeni skladni dijelovi tijela: od takve i takve kose, okruglih očiju, linija obrva, punačkih obraza i ostalih dijelova od kojih je sastavljeno lijepo lice, tako i onaj koji oslikava našu dušu po uzoru na jedinoga Blaženog u svom govoru opisuje, jedno po jedno, ona obilježja koja nas čine bližima blaženstvu te ponajprije kaže: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“9 3. Dvije vrste siromaštva: materijalno i duhovno Kakvu pak korist možemo polučiti iz veličine dara ovoga što je izrečeno ako nam istinsko značenje ostaje zamagljeno? Ta i u liječničkom 8 9

16

Usp. Iv 4,10.

Mt 5,3

O BLAŽENSTVIMA

umijeću, onima koji ga ne poznaju, mnogi rijetki i skupi lijekovi ostaju neupotrebljivi i beskorisni, dokle god ne izuče liječništvo te spoznaju koji od njih čemu služi. Što je, dakle, siromaštvo duhom, za koje kao nagrada slijedi posjedovanje kraljevstva nebeskoga? Iz Pisma smo upoznali dvije vrste bogatstva; za jednim se brižno traga dok je drugo osuđeno. Traženo je bogatstvo u vrlinama dok je odbačeno ono materijalno i zemaljsko, ponajprije stoga jer prvo označava stečevinu i posjed duše dok je drugo povezano s varljivošću opipljivih dobara. Potonje je ono što nam Gospodin brani zgrtati, ona vrsta blaga koju moljac i rđa nagrizaju te kradljivci potkapaju i kradu.10 Umjesto toga nalaže nam da skrbimo oko prikupljanja onoga uzvišenog bogatstva, kojega se raspadljivost ne može dotaći. Govoreći o moljcu i kradljivcima, on nam je naznačio kvaritelja duhovnih blaga.

Ako pak postavimo siromaštvo nasuprot bogatstvu, sigurno, po analogiji, postoji dvojako siromaštvo i u Pismu. Jedno valja odbacivati, a drugo smatrati blaženim. Tko je siromah na način da mu nedostaje umjerenost, ili dragocjeno dobro pravde, ili mudrosti, ili razboritosti, ili bilo koje drugo dragocjeno blago, siromašan je i lišen dobara, prosjak, pogođen neimaštinom i valja ga sažalijevati poradi oskudijevanja dra10

Usp. Mt 6,19.

17

GRGUR IZ NISE

gocjenim dobrima. Tko je, naprotiv, dobrovoljno siromašan od svega za što se misli da je zlo i u svojim skladištima ne drži nijedno đavolsko blago, nego je gorljiva duha11 i zahvaljujući tome stječe blago siromaštva od poroka, taj bi se trebao pronaći u onom blaženom siromaštvu na koje ukazuje Riječ, čiji je plod kraljevstvo nebesko.

4. Siromaštvo duhom jedna je od Božjih osobina koju čovjek može nasljedovati Vratimo se, međutim, svom radu na blagu i ne odustajmo od zadatka otkrivanja onoga što skriva naše intelektualno rudarstvo. „Blaženi“, kaže, „siromašni duhom.“12 Prije smo dokazali na određeni način, a sada ćemo to ponoviti, da je cilj kreposna života sličnost s božanstvom. Pa ipak, ono što je bez strasti i neokaljano potpunoma se izmiče oponašanju ljudskih bića. Sasvim je, naime, nemoguće da se postojanje koje je podložno strasti izjednači s prirodom koja ne priznaje strasti. Ali ako je samo božanstvo blagoslovljeno, kako to kaže Apostol,13 a sudjelovanje u blaženstvu pripada ljudima po njihovoj sličnosti s božanstvom, pri čemu oponašanje 11 12 13

18

Usp. Rim 12,11.

Usp. Mt 5,3a.

Vidi 1 Tim 6,15.

O BLAŽENSTVIMA

SADRŽAJ

Uvod............................................................................. 5 Prva propovijed........................................................ 11 Druga propovijed .................................................... 28 Treća propovijed ..................................................... 40 Četvrta propovijed................................................... 55 Peta propovijed......................................................... 74 Šesta propovijed....................................................... 92 Sedma propovijed.................................................. 108 Osma propovijed.................................................... 124 Kazalo biblijskih citata.......................................... 137 Kazalo pojmova...................................................... 140

143

CRKVENI OCI Knjiga 17. .............................................................................................

Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor.

Grgur iz Nise svojim tumačenjem Blaženstava poziva čitatelje da krenu na duhovni uspon tim uzvišenim evanđeoskim ljestvama iz zemaljskoga života put neba i života vječnoga.

Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju.

Uistinu, oni su oci˝ Crkve jer je po evanđelju ona od njih ˝ dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist – izgradili temeljno ustrojstvo Crkve.

Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba.

Ivan Pavao II.

ISBN 978-953-235-809-4

19,90 € | 149,94 kn verbum.hr