Njujorška luda

ven, gdje god se pojavi, ljudi pilje u njega. On kao da to ne primjećuje. „Neuljudno je zuriti u druge”, kažem, gotovo bez daha. „Ne mogu si pomoći“, mrmlja, usporavajući korak, čekajući da ga sustignem.

Zastajem, zbunjen slikarskim platnom na kojemu je prikazan muškarac koji stoji na zemlji držeći ruku žene koja lebdi postrance u zraku. Vrlo je lijepa i neobična. Diže li se to ona u nebo ili silazi s neba? Privezuje li je on za zemlju svojom ljubavlju? „Pogledaj ovo, Francisco“, kaže div pokazujući detalj na slici. „Reci mi što je ovo.“ „To je Eiffelov toranj.“ Kima glavom gore­dolje, smiješeći se. „Izvrsno!“ „I meni se sviđa.“ „Hoću reći, sjajno je što to prepoznaješ, što znaš kako se zove.“ Gladi me po glavi. „Znači da je sve još uvijek u tvojoj svijesti, pohranjeno u potkrovljima, spremnicama, ormarima i podrumima. Trebaju nam još samo ključevi da možemo otvoriti zaključana vrata.“ Nastavljamo kaskati.

Sljedeći put kada zastajemo nalazim se u galeriji starih, tamnih slikarskih platana, punih pokreta i tajanstvenih boja. Boje na portretima izvanredne su: crvenkasto­narančasta odjeća iznad gamaša zelenih poput žada, kraljica u crnoj haljini koja jaši na kicoškome konju s premalenom glavom, glave pokrivene šeširom ukrašenim žarkocrvenim božurom. Poznata su mi ova platna. Ovi portreti moji su stari prijatelji. Mislim da je jedan od njih moj autoportret, kao djeteta. Vidite, čak i kao malo dijete bio sam veoma nadaren.

28