MOJE MASONSKE VJERODAJNICE
rali biti krivo obaviješteni. Uživao sam u lijepim prijateljstvima sa svojom braćom iz lože, kako bi onda nešto tako ugodno moglo biti toliko pogrješno? Smatrao sam to nemogućim te sam tri godine bio jedan od najvećih apologeta masonstva, uvodeći u tu organizaciju i članove svoje obitelji i prijatelje te zagovarajući njezine ciljeve kao one najvećega i najčasnijega bratstva na čitavu svijetu. Tijekom moje pripadnosti masonstvu često sam slušao komentare svoje braće iz lože glede stava Katoličke Crkve o masonstvu. Dok se Crkva nekoć protivila pristupanju katolikâ slobodnome zidarstvu – govorili su – sada je promijenila stav te više nema ništa protiv toga bratstva. Rečeno mi je i kako su neki pape te brojni kardinali, biskupi, svećenici i redovnici bili masoni. Rekli su mi i kako je potrebno biti mason da bi se moglo pristupiti papinskoj Švicarskoj gardi. Iako sam se bez daljnjega smatrao katolikom (iza mene je bilo dvanaest godina katoličkoga obrazovanja), nikada nisam previše razmišljao o napetostima između slobodnoga zidarstva i Crkve. Bio sam zadovoljan onime što su mi rekla braća iz lože te nisam smatrao potrebnim dublje razmatrati to pitanje. Rim se činio vrlo daleko od moje masonske lože te sam bio uvjeren kako su se eventualne primjedbe što ih je Vatikan možda nekoć imao zacijelo temeljile na krivim podatcima. Da bih bio posve siguran, nazvao sam svoga župnika i upitao ga mogu li biti mason, uvjeravajući ga kako u loži nisam uočio ništa što bi bilo nespojivo s mojim katoličkim uvjerenjima. Iako nije posebno proučavao to pitanje, i on mi je potvrdio kako se Crkva ne protivi mojoj pripadnosti masonstvu. Naposljetku, nisam bio upoznat ni s kakvim katoličkim knjigama koje bi se bavile pitanjem slobodnoga zidarstva. Činilo se kako sve protumasonske knjige i web stranice promiču radikalni protestantski fundamentalisti. 15