Prijepis rukopisa Milojka Mezzorana

POSEBNA ZA-HVALA: Đurđica Karajković, Marica Sorić, Željana Gojčeta, Jelica Glavor, Darko Manestar, Miljenko Mrvčić, Sanjina Marochini Str. 2 Njemci protiv Engleza. U tom razdoblju Njemci sukobljavali kod Staljingrada i Krakova do Dnjepra,.Harkov je 3 puta mjenjao gospodara, pao je Rostov, Orel, Kijev, Vjajur? A jučer Smoljensk i bore se pred Kijevom.

U Danskoj? Koncem augusta izbili su nemiri pa je Njemačka Poslala nove trupe, pregrupirala vojsku itd.

U Toulusu potopili su Francuzi svoju flotu da ne dođe Njemcima u ruke, a taljanska vojska je radi istog razloga poslala ostatak svoje flote na Maltu uz pratnju engleskih brodova. Cijela Francuska je okupirana od njemaca i taljana.

9.sept Partizani su bez borbe ušli u Sušak i razoružali svagdje talijansku vojsku koja se je iz svih naših krajeva povlačila u najvećoj brzini i u miru. U Sušaku su proveli mobilizaciju na utorak 17(14?) sept. Njemački bombarderi bombardirali su u 13.30 sati naš grad. Stradalo je vrlo mnogo kuća, palo je 80 bomba, među njima nažalost bomba je pala i na našu staru kuću u Tomislavovoj ulici, dok nam je ova kuća oštećena. U 'rifuggio' se nismo dospjeli skloniti jer je alarm došao prekasno. Sklonilo se ispod stuba nas 12 stanara naše kuće, dok su oko naših glava praštale bombe. Samo (sjetiti se na to što smo proživjeli) kad se sjetim na to što smo preživjeli, počnem se tresti. Mnogo ljudi ostalo je bez krova i na cesti . Naše podstanarke iz stare kuće Lorenza?, Tom i Božica sklonile su se u našu kuću, jer im je dole sve propalo. Njemci su još iste noći navalili topovima iz Rijeke, partizani bacili su u zrak 2 mosta posle teških uličnih borbi i svih gubitaka ( mrtvaca je bilo i pred Str. 3 našom kućom povukli su se prema Dragi i Kostreni a veliki dio pučanstva preplašeno pošlo je s njima. Mi smo bili za vreme borbi u skloništu kod tete Milke. Preko naših glava zujale su granate i smrt je bila uvijek moguća i bliza.

Kad smo napokon izašli van, u gradu bili su njemci a ulice posute lešinama.

Cijelo to vrijeme je neugodna toplina a nema vode, ni plina. Idemo po vodu na bunar a spavamo u prizemlju na podu, jer jedan krevet smo dali Tonici Cijele dane puca se topovima a to je strašno. Partizani granatama gađaju Rijeku a Njemci im odgovaraju. U gradu vlada pustoš, samo pred nekim dućanima stoje redovi ljudi u očekivanju mesa, kruha ,krumpira itd. Neki se ljudi vratili iz Drage, a ostali iz drugih mjesta ne smiju se vratiti. Po ulicama je opasno hodati, po tlu su razbita stakla a nad glavama lebde razbijeni prozori, opeke, krovovi, žice koje može svaki čas vjetar baciti tj. komu na glavu. Naša ulica je potpuno prazna. Mi smo jedini preostali. Prvih dana pometali smo ulicu, jer radnika i muškaraca uopće nema.

Spašavamo robu izbjeglica da mi se ne pokrade, jer mi je bomba razbila sva vrata i kuću. Vlast u Sušaku je prenijela hrvatska domobranska delegacija sa potpukovnikom Rešom a gradsku upravu prenjeo je Miro Kolacio uz odbor građanstva.

Pore opće nevolje nas je u tom razdoblju snašla ta nevolja da su taticu zatvorili 22 juna u Kraljevici zbog nekog pisma koje je navodno dobio iz šume. U kaštelu Kraljevice, gdje ga je mamica nazivala? nosila mu jest,

Str. 4 kad je mogla. Ostao je do 10 augusta, kad je preko Rijeke u okovima sa ostalima (među njima jedna žena u 8 mj.) preseljen u Koper. Tamo je ostao do 1 sept A došao natrag u Riječki zatvor .3 septembra bio je oslobođen na procesu „per non aver comesso il fatto“. Kad sam prvi puta vidjela tatu kad je došao u Rijeku na kamionu, stješnjeni kao sardelice, a još i u okovima steglo me je u grlu i počela sam plakati.

Tata je bio hrabar, hrabrio je svoje drugove, a trpio je.

Na Rijeci su ga ošišali do kože, oslabio je strašno, pa je vrlo loše izgledao. Kad se nalazi doma da će se malo popravit, evo te prilike gore su nadošle koja su

ga još više oslabile. Sad je postao pravi težak kao i mi svi.: nosi vodu, drva, stoji po filama i mučimo se.

Polako se puštaju u zadnje vrijeme svi iz zatvora, pa je Tako i Dunja,koja je bila zatvorena 6 mj. Najprije 4 mj na Rijeci pa oslobođena i još 2 mj držana od Kvesture? bila u Tolminu?, puštena je i sa svojim ocem , koji je pak bio u Trstu, na slobodu Mnogi naši zatvorenici nisu se mogli vratiti jer neidu nikakve željeznice iz Italije, što usljed bombardiranja svakidašnjih a što sada poremećenih od sabotaže talijanske vojske i u ovim krajevima, Istri i Dalmaciji od partizana.

Jučer je otišao iz našeg stana gdje je bio prije colonello Ricoi, dr. Ružić, savjetnik izaslanstva11.9.IL? kod II primate sa suprugom, bez otkaza i gotovo bez oprosta. Sad smo u kući sami, gotovo sami, jer su oficiri, 2 (stenenta) studenta? doktoru, avokat Victri i medicinar Fabiani

Str.5 otišli, te Gudac od bakice Marice , koji je bio tako žalostan, da se nije mogao ni oprostiti.

27.sepetembar Jučer je bila nedjelja, kišovita i tužna. Ujutru sam malojedno dulje ležala jer mi je bilo cijelu noć zlo. Kasnije sam se ustala i morali smo potirati vodu koju je kiša donjela kroz razbite prozore unutra. Kako je to moralo istom izgledati u mojoj staroj kući koja je sasvim bez krova 2 stana od Božića itd pao je dole na Milkovićev stan. a ovaj pak dole na I kat. Oko 12 h kao obično počelo je pucanje-jučer naročito jako bez prekida jedno 10 minuta. Teško je bilo naše slabe živce prestrašiti. Pootvarali smo sve prozore i bježali dole, jer je u prizemlju uvijek sigurnije , naročit radi eksplozije. Mamica je bila u očajnom strahu jer su babička i bakice bile na Rijeci. Došle su hvala bogu žive kući.

Tada smo išli opet po vodu a u crkvicu me nisu htjeli samu pustiti jer su unutra

sve razbijeno. Iza objeda i nakon što sam pospremila kuhinju pisala sam dnevnik a onda otišla teti Milki.

Putem sam svratila do kap. Rukavine koji je slomio jedno rebro prilikom pada.

On sa staricom ženom je sam, pa im tata donese vode i što trebaju.

U 7 došao je tata po mene teti Milki, jer je u 7 h copri fuoco.

Kako nekad već u početku neću da pišem jedan dnevnik romantičan već, samo događaje stvarne bez ikakvog komentara. „memento cuori o memento viveri“?

A smatram ja potrebno da napišem par riječi o stvarnom? životu provedenom od početka 1942 pa do sada

Str. 6 Škola je započela 15decembra a svršila 15 juna. Školski život ki je dosta buran nimije nikakvo smisla. Imali smo vj.tal. prof.Kauri a ostalo sve isto. Bio je to veliki fašista a kao pedagog vrlo strog. Bilo je par incidenta u školi s njim i Ljiljanom te sa mnom koji svršili za mene uvijek dobro ali za nju lošije rezultat 7 iz ponašanja. Nakon neuspjelog bjega i pretrpljenih kazna vratila se u školu. Ja sam sjedila najviše sama jer je Dunja bila zatvoreno Moj kolega neki Jelušić poginuo je prilikom borbe nedaleko Trsata , kad sa ja već vratila kući 8. Sept. Škole kao nekad završila je 15 juna i mi smo dobili 1 mjesec kasnije „pezeke“: imala sam sve 9 osim Zemljopisa i tal 8 a mat 7. 7 aprila navršila sam 16 godina.

Toga dana pozvala sam iza škole moje staro društvo na užinu..

Početkom proljeća sprijateljila sam se sa Dorom i počela Sam se s njom družiti. „Braco“ bio je naš stalni drug i pratilac u neku ruku mogu reći i tutor koji nas je svugdje pratio. Radili smo izlete s biciklima našom okolinom, a kad se to već ni moglo, onda su bili jedan put u Opatiji i Mošćenicama.

To bi bio ukratko moj život dogod su bili ovdje talijanski okupatori. Kad sam sama

Str. 7 28 septembar

Jučer u ponedeljak ustala sam se opet kasnije jer mi je u noći bilo zlo. Ja mislim da to nije pokvareni želudac već samo nervoza želuca.Ali nije mi ništa. Ujutro sam s taticom mjerila stakla u donjim stanovima, skidali i natrag stavljali i kušali smo umjesto tih razbijenih staviti stare još od prije prozore ali rijetko je koje pasalo. Stim smo se namučili i tako je došlo podne. Za objed sam jela jako malo i to samo jaje i ribane jabuke. Mamica je čula da se kod Randića ( braća Randići jedini imaju svoj dućane otvorene) dobije kondenziranog mlijeka u prahu „Riraghi“ jer smo mi sve već potrošili budući da nemamo mlijeka a toga se već nigdje ni po cijeloj Rijeci ne dobije jedino na karte za dojančad.

Jučer je Randić dobio te Riraghi i mamica je išla kupiti. Prije je jedna kutija koštala 5 lira a sad stoji 15 lira i k tome se mora uzeti još troje stvari jedna kutija konzerve od“ fagioletti“ (koji su već jako stari) a košta 10 lira, zatim kutiju „Franka“ što se prodaje u Hrvatskoj za 20 kn a ovdje 20 lira i još k tome paket Suhih smokava 15 lira.Tako da dođe koštati to Mlijeko umjesto 15 lira 50 lira. Inače 1 litru vina prodaje se po 90 lira a 1 kg salate 10 lira. Poslije podne bila sam s mamom na Rijeci al smo se vratile već prije 6 h jer onda počinje večernja „Zdravo Marija“- pucanje Još pred večerom skočila sam teti Milki. Žalosno je vidjeti kako iz kuće Kučić , koja je ostala bez krova i gornjih stanova je sasvim nestalo izvirnju? razbacane stolice, sanduci i slično što ljudi nisu uspjeli spasiti.

Govori se da j dr.Vlatko Maček biti predsjednik Hrvatske seljačke stranke HSS uspostavio novu

Str 8.

hrvatsku republiku u Zagrebu (Za Mačekova režima u Jug pred 4 god bio je tata premješten u Daruvar, i od toga dana izdržava mene i mamicu babička a već 2 god .otkad je tata bez službe i tatu) U Italiji vode se oštre borbe za odlično utvrđeni Napulj Engleske čete koje dominiraju dobivaju pojačanje za pobjedu kraljevom i Badogliovom vojskom bori se protiv njemaca i manjine fašista. U Splitu vode se ulične borbe između partizana protiv ustaša i njemaca, dok je gornji dijela Istra u rukama partizana a Zagreb navodno opkoljetimičnon. Partizani se također mjestimično bore protiv četnika.

Vođe četnika iz Sušaka Marčeta, Jokić, Matijašević itg otišli su kod su partizani zasijeli Sušak u Italiju.

Na Rijeci su poduzete oštre mjere sa strane njemačkih Vlasti prema talijanskoj vojsci. Proglašen je preki sud za onoga sabotiraju ih bilo koje protunjemačko djelovanje.

Njemci idu na Rijeci po kućama i traže sakrivene vojnike. Izdan je zakon da svi bivši oficiri imaju smjesta da obuku uniforme (također i soldati) da se po tome vidi koliko ih ima. Njemci šalju te taljanske vojnike koji se neće da bori u koncentracijske logore u Poljsku. Tako je jedan transportni brod vojske uhvatila jedna engleska podmornica, ljude oslobodila a brod potopila. Njemački pukovnik Vilckrng? Koji upravlja Sušakom i Rijekom poklonio je Rijeku Musoliniju, a Hitler ju je poklonio Paveliću Zanimljive su scene prilikom „fila“. Ljudi se svađaju, pa i inteligencija koja se je prije gledala drugu stranu.

Str. 9 sad se svađa s babama ko je prije došao. Tako je danas u „fili“ za žigice, došlo do tučnjave, i jedna je fiumanka dobila ćušku.

Navečer kod večere kao i kod objeda počinje pucanje kao „dopo pasto“. Tada mi svi ne pojedemo dobro već trčimo dole da nebi kakva granata udarila u 3 kat „Kata Ane“ koja je mamici prorekla bombardiranje naše kuće i veliki „crolo“ prorekla je i teti Milki da će joj kuća na rijeci biti oštećena od bombe. I granata usljed pucanja, jedna granata od strane partizana pogodila je njenu kuću.

Granate padaju na Rijeku negde na „Corso“ pa da oštetila već mnoge kuće i ljudi je stradalo. Tako mi proživljavamo zaista „ tempi memorandi“ 29 septembar Jučer je bila opet jedna burna noć. Meni je bilo opet zlo. Svaki čas sam morala izlaziti van, a strašno se je pucalo cijelu noć i jutro. Ja sam bila cijeli dan u krevetu. Jela sam malo i mjenjala svaka 2 h obloge na trbuh. Doznali smo da je to pucanje jučer bila ofenziva njemačke te da su njemci zauzeli Sv. Kuzam a partizani se povukli. Poslije podne kad sam ja čitala zanimljivu knjigu“La grande Pioggia“ partizani su bacili granate smjesta na Rijeku, 2su pale u „porto baroš“ a 2 u more Njemci su zauzeli Sušak samo sa 80 vojnika i to samih mladića od 16-25 god. Izgleda daje prvog dana uličnih borbi palo 89 partizana.

Navodno su Njemci htjeli bombardirati moj

16 nema ničesa. Napr. ona „Mate Anica“ nam je rekla da se uopće ne može držati na nogama. Mi još bar dobijemo malo krumpira i radića a oni ni to. Tako je slaba da ne može ni govoriti. Niko neće novaca, svi pitaju hranu u zamjenu.

Ja sam sada vječno gladna kao nikad prije. Ujutro popijem onaj surogat od kakao „half-Alca“ šta ne vredi ništa i na vodi, jer mlijeka nemamo a praha malo a to šparamo za babičku i mamu koje su slabe. Malo kruha koji nije također hranjiv pomrčen, i to je sve. Ta voda ne može nahraniti ništa. A objed je problem: jedino imamo još malo pašte. A šta se može ni s tome paštom, kad nema masti, ulja ni s čime drugim začiniti. Rubička je bila neki dan na Trsatu kod vrtlara Kulfancha (on jadnik ima grdu službu: mora zakapati mrtve i to već

po 5 dana stare, samo bacat ih u jamu bez škrinje). Tamo je dobila jednu buču i malo zelenja. Tu buču smo imali 2 dana: jučer s komadićem svinjetinom a danas s krumpirom. Danas je dobila Rožica 1 litru mlijeka 9 lira. Ne znamo šta ćemo ako to dugo potraje. Ljudi se od slabosti ruše po cesti i ništa se neda raditi.

Rubička, sirota očajava i slabi radi briga: radi novaca i razrušene kuće u gradu.

Boji se za budućnost.

U Čavlima su Nijemci ubili 30 partizana, dečke od 16 godina dalje, koji su bili na straži i tako zaspali.

17

U Rusiji se sad čeka jer su nastale kiše. Poslije podne bila sam kod tete Milke.

Bilo je tamo strašno puno ljudi. Došla je jedna gospođa iz Kostrene jer sad se odanle mogu svi vraćati pošto su tamo Nijemci. Mnogo kuća je popaljeno a partizana poubijano. Kuće popljačkane. Pa su žene u Kostreni uzimale po liru na noć za spavanje na podu. Nijemci su zauzeli i Bakar te se iz Sušaka vidilo kako gori.

9. oktobar U petak ujutro bila sam s babičkom na Rijeci. Išlo je opet silno mnogo njemačke konjice. Nijemci su bombardirali Cres i Kraljevicu te je poginulo mnogo ljudi.

Na Rijeci su ljudi jako uzrujani i boje se od sata u sat. Bila je „fila“ za jabuke, ali kad sam ja došla bilo je već kasno. U jednom dućanu bila je ogromna „fila“.

Pitala sam šta je a to bomboni se djelili ne znam koliko po osobi.

Rusi su započeli ogromnu ofenzivu i zauzeli otok i grad Taman. Fašistička republikanska vlada preselila se je iz Rima „jer položaj Rima nije siguran“.

Englezi napreduju ali polagano jer oni su s kopna a u unutrašnjosti su Amerikanci s kojima idu u poredu. Englezi idu brže, jer je teren pogodniji, pa sad moraju da čekaju Amerikance. Nailaze svagdje na jak njemački otpor.

Izjavila su 2 Nijemca jednoj gospođi koja se tužila da se boji još uvijek

bombardiranja da se sad nemamo čega bojati, ali onda kad će oni ostavljati te krajeve ćemo se bojati.

Navečer je došlo oko 200 naših zarobljenika, koji su

intervencijom Rescha pušteni na slobodu. Dolazi ih još oko 2000.

10. oktobar Subota je bila burna. Došli su naši susjedi Negovetići pa najzad Šticajevi. Bilo ih je smiješno vidjeti kako su izgledali: napaćeni, a opet i jadno, jer su strašno izgledali i omršavili. Pričaju da su strašno proživjeli i svugdje putem bježali pred mašingeverima a pod njima sva sila mrtvaca, preko kojih su prolazila kola i topovi tako da su lica sva bila izmrskana. Neke mrtvace su stavili naši na kola pa su im glave koje su visile samo na jednoj niti, ljuljale se na vjetru i zaplitale među kola. Užasne slike. Došli su i Gojko, Delko, te sva sila drugih muškaraca, koji su uspjeli spasiti se. Prošli su 150 kilometara pješke, pa došli doma s krvavim nogama. Pričaju i oni strašnih stvari. Delko, neznajući za bracu, sa strahom je gledao među mrtvacima ako vidi koga od svojih, i prepoznao nekih Sušačana, među njima krojača Mira. Došli su i Ipšićevi koji su u izgorenoj kući sve izgubili. Po cesti je masa interniraca i zarobljenika koji bi se htjeli vratiti svojim kućama ali ne mogu usljed razbijenih pruga, pa su prisiljeni moliti milostinju. Hreljin, Krasica i ova mjesta su bojna polja puna mrtvaca, same mladeži i dečkića, koji su imali prvi put pušku u ruci. Najviše ih je poginulo kad su Nijemci s mašingeverima šišali.

19

Svi koji su se vraćali putem su opljačkani a došavši kući, velika većina koja nije imala nikoga u cijeloj kući i u susjedstvu, našla je stanove popljačkane najviše novac, aparate, harmonike, rubeninu novu, srebro, zlato itd. Putem su svima oduzete ure i zlatni nakit. Poslije podne su opet čekali zarobljenike. Bila je to

strašna slika gledaš te majke, sestre, žene, kako sa strahom očekuju svoje drage nadajući se da će doći, a sa strahom da im nadošli ne bi rekli koju lošu vijest o njihovim dragima. Tako napr. (to je jedan slučaj između tolikih) jedna poznata gospođa izgledala je kao posna ______ ) Mamica ju nikako nije mogla prepoznati: zelena, razbarušene kose, cvokoće zubima a izbuljene oči nešto traže. Mama joj pristupi i prepozna je sa zaprepaštenjem. Ona plače : „Znam da mi je moj ´Zibs´ (17 godišnji sin) mrtav, moj muž je isto gore ah šta će mi za njega samo moj Zibs, moje dijete, i tako je jadna plakala. Mama joj je posudila svoj kaput jer je zebla od zime i glada što cijeli dan luta okolo. Tako isto moj prof. Polić sa strahom očekuje i nada se svom sinu. Ne zna ništa za njega – da li je među mrtvima ili živima. I danomice, evo, očekuju ljudi te zarobljenike pred mostom i pred općinom i to mi je jedina utjeha. I ja očekujem, mislim da vidim među njima Doru ili koga poznatog.

A kakvi su se strašni slučajevi događali, kad je nastala panika nakon bombardiranja. Svijet je izgubio glavu, bježao, pustiš sve, stan otvoren, ne misleći da će se vratiti na ništa. I tako, kad je iz grada

20

Krenuo pun autobus za Kostrenu, najednom stane još na jednom mjestu. Šta je, ljudi se bune, viču, žene i djeca plaču, ali treba se stati i eto pruža se nejasan prizor: zašto je zapravo stao autobus? Jedna žena, stoji na ulici, napol u besvjesti, s jednom rukom drži grčevito torbicu a s drugom drži već napol dijete koje izlazi iz nje i savija se od boli: rodila je na ulici i autobus ju prima te vodi u Kostrenu, ili bogzna kuda.

Još jedan slučaj: jedna češka porodica, starica majka bolesna iz kreveta se ustaje i bježi s kćerkom, koja stoji za roditi drugo dijete, prvim unučićem i s dvojicom odraslih sinova. Mladu ženu već u autobusu hvataju porođajne muke i čim dođe u Kostrenu ona rodi u strašnim mukama dijete. Braća se putem izgube, za muža

uopće ne zna gdje je već dulje vremena, a majka joj je bolesna. Još to nije dosta: od uzrujavanja i straha upali joj se mlijeko i brat joj trči po doktora koga dobije teškom mukom, nikakvog specijalistu, već običnog seoskog liječnika i on ju mora operirati uz opasne muke. A lonac svega je to da doznaje za brata da je mrtav a sad, kad su se vratili, našli su stan i dućan čitav popljačkan. To je zaista tragedija.

Poginuo je i Fran Pazarić, te dvojica brata Horvatica.

Kraljevica je bila bombardirana punih 2 sata sa zraka i mora. Poslije 28 bomba, ali mnogo ih nije eksplodiralo i palo u more. Poginule su dvije obitelji dosad pronađene: ing. Kubička sa ženom i kap. Gudac sa ženom. Evo, kakva je sudbina:

21

Gudac ili Kubička ( ne znam koji je bio ) čekao je na „fili“ za aprovizaciju.

Između moguće 50 ljudi pala je bomba baš tamo i samo on je razmrskan, a u isto vrijeme pala je bomba na kuću gdje mu je spavala žena.

11. oktobar U nedelju ujutro uputile smo se bakica, mama i ja u Dragu po mlijeko. Dosta je to daleko, ali lijepa šetnja. Putem smo srele mnogo ljudi koji se vraćaju kućama opečeni, blatni i ispaćeni. Došla je jedna porodica iz Fužina pješice. I Miću, Dunjinu sestru sam vidjela. Susreli smo jednu ženu koja dolazi iz Kraljevice, Šmrike. Sva se trese i plače. Kudgod je bježala, tamo je za njom došla fronta, za muža ne zna a dijete ima malo. Fronta ju je svugdje proganjala i gdje se je htjela skloniti počele su padati bombe. Dobili smo kod dviju sestara Paškvan 2 litre mlijeka a još kod nekih drugih 2 litre. Kod Paškvanovih smo pile izvrsnu kavu sa samim skorupom kao predratnu. Mislila sam da sam u nebu kad sam ju pila.

Piće te kave bio je najljepši trenutak svih ovih crnih dana. Poslije podne išla sam

s tatom i bakicom Zoltanu na Rijeku. Na večer su opet ljudi čekali zarobljenike, ali nisu došli.

12. oktobar U ponedeljak ujutro išla sam opet s mamom u Dragu. Ovaj puta smo dobili 6 litra pa smo se dogovorili da ćemo dolaziti svaki drugi dan. 6 litra nam je za dvije familije za 2 dana i još smo putem dali šalicu teti Milki a mama je pala i malo prolila.

Poslije podne sam išla s tatom u apoteku na Rijeku

22

Jučer je cijeli dan strašno puhala bura. Stavili smo prozore samo u kuhinju i to na vrata i na prozor samo po jedan prozor. Vodu imamo samo u vrtu i to jako malo. Svi već dolaze hvala Bogu! Pričaju svi strašne dogodovštine i užasno izgledaju. Ne vidi se ni jednog Sušačana koji dobro izgleda. Svi nam kažu da moramo biti sretni što smo ostali kod kuće uprkos velikog straha.

13. oktobar U utorak ujutro smo se babička i ja preselile iz donjeg stana gore. Ja sam imala puno posla, čistila, nosila stvari, klofala madrace, itd. Bura nije prestala. Poslije podne sam išla s tatom kumu Caru.

14. oktobar U srijedu ujutro bile smo mamica i ja u Dragi po mlijeko. Na povratku uhvatilo nas je pucanje na jedan strani avion pa smo se morale sklonuti baš u klozet neke kuće gdje su bili sami Nijemci. Druge kuće nije bilo u blizini. U Zlobinu da su računali 40 lira jednu litru mlijeka a jedan je platio u Hreljinu za jedna slabi ručak, iza kojega je ostao više gladan nego sit 250 lira. Ljudi u Hreljinu i onim djelovima da su se očajno ponijeli prema našim izbjeglicama, pljačkali gdje su više mogli i nisu ništa htjeli davati ljudima u bijedi. Iskorišćavali su jednostavno

tuđu nevolju. Na Sušaku su također mnoge žene ulovili pri krađi, ali izašli su plakati po kojima se svako takvo pljačkanje kažnjava smrću. Grobničani da su se ponjeli jako lijepo, te kažu naši da im to neće zaboraviti. Poslije podne uputila sam se s mamicom na Rijeku. Počela je prava zima. Na mostu domobranac koji gleda prolaznice uzeo mi ju je i rekao da ima nalog od vojnih vlasti uzeti mi je.

23

Ja sam pitala za razlog ali nisam doznala samo mi je rekao da samo ja ne mogu preko. Mamu su pustili.

Evo što je na stvari. Jedan mladi dečko, moj kolega, 1 godinu mlađi od mene a svršio je 5 klas. Polić, koji je bio na drugoj strani mosta i pregledavao tamo prolaznice, prije nego sam se ja mostu približila, prišao je k ovom i šapnuo mu da meni uzme putnicu.

15. oktobar Danas ujutro je tata bio kod komesara policije Mondamja, kojega pozna još iz Brčkog i rekao mu za mene. On je rekao da on za to ne zna te da još dosad nije dao nikome nalog da se oduzme prelaznica. Obećao je da će se za to propitati.

Poslije podne sam s tatom učila engleski, a onda sam išla s babičkom prošetati se do Riegerovih i uzeti ljetne kostime. Badoglio i kralj Emanuele potpisali su u ime demokratske Italije rat protiv Njemačke. Svaki dan se doznaje za sve veći broj žrtava. Pao je i neki Lončar Vlado. Među mnogobrojnim četnicima koje su ubili partizani bili su: Miculinić Silvo, Šuster Tone i Krešo Vranić stric od Desanke.

Mnogo je ljudi došlo plivajuć s otoka. Senj je sravnat sa zemljom od njemačkih bombardera.

16. oktobar U petak sam bila s mamicom u Dragi po mlijeko. Putem smo sreli jednu gospođu kojoj je ubijen brat. Sreli smo također putem jedan elegantan auto u kojem je bio šofer jedan Nijemac. Kad je prošao kraj nas zaustavio se je i

ljubazno nam ponudio da će nas povesti kuda hoćemo, jer da ima mjesta. Mi smo mu se također uljudno zahvalili i odbili budući da smo već bili tamo.

Gospođica kod koje uzimamo mlijeko bila je u Liču jučer.

str. 38

______/ 60 lira ( naravski po crnoj burzi). Sada šverceri kupuju svu robu i istu i to po velikim cijenama prodaju. U Češkoj (?) nema ničega. Tamo već ima i god. ovakvo stanje. Svinjetina je po 200, sol je jedna nudila po20 lira, šećer po 20 lira, a žuto brašno po 35 lira.

11. novembar

U srijedu smo čuli u Dragi di se prodaje u Bakru sol po 3 lire. Tako smo odlučili da idemo poslije podne tata i ja do gđe. Paškvan. Poslije objeda smo krenuli uz veliku buru, a neprestano smo morali stajati radi nepreglednih masa auta, kamiona i tenkova njemačkih. Kad smo došli tamo rekla nam je gospođa da ne možemo ići jer da se jedna žena koja je išla u jutro još nije vratila, radi velike „file“. Gđa. Paškvan nam je ponudila kavu sa puno škorupa, te kuha sa maslom napravljenim od škorupa. Oni imaju svega, ali može nam davati samo 2 litre svaki drugi dan za nas svih, dok nam je jedna druga davala 4 litre, ali danas je dala mnogo manje, jer su joj došli njemci i platili joj 20 lira za 1 ½ litre i još obećali kruha. Ona će im svaki dan davati. Toliko mi ne možemo plaćati.

12. novembar

U četiri ujutro smo se ponovo tata i ja uputili u Dragu, da idemo u Bakar, ali opet sve ništa. Najme, ona žena se je vratila tek pred večer, a stajala je u fili od 8

do 2 sata poslije podne. Da su se švercerice, koje su sad jedini ljudi koji dobro zarađuju , tukle na fili. One će to sad prodavati dvostruko i četverostruko skuplje. Međutim, to je sol samo za blago,

str. 39

velika i škura. Kad smo se vraćali kući, rekla nam je gđa. Polić da se dobije u Općini u prizemlju vinski ocat po 5 lira, šljivovica, rakija i konjak po 85 lira a wermuth po 30 lira. To da će trgovci kasnije skuplje proprodavat, zato smo brzo išli ujutro i poslije podne. Uzeli smo 5 litri octa ( svega samo 5 litri se dobije, ni više ni manje). Za svaki slučaj možemo ga promijeniti jer u Kraljevici i drugim mjestima uopće nema octa. Wermuth i konjak također smo uzeli. Tamo su bile u magazinu vreće soli, ali ako ćemo to dobivat svi na aprovizaciji to je još pitanje.

U Gorskom Kotaru davaju 2 kg pšenice za 1 kg soli, a ni za to ne mogu pridobiti.

13. novembar U petak opet u Dragi. Svaki put manje mlijeka. Ona druga ženska dala nam je samo 2 litre. Pomalo na pušta dok nas sasvim ne pusti. Mi joj nismo ______, samo da je malo udovoljimo, ali uzalud. Osim toga čuli smo da je bila neki dan i zatvorena, jer je krala svojim gospodarima. Večerima dok su oni bježali od bombardiranja. Gazdarica je najme našla svoje odijelo na njoj a muževu košulju na njezinom mužu. Osim toga toj gospođi je još sve pofalilo: roba, rubenina sva te sve zalihe krane kao i 10 kaštela krumpira.

Ja se uvijek veselim ići u Dragu, jer su jer su Paškvanke vrlo mile i zgodne.

Mlađoj je došao zaručnik kući danas.Starija je bila zajedno sa mužem pred 2 god. tjerana od ustaše (jer je on pravoslavac) pa je on _____ umrijeti poslije obolio i umro. Ima i kćerku. Njima dolazi neka susjeda, koja je živjela u Splitu, zna izvrsno

str. 40

francuski, te priča zanimljive stvari.

14. novembar

U subotu ujutro došla je mala Lelica,kćerka gđe. Paškvan iz Drage, da idem snjom, kako sam joj obećala, u školu, da bi polagala popravak iz istorije, koga je dobila na prijamnom ispitu, za prelaz u Gimn. Morale smo mnogo čekati, dok je došao koji od profesora, jer prof. iz istorije nije bilo, budući da je morala dan prije polagati. Tako smo morale čekati na profesore i da uz znanje koje zna malo crtati i dade joj zadatak. Bilo je hladan dan a u zgradi strašan propuh. Mala je crtala puna 2 sata, a ja sam je vani čekala. Sve to samo za malo mlijka koje se još i plaća skupo. Tamo je bilo mnogo đaka koji su se tek vratili pa sad polažu razrede, neki stariji koji nisu nikad pomišljali na maturu, a svi su položili 2 razred najedanput bez ikakvih poteškoća i još manje znanja. Tako je polagao neki Trsaćan Zrinko Doričić, koji je bio skupa sa tatom na Rijeci u zatvoru, 1 god i pol zavoren svršio je samo dvogodišnju trgovačku. Inače strašno visok i jak, ljudeskara, ali jako naivan i simpatičan. U zatvoru su ga zvali „gosp. direktor“, a kao stari ____ pisao je pod zadnje u pisarni u zatvoru, pa se je mogao više kretati. Baš je zato informiran u svim ________ i svi su ga voljeli a stražari radi njegove veličine broja. On je sada položio 5 i 6 razr. gimn. Svi se tome smiju. Latinski ni nikad čul, a položil ga je. Ja sam mu napisala prevod iz „De bella Gallica“ koji je nabiflal napamet.

U subotu poslije podne stala sam doma, jer sam se jako nahladila i kašljala. Bila je Pavica Kaftanić, hoće da ponovo

str. 41

počnemo sa učenjem pjevanja. Njena šogorica već 12 dana traži sina po Gorskom Kotaru. Pričala nam je da se je vratio jedan njen đak, kojega je samo njegov glas spasio od sigurne smrti. Najme, kad su njega i njegovog prijatelja zarobili njemci i odveli na streljanje, pitali su ga što je po zanimanju, on odgovori operni pjevač. Kad su u jednoj sobi čekali da ih odvedu na streljanje, komandant, koji je za sreću, sigurno volio glazbu, predloži mu da nešto zapjeva.

On da je pjevao ko __________ i danas još nezna koju pjesmu. Kad je svršio pustili su njega i prijatelja na slobodu. Također sličnih slučajeva ima vrlo mnogo i po tome se najbolje vidi kako je dobro čim više znati, jer samo znanje može u najtežim prilikama spasiti čovjeka.

Poslije podne imala sam neočekivane goste: Valji i Aleks i Saša. Saša je bio kroz cijelo to vrijeme u Istri pa nije znao ni za bombardiranje. Mislio je, kako smo mu svi govorili, da se u Sušaku kolje i da nema više nikoga među živima osim Njemaca i Ustaša. Priča da je Istra sva sravnata sa zemljom, naročito Pazin u kojem gradiću je 1000 mrtvih. _______ je promijenjen i prestrašen, nema više u sebi onog oduševljenja za svoju ideju. _______ da Hrvati i Srbi nikad ne mogu živjeti više zajedno.

15. novembra Nedjelja je kišovita. Tata i mama su otišli sami u Dragu. Ja sam stala u krevetu.

Donjeli su samo 2 litre mlijeka od Paškvanovih. Ona druga nas je napustila, cijeli dan sam ležala. Poslije podne sam ležala u jednoj sobi. Došla je naša susjeda gđa. Štrcaj sa Velinkom. Ona je moja učiteljica glazbe uvijek oduševljena mojim talentom i uvjerena da ću se opet

str.42

čim započenem svirati, vratiti u moje carstvo tona i melodije. Meni se to pak ne čini. Bojim se da sam ja već moju karijeru ostavila, da je samo bilo , a neće se više vratiti. Oni moji napjevi, aplauzi, velike dvorane krcate ljudi, a onda oduševljenje, ljubljenje, obasipavali su me sa svih strana pohvalama za veliku budućnost! Meni se čini ko san.

Gđa Šticaj je sad uvjerena da joj je brat ipak poginuo. Neko vrijeme su ih ljudi sa ______ pozdravima sa njegove strane da je živ. Međutim, sad su mnogi potvrdili njegovu smrt.

Danas su Njemci zauzeli otok Krk i Crikvenicu. Mnogi se ljudi sad vraćaju. Kad bi se bar Dora vratila! „Braco“ je, hvala Bogu, živ.

16 november Ponedjeljak mi je prošao opet u krevetu. Nekoliko sam se puta „inhalirala“ ali prehlada ne prestaje.

17. novembar Utorak isto u krevetu. Žao mi je vidjet moje da moraju sve sami pogotovo _____ nije nikako dobro. Neprestano je ______ u srcu, i boji se da nema ponovno anginu pectoris. Samo ne daj Bože njoj što zloga!

18. novembar Sredu ujutro bila sam u krevetu. Čitala sam „Noi vivi“. Za to vreme sam već pročitala 2 knjige „Život Paganinija na taljanskom, „ „Redij“ i „Noi vivi“.

Dobili smo aprovizaciju i to samo 1/3 kg šećera, 1/3 riže i 1 dl ulja na osobu.

Marmelade još nismo uopće dobili. Banić već neće da prodaje aprovizaciju, već prodava samo na veliko

str. 43

Riječkim dućanima skrivenu robu. A marmelade nismo dobili zato jer je Banić pokupovao od svih trgovaca, da može prodavat u Rijeku na veliko.

Bila je u srijedu gđa. Linich. Oni stanuju iza Kantride, pa tamo dobiju sve za jest, jer voze Slovenci iz Slovenije. Dobiju čak i govedine kg 50 lira koliko hoće. Teletina je po 120, a svinjetina po 200 lira ali to se uopće ne dobije.

Najviše švercera dolazi iz Trsta. Poslije podne sam bila ustanjena. Nadam se sutra ići van.

Njemci su se iskrcali na ________, gdje su Englezi pružali mali otpor, nakon kratkog vremena napustili borbu. Engelzi su bombardirali u ponedeljak Sofiju, te Šibenik i Split. Nakon bombardiranja Sofije, Bugari su počeli manifestirati protiv rata. U Libanonu su izbili nemiri,jer su francuske tamošnje vlasti zatvorili libanskog predjed. republike i članove vlade, koji su zahtjevali samostalnost.

Kriza još nije prošla. U Italiji poradi nevremena nema naročitih sukoba, a na nekim visovima Njemci sve napreduju. Na zahtjev Badoglia Sforze i ostalih članova demokratske vlade antifašista, kralj Emanuel mora da abdicira. Također na zahtjev Jug. partizana u Londonu da eng. vlada egzistira na tom, da Badoglio skine sa zapovjedničkog mjesta Generala Roatu, poradi zvjerstva počinjenog od njega u okupiranoj Jugoslaviji, Badoglio je to učinio. Kralj je sad nedavno stradao priikom automobilske nesreće.

Usred približavanja Rusa rumunjskoj i poljskoj granici nastali su veliki nemiri u ________ Mađarskoj i Bugarskoj. Nejmačkoj vlasti svagdje traže njemačke divizione

Tekst na vrhu stranice:

Jedna ženska nam je nuđala 1 kg masla za 30 kg riže, ali tko bi to uzeo. Mlijeko se može dobiti samo za cigarete, a najjeftinije je po 12 lira.

U Austriji su pooštrene mjere „Gestapa“ nakon velikih nemira i borba prouzrokovanih uslijed izjave lisabonske konferencije o posljeratnoj slobodi Austrije. Jug. partizani su prvi put nastupili kao aviatičari u avijonima poklonjenim od Amerike, sa američkim lovcima prilikom bombardiranja ciljeva u Grčkoj.

29. novembra Nisam već pisala dugo vremena jer nekad ne dospijem. Sad je svaki dan nešto novog. Došlo je preko 3000 __________ iz Italije, najviše žene i djece. Svi su izgladnjeli, a stanuju u Gimnaziji i školama. Došao je dokt. Emili iz logora, pa priča da ih je oko 300 ljudi tamo umrlo od gladi. Jednog dana pojavio se na tim

ljudima svrab, i on, koji je bio tamo jedini doktor, dobio je od Talijana 1 kg masti za svih da ih namaže. Jednoj djevojki je svaki dan mazao ruku, ali je vidio da nije ništa bolje, a uvijek joj nestane mast. Išao je jednog dana za njom i vidio kako je išla prema ogradi (jer je svaka baraka bila odjeljena) i pružila ruku preko žice, a brat joj je , s druge strane sa staklom gulio mast sa ruke i mahao na kruh.

Jedna duga djevojka imala je 19 kg. Imali su jedan „kotao“ u koji su radili silu, a u tom istom su ujutro davali djeci mlijeko. Jedna ženska je bila kod tete Milke, dala joj je hrane a ona joj je pirčala da joj je 3 djece umrlo u internaciji, a ovo 4 je skroz na skroz turbekulozno i neće preživjeti ni ljeto. Muž joj je u bolnici, a tamo da su ih hranili samo travom,_________Kad su Njemci došli tada su dokt.

Emiliju dali upravu, a oni je našao u magazinima silu poketa sa najfinijim delikatesama koje su im slali iz jugosl. vlade u Kairu, Americi itd,

str. 45

a sve je to bilo već pokvareno.

Prošli tjedan bio je sprovod trojici „belogardista“ koje su partizani osudili na smrt. To su Tone Šuster, Miculinić Silva i Vranić Krešo stric od Desanke, moje prijateljice. Ja sam svu trojicu poznavala, a naročito Krešu s kojim sam bila per tu. Pod zadnje nismo bili tako dobri. Na sprovodu nisam bila.

Mnogi naši dečki nalaze se već u Njemačkoj, na radu. Tako i Božo Polić. Stariji brat od Desanke, nalazi se zarobljen u Zagrebu i njega će poslati nazad.

Na Sušaku je sad strašno živo. Došla je Zagrebačka pukovnija i žandamrija, a od njegdje 28 nov. otvoren je most, tako da se bez putnica može putovat do Trsta po čitavoj Istri. Sad je prolaz slobodan i za Rijeku.

Vratila se je Dorina mama i sestra, ali se za dom se nezna. Škola neće početi tko zna do kad. U školi su internici . Poginuo je i brat gđe. Štrcaj, a sestre i šogor iz Senja, koji su se nalazili na jednom brodu, zarobljeni su od njemaca. Njega su htjeli streljat, a naš narod je vikao „Ubite ih“, dok ga nije spazio jedan fašista.

Idemo svaki drugi dan u Dragu, ali dobijemo samo 2 litre. U Rabu su uhvatili partizani jednog komesara koji je držao pod sobom slavonske logore. Kod premetačine našli su mu mnogo zlata i nakita. On si je sam prerezao grkljan.

Već po 6 put bombardiraju Englezi Berlin, a bacili su oko 60 000 000 tona bombi. ¼ grada je uništen, potjerano, a sa gradom prekinute su sve veze te nemaju ni elektrike, vode ni gasa.

50

Moj život u prošloj godini od dana uhapšenja 14. augusta 1944. godine pa do mog povratka u domovinu 26. jula 1945. godine.

1)

Život u koncentracijskom logoru, patnje i mučenja.

2)

Oslobođenje i život u slobodi.

Smrt fašizmu sloboda narodu!

51

4. august 1944 – 4. august 1945.

Sjedim u tatinoj sobi i pišem. Pišem dopise za partizanske novine, sakrivena i zaključana u sobi da ne bi tko došao izvana. Svaki čas pogledam kroz prozor.

Okupatorska gamad, Nijemci i njihove sluge ustaše šeću se po našem gradu, vrebaju da uhvate koji plijen. Još malo dok se zamrači i moram da idem lijepiti crvene plakate po zidovima. Opasno je i riskantno ali je dužnost pa nije teško.

Teško uzdišem i mislim: „Kad će to svršiti“, a ni ne naslućujem što me čeka za par dana. Zatvor i jednogodišnje patnje, a onda nov život.

Tako je izgledalo 4. augusta 1944.

A kako izgleda danas? Na taj isti datum? Danas sjedim opet u tatinoj sobi i zapisujem ovdje tu knjigu. Starija sam i iskusnija. Ta godina dana učinila je veliki preokret u mome srcu i karakteru. Gledam kroz prozor. Pred licem mi stoji naš neboder a na njemu se svjetli petokraka – simbol naše pobjede. Iz rječkog nebodera svjetli se također petokraka i ime našeg junaka druga Tita.

Čujem neprestano pjesmu i vikanje: „Živio drug Tito! Živio! Živio drug Staljin! Živio!“ itd. Prolaze povorke s crvenim i našim novim zastavama. To je valjda uoči dolaska zagrebačke filharmonije i priredbe na trgu pred gimnazijom. To je 4. august 1945. Kakva razlika ta dva datuma! Što je učinila ta godina dana!

To bi bio samo uvod u moje pisanje. Počinjem s opisom moga života i života svih potlačenih naroda u razbojničkim logorima.

52

Htjela bih da iznesem što vjernije sliku logora. Htjela bih da taj svijet za sebe opišem što točnije. Osjećam, kako mi pero postaje slabo i kako je teško dati i sasma blijedu sliku svih onih metoda mučenja i sistematskog uništavanja, kroz koje su prošle tolike tisuće cijele Europe.

Počeću najprije s time kako i kada su me zatvorili.

14. augusta 1944. godine došle su po mene hrvatske vlasti iz policije rekavši da se radi o jednoj sitnici da idem s njima. Znala sam odmah da se ne radi o sitnici, kad sam čula da su uhvatili Ivana Tonkovića na djelu kad je bacao letke koje sam mu ja dala istoga dana. Neki konfident i ustaša Košara, tvrdio je da sam mu ih ja dala, jer da je tako mali pod pritiskom batine izjavio. Ja sam uporno tvrdila da to ja nisam njemu dala jer da se tim stvarima uopće ne bavim. Na to ga je on dao dovesti pred nas i predamnom ga je upitao da li sam mu ja dala. On je rekao: „Da.“ Ja sam se bunila, vikala na njega da je on lud, ali sve je bilo uzalud.

Poslije sam bila odvedena u istoj zgradi komandantu Njemcu malom starkelji, kojega sam uspjela uvjeriti da sam ja nevina. ( Sreća je bila u tome, što nisu našli kod pretraživanja ništa premda sam ja onaj dan imala preko 1000 primjeraka štampe i letaka. ) Ljubavnica toga Njemca bila je neka Sušačanka ali inače Nijemica, stara frajla koja me je poznavala kao dijete i zagovarala me kod njega. Još je i došao neki drugi detektiv neki Marko koji je igrao dvostruku ulogu, partizansku i ustašku. On je htio odvesti me kući i doći ujutro eventualno

po mene ako što bude. Već sam mislila da ću biti spašena, kad dođu u sobu neki Pajdaš, ustaški policajac i Košara te me odvedu kroz neke prostorije.

53

U sobi kuda smo došli sjedili su Rubinjoni Čedo sa svojom sestrom i Pavletić Marica ali svi razdvojeni i sa policajem da ne bi mogli razgovarati. Sad sam vidjela da je gotovo, da je mali izdao cijelu organizaciju. Košara mi je rekao: „Tako, niste htjeli meni priznati, a sad ćete morat silom Nijemcima priznat.“ Oni su znali već za sav naš rad jer kad su Pavletićku vodili kraj moje kuće rekao joj je Pajdaš pokazujući na naš donji stan: „Poznajete dobro ovu sobu, jer tu ste se sastajali.“ Poslije su nas poredali u sobi i došli su Nijemci – prvi je bio neki komandant SD na Rijeci visok inače lijep čovjek ali sa đavolskim pogledom i licem. Zove se Sahünzel. Odmah je brutalno nastupio, počeo nas gurati, boksat i tući. Krenuli smo u 2 h noću na Rijeku. Mi 5 zajedno s Tonkovićem, između svakog od nas po 2 Nijemca s mitraljezom, iza nas tenk sa svjetlom i sve oko nas i pred nama SSovci s mitraljezom. Doveli su nas u sudnicu S.D. blizu Careli Sindizioni u Via Roma na Rijeci. Kad je Tonković vidio da idemo u Via Roma glasno je uzdahnuo: „Ah, Via Roma nikad doma.“ Za to je dobio masnu ćušku.

Došli smo u nesretnu zgradu i odmah su počeli s mučenjem. Bili su svi strašno bjesni i ženske neke naše koje su bile tamo tumači i još nešto „sigurno“, jer nisu mogli radi nas ići spavat. Dali su nam neke papire da napišemo cijelu našu organizaciju i rad te imena koji su s nama radili. Ja nisam napisala ništa već samo laži. U isto vreme je Tonković otkrio Pandura kojega su odmah doveli i kod njega našli letaka. Poslije su mene odveli u samicu: jedan me je SSovac svukao do gola, počeo pipati da ja imam, tobože,

54.

letke. Ja sam se branila i silom se natrag obukla. Moje osjećaje ne mogu da iskažem kako mi je bilo.Prvi put sam stajala pred jednim muškarcem gola i to pred jednim Nijemcem koga bi bila ubila da sam imala s čim, pa makar i sama poginula. Iza toga su me odveli u podzemni bunker, gdje su me pustili na „razmišljanje“ ili priznati ili će me streljati. Nakon dva sata došli su po mene _______, taj koji me je prije svukao i jedan treći visok, ružan sa očima kao Japanac, zvao se Ressler. Odveli su me u jednu prostoriju koja je bila kao neka _______ parna, a što je u stvari bilo sveučilište. Tamo su me tukli ____ i s nečim drugim: _____ ćuškao (bio je specijalista za ćuškanje. Od jedne njegove ćuške navlačila je čovjeku takve omaglice da je zaboravio kako se zove. Zatim Ressler sa korbačem, a onaj treći sa drvenim štapom. Tukli su me sva trojica naizmjenično 1 – 2 sata, ali priznala nisam ništa. Poslije su me ponovno odveli u jednu komoru, a tu je bio opet vlažan i strašan ______. Nakon nekoliko sati došli su po mene i odveli opet na preslušavanje. Isti je tukao i Nadu ______ puna crnila pod očima, sigurno su je mnogo tukli. Ona je tamo priznala da nam je bio vođa neki Slobodan, za koga ne znam ni od kuda je, niti mu znamo drugo ime. Ja sam to potvrdila, jer sam znala da on je već i tako prije otišao gore. ______ su slijedila neprestano, sad mene sad nju, jer su nas po ____ optužnici smatrali za „Capo banda“, kao što je i bilo.

Drugi dan došle su već nove žrtve. Tonkovićeva Jeržika, Milana Petreković, Zorka, Karmela Gačić i Vesna Pobri. Sve mlade djevojke tek

55 organizirane (osim Vesne koja je već bila u šumi). Bilo mi je jasno da se iz toga nećemo tako lako iskopati van. Treći dan su nas prvi put odveli u zatvor Via Roma, što sam jedva odahnula. Dve ______ snova _____, stroga ____ lica, sa očalima – ali nije bila loša i _____ ______ nježna i uvijek slatka lica, ali je bila gora od one prve. Odvele su me u srednju sobu zatvora, gdje sam našla već oveće društvo. Neka Milenka Simičić, učiteljica koja stanuje u kući Paravića,

neka gospođa Kandić iz Rijeke, neke _______ sa _______ funkcijom i još mnoge druge kojima više ni imena ne znam. Mene su smjestili u prvu sobu, a Nadu, Vesnu Kamenski i Milenu u treću sobu, tako da ni jedna ne bude sa mnom da se ne bismo dogovarale . Takav je bio nalog. Tak ni na šetnju nisam smjela ići kad i one, da se ne sastanemo. Ali smo si svejedno poručivale kroz drugarice. Inače u mojoj sobi su bile sve političke (osim jedne), dok u prvoj i trećoj bilo je svakakvih, prostitutke, kriminalke itd. Stenica, uši, buba bilo je na pretek. Drugarice su mi bile jako dobre, žalile me, mijenjale mi rublje, jer nisam mogla uopće ni sjediti, a kamoli ležati. Taj dan dobila sam od mojih izvana kavu i voće, pa sam po tome vidjela da su doznali gdje sam. Ja sam poslala kuću opravu onu koju sam imala na sebi (roba) i u robu sam poslala pismo. Oni su to našli, jer je tata bio vješt u tome i poslali mi u drugoj haljini, također u robu, na krpici napisano. Tako je dopisivanje bilo skoro svaki dan. Moguće je da su i znali ali su se činili kao da ne zna. Cijeli dan sam provela u neizvjesnosti i iščekivanju kad će zaškripati _____ sa teškim ključevima otvoriti vrata i reći: „Mezzorana, provisorio“. To je značilo opet ispitivanje, te tantalove muke. Bio je to rat živcima.

56

Drugu noć sam opet bila pozvana i sad su me opet pitali za ____ Polića, Blaženku ____, za Polića sam rekla da više ne radi, a Blaženka da nikad nije bila organizirana, već da je samo moja prijateljica. Pleo mi se mozak i jezik.

Nisam znala sama šta da reknem a što ne. Tonković je neprestano samo lajao i lajao, uvijek izbacivao nova imena i naše organizatorske tajne. Napokon, te noći prisilili su Nadu da ide s njim s autom pokazati gdje stanuje. Polić i Ljiljaninog _____ za koju su nas pitali također, jer je Vesna odala da ju je ona organizirala.

Mi smo potvrdile da je ona radila, ali ne više dalje, jer smo je sami izbacili. Te iste noći sam ja pak morala otići u stan po Blaženku s njima. Užasno mi je bilo

pogotovo jer sam doznala preko pisama od tate, da je Blaženka utekla, istog dana kad su mene zatvorili. Ni Polića nisu našli, jer je prvi dan, odmah nakon što sam ja javila da pobjegne, pobjegao. Tako su uzeli roditelje Blaženkine i Polićeve. Došla je i Ljiljana sa ocem i nekim ______ koji se je slučajno kod njih našao one noći, pa su i njega uzeli. Držala se je tamo kao stari gost i dobra poznanica, što je uostalom i bila. Sjedila je u sobi kod _____ slušali su radio, nogu preko noge, i pričala je: Obojica su bila dobro raspoloženi, a kad sam ja došla bio je sigurno bijesan, da sam ih došla smetati. Pitao je najprije mene da li se poznajem sa Ljiljanom. Odgovorila sam da je poznam. Ali kad je nju pitao da li me pozna, ironički se nasmijala i rekla: „samo po viđenju“. Pitao me je pred njom da li je bila ona organizirana, što sam odgovorila ono kako je već bilo prije rečeno. Vidjela sam da oni samo uživaju mene mučiti i jedan i drugi dogovoreno. Kasnije sam se vratila u zatvor, a njih dvoje je ostalo zajedno, da uživaju u _____ _______ i stvaranju plana o mojoj sudbini.

57

Život u zatvoru postajao je se nesnosniji. Turković je i bez pitanja sve pričao, odavao sve i sve. Počeo je sa tim da smo bili organizacija U.S.A.O.H., pa da smo bili u S.K.O.-ju u _____ da smo dva tjedna prije hapšenja bili u šumi na konferenciji. To je bilo više nego previše. Drugi dan bila sam opet pozvana u _______ privatni kabinet. Tamo je u fotelji sjedila stara ______, Ljiljana, Seka, sve tri divno nacifrane, nasmijane. Ljiljana je imala novu opravu, što mi je odmah palo u oko, jer nije bila u istoj opravi onu prije navečer, što dokazuje da je iste noći bila puštena kući. _______ je zahtijevao od mene da ponovim sve ono što sam prije govorila za Ljiljanu. Ja sam nato rekla kako je i bilo, da je bila organizirana, ali da smo je izbacili samo radi lošeg ponašanja. Na to je ________ počela da na mene ljiga svoju vatru iz ustiju. Kako sam ja uvijek htjela i u svemu _______________ preteći, da sam bolesna, _____, ali da je

došlo vrijeme da oni mene unište! Ko je – kaže – nosio i išlo pismo u šumu, ako ne Ti i Tvoj otac“. To je bilo dovoljno. U _____ bijesno počela je vikati, ali njen dragi ljubavnik počeo ju je smirivati slatkim riječima „neka se umiri, da nisam ja vrijedna da na mene troši svoje zdravlje, nazivao ju je ______ ___ Frau“ itd. Nadalje, Seka je govorila kako su 1943. Godine Partizani njih htjeli silovati, kako se je morala braniti od njih itd. Iza mene su na preslušavanje slijedili Vesna Pobri i Nada Šuperina. Nada je čula kad je Zarbalička pozvala _____ da je dođe posjetiti. Seka je u školi, ali su je strašno bojkotirali, pa je izišla iz škole. Zarbalička _____________

58

i ne izlazi ako ne doktoru. Ljiljana je bila u Trstu špijunka za Engleze i Ustaše.

Poslije mog odlaska bila je sekretarica nekog _____________, koji je tu bio glavni Esesovački pomoćnik i koljač. U njihovoj su kući bile svake noći orgije.

Nijemci su im donašali svega _____________________ , a njihovi gospodari – SS-ovci su pili i izmijenjivali si svaki majku i kćeri. Ne samo da je nas upropastila, nego je prijavila neku Miru Hero, koja je bila došla iz ____ na dopust, te su zatvorili njenu mamu, koja je u logoru i umrla. Koliko ljudi je ona upropastila! Koliko ih je bilo zatvoreno drugi dan, nakon što su s njom slučajno na cesti razgovarali i nešto rekli. Kad su došli partizani na Sušak, prva je ona i njena mama bježale na O.Z.N., tobože da će prijaviti gdje je sada Vindakijević i ostala banda. Kad je povorka iz Sušaka odlazila na Rijeku, Ljiljana je na Rijeku dočekala povorku. Međutim, ljudi su počeli da viču i bojkotirali su ju. Kako će svršiti ne znam, ali ne svakako dobro, jer takvi ljudi ne smiju da svrše dobro!

Treba da ih stigne kazna. Ja joj se osvetiti neću, premda bi na to imala najviše prava.

Da nastavim ondje gdje sam završila. Muke su se svakim danom nastavljale, a mene su svi žalili u zatvoru, a proklinjali Tonkovića. ______________, kad je

opet došao Gestapovac po mene u zatvor, znala je sklapati ruke i govoriti: „___________________________!“ Moje drugarice su me volile i mijenjale mi svakim danom obloge. Ja za sebe više i nisam mislila. Glavno mi je bilo da spasim druge. Svakim danom sam pisala kući (naravski tajno) da učine nešto

59

za ______ i da izađu van. Brinula sam se za svih a najmanje za sebe. Što sam mogla? I tako ja sam znala što me čeka, pa sam šutjela, da bar te druge ne stigne moja sudbina. Najgore mi je bilo kad je Tonković priznao da smo bili na Kongresu u šumi. Tad nisam više znala što ću učiniti. Kad je već bilo sve priznato mene su tražili da im moram sve potanko ispričati, kako bilo, tko je govorio, što su govorili itd. Najgore je bilo to što je Tonković odao vezu preko Mavrinca. Ja sam odmah javila kući da se smjesta tata pobrine i javi da se prekine svaka veza preko tog puta. I zaista, zahvaljujući mami, veza je bila spašena i baš je onih dana morala ići tati ko _________ gore, ali su na vrijeme prekinuli, jer je straža svagdje čekala. Tad smo Nada i ja spasile Karmelu i one ostale mlađe, bacivši svu krivnju na sebe, bila sam umirena. Rekla sam hala Bogu neka su bar one spašene kad mi više se ne možemo. Kad sam jednu večer opet bila pozvana, a to je bilo zadnji put, jer je bilo već sve gotovo, rekao mi je ______ da sam ja morala tajno kući pisati iz zatvora, jer da su moji znali da sam bila od njih tučena. Ja sam rekla da to nije istina, a za tučenje su moji znali sigurno od ______ što su druge pričale, koje su izlazile iz zatvora koje su mi mijenjale obloge. U to je došla u sobu i mamica, koja je, sirota, bila zatvorena u pokrajnjoj sobi. Strašno je postupao prema njoj, derao se i mene prisilio da ja sad moram pred njim ispričati sve svojoj mami, kako sam ja radila za partizane i bila u šumi. (Ja sam, naime, uvijek tvrdila da moji roditelji nisu ništa znali za moj rad, jer da nisu bili zato,

60

Kako je to bio teatar između mene i mame! Morala sam joj reći da mi oprosti da sam to činila, da sam bila u šumi itd, A ona opet meni, da se to nije nikada od mene nadala itd. Ukratko, glumile smo vrlo dobro. Kad smo se rastajale, pitao me je pred mamom _____________ imala koga u šumi i odnošaje s kim. To mi je bilo previše i tako sam planula da se i on sam prestrašio. Kad smo se rastajali sa mamicom, dozvolio nam je da se poljubimo i pritom mi je mama šapnula na uho, da je sve u redu, nek se ne bojim. Kad sam izašla van, rekao je _______ mamici, da zna liderku koja je prava učenica poznate bandističko-komunističke škole, da ništa ne priznaje: „Po meni se je cijela grupa zvala – Grupa Neznana“.

Napokon približavao se i dan odlaska. Prije nego počnem o tome, hoću da kažem par riječi o samom zatvoru i njegovom ambijentu. Zatvor je bio za ženske na drugom katu. Bile su tri sobe. Ja sam bila u srednjoj. Bilo nas je __________, tako da smo ležale jedna na drugoj, a kadkad ni to. Moje društvo unutra nije bilo tako loše. Bile su većinom sve političke i dobre drugarice. Najbolje sam se slagala sa nekom gospođom Marijom Mandić, udata za Židova _____ koju su radi njega zatvorili, zatim Miljenka ______, Vesna Faragung s kojom sam bila cijelo vrijeme u Njemačkoj do odlaska u Prag, _________ itd. Ustajanje je bilo obligatno u 7h ujutro. Tada je _____ otvarala vrata jedna za drugima i ______ je jedna osoba izlazila preko kratkog hodnika u malu kupaonu, gdje smo se umivale. To je bilo za mene najgore, što se nije smjelo svlačiti

61

već samo prati lice i ruke. Ja i Mandićka smo ___________, kad bi se na čas ______udaljile, svlačile smo se i na brzu ruku oprale. To je bila za cijelo to vrijeme moja najveća slabost (ako se to može tako nazvati) pranje.

Nakon pranja je bio „________“ a onda čišćenje. A što smo mogle čistiti u onoj sobi krcatoj stenica i ______? Stenice su izlazile sa svih strana: iz poda, zida, prozora, sa plafona, mislim da ljudski um nije još izmislio taj broj koliko je bilo stenica. Stoga je neka „šašava“ žena, koja je bila u sobi do moje, izmislila ovu pjesmicu _______________ _______________ _______________ _______________

S tom ženom smo se jedino malo nasmijali. Bila je to jedna stara prostitutka, uvijek po zatvorima, nije bila jako normalna, uvijek je plesala i pjevala, a pritom je bila vrlo duhovita. U 9h dolazila je ________ sa kavama koje smo dobivali od kuće i ceduljicama. Pritom bi uvijek rekla kakvu poruku _______________________________________ itd.

Ja sam svaki dan slala doma ili opravu ili kaput u kojem sam slala ceduljice i napisano sve ono što sam taj dan ili noć bila preslušana. U 10 1/2h bila je „aria“ i trajala do 11 1/2h. To je bilo za nas najljepše, jer je svaki dan neko dole čekao, kad smo silazili niz stube na terasu (odnosno u dvorište). Pri tom smo mahali, a _____________ i ________ su nas tjerali unutra. Otvarali usta, slali

62

poljubac i nogama i rukama davali razne znakove. Uvijek je sirotici ______ i _____ dok stajah, zaplakani, a pritom uvijek nasmijani, da mi daju hrabrost. Oko 2h dobivali smo objed od kuće. Od zatvora smo dobivali neku paštu na vodi, ali to nismo nikad jele i dve _____kruha. Sita sam bila uvijek, jer sam dobivala

_______ dva ručka – od kuće i od tete Milke. Zatim od svih mogućih poznatih, čokolada, pašta, sladoleda itd. Svaki čas bi dolazila _____ i zvala nekoga na „provizor“, što bi značilo strah i trepet za tu prozvanu. Rijetko je dolazila sa „ __________“. Tada smo tu dotičnu koja je izlazila na slobodu nagomilavali sa molbama i ceduljama da odnese našima kući, a svaka bi poslala kakav dar svojim kolegicama ili kolače ili voće. Tako je jedna drugarica Villa Anka iz Bakarca i to je bila ____ „Bakrana“ ______ i dobrog druga, s kojim sam se ja upoznala u maju 1944.godine na Kongresu U.S.A.O.H-a u Vratima i s kojim sam iskreno drugovala. On je malo prije oslobođenja poginuo u činu polit.komesara i kapetana. Tina nam je, kad je izišla, poslala voća i bila kod nas na objedu. Poslije podne je prolazilo u pričanju ili pjevanju, ako nije bio tko na „provizoro“ i u tom slučaju smo sve ostale molile i mislile na tu jadnu drugaricu.

Tako su druge kad sam ja odlazila na preslušavanje, sve na mene mislile i strepile. Ali imali smo i špijuna u svakoj ćeliji, pa nismo mogle tako otvoreno govoriti. Navečer je opet bio „_____“ zatim smo pojeli od onoga što smo ostavili od poslanog i

63

legli da spavamo, ako su nam dozvoljavale stenice praveći naježnačke. Za mene je večer bila užas. Znala sam šta me u noći čeka. Pred kraj su bili danonoćni alarmi i to baš u najgore vrijeme: oko podne, kad smo bile na šetnji, te smo tako morale ostaviti šetnju i poći „riffuggsi“ (koji je bio u samom zatvoru) i oko 11h u ____ kada bismo htjeli da najljepše spavamo Riffugsi je za mene značio mučenje: to je dolazio tamo uvijek _______ i Resslu, te je preslušavanje opet počelo. Uvijek su dolazili s nečim novim. Jednom me je u prisustvu gospođe

Polić strašno ćušnuo, a ona mu kaže da mora uvažiti to što smo mi još mladi, pa iako smo pogriješili, da bi se to smjelo nama uzimati za zlo. A on na to reče, da kad bi to bilo samo to, on bi to uzeo u obzir, ali da on dobro znade tko je profesor Mezozane, najveći komunist i neprijatelj, nacista, pa da za njima niti „_________“ne zaostaje. I tu je, dakle Garbalička imala svoje prste. Tako su prolazili dani i noći, mnoge su izlazile i nove ulazile. Promatrajući život nas svih, imala sam pred sobom onaj film „____________“ (__________) žene koje pate, poštene i nepoštene. Prvi puta sam tamo upoznala život prostitutki i došla do zaključka da su to najnesretnije i najbjednije žene. Bore se za svaki dan za kruh prodajući svoje tijelo, upropaštujući svoju mladost, dok najzad ne svrše negdje u logoru i di ne znam od strašne bolesti.

Tako se je približavao dan odlaska. Tad je bilo sve gotovo i potpisano, samo smo očekivali konačno njihovu odluku.

64

Ja sam bila predložena za streljanje. Tko ili što me je spasilo, ne znam. 29. augusta bila sam još sama pozvana da točno ispričam kako je bilo na Kongresu u Vratima, sve su tražili do najmanjih sitnica da znadem. Tko je govorio, što se govorilo, što smo tamo jeli, da li smo plesali, kakva je glazba bila i dr. svaku sitnicu. Ja sam za sve govorila da ne znam tko je govorio, neki partizani, ali koji su, ne znam. O drugim sam stvarima govorila sa srcem u najpropagandnosti – čijoj formi: da smo jeli svinjetinu, slatkiše, spavali po finim sobama, imali divizijske glazbe itd. Oni su otvorenim očima i ustima slušali. Kad sam govorila kako nam je bilo lijepo, tako sam se zanesla, da sam na tren zaboravila da sam pred gestapom, već pred kakvom omladinom, koju trebam da organiziram i oduševim za pokret (kako sam to i bila naučena raditi). Napokon su nas istog dana cijelu kompaniju pozvali na S.D i ________ nam je držao jedno „normalno“ predavanje. Najednom, miran kao janje, i u jednom času nitko ne bi

ni pomislio da je to takva zvijer. Rekao nam je da smo mi za svoja djela zaslužili mnogo gore kazne, ali obzirom na to što smo maloljetni, bit će nam oprošteno i biti ćemo poslani u Njemačku na „popravilište“ i „internate“, gdje ćemo uz ostalu njemačku mladež biti odgajani. Ja ne želim, kazao je, učiniti od vas Njemce, već poštene Hrvate, da se vratite kući s promijenjenim idealima. „Uz te divne riječi“ (za koju autentičnost smo doznali istinu za osam dana) pustio je na slobodu uz pretnje Pobrića, Karmelu, Peterkovićku, malog

65

_________ i Pandura, koji je još neko vrijeme ostao u zatvoru. Turkoviću je rekao da bi ga pustio, ali da bi ga partizani sigurno ubili, jer je odao mene i Nadu. Ja sam u duši bila smirena, jer sam bar konačno saznala za moju sudbinu, a osim toga bila sam sigurna da ću moći pobjeći u koju svrhu su mi od kuće poslali ruksak pun vunene robe da bi nas Švabe još više zvaravali, kazali su ovim otpuštenima da idu našim roditeljima, nek bi došli toga istoga dana poslije podne u 4h u dvorište zatvora, da se s nama oproste. Tome su se i same _____ čudile, jer da se to još nije dogodilo, da su obavijestili prije odlaska, ili još i više, dali dozvolu da dođu rođaci se oprostiti. Poslije podne došli su cijela četa roditelja. Došla je i Babićka _______, tata, mama, teta Milka i gđa ________.

Svi su strašno propali, mamica nije ništa davala savjete gdje šta imam, kako da si zapakujem, babićka mi govorila o svom unutarnjem glasu koji joj govori da neću nikuda ići, a tata najrealniji od svih govorio mi je, kako da pobjegnem i da je Rumunjska kapitulirala. ____________ je podalje stajao i promatrao nas. Nije se znalo što misli: gledao nas je strogo, ali meni se činilo da premda bez srca, ipak u duši nam se je mogao diviti. Kad smo se rastajali, svi su me pozdravljali i željeli uspjeh. To ga je još više uvjerilo da sam ja „capo bande“ i poznata ličnost u Sušaku. Pri odlasku gledao nas je kako plačemo. Mamici se se je tresao glas

isto i babićki i teti Milki. Svi su imali oči pune suza, ali nisam htjela da mi oni to vide. Ja sam ih molila da ne plaču i neka budu hrabri. Na

66

stepenicama mamica se je neprestano vraćala da me još poljubi, a pritom je stajao Rissler, a ja sam neprestano govorila da bude jaka i da ne plače. Tata se smijao, a i mamica isto, premda mi je srce krvarilo, vikao nam je doviđenja drugarice – skoro ćete nam se povratiti – dočekat ćemo vas sa glazbom itd. Sve su to oni slušali i gledali – vidjeli naša lica – majka koja ostavlja svoju jedinicu i mislili su: zaista je to tvrd narod koga nećemo tako lako pobijediti. Drugi dan stigla je lista za transport. Na listi sam bila ja, Marina, Nada i mnoge druge, među kojima, iz moje ćelije Nermina, drug _____ i Mandićka. One su plakale, jer nisu mislile da će otići, pa nisu bile pripravne i ništa nisu imale sa sobom.

Koja sreća da i ja nisam bar znala. Ja sam sve hrabrila, divili su mi se svi kako sam jaka, naročito gospođa ________, holetlijerka iz Malinske, koju su onog dana zajedno sa mužem i sinom doveli u zatvor. Ona je, kad je izišla pričala mojima kako sam hrabra! Bojala sam se samo da nebi moji prekasno došli sa ručkom i mene ne našli više. Međutim, kad smo dole odlazili, išli smo kod gvardijana, da podignemo novac i naše zlato (ja sam još srećom ostavila _____ da preda ____ lančić i 1.000 lira) bili su na ulici mamica i tata, te mali Dado Vukman. Po tome sam vidjela da su na vrijeme doznali za moj odlazak. Od muškaraca išli su od poznatih samo Vukša Valter i još neki drugi, koje sam poznavala po viđenju. Strašno su pazili na ulazu i nisu nikoga puštali unutra ni van. Napokon su se otvorila

67

vrata i uz blagoslov _____ napustili smo zatvor. Izašli smo na ulicu. Okolo na 1000 metara bilo je sve blokirano, a na toj udaljenosti stajala je masa ljudi, svi naši mili i dragi, koji su se htjeli približiti, ali im nacističke zvijeri sa puškama nisu dozvoljavali i nemilno mlatili oko sebe. S nama je išla i neka sirota Milena koja je bila u skupini u zatvoru, a inače prostitutka, bolesna i od toga napola luda. Ona je vikala: _______ Germania!“ i nije se dala uz sve boli, balavci mlatili su je, vukli po podu, užasno kako su postupali, što mi je bilo malo drago, da to vide oni Fiumani i Ustaše, kako njihovi „osloboditelji“ postupaju s nama.

Ja sam, kad sam ugledala u daljini Katicu, počela da mašem i pala sam, što kao da je bio loš predznak za jadnu Katicu koja da se je strašno pri tom zavrištala.

Bio je i moj kolega Bolf, koji mi je doneo još i čaj na put. Ja mislim da je u onom času požalio što je ikada osjećao s njima. Napokon je krenula naša povorka prema kundacima neumoljivih zvijeri, perverznih tipova, koji su bez obzira udarali i tukli. Ulice su bile pune ljudi, radili špalire po trotoarima i bile mase Fiumana od naših pratioca. Ja sam ponovo stupala jako, pognuta od teškog ruksaka i vrućine, držala sam visoko glavu i nasmijana. Mislila sam: „gledajte vi, glupi Fiumani, kako hrabro stupamo u moguću smrt“. Negovetićka i Molnarica, kada su me vidjele, zakrile su lice rukama i zakriknule. Mislim da su svi poznati iz Sušaka i Rijeke došli da nas vide.

68

Napokon smo došli na stanicu. Vrućina je bila nesnosna, a mi smo morali čekati na suncu. Iza žice čekali su me moji mili, Katica mi je svašta donela, još slatkiša i mesa, pa mi je to preko žice jedan od naše pratnje, Ustaša, koji mi se kasnije u vlaku hvalio, da je dignuo moju mamu, kad je na preslušavanju pala u nesvijest.

O tome ja nisam znala. A koliko su ju još gnjavili, siroticu moju, iza mog odlaska, kad je bila toliko puta premetačina i ona opet po noći bila pozvana.

Jednom su ju pozvali i rekli da li je bila kod jedne gatalice, koja da je rekla da su

mene silovali na S.D. i da sam sada otišla u Njemačku u „javnu kuću“. Kad je to mamica čula, da je tako počela vikati, da joj je opet bilo zlo. To je opet bilo Ljiljanino maslo, jer ona dobro zna šta znači to za moju mamu, koja je normalno tako jaka. Osim toga, mamica je čula od onih, koje su bile u isto vrijeme zatvorene sa mnom, da je _________ bio zaljubljen u mene, a u isto vrijeme me je optužio. Sve druge ( a to je Pobrica sama i za sebe priznala) bile su malo koketne i na taj način htjele su ga pridobiti, ali kad sam dolazila ja na red, stajala sam uvijek hladna ko kap i svakim gestom pokazivala da ga mrzim.

Na stanici je neki visoki gestapovac dozvolio mami i tati da me još jednom pozdrave. Prvo što mi je bilo pitati da li je tata javio da se prekine veza preko Mravinca. To je sve urađeno i od onog dana ne prolazi više ništa u šumu zahvaljujući meni, jer bi inače bilo došlo do strašne katastrofe.

69

Polićevi i ________ su izišli iz zatvora, doduše uz pretnju da moraju pronaći svoju djecu, ali djeca su već i tako bili u šumi, a kasnije se na to zaboravilo. Tad mi je jedan veliki kamen pao sa srca. ____________ je pristupio k nama – dao nam je svima ruku, onu Judovu ruku, a mene je još i potapkao po ramenima i oslovil me sa: Servus Milojka – Gute Reise - ________ _________ . Da li je to zaista mislio, da će nam time zamutiti oči, ili je bio uvjeren da se ja više nikada neću vratiti budući da je dobro znao kuda me šalje. Ema je plakala, jer su joj zadnji čas doveli sina da se s njim oprosti. Ja sam ju tješila.

Već smo se popeli u „carro bestianne“ sa svih strana nas zatvoriše i postave nam stražu od sedam Ustaša i Gestapovaca u svakom vagonu. S nama je u vagonu bio i Sever Vlado. Tako smo otputovali s teškim srcem ali ipak pjevajući – pozdravljajući svih, moj dragi Sušak i sve mile i drage s pjesmom: „Po šumama i gorama….“ – partizanska himna. Divili su nam se svi. Zaželjela sam da nikad više u životu ne vidim te prokletnike _________ i slične, te da se vratimo u novu

Rijeku, gdje će se vijati Jugoslovenska zastava. Tako smo krenuli u nepoznato – počeo je drugi dio naše golgote – neki kao Sever i Nada posljednji put su vidjeli svoj rodni kraj!

-88-

Nekoliko dana poslije dolaska pozvali su nas “_______________” (svi su držali da smo mi Talijanke, i ispočetka nam je pisalo na ____________ It ali smo si kasnije to same ispravile) na lječnički pregled u “Revier”. To je bila logorska bolnice , svaki okrug imao je svoj “revier”. Tu nam je jedna njemačka doktorica, također politička kažnjenica, prvi put oduzela krv, jednu malu bočicu. Za uzrok tome nismo mikad doznale, kazali su nam da je to zbog analize krvi. Međutim, kad se je to ponovilo nekoliko dana za redom i kad smo bile već iscrpljene od tolikog gubitka krvi, shvatile smo da su to obične laži, sad im je bila dobra naša “banditska krv” da dajemo njihovim ranjenicima. Transfuzija se nije vršila kao obično već samo oduzimanjem svaki dan po bočicu krvi. Obećali su da će nam dati za to “_________” (___________), ali toga nismo nikad vidjele. U tom revieru, čekajući na doktoricu, provodili smo cijelo jutro. Tu smo se upoznali sa svim bolestima logora, patnjama i stradanjima. Žene, patničkih izgleda, samo što nisu pale, hodale su simo- tamo, jedino bolničarke i doktori u bijelim kaputima nisu izgledali tako bjedno. Tamo sam upoznala mnogo naših Istrianki i Jugoslavenki koje već po mjesecima se nalaze u revieru i ne znaju što ih sutra čeka: ozdravljenje ili krematorij. Svakim danom umiralo ih je na stotine, lješine su svukli do gola, ta šteta je da ta plahta propadne, kad će njome sada zamotati opet neku novu žrtvu, novog kandidata smrti. Te gole lješine su kroz dan bacali u jednu susjednu malu

-89-

baraku. Nevečer, prije apela, te koje su bile određene za taj posao, dolazile su sa velikim kamionom koji je stao pred barakom. Tad bi žene, rutinirano već u tom poslu, povlačile lješine iz barake, onako gole, kao da nose životinjsko meso u mesnicama. Bez ikakvog sna, upravo bankarski su te lješine bacali jedna na drugu, kao ovce ili goveda. Koliko puta se dogodilo da je koja ruka ili noga još vani iz kamiona ostala, onda bi ju nemilosrdno otkinuli i bacili u kamion. Eto, i to se događa sa ljudima koji umiru na takav način. I onda čovjeka primi onaj očaj i skepticizam, mišljenje te čemu sve to, cijeli život. I nehotice sam se sjećala onih Preradovićevih stihova: Što je ljudski život drugo neg smućeno jedno more...

U revieru sam također našla Neru Šafarić iz Crikvenice. Ona je bila učenica tate i maturirala je na Sušaku. Nisam je ni prepoznala kako je strašno izgledala.

Imala je neku čudnu bolest. Jednog dana dođe u naš blok jedna žena. Pitala je za naš transport. Ja sam izišla iz ______ i ona mi reče da jedna gospođa hoće s nama govoriti. Baš nije bio toga dana “bloksper” i ja sam izišla van. Bila je gospođa Mandić, kćerka profesora Ivančića. Ja sam znala da su uzeli nju, sina joj i muževlju majku, ali ni njezini sami nisu znali gdje je. Bila je jako vesela da bar nekoga poznatoga vidi. Ja sam joj pričala sve što sam znala. Ona je bila u revieru zajedno sa sinom i punicom.. Njen muž i stari Mandić bili su već od 1942.god. u šumi pa su zato njih uzeli. Stari Mandić je sada kraljevski namjesnik u Beogradu. K njoj sam u sve slobodno vrijeme zalazila. Poslije, kad sam ja otišla iz A. nisam ju više vidjela. Međutim, oni su

-90-

imali u tom sreću što su do zadnjeg ostali u A. živi i Rusi su ih oslobodili. Kad su doznali ko su oni, otpremili su ih u Moskvu, gdje su bili na Jugosl. ministarstvu, a kasnije je muž od mlade Mandićke doletio po njih avionom.

Najgore nam je bilo svaki tjedan ići na kupanje. To je bila tortura, a ne kupanje.

Tu smo se morali u 3 minute i skinuti i oprati i obući nazad. SS-ovci su nas gledali vikali “_______________”. Kod toga su bile najviše krađe. Nestajali su češljevi, sapuni, roba. Tako da se se koliko puta desilo da su morali goli ići u blok, jer bi im netko ukrao ili haljinu ili rublje ili cipele. To je bilo čudo ako se taj dan nije što komu izgubilo smatrao se sretnikom. Natrag obući ono prljavo odijelo i prljavo rublje, čovjek je bio zamazaniji nego prije. Svaki tjedan je bilo “_____-kontrole” (pregled za uši). To se vršilo pred barakom, te smo morale stajati gole u redu i jednu po jednu su propuštali na pregled. Jao onom komu su šta našli. Isprebijali su ga i ošišali ponovo do kože. Koliko god su tobože pazili na te uši i higijenu, bila je to takva ironija, jer nisu davali nikakvih uslova da bi se mogla čistoća održavati. Uvijek u istom rublju i odijelu, ne moći se prati niti s čim, grozna prljavština svuda i bolesti. Meni je bilo užasno teško u onim cokulama, noge su mi počele od tih okova naticati i pune žuljeva. Zato sam gledala priliku da možem gdje šta zamijeniti. Židovke su radile opet trgovinu.

One iskusne već u svakom poslu, mjenjale su i davale robu za hranu tj. za porciju kruha. Napr. jedna oprava stajala je 10 porcija

-91-

hljeba i 10 margarina. Znači, 10 dana biti potpuno bez jela. To je svakako bilo nemoguće. A odkud ta roba tim ljudima? One su to “organizirale” od drugih ili im _________ donosili iz magazina. Kadkad je tu bio cijeli sajam: svega se moglo kupiti, al za što? Ja sam imala uvijek smolu: prvi puta sam kupila za komadić špeka koji mi je još bio ostao, jedne stare cipele. Te su mi pod glavom ukrali. Poslije sam opet kupila jedne za dve porcije kruha i 2 margarina. Iste su mi nestale. Konačno treće koje su mi izdržale do______________, kupila sam za 4 porcije hljeba. Vječno sam davala kruh samo da mogu biti donekle obučena. Moja opravica bila je užasna: hladna i kao vreća bez ikakvog oblika.

Jedna mala židovka, kasnije smo je prozvali “__________” prodala mi je jednu, doduše crnu, ali vunenu haljinu. Dala sam joj za nju moj cijeli komad špeka.

Nedaleko nas bio je “____________”. To je bio logor smrti, odnosno baraka smrti. Tu su bacali sve one ljude koje su namjeravali toga dana spaliti. Jezoviti su bili ti prizori, danovnice su prolazila kola ljudi u ___ prokleti. “_____________”. Mislili smo da i nas čeka ta sudbina. Ta ko zna, kad svrše židove, onda smo mi na redu. Od početka rata već su uništili tamo 4 miliona židova, a ko zna koliko će ih još do kraja. A ne samo židove, već ______, Ruse i Poljake masovno su ubijali. One, koji su bili dulje vremena tamo, kakve li su strahote pričali. Kažu da je sada već bio raj prema prije. Barake još nisu uopće bile izgrađene, ljudi su spavali na zemlji i u močvarama, gdje su ujedno i lješine plivale. Još i sad, kad bismo došli iza apela u zahod, našli smo po koju mrtvu na podu. I šta raditi? Nogom gurneš i

-92-

ideš dalje. Znala sam razgovarati sa našom “_______,” malom slovačkom židovkom.

I ona je kadkad bila ko đavo, tukla i udarala sve oko sebe, ali kadkad kad bi je to logorsko bjesnilo prošlo, bila je dobra. Pričala mi je da zna što mi o njima svima mislimo, da to nisu ljudi već zvijeri. Ali, kaže ona “nije ni čudo. Naše patnje bile su strašne. Mi smo već ovdje 2 godine, došle smo kad se je taj logor istom rodio, a Njemci bili u punoj snazi. Radile smo od 5 ujutro do 10 navečer daleko vani na polju nekoliko kilometara i 40-50 km na dan pješačile po svakom vremenu. SS-ovci i SSovke stajale nad nama korbačem i velikim psima, koje su svako toliko puštali na nas.

Ti psi su već bili dresirani za taj posao.” Pokazala mi je cijeli gornji dio noge izjeden od pasa. “Zar ti misliš- nastavila je ona s pričanjem- da smo mi zdrave i jake kad smo debele, tu se varaš. Sva ta debljina je nenaravna; to je samo napuhnutost. Bilo je slučajeva gdje su moje drugarice puknule od debljine, odnosno od otečenosti.” Te žene nemaju već nekoliko godina menstruaciju. I mi smo je odmah izgubile kad smo

došle gore. Ujutro iza apela išlo se je na posao sa muzikom. Kakva li ironija uz razne marševe i koračnice, te povicima “links und links!” Prolazile su na desetine hiljada žena ujutro u 5h na posao, daleko u grad ili polja. Putem su padale od umora i bolesti i ostajale zauvijek na putu. Vidjela sam svojim očima, kako su neki SS-ovci dali znak jednom velikom bernardincu da navali na dve mlade djevojke, koje padajući od umora nisu mogle više

-93-

kopati teške bunkere. Taj pas navalio je najprije na jednu pa na drugu te ih naizmjence silovao. To su naprosto nepojmljive stvari. Vidjela sam i jednu partizanku, koju su Njemci pred njenim zaručnikom najprije svukli do gola, zatim sa jednim drvom svu izranili i jedan za drugim silovali. Na kraju su joj još psa dali. Ona je od muke samo vikala “Izdajice, svinje, smrt fašizmu itd. a njen je zaručnik poludio. Nju su odveli u Auschwitz i postala je nakon ponovnih mnogih muka blokova. Sad je dobro obučena i nije gladna kao druge, ali zar je ona živa? Živa je toliko da ne umre. Ona se ne može više ničemu nadati, jer i da je danas - sutra oslobode, ona i njen život su izgubljeni. I zato- takvih slučajeva koliko ima, zar da te žene mogu da postupaju čovječno- mogu da budu ljudikad već, jadnice, i same nisu ljudi? Navečer, kod apela, vraćali su se iz rada opet uz pratnju muzike; Mi stojimo u apelu, sa svih strana gore kamini i čuje se smrad lještina, otraga nas prolaze žene iscrpljene iz rada uz pratnju muzike a pred nama je baraka sa lješinama, pred kojom stoji kamion i baca unutra grla lješina kao komade drva .

E to, to je slika logora! SS-ovci i SS-ovke, ti vandali zavjeka uživaju u našim mukama i patnjama. Na žalost, ima ih toliko jugoslavena među SS-ovcima. Ima

npr. jedan Sušačan koga je prepoznala jedna naša drugarica da su zajedno drva krali na Delti. On je prolazio u apelu i brojio nas. Ona, kad ga je prvi

94

put vidjela rekla nam je: ”Ćo, ča ti tu delaš?” Ali je okrenuo glavu, kao da je ne pozna.

Jednom je u susjednomu “Schonungs-bloku” (bloku za oporavljanje) pri apelu, na pogled svih, jedan mladi sadista SS-ovac jednoj ubogoj ženi, koja nije mogla stajati u apelu, jer se svijala od bolova, prelomio ruku.

Događalo se,

da je po koji Rus pobjegao iz logora. Tada je bio alarm u

logoru. To je bilo uvjek strašno, jer smo znali da će se sada vršiti represalije. U kojem bloku je falio, u tom bloku su streljali blokara, i sve zarobljenike.

Muškarci iz logora su često dolazili na žensku stranu. Naročito kovači i zanatlije, te tamo radili.

Najviše je bilo Poljaka. Oni su donosili svojim kuharicama robu iz magazina, i u posjete. Bila je u našem bloku jedna Židovka sa djetetom. Ona je jedva uspjela spasiti to djete, jer se je rodilo u logoru, pa budući da je imala dobre veze, i nitko nije to dijete prijavio otkada je sakriveno u baraki. Otac tog djeteta bio je takođe tu i imao je dobro mjesto u tzv. "Kanadi" je radio.

To su se zvali magazini gdje su obično radili oni ljudi (Židovi) koji su si znali učiniti prijateljstvo i veze sa Njemcima.

On je odande slao djetetu jela, to je bilo sve naša hrana, koju smo mi sa puta donosili; a ženi odjela. Također smo mi imali jednu mladu Židovku, kojoj je danomice dolazio muž; I td. Jedna "stubova" koja je spavala baš nasuprot naše "koje", a imala obično noćnu službu, uvijek bi ujutro gledala neke nove toalete, noćne košulje i fine đempere.

To su joj

95

po noći donašali njezini ljubavnici. Inače, tko je od logoraša osim blokova i njima sličnima najbolje prolazio, to su bile doktorice i doktori.

Liječnici u

svakom slučaju imaju najbolje. Kao napr. ona koja je došla prva, od Mandićke, bila je okulista. Nju su trebali, pa je bila u bolnici, u toplom, nije imala toliko gladi koliko mi ostali. Bili su tamo čitavi naučni laboratoriji, kemijske probe su radili.

Imali su tamo jednu porodicu patuljaka, koju su liječnički

istraživali i proučavali.

Naveče, iza apela, običavali smo se malo šetati pred barakom. Tada su dolazile one ostale iz susjednih baraka koje su se vraćale iz posla i pričale novost, odnosno bolje rečeno laži. Sve su to bile samo iluzije, koje su nam bile hrana.

Pred spavanjem išli smo na "Kariolu" što je bilo kola u kojoj se vozi blato na jedan točak. Ta kola su stajala pred blokom i služil kao zahod u noći. Kakvih scena je u bilo!

Najviše borba je bilo oko hrane i nošenja kible hrane. To su obično nosile na jednom kolcu sa svake strane jedna.

Putem su obično nastojale da organiziraju i uvijek držale "misku" sakrivenu pod njedrima. U slučaju kad su bili "Kartaški" bila je opća tučnjava. Trpali su se žepovi, ali onda su nadošle lagerpolizaj i "stubove" počele mlatiti. Tako je sve bilo opet jako skupo plaćeno. Kod kuhinje stajale su žene sa gamelicama i miskama čekajući da nešto ugrabe, kao žrtva na plijen. A kad se je vozilo "kible" u blok, putem su navaljivale, krale, izlje96

vale svu vodu oko sebe. Užasna je ta borba izgladnjele i podivljale mase. A debele kuharice, Poljke, samo su sa podsmijehom gledale, i kad bi im se koja približila i podmetnula joj misku da joj napuni, bubnula ju kuhačom ili toplim loncem po glavi, da sirotica odmah izgubila svijest.

Kako već prije rekoh, iza našeg dolaska doznali smo od logoraša sa je Trst oslobođen nekoliko dana iza našeg dolaska. Bilo nam je strašno da smo imali takav peh mi i došli baš sad ovamo, ali s druge strane smo bile sretne, da su bar naši oslobođeni. Sad smo se nadali da smo mi zadnji transport iz Italije.

Međutim, došao je doskora novi transport iz Trsta. Prof. Campogallo, koju sam srela još u Trstu. Ona je bila 1942. god. u našoj Sušačkoj gimn. profesorica Tal. jezika, velika fašistica, i sam bivši preside Gino Sirola (sad su ga partizani streljali) upozorio je naše profesore na nju, da je ona špijunka Njemačka.

Međutim, njen ljubavnik bio je Badoglianac i kao Rimljanin imao je stan, odnosno sobu kod njenih roditelja u Trstu.

Tamo je imao svoju tajnu radio stanicu, ali to je neko spijunirao i izdao, pa su zatvorili njega i cijelu njenu familiju, stan likvidirali i sve ostalo uzeli.

Bila je zajedno sa roditeljima 8 mjeseci u tršćanskom zatvoru i najzad poslana u A. Tako je nekadašnja fašistica pala u njemački haps.

S njom su došle Vida Butković iz Zameta i još mnoge druge.

Sad smo se strašno razočarale da sve te vijesti nisu istinite, Campogallonica uvijek pesimističke naravi

97

pričala je, da je još jako daleko front to neće nikad svršiti ; svi ćemo prije poumirati, itd. Bilo je to strašno za nas, ali nadu nismo još gubili. U drugom transportu došla je Mandićka iz Trsta sa Nadom Polić i još druge.

Dakle, još idu transporti! Mandićka nam je rekla strašnu vijest da su Nadu Superina streljali u Trstu.

Bilo mi je to jako teško čut. Atmosfera je bila očajna. Napokon je došao još jedan transport. S njim je došla Marica Galović iz Sušaka i Vera Valić iz Grobnika.

Marica mi je pričala sve Sušačke novosti. Bila je i ona terenski radnik. Radila je sa Biserkom Sužnjević.

Ona je baš došla k njoj kad je bila u njenoj kući premetačina. Policija je pretražila i nju i našla joj je letke, koja je ona Biserki donjela. Biserka je na vreme pobjegla, ali su zatvorili njene roditelje.

Ljiljana Barbalić i dalje pravi "red" po Sušaku zajedno sa ustaškim krvnikom Vindakijevićem, čija je ona sekretarica. Ona je dala uhapsiti Miru Hero, ali je i ona na vreme umakla pa su zatvorili njenu mamu.

Drago mi je da sad za Ljiljanu svako zna. Dolazili su neprestano novi transporti iz Madžarske, Njemačke, itd. Od njih smo doznavali vjesti o situaciji rata.

Međutim, počeli su engleski avioni da bombardiraju grad Aushwitz.Nekoliko puta su jako bombardirali. Vidjeli smo vatru i čuli strašan pucanj i bombardiranje. To nam je bilo jedino milo pri duši. Mnoge su logorašice otišle u grad Aushwitz na rad. Taj rad je bio-bordel.

Njemci su pri apelu izabirali najjače, najpodesnije. Koliko sam straha onda pretrpjela! Jednom su poljski parti98 zani učinili napad na grad logor i kremator, gdje su baš u tom momentu morali biti spaljeni neki ruski partizani. Nastalo je pucanje i nešto ih je uspjelo pobjeći ali mnogo ih je stradalo.

Počeli su odlaziti transporti iz logora u druge djelove Njemačke. Mismo si željeli da odemo samo pre iz tog pakla. Bojali smo se ovdje da ostanemo.

I najzad, pozovu i nap blok sve arijke. Razdjelili su nas u mnoge grupe, i gledali su na ruke, ako smo sposobne za manuelne radove. Tako su nas mnoge separirali, što nam je bilo teško. Međutim, jednu grupu drugarica su poslali napred. Bile su to one naše Istrianke, Šiljo i ostale. Bilo nam je vrlo žao za njima, jer su bile vrlo zgodne i vesele, sve su s nama pjevale sve partizanske pjesme i ulivale svima nadu. Naša grupa je ostala. Jednog dana

pozovu nas opet i otpreme do L.logora. Mislile smo sad idemo u Jugend-logor a odatle u-vječnost.

Međutim sudbina je drukčije htjela. Otišli smo na veliki trg, gdje smo se poredali svi u redu "po pjent".

Bilo nas je vrlo mnogo. Odjelile su starije od mlađih. Bjedna naša Franka i Marica su tako plakale. Ne znamo što se s njima dogodilo. Popisali su nas i sad nismo imale više pravo da se vratimo u naš blok. Po odlasku bili smo u tzv. transport. bloku. Bile smo tamo sve one koje smo morale putovati.

Tu smo se upoznale još sa mnogim drugima koje su nam bile drugarice do oslobođenja. Neka Libera Rustamberger, žena od 23 god. vrlo mladog izgleda ali izmučena, iz 99 okolice Pole. Ona nam je pričala o svim strahotama koje je tamo proživjela u svoje 2 god. logorovanja. Njenog muža su također odnjeli u Njemačku. S njom smo se vrlo sprijateljile. Napokon su se nama pridružile još i nove nadošle iz 13 a logora, tj. Prof. Campogallo, Galovićka, Butković Vida i mnoge druge .

Napokon je došao dan da su nas lječnički pregledali ako smo sposobni za rad.

Bojale smo se tog pregleda, jer je za svaki prištić slao taj neki mladi švapski lječnik natrag u "kreze blok" (blok za svrab). Tako je i jadnu Kostrenku gruntovničarku Slavicu Žgur, koja je oboljela od svraba ostavio i ona je sirota sa ostalim bolesnicima, koji prije evakuacije nisu mogle hodati kad su sve na brzu ruku praznili spalili i nju Ali prošle smo, hvala Bogu, i bile sretne (da nije ni jedna od naših ostala.

Na dan odlaska dobile smo drugo rublje i haljine.

Izgledale smo jako smešno. Svaka je dobila i kakav kaput ili trenč. Moj trenč je bio sav obojan, otraga velikom crvenom crtom povučenom do dolje. Čarape od svakog sela drugu, kako se ono reče. Međutim kod kapije ispala je van Ema i ostala kao i neka Lucija, što su bile najbolje prijateljice sa Liberom. Teško nam je bilo radi njih dvije. Ali su se i one sretno vratile. Napokon smo krenule koz

logor prema željeznici. Na ulici logora stajale smo do kasno u noć. Bila je velika Žnig, početkom novebra mjeseca. Uopće klima u Aushwitzu bila je očajna.

Jedan dan zima, da snijeg pada, a drugi dan 100

takva očajna toplina sunca pjegava da kvari kožu i izgori. Napokon su nam otvorili velika vrata logora na kojima smo još dugo stajali. Molile smo Boga da nam to bude posljednji put što vidimo taj prokleti logor smrti. Konačno dali su nam po redu, kako smo prilazili vagonima, kruh na tri, i svakomu veći komad margarina. To je bila hrana za 5 dana puta. Bacili su nas u 2 vagona naravski marvinska, mi smo ostale zajedno jer se nismo razdvajale. Tako smo za uvijek ostavile taj strašan pakao i otresli se za časak smrti. Znali smo, da kuda god idemo neće nam biti gore i ne može baš od Aushwitza.

Pa valjda će već jednom doći to oslobođenje. Tu završava prvi dio moje torture.

Počinje drugi i isto tako težak 8 mjesečni život u fabrici. Život je tako težak i pun pogibelji. Ko zna gdje i kako još možemo svršiti.

II dio: Dolazak u Chemnitz (Saska) i boravak u njemu do 27 aprila.

101

Put do Chemnitza trajao je šest dana. Bilo nam je jako teško. S nama u vagonu bile su neke Poljke. Lijepo su bile obučene, i imale su mnogo kruha i šećera, dok smo mi bile neprestano gladne.Taj komad kruha, što smo dobili imale smo za 2 dana, a onda smo lizali prste i gledali druge kako jedu. Te naše susjede bile su dobre volje i zabavljale se našim pratiocima, dvim SS-ovcima, koji su govorili s njima Poljski. Bili su to sigurno kao i one "patrioti".

Najgore je kad čovjek ne zna kuda ide. Zatvorene kao u gajbi ( još i više, jer ptica u gajbi ima bar sa svih strana zrak, a mi nismo imale nego sa iz malog

prozorčića i to još kroz rešetke). Napokon, šesti dan smo stigli. Bilo je lijepo vrijeme, ali kasno uveče i velika zima. Iz stanice do našeg stanovanja bio je dobar komad puta. Teško smo hodale, mada nismo imale što nositi. Češalj u džepu i one dve krpe na sebi bila je sva moja imovina.

Poljke su teškom mukom nosile svoje sanduke pune robe.

Mi ko pravi proleteri prema njima. Napokon smo stigli pred jednu veliku zgradu. Navečer nismo mogle razabrati kakva je to zgrada, ali vidjele smo da je to kao neki neboder. Ušle smo u tu zgradu. Bila je to tvornica. Na svaki način, iako je tvornica, ali nam je izgledalo više utješno nego Aushwitz.

Penjali smo se gore na peti kat. Tako, to je sada naša kuća.

Ušli smo u zadnji kat i u jedan uzani hodničić. Sa obje strane hodničića bile su sobe za "aufseherin". To su bile SS-ovke, koje su nas čuvali. Naši "anđeličuvari". Iz tog malog hodnika vodila su vrata u velike prostore, gdje su bili sami kreveti na tri reda; jedan uz drugoga. Taj prostor bio je vijugast, na nekoliko redova razdijeljen, ali sve u jednom.

Sad je bilo trebalo u toj gužvi osigurat si dobar krevet, koji

-

118 -

življaje, o našim domovima , ponekad i romane, filmove, toliko da nam prođe vrijeme. Kad smo po noći radile dobivale smo večeru tek u 12 h u noći. To je bilo sve hladno, i još k tome voda. Ja i Šura smo se dobro zabavljale: do 12 h prolazilo je dosta brzo vrijeme: u očekivanju večere : ali poslije 02 do 7 h u jutro, hodajući sam spavala. Tada sam sa Šurom pričala da bi nam vrijeme i san prošao. Oko 5 h već sam sakupljala karte pojedinih mašina i izračunavala, a time je bio za mene posao gotov. Ujutro smo dolazile u logor , još stajale 2 sata u afetu, umorne i jedva čekale da legnemo. Da su nas bar pustili u miru da spavamo. Poljakinje, koje su cijele noći spavale, nas su po danu slale po vodu, ili po jelo. Ko nije „dobrovoljno“ išao, blokova bi dolazila sa golemim štapom i

tukla nemilosrdno. To je bila žena od čelika. Ona je znala do krvi čovjeka natući, i još joj nije bilo dosta.

Prije odlaska iz fabrike stajale smo u redu i čekale da dođe naša druga skupina.

Tada, kad su one dolazile na večer na noćnu smjenu , pokazivale su nam na prste na koliko je danas kruh na 5, 6 ili 8 osoba jedna pinka. To je za nas bio uvijek problem. Kasnije smo se i te brige riješili, jer kruha više nismo uopće dobivale.

25. novembra neću nikad zaboravit Toga dana smo dobile „ zuleger“ kao neku plaću i to čitavu pinku kruha po osobi. To je bilo veselje! Taj smo kruh grlile i veselile se kao djeca.

Neke su ga odmah pojele. Ja sam znala da se uzdržim i šparala sam od onoga

-

119 -

dana uvijek malo, tako da sam imala uvijek malo unapred. Najgore i najžalosnije mi je bilo, kad mi je taj komadić, koji sam si tako teško zašparala, sakrila pod slamu i neko mi ga je ukrao. To sam se uvijek toliko žalostila. Pina mi je jednom rekla, da mi Nerina krade kruh.

Zato smo se s Nerinom posvadile i dugo nismo bile dobre.

Po subotama smo dugo sjedile za stolom, pjevale partizanske pjesme, a po nedeljama smo poslije podne sjedile gore na trećem katu kreveta i špiritizirale pomoću nekakvog ključa i knjižice. Jednom, u mjesecu decembru, izveli su nas u grad na rengenski pregled. Toga smo dana dosta vidjele grad. Bio je zaista lijep, ali sjever i klima te stil kuća i moda su nas odbijale. Kad smo se vratili, bile smo tako umorne, kao da smo cijeli dan kopale. Po tom smo vidjele kako smo slabe. Na Sv. Nikolu, promijenili su nama koji smo imale balonere, kapute.

Ja sam dobila jedan crni kaput: nije bio lijep, ali što je važno, dosta topao. Na večer smo znale pričati dugo sa Ruskinjama, stvorile smo si organizacije. Vodila nas je jedna Ruskinja iz Moskve, Tamara. Bila je intelektualka. Svaku večer, kad smo imale „Tagšiht“, sastajale smo se, i do kasno u noć raspravljale. Ona nam je pričala o svojim doživljajima, o prilikama u Rusiji, i svaki dan o nečemu drugome: o kulturi, socijalnom poretku, itd. Kasnije smo morali za neko vrijeme prestat održavati sastanke, jer su nas Poljakinje tužile da održavamo komunističke sastanke. Ali nije im

-

120 -

ništa pomagalo: sastajale smo se i dalje, još s većim elanom. Čim smo bile gladnije, tim smo više potrebe osjećale za duševnom hranom.

Kad je počeo da pada snijeg, sjetili su se naši gospodari da moraju misliti na „naše zdravlje“.

Samo nisu nam naše zdravlje pomagali u tom, da nam daju jesti, što bi nam bilo trebalo, već da nas vode svakim danom na zrak, isto po snijegu. Tako da kad smo radile po noći, umjesto da nas puste malo po danu spavati, ustajali su nas već u 2 h iza objeda i vodili u dvorište oko kuće, gdje smo se u krugu morale šetati. To je, naravski, ne mnogo, pomoglo našem zdravlju.

Za obed smo stajale u repu i svaka je imala talon, koji se je dijelio kod Apela.. S tim su talonima mnogo švindlarili, i radi njih, koje su krale, stajali smo po nekoliko sati na apelu i nekoliko dana bez hrane. Na sam Božić ja sam ležala u revieru Imala sam čir na koži, koji je tako narasao, da je cijela noga otekla, nisam mogla ni stati, a temperatura se je povisila na 40º .Bilo mi je očajno, bolest, glad, umor, i sama među tim poljskim doktoricama, bilo mi je očajno.

Navečer su me došle posjetiti drugarice. Ja sam imala svoj kruh kod njih spraven, jer sam ga se bojala držati u vesu : tamo je sve nestajalo. Same

doktorice su nam krale od naših malih porcija. Moje su mi donosile te komadiće od moga kruha, Šura mi je splela od papira krasne ružice i donela mi. Sve smo si učinile božićnog drvca i iz papira,

- 121 -

što su ga uzimale u fabrikama, plele ružice. Najspretnije u tim stvarima bile su Ruskinje. One su znale svašta. Iz bomba i taljenog željeza nekako su izvlačile niti koje su prerađivale za konac. Vrlo spretne i praktične za život. Ali to ih je sve taj život tome naučio.

To je bio najgori Božić u mome životu. Doktorice u revieru izmjenjivale su se danom, dobro obučene, a mi, bjednice, napuštene od svih, gladne i gole, ležale bespomoćne, oslanjajući se ne na tuđu pomoć ( kad bi se bile oslanjale na njihovu pomoć, bile bi već davno u kaminu ) oslanjale smo se samo na našu duševnu snagu, ne fizičku, jer je nismo imale. U susjednoj sobi bila je blagovaonica od maserki. One su pjevale, zabavljale se sa portirima i pijančevale. Iz njihove sobe dolazio je zvuk radija – glazbe. Zar je to moguće da još glazba postoji ? Da još postoji nešto lijepog na svijetu? Dopirali su do mene zvukovi jedne poznate arie jednog Chopenovog notturna kojeg sam i ja u svoje vreme igrala. Zar je to moguće da sam ja nekad bila čovjek koji se je bavio umjetnošću ? Živio normalnim životom ? Ta muzika, iako toliko lijepa, dirala me je toliko, da nisam mogla da ne plačem. To je bila jedina uspomena, jedina stvar u tom mrskom ambijentu, koja me je podsjećala na život i dom.

Zahvaljujući mojoj čvrstoj naravi, bolest je kretala na bolje. Rane su još uvijek postojale, vezivale su flegerke s nekakvom masti i omatale nogu pergamenom to je bio faš.

Za Novu godinu bila sam zdrava. Tako na

- 122 -

Staru godinu priredile su Ruskinje jednu priredbu Bio je to kao odgovor na priredbu koju su priredile Poljakinje na Božić. Bila je to priredba klerikalnog društva, sami neki anđeli itd. uglavnom neke vjerske komedije. Ali trebalo je vidjeti tu rusku priredbu ! Divni plesovi, kazačoki , pretstava svaki ples svoja nošnja. Sve oprave i odijela, nakite učinile su od papira. Jedna balerina plesala je u čisto kratkoj opravici od pergamena. Stari i anserke prisustvovali su toj priredbi. Sad je bila nova oberanserka. . Bila je starija i bolja. Stari je bio oduševljen, a blokova ogorčena od ljubomore. Tamara iz „Stauzeraja“ plesala je solo kazačok, a drugarice je pljeskanjem i mumljenjem pratile. Nevjerovatno, da se u takvim uslovima moglo nešto učiniti. Novu godinu smo dočekali klicanjem Staljinu, Titu i pobjedi. Među nama je bila jedna pijana debela auserka koju smo nagnali da pjeva: Živio Staljin, živio S.S.S.K. Sa Ruskinjama smo se ljubile, a Poljakinjama nismo ni čestitale. Drugi dan smo zato ostale bez objeda. Alarmi su bili svakidanji gosti. Dobro je bilo, dok nije počela i dok su bili sami alarmi. U fabrici nemamo se kamo skloniti ; i za vrijeme alarma, samo se je prekinulo sa radom, i išlo se je u prostoriju ispod, gdje se je jelo. Na bloku, za vrijeme alarma, ostajali smo gore na 5 katu. Nakon prvog bombardiranja 5. januara , bila su bombardiranja vrlo česta.

Bio je strašan osjećaj čuti nad glavama leteće američke tvrđave, a mi u Njemačkoj, i još k tome u fabrici. Vremenom smo se i na to privikli.

-

123 -

I postajale apatične : „ bse pabho“; bilo nam je već sve svejedno. Prije svakog bombardiranja imale smo za objed kupus. To nam je bio predznak. Jednog dana smo tako imali za objed kupus, kad najedamput, počnu bombe padat, i pritisak

zraka nam je bacio sve tanjure na pod, a mi smo popadali na tle. Iza tog bombardiranja, vratili su nas dole u prizemlje. To je bila velika sala, koja je služila kao blagovaona civilnim radnicima iz fabrike. Bilo je tamo vrlo lijepo uređeno, sve nisko , kao na parobrodu. Svake noći spuštali smo se za vrijeme alarma dole. To je bilo najgore po noći silaziti po tami, jedan smo na drugog padali, jer nismo vidjeli, a svaka se je žurila da prije stigne. To je bila prava borba za život. U fabrici su bili nekoliko puta na dan ili noć alarmi. Strašan je to osjećaj kada znaš da ti je smrt tako bliska : avioni grme nad glavama, sve se trese samo od njihovog zujanja, a kako će se istom tresti kada počnu spuštat ; Tada je život najdraži , kad je u najvećoj opasnosti da ga nestane.

Iako želimo da cijelu Njemačku razlupaju, sada se u nama rađa ipak neki egoizam, odnosno ljubav za životom. Želimo i ne želimo u isti mah. Zar da moramo poginuti i nikad ne vidjeti više svojih dragih i u toj toliko mrskoj zemlji ? Takvu sam si smrt radije želila u Auschwitzu da umrem od bombardiranja nego od krematorija. Ali, sad nam je ta opasnost bila veća.

Majstori su već postajali nervozniji: u poslu nisu ništa marili, onaj stari majstor mi je govorio, da čemu sve to radit, kad i tako jednog dana neće biti ni praha od toga. 5. marta išli smo ujutro u fabriku. Bilo je opet bombardiranje.

- 124 -

Pogođena je električna centrala i vodovod. Pustili su nas u blok. Na večer, trebala je ići druga smjena, međutim su se vratili, jer nije bilo svjetla. Na večer dobili smo svi malo kupusa na vodi. „ Aj, aj bit će noćas veselo“. Oko pola noći čuli smo avione. Već smo se počele pripremati, jer smo bile sigurne da će početi alarm. Međutim ,još nije ni počelo tulit, kad počne da se sve trese: bombardiraju. Nastane panika, svjetla nema, jedva žive letile smo niz stube dole. Vrata su bila zaključana, inače bi bile pobjegle van. Sve oko nas je bombardiralo.

Ali u gradu još nisu počeli. Radio je govorio: „Achtung, achtung, gefar ist hier: bleiben Sie alle in luften zraümer *** und machen sie die Tire zu Sad sam znala da je došao čas da se pokaže naša sudbina: ili, ili, Najednom, ko grom iz vedra neba počinje praskanje koje traje neprestano pola sata. Oko nas je sve gorilo: vatra je probila prozore dvorane, a žar sa vatre osjećao na našim leđima.

Stisnule smo se mi drugarice u jedan kut i čekale. Čekale na život ili smrt. Ipak je život u tom teškom dvoboju nadjačao. Kad se je bura stišala, čula se je strašna bura, nevreme, vatra je blistala na sve strane. Sve do jutra ostale smo dole. Lica su nam bila potpuno izobličena. U licima svojih drugarica vidjela sam i odraz svog lica. Tako smo sve izgledale: one slabe i mršava lica još su se više od straha prodiljela. Napokon je megafon odsvirao: „ Gut farnung, entfašnung ! „ Te noći bila je zapečaćena sudbina Chemnitza.

*** zraümer ?

-

125 -

Nastajali su za nas sve teži dani. Naš blok bio je sav porušen, stakla razbijena, vjetar je duvao, i sve pogoreno nosio unutra. Mi onako gole u strašnoj zimi i propuhu nismo se nadale više ničemu.: ako nismo umrle od strašnog bombardiranja, umrećemo sad od upele pluća ili tuberkuloze. Nastao je sveopći glad u gradu , a istom za nas, kakav je to glad bio. Kruh uopće više nismo dobivali već samo jedamput u tjednu onu vodu za večeru. Bilo je zlo, ali smo znali da čim gore tim bolje.

Od toga dana radili smo vani kao „auskomande“ , sakupljali „mačerije“ iz pogorjelih kuća, bacali van još goruće opeke, i tako uvijek bili u opasnosti da nam se nešto ne svali na glavu. Posao vani bio je strašan, opasan , težak, zima i sve nas je to ubijalo. Grad je potpuno razrušen, 98 % . Nikad se neće više moći

vratiti u prijeratni položaj. Nakon mjesec dana tog strašnog rada , vrate nas opet u fabriku. Ali ne više u werk 4 jer taj je bio do temelja razrušen; ono što smo željeli to se i dogodilo. „ Da bi Bog dao, kad mi nismo tamo, cijela fabrika da se pretvori u prah“. Tako je i bilo. Slučaj da nije bilo onog dana elektrike spasio nas je, odnosno drugu noćnu smjenu, koje su se vratile iz fabrike, i nakon nekoliko sati ona je sravnata sa zemljom.

Sad smo radili na trećem katu. Izrađivale su se tempirane bombe. Mali i precizni posao. Opet sam ja dospjela zajedno sa Vandom. Ovdje su bili majstori, većinom žene i stariji ljudi. Te žene bile su starije i mlađe, približno finog izgleda koje su morale biti negdje zaposlene. Prema nam su pokazivale interes i sažaljenje. Bilo je ovdje zabavnije

128 odvedene u logor zajedno s mužem, jer su ih Švabe optužili radi špijunaže.

Premda je tvrdila da je apolitička, mi joj nismo mnogo htjele vjerovati i povjeravati se. Bojale smo se da to nije kakva provokatorka, jer se kod Njemica nikad ne može biti sigurno. Ona je mnogo govorila s jednim svojim majstorom i od njega doznavala svu polit. situaciju. Ispočetka joj nismo ni to vjerovale, jer je tvrdila da su još uvijek daleko od nas.

Kad sam završila sa računanjem u magazinu premjestili su me za jedan stol uz dvojicu starih majstora. Jedan, ---- i mnogo je zahtjevao dok drugi bio je mnogo bolji. Budući da smo sjedili jedan uz drugoga, mnogo smo pričali. Meni je bio glavni cilj ----taj da nešto ''ispipam''. Što se pol. situacije tiče, nije mnogo govorio, jer se je strašno bojao. Sam je priznao, da ga svaka riječ može stajati života. Ali svakom riječi odavao se je da je antinacist. Inače bio je dosta kulturan i svestran. Poznavao je dobro talij. umjetnost i uopće svu kulturu. Kad smo počeli govoriti o jelu, sve su mu sline išle, još više nego meni. Znao je kako se kod nas dobro jelo, spominjao sve vrsti jela koje mi imamo itd, a za koje oni

nisu čuli već monogo godina. Ja sam staroga, onako na sve načine, uvjeravajući ga, da nama partizanima, Englezi i am. svaki dan bacaju s padobranima hranu, čokolade i sve vrsti specialiteta. Stari se je samo slinio; ''Ah čokolada, ah šlag, ah putar, kad ćemo to mi vidjeti!'' govorio je taj njemački ...................................

129 građanin, dio mase, koja je željela da živi a nije znala kako da započne, odnosno bolje rečeno, znala je kako ali se je bojala: '' pa zašto bi baš ja prvi počeo, nek počnu drugi, itd'' tako je svaki govorio i te riječi su bile uzroci nacionalne i materijalne propasti njem. naroda. Ta neodlučnost i strah pred terorom a i strah pred onim ''novim'' što bi imalo da dođe poslije nacističkog pada, zadavalo im je mnogo straha. Svaki se Švabo ipak osjećao nešto više....mu te riječi: ''¨Ubermench'', koji naslov je dao Hitler za svakog pojedinca, kako bi ga pridobio. Strah pred ''komunizmom'' ili ''crvenom kugom'' bio je tako ukorijenjen u duši njemačkog naroda da je želio rađe propast nego ''crveno ropstvo''. Osim toga grižnja savjest, grižnja savjest svakog pojedinca za njemačka razbojstva počinjena u cijelom svijetu, svaki čovjek, svako dijete moralo je osjetiti pred konačnim sudom pravde. Tako i naš ''stari'' fanatik do skrajnosti, znao je što ga čeka: kad su najviše bombardirali stajao je uz prozor na 4. katu u fabrici i luđačkim smijehom promatrao propast grada, ne grada već i cijelog njemačkog Reicha, njem. kulture i njem. naroda. On je želio da pogine od te bombe, samo da ne padne živ neprijatelju u ruke. Ali ni bomba ga nije htjela, određena mu je pravednija kazna. Strah pred ''Sibirom' bila je ukorjenjena kao u starom vj. pred paklom i nečistim duhovima. ''----''' je pakao a Rusi su nećastni duhovi koji u tom paklu peku ''pravedne ljude'' ( tj. Njemce).

Više su željeli Englkeze od dva zla, to im se je ipak činilo bolje. Nažalost, ------------------------------------------------130

nisu se ni prevarili kad su se nadali da će ih Englezi blaže suditi od Rusa: Na svakom mjestu, Englezi postupaju s njemcima ''u rukavicama''. One dvije gospođe od Marice počele su se otvoreno zanimati za naše stanje u domovini, i napokon se udostojale upitati ''ko su ti banditi''? ''Nikakvi banditi''odgovorim ja već patrioti, koji su ustali u odbrani svoje domovine, svog naroda i svoje kulture od napadača i zavojevača. ''Nisam razumjela Mislim da za to razumjeti, nije treba biti filozof, čak ni inteligentan, već samo zdravog razuma. Tada sam im rastunačila pojam partizana; kao da bi oni bili napadnuti od Rusa ili Engleza, popljačkani i poubijani muškarci pa i žene i djeca, ustali bi da se odupru i sklonili se u šume, jer bi im to bilo jedino sklonište zaklonjeno od neprijatelja. Iz šume bi se borili, a njihove žene, majke, sestre, iz mjesta i sela, poskriveć ih pomagale, nosile hranu i odjeću. Tada bi Rusi odveli njih u Sibir na prisilne radove i logore, prisilili bi ih da rade u fabrikama oruđe protiv svojih vlastitih sinova. Time im je bilo rečeno sve, a njaviše to, da smo mi ssvjesni što moramo radiri protiv svoje vlastite braće i zbog toga najviše trpimo. Kimali su samo glavom i nisu ništa odgovarali. Šta su mislili u tim glupim i ograničenim nacističkim propagandnim glavama, ne znam. Ali, ako su imali još malo svoga vlastitog individuma, mogli su da shvate i nas. Jednoga dana, pobjegle su dvije Ruskinje iz ''Stanzereia''. Bile su sigurno u dogovoru sa majstorom. Toga dana, bila sam u fabrici, kad dotrči stari kao bjesan pas i počne -------------------------------------------------------------------------131 vikati kao lud da se postrojimo odmah u red. Stara je počela također imitirati starog, vikati i tući, a da nije sama znala za što. Mi smo se nadale, da je moguće nešto novoga, i da se je približio čas. Kad smo došle gore, već su druge bile došle iz raznih ''werkova''. Dugo smo stajale u ------, do 11, 12 sati navečer, naravno bez hrane. Kasnije smo tek doznale za uzrok. Bilo nam je drago za drugarice što su uspjele pobjeći, i sve smo u duši željele da im bude sretno. U ''Steinzereu'' bila je ausveiseren Tamara, poznata plesačica ''kazačoka''. Te

dvije, koje su pobjegle, bile su njene intimne prijateljice. Stari je bijesan ispitivao svih, vikao i grozio se. Najzad, pozove van Tamaru i počne da je bije ko lud. Vida koja radi s njim, došla je sva prestrašena, jer je vidjela, kako ju je strai tukao. Sirota, od silnih batina puštala je vodu pod sobom a sav pod je bio krvav. Sami majstori su se zgražali. Stari ju je metnuo u bunker, zatvori ključem, i naredio da mora biti tri dana unutra bez hrane i svega ostalog. Nakon tri dana, ako ne prizna, ko je pomogao njima da uteknu, stari će je najprije do kože ošišati a onda streljati kao taoca. Tako se je dogodilo jednom u ''Werk 2'', da kad je stari odlazio iz fabrike, dvije Ruskinje su za njim pokazale jezik. On je one večeri došao bjesan na ''ap----'' i najprije sazvao sve, a kasnije rekao, da ako se krivci ne kazne, sve će kazniti. One su se prijavile, a na to ih je dao ošišati, i prisilio njihovu auveiserku Ruskinju da ih sama mora ošišati. To je za nju a i za nas sve bilo najgore. Jednom su također dvadesetak Ruskinja bile zatvorene u ''-------'' preko nedelje i morale ostati bez hrane.

-----------------------------------------------------------------132 Budući da su bile unutra zaključane, a i na njih je ---------------- vrebala, to smo im mi sa svojih porcija sakupile nekoliko tanjura ''supe'', kao dokaz našeg drugarstva. To im je bilo vrlo milo. Ostale Ruskinje toga dana nisu taknule jela da bi mogle njima uštedjeti i kasnije, kad izmučene i gladne izađu, dati da jedu.

Tako je bilo i sa Tamarom. Tamara, puna crnica pod očima, od strašnih udaraca koje je dobila od starog, bila je zatvorena u malom prostoru kraj zahoda. Svaka joj je dobacila koju ljubaznu riječ ili smješak, simpatiju, a po noći su joj drugarice razbijale dasku na vratima, nahranile je, i opet natrag zabile. Koliko smo mi takvih''.......'' imali u našoj logorskoj karijeri! Kad smo se vraćali sa rada, nikad nismo znale dali ćemo dobiti jesti ili ne, dali ćemo moći ići spavati, ili stajati za kaznu. Jednom, radi pranja u zahodu, stajale smo cijele noći, i drugo jutro bez spavanja išle ponovo na posao. Šta smo ih radi zahoda i -------- dobili i koliko puta se događalo, da su nam zahode zatvorili i nisu nas puštali.

Vijest o Tamari i kaznama brzo su se pročule među majstorima u fabrici. Svi su nas sa sažaljenjem gledali, i međusobno kimali glavama u znak zgražanja. Kad su čuli, da nismo dva dana dobili jesti, žalili su nas, i naša nam je gospođa dala svakoj komadić kruha. Naravski, uvijek po skriveći.

Napokon, situacija se je preko noći izmijenila. Jednog jutra, nije više bilo ni jednog majstora. Doznali smo, da je -----------------------------------------------------------133 po noći bila racija i sve muškarce su pobrali na front. Bila je proglašena opća mobilizacija od 15 do 70 god, a budući da se niko nije dobrovoljno prijavio, to su iste noći sve uzeli. Ostali su samo naši cotasti i slijepac. Bili su svi strašno uzrujani, bježali od kata do kata, žene nisu uopće radile, skupljali se po ''.......'' i mudrovali. Sve se vidjele skupine glave švapskih i htjele da riješe tu krizu. Ali, ko je mogao da to riješi? Oni sigurno ne. Tada, po prvi puta, naša gospođa počne da otvoreno jadikuje. I prije se je tužila na teški život, na glad i drugo, ali sad je došlo ono najgore. Libi Libi to je ahilova peta to je taj pakao, to je riječ koja im je uvijek na pomisli, koja ih prati u svakom poslu, jelu, snu i kadkad zabavi.

Nekoliko dana prije, tj. 7. aprila bio je meni 18 rođendan. Marica je to nekako gospođama rastumačila, i one su mi čestitale s punim očima suza, da mi žele jer su i same majke, da se čim prije vratim u majčino krilo. Jedna od njih mi je u paketiću dala komadiće ostataka krumpira. Pitala me ako se neću uvrediti. Par dana nakon toga, pita me ona što ja mislim, što će biti s njima kad dođu Rusi.

Sada nije više bilo ako nego kad dođu. Ja sam joj odgovorila, da će pravedno suditi po zasluženim djelima. To je, naravski nije zadovoljilo. Rekla mi je jednom prilikom: '' I mi ćemo, skoro nositi ovaj znak što ga imate vi na leđima ...... (oncentracioni logor) na svojim leđima.'' To je bilo jedno strašno i teško priznanje. Megafon je govorio, nek pučanstvo bude mirno, i do zadnjeg časa je uvjeravao da još nema opasnosti. _____________________________________________________

20.IV 1945.

134

Geografska karta na zidu bila je uvijek puna ruku, koje su tražile od nje pomoć od saveznika. Jer, sad se više nije radilo o mjesecima i tjednima, već satima i minutama. Napokon, 20-og aprila u fabrici smo osvanuli skoro same. Došla je po koja majstorica, ali radio nije nitko. Mi smo čekali što će biti i promatrali njihova lica, koja su se svaki čas mijenjala. Gospođa mi tog dana kaže otvoreno da su potpuno bliže, i da se približuje naš dan slobode, a njihov dan ropstva.

Naglo poslije podne, pozovu nas u rifuggio. Nije ni bio alarm, već samo pred alarm. Tad smo bacili posljednji pozdrav na fabriku, kao da smo znale, da je to posljednji put što je vidimo. U rifuggiu je nastalo komešanje. Vidjeli smo neke muške u civilu. Naša srca su rasla. Dolazili su majstori po novac i dokumente u veliku željeznu kasu. Predvečer, izašli smo van, i potjerali nas brzim koracima gore. Bojali smo se samo toga da nas ne potjeraju dalje. To, čega smo se najviše bojali, došlo je. Navečer brzo apel, čekali smo da nam bar razdijele hranu za put, ali ''nisu imali vremena''. Važnije je bilo brojenje nego hrana. Tako smo zamotali naše krpe i, zbogom nesrećna fabriko, Bog daj da te više nikad ne vidimo! Pred dvorištem čekali smo, da nam razdijele kruh. Međutim, kad su ga nosili po stepenicama, Poljakinje, Ruskinje, Njemice, Talijanke sve je to kao stoka nahrupilo i bacilo se na taj kruh, koji se je razletio po zraku. Tako smo mi ostali, ______________________________________________ 135 nevješti krađi, ostali gladni, toliko dana, i izloženi samo svojoj snazi na izdržavanju. Noć se je već spuštala, a s njome i zima. Kamion s nekim bolesnicima i poljskim stvarima, projuri napred. Naše su blokove i ------- svoje spasili, briga ih za bijednu raju, koja neće imati što da jede na putu. Iako je bila noć, to se je sve jedno moglo razabirati, koliko je taj grad uništen. Prolazili smo 10 km. pješice, preko cijelog grada i predgrađa. Nijedna kuća nije bila cijela, goli zidovi stršili su u toj noći kao crne aveti. Ljudi uzrujano hodali gore, dole,

vojska, kamioni, tenkovi, motori - tužni ostaci ostataka. Htjeli su ko zna kud, što i sami sigurno nisu znali. Mi umorni od glada i teških cokula koje su nas tiskale i nenaučeni hoda, kao mala djeca, koja su prvi put izašla na ulicu iz svog četverouglastog vrtića, hodali smo od jedne strane na drugu, nesigurno i padajući. Čuli smo neka puckaranja, zvukove mitraljeza i bombe. Tek kasnije smo doznali i uvidjeli našu nesreću: da su ti zvukovi bili već saveznički tenkovi, koji su s jedne strane već ulazili u grad, dok smo mi s druge strane izlazili.

Koliko smo se onda kajali što nam nije uspjelo pobjeći, toliko nam je kasnije bilo draže, jer ne bi bili sigurno doživili i one lijepe dane što smo ih mi kasnije s Rusina i Srbima doživjeli. Napokon smo došli do teretne stanice i ukrcali nas na tri vagona. Sve smo se bacile u kut, jedna kraj druge i zaspale proklinjajući zlu sudbinu i---- tako bliski spas. Ovdje završava druga etapa mog patničkog života.

- 172 -

Odlazak u domovinu, zadnja faza i najljepša u dosadašnjem putovanju.

Jednoga dana javi mi telefonom gđa. Hella, da su došli neki novi transporti Jugoslovena iz logora, i ima među njima mnogo Istriana. Jedan neki Sušić sa ocem bio je kod nje, i kad je čuo va nje spomenuti moje ime, rekao je, da me od nekud pozna. Ja sam odmah otišla u Aleksandrovu koleju, gdje su oni stajali, i potražila sam njega. Ja sam, izgleda, imala s njime iz Trsta prije vezu. Pitala sam ga, da li ima moguće koga iz Sušaka s njima. Kaže, da je neki Tonković.

Odmah sam shvatila da je to ta moja nesreća. Kad me je vidio, hteo je pasti u nesvest. A meni, kad sam ga vidjela, nisam ga mogla povezivati, već sam s njim razgovarala.

Kazao je, da su još s njima Čedo( nečitko prezime ) , Pave Vukušić iz Podvežice, i neki Adam Fućak iz Tvornice papira, koji će tek sutra doći sa transportom iz Buchenwalda.

Drugi dan bio je upriličen drugarski Češko jugoslavenski izlet. Došli su sva trojica toga dana.

Bila sam vrlo vesela, sad sam se našla u svom pravom elementu. Cijeli Prag nas je gledao, kad smo pjevali i skakali po ulicama: bilo je to onako pravo po „ partizanski“.

U jednoj kući, gdje smo išli piti vode, stanovali su jedan starac i starica. Kad su čuli da smo Jugoslaveni , nisu znali što bi nam dali. Nosili su nam trešnje i neke ostatke kolača što su još jedino imali, i ispričavali se da nemaju više.

Najednom, -

173 -

stari donese novine i pokaže na sliku Titovu iznad koje je pisalo Tito – najveći ( NEČITKO) Jugoslavije. Kaže nam: ( NEČITKO). Bilo je to tako jednostavno i srdačno.

Najzad odlučila sam da otputujem s njima. S njima sam i pošla - s njima se i vraćam. Tonković nije bio s nama u društvu, jer ga nismo htjeli. Odlazak je bio utvrđen za 4 dana. Kad sam navečer rekla teti i stricu da odlazim, bilo im je jako žao. Drugi dan, otišli su sa mnom gđi Hella. Ona ih je zadržala na objedu , i dala mnogo lijekova i injekcija za put. Bili su svi slabi na plućima. Međutim, telefonom nam tamo jave, da večeras putujemo. Tetu Lidušku je htio šlag trefiti kada je to čula, jer još nismo imali ništa pripraveno.

Va sat sam nas spakovala, stric je spremao stvari i jela za put , i još k tome neke stvari za babićku i mamu. Obukla sam se nazad u hlače u kojima sam došla i oko 5 h otišli smo u Aleksandrovu koleju Tamo nam je naš poslanik dr. Černej održao govore, kao i predstavnici Čeha. Bio je to prvi organizirani od naših vlasti transport, koji se vraćao u domovinu. Krenuli smo pjevajući u redovima. Iz tramvaja bacali smo letke na kojima je pisalo o bratstvu Čeha i nas.

Ljudi su nam putem dovikivali i pozdravljali. Napokon smo stigli na kolodvor.

Ja sam na preporuku Pavla i Čeda , koji su nagovorili njihovog doktora da me primi u njihova Ambulantna kola , išla s njima, i tako nam je ipak bilo moguće malo spavati, dok su drugi vagoni bili prepuni. Putovale se s

-

174 -

nama i neke Židovke iz Auschwitza. Od poznatih bili su samo ti moji dečki , od kojih se nisam htjela rastajati. Tako smo se sastali i krenuli.

Put do granice neću ovdje opisivati, jer to spada u potpuno privatni i lični opis.

To je najljepši dio moga puta, a ujedno i najtragičniji. Trajao je 20 dana : 5 dana smo putovali do Bratislave, u Bratislavi se zadržali 8 dana , u Budapešti 2 dana , u Subotici opet nekoliko dana, dok smo najzad preko Trsta, odnosno Sv. Petra stigli kući.

26. jula kući sam došla naglo, niko me nije očekivao , a u vlaku sam srela nećakinju od gđe Hella, kod kojih je tata stanovao u Trstu. Ona me je prepoznala po tome, što su me zvali „ Milojka „ . Išla je još s jednim drugom preko Sušaka u Bašku. U Postojni susrela sam mnogo poznatih: dve Sušačanke, ( NEČITKO) drugarice iz logora. Sve su se one vraćale sa konferencije A.F.Ž. –a u Zagrebu. Susrela sam tako i dir. Čopa iz Sušaka.

Izljubio me je od veselja da me vidi. Kad smo došli kući, dosta mi je žalostan utisak dala Rijeka. Izašli smo iz vlaka baš na Kantridi, jer je dan prije, jedan vlak odletio u zrak kraj kolodvora, pa je tamo falilo pruge. Nećakinja od Hellove išla je sa mnom. U tramvaju srela sam Zlatića, koji mi je pomogao nositi i odneo veliki paket do Vinka Matkovića da tamo otsjedne. Svi su me sa suzama dočekali.

A kad sam isto došla kući ! Nju sam poslala prvu, ona je zazvonila i rekla da sam ja u Trstu.

Tata je uskliknuo, pa zašto nije došla.

- 175 -

U to ja skočim - evo me ! Šta je dalje bilo to je teško opisati : svi smo ostali bez riječi : babička i mama su me samo ljubile bez riječi, trajalo je to nekoliko minuta. Tada, kada smo se malo snašli, oprala sam se i okupala , jela i pričala ; gdje ću početi, a gdje svršiti?

Navečer bila je velika proslava. Godišnjica prvog ustanka u Hrvatskoj: rakete, manifestacije , glazba, ovacije, pjesme....

Tu prestaje moje pisanje. Svršavam sa mojom odisejadom, jer tu počinje normalan život, počinje opet život kao prije, iako mnogo promjenjen.

Nema više okupatora, niko nas više ne tišti; slobodni smo, a sve drugo će lako doći. Samo žrtve pale u ovom ratu nikad se više neće nadoknaditi. Ko je pao, pao je.

Zbogom diko.

Meni je uspjelo isplivati, doživjeti sve i ipak se vratiti. Doživjela sam ono, što bi bili mnogi sada vidjeli, pad i propast Njemačke u njenom srcu - biti svjedokom svih zvjerstava : nas je trebalo pozvati na suđenje njemačkim zločincima u Nürnbergu , ne bi onda sigurno tako blago sudili , kao što to čine Englezi. Mi bi znali pravedno suditi onima, koji su nepravedno htjeli uništiti cio svijet, radi njihove vlastite ambicije, radi ambicije jednog naroda i jednog čovjeka - da postane jedini gospodar na svijetu.