Smokva
(Ficus carica var. sativa) Uvod Smokva je listopadni grm do manje drvo iz porodice murvi (Moraceae), pepeljasto sive boje kore, koje doseže visinu i preko 10 m uz opseg debla i preko 1,5 m. Cijela biljka sadrži gusti mliječni sok. Veliki listovi su kožasti, tamnozeleni te trostruko ili peterostruko režnjani s peteljkom do 20 cm duljine. Lice plojke je hrapavo, a naličje dlakavo s izraženim žilama. Građa cvjetova, kojih kod smokve ima četiri tipa: muški cvjetovi, ženski degradirani cvjetovi, ženski šiškasti cvjetovi i ženski cvjetovi s razvijenom plodnicom; zatim način oprašivanja te građa ploda jedinstveni su u biljnom svijetu te ukazuju na dugotrajni mutualizam između biljke i oprašivača. Sitni cvjetovi su zatvoreni u kruškolikom mesnatom cvatištu (sikonium). Oprašivanje cvjetova obavljaju smokvine osice (Blastophaga vulgaris, Blastophaga grosorum i Blastophaga undulate). Kod brojnih sorti smokve prisutna je i partenokarpija, dakle razvoj plodova bez oplodnje. Smokva se uzgaja radi sočnog mesnatog skupnog ploda (smokva) koji se razvija iz cijelog cvata, dok su pravi plodovi sitne koštunice smještene unutar sikoniuma. Postoje sorte smokve koje cvatu jednom, dva puta ili čak triput godišnje pa ih prema dozrijevanju plodova dijelimo na jednorotke, dvorotke i trorotke. Kod dozrijevanja plodovi dobiju žućkastu boju pokožice, a postoje sorte ljubičaste, smeđe, čak i crne boje. Plodovi dosižu i preko 500 g težine te sadrže i preko 20% ukupnih šećera. Danas u svijetu postoji oko 650 sorti smokve, a među njima je i tridesetak sorti koje nalazimo u Dalmaciji. Poseban problem u determinaciji sorti dolazi od velikog broja narodnih naziva i homonima. Uz maslinu i vinovu lozu, smokva je nezamjenjiv element mediteranskog krajobraza, u uzgoju više od 6 000 godina. Smokva je jedna od najstarijih kultiviranih voćnih vrsta, a često se spominje i u Bibliji. Smokva je bila veoma cijenjena voćka kod starih Grka. Predstavljala je simbol snage, moći i muškosti. U grčkoj mitologiji smokva je bila posvećena bogu Dionizu (bogu vina), poznatom po požudi i seksualnoj snazi. Zbog obećanja nimfi Polihimniji dao je izraditi falus (falos) od smokvina drva koji je postavljen na njen grob. Prijap, grčki bog plodnosti i muškosti, ali i voća, često je prikazivan s falusom (penisom) u erekciji. Kako posebno cijeni smokvu, njegove skulpture su najčešće
rađene od smokvina drva. Prema legendi, u Edenskom su vrtu Adam i Eva svoje genitalije prekrili smokvinim listom kada su spoznali da su goli. Simbol figa koji se i danas dosta koristi u žargonu, vuče svoje porijeklo od smokve. Ova gesta ranije se koristila u svim zemljama Sredozemlja, a imala je seksualno značenje. Naime palac postavljen između kažiprsta i srednjaka predstavljao je muški spolni organ (falos).
Smokva u Dalmaciji O dugoj tradiciji uzgoja smokve u Dalmaciji svjedoči Edikt cara Dioklecijana iz 301. godine koji potvrđuje da se smokva uzgajala u ovim područjima prije Krista. O tradiciji uzgoja dovoljno svjedoči i agrobioraznolikost smokve koja na području Dalmacije ima oko 30 sorti. Hrvatska danas ima samo jednu kolekciju sorti smokve koja se nalazi u Splitu, a u njoj se čuva četrnaest najvažnijih hrvatskih sorti. Tradicionalno se koristi kao stolno voće, za proizvodnju džema, rakije, a posebno suhih smokava, koje su kroz povijest bile značajan izvozni proizvod Dalmacije. Smokva se može plasirati na tržište kao svježe voće, a najcjenjenije su rane sorte petrovača bijela i crna, koje dozrijevaju krajem lipnja mjeseca. Osim u svježem stanju, najčešći proizvod od smokve je suha smokva koja se u Dalmaciji proizvodi na potpuno prirodan način (sušenje na lijesama i na suncu). Smokva je veoma cijenjena kao sirovina za proizvodnju raznih džemova, marmelada, voćnih želea, koristi se u proizvodnji rakije, likera, smokvine pogače, u pripremi raznih kolača i slastica i sl. Glavni centri uzgoja smokve u Dalmaciji su: područje Baćinskih jezera (zaleđe Ploča), dolina Neretve, polje Jezero kod Vrgorca, područje Marine, područje Tribunja, Murtera i Šibenika, okolica Zadra. Cjelokupna proizvodnja smokve u Dalmaciji vrlo lako bi se mogla prevesti u ekološku proizvodnju. Naime, smokva se u Dalmaciji nikako ili veoma rijetko tretira protiv biljnih štetočina, gnojidba se obavlja uglavnom organskim gnojivima, a svi ostali poslovi vezani uz uzgoj (rezidba berba, obrada, sušenje na suncu i sl.) odvijaju se najčešće ručno. Ovakvi proizvodi iznimno su cijenjeni na svjetskom tržištu, a naročito u proizvodima koji se koriste u proizvodnji dječje hrane. Posljednjih nekoliko godina podiže se sve više ekoloških nasada smokve (zadarsko zaleđe, Peračko blato, otok Vis itd.). Danas se u Hrvatsku uvozi znatna količina suhih smokava i raznih proizvoda od smokve, iako postoje veoma povoljni prirodni uvjeti za uzgoj ove voćne vrste s dobrim gospodarskim potencijalom. O važnosti uzgoja smokve govore i razne manifestacije koje se organiziraju sve češće u mjestima Dalmacije (npr. Festival smokava u Zadru i sl.).
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
247