Izvješće o društvenom razvoju Hrvatska 2006
Neumreženi:
Program Ujedinjenih naroda za razvoj
Lica socijalne isključenosti u Hrvatskoj
Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), je svjetska mreža UN-a za razvoj, koja zagovara promjene i povezivanje država sa znanjem, iskustvom te potencijalima kako bi se stanovnicima omogućilo da izgrade bolji život. Djelujemo u 166 država, pomažući im kako bi našli vlastita rješenja za izazove globalnog i nacionalnog razvoja. Razvojem lokalnih kapaciteta, te se države oslanjaju na ljude iz UNDP-a i široki raspon naših partnera. Kratki dijelovi ove publikacije mogu se reproducirati nepromijenjeni, bez odobrenja autora i pod uvjetom da se navede izvor. U ovoj publikaciji iznesena su mišljenja autora i nužno ne predstavljaju službeno stajalište UNDP a. Copyright © 2006. Nakladnik: Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) u Hrvatskoj Kesterčanekova 1, 10000 Zagreb, Hrvatska
Uredništvo (abecednim redom): Deborah Bayley i Helena Gorančić-Lazetić Autori (abecednim redom): Enrique Aguado Asenjo, Marinka Bakula Anđelić, Đordana Barbarić, Predrag Bejaković, Reneé Brown, Goran Broz, Sanja Crnković Pozaić, Mirjana Dobranović, Hugh Frazer, Davor Gjenero, Petra Hoelscher, Andreja Horvat, Lidija Japec, Iva Jovović, Sanja Kordić, Suzana Kunac, Teo Matković, Jadranka Mimica, Jasmina Papa, Nina Pećnik, Zvonimir Penić, Dražen Puljić, Paul Stubbs, Vedran Šošić, Aleksandar Štulhofer, Maja Gabelica Šupljika, Borka Teodorović, Tomislav Tomašević, Robert Torre, Siniša Zrinščak. Recenzenti (abecednim redom): Lovorka Bačić, Aida Bagić, Kristijan Grđan, Nives Ivelja, Mirjana Jerković, Nada Kerovec, Dražen Lalić, Maja Mamula, Teo Matković, Saša Milošević, OSCE, Dunja Potočnik, Vini Rakić, Zora Raboteg Šarić, UNDP Regional Centre, UNHCR, UNICEF. Prijevod na engleski jezik: Davies d.o.o. i Gordana Podvezanec Lektura: Snježana Kordić, Helena Gorančić-Lazetić Grafičko oblikovanje i naslovnica: Krešimir Kraljević Fotografije: Zoran Bogdanović, Lana Slivar Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u Zagrebu, Hrvatska Prvo izdanje 2006. ISSN: 1333-4786
SADRŽAJ
SADRŽAJ
Sadržaj Sadržaj
6
6
Predgovor
13
Poglavlje 1: Koncept socijalne isključenosti
16
1.1. Perspektiva Europske unije
16
1.2. Metoda otvorene koordinacije
18
1.3. Socijalna isključenost u Hrvatskoj
21
Poglavlje 2: Društveno-gospodarski kontekst
24
2.1. Opća gospodarska kretanja i tržište rada u Hrvatskoj
24
2.2. Životni standard
25
2.3. Nezaposlenost i socijalna isključenost
26
2.4. “Flexicurity“
27
2.5. Regionalne razlike
30
2.6. Ublažavanje socijalne isključenosti kroz tržište rada
31
2.6.1. Uloga države
31
2.6.2. Povećanje zaposlenosti
32
2.6.3. Poboljšanje ljudskog kapitala
32
Poglavlje 3: Socijalno isključeni
38
3.1. Demografske karakteristike
38
3.2. Nacionalne manjine
43
3.2.1. Ljudska prava
43
3.2.2. Pristup uslugama socijalne skrbi
45
3.2.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite
45
3.2.4. Pristup obrazovanju
46
3.2.5. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja
47
3.2.6. Pristup prijevozu
50
3.2.7. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji
50
SADRŽAJ
3.2.8. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi
50
3.2.9. Društvene veze
51
3.2.10. Političko sudjelovanje
52
3.2.11. Ključni izazovi
52
3.2.12. Implikacije za politiku
53
3.3. Povratnici i interno raseljene osobe
53
3.3.1. Ljudska prava
53
3.3.2. Pristup uslugama socijalne skrbi
54
3.3.3 Pristup uslugama zdravstvene zaštite
56
3.3.4. Pristup obrazovanju
56
3.3.5. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja
57
3.3.6. Pristup prijevozu
57
3.3.7. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji
58
3.3.8. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi
58
3.3.9. Ključni izazovi
59
3.3.10. Implikacije za politiku
59
3.4. Osobe s intelektualnim teškoćama
60
3.4.1. Ljudska prava
60
3.4.2. Pristup uslugama socijalne skrbi
61
3.4.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite
62
3.4.4. Pristup obrazovanju
62
3.4.5. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja
62
3.4.6. Pristup prijevozu
63
3.4.7. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi
63
3.4.8. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji
64
3.4.9. Društvene veze
64
3.4.10. Ključni izazovi
64
3.4.11. Implikacije za politiku
65
3.5. Osobe s tjelesnim invaliditetom
65
3.5.1. Ljudska prava
66
3.5.2. Pristup uslugama socijalne skrbi
66
3.5.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite
66
3.5.4. Pristup obrazovanju
67
3.5.5. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja
68
3.5.6. Pristup prijevozu
69
3.5.7. Pristup Informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji
69
3.5.8. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi
69
3.5.9. Društvene veze
70
3.5.10. Ključni izazovi
70
3.5.11. Implikacije za politiku
70
7
SADRŽAJ
3.6. Jednoroditeljske obitelji 3.6.1. Ljudska prava
72
3.6.2. Pristup uslugama socijalne skrbi
73
3.6.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite
74
3.6.4. Pristup obrazovanju
74
3.6.5. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja
74
3.6.6. Pristup prijevozu
75
3.6.7. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji
75
3.6.8. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi
75
3.6.9. Društvene veze
76
3.6.10. Ključni izazovi
76
3.6.11. Implikacije za politiku
77
3.7. Nezaposleni
77
3.7.1. Ljudska prava
78
3.7.2. Naknade za nezaposlenost
78
3.7.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite
79
3.7.4. Pristup obrazovanju
79
3.7.5. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja
80
3.7.6. Pristup prijevozu
81
3.7.7. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji
81
3.7.8. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi
81
3.7.9. Društvene veze
82
3.7.10. Ključni izazovi
82
3.7.11. Implikacije za politiku
82
3.8. Mladi
83
3.8.1. Ljudska prava
83
3.8.2. Pristup uslugama zdravstvene zaštite
84
3.8.3. Pristup obrazovanju
85
3.8.4. Pristup zapošljavanju i službama zapošljavanja
85
3.8.5. Pristup prijevozu
85
3.8.6. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji
85
3.8.7. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi
86
3.8.8. Društvene veze
86
3.8.9. Ključni izazovi
87
3.8.10. Implikacije za politiku
88
3.9. Zatvorenici
8
71
88
3.9.1. Ljudska prava
89
3.9.2. Pristup uslugama zdravstvene zaštite
90
3.9.3. Pristup obrazovanju
90
3.9.4. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja
91
SADRŽAJ
3.9.5. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji
92
3.9.6. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi
92
3.9.7. Društvene veze
93
3.9.8. Ključni izazovi
93
3.9.9. Implikacije za politiku
93
3.10. Žene žrtve obiteljskog nasilja
94
3.10.1. Ljudska prava
94
3.10.2. Pristup uslugama socijalne skrbi
95
3.10.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite
96
3.10.4. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja
96
3.10.5. Pristup informacijama
97
3.10.6. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi
97
3.10.7. Društvene veze
98
3.10.8. Pristup policijskoj pomoći
99
3.10.9. Ključni izazovi
99
3.10.10. Implikacije za politiku 3.11. Starije osobe
100 100
3.11.1. Ljudska prava
100
3.11.2. Pristup uslugama socijalne skrbi
101
3.11.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite
102
3.11.4. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja
102
3.11.5. Pristup prijevozu
103
3.11.6. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi
103
3.11.7. Društvene veze
103
3.11.8. Ključni izazovi
104
3.11.9. Implikacije za politiku
104
3.12. Beskućnici
105
3.12.1. Ljudska prava
105
3.12.2. Pristup uslugama socijalne skrbi
106
3.12.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite
107
3.12.4. Pristup obrazovanju
108
3.12.5. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja
108
3.12.6. Pristup prijevozu
108
3.12.7. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji
109
3.12.8. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi
109
3.12.9. Društvene veze
109
3.12.10. Ključni izazovi
110
3.12.11. Implikacije za politiku
110
9
SADRŽAJ
3.13. Osobe koje žive sa HIV-om 3.13.1. Ljudska prava
111
3.13.2. Pristup uslugama socijalne skrbi
112
3.13.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite
113
3.13.4. Pristup obrazovanju
113
3.13.5. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja
114
3.13.6. Pristup prijevozu
114
3.13.7. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji
114
3.13.8. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi
114
3.13.9. Mediji i HIV
114
3.13.9. Društvene veze i civilno društvo
115
3.13.10. Ključni izazovi
115
3.13.11. Implikacije za politiku
116
3.14. Seksualne manjine kao ranjiva društvena skupina
116
3.14.1. Ljudska prava
116
3.14.2. Pristup uslugama zdravstvene zaštite
119
3.14.3. Pristup obrazovanju
119
3.14.4. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja
119
3.14.5. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi
120
3.14.6. Društvene veze
120
3.14.7. Ključni izazovi
121
3.14.8. Implikacije za politiku
121
3.15. Osobe s problemom ovisnosti
122
3.15.1. Ljudska prava
122
3.15.2. Pristup uslugama zdravstvene i socijalne pomoći
122
3.15.3. Pristup obrazovanju
125
3.15.4. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja
125
3.15.5. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi
126
3.15.6. Društvene veze
126
3.15.7. Kriminalitet
127
3.15.7. Ključni izazovi
127
3.15.9. Implikacije za politiku
128
3.16. Siromaštvo i dobrobit djece
10
111
128
3.16.1. Stanje u obitelji
129
3.16.2. Materijalna situacija
130
3.16.3. Obrazovanje
131
3.16.4. Subjektivno zdravlje i dobrobit
132
3.16.5. Rizično ponašanje
133
3.16.6. Ranjive skupine djece
133
3.17. Pregled zajedničkih pitanja za socijalno isključene skupine
134
SADRŽAJ
Poglavlje 4: Ključni izazovi
138
4.1. Uvod
138
4.2. Skupine izložene riziku od socijalne isključenosti
138
4.3. Geografski aspekti isključenosti i regionalnih nejednakosti
141
4.4. „Novi“ rizici, nesigurnost i restrukturiranje
143
4.5. Zaključci: ‘mudra’ socijalna politika?
144
Poglavlje 5: Preporuke
146
5.1. Uvod
146
5.2. Uključivo tržište rada
147
5.3. Deinstitucionalizacija i razvoj usluga socijalne skrbi
149
5.4. Djeca i obitelji izloženi riziku
150
5.5. Područja izložena visokoj razini socijalne isključenosti
151
Statistički dodatak
154
Tehnička objašnjenja
164
Literatura
165
Upitnik za čitatelje
172
11
PREDGOVOR
Poštovani, S velikim Vam zadovoljstvom predstavljam prvu sveobuhvatnu analizu problematike socijalne isključenosti u Republici Hrvatskoj. Naslov ovog izvješća sadrži riječ „Neumreženi“, koja u modernom visoko tehnološkom društvu vjerojatno najbolje oslikava problematiku socijalne isključenosti, svojstvenu ne samo Hrvatskoj. „Neumreženi“ označava stanje nepovezanosti, otuđenosti i nemogućnosti sudjelovanja u socijalnoj mreži, baš kao što i suvremeni tehnički uređaji ne rade ako nisu uključeni u električnu mrežu. Iako je ovo novi koncept za većinu stanovnika Hrvatske, često se intuitivno povezuje socijalnu isključenost s uobičajenim slikama siromašnih, izbjeglih ili nezaposlenih. Premda je to zaista tako, konceptom isključenosti može se opisati mnogo više građana koji su često izvan dohvata blještavila televizijskih kamera i skriveni od naših pogleda. Rođaka koji je davno smješten u psihijatrijsku bolnicu ili onog koji pohađa "specijalnu školu“ posjećujemo možda tek tijekom praznika ili samo u posebnim prilikama. Susjed s invaliditetom živi skriven u malom stanu i rijetko pokazuje svoje lice jer njemu izlazak u javnost predstavlja nepremostiv logistički izazov. Netko iz našeg susjedstva tko je proveo određeno vrijeme u zatvoru zbog sitne krađe i sada ne može dobiti dobar posao i zaraditi za dostojanstven život za svoju obitelj - kao i mnogi drugi ljudi koji su marginalizirani od društva i šire zajednice. U prosječnom je društvu oko 10-20 % građana socijalno isključeno. Jednostavno su ostavljeni U ZAPEĆKU! Ljudska bića definiraju svoj životni status kroz pripadanje, interakciju s drugima i aktivno sudjelovanje u zajednici i društvu. Diskriminacija na osnovi rase, religije, etničke pripadnosti ili drugih razlika, kao i predrasude, nepravda ili jednostavno zapuštanje, krše osnovna ljudska prava pojedinaca da budu produktivni članovi svoje zajednice i razviju osjećaj vlastite vrijednosti, ponosa i potpune sreće, znajući da su cijenjeni. Ako je odbacivanje i diskriminacija nekoga tko je različit i ne uklapa se u opći obrazac, dio prirode ljudskih bića, onda je način na koji reagiramo na takve tendencije najvažniji lakmus test zaista zrelog, otvorenog i demokratskog društva. "Neumreženi“ su u potpunosti hrvatska analiza. Zasnovana je na prvom paneuropskom istraživanju o kvaliteti života u ovoj zemlji. Organizacija Ujedinjenih naroda provela ga je na osnovi standardne metodologije europskog sustava za mjerenje kvalitete života. Gotovo 9,000 hrvatskih građana iz svih krajeva države, odgovorilo je na pitanja o percepciji kvalitete vlastitog života. Također su pripadnici socijalno isključene populacije dali svoje viđenje situacije tijekom rasprava u dvadeset fokus grupa. Na kraju je tridesetak uvaženih autora, za koje doista vjerujem da su među najvećim autoritetima na svom stručnom području u Hrvatskoj, analiziralo rezultate, napisalo zaključke i prezentiralo vlastito viđenje situacije. Podaci su prikupljani i analizirani uglavnom kao potpora Hrvatskoj u pripremi Zajedničkog memoranduma o socijalnom uključivanju (Joint Inclusion Memorandum – JIM) – što je jedan od instrumenata priključenja EU. Ovu inicijativu provelo je Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi uz svesrdno sudjelovanje akademskih, vladinih i institucija civilnog društva, u procesu koji je trajao godinu dana i koji će uskoro završiti potpisivanjem Zajedničkog memoranduma o socijalnom uključivanju (JIM). Ovo je izvješće zaključni savjetodavni i analitički mehanizam koji poziva građane Hrvatske na raspravu, promišljanje, komentiranje i na kraju utjecanje na kretanje socijalne politike u zemlji. Dostupnost cjelovitog Izvješća i Sažetka "Neumreženi“ (mogu se pronaći na www.undp.hr), kao i detaljnja lista podataka sakupljenih tijekom istraživanja, omogućuje doslovno svakome - od prosječnog građanina do visoko specijaliziranog akademika i stručnjaka - da se uključe koliko god aktivno žele. No, ono što je najbitnije jest – uključiti se. To je vaša budućnost Srdačan pozdrav,
Yuri Afanasiev
13
POGLAVLJE 1
KONCEPT SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI
POGLAVLJE 1
KONCEPT SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI
Poglavlje 1: Koncept socijalne isključenosti 1.1. Perspektiva Europske unije Ublažavanje siromaštva i socijalne isključenosti i promicanje veće socijalne uključenosti jedan je od ključnih prioriteta Europske unije (EU) od Europskog vijeća u Lisabonu 2000., kada su čelnici država i vlada ustrojili europski proces socijalnog uključivanja i model otvorene koordinacije kao strategiju borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Važnost ovoga cilja i procesa socijalnog uključivanja reafirmirana je u ožujku 2006. na Europskom vijeću. U zaključcima Vijeća čelnici država i vlada ponovno su naglasili cilj "odlučnog djelovanja u pravcu ublažavanja siromaštva i socijalne isključenosti do 2010." Budući da je zemlja kandidatkinja za EU, od Hrvatske se očekuje sudjelovanje u ovom procesu kojemu je cilj povećanje stupnja socijalne uključenosti. Temelji postojećeg EU pristupa nastali su sredinom sedamdesetih godina. U razdoblju između 1975. i 1994. postojala su tri europska programa borbe protiv siromaštva.1 Bili su to, ustvari, pilot programi potpore nekim projektima zemalja članica kojima je cilj bio pružiti bolje razumijevanje siromaštva, osvijestiti potrebu za djelovanjem u tom pravcu i ispitati neke strategije za borbu protiv tog problema. Za trajanja ovih programa, dogodio se odmak u načinu promišljanja i korištenoj terminologiji od pojma "siromaštvo" do pojma "siromaštvo i socijalna isključenost". Taj se pomak prema pojmu "siromaštvo i socijalna isključenost" odrazio na rastuću predodžbu o tome da je siromaštvo kao takvo suviše statičan pojam, te da se često usko percipira samo u kontekstu financijskog stanja. Bilo je nužno šire razumijevanje ugroženih skupina. Tijekom 1992. Europska komisija predlaže program Intenziviranje borbe protiv
16
socijalne isključenosti,u kojem ističe da socijalna isključenost bolje opisuje "višedimenzionalnu prirodu mehanizama isključivanja pojedinaca i skupina iz sudjelovanja u socijalnoj razmjeni, praksi i pravima na socijalnu integraciju". Promjenom načina razmišljanja naglašena je potreba za razmatranjem dinamike koja utječe na živote ljudi tijekom vremena, nasuprot predodžbe o siromaštvu kao posebnoj situaciji koja se događa u određenom trenutku. Europski programi borbe protiv siromaštva iznjedrili su brojne ključne točke za učenje koje su utjecale kako na europski tako i na nacionalne pristupe ublažavanju siromaštva i socijalne isključenosti. Navedeno se može sažeti u tri riječi: sudjelovanje, partnerstvo i višedimenzionalnost. Sudjelovanje se odnosi na izjednačavanje i aktivno uključivanje osoba izloženih siromaštvu i socijalnoj isključenosti i organizacija koje ih predstavljaju u proces kreiranja, provedbe i praćenja provedbe određenih mjera i programa. Partnerstvo odražava stajalište da odgovornost za učinkovito ublažavanje siromaštva ne smije ležati samo na jednoj instituciji ili sektoru. Umjesto toga je nužna koordinacija napora u raznim područjima; uključenost i zajednički rad brojnih državnih službi i institucija (na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini), socijalnih partnera, predstavnika zajednice i dobrovoljnih udruga. Višedimenzionalnost se odnosi na prepoznavanje složenosti siromaštva i socijalne isključenosti kao procesa, te na njihovu prevenciju i ublažavanje djelovanjem na brojnim poljima, uključivo, među ostalima, gospodarstvo, zapošljavanje, socijalnu skrb i kulturu. Iako su programi za borbu protiv siromaštva bili važni za osvješćivanje i razumijevanje problematike na europskoj razini, radilo se o razmjerno malim i
1 Za više detalja o EU procesu socijalnog uključivanja vidjeti Atkinson T, Cantillon B, Marlier E, Nolan B, Taking Forward the EU Social Inclusion Process, (predstoji) i Jonckers J, Towards a European policy on poverty: recent developments, Belgijski godišnjak, 2000.
KONCEPT SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI
perifernim programima. Međutim do dramatičnog porasta važnosti socijalne isključenosti kao europskog pitanja došlo je s prihvaćanjem Ugovora iz Amsterdama u listopadu 1997. koji je stupio na snagu 1. svibnja 1999. U članku 136. Ugovora stoji da je "borba protiv socijalne isključenosti" formalno prepoznata kao cilj europske socijalne politike, zajedno s promidžbom zapošljavanja, unapređenja uvjeta života i rada, odgovarajuće socijalne zaštite, dijaloga između uprave i radnika i razvojem ljudskih resursa. Članak 137. propisuje mjere kojima se potiče suradnja među zemljama članicama u cilju unapređenja znanja, razmjene informacija i najboljih praksi, promidžbe inovativnih pristupa i ocjenjivanja iskustava, a u svrhu borbe protiv socijalne isključenosti. Na taj je način došlo do utiranja puta k uspostavi europskog procesa socijalnog uključivanja u Lisabonu, 2000. Postojeći je EU proces socijalnog uključivanja izgrađen na razumijevanju siromaštva i socijalne isključenosti koje se razvilo za trajanja programa EU za borbu protiv siromaštva. Europski se pristup temelji na razumijevanju da siromaštvo i socijalna isključenost nisu primarno rezultat ljudske slabosti pojedinaca, niti njihovih promašaja, nego su rezultat strukturalnih problema u društvu. Osim toga, prepoznalo se da na situaciju u kojoj se ljudi nađu utječe cijeli niz različitih čimbenika (gospodarskih, društvenih i kulturnih), koji su u uzajamnoj interakciji i uzajamno se pojačavaju. Siromaštvo i socijalna isključenost više su od pukog neimanja posla ili nedostatnih prihoda, iako i ovi čimbenici igraju određenu ulogu u produljenju ili intenziviranju takve situacije. To su dinamički procesi koji marginaliziraju i isključuju pojedinca iz normalnog sudjelovanja u gospodarskom, društvenom i kulturnom životu, koji potvrđuju da situacije u kojima se čovjek može naći nisu statične, nego su izložene promjenama u vremenu. Razumijevanje siromaštva i isključenosti podrazumijeva i razmatranje situacija u kojoj se osobe nalaze u kontekstu društva u kojemu žive, te se tako dolazi i do pitanja nejednakosti. Ovako razrađeno razumijevanje se odražava i u definicijama siromaštva, socijalne isključenosti i socijalnog uključivanja koje su zemlje članice i Komisija usuglasile, kako je niže prikazano.
POGLAVLJE 1
EU definicije Siromaštvo: Smatra se da ljudi žive u siromaštvu ukoliko njihovi prihodi i resursi nisu dostatni za životni standard koji se u društvu u kojem žive smatra prihvatljivim. Uslijed svojega siromaštva, takve su osobe višestruko ugrožene - od nezaposlenosti, niskih prihoda, loših uvjeta stanovanja, neodgovarajuće zdravstvene zaštite do zapreka doživotnom učenju, kulturnim, sportskim i rekreacijskim aktivnostima. Takve su osobe često isključene i marginalizirane u sudjelovanju u aktivnostima (gospodarskim, društvenim i kulturnim) koje su standard za druge ljude, a može im biti ograničen i pristup temeljnim pravima. Socijalna isključenost: Socijalna je isključenost proces kojim su određeni pojedinci gurnuti na rub društva i onemogućeno im je puno sudjelovanje samo uslijed njihova siromaštva, nedostatka temeljnih sposobnosti i prilika za doživotno učenje ili kao rezultat diskriminacije. Na ovaj se način udaljavaju od prilika za rad, mogućnosti za ostvarenje prihoda i obrazovanje, kao i od mreže društvenih aktivnosti i aktivnosti u zajednici. Nemaju pristupa tijelima moći i procesima odlučivanja, te se zbog toga često osjećaju bespomoćni i nesposobni preuzeti kontrolu nad svojim odlukama koje utječu na njihov svakodnevni život. Socijalno uključivanje: Socijalno je uključivanje proces koji osobama izloženima riziku od siromaštva i socijalne isključenosti pruža mogućnost za stjecanje prilika i resursa nužnih za puno sudjelovanje u gospodarskom, društvenom i kulturnom životu, kao i za uživanje u životnom standardu i dobrobiti koji se smatraju normalom u društvu u kojemu žive. Proces osigurava njihovo značajnije sudjelovanje u procesu odlučivanja, što utječe na njihov život i pristup temeljnim pravima. (Zajedničko izvješće o socijalnom uključivanju, 2004.)
17
POGLAVLJE 1
KONCEPT SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI
1.2. Metoda otvorene koordinacije Hrvatska je Vlada 2001. podnijela molbu za pristup EU te 2004. dobila status države kandidatkinje. Ubrzo nakon toga Hrvatska je počela s pripremama za punopravno članstvo u EU te je primila poziv za izradu nacrta Zajedničkog memoranduma o socijalno uključivanju (Joint Inclusion Memorandum - JIM) s Europskom komisijom (EK) koji se temelji na nalazima Vijeća Europe iz Göteborga 2001. Vijeće je odlučilo da Europska komisija i države kandidatkinje trebaju pokrenuti kooperativni proces koji promiče puno sudjelovanje država kandidatkinja u gospodarskim i socijalnim politikama EU. Izrađuju se Zajednički memorandumi o socijalnom uključivanju kako bi se svakoj državi pomoglo da se pripremi za sudjelovanje u Otvorenoj metodi koordinacije (OMC) koja je u okviru Lisabonske strategije pokrenuta akcijom za iskorjenjivanje siromaštva u EU do 2010. Dosad je OMC olakšala konstruktivni dijalog između Europske komisije, država članica i ostalih sudionika u odnosu na zajedničke ciljeve politike, najbolju praksu i dobro upravljanje, uz istovremeno poštivanje supsidijarnosti. OMC je ohrabrila države članice da pojačaju svoje napore u borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti te je promicala razmjenu politika o održavanju adekvatnih i održivih mirovina.2 Kad se OMC primijeni na socijalno uključivanje i mirovine, vidi se da uključuje: suglasnost o zajedničkim ciljevima koji određuju visoku zajedničku svrhu; pripremu Nacionalnih akcijskih planova (National Action Plans - NAPs) za socijalno uključivanje koji se izrađuju svake dvije godine i Nacionalnih izvješća o strategiji (National Strategy Reports - NSRs) za mirovine; ocjenu planova/strategija u Zajedničlim izvješćima Komisije/ Vijeća; te zajednički rad na pokazateljima kako bi se omogućilo obostrano razumijevanje, vrednovanje i, po potrebi, postavljanje ciljeva. OMC je osigurala okvir za razmjenu i učenje istovremeno promičući otvorenost, transparentnost i sudjelovanje zainteresiranih skupina (kako u Europi tako i u pojedinim državama) kao sredstva za bolje kreiranje politike.
JIM je utvrdio i prikazao glavne izazove s kojima se Hrvatska suočava u borbi sa siromaštvom i socijalnom isključenošću. Njime se procjenjuju prednosti i slabosti postojećih socijalnih politika i utvrđuju budući izazovi i prioriteti. JIM predstavlja glavne političke mjere koje su poduzete kako bi se politika u Hrvatskoj uskladila sa zajedničkim ciljevima EU. Memorandum naglašava glavne političke probleme koji će se pratiti i kasnije pregledavati te analizira kako uključiti i koordinirati napore u vezi siromaštva i socijalne isključenosti u sva relevantna područja politike. Priprema i potpisivanje JIM-a od strane Hrvatske i EK predstavlja čvrstu obvezu obje strane da se siromaštvo i socijalna isključenost uklone stavljanjem ovih problema što je moguće bliže središtu kreiranja nacionalne politike. Davanje podrške OMC-u znači nadu da će Hrvatska, nakon proširenja, donijeti novu energiju i predanost procesu socijalne uključenosti. To je izuzetno važno za ostvarenje cilja Europskog Vijeća iz Lisabona da se snažno utječe na iskorjenjivanje siromaštva kroz promicanje veće socijalne povezanosti do 2010. Kao i većina novih država članica, Hrvatska se suočava s ozbiljnim izazovima koje donosi socijalno uključivanje dok istovremeno transformira svoje društvo i restrukturira gospodarstvo. No borba Hrvatske sa siromaštvom i socijalnom isključenošću nije ništa teža u usporedbi s ostalim državama članicama EU.3 Prijedlog hrvatskog JIM-a pokazuje da su opasnosti koje su povezane sa siromaštvom i socijalnom isključenošću slične onima koje su utvrđene u zadnjem Zajedničkom izvješću o uključivanju u EU. Izvješće prikazuje iste mnogostrane uzroke siromaštva i socijalne isključenosti koji su utvrđeni i u slučaju Hrvatske, kao što su dugotrajna ovisnost o niskom ili nedostatnom dohotku, dugotrajna nezaposlenost,4 niske plaće i/ili niska kvaliteta zaposlenja, niska razina obrazovanja i usavršavanja, djeca koja odrastaju u ugroženim obiteljima, fizički i mentalni invaliditet, ruralno-urbane razlike, rasizam, diskriminacija i, u manjoj mjeri, beskućništvo i imigracijski problemi.
2 Čitatelj treba imati na umu da su, od početka OMC-a, “veća socijalna povezanost” i “održivost mirovinskog sustava” postali dva segmenta OMC-a. Kasnije je Vijeće Europe pokušalo proširiti rad na budućnost zdravstvene zaštite i dugotrajne skrbi. 3
Opasnost od siromaštva kao pokazatelj socijalne isključenosti u 10 najnovijih država članica EU dosiže razinu od 15% ukupnog broja stanovništva i jednaka je opasnosti u starim državama članicama, no kreće se u rasponu od 8% u Republici Češkoj do 21% u Republici Slovačkoj (Komisija Europske zajednice, 2005). Da ne postoji sustav socijalnih transfera, ukupna opasnost od siromaštva u novim državama članicama kretala bi se oko 29%.
18
4 Prema istraživanju ovog pitanja (Gallie, 2004), čini se da nezaposlenost ne vodi ka većoj socijalnoj isključenosti a u državama članicama EU nema nikakvih ekonometrijskih dokaza da su socijalno isključeni imali više poteškoća s uključivanjem u tržište rada. Podaci pokazuju da tamo gdje isključenost postoji, ona je više vezana uz utjecaj kojeg vrši obostrano pojačavano djelovanje nezaposlenosti i siromaštva.
KONCEPT SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI
Štoviše, Hrvatska se suočava s mnogim velikim strukturalnim promjenama jednako kao i države članice EU, koji, iako stvaraju nove prilike za radna mjesta i socijalno uključivanje, isto tako doprinose i osjetljivosti onih koji se ne mogu prilagoditi. Te promjene uključuju: restrukturiranje tržišta rada kao odgovor na brze gospodarske promjene i globalizaciju; nagli rast društva koje se zasniva na znanju te informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji (ICT), starenje stanovništva i više stope ovisnosti te stalne promjene u strukturama kućanstava. Stoga izazove u vezi socijalne uključenosti treba vrednovati u kontekstu ukupnog razvoja Hrvatske, uzimajući u obzir međusobno djelovanje politika koje bi mogle, dugoročnije gledano, dati najbolji rezultat. U ovom kontekstu postaje jasno da se sve države suočavaju s izazovom osiguranja razvoja uravnoteženog između ukupnog poboljšanja životnog standarda i određenih fiskalnih ograničenja. Hrvatska je pokazala kako ima unutarnji kapacitet nositi se s ovim izazovima. Kao prvo, njezina se snaga nalazi u elastičnosti njezinog sustava socijalne skrbi koji je igrao važnu ulogu u smanjenju opasnosti od siromaštva. Drugo, Hrvatska ima komparativno visok stupanj upisa u osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, kao i nisku stopu napuštanja školovanja prije samog završetka. To ukazuje na obećavajuću raspoloživost ljudskog kapitala u bliskoj budućnosti. Konačno, snaga se nalazi u obvezi koju su čvrsto preuzela državna tijela, a koja se odražava u kvaliteti i sveobuhvatnosti prijedloga hrvatskog JIM-a.
-
jačanja dogovora za koordinaciju i uvrštavanje politika socijalne uključenosti u sva nadležna državna ministarstva tako da sprečavanje i ublažavanje siromaštva i socijalne isključenosti postanu ključni ciljevi politike u svim nadležnim područjima vlasti;
-
izrade učinkovitih dogovora za pomoć i omogućavanje uključivanja socijalnih partnera, akademske zajednice i NVO-a u izradu, provedbu i praćenje politika socijalnog uključivanja općenito i posebice u NAP, nakon pristupanja;
-
jačanja borbe protiv svih oblika diskriminacije i poticanje načela jednakog odnosa na svim područjima koja su navedena u direktivama o borbi protiv diskriminacije;5
-
osiguravanja da se prilikom izrade nacionalne strategije za socijalno uključivanje isto tako u potpunosti uzme u obzir i važnost promicanja sudjelovanja i ovlašćivanja isključenih – posebno kroz podržavanje socijalnih i mreža zajednice i obitelji te organizacija civilnog društva;
-
osiguravanja čvrstih veza i jasne podjele nadležnosti između državnih, regionalnih i lokalnih vlasti za učinkovit i koordiniran razvoj i provedbu politike socijalnog uključivanja;
-
jačanja statističke baze podataka o dohotku i uvjetima života, posebno u odnosu na najosjetljivije skupine koje nisu dobro zastupljene u glavnim istraživanjima,6 i poboljšanja vrednovanja politika i programa
Kako bi se pružila podrška izradi učinkovitih politika i programa za sprečavanje i smanjenje siromaštva i socijalne isključenosti, neobično je važno uspostaviti mehanizme i postupke koji će pomoći u koordiniranju i uključivanju aktivnosti u borbi protiv siromaštva, mobiliziranju svih sudionika i osiguravanju da se politike provedu na odgovarajući način. Imajući to na umu, iz prijedloga JIM-a očito je da će Hrvatska imati koristi od:
-
nastavka rada Odbora za socijalnu zaštitu na izradi pokazatelja koji odražavaju višedimenzionalnu prirodu socijalne isključenosti, posebno izradu pokazatelja deprivacije koji odražavaju stvarnost života s niskim dohotkom, te razlikovne dimenzije ruralnog siromaštva.
-
uvrštavanja ciljeva socijalne uključenosti u državni proračun i, posebice, osiguranja da se sadašnji instrumenti predpristupne pomoći (Instruments of Pre-accession Assistance - IPA) i buduća strukturna sredstva EU koriste za izvršenje ovih ciljeva;
POGLAVLJE 1
Zbog nedavnih će se događaja u EU proces JIM-a u Hrvatskoj razvijati u ponešto drukčijem okruženju od onog u deset nedavno imenovanih država članica. Godine 2005., Vijeće EU pregledalo je ishod Lisabonske strategije te je u izvjesnoj mjeri bilo razočarano rezultatima, posebno kad se radi o zapošljavanju. Da bi se Strategiji dao nov zamah, EK je predložila
5 (2000/43/EC i 2000/78/EC). 6
U namjeri da nadomjesti ovaj nedostatak, UNDP je proveo “Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Kvaliteta života i rizik od socijalne isključenosti”. UNDP (2006a), Zagreb, Hrvatska.
19
POGLAVLJE 1
KONCEPT SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI
pojednostavljeni postupak koordinacije s manjim brojem jednostavnijih izvješća te većom pažnjom usmjerenom na NAP. EK je predložila da države članice na nacionalnoj razini imenuju “Gospodina” ili “Gospođu Lisabon” koji bi nadzirali provedbu reformi dogovorenih u okviru Lisabonske strategije. Također je uklonila naglasak na ciljeve,7 te je kao jedini cilj ostalo 3% BDP-a koji će se posvetiti istraživanju i razvoju do 2010. Rok provedbe Strategije pomaknut je sa srednjoročnog na dugoročno roka uz hitnu akciju. Pregledom Lisabonske strategije koji je proveden na polovici njezina trajanja otvoreno se zahtijevalo da se svi socioekonomski procesi EU-a više usredotoče na provedbu i vidljivost. U ožujku 2006., EK je usvojila novi okvir za proces socijalne skrbi i socijalnog uključivanja. Ovaj okvir uključuje novi niz zajedničkih ciljeva: tri po važnosti glavna cilja8 i ciljeve za svako od tri područja politike socijalne uključenosti;9 mirovine, zdravstvenu zaštitu i dugotrajnu skrb. Ovaj se napredak temelji na Priopćenju EK koje je usvojeno u prosincu 2005. pod nazivom: “Raditi zajedno, raditi bolje: Novi okvir za OMC u politici socijalne skrbi i uključenosti u EU”. U tom je Priopćenju prikazan prijedlog za izradu moderniziranog okvira za daljnji razvoj OMC-a koji bi trebao otpočeti u jesen 2006. U njemu je uzeto u obzir iskustvo koje je prikupljeno do danas kroz prošla ocjenjivanja i vrednovanja OMC-a10 koja su
provodile države članice. Revidirana se Lisabonska strategija koncentrira na politiku povećanja zaposlenosti i pokušava premostiti jaz u provedbi koji je utvrđen revizijom. Ovo bi općenitije predstavljanje ciljeva trebalo omogućiti državama članicama i državama kandidatkinjama da se svaka u svojem nacionalnom kontekstu usredotoči na prioritete politike kao što su, na primjer, beskućništvo, siromaštvo djece i otuđenje mladih, useljeničke i etničke manjine, osobe s teškoćama te e-uključenost ili nejednakosti u obrazovanju i stručnom osposobljavanju. U njemu se odražavaju lekcije naučene iz analize provedbe NAP za uključivanje za 2005. — da je ciljeve uključivanja potrebno uvrstiti u odgovarajuće javne politike, uključujući programe strukturalnih fondova i politiku obrazovanja i stručnog osposobljavanja, te da dobro upravljanje unaprjeđuje kreiranje politike. Prilikom razmatranja socijalne isključenosti potrebno je uzeti u obzir i nacionalne specifičnosti. Velike su razlike u ozbiljnosti socijalnog stanja u svakoj državi, kao i u obvezama vlada i zajednica da se poboljša socijalna sigurnost. Čini se da to, između ostalog, ovisi i o socijalnim, povijesnim i kulturnim vrijednostima, razini razvijenosti i učinkovitosti sustava socijalne skrbi, razini socijalnih transfera, formalnih i neformalnih ustanova, osjećaju za zajednicu i solidarnost te razini socijalnog kapitala. Wood (1997.) ilustrira
7 Ovo se odnosi na pregled Lisabonskog procesa općenito ali ne i kad se radi o siromaštvu i socijalnoj isključenosti. Novi okvir za OMC naglašava ponovno fokusiranje na određivanje ciljeva. 8 Tri nova cilja su:
(a) Promicanje socijalne povezanosti i jednakih mogućnosti za sve kroz adekvatne, dostupne, financijski održive, prilagodljive i učinkovite politike sustava socijalne skrbi i socijalne uključivanja. (b) Blisko međusobno djelovanje s Lisabonskim ciljevima na postizanju većeg gospodarskog rasta i većeg broja i boljih radnih mjesta, kao i sa Strategijom održivog razvoja EU. (c) Jačanje upravljanja, transparentnosti i sudjelovanja zainteresiranih strana u izradi, provedbi i praćenju politike. 9 Ciljevi socijalnog uključivanja su:
(d) Osigurati aktivno socijalno uključivanje svih promicanjem sudjelovanja u tržištu rada i borbom protiv siromaštva i isključenosti među najmarginaliziranijim ljudima i skupinama. (e) Jamčiti pristup svih osnovnim sredstvima, pravima i socijalnim službama koji su potrebni za sudjelovanje u društvu i istovremeno rješavati ekstremne oblike isključenosti i boriti se protiv svih oblika diskriminacije koja vodi ka isključenosti. (f ) Osigurati da su politike socijalnog uključivanja dobro koordinirane i da uključuju sve razine vlasti i mjerodavne čimbenike, uključujući osobe koje trpe zbog siromaštva, da su djelatne i djelotvorne i uključene u sve relevantne interese zajednice, uključujući politike gospodarstva, proračuna, obrazovanja i stručnog osposobljavanja te programe strukturalnih fondova (posebno ESF) i da su ‘gender mainstreamed’ (pojam se odnosi na uključivanje koncepta ravnopravnosti spolova u javne politike na svim razinama i sve segmente društva). Ali, proces izrade JIM-a u Hrvatskoj slijedi logiku starih ciljeva (prema dokumentu iz Bruxellesa od 30. studenog 2000., pod naslovom “Borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti – Definicija odgovarajućih ciljeva”. No, čim potpiše JIM Hrvatska će morati poštivati uvjete novih ciljeva i modernizirani pristup. 10
20
Bruxelles, 8. ožujka 2006., SEC(2006) 345, Radni dokument osoblja Komisije, Ocjena Otvorene metode koordinacije socijalne zaštite i socijalne uključenosti. Odgovori na ocjenu pokazuju da oni koji su joj bliski cijene OMC. Pitanje zapravo nije je li OMC korisna već je li ona dovoljna da odgovori izazovu?
KONCEPT SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI
važnost povijesnog konteksta. On kaže da povijest može imati prepoznatljive (ponekad odlučujuće) učinke na državu poboljšavajući funkcioniranje tržišta rada, boreći se protiv dugotrajne nezaposlenosti i socijalne isključenosti. Različit institucionalni sustav rezultat je složenih povijesnih procesa koji održavaju zainteresiranost i strukturu političkih utjecaja brojnih pojedinaca i socijalnih skupina. Konačno, postoji i velik broj ostalih čimbenika koji mogu utjecati na proces promjene i doprinijeti gospodarskom razvoju ili stagnaciji.
POGLAVLJE 1
keta za Hrvatsku je temeljena na prvom Europskom istraživanju o kvaliteti života12 koje je provedeno 2003. godine sa ciljem potpore zajedničkim ciljevima socijalne politike Europske Unije. Na taj je način UNDP istraživanje omogućilo usporedivost Hrvatske sa članicama EU i ujedno osiguralo početnu studiju za određivanje razvojnih prioriteta.
Istraživanje se sastojalo od tri komponente: a) Istraživanja kvalitete života (anketa na uzorku od 8534 ispitanika, reprezentativnog na županijskoj razini); b) anketa s pružateljima usluga socijalne skrbi13 i
1.3. Socijalna isključenost u Hrvatskoj Iako ne postoji općeprihvaćena definicija socijalne isključenosti, možemo je opisati kao višedimenzionalni fenomen koji slabi odnos između pojedinca i zajednice. Slabljenje ovog odnosa može imati ekonomske, političke, socijalno-kulturološke i prostorne učinke. Što je više načina kojima se može utjecati na ovaj odnos, to je pojedinac ranjiviji. Isključenost je najvidljivija na tržištu rada, u najvažnijim socijalnim uslugama, ljudskim pravima i mreži socijalne sigurnosti. Socijalna isključenost često je povezana s nezaposlenošću i siromaštvom, ali mogu je uzrokovati i mnogi drugi čimbenici. UNDP je u Hrvatskoj 2006. godine proveo istraživanje o kvaliteti života i riziku od socijalne isključenosti na nacionalnoj razini. Korišten je koncept kvalitete života koji omogućuje procjenu cjelokupnog blagostanja u društvu pomoću objektivnih (životni standard, dohodak, zapošljavanje, stanovanje i sl.) i subjektivnih indikatora (zadovoljstvo obiteljskim životom, radnim uvjetima, usklađenošću radnog i obiteljskog života, kvalitetom javnih usluga i institucija, zdravstvenim stanjem, sigurnošću života u mjestu stanovanja, optimizmom prema budućnosti) a u središtu interesa mu je pojedinac i njegova procjena.11 UNDP an-
c) razgovora u fokus grupama s 20 ranjivih skupina za koje se smatra da su izložene riziku od socijalne isključenosti. Fokus grupe uključivale su: osobe s fizičkim i intelektualnim teškoćama, roditelje djece s teškoćama, dugotrajno nezaposlene osobe, beskućnike, povratnike, jednoroditeljske obitelji, djecu bez roditeljske skrbi, žrtve nasilja u obitelji, Rome, seksualne manjine, starije osobe, osobe niže obrazovne razine, te mlade s poremećajima u ponašanju. Postojala je mala vjerojatnost da ove skupine budu zastupljene u reprezentativnom nacionalnom uzorku jer ih većina nema prijavljeno boravište ili žive u ilegalnim naseljima, domovima socijalne skrbi i skloništima. Prema tri dimenzije socijalne isključenosti14 korištene u ovom istraživanju, jedan od deset građana Hrvatske smatra se socijalno isključenim (11,5%). To je otprilike isti postotak građana (11%) koji su ocijenjeni siromašnima u ocjeni životnog standarda Svjetske banke za 2006. godinu, što naglašava usku povezanost između siromaštva i socijalne isključenosti. Međutim, 20% građana Hrvatske se subjektivno osjeća socijalno isključenima15. Socijalna je isključenost u neposrednoj vezi s obrazovanjem, spolom i životnim okruženjem. Osobe sa završenom ili nezavršenom osnovnom
11 Europski upitnik o kvaliteti života korišten je uz dopuštenje Europske Fondacije za poboljšanje životnih i radnih uvjeta. 12 Prvo Europsko istraživanje o kvaliteti života uključivalo je zemlje članice EU-25 i tri zemlje kandidatkinje (CC3) – Bugarska, Rumunjska i Turska. 13 Anketirano je 200 pružatelja usluga socijalne skrbi o njihovim radnim uvjetima i zadovoljstvu poslom, odnosu sa korisnicima usluga, suradnji sa ostalim institucijama, procjeni korisnosti vlastitog rada i spremnosti na sudjelovanje u pružanju usluga u zajednici. 14 Ispitanike se smatralo socijalno isključenima ako su bili prikraćeni na slijedeće tri dimenzije: ekonomskoj (dohodak po članu
kućanstva manji od 60 posto prosječnog dohotka), radnoj (nezaposleni) i socijalnokulturnoj (odsutnost socijalne participacije odnosno tercijarnog socijabiliteta kao što je sudjelovanje u radu dobrovoljnih, humanitarnih, religijskih i političkih organizacija).
15 Ovo se odnosi na ispitanike koji su se potpuno ili djelomično složili sa tvrdnjom: ‘Osjećam se isključenim iz društva’.
21
POGLAVLJE 1
KONCEPT SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI
Grafikon 1: Udio socijalno isključenih po županijama [%] 40
22.2
20
3.6
1.7
4.5
5.5
6.7
8.7
9.5
10.0
11.6
12.5
12.5
13.9
14.2
16.3
22.5
24.1
25.0
27.2
27.7
16.9
gr eb Va Pr ra im žd or in sk sk oa go ra ns ka Za Sp gr lit e s b ko Du ač -d br ka al ov m ač a t ko in sk -n a er et va ns ka Ka r lo va čk M a eđ Kr im ap ur in sk sk a oSi za sa g čk o rs oka m os la va čk Ko a pr Za iv ni da čk rs oka kr iže Ši be va čk ns a ko -k ni n L sk Bj ičk a el oov se ar nj sk sk oa bi lo Os go je rs čk ka Vu oba ko ra va nj rs sk ko a -sr Br ije od m sk sk Vi oa ro po vi s tič av ko sk -p a od Po ra že vs šk ka osla vo ns ka
Za
Gr ad
Ist
ar sk
a
0
Izvor: UNDP(2006a): Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Kvaliteta života i rizik od socijalne isključenosti, UNDP, Zagreb, Hrvatska
školom i oni sa završenom srednjom školom, mnogo se češće mogu smatrati socijalno isključenima (62,3% i 37,1%). Žene su dvostruko izloženije socijalnoj isključenosti od muškaraca (66% nasuprot 34%), dok je za stanovnike ruralnih naselja tri puta veća vjerojatnost da postanu socijalno isključeni (75%) od stanovnika gradskih naselja. Nejednakosti u dohotku također mogu doprinijeti socijalnom isključivanju. U Hrvatskoj je dohodak po ekvivalentu odraslog člana kućanstva16 u 13 županija ispod nacionalnog prosjeka (srednja vrijednost je 2,200 HRK ili oko 304 EUR mjesečno). Slavonija i Lika, a naročito Bjelovarsko-bilogorska županija, suočene su s velikim poteškoćama. Poput ispitanika u Virovitičkopodravskoj i Požeško-slavonskoj županiji, ispitanici iz Bjelovarsko-bilogorske županije imaju najniži dohodak po odraslom članu kućanstva (1,250 HRK ili otprilike 173 EUR mjesečno). Isti ispitanici pokazuju i najveće nezadovoljstvo razinom obrazovanja (91,7%), najlošije uvjete stanovanja (npr. oko 40% kućanstava u Vukovarsko-srijemskoj, Virovitičko-podravskoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji nemaju kanalizaciju). Stanovnici Istarske i Varaždinske županije najzadovoljniji su svojim standardom življenja, dok su stanovnici Splitsko-dalmatinske županije iskazali najvišu razinu sreće i zadovoljstva vlastitim životom. Iako nisu u potpunosti zadovoljni kvalitetom sustava socijalne skrbi kao ni zdravstvenog i mirovinskog
22
sustava, građani Hrvatske pokazuju relativno visoku razinu zadovoljstva vlastitim životnim uvjetima. Dvije trećine ispitanika optimistično gleda na budućnost. Prema ovim indikatorima, Hrvatska je na ljestvici blizu zemalja EU-15. Gledano s pozicije ekonomske deprivacije, Hrvatska stoji bolje od ostale tri zemlje kandidatkinje (CC3). Iako je udio kućanstava koji imaju poteškoće s podmirivanjem osnovnih životnih troškova (31%) znatno veći nego u početnih 15 zemalja EU (10%), ipak je manji nego u zemljama CC3 (47%) i deset novih zemalja članica EU (39%). Istraživanje UNDP-a pokazalo je da su najosjetljivije skupine u hrvatskom društvu osobe sa samo osnovnoškolskim obrazovanjem ili nezavršenom osnovnom školom, osobe iznad 65 godina, žene te nezaposleni mladi. Daljnje ispitivanje ciljnih skupina pokazalo je da su ljudi s tjelesnim i intelektualnim teškoćama posebno marginalizirani, naročito u pogledu sudjelovanja na tržištu rada, mogućnostima uživanja samostalnog života (izvan institucija) i slobodi donošenja osobnih izbora. Kao i samohrani roditelji, osobe s fizičkim i intelektualnim teškoćama najčešće spominju kako bi se njihov život mogao značajno poboljšati kad bi na raspolaganju imali pomoć u obavljanju dnevnih potreba. Najvažniji nalazi proizašli iz razgovora u fokus grupama predstavljeni su u slijedećem poglavlju o ranjivim skupinama (Poglavlje 3).
16 Ukupni prihod kućanstva podijeljen je brojem ekvivalentnih odraslih članova kućanstva; broj ekvivalentnih odraslih članova definiran je kao zbroj bodova dodijeljen svakom članu prema sljedećoj formuli: prvi odrasli član=1, svaki sljedeći odrasli član=0,5, dijete=0,3.
POGLAVLJE 2
DRUŠTVENO-GOSPODARSKI KONTEKST
POGLAVLJE 2
DRUŠTVENO-GOSPODARSKI KONTEKST
Poglavlje 2: Društveno-gospodarski kontekst 2.1. Opća gospodarska kretanja i tržište rada u Hrvatskoj Hrvatska već duži niz godina bilježi značajne stope gospodarskog rasta od oko prosječno 4% godišnje. Time se svrstava u skupinu zemalja sa zavidnim stopama gospodarskog rasta, koji je istina nešto niži nego u Moldaviji i Albaniji. Te zemlje bilježe oko 6% porasta bruto domaćeg proizvoda, ali imaju i nižu razinu razvijenosti tako da im je razmjerno i lakše ostvariti više stope rasta. Ostvareni gospodarski rast u Hrvatskoj postignut je prije svega zbog jačanja inozemne potražnje i godišnje dinamike investicija u fiksni kapital. Istodobno je usporen rast osobne potrošnje i znatno su smanjene zalihe. Fizički obujam industrijske proizvodnje godine 2005. povećan je za 5,1% što je znatno ubrzanje u usporedbi s 2004. godinom kad je rast iznosio 3,7%. Završetak velikog investicijskog ciklusa u cestogradnji i smanjenje državnih investicija u prometnu infrastrukturu rezultirali su značajnim usporavanjem građevinskih radova te je fizički obujam građevinskih radova tijekom 2005. smanjen za približno jedan posto u usporedbi s obujmom radova prethodne godine. Ukupni promet od trgovine na malo u usporedbi s prethodnom godinom nominalno je povećan za 6,5%, dok je istodobno realno povećanje malotrgovinskoga prometa iznosilo 2,8%, što je nešto više od 2,6% koliko je rast iznosio u 2004. godini. Turistička je djelatnost bila iznimno uspješna u 2005. godini te je zabilježeno 6,2% više dolazaka i 7,6 % više noćenja turista nego 2004. godine. U vanjskotrgovinskoj razmjeni je udio izvoza roba i usluga
u BDP-u blago smanjen s 50,1% u 2004. na 49,4% u 2005. godini. Udio uvoza roba i usluga u BDP-u nakon značajnog porasta početkom 21. stoljeća (po godišnjim stopama i od 6% u 2000. i 4,4% u 2001), u zadnje dvije godine bilježi smanjivanje na 57,2% u 2004. i 56,4% u 2005. godini. Nakon značajnog porasta u 2002. godini, deficit tekućeg računa platne bilance smanjio se u dvije iduće godine te je u 2004. godini iznosio -5,1% BDP-a, ali se ponovno povećao u 2005. godini na -6,3% BDPa. Nakon snažnog porasta ukupnog inozemnog duga u posljednjih nekoliko godina očituje se tendencija usporavanja porasta zaduženja, te je u 2005. godini iznosio 82,5% BDP-a, što je povećanje u odnosu na 2004. godinu za 2,3%. Pohvalno je da je povećan i udio otplaćenog inozemnog duga u izvozu roba i usluga s 21,3% u 2004. na 23,7% u 2005. godini. Deficit salda konsolidirane središnje države u BDP-a smanjen je s preko 7% iz 2000. na 3,4% 2005. godine. Godišnji nominalni rast prosječne neto plaće u 2005. godini iznosio je 4,9% (0,9 postotnih bodova manje od njezina rasta u 2004), dok je realni rast neto plaća ostvaren po godišnjoj stopi od 1,5%, što je za 2,2 postotna boda manje nego 2004. godine. Pozitivna gospodarska kretanja očituju se i na tržištu rada i to ponajviše u povećanju zaposlenosti. Nakon desetljeća trenda smanjivanja broja zaposlenih (za približno 35% u odnosu na 1990.), kretanja su preusmjerena u 2001. godini i zaposlenost se počela povećavati – bez obzira na izvor podataka17 koji se koristi. Povećanje broja zaposlenih zadržano je sve do 2005. godine. Tako se u 2005. godini aktivno stanovništvo (zaposleni i nezaposleni) povećalo za
17 U Hrvatskoj postoje dva izvora o kretanju zaposlenosti i nezaposlenosti. Prvo, to su administrativni izvori, odnosno podaci o evidentiranim
24
nezaposlenima koji su prijavljeni Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (HZZ). Drugi pokazatelji su iz ankete radne snage (ARS) koju od 1996. godine provodi Državni zavod za statistiku, a čija je metodologija usklađena s pravilima i uputama Međunarodne organizacije rada (MORa) te Europskog ureda za statistiku (Eurostat), čime se osigurava metodološka usporedivost s istraživanjima u zemljama EU. Moguće razlike u stopama zaposlenosti i nezaposlenosti prema ta dva izvora posljedica su stroge definicije MOR-a prema kojoj se nezaposlenom osobom smatra tražitelj zaposlenja koji aktivno traži posao i sposoban je za rad. Određeni dio nezaposlenih osoba na zavodima za zapošljavanje prijavljen je zbog ostvarivanja pojedinih prava (ranije ponajviše zbog zdravstvenog osiguranja, a danas zbog ostvarivanja prava u sustavu socijalne skrbi), dok zapravo ne traže posao.
DRUŠTVENO-GOSPODARSKI KONTEKST
oko 10 000 osoba ili za 0,6%. Pritom je povećanje broja zaposlenih od 0,8% praćeno smanjenjem broja evidentiranih nezaposlenih osoba od 0,4%. Najviše je zaposlenih bilo u pravnim osobama – 1,113.208 ili 78,4% (0,9% više nego 2004), zatim u obrtu i slobodnim profesijama – 258.332 ili 18,2% (značajno povećanje od 2,5% u odnosu na 2004.), te u poljoprivredi 49.034 ili 3,4% (9,9% manje nego 2004.).18 U skladu s administrativnim izvorima podataka prema strukturi zaposlenih po djelatnostima Hrvatska se sve više približava razvijenim društvima, te je 63% zaposlenih radilo u uslužnim, 31% u nepoljoprivrednim te 6% u poljoprivrednim djelatnostima. U usporedbi s 2004. godinom povećan je udio uslužnih, a smanjen udio nepoljoprivrednih i poljoprivrednih djelatnosti. Nakon izuzetno velikog broja evidentiranih nezaposlenih koji je bio najviši u 2002. godini i iznosio gotovo 390 tisuća osoba, u kasnijem je razdoblju zabilježeno smanjivanje broja nezaposlenih. Stopa nezaposlenosti prema administrativnim izvorima (sezonski prilagođena) nastavila se smanjivati i u 2005. godini, ali po mnogo nižoj stopi (od 0,4%), nego u 2003. (15%) i 2004. godini (6%). Pod utjecajem blagoga smanjenja broja nezaposlenih, te istodobnog povećanja broja zaposlenih osoba, neznatno je smanjena prosječna godišnja stopa registrirane nezaposlenosti u Hrvatskoj od 18,0% u 2004. na 17,9% u 2005. godini. Prema kriteriju registrirane nezaposlenosti, Hrvatska je s tom stopom bila pri vrhu zemalja srednje i istočne Europe, od kojih većinu čine nove članice EU. Međutim, prema stopi anketne nezaposlenosti od 12,7% - koja ne odražava specifičnosti nacionalnih sustava19, pa je stoga mnogo bolja osnova za usporedbu - Hrvatska nije odskakala od drugih zemalja iz te skupine. Posebno je potrebno istaknuti da je stopa anketne nezaposlenosti značajnije padala od one iz administrativnog izvora, te je 2003. godine iznosila 14,3%, a 2004. godine 13,8%.
POGLAVLJE 2
2.2. Životni standard Prilično je teško ocijeniti kretanja i napraviti međunarodne usporedbe životnog standarda, ponajviše zbog razlika u kupovnoj moći, općim uvjetima (poput na primjer, klimatskih – tako da treba više izdvajati za grijanje ili hlađenje), prihvaćenim društvenim vrijednostima, prema radu i slobodnim aktivnostima te promjenama navika i stavova. Ipak, to se obično radi pomoću bruto domaćeg proizvoda po stanovniku, iskazanog prema paritetu kupovne moći („purchasing power parity“ – PPP). Prema podacima Eurostata (2006.) životni standard u Hrvatskoj doseže gotovo polovicu prosječnog životnog standarda u EU. Hrvatska ima najveći životni standard među zemljama kandidatkinjama, a procjene za posljednjih nekoliko godina pokazuju njegov stalan rast. Za Hrvatskom slijede Rumunjska, u kojoj BDP po stanovniku (iskazan prema PPP) iznosi 35% prosjeka Unije, Bugarska s 32% te Turska s 31% prosjeka EU-a. Među članicama EU-a jednaku razinu životnog standarda kao Hrvatska ima samo Letonija, u kojoj je BDP po stanovniku krajem prošle godine isto bio na razini 47% prosjeka EU-a, dok su nešto bolje bile Poljska (50% prosjeka) i Litva (52%). Prilično povoljna gospodarska kretanja očituju se i u opsegu siromaštva u Hrvatskoj. Prema radnoj verziji istraživanja Svjetske banke pod nazivom Regional Development and Living Standard Assessment, apsolutna stopa siromaštva nije se značajnije smanjila, te je prema međunarodnoj granici siromaštva od 4,3 USD po osobi dnevno, u Hrvatskoj udio siromašnih u stanovništvu iznosio manje od 5%. Prema metodologiji OECD-a, relativna stopa siromaštva iznosila je 2002. i 2004. godine 11,2% i 11,1%.
18 Ovo su podaci prema broju osiguranih osoba u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje. Prema Anketi o radnoj snazi, u (pretežno individualnoj) poljoprivredi još uvijek radi oko 14% zaposlenog stanovništva, a to su većinom (stare) osobe koje ne uplaćuju osiguranje. 19 Specifičnosti nacionalnih sustava za evidenciju nezaposlenih ponajprije se odnose na poticaje za registriranje u obliku prava što ih nezaposlene osobe ostvaruju te obveza koje registrirane osobe moraju ispunjavati.
25
POGLAVLJE 2
DRUŠTVENO-GOSPODARSKI KONTEKST
2.3. Nezaposlenost i socijalna isključenost Kako smo već naveli, povezanost nezaposlenosti, siromaštva i socijalne isključenosti nije jednoznačno određena. Ukoliko je nezaposlenost rezultat dinamičnog tržišta rada na kojemu svakodnevno nastaju mnogi novi poslovi, a nezaposlene osobe ne ostaju dugo u tom statusu, čak ni visoka razina nezaposlenosti ne mora imati ozbiljnije socijalne posljedice. Drugim riječima, ako je i veliki broj osoba kratkotrajno nezaposlen, one najvjerojatnije neće biti pogođene siromaštvom i socijalnom isključenosti. Međutim, ukoliko je novih poslova malo, a nezaposleni čine stagnirajuću skupinu stanovništva i imaju vrlo malu mogućnost zapošljavanja, čak i niska razina nezaposlenosti može imati ozbiljne neželjene društvene posljedice i predstavljati izazov socijalnoj politici. Politika tržišta rada trebala bi u idealnim uvjetima osim svoje najvažnije zadaće, smanjivanja nezaposlenosti, imati još tri dodatne funkcije. Prvo, ona treba pomoći nezaposlenima da izbjegnu siromaštvo i socijalnu isključenost jer bi se inače mogao jako pogoršati njihov položaj i smanjiti mogućnosti njihovog sudjelovanja na tržištu rada. Drugo, poticanjem na obrazovanje i prekvalifikaciju nezaposlenih, politika bi trebala pomoći prijelaz s industrijskog na uslužno gospodarstvo. Treće, tom bi se politikom trebala pospješiti fleksibilnost tržišta rada, uklanjanje nepotrebnih ograničenja koja pridonose stvaranju i širenju jaza između nezaštićenih nezaposlenih outsidera i dobro zaštićenih insidera (Esping-Andersen, 1996.). Trend gospodarske otvorenosti događa se istodobno s porastom političke, socijalne i kulturološke otvorenosti, što se očituje u slobodnijem i intenzivnijem kolanju informacija, lakšem prelasku granica, intenziviranju kulturne razmjene kao i razvoju globalne svjesnosti. Dok trgovinska i financijska liberalizacija potiču gospodarsku integraciju, demokratizacija društva unapređuje političku i socio-kulturološku integraciju kroz procese koji omogućavaju slobodu izražavanja, unapređuju putovanja i suradnju. Za veliku većinu stanovnika Hrvatske gospodarsko povezivanje i europske integracije pružaju brojne mogućnosti, ali mogu biti i ozbiljna prijetnja za druge (na primjer, 20
26
za zaposlene u gospodarskim granama koje uživaju velike državne subvencije ili imaju monopolski položaj na tržištu). To će sigurno utjecati i na stanje hrvatskog tržišta rada. Stoga je najvažnije pitanje: što je potrebno napraviti da bi bilo koristi od takvih kretanja - posebice približavanja i pridruživanja EU - bile veće od troškova? U daljnjem gospodarskom razvoju i potpunom ulasku u EU teškoće sa zapošljavanjem neće imati kvalitetno obrazovana radna snaga koja poznaje strane jezike i informatičku tehnologiju. Pritom je od presudnog značenja stalno usavršavanje zaposlenih kao i osoba koje su još u sustavu obrazovanja. Poteškoće će najvjerojatnije imati stariji zaposleni nižih obrazovnih razina koji ne govore strane jezike i ne raspolažu informatičkim znanjima. U većini tranzicijskih zemalja srednje i istočne Europe (SIE), nezaposlenost ne uzrokuje samo neiskorištenost proizvodnog resursa i gubitak BDP-a. Tranzicija je donijela zamiranje brojnih radnih mjesta te otvaranje novih u drugim gospodarskim sektorima, ali su mnoga radna mjesta popunjavana već zaposlenim osobama, a ne nezaposlenim osobama. Tako su u tranzicijskim zemljama čvrsto vezane pojave dugotrajne nezaposlenosti, socijalne isključenosti (isključenosti iz svijeta rada), te siromaštva. Dugotrajno nezaposlene osobe suočene su s povećanim rizikom pada u neimaštinu, a zastarijevanje ljudskog kapitala uslijed nezaposlenosti i slaba povezanost s tržištem rada jačaju začarani krug isključenosti i siromaštva. Zbog toga je razumijevanje procesa na tranzicijskim tržištima rada kao i mogućnosti ekonomske politike i ostvarivih opcija od posebnog značaja za borbu protiv siromaštva i društvene isključenosti. Opasnost od siromaštva i socijalne isključenosti u Hrvatskoj pogotovo je velika ako je niska razina obrazovanja povezana s nezaposlenošću. Oni koji žive u kućanstvima u kojima je glava obitelji nezaposlena ili neaktivna imaju tri puta veću vjerojatnost da budu siromašni nego stanovništvo u cjelini20. Stoga siromaštvo po uzrocima sve više nalikuje na siromaštvo u Zapadnoj Europi, a uvelike je povezano sa sudjelovanjem na službenom tržištu rada, te sa znanjima i stručnostima pojedine osobe (Grootaert i Braithwaite, 1998.). Dosadašnji gospodarski rast u Hrvatskoj općenito nije uspio stvoriti dovoljno ekonomskih mogućnosti za siromašne koji su i u lošijem položaju po iskorištavanju tih mogućnosti.
Siromašne i socijalno isključene osobe potpuno su svjesne važnosti posla, te u istraživanju UNDP-a (2006b) navode: “Bez posla se ne može živjeti. Ako nećeš raditi, nećeš ni zaraditi”. Iako traže posao te većina njih (71,0%) izražava visoku radnu motivaciju, postoje razlike s obzirom na duljinu nezaposlenosti te prestaju vjerovati da će naći posao ako su dugotrajno nezaposleni (više od godinu dana). Osim toga, nisku radnu motivaciju češće izražavaju nezaposleni stariji od 55 godina te oni s niskim stupnjem obrazovanja (UNDP, 2006a).
DRUŠTVENO-GOSPODARSKI KONTEKST
2.4. “Flexicurity“ Kao odgovor na nove izazove globalne ekonomije, poduzeća su morala izraditi nove strategije kako bi održale konkurentnost. Te su strategije, između ostalog, uključile prilagodbe na unos radne snage. S nastavkom restrukturiranja poduzeća, tradicionalni odnosi između sindikata i poslodavaca postali su napeti. To je primoralo socijalne partnere da redefiniraju i na kraju ponovno pregovaraju o onom za što se prije mislilo da predstavlja stabilne sporazume na tržištu rada. Analiza podataka o tržištima rada u svim zemljama pokazuje da su države koje su bile najuspješnije u ponovnom dogovaranju tradicionalnih gospodarskih radnih mjesta su upravo one koje su povijesno imale nižu razinu zakonske zaštite zaposlenja (Employment Protection Legislation - EPL), (na primjer, Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo). Čini se da ove države imaju i dinamičnije stvaranje radnih mjesta, ali i višu stopu prometa radne snage. To je mnoge kreatore politike navelo na zaključak da kruta zakonska zaštita zaposljenja može predstavljati prepreku za stvaranje radnih mjesta te da je potrebno učiniti pomak ka deregulaciji kako bi se omogućilo tržištu rada da se učinkovitije prilagodi. No, dvije su države, Danska i Nizozemska, koje su tradicionalno imale više razine EPL-a a koje su ipak bile prilično uspješne u razvijanju fleksibilnog tržišta rada. Čini se da ove dvije države dijele zajedničku karakteristiku – tradiciju povjerenja između socijalnih partnera. Obje imaju mala i otvorena gospodarstva s učinkovitim mehanizmima za rješavanje sporova između sindikata i uprave. Obje su, također, razvile i institucionalizirale nove oblike sigurnosti zapošljavanja koji ne sprečavaju fleksibilnost tržišta.
POGLAVLJE 2
U istočnoj se Europi pojavljuje model koji postiže fleksibilnost kroz deregulirano zakonodavstvo. No, podaci o novim radnim mjestima ovog modela ostali su razočaravajući. Čak i na najfleksibilnijim tržištima malo je učinjeno u smislu stvaranja novih radnih mjesta unatoč činjenici da su ova tržišta relativno oslobođena većih pravnih prepreka. Čini se da upravo u ovim sektorima niske razine sigurnosti smanjuju mobilnost tržišta rada i njegovu sklonost prilagođavanju. Danski zlatni trokut je primjer kako se cijena prilagodbe može podijeliti između tri socijalna partnera. Ovdje je potpuna deregulacija EPL-a oslabljena bogatim naknadama u zamjenu za plaću i učinkovitim ustanovama za ponovno zapošljavanje (službe zapošljavanja). Te ustanove raspolažu bogatim fondovima za aktiviranje, stručno osposobljavanje i subvencije različitim vrstama pomoći za ponovni ulazak na tržište rada. Danci su, s druge strane, legalizirali fleksibilne oblike rada za koje se čini da spontano olakšavaju prilagodbe na promjene. To je učinjeno tako da je povećano pokrivanje fleksibilnih radnih mjesta naknadama koje su tradicionalno rezervirane za radna mjesta s punim radnim vremenom na neodređeno vrijeme. Čini se da prihvaćanje novog oblika sigurnosti tržišta rada koji ne uključuje cjeloživotno zaposlenje kod jednog poslodavca predstavlja jasni preduvjet za postizanje i održavanje konkurente prednosti i u gospodarskom i u nacionalnom smislu. Zapravo, čini se da sposobnost da se ostane zapošljiv unatoč promjenama na tržištu nudi više sigurnosti od tradicionalnog oslanjanja na samo jednog poslodavca. Stoga, sigurnost zahtijeva fleksibilnost i volju za unaprjeđivanjem vlastite zapošljivosti u promijenjenim okolnostima. Odgovornost za dobre rezultate na tržištu rada u velikoj se mjeri prebacila s poslodavca na državu i pojedinca.
27
POGLAVLJE 2
DRUŠTVENO-GOSPODARSKI KONTEKST
Grafikon 2: Indeks Zakonske zaštite zaposlenja (raspon: 1 nisko – 6 visoko) 4 3,5 3 2,5
HRVATSKA
2 1,5 1 0,5
Po r tu Sl gal ov en ija I ta Šp l an ija jo Fr lsk an a cu Nj sk em a a No čka rv eš Šv ka ed s Es ka to ni j Be a lg Sl ija ov ač k Au a st rij a N i Jap zo an ze m sk Če a šk F a R ins k ep a ub lik Po a ljs M ađ k a ar sk Da a n Šv ska ica r Au ska st ra lij Uj a ed I rs in k je no Ka a K r nad al je a Sj No vstv ed vi o in Ze je l a ne nd Dr ža ve
0
Izvor: ILO, neobjavljeni materijal.
Što je “flexicurity“? Gospodarska je fleksibilnost razmjer do kojeg tržišne sile određuju rezultate tržišta rada i stupanj do kojeg se znanje i vještine mogu slobodno kretati ka novim proizvodnim primjenama. S druge strane, gospodarska sigurnost znači biti sposoban zadržati zapošljivost u promjenjivom gospodarskom okruženju. Stoga, “flexicurity“ predstavlja umjetnost pronalaženja socijalno prihvatljive ravnoteže između potreba poduzeća koja se mijenjaju (kratkoročno, globalno određen cilj) i razvoja strategije koja se temelji na ljudskim resursima (dugoročno, nacionalni cilj). Mjere nacionalne fleksibilnosti obično su vezane uz EPL indekse. Oni se temelje na čimbenicima kao što su: koliko je teško radniku dati otkaz? Koji je rok i trošak za ostvarivanje odvajanja? Kolike su stope zamjene21 nezaposlenih? Kolika je pomoć na dohodak koju je moguće primiti nakon što isplate osiguranja za nezaposlenost prestanu? Koji su uvjeti pod kojima može doći do gospodarskog restrukturiranja? Kakvu vrstu institucionalne pomoći mogu očekivati oni koji su otpušteni u svojoj potrazi za novim zaposlenjem? Mjere sigurnosti uključuju trajanje zaposlenja kod samo jednog poslodavca,
21
iznos pokrića kojeg osiguravaju osiguranja vezana uz rad, učestalost neželjenog zaposlenja s pola radnog vremena ili privremenog karaktera, te niske plaće.
Koliko su fleksibilne i sigurne tranzicijske države? U nekim područjima socijalne sigurnosti koja uključuju široku deregulaciju, bivše socijalističke države proživljavaju spor raspad. Čini se da su Mađarska, Poljska i Češka Republika najfleksibilnije od tranzicijskih država, iako je Slovačka nedavno ubrzala svoj proces deregulacije. Te su države fleksibilnije i od većine europskih država, s izuzetkom Slovenije koja je isto tako nedavno krenula s deregulacijom. Kad pogledamo ostale pokazatelje fleksibilnosti i sigurnosti u Hrvatskoj, vidimo situaciju koja se vrlo sporo mijenja što, čini se, upućuje na to da je tržište rada postojanije. Čini se da je bilo zamjetnih promjena u nekim elementima sigurnosti no nešto manje u smislu fleksibilnosti. Čini se da se udio neformalnog sektora u zapošljavanju smanjuje dok je prisutnost formalno neaktivnih skupina22 na tržištu rada opala s 8,7% u 2002. na 5,8% u 2004.
Postotak prethodne plaće koji je osiguran kroz naknadu za nezaposlenost.
22 Formalno neaktivne osobe – umirovljenici, domaćice, nezaposleni koji se vode kod Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, studenti, itd. To
28
su formalno neaktivne skupine no one ipak sudjeluju u gospodarskim aktivnostima te su, prema definiciji zaposlenosti ILO-a, zaposlene.
DRUŠTVENO-GOSPODARSKI KONTEKST
POGLAVLJE 2
Tablica 1: Dominantni radni odnosi u Hrvatskoj (2002. – 2004.) 2002. u%
2004. u%
Promjena
77,0 90,7 88,1 40,1
85,4 99,6 96,9 46,1
+8,4 +8,9 +8,8 +6,0
5,0
8,9
+3,9
Vrste ugovora Bez vremenskog ograničenja Ugovori na određeno vrijeme Sezonski ugovori Kratkoročni ugovori
87,5 9,7 1,3 1,5
87,6 10,3 1,3 0,8
+0,1 +0,6 0 -0,7
Trajanje ugovora Manje od 1 mjeseca 1-5 mjeseci 6-12 mjeseci 12 mjeseci i duže Po potrebi
3,1 51,6 15,7 8,9 20,7
2,1 54,9 17,7 9,5 15,9
-1,0 +3,3 +2,0 +0,6 -4,8
Trajanje zaposlenja kod trenutnog poslodavca Do 1 godine 1 do 10 godina 11 do 20 godina Više od 20 godina
12,1 47,4 20,3 21,7
8,7 51,5 14,9 24,9
-3,4 +4,1 -5,4 +3,2
Plaće i puno osiguranje Ukupno Zaposleni u javnom sektoru Zaposleni u privatnom sektoru Samostalno zaposlene osobe i članovi koji uzdržavaju svoju obitelj Kratkoročni ugovori i rad za vlastite potrebe
Izvor: Anketa o radnoj snazi, 2002. i 2004.
Kao što pokazuje promjena od 2002. do 2004., zaposlenici u javnom i privatnom sektoru gotovo jednako uživaju u sigurnosti pune naknade za rad i osiguranja iz radnog odnosa. I sve druge kategorije zaposlenih su poboljšale svoj status osim samostalno zaposlenih osoba, dok je pokrivenost članova koji uzdržavaju svoju obitelj i radnika koji rade za vlastite potrebe ispod 50% za prve, odnosno ispod 10% za druge. Bilo je i nekih manjih promjena koje se odnose na vrste ugovora koji dominiraju tržištem. Udio ugovora bez vremenskog ograničenja je neznatno porastao, kao i udio ugovora na određeno vrijeme. Udio kratkoročnih ugovora, koji imaju najnižu razinu sigurnosti, je neznatno smanjen.
Nešto manje pozitivna značajka je povećanje udjela ugovora na određeno vrijeme čije je trajanje samo od 1 do 5 mjeseci. U 2004. je bilo više od 54% takvih ugovora, u odnosu na 51,6% dvije godine ranije. No, udio novootvorenih radnih mjesta gdje se potencijalnim zaposlenicima nude ugovori na određeno vrijeme je i dalje u porastu te sad iznosi više od 85%. Kad se radi o duljini zaposlenja kod trenutnog poslodavca, dominira udio onih koji su sa svojim trenutnim poslodavcem dulje od 1 do 10 godina; on je porastao sa 47,4% na 51,5%. Sve ostale skupine koje se odnose na dulji radni staž također su povećale svoj udio osim skupine ljudi koji su sa svojim trenutnim poslodavcem između 11 do 20 godina i čiji je udio zapravo opao.
29
POGLAVLJE 2
DRUŠTVENO-GOSPODARSKI KONTEKST
„Flexicurity“ – je li moguće postići dogovor? Prema ekonomskim pokazateljima, čini se da stupanj fleksibilnosti rada nije opao u odnosu na prethodno razdoblje. Zapravo, čini se da se tendencija ka većoj fleksibilnosti i manjoj sigurnosti u Hrvatskoj nije nastavila. U odnosu na promjene zakonodavnog okvira, u posljednje dvije godine nije bilo puno zahvata. No, sindikati ipak očekuju da se u Zakon o radu i Zakon o zapošljavanju unesu izvjesne promjene. Glavne točke prijepora još uvijek nisu objavljene no sigurno će biti pokušaja da se u zakonodavstvo unese više sigurnosti, kao odgovor na sve veći broj privremenih ugovora koji dominiraju među novootvorenim radnim mjestima. Visoka razina nezaposlenosti i vrlo sporo otvaranje novih radnih mjesta ističu se kao argumenti da fleksibilizacija nije donijela puno koristi, no ona je smanjila sigurnost postojećim radnicima i donijela previše fleksibilnosti onima koji to nisu (npr. onima koji su izloženi uskomešanosti na tržištu rada, uglavnom mladima i onima koji traže prvo zaposlenje). Iako je točno da više fleksibilnosti samo po sebi nije dovoljno da se stvore nova radna mjesta, ako Hrvatska nastavi s višim razinama zaštite od ostalih u regiji, njezin konkurentski položaj će se morati temeljiti na elementima koji nisu samo relativna cijena rada. Tada će Hrvatska morati krenuti putem diferenciranih i visokokvalitetnih roba koje mogu podnijeti više plaće i za koje su potrebni visokoobrazovani i kvalificirani ljudski resursi. I gospodarstvo Hrvatske je, kao Danske i Nizozemske, malo i otvoreno te je stoga usmjereno na izvoz. Kao takvo, morat će naučiti kako se boriti protiv nesigurnosti koja dolazi s otvorenošću. Pored toga, vrhunski sustavi sigurnosti kao u Danskoj vrlo su skupi te kao takvi nisu mogući u Hrvatskoj. Ipak, socijalni dijalog u Hrvatskoj još uvijek ne stvara dovoljno povjerenja kojim bi se podržao težak, ali otvoren socijalni dijalog.
30
2.5. Regionalne razlike Regionalne razlike u gospodarskoj razvijenosti i (ne)zaposlenosti uvelike su određene gašenjem velikih industrijskih kompleksa, razinom dohotka i razvojem malih tvrtki, a pojačane su ratnim štetama i malom prostornom mobilnošću radne snage. Trenutno se samo u nekoliko područja - u gradu Zagrebu, Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji – očituje jaka potražnja za radom, dok je u ostalim županijama broj prijavljenih nezaposlenih osoba na zavodima za zapošljavanje osjetno viši od broja slobodnih radnih mjesta. Teškoće se ne očituju samo u tradicionalnim ruralnim područjima, a otoci trpe od sličnih komparativnih nepogodnosti kao područja pogođena ratom i pojedini dijelovi provincije. Postojeće su regionalne razlike pojačane zbog velikih razlika u broju stranih turista i noćenja te slijedom toga mogućnosti zapošljavanja na sezonskim poslovima. Približno dvije trećine turista odsjeda u Istri te u županijama Primorsko-goranskoj i Splitsko-dalmatinskoj, dok jako zaostaju kontinentalno područje Hrvatske, pogotovo Lika, Kordun i istočna Slavonija. Hrvatska još nije donijela odluku o regionalnoj organiziranosti pa postoje podaci samo o zaposlenosti i nezaposlenosti te o bruto domaćem proizvodu (BDP-u) na razini županija. Krajem 2005. godine, prema apsolutnom broju, najviše je nezaposlenih bilo u Gradu Zagrebu i Splitsko-dalmatinskoj županiji, a prema stopama nezaposlenosti najteže je stanje u Vukovarsko-srijemskoj, Sisačko-moslavačkoj i Brodsko-posavskoj županiji. Prema posljednjim raspoloživim podacima za 2002. godinu, BDP po stanovniku u najbogatijoj županiji, Gradu Zagrebu (71.111 HRK ili 9.597 EUR) bio je više nego triput veći od onog u najsiromašnijoj županiji, Vukovarsko-srijemskoj (23.400 HRK ili 3.158 EUR).
DRUŠTVENO-GOSPODARSKI KONTEKST
2.6. Ublažavanje socijalne isključenosti kroz tržište rada Državna vlast možda ne može jamčiti gospodarski razvoj (i slijedom toga ublažavanje socijalne isključenosti), ali sigurno može biti zapreka njegovu ostvarivanju. Tromo i nefleksibilno tržište rada polarizirano na sigurno zaposlene i osobe gotovo osuđene na dugotrajnu nezaposlenost ili rad u neslužbenom gospodarstvu sigurno je značajna odrednica socijalne isključenosti. Nadalje, niska razina ljudskog kapitala pojedinca s obzirom na znanje i stručnost radne snage te njezino loše zdravstveno stanje također može u velikoj mjeri pojačati poteškoće socijalne isključenosti.
2.6.1. Uloga države Uspjesi znanstvenog i tehnološkog napretka, jačanje demokratskih snaga i pokreta u svijetu te urušavanje totalitarističkih režima, jačanje globalne gospodarske i političke međuzavisnosti nisu u značajnijoj mjeri uspjeli smanjiti problem siromaštva u svijetu. Odgovarajućom se državnom politikom može ublažiti položaj najugroženijih skupina, s time da pritom pozornost treba biti više usmjerena na stvaranje uvjeta za gospodarski razvoj, a ne na narušavanje poslovne i poduzetničke klime (npr. uvođenjem trgovinskih zapreka i ograničenja) čime se ugrožava gospodarski rast i mogućnosti zapošljavanja, što su presudni preduvjeti za smanjivanje siromaštva i socijalne isključenosti (Kohli, Moon, Sørenson, 2002.). Ublažavanje ekonomske nejednakosti, razvoj stabilnih i stručnih institucija koje pridonose političkoj stabilnosti te poštovanje vlasničkih prava i zakona prilično su sigurni preduvjeti gospodarskog razvoja i ublažavanja siromaštva. Barro (1998.) vjeruje da vrlo visok neposredni utjecaj na gospodarski rast (i, slijedom toga, na ublažavanje siromaštva) ima vladavina zakona, dok de Soto (2000.) ističe važnost vlasničkih prava. Easterly (2002.) podsjeća da se prosperitet ostvaruje onda kada sudionici u društvu imaju
POGLAVLJE 2
odgovarajuće poticaje. Pri ulaganju za budućnost – na primjer pri pokretanju vlastite male poduzetničke aktivnosti ili slanju djece u školu – ključno je to da ljudi vjeruju kako će imati koristi od takvog djelovanja. Ako su ti poticaji dobri i usmjereni na rast, ljudi će to prepoznati i povećat će svoje radne napore, štedljivost i posvećenost razvoju i boljitku. Ako pak nije tako, ljudi će biti rastrošni, neće težiti poboljšanju svojih znanja i sposobnosti, nego će svoje aktivnosti preusmjeriti na otimanje, prevare ili uzimanje od onih koji imaju ili od onih za koje vjeruju da imaju više. Državni programi socijalne skrbi trebaju nagrađivati, a ne kažnjavati mogućnosti zarade23, a porezni sustav treba biti što jednostavniji, predvidiv i sa što manje promjena. Država treba biti ponajviše usmjerena na stvaranje mogućnosti da ljudi rade i zarade, a što manje bi se trebala baviti preraspodjelom postojećeg bogatstva u društvu. U ublažavanju siromaštva, ekonomski je razvoj prijeko potreban, ali ne i dovoljan preduvjet uspjeha jer je potrebno ostvariti vladavinu prava, suzbiti korupciju, ostvariti učinkovitu socijalnu politiku i drugo.
Kakva je zasad uloga državne vlasti u Hrvatskoj? Ne može se reći da državna vlast nije aktivna u poticanju gospodarskog razvoja, ali ona to najčešće čini putem državnih potpora ili sufinanciranjem zapošljavanja. U Hrvatskoj je još uvijek visoka razina subvencija, te su državne potpore u 2001. godini iznosile 5,25% BDP-a, dok su u EU činile 1,01% BDP-a (Kesner-Škreb, Pleše i Mikić, 2003). Razmjerno znatna sredstva (0,2% BDP-a u razdoblju 2002.-2005. godine) izdvajaju se i za aktivnu politiku tržišta rada (APTR) (Babić, 2003), ali se njihov učinak vrlo malo evaluira ili se pokazalo da sadržava znatan dio mrtvog tereta, odnosno da u programima financiranja zapošljavanja uvelike sudjeluju osobe koje bi se ionako zaposlile. Nadalje, u Hrvatskoj pretežit dio ukupnih izdataka za mjere APTR-a čine mjere subvencioniranja nadnica, a one su kod nas opće naravi, što znači da nisu usmjerene ne neke posebne skupine niti znatnije povećaju stručnost, znanja i zapošljivost nezaposlenih osoba (Šošić, 2005). Konačno, nisu zanemariva ni sredstva koja se izdvajaju
23 Socijalni transferi u novcu mogu stvoriti negativne poticaje za rad: ako se prekine ostvarivanje pojedinih novčanih prava kada se osobe ponovno zaposle, to može uvjetovati demotiviranje za zapošljavanje (takozvana stupica nezaposlenosti). Da bi se rad isplatio, nekoliko je zemalja provelo mjere – financijske poticaje – kojima se pospješuju mogućnosti zapošljavanja za marginalne skupine na tržištu rada. Tim se mjerama povećava dohodak od rada i pospješuju poticaji za rad osobama koje ostvaruju samo dohodak iz transfera. Tako se potiče aktivacija dugotrajno nezaposlenih osoba i ublažava opasnost socijalne isključenosti.
31
POGLAVLJE 2
DRUŠTVENO-GOSPODARSKI KONTEKST
za odgoj i obrazovanje, te za istraživanje i razvoj. Ipak, u sustavu obrazovanja i istraživanja u Hrvatskoj uvelike nedostaju provjera kakvoće učinaka, odgovornost (accountability) ustanova i pozorno ekonomiziranje utrošenim sredstvima. Odgovarajućom ekonomskom i socijalnom politikom treba se osigurati da i siromašni imaju koristi od gospodarskog rasta i razvoja. Potrebno je prije svega osnažiti siromašne tako da oni imaju aktivnu ulogu u svom izlasku iz siromaštva. Osnaživanje podrazumijeva pravilan odnos prema siromašnima kao partnerima, pružanje pomoći na stjecanju znanja, stručnosti i sposobnosti te poboljšanje njihove zapošljivosti, odlučnosti i motivacije za izlazak iz siromaštva i socijalne isključenosti.
“agregatni nedostatak radnih mjesta”, odnosno premalu potražnju radne snage):
-
Niska razina zapošljivosti uzrokovana je slabim ili nedostatnim obrazovanjem i radnim iskustvom, a posljedica je nekonkurentnosti tih ljudi na tržištu rada;
-
Poslodavci su neskloni zapošljavanju dugotrajno nezaposlenih jer je dugotrajna nezaposlenost za njih pokazatelj nedostatka motivacije i drugih neželjenih osobnih obilježja;
-
Pasivnost u traženju posla i neodlučnost u prihvaćanju raspoloživih (većinom slabo plaćenih) poslova; dugotrajno nezaposleni često krive druge za svoj nezavidan položaj. Ujedno, oni ne vide značajnije financijske koristi u prihvaćanju slabo plaćenih poslova, što nije uvijek točno, pogotovo ako ti poslovi vode trajnijem i bolje plaćenom zapošljavanju;
-
Nevoljnost nezaposlenih da promijene svoj sadašnji “način života” jer se boje promjena i u strahu su da će završiti u još gorem položaju. Oni mogu biti siromašni, ali su njihovi životni uvjeti predvidivi i njima mogu upravljati. U pojedinim slučajevima nezaposleni imaju dodatne izvore neprijavljenog dohotka (od rada u neslužbenom gospodarstvu ili na malim poljoprivrednim imanjima).
2.6.2. Povećanje zaposlenosti Istraživanjem nezaposlenosti diljem svijeta otkrivene su brojne moguće odrednice stanja i stopa nezaposlenosti. Među ostalim, ti čimbenici uključuju osiguranje za vrijeme nezaposlenosti, aktivnu politiku tržišta rada, konkurenciju na tržištu, sustave pregovaranja i utvrđivanja plaća, zakonodavno uređenje sigurnosti zaposlenja, radno vrijeme i dr. Poseban je problem dugotrajna nezaposlenost jer nakon neuspješnog traženja posla dugotrajno nezaposlene osobe stvarno gube mogućnost zapošljavanja. To je zato što djelomično zaboravljaju naučeno tijekom obrazovanja, njihova znanja i sposobnosti zastarijevaju, a narušava im se povjerenje u vlastite mogućnosti te vjera u budućnost. Mladi se mogu početi baviti kriminalnim aktivnostima, a starije osobe prestaju tražiti posao i izlaze s tržišta rada. APTR-om se mogu preraspodijeliti mogućnosti zapošljavanja tako da manje ljudi postane dugotrajno nezaposleno i/ili da postanu korisnici/primatelji nekog oblika pomoći u sustavu socijalne skrbi. Iako se dosta raspravlja o ekonomskoj učinkovitosti i troškovima APTR-a (Dar i Tzannatos, 1999.) uključivanje dugotrajno nezaposlenih ili sprječavanje dugotrajne nezaposlenosti je sigurno vrijedno pozornosti kao strategija socijalnog uključivanja. Iako ne postoje pouzdana istraživanja o posebnim hrvatskim uvjetima, međunarodna iskustva, podaci Ministarstava zdravstva i socijalne skrbi te Šućurova analiza (2001.) upućuju na četiri moguća najvažnija uzroka dugotrajne nezaposlenosti (ne uključujući
32
Međunarodni pokazatelji i hrvatska iskustva pokazuju da nepopunjena radna mjesta (kadrovski deficit) mogu postojati i u uvjetima visoke razine dugotrajne nezaposlenosti. Zbog toga je donedavno sve više rasla dugotrajna nezaposlenost, koja je pogađala gotovo polovicu svih nezaposlenih, pa je sve veći broj nezaposlenih ispao iz aktivne (zaposlene) radne snage i ponude rada. To utječe na učinkovitost tržišta rada, na materijalni položaj time pogođenih osoba i porast troškova socijalne skrbi.
2.6.3. Poboljšanje ljudskog kapitala Pojam ljudskog kapitala širi je od samoga formalnog obrazovanja stanovništva i zaposlenih jer obuhvaća i sva znanja i vještine stečene neformalnim putem te investicije u zdravlje. Stoga razina ljudskog kapitala
DRUŠTVENO-GOSPODARSKI KONTEKST
ne mora biti jednaka prosječnoj razini formalnog obrazovanja, već pozornost treba pridati i zdravstvenom stanju stanovništva. Nejednake mogućnosti lako se prenose s jednog naraštaja na idući, jer djeca siromašnih ili socijalno izoliranih roditelja često imaju suženi prostor za napredak i više su izložena neuspjehu u obrazovanju, u stjecanju dobrog zdravstvenog stanja, pristojnog zaposlenja i sigurnog dohotka (Svjetska Banka, 2006). Prema pokazatelju društvenog razvoja (Human Development Index) (UNDP, 2005.) koji mnogo bolje izražava kvalitetu života jer obuhvaća i očekivano trajanje života i obrazovanje, Hrvatska se 2003. godine nalazila na 45. mjestu među 57 zemalja s visokom razinom društvenog razvoja. Hrvatska je zabilježila značajno povećanje vrijednosti spomenutog pokazatelja s 0,799 u 1995. godini, na 0,826 u 2000. godini i 0,841 u 2003. godini.
Obrazovanje, podizanje razine znanja i stručnosti Obrazovanje je neusporedivo najvažnija odrednica zapošljivosti. U Hrvatskoj, obrazovanije osobe lakše i brže nalaze posao te uživanju popratne netržišne učinke (npr. lakši pristup informacijama, veću brigu o vlastitom zdravlju i aktivnije sudjelovanje u društvenom životu - čime se potiče odgovorno demokratsko ponašanje građana - izbor demokratske vlasti i ostvarivanje vladavine prava). Nesudjelovanje u obrazovanju posebno je opasno za djecu siromašnih osoba. Djeca siromašnih u Hrvatskoj imaju znatno veću vjerojatnost ranijeg ispadanja iz obrazovnog sustava, čime su smanjene njihove mogućnosti zapošljavanja i pojačana opasnost od ostajanja u siromaštvu (Svjetska Banka, 2001.). Znatan broj mladih u Hrvatskoj ispadne iz srednjega i pogotovo visokog obrazovanja. To je, među ostalim, uzrokovano opasnim nedostatkom škola druge prilike24, namijenjenih mladima koji su ispali iz obrazovanja. Sustavna prevencija i nastojanje da mladi ljudi ne ispadnu iz obrazovnog procesa može se ostvariti optimalnom fleksibilizacijom i prohodnošću obrazovanja. Fleksibilizacija podrazumijeva prilagodljivost sustava obrazovanja potrebama sudionika, društva i tržišta. Fleksibilnost obrazovanja može se postići recertifikaci-
POGLAVLJE 2
jom postojeće osposobljenosti pojedinca i priznavanjem rezultata neformalnog obrazovanja i samoobrazovanja, odnosno uvođenjem sustava priznavanja neformalno i informalno stečenih kvalifikacija (uvođenjem osobnih iskaznica o stečenim sposobnostima). Prohodnost podrazumijeva izbjegavanje slijepih ulica – onih obrazovnih putova (tipova programa) iz kojih nije moguće prijeći u viši stupanj obrazovanja ili program druge vrste istoga stupnja obrazovanja. Slijepe ulice smanjuju dostupnost (demokratičnost) obrazovanja i iskorištenost ljudskih potencijala. Prohodnost se postiže uspostavljanjem dovoljnog broja vertikalnih i horizontalnih prolaza između različitih smjerova sustava, čime se smanjuje njegova selektivnost, a izbjegava uprosječivanje učeničkih postignuća. Za prohodnost sustava osobito su važne veze i mogućnost prijelaza iz jedne u drugu razinu obrazovanja. S obzirom na obrazovanje i zapošljavanje mladih, mjere koje potiču povratak u sustav obrazovanja i sudjelovanje, posebno, u srednjem i visokom obrazovanju mogu pridonijeti povećanju zapošljivosti, smanjivanju nezaposlenosti, sprječavanju (ili ublažavanju) dugotrajne nezaposlenosti i socijalne isključenosti. U svim članicama EU i u razvijenim europskim zemljama u posljednjih 25 godina uglavnom je povećano sudjelovanje u obrazovanju, ali su razlike između pojedinih zemalja, područja određene zemlje i pojedinih socijalno-ekonomskih i etničkih skupina velike. Iako se stanje i uzroci nezaposlenosti u Hrvatskoj znatno razlikuju od onoga u EU, ipak su stope nezaposlenosti osjetno više među osobama niže obrazovne razine. Stoga se procjenjuje da bi Hrvatska, poput Francuske i Finske, imala znatne koristi od motiviranja mladih nezaposlenih za daljnje obrazovanje te, poput Španjolske i Italije, od motiviranja za povećanje mogućnosti i programa strukovnog obrazovanja i osposobljavanja, te većeg sudjelovanja mladih u njemu (OECD, 1996.). Značajne napore mora se uložiti u poboljšanje osnovnih znanja i stručnosti dugotrajno nezaposlenih te u razvoj novog pristupa i programa koji bi podrazumijevali stjecanje radnog iskustva. Obrazovanje je postalo društveno prihvatljiv način vrednovanja ljudi. Čini se da su bolje obrazovani pametniji i odaniji radu, pa je lagan odabir za zapošljavanje na temelju završenog obrazovanja.
24 Tu funkciju uglavnom vrši srednje obrazovanje za odrasle koje u Hrvatskoj godišnje završi oko 2000 osoba, od toga dvije trećine su mlađe od 24. godine.
33
POGLAVLJE 2
DRUŠTVENO-GOSPODARSKI KONTEKST
Koliko osoba posjeduje godina završenog školovanja u najvećoj je mjeri vezano uz njezin prethodni uspjeh u školi. Nadalje, godine završenog školovanja dobar su pokazatelj motivacije, upornosti i organizacijskih sposobnosti pojedinca, što su sve poželjne osobine budućeg zaposlenika. U nedostatku domaćih istraživanja i podataka, a na temelju spoznaja iz više zemalja (Wolf, 2002.), s velikom sigurnošću možemo procijeniti da obrazovni sustav zapravo pojačava postojeće socijalne razlike, jer se njime siromašni slabo okoriste, među ostalim i/ili stoga što djeca bogatih pohađaju bolje i kvalitetnije škole koje im pružaju povoljnije mogućnosti daljnjeg obrazovanja, zapošljavanja i profesionalnog napredovanja. U većini tranzicijskih zemalja postojeći su sustavi obrazovanja skupi i neučinkoviti, učenici i studenti uče količinski više od mladih u razvijenim zemljama i dobivaju veći broj informacija, ali su znatno lošiji u njihovoj primjeni te u služenju znanjima i sposobnostima u nepredviđenim uvjetima. Stoga u obrazovanju težište treba staviti na aktivan odnos između učenika i nastavnika te na poboljšanje i osuvremenjivanje nastavnih metoda. Osim na poboljšanje formalnog obrazovanja, pozornost treba usmjeriti na ublažavanje velike funkcionalne nepismenosti i podizanje praga minimalnih sposobnosti. Posljedice funkcionalne nepismenosti jesu dugotrajna nezaposlenost i vrlo smanjena zapošljivost. Čak i u Švedskoj – zemlji s najvećim postotkom pismenog stanovništva – procjenjuje se da oko 8% odraslog stanovništva ima ozbiljne probleme s čitanjem i razumijevanjem teksta. U drugim zemljama taj udio iznosi i do 25%, tako da je znatan dio odraslog stanovništva u nemogućnosti razumjeti informacije u brošurama ili uputama za strojeve na radnome mjestu (UNESCO, 2000.). Prag minimalnih sposobnosti zahtijeva određeni opseg znanja bez kojega nije moguće opstati na tržištu rada. Pod tim se uobičajeno misli na minimum znanja rada na računalu te na nužna znanja stranih jezika, ali pojam također uključuje i osobne sposobnosti i mogućnosti suradnje, timskog rada, usluživanja korisnika, spremnosti na učenje i motivaciju.
34
Poboljšanje zdravstvenog stanja Kao dio ljudskog kapitala, osim neobrazovanosti ili neodgovarajuće obrazovanosti, bitna je odrednica siromaštva i socijalne isključenosti zdravstveno stanje pojedinca i njegove obitelji. Ugroženo zdravlje i ograničena radna sposobnost te ozbiljnija bolest u obitelji ugrožavaju mogućnost zapošljavanja, profesionalnog napredovanja i izlaska iz siromaštva. Gotovo sve bivše socijalističke zemlje imale su velika izdvajanja za zdravstvo i s obzirom na razinu gospodarske razvijenosti razmjerno velika dostignuća i prava u zdravstvenom osiguranju. U bivšem se sustavu malo računa vodilo o troškovima i mogućim uštedama. Postojao je znatan višak zdravstvenih kapaciteta i osoblja, prosječan boravak pacijenata u bolnicama bio je osjetno duži nego u industrijskim zemljama (djelomično i stoga što je financiranje bolnica ovisilo o ukupnom broju dana smještenih pacijenata). Često su opće i specijalističke bolnice služile za dugotrajni stacionarni smještaj starih i onemoćalih osoba. Nadalje, cijena lijekova određivala se administrativno i bila je znatno niža od stvarnih tržišnih cijena, što je poticalo preveliku (često i nepotrebnu, pa i štetnu) potrošnju. Primarna zdravstvena zaštita bila je uglavnom prilično nerazvijena jer su liječnici i zdravstveno osoblje u njoj bili ograničenih znanja, sposobnosti i raspoloživih mogućnosti. Tako su pacijenti naučili da su liječnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti čak i za manje zahvate samo prolazna stanica do liječnika-specijalista i bolničke njege. Prijelaz na tržišno gospodarstvo u tranzicijskim zemljama uvjetovao je ozbiljni nedostatak prihoda za sustav zdravstva, pogoršanje kakvoće (ili ponekad gotovo prestanak pružanja) zdravstvenih usluga, što je s općom nebrigom stanovništva za vlastito zdravlje u značajnom broju tranzicijskih zemalja utjecalo na znatno skraćivanje očekivanog trajanja života i ozbiljno pogoršanje općih zdravstvenih pokazatelja. Tako je u tim zemljama postupno sve veće značenje dobivalo privatno zdravstveno osiguranje i privatno pružanje usluga. Ipak, danas u svijetu uvelike postoji suglasnost o tome zašto su opravdana javna izdvajanja za zdravstvenu zaštitu (Okvir 1).
DRUŠTVENO-GOSPODARSKI KONTEKST
POGLAVLJE 2
Okvir 1: Zašto su opravdana javna izdvajanja za zdravstvenu zaštitu? Sa stanovišta koristi i troškova očito je da postoje razlozi za državnu intervenciju u zdravstvu, posebice u prevenciji i pogotovo pravodobnom cijepljenju. Drugi razlozi su stvaranje pozitivnih vanjskih učinaka (eksternalija), pružanje javnog dobra, ublažavanje materijalnih nejednakosti i izbjegavanje kasnijih velikih izdvajanja. Tako, na primjer, odgovarajuća zaštita majki i djece smanjuje njihovu smrtnost što omogućava stvaranje budućeg ljudskog kapitala, bitnog preduvjeta gospodarskog rasta i razvoja. Djeca pothranjenih majki imati će manju težinu pri porodu i uvelike će im biti otežan razvoj. Ta su djeca neproporcionalno više podložna bolestima, vjerojatno će postizati slabiji uspjeh u obrazovanju i više su izložena kroničnim bolestima kada odrastu. Nadalje, bolešću ili smrću majke društvo gubi člana čiji su rad i aktivnosti presudni za život i povezanost obitelji i zajednice. Zdravi ljudi imaju više vremena i volje za druženje i stvaranje društvenih kontakata, što su bitni preduvjeti nastanka socijalnog kapitala. Mogući današnji troškovi s velikom će se vjerojatnošću pretvoriti u dugoročne koristi omogućene nastankom ljudskog i društvenog kapitala. Konačno, javno financiranje zdravstvenih rashoda opravdano je i sa stanovišta pravednosti. Dugotrajno bolesne osobe najčešće imaju nižu razinu obrazovanja i zapošljivosti, poslodavcima nisu privlačne pa su u velikoj mjeri nezaposlene i/ili slabije plaćene te slijedom toga siromašne i socijalno isključene, a njihov se nezavidan položaj lako može prenijeti na iduće naraštaje. Javna ulaganja u zdravstvo – posebice u poboljšanje zdravlja majki i djece –opravdane su kao način ispravljanja društvenih nepravdi (Svjetska zdravstvena organizacija, 2006.).
Usprkos razmjerno visokim izdvajanjima25, u Hrvatskoj je pružanje zdravstvenih usluga izrazito koncentrirano u većim gradovima, pogotovo u Zagrebu, dok su pojedina područja imala kadrovski i materijalno slabo ekipirane zdravstvene ustanove. Ipak, uobičajeni pokazatelji razvijenosti zdravstvene zaštite za Hrvatsku (poput smrtnosti dojenčadi i postotka cijepljenog stanovništva) bliži su razvijenim europskim državama nego tranzicijskim zemljama srednje i istočne Europe. Najveći se problem hrvatskog zdravlja ogleda u težoj i nejednakoj dostupnosti zdravstvene zaštite26, što zbog proširenog trenda neformalnog plaćanja ili korištenja privatnih zdravstvenih usluga najvjerojatnije najviše pogađa siromašne skupine stanovništva. O tome u Hrvatskoj nema pouzdanih istraživanja (Transparency International, 2006.), ali se takav zaključak lako može izvesti na osnovu analize hrvatskoga zdravstvenog sustava te svjetskih iskustava
koja jasno ocrtavaju probleme teže dostupnosti kvalitetne zdravstvene zaštite siromašnijim grupama stanovništva. U Hrvatskoj je velik zdravstveni problem stanovništva - posebice siromašnoga - i općenita nebriga o vlastitom zdravlju, a i češće bolesti vezane uz rizično ponašanje27. Hrvatska već niz godina provodi promjene zdravstvenog sustava. Posljednja reforma započela je 2000. godine preustrojem zdravstvenog sustava kojim se nastojalo poboljšati zdravstveni položaj stanovništva, povećati financijsku održivost zdravstvenog sustava, privatizirati dio zdravstvenih kapaciteta, osnažiti primarnu zdravstvenu zaštitu i zdravstveni sustav u cjelini, te smanjiti znatne razlike i razlike u dostupnosti zdravstvenih usluga. Reforma obuhvaća predviđeno jačanje institucionalnih kapaciteta unutar zdravstvenog sustava, provedbu pilot-programa pružanja zdravstvenih usluga te poboljšanje, razvoj i integri-
25 Ukupni rashodi za zdravstvo po stanovniku usklađeni prema kupovnoj snazi iznosili su u Hrvatskoj 2002. godine 630 američkih dolara, od čega je udio javnih rashoda u ukupnima rashodima iznosio 81,4%. Udio ukupnih izdvajanja za zdravstvo u BDP-u u 2002. godini iznosio je 7,3% (Svjetska zdravstvena organizacija, 2006). 26 Posebice se na (financijsku) nedostupnost zdravstvenih usluga žale osobe s tjelesnim invaliditetom. Sudionici izražavaju najveće nezadovoljstvo upravo sustavom zdravstvene zaštite jer kako navode: ‘’Najkatastrofalnije nam je na području zdravstva. Nama su tolike povlastice, koje smo imali, ukinuli. Jednostavno su nas počeli s tim zlostavljati. Plaćanje lijekova, normiranje terenske sestre...’’. (UNDP, 2006b). 27 Riječ je o nekvalitetnoj prehrani, pušenju, alkoholizmu, zlouporabi droga, prekomjernoj težini, nedovoljnoj tjelesnoj aktivnost i sl.
35
POGLAVLJE 2
DRUŠTVENO-GOSPODARSKI KONTEKST
ranje zdravstvenoga informatičkog sustava. Težište je na primjeni analize troškova i koristi (cost-benefit) te na jačanju veza bolnice s primarnom i sekundarnom zdravstvenom zaštitom. Boljom organizacijom i povezivanjem triju razina zdravstvene zaštite trebala bi se postići veća oslonjenost na primarnu zdravstvenu zaštitu te smanjiti korištenje specijalističkih i bolničkih usluga. Aktivnosti reforme podijeljene su u tri skupine: pružanje usluga uključivanjem primarne zdravstvene zaštite, kupnja opreme te razvoj informatičke tehnologije. Veze s lokalnom zajednicom ostvaruju se većim i boljim pružanjem zdravstvenih usluga u pacijentovoj kući, poboljšanjem postupka pravodobnog otpuštanja pacijenata iz bolnice i većim uključivanjem liječnika opće prakse u poslijebolnički oporavak pacijenata. Također se ispituju mogućnosti dnevnog smještaja u bolnicama radi obrade većeg
36
broja pacijenata. U sustavu njege trebalo bi povećati broj medicinskih sestara, te osuvremeniti njihova znanja i sposobnosti. Liječnici i osoblje u primarnoj praksi na mjestu su prvog susreta s pacijentima i najvažnija odrednica ukupnog dojma stanovništva o kakvoći zdravstvenih usluga. Potrebno je što prije osnažiti menedžerska znanja u zdravstvu te početi sustavno osposobljavati novi naraštaj upravljačkog osoblja zdravstvenih ustanova. Važno je naći način privlačenja medicinskog osoblja za zapošljavanje u slabije razvijenim i siromašnijim područjima zemlje. Potrebno je osigurati dugotrajnu financijsku održivost zdravstvenog sustava u cjelini. Konačno, nužno je jasnije i preciznije definirati, te stalno usklađivati i osuvremenjivati minimalne financijske standarde u zdravstvenoj zaštiti, te poboljšati usklađenost ovlasti i odgovornosti nositelja funkcija vlasništva zdravstvenih objekata (većinom tijela lokalne vlasti) i financiranja (Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje).
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Poglavlje 3: Socijalno isključeni 3.1. Demografske karakteristike
Tablica 2: Struktura stanovništva prema narodnosti
Kretanje stanovništva u Republici Hrvatskoj
Stanovništvo u Hrvatskoj je tijekom prošlog stoljeća bilježilo uglavnom kontinuiran porast, no ekonomska emigracija 1960-ih godina dovela je do nepovoljnih procesa u prirodnom kretanju stanovništva, ponajprije u natalitetu (Živić, 2005). Ti su procesi rezultirali poremećajem u razvoju pojedinih demografskih struktura stanovništva, no nisu bili vidljivi u krivulji kretanja broja stanovnika sve do 1990-ih, kad je njihovo djelovanje bilo pojačano, s jedne strane, izostankom bilo kakve cjelovite, dugoročne i stimulativne populacijske i obiteljske politike, pogotovo u domeni kretanja nataliteta, te, s druge strane, početkom rata u Hrvatskoj (Živić, 2005.). Procjenjuje se da je u razdoblju 1991. - 2001. iz Hrvatske iselilo 455.297 osoba, uglavnom u najvitalnijoj životnoj dobi (Živić, 2005.). S druge strane, to je iseljavanje ublaženo doseljavanjem 232.966 osoba, pretežito Hrvata, od čega 189.039 osoba iz Bosne i Hercegovine, no u tom je broju bio značajan udio osoba starije životne dobi (Akrap, 2005.). Uz migracijske gubitke izazvane ratom ili okolnostima vezanima uz rat, važno je spomenuti 22.283 izravne žrtve rata. Za utjecaj rata na demografsku strukturu stanovništva važan je i podatak da je od 8.668 poginulih i nestalih branitelja, 70% njih bilo u dobi od 20-40 godina (Živić,
38
BROJ
POSTOTAK
3.977.171
89,63
Ukupno
331.383
7,47
Srbi
201.631
4,54
Bošnjaci
20.755
0,47
Talijani
19.636
0,44
Mađari
16.595
0,37
Albanci
15.082
0,33
Slovenci
13.173
0,30
Česi
10.510
0,24
Romi
9.463
0,21
Crnogorci
4.926
0,11
Slovaci
4.712
0,11
Makedonci
4.270
0,10
Nijemci
2.902
0,07
Rusini i
4.314
0,09
Rusi
906
0,02
Židovi
576
0,01
Poljaci
567
0,01
Rumunji
475
0,01
Bugari
331
0,01
Turci
300
0,01
Austrijanci
247
0,01
Ostali
21.813
0,49
Neizjašnjeni
89.130
2,01
Nepoznato
17.925
0,41
Hrvati
Nacionalne manjine
Sa svojih 4.437.460 stanovnika na površini od 56.594 km2 Republika Hrvatska spada u jednu od manjih zemalja Europe. Prema popisu stanovništva 2001. godine u Hrvatskoj je živjelo 89,63% Hrvata i 7,47% pripadnika nacionalnih manjina. Pritom su sa 4,54% najzastupljeniji bili pripadnici srpske nacionalne manjine, dok su ostale nacionalne manjine bile zastupljene tek nešto manje od tri posto.
NARODNOST
Ukrajinci
Izvor: Državni zavod za statistiku, Popis stanovništva 2001.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
POGLAVLJE 3
Grafikon 3: Prirodno kretanje stanovništva u Republici Hrvatskoj (1991. – 2004.)
stope na 1000 stanovnika
13 12 11 10 9
živorođeni
. 20
04
.
.
03 20
02 20
.
.
01 20
00 20
19 99 .
. 98 19
. 97 19
. 96 19
. 95 19
. 94 19
. 93 19
. 92 19
19
91
.
8
umrli
Izvor: Državni zavod za statistiku, Popis stanovništva 2001.
2005.). O indirektnim gubicima stanovništva odnosno o smanjenom natalitetu zbog rata teško je govoriti, no zasigurno je i ta vrsta gubitaka imala značajan utjecaj na današnju demografsku sliku Hrvatske. Pad broja stanovništva u posljednjih petnaestak godina uzrokovan je, osim Domovinskim ratom, i mnogim drugim čimbenicima. Prvo, prirodni priraštaj u Hrvatskoj je u tom razdoblju, izuzev tri godine nakon Domovinskog rata kada se zbio svojevrsni „baby boom“, konstantno negativan. Drugo, totalna stopa fertiliteta je također u opadanju i 2004. iznosi 1,35. Prognozira se nastavak pada stanovništva, a u krajnjoj konzekvenci u razdoblju od pola stoljeća i prepolovljivanje ukupnog stanovništva (Gelo i sur., 2005.). Na pad broja stanovništva utječu i ekonomske migracije, ponajprije stoga što iz Hrvatske odlazi mlado stanovništvo u svojoj fertilnoj dobi, što uz direktan gubitak stanovnika podrazumijeva i indirektan gubitak - djecu tih emigranata koja bi se rodila u Hrvatskoj.28 Ovi čimbenici su također dijelom uzrokovani Domovinskim ratom, ali i općim demografskim trendovima te nepovoljnim ekonomskim stanjem u zemlji.
Sljedeći problem trenutnog demografskog stanja u Hrvatskoj jest dobna struktura stanovništva, točnije, izraženo starenje stanovništva. Naime, Hrvatska je prema popisu stanovništva 2001. godine imala 15,7% stanovništva starijeg od 65 godina,29 što je prema klasifikaciji Ujedinjenih naroda svrstava među zemlje sa vrlo starim stanovništvom. Prosječna dob iznosila je 39,3 godine što je za 2,2 godine više nego 1991, a prosječno očekivano trajanje života pri rođenju u 2004. godini iznosilo je 72 godine za muškarce i 79 godina za žene.30 Očekivano trajanje života pri navršenoj 65. godini iznosi za muškarce 12,9 godina, a za žene 16,6 godina.31 S druge strane, sve uža dječja baza i nevelik udio stanovništva u dobi od 0-14 godina (17,1%) uz totalnu stopu fertiliteta od 1,35 (2004. godine)32 također ne daje nadu u bolju demografsku sliku Hrvatske. Osim toga, prosječna dob žena pri rođenju prvog djeteta u proteklom se stoljeću povećavala te je sa 23,4 u 1960. porasla na 25,5 godina u 2000. godini što dovodi do sužavanja efektivnog fertilnog razdoblja (Gelo i sur., 2005.).33 Osvrnemo li se na podatak o stopi divorci-
28 U razdoblju od 1991. do 2000. saldo migracija u Republici Hrvatskoj iznosio je -247,3 tisuća (Gelo i sur., 2005.). 29 Podatak Eurostata govori da je taj udio u Hrvatskoj već 2004. iznosio 16,5%, dok je iste godine udio starijih od 65 godina u susjednoj Sloveniji iznosio 15%, u Njemačkoj 18%, u Bugarskoj 17,1%, u Rumunjskoj 14,4%, a u Slovačkoj 11,5%. 30 Za cijelu Europu taj prosjek iznosi 76 godina za muškarce i 81,9 godina za žene. Izvor: Vijeće Europe, Country reports 2002.; Eurostat, Population and social conditions. 31 Za Sloveniju ono iznosi 14,5 godina (muškarci), 18,5 godina (žene), i za Bugarsku 13,0 (m) i 15,6 (ž). Izvor: Vijeće Europe - Comparative Report, 2002. 32 Ova je stopa prema podacima Vijeća Europe 1981. godine 33 Prema podacima Vijeća Europe
iznosila 1,91; 1991. godine 1,55 dok je 2001. godine pala na 1,38.
u 2001. godini ta dob iznosi 25,8 godina.
39
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Grafikon 4: Dobno-spolna struktura hrvatskog stanovništva 2001. godine 100
M
95
Ž
90 85 80 75 70 65 60 55 50 45 40 35 30 25 20 15 10 5 0
-40000
-30000
-20000
-10000
0
jaliteta, vidljivo je da je on nizak u odnosu na zemlje zapadne Europe, no u usporedbi sa zemljama u regiji nema veće razlike.34 Taj se podatak može objasniti tradicionalnim stavovima i vrijednošću braka na ovim prostorima, ali i gospodarskom i socijalnom krizom u kojoj su egzistencijalni problemi osnovni razlog zbog kojeg mnogi parovi nastavljaju održavati bračne zajednice koje bi inače napustili.35 Podaci o strukturi kućanstava u Hrvatskoj govore da su ona u pravilu mala pa tako 63,37% čine kućanstva sa tri i manje članova, a tek 6,81% kućanstva sa 6 i više članova. Vezano uz to, zanimljivo je da je 2001. godine prosječna obitelj s djecom, koja je na ovim prostorima najčešće ekvivalent kućanstvu, imala tek 1,7 djece.36 S obzirom na strukturu kućanstava prema korištenju stana, važno je naglasiti da 82,93% kućanstava koristi stan na osnovi privatnog vlasništva odnosno suvlasništva. Uz problem uske baze i velikog udjela starog stanovništva, u dobno-spolnoj strukturi Hrvatske, prema popisu stanovništva 2001., vidljive su još neke specifičnosti: broj žena u starijoj životnoj dobi dvostruko je veći od broja muškaraca čemu je uzrok dulji životni vijek žena pa je stoga i udio žena u ukupnom
10000
20000
30000
40000
stanovništvu veći od udjela muškaraca (51,9% naprema 48,1%). Nadalje, populacija u dobi oko 55 godina je brojčano smanjena posljedicama Drugog svjetskog rata, dok je malobrojnost populacije u dobi od oko 30 godina vjerojatno posljedica migracija do 1970 godine37 koje su uzrokovale manji broj djece rođene u Hrvatskoj tih godina. Spomenuta uska dječja baza (0-4 godine) posljedica je trenutne nepovoljne ekonomske situacije kao i dugoročnog trenda niskog fertiliteta. Uzme li se u obzir sve već navedeno, može se zaključiti da je hrvatsko stanovništvo po svojoj strukturi regresivno i vjerojatno je da će uz postojeće trendove i naznake trendova kretanja stanovništva u budućnosti, Hrvatska postati još manja i demografski siromašnija zemlja.
Obrazovna struktura stanovništva Hrvatske Ukoliko se gleda obrazovna struktura stanovništva Hrvatske, može se izdvojiti nekoliko trendova. Kao prvo, gotovo 19% stanovništva Hrvatske starijeg od 15 godina nije završilo osnovnu školu. Većina tih osoba su stari ljudi i stoga možemo govoriti o neobrazovanom starijem stanovništvu u Hrvatskoj. Situ-
34 U 2000. ta stopa iznosi 0,97 u Hrvatskoj, 2,4 u Austriji i Njemačkoj, 2,6 u Belgiji, 2,7 u Danskoj, 1,0 u Bugarskoj, a 1,0 u Sloveniji. Izvor: Vijeće Europe – Comparative Report. 35 Puljiz, V., Zrinščak, S. (2002.) Hrvatska obiteljska politika u europskom kontekstu. Revija za socijalnu politiku, br. 2/2002.
40
36 U 2001. bilo je 26,85% obitelji s jednim djetetom, 47,45% obitelji s dva djeteta, 17,75% s tri, 5,18% s četiri djeteta i 2,74% obitelji s pet i više djece. Izvor: izračun autora prema podacima Popisa stanovništva 2001. 37 Migracijski saldo u razdoblju 1961.-1970. iznosio je -258,5 tisuća (Gelo i sur., 2005.).
SOCIJALNO ISKLJUČENI
POGLAVLJE 3
Tablica 3: Obrazovna struktura stanovništva Hrvatske prema dobnim skupinama (udio u %) Obrazovanje
15-24
25-64
65+
Nezavršena osnovna škola (NSKO 0 i 1)
3,78
11,28
56,99
Osnovna škola (NSKO 2)
37,86
19,61
15,79
Trogodišnje srednje škole (NSKO 3.3)
25,43
32,27
12,72
Četverogodišnje srednje škole i gimnazije (NSKO 3.1)
30,95
20,91
7,24
Više škole (NSKO 5.2)
0,97
5,2
3,12
Fakulteti, magisteriji i doktorati (NSKO 5.1 i 6)
1,01
10,73
4,14
Ukupno %
100
100
100
Izvor: Državni zavod za statistiku, popis 2001. (izračun autora)
acija je značajno povoljnija u radnom kontingentu (15-64 god.). Udio populacije Hrvatske sa najmanje završenom srednjom školom iznosi 71,4%, dok isti udio u EU (25 zemalja) iznosi 67,9%.38 Ovo pokazuje da je srednjoškolsko obrazovanje vrlo rašireno u Hrvatskoj. Isto ne vrijedi i za visoko, odnosno fakultetsko obrazovanje. Hrvatska ima udio od 10,73% stanovništva u radnom kontingentu (15-64 god.) sa najmanje završenim fakultetskim obrazovanjem.39 Zanimljiva je usporedba da u Hrvatskoj 2,84% od ukupnog stanovništva države čine studenti, dok studenti u EU (25 zemalja) čine 3,79% od ukupnog stanovništva. Može se zaključiti da Hrvatska ima relativno visoki udio srednje obrazovanog stanovništva sa većim udjelom neobrazovanog starijeg stanovništva i niskim udjelom visoko obrazovanog stanovništva.40
podaci pokazuju zabrinjavajuće niski udio zaposlenih osoba u populaciji i vrlo visoki udio umirovljenika, a očekuje se da će za desetak godina udio umirovljenika doživjeti značajni porast zbog ulaska tzv. „baby boom“ generacija rođenih do 1960. godine u mirovinski sustav, a u radni kontingent će ući malobrojni naraštaji. Uz navedeni problem usko je vezana i stopa registrirane nezaposlenosti koja iznosi otprilike 17% (u travnju 2006. godine navedena stopa iznosila je 17,6%, a u svibnju 2006. godine 16,7%43) te niski fertilitet.
Grafički prikaz 5: Ekonomski neaktivno stanovništvo prema statusu, popis 2001.
Nesposobni za rad 2.37 %
Kućanice 12.31%
Umirovljenici 39.18%
Ekonomska struktura stanovništva Hrvatske Ekonomski aktivno stanovništvo Hrvatske, u koje ubrajamo zaposlene osobe i nezaposlene osobe koje izvršavaju zakonske obveze prema Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, čini 44,18% ukupnog stanovništva Hrvatske, a udio zaposlenog stanovništva u odnosu na cjelokupnu populaciju iznosi 35,01%.41 Umirovljenici čine 21,79% ukupne populacije Hrvatske, a omjer umirovljenika i zaposlenih iznosi 1:1,6.42 Navedeni
Djeca koja ne pohađaju školu 13.84% Ostali 2.14 % Učenici i studenti 30.16% Izvor: Državni zavod za statistiku, popis 2001.
38 Izvor: Eurostat, population and social conditions. 39 Izvor: Državni zavod za statistiku, popis 2001. (izračun autora). 40 Izvor: Eurostat, Population and social conditions (izračun autora). 41 Izvor: Državni zavod za statistiku, popis 2001. 42 Izvor: Državni zavod za statistiku, popis 2001. (izračun autora); Podaci popisa se razlikuju od podataka Hrvatskog zavoda za mirovinsko
osiguranje (HZMO, Izvješće 2003.) gdje se spominje omjer 1:1.37. Podaci s razlikuju zbog različitog načina izračunavanja: HZMO uspoređuje broj osiguranika i umirovljenika, dok DZS u popisu stanovništva uspoređuje broj zaposlenih i umirovljenika. 43 Izvor: Državni zavod za statistiku, priopćenja 2006.
41
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Važan je i podatak da jedna petina stanovništva starijeg od 65 godina, odnosno 131.414 osoba ne prima mirovinu44. Ovdje je bitno ukazati na relativno visoki udio (osmina) kućanica u neaktivnom stanovništvu, One čine specifičnu populaciju neaktivnog stanovništva jer su radno sposobne i mogle bi se aktivirati na tržištu rada. Struktura zaposlenih pokazuje da 81,57% zaposlenih čine zaposlenici u bilo kojem sektoru vlasništva, dok ostalih 18,43% odlazi na samozaposlene i individualne poljoprivrednike. U Hrvatskoj 67.690 osoba zapošljava radnike (odnosno 4,4% zaposlenih su poslodavci).45
Grafički prikaz 6: Invalidno stanovništvo Hrvatske prema uzroku invalidnosti, popis 2001.
Prometna nesreća 4.29 %
Ostalo 4.73 %
Od rođenja 5.87 %
II. svjetski rat i njegove poslijedice 3,08 % Domovinski rat i njegove poslijedice 10.66 %
Bolest 45.97 % Invalidi rada 25.41 % Izvor: Državni zavod za statistiku, popis 2001.
Okvir 2: Osobno iskustvo “Uskoro ću navršiti 18 godina. Odrasla sam u obitelji s dva starija brata. Do petog sam razreda išla u školu. Imala sam dečka ali moji roditelji nisu bili za to da imam vezu. Nisu mi dali da idem u školu jer sam ga tamo viđala. Nikud nisam smjela ići sama, moja je majka svugdje išla sa mnom. Nastavnica je rekla da će me čekati dok se to ne riješi. Škola je slala pisma... Prošla je godina dana ali onda mi je bilo neugodno vratiti se u školu. Zaboravila sam puno toga iz škole... U koji razred da idem? Pomagala sam majci oko kućanskih poslova. Mislim da je dječacima lakše: povremeno cijepaju drva, hrane svinje … ali djevojčice moraju raditi svaki dan. Udala sam se sa 16. Danas se djevojčice rijetko kad udaju sa 14 ili 16, jer bi završile u domu, a dječaci bi, ako nisu maloljetni, mogli u zatvor. U našem selu ima djevojaka koje su završile osnovnu školu a nekoliko ih je završilo i strukovnu školu. Nijedna žena nije zaposlena. Živim s obitelji mojeg muža. Dobri su prema meni. Ne moram raditi teške poslove, moja je zadaća počistiti kuću, pomesti dvorište i prati rublje; moja svekrva kuha. Ponekad mi čak i nešto kupe. Ovdje je običaj da se živi u proširenoj obitelji, ali danas ima i nekih mladih parova koji žele živjeti sami. Moj muž zarađuje tako da ja ne moram raditi. Prije tri mjeseca sam rodila djevojčicu. Babica nas je posjetila odmah nakon što smo došle iz bolnice. U Domu zdravlja vam napišu datume kad bebe treba donijeti na cijepljenje. Dalje se roditelji o tome moraju brinuti. Ali do Doma zdravlja ima gotovo sat vremena hoda, a autobus vozi vrlo rijetko. Ponekad se viđam s prijateljicama ali i one su udate pa nemamo puno vremena da budemo zajedno. Kad sam išla u školu imala sam prijateljice sa sela (koje nisu Romkinje). Prije nego sam se udala plesala sam u folklornoj skupini. To je bila najbolja stvar u mojem životu. To više ne mogu; nije zgodno plesati kad si udana. Može se plesati na svadbama ili nekim proslavama, ali ne u folklornoj skupini. Moja je kćer sad najvažnija stvar u mojem životu. Htjela bih da ide u školu, možda bi mogla raditi dok se ne uda, ali kad se uda i dobije djecu bilo bi bolje da njezin muž zarađuje, tako da se ona ne mora patiti.” (Odlomak iz razgovora, Capraške Poljane, 25.08.2006.)
44 Izvor: Državni zavod za statistiku, popis 2001. (izračun autora).
42
45 Izvor: Državni zavod za statistiku, popis 2001. (izračun autora).
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Osobe s invaliditetom Hrvatska ima 429.421 osobu sa invaliditetom, odnosno osobe sa invaliditetom čine 9,68% stanovništva Hrvatske. Važno je spomenuti da je čak tri četvrtine navedenih osoba u potpunosti fizički pokretljivo.46 Usporedi li se invalidno stanovništvo prema fizičkoj pokretljivosti u različitim gradovima Hrvatske, ne mogu se naći značajnije razlike.47 Razlike postoje kada se uspoređuju uzroci invalidnosti, a ponajviše se to odnosi na invalidnost uzrokovanu posljedicama Domovinskog rata. Udio ovog dijela stanovništva za cijelu Hrvatsku iznosi nešto manje od 11%, dok u gradu Osijeku iznosi 19,9%, u Zagrebu 8,6%, a u Čakovcu 5,4%.48 U prosincu 2003. godine u Hrvatskoj je bilo 236.132 korisnika invalidske mirovine sa prosječnom mirovinom (umanjenom za porez i prirez, sa uključenim dodatkom uz mirovinu) u iznosu 1.519,92 HRK,49 dok je u istome mjesecu prosječna neto plaća u Hrvatskoj iznosila 4.045,00 HRK50. Invalidska mirovina iznosila je 37,6% prosječne neto plaće u Hrvatskoj.
3.2. Nacionalne manjine51 3.2.1. Ljudska prava Hrvatski Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina ne izvodi pravo na posebnu manjinsku zaštitu iz nabrajanja u zakonskom dokumentu, nego je njime nacionalna manjina definirana kao:„skupina hrvatskih državljana čiji su pripadnici tradicionalno nastanjeni na teritoriju Republike Hrvatske ili na nekom njezinom području, a njeni članovi imaju etnička, jezična, kul-
POGLAVLJE 3
turna i/ili vjerska obilježja različita od drugih građana i vodi ih želja po očuvanju tih obilježja“. Svaka skupina koja zadovoljava uvjete iz definicije, ostvaruje prava iz ustavnoga zakona. Hrvatski sustav manjinske zaštite, tako, ne poznaje razlikovanje "autohtonih" i "neautohtonih" manjina.52 Još u vrijeme donošenja Ustava 1990. u preambuli su nabrajane autohtone manjine, a prvi dokument koji je elaborirao manjinska prava, Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina iz 1991. za te je nabrojane manjine rezervirao posebna prava. Zaštita manjinskih prava u Hrvatskoj u proteklim je godinama bila jedno od ključnih političkih pitanja. Tek je usvajanjem Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina u prosincu 2002. godine - što je bio uvjet za pristupanje Ugovoru o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatske EU - stvoren dosljedan sustav manjinske zaštite, utemeljen na tri stupa: 1) pravu na parlamentarnu zastupljenost predstavnika manjina na nacionalnoj razini, 2) pravu na razmjernu zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u predstavničkim i izvršnim tijelima lokalne samouprave, u kojima manjine čine više od 15 % stanovništva i 3) pravu na manjinsku samoupravu. Istraživanje, što ga je u sklopu utvrđivanja indeksa otvorenosti hrvatskoga društva 2005. među stručnjacima za zaštitu manjina proveo Institut Otvoreno društvo Hrvatska, pokazuje kako su manjinska prava institucionalno dobro zaštićena, a da problem predstavljaju nedovoljno razvijeni mehanizmi nadzora zaštite i nedovoljna spremnost većine da reagira na narušavanje manjinskih prava te nedostatak provedbenoga zakonodavstva koje bi omogućilo provođenje prava manjina iz Ustavnoga zakona na zastupljenost u tijelima državne uprave, sudbenoj vlasti, javnim službama i administrativnom
46 Potpuno je fizički pokretljivo 75.57%, potpuno je nepokretno 2,91%, trajno ograničeno uz pomoć invalidskih kolica 1,68%, a trajno ograničeno uz pomoć štapa, štaka ili hodalice 19,85% invalidnih osoba. Izvor: Državni zavod za statistiku, popis 2001. 47 Riječ je o zaključku autora na temelju proučavanja podataka Državnog zavoda za statistiku. 48 Izvor: Državni zavod za statistiku (izračun autora). 49 Izvor: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, godišnji podaci, 2003. 50 Izvor: Državni zavod za statistiku, priopćenja 2003. 51 Tekst o nacionalnim manjinama (3.2) komplementaran je tekstu o povratnicima (3.3.). 52 Većina suvremenih država usvaja načelo "autohtonosti" i posebna manjinska prava dodjeljuje samo manjinama eksplicitno nabrojenima u nekom dokumentu (ustav, zakon). Autohtonom se manjinom obično smatra samo ona koja je na nekom definiranom području (ne područje cijele države), i to na homogenom teritoriju, naseljena kroz najmanje tri generacije i njena prisutnost nije posljedica ekonomskih migracija.
43
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
aparatu lokalne samouprave. Načelo pozitivne diskriminacije sadržano je u članku 22. Ustavnog zakona kao intentio legis, ali nije ostvareno kroz provedbeno zakonodavstvo. Primijećen je značajan napredak u primjeni zaštitnih mjera Ustavnog zakona, naročito u pogledu političke zastupljenosti. U hrvatskom Saboru trenutno postoji osam predstavnika manjina, dok je lokalno vijeće za nacionalne manjine uspostavljeno kao savjetodavno tijelo za lokalnu i regionalnu upravu. Iako takve aktivnosti ohrabruju, lokalna vijeća i dalje se bore da ih se prizna kao punopravne institucionalne partnere i još je uvijek potrebno objašnjenje o tome kako se izračunavaju kvote manjina radi proporcionalne zastupljenosti. Trenutno su ključna područja Ustavnog zakona ona u kojima nedostaje sustavne brige o zapošljavanju manjina u javnom sektoru i odredbe koje smanjuju diskriminaciju. Socijalna isključenost, međutim, prijeti samo dvjema manjinskim zajednicama: srpskoj i romskoj53. Prema Indeksu otvorenosti: „socijalna distanca prema romskoj manjinskoj zajednici zabrinjavajuća je i ocijenjena najgorom ocjenom od svih istraženih indikatora. Odmak većine u odnosu prema pripadnicima nacionalnih manjina općenito je bitno manji, a važan je indikator da je prema Srbima, koji su bili nacionalna manjina najviše izložena govoru mržnje i političkoj diskriminaciji, socijalna distanca većine danas zamalo na razini one prema ostalim nacionalnim manjinama.“54
Unatoč zakonskoj regulativi i institucionalnim pravima, opća javnost, ali i izvršna vlast u Hrvatskoj, prema romskoj se zajednici odnose na način sličniji odnosu prema marginaliziranim socijalnim skupinama, nego li etničkim manjinama, čiji je status uređen Ustavnim zakonom.
Pozicija srpske manjine je specifična, djelomice zbog procesa u najnovijoj povijesti, a još više zbog nejednakoga političkoga i socijalnog tretmana pripadnika te nacionalne zajednice u različitim dijelovima Hrvatske: „Srbi iz Podunavlja svoja su prava ostvarili na osnovi Erdutskoga sporazuma i procesa mirne reintegracije.Tamomanjina,doduše,živigetoizirano i izgrađene su posve paralelne institucije (od vrtića do gimnazija, kad je, na primjer, riječ o školstvu) dviju nacionalnih zajednica. Srbi koji se kao izbjeglice vraćaju u područja na kojima su prije rata činili većinu, tj. ona koja su prvim Ustavnim zakonom bila definirana kao Kninski i Glinski kotar, formalno uživaju prava iz Ustavnoga zakona, ali stvarno su izloženi potpunoj socijalnoj izolaciji. U većim urbanim sredinama Srbi su uglavnom disperzirani i postepeno se i nacionalno asimiliraju. U najtežem su položaju oni koji se kao izbjeglice vraćaju u područja koja su prije rata bila mješovito nastanjena i koja nisu pasivna i izolirana kao najveći dio bivšega Kninskoga i Glinskog kotara. Ondje je, kao npr. u zadarskom zaleđu, najizraženiji pritisak kojim se želi spriječiti njihov povratak, a uglavnom izostaje državna intervencija.“ 55
Istraživanja pokazuju kako formalna zaštita manjinskih prava ne predstavlja više temeljni problem u manjinskoj zaštiti, već da su sada ključna pitanja odnos većine prema manjini, izgrađenost zaštitnih mehanizama i sposobnost sustava da reagira u ekscesnim situacijama. Kad je riječ o odnosu većine prema manjini uočljivo je povećanje razine tolerancije vlasti, javnosti i medija prema Srbima i drugim nacionalnim manjinama, dok se takav napredak ne osjeća prema marginaliziranim socijalnim skupinama (pa ni prema romskoj etničkoj zajednici). Uspostavljanje mehanizama političke odgovornosti, kad je u pitanju provođenje manjinskih prava, ali i istiskivanje "govora
53 Tema socijalne isključenosti srpske i romske manjinske zajednice u Republici Hrvatskoj u ovom poglavlju nastoji kombinirati tri pristupa:
pristup zaštite prava nacionalnih i etničkih manjina; pristup zasnovan na ljudskim pravima; te pristup razvoja zajednice i društvenih pokreta. Ova su tri pristupa ključni su u procesu pridruživanja novih članica Europskoj uniji. Na pravima zasnovan pristup razmatranju položaja skupina kojima je otežan pristup građanskim, političkim, socijalnim, kulturnim i ekonomskim pravima i uslugama promovira stajališta da je istodobno potrebno osnažiti građane koji ‘zahtijevaju’ svoja prava, ali i institucije države da ih ispune. Pristup razvoja zajednica i društvenih pokreta omogućava analizu procesa i aktera, te različitih interakcija na lokalnoj, nacionalnoj i nadnacionalnoj razini. Iako većina udruga Roma djeluje prvenstveno na razini lokalnih zajednica, naglašena je komunikacija sa nacionalnim institucijama, ali i nadnacionalnim akterima. Posebice je to vidljivo kad se radi o dva osnovna dokumenta čija je svrha unapređenje položaja Roma i borba protiv socijalne isključenosti: Nacionalnom programu za Rome i Desetljeću uključivanja Roma 2005-2015. Utjecaj institucija Vijeća Europe bio je odlučujući u procesu konzultiranja romskih udruga i predstavnika tijekom kreiranja prvog nacionalnog dokumenta, kao i u praćenju njegove provedbe.
44
54 Institut Otvoreno društvo Hrvatska, 2005.: 63. 55 Ibidem, str. 61.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
mržnje" prema manjinama iz javnosti, zaostaje za pozitivnim promjenama u javnosti.
pomoći te tješnjeg povezivanja CZSS-a sa Hrvatskim zavodom za zapošljavanje i poslovnim sektorom.
Kad je riječ posebno o Romima izvješća domaćih i stranih organizacija upućuju na kršenja prava i diskriminacije Roma u različitim područjima građanskog, društvenog i političkog života.56 Međutim, diskriminacija u obrazovanju romske djece je najočiglednija, te je rezultirala i tužbom pred Europskim sudom za ljudska prava. Sve se više pažnje poklanja i diskriminaciji i kršenju prava Romkinja. Dio aktivistkinja govori o višedimenzionalnoj diskriminaciji: Romkinje su diskriminirane u obitelji u kojoj prevladavaju čvrsti patrijarhalni obrasci ponašanja; rodno su diskriminirane od strane većinskog stanovništva, te kao pripadnice nacionalne manjine.
Srbi se ne žale na otvorenu diskriminaciju u pristupu socijalnoj skrbi. Problema imaju obitelji koje su se razdvojile tokom izbjeglištva, čija djeca su odrasla, stvorila egzistenciju i zasnovala obitelji na područjima gdje su bili u izbjeglištvu (Srbija, BiH). Socijalne probleme obitelji koje imaju i mlađe članove do neke mjere ublažava obiteljska solidarnost i činjenica da stariji članovi obitelji često ostvaruju pravo na mirovinu, od koje se uzdržava cijela obitelj.
3.2.2. Pristup uslugama socijalne skrbi ‘’Mi imamo povjerenja. Izlaze oni nama u susret, ali ne mogu oni nama pomoći onoliko koliko nam treba.“ (Sudionik fokus grupe, Sisak, UNDP 2006b.)
Romi, prema službenim podacima u ukupnom stanovništvu sudjeluju sa manje od 1%, a među primateljima socijalne pomoći sudjeluju sa 13,56%. Glavnina usluga socijalne skrbi koju rabe odnosi se na novčane potpore. Čini se da postoje dvije osnovne tenzije između predstavnika socijalne skrbi i Roma kao korisnika njihovih usluga.57 Radi se o određenoj razini povjerenja u sustav socijalne skrbi koja je nerijetko povezana i sa razumijevanjem socijalnih radnika o kumulaciji nepovoljnih životnih okolnosti, te korištenju diskrecijske ocjene pri zaobilaženju krutih pravila. S druge strane, iskaz jednog od sudionika: ‘Centar za socijalni rad nam zabranjuje da imamo vozila, ali da ih nemamo, ne bismo mogli preživjeti.’ upućuje na potrebu aktivnijeg pristupa Centara za socijalnu skrb (CZSS) u smislu izrade individualnih planova s korisnicima u kojima bi novčana potpora imala vid privremene
POGLAVLJE 3
3.2.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite Pravo na zdravlje garantiraju Ustav Hrvatske, te niz zakonskih odredbi o zdravstvenom osiguranju i pravu na zdravstveno osiguranje osoba koje su ovisne o aktivnim članovima. Međutim, zakonska regulativa usko je vezana uz određene rokove, a njihovo propuštanje rezultira gubitkom prava na zdravstveno osiguranje i pristupa zdravstvenim uslugama. Pravo na besplatno zdravstveno osiguranje imaju djeca do 14 godina sa prijavljenim boravištem na području Hrvatske, odnosno do 18 ukoliko su na redovnom školovanju, te žene za vrijeme trudnoće i nekoliko mjeseci nakon rođenja djeteta. Čini se da veći dio Roma, koji udovoljava ovim uvjetima, ostvaruje pravo na zdravstvenu zaštitu. No, kad se radi o drugim odraslim osobama brojni su oni koji nemaju zdravstveno osiguranje. U Gradu Zagrebu,58 40% odraslih Roma nema zdravstveno osiguranje, a prema iskazima sudionika fokus grupa nema ga niti većina odraslih Roma koji žive u najvećem naselju u Sisačko-moslavačkoj županiji. Romske udruge, ali i nalazi istraživanja59 upozoravaju na nisku životnu dob; samo 3% romskog stanovništva iz nacionalnog uzorka bilo je 2001. godine starije od 60 godina, što pripisuju izrazito lošim životnim uvjetima, kao što su uvjeti stanovanja koji su ispod standarda, nedostatku
56 Amnesty International, ERRC, HHO te Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. 57 UNDP (2006b.).”Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Skupine s povećanim rizikom od socijalne isključenosti - fokus grupe”.
UNDP, Zagreb, Hrvatska. 58
Gradski program aktivnosti i mjera za unapređenje stanja prostora i okoliša lokacija naseljenih Romima (2005.), dokument Gradskog zavoda za prostorno uređenje, Grad Zagreb. 59 Pokos, N. (2005.) Demografska analiza Roma na temelju statističkih podataka. 42-43. Kako žive hrvatski Romi?
45
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
osnovne infrastrukture, jednoličnoj i skromnoj ishrani te stalnoj nesigurnosti. Osim toga, udio Romkinja u ukupnoj romskoj populaciji je manji od udjela muškaraca.60 Romske udruge navode i pozitivne pomake; procjenjuju da se povećava broj Romkinja koje rađaju u bolnicama, kao i broj cijepljene djece predškolske dobi. Pripadnici srpske manjinske zajednice uglavnom imaju pravo na temeljno zdravstveno osiguranje. Znatan dio povratničke populacije staračko je stanovništvo, koje ima i pravo na mirovine, zarađene prije rata, a uz mirovinska prava pripada im i pravo na zdravstveno osiguranje. Drugi ostvaruju pravo na osiguranje preko članova obitelji ili na osnovi nezaposlenosti (nakon kratkotrajnog, često fiktivnog, zaposlenja u Hrvatskoj). Tek su sporadični primjeri ozbiljnih problema s ostvarivanjem prava na zdravstveno osiguranje (na primjer, povratničke djece koja studiraju u BiH ili u Srbiji). Ozbiljniji problem, međutim, predstavlja mogućnost fizičkog pristupa zdravstvenoj zaštiti. Budući da znatan dio povratničkog stanovništva živi u rijetko naseljenim područjima s lošom prometnom infrastrukturom, čak i pristup primarnoj zdravstvenoj zaštiti predstavlja problem, a ponekad niti cijele općine (poput Vrhovina, na primjer) nemaju ambulante obiteljske medicine. Odlazak liječniku primarne zaštite tako je vezan sa znatnim troškovima za ionako siromašnu populaciju, a pristup uslugama specijalističke medicine još je teži. Pritom valja reći da zdravstveno osiguranje ne pokriva troškove putovanja do liječnika na relaciji kraćoj od 50 km, a na područjima, gdje srpsko povratničko stanovništvo velikim dijelom živi, putovanja i na relacijama kraćima od 50 km javnim prijevozom vrlo su dugotrajna i relativno skupa.
3.2.4. Pristup obrazovanju Unatoč tome što postoji niz prijedloga o sistemskim promjenama koje bi omogućile individualizirano obrazovanje usmjereno prema učeniku, odgovori i promjene na strani nadležnih institucija obrazovnog sistema čine se sporima i sporadičnima. Brojne romske nevladine udruge, kao i Nacionalni program za Rome navode kako je predškolsko obrazovanje ključni segment koji treba pridonijeti pripremi za osnovnoškolsko obrazovanje, te spriječiti ispadanje iz obrazovnog sustava. Budući da je predškolsko obrazovanje decentralizirano, odnosno financirano iz
46 60 Ibidem.
županijskih proračuna, što utječe i na visinu iznosa koji uplaćuju roditelji, mreža usluga i njihova dostupnost je neujednačena, a ograničeni su i kapaciteti prihvata djece. Romske su udruge razvile niz kompenzacijskih modela predškolskog obrazovanja djece: od poludnevnih igraonica u naseljima preko programa u prostorima izvan naselja, sa ograničenim kontaktima s ne-romskom djecom, u kojima je naglašeno podučavanje na hrvatskom jeziku i učenje socijalnih vještina, do sve glasnijih inicijativa za uključivanje u postojeće vrtićke ustanove i potpunu integraciju. Unatoč različitosti organizacijske izvedbe ovih modela kao i metoda rada, koji uvelike ovise o spremnosti institucija jedinica lokalne samouprave da pruže modificirane i pojačane usluge pojedinim skupinama stanovništva, glavnina provoditelja programa slaže se kako je potrebno najmanje dvogodišnje redovito pohađanje programa da bi se izjednačile mogućnosti pri polasku u osnovne škole. Ne postoje točni podaci o broju i spolu romske djece koja upisuju obvezno osnovnoškolsko obrazovanje, kao ni potpuni podaci o broju učenica i učenika koji napuštaju proces obrazovanja. Prema izvješću Faces of Poverty, Faces of Hope (UNDP, 2005.) 17% romskog i 74% ne-romskog stanovništva koje živi u blizini Roma, starijeg od 12 godina završilo je četri razreda osnovne škole. Time se Hrvatska, zajedno sa Srbijom svrstava između Češke i Mađarske koje imaju najveći postotak romskog stanovništva starijeg od 12 godina sa završenom osnovnom školom i Kosova i Crne gore gdje je taj postotak najniži. Ulazak u školski sustav nije sam po sebi garancija da će Romi ostati u njemu i da će ga moći iskoristiti na najbolji mogući način. Kombinacija nekoliko uzročnika djeluje u smislu ‘odbacivanja’ ionako malog broja Roma koji ulaze u školski sustav. Ti se uzročnici odnose na nižu razinu pripremljenosti za školske zahtjeve romske djece u odnosu na ne-romsku; uvjete organizacije rada u školama koja podrazumijeva konformizam učenika, te smanjenu spremnost i mogućnosti učitelja da uvedu individualizirane metode rada i podučavanja. I unutar same romske zajednice prisutni su uzročnici koji ‘odvlače’ djecu iz obrazovnog sistema, a vezani su uz nedostatak povjerenja u sustav, gubitak prihoda u čijem ostvarivanju sudjeluju i djeca, nedostatak različitih vrsta poticaja djeci i roditeljima da ostanu, odnosno ponovno uđu u obrazovni sustav ako su ga napustili, te nemogućnost pronalaženja zaposlenja po završetku obrazovanja.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Kad je riječ o problemu školovanja pripadnika srpske nacionalne manjine, susrećemo se s dva problema: u Podunavlju je na djelu potpuna segregacija djece srpske i hrvatske nacionalnosti - od dječjih vrtića do kraja srednjoškolskog obrazovanja - koja se provodi pod motom „prava na školovanje na materinjem jeziku“. Takvo je stanje definirano Erdutskim sporazumom o mirnoj reintegraciji Podunavlja u hrvatski pravni poredak, a podupiru ga političke elite obiju etničkih zajednica. U ostalim područjima od posebnoga državnog interesa problem integracije djece povratnika u hrvatski sustav predstavlja nostrifikacija školskih isprava stečenih u vrijeme izbjeglištva, uglavnom u Srbiji ili Bosni i Hercegovini (Republika Srpska), a za nastavak srednjega ili višeg školovanja, odnosno nostrifikaciju svjedodžbi radi zapošljavanja, mladi povratnici moraju polagati diferencijalne ispite iz jezika i nacionalne povijesti. Rigidnost ovih procedura doprinosi tome da se mlađe obitelji s djecom teže i rjeđe odlučuju za povratak. “Oba su odlični đaci. Kad samo pomislim da imaju kapacitet da idu dalje, a ja ne mogu… To je nešto strašno.” – ovim riječima jedan od povratnika koji je odlučio ipak otići iz Hrvatske, objašnjava svoj odlazak. Činjenica da se povratnici uglavnom vraćaju u rijetko naseljena područja, u izdvojene zaselke, u kojima ne postoji izgrađena školska infrastruktura niti ima djece školskoga uzrasta. Djeca povratnika, pak, zbog lošeg socijalnog stanja, u takvim uvjetima nemaju šansi za više obrazovanje, jer obitelji teško mogu financirati boravak djece u većim mjestima u kojima su škole.
3.2.5. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja „Zvao sam preko telefona da pitam jel’ mogu doći da se prijavim za posao. Rekli su mi da mogu i kad sam došao, tamo su me pogledali i rekli da će se javit. Ne možemo nać’ posao zato što smo crni. Gdje god dođeš, crna si ovca.’ Mislim da je iz našeg sela od 1990. g samo dvoje ljudi uspjelo naći posao...“ (Sudionici fokus grupe, Sisak, UNDP 2006b.)
Čak 80,2% romskih kućanstava nema zaposlenih članova,16,7% Roma je zaposleno, a 5% prima mirovinu. Privremene izvore prihoda ostvaruje 23,3% stanovništva koje se bavi sakupljanjem sekundarnih sirovina; 20% obavlja sezonske poslove, a 4% se
POGLAVLJE 3
bavi prodajom ili obavlja manje popravke (Rogić, 2005.). Dvije se osnovne tendencije mogu iščitati iz strukture prihoda. Radi se o, s jedne strane, izrazito niskom postotku osoba koje su uspjele raditi dovoljno dugo da bi osigurale mirovinu. S druge strane, zbog nemogućnosti sudjelovanja na tržištu rada, razvijaju se, uglavnom povremene, alternative formalnom radu i stjecanja prihoda. Relativno veliki postotak osoba koje stječu prihode iz tih izvora može upućivati na pojačane potrebe za takvim vrstama poslova, te na fleksibilnost Roma u njihovu pronalaženju i odgovoru na potrebe izvan formaliziranog tržišta rada. Međutim, takve vrste poslova ne omogućavaju stalnost prihoda, kao ni zdravstveno i mirovinsko osiguranje, poštovanje i status među drugim članovima zajednice, te proširivanje interakcija s većinskim stanovništvom. Od žena se, uglavnom, ne očekuje sudjelovanje u plaćenom radu, ali se s druge strane, paradoksalno, očekuje da se pobrinu za svakodnevnu ishranu. Patrijarhalni su odnosi još uvijek jaki u nekim romskim zajednicama i među stanovništvom srednje i starije životne dobi. Posebice je nepovoljan položaj mlađih žena i djevojaka, od kojih se očekuje da se udaju u relativnoj mladoj dobi, a suočene su s nedostatkom bilo kakvih drugih alternativa. Budući da je vrlo mali broj onih koje završavaju srednju školu, a ukoliko je i završe ne mogu naći posao, brak predstavlja jedinu opciju koja donosi određenu razinu poštovanja u zajednici iako u obiteljskoj hijerarhiji tek udane žene bez djece, zauzimaju najnižu stepenicu. Međutim, sve je veći broj mlađih Romkinja, posebice u većim urbanim sredinama kao što su Zagreb i Rijeka, čiji životni planovi uključuju zapošljavanje i rad. Mjere Nacionalnog programa za Rome i Nacionalnog akcijskog plana desetljeća koje se odnose na zapošljavanje, naglašavaju sudjelovanje Roma u javnim radovima, seminare za doškolovanje, poticaje za samozapošljavanje kroz pokretanje obrta, te dvogodišnje subvencije poslodavcima koji zapošljavaju Rome. Time se nastoji povećati zapošljivost Roma, međutim čini se da mjere vezane uz javne radove nemaju ugrađenu komponentu uklanjanja predrasuda većinskog stanovništva, te mogu doprinijeti produbljivanju stereotipa prema kojima su Romi sposobni samo za fizičke poslove, dok su kod drugih mjera planovi praćenja odnosa poslodavaca prema radnicima i održivosti nejasni. Osim ovoga, Romi se zapošljavaju i kao pomagači u nastavi, ali uglavnom na honorarnoj osnovi iako se ugovori produžuju nekoliko godina uzastopce.
47
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Čini sa da se nastojanja usmjerena na zapošljavanje Roma uvelike zasnovana na više ‘tradicionalnom’ pristupu koji se primjenjuje i kad se radi o drugim ranjivim društvenim skupinama kao što su osobe sa tjelesnim i intelektualnim teškoćama. Takva nastojanja, prisutna unazad nekoliko godina nisu rezultirala očekivanim rezultatima. Moguće je da je jedan od njihovih nedostataka nedovoljno uzimanje
u obzir aspiracija Roma vezanih uz zapošljavanje, odnosno nedostatak inovativnosti u kreiranju mjera i oslanjanje na primjere dobrih praksi iz zemalja u bližem okružju (vidi Okvir 3). Temeljni problem srpske manjinske zajednice, odnosno onoga njena najvećeg dijela koji živi na području koji je bilo zahvaćeno ratom, uglavnom je uzrokovan nepopravljivom ekonomskom i demografskom dev-
Okvir 3: Zapošljavanje Roma: pogled iz poslovnog sektora UNDP Bratislava proveo je 2005. g. anketu u 14 tvrtki u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i Španjolskoj s ciljem otvaranja dijaloga o mogućim akcijama za suzbijanje diskriminacije Roma i razvijanja početnih smjernica za promoviranje pozitivnih akcija. Sažete osnovne poruke izvješća temeljene na anketi su sljedeće:
48
-
Poslovni sektor treba u obzir uzeti cjelovitu sliku. Naime, Romi su uglavnom dugotrajno nezaposleni i počesto koncentrirani u određenim geografskim područjima. U obzir treba uzeti da se radi o stanovništvu u čijoj strukturi prevladavaju mladi, te da ta skupina stanovništva raste u ukupnom stanovništvu. Ukoliko se propusti Rome integrirati na tržište rada ekonomske posljedice će biti, među ostalim, gubitak radne snage i povećani troškovi socijalnih transfera.
-
Mjere koje promoviraju različitost su važne, ali nisu dovoljne. Postoji potreba kreiranja specifičnih mjera, unutar samih tvrtki, za zapošljavanje Roma. Primjerice, jedna je tvrtka iz Slovačke osvojila niz priznanja kao društveno odgovoran poslodavac u zapošljavanju i prilagodbi radnog procesa ženama, ali kad se radi o Romima nije učinjeno ništa.
-
Prakse upravljačke strukture tvrtke ključ su uspjeha. Primjer tvrtke iz Mađarske ukazuje da upravljačka struktura treba biti spremna preuzeti rizik kad zapošljava Rome, te da treba aktivno raditi na uklanjanju predrasuda koje o njima imaju ostali zaposlenici.
-
Tvrtke trebaju ulaziti u nove partnerske odnose radi pronalaženja odgovarajuće radne snage. Anketirane su tvrtke uspostavile veze sa obrazovnim programima u romskim naseljima i sa romskim udrugama, zajednički su organizirali potrebnu izobrazbu i izabrali najprikladnije kandidate.
-
Suradnja sa medijima. Mediji imaju značajnu ulogu u uklanjanju predrasuda. Češka je televizija zaposlila troje kvalificiranih Roma kao reportere i najavljivače. Tako su stvoreni pozitivni primjeri i za Rome i za ne-Rome. (Preuzeto i preuređeno iz: Employing the Roma- Insight from Bussiness, UNDP Regional Bureau for Europe and the CIS, 2005.)
SOCIJALNO ISKLJUČENI
POGLAVLJE 3
Tablica 4: Stanovništvo hrvatske i srpske nacionalnosti prema popisima 1991. i 2001. godine Regije Područja gradova/općina
Hrvati
Srbi
1991.
2001.
1991.
2001.
Uzorak
%
Uzorak
%
Uzorak
%
Uzorak
%
25.685
35,2
30.017
71,5
41.283
56,5
9.339
22,2
Glina
7.718
34,0
6.712
68,0
13.971
61,5
2.829
28,7
Petrinja
15.600
44,3
19.280
82,3
15.802
44,8
2.809
12,0
Topusko
2.251
33,0
2.045
63,5
4.144
60,7
954
29,6
116
1,4
1.980
36,0
7.366
89,4
2.747
50,0
Lika
2.093
14,7
4.330
60,0
11.225
78,8
2.633
22,2
Plitvička Jezera
1.600
22,4
3.141
67,3
4.970
69,5
1424
30,5
Udbina
408
8,8
841
51,0
3.993
86,3
711
43,1
Vrhovine
85
3,5
348
38,0
2.262
92,2
498
55,0
Dalmacija
25.813
36,2
31.745
84,5
43.305
60,8
4.981
13,3
Benkovac
8.645
36,2
8.845
90,4
16.301
63,8
730
7,5
Drniš
10.458
71,4
7.835
91,2
3.865
26,4
656
7,6
Knin
2.372
10,3
11.613
76,5
19.652
85,4
3.164
20,8
Skradin
4.338
54,0
3.452
86,6
3.487
43,4
431
10,8
20.117
41,5
28.390
79,8
22.710
46,7
4.878
13,7
Brestovac
3.176
58,6
3.578
88,8
1.919
35,4
345
8,6
Đulovac
1.118
24,2
2.893
79,5
3.043
65,9
580
15,9
Okučani
433
7,6
3.153
74,6
4.777
83,6
907
21,5
Pakrac
6.025
35,4
6.048
68,3
7.853
46,1
1.514
17,1
Slatina
9.425
59,5
12.718
85,8
5.118
32,3
1.532
10,3
40.450
45,8
37.489
56,4
28.454
32,2
20.444
30,8
Beli Manastir
4.945
37,7
6.085
55,4
4.217
32,2
2.920
26,6
Darda
3.104
35,7
3.663
51,9
3.293
37,9
2.008
28,4
Erdut
3.493
34,3
3.117
37,0
5.165
50,4
4.538
53,9
Ilok
6.848
70,3
6.425
77,0
672
6,9
566
6,8
Vukovar
22.060
47,4
18.199
57,5
15.107
32,5
10.412
32,9
Ukupno
114.218
38,4
131.971
69,9
146.977
49,4
42.275
22,4
Banija – Kordun
Vojnić
Zapadna Slavonija
Istočna Slavonija
Izvor: SDF
49
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
astacijom, koja se dogodila u toku rata i neposredno nakon njega, a o njoj svjedoče podaci u tabeli iz teksta Alije Hodžića (SDF, 2006.). Ustavni zakon garantira odgovarajuće sudjelovanje nacionalnih manjina na svim razinama javnih službi, a u primjenu ove garancije uključena je i hrvatska cestovna karta kao dio „Sarajevskog procesa“ koji naglašava važnost srpskih povratnika. No ipak, trenutno ne postoje legalni mehanizmi za provođenje prava na zapošljavanje manjina ili za poticanje predstavnika manjina na naglašavanje njihovog manjinskog statusa tijekom postupka novačenja. U svibnju 2006. glavni državni ured za administraciju (CSOA) usmenim je putem izjavio da nacionalne manjine sadržavaju otprilike 4% od 52.000 hrvatskih javnih zaposlenika, isključujući one koji rade u tijelima pravosuđa. Nacionalna, regionalna i lokalna tijela uprave zahtijevaju planove za zapošljavanje koji bi prikazali i broj pripadnika manjina i njihovo trenutno radno mjesto. Neke jedinice javne uprave su u središtu tog postupka, dok druge nisu, i navode nedostatak financijskih sredstava za zapošljavanje dodatnog broja zaposlenika. Time se ukazuje da će daljini napredak prema uključivanju manjina u javne službe zahtijevati čvrsto vodstvo na centralnoj razini.
3.2.6. Pristup prijevozu Dostupnost sredstava javnog prijevoza povezana je sa pristupom zaposlenju i pružateljima usluga, posebice za one romske, ali i druge manjinske zajednice koje su prostorno odijeljene od naselja većinskog stanovništva u kojima je smještena glavnina poslodavaca, pružatelja usluga i obrazovnih institucija. Kad se radi o Romima, nepostojanje sredstava javnog prijevoza do predškolskih i školskih ustanova jedan je od čimbenika koji, među ostalima, podržava organiziranje posebnih predškolskih programa, odnosno ta se činjenica rabi kao jedno od opravdanja za koncentraciju romskih učenika u jednoj smjeni što rezultira, jednim dijelom i stvaranjem samo romskih razreda (UNDP, 2006.). Budući da se znatan dio povratnika srpske nacionalnosti vratio u demografski devastirano područje kninske, odnosno glinske regije, i da često žive u
50
odmaknutim zaselcima, promet i povezanost s regionalnim i subregionalnim središtima predstavlja im golem problem. U tim je prostorima praktički nemoguće za tako malo stanovnika organizirati javni prijevoz, a onaj koji postoji spor je, nedostupan i za socijalne uvjete povratnika skup.
3.2.7. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji U osiromašenim i infrastrukturno neopremljenim romskim naseljima informatička i komunikacijska tehnologija za većinu stanovništva su nedostupne. Od dosad sporadičnih inicijativa ne-vladinih organizacija koje su organizirale tečajeve informatičkog opismenjivanja, i to uglavnom u većim gradovima, izdvaja se najnoviji program Udruge Roma Zagreba i ECDL Akadaemije Elit- Trade. Nastojeći povećati razinu zapošljivosti Roma organizirali su dvomjesečni tečaj stjecanja osnovne informatičke pismenosti kojim se stječe međunarodno priznata diploma koja se upisuje i u radnu knjižicu.
3.2.8. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi „Hrvatska želi ući u Europsku uniju i ja se s time slažem, ali na koji način, kad naše selo nema struju, a živimo u 21. stoljeću. Normalni životni uvjeti su prioritet. Naše selo nema ceste, niti kanalizacije, smeće se ne odvozi...“ (Sudionik fokus grupe, Sisak, UNDP 2006b.) Tri su ključne odrednice uvjeta stanovanja romskog stanovništva: (1) prostorna marginalizacija i neuređenost romskih naselja, (2) pristup osnovnoj infrastrukturi, te (3) pristup subvencijama i kreditima za unaprjeđenje uvjeta stanovanja. Dijelovi, ponekad i cijela naselja izgrađena su bespravno. Uslijed nedefiniranosti prometnica, neadekvatnosti nastamba i kuća, te nezadovoljavajući uvjeti životne sredine odaju dojam privremenosti unatoč tome što postoje više desetljeća. Čak 79% stanovnika takvih
SOCIJALNO ISKLJUČENI
naselja ističe potrebu za uvođenjem kanalizacije, 49% nema tekuću vodu, a 26% nema električnu energiju.61 Socijalna infrastruktura: udaljenost dječjih vrtića, osnovnih škola i doma zdravlja predstavlja problem za oko 70% stanovnika62. Stambeni fond koji je Romima dostupnom najčešće čine kuće (74,5%); daščare (9,5%); napuštene barake na gradilištima (9%), te stanovi (6%).63 Međutim, većina kuća ne zadovoljava niti minimalne uvjete stanovanja: 11% domaćinstava, sa prosječno pet članova obitelji živi na 10 metara četvornih stambene površine, a u prenapučenom stambenom prostoru živi najmanje 54% osoba.64 Ukoliko se navedeni podaci promatraju kumulativno u skladu s tipologijom FEANTSE (vidi dio o beskućnicima), velika većina Roma živi nesigurno i u neadekvatnim uvjetima. Iako je isključenost od stanovanja prepoznata, ona se promatra ponajprije iz dvaju očišta, onoga ‘divlje gradnje’ kao izraza ‘romskog kulturnog koda’, ili pak odvojeno od općih mjera vezanih uz stanovanje, pri čemu prevladava tendencija pokušaja za iznalaženjem rješenja u užem kontekstu specifičnih mjera namijenjenih Romima. Puno su rjeđi primjeri konzultiranja Roma o procesu gdje se u obzir uzima i društvena dimenzija stanovanja. Pri tome, dio romskih predstavnika predlaže uvođenje sistema specifičnog kreditiranja, i ulaganja u naturi, odnosno putem besplatnog rada onih Roma koji odluče sudjelovati u predloženom programu. Cijelo područje oslobođeno Olujom 1995. godine sustavno je devastirano i na njemu je razorena i osnovna infrastruktura. Pri obnovi kuća koja se odvija relativno sporo, postavljaju se administrativne zapreke, na primjer, obnavljaju se samo kuće srpskih povratnika koje su bile izgrađene s građevinskom dozvolom i bile upisane u zemljišne knjige. Međutim, sedamdesetih i osamdesetih godina, kad je izgrađen najveći dio stambenog fonda na tim područjima, bile su veoma rasprostranjene gradnje bez dozvola, a zemljišne su knjige bile vrlo neuredno vođene. Nepostojanje temeljne komunalne infrastrukture, koja je prije rata bila izgrađena, dodatna je prepreka uspostavljanju normalnog života povratničkih obitelji na difuzno naseljenim područjima.
POGLAVLJE 3
3.2.9. Društvene veze „Mi smo svi za jednoga i jedan za sve. Naučili smo biti zajedno jer samo tako možemo preživjeti.“ (Sudionik fokus grupe Sisak, UNDP 2006b.) Čini se da društvene interakcije između Roma i neRoma uvelike počivaju na međusobnom bazičnom nesporazumu. Radi se, s jedne strane o percepciji većinskog stanovništva da su Romi tijekom stoljeća internalizirali način života kojim žive, odnosno da ne žele učiniti ništa kako bi ga promijenili, te da će pokušaji integracije biti bezuspješni. S druge pak strane, Romi izražavaju zabrinutost glede integracijskih procesa zbog toga što većinsko stanovništvo nije dovoljno upoznato s njihovom situacijom i identitetom. Glasovi koji komuniciraju realnost različitih romskih zajednica većinom dolaze iz ne-vladinog sektora, te i sami ulažu interese u teme koje promoviraju. Nepostojanje konsenzusa o određenim temama među romskim predstavnicima često se navodi kao primjer romske ‘iracionalnosti’ u borbi za povećanje resursa, međutim, to nije puno drugačije niti kad se radi o participaciji drugih marginaliziranih skupina. Srbi povratnici u kninskoj i glinskoj regiji vratili su se u izrazito difuzno naseljena područja. I prije rata to je područje bilo vrlo rijetko nastanjeno, a u ratu je doživjelo tešku demografsku devastaciju (vidi tabele 2 i 4). U demografski devastiranom području teško se uspostavljaju društveni kontakti. Na istom području jedna kraj druge žive tri zatvorene zajednice: autohtoni Hrvati, Srbi povratnici i Hrvati useljeni iz Bosne i Hercegovine. Između pripadnika različitih zajednica gotovo da i nema kontakata, iako se u posljednje vrijeme uspostavlja nekakav oblik "političke korektnosti" i metajezik kojim se taj rascjep pokušava prikriti. Osim temeljne demografske devastacije cijelog područja, dešavaju se i subregionalna pomicanja. Stvaraju se subregionalni centri, u kojima naseljenost relativno stagnira, a okolna područja ostaju posve
61 Geran-Marko Miletić. (2006.): Uvjeti stanovanja i stambene aspiracije Roma u Kako žive hrvatski Romi 62 Ibidem. 63 Geran-Marko Miletić, (2005.): Uvjeti stanovanja i stambene aspiracije Roma, str 163, u Kako žive hrvatski Romi 64 Ibidem.
51
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
ispražnjena. Pritom su i zajednica autohtonih Hrvata i ona Hrvata useljenih iz BiH prostorno daleko mobilnije nego li srpska povratnička zajednica. Ta zajednica, koju čine i bitno stariji ljudi, ostaje u izdvojenim zaseocima, bez mogućnosti uspostavljanja interpersonalnih odnosa. Prilikom planiranja povratka bila je propuštena mogućnost koncentracije povratnika u veća naselja, a u difuzno naseljenim područjima teže je osigurati potrebnu infrastrukturu, koje često ni nakon završetka obnove nema. Izoliranost naselja, u koja bi se izbjegli trebali vratiti, uzrokom je da se vraćaju uglavnom samo ljudi pozne životne dobi.
3.2.10. Političko sudjelovanje Hrvatski politički sustav štiti pasivno biračko pravo pripadnika nacionalnih manjina, osiguravajući unaprijed rezerviran broj (najmanje 5, a najviše 8, koliko ih se i bira) zastupnika u Saboru. Pripadnici manjina nemaju dvostruko pravo glasa, već se moraju odlučiti žele li glasovati, kao ostali državljani, za "političke" liste u redovnim izbornim jedinicama ili za kandidate u posebnim jedinicama za manjinske kandidate. Srpska manjina bira tri zastupnika, talijanska i mađarska po jednog, a ostale su grupirane u izborne jedinice u kojima više manjina bira po jednog zastupnika. Manjinski zastupnici izabrani su iz izborne jedinice (sustavom jednostavne većine) bez obzira na to koliko glasova osvoje. Uz način izbora zastupnika na nacionalnoj razini vezano je još nekoliko dilema. Ustrajavanje na sprečavanju pozitivne diskriminacije pripadnika manjina pravom na dvostruki glas, pripadnike manjina gura se u alternativu: manjinska getoizacija ili prisilna asimilacija, jer se glasujući samo u maloj izbornoj jedinici odriču općeg biračkog prava i političkog identiteta, a glasovanjem samo u redovitim izbornim jedinicama odriču se manjinskoga identiteta. Na razini lokalne i regionalne samouprave Ustavni zakon predviđa pravo manjina na razmjernu zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima, svugdje ondje gdje manjine čine više od 15 % stanovništva. Intencija zakonodavca bila je da se u onim dijelovima zemlje u kojima živi znatnija manjinska zajednica, načelo većinske demokracije nadomjesti načelom
52
konsocijacijskoga upravljanja zajednicom. No ipak, princip proporcionalne zastupljenosti otežava pitanje o broju manjinskih kvota koje se moraju izračunati kako bi se odredila razina njihove zastupljenosti. Ako se zastupljenost zasniva na najnovijim glasačkim listama, manjinska zastupljenost u lokalnim skupštinama bit će znatno viša u područjima ranije pogođenim ratom u koja su se izbjeglice vraćale od 2001. godine. Treći "stup" manjinske zastupljenosti – manjinska samouprava, odnosno vijeća nacionalnih manjina - zamišljen je kao spona između civilnoga društva i lokalne samouprave. Zakonodavac je omogućio visok stupanj fiskalne autonomije manjinskih samouprava, kojom se one ne koriste (SDF, 2006.). Kapaciteti za samoodrživost ove institucije vrlo su niski. Izgubljena je veza između manjinskih nevladinih organizacija i manjinskih samouprava, a ne postoji svijest o nestranačkom karakteru manjinske samouprave. Niti članovi predstavničkih i izvršnih tijela lokalne i regionalne samouprave s jedne, odnosno članovi manjinskih samouprava, s druge strane, ne shvaćaju u potpunosti intenciju zakonodavca da manjinska samouprava ne funkcionira kao vlast, već kao konzultativno tijelo koje bi trebalo doprinijeti uvođenju u hrvatsku lokalnu samoupravu načela participativne demokracije i europskoga načela dobroga upravljanja.
3.2.11. Ključni izazovi Hrvatska je u prethodnom periodu najviše napredovala u formalnoj zaštiti manjinskih prava. Provođenje načela vladavine prava i afirmacija mehanizama manjinske zaštite temeljne su obveze hrvatske države u sljedećem razdoblju. Osim u izgradnji formalne zaštite, Hrvatska je bitno napredovala i u medijskoj otvorenosti, a i u korektnosti društvenog komuniciranja, pa je govor mržnje, još donedavno učestao u javnom komuniciranju, pogotovo kad je riječ o odnosu prema manjinama, postao tek incidentnom pojavom. Kad se dogode incidenti povrede ljudskih prava pripadnika manjina, izostaje odgovarajuća reakcija nositelja izvršne vlasti, prije svega onih na razini lokalne i regionalne samouprave. Proces pristupanja Hrvatske Europskoj uniji predstavljat će poseban izazov s
SOCIJALNO ISKLJUČENI
pozicije zaštite prava manjina: već je uspostavljanje koalicije HDZ-a, stranke s povijesnim balastom autoritarnoga nacionalističkog režima Franje Tuđmana, sa srpskom nacionalnom strankom SDSS, dostajalo da međunarodni promatrači ocijene kako je Hrvatska savladala prvi od triju pretkopenhaških kriterija za otpočinjanje institucionalnog dijaloga s EU – punu zaštitu manjina.
3.2.12. Implikacije za politiku Osim Srba i Roma, ostale se nacionalne manjine susreću s istim poteškoćama kao i većinski narod. Pitanju srpske manjine pristupa se iz prizme zaštite manjinskih prava. Time, u nekim slučajevima njihova socijalna prava bivaju ispolitizirana, dok se Rome percipira prvenstveno kao socijalno ranjivu skupinu pri čemu se njihova manjinska prava rangiraju drugorazrednima. Insistiranje na pristupu pravima podrazumijeva i preraspodjelu sredstava. Pri tome treba uzeti u obzir stajalište većine prema kojem su prava skupa, naročito kad ih uživaju manjinske skupine. Stoga se, kad se radi o Romima, čini da postoje tri alternative. Jedna je vezana uz smanjivanje diskriminacije i jačanje doprinosa Roma u formalnoj ekonomiji čime se omogućava pristup uslugama i ostvarivanje prihoda. Druga je vezana uz reguliranje neformalnih ekonomskih aktivnosti i kreiranje osnovnih mjera zdravstvenog, socijalnog i mirovinskog osiguranja koji se financiraju putem doprinosa iz tih aktivnosti. Treća je mogućnost kreiranje univerzalnih programa koji ciljaju na one dimenzije u kojima su Romi u nepovoljnom položaju. Univerzalna priroda takvih ciljanih mjera trebala bi omogućiti pristup pravima, a da istodobno ne rezultira stigmatizacijom. Posebice se nameće potreba usvajanja provedbenog zakonodavstva kojim bi se ostvarila prava iz članka 22. Ustavnog zakona, na pozitivnu diskriminaciju pripadnika manjina pri zapošljavanju u javnoj upravi, državnim i javnim službama, sudbenoj vlasti te u administrativnome aparatu lokalne samouprave. Od iznimne važnosti bilo bi formiranje konzultativnog odbora s Gospodarskim i socijalnim odborom EU, koji bi se bavio razvojem civilnog društva (dakle i manjinskih nevladinih organizacija, pa i manjinske samouprave) i njegovim uključivanjem u procese donošenja odluka
POGLAVLJE 3
Konačno, bitni su i razvoj korektnosti društvenoga komuniciranja, sustavno ograničavanje govora mržnje i poticanje otvorenosti medija. Posebnu bi pažnju trebalo posvetiti fokusiranom prikupljanju statističkih podataka o pripadnicima i pripadnicama manjinskih skupina kao i praćenju različitih životnih iskustava žena i muškaraca iz manjinskih skupina u privatnom i javnom životu. Osim toga, posebnu je pažnju potrebno posvetiti procesima interakcija Roma i Srba i većinskog stanovništva u različitim programima organizacija civilnog društva i mjerama koje provode državna tijela, a u kojima bi trebala prevladavati ‘puna participacija’ (odnosno osnažena participacija) na svim razinama kreiranja, odlučivanja, provođenja i vrednovanja.
3.3. Povratnici i interno raseljene osobe65 3.3.1. Ljudska prava Prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o statusu prognanika i izbjeglica (Narodne novine br. 128/99), prognanik je osoba koja je, samostalno ili organizirano, napustila mjesto prebivališta u dijelu Republike Hrvatske koje je bilo ugroženo ratom kako bi izbjegla neposrednu opasnost za život pred agresijom i drugim oružanim akcijama. Prognanik je osoba koja je pobjegla iz jednog dijela Republike Hrvatske u drugi. Povratnik je osoba koja je stekla status povratnika prema posebnim propisima o povratnicima i osoba koja se vratila prema Programu za povratak i smještaj prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba iz 1998. Povratnik/ca kojem/joj je priznat status povratnika, uživa prava povratnika najdulje 6 mjeseci od datuma njegovog/njezinog povratka. Prema reorganizaciji Vlade Hrvatske od 1. lipnja 1999., Ured za prognanike i izbjeglice je odgovoran za upravljanje statusom i pravima prognanika, povratnika i izbjeglica. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o statusu prognanika i izbjeglica izjednačeni su status i prava povratnika i prognanika. Povratnik/ca ima osnovna prava koja je imao/la kao prognanik ili izbjeglica (financijska pomoć, humanitarna pomoć, pomoć u socijalnog prilagodbi, zdravstvena zaštita). Povratnik
65 Tekst o povratnicima komplementaran je tekstu o nacionalnim manjinama (3.2.).
53
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
isto tako, na temelju određenih propisa, dobiva pravo na porezne i carinske olakšice, s ciljem ohrabrivanja ljudi na povratak. Od samog početka procesa povratka u Hrvatsku (u razdoblju od kraja 1995. do 30. lipnja 2006.), UNHCR je registrirao ukupno 128.000 povratnika srpske manjine u i unutar Hrvatske. Od tog broja je 102.587 hrvatskih Srba povratnika koji su došli iz Srbije i Crne gore i Bosne i Hercegovine, te 23.210 koji su se vratili kao bivši prognanici iz hrvatskog Podunavlja u ostale dijelove Hrvatske. Podaci hrvatske Vlade govore da je krajem lipnja 2006. zabilježeno ukupno 380.012 povratnika (osoba kojima je dodijeljen status povratnika): 63% su bili bivši prognanici, uglavnom hrvatske narodnosti, od čega su 38% bivše izbjeglice srpske narodnosti. Za hrvatsku su Vladu stvaranje uvjeta za pomoć i održiv povratak bili problematični (PULS 2004.). Ocjene Misije OESS-a predviđaju da je povratak nekih 60-65% registriranih povratnika u Hrvatsku održiv (OESS 2006.) dok je, kako se navodi u istraživanju koje je 2003. proveo UNHCR, taj postotak čak i niži budući da su neki registrirani povratnici ‘putnici’ koji putuju između mjesta izgnanstva i mjesta u kojem su živjeli prije rata, a drugi su samo registrirani da se mogu vratiti ili jednom ili dvaput doći u posjet (UNHCR 2003.). Srbi povratnici s Potvrdom o dogovoru za povratak izdanom od strane Ureda nemaju pristup povlasticama koje proizlaze iz “statusa povratnika” prije ishođenja osobnih dokumenata, posebno hrvatske osobne iskaznice ili osobne iskaznice za strance. Ishođenje osobne iskaznice za strance je postupak koji zahtijeva puno vremena od povratnika, bivših stanovnika, i traje do tri mjeseca nakon čega se čeka još nekoliko mjeseci dok se ne dobije prva pomoć za povratnike. Pored toga, povratnici koji nisu hrvatski državljani (osobe s nekadašnjim prebivalištem) moraju ispuniti slijedeće uvjete: posjedovanje valjane putne isprave, zdravstveno osiguranje te moraju biti uzeti u obzir kao mogući korisnici jednog od postojećih programa stambenog zbrinjavanja u Hrvatskoj. Za stanovnike sabirnih centara koji su bivši nositelji stanarskog prava i koji nemaju u vlasništvu privatnu imovinu u Hrvatskoj ishođenje osobnih dokumenata još je teže, ako ne i nemoguće. Hrvatska Vlada razlikuje status interno raseljenih osoba (Internally Displaced Persons - IDPs) i povrat-
54
66
nika. IDP dobivaju puni status s naknadama do pomoći za dovršetak obnove, te 6 mjeseci statusa povratnika nakon povratka u staro prebivalište dok povratnici dobivaju samo 6 mjeseci statusa povratnika. Za pošten i nediskriminatorni pristup bilo bi potrebno povratnicima iz inozemstva koji ne primaju pomoć za obnovu dodijeliti status interno raseljene osobe do dovršetka obnove/preuzimanja u posjed, odnosno dok se ne pronađe trajno rješenje, i nakon toga 6 mjeseci status povratnika. Ured nije registrirao niti jednog povratnika kao interno raseljenu osobu dok se ne pronađe trajno rješenje i to nije predviđeno Zakonom o izmjenama i dopuna Zakona o statusu prognanika i izbjeglica budući da su izmjene i dopune stupile na snagu 8. prosinca 1999.
3.3.2. Pristup uslugama socijalne skrbi U nastavku je predstavljen kratak demografski profil povratnika:
-
Povratnici su stariji od prosjeka stanovništva u Republici Hrvatskoj. Prosječna dob66 u zemlji je 39 godina, dok nedavni podaci UNHCR-a ukazuju da je 50% povratnika starije od 65 g.
-
Među povratnicima je relativno niski postotak mladih do 19 godina starosti, oko 12,2% u odnosu na 23,7% koliko ih je u cijeloj zemlji.
-
Djeca dobi između 0 do 17 godina predstavljaju 10,5% populacije povratnika u odnosu na 21% koliko ih je u cijeloj zemlji. Gledano u apsolutnim brojevima, od 1998. se 11.400 djece u dobi od 0 do 17 godina vratilo u Hrvatsku sa svojim roditeljima ili bakama i djedovima.
-
Osobe starije od 60 godina predstavljaju 42% (koeficijent starenja) populacije povratnika u odnosu na 21,6% koliko ih je u cijeloj zemlji.
-
U skladu s tim, indeks starenja koji predstavlja odnos stanovništva u dobi od 60 ili više godina u stanovništvu, uključujući i stanovništvo u dobi od 0-19 godina, je viši od prosjeka u županijama u koje se povratnici vraćaju i izuzetno visok za populaciju povratnika.
Potrebno je naglasiti da je prosječna dob od 39 godina u Hrvatskoj jedna od najstarijih u Europi, jako slično dobi visokorazvijenih zemalja kao što je Danska.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Takva dobna struktura ima brojne ozbiljne posljedice:
-
Visoka stopa korištenja usluga zdravstvene zaštite i socijale skrbi s obzirom na visoke stope ovisnosti starijih osoba pokazuju moguće potrebe za socijalnom pomoći i možda potrebu za promjenama u načinu na koji se sredstva zajednice raspodjeljuju među generacijama.
-
Sposobnost stanovništva da aktivno sudjeluje u gospodarskom razvoju i proizvodnji je ograničena.
-
Ograničena investicijska ulaganja na slobodnom tržištu u područja s takvom demografskom statistikom.
-
Svi ovi čimbenici mogu doprinijeti širenju razvojnog jaza i povećanju nejednakosti.
Iako je apsolutna stopa siromaštva u Hrvatskoj prema međunarodnim standardima niska, ona ne odražava pravilno specifične uvjete u zemlji. Stope siromaštva su više u seoskim područjima, među slabo obrazovanim pojedincima i starijim osobama. Većina se povratnika uklapa u ove kategorije. Nezaposlenost u cijeloj zemlji neslužbeno iznosi 17.2%, no ona može narasti i do 34,2%67 u nekim područjima povratka, gdje je propala i prije rata slaba gospodarska infrastruktura s malim izgledima za brzu obnovu. Visoke stope nezaposlenosti i ukupno teško socioekonomsko okruženje utiču na svo stanovništvo slabeći sposobnost zajednice da učinkovito pomaže ranjive. Statistički podaci Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi68 pokazuju da, iako se odnose na cijelu državu, 2,7% stanovništva prima naknade za pomoć u socijalnoj skrbi.69 U županijama s visokim povratkom ovaj se postotak penje do, na primjer, 5% u Karlovačkoj županiji i čak 10,1% u Šibensko-kninskoj županiji. Na razini općina, slika postaje još i mračnija – Vojnić 11,2%, Topusko 12%, Obrovac 14,8%, Gračac 17,1% i Knin s 30% stanovništva koje prima naknadu za pomoć. U svim ovim općinama broj Srba povratnika je visok. Sveobuhvatni razvojni programi morali bi se usredotočiti na sveobuhvatno poboljšanje – gospodarstva, infrastrukture, obrazovanja, socijalne skrbi, zdravstvene zaštite,
POGLAVLJE 3
itd. – na svim područjima povratka. U protivnom, ako se negativni uvjeti nastave ili pogoršaju, oni ne samo da će negativno uticati na održivost povratka, već će i uzrokovati sekundarno raseljavanje ili posijati sjeme novog nezadovoljstva i napetosti. Podaci o povjerenju u sustav socijalne skrbi koji su navedeni u istraživanju Kvalitete života UNDP-a daju uvid i u to hoće li se ponovno socijalno uključivanje povratnika odvijati u povoljnom okruženju. Gotovo je polovica ukupnog stanovništva Hrvatske (43,1%) nezadovoljna sposobnostima sustava zdravstvene zaštite da pruži odgovarajuće usluge dok nepovjerenje u sustav socijalne skrbi premašuje 50%. Županije koje su bile pogođene ratom i u kojima se nastanio velik broj povratnika (npr. Zadarska i Šibensko-kninska županija te županije u Slavoniji) naglašavaju svoje nezadovoljstvo uslugama socijalne skrbi. Sukladno tome, povratnici i izbjeglice pokazuju više nezadovoljstva navedenim uslugama te smatraju da okruženje nije povoljno za reintegraciju. Također, starije osobe u cijeloj Hrvatskoj pokazuju svoje nepovjerenje u državni mirovinski sustav no posebno u županijama koje su uništene ratom - Zadarskoj i Vukovarsko-srijemskoj. Vrlo niske mirovine među povratnicima potiču osjećaj socijalne i gospodarske nesigurnosti. Sustav državne skrbi u područjima povratka je često nerazvijen i već preopterećen zahtjevima da zadovolji potrebe ranjivih povratnika. Na primjer, Ličko-senjska županija je “najstarija” županija u Hrvatskoj s prosječnom dobi od 43 godine, a ujedno je i jedna od najsiromašnijih županija. Ipak, samo 2,2% stanovništva prima naknadu za pomoć od Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi. To je moguće objasniti vrlo niskom gustoćom stanovništva (najnižom u Hrvatskoj) od 10 stanovnika po kvadratnom kilometru, teškim terenom i nerazvijenim sustavom socijalnih službi. Starije i ranjive osobe koje žive u tim područjima imaju ograničen pristup službama socijalne skrbi i socijalnim službama koje pružaju mobilni timovi lokalnih nevladinih udruga, kao što je Hrvatski Crveni križ. Preopterećen sustav je loše opremljen i nije sposoban osigurati količinu i kakvoću usluga za nešto više od pukog preživljavanja.
67 Vukovarska županija – najnoviji službeni podaci o stopi nezaposlenosti odnose se na 2004. 68 Službeni podaci Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi na dan 30. rujna 2005. 69 Naknada za pomoć je samo jedna od sedamnaest različitih naknada/usluga koje osigurava Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. Lokalne uprave (županije, općine) iz svojih proračuna osiguravaju drugačije socijalne naknade.
55
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Budući da Ured ne osigurava socijalnu zaštitu povratnicima u svojim objektima, očekuje se da lokalni uredi za prognanike i izbjeglice upućuju slučajeve u Centre za socijalni rad koji obično odbijaju voditi brigu o povratnicima smještenim u sabirne centre budući da se smatra da su oni pod paskom Ureda za prognanike i izbjeglice i da kao takvi ne mogu biti u sustavu državne socijalne skrbi. Po isteku statusa povratnika, povratnici kojima je potrebna institucionalna zaštita nađu se u procjepu između dvije vrste pomoći budući da transfer iz sustava zaštite Ureda u sustav socijalne skrbi nije automatski. Transfer iz smještaja Ureda u smještaj socijalne skrbi nije jednostavan zbog pomanjkanja koordinacije između Ureda i socijalne skrbi te ograničenih kapaciteta ustanova.
3.3.3 Pristup uslugama zdravstvene zaštite Iako se sadašnji sustav zdravstvene zaštite zasniva na načelu solidarnosti i promiče jednak pristup zdravstvenoj zaštiti za sve građane, dio stanovništva nije u mogućnosti ostvariti svoja prava. To se posebice odnosi na izbjeglice, povratnike i ostale hrvatske državljane koji, iz različitih razloga, nemaju zdravstveno osiguranje. Dostupni podaci i istraživanja pokazuju da određeni broj ljudi iz ovih skupina ne ispunjava zakonske uvjete za zdravstveno osiguranje dok bi ostali mogli imati koristi od nacionalnog sustava zdravstvenog osiguranja no nedostaju im potrebne informacije i pomoć da ostvare to pravo. Povratnici su često u ovoj drugoj skupini. Neposredno nakon povratka, oni su često suočeni s kašnjenjem u dobivanju punog pristupa državnim službama zdravstvene zaštite, uključujući i zdravstveno osiguranje, zbog administrativnih postupaka. Obično se njihova zdravstvena zaštita odnosi samo na hitne zahvate. Nedostatak usluga zastupanja neosiguranih povratnika nakon primanja u bolnicu, pored povremenog nepoznavanja svojih prava u zdravstvenoj zaštiti, često dovodi do neželjenog plaćanja usluga izravno od strane korisnika.
56
Novi Zakon o zdravstvenom osiguranju (Narodne novine, br. 85/06) koji je stupio na snagu 3. kolovoza 2006., ne prepoznaje posebnu kategoriju povratnika kao što je bio slučaj s prijašnjim Zakonom o zdravstvenom osiguranju. Kategorija povratnika u sadašnjem se zakonu tumači kao „ostali” koji su obavezni platiti doprinose za zdravstveno osiguranje retroaktivno za barem 12 mjeseci.
3.3.4. Pristup obrazovanju Pravo na obrazovanje na jeziku koji nije službeni jezik zajamčeno je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina iz 2002. i ostalim odgovarajućim zakonima. Ovi zakoni manjinama osiguravaju širok i liberalan okvir unutar kojeg je moguće osigurati posebno obrazovanje na jeziku manjine za njihovu djecu. Člankom 11. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina dozvoljeno je pripadnicima nacionalnih manjina osnivanje dječjih vrtića, osnovnih i srednjih škola i institucija za visoko obrazovanje koji su specifični za njihov jezik i kulturnu tradiciju. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa usvojilo je tri osnovna modela za obrazovanje manjina:
Model A – cijela se nastava obavlja na jeziku određene nacionalne manjine, uz dodatna četiri sata iz hrvatskog jezika. Redovan se nastavni plan prevodi na jezik manjine i dopunjava temama o specifičnim karakteristikama određene manjine. Nastava se provodi u odvojenim školama ili u posebnim razredima u školama većinskog naroda. Model B – nastava se provodi dvojezično. Nastava iz prirodnih znanosti provodi se na hrvatskom jeziku dok se društveni predmeti predaju na odgovarajućem jeziku manjine. Ovakav oblik obrazovanja uglavnom je organiziran u redovnim školama u posebnim razredima. Model C – pored kompletnog nastavnog plana koji se predaje na hrvatskom jeziku, učenici manjinskog naroda pohađaju dodatnih pet sati tjedno nastave o kulturi, jeziku i povijesti koji su specifični za njihovu manjinu.
Fizičko razdvajanje djece u Podunavlju Od početka mirne reintegracije u Podunavlju, obrazovanje manjina je postalo posebno osjetljivo pitanje. U županijama Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj, Srbi, Mađari, Slovaci, Nijemci, Rusini i Ukrajinci koriste obrazovne Modele A i C. U školskoj godini 2005/06, oko 5 tisuća učenika manjinskih naroda bilo je uključeno u obrazovne Modele A ili C u dječjim vrtićima, osnovnim i srednjim školama. Većina djece srpske nacionalnosti upisana je u obrazovni Model A,
SOCIJALNO ISKLJUČENI
dok ih je malen broj upisan u nastavu Modela C. Sve do nedavno su hrvatski i srpski đaci bili fizički razdvojeni u mnogim vrtićima i školama u gradu Vukovaru, iako više od 80% anketiranih roditelja daje prednost miješanom obrazovanju za svoju djecu prema anketi koju je proveo Nansen Dialogue Center - nevladina organizacija sa sjedištem u Osijeku. Stanje izvan Vukovara varira ovisno o školi. U većini škola u Osječkobaranjskoj županiji, nastava na hrvatskom i srpskom jeziku odvija se u istoj zgradi u miješanim smjenama. Pitanje udžbenika iz povijesti, koje potječe još iz moratorija na podučavanje povijesti o sukobu u razdoblju 1991. do 1995. u Podunavlju, a koji je uveden 1997., konačno je riješeno u rujnu 2005. Nakon sporazuma Vlade i predstavnika srpske zajednice, za svu su školsku djecu u regiji uvedeni zajednički udžbenici iz povijesti. Trenutno se priprema dodatak na srpskom jeziku za nastavnike povijesti koji bi se trebao početi koristiti u 2006.
3.3.5. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja Ukupna evidentirana stopa nezaposlenosti70 unutar stanovništva u radno sposobnoj dobi puno je viša u županijama s velikim brojem povratnika od nacionalnog prosjeka Hrvatske i razvijenih županija. U Sisačko-moslavačkoj županiji, gdje je broj povratnika visok, 29,7% stanovništva u radno sposobnoj dobi je nezaposleno, dok u Šibensko-kninskoj županiji ta brojka iznosi 31,1%. U razvijenijoj Međimurskoj županiji, stopa nezaposlenosti je niža od nacionalne stope nezaposlenosti od 18,0% iz 2004. Izvješća s terena pokazuju da Srbi povratnici imaju male izglede da nađu zaposlenje u privatnom sektoru, gdje se otvara jako malo novih radnih mjesta. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina trebao je ublažiti ovakvo stanje budući da propisuje “zastupanje u državnim upravnim tijelima i zakonodavnim tijelima” na temelju zastupljenosti određene manjine u ukupnom broju stanovništva. Kao takav, Zakon olakšava zapošljavanje pripadnika srpske manjine u općinskim i državnim uredima, ustanovama i javnim poduzećima. Nažalost, Zakon ne propisuje provedbene mjere, što znači da je sve u potpunosti prepušteno volji lokalnih vlasti. Na primjer, u općini
POGLAVLJE 3
Dvor, gdje Srbi predstavljaju 60% stanovništva, od 300 zaposlenih u lokalnoj upravi samo ih je 7 Srba. U Plaškom Srbi čine apsolutnu većinu pa iako predstavljaju većinu u općinskoj vlasti, niti jedan Srbin nije zaposlen u javnim poduzećima – Hrvatskoj elektroprivredi (HEP), Pošti, Hrvatskim željeznicama ili drugim javnim ustanovama. U gradu Kninu i općinama Benkovac i Korenica, nema članova srpske manjine koji su zaposleni u uredima državne uprave ili javnim poduzećima. Prema Srpskom demokratskom forumu, stanje je slično i u ostalim područjima povratka (Srpski demokratski forum, 2005.). Potrebno je naglasiti da se zapošljavanje za većinu radnih mjesta u državnoj upravi u područjima od posebne državne skrbi provodilo u razdoblju od 1995. do 1997. kada gotovo da i nije bilo povratnika radno sposobne dobi. Svaki bi pokušaj da se promijeni stanje teško bilo provesti budući da nema alternativnih mogućnosti za zapošljavanje. Ipak, kod svakog budućeg zapošljavanja uredi lokalne ili državne uprave, sudstvo i javna poduzeća trebali bi primijeniti načelo pozitivne diskriminacije koje proizlazi iz Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama. Važnost gospodarskih čimbenika pri donošenju odluke o povratku onih koji se još uvijek nalaze u izbjeglištvu vidi se i iz rezultata ankete (PULS, 2004.) koja je provedena među hrvatskim izbjeglicama u Srbiji i Crnoj Gori. Prema ovom istraživanju, prepreke povratku koje se između četrnaest ponuđenih odgovora nalazi na prvom mjestu su “manje mogućnosti za moju djecu u Hrvatskoj ” i “strah od nezaposlenosti”. Uz stabilnu sigurnosnu situaciju i nakon što su u protekle dvije godine konačno postali glavni korisnici pomoći za obnovu, pomanjkanje ekonomskih izgleda, odnosno pomanjkanje radnih mjesta, ostaje najveći izazov održivom povratku i punoj reintegraciji Srba povratnika.
3.3.6. Pristup prijevozu Povratnici često žive u udaljenim zaseocima, s vrlo malo stanovnika te ili nemaju ili je njihov pristup javnog prijevozu vrlo ograničen. Nizak životni standard povratnika im ne može omogućiti posjedovanje osobnog vozila. Lokalnim je vlastima često teško organizirati javni prijevoz za izolirana područja s tako
70 Najnoviji službeni podaci o stopi nezaposlenosti po županiji dostupni za 2004.
57
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
malo stanovnika, stoga nekim povratnicima preostaje da se suočavaju s izazovima kad moraju otići do najbližeg regionalnog centra, bolnice, radnog mjesta i slično.
-
Vlasnici nekretnina koje im je država dodijelila na privremeno korištenje: postupak je gotovo dovršen budući da je ostalo zaposjednuto još samo 190 od 19.000 stambenih objekata u vlasništvu hrvatskih Srba, a koje je država dodijelila na privremeno korištenje uglavnom raseljenim bosanskim Hrvatima i hrvatskim doseljenicima. I dok je čak 8.000 vlasnika prodalo svoju nekretninu državi, više od 3.000 kuća (vlasnika čije prebivalište nije poznato vlastima) ostaje prazno i uglavnom neprikladno za stanovanje. Vladi još uvijek preostaje da riješi nekoliko pravnih praznina koje utječu na povrat vlasništva, uključujući i popravak kuća koje su uništili privremeni stanari, nezatražena ulaganja koja su izvršili privremeni korisnici te povrat poljoprivrednog zemljišta i poslovnih prostora.
-
Vlasnici u ratu oštećenih stambenih jedinica koji su zatražili državnu pomoć za obnovu: od 1992., Vlada je pomogla u obnovi više od 140.000 stambenih jedinica od njih 190.000 oštećenih u ratu. Od 2002. oko 80% korisnika pomoći za obnovu bili su manjinski hrvatski Srbi koji su podnijeli zahtjev i na pomoć čekali nekoliko godina. Zabrinutost je izazvao velik broj odluka o neispunjavanju kriterija za obnovu koje su donesene na slabim pravnim osnovama, te velik broj ljudi koji se nisu kvalificirali zbog strogih kriterija koji su utvrđeni Zakonom o obnovi. Trenutno, pored otprilike 14.000 žalbi, na rješavanje čeka oko 2.400 zahtjeva za obnovu (za tisuću njih su sudski procesi već u tijeku). Vlada očekuje dovršiti velik dio preostalih slučajeva obnove do kraja 2006.
3.3.7. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji Povratnici u nekim izoliranim mjestima često nemaju odgovarajuće napajanje električnom energijom, zbog čega im je teško koristiti se elektroničkim uređajima. Mnogi su povratnici starije osobe čija je želja za korištenjem računala ograničena, no pristup računalu i Internetu u velikoj mjeri predstavlja izazov za djecu povratnika, pogotovo zbog teškog ekonomskog stanja njihovih roditelja.
3.3.8. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi Pristup odgovarajućem smještaju predstavlja glavnu prepreku za povratak preostale populacije raseljenih u Hrvatskoj. Tri kategorije izbjeglica i raseljenih osoba koji su porijeklom iz Hrvatske još uvijek nema pristup odgovarajućem smještaju:
-
58
Smještaj za bivše stanare/vlasnike stanarskog prava (OTR): zaštićeni stanari u stanovima koji su nekad bili u socijalističkom vlasništvu najveća su kategorija koja još nema pristup odgovarajućem smještaju (procjenjuje se da je od 1992. čak 30.000 domaćinstava hrvatskih Srba bilo lišeno ovog posebno zaštićenog stanarskog prava). Vlada je 2000./2002. i 2003. usvojila dvije mogućnosti stambenog zbrinjavanja, jednu za nekadašnja okupirana, uglavnom ruralna područja od posebne državne skrbi i za uglavnom urbana područja na ostatku teritorija Hrvatske. Nažalost, oba su ova programa ostala uglavnom neprovedena pa hrvatske vlasti još uvijek moraju riješiti oko 7 tisuća zahtjeva za rješavanje stambenog pitanja.
Preduvjeti za dostojan i održiv život u područjima povratka nalaze se u obnovi električne mreže, vodovoda i cesta u selima u kojima su povratnici iz redova manjina. Kada se radi o ponovnoj elektrifikaciji, u 2004. je OESS utvrdio da je za više od 200 sela hrvatskih Srba potrebno ponovno provesti elektrifikaciju gotovo jedno desetljeće nakon završetka oružanog sukoba. Kao rezultat dugih konzultacija s međunarodnom zajednicom na najvišoj razini, u više
SOCIJALNO ISKLJUČENI
od 40% od 214 sela gdje žive hrvatski Srbi ponovno je provedena elektrifikacija, a dovršetak cijelog procesa predviđen je za kraj 2008. OESS je počeo slične aktivnosti zagovaranja poboljšanja infrastrukture za opskrbu vodom i održavanje cesta u područjima povratka. OESS je također izradio analitička izvješća koja obuhvaćaju sva sela/zaselke s povratnicima i osiguravaju odgovarajuće političko i financijsko utvrđivanje prioriteta središnjih vlasti po pitanju rekonstrukcije potrebne mreže infrastrukture. U 2006., UNDP je pokrenuo lokalni razvojni program u nekoliko županija u područjima od posebne državne skrbi kojima je cilj, između ostalog, osigurati ograničenu pomoć za infrastrukturu u područjima koja su najviše zanemarena.
3.3.9. Ključni izazovi Iako se gospodarstvo nalazi u tranziciji i prolazi kroz pozitivan rast, zbog integracije povratnika u Hrvatsku potrebno je poboljšati socijalni i gospodarski život u područjima povratka. Županije koje su osjetile posljedice rata i koje bilježe najveći broj povratnika i dalje zaostaju za ostatkom zemlje. Ako se sadašnja teška socioekonomska situacija u područjima povratka nastavi i dalje i ako različiti programi za socijalnu i gospodarsku revitalizaciju ne počnu uskoro davati pozitivne rezultate za sve segmente stanovništva, takvi bi uvjeti mogli i dalje utjecati na brzinu povratka i još više izolirati povratnike. Ovakvo socioekonomsko stanje znači da čak i kada izbjeglice jednom postanu povratnici, oni i dalje ovise o humanitarnoj pomoći kako bi im se olakšala početna pravna, ali i socijalna i gospodarska reintegracija u njihove zajednice.
POGLAVLJE 3
3.3.10. Implikacije za politiku -
Trebalo bi ukloniti sve prepreke koje onemogućavaju zatvaranje dosjea o izbjeglicama u regiji, tj. sve političke uvjete, te bi trebalo do kraja 2006. stvoriti pravne i praktične mehanizme koji će omogućiti održiv povratak izbjeglica u Hrvatsku (kako je predviđeno Sarajevskom deklaracijom).
-
Potrebno je ubrzati provedbu programa stambenog zbrinjavanja za bivše stanare/vlasnike stanarskog prava. Potrebno je ubrzati i dovršiti do kraja 2007. slučajeve povrata vlasništva i pomoći u obnovi, a posebno rješavanje svih neriješenih žalbi.
-
Potrebno je riješiti statusne probleme raseljenih koji još nisu stekli hrvatsko državljanstvo i priznati radni staž ostvaren na bivšim područjima pod srpskom kontrolom za sve one koji su kvalificirani prema Zakonu o konvalidaciji.
-
Potrebno je poboljšati osnovnu infrastrukturu u područjima povratka. Hrvatska elektroprivreda (HEP) treba ubrzati ponovnu elektrifikaciju sela u koja su se vratili povratnici, što se očekuje dovršiti do 2008. Tijela lokalne i regionalne samouprave trebaju raditi na sanaciji i obnovi vodovodne mreže i cesta.
-
Potrebno je istražiti slučajeve diskriminacije pri zapošljavanju te prikupiti statistiku o zapošljavanju pripadnika manjina u državnim institucijama. Potrebno je izraditi i provesti strategije za jačanje i poticanje zapošljavanja pripadnika manjina.
-
Potrebno je izraditi sveobuhvatne razvojne programe usredotočene na sva područja povratka koji odražavaju potrebe povratnika.
-
Potrebno je usvojiti dugoročnu strategiju s ciljem postupnog isključivanja fizičke razdvojenosti djece srpske i hrvatske nacionalnosti u Istočnoj Slavoniji.
59
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.4. Osobe s intelektualnim teškoćama
Okvir 4: Životna priča Moje je ime V. Rođena sam 1960. godine u Zagrebu. Nakon poroda nisam mogla živjeti kod kuće, pa su mi pronašli novu obitelj, koja me je nakon nekog vremena vratila mami. Mama me je 1969. godine odvela u Centar za rehabilitaciju Stančić. U ustanovi mi nije bilo baš lijepo jer nas je bilo puno u sobi i nisam imala svoje stvari. Radila sam ručne radove u radionici, za što nisam dobivala plaću, pa si nisam mogla kupiti ono što želim. Iz kruga ustanove izlazili smo samo u grupi sa tetama. Osjećala sam se zatvorena i kao da živim u kavezu. Sanjala sam o tome da živim vani kao i drugi. Jednog su me dana pitali da li bih htjela izaći iz ustanove i živjeti u Zagrebu zajedno sa svoje dvije prijateljice iz Stančića. Jedva sam dočekala tu novu 2001. godinu kada sam izašla u slobodu i uselila se u svoj prvi stan. Morala sam naučiti mnogo toga: brinuti o sebi, stanu, koristiti se telefonom, tramvajem i autobusom. U tome mi je pomogla domaćica i moja koordinatorica. Dobila sam i prvi posao u Udruzi gdje sam raznosila poštu. Ali time nisam bila zadovoljna jer sam željela pravi posao. Moja želja se ostvarila. Sada radim u jednom skladištu na lijepljenju deklaracija i za to dobivam plaću, kojom mogu kupiti ono što trebam i želim. Danas živim sa dečkom i razmišljam o udaji. Na moju svadbu će doći i moja mama i sestra s kojima se, nakon puno godina, ponovno viđam.
3.4.1. Ljudska prava U Hrvatskoj ne postoje statistički podaci o prevalenciji osoba s intelektualnim teškoćama u općoj populaciji. Prema teoretskoj distribuciji (Gaussova krivulja) osobe s intelektualnim teškoćama čine oko 2,14% opće populacije (IQ ispod 70).71 S obzirom na broj stanovništva (4.437.460 stanovnika) na osnovu gore navedenih pokazatelja može se pretpostaviti da u Hrvatskoj živi 94.962 osoba s intelektualnim teškoćama, pri čemu se najveći broj odnosi na osobe s blagim intelektualnim teškoćama. „Ustavom Republike Hrvatske jamče se svim građanima jednaka prava i slobode bez obzira na njihov spol, rasu, nacionalno ili socijalno podrijetlo, društveni položaj ili druge osobine... Republika Hrvatska posebnu skrb posvećuje zaštiti osoba s invaliditetom i njihovom uključivanju u društveni život“.72 Činjenica je, međutim, da osobe s intelektualnim teškoćama spadaju u skupinu građana koji su u najvećoj mjeri obespravljeni. Ove se osobe percipira kao nesposobne, ovisne, pa čak i opasne po sebe i zajednicu u kojoj žive. To dakako postaje razlogom njihovog socijalnog isključivanja i ostvarivanja „prava“ kroz izdvojeni sustav takozvanog specijalnog školstva te doživotnim smještajem u rezidencijalne institucije.73 Prema podacima Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi74 o broju primijenjenih prava, ukupno je u „tretmanu“ centara za socijalnu skrb na dan 31.12.2004. godine bilo 78.681 „tjelesno ili mentalno oštećenih osoba“. Od toga broja, njih 6.797 je smješteno u domove socijalne skrbi, dok su 3.052 osobe smještene u 25 državnih domova za „tjelesno ili mentalno oštećenu“ djecu i odrasle; na smještaju u 15 nedržavnih domova smješteno je 1.416 osoba. Pored toga, još 2.329 osoba se nalazi na smještaju u domovima druge vrste (npr. za starije i nemoćne ili psihički bolesne osobe). Pretpostavka je da je preostalih oko 20.000 osoba s intelektualnim teškoćama pokriveno drugim sustavima (zdravstvo, obrazovanje i mirovinsko), koji također obuhvaćaju rezidencijalne oblike smještaja.
71 Kirk S.A, Gallagher, J.J., Educating Exceptional Children, Boston, 1989. 72 Članak 57. Ustava RH. 73 Pod pojmom rezidencijalne institucije podrazumijevaju se stacionarni domovi socijalne skrbi 74
60
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Godišnje statističko izvješće o primijenjenim pravima socijalne skrbi, pravnoj zaštiti djece, mladeži, braka, obitelji i osoba lišenih poslovne sposobnosti, te zaštiti tjelesno ili mentalno oštećenih osoba u Republici Hrvatskoj u 2004. godini, www.mzss.hr
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Osobe s intelektualnim teškoćama koje žive u institucijama su obespravljene po osnovi ograničavanja slobode, privatnosti, nemogućnosti donošenja odluka vezanih uz vlastiti život te nemogućnosti vršenja izbora pojedinca. U rezidencijalnoj instituciji krajnje je ograničena mogućnost interakcija s prirodnom društvenom sredinom (socijalna isključenost). Osobe s intelektualnim teškoćama su skupina osoba s invaliditetom koja se najčešće lišava poslovne sposobnosti dok je upravo poslovna sposobnost pretpostavka za ostvarivanje svih prava čovjeka i građanina. Osoba bez poslovne sposobnosti gubi niz zajamčenih prava među ostalim i pravo na plaćen rad, pravo na brak i obitelj, opće biračko pravo, pravo na udruživanje, pravo na izbor mjesta stanovanja i prebivanja, dostupnost obrazovanja i sl. Umjesto odrasle osobe s intelektualnim teškoćama odluke donosi skrbnik. Prema gore navedenim podacima Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, na dan 31.12.2004. godine pod skrbništvom se nalazilo 13.875 odraslih osoba, od kojih su 6.806 osobe s „mentalnim oštećenjem“, a njih 4.148 su skrbnici odlučili smjestiti u domove socijalne skrbi. Vidljivo je dakle da većina osoba s intelektualnim teškoćama živi u zajednici uz podršku članova svojih obitelji, uz vrlo ograničenu mogućnost uključivanja u aktivnosti koje nudi zajednica. Nepostojanje stručnih službi podrške u lokalnim sredinama glavni je razlog tome. Ukoliko osoba s intelektualnim teškoćama ostane sama, bez bliže obitelji, najčešće se smještava u neku od rezidencijalnih institucija, što za većinu znači doživotno izdvajanje iz poznate sredine. Iskustva osoba s intelektualnim teškoćama „jasno ukazuju na činjenicu da takve osobe u institucijama nisu imale nikakva prava“. 75
3.4.2. Pristup uslugama socijalne skrbi Posebna skrb osobama s invaliditetom pruža se kroz sustav socijalne skrbi što podrazumijeva djelovanje državnih tijela i drugih subjekata na stvaranju uvjeta za život onih osoba koje iz bilo kojih razloga ne
POGLAVLJE 3
mogu same sebi osigurati takve uvjete. Prema uzroku nemogućnosti zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, korisnik socijalne skrbi može biti, između ostalog, „tjelesno ili mentalno oštećena ili bolesna odrasla osoba, starija, nemoćna i druga osoba koja zbog trajnih ili privremenih promjena u zdravstvenom stanju ne može udovoljiti osnovnim životnim potrebama.“76 Za ostvarivanje prava iz socijalne skrbi nadležan je centar za socijalnu skrb osnovan na području na kojem osoba ima prebivalište. U sustavu socijalne skrbi osoba može ostvariti jedno od desetak prava, i to: savjetovanje, pomaganje u prevladavanju posebnih teškoća, pomoć za uzdržavanje, pomoć za podmirenje troškova stanovanja, jednokratna pomoć, doplatak za pomoć i njegu, pomoć i njega u kući, osobna invalidnina, osposobljavanje za samostalan život i rad, skrb izvan vlastite obitelji te druge pomoći (pomoć u prehrani, pomoć za odjeću i obuću, pomoć za osobne potrebe korisnika stalnog smještaja, podmirenje pogrebnih troškova, podmirenje troškova ogrjeva). Novčana prava iz sustava socijalne skrbi utvrđuju se temeljem osnovice za ostvarivanje prava iz socijalne skrbi, koju propisuje Vlada Republike Hrvatske, a ista iznosi 400 HRK. Tako, primjerice, doplatak za pomoć i njegu može iznositi 70% od osnovice tj. 280 HRK dok se najveći iznos odobrava za osobnu invalidninu i iznosi 250% od osnovice tj. 1.000 HRK. Većina novčanih prava ovisi o dohodovnom cenzusu tj. prihodu po članu obitelji. Prava iz sustava socijalne skrbi koja se ostvaruju u novcu su možemo reći minimalna budući je osnovica za ostvarivanje prava iz socijalne skrbi već nekoliko godina nepromijenjena te ne prati porast troškova života. Istraživanja UNDP-a provedena na fokus grupama pokazuju da ispitanici sustav socijalne skrbi smatraju loše organiziranim sustavom u kojem ostvarivanje prava ovisi o jednoj osobi, najčešće socijalnom radniku. Pružatelji usluga, zaposleni u centrima za socijalnu skrb, zadovoljni su svojim radom i radom svoje institucije, iako nisu previše uvjereni u zadovoljstvo korisnika usluga.77
75 UNDP (2006b.).”Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Skupine s povećanim rizikom od socijalne isključenosti - fokus grupe”.
UNDP, Zagreb, Hrvatska, str. 13. 76 Zakon o socijalnoj skrbi, Narodne novine br. 73/97, 27/01, 59/01, 82/01, 103/03, 44/06 77 UNDP (2006c.).”Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Pružatelji usluga socijalne skrbi”. UNDP, Zagreb, Hrvatska, str. 17-22.
61
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.4.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite Sve osobe s intelektualnim teškoćama koje žive u obiteljima uključene su u sustav zdravstvenog osiguranja i koriste sve dostupne zdravstvene usluge. Osobe s intelektualnim teškoćama koje žive u rezidencijalnim institucijama nisu uključene u redovni sustav zdravstvenih usluga, već najčešće postoji zdravstvena služba unutar same institucije. Zdravstvena skrb u institucijama često je ispod razine prosječne kvalitete pružene zdravstvene usluge u zajednici, i kod osoba s intelektualnim teškoćama uglavnom se svodi na davanje medikamentozne terapije. Korištenje drugih zdravstvenih usluga, kao što je mogućnost dobivanja ortopedskih pomagala ili možda saniranje stomatoloških potreba (popravak zubi ili ugradnja zubnih proteza), u institucijama je ispod prosječne razine i svodi se na minimum potreba.
3.4.4. Pristup obrazovanju Prema podacima Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, objavljenim u statističkom izvješću Državnog zavoda za statistiku 2002. godine, gotovo 70% djece s intelektualnim teškoćama integrirano je u redovne škole.78 Međutim, ova integracija podrazumijeva sve oblike školovanja djece s teškoćama (potpunu i djelomičnu integraciju, školovanje u posebnim skupinama pri redovnim školama, te školovanje u posebnim tzv. specijalnim školama). Segregacija djece često je vezana uz institucionalizaciju, jer u manjim mjestima nema tzv. specijalnih škola pa se dijete smještava u školski stacionar u gradskoj sredini. Uključenost u neki od gore navedenih oblika u praksi ovisi o stupnju intelektualne teškoće djeteta, tako da su najčešće djeca s manjim intelektualnim teškoćama integrirana u razredne odjele redovnih škola ili su djelomično integrirana u posebnim odgojno-obrazovnim skupinama. Međutim, i ovaj oblik, bez obzira na pozitivnu zakonsku regulativu, najviše ovisi o mogućnosti pružanja odgovarajućeg vida podrške. Mnogi učitelji redovnih škola navode da nisu zadovoljavajuće educirani za izradu prilagođenih programa za djecu s intelektualnim teškoćama, a nekada ni nadležno ministarstvo ne odobrava zapošljavanje potrebnog osoblja (rehabilitatora).
62
3.4.5. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja Kada se govori općenito o osobama s invaliditetom, redovan pristup zapošljavanju imaju sve skupine ovih osoba, osim osoba s većim intelektualnim teškoćama. Naime, ove osobe su najčešće lišene poslovne sposobnost pa samim time ne mogu ostvariti pravo na zaključivanje ugovora o radu. Nadalje, osobe s većim intelektualnim teškoćama se najčešće samo radno osposobljavaju za obavljanje nekih poslova čije opise ne nalazimo u redovnom sustavu zanimanja. Takve osobe najčešće završavaju u zaštitnim radionicama, dnevnim centrima u lokalnoj zajednici u kojoj žive, ili, ukoliko su bez obitelji, u rezidencijalnim institucijama. Dnevni centri za rehabilitaciju i radne aktivnosti su domovi socijalne skrbi koji nude usluge cjelodnevnog ili poludnevnog boravka. Osobe koje u njima borave su u položaju korisnika usluga te troškove njihova boravka najčešće snosi nadležno ministarstvo tj. pokrivaju se iz sredstava socijalne skrbi. Što se tiče zaštitnih radionica, one su najčešće posebne organizacijske jedinice domova socijalne skrbi pod nazivom centri za rehabilitaciju, u kojima osobe nisu u pravom radnom odnosu. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invalditetom predviđa zaštitnu radionicu kao posebnu ustanovu ili trgovačko društvo koje zapošljavanja najmanje 51% osoba s invaliditetom u odnosu na ukupan broj zaposlenih. Nažalost, ne postoje konkretni podaci o tome koliko je registrirano zaštitnih radionica prema novim propisima. U Hrvatskoj postoji još nekoliko tvrtki koje su nekad bile poduzeća za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Jedna od njih je i zagrebački URIHO – Ustanova za rehabilitaciju hendikepiranih osoba profesionalnom rehabilitacijom i zapošljavanjem. Osnivači Ustanove su Grad Zagreb i Hrvatski savez gluhih i nagluhih osoba. U ustanovi je ukupno zaposleno oko 570 radnika od čega preko 52% čine osobe s invaliditetom.79 Osobe s manjim intelektualnim teškoćama prolaze strukovno obrazovanje za zanimanja koja u današnje vrijeme imaju malo veze s realnošću (npr. izrađivač donjeg ili gornjeg potplata obuće, pletač košara, knjigoveža i sl.). Takve osobe, ukoliko žive u obitelji, završavaju na zavodu za zapošljavanje i pri-
78 Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća, Zagreb, 2002, str. 9, www.dzs.hr 79 URIHO Zagreb, www.uriho.hr
SOCIJALNO ISKLJUČENI
maju simboličnu naknadu (280 HRK) do zaposlenja. Najčešće primanje naknade biva doživotno pošto su mogućnosti zaposlenja minimalne. Kako bi svom djetetu osigurali minimum financijske sigurnosti mnogi se roditelji/skrbnici odlučuju za postupak lišavanja poslovne sposobnosti i utvrđivanja većih teškoća, kako bi njihovo dijete ostvarilo pravo na osobnu invalidninu (1.000 HRK), a poslije njihove smrti pravo na obiteljsku mirovinu. Kada se radi o osobama koje nemaju obitelj i koje za vrijeme obrazovanja žive u đačkom domu, poslije završetka obrazovanja, budući da se nemaju kamo vratiti, najčešće završavaju u rezidencijalnim institucijama. Iako je krajem 2002. godine donesen Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, iz kojeg je vidljiva namjera zakonodavca da se putem poticajnih mjera uključuje osobe s invaliditetom u tržište rada, prema mišljenju predstavnika udruga koje zastupaju osobe s intelektualnim teškoćama mogućnosti zapošljavanja ovih osoba gotovo ne postoje.80 Naime, kada je riječ o osobama s intelektualnim teškoćama, predviđene mjere nisu primjerene njihovim potrebama. Zakon omogućava sufinanciranje dijela plaća za pomagača u radu, koji mora biti zaposlenik poslodavca. Kada je riječ o osobama s intelektualnim teškoćama, posebno s većim stupnjem invaliditeta, one se ne zapošljavaju na otvorenom tržištu rada, već svoje pravo na rad ostvaruju samo u zaštićenim uvjetima predviđenim Zakonom. Žalosna je činjenica da je rad u zaštićenim uvjetima u nadležnosti sustava socijalne skrbi (a ne u nadležnosti sustava gospodarstva i rada), čime se osoba s invaliditetom stavlja u položaj primatelja usluga socijalne skrbi.
3.4.6. Pristup prijevozu U gradu Zagrebu gradski prijevoznik Zagrebački električni tramvaj (ZET) počeo je postupno uvoditi modernizirane autobuse i tramvaje koji su prilagođeni osobama s invaliditetom. Osobe s intelektualnim teškoćama ostvaruju pravo na besplatni godišnji
prijevoz preko Udruge za pomoć osobama s mentalnom retardacijom. U manjim gradovima, gdje javni prijevoz vrše koncesionari odabrani na tržištu, ne postoje mogućnosti korištenja besplatnog prijevoza. Organizirani prijevoz do škole osiguran je samo kada se radi o velikim centrima za odgoj i obrazovanje (tzv. specijalnim školama) koji posjeduju vlastito vozilo i imaju zaposlenog radnika koji prevozi učenike do škole.
3.4.7. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi Za osobe s intelektualnim teškoćama postoje tri vida stanovanja: u obitelji (biološkoj ili udomiteljskoj), u rezidencijalnim institucijama te u novije vrijeme stanovanje u zajednici uz podršku (domovi za samostalno stanovanje i organizirano stanovanje). Ako osoba živi u obitelji, stanovanje ovisi o uvjetima i statusu obitelji. Ako osoba ostane sama u stanu ili kući (zbog smrti roditelja), najčešće se smještava u instituciju. Alternativa institucionalizaciji postoji kroz stanovanje u zajednici uz podršku koje osobi omogućuje da nastavi živjeti u svom stanu te prima podršku koju treba. Osobe koje žive u institucijama imaju uvjete stanovanja u skladu s mogućnostima same institucije (npr. u jednoj sobi živi veći broj korisnika, a sanitarni čvorovi i kupaonice su zajednički). O izboru oblika stanovanja ne odlučuje sama osoba s intelektualnim teškoćama, već članovi obitelji (ako je osoba u obitelji) ili centar za socijalnu skrb. Zbog nedostatnih mogućnosti alternativnog smještaja osoba se najčešće upućuje na smještaj u rezidencijalnu instituciju. Rješavanje stambenog pitanja osoba s intelektualnim teškoćama ozbiljan je problem pogotovo promatran u kontekstu deinstitucionalizacije. Centri za socijalnu skrb morali bi zajedno s lokalnom upravom sustavno raditi na osiguravanju stambenih prostora u okviru lokalnih zajednica, kao što se čini za populaciju branitelja, djece bez roditeljske skrbi i neke druge socijalno osjetljive skupine.
80 UNDP (2006b.).”Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Skupine s povećanim rizikom od socijalne isključenosti - fokus grupe”.
UNDP, Zagreb, Hrvatska, str. 17.
POGLAVLJE 3
63
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.4.8. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji Osobe s intelektualnim teškoćama koje žive u obitelji i ukoliko je obitelj dobrog ekonomskog statusa, najčešće posjeduju računalo. Ukoliko osoba živi u instituciji, nema pristupa Internetu. Ukoliko osoba živi u stambenoj zajednici Udruge za promicanje inkluzije, ima mogućnost informatičkog osposobljavanja i dostupan joj je Internet. Činjenica je međutim da u Hrvatskoj ne postoje programi prilagođeni osobama s intelektualnim teškoćama čime se značajno ograničava mogućnost korištenja računala i Interneta.
3.4.9. Društvene veze Na razini Hrvatske postoji Hrvatski savez udruga za osobe s mentalnom retardacijom koji okuplja 36 lokalnih udruga za pomoć osobama s intelektualnim teškoćama. Osnivači ovih udruga su roditelji, dok su osobe s intelektualnim teškoćama nominalni članovi bez prava odlučivanja. Klubovi u kojima osobe s intelektualnim teškoćama provode dio dana u različitim aktivnostima podrazumijevaju interakciju sa sličnim
osobama, čineću zatvorenu grupe, koja onemogućuje širu socijalnu integragraciju. Razvoj program stanovanja, uz podršku Udruge za promicanje inkluzije, potaknuo je i razvijanje vještina samozastupanja osoba s intelektualnim teškoćama. Rezultat rada je osnivanje prve i jedine u regiji, Udruge za samozastupanje. Osobe uključene u programe Udruge za promicanje inkluzije aktivno sudjeluju u svim aktivnostima u zajednici, po svome izboru.
3.4.10. Ključni izazovi Najveći izazov za osobe s intelektualnim teškoćama je izmjena pristupa zastupanja. U Hrvatskoj je još uvijek prisutno zastupanje na razini upravnog postupka. Naime, o lišavanju poslovne sposobnosti odlučuje sud, ali skrbnika imenuje te nadzor nad skrbništvom provodi centar za socijalnu skrb. Pritom se najčešće odlučuje o potpunom lišavanju poslovne sposobnosti, koje ponekad proizvodi negativne ekonomske učinke (ostvarivanje financijskih prava). Lišavanje poslovne sposobnosti bi trebalo biti iznimka, razmjerno naravi potrebe u svakom pojedinom slučaju. Rad zastupnika bi trebao nadzirati sud ili neka neovisna agencija, a
Okvir 5: Pozitivno iskustvo nevladine udruge Udruga za promicanje inkluzije osnovana je 1997. godine sa ciljem poticanja procesa deinstitucionalizacije i razvoja stručnih službi podrške u zajednici. U ostvarivanju ciljeva imala je dobru suradnju s Ministarstvom nadležnim za socijalnu skrb, tako da su prvi korisnici deinstitucionalizirani već krajem 1997. godine. Kako je bilo potrebno legalizirati život u zajednici, na inicijativu Udruge u sustav socijalne skrbi uvrštena je mogućnost pružanja usluga skrbi osobama s intelektualnim teškoćama u stanovima u zajednici. Sredinom 2000. godine osnovan je prvi Dom za samostalno stanovanje u Hrvatskoj s 23 korisnika koja su već tada živjela u unajmljenim stanovima u Zagrebu. Danas u 35 stambenih zajednica u Zagrebu, Osijeku, Bjelovaru i Slavonskom Brodu živi 105 odraslih osoba s intelektualnim teškoćama, od kojih su 2/3 deinstitucionalizirane iz stacionarnih domova socijalne skrbi. Sredinom 2003. godine Udruga je krenula s prvom stambenom zajednicom za djecu s teškoćama kao pilot-projektom. Tako je na inicijativu Udruge krajem 2003. godine u sustav socijalne skrbi uveden novi oblik stanovanja pod nazivom organizirano stanovanje, da bi sredinom 2004. godine nevladine udruge dobile mogućnost pružanja ovakvog oblika skrbi za osobe s intelektualnim teškoćama.
64
Udruga najveću važnost pridaje ostvarivanju prava osoba s intelektualnim teškoćama, pa su tako sve osobe s intelektualnim teškoćama od uključivanja u neki od programa Udruge uključene i u program samoodređenja i samozastupanja. Takav pristup omogućio je osnivanje prve Udruge za samozastupanje osoba s intelektualnim teškoćama u Hrvatskoj, ali i u široj regiji. Jedno od realiziranih prava je i ostvarivanje prava na zajednički život i brak za osobe s intelektualnim teškoćama. Ovo pravo ostvareno je putem suda za šest bračnih parova. Također su, na inicijativu samih osoba s intelektualnim teškoćama, pokrenuti postupci za vraćanje poslovne sposobnosti.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
ne tijelo s javnim ovlastima koje istodobno vrši funkciju skrbnika/zastupnika. U svim ostalim slučajevima osobe bi trebale ostvariti pravo na profesionalnog savjetnika koji bi osobi s intelektualnim teškoćama pružao podršku u donošenju odluka i vršenju vlastitog izbora. S izmjenom sustava lišavanja poslovne sposobnosti, same osobe s intelektualnim teškoćama dobivaju mogućnost odlučivati o svom načinu života što podrazumijeva izbor mjesta stanovanja i izbor mjesta rada. Poticanjem razvoja stručnih službi podrške u zajednici stvoriti će se uvjeti za deinstitucionalizaciju osoba s intelektualnim teškoćama.
3.4.11. Implikacije za politiku Država posebnu skrb posvećuje zaštiti osoba s invaliditetom i osigurava pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba. Ta pomoć ne treba biti usmjerena prema institucijama, onima koji skrbe o osobama s intelektualnim teškoćama, već prema samoj osobi. Dakle, osoba bi trebala dobiti određeni bon novčane vrijednosti kojim bi onda plaćala uslugu u zajednici koja joj je potrebna. Ujedno bi trebalo osnovati dvije vrste agencija – agenciju za specijalizirano udomiteljstvo te agenciju za zapošljavanje uz podršku. Agencija za specijalizirano udomiteljstvo bi omogućila sustavno poticanje i praćenje udomiteljstva za djecu, čime bi se spriječila institucionalizacija. Agencija za zapošljavanje uz podršku bi trebala omogućiti zapošljavanje osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu rada uz pružanje potrebne podrške. Zapošljavanjem osobe smanjila bi se davanja sustava socijalne skrbi, koja bi se onda mogla usmjeriti na razvoj kvalitetnih usluga u zajednici. Da bi se osobe s intelektualnim teškoćama mogle uključiti u svijet rada, potrebno je dosljedno provoditi propise koji se odnose na obrazovanje osoba s intelektualnim teškoćama.
POGLAVLJE 3
3.5. Osobe s tjelesnim invaliditetom Okvir 6: Životna priča M. C. živi s ocem na selu. Prije pola godine umrla mu je majka. Iskrivljenog je držanja, a kad vidi invalide na TV, osjeća se krajnje neugodno. Kad ga netko gleda, iskrivljenost se povećava. To je za njega, a naročito za oca, velika neugodnost, pa čim primijete dolazak neke nepoznate osobe, otac ga odvede u sobu skrivajući ga od pogleda. M.C. ima velike govorne mane pa mu je vrlo teško, gotovo nemoguće usmeno komunicirati s ljudima. Otac se trudi pružiti podršku, iako je i sam teško bolestan, no često ne dorasta teškoj situaciji. M.C. i njegov otac su pokušali putem oglasnika pronaći osobu koja bi skrbila o njima, no, bez uspjeha. Institucionalizacija je za njega kaže najgore rješenje. Socijalno stanje po njegovoj ocjeni je najniže moguće. Jedina novčana pomoć koju prima je 300 HRK (pomoć od stričeva). M.C. ima 54 godine i nikada nije išao u školu. Samouk je, ali vrlo uspješan u nekim vještinama poput engleskog jezika, služenja računalom, igranja šaha - uživo na US Chess-Live gdje se i učlanio. M.S. dizajnira kalendare, ali nema pisač u boji pa su to samo primjerci za susjede. voli slušati pop i rock glazbu. Surova stvarnost ohrabrila ga je da putem računala postavlja pitanja o mogućem članstvu u nekoj udruzi ili mjestu gdje može potražiti besplatan pravni savjet. Nakon kontakta s M.C.-om utvrđeno je da nitko od socijalnih radnika nikada nije došao u izvid, iako tvrde da znaju za njega. Da bi obavili izvid traže pismeni zahtjev koji im je poslan, ali koji nisu dobili. Ni lokalna udruga invalida ne zna za njega. Nakon izvjesnih intervencija, Centar za socijalnu skrb ga je posjetio, nakon čega M.C. dobiva osobnu invalidninu. Ipak, M.C. se u konačnici odlučio na institucionalizaciju, jer je to po mišljenju stručnjaka za njega najbolje, a socijalnim službama najlakše.
65
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.5.1. Ljudska prava Hrvatska se tek od 2001. (kada je dopunjen Zakon o popisu stanovništva81 i donesen Zakon o hrvatskom registru osoba s invaliditetom) suočava s veličinom problema socijalne isključenosti osoba s tjelesnim invaliditetom. Taj popis je prvi put istakao broj osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, s udjelom od 9,68% u odnosu na broj stanovnika u Hrvatskoj ili u brojkama 429.421 osoba (42,74% žena i 57,26% muškaraca). Osobe s tjelesnim invaliditetom u Hrvatskoj svoja osnovna ljudska prava temelje na Ustavu Republike Hrvatske, kao i na 280 odredbi propisa zakona, pravilnika i strateških dokumenata. Nacionalnim programom zaštite i promicanja ljudskih prava u Hrvatskoj od 2005. do 2008. istaknuta je posebna skrb koju Hrvatska posvećuje zaštiti osoba s invaliditetom i njihovo ravnopravno uključivanje u društveni život. Provedbom tih smjernica osigurava se primjerena zaštita unutar svakog segmenta življenja. Posebnim propisima i nacionalnim programima, posebice “Nacionalnom strategijom jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006. godine”, predviđene su mjere za suzbijanje svih oblika diskriminacije tih osoba, osiguranje njihove neovisnosti, socijalne i radne integracije te uključivanje u društvo. Iako je postotak osoba s invaliditetom u Hrvatskoj identičan onome u ostalim zemljama Europe, osobe s invaliditetom u Hrvatskoj još uvijek nisu vidljive i društveno integrirane. Mnoga istraživanja, zaključci sa skupova pa i mjere državnih tijela u Hrvatskoj potvrđuju da postoji ugrožavanje osnovnih ljudskih prava ove ranjive skupine na svim razinama društvenog života (obrazovanju, zdravstvu, socijalnoj skrbi, zapošljavanju, stanovanju, okolišu te u javnosti). Uzroci takvog stanja leže u dva osnovna problema; prvi je nepoznavanje problema i načina njegovog rješavanja, a drugi svijest to jest stavovi koji nisu na onoj razini koju nameće potreba suvremenog društva.
3.5.2. Pristup uslugama socijalne skrbi Dvije trećine osoba s invaliditetom živi s obitelji i većina svoju financijsku situaciju procjenjuje vrlo nepovoljno. No ipak su u najlošijoj situaciji osobe s invaliditetom koje žive u ustanovama za odrasle
66 81 U popis su uključena dva pitanja o osobama s invaliditetom.
i koje, uz samo neke izuzetke koji primaju osobnu mirovinu, imaju mjesečni prihod od samo 100 do 280 HRK (koje dodjeljuje socijalna služba ili je to potpora pojedinog grada), uglavnom naglašavaju kako im je financijska pomoć najpotrebnija. Sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj u dijelu koji se odnosi na osobe s invaliditetom uređen je tako da one mogu ostvariti neko od prava na novčanu pomoć (socijalne pomoći) ili mogu ostvariti pravo na određene usluge (socijalna skrb), jedinstveno na cijelom području države po jednakim kriterijima. Uz to, pojedina tijela lokalne uprave i samouprave, ovisno o gospodarskoj razvijenosti, dodjeljuju neke oblike pomoći iznad razine propisane zakonom. Međutim osobe s invaliditetom često ocjenjuju da zaposlenici u službama socijalne skrbi kojima se obraćaju za pomoć ili ne znaju ili ne daju informacije u izvornom obliku. Uočavajući ovaj problem smatralo se kako bi dodatna edukacija zaposlenika u socijalnim službama mogla ukloniti taj nedostatak. O potrebi njihove edukacije pisalo se jako puno, to unosilo kao zadatak u državne strategije no realizacija nije dala očekivane rezultate. Pored tih nedostataka, javljaju se i primjeri dobre prakse poput osobnih asistenata koji pomažu u svakodnevnom životu, dnevnih boravaka, klubova i savjetovališta koji se razvijaju kao pilot projekti ili kao pojedinačni primjeri dobre prakse. No sa stajališta tjelesnih invalida nesavladiv problem ostaju prostorne prepreke u objektima u kojima su smještene službe socijalne skrbi. Iako se pristupilo prilagodbi takvih objekata, taj proces će zbog objektivnih razloga potrajati duže vrijeme. Pozitivno je što se svi novi objekti grade potpuno prilagođeni uporabi za osobe s tjelesnim invaliditetom.
3.5.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite Sustav redovnog zdravstvenog osiguranja obuhvaća sve građane Hrvatske pa tako i osobe s invaliditetom koje su dodatno oslobođene participacije za uputnice za specijalističke preglede i lijekove s liste lijekova HZZO-a. Sve usluge koje osobe s invaliditetom trebaju su raspoložive, jedini je veći problem količina i obnovljivost ortopedskih pomagala. Osobe s težim tjelesnim oštećenjem i težom pokretljivošću potvrđuju rezultate istraživanja da svaki peti hrvatski građanin (21,1%) kvalitetu zdravst-
SOCIJALNO ISKLJUČENI
venih službi ocjenjuje niskom.82 Potvrđuje se postojanje otežanih faktora kao što su: predugo čekanje na termin pregleda i troškovi posjete liječniku, ali i nedostatne informacije o pristupačnosti kao i one koje se odnose na pravo prednosti na šalterima u bolnicama te raznim čekaonicama za preglede. Bez obzira na to što je nekad bilo pravilo da invalidi imaju prednost, danas nema propisa koji jednoznačno uređuje taj problem. Već dulje vrijeme kroz civilni sektor se ukazuje na gotovo banalan, ali iznimno važan problem u zdravstvenim ustanovama, a to je neprilagođenost WC-a za osobe s invaliditetom (nisko postavljene školjke i bez rukohvata). Problem postojanja prostornih prepreka i neadekvatne opreme za tjelesne invalide u zdravstvenim ustanovama smanjuje se sa svakom novom investicijom, ali tu dolazi do izražaja spol osobe s invaliditetom. Muškarci su u povoljnijem položaju jer u većini slučajeva spol nema utjecaja osim kod ginekoloških pregleda za žene invalide gdje stanje nije u potpunosti zadovoljavajuće,83 bez obzira na uložene napore. Poseban problem nezadovoljstva učinkovitosti zdravstvenih službi je činjenica da liječnici ne popunjavaju obrasce za Hrvatski registar osoba s invaliditetom, čime se dovodi u pitanje ažurnost podataka o osobama s invaliditetom.
POGLAVLJE 3
s Hrvatskim savezom udruga tjelesnih invalida pokrenuto je snimanje postojećeg stanja i potreba glede prostornih prilagodbi škola s ciljem stvaranja mreže škola na državnoj razini po kriteriju pristupačnosti. Unatrag nekoliko godina udruge roditelja i osoba s invaliditetom vrše snažan pritisak na rješavanje problema pristupačnosti84 te se u suradnji s nadležnim ministarstvom i u dogovoru s lokalnom upravom rješavaju problemi školovanja. Začuđuje da se kraj svih propisa i znanja o problemu još uvijek grade novi školski objekti koji ne vode računa o pristupačnosti, a škole koje imaju ugrađeno dizalo ne brinu o osiguranju sredstva za njihovo održavanje. No, s druge strane, postoje primjeri dobre prakse koji govore da u Hrvatskoj 28 škola ima dizalo, 127 prilagođen sanitarni čvor, 303 ima rampu na glavnom ulazu, 1.196 (72%) vrata minimalne širine od 90 cm, te 561 (34%) stepenice manjeg nagiba s rukohvatom.85 Pristupačnost podrazumijeva da se mrežom škola svakom osnovnoškolskom obvezniku mora osigurati mogućnost redovitog osnovnog školovanja u osnovnoj školi ili drugoj ovlaštenoj ustanovi, odnosno objektu škole ili ustanove primjereno udaljenom od mjesta stanovanja, uz prometnu povezanost koja ne ugrožava sigurnost učenika. No kada se spominju prepreke u obrazovanju, postoje i one manje očigledne kao što su:
3.5.4. Pristup obrazovanju Iskustvo govori da još uvijek zbog neprilagođenosti i neopremljenosti škola, učenici s trajnim tjelesnim oštećenjima često ne mogu ostvariti svoje pravo i obvezu na osnovno školovanje u blizini svog mjesta stanovanja. Često je jedina mogućnost za školovanje, i praksa u Hrvatskoj, uputiti ih na školovanje izvan njihove društvene sredine, u škole bez prostornih prepreka ili vrlo često u posebne ustanove. Posljedica toga je izdvajanje iz obitelji i prirodne sredine. Ovakvim pristupom im se u konačnici smanjuju šanse za zapošljavanje u vlastitoj sredini iz koje su bili privremeno izdvojeni, kao i kvalitetno uključivanje u redovan život. Na inicijativu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (MZOŠ) 2005. godine u partnerstvu
-
neadekvatna edukacija stručnog osoblja;
-
nedostatak timskog i patronažnog stručnog rada;
-
nedostatak mreže podrške obiteljima (prijevoz, osobni asistent, povremena skrb za dijete, pomoć u kući i slično);
-
tehnička neopremljenosti javnih i obrazovnih institucija;
-
manjkavosti u savladavanju socijalnih vještina i vještina samozbrinjavanja u skladu s njihovim preostalim mogućnostima;
-
nedovoljna društvena prihvaćenost različitosti, to jest nedostatno razumijevanje i prihvaćanje različitosti u zajednici.
82 UNDP (2006a.).”Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Kvaliteta života i rizik od socijalne isključenosti”. UNDP, Zagreb, Hrvatska. 83 Prilagođeno pet ginekoloških ambulanti za žene s invaliditetom u Zagrebu (2), Rijeci, Splitu i Osijeku; dostupno na: www.mzss.hr. 84 Djelovanjem udruge tjelesnih invalida 1999. izgrađeno je dizalo u OŠ Velika Gorica, a 2000. u Studentskom domu Cvjetno naselje u Zagrebu 19 soba prilagođeno je studentima s tjelesnim invaliditetom. 85 Analiza stanja pristupačnosti osnovnih škola u RH 2006., HSUTI u suradnji s
MZOŠ.
67
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.5.5. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja Zbog umanjene radne sposobnosti i konkurencije na području zapošljavanja osobe s invaliditetom teško nalaze radno mjesto, što ih lakše vodi ka siromaštvu i socijalnoj isključenosti. Samo neki od njih rade i imaju relativno osiguranu egzistenciju. Mogućnosti zapošljavanja vrlo je nepovoljna, a oko 5.800 osoba s invaliditetom raznih oštećenja evidentirano je pri zavodima za zapošljavanje. Diskriminacija pri zapošljavanju dijelom je rezultat financijskih izdataka za poslodavca u procesu prilagodbe radne okoline potrebama osoba s invaliditetom, ali je najvećim djelom rezultat neinformiranost kako poslodavaca tako i osobe s invaliditetom, te prisutnost negativnih stavova prema njima.
Kao i kod ostalih, nezaposlenost kod osoba s invaliditetom može rezultirati stanjem depresije, gubitkom samopouzdanja i niskom razinom samopoštovanja. Mnogi su po životnoj dobi u preranim mirovinama, na socijalnoj pomoći, a ponajviše njih uzdržavaju obitelji. Obitelji su istodobno podložne pritisku svakodnevice i uz teret skrbi za osobu s invaliditetom postaju prenapregnute. Takvi društveni i obiteljski pritisci osobi s invaliditetom stvaraju osjećaj ugroženog dostojanstva, a vratiti dostojanstvo, steći samopouzdanje i samostalnost iz tih pozicija izgleda gotovo nemoguće. Jedan od novijih oblika ublažavanja problema može biti samozapošljavanje kroz formiranje zadruga za zapošljavanje osoba s invaliditetom.86 Pored toga, neophodno je razvijati i nove organizacijske oblike u posredovanju pri zapošljavanju osoba s invaliditetom, jer dosadašnji nisu dali zadovoljavajuće rezultate.
Okvir 7: Pozitivan primjer inicijative Hrvatskog saveza udruga tjelesnih invalida: Svehrvatska kampanja upozoravanja na parkirališna mjesta za osobe s invaliditetom U Hrvatskoj osobe s tjelesnim invaliditetom imaju veliki problem s parkirališnim mjestima, koja su za njihovu kvalitetu života iznimno značajna. Zbog toga je inicijativom Hrvatskog saveza udruga tjelesnih invalida (HSUTI) pokrenuta Svehrvatska kampanja kojom je HSUTI je pozvao na mobilizaciju osobe s invaliditetom i njihovih udruga da, zajedno s MUP-om, Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi, Ministarstvom mora, turizma, prometa i razvitka, izviđačima, mladim Crvenog križa, predstavnicima lokalne uprave i samouprave, te prihvaćanje razine tolerancije koja postoji u ostalim razvijenim zemljama. Tiskani su upozoravajući letci „Ljudi to nije šala!“ koji su stavljani na vjetrobrane vozila. Sve informacije i događaji prikazivani su ažurno na web stranici HSUTI-ja i ostalih udruga te Zaklade za razvoj civilnog društva kao pokrovitelja. Lokalne zajednice diljem Hrvatske također su bile informirane. Gradske lokalne vlasti i njeni predstavnici također su sudjelovali. Primjera radi, u Gradu Zagrebu gradonačelnik je dijelio letke građanima, a pridružile su mu se državna tajnica za socijalnu skrb i saborske zastupnice. Održane su brojne emisije na lokalnim televizijskim i radio postajama u Zagrebu, Koprivnici, Dalmaciji, Rijeci i drugim gradovima Zapadne Hrvatske. Kampanja je snažno odjeknula u javnosti te rezultirala većim brojem „žutih“ parkirnih mjesta oslobođenih za osobe s invaliditetom. Provodila se i kroz stanice za tehnički pregled dijeljenjem letaka vozačima te pisanjem u reviji HAK uz ulaganje dodatnih 135.000 letaka. Konkretan primjer uspješnosti kampanje je uplatnica od 1000 kn (koliko iznosi kazna) stigla na žiro račun udruge s napomenom - uz ispriku za nenamjerno parkiranje. Namjera kampanje bila je mijenjati stavove i kulturu življenja i poštivanje prava ranjive skupine građana u prometu.
86
68
Zadruga za zapošljavanje invalida Pula daje slijedeće obrazloženje: „Pretpostavljajući da oko 10% populacije osoba s invaliditetom ima sposobnosti imalo, ikako, išta raditi nameće se opravdanost učiniti nešto da mogu biti daleko uspješniji u postizanju boljih rezultata ka ostvarenju svoje samostalnosti za ekonomsku sigurnost. Ono što osobe s invaliditetom rade kod kuće hobistički, radeći radi zabave, proizvodeći relativno male količine i neprovjerene kvalitete uvijek je moguće pretvoriti u poduzetništvo i postići dobit. To je moguće kroz zadruge – kao novi oblik djelovanja u zajednici. Zadrugarstvo je nov i prihvatljivi način privatne gospodarske inicijative fizičkih osoba (poduzetnika) s malim i/ili povremenim poslovanjem. Zadrugarstvom se smanjuju početna ulaganja i rizici, postižu povoljnije nabavke repromaterijala, troškovi su neznatni“.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.5.6. Pristup prijevozu Zbog izrazitih teškoća u kretanju u Hrvatskoj se u posljednjih 10 godina poklanja sve veća pažnja prijevozu osoba s tjelesnim invaliditetom, iako to još uvijek nije dovoljno. Specijalni prijevoz organizira se posebnim kombi vozilima čiji su vlasnici ili gradske službe ili udruge invalida ili posebne ustanove. Grad Zagreb ima osiguran prijevoz studenata do fakulteta i učenika do osnovnih škola. Javni prijevoz, osim desetak tramvaja u Zagrebu i nekoliko niskopodnih autobusa, još uvijek je neprimjeren. U Hrvatskoj je 2000. godine ukinuta dobra dugogodišnja praksa financijske potpore87 teško pokretnim osobama s invaliditetom pri kupnji vozila kao ortopedskog pomagala88 i zadržana je samo za vojne invalide (100%).
3.5.7. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji Uporaba ICT za osobe s tjelesnim invaliditetom je, u odnosu na ostalo stanovništvo, dodatno uvjetovana prilagodbom računala ovisno o vrsti i stupnju invaliditeta što se u praksi pretvara u dodatan trošak. Taj se problem ublažava dodatnim društvenim djelovanjem raznih darovatelja ili humanitarnim akcijama. ICT obrazovanje je dostupno i koristi se za povećanje prilika za zaposlenje, ali je ovisno o financijskim mogućnostima osoba s invaliditetom. Tome treba dodati i trajni problem prostorne pristupačnosti ustanova za izobrazbu. Raspoloživa javna računala nisu uvijek pogodna za tjelesne invalide bilo zbog prostornih prepreka objekata u kojima su smještena bilo zbog njihove neprimjerenosti za osobe koje imaju dodatne potrebe za prilagodbom. Dobra inicijativa pokrenuta je Projektom zapošljavanja osoba s invaliditetom
POGLAVLJE 3
preko web stranice MojPosao.89 U sklopu projekta razvijena je usluga koja pomaže posloprimcima u bržem i lakšem pronalasku poslodavaca koji podržavaju zapošljavanje osoba s tjelesnim invaliditetom.
3.5.8. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi Stanovanje za osobe s tjelesnim oštećenjem ostvaruje se kroz obitelji (biološke ili udomiteljske) i u ustanovama (najčešće su to domovi za starije osobe pa nisu prilagođeni potrebama mlađih osoba s invaliditetom), ali sve više i u vlastitom stanovanju kroz posebno prilagođene stanove. Novim Zakonom o radnji i Pravilnikom o pristupačnosti90 koji je stupio na snagu u 2004. na svakih 10 stanova u novogradnji mora se osigurati jedan sa dimenzijama potrebnim za neovisno življenje osobe s invaliditetom u kolicima. Omogućene su i neke mjere potpore u kupnji stana i manjih poreza kod kupnje stana. Primjere dobre prakse nalazimo u Zagrebu gdje Gradsko poglavarstvo dodjeljuje prilagođene socijalne stanove, dok su ostale sredine u zemlji zakinute za ovakve mogućnosti. Uz ovu pogodnost, kroz sustav socijalne skrbi može se ostvariti pravo na pomoć za podmirenje troškova stanovanja. O materijalnim mogućnostima osoba s invaliditetom ili njihovih obitelji ovisi razina kvalitete infrastrukture i opremljenosti sanitarija. Poseban problem dostupnosti čine nogostupi i spušteni rubnici na cestu koji se po pravilu izvode krivo, s prijelazom većim od 0-3 cm kako je propisano Pravilnikom. U slučajevima kada nisu mogli sami riješiti problem asfaltiranja ceste do kuće, uređenja pristupačne kupaonice ili ulaza u stambenu zgradu, u pomoć se uključilo i civilno društvo.91
87 Oslobođenje od carine, poreza i trošarine. 88 Razlog za ukidanje, prema obrazloženju predlagača, bila je zlouporaba tog prava od onih koji nisu invalidi. Umjesto da Vlada iskoristi mehanizme koji joj stoje na raspolaganju i kazni one koji krše zakon, primijenila je princip kažnjavanja onih koji nisu krivi te na taj je način povećala socijalnu isključenost tjelesnih invalida i učinila ih ovisnima o svom osobnom materijalnom statusu. 89 www.moj-posao.net. 90 Pravilnik o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, Narodne novine 104/03. 91 2003. godine HSUTI pokreće Dobrotvornu akcija “Hvala ti, moj dobri anđele - Vaša pomoć za našu svakodnevicu” kojom se riješilo 185 raznih individualnih problema. Nakon ove medijski snažno praćene akcije sve je više individualnih akcija koje na lokalnoj razini rješavaju te probleme.
69
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.5.9. Društvene veze Na pitanje o tome imaju li svi ljudi u Hrvatskoj jednaka prava, sudionici istraživanja izjavljuju: ‘’Po zakonu imaju, ali to je mrtvo slovo na papiru.’’92 Pritom napominju kako u Hrvatskoj vojni invalidi imaju puno veća prava od civilnih invalida. Osobe s invaliditetom uglavnom su članovi neke udruge i ističu važnost društvene podrške koju ondje dobivaju. Napominju kako je puno teže osobama koje nisu u udrugama te smatraju da bi same udruge trebale poticati uključivanje takvih osoba. Osim društvene podrške, udruge pružaju pomoć u ostvarivanju prava i služe kao izvor informacija. Sve je intenzivnije njihovo sudjelovanje u zajednici kroz razna sportska društva, organizirana druženja, susrete koje financijski podupiru državna i lokalna tijela, a otvaraju se i plaže pristupačne osobama s invaliditetom. Nekada socijalna uključenost ili isključenost ovisi i o osobinama ličnosti pojedinca s invaliditetom. Obitelj je za svaku osobu od velikog značaja, ali za osobe s invaliditetom ona ima još snažniju ulogu. Te su obitelji istodobno podložne pritisku svakodnevice, te uz teret skrbi za osobu s invaliditetom postaju prenapregnute. Mreže podrške obiteljima kroz prijevoz, osobne asistente, povremene oblike skrbi za dijete, pomoć u kući i slično tek se razvijaju u Hrvatskoj. Prijatelji se nalaze uglavnom po kriteriju pripadnosti istoj društvenoj skupini no to je osobni izbor. Kod osobe s tjelesnim invaliditetom angažman u hobijima ima iznimno važno mjesto; on stvara osjećaj vrijednosti i društvenih kontakata. Tako, na primjer, oni koji nemaju ruke mogu crtati ustima ili oni koji nemaju funkciju nogu razvijaju spretnost ruku i mogu se baviti kiparstvom ili slikanjem. Angažman ovisi o vrsti i težini tjelesnog oštećenja.
3.5.10. Ključni izazovi Brojni problemi socijalne isključenosti osoba s tjelesnim invaliditetom u Hrvatskoj posljedica su njihove nedovoljne i neodgovarajuće zastupljenosti u
92
70
političkom životu i procesima odlučivanja. Međutim, značajan se dio ove socijalne skupine ne osjeća isključenima iz društva zbog podrške koju im pružaju obitelj i prijatelji. Obitelj koja ostaje temeljni oslonac za osobu s tjelesnim invaliditetom treba i potporu šire društvene zajednice i države. No, još je važnije prihvatiti sebe i naučiti živjeti s tjelesnim invaliditetom. Zato je potrebno osnaživati osobe s invaliditetom i promijeniti kulturu življenja koja će omogućiti potpunu integraciju u sve društvene odnose, sukladno njihovim mogućnostima. Vrlo važan čimbenik u socijalnoj isključenosti je i odgovarajuća informiranost o mogućnostima kao i o pravima koja država osigurava kao dio svoje socijalne politike i uz njihovu potpunu primjenu. Pokazuje se da osobni angažman i djelovanje obitelji osobe s invaliditetom značajno utječu na podizanje društvene svijesti o problemu. Temeljem te spoznaje osobama s invaliditetom nameće se potreba značajnijeg utjecaja na zakonodavnu i izvršnu vlast jer je njihov sadašnji utjecaj nedostatan i ne odražava činjenicu da predstavljaju 10% stanovništva. To je posebno važno ako se zna da velik broj rješenja koja smanjuju socijalnu isključenost osoba s invaliditetom ujedno olakšavaju život i starijim osobama te majkama s malom djecom, što čini značajan dio populacije.
3.5.11. Implikacije za politiku Iako je Hrvatska socijalna država koja vodi skrb o osobama s tjelesnim invaliditetom, sustav pati od izvjesnih nepravdi koje nisu u skladu s razvijenim modernim državama. Društvena pomoć mora biti usmjerena na onoga kojem je po jasnim kriterijima namijenjena, umjesto da se troši na skupine koje posreduju u realizaciji prava na izjednačene mogućnosti osoba s tjelesnim invaliditetom, a u skladu s njihovim vlastitim mogućnostima i potrebama. Time bi se povećala učinkovitost sustava socijalne skrbi, ali i solidarnost cijelog društva. Samo politika koja zastupa i ostvaruje temeljna ljudska prava doprinosi kvaliteti življenja osoba s invaliditetom.
UNDP (2006b).”Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Skupine s povećanim rizikom od socijalne isključenosti - fokus grupe”. UNDP, Zagreb, Hrvatska.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
POGLAVLJE 3
3.6. Jednoroditeljske obitelji Okvir 8: Samohrana majka, rastavljena, ima sina i kćer predškolske dobi, zaposlena, živi sama s djecom u malom iznajmljenom stanu „Muž je našao drugu i ostavio mene i djecu prije dvije godine. Sve je bilo jako teško jer sam ostala s dvoje djece, dok je mali bio još beba. On povremeno obiđe djecu, ali radi pa ne radi, pa ne plaća ništa za njih...Najteže je preživjeti jer je plaća mala, a za djecu treba brinuti - ja radim i jedva plaćam vrtić. Teško mi je kad nešto ne mogu platiti jer bi bilo ipak lakše da imam dvije plaće, a ne razumiju drugi kako je to kad stalno moram pitati: ‘’Koliko to košta?’’... Ne znam kako ću kad djeca krenu u školu. Novac je najveći problem! Bojim se kako ću plaćati knjige i sve kad kćer krene u školu na godinu. Ali jako je bistra pa će sigurno biti dobar đak... Djeca su dobra i vesela kad ne misle o tome. Nekad bi htjeli nešto što im ja ne mogu kupiti, ali su svejedno dobri. Teško mi je jer nema tko pričuvati djecu, a radi se i vikendom i blagdanima. Pomoglo bi mi da bude neko besplatno čuvanje ili vrtić. Drugi posao mi je teško tražiti jer ovako ipak radim i imam plaću, a nisam ni čula da se negdje traže prodavačice. Inače sam poslom zadovoljna – nije prenaporno, a plaće su redovite... Djeca su tužna što ih tata ne posjećuje – meni je teško njima to objasniti i kažem da ih ja volim i da i tata isto, iako ga nema. Išla sam kod psihologa u vrtiću pa sam malo pričala tamo o tome i tako... Pitaju za tatu i dođe ih on nekada obići, ali jako rijetko. Jako su sretni kad ga vide. Jednom sam slučajno kasnila po curicu u vrtić pa ju je netko pitao gdje su joj mama i tata, a ona je poslije mene pitala zašto tata nije došao i zašto ga nema... Nema ništa dobrog u samohranom roditeljstvu – sve moraš sam i nemaš se kome žaliti. Jedino su djeca dobra.“ (Raboteg-Šarić i sur., 2003; str. 413)
Samohrani otac, rastavljen, ima dva sina osnovnoškolske dobi, nezaposlen, živi s djecom u garsonijeri od 26 m2 u statusu zaštićenog najmoprimca Razveo sam se prije tri godine, a supruga je godinu dana prije napustila obitelj. Prvo sam ostao bez posla. Morao sam zatvoriti obrt; deset mjeseci sam pokušavao pronaći posao, no nisam uspio. Tako sam postao korisnik pomoći za uzdržavanje. Živio sam na rubu egzistencije bez ikakve pomoći. To mi je najstrašniji dio mog života, svaka tuga ovog svijeta mi je sjedila na duši, ženu sam volio...Najveća poteškoća je što sjedim kod kuće bez posla kada djeca odu u školu. Imam visoku stručnu spremu, nemam zanat i ne snalazim se u pronalaženju poslova te vrste. Materijalni problemi me najviše pritišću. Zbog mog statusa (materijalnog) napustili su me svi prijatelji, ženini rođaci, čak i kumovi... Brine me ta materijalna situacija, to da li ću moći školovati djecu i što će kad završe, kako ih usmjeravati obzirom na potencijale. To što sam sam s njima me plaši - ako bi se meni nešto dogodilo nemaju se na koga osloniti... Nemam osobno jako loše iskustvo - generalno samohran i nezaposlen osjećam se kao rob, inače ljudi mi pokušavaju pomoći. Ljudi imaju razumijevanje za moje materijalne probleme, čekaju me, daju mi na rate i slično. Stambeno pitanje sam, eto, riješio zbog statusa i visoke stručne spreme. Dobio sam stručnu pomoć profesionalaca koji se bave odgojem, više mi se pomaže nego drugima, to je moje iskustvo. Često osjećam zadivljenost drugih ljudi, osjećam da me cijene zbog moga statusa i mojih iskustava... Muči me najviše to što ne radim. Gotovo sam siguran da na najmanje tri natječaja nisam uspio dobiti posao zbog toga što sam samohrani otac. (Raboteg-Šarić i sur., 2003; str. 422)
71
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
hranih roditelja iz urbanih, ali i ruralnih sredina.93 Rezultati ovih istraživanja dosljedno pokazuju da se pravo na životni standard primjeren zdravlju i dobrobiti, odnosno optimalnom razvoju djeteta, u jednoroditeljskim obiteljima ostvaruje u manjoj mjeri nego u dvoroditeljskim. Većina samohranih roditelja u Hrvatskoj je, s obzirom na materijalne uvjete života, u nepovoljnijem položaju od roditelja u dvoroditeljskim obiteljima. Samohrani roditelji rjeđe imaju riješeno stambeno pitanje, imaju manja primanja po članu obitelji94 od roditelja iz dvoroditeljskih obitelji i u znatno većem postotku doživljavaju različite manifestacije financijskih poteškoća, počevši od nemogućnosti kupnje osnovnih životnih potrepština95 do problema s plaćanjem režijskih troškova i otkazivanja raznih oblika dodatnih troškova poput slobodnih aktivnosti djeteta ili ljetovanja.
3.6.1. Ljudska prava U Hrvatskoj je u jednoroditeljskim obiteljima prisutan povećan relativni rizik za zapadanje u siromaštvo (Šućur, 2006). Prema podacima iz posljednjeg popisa stanovništva iz 2001. godine, u populaciji hrvatskih obitelji s djecom ukupno je 20,5% samohranih roditelja. Od tog broja, 83% su jednoroditeljske obitelji s majkom (156.038), a 17% obitelji s ocem (31.965). Za razliku od mnogih europskih zemalja, u Hrvatskoj ne postoje posebna davanja jednoroditeljskim obiteljima koja ih izdvajaju u odvojenu kategoriju obiteljske i socijalne politike (Puljiz i Zrinščak, 2002.). Povrede ljudskih prava samohranih roditelja i njihove djece uglavnom se odnose na povrede prava na primjeren životni standard. Uz to, slučajevi percipirane diskriminacije pri zapošljavanju ili napredovanju na radnom mjestu upućuju na ugroženost prava na rad. Uvid u kvalitetu života jednoroditeljskih obitelji povećalo je istraživanje provedeno 2002. godine u četiri najveća hrvatska grada (Raboteg-Šarić, Pećnik i Josipović, 2003.) kao i istraživanje UNDP-a (2006a.) kojim je, uz ostale građane, obuhvaćeno 113 samo-
O razini deprivacije od osnovnih ekonomskih i sociokulturalnih dobara kod dijela jednoroditeljskih, ali i dvoroditeljskih obitelji, svjedoče i podaci prikazani na grafikonu 7. Samohrani roditelji, u odnosu na roditelje iz dvoroditeljskih obitelji, izražavaju veće nezadovoljstvo svojim životnim standardom, smještajem,
Grafikon 7: Udio roditelja iz jednoroditeljskih (N=113) i dvoroditeljskih obitelji (N=2191) koji si ne mogu priuštiti različita dobra 10,1
obrok s mesom/ribom svaki drugi dan
8,2
grijanje doma kupovanje nove odjeće
26,4
15,5 14,6 21,8 38,7
zamjenu dotrajalog namještaja
52,1 1,5
perilicu rublja
5,3 16,1
osobno računalo
30,1 9
automobil
40 13,6
pozivanje gostiju jednom mjesečno
29,4 55,1
jednotjedni odmor van doma
73,3 0
10
20
30
40
jednoroditeljske obitelji
50
60
70
80
dvoroditeljske obitelji
Izvor: UNDP (2006a.).”Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Kvaliteta života i rizik od socijalne isključenosti”. UNDP, Zagreb, Hrvatska.
93 U obje studije, roditelj je skrbio za minimalno jedno dijete maloljetno dijete. 94 Pri tom medijan ekvivalentnog dohotka kućanstva samohranih majki iznosi 1.923 HRK i niži je od iznosa kojeg navode samohrani očevi
(2.692 HRK).
72
95
U kućanstvima svake četvrte samohrane majke nedostajalo je tijekom prethodne godine novaca za hranu, dok je to bio slučaj u tri od osamnaest kućanstava samohranih očeva (UNDP, 2006a).
SOCIJALNO ISKLJUČENI
zdravljem, obiteljskim i društvenim životom (Raboteg-Šarić i sur., 2003.; UNDP, 2006a.). Prikazani podaci o kvaliteti života jednoroditeljskih obitelji ukazuju na neravnopravnost djece koja u njima odrastaju u smislu njihovog lošijeg životnog standarda i slabijih šansi za obrazovanje i razvoj. Financijske teškoće kao najveći problem samohranog roditeljstva istaknula je svaka druga samohrana majka i svaki četvrti samohrani otac. Financijske teškoće mogu povećati depresivnost roditelja, a depresivniji roditelji manje su uključeni u odgoj djece, imaju slabiji uvid u dječje aktivnosti i pružaju djeci manje podrške (RabotegŠarić i Pećnik,2006). Istraživanja su ukazala i na problem neostvarivanja prava na uzdržavanje djeteta. Tako se pokazalo da tek svaki treći (35,2%) rastavljeni roditelj i svaka šesta (16,9%) nevjenčana majka redovito prima alimentaciju od drugog roditelja. Alimentaciju uopće ne prima 43% rastavljenih roditelja, a među nevjenčanim majkama taj je udio još veći (66,3%) (Raboteg-Šarić i sur., 2003.). Rezultati dobiveni na nacionalno reprezentativnom uzorku samohranih roditelja još su više poražavajući - tijekom 2005. godine alimentaciju je primilo tek 8% ispitanih samohranih roditelja (UNDP, 2006a.). Tipični razlozi neprimanja alimentacije su, po mišljenu samohranih roditelja, nefunkcioniranje pravosudnog sustava, nezaposlenost drugog roditelja ili njegov rad ‘na crno’. Osnivanje državnog alimentacijskog fonda koji je predviđen u okviru Nacionalne obiteljske politike (Puljiz i Bouillet, 2003.) predstavlja rješenje kojim bi se Hrvatska mogla suprostaviti ovom problemu. Za primjenu ove mjere založilo se više od tri četvrtine samohranih roditelja (Raboteg-Šarić i sur., 2003; 200). Međutim, „nakon više najava Vlade, kao i nekoliko saborskih rasprava o prijedlozima zakonskog uređenja, odustalo se od osnivanja fonda za uzdržavanje djece, uz obrazloženje da je potrebno sačekati osnivanje obiteljskih sudova, čija uloga u isplati predujma za uzdržavanje iz državnog fonda nije posve jasna.“ (Rešetar, 2005; 171).
POGLAVLJE 3
Vezano uz ostvarivanje prava na rad treba spomenuti da samohrane roditelje pogađa opća diskriminacija žena i roditelja na tržištu rada. Dok je broj službenih pritužbi na diskriminaciju samohranih roditelja relativno malen,96 istraživanja koja se oslanjaju na samoiskaz pokazuju nešto drugačije rezultate.97 U takvim prilikama samohrani roditelji ponekad prešućuju svoj obiteljski status (Raboteg-Šarić i sur., 2003; UNDP, 2006b). Samohrani roditelji su heterogena skupina u kojoj riziku socijalne isključenosti nisu izloženi svi pripadnici jednako. Sudeći po rezultatima istraživanja UNDP (2006a.), svaki četvrti samohrani roditelj osjeća se isključenim iz društva, što je češće nego kod ostalih roditelja. Dodatne analize pokazale su da samohrane roditelje koji se osjećaju isključenim iz društva (N=29) u odnosu na ostale samohrane roditelje (N=85) obilježava niža razina zaposlenosti i obrazovanja, niži ekvivalentni dohodak kućanstva, te rjeđi kontakti s obitelji i prijateljima ili susjedima.98
3.6.2. Pristup uslugama socijalne skrbi Hrvatski zakoni jednoroditeljskim obiteljima omogućuju korištenje općih prava obitelji iz sustava socijalne skrbi (npr. savjetovanje, jednokratna novčana pomoć, pomoć u prehrani i odjeći), dječjeg doplatka, porodiljnog dopusta i subvencioniranih servisa za djecu. Na lokalnoj razini ponekad postoje određene povlastice za zaposlene samohrane roditelje i njihovu djecu predškolskog i školskog uzrasta (plaćanje smanjene cijene vrtića, sufinanciran topli obrok u školi, besplatni školski udžbenici). Glavni način na koji država pomaže obiteljima s djecom je dječji doplatak, kojeg je primalo pola (UNDP, 2006a.), odnosno tri četvrtine (Raboteg-Šarić i sur., 2003.) samohranih roditelja obuhvaćenih istraživanjima. Radi se o povlastici na koju ima pravo roditelj koji živi u kućanstvu s djetetom, a kojem ukupni dohodak ostvaren u prethodnoj godini po članu kućanstva mjesečno ne prelazi 40% proračunske osnovice. Pri tom iznosi dječjeg doplatka ne pokrivaju troškove uzdržavanja djeteta niti mu osiguravaju primjeren životni standard.
96 U izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2005. godinu obiteljski i roditeljski status spominju se kao temelj diskriminacije u 0.7% pritužbi na diskriminaciju u području zapošljavanja i rada iz 2005. godine. 97 Polovini od 97 intervjuiranih samohranih roditelja samohrano roditeljstvo do sada nije pričinjavalo nikakvu teškoću u nalaženju posla, obavljanju posla ili pak u uspjehu u karijeri (Raboteg-Šarić i sur., 2003; 317). 98 Iako dobiveni na vrlo malom uzorku, pa ih zbog toga treba prihvaćati s oprezom, ovi rezultati u skladu su s očekivanjem temeljem određenja socijalne isključenosti pomoću tri ključne dimenzije prikraćenosti – nezaposlenosti, siromaštva i društvene izolacije (Matković i Štulhofer, 2006).
73
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Svaki četvrti samohrani roditelj koji je trebao pomoć nije znao kome se za nju treba obratiti (Raboteg-Šarić i sur., 2003; 207). Neka iskustva pokazuju da niti sami davatelji usluga nisu dovoljno informirani o tome koja su prava samohranih roditelja i kako se mogu ostvariti, a problem predstavlja i nesustavnost u radu centara socijalne skrbi koja se očituje u razlikama u radu između pojedinih centara (UNDP, 2006b.). Također je utvrđeno da je svaki šesti samohrani roditelj pomoć zatražio, ali je (još) nije dobio (Raboteg-Šarić i sur., 2003; 207). Sa centrom za socijalnu skrb neposredno iskustvo ima svaki rastavljeni roditelj, a i mnoge majke djece rođene izvan braka te udovci i udovice. Utoliko su više zabrinjavajući podaci da svaki četvrti (28,5%) samohrani roditelj niskom ocjenjuje kvalitetu usluga socijalne skrbi, a svaki deseti ju ocjenjuje visokom (UNDP, 2006a.).
3.6.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite Zdravlje samohranih roditelja slabije je od roditelja iz dvoroditeljskih obitelji sudeći prema njihovim subjektivnim procjenama (Raboteg-Šarić i sur., 2003; UNDP, 2006a). Narušena dobrobit samohranih roditelja povezana je s kroničnim stresom kojeg veliki dio njih doživljava uslijed stalnih nastojanja da udovolje zahtjevima višestrukih životnih uloga. Sudionica fokus grupe to je izrazila riječima ‘’Imam osjećaj da se mi brže trošimo nego obitelji s oba roditelja... Nemate se na koga osloniti, odgovornost je samo na vama... Ljudi rade po dva posla samo da bi mogli uzdržavati svoju djecu.’’ (UNDP, 2006b.). Prema istraživanju UNDP-a (2006a.), pristup zdravstvenim uslugama za gotovo polovinu samohranih roditelja otežavaju troškovi posjete liječniku. Značajnom broju samohranih roditelja (44%) teškoću predstavlja predugo čekanje na termin pregleda (naručivanje). Samohranim roditeljima veliku poteškoću predstavlja nedostupnost psihologa i srodnih stručnjaka potrebnih zbog zaštite djetetovog ili vlastitog mentalnog zdravlja. Pristup uslugama zdravstvene zaštite svakom četvrtom samohranom roditelju otežavala je udaljenost ordinacije liječnika opće prakse ili specijaliste. U sustav zdravstvenog osiguranja samohrane majke u prosjeku imaju nešto povjerenja, dok ga očevi imaju vrlo malo.
74
3.6.4. Pristup obrazovanju Istraživanje UNDP-a (2006a.) otkriva da je svaki peti samohrani roditelj nezadovoljan svojim obrazovanjem, što je češće nego kod roditelja iz dvoroditeljskih obitelji. Pri tom je nezadovoljstvo vlastitim obrazovanjem veće kod majki nego kod očeva. Iako načelno imaju jednak pristup obrazovanju odraslih kao i svi ostali građani, samohrani roditelji rjeđe u njemu sudjeluju, vjerojatno zbog nedostatka novca i/ili vremena odnosno mogućnosti zbrinjavanja djeteta. Tako je primjerice spomenuto istraživanje pokazalo da je u proteklih godinu dana tek 6,5% samohranih roditelja (svi ženskog spola) pohađalo neki tečaj ili program osposobljavanja, što je upola manje nego u dvoroditeljskim obiteljima. Pristup obrazovanju djece samohranih roditelja u nekim sredinama olakšan je pravom na određene financijske povlastice (smanjena cijena vrtića i toplog obroka u školi), iako potencijalni korisnici o njemu nisu dovoljno informirani (UNDP, 2006b.). Međutim, prepreku predstavljaju nedovoljan broj mjesta u vrtićima i produženom boravku u školama te troškovi školskih udžbenika i potrepština (Raboteg-Šarić i sur., 2003: 266). Unutar predškolskih i osnovnoškolskih institucija nedo-staje sustavan pristup pitanju različitosti obiteljskih oblika koji bi djeci iz jednoroditeljskih obitelji pomogao svladati tu potencijalnu prepreku te omogućio uspješniju integraciju u društvo. U okruženju predškolskih institucija i škola djeca iz jednoroditeljskih obitelji susreću sa zapitkivanjem okoline o tome gdje im je drugi roditelj i zašto ne živi s njima.
3.6.5. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja Dojam da su u pristupu zapošljavanju/napredovanju na poslu bili diskriminirani, izrazilo je 14.1% samohranih roditelja, i to četiri puta više majki (16,1%) nego očeva (3,5%) (UNDP, 2006a.). Tako je svaki peti intervjuirani samohrani roditelj naveo da mu/joj je obiteljski status predstavljao problem u primanju na posao ili obavljanju posla (najčešće zbog bolovanja uslijed bolesti djeteta), a svaki deseti da mu/joj obiteljski status otežava ili onemogućava napredovanje u karijeri (bilo zbog dodatnih obiteljskih
SOCIJALNO ISKLJUČENI
obveza ili zbog nerazumijevanja kolega na poslu i poslodavaca) (Raboteg-Šarić i sur., 2003: 317). Gotovo svaki drugi samohrani roditelj prioritetnom mjerom države potrebnom za poboljšanje kvalitete života svojih obitelji smatra zapošljavanje i sigurnost zaposlenja. Kako roditeljima izraziti problem predstavlja kvalitetno zbrinjavanje djeteta u situaciji kada njihovo radno vrijeme nije usklađeno s radom ustanova za skrb o djeci, otvaranje novih radnih mjesta treba pratiti razvoj usluga za skrb o djeci. Klizno radno vrijeme i oslobađanje od rada subotom i nedjeljom percipiraju kao nešto što bi uvelike olakšalo sukob radne i roditeljske uloge. Što se tiče sigurnosti zaposlenja, iako samohrani roditelji nisu spomenuti izrijekom, Zakon o radu (Čl. 123) navodi da poslodavac kod otpuštanja treba voditi računa, između ostalog, i o obvezama uzdržavanja koje zaposlenik ima. Usprkos tome, čini se da zaposleni samohrani roditelji ne doživljavaju dodatnu zaštićenost od gubitka posla jer se osjećaju podjednako (ne)sigurnima u vezi svog zaposlenja kao i roditelji iz dvoroditeljskih obitelji (UNDP, 2006a)99. Samohrani roditelji rješenje problema zapošljavanja i sigurnosti zaposlenja vide i u svojoj većoj zaštićenosti Zakonom o radu, iako brojna individualna iskustva pokazuju da se postojeće odredbe Zakona o radu u praksi ne provode, uključujući i pravo samohranih roditelja na poštedu od rada u noćnoj smjeni dok dijete ne navrši 7 godina (UNDP, 2006b).
3.6.6. Pristup prijevozu Istraživanje u četiri najveća hrvatska grada pokazalo je da je tijekom protekle godine svaka treća jednoroditeljska obitelj štedjela na troškovima prijevoza (tramvaj, automobil), dok je to bio slučaj u svakoj petoj dvoroditeljskoj obitelji. Omogućavanje jeftinijeg prijevoza do posla ili škole istakao je dio ispitanika kao jednu od najvažnijih mjera koje bi poboljšale kvalitetu života jednoroditeljske obitelji (Raboteg-Šarić i sur., 2003; 105, 212). Automobil nema jer si ga ne može priuštiti 40% jednoroditeljskih i 9,3% dvoroditeljskih obitelji (UNDP, 2006a).
POGLAVLJE 3
3.6.7. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji Jedini empirijski podatci o ovom pitanju pokazuju da samohrani roditelji Internet koriste nešto rjeđe nego roditelji iz dvoroditeljskih obitelji (UNDP, 2006a).100 Rjeđe korištenje interneta dijelom može se pripisati tome što relativno manje samohranih roditelja posjeduje osobno računalo. Naime, istim istraživanjem utvrđeno je da si kupnju osobnog računala ne može priuštiti 30% samohranih roditelja (devet puta više majki nego očeva), što je dvostruko više nego kod ostalih roditelja.
3.6.8. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, od ukupnog broja kućanstava samohranih majki, njih 83,4% živi u stanu kojem su vlasnici ili suvlasnici što je slučaj s 86.5% kućanstava samohranih očeva. Jednoroditeljske obitelji češće od dvoroditeljskih žive u trogeneracijskim kućanstvima, posebno samohrane majke (Raboteg-Šarić i sur., 2003; UNDP, 2006a.). Sudeći prema samoiskazu sudionika istraživanja (UNDP, 2006a.) kvaliteta stanovanja dijela jednoroditeljskih obitelji vrlo je niska. Različiti problemi sa smještajem (pomanjkanje prostora, dotrajalost drvenih dijelova stana, vlaga/prokišnjavanje, nedostatak kanalizacije i drugo) bili su prisutni kod gotovo trećine kućanstava. Kod samohranih roditelja koji žive u podstanarstvu prisutan je osjećaj neizvjesnosti i socijalne nesigurnosti. Samohrani roditelji koji problem stambenog zbrinjavanja pokušavaju riješiti uz pomoć sustava socijalne skrbi suočavaju se s dugogodišnjim čekanjem na listama za dobivanje socijalnih stanova. Povoljnije kredite za kupnju stana i subvencioniranje troškova podstanarstva kao najvažniju od 23 predložene mjere odabrao je svaki drugi samohrani roditelj.
99 U to da u sljedećih 6 mjeseci vjerojatno neće izgubiti posao vjeruje tri četvrtine zaposlenih samohranih roditelja (78.6%) (UNDP, 2006a). 100 Internet niti jednom u mjesec dana nije koristilo dvije trećine samohranih roditelja, dok ga je nekoliko puta tjedno ili češće koristio svaki
peti samohrani roditelj.
75
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.6.9. Društvene veze
3.6.10. Ključni izazovi
Prema podacima UNDP-a (2006a.), osim u slučaju posudbe novca, percepcija odsutnosti društvene podrške veća je kod samohranih očeva nego majki. Svaki peti samohrani otac vjeruje da ne bi imao od koga dobiti praktičnu, savjetodavnu i emocionalnu podršku da mu je potrebna (UNDP, 2006a.). Razlike utvrđene u domaćim101 i stranim istraživanjima upućuju na to da samohrani očevi, iako imaju rodno atipičnu ulogu primarnog skrbnika za dijete, donekle zadržavaju rodno stereotipan odnos prema traženju i primanju pomoći.
Prvi problem jednoroditeljskih obitelji odnosi se na životni standard budući da žive u težim materijalnim prilikama i financijskim problemima. Uz rješavanje stambenog pitanja i poboljšanje materijalnih uvjeta života putem novčanih davanja, kredita i olakšica, najvažniji izazov predstavlja zapošljavanje samohranih roditelja kako bi sami mogli doprinijeti poboljšanju svog životnog standarda. Što se tiče skrbi za djecu najmlađe dobi, najpoželjniji oblik predstavljaju porodiljni i roditeljski dopusti za koje je potrebno povećati iznos naknada. Slabijem životnom standardu doprinosi nedostupnost prava na uzdržavanje djeteta to jest neplaćanje alimentacije. Na izazov siromaštva jednoroditeljskih obitelji, a posebice siromaštva djece, u mnogim se europskim zemljama odgovorilo putem obiteljske povlastice102 koja predstavlja predujam za uzdržavanje djece.
Aktivnost u organizacijama samopomoći pruža prigodu za primanje pomoći u odnosima koji omogućavaju više uzajamnosti i ravnopravnosti od odnosa sa stručnjacima i javnim službenicima u sustavu formalne podrške. Samohrani roditleji se mogu za podršku obratiti Udruzi jednoroditeljskih obitelji Hrvatske u Zagrebu te udrugama samohranih roditelja u Osijeku, Rijeci i Splitu. Problemima samohranih očeva bavi se i Nacionalna organizacija muškaraca Hrvatske (NOMAH). Uz ove članske organizacije, interese jednoroditeljskih obitelji promiče i Udruga ‘Let’ iz Zagreba koja, uz financijsku podršku Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, provodi projekte jačanja kapaciteta i socijalnog uključivanja jednoroditeljskih obitelji.
Sljedeći činitelj rizika za socijalnu isključenost jednoroditeljskih obitelji predstavljaju nepovjerenje samohranih roditelja u sustav socijalne skrbi i nezadovoljstvo kvalitetom usluga. Potrebno je tu kvalitetu unaprijediti te razviti standarde dobre prakse pojedinih usluga socijalne skrbi i mehanizme njihovog praćenja i evaluacije. Usluge se trebaju davati iz konceptualnog okvira socijalnih prava, a provedba temeljiti na
Okvir 9: Gingerbread Udruge samohranih roditelja mogu dati značajan doprinos poboljšanju statusa samohranih roditelja u društvu te u organizaciji samopomoći i uzajamne pomoći. Njihovi osnovni ciljevi su pružanje praktične i emocionalne podrške samohranim roditeljima i njihovoj djeci te zagovaranje interesa jednoroditeljskih obitelji u medijima i politici. U Hrvatskoj djeluje nekoliko udruga samohranih roditelja, međutim njihov utjecaj nedovoljno je prisutan u javnosti. Poželjnim modelom osnaživanja jednoroditeljskih obitelji čini se sljedeći primjer samoorganiziranja samohranih roditelja. ‘Gingerbread’ je nacionalna mreža lokalnih grupa samopomoći samohranih roditelja koja djeluje širom Velike Britanije uz podršku središnjeg ureda koji osigurava pristup informacijama, treningu i drugim potrebnim resursima. Uz grupe podrške u kojima mogu sudjelovati, samohranim roditeljima i njihovoj djeci na raspolaganju je besplatna telefonska linija za dobivanje pravnih savjeta te niza drugih informacija u vezi stanovanja, zapošljavanja, prevladavanja osobnih kriza i kriza u obiteljskim odnosima. Informacije i razmjena iskustava moguće su i preko Internet stranice (www.gingerbread.org.uk). Članovi organizacije primaju časopis, te imaju popust pri korištenju određenih rekreativnih i obrazovnih aktivnosti za obitelji i djecu. Ovakva mreža civilnih inicijativa pomaže samohranim roditeljima da budu zadovoljniji i uspješniji roditelji i doprinosi smanjivanju neravnopravnosti djece iz jednoroditeljskih obitelji u njihovom pristupu rekreativnim i obrazovnim aktivnostima. 101 Pokazalo se da samohrani očevi primaju manje materijalne pomoći od vlastite obitelji i prijatelja od majki (Pećnik i Raboteg-Šarić, 2005).
76
102 Preporuka Vijeća Europe broj (82)2 o plaćanju predujma za uzdržavanje djece izrađena je 1982. godine s ciljem usvajanja zajedničkih smjernica i ujednačavanja pravnih uređenja država članica na području uzdržavanja djece. Predujam za uzdržavanje djece postoji u Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Luksemburgu, Švedskoj, Danskoj i Finskoj.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
principu osnaživanja i partnerskog odnosa davatelja i korisnika usluga. Usluge socijalne skrbi za jednoroditeljske obitelji trebaju biti raznovrsne i pristupačne, umjesto da koriste homogeni pristup, i voditi računa o razlikama u iskustvu samohranih očeva i majki. 103 I konačno, stav društva prema jednoroditeljskim obiteljima i njihovim članovima također može generirati društvenu ranjivost ove skupine. Kako pokazuju istraživanja, obitelj hrvatskim građanima ostaje najvažnija vrednota (Europsko istraživanje vrednota,1999., prema Matulić, 2002.; 141), a ono što obitelj čini obitelju je, prema sudu roditelja iz dvoroditeljskih i jednoroditeljskih obitelji, prije svega podrška i emocionalne veze među članovima, a manje formalna struktura njezinih dijelova.104 Programi aktivnosti kojima se obrađuje tema obitelji i njihovi voditelji trebaju biti senzibilizirani na potrebe djece koja odrastaju u jednoroditeljskim obiteljima, kako bi se izbjegla stigmatizacija i diskriminacija te djece. Tu je ključna uloga odgojno-obrazovnog sustava i medija kroz koje treba ciljano poticati vrijednosti uvažavanja različitosti obiteljskih oblika u kojima danas sve više djece živi.
3.6.11. Implikacije za politiku Za prevladavanje rizika socijalne isključenosti samohranih roditelja i njihove djece potrebne su zakonske mjere, mjere obiteljske i socijalne politike te obrazovne politike usmjerene na: -
poboljšanje materijalnih uvjeta života jednoroditeljskih obitelji, uključujući pitanje zapošljavanja i stanovanja;
-
efikasniju zakonsku regulativu određivanja i naplate alimentacije (Fond za predujam za uzdržavanje);
-
uklanjanje prepreka pristupu socijalnim pravima, uključujući poboljšanje informiranosti i razvoj modela pružanja usluga socijalne skrbi i davanja koji će polaziti od paradigme ljudskih prava i dostojanstva osobe;
-
potrebu stvaranja novih i poboljšanja kvalitete postojećih usluga socijalne skrbi za djecu i roditelje;
-
senzibilizaciju društva za pitanja samohranog roditeljstva i potrebe jednoroditeljskih obitelji.
POGLAVLJE 3
3.7. Nezaposleni
Okvir 10: Prikaz iz života nezaposlenih Karolina ima tek osnovno obrazovanje. Srednju školu napustila je u drugom razredu, udala se te radila kao domaćica i pomoć na obiteljskom poljoprivrednom imanju u BiH. Suprug Lovro bio je hranitelj obitelji, 13 godina radio je kao autogeni rezač u lokalnoj tvornici. Rat ih je ostavio bez posla i doma. Karolina i Lovro su tijekom rata bili prisiljeni izbjeći u Hrvatsku, a potom u Njemačku, gdje su kroz tri godine izbjeglištva legalno radili kao pomoćni radnici, ali i primali socijalnu pomoć, što je u Njemačkoj moguće. Potom su se vratili u Hrvatsku i naselili u Knin, gdje od tada traže posao. Za autogenog rezača u Kninu tvornica nema, tako da se Lovro prekvalificirao za zidara, ali u tom sektoru poslodavci traže radnike sa zidarskim iskustvom – tako da Lovro i dalje nije u stanju naći posao. Karolina i Lovro su prijavljeni pri HZZ-u u Kninu, ali uslijed slabe gospodarske aktivnosti u regiji, tamo posla nema. Navode da se do nekih službi može doći dobrim vezama ili novcem, ali oni te resurse ne posjeduju. Godine traženja posla obeshrabrile su ih, a u kućanstvu prevladava tjeskoba i nervoza u međuljudskim odnosima. U firmama gdje traže posao, Karolina i Lovro nisu atraktivni kao kandidati. Za mnoge poslodavce su jednostavno prestari. Susreli su se i sa izravnom diskriminacijom: “Bosance ne primamo, samo domaće”. K. s drugim izbjeglicama povremeno radi na crno, kao ispomoć u prerađivačkoj industriji u susjednom mjestu. Čekaju kod kuće na poziv, te prema poslodavčevoj potrebi radi po nekoliko dana u mjesecu u lošim radnim uvjetima. Nadnica je minimalna, sve troškove puta i prehrane snosi sama, a ide i najbolesnija s obzirom da nema prava na bolovanje, a ne želi se dovesti u rizik da je sljedeći put ne pozovu.
103
Samohrane majke su, u odnosu na samohrane očeve, siromašnije, češće nezaposlene i češće se osjećaju diskriminiranima u pristupu zapošljavanju/napredovanju na poslu. Zaposlenim samohranim majkama posao češće stvara teškoće u izvršavanju obiteljskih obveza i kućanskih poslova, te češće od očeva i smatraju da na poslu provode previše, a s obitelji i u snu premalo vremena. Samohrani očevi su socijalno izoliraniji, rezigniraniji i pesimističniji od samohranih majki (UNDP, 2006a).
104 Ispitivanje subjektivnih definicija obitelji pokazalo je da se ono što definira obitelj najčešće navodi ljubav, zajedništvo, uzajamna podrška,
skladni odnosi, razumijevanje i povjerenje, te sigurnost i zaštita, a rjeđe zajednica dvaju roditelja (u braku) i djece (Raboteg-Šarić i sur., 2003).
77
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.7.1. Ljudska prava U Hrvatskoj se opća slika zaposlenosti znatno poboljšala nakon 2000. Za razliku od 1990-ih, kada je stopa aktivnosti osoba radno sposobne dobi opadala, a nezaposlenost bila u stalnom porastu, najnoviji je rast hrvatskog gospodarstva bio popraćen zamjetnim oporavkom stope zaposlenosti (porast od 51,6% u 2001. na 54,8% u 2005.) kao i postojanim opadanjem stope nezaposlenosti (pad sa 15,8% u 2001 na 12,7% u 2005). No, ova pozitivna kretanja na hrvatskom tržištu rada uopće nisu pomogla da se smanji udio dugotrajno nezaposlenih u ukupnom broju nezaposlenih. Više od polovice nezaposlenih osoba traži posao dulje od jedne godine, udjel onih izrazito dugotrajno nezaposlenih (više od 2 godine) raste iz godine u godinu. Teret nezaposlenosti posebice pogađa mlade osobe, koje često imaju probleme pri ulasku na tržište rada. No, iako su mladi neproporcionalno zastupljeni u ukupnom broju nezaposlenih i suočeni s nepovoljnim položajem kao skupina, većina njih traži zaposlenje kratko vrijeme. S druge strane, iako među nezaposlenima ima manje starijih osoba, vrlo je vjerojatno da će one dosta dugo tražiti posao.
I obrazovanje je vrlo bitno. Osobe sa strukovnim obrazovanjem izloženi su većem riziku od nezaposlenosti. Međutim, oni čije obrazovanje ne prelazi razinu osnovne škole posebno su izloženi dugotrajnoj nezaposlenosti. Za osobe s nekim oblikom višeg obrazovanja manje je vjerojatno da ostanu nezaposlene, a posebice dugotrajno nezaposlene. Također, među nezaposlenima, a posebno dugotrajno nezaposlenima, većinu čine žene, unatoč širenju sektora i usluga u kojima tradicionalno dominira ženska radna snaga.
3.7.2. Naknade za nezaposlenost105 Nakon što postanu nezaposleni i prijave se pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (HZZ), osobe sa dovoljnom količinom prethodnog staža imaju pravo na novčanu naknadu za slučaj nezaposlenosti, pod uvjetom da dokažu da aktivno traže posao. Osiguranje traje od samo 13 tjedana (za one koji su uplaćivali doprinos najmanje 9 mjeseci tijekom prethodne dvije godine) do solidnih 65 tjedana (20 ili više godina plaćanja doprinosa). Zakonski, budući da se radi o mehanizmu socijalnog osiguranja koje se temelji na doprinosu, naknada za nezaposlenost bi trebala
Grafikon 8: Stope zaposlenosti i nezaposlenosti (u %) 16 %
65 %
14 %
63 %
12 %
61 %
10 %
59 %
8%
57 %
6%
55 %
4%
53 %
2002
2003
Stopa dugotrajne nezaposlenosti Ukupna stopa zaposlenosti
2004
2005
Ukupna stopa nezaposlenosti Udjel dugotrajne u ukupnoj nezaposlenosti
Izvor: Anketa o radnoj snazi, Državni zavod za statistiku
78
105 Ovo se poglavlje u velikoj mjeri zasniva na podacima iz istraživanja UNDP-a o kvaliteti života. Za usporedbu i analizu koje su korištene u ovom poglavlju, nezaposlenima su smatrani samo oni koji su se izjasnili kao nezaposleni i naveli da su u prethodnom mjesecu aktivno tražili posao. U većini analiza se uspoređuju kratkotrajno nezaposleni (manje od godine dana), dugotrajno nezaposleni i zaposleni. Sve razlike i učinci koji se ovdje navode temelje se na rezultatima raznih metoda statističke analize (mjere asocijacije, ANOVA i linearni ili logistički regresijski modeli).
SOCIJALNO ISKLJUČENI
biti jednaka 80% ranijeg dohotka nezaposlene osobe – i ne manja od 20% prosječne nacionalne plaće (887 HRK). No, njezina je gornja granica određena ministarskom odlukom i trenutno iznosi 1.000 HRK. Tako niska stopa zamjene nije svojstvena Hrvatskoj, ali je tipična za većinu tranzicijskih država. Ovakvo osiguranje izvora prihoda trebalo bi pomoći nezaposlenoj osobi da pristojno živi dok traži novo radno mjesto. Međutim, ovu je naknadu u 2005. primalo samo 23,6% osoba prijavljenih kao nezaposlene pri HZZ-u – većinom oni kratkotrajno nezaposleni s prethodnim radnim iskustvom. Sukladno tome, u istraživanju UNDP-a o kvaliteti života ovu je naknadu primalo 34,9% kratkotrajno nezaposlenih u proteklom mjesecu, a samo 12,8% dugotrajno nezaposlenih. Nezaposlenim osobama koje su prijavljene pri HZZ-u ipak je dozvoljeno zaraditi mjesečno do 1.000 HRK bez gubljenja prava na ovu naknadu ili formalnog statusa nezaposlene osobe. U nekim slučajevima ovaj sustav osiguranja za slučaj nezaposlenosti dostaje. U nekim se slučajevima novi posao pronađe u razumnom roku, pomoću formalnih ili neformalnih metoda za traženje posla. No to nije slučaj s velikim i rastućim dijelom nezaposlenih u Hrvatskoj, koji postupno dolaze u neugodan položaj dugotrajno nezaposlenih. Štoviše, sama “stigma” dugotrajno nezaposlene osobe smanjuje izglede kod mogućih poslodavaca, što vodi sve lošijem materijalnom i psihološkom stanju (Šverko et al., 2004., 2006., Galić et al., 2006.). U skladu s tim, pritužbe o diskriminaciji pri zapošljavanju u istraživanju UNDP-a o kvaliteti života, iako ne prečeste, ipak su učestalije među dugotrajno nezaposlenima (29%) nego među kratkotrajno nezaposlenima (17%) ili zaposlenima (9%).
3.7.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite Kada se radi o nizu usluga i lijekova koji nisu pokriveni osnovnim paketom zdravstvenog osiguranja, nezaposleni su prepušteni svojim vlastitim (često ograničenim) sredstvima. Iako nezaposlene osobe anketirane u istraživanju nisu prijavile nikakve razlike u vezi razdoblja čekanja u odnosu na zaposlene, oko jedna četvrtina dugotrajno nezaposlenih rekla je da su materijalni troškovi pristupa zdravstvenim službama previsoki, što je dvostruko više nego kod zaposlenih sudionika u istraživanju. Paradoksalno je da su dugotrajno nezaposleni često iz ranjivih društvenih
POGLAVLJE 3
skupina (invalidi, stariji, nedovoljno obrazovani) koje imaju veću potrebu za zdravstvenim uslugama. Čak kada se i to uzme u obzir, dugotrajno nezaposleni u nacionalnom uzorku istraživanja UNDP-a o kvaliteti života lošijeg su zdravstvenog stanja i manje su zadovoljni svojim zdravljem od općeg stanovništva. S druge strane, kratkotrajno nezaposleni se gotovo ne razlikuju od zaposlene populacije po svojoj percepciji zdravlja ili pristupa zdravstvenim službama.
3.7.4. Pristup obrazovanju U usporedbi sa zaposlenima, nezaposleni su u prosjeku slabije obrazovani. Štoviše, učestalost dugotrajnog nezaposlenja povećava se s opadanjem stupnja obrazovanja, a podaci i HZZ-a i Ankete o radnoj snazi upućuju da je zapošljivost tim veća čim je stupanj obrazovanja viši. Cijeloživotno učenje je način očuvanja i poboljšanja zapošljivosti u suvremenoj stvarnosti brzog zastarijevanja vještina i radnog okoliša koji se stalno mijenja. U istraživanju UNDP-a o kvaliteti života, 14% zaposlenih je sudjelovalo u takvom (vanškolskom) obrazovanju tijekom prethodne godine, slično kratkotrajno nezaposlenima od kojih je 17% pokušalo poboljšati svoje vještine i zapošljivost. No, od onih koji su dugotrajno nezaposleni samo je 6% to učinilo, što pokazuje nemogućnost ove populacije da ponovo stekne svoju zapošljivost. Na otvorenom su tržištu u urbanim centrima Hrvatske dostupni brojni ovlašteni tečajevi za obrazovanje odraslih no nezaposleni nisu njihovi primarni korisnici. S početkom post-socijalističke tranzicije, u vrijeme najintenzivnijeg gospodarskog restrukturiranja i sve veće nezaposlenosti, od mjera javnog usavršavanja i obrazovanja potpuno se odustalo. Od 2005. godine HZZ, jedini provoditelj javnih aktivnih politika zapošljavanja, omogućio je usavršavanje (zajedno s pripadajućom pomoći za nezaposlene) za jedva oko 0,15% populacije nezaposlenih. Cilj najnovijih prioriteta politike zapošljavanja, u skladu s Nacionalnim akcijskim planom zapošljavanja, jest usavršavanje oko 4.000 dugotrajno nezaposlenih tijekom 2006., što će ukupno stajati oko 8 milijuna eura. Ove su mjere usmjerene na oko 2,5% od ukupnog broja dugotrajno nezaposlenih, što je još uvijek daleko ispod europskog prosjeka, no predstavlja dobro ciljanu mjeru koju je moguće dodatno osnažiti
79
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
ukoliko se pokaže učinkovitom. Pored tečajeva koji nude ponovno stjecanje kvalifikacije, HZZ organizira radionice za nezaposlene s ciljem povećanja učinkovitosti traženja zaposlenja koje je tijekom 2005. pohađalo oko 2% nezaposlenih u Hrvatskoj.
3.7.5. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja Službeno tržište rada ostaje za mnoge nezaposlene izvan dosega, ostavljajući im jedino mogućnost za rad na neformalnim i mahom povremenim poslovima, prvenstveno u graditeljstvu, trgovini ili sektoru usluga. Prihvaćajući takva zaposlenja, oni ostaju bez ikakve pravne zaštite ili socijalnog osiguranja. Ipak, takva aktivnost im pruža neki novčani, ali i psihološki dobitak – te priliku da će ih dovesti do “pravog” zaposlenja. U Hrvatskoj djeluje više službi za zapošljavanje koje se mogu podijeliti u tri skupine. U prvoj su agencije za posredovanje pri zapošljavanju koje djeluju na komercijalnoj osnovi i opslužuju konkurentni dio tržišta radne snage, odnosno prvenstveno kandidate koji su završili sveučilišno ili više obrazovanje (jednako stupnju 5 Nacionalne standardne klasifikacija obrazovanja). U drugoj su skupini agencije za privremeno zapošljavanje koje su se nedavno razvile, opskrbljujući poslodavce svim vrstama radnika, ali ponajviše općim profilima. Unatoč pozitivnim ocjenama učinkovitosti ovih tvrtki, one opslužuju tek manji dio nezaposlenih. Samo 4% nezaposlenih u anketiranom uzorku UNDPa (i sličan postorak u ARS-u) kontaktirali su takve institucije tijekom prethodnog mjeseca. Treća mogućnost koja je na raspolaganju tražiteljima posla je Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ), osnovan 1952. To je javna ustanova koja osigurava prava za vrijeme nezaposlenosti i trenutno jedina provodi javne programe za zapošljavanje (uključujući aktivne mjere politike tržišta radne snage), te posreduje u pronalaženju zaposlenja za najširi profil kandidata. Traženje posla i osposobljavanje za posao su aktivnosti koje iziskuju velike napore i sredstva (pristojbe, prijevoz, odjeća, itd.), što sve lako može obeshrabriti upravo one najugroženije (i najmanje zapošljive) od potrage za poslom. Zbog ove opasnosti potrebni su programi koji će potaknuti i poduprijeti aktivno
80
traženje posla i usavršavanje te promicati učinkovite ishode na tržištu radne snage poboljšavajući zapošljivost nezaposlenih. Hrvatska ima dugu povijest aktivne politike tržišta rada koja je usmjerena ka osposobljavanju i koja datira još iz 1970-ih. No, 1990-ih mjere su se gotovo u cijelosti usmjerile na potpore za zapošljavanje. Od tri uvedena kratkotrajna vala Aktivnih mjera zapošljavanja (1993.1996., 1998.-2001. i 2002.-2005.), samo je srednji svojim manjim dijelom uključivao odredbe o javnim radovima i osposobljavanju.106 Najnoviji niz mjera koji je bio na snazi u razdoblju od 2002. do 2005. trošio je oko 0,2% BDP godišnje na vrlo široko usmjerene programe sufinanciranja zapošljavanja. Nije izvršena sustavna evaluacija ovog programa, no postojeće analize nisu našle ove programe financijski učinkovitima niti dobro usmjerenima (Oračić, 2005., Babić, 2003.). Trenutno aktivni niz mjera je uravnoteženiji. Zasnovan na Nacionalnom akcijskom planu zapošljavanja, on uključuje osposobljavanje i prekvalifikaciju uz financijsku potporu, subvencije zapošljavanja, te programe javnih radova za usko ciljane populacije koje imaju nisku zapošljivost (Godišnji plan zapošljavanja, 2006.).
Okvir 11: Prikaz života nezaposlene osobe Filip je diplomirao na tehničkom fakultetu i zaposlio se u velikom farmaceutskoj tvrtki sredinom 1990-ih. No, nisu mu isplaćivali plaću pa je dao otkaz. Sljedećih je šest godina radio kao konobar gdje ga poslodavci nisu prijavljivali. Dobio bi svoju plaću “u gotovom”, a mogao je izgubiti posao “bez razloga”, što se i dogodilo kad je Filip zakoračio u kasne dvadesete. Tad je počeo tražiti novi posao, odlazio na razgovore, slao molbe i e-mailove te se pokušao zaposliti na jednom radnom mjestu, ali je imao problema sa zdravljem pa sad traži novi posao koji bi bio fizički manje zahtjevan. Ima još članova u Filipovoj obitelji koji ne mogu naći posao; jedan od njegove braće ima posao, ali drugi stalno kruži od privremenog posla i natrag do zavoda. Filip pohađa tečaj kojeg je organiziralo društvo za nezaposlene, gdje je dobio značajnu socijalnu podršku, ali još uvijek nije pronašao posao.
106 Iako po svojem opsegu nije bio prevelik (2670 sudionika), program javnih radova koji je proveden 1999., u suradnji s lokalnim vlastima, bio je jedan od rijetkih programa koji je bio podvrgnut temeljitom vrednovanju. Rezultati vrednovanja ukazuju da program javnih radova nije imao zamjetljiv učinak na zapošljivost sudionika iako su oni općenito dobro ocijenili program budući da im je poboljšao materijalno i psihološko blagostanje. Što se tiče izdataka, troškovi programa javnih radova po zaposlenoj osobi pokazali su se visokima u usporedbi s većinom ostalih aktivnih mjera politike tržišta rada.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.7.6. Pristup prijevozu Nezaposleni moraju biti pokretni kako bi učinkovitio tražili posao. Zbog toga su Zagreb i neki drugi gradovi uveli pravo na besplatan javni prijevoz za nezaposlene. Pristup prijevozu predstavlja veći problem u negradskim i rijetko naseljenim područjima gdje nije razvijen javni prijevoz i gdje traženje posla (ali i prijevoz do posla) iziskuju znatne troškove i, vjerojatno, osobno prijevozno sredstvo. Ipak, prema istraživanju UNDP-a o kvaliteti života, dok 87% zaposlenih ima auto, to je slučaj tek za 62% dugotrajno nezaposlenih i 72% kratkotrajno nezaposlenih. Što se tiče mjera politike za tržište radne snage, HZZ može vratiti novac za troškove putovanja i preseljenja osobama koje su pronašle zaposlenje izvan svojeg trenutnog mjesta prebivališta. U 2004. oko 3% nezaposlenih osoba iskoristile su ovo pravo.
3.7.7. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji Početkom 2000-ih, i HZZ i privatne agencije za posredovanje pri zapošljavanju omogućile su Internetski pristup svojim bazama slobodnih poslova i tražitelja posla, čime su posloprimcima omogućili bržu i učinkovitiju potragu za poslom i iz vlastitog doma – pod uvjetom da imaju pristup Internetu. U objektima HZZ-a obično se može pronaći nekoliko računala i pisača na raspolaganju nezaposlenim osobama, no i za njihovo je korištenje potrebno imati osnovne informatičke vještine. Prema istraživanju UNDP-a o kvaliteti života, 65% zaposlenih sudionika istraživanja posjedovalo je računalo u svojem domu, dok se isto odnosi na 49% kratkotrajno nezaposlenih i samo 37% dugotrajno nezaposlenih. Ako se upit usmjeri ka učestalosti korištenja Interneta razlike su čak i veće. Iako su dob, obrazovanje i u izvjesnoj mjeri spol povezani s učestalošću korištenja Interneta, sama činjenica da je netko nezaposlen, bez obzira radi li se o kratkotrajnoj ili dugotrajnoj nezaposlenosti, snažno je negativno vezana uz korištenje Interneta. Samo mali dio i kratkotrajno nezaposlenih (21%) i dugotrajno nezapo-
POGLAVLJE 3
slenih (13%) iz uzorka UNDP-a koristi Internet tjedno ili češće, dok je za zaposlene ova brojka 34%, a za studente čak 63%. S ulaskom velikog broja studenata s informatičkim iskustvom na tržište radne snage, ovaj digitalni jaz bi mogao postati još izraženiji. Iako nedostaju pouzdani podaci, letimičan pregled tečajeva za obrazovanje odraslih koji se nude na tržištu otkriva da su najčešći informatički tečajevi. Prema istraživanju UNDP-a o kvaliteti života, oko jedna petina nezaposlenih koji su sudjelovali u bilo kakvoj vrsti obrazovanja prošla je kroz informatički tečaj. Kada se radi o državnoj pomoći, među obrazovnim mjerama koje je HZZ predvidio za 2006. nije bilo spomena informatičkog osposobljavanja nezaposlenih. Dosad se praksa ograničavala na povremene lokalno sponzorirane slučajeve koje je provodio HZZ (kao što je sudjelovanje 100 nezaposlenih osoba na tečaju ECDL-a u 2005.) ili na informatičke tečajeve koje organiziraju udruge nezaposlenih koje sve više jačaju u većim urbanim središtima. No čak i da je bilo više takvih programa, nije jasno bi li najviše deprivirani nezaposleni imali sposobnosti da u njima sudjeluju.
3.7.8. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi Pomanjkanje stalnih prihoda među nezaposlenima je glavna prepreka za ostvarivanje ili zadržavanje zadovoljavajućeg, dugoročnog stambenog rješenja. Ako pogledamo podatke istraživanja UNDP-a o kvaliteti života, čini se da pristup stanovanju ne predstavlja problem većini sudionika u istraživanju – kako zaposlenima tako i nezaposlenima – od kojih su oko 64% vlasnici stana. No, neka se drukčija kretanja mogu primijetiti kod sudionika čije vlasništvo smještaja nije “čisto”. Oni koji su zaposleni će vrlo vjerojatno otplaćivati kredit ili hipoteku za kuću čiji su vlasnici (dugoročna obveza koja iziskuje pouzdan i dugotrajan prihod), oni koji su kratkotrajno nezaposleni će vjerojatnije biti podstanari dok dugotrajno nezaposleni učestalo pronalaze suboptimalna alternativna rješenja koja ne zahtijevaju znatne novčane obveze (kao što je povratak u roditeljski dom ili socijalni smještaj).
81
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Nezaposleni su u pravilu manje zadovoljni svojim smještajem od zaposlenih. To nije iznenađenje budući da kad se radi o plaćanju režija, 43% dugotrajno nezaposlenih i 35% kratkotrajno nezaposlenih izjavljuju da imaju novčanih poteškoća, za razliku od samo 16% zaposlenih. Kvaliteta stanovanja i sposobnost njegovog održavanja se isto tako razlikuju; izgledi da će nezaposleni živjeti u trošnom stambenom smještaju (prisustvo truleži ili curenja) dvostruko su veći nego kad se radi o zaposlenima. Međutim, kda je u pitanju okolina stanovanja, i zaposleni i nezaposleni sudionici istraživanja općenito smatraju sigurnost i okoliš vrlo zadovoljavajućima. To bi mogao biti rezultat niske stambene segregacije koja proizlazi iz prilično slabe pokretljivosti stanovništva.
3.7.9. Društvene veze Razni su putovi kojima nezaposlenost može dovesti do socijalne izolacije. Kao prvo, nedostatak sredstava može dovesti do manje kontakata s rođacima (koji u pravilu zahtijeva pokazivanje darežljivosti), prijateljima (zbog troškova koji se odnose na odlazak ili poziv na večere te izlazak na piće), kao i manje sudjelovanja u društvenim aktivnostima (za članstvo u većini organizacija potrebno je uplatiti članarinu). S ulaskom u nezaposlenost prekida se i veza s cijelim krugom kontakata i aktivnosti koji su bili vezani uz radno mjesto. To očito nije problem za mlade nezaposlene osobe, ali bi mogao biti vrlo ozbiljan problem za starije nezaposlene koji su veći dio svojeg života proveli na određenom radnom mjestu i njegovom društvenom okruženju. Čak i kad su sredstva i društveni kontakti dovoljni, može postojati element stigme koji sprečava nezaposlene da sudjeluju u određenim oblicima društvenih aktivnosti kao što su sudjelovanje u sportskim klubovima ili odlasci u kafiće. Nema puno empirijske potpore kvantitativnim razlikama u društvenom životu između zaposlenih i nezaposlenih. U području sekundarne društvenosti (prijatelji i rođaci), nezaposleni zapravo imaju češće društvene kontakte od zaposlenih zbog toga što imaju puno više “slobodnog” vremena. S druge strane,
82
zaposleni su skloni tome da to nadoknađuju nešto češćom neizravnom komunikacijom (telefon, pošta, e-pošta) s prijateljima i rođacima. Ipak, prisutne su kvalitativne razlike. Oko 14,7% dugotrajno nezaposlenih sudionika istraživanja osjeća se potpuno isključenima iz društva, dok je to slučaj kod samo 3% zaposlenih sudionika. Isto tako, i kratkotrajno i dugotrajno nezaposleni sudionici su skloniji osjećati da je život postao previše složen kako bi oni mogli njime upravljati. Zadovoljstvo društvenim životom je kod dugotrajno nezaposlenih niže nego kod zaposlenih ili kratkotrajno nezaposlenih sudionika istraživanja.
3.7.10. Ključni izazovi Nezaposleni ni u kojem slučaju nisu pobjednici u procesu tranzicije, ali ne moraju biti niti gubitnici. Sve dok je nezaposlenost prolazna i kratkotrajna pojava, može ju se tolerirati. Izazov se postavlja onima koji ostaju nezaposleni izvjesno dulje vrijeme, tamo gdje se pojavio začarani krug zastarijevanja vještina, siromaštva i socijalne isključenosti. Nezaposleni u pravilu trebaju posebne socijalne usluge i aktivacijske politike, no pristup njima im je vrlo ograničen. Ključni izazov predstavlja izrada ciljanih i učinkovitih mehanizama potpore za ponovni ulazak tih ljudi u aktivan, doličan i produktivan život.
3.7.11. Implikacije za politiku Budući da motiviranost za rad očito nije glavni problem među nezaposlenima, na kreatorima politike je da osiguraju učinkovit sustav podrške koji neće kažnjavati one koji traže zaposlenje (“zamka neaktivnosti”). HZZ bi trebao pružati adekvatnu materijalnu potporu koja bi omogućila učinkovitost traženja zaposlenja (stoga naknada za nezaposlenost) ali i održavanje i razvoj vještina (stoga programi osposobljavanja i ostale aktivacijske politike). S povećanjem protoka radnih mjesta i općom flaksibilizacijom gospodarstva, ulazak u nezaposlenost je postao uobičajen rizik. S ciljem da se ovi rizici prevladaju, a nezaposlenima omogući kontinuitet pristojnih životnih
SOCIJALNO ISKLJUČENI
uvjeta bez požurivanja pronalaženja zaposlenja (što često rezultira suboptimalnim poslovima), potrebno je visinu osiguranja za nezaposlene podići do visine koja je određena zakonom. No trajanje bi naknade trebalo ostati nepromijenjeno ili čak skraćeno kako se ne bi promicala neaktivnost ili kako ne bi došlo do “zapuštanja” radnih vještina. Nedostatak ovog prijedloga jest da bi on predstavljao ili povećanje proračunskih izdataka ili preraspodjelu doprinosa iz plaća (trenutno osiguranje za nezaposlene predstavlja skromnih 1,8% plaće), uslijed čega bi i više slabo plaćenih radnika moglo izgubiti svoje zaposlenje. Aktivne je mjere potrebno usmjeriti ka dugotrajno nezaposlenima, s ciljem povećanja njihove zapošljivosti. Budući da su dugotrajno nezaposleni heterogena populacija koja je ugrožena prema više kriterija, potrebno je pomoću preciznog ciljanja i empirijske evaluacije pronaći najučinkovitiji “aktivacijski splet” mjera. U tom bi spletu obrazovanje i osposobljavanje (i na radnom mjestu i izvan njega) trebali imati ključnu ulogu u povećanju zapošljivosti (i na osobnoj i na društvenoj razini), no ipak i inicijative u lokalnoj zajednici (poput javnih radova) pa čak i subvencionirano zapošljavanje mogu biti učinkoviti kod određenih populacija. Premošćivanje digitalnog jaza zahtijeva niz javnih programa za osnovnu informatičku obuku kao dio spektra mjera zapošljavanja. Kreatori politike također bi trebali imati na umu današnju praksu pri zapošljavanju. Zapošljavanje na određeno vrijeme zapravo postaje standard i čini 85,6% zaposlenja koja su evidentirana pri HZZ-u. Uz sadašnje politike tržišta rada, to vodi ka odvajanju radne snage u dva sloja: s jedne strane dobro zaštićene stalno zaposlene radnike, a s druge nestalne radnike koji cirkuliraju između povremenih poslova i službe za zapošljavanje. Vjerojatno bi bilo u interesu socijalne kohezije uskladiti razinu zaštite zaposlenja privremenih i stalnih radnika, odnosno prilagoditi je stvarnom stanju na fleksibilnom tržištu radne snage tako što će se povećati zaštita za nezaposlenost (osigurati mjere aktivne politike tržišta rada i adekvatne naknade za nezaposlene) te u isto vrijeme ublažiti sustav zaštite zaposlenja.
POGLAVLJE 3
3.8. Mladi Okvir 12: Osobno iskustvo S.T. (27) je diplomirala ekologiju na Odsjeku za biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. U slobodno vrijeme je bila aktivistica i članica nekoliko nevladinih organizacija koje se bave kulturom mladih. Diplomirala je 2005. godine s prosjekom ocjena 4,0. Od tad pokušava naći posao u struci, ali ne uspijeva. Pokušavala je na raznim mjestima, prijavljivala se na natječaje, a ponekad išla i na intervjue, ali bezuspješno. Već proteklih nekoliko godina radi povremene honorarne poslove najčešće nevezane uz struku ne bi li si prištedjela za stvari koje su joj potrebne. I danas živi sa roditeljima i bratom. Iako bi se željela osamostaliti od roditelja i početi živjeti sama ili sa partnerom, nikako ne uspijeva jer se ne može zaposliti, a povremeni honorari koje dobije nisu dovoljno stabilan izvor prihoda da bi počela unajmljivati stan i živjeti samostalno. Pritom S.T. nije inertna, već se sama dodatno usavršava putem treninga i seminara i prati natječaje i prijavljuje se na njih, no prilično je sigurna da posao neće dobiti ako nema "vezu". Trenutno radi u kozmetičkom salonu "na crno" te i dalje traži posao u struci.
3.8.1. Ljudska prava Kako je definirano Nacionalnim programom djelovanja za mlade Vlade RH,107 mladi su biološki određena društvena skupina u dobi od 15 do 29 godina i čine petinu ukupnog stanovništva Hrvatske.108 Takva dobna određenost društvene skupine obuhvaća i mlade građane u kategorijama ranjivih skupina, pa i u kontekstu socijalne isključenosti, kao što su nezaposleni ili osobe sa invaliditetom. Premda su heterogena skupina, glavni problemi mladih su zajednički.
107 Nacionalni program djelovanja za mlade, Adinda Dulčić (ur.), Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Zagreb, 2003. 108 Prema popisu stanovništva iz 2001. godine.
83
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Promatrajući srednjoškolce i studente možemo dobiti dojam da su mladi dio stanovništva koji ima dobru kvalitetu života i socijalnu sigurnost samom činjenicom da su još uvijek u procesu obrazovanja te da im vlastita ekonomska nesamostalnost ne smeta u velikoj mjeri. Upravo je populacija između 15 i 24 godine najviše zadovoljna životom i najviše sretna.109 Jednom kad završe s institucionalnim obrazovanjem, mladi po prvi puta stupaju na tržište rada u potrazi za prikladnim zaposlenjem te iz prividne formalno-obrazovne letargije hrvatskog obrazovnog sustava ulaze u proces u kojemu se moraju suočiti s time da će nakon školovanja najvjerojatnije neko vrijeme čekati prvo zaposlenje u struci. Nezaposlenost osoba od 15-24 godina varira te je od dva do dva i pol puta veća od opće stope nezaposlenosti, a relativna nezaposlenost mladih Hrvatsku svrstava na dno ljestvice europskih država, čak i u usporedbi sa ekonomski nerazvijenijim državama gdje je apsolutna stopa nezaposlenosti mladih veća.110 Prema web portalu MojPosao, 56% sudionika istraživanja o dobnoj diskriminaciji kod zapošljavanja111 navodi da se često susreće s oglasima za zapošljavanje u kojima se spominje dobna granica, iako je to protivno članku 2. Zakona o radu, kojim je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na temelju dobi osobe koja traži zaposlenje i osobe koja se zaposli. Isto istraživanje navodi da se 58% ispitanika mlađih od 29 godina uopće ne javi na takve oglase. Krši se i pravo na privatnost, jer poslodavci postavljaju mladima vrlo osobna pitanja prilikom razgovora za posao, a posebice su mlade žene primorane odgovarati na takva pitanja vezana uz planiranje obitelji obzirom da poslodavci izbjegavaju zapošljavanje budućih mladih majki. Kao sastavni i noseći dio društva, mladi su nerijetko shvaćeni kao društveni problem, a ne kao potencijal, kako to preporuča Europska komisija.112 Pojavljuje se i fenomen "produžene mladosti" tako da mladi sve dulje žive s roditeljima i budu njima na teret. Vlas-
tita nesamostalnost uzrokovana nezaposlenošću i neriješenim stambenim pitanjem, generator je daljnjih problema kao npr. korištenje opojnih sredstava, koji sagledani sami za sebe, izvan danog konteksta, opet projiciraju sliku o mladima kao društvenom problemu. Općenito gledano, mladi jesu socijalno isključena skupina jer ne participiraju ravnopravno sa većinom građana u ekonomskom, društvenom i političkom segmentu. Mladi muškarci su u nekim pitanjima ugroženija skupina od mladih žena jer imaju veće stope prekida školovanja, ovisnosti o opojnim sredstvima, delikvencije i suicida.
3.8.2. Pristup uslugama zdravstvene zaštite Zanimljivo je da mladi svoje zdravlje ocjenjuju izrazito dobrim113, a osnovne poteškoće pojavljuju se vezane za spolno prenosive bolesti. Klamidija je rasprostranjena među studentskom populacijom, a povećava se raširenost HPV-a (Human Papillomavirus), dok je HIV/ AIDS još uvijek na niskoj razini. Ove godine se pojavio prvi slučaj zaraženosti HIV-om kod jednog adolescenta. Informiranost o spolno prenosivim bolestima i načinima širenja je nezadovoljavajuća s obzirom da mladi sve ranije stupaju u seksualne odnose. Tome sigurno pridonose i nesuglasice u javnosti oko programa seksualne edukacije u školama. Veliku ulogu ima crkva koja vjernicima preporučuje apstinenciju te nekorištenje kontracepcijskih sredstava. Mladi prve informacije, osim eventualno od roditelja, dobivaju od vršnjaka i putem medija, no u proteklih nekoliko godina povećao se broj i aktivnosti nevladinih organizacija koje imaju za cilj informirati i educirati mlade o spolno prenosivim bolestima. Sustav zdravstva je relativno jednako pristupačan mladima kao i ostalim građanima, no nije "youth friendly". Činjenica je da mlađe osobe daju više ocjene kvaliteti zdravstvenih službi114 no oni su ujedno i rjeđi posjetitelji takvih institucija.
109
UNDP (2006.).”Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Kvaliteta života i rizik od socijalne isključenosti”. UNDP, Zagreb, Hrvatska.
110 Young People in South Eastern Europe: From Risk to Empowerment, World Bank, Washington, 2004. 111 http://www.mojposao.net/jseeker_wiki.php?sessionId=6c171570e301d73e8e84d6bf9e155c2d&wikiName=IstrazivanjeDobnaDiskrim inacija 112 Novi poticaji za europsku mladež – Bijela knjiga Europske komisije, Adinda Dulčić (ur.), Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Zagreb, 2002
84
113 Samo 0,6% ispitanika od 15-24 godine i 1.8% ispitanika od 25-34 godine zdravlje ocjenjuje lošim te samo 6,3% ispitanika od 15-24 godine smatra da imaju dugotrajno oboljenje ili poteškoću (UNDP (2006.).”Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Skupine s povećanim rizikom od socijalne isključenosti - fokus grupe”. UNDP, Zagreb, Hrvatska ) 114 UNDP (2006b.).”Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Skupine s povećanim rizikom od socijalne isključenosti - fokus grupe”. UNDP, Zagreb, Hrvatska.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.8.3. Pristup obrazovanju U Hrvatskoj je stopa nepismenosti niska i iznosi 3% te je sustav srednjeg i visokog obrazovanja još uvijek dostupan većini mladih građana i građanki. Potrebno je samo skupiti dovoljan broj bodova pri upisu u srednju školu ili fakultet, a većinu troškova i dalje pokriva država. U 2006. manje od 50% studenata je upisano uz potporu države te postoje i druge financijske prepreke za pristup obrazovanju za mlade u obliku previsokih troškova prijevoza za srednjoškolce koji dnevno putuju u srednje škole izvan mjesta prebivališta kao i troškovi stanovanja za studente zbog nedovoljnih kapaciteta domskog smještaja. Bolonjski proces počeo se primjenjivati 2005. godine na svim fakultetima kako bi se Hrvatska uskladila s dijelom šire europske zajednice visokoobrazovnih institucija. Općenito, mladi u Hrvatskoj su obrazovani kao i njihove europske kolege (primjerice 71% mladih ispitanika od 15-24 godina jako dobro razumije pisani engleski jezik) no obrazovni sustav pati od zastarjelosti i zastarjelih metoda, starog obrazovnog kadra, te je baziran više na reprodukciji informacija, a manje na iskustvenom učenju. Prosječno trajanje studija u Hrvatskoj je oko 7 godina zbog koncepta "učenja izvan fakulteta" ali i zato jer se mladi zapošljavaju paralelno sa studijem kako bi uspjeli pokriti troškove studija (posebice ako studiraju izvan prebivališta).
3.8.4. Pristup zapošljavanju i službama zapošljavanja Neka istraživanja pokazuju da je vjerojatnost zapošljavanja mladih do 24 godine 39,6%, a od 25 do 34 godine 44,4%. I dok je u zemljama Europske unije situacija uglavnom bolja, ipak se prilično razlikuje od zemlje od zemlje – od 10% mladih nezaposlenih u Austriji do 33% u Slovačkoj 2003. godine. Nezaposlenost mladih u Hrvatskoj ne spušta se ispod 32%, ali polako opada. Najčešće mladi nemaju dovoljno ili uopće radnog iskustva da bi dobili prvo zaposlenje što čini zatvoreni krug problema nezaposlenosti mladih. I država je prepoznala obim problema i u sklopu Nacionalnog
POGLAVLJE 3
akcijskog plana zapošljavanja, za razdoblje od 2005. do 2008. godine115 donijela Godišnji plan za poticanje zapošljavanja za 2006. godinu116. Tako postoje mjere sufinanciranja zapošljavanja mladih osoba bez radnog iskustva kojima je cilj subvencionirano zaposliti 1.036 osoba u dobi do 29 godina. Uz to, postoje i subvencionirane kamate na poduzetničke kredite namijenjene poduzetnicima do 29 godina. Nažalost, nezaposlenih mladih ima više od 100.000, pa su ove mjere nedovoljne i samo u manjoj mjeri ublažuju lošu opću sliku. Dio problema leži u činjenici da su ove mjere usmjerene prema dugoročno nezaposlenim mladima. Kao dio šireg gospodarskog problema, država se mora uhvatiti ukoštac sa problemom velike nezaposlenosti mladih, imajući u vidu sve postojeće razine nezaposlenosti mladih kao što su visokoobrazovane osobe, mladi bez završene srednje škole itd.
3.8.5. Pristup prijevozu U velikim gradovima mladi uživaju olakšice u gradskom prijevozu (npr. u Zagrebu je srednjoškolcima omogućeno besplatno korištenje gradskog prijevoza, a godišnja vozna karta za studente je oko 6 puta jeftinija od one za ostale građane). Nažalost, ovo se ne odnosi na ostatak Hrvatske, gdje većina mladih dijeli sudbinu slabe povezanosti u lokalnim sredinama, što im otežava pristup obrazovanju, kulturnim sadržajima itd. No mladi do 26 godina iz cijele Hrvatske imaju mogućnost putovati željeznicom 30% jeftinije, što im omogućuje veću mobilnost.
3.8.6. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji Mladi su informatički najpismeniji dio populacije što im osigurava prednost u odnosu na druge društvene skupine na tržištu rada. Oni vješto koriste informatičke i komunikacijske tehnologije i za pronalaženje zaposlenja i za programe dodatnog usavršavanja. Studenti imaju besplatan pristup Internetu preko sveučilišne institucije CARNet koja im besplatno pruža i brojne informatičke tečajeve. Država je ušla i u nekoliko javno – privatnih partnerstava sa vodećim
115 http://www.vlada.hr/Download/2004/12/02/54-011.pdf 116 http://www.mingorp.hr/default.asp?id=11
85
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
poduzećima putem kojih se školama i fakultetima osigurava računalna oprema, pristup Internetu te prostor za elektronsku poštu i web adrese. Brojna poduzeća imaju i posebne pakete za mlade korisnike primjerice za mobilni Internet koje studenti plaćaju u pola cijene.
3.8.7. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi Problem stanovanja kod mladih je usko povezan sa problemom nezaposlenosti. Iako je zadovoljstvo smještajem kod mladih iznad prosječno visoko u odnosu na druge dobne skupine117, mladi nemaju potrebna financijska sredstva za rješenje problema stanovanja i osamostaljenja od roditelja. Oni koji se ipak uspiju ekonomski osamostaliti uglavnom si ne mogu priuštiti kupnju vlastite nekretnine, već su prisiljeni plaćati najam stana. Država je uvela poreznu olakšicu za kupnju prve nekretnine, no mali broj mladih je iskoristio to pravo. Država, a sve više i lokalne vlasti pokreću programe poticane stanogradnje u kojima i mladi visoko konkuriraju za kupnju stanova po subvencioniranoj cijeni, ali je neznatan dio mladih koji si tu cijenu može priuštiti. Mladi također teško ispunjavanju uvjete za dobivanje kredita u bankama. Idealna kombinacija za rješenje problema stambenog pitanja jest istovremena isprepletenost triju faktora: da je mlada osoba zaposlena, kreditno sposobna i često da ima još i dodatnu financijsku potporu od strane roditelja.
3.8.8. Društvene veze Mladi su skupina koja je najzadovoljnija obiteljskim i društvenim životom118 te puno više vremena posvećuju društvenom nego obiteljskom životu te većinu svog slobodnog vremena provode družeći se s prijateljima, premda boravak pred računalom ili televizijskim prijemnikom sve više postaje zamjena za druženje. Pritom iskazuju veće povjerenje u ljude
nego pripadnici drugih dobnih skupina119 i skloniji su čestom mijenjanju prijatelja, ali unutar slične društvene skupine koja odražava njihove stavove. Mladi su dosta uključeni u razne hobije, sportske aktivnosti, kulturne programe i druge sadržaje kojima se mogu baviti u svoje slobodno vrijeme.
Okvir 13: NUM Nezavisna udruga mladih (NUM) iz Lepoglave broji oko 200 članova i djeluje na području Ivanečke regije u Varaždinskoj županiji, koja obuhvaća i Ivanec, Lepoglavu, Bednju i okolna mjesta. U ovom su području mladi iznadprosječno pasivni i nezainteresirani za razvoj društvenog i političkog života. Pritom je velik broj mladih koji odlaze studirati u okolne gradove, prije svega u Zagreb, te se većinom nakon završenog studija ne vraćaju kući. NUM svoj cilj poboljšanja života mladih u Ivanečkoj regiji realizira putem kulturnih, ekoloških i sportskih aktivnosti. Također, provode dobrotvorne radne akcije i konstantno pružaju informacije mladima o društveno važnim temama. Na lokalnim izborima 2005. godine NUM je oformio nezavisnu listu, kandidirao se i osvojio jedno od ukupno 15 vijećničkih mjesta. Imali su ponude da sudjeluju u vlasti, no odlučili su ostati u opoziciji i podupirati samo one projekte koji su u skladu s njihovim programskim ciljevima. Odlučili su se aktivno uključiti u politički život Lepoglave zbog toga što nijedna politička opcija nije imala mlade na vrhu prioriteta. Dosad su inicirali izradu Gradskog programa djelovanja za mlade, započeli konzultacije sa svim dionicima u vezi Županijskog programa djelovanja za mlade, oformili koaliciju mladih Lepoglave te savjetuju gradske vlasti u procesu provedbe projekta turističko-kulturnog centra. U sklopu ekoloških projekata Grada Lepoglave, prihvaćen je njihov prijedlog ljetnog zapošljavanja mladih na poslovima odstranjivanja ambrozije.
117 Ocjena 7,5 na ljestvici od 1-10 kod ispitanika u dobi od 15-24 godine i ocjena 7 kod ispitanika 118 Ukupna ocjena je 8 ljestvici od 1-10. (UNDP (2006a). 119 UNDP (2006a).
86
od 25-34 godine (UNDP (2006a).
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.8.9. Ključni izazovi Premda građani od 15-34 češće izražavaju zadovoljstvo životnim standardom,120 izgledno je da će mladi i u bliskoj budućnosti biti u nepovoljnom položaju na tržištu rada. Tome u prilog govori i činjenica da niti jedna dosadašnja mjera usmjerena zapošljavanju mladih nije urodila plodom ili je imala neznatan učinak. Za rješavanje ovog doista ključnog problema, ne samo za skupinu mladih već za cijelo društvo, potrebna je mobilizacija Vlade i svih društvenih partnera. Mladi su na svjetskoj razini prepoznati kao "ključni sudionici u donošenju odluka i razvoju".121 Ovakva partnerska suradnja je model uključenja mladih u kojem oni sami identificiraju probleme te predlažu rješenja i mehanizme za njih. Aktivno sudjelovanje mladih u društvu je na relativno niskoj razini. Neka istraživanja pokazuju da je manje od 10% mladih uključeno u neki oblik organiziranja, od čega su najzastupljenije udruge mladih.122 Mlade žene više sudjeluju u civilnom društvu od mladih muškaraca i sklonije su volonterskom radu za dobrobit zajednice. Veoma mali broj mladih sudjeluje u podmladcima političkih stranaka. Općenito, mladi su nezainteresirani i nisu spremni na aktivni angažman u politici te su i razmjerno tome manje predstavljeni na svim razinama vlasti. Npr. u Hrvatskom Saboru je samo jedna mlada osoba ili manje od 1% od ukupnog broja zastupnika. Malo je bolja situacija na nižim razinama (općinskoj i gradskoj), no mladi su ipak politički marginalizirani u Hrvatskoj. Oni koji bi trebali aktivno utjecati na donošenje odluka su mladi iz podmladaka političkih stranaka, starije kolege često ograničavaju njihovo djelovanje. Gotovo dvije trećine građana se slaže da postoje napetosti između skupina mladih
POGLAVLJE 3
i starih.123 Ipak, najveća odgovornost leži na samim mladima koji se moraju aktivno uključiti u politički život, jer će samo tako moći utjecati na odluke koje se na njih odnose. Za veće političko sudjelovanje mladih potreban je i veći stupanj zajedničkog identiteta mladih kao društvene skupine, a zatim i relevantnih subjekata koji bi predstavljali mlade u javnosti i političkom životu. U sektoru udruga mladih konačno je formirana relevantna krovna organizacija, Mreža mladih Hrvatske, koja okuplja 48 organizacija članica među kojima su i sve veće udruge mladih, no Mreža u javnosti još uvijek nije prepoznata kao taj ključni akter koji predstavlja interese udruga mladih i mladih prema vlastima. Na sceni političkih stranaka vladajuće elite ne pružaju mnogo prilika za promicanje mlađim generacijama. Nakon usvajanja Nacionalnog programa djelovanja za mlade kao prve strategije za mlade u Hrvatskoj, trebalo je proći 3 godine da bi počela sustavna provedba Nacionalnog programa prema novousvojenom Operativnom planu za 2006. godinu. Državna institucija zadužena za politiku prema mladima jest Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Unutar Ministarstva i njegove Uprave za obitelj nalazi se Odjel za djecu i mladež te Odsjek za mladež u kojem bi se svega nekoliko zaposlenika trebao baviti sa potrebama 900.000 građana. Ovakvo ustrojstvo ukazuje da se prema mladima država odnosi iz pozicije socijalne skrbi umjesto da razvija mlade kao društveni resurs. U proračunu za 2006. godinu, na poziciji Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, na politiku prema mladima ide oko 11 milijuna HRK što se udrugama mladih čini kao veliki uspjeh. No kad se promotri proračun cijelog Ministarstva koji iznosi oko 6,6 milijardi HRK, od čega čak 4 milijarde HRK ide na
120 UNDP (2006a). 121
"Youth and the Millennium Development Goals: Challenges and opportunities for implementation", Komisija za održivi razvoj Ujedinjenih naroda, 2005, http://www.takingitglobal.org/themes/mdg/pdf/YouthMDG.pdf
122 Mladi uoči trećeg milenija, <ur. Vlata Ilišin i Furio Radin>, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu i Državni zavod za zaštitu obitelji,
materinstva i mladeži, Zagreb, 2002. 123
Čak 24,4% ispitanika smatra da postoji puno napetosti, a 48,6% ispitanika smatra da postoji malo napetosti između starih i mladih. (UNDP (2006.).”Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Skupine s povećanim rizikom od socijalne isključenosti - fokus grupe”. UNDP, Zagreb, Hrvatska).
87
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
branitelje, onda se iznos od 11 milijuna HRK i ne čini tako velik. Prema Operativnom planu Nacionalnog programa djelovanja za mlade, Vlada je u proračunu odvojila dodatnih 40 miliuna HRK na pozicijama 7 ministarstva i 2 Vladina ureda kako bi počeli provoditi 40 prioritetnih mjera iz Nacionalnog programa.
3.8.10. Implikacije za politiku S obzirom da se kontekst u kojem se nalaze mladi nije bitno promijenio proteklih godina, a problemi su ostali isti, mnoge od ovih preporuka postoje u drugim publikacijama, posebice onima koje tematiziraju politiku prema mladima kao npr. Nacionalni program djelovanja za mlade ili Izvješće o društvenom razvoju Hrvatske 2004., koje je u potpunosti bilo posvećeno mladima. Sektor mladih se značajno razvio u posljednjih 5 godina, no Vlada RH jos uvijek treba odrediti mlade kao prioritet. Bez ovakvog ishoda, svaka implementacija pojedine mjere bilo u nacionalnom ili lokalnom programu djelovanja za mlade bit će nesustavna i neučinkovita. Vlada RH treba osmisliti i usvojiti sveobuhvatnu strategiju zapošljavanja mladih te donijeti i usvojiti poticajne mjere za rješenje problema stanovanja mladih. Državna uprava te regionalna i lokalna samouprava trebaju omogućiti primjenu principa „zajedničkog rukovođenja“ u svim tijelima koji se tiču mladih. Ovo se posebno odnosi na Savjet za mlade Vlade RH koji treba omogućiti ravnopravno sudjelovanje mladih u njegovu radu. Državna uprava te regionalna i lokalna samouprava trebaju u partnerstvu s mladima realizirati projekte makroregionalnih multi-funkcionalnih centara za mlade. Organizacije mladih trebaju aktivnije i energičnije provoditi programe uključivanja mladih u različite organizacije usmjerene aktivnom sudjelovanju mladih u društvu. One se također trebale trebaju umrežavati na lokalnoj razini te se svojim aktivnostima i angažmanom nametnuti kao ravnopravni partner u kreiranju politike prema mladima.
88
124 Mandela N. (1994), Dug put do slobode, Little Brown, London.
3.9. Zatvorenici 3.9.1. Ljudska prava Zakonom je propisana zabrana diskriminacije zatvorenika po bilo kojoj osnovi - s obzirom na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Kazna zatvora sama po sebi podrazumijeva samo lišavanje slobode, stoga uvjeti u kojima se ona izvršava i postupci koji se prema zatvorenicima poduzimaju ne smiju biti takvi da u sebi sadržavaju dodatne elemente kažnjavanja. Zatvaranje ne smije uključivati rizik tjelesne ili emotivne zlouporabe ukoliko država želi ispuniti svoju obvezu brige i poštivanja ljudskog dostojanstva svakog svog građanina. U javnosti se često susreću mišljenja da zatvorenici ne zaslužuju posebnu skrb i povoljne uvjete izvršavanja kazne obzirom na činjenicu da je i značajni dio slobodnih građana nezaposlen, sa ispodprosječnim životnim standardom. "Kaže se da nitko istinski ne poznaje naciju sve dok nije boravio u njenom zatvoru. Naciju ne treba suditi po tome kako postupa sa svojim građanima koji se nalaze na vrhu, već sa onima koji su na dnu". 124 Stupanj socijalne isključenosti zatvorenika većinom je razmjeran duljini izrečene kazne. Premda se zatvorenici koji se nalaze u zatvorskom sustavu do godine dana relativno brzo vraćaju u socijalnu sredinu, ipak postoji rizik njihove socijalne isključenosti u smislu gubitka zaposlenja, prekida socijalnih kontakata, te raspada emocionalnih veza i obiteljskih zajednica. Otprilike 1/3 zatvorenika izrečene su zatvorske kazne u vremenskom trajanju od 1 do 3 godine. Kazne zatvora iznad 5 godina u pravilu se izvršavaju u zatvorenim kaznionicama. Iz prakse je poznato da nakon 5 godina kazna polučuje sve više negativnih učinaka te počinje obostrani proces razdvajanja u kojem društvena sredina više "ne računa" na zatvorenika, a on gubi osjećaj pripadnosti široj društvenoj zajednici i fokusira se na zatvorsku zajednicu.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
POGLAVLJE 3
Okvir 14: Prison SMART program Udruge "Umijeće življenja" The Art Of Living Foundation neprofitna je, obrazovna organizacija osnovana u SAD-u, sa podružnicama u 154 zemlje svijeta. U Hrvatskoj djeluje od 1995. godine pod imenom Umijeće življenja. Osnovna aktivnost Udruge je održavanje radionica kroz koje polaznik posebnim tehnikama disanja, fizičkim vježbama te kognitivnim i grupnim procesima postepeno ulazi u proces pročišćavanja od stresa. The Prison SMART Program je program Udruge za osobe lišene slobode. U svijetu se on provodi od 1992. i pomaže zatvorenicima u njihovoj osobnoj rehabilitaciji, smanjenju nasilnosti i ovisnosti i uči ih da prihvate odgovornost za prošle akcije i buduće ponašanje. Program se sistematično bavi svim područjima osobnog života. Velika je vrijednost u tome da polaznici nađu rješenja za svoje probleme unutar samih sebe. U Hrvatskoj se ovaj program provodi od 2002. godine, uz suglasnost Ministarstva pravosuđa. Ukupno je kroz radionice prošlo 52 zatvorenika i 60 zaposlenika zatvorskog sustava. Cilj je bio obuhvatiti što veći broj i zatvorenika i zaposlenih u zatvorskom sustavu, kako bi kroz buđenje pozitivnih vrijednosti čovjeka u svim dimenzijama života (sreće, radosti, unutarnjeg mira, vjerovanja, osjećaja pripadnosti i povezanosti s ljudima) prevenirali i onemogućili osjećaj društvene izoliranosti. U razdoblju izdržavanja kazne moguće je potaknuti korjenitu promjenu u sustavu vrijednosti većine zatvorenika, no od velike je važnosti i osoblje koje bi zatvorenike trebali razumjeti i podržavati u ovome. Tako je vjerojatnije da će po izdržavanju kazne, čovjek biti spremniji integrirati se u društvo, imati veći osjećaj pripadnosti i samim time biti spremniji prihvatiti osobnu odgovornost za vlastiti život. Nakon radionice, sudionici iznose svoja iskustva: „Za ovih mojih 30 godina, a obišao sam dosta svijeta, prvi put se osjećam smiren i pun pozitivne energije bez obzira na to gdje se sad trenutačno nalazim. Do sada sam se osjećao nelagodno pred ljudima, bojao sam se da ne izvalim neku glupost, da mi se drugi ne smiju, a sada mi je svejedno i tko me prihvati takvog kakav jesam, prihvati, a tko ne, meni je svejedno jer sam ja sebe prihvatio.” (Mihovil) „Danas mogu reći da sam spreman prihvatiti stvari takve kakve jesu, prije sam to sve pokušavao ubrzati i u tome je bio moj problem.” (Anto) ”Promijenio sam se, svi su to primijetili, u meni je više ljubavi nego prije, više se ne obazirem na stvari koje su me znale iživcirati. Da sam sve ovo prije znao, sigurno danas ne bi bio ovdje. Moram još nešto spomenuti što je jako važno. Cijeli život mucam, no nakon radionice sam jednostavno prestao. I danas, dvije godine nakon završetka tečaja, mucanje mi se nije vratilo u onom obliku kakvo je bilo. Nekoliko sam puta došao na rub fizičkog obračuna sa drugim zatvorenicima, no, zahvaljujući vlastitoj centriranosti, uspio sam to spustiti na verbalnu razinu, pa čak i zagladiti.” (Dalibor) Opservacija upravitelja Kaznionice: „Naime, ako je desetak ljudi spremno za radionicu, dopustit ćemo je iz razloga što ti ljudi nakon radionice na neki način zrače veliku količinu pozitivne energije. Ako tu energiju prenesu na samo jednog cimera u ćeliji, to je već dvadesetak zatvorenika u pozitivnom režimu. To, pak i nama olakšava posao i zbog toga ćemo pokušati animirati ljude da se uključe. Drago mi je što i sami zatvorenici prepoznaju korist, pa i sami među sobom animiraju ljude za priključivanje radionici.” (Stjepan Loparić).
U sveukupnoj heterogenosti zatvoreničke zajednice postoje posebno osjetljive skupine kao i u društvu. To su zatvorenici starije životne dobi, invalidi, osobe sa duševnim smetnjama, ovisnici, stranci, nepismeni i pripadnici nacionalnih manjina. Unutar tih skupina uočavaju se podskupine (mentalno nestabilni, fizički slabiji, lakovjerni, ovisnici o alkoholu, drogama i
tabletama, počinitelji kaznenih djela protiv spolne slobode i ćudoređa i sl.). Posebnu pozornost potrebno je pokloniti maloljetnicima, mladim zatvorenicima i ženama. U postupanju prema maloljetnicima - koji se u razvojno osjetljivom razdoblju sazrijevanja nalaze u nepovoljnim uvjetima koje sa sobom nosi zatvaranje, a oduzimanje slobode podnose teže zbog
89
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
velike potrebe za slobodom i aktivnostima - orijentacija tretmana treba biti na obrazovanju, održavanju i razvijanju obiteljskih odnosa te pomoći u osobnom razvoju. Žene u svim zatvorskim sustavima svijeta predstavljaju manjinu. Obzorom da su sustavi upravljanja organizirani prema potrebama većinske populacije, proizlazi da su zatvori i zatvorski sustavi dizajnirani za potrebe muškaraca. U Hrvatskoj žene kaznu izdržavaju odvojeno od muškaraca, a na dan 31. prosinca 2005. godine od ukupnog broja zatvorenika 2,32% bile su žene. Zbog specifične uloge žene u društvu i obitelji njen odlazak na izdržavanje kazne značajnije se odražava na funkcioniranje obitelj. Osim toga posebnu pozornost treba posvetiti ženi trudnici, malodobnoj djeci koja s majkom mogu u kaznionici ostati do treće godine života, te malodobnoj djeci koja ostaju u obitelji. U suprotnom će odlazak majke na izdržavanje kazne najčešće značiti prepuštanje malodobnog djeteta institucijama socijalne skrbi.
3.9.2. Pristup uslugama zdravstvene zaštite Uslugama zdravstvene zaštite koje se pružaju zatvorenicima posvećuje se posebna pozornost kako zbog mogućih štetnih posljedica na tjelesno i duševno zdravlje zatvorenika koje mogu prouzročiti uvjeti zatvaranja, tako i poradi međusobnog kontakta velikog broja osoba na malom prostoru i prevencije prenosivih bolesti. Obzirom na spomenuta obilježja zatvorske populacije, u zatvorskom sustavu provode se posebni programi za zatvorenike ovisnike o drogama i alkoholu, osobe oboljele od Posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a), počinitelje kaznenih djela iz prometa, te pilot projekt tretmana zatvorenika počinitelja seksualnih delikata. Sudjelovanje zatvorenika u medicinskim i/ili drugim pokusima nije dopušteno. Radi zaštite vlastitog integriteta, zatvorenika se ne može prisiliti na liječenje niti ako za to postoje medicinski razlozi, osim u slučajevima u skladu s propisima javnog zdravstva poradi sprječavanja širenja prenosivih bolesti. Najznačajnija razlika između sustava zdravstvene zaštite u zajednici i onog koji se osigurava zatvorenicima za vrijeme izdržavanja kazne zatvora očituje se u činjenici da zatvorenici nemaju mogućnost osobnog odabira liječnika opće prakse i stomatologa.
90
Liječnički pregled zatvorenika obvezan je prilikom prijama, otpusta, upućivanja na izvršavanje stegovne mjere upućivanja u samicu i osamljenja. Prilikom prijama zatvorenika na izvršavanje kazne liječnički pregled obavlja se radi utvrđivanja trenutačnog zdravstvenog stanja o kojem ovisi smještaj zatvorenika na odjel i eventualne zdravstvene mjere koje se prema njemu moraju poduzimati. Dolazak na izvršavanje kazne najstresnije je razdoblje za svaku osobu, pa takvo stanje može značajno utjecati na zdravlje. Poznato je da je u razdoblju adaptacije na penološke uvjete povećan rizik od suicida, te se zbog toga poduzimaju mjere intenzivnijeg nadziranja novodošlih zatvorenika. Na prijedlog liječnika zatvora odnosno kaznionice utvrđuje se potreba nabave ortopedskih i drugih pomagala u skladu s propisima iz javnog zdravstva. Od zatvorenika se pritom može zatražiti sudjelovanje u troškovima ovisno o njegovim imovinskim mogućnostima i duljini izrečene kazne, a ako zatvorenik nema sredstava, pomagala se nabavljaju na trošak zatvora odnosno kaznionice. Ako liječnik kaznionice odnosno zatvora ne uputi zatvorenika na specijalistički pregled, a zatvorenik smatra da mu je pregled kod specijaliste potreban, ima ga pravo zatražiti. Ako se na specijalističkom pregledu utvrdi da za njega nisu postojali medicinski indicirani razlozi, troškove pregleda snosi zatvorenik. U zdravstvenoj zaštiti žena, dostupnost specijalista za ženske bolesti dio je primarne zdravstvene zaštite. Zatvorenici-trudnici osigurana je ista razina zdravstvene zaštite kao i u vanjskim uvjetima. Šest tjedana prije poroda - a na preporuku liječnika i prije - trudnica se smješta u odjel za rodilje. U Hrvatskoj je ustrojena posebna kaznionica za žene u kojoj postoji poseban odjel za rodilje i odjel za majke s djecom.
3.9.3. Pristup obrazovanju Zatvorenicima se organiziraju različiti oblici izobrazbe. Za sve nepismene zatvorenike organizira se opismenjavanje neovisno o godinama života, dok se u osnovno školovanje obavezno uključuju zatvorenici do 21. godine života, a stariji prema slobodnom odabiru. Izobrazba se organizira u kaznionicama ili izvan njih. Nakon završene izobrazbe zatvoreniku se izdaje svjedodžba iz koje ne smije biti vidljivo da je stečena tijekom izvršavanja zatvorske kazne.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Da bi se zadovoljile obrazovne potrebe zatvorenika postoje također ograničenja, osobito u zatvorenim kaznionicama. Strukovna izobrazba može se organizirati samo za zanimanja za koje se praksa može provesti u kaznionici, dakle zatvorenik nije u mogućnosti birati zanimanje u skladu sa svojim interesom. Također, izbor programa ovisi i o lokaciji kaznionice - mogućnosti zaposlenja ovise o ponudi i mogućnostima koje postoje u društvenoj sredini. Razlog relativno malenog broja zatvorenika uključenih u programe izobrazbe može biti i u nefleksibilnosti obrazovnog sustava s obzirom na duljinu trajanja programa, odnosno mogućnosti nastavka izobrazbe u mjestu prebivališta nakon otpusta. Osobit je nedostatak programa za osobe s posebnim potrebama.
3.9.4. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja Sukladno međunarodnom ugovoru o građanskim i političkim pravima i Ustavu Republike Hrvatske nikoga se ne može primorati na obavljanje prinudnog ili obvezatnog rada, stoga se rad u kaznionicama i zatvorima zatvorenicima omogućuje temeljem njihove privole. Raspoređivanje zatvorenika na rad mora biti usklađeno sa njegovim sposobnostima, izobrazbom, zdravstvenim stanjem i interesima. Rad
POGLAVLJE 3
zatvorenika mora biti usklađen sa ostalim sadržajima pojedinačnog programa izvršavanja kazne, a financijska dobit od rada zatvorenika ne smije biti na štetu svrhe izvršavanja kazne. Zatvorenik za svoj rad dobiva naknadu. Organizacija rada i uvjeti rada moraju biti što sličniji organizaciji i načinu rada na slobodi, kako bi se stečenim radnim iskustvom i vještinama zatvorenik pripremio za zaposlenje po izlasku na slobodu. Zatvorenika se zapošljava na poslovima u kaznionici odnosno zatvoru ili kod drugog poslodavca izvan kaznionice ili zatvora. Zatvorenici osuđeni na kaznu zatvora u trajanju do šest mjeseci mogu, uz osobni pristanak i po posebnom odobrenju nastaviti rad kod svojeg poslodavca ili nastaviti obavljanje vlastite djelatnosti. Ova odredba zakona predstavlja velik iskorak u smanjenju štetnih posljedica koje sa sobom donosi zatvaranje. Rad zatvorenika uređen je po općim propisima - polaganje ispita iz zaštite na radu, osiguravanje propisane radne odjeće, protupožarna zaštita, atesti za strojeve, radno vrijeme, dnevni i tjedni odmor i godišnji odmor. Sadašnje stanje u zatvorskom sustavu što se tiče zapošljavanja zatvorenika koji žele raditi razlikuje se ovisno o tipu kaznionice. U poluotvorenim i otvorenim uvjetima svim zatvorenicima koji žele raditi rad se i omogućuje, dok u zatvorenim kaznionicama ne postoji dovoljan broj radnih mjesta, te se prosječno može zaposliti oko 50% zatvorenika. Osim problema
Grafički prikaz 9: Prikaz stupnja obrazovanja zatvorenika na dan 31. prosinca 2005. završena osnovna škola 28,40 %
nezavršena srednja ili obrtnička škola 8,45 %
završena srednja ili obrtnička škola 48,80 %
nezavršena osnovna škola 9,22 % bez školske izobrazbe 1,14 % završena visoka škola 2,15 % ne zna čitati i pisati 0,41 %
drugo 0,32 %
završena viša škola 1,51 %
91
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
nedostatka radnih mjesta prisutan je i problem zastarjele tehnologije, kao i same vrste te prirode poslova koje se mogu ponuditi zatvorenicima. Na žalost u Hrvatskoj nema upotrebljivih podataka o tome kako se i u kojoj mjeri bivši zatvorenici zapošljavanju kada se vrate u društvo.
3.9.5. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji Zatvorenicima se omogućava obavljanje telefonskih razgovora. Telefoniranje je posebno važno kako bi zatvorenici mogli ostvariti izravnu komunikaciju sa članovima obitelji, što je od osobitog značaja za one zatvorenike koji zbog udaljenosti nisu u mogućnosti ostvariti pravo na posjet. Telefonski razgovor u zatvoru i zatvorenoj kaznionici može se nadzirati. Nadzor se sastoji u evidentiranju telefonskih brojeva koje zatvorenik može nazivati, kao i u nadzoru biranja broja. Uporaba prijenosnih sredstava za tehničko komuniciranje na daljinu (mobiteli) nije dozvoljena jer se ona ne mogu lako kontrolirati. Zatvorenicima se u okviru pojedinačnog programa izvršavanja kazne omogućuje sudjelovanje u radu informatičkih radionica. Na informatičkim radionicama zatvorenici se osposobljavaju za rad na osobnom računalu i uče primjenu različitih programa (Word, Excel i sl.). Uporaba Interneta ne odobrava se iz razloga nemogućnosti nadziranja mogućih zlouporaba.
3.9.6. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi Zatvorenik ima pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima: spavaonice od 4m2 i 10m3 prostora, dnevno i umjetno svjetlo koje omogućavati čitanje bez smetnje za vid, čiste prostorije, dostupne sanitarne čvorove, zimi zagrijane prostorije, te zasebni krevet i posteljina. Zakon propisuje da se zatvorenici u pravilu smještaju odvojeno, a da se u slučaju skupnog smještaja posebna
92
pažnja treba posvetiti odabiru zatvorenika za koje se pretpostavlja da neće međusobno negativno utjecati jedni na druge. Zatvorski se sustav aktualno susreće sa problemom prekapacitiranosti zatvorenih institucija. U posljednjih pet godina broj zatvorenika se povećao za oko 900 (2001. godine sveukupan broj zatvorenika bio je 2.679, a 2005. godine 3.485). Osim u kaznionicama zatvorenog tipa, prekapacitiranost je prisutna u 11 od 14 zatvora (u nekima od njih i do 190%). Ovakvo stanje ukazuje na poteškoće u poštivanju propisanih standarda smještaja. Uvjeti smještaja mogu bitno utjecati na zdravlje i psihičko stanje zatvorenika, a u slučajevima prekapacitiranosti međusobno loš utjecaj i moguća zlostavljanja teže se sprječavaju. Osim toga smanjuje se prostor za različite aktivnosti, rad, izobrazbu, tjelovježbu, sudjelovanje u individualnim i skupnim tretmanskim programima. Problem prekapacitiranosti može se ublažiti izricanjem tzv. alternativnih sankcija - uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom ili rad za opće dobro na slobodi – ćime se osuđenik ne isključuje iz životne sredine, zadržava posao te se tako smanjuje rizik od mogućih posljedica zatvaranja. Svrha izvršavanja zaštitnog nadzora i rada za opće dobro je da se osuđenik ograniči u slobodi, ali da se ne isključi iz društva. Problem prekapacitiranosti djelomično se može ublažiti i uvjetnim otpuštanjem zatvorenika u duljem trajanju. Da bi se na kvalitetan način mogao osigurati prihvat poslije otpusta te organizirati nadzor, nameće se nužnost ustrojavanja službe koja bi se bavila tim poslovima nadzora (u europskim zemljama te poslove obavlja služba probacije). Za vrijeme trajanja uvjetnog otpusta, otpuštenog se osuđenika može obvezati na osposobljavanje ili nastavak započetog osposobljavanja za neko zanimanje, prihvaćanje ponuđenog zaposlenja, nadzirano raspolaganje prihodima, nastavak liječenja, javljanje centru za socijalnu skrb, kao i javljanje policiji. Ove poslove trenutačno obavlja sudac izvršenja (sudac županijskog suda s područja u koje se zatvorenik otpušta).
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.9.7. Društvene veze
3.9.8. Ključni izazovi
Da bi se što više umanjili negativni učinci zatvaranja, zatvorenicima je potrebno osigurati dodir s vanjskim svijetom kroz pristup informacijama putem medija kako bi pratili događaje u vanjskom svijetu, putem dopisivanja, telefoniranja i posjeta. Tijekom izdržavanja kazne zatvorenik ima pravo na posjete članova obitelji dva puta mjesečno i blagdanom, a maloljetna djeca mogu roditelje posjećivati svaki tjedan i blagdanom. Održavanje obiteljskih veza i kontakata sa socijalnom sredinom smatra se ključnim tijekom izdržavanja kazne, međutim dislociranost kaznionica od mjesta boravka obitelji često je prepreka ostvarivanju prava na obiteljski kontakt koji je kako pravo zatvorenika tako i pravo članova njegove obitelji. U realizaciji posjeta u zatvorenim kaznionicama posjete se nadziru iz sigurnosnih razloga. Način nadzora potrebno je organizirati tako da se poštuje pravo na privatnost zatvorenika i članova njegove obitelji, a da se istovremeno spriječe zlouporabe koje mogu ugroziti sigurnost.
Da bi zatvaranje bilo "posljednje rješenje", već u fazi provođenja kaznenog postupka postoje zakonske mogućnosti alternativne pritvaranju, koje se ne primjenjuju. Statistika pokazuje da je među zatvorenicima ipak malen broj onih za koje je potrebno primjenjivati maksimalne mjere sigurnosti i ograničavanja komunikacije, kako bi ih se onemogućilo u nepoželjnom, odnosno opasnom djelovanju. Stoga pred penološkom strukom stoji izazov razvijanja i intenziviranja programa koji će zatvorenike osposobiti za odgovorno ponašanje te uputiti veći broj zatvorenika na izdržavanje kazne uz blaže uvjete. Dodatni izazov je senzibiliziranje javnosti za rehabilitacijski pristup počiniteljima kaznenih djela koji bi doprinio smanjenju poteškoća u njihovoj socijalnoj integraciji, za vrijeme izdržavanja kazne i nakon otpusta.
Posjet bračnog ili izvanbračnog druga u zasebnoj prostoriji je pogodnost zatvorenika. Zatvorenici često problematiziraju opravdanost tretiranja takvog posjeta kao pogodnosti. Po posebnom odobrenju, kaznionice mogu posjećivati predstavnici institucija i nevladinih udruga koje se bave zaštitom ljudskih prava, predstavnici medija, lokalne zajednice, te institucije i osobe koje se bave prevencijom suzbijanja kriminala i istraživanjima tog područja. No mali je broj nevladinih institucija koje nude programe pogodne za zatvoreničku populaciju. Nekoliko udruga aktivno sudjeluje u tretmanu ovisnika o opojnim drogama tijekom njihovog boravka u kaznionicama/zatvorima, a ova suradnja nastavlja se i nakon zatvorenikovog odlaska na slobodu. Interaktivne radionice koje su za širu zatvoreničku populaciju provodile udruge "Umijeće življenja" i "HUHIV" (Hrvatska udruga za oboljele od HIV-a) primjer su dobre suradnje zatvorskog sustava i nevladinih organizacija.
3.9.9. Implikacije za politiku
POGLAVLJE 3
Radi postizanja transparentnost zatvorenog sustava poželjno je osnovati nezavisno tijelo građana koje bez ograničenja može posjećivati kaznionice i zatvore, komunicirati sa zatvorenicima i o svojim nalazima izvješćivati javnost i Sabor. Osiguravanjem materijalnih sredstava za zatvorski sustav trebalo bi, uz zadovoljavanje standarda smještaja, pospješiti nabavku sigurnosnih tehničkih pomagala (zidovi, video nadzor) koji će iz zatvorskog sustava omogućiti eliminaciju vatrenog oružja. Osnivanjem probacijskog sustava otvorila bi se mogućnost znatnog skraćenja boravka osuđenih osoba u instituciji te bi se stvorili uvjeti za izvršavanje većeg broja alternativnih sankcija, čime bi se znatno podigla razina humanosti i zaštite ljudskih prava u području izvršavanja kaznenih sankcija.
93
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.10. Žene žrtve obiteljskog nasilja Okvir 15: Osobno iskustvo „Kad smo zajedno išli u trgovinu, on bi poludio ako bi predugo bila u dućanu, a on me čekao u autu. Uvijek sam poslije toga dobila batine. Najgore je bilo za jedan Badnjak. Onda me otjerao u dvorište i satima me nije puštao u kuću... Nisam se mogla braniti jer bi tada još više pobjesnio. Nikad nisam zvala policiju jer bi mi, čim sam uzela telefon, on zgrabio slušalicu. I onda me telefonom udarao da me nauči pameti i da mi ne padne na pamet da zovem pomoć... Tri puta sam otišla i opet se vraćala. Kao, bit će bolje. Na kraju su nam kompletni odnosi bili poremećeni. A on je htio drugo dijete. Četvrti put sam pobjegla u papučama i znala sam da se više neću vratiti.“ (Sanja Sarnavka, A ‘ko joj je kriv!, 2003.)
3.10.1. Ljudska prava U Preporuci br. 19 Odbora Ujedinjenih Naroda za ukidanje svih oblika diskriminacije prema ženama125 naglašava se da je „nasilje temeljeno na spolu oblik diskriminacije koji ozbiljno ugrožava mogućnost žena da uživaju prava i slobode na osnovi jednakosti s muškarcima“, osim toga žene žrtve nasilja u obitelji su dvostruko ugrožena skupina, jer su sklonije zapadanju u siromaštvo,126 te imaju ograničene mogućnosti u društvu i velik rizik od socijalne isključenosti.127 Ženske nevladine organizacije (Ženska pomoć sada, Autonomna ženska kuća i Budi aktivna Budi emancipirana – Grupa za ženska ljudska prava - B.a.B.e.) sudjelovale su u donošenju novih zakona kao i izmjenama postojećih zakona tijekom započetog procesa usklađivanja s legislativom EU – Obiteljski zakon, Zakon o ravnopravnosti spolova te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, a došlo je i do izmjena i dopuna Zakona o radu (2003). Osim toga uveden je i Ured pravobraniteljice
za ravnopravnost spolova (2003.), te Vladin Ured za ravnopravnost spolova (2004.). Stručnjakinje iz ženskih nevladinih organizacija koje se bave obiteljskim nasiljem nad ženama bile su članice radne grupe koja je kreirala Nacionalnu strategiju za borbu protiv nasilja u obitelji za razdoblje 2005/2007. godine i Protokola za postupanje u slučajevima nasilja u obitelji. No unatoč svim zakonima i novoosnovanim institucijama postoji veliki problem s provedbenim mehanizmima. Istraživanje o nasilju protiv žena u obitelji provedeno 2003. godine128 pokazalo je alarmantan podatak po kojem je u Republici Hrvatskoj najmanje 29% žena doživjelo neki oblik fizičkog zlostavljanja od strane svojih intimnih partnera (21% ispitanica je to doživjelo osobno, 29% ima spoznaju da je nasilje doživjela najbolja prijateljica, a u 36% slučajeva obiteljsko nasilje je doživjela majka ispitanice, čemu je ispitanica bila svjedokinjom u djetinjstvu). Dakle, svaka četvrta žena u Hrvatskoj žrtva je nekog od oblika nasilja u obitelji. Podaci govore da je, suprotno vjerovanjima, upravo dom, a ne mračna ulica najopasnije mjesto za žene. Žene su najvećim stradanjima i nasilju izložene upravo u vlastitom domu, i to od strane partnera kojeg poznaju i kojem vjeruju, što ovaj oblik nasilja čini osobito okrutnim i zastrašujućim. Kako komparativno istraživanje nije provedeno od 2003. godine do da-
Grafikon 10: Fizičko zlostavljanje žena 40 %
36 %
35 % 29 %
30 % 25 %
21 %
20 % 15 % 10 % 5% 0% osobno
naj. prijateljica
majka
125 Opća preporuka br.19 (drugo zasjedanje, 1992.), U.N.DocA/47/38(1992). 126 Izvor: Državni zavod za statistiku, “Pokazatelji siromaštva od 2002. do 2004.“, Br. 13.2.2 od 7. srpnja 2005. 127 Economic Vulnerability and Welfare Study (2000.), World Bank. 128
94
Istraživanje je provedeno metodom ankete u sklopu projekta “Društveni troškovi obiteljskog nasilja nad ženama”. Inicijator i nositelj projekta je Autonomna ženska kuća Zagreb, a projekt je odobrio i financirao Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladih. Istraživanje je provedeno na reprezentativnom uzorku od 976 ispitanica, dobnog raspona 18 do 65 godina. Prikupljanje podataka metodom lice-u-lice provedeno je na 42 lokacije i to u Dalmaciji, Istri i Primorju, Lici i Pokuplju, Sjevernoj Hrvatskoj i Zagrebu. Autorica istraživanja je Dijana Otroćak.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Grafikon 11: Broj prijavljenih osoba za kazneno djelo iz članaka 215 a, djelo nasilničkog ponašanja u obitelji 1000 800
POGLAVLJE 3
Pravna osoba dužna je surađivati sa nadležnim Centrom za socijalnu skrb te pružati sljedeće usluge prema korisnicima: usluge prehrane osiguravanjem potrebnih namirnica, brigu o zdravlju, održavanje njege i osobne higijene i pružanje psihosocijalne potpore. Žene koje su preživjele nasilje u obitelji i žele se razvesti od svojih nasilnih partnera u kontaktu sa sustavom socijalne skrbi navode sljedeće probleme:130
600 400
-
nedostatak povjerenja u stručnost i volju djelatnika da zaštite žrtve i ublaže teške posljedice obiteljskog nasilja. Njihovi problemi se minoriziraju, pokušava ih se uvjeriti da bi „trebale za dobrobit djece i obitelji nešto i pretrpjeti“, da „histeriziraju“ i sl.
-
pritužbe kako od djelatnika centara ne dobivaju cjelovite obavijesti o načinu na koji mogu zaštititi svoja prava u situacijama obiteljskog nasilja (npr. kako i gdje prijaviti nasilje, kako pokrenuti brakorazvodni postupak, kako riješiti probleme vezane uz podjelu bračne stečevine, itd.).
-
čak i kad žene upute zamolbu za zaštitu od nasilnika, djelatnici centara ne poštuju neka osnovna pravila upravnog postupka i metodologije rada. Npr. ne poštuje se načelo saslušanja stranke iz članka 8. Zakona o općem upravnom postupku, odnosno stranci se prije donošenja rješenja ne pruža mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja, pa se često stječe dojam da je usmena rasprava provedena samo radi zadovoljenja forme. Žene žrtve nasilja često predlažu svjedoke radi dokazivanja određenih relevantnih okolnosti koje su se događale tijekom braka, međutim centri, uglavnom ne uvažavaju te dokazne prijedloge čak ni kad se radi o svjedocima za koje žene navode da imaju saznanja o vrlo važnim događajima koji ukazuju na modalitete nasilja.
-
poneki djelatnici centara za socijalnu skrb nepravovremeno, neprofesionalno i nestručno pristupaju članovima obitelji koja je bila opterećena narušenim partnerskim odnosima. Ne postoji suosjećanje prema ženi žrtvi nasilja, a na njihove izjave se gleda podozrivo i sa skepsom.
-
Insistiranje na procesu mirenja često ugrožava sigurnost žena u takvom postupku. Naime, prema
200 0 2001
2002
2003
2004
2005
nas, ne možemo govoriti o trendu prisutnosti nasilja nad ženama u obitelji. Međutim, prema podacima Državnog zavoda za statistiku trend povećanog prijavljivanja obiteljskog nasilja je zamjetan (vidi Grafikon 11). Podaci pokazuju stalni uzlazni trend broja prijavljenih od 2001. godine do 2005. godine, što ukazuje da je nasilje u obitelji postalo vidljiv problem kako drugim članovima obitelji i društvu, tako i policiji. Također, prema podacima Državnog zavoda za statistiku bilo je 996 prijavljenih punoljetnih osoba za kazneno djelo nasilja u obitelji. Od sveukupnog broja prijavljenih osoba državna odvjetništva su ocijenila da postoje osnove za optuženje za dvije trećine slučajeva. Od ukupnog broja prijavljenih osoba za prekršaj nasilničkog ponašanja u obitelji bilo je 1.119 žena (ili 13%) i 7.733 muškaraca (ili 87%). Prema vrstama sankcije suci najčešće izriču novčanu kaznu, ali potom u jednakim omjerima uvjetnu kaznu zatvora i zatvor.
3.10.2. Pristup uslugama socijalne skrbi Odredbama Zakona o socijalnoj skrbi svim pravnim i fizičkim osobama otvorena je mogućnost osnivanja javne ustanove socijalne skrbi – doma za djecu i odrasle osobe žrtve obiteljskog nasilja (članak 96.).129
129 Odluka o proglašenju Zakona o dopunama Zakona o socijalnoj skrbi, koju je donio Hrvatski sabor na sjednici 21. rujna 2001. 130 Problemi žena prilikom susreta s institucijama socijalne skrbi navedeni su prema iskazima aktivistkinja koje godinama direktno pomažu
i komuniciraju s ženama žrtvama obiteljskog nasilja.
95
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Obiteljskom zakonu, prilikom razvoda su bračni drugovi koji imaju zajedničku maloljetnu djecu bili dužni sudjelovati u postupku posredovanja u nadležnom centru za socijalnu skrb. U pravilu su se mirenja odvijala 3 do 6 puta, a rok da centar za socijalnu skrb donese zaključak o uspješnosti ili neuspješnosti procesa iznosi 6 mjeseci. -
-
Tim za brak i obitelj čine socijalni radnik, psiholog i pravnik koji su u svom radu preopterećeni, nesenzibilizirani, a često ih koči strah zbog situacija u kojima se nalaze radi prijetnji upućenih od strane nasilnika. Veliki problem predstavlja i ovrha djece - centar za socijalnu skrb je do donošenja novog Obiteljskog zakona, u pravilu samostalno provodio ovrhu djece uz pomoć policije. Ukoliko ovrha ne bi uspjela, tražio se nalog suda. Nadalje ovrhe se zakazuju u vremenskim razmacima od jedan do tri mjeseca, što znači da tek nakon određenog broja neuspjelih ovrha u dugom vremenskom periodu, predmet stiže na sud - što je veliki problem i za djecu i za zlostavljane žene.
3.10.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji: “Zdravstveni djelatnik, djelatnik socijalne skrbi, psiholog, socijalni radnik, socijalni pedagog i djelatnik odgojno-obrazovne ustanove dužni su prijaviti policiji ili nadležnom općinskom državnom odvjetništvu za počinjenje nasilja u obitelji...”131 Medicinska i psihološka pomoć žrtvama obiteljskog nasilja nije predmet posebne zakonske regulative. Međutim u već spomenutom protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji - Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti daje preporuke i zdravstvenim djelatnicima. Ženama koje dugotrajno
trpe nasilje ugroženo je zdravlje ili zbog nasilja uzimaju tablete za smirenje koje im stručnjaci pripisuju umjesto da im se pruži konkretna pomoć. Žene se često boje ili srame otići liječniku po pomoć kada su žrtve nasilja, tako da im se zdravstveno stanje još više pogoršava. Žene žrtve nasilja moraju platiti 120 HRK za povijest bolesti s detaljnim opisom ozljeda koja im je potrebna kao dokaz na sudu.
3.10.4. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja Prema studiji UNDP-a132, žene se češće osjećaju diskriminirano u vezi zaposlenja ili napredovanja u karijeri. Žene su jedna od ranjivijih skupina (posebice samohrane majke) koja se nalazi na udaru rizika od siromaštva - one su zastupljenije među nezaposlenom populacijom i više ih je zaposlenih na slabije plaćenim poslovima.133 Za žene žrtve obiteljskog nasilja ostvarenje prava na rad i punu zaposlenost dodatno je otežano jer nasilni muškarci kontroliraju svoje partnerice u svim sferama života i često ih drže u potpunoj društvenoj izolaciji. Iako je praksa da žene koje su prije odlaska u sklonište bile zaposlene nastave raditi, ili da tijekom boravka u skloništu potraže posao, neke žene žrtve nasilja ostaju izvan tržišta rada, čime im je otežano ispunjavanje prava na rad i zaposlenost, a ponekad i onemogućena osobna ekonomska neovisnost. Žene koje trpe nasilje zbog fizičkih ozljeda i psihičkih smetnji često izostaju s posla što utječe na njihovu poslovnu sposobnost i napredovanje na poslu. Programi koji bi se bavili ekonomskim osnaživanjem žena žrtava nasilja gotovo da ne postoje. Poduzetnički centar za žene Rosa 2005. godine među prvima je započeo program zapošljavanja žena žrtava nasilja u Velikoj Gorici. Program je osmišljen u dva dijela:
131 Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, čl.5. NN, 116/2003. 132 UNDP (2006a.).”Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Kvaliteta života i rizik od socijalne isključenosti”. UNDP, Zagreb, Hrvatska.
96
133 Gotovo pola (47,8%) zaposlenih žena radi u 4 podcijenjena i potplaćena sektora (tekstilna ind., obrazovanje, zdravstvo, socijalni rad); 6% žena je na visokim menadžerskim pozicijama; prosječna neto plaća za žene u 2003. godini u RH je bila za 11,5% niža nego muškaraca; najveća razlika u plaćama (22%) prisutna je u obrtu.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
1. Samoosnaživanje, ovaj dio programa je osobito značajan jer se radi s ženama koje su pretrpjele nasilje i potreban im je prethodno pojačan psihološki program koji uključuje usvajanje preuzimanja odgovornosti za vlastiti život, komunikacijske vještine, te procjenu i samoprocjenu sposobnosti;
solidarnosti u cjelovitom adresaru. Nevladine organizacije su mnogo ranije objavljivale vodiče za žene žrtve obiteljskog nasilja (izdanja iz 1991. i 1998. godine). Policija je također tiskala brošure “Kako si pomoći” i “Nasilje ne stanuje ovdje” koje su služile boljoj informiranosti žena žrtava obiteljskog nasilja.
2. Edukacije o samozapošljavanju, koje uključuju osnove početničkog tečaja i upoznavanje s poduzetničkim djelovanjem, korištenje informatičke i komunikacijske tehnologije, te poslovnu komunikaciju i poslovnu kulturu. Cilj programa jest da se ženama omogući stjecanje ekonomske neovisnosti i ponovno uspostavljanje kontrole nad svojim životima.
Iako su civilne kampanje za osvještavanje javnosti o problemu nasilja nad ženama u obitelji najzaslužnije za promjene društveno uvriježenih stavova i stereotipova vezanih za nasilje nad ženama i mediji su odigrali značajnu ulogu posvećujući sve više prostora i pažnje ovom društvenom fenomenu. Danas je već vrlo uvriježeno da mediji (posebice dnevne novine) objavljuju godišnje izvještaje o prijavama nasilja u obitelji povodom značajnijih dana (npr. 22. rujan je proglašen Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama). Iako aktivistice ocjenjuju suradnju s novinarima/kama korektnom, ipak kritiziraju uredničku politiku koja naglašava senzacionalizam, ponekad čak i seksizam kroz naslove i najave.
Prema zadnjim saznanjima (rujan 2006.) HZZ nastoji žene žrtve obiteljskog nasilja tretirati kao posebnu skupinu nezaposlenih osoba što je ipak značajan pomak u politici zapošljavanja za žene žrtve obiteljskog nasilja.
3.10.5. Pristup informacijama Od 1997. godine i početka kampanje „Stop nasilju nad ženama“, aktivistkinje su uspijevale zainteresirati više značajnih aktera (predstavnike/ice medija i političkih stranaka, relevantne osobe na mjestima odlučivanja, suce/sutkinje itd.) za problem nasilja u obitelji. Tijekom kampanje „16 dana aktivizma“ 2001. godine - 130 radio postaja u Hrvatskoj je besplatno emitiralo radijski jingle kampanje, dok je kampanja 2003. godine imala regionalni karakter.134 Ključan problem kojeg navode žene u procesu ostvarivanja prava na život bez nasilja jest nedovoljna informiranost o vlastitim pravima unutar nacionalnog zakonskog okvira. Podaci statističkog izvještaja Ženskog savjetovališta135 za 2001. godinu (ukupno 1.253 klijentica) pokazao je da su žene koje su zatražile pomoć savjetovališta informaciju o njegovom radu dobile: 17,8% od prijateljica/rođaka; 11,2% od institucija; 8,1% od medija; 7,8% od nevladinih organizacija; 3,1% interno; dok za 52% slučajeva nema podataka. Informacije o organizacijama i institucijama koje pružaju pomoć ženama žrtvama nasilja u obitelji objedinilo je Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske
POGLAVLJE 3
3.10.6. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi Žene žrtve obiteljskog nasilja najčešće su prisiljene napustiti zajednički prostor stanovanja te odlaze u skloništa ili kod prijatelja i obitelji. U Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji jedna od zaštitnih mjera tiče se i prostora stanovanja, odnosno zaštite žena u zajedničkom prostoru.136 Ova mjera može se izreći osobi koja je počinila nasilje prema članu obitelji s kojim živi u zajedničkom prostoru, ako postoji opasnost da bi bez provođenja ove mjere počinitelj mogao ponovno počiniti nasilje. Mjera udaljenja iz zajedničkog prostora rijetko se primjenjuje, a jedan od osnovnih problema za žene koje trpe nasilje jest ekonomska ovisnost o počinitelju nasilja. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi predlaže osnivanje većeg broja tzv. skloništa, s manjim kapacitetom u različitim gradovima te suradnju s pojedinim udrugama koje se bave pružanjem navedenih usluga. Neke nevladine udruge koje pružaju usluge skloništa za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja tvrde da ovakav sustav financiranja skloništa nije adekvatan jer narušava autonomiju skloništa. Također, niti pravilnici
134
Tema je bila 17 žena koje je tijekom 18 mjeseci ubio trenutni ili bivši partner: ubijene žene prezentirane su siluetama na kojima je bilo navedeno: tko je ubio, gdje, kako...Prikazane kao nijeme svjedokinje – uz upit „Nasilje je ZLOČIN, kakva je KAZNA?“, siluete su bile postavljene na frekventnim mjestima grada izazivajući nijemo suosjećanje s žrtvama obiteljskog nasilja.
135 Zajednički projekt Autonomne ženske kuće Zagreb i Centra za žene žrtve rata – ROSA. 136 Ova mjera se može izreći samo u trajanju do tri mjeseca.
97
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
niti Zakon o socijalnoj skrbi ne spominju feministički pristup vođenju skloništa kojeg primjenjuju neka od najstarijih i najvidljivijih skloništa koja vode ženske, feminističke nevladine organizacije. U Domovima za odrasle osobe žrtve obiteljskog nasilja moguće je smjestiti 55 osoba (žena i djece ukupno). Ukupan kapacitet crkvenih utočišta je 97 odraslih osoba i najmanje 24 djece. Ukupni kapaciteti skloništa koje vode ženske nevladine organizacije je 73 mjesta za žene i 33 mjesta za djecu (podaci se odnose na smještajne kapacitete Autonomne ženske kuće Zagreb, Ženske grupe Korak u Karlovacu, udruge Mirta u Splitu, Sigurne kuće u Istri i Ženske pomoći sada – SOS telefon). Sveukupno, u svim skloništima koji primaju žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, moguće je u jednom trenutku smjestiti 225 odraslih osoba i najmanje 57 djece. Osim skloništa koje vode ženske nevladine organizacije, djeluju i smještaji za žene koji nemaju tajne adrese. Ovakav tip smještaja za žene žrtve nasilja većinom su osnovane od strane lokalne vlasti ili crkvenih institucija. Principi njihovog djelovanja su različiti; tako crkvene organizacije na prvo mjesto stavljaju obitelj, a ne sigurnost žene žrtve, pa je čest slučaj poticanje mirenja među partnerima.
Iako je zaštita i pomoć žrtvama obiteljskog nasilja u mandatu Centara za socijalnu skrb, nevladine organizacije se često žale kako neki Centri odaju adrese tajnih skloništa ili javljaju bračnim drugovima žrtava o podnesenoj prijavi. Ženske nevladine organizacije djeluju po principu “žene pomažu ženama”, a sigurnost svojim klijenticama nastoje osigurati tajnošću adresa skloništa i po potrebi dodatnom zaštitom. U prvom planu rada sa ženama je njihovo osnaživanje kako bi preuzele kontrolu i odgovornost za svoj život. U skloništima sa ženama rade psihologinje, pravnice, socijalne pedagoginje i liječnice koje im pružaju sve oblike potrebne pomoći. Ženama se pruža i besplatna pravna pomoć u obliku informiranja, zastupanja na sudu, pisanja sudskih zahtjeva i posredovanja s državnom administracijom, sve s ciljem olakšavanja ostvarenja njihovih prava.
3.10.7. Društvene veze Tablica 5 pokazuje da se žene koje su preživjele nasilje u obitelji za pomoć u najvećem broju slučajeva obraćaju prijateljima i rodbini.137
Tablica 5: Kome ste se obratili za pomoć u slučajevima zlostavljanja?
98
Nikad
1 put
2-3 puta
Češće
Prijatelji
54%
15%
15%
16%
Rodbina
55%
15%
14%
16%
Policija
83%
9%
5%
3%
Centar za socijalnu skrb
90%
5%
4%
1%
Tužba sudu
92%
7%
0%
1%
Odvjetnik
94%
5%
1%
0%
Bračno savjetovalište
94%
4%
0%
2%
Crkva ili druga vjerska organizacija
95%
2%
2%
1%
S.O.S. telefon
95%
3%
0%
2%
Savjetovalište za žene – NVO
99%
1%
0%
0%
Sklonište za žene
100%
0%
0%
0%
137 Autonomna žeska kuća Zagreb, Otroćak, 2003.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Navedeni podaci pokazuju da žene u najtežim situacijama trpe nasilje i ne pokušavaju dobiti pomoć od mjerodavnih državnih ustanova. Žene traže zaštitu u svom najužem društvenom krugu, od prijatelja i rodbine. To bi se moglo objasniti strahom, sramom koji je proizašao iz tradicionalnog okruženja, nedostupnočću informacija o mogućoj pomoći, lošim iskustvom iz kontakata s pojedinim institucijama (praksa tu naglašava centre za socijalnu skrb, policiju, sudstvo...), uvjerenjem da se to drugima ne događa te samookrivljavanje.
3.10.8. Pristup policijskoj pomoći Vlada Republike Hrvatske uredbom propisuje vrste mjera i postupak zaštite žrtava kaznenih djela te drugih osoba iz članka 69. Zakona o policiji. U tom je smislu donijet Pravilnik o načinu provedbe zaštitnih mjera koje su Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji stavljene u nadležnost policije. Prema Pravilniku, u slučaju zaprimanja dojave o nasilju ili zaprimanja zahtjeva za pružanje pomoći osobi izloženoj bilo kojem obliku nasilja u obitelji, službena osoba dužna je žurno uputiti na mjesto događaja najmanje dva policijska službenika/ce radi obavljanja intervencije, tj. provjere dojave ili zahtjeva. Temeljem uvida u zatečeno stanje, službene osobe dužne su poduzimati mjere u cilju trenutne zaštite i pružanja potrebne zdravstvene i druge pomoći osobi oštećenoj nasiljem i sprječavanja počinitelja u daljnjem nasilničkom ponašanju. Policija je dužna obavijestiti žrtvu o njenim pravima i mogućnostima zaštite, mogućnostima pokretanja postupka te različitim državnim i nevladinim institucijama kojima se mogu obratiti za savjet i pomoć te o svojem daljnjem postupanju. Protokolom o postupanju u slučaju nasilja u obitelji trebalo bi policiji dati puno šire ovlasti u zaštiti žrtava nasilja u obitelji. Iskustva ženskih nevladinih organizacija koje rade na suzbijanju nasilja protiv žena u obitelji u radu s policijom su slijedeća:138 -
Prespora intervencija: od poziva do dolaska na mjesto intervencije vrlo često prođe i do 45 min;
-
Ženama se ne vjeruje da su žrtve i na taj način se umanjuje opseg opasnosti po žrtvin život;
-
Policija dodatno zastrašuje žene s obzirom da prekršajnu prijavu često dobiju i žena i muž. Ako susjedi pozovu policiju u slučaju nasilja u obitelji prekršajnu prijavu protiv kršenja javnog reda i mira dobivaju oba partnera. Uz to, često policija ne postupa po protokolu već samo daje upozorenje nasilniku, ostavljajući žrtvu u blizini nasilnika, što se osobito događa u manjim mjestima;
-
U tijeku postupanja policija ne osigurava fizičku zaštitu ženi za čim žene često izražavaju potrebu.
POGLAVLJE 3
Najnovija iskustva Autonomne ženske kuće Zagreb, pokazuju da je postupanje policije na području Grada Zagreba znatno poboljšano od početka 2006. godine, nakon donošenja Protokola o postupanju u slučajevima nasilja u obitelji. Podaci dobiveni istraživanjem139 govore da u Hrvatskoj samo 17% žena žrtava obiteljskog nasilja prijavljuje nasilje policiji. Podaci kojima raspolaže policija govore da dnevno u Hrvatskoj policijski službenici izlaze na uviđaj 39 puta zbog slučajeva nasilja u obitelji. U 2005. godini zabilježeno je oko 10.000 prijava (kaznenih i prekršajnih) zbog obiteljskog nasilja.
3.10.9. Ključni izazovi Žene žrtve nasilja u obitelji nalaze se u lošijem položaju nego ostali građani u Hrvatskoj jer osim što su žrtve psihičkog, fizičkog, seksualnog ili ekonomskog nasilja od strane svojih bivših ili sadašnjih partnera, one su i žrtve državnih institucija (strukturalno nasilje). Djelatnici relevantnih državnih institucija (policija, socijalni radnici/ce, suci/sutkinje) neosjetljivi su na problem, ne djeluju pravovremeno, ne provode postojeće zakone i propise i ne informiraju žrtvu o njenim pravima. Posljedica svega gore navedenog jest da žene koje su preživjele nasilje u obitelji odlučuju ne prijavljivati nasilje. Socijalni kontekst također je jedan od rizičnih elemenata koji doprinose nasilju protiv žena u obitelji: posljedice rata, povećan prag tolerancije na nasilje, muškarci koji su se iz rata vratili s dijagnozom PTSP-a, tranzicija koja je osobito teško pogodila žene te retradicionalizacija društva. Za strukturalne
138
Ovi podaci prikupljeni su putem upitnika kojeg su ispunjavale sve organizacije na teritoriju Zapadnog Balkana u okviru projekta „Potpora ženskim ljudskim pravima“. Konkretne stavove koji su izneseni u ovom tekstu, u formi izjave dala je voditeljica Autonomne ženske kuće, (jedne od organizacija koje su sudjelovale u navedenom istraživanju), gđa. Neva Tolle.
139 Autonomna ženska kuća Zagreb, Otroćak, 2003.
99
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
promjene na razini politike nužna je suradnja NVOa i relevantnih vladinih i drugih institucija (centri za socijalnu skrb, policija, sudstvo) te radom na jasnom i preciznom definiranju obaveza pojedinih institucija i sankcija za nepostupanje po istima.
3.10.10. Implikacije za politiku -
Od velikog je značaja inicirati edukacijske programe za državne službenike koji se u svom radu susreću sa ženama žrtvama nasilja u obitelji i njihovom djecom. Cilj ovih programa je otklanjanje tradicionalno uvriježenih normi, stavova i ponašanja kako bi državni službenici bili efikasniji i više rodno osjetljivi u susretu sa ženama žrtvama obiteljskog nasilja.
-
Suradnja Vladinog i nevladinog sektora od iznimnog je značaja za kvalitetnije rješavanje problema nasilja nad ženama u obitelji. Međutim, iako su kanali komunikacije uspostavljeni, čini se da Vladine institucije još uvijek nedovoljno iniciraju suradnju.
-
100
Nužan je značajniji angažman svih društvenih dionika (kako Vladinih institucija tako i organizacija civilnog društva) uključenih u rješavanje problema nasilja nad ženama, posebice kod pružanja direktne pomoći ženama. To uključuje organiziranje i financiranje više skloništa, psihološka i pravna savjetovališta, besplatne sos-linije koje djeluju 24 sata dnevno, programe ekonomskog osnaživanja, isl.
-
Potrebno je osigurati kontinuirano financiranje za znanstveno istraživački rad na problemu nasilja u obitelji. Za projekte usmjerene na istraživanje fenomena nasilja nad ženama u obitelji bilo bi uputno osigurati sredstva iz državnog proračuna kako bi se podaci mogli pratiti u vremenu i jasno pokazati različite trendove.
-
Potrebno je sustavno raditi na uklanjanju rodnih stereotipa, osvjetljavanju problema nasilja nad ženama, njegovom prepoznavanju u širim krugovima, te pravilnom prezentiranju. Vrlo su značajne javne kampanje koje uključuju kampanju "nulte tolerancije" s ciljem promoviranja i prepoznavanja nasilja kao socijalno i moralno neprihvatljivog oblika ponašanja.
3.11. Starije osobe Okvir 16: Život starijih osoba Biti starija osoba danas u Hrvatskoj za većinu je tegobno. S naglim padom prihoda, mirovina dolazi u vrijeme kad su se djeca osamostalila i imaju svoje obitelji o kojima se trebaju brinuti. Izdaci za zdravstvenu zaštitu rastu i uskoro se način života i životni standard svode na nisku razinu kao nikad do tada. U isto vrijeme, mreže koje su vezane uz posao pucaju i rijetko kad ih zamijene veze iz aktivnosti u zajednici. Neaktivnost, pomanjkanje sredstava, pomanjkanje povjerenja i sve lošije zdravlje često djeluju zajedno i vode ka isključenju iz društva. Tipični pripadnik ove skupine bio bi u dobi od 74 godine, s primanjima do 2.000 HRK mjesečno koji živi sam ili sa supružnikom. Starije seljačko stanovništvo, iako živi s ispodprosječnim primanjima, živi od zemlje i svoj prihod dopunjuje hranom koju proizvede. Starije osobe koje žive u gradovima puno više trpe izoliranost i pomanjkanje povjerenja u druge. Usluge primarne zdravstvene zaštite koje su nekad bile zamjena za socijalnu interakciju za mnoge postaju preskupe i stoga relativno nedostupne. Ipak, rezultati istraživanja pokazuju da razina sreće i zadovoljstva s vlastitim životom nije tako niska kako bi se moglo očekivati obzirom na razine prihoda i socijalnu isključenost. Zapravo, čini se da je optimizam još uvijek živ među starijim osobama, unatoč teškoćama s kojima se suočavaju.
3.11.1. Ljudska prava ‘U Hrvatskoj danas živi 890.000 osoba dobne skupine od 65 i više godina. Njihov je udio u ukupnom stanovništvu porastao s 11,8 % u 1991. na 15,7% u 2001. te se očekuje porast na 30 % u 2050.140 Široko je prihvaćeno mišljenje da su starije osobe kao skupina u većoj opasnosti od pada u siromaštvo od ostalih
140 Svjetska banka (2006.). Regionalne razlike i ocjena životnog standarda.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
kategorija stanovništva. Ova skupina postaje ciljem mjera politike koje su usmjerene ka smanjivanju socijalne isključenosti i siromaštva. Nedavno se počeo razvijati fenomen “novih umirovljenika” što opisuje osobe koje su otišle u mirovinu u zadnjih 5 godina i imaju u prosjeku niže mirovine od onih koji su umirovljeni prije tog vremena, a sličnih su zanimanja. Danas prosječna mirovina iznosi oko 42% prosječnog neto osobnog dohotka u Hrvatskoj. Stoga izgledi onih koji ulaze u skupinu od 65 godina i više postaju sve lošiji. Bazirano na njihovom sve više rastućem broju, starije osobe u većini europskih zemalja počele su predstavljati utjecajnu interesnu skupinu. Kao takva, ona će sudjelovati u donošenju mnogih odluka važnih za sadašnjost i budućnost naših društava, usmjeravajući ih ka rješenjima koja će poštovati potrebe njihove skupine. Ako su starije osobe relativno zadovoljne svojom situacijom, odluke koje ta skupina donosi kroz sfere svojeg utjecaja odražavat će dugoročnu perspektivu i time osigurati održiv razvoj. No, ako, s druge strane, članovi skupine budu isključeni i u krajnjoj oskudici, njihove će odluke odražavati njihovo trenutno stanje.
POGLAVLJE 3
3.11.2. Pristup uslugama socijalne skrbi U Hrvatskoj postoje tri vrste ustanova za socijalnu skrb koje prižaju usluge starijim osobama: centri socijalne skrbi, ustanove sa smještajem za pružanje usluga socijalne skrbi i pružatelji usluga socijalne skrbi. Prema Anketi o radnoj snazi (2004.), samo 11.700 starijih osoba ima prihod iz izvora socijalne skrbi. Naknade koje su dostupne ovoj dobnoj skupini kreću se od pomoći za grijanje, odjeću i hranu do gotovine, smještaja u domove i individualne njege u njihovim domovima. U tablici 6 prikazane su različite vrste naknada i udio starijih osoba koje ih primaju. Najrašireniji izvor dohotka kućanstva za starije osobe su razne vrste mirovina no 72,5% kućanstava prima pomoć od članova svojih obitelji. Relativno malen broj kućanstava redovno prima socijalnu pomoć, no primaju razne vrste povremenih naknada, kao što su dodaci na dohodak, pomoć u nabavi drva za grijanje u zimi ili pomoć za njegu bolesnog ili starijeg člana kućanstva. Centri socijalne skrbi su navedeni u 55% slučajeva kao glavni izvor dodatka na dohodak, a
Tablica 6: kućanstva za skupinu osoba starijih od 65 godina, prema vrsti prihoda Prihod
%
Pomoć od članova obitelji ili rođaka
72,5
Starosna mirovina
67,5
Obiteljska mirovina
25,6
Zarada od rada (samozapošljavanje, poljoprivreda, zaposlenje)
24,5
Novčana pomoć od osoba izvan kućanstva
18,4
Dodatak na dohodak
13,9
Invalidska mirovina
8,6
Ušteda
6
Socijalna pomoć (gotovina)
5,4
Neslužbeni oblik rada (sivo gospodarstvo)
3,9
Dječji doplatak
2,7
Naknada za nezaposlenost
0,7
Socijalna pomoć (u naturi)
0,7
Pomoć za stanovanje
0,6
Osobe koje kombiniraju socijalne naknade s ostalim izvorima dohotka, Anketa o radnoj snazi (2004.)
43,3
Izvor: UNDP (2006.). Istraživanje socijalne isključenosti u Hrvatskoj: Kvaliteta života i rizik od socijalne isključenosti. Hrvatska, DZS, ARS (2004)
101
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.11.4. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja Učestalost niskih zarada je viša u kućanstvima koja imaju starijeg člana, a žene imaju niža primanja od muškaraca. Do 41,79% starijih žena i 31,2% starijih muškaraca misli da je njihova financijska situacija loša. Zapravo, samo 31% muškaraca koji imaju iznadprosječna primanja kućanstva od 7.000 – 14.000 HRK misli da imaju dobra primanja dok je 66,6% žena u ovom dohodovnom razredu zadovoljno svojim primanjima. Učestalost siromaštva u kućanstvima u kojima žive starije žene je viša nego u kućanstvima
102
25.00 stvarni prihodi
20.00
potrebni prihodi
15.00 10.00 5.00
00
0 20
00
1-
25 0
00
0 18 100 16
12
00
1-
14
00
0
0 80
01
-1
00 0
00
0 60
01
-7
00
0 -5
00 01 40
-3 01 20
-1
50
kn
0
0 0
Rasprave u fokusnim skupinama iznijele su oštre prosvjede starijih osoba zbog visokih cijena zdravstvenih usluga. Posebnu zabrinutost izazivaju uplate u gotovini koje je potrebno plaćati pri svakoj posjeti liječniku. Iako su to maleni iznosi, s vremenom se akumuliraju budući da starije osobe često odlaze liječniku. Također, u Hrvatskoj osobe koje redovno uzimaju lijekove često moraju svakog mjeseca po recepte. Nekad besplatne usluge, kao što je mjerenje krvnog tlaka, danas stoje dodatnih 10 HRK mjesečno što iznosi 5% prosječne mirovine. Oni smatraju da su ovi iznosi previsoki u odnosu na njihova primanja te misle da bi s time trebalo prestati.
Grafikon 12: Stvarni i potrebni prihodi kućanstva prema mišljenju osoba starijih od 65 godina
01
Zdravstveni rizici su u ovoj socijalnoj skupini iznadprosječno zastupljeni u odnosu na ukupno stanovništvo. Čini se da je najviši rizik od kroničnih bolesti negativno koreliran sa zaradom, stupnjem obrazovanja i ruralnim/urbanim mjestom stanovanja. Do 37,3% starijih osoba smatra da se njihovo zdravlje pogoršalo dok je 52,9% izjavilo da ima kroničnu bolest koja utiče na njihov svakidašnji život. Starije osobe su ispodprosječno zadovoljne svojim zdravljem (samo 4,7 na skali od 1 do 10, pri čemu 10 predstavlja veliko zadovoljstvo).
Najveći dio živi u kućanstvima s dva člana no skupina koja pokazuje posebno nizak životni standard su kućanstva sa samo jednim članom. Takvih je kućanstava 244.000, ili 28,9%, a u 80% slučajeva radi se o ženskim kućanstvima. Oko 45,1% kućanstava s jednim članom živi s primanjima do 1.500 HRK mjesečno, a slijedećih 46,7% ima 1.500 do 3.000 HRK. Samo 8,5% ima više od 3.000 HRK. To pokazuje da u skupini starijih osoba ima podskupina koje imaju još i veći stupanj rizika od socijalne isključenosti. Više od
50
3.11.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite
sa starijim muškarcima. Primanja do 1.000 HRK ima 8,9% starijih žena i samo 3,4% muškaraca. U drugom dohodovnom razredu (1.000 – 2.000 HRK) nalazi se 35,3% žena i samo 11,8% muškaraca. Na drugom kraju ljestvice, 8,9% muškaraca i 3,8% žena žive u kućanstvima koja zarađuju više od 10.000 HRK.
10
lokalne vlasti ove izdatke pokrivaju u 9,5% slučajeva. Sa stanovišta korisnika sustava socijalne skrbi, 36,6% starijih osoba smatra da je on ispod prosjeka, 20,6% misli da je sustav manje ili više zadovoljavajući dok 23,3% ocjenjuje sustav iznad prosjeka.
Do
POGLAVLJE 3
Izvor: UNDP (2006a). Istraživanje socijalne isključenosti u Hrvatskoj: Kvaliteta života i opasnost od socijalne isključenosti. UNDP, Zagreb, Hrvatska.
dvije trećine kućanstava u kojima žive starije osobe su kućanstva s jednim ili dva člana. Grafikon 12 prikazuje razliku između stvarnog i potrebnog prihoda, onako kako su se izjasnile starije osobe. Najviši stvarni prihodi su na razinama koje oni smatraju neprihvatljivo niskim za održavanje pristojnog životnog standarda. Nezadovoljstvo izražavaju i oni u najvišim prihodovnim razredima, što ukazuje da čak i imućnije starije osobe imaju ispodprosječne prihode.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
S tako niskim mirovinama i sustavom socijalne skrbi koji ne osigurava zadovoljavajuću pomoć, čini se prirodnim pretpostaviti da se starije osobe koje imaju izvjesne radne sposobnosti bave nekim oblikom gospodarske aktivnosti kako bi nadopunili svoj prihod. U 2004. je bilo oko 53.000 ekonomski aktivnih osoba u ovoj dobnoj skupini; stope aktivnosti i stope zaposlenosti su bile prilično niske141 (8,3% za muškarce i 5% za žene). Vrlo malen udio (0,21%) bio je još aktivan kao zaposlenici u privatnom i državnom sektoru, a približno isti udio je bio samozaposlen. Daleko najveći udio starijih osoba koje rade (76,2%) bavio se poljoprivrednim aktivnostima, dok su ostali ili pomagali članovima obitelji ili su povremeno radili za plaćanje u gotovini ili u naturi. Većina starijih osoba koje su se bavile poljoprivredom bila je službeno u mirovini te su na taj način dopunjavali svoj prihod. Prosječna zarada od ove aktivnosti se kretala oko 700 HRK mjesečno, ali uz znatna sezonska odstupanja. Parcele koje starije osobe obrađuju su prilično male. Gotovo 40% starijih osoba obrađuje parcele do 1.000 m2, 23,3% posjeduje ili koristi parcele od 1.001 do 5.000m2. Ukratko, ekonomska aktivnost među starijim osobama u Hrvatskoj nije raširena i odvija se uglavnom u poljoprivrednom sektoru za vlastite potrebe.
3.11.5. Pristup prijevozu U Hrvatskoj je za sve osobe starije od 65 godina javni prijevoz besplatan u velikim gradovima kao što je Zagreb. No, privatni prijevoz koji prevladava u manjim gradovima i seoskim područjima je prilično skup pa putni troškovi predstavljaju prepreku za pristup zdravstvenim službama koje uglavnom nalaze u većim gradovima. Za starije je osobe jeftinije živjeti u Zagrebu kad se radi o pokretljivosti, no ostali troškovi koji su povezani s cijenom prosječne potrošačke košarice su razumljivo viši.
3.11.6. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi U Hrvatskoj je prilično raširena pojava stambenog vlasništva. Većina starijih osoba (79,5%) su vlasnici svojih domova, a mali udio (2,2%) ima hipoteku na svoje domove. Ostali plaćaju stanarinu za ili privatne stanove ili one koji su u državnom vlasništvu. Oko 16%
POGLAVLJE 3
starije populacije živi u jednosobnim stanovima (ne računajući kuhinju, kupaonicu, predsoblje i smočnice), 35,5% imaju dvije, a 28,1% tri sobe. Zadovoljstvo sa smještajem opada s dobi. S druge strane, postoji pozitivan međusoban odnos između zadovoljstva sa smještajem i pozitivnim stupnjem obrazovanja i zaradom. Što se tiče osjećaja sigurnosti ono opada s dobi pa tako starije osobe osjećaju da im je sigurno susjedstvo potrebnije nego ostalim dobnim skupinama.
3.11.7. Društvene veze Vrlo dobar pokazatelj stupnja uključenosti u društvo jest razina povjerenja među pojedincima. Kad se od starijih osoba tražilo da odgovore na upit o stupnju povjerenja kojeg imaju u osobe izvan svoje bliske društvene mreže, 45,4% je izrazilo ispodprosječno povjerenje, 18,2% prosječno i 34,9% iznadprosječno povjerenje. Opreza s ljudima nikad nije dovoljno za 15,2% starijih osoba, dok samo 3% misli da se ljudima, u cjelini, može vjerovati. Počevši od ove razine relativnog nepovjerenja, ne čudi da je 53,6% starijih osoba izjavilo da njihov društveni život nije jako stimulativan. No, kad promatramo interakciju s obitelji i rođacima, čini se da je starije osobe imaju u značajnom obimu, iako ih većina živi sama ili s bračnim drugom. Oko 47,6% starijih osoba ima kontakte sa svojom djecom svakog dana ili nekoliko puta na dan. Daljnjih 30,2% komunicira jednom tjedno ili najmanje jednom mjesečno. No, najčešća komunikacija nije s članovima obitelji već sa susjedima. Oko 88% starijih osoba komunicira s prijateljima i susjedima najmanje jednom tjedno, a više od 60% to čini dnevno. Može se zaključiti da starije osobe njeguju bliske veze sa svojom neposrednom okolinom, dok zadržavaju rezerviran stav prema ljudima izvan svojeg kruga i strancima. Osobe koje izazivaju najviše povjerenja kod starijih osoba su članovi vlastite uže obitelji i bračni drug ili partner. Na primjer, pomoć tijekom bolesti, rješavanje važnih obiteljskih problema, potreba da se jednostavno porazgovara o nečem sve su situacije u kojima se 60-81% starijih osoba obraća svojoj neposrednoj obitelji. No, kad se radi o novcu, 22,5% starijih osoba nema se kome obratiti. Čini se da je država jedini izvor pomoći ako je ovako velik postotak starijih osoba prepušten da se brine sam o sebi.
103 141 Stope aktivnosti i zaposlenosti su iste budući da nema nezaposlenih osoba starijih od 65 godina.
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Većina starijih osoba rijetko ima obveze prema mlađim ili starijim generacijama. Dobrovoljni rad je rijedak među starijima, što upućuje na relativnu izolaciju i usmjerenost ka osobnim dnevnim aktivnostima i hobijima. Većina starijih osoba koje imaju hobi misli da je količina vremena koju mu posvećuju odgovarajuća, dok 22,3% misli da nema dovoljno vremena za takve aktivnosti. Oko 20% je izjavilo da uopće nema hobija.
3.11.8. Ključni izazovi Čini se da je najveća prijetnja starijim osobama očit nedostatak odgovarajućih novčanih sredstava. Drugo, čini se da se pristup zdravstvenim službama nalazi visoko na listi njihovih prioriteta. Skupina kao cjelina ne čini se izolirana budući da starije osobe često i intenzivno komuniciraju s članovima obitelji i prvim susjedima. Općenito govoreći, samovrednovanje stupnja depriviranosti nije tako nisko kako bi se moglo činiti u okolnostima u kojima dominiraju vrlo niski prihodi. No podskupinu koja bi mogla zahtijevati posebnu pozornost čine jednočlana kućanstva posebno ženska. Dugovječnost žena često vodi ka izolaciji, nedostatku odgovarajuće zdravstvene pomoći, malo interakcije sa zajednicom i usamljenosti. Čini se da su institucionalni kapaciteti sustava socijalne skrbi jedan od ključnih izazova u pružanju prave vrsta pomoći najugroženijim. Brojne administrativne procedure skraćuju vrijeme koje socijalni radnici imaju na raspolaganju za obilazak terena, što stvara začarani krug pri čemu one skupine koje su razvile naviku korištenja usluga socijalne skrbi to i dalje čine, dok ju one koje bi možda i najviše trebale takvu skrb čak niti ne traže. Dodatni izazov može biti rascjepkan i jednodimenzionalan pristup problemima koji proizlaze iz siromaštva i socijalne isključenosti. Razne institucije koje su odgovorne za različite vidove dobrobiti starijih osoba slabo surađuju. Možda najveći poziv na akciju na lokalnoj razini jest osigurati pomoć starijim osobama i uključiti ih u život zajednice gdje ova populacija može dati značajan do-
104
prinos. Aktivnosti nevladinih organizacija pokazuju da postoji ozbiljna potreba za sudjelovanjem i znanjem starijih te da je njihovo aktivnije sudjelovanje jako poželjno. Osobna interakcija je puno vrednija od davanja novca. Kad su starije osobe u pitanju, nedostatak tradicije u dobrovoljnoj socijalnoj skrbi u Hrvatskoj uzima svoj danak.
3.11.9. Implikacije za politiku -
Decentralizacija: Ocjena potreba slabi s udaljenošću. Centralizirano pružanje usluga socijalne skrbi troši više nego je potrebno. Lokalna bi ocjena potreba starijih osoba trebala biti primarna, dok bi se financiranje trebalo potaknuti iz međunarodnih, državnih i lokalnih izvora.
-
Aktiviranje sektora NVO-a: Socijalno poduzetništvo je ključni događaj u području pružanja usluga potrebitim članovima zajednice kao što su starije osobe. Decentralizirane i privatizirane/državne službe trebaju pomoć središnje i lokalnih vlasti.
-
Bolje ciljanje potrebitih: Nedostatak jasne strategije i operativnih programa nadležnih institucija rezultira susretljivim sustavima koje pokreću klijenti, dok su mnogi kojima je pomoć potrebna, ali je ne traže, zanemareni.
-
Bolja koordinacija nadležnih tijela, kao što su službe socijalne skrbi, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje te regionalne i lokalne vlasti. Ove bi institucije trebale izraditi zajedničke mjere politike i ojačati sposobnosti da međusobno djeluju i bolje služe ciljanoj populaciji. Jačanje sposobnosti nadležnih organizacija s jasnim i mjerljivim ciljevima također je važno.
-
Mobilizacija međugeneracijske solidarnosti i stvaranje prilika za obostrano učenje pomogli bi osigurati suvislu aktivnost za mlade i nezaposlene. Financiranje aktivnosti NVO-a u vezi usluga za starije osobe trebalo bi se povećavati.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.12. Beskućnici Okvir 17: Osobno iskustvo Nada ima 60 godina, njegovane je vanjštine, ima kćer i dvoje unuka. Trenutno je korisnica prenoćišta za beskućnike iako je prije godinu dana živjela u svom stanu. Kako sama kaže: „50 posto sam kriva sama, a 50 posto pravna država koja ne funkcionira.“ Nakon što se kćer udala, stan joj je bio prevelik pa ga je prodala i sav novac uložila u banku koja je otišla u stečaj. Njezina kćer sa mužem živi u malom stanu i ne želi ih opterećivati svojim boravkom. „Mlado i staro ne idu skupa. Ja ne mogu sa svoje dvoje unučadi spavati u istoj sobi.“ Trenutno čeka rješenje za invalidsku mirovinu s kojom će moći plaćati podstanarski smještaj. Nada se dočekati završetak stečajnog postupka u banci te djelomičnom povratu uloženih sredstava. Nada je psihički oboljela, ima tešku depresiju te mora redovito uzimati lijekove. (Priča je uzeta iz rasprave sa fokus grupom, UNDP). Ovaj primjer je tipičan za novu pojavu beskućništva u tranzicijskim zemljama gdje su osobe cijelog života imali sigurno zaposlenje, obitelj i stan, te se ne snalaze u tranzicijskom periodu tržišne nesigurnosti, privatizacije stambenog fonda i propadanja poduzeća u kojima su očekivali dočekati mirovinu.
3.12.1. Ljudska prava U Općoj deklaraciji o pravima čovjeka pravo na stanovanje je navedeno kao jedno od osnovnih ljudskih prava. U Ustavu Republike Hrvatske, pravo na stanovanje se ne spominje izrijekom već se ističe da je država dužna ostvarivati pravo na dostojan život svim svojim građanima,142 a posebno treba pomagati osobama s invaliditetom te onima koji su nemoćni, nezaposleni ili nesposobni za rad.143 Budući da je ostanak ‘bez krova nad glavom’ relativno nova pojava u Hrvatskoj, do sada nije obuhvaćen niti Zakonom o socijalnoj skrbi niti nekim drugim zakonskim aktima,
POGLAVLJE 3
iako je većina beskućnika evidentirana kao trajni korisnici prava i pomoći u sustavu socijalne skrbi. Ostvarivanje prava iz sustava socijalne skrbi uvjetovano je prijavljenim boravištem u županiji gdje se pomoć traži pa su beskućnici koji nemaju uredne dokumente lišeni svih prava te ovise o humanitarnim, crkvenim i nevladinim organizacijama. U Nacionalnim akcijskim planovima za borbu protiv socijalne isključenosti (NAP/incl) u deset novih članica Europske Unije, termin beskućnik se odnosi isključivo na ljude koji žive ‘bez krova nad glavom’. Takvo je određenje puno restriktivnije nego u Nacionalnim akcijskim planovima 15 starih članica EU, gdje se općenitije promatraju sve situacije ‘beskućništva’ te se uzimaju u obzir različiti stupnjevi deprivacije u ostvarivanju adekvatnog i zdravog stanovanja (Izvješće Europske komisije o Nacionalnim planovima za borbu protiv socijalne isključenosti u 10 novih članica EU, 2005). Definicije beskućništva i konceptualne okvire pomoću kojih se ono prati, procjenjuje i pomoću kojih se planiraju mjere socijalne politike, razvila je skupina eksperata Eurostata kao i FEANTSA (Federacija nacionalnih organizacija koje rade s beskućnicima). FEANTSA tipologija beskućništva uzima u obzir fizičku, socijalnu i pravnu dimenziju stanovanja te razvija 4 osnovna koncepta deprivacije: Bez krova nad glavom, Bez doma, Bez sigurnog stanovanja, Bez adekvatnog stanovanja. U prvu kategoriju ‘Bez krova nad glavom’ pripadaju ljudi koji žive na ulici i oni koji koriste prenoćišta za beskućnike. U drugu kategoriju ‘Bez doma’ uvršteni su oni koji žive u hostelima za beskućnike, u privremenom smještaju, ženskim skloništima, azilima za strance, privremenim smještajima za radnike imigrante, u zatvorima i medicinskim institucijama te svim ostalim vrstama subvencioniranog i privremenog smještaja. Nesigurno stanovanje obuhvaća ljude koji privremeno žive sa širom obitelji ili prijateljima, koji nemaju legalno pravo na smještaj koji koriste, koji žive u stanovima iz kojih im prijeti deložacija ili osobe koje žive u stalnoj prijetnji od obiteljskog nasilja. Neadekvatno stanovanje se odnosi na život u privremenim i nestandardnim strukturama poput kamp kućica, u zgradama koje su predviđene za rušenje ili neprimjerene za stanovanje kao i smještaj u prenapučenim stanovima.
142 ‘Država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje
prava na dostojan život.’.Ustav RH, članak 62. 143 Ustav RH, članak 57.
105
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
U Hrvatskoj postoje oskudni podaci144 o beskućnicima. Nadležno Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi prati samo podatke o broju prenoćišta i pučkih kuhinja. Prema tim podacima od listopada 2005. godine, u Hrvatskoj postoji pet skloništa za beskućnike u tri grada: Zagrebu (Prenoćište Grada Zagreba i Prenoćište Crvenog križa), Splitu (Prihvatilište za beskućnike i Prihvatilište za beskućnice Udruge MoSt) i Osijeku (Centar za prihvat beskućnika osječkog Caritasa i Gradskog poglavarstva). Osim u ovim prihvatilištima, beskućnici nalaze smještaj i u samostanima, zdravstvenim institucijama i ustanovama socijalne skrbi za što ne postoji objedinjena baza podataka. Primjerice, u Zagrebu, Samostan misionarki ljubavi sestre Majke Terezije osigurava smještaj i svakodnevnu prehranu beskućnika, ali nisu dostupni podaci o njihovim smještajnim kapacitetima. Također i Caritas Zagrebačke Nadbiskupije koristi objekt u Rakitju za smještaj i prehranu pedesetak beskućnika, uglavnom teže bolesnih i nepokretnih, kao i Dom za smještaj psihički bolesnih osoba (Šestinski dol i Mirkovec) koji prihvaća beskućnike. Gradski ured za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje u Zagrebu 2002. godine proveo je istraživanje145 s ciljem utvrđivanja stvarnog broja beskućnika te njihovih sociodemografskih obilježja (dobna i spolna struktura, materijalni, stambeni, obrazovni i radni status, sociopatološke pojave u obitelji, obiteljski status, stambena situacija, i sl.). Tako su u Zagrebu evidentirane 353 odrasle osobe te 59 maloljetne djece koja su živjela u istim uvjetima što je činilo oko četiri stotine beskućnika u 2002. godini. Neka od djece bila su izdvojena u posebne ustanove dok su roditelji bili u prihvatilištima za beskućnike. Istraživanje je pokazalo da su beskućnici u Zagrebu pretežno muškarci (73%), prosječne dobi od 57 godina; samo je 12% ispitanika mlađe od 40 godina, a trećina je između 41 i 50 godina života. Korisnici Prihvatilišta u Splitu su također većinom muškarci (85%), iako se radi o bitno mlađoj populaciji: skoro polovina je mlađa od 40 godina, a tek 6% ih je starije od 60 godina.
3.12.2. Pristup uslugama socijalne skrbi Fokus grupe sa beskućnicima iz prihvatilišta u Zagrebu i Splitu pokazale su da od osamnaest različitih društveno ugroženih skupina, ta ranjiva skupina najviše vjeruje sustavu socijalne skrbi jer im je pružio posljednje utočište kad su svi ostali sustavi zakazali. Tijekom šestogodišnjeg rada Prihvatilišta za beskućnike u Splitu u jednakom su se broju pojavljivali korisnici sa područja Splitsko-dalmatinske županije kao i oni iz ostalih županija ili drugih zemalja. Gotovo sve osobe sa područja županije prijavljene su Centru za socijalnu skrb te putem te institucije ostvaruju različite oblike novčane pomoći uključujući jednokratne novčane pomoći, pomoći za uzdržavanje te doplatak za tuđu pomoć i njegu. Također su i u mogućnosti dva puta godišnje ostvariti jednokratnu novčanu pomoć Poglavarstva grada Splita te jednom godišnje pomoć Županije Splitsko – dalmatinske. Samo četiri korisnika Prihvatilišta u Splitu ostvarila su prava na invalidsku mirovinu (u iznosu ne većem od 700 HRK) te od Gradskog Poglavarstva primaju 200 HRK dodataka na mirovinu. Sva četiri korisnika su mlađa od 50 godina te postoji prepreka za smještaj u dom za starije. Kada korisnik prenoćišta stekne uvjete za smještaj u Dom (npr. godine života i potrebna dokumentacija), Centar za socijalnu skrb odlučuje financirati smještaj u domovima u kojima ima mjesta, što je često u izoliranim područjima županije. Rijetki se odlučuju za takav smještaj u izolaciji, osim kada se nađu u teškoj zdravstvenoj situaciji. Sve usluge u Prihvatilištu u Splitu potpunosti su besplatne i sva novčana pomoć ostaje korisnicima. Za one koji nemaju uputnicu Centra za socijalnu skrb, noćenje u Prenoćištu Crvenog križa košta 40 HRK. Prehrana Gotovo svi ispitanici istraživanja u Zagrebu iz 2002. godine ostvarivali su neki oblik pomoći u sustavu socijalne skrbi. Polovina ih je primala neku materijalnu pomoć (npr. novčana pomoć, odjeća), a gotovo svi (92%) su redovito odlazili u pučke kuhinje. Najveći broj
144 Potpuniji podatci o strukturi beskućnika u Hrvatskoj dobiveni su iz dva izvora: (1) istraživanja koje je 2002. godine proveo Gradski ured za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje u Zagrebu i (2) baze podataka Prenoćišta za beskućnike Udruge MoSt iz Splita. Autori se zahvaljuju i Mirjani Blagus, voditeljici Centra za prihvat beskućnika u Osijeku, na pruženim informacijama. Na žalost, situacija u Osijeku se nije mogla usporediti sa Zagrebom i Splitom zbog nepostojanja objedinjene evidencije korisnika u Centru u Osijeku.
106
145 Izvješće o beskućnicima u gradu Zagrebu (2002); Gradskog ureda za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Okvir 18: Primjer dobre prakse - Udruga MoSt Od ukupno 268 korisnika koji su prošli kroz Prihvatilište u Splitu, za 178 postoje podaci o tome da su izašli iz privremene nevolje i da su poboljšali svoju situaciju. U tome nije uspio tek svaki deseti beskućnik uglavnom težeg zdravstvenog stanja. Svi ostali su uz stručnu psihosocijalnu i drugu pomoć djelatnika Udruge MoSt uspjeli u povratku u svoju obitelj (17) ili u nalaženju povremenog ili stalnog zaposlenja (55) i ostvarenju prava na mirovinu (23). Udruga je mnogima pomogla u iznalaženju stambenog rješenja kroz dobijanje gradskih stanova, obnavljanju kuća, doniranju kamp kućica ili smještajem u Domove za stare i nemoćne osobe. Osim stručnih djelatnika (socijalnih radnika, defektologa, psihologa) za uspješan rad udruge nezamjenjiva je uloga volontera i civilnih ročnika. Udruga MoSt već godinama ulaže u razvoj volonterstva među studentima i srednjoškolcima te svake godine organiziraju humanitarnu akciju "A di si ti!?" sa ciljem senzibiliziranja šire javnosti za probleme beskućnika i drugih socijalno ugroženih građana. Udruga skrbi i za četrdesetak pojedinaca (bivših korisnika Prenoćišta) i njihove obitelji, kojima pomažu na različite načine (hrana, odjeća i manje novčane pomoći). Angažirali su i odvjetnicu koja pomaže pri rješavanju sudskih sporova korisnika. Planiraju pokretanje raznih programa resocijalizacije i dnevnog boravka za beskućnike i druge osobe u riziku od socijalne isključenosti, u sklopu kojeg bi se odvijale i radnookupacijske aktivnosti kao oblik resocijalizacije, ali i samofinanciranja (usluge fotokopiranja, uvezivanja, izrada sitnih plastičnih predmeta, sitotisak, tisak na majice, "second hand shop" i slično). beskućnika u Zagrebu ruča u jednoj od dvije pučke kuhinje Grada Zagreba na lokacijama Cerska i Branimirova gdje se dnevno pripravlja preko 4.000 obroka za socijalno ugrožene građane. Za prehranu u toj pučkoj kuhinji nužna je uputnica Centra za socijalnu skrb pa se oni beskućnici koji nemaju uputnice hrane u crkvenim pučkim kuhinjama na četiri lokacije u gradu.
POGLAVLJE 3
Za splitske korisnike Prihvatilišta za beskućnike, Grad Split financira prehranu (ručak) za hrvatske državljane u DES-ovoj146 pučkoj kuhinji (390 obroka), u slučajevima kada to pravo ne mogu ostvariti preko Centra za socijalnu skrb Split. Za osobe koje nemaju hrvatsko državljanstvo prehranu osigurava Caritasova pučka kuhinja (120 obroka) uz pomoć Župe Sv. Dominika. Doručak i večeru u Prihvatilištu organizira Udruga MoSt uz pomoć privatnih donacija kao i prehranu nedjeljom, kad je Pučka kuhinja zatvorena. U Osijeku, u Centru za prihvat beskućnika, Caritas u potpunosti financira doručak i večeru te ručak u Pučkoj kuhinji (170 obroka), a Gradsko Poglavarstvo sufinancira ručak za starije i radno nesposobne.
3.12.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite Podaci prikupljeni tijekom zagrebačkog istraživanja 2002. godine pokazuju da je 73% ispitanika ostvarivalo pravo na zdravstvenu zaštitu preko Gradskog ureda za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje. Ostali su imali zdravstvenu zaštitu po nekoj drugoj osnovi (status branitelja, mirovina, preko bračnog partnera i sl.), dok je samo manji broj beskućnika bio bez zdravstvene zaštite. Kao dodatnu programsku aktivnost Grad Zagreb je predvidio besplatne sistematske preglede za beskućnike prema potrebi. Prvi je organiziran tijekom 2004., ali unatoč dobrom informiranju odaziv je bio ispod svakog očekivanja, svega petnaestak osoba. Osobe koje se zateknu u teškoj zdravstvenoj situaciji u županiji u kojoj nemaju prijavljeno mjesto boravka, susreću se s velikim problemima u pristupu zdravstvenim uslugama, što je posebno problem za beskućnike. U tom slučaju ne postoji osigurano pokrivanje troškova bolničkog liječenja. U Splitu se kao jedina mogućnost koristi privremeno zdravstveno osiguranje koje izdaje Odjel za zdravstvo i socijalnu skrb Županije Splitsko – dalmatinske, ali samo u slučaju kada je osoba već uputila zahtjev Centru za socijalnu skrb Split za ostvarivanje prava na socijalnu pomoć (za što je potrebna osobna dokumentacija). U lipnju 2006. godine, od ukupno 21 korisnika/ce prenoćišta, dvije trećine imaju zdravstveno osiguranje, a isto toliko ih prima socijalnu pomoć. Od 2002. godine Udruga MoSt surađuje sa liječnicom opće prakse sa područja Splita koja za osobe bez zdravstvenog osiguranja obavlja preventivne preglede.
107 146 DES – Ustanova za zapošljavanje, rad i profesionalnu rehabilitaciju osoba s invaliditetom
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.12.4. Pristup obrazovanju Analiza strukture i stupnja obrazovanja zagrebačkih beskućnika pokazuje da je njihov obrazovni status nešto niži od stupnja obrazovanja prosječne populacije grada Zagreba. U obje populacije dominira srednja stručna sprema koja u prosječnoj populaciji iznosi nešto više od 50%, a u populaciji beskućnika oko 37%. Svaki deseti beskućnik u Zagrebu nema nikakvo obrazovanje. Međutim, o nedovoljnoj obrazovnoj razini govori podatak da i u Splitu i u Zagrebu, skoro četvrtina beskućnika nije završila osnovnu školu.
angažmani da bi im omogućili planiranje budućnosti izvan prenoćišta. Prihvatilište za beskućnike u Splitu provodi programe resocijalizacije, kojima pokušava beskućnicima naći korisne javne poslove. Jedan takav program uključuje osam beskućnika koji više puta tjedno čiste prostor Doma mladeži, a preko ljeta prostor javne plaže Bačvice te za svoj rad dobivaju novčanu naknadu.
Grafički prikaz 14: Struktura zaposlenosti beskućnika u Zagrebu, 2002.
povremeno zapošljavanjeprijavljeno 16 %
bio zaposlen, napustio posao 12 %
Grafički prikaz 13: Stupanj obrazovanja beskućnika u Zagrebu, 2002.
nikad nije bio zaposlen 21 %
ostalo 14 % bez škole 16 % nepotpuna osnovna škola 9%
osnovna škola 23 %
fakultet viša škola 1% 1%
ostalo 3%
srednja škola 35 %
nepotpuna srednja škola 12 %
3.12.5. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja
108
Preko polovine beskućnika u Zagrebu je dulje vrijeme van radnog odnosa. U skupini beskućnika koja nikada nije bila uključena u radni proces nalaze se gotovo sve ženske ispitanice. Više od 20% ispitanika ima utvrđen invaliditet, a njih 13% ima oduzetu poslovnu sposobnost. Analiza podataka o kretanju beskućnika na tržištu rada i zapošljavanju ukazuje na eventualnu mogućnost ostvarivanja nekih prava temeljem godina radnog staža, jer ih petina ima preko 14 evidentiranih godina radnog staža. Nekolicina korisnika prihvatilišta povremeno uspijeva dobiti honorarne i slabo plaćene poslove u neformalnoj ekonomiji poput pranja stubišta, čišćenja stanova, fizičkih poslova i slično, koji im ne pružaju ni mirovinsko niti zdravstveno osiguranje niti su dovoljno sigurni poslovni
bio zaposlen, dobio otkaz 20 %
povremeno zapošljavanjeneprijavljeno 17 %
3.12.6. Pristup prijevozu U Splitu, korisnicima Prenoćišta za beskućnike problem predstavlja prijevoz do Pučke kuhinje koja je prilično udaljena od centra grada. Ne postoji nikakva subvencija putnih troškova, a cijena mjesečnih pokaznih karata je previsoka da bi si to korisnici mogli priuštiti. Boravak u pučkoj kuhinji je ograničen na dva sata, a ostatak dana beskućnici provode u gradskim parkovima, u čekaonicama autobusnog i željezničkog kolodvora i na sličnim javnim mjestima čekajući večernje sate kada se prenoćište ponovo otvara. Poseban je problem kada beskućnice/ici imaju djecu smještenu u ustanovama socijalne skrbi u drugoj županiji. Primjerice, sudionica fokus grupe iz Splita ima dvoje maloljetne djece u Domu u Osijeku kojoj su omogućeni vrlo rijetki posjeti financirani od strane Centra za socijalnu skrb. Djelatnici Udruge MoSt ističu složenost brige o osobama koje nemaju hrvatsko državljanstvo ili nemaju prijavljeno boravište u županiji. Radi se o osobama koje su u većini slučajeva bez mogućnosti povratka u mjesto prebivališta, a često su bez osobne dokumen-
SOCIJALNO ISKLJUČENI
tacije ili su im dokumenti nevažeći. Udruga MoSt u gotovo svim slučajevima financira povratak u mjesto prebivališta. Centar za socijalnu skrb može financirati povratak jedino u slučajevima kada je osoba koja se obrati za pomoć, korisnik nekog drugog centra na području Hrvatske. Dosadašnje je splitsko iskustvo pokazalo da se dva od četiri strana državljanina nakon određenog vremenskog razdoblja ponovo vraćaju u Prihvatilište. Od zagrebačkih beskućnika obuhvaćenih istraživanjem, većina (87%) ima prijavljeno stalno prebivalište na području grada Zagreba, iako znatan dio njih ima samo fiktivnu prijavu kako bi mogli ostvariti prava iz sustava socijalne skrbi.
3.12.7. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji
Budući da beskućnici borave u prenoćištima koja funkcioniraju kao spavaonice i nisu opremljene informatičkokomunikacijskom tehno-logijom, korištenje Interneta u traženju zaposlenja, u informiranju o svojim pravima ili o mogućnostima dodatne edukacije nije im dostupno. U Hrvatskom zavodu za zapošljavanje postoji nekoliko kompjutera za javno i besplatno korištenje pri traženju posla, ali to pretpostavlja znanje i vještine koje beskućnici većinom ne posjeduju. U prenoćištima postoje fiksni telefoni na koje se korisnike može dozvati u razdoblju kada je dozvoljen boravak, a nekolicina korisnika koristi i mobilne telefone.
3.12.8. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi U Hrvatskoj postoji šest stambenih prostora namijenjenih isključivo beskućnicima: Prenoćište Grada Zagreba, Prenoćište Crvenog križa, Prihvatilište Caritas Rakitje, Centar za prihvat beskućnika Osijek, Prihvatilište za beskućnike (muškarce) udruge MoSt u Splitu, te Prihvatilište za žene beskućnice Udruge MoSt u Splitu. Postojeći smještajni kapaciteti u Zagrebu nisu problematični s obzirom na broj postelja već problem predstavlja kvaliteta i sadržaj smještaja, osobito u Prenoćištu Crvenog križa koje je zbog neprimjerenih higijensko-tehničkih uvjeta predviđeno za rušenje. U cilju omogućavanja primjerenog smještaja korisnika kojima je potreban dulji boravak u ustanovi Grad Zagreb je uredio postojeći objekt u naselju Kos-
POGLAVLJE 3
nica za potrebe prihvatilišta kapaciteta osamdesetak mjesta. Veliki problem u planiranju i osiguravanju smještajnih kapaciteta nalazi se u činjenici da Pravilnik Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi ne sadrži odredbe o prostornim, kadrovskim, higijenskim i drugim uvjetima koje bi trebala ispunjavati institucija za smještaj beskućnika u funkciji prenoćišta. Stoga postojeći kapaciteti nisu zakonski regulirani. Splitsko prenoćište omogućuje održavanje osobne higijene i ‘vanjskim korisnicima’ kao na primjer osobama koje žive u stanovima bez WC-a i tuša jer u Splitu ne postoji javna kupaonica.
3.12.9. Društvene veze Zagrebačko istraživanje iz 2002. g. pokazalo je da je samo 8% beskućnika bilo oženjeno, a da ih je isto toliko živilo u izvanbračnoj zajednici. Nikada nije sklapalo brak 43% ispitanika, 34% je razvedeno, a 4% su udovci ili udovice. Nešto više od polovine ispitanika živjelo je u obitelji s oba roditelja. Oko 40% primarnih obitelji ispitanika živjelo je bez vlastitog doma i često mijenjajući adrese stanovanja. Preko 60% ispitanika materijalne i stambene uvjete života svoje primarne obitelji smatra lošim i ugrožavajućim. Obiteljske odnose u svojoj primarnoj obitelji polovina ocjenjuje lošima. Svega petina ispitanika ima maloljetnu djecu, koja su većinom s drugim roditeljem, u manjoj mjeri su kod rodbine, u ustanovi ili udomiteljskoj obitelji. Kako su razgovori u fokus grupama u Zagrebu i Splitu pokazali, većina je beskućnika izgubila svoju socijalnu mrežu kojoj su pripadali prije nego što su se našli u sadašnjoj situaciji. Prijatelji su im u početnoj fazi njihovih nevolja nudili pomoć i privremeni smještaj, ali kako je vrijeme odmicalo bez izglednih mogućnosti zaposlenja ili nekog drugog rješenja, oslabile su i veze sa prijateljima i suradnicima. Prijateljstvo sa osobama koje nisu u takvom položaju beskućnicima je teško ostvariti. Ostali su upućeni jedni na druge, sa sličnim problemima. Međutim, kao što su se požalili svi sudionici fokus grupe u Zagrebu, na mjestima kao što su prenoćišta, međuljudski odnosi su vrlo loši, nesolidarni, previše je problema, beznađa i frustracija. Zato tvrde da im je lakše kad se požale potpuno nepoznatim osobama jer ne mogu očekivati suosjećanje u prenoćištu. Ipak, u trenutcima kad im je potreban razgovor većina sudionika fokus grupe se obraća članovima uže obitelji ili prijateljima izvan prenoćišta jer nemaju povjerenja u osobe s kojima borave.
109
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Svi sudionici UNDP-ovog istraživanja potvrdili su da se osjećaju isključenima i da im društvo nameće osjećaj manje vrijednosti kao i da ih većina ljudi omalovažava. Osobno iskustvo beskućnika ukazuje da ih se doživljava kao osobe koje su same skrivile svoj položaj zbog ovisnosti o alkoholu i drogama ili počinjenju kaznenog djela što za većinu trenutnih korisnika prenoćišta nije istina. Primjerice, u zagrebačkom prenoćištu svaki deseti korisnik ima problem ovisnosti o alkoholu ili opojnim drogama, dok je takvih u splitskom prenoćištu četvrtina. Jedan splitski beskućnik je situaciju beskućnika opisao slijedećim riječima: „Nitko od nas ne prosi novce po cesti, ne žica i ne krade. Kod nas nema niti jednog narkomana. A mi smo ogađeni kao beskućnici, lopovi i pijanci.“ Beskućnici iskazuju svoja zapažanja da postoji sve veći jaz između bogatih i siromašnih, da se bez ‘veza’ ne može doći do posla te da društvo ne brine dovoljno o onima koji se trenutno ne mogu sami skrbiti o sebi.
3.12.10. Ključni izazovi Većina se zagrebačkih beskućnika već dulje vremena nalazi u tom statusu i nije izgledno da će ga uskoro zamijeniti nekim drugačijim načinom života. Većina korisnika prihvatilišta zadržava se dulje vrijeme, neki i preko sedam godina. Prosječna duljina boravka iznosi oko 2,5 godine. Prema tim pokazateljima prenoćište je izgubilo svoju prvobitnu svrhu, a to je smještaj do pronalaska trajnijeg rješenja ili povratka u prirodno okruženje. Praktični programi praćenja i pružanja pomoći beskućnicima, u zemljama EU-15 pokazali su kako se radi o populaciji koja je teško dostupna javnim službama i da bolje kontakte s njima ostvaruju volonteri i predstavnici nevladinih udruga. Značajan primjer su udruge za samozastupanje i samoorganiziranje kao što je primjerice udruga Zagrebački bokci. Međutim, udruge i volonteri moraju imati materijalnu i stručnu potporu struktura vlasti, a programi koje primjenjuju trebaju biti pod stručnim nadzorom javnih službi.
U Hrvatskoj nedostaju preventivni programi za ugrožene obitelji kojima prijeti beskućništvo, kao što ne postoji niti sustavno praćenje korisnika koji završe u prenoćištima niti postoje individualni planovi za njihovu integraciju u društvo. Korisnici prihvatilišta istaknuli su i problem komunikacije sa djelatnicima Centra za socijalnu skrb koji često smještanjem u prihvatilišta smatraju svoj posao završenim pa tako privremeno rješenje postaje dugotrajno. Ljudima koji se nađu u stanju beskućništva potrebna je psihosocijalna podrška te pomoć u planiranju i provedbi aktivnosti kojima će se vratiti u samostalan i dostojan život. Trenutno se u prihvatilištima osigurava samo noćenje i prehrana i ne postoji stručna pomoć podrške. U Hrvatskoj, kao i u 10 novih članica EU147, ključni uzročnik beskućništva je visoka stopa nezaposlenosti, kao i velik broj vlasnika stanova koji ih više ne mogu uzdržavati niti plaćati režijske troškove. Ukidanjem institucije stanarskog prava i privatizacijom većeg dijela stambenog fonda148 pojavila se potreba za novom stambenom politikom koja će omogućiti dostojan život onima koji zbog preniskih plaća i mirovina ili nezaposlenosti trenutno ne mogu održavati svoje vlasništvo niti mogu plaćati tržišnu cijenu najma stana. Ostali korelati beskućništva su: promjena društvenog statusa, problemi s mentalnim zdravljem, ovisnosti, poremećaji u ponašanju koji su stigmatizirajući, osobni dugovi, boravak u zatvoru, poremećeni obiteljski odnosi te prekid odnosa sa prijateljima i užim krugom socijalne podrške.
3.12.11. Implikacije za politiku Uspješni programi u najrazvijenijim zemljama EU149 naglašavaju važnu ulogu nevladinih organizacija koje koriste svoje stručne djelatnike podjednako kao i rad volontera (uglavnom studenata) u pružanju pomoći izoliranim osobama. Javne kampanje za senzibiliziranje građana na probleme beskućnika i podizanje svijesti o pravu na dostojno stanovanje pomogle bi skidanju stigme sa sadašnjih i budućih beskućnika i mobilizirale bi lokalne zajednice i poslovni sektor u
147 FEANTSA izvještaj o JIM-ovima iz EU-10 novih članica, svibanj 2004. 148 U Hrvatskoj je vrlo visok postotak stanova u privatnom vlasništvu (sa i bez hipoteke) u odnosu na zemlje EU. Prema podacima Državnog
zavoda za statistiku, u Hrvatskoj je 82,93 % privatnih stanova, a prema rezultatima UNDP istraživanja ‘Kvaliteta života i rizici od socijalne isključenosti’ taj je postotak 78,2, dok je prema istovrsnom istraživanju ‘Kvaliteta života u EU’ u zemljama EU-15 postotak privatnih stanova 60 %, u novih 10 članica EU 71 %, prosjek za EU-25 je 62 %, a za tri ostale kandidatkinje za članstvo u EU 67%.
110
149 MHE-SME (Mental Health Europe –Sante Mentale Europe). Akcijsko istraživanje u 10 zemalja EU 1999.-2000., izvješće ‘Dostojanstven i zdrav život’ te izvješće projekta ‘Mobilni kafić za beskućnike’ UDENFOR.2005. Kopenhagen
SOCIJALNO ISKLJUČENI
oblikovanju programa podrške. Zadaća je središnje države da osigura programe socijalnog stanovanja za obitelji s najnižim primanjima. Sadašnji državni poticajni stambeni programi su uglavnom usmjereni na slojeve koji su zaposleni i kreditno sposobni. Za uspješno smanjivanje rizika od beskućništva, nužna je kontinuirana i sustavna međusektorska suradnja svih referentnih socijalnih službi: socijalne skrbi, zdravstva, obrazovanja, rada i zapošljavanja, obiteljske i stambene politike. Preventivnim aktivnostima kod socijalno ugroženih obitelji mogu se značajno smanjiti rizici od zapadanja u beskućništvo. Multidisciplinarni timovi trebali bi razvijati pomoć u zajednici (u obiteljima, školama i na ulici) više vremena i napora trebalo bi posvetiti radu ‘na terenu’ jer u trenutku kad se pojedinci prijave socijalnim službama, obično su već zapali u duboke probleme iz kojih vlastitim snagama ne mogu izići. Princip rada socijalnih službi trebao bi biti individualno vođenje slučajeva i aktivno praćenje korisnika socijalnih programa sa ciljem da što prije napuste sustav socijalne skrbi. Planirana informatizacija i povezivanje različitih baza podataka vertikalno (između državne, županijske i lokalne razine) kao i horizontalno među različitim sektorima (socijalna skrb, mirovinski i zdravstveni sustav, zapošljavanje, obrazovanje itd.) trebalo bi pridonijeti većoj učinkovitosti i boljoj usmjerenosti socijalne skrbi. Zakonska regulacija beskućništva i rizika od nemogućnosti ostvarivanja adekvatnog stanovanja također je potrebna. Sve trenutne oblike pomoći (na primjer, pravo na pomoć u podmirivanju troškova stanovanju, pomoć za hitnu sanaciju stana, pokrivanje nagomilanih dugova za režije i podmirenje troškova ogrijeva) mogu ostvariti samo osobe sa stalnim prebivalištem u mjestu koje je u nadležnosti određenog Centra za socijalnu skrb. Također, korisnici prenoćišta su istaknuli potrebu za besplatnom pravnom pomoći te bi takve usluge trebalo organizirati kroz nevladine udruge uz potporu države ili lokalne zajednice.150 U mnogim slučajevima bi pravovremena pravna pomoć mogla spriječiti da građani ne postanu žrtve financijskih malverzacija ili imovinskih prijevara kao i da im se uz pravodobno informiranje o mogućnostima ostvarivanja svojih socijalnih prava pomogne da se vlastitim snagama izvuku iz nepredviđenih poteškoća.
POGLAVLJE 3
3.13. Osobe koje žive sa HIV-om Okvir 19: Osobno iskustvo N. ima 59 godina i s obitelji živi u malom gradiću u Hrvatskoj. Prije 7 godina saznao je da je HIV pozitivan te je do pojave tzv. trojne terapije (antiretrovirusnih lijekova) imao dosta zdravstvenih problema. Zbog ranije prometne nesreće, gospodin N. imao je 20% vida na samo jedno oko. Samo jedan oftalmolog u Hrvatskoj bio ga je voljan pregledati. Zajedno s još jednim izvanrednim liječnikom HIV pozitivnih pacijenata u Hrvatskoj dao je mišljenje da se jedino vitrektomijom može vratiti vid gospodinu N.. U Hrvatskoj se takva operacija radi samo na jednom mjestu, u Zagrebu i na nju se čeka jako dugo. Međutim, gospodinu N. rečeno je da se HIV pozitivne osobe ne operiraju, jer je aparatura jako skupa, a nakon operacije više ne bi bila upotrebljiva. Poznato je da se nakon ovakvih operacija instrumenti ne bacaju. Zahvaljujući upornosti izvanrednog hrvatskog liječnika i Hrvatske udruge za oboljele od HIV-a iznašlo se rješenje. Stupilo se u kontakt sa Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje (HZZO-om), koje je predložilo liječenje u inozemstvu na teret HZZO-a. Za ovu operaciju međutim, mišljenje medicinskog vijeća je bilo potrebno. No ljekari su samo prelistali nalaze (u par sekundi) bez da pregledaju pacijenta osobno. Iz toga su dali mišljenje: „... [da] operacija neće ništa bitno promijeniti; pitanje je da li će bolesnik uopće moći podnijeti takvu operaciju...“ uz dodatak jednog profesora: „Pa što hoće, ionako će umrijeti?!“ Usprkos svemu, N. Je uspješno operiran u inozemstvu i vratio se u Hrvatsku. Izvor: Hrvatska udruga za oboljele od HIV-a (HUHIV). Objavljeno u biltenu Hrvatske udruge za oboljele od HIV-a: „HIV/AIDS INFO“ I/II 2001, a trenutno se nalazi na www.huhiv.hr.
3.13.1. Ljudska prava HIV infekcija zabilježena je u Hrvatskoj po prvi put 1985. godine kada je evidentirano 9 osoba sa HIVom. Obzirom da Hrvatska ima razvijenu turističku
150
Odvjetnica angažirana kroz Udrugu MoSt u Splitu nije u mogućnosti preuzeti sve dugotrajne sudske procese i provesti ih do kraja tako da uglavnom pomaže savjetima. Procesi se uglavnom odnose na: ostavštine, podjele imovine, brakorazvodne parnice, a u nekim slučajevima su prisutni i kazneni postupci protiv korisnika Prihvatilišta (neplaćanje alimentacije, zanemarivanje djece, manje krađe i uništavanje tuđe imovine i sl.).
111
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
industriju, kao i vrlo mobilnu populaciju relativno liberalnih načela, očekivalo se da će se epidemija uskoro proširiti. To se ipak nije dogodilo i do danas se bilježi do 50 novih slučajeva HIV pozitiviteta godišnje, a do kraja 2005. godine u evidenciji Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo registrirano je 537 osoba sa HIV/AIDS-om. Kao i u većini zemalja u okruženju, stope registrirane zaraženosti do danas ostaju vrlo niske, a širenje virusa događa se uglavnom kod osoba izloženih visoko rizičnom ponašanju. U Hrvatskoj je prijenos HIV-a dugo vremena bio tijesno povezan s populacijskom mobilnošću, te se registrirao u osoba koje su profesionalno vezane uz putovanja i duža izbivanja iz zemlje, dok se u posljednje vrijeme uglavnom bilježi među muškarcima koji imaju seksualne odnose sa muškarcima, te u znatno manjoj mjeri u osoba koje injektiraju psiho-aktivne supstance. HIV se tako registrira u sub-populacijama koje su međusobno vrlo različite. Tako se osobe koje rade u inozemstvu ni na koji način ne mogu smatrati stigmatiziranima, te su ponekad značajno boljeg imovnog stanja od većine stanovništva. Nasuprot tome homoseksualnost i seks među muškarcima visoko su stigmatizirani, i povezanost HIV infekcije s homoseksualnošću sve više dominira u javnoj percepciji problema. Ovo doprinosi mogućnosti dvostruke stigmatizacije i diskriminacije oboljelih što dodatno komplicira njihovu participaciju u društvu i dovodi do posvemašnje izoliranosti i povlačenja. Korisnici droga su također stigmatizirani, ali na drugačiji način. Oni se doživljavaju kao bolesnici kojima treba društvena podrška i odgovarajuće liječenje. U Hrvatskoj je 1999. godine registrirana Hrvatska udruga za oboljele od HIV-a (HUHIV) kao nevladina, nepolitička, neprofitna udruga koja se bavi prevencijom i pomoći oboljelima od HIV-infekcije i AIDS-a. HUHIV pomaže svim HIV pozitivnim pojedincima u rješavanju problema vezanih za medicinsku i socijalnu skrb te pravnu pomoć. HUHIV je zabilježio cijeli niz konkretnih primjera kršenja ljudskih prava, pogotovo u segmentu ostvarivanja prava iz zdravstvenog sustava. Neki od kojih su:
112
-
1999. godine KBC Zagreb odbio je primiti pacijenta sa HIV-om ozlijeđenog u prometnoj nesreći;
-
Početkom 2004. godine, pacijentici koja živi s HIVom, a koja potražuje liječničku pomoć u lokalnom domu zdravlja, liječnica brani ulazak u ambulantu, a patronažna sestra ne želi dolaziti njenoj kući
radi pružanja dodatne njege. HUHIV je uputio predstavku inspekcijskom nadzoru Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, nakon čega je pacijentica počela ostvarivati prava iz zdravstvene zaštite na adekvatan način; -
Nadležni liječnik odbio je staviti na listu pacijenata kandidata za transplantaciju dva pacijenta koja žive s HIV-om uz obrazloženje da je HIV status kontraindikacija za transplantaciju.
3.13.2. Pristup uslugama socijalne skrbi Pristup uslugama socijalne skrbi i ostvarivanju prava iz sustava socijalne skrbi donedavno je bio jako individualan i ovisio je o mišljenju pojedinih socijalnih radnika uključenih u slučaj. Tako postoje primjeri o dodjeljivanju različitih stupnjeva invalidnosti s obzirom na HIV te su neke osobe ostvarile 30 % invalidnosti, a neke i više. Važno je napomenuti da predstavnici lokalnih vlasti donose pojedine mjere socijalne skrbi i zdravstvene zaštite te su samim time osobe koje žive u većim urbanim centrima u boljoj poziciji. Te osobe mogu koristiti dodatne mjere kao što su prehrana u pučkoj kuhinji, besplatni prijevoz, jednokratne novčane pomoći. Centri za socijalnu skrb su skloniji dodjeljivati više raznih oblika pomoći pojedincima i prihvaćati ove korisnike jednako kao i sve druge. U nekoliko navrata su se djelatnici pojedinih Centara za socijalnu skrb obraćali i HUHIV-u kada nisu bili u mogućnosti pomoći korisniku te su tražili i savjete o samom HIV/AIDS-u. HUHIV od prije nekoliko godina i financijski pomaže osobe koje žive sa HIV-om, a lošijeg su materijalnog statusa. Bilo je tu jednokratnih novčanih pomoći, pomoći za ogrjev, nabava odjeće i obuće te plaćanje dodatnih lijekova. Pri Klinici za infektivne bolesti koji vodi HUHIV od 2005. godine postoji Centar za HIV/AIDS u kojem su zaposleni diplomirana socijalna radnica i psiholog, te povremeno pravnik. Zaposlenici Centra pružaju psihosocijalnu podršku pojedincima i članovima njihovih obitelji te djeluju kao spona između pojedinca i sustava socijalne skrbi. Nedavno su pokrenuli edukacije za udomitelje osoba ili djece koje žive sa HIV-om. Ovakve su edukacije jako važne kako bi se izbjegle neugodne situacije kao ona koja je nastala još 2001. godine kada su Domovi za nezbrinutu djecu odbili prihvatiti djevojčicu koja je ostala bez oba
SOCIJALNO ISKLJUČENI
roditelja te je provela 10 mjeseci na bolničkom odjelu čekajući da država nađe adekvatan smještaj za nju. U Nacionalnom programu borbe protiv HIV/AIDS-a za period 2005.-2010. prepoznata je potreba da radnici u odgojno-obrazovnim ustanovama, ustanovama socijalne skrbi, športu i na svim radnim mjestima gdje postoji mogućnost dodira s krvlju (npr. vatrogasci, policajci itd.) trebaju biti educirani u primjeni standardnih mjera zaštite. Zaposlenici HUHIV-a su također bili uključeni u rješavanje slučaja dva azilanta koji žive s HIV-om te su im pružili adekvatnu pravnu i materijalnu pomoć. Sada se aktualiziralo i pitanje smještaja starijih i nemoćnih osoba koje žive sa HIVom s obzirom na nedostatak hospicija.
3.13.3. Pristup uslugama zdravstvene zaštite Odgovor sustava zdravstva na probleme HIV-a od početka je bio fokusiran na liječenje oboljelih pri Klinici za infektivne bolesti u Zagrebu, gdje se u međuvremenu akumuliralo dovoljno znanja i iskustva te klinika danas pruža liječenje koje je svojom kvalitetom komparabilno s EU zemljama. Ujedno se može primijetiti i vrlo dobar kontakt između pacijenata i osoblja klinike što značajno doprinosi privrženosti liječenju, kao i samom uspjehu liječenja. Ipak, u kontaktu s ljudima koji žive sa HIV-om, najčešće se čuju prigovori na kvalitetu zdravstvenih usluga i na tretman od strane ostalih zdravstvenih radnika, u pravilu isključujući pri tom Kliniku za infektivne bolesti. Najveći broj ljudi niti traži niti očekuje pomoć od ostalih javnih službi, bilo u području socijalne zaštite bilo u uslugama obrazovanja ili zapošljavanja. Nedostatak očekivanja ilustracija je gotovo potpune odsutnosti javnih politika i procedura unutar ovih sektora u pogledu osiguravanje normalnog života osobama koje žive s HIV-om. Zdravstveni sustav osigurava široku dostupnost lijekova i kvalitetnih programa liječenja za ljude koji žive s HIV/AIDS-om, no njima su često uskraćene elementarne zdravstvene intervencije kao npr. stomatološka zaštita. Ovakve usluge HIV pozitivne osobe dobiju samo nakon brojnih intervencija i zagovaranja udruga te predanog medicinskog osoblja. Iako u Hrvatskoj postoje dobro razrađeni sustavi kontrole kvalitete u zdravstvu kao što je licenciranje zdravstvenih radnika,
POGLAVLJE 3
medicinska inspekcija i razna liječnička udruženja, oni se relativno rijetko koriste u zaštiti prava pacijenata, te je broj pritužbi zapravo zanemariv. Jedan od razloga je i strah da bi se pritužbama otkrio HIV status, zbog čega bi se životna situacija pojedinog pacijenta samo dodatno otežala. Zadnjih godina intenzivno se radi na dodatnoj edukaciji liječnika raznih specijalizacija kako bi se unaprijedilo pružanje zdravstvenih usluga HIV pozitivnim osobama.
3.13.4. Pristup obrazovanju Svakako javnosti najpoznatije osobe koje žive s HIV-om u Hrvatskoj su djevojčice Ela i Nina čija su imena punila medijski prostor u rujnu 2002. godine. Početkom rujna 2002. godine školovanje djevojčice Ele bila je svakodnevna tema u svim hrvatskim dnevnim novinama. Ela je krenula u prvi razred u Kaštel Novom te je odmah nastala pobuna roditelja koji nisu dopustili da Ela dijeli razred, pa i školu s njihovom djecom. Ela je tada završila u školskoj knjižnici, sama, izolirana i stigmatizirana. Uskoro se pridružila razredu s još 5 učenika čiji su roditelji dozvolili svojoj djeci dijeliti klupe sa Elom. Početkom slijedeće školske godine, u školu je krenula i njena mlađa polu-sestra, Nina. S obzirom da su udomitelji odlučili promijeniti životnu sredinu i preseliti se u Kutinu, ponovio se roditeljski bunt. Stručne službe su ovaj put bile spremnije i epidemiološki tim je educirao roditelje i nastavnike, trojica tadašnjih ministara posjetili su školu, a grupa mladih ljudi iz Bjelovara je zajedno sa svojom gradonačelnicom ponudila da se obitelj preseli u njihov grad te su im zajamčili podršku. Obitelj je odlučila ostati u Kutini. Dominantni stavovi javnosti su obilježeni ambivalencijom. Više od 70% ispitanika u medijskim anketama opredjeljuje se za stav da djeca sa HIV-om moraju ići u školu zajedno s ostalom djecom i tvrde da bi svoju djecu pustili da idu u razred sa djecom koja žive s HIV-om. Od slučaja Nine i Ele u Hrvatskoj je registrirano devetero HIV pozitivne djece, od kojih su sva prošla kroz sustav redovnog obrazovanja bez komplikacija što navodi na relativno dostatan pristup obrazovanju. Ono što se razlikuje u slučaju HIV pozitivnih djevojčica ne tiče se toliko sustava obrazovanja već opće društvene klime koja ukazuje na nedostatak elementarnih saznanja o stvarnim rizicima prijenosa infekcije.
113
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.13.5. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja U liječenju oboljelih postignuti su važni preduvjeti koji doprinose društvenoj integraciji oboljelih, kao što su: smanjenje mortaliteta, odgađanje razvoja bolesti uzrokovanih HIV-om te drastično smanjenje hospitalizacije ljudi koji žive s HIV-om. Ovo uvelike doprinosi kako kvaliteti života oboljelih, tako i njihovoj mogućnosti participacije na tržištu rada. Ipak, usprkos tome, ljudi sa HIV-om su u najvećem broju nezaposleni, a nezaposlenost je jedan od glavnih mehanizama koji doprinose društvenoj izolaciji. U rujnu 2005. Centar za mirovne studije započeo je istraživanje javnih politika u slučaju diskriminacije pri zapošljavanju u kojem su obuhvaćene i prakse poslodavaca prema HIV pozitivnim osobama. Izgleda da se jedan dio ljudi koji žive s HIV-om svjesno isključuje iz svijeta rada u nevjerici da bi ga poslodavci uopće htjeli zaposliti, ili u očekivanju da bi bili otpušteni u slučaju da poslodavci saznaju za HIV status. Na svojoj web stranici HUHIV izvještava o slučaju medicinskog tehničara koji je izgubio posao zbog svoje dijagnoze ali ima i pozitivnih primjera u kojima je radna sredina prihvatila osobu koja živi s HIV-om i njezine potrebe za dužim odmorima i češćim izostajanjima sa posla. Neki postojeći propisi kojima se na osnovi zdravstvene sposobnosti reguliraju uvjeti za obavljanje poslova u morskom i zračnom prometu, policijskoj službi, odnosno posla čuvara i zaštitara, trajno isključuju osobe koje žive s HIV-om. Takve je propise potrebno na odgovarajući način izmijeniti jer predstavljaju izravnu diskriminaciju.
3.13.6. Pristup prijevozu
114
Jedan od bitnih problema osoba koje žive s HIV-om jest dolazak na ambulantno liječenje u Kliniku za infektivne bolesti u Zagrebu. Kako se osobe koje žive s HIV-om nalaze po cijeloj Hrvatskoj, veliki problem predstavlja udaljenost od Zagreba, umor od dugih putovanja koji može pogoršati bolest, troškovi putovanja koje snose pacijenti samostalno, a ima i osoba koje rade i ne mogu svaki mjesec uzimati slobodne dane ili bolovanje. Pacijenti moraju dolaziti u Zagreb jednom ili dva puta godišnje na vađenje krvi i mjerenje CD4 limfocita. Razlog tome je centralizacija sustava organizacije redovnih liječničkih kontrola i liječenja, pa tako Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje
dostavlja antiretroviralne lijekove samo Klinici za infektivne bolesti. Zbog toga osoblje HUHIV-a šalje jednom mjesečno lijekove pacijentima kako isti ne bi morali po njih osobno dolaziti u Zagreb. U suradnji s Klinikom, a koristeći sredstva Globalnog fonda za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije, HUHIV je osnovao Centar za HIV pri Klinici koji ima kupaonicu i sobu za odmor kako bi se time olakšalo putovanje pacijentima koji moraju prelaziti veće razdaljine da bi došli na vađenje krvi.
3.13.7. Pristup informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji Slično ostalim građanima, pristup ICT-u je individualan i za HIV pozitivnu populaciju te sve ovisi o financijskim mogućnosti pojedinaca. Sve je više web stranica na hrvatskom jeziku koje sadržavaju kvalitetne informacije o HIV/AIDS-u, osobna svjedočanstva osoba koje žive s HIV-om, te informacije o liječenju i testiranju. Najkvalitetnije su stranice www.huhiv. hr i wwww.zdravlje.hr, a uskoro bi s radom trebala i početi web stranica www.aids.hr. Također je važno spomenuti i web stranicu Udruge Iskorak (www. gay.hr) namijenjenu populaciji muškaraca koji imaju spolne odnose sa drugim muškarcima, koja je dosta bitna s obzirom na kontinuirani porast slučajeva zaraze u toj sub-grupi.
3.13.8. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi Pristup stanovanju je individualan i ovisi o obiteljskim vezama i materijalnom statusu pojedinca. HUHIV izvještava o slučaju kada je osobi koja živi s HIV-om iznenada prekinut ugovor o najmu jer su stanodavci saznali za njegovu bolest. S druge pak strane, kada se i izdvoji kao pozitivan primjer osobe koja je na dar dobila prikolicu od NK Dinama, to ne treba nužno smatrati adekvatnim rješenjem.
3.13.9. Mediji i HIV Sredinom studenog 2004. godine, jedan hrvatski novinar je izdao članak o namjernom širenju HIV-a u jednom većem hrvatskom gradu. Podaci osobe koja je navodno širila HIV bili su toliko detaljni da je iden-
SOCIJALNO ISKLJUČENI
titet osobe bio praktički potpuno otkriven. Članak je, pored nanošenja štete osobi o kojoj se radilo, nesumnjivo nanio veliku štetu i obitelji te osobe. Najčešće pogreške u medijskom izvještavanju o HIVu jesu korištenje stigmatizirajućeg jezika, izostanak provjere izvora, te senzacionalistički pristup. Paradoksalno je da se u medijskom izvještavanju uvijek poštuje anonimnost onih koji primjerice druge optužuju za namjerno širenje HIV-a ili da se garantira anonimnost službenim izvorima. Reakcije segmenata civilnog društva na neprimjereno postupanje medija su nedostatne. Dok mnoge nevladine organizacije izražavaju spremnost ostvarenja javnog dijaloga u zaštiti ranjivih društvenih skupina, izostaje bilo kakav otvoreniji dijalog s javnošću u cilju destigmatizacije osoba koje žive s HIV-om.
3.13.9. Društvene veze i civilno društvo Civilno društvo je vrlo polarizirano u pogledu HIV/ AIDS-a. Dok je većina institucija, medija i nevladinih organizacija relativno liberalnih načela vezanih uz seksualnost, religiozne institucije predvođene Katoličkom crkvom zagovaraju programe prevencije HIV-a bazirane na seksualnoj apstinenciji, često šaljući poruke o neefektivnosti kondoma u sprečavanju širenja HIV-a. Dijalog i kompromis između sukobljenih strana teško je postići. Kao rezultat ovog, u Hrvatskoj ne postoji jasna strategija suzbijanja širenja HIV-a u populaciji mladih, te su svi pokušaji razvoja školskih edukacijskih programa rezultirali odgađanjem njihova donošenja, budući da nisu dogovoreni niti sadržajni niti didaktički aspekti njihova provođenja. Prema rezultatima istraživanja koje je proveo UNDP (2006.), 92,5% ispitanika izrazilo je spremnost brinuti za člana vlastite obitelji oboljelog od HIV-a, no 58% bi željeli da činjenica da je član njihove obitelji obolio od HIV-a ostane tajna. Dakle ispitanici su iskazali spremnost za brigu o oboljelim članovima njihove obitelji, ali i skepsu u pogledu obznanjivanja HIV statusa svog člana, što je vjerojatno posljedica spoznaje postojanja stigmatizacije oboljelih u društvu. Distribucija odgovora na pitanje da li biste kupovali voće od osobe koja je nosilac virusa HIV-a, kao i na pitanje bi li HIV pozitivnoj učiteljici trebalo dozvoliti da i dalje predaje u školi, otkriva zanimljive obrasce. Gotovo polovina ispitanika (48,5%) ne bi kupovala voće od osobe koja
POGLAVLJE 3
živi s HIV-om, dok podaci dobiveni po pojedinim županijama variraju od 35,5% (Zagrebačka) do 66,6% (Šibensko-kninska). Sa tvrdnjom da bi HIV pozitivnoj učiteljici trebalo dozvoliti da nastavi podučavati složilo se 65% ispitanika, uz velike razlike po županijama koje su se kretale od 80,8% (grad Zagreb) do 44,3% (Šibensko-kninska). Iako je teško samo na osnovu ovih podataka zaključivati o izvorima i složenim mehanizmima koji dovode do stigmatizacije i izolacije oboljelih, nekoliko odgovora se preliminarno nameće. Stav da ljude koji žive sa HIV-om treba izbjegavati može biti posljedica straha od prenošenja infekcije, ali jednako tako i izražavati nevoljkost interakcije sa ljudima za koje se smatra da su bili izloženi nekim od društveno stigmatiziranih ponašanja. Ukoliko se radi o strahu od zaraze, bilo bi za očekivati da se najveći broj ispitanika odgovoriti pozitivno na one tvrdnje koje govore o tijesnom svakodnevnom komuniciranju sa oboljelima, kao na primjer, njegovanje oboljele osobe u domaćinstvu. Rezultati su upravo suprotni tom očekivanju, tako da bi najveći broj naših ispitanika prihvatio njegovati člana obitelji, odobrio rad učiteljici sa HIV-om, a najmanji broj bi kupovao voće od prodavača sa HIV-om, što zapravo podrazumijeva najmanju relativnu količinu dnevnog kontakta. Zato je vjerojatnije da stigmatizacija oboljelih proizlazi iz osude rizičnih ponašanja, a samog straha od zaraze. Podatak da bi većina ispitanika tajila bolest svog člana obitelji, govori dalje u prilog ovoj tvrdnji.
3.13.10. Ključni izazovi Ključni izazov predstavlja prihvaćanje populacije osoba koje žive s HIV-om kao i široki spektar životnih situacija na koje HIV jako utječe, a koje uključuju: sprečavanje prijenosa HIV-a tijekom trudnoće i poroda, odlazak djeteta u vrtić, saznanje adolescenta da živi s HIV-om, školovanje i zapošljavanje, dugotrajna njega u obitelji, teške nuspojave lijekova te prihvaćanje same bolesti. Intravenskim korisnicima droga treba i dalje omogućavati pristup čistim iglama i špricama, dok muškarcima koji imaju spolne odnose s dugim muškarcima treba namijeniti drugačije programe od onih za mlade u srednjim školama. Treba se naglašavati ranjivost žena u pogledu HIV-a i isticati negativne primjere diskriminacije.
115
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Analiza postojećeg zakonodavstva (Turković, 2006.) kao i Analiza medijskog praćenja pitanja vezanih uz HIV/AIDS (Grđan, 2006.) pokazuju da postoje neke nejasnoće oko primjene zakonodavnih okvira kao i nizak stupanj poznavanja pravnog sustava. Analizom postojećeg zakonodavstva predlaže se donošenje sveobuhvatnog antidiskriminacijskog zakona, izmjenu pojedinih zakonskih akata koji nisu u skladu s međunarodnim preporukama, provedbu edukacijskih programa za predstavnike vlasti, sudstva i pravosuđa, zaštitu prava ranjivih skupina (žena, intravenskih korisnika droga, muškaraca koji imaju spolne odnose s drugim muškarcima) te kontinuirano osnaživanje i pružanje podrške pojedincima koji zatraže pravnu zaštitu i javno progovore kako bi široj javnosti predstavili osobu koja živi s HIV-om kao jednog običnog sugrađanina. Veliki izazov predstavlja i pronalaženje rješenja na koji se sve način mogu ostvarivati legitimni ciljevi kod objave informacija i, ono što je najvažnije, kako se može kroz medijski rad zadovoljiti profesionalne izazove i pritom zaštititi prava i slobode drugih.
3.13.11. Implikacije za politiku Ono što prije svega karakterizira područje socijalne uključenosti ljudi koji žive s HIV-om jest posvemašnja neistraženost i nedostatak jasnih podataka. Iskustva ljudi koji žive s HIV-om svjedoče o dvostrukom ambivalentnom odnosu društva gdje se pojedini postupci okoline i institucija mogu tumačiti kao istovremeno i zaštitni i diskriminatorni. S obzirom na sve gore navedeno, UN Tematska skupina za HIV/AIDS planira do sredine 2007. godine u suradnji sa HUHIV-om i Centrom za ljudska prava objaviti Izvještaj o stanju ljudskih prava i socijalnom statusu osoba koje žive s HIV-om. U njemu će biti dokumentirani slučajevi diskriminacije, problema u ostvarivanju usluga iz zdravstvenog i socijalnog sustava te osobne priče osoba koje žive s HIV-om. Navedeni dokument bi trebao pomoći u definiranju najvećih i najčešćih problema s kojima se te osobe susreću i pronalasku rješenja za njih. Na taj način će se olakšati praćenje stanja ljudskih prava i kvalitete života osoba koje žive s HIV-om u Republici Hrvatskoj.
3.14. Seksualne manjine kao ranjiva društvena skupina Okvir 20: Osobno iskustvo N. je prvo posjetila poznatog psihijatra starije generacije. Zaključila je da joj je potrebna stručna pomoć. Netko tko bi joj pomogao naći rješenje ili barem razjasniti što se događa. Bila je previše zbunjena, zabrinuta i napeta da bi sama izašla na kraj s onime što joj se nedavno dogodilo. Susret s psihijatrom je trajao manje od deset minuta. Po dolasku, N. ga je upitala je li moguće da se nastave nalaziti u nekom kasnijem terminu, jer radi pa ne može dolaziti prijepodne. Na upit kako je taj dan uspjela doći, N. je odgovorila da je zamolila šefa da ju pusti. Nastojeći biti duhovit, psihijatar je to prokomentirao riječima: "Mora da vam je šef peder." N. je zašutjela, a onda ustala, zahvalila se i izašla iz sobe. Željela je, naime, razgovarati o onome što se dogodilo prije nekoliko tjedana, kada se, prvi put u životu, zaljubila u ženu koja ju je, nakon zajednički provedene noći, odlučila ignorirati. (Iz autorove savjetodavne prakse).
3.14.1. Ljudska prava Godine 1977., u Hrvatskoj je dekriminalizirana homoseksualna aktivnost. Premda je tijekom osamdesetih godina zabilježeno nekoliko pokušaja medijskog senzibiliziranja javnosti - od kojih je radijska emisija Frigidna utičnica, emitirana kraće vrijeme na tadašnjem Omladinskom radiju 101, sigurno najpoznatija - u svakodnevnom je životu fenomen homoseksualnosti bio je posve nevidljiv, premda često prisutan u uvredama, stereotipnim šalama i predrasudama (Štulhofer i Francetić, 1996.). Krajem devedesetih godina, unutar ženske scene pojavljuje se niz inicijativa koje poglavito imaju za cilj unaprijediti razumijevanje lezbijstva i pružiti podršku ne-heteroseksualnim ženama.151 Ti su napori olakšali organiziranje i stvaranje prvih udruga. Tako je godine 2000. u Rijeci registrirana lezbijska udruga LORI, a 2002., nakon pet godina njene aktivnosti152, u Zagrebu je službeno pokrenuta Kontra. Iste godine (2002.)
151 Prvi pokušaji lezbijskog organiziranja vezani su za tzv. Lila inicijativu, koja se pojavila 1989. godine.
116
152 Uključujući SOS telefon i neformalno savjetovalište za lezbijke.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
osnovana je i udruga Iskorak, s zadatkom promicanja nestandardnih seksualnih i rodnih prava.153 Većinu članova Iskoraka čine mlađi homoseksualni muškarci. Godine 2002. osnovana je i koordinacija LGBT (Lesbian, Gay, Bisexual and Transgender) udruga u Hrvatskoj, a održan je i prvi Gay pride mimohod. Pojava nevladinih organizacija koje zastupaju prava seksualnih manjina154, bitno je promijenila društvenu stvarnost. Kroz civilno organiziranje i antidiskriminacijski diskurs, homoseksualnost je napokon dobila javno lice. Ta nova vidljivost homoseksualnosti otvorila je niz pitanja koja su do tada minorizirana, prešućivana, ignorirana ili naprosto neprepoznata kao sustavno diskriminiranje osoba nestandardne seksualne orijentacije. Ponajprije kroz djelovanje homoseksualnih udruga, čiji su aktivisti mahom pripadnici mlađih generacija, društvena se stvarnost počela otkrivati kao prostor u kojem su homoseksualne osobe izložene prijeziru, odbacivanju, izravnoj i neizravnoj diskriminaciji, uznemiravanju i nasilju.155 Kroz kritičku analizu profesionalnih i javnih istupa pojedinih eksperata, političara i javnih osoba, u kojima se povećana vidljivost homoseksualnosti u hrvatskom društvu tumačila kao svojevrsna epidemija izazvana homoseksualnim lobiranjem, LGBT aktivisti su upozorili na reprodukciju homofobije kroz autoritativno promicanje neznanstvenih stavova, predrasuda, „tradicionalnih hrvatskih vrednota“ i religijskih moralnih dogmi. Zahtjevi vezani uz zakonsko priznavanje istospolne veze jasno su ukazali na raspon neravnopravnosti, navodeći niz prava za koja su homoseksualni partneri uskraćeni u odnosu na bračne parove (Juras i Grđan, 2006.). Tijekom razdoblja 2003. – 2005., u nizu je novih zakona prepoznata i sankcionirana diskriminacija na temelju seksualne orijentacije.156 Vrhunac tog legislativnog trenda nedvojbeno je Zakon o istospolnim zajedni-
POGLAVLJE 3
cama, usvojen 2003. godine. No, čak i površna analiza teksta zakona ukazuje da je riječ o posve formalnom priznanju mogućnosti istospolnog partnerstva, koje ne uključuje mogućnost registracije, a time niti ostvarivanje ekonomskih, zdravstvenih i roditeljskih prava. Ta ispraznost zakonskog rješenja vjerojatno odražava raspoloženje javnosti, odnosno činjenicu da je i takav zakon liberalniji od javnog mnijenja. Premda je stav javnosti prema homoseksualnosti danas manje restriktivan i odbacujući nego prije tridesetak godina157, hrvatski su građani i dalje podijeljeni kada je riječ o homoseksualnosti. Tako 70,3% ispitanika u istraživanju provedenom 2003. godine na nacionalnom uzorku smatra seksualni odnos između punoljetnih osoba istoga spola „pogrešnim“ ili „uvijek pogrešnim“ dok je suprotnog je mišljenja 14.1% ispitanika. S druge strane, samo se 15,4% slaže s tvrdnjom da homoseksualci „nisu bolji od kriminalaca“ te da ih „treba najoštrije kažnjavati“ dok se s tvrdnjom ne slaže 64,4% anketiranih (Štulhofer i Brajdić Vuković, 2004). U jednom drugom nacionalnom istraživanju, 50% građana je izjavilo kako ne bi prihvatilo homoseksualnu osobu za prijatelja, a 47% ih je bilo suprotnog mišljenja. Prema istoj studiji, pravo na bračnu zajednicu homoseksualnom bi paru priznalo 39% anketiranih, a 55% je protiv toga (Carana, 2002.). Prema rezultatima Europskog istraživanja vrednota iz 1999. godine,158 u Hrvatskoj je homofobija natprosječno izražena. Tako 53% hrvatskih ispitanika nije željelo homoseksualnu osobu za susjeda, u usporedbi s, prosječno, 34% ispitanika u drugim europskim zemljama (Baloban, 2005.: 264). Da se homoseksualnost ni u kom slučaju ne može opravdati držalo je čak 68% ispitanih građana Hrvatske te gotovo upola manje (39%) ispitanih u ostatku Europe
153 U prvoj polovini devedesetih godina registrirana je LIGMA (Lezbijke i gej muškarci u akciji), koja je, kao prva homoseksualna udruga u Hrvatskoj, djelovala 1993. i 1994. godine. 154
Usprkos nekim pokušajima, u Hrvatskoj još ne postoji udruga transseksualnih osoba. Prava transrodnih osoba zastupa Ženska soba (www.zenskasoba.hr), osnovana 2002. godine.
155
U izvještaju o društvenoj otvorenosti u Hrvatskoj, seksualne su manjine, prema mišljenju stotinjak eksperata iz različitih područja, označene manjinom izloženom najvećem stupnju diskriminacije (Goldstein, 2005.: 60). Ista je ocjena zabilježena i godinu dana kasnije (usp. Bagić i Kesić, 2006.)
156
Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o HRT-u, Zakon o elektronskim medijima, Zakon o radu, Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, dopune Kaznenog zakona iz 2004. i 2006. godine te Zakon o državnim službenicima; za detalje usp. Bagić i Kesić, 2006.
157
Dok je 1971. godine 78% djevojaka i 76% mladića, srednjoškolaca, homoseksualnost smatralo neprihvatljivom, 2005. je to bio slučaj s 34% njihovih vršnjakinja i 67% vršnjaka (Štulhofer i sur., 2006.).
158 Istraživanje je obuhvatilo 32 europske zemlje (uključujući i Tursku), a provedeno je na probabilističkim nacionalnim uzorcima.
117
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
(Baloban, 2005.: 309). U usporedbi s Hrvatskom, neprihvaćanje je homoseksualnosti bilo raširenije samo u Letoniji, Litvi, Mađarskoj, Rumunjskoj i Turskoj (Baloban, 2005.: 172). U političkom diskursu protivljenje izjednačavanju prava homoseksualnih i heteroseksualnih osoba usko je povezano s pozivanjem na tradicionalni nacionalni identitet, baš kao što je religioznost (bez obzira na dob i stupanj obrazovanja) čimbenik koji utječe na negativan stav građana prema homoseksualnom odnosu (Štulhofer i Brajdić Vuković, 2004.). S obzirom na prominentnu javnu ulogu i utjecaj Crkve u oblikovanju moralnih vrijednosti (Škrabalo i Jurić, 2005.), religijsko tumačenje homoseksualnosti nedvojbeno utječe na ranjivost seksualnih manjina. Premda Crkva ne odbacuje osobe istospolnih sklonosti (koje u konačnici smatra osobnim izborom), niti podržava njihovu diskriminaciju, homoseksualnu aktivnost izričito smatra neprirodnom i grješnom.159 Kao posljedica toga, borba za prava homoseksualaca u crkvenim se krugovima tumači kao znak duboke moralne krize i nova prijetnja obitelji kao temeljnoj društvenoj instituciji. Povrede ljudskih prava pripadnika seksualnih manjina poglavito se odnose na nedostupnost prava koja proističu iz registrirane zajednice/braka, na povrede dostojanstva i fizičkog integriteta160 (uznemiravanje i zlostavljanje u javnim prostorima) te slučajeve diskriminacije na radnom mjestu.161 Prema trenutnom stanju, istospolni partneri mogu dokazati svoju vezu tek nakon njezina raspada (ako mogu dokazati barem tri godine zajedničkog života) i pritom, retrogradno, ostvariti samo dva prava - pravo na uzdržavanje i pravo na podjelu zajedničke stečevine – u usporedbi s više od šezdeset prava koja proizlaze iz sklapanja braka, odnosno dvadeset i devet koja ostvaruju osobe u izvanbračnoj zajednici (Bagić i Kesić, 2006.). Premda postoji niz osobnih svjedočanstava o ponižavanju i nasilju kojim su bili podvrgnuti upravo zbog svoje različitosti, provjerljivih je informacija malo. Primjerice, tijekom 2002. godine, pravni tim udruga Iskorak i Kontra dokumentirao je 25 fizičkih napada na homoseksualne osobe, što se upadljivo razlikuje od
podataka prikupljenih u prvom domaćem istraživanju o nasilju nad pripadnicima seksualnih manjina. Prema tom istraživanju, provedenom na prigodnom uzorku od dvije stotine ispitanika nestandardne seksualne orijentacije, fizičko je nasilje tijekom 36 mjeseci doživjelo 14,4% ispitanika/ispitanica, a više od 56% je bilo izloženo uvredama i/ili prijetnjama (Pikić i Jugović, 2006.). Više od polovine anketiranih ima prijatelja/prijateljicu ili partnera/ partnericu koji su zbog svoje seksualne orijentacije bili žrtvom (fizičkog) nasilja. I nasilje i uznemiravanje najčešće se događaju na javnim mjestima otvorenog tipa, pri čemu su počinitelji u pravilu nepoznate osobe. O odnosu policije prema seksualnim manjinama postoji vrlo malo podataka. Uz pojedina svjedočanstava o provociranju i ponižavanju transseksualnih osoba, nedavno istraživanje sugerira kako bi nespremnost na prijavljivanje nasilja moglo imati veze i s neprimjerenim odnosom policije prema žrtvama. Naime, Pikić i Jugović (2006.) navode kako se samo jedna petina (22%) osoba koje su doživjele nasilje zbog svoje seksualne orijentacije obratilo za pomoć policiji, pri čemu je svaka četvrta od njih tako doživjela dodatne neugodnosti.
Okvir 21: Incident Rano ujutro, 4. ožujka 2006. godine, skupina od najmanje četiri mladića ušla je na zatvorenu zabavu koju je u zagrebačkom klubu Santos organizirala udruga koja promiče prava homoseksualnih osoba. Uslijedio je napad na okupljene, od kojih je osam ozlijeđeno. Policija je uhvatila dvojicu napadača, protiv kojih je pokrenuta prekršajna prijava. Udruge koje promiču prava homoseksualnih osoba, Iskorak i Kontra, okarakterizirale su napad kao zločin iz mržnje i podnijele krivičnu prijavu, no Policijska uprava zagrebačka, koja je provela kriminalističku obradu nakon javnog pritiska i intervencije pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, prikazala je cijeli slučaj kao „klasičnu barsku tučnjavu” (Grđan, 2006.).
159 Za identičan, detaljno izložen i biblijski argumentiran stav Protestantske crkve usporedi Izvješće povjerenstva Britanske evanđeoske alijanse o jedinstvu i istini među evanđeoskom Kršćanima (ACUTE, 2005.). 160 Kao što su pokazale prijetnje i napadi kamenjem i suzavcem na prvu gay pride povorku u Zagrebu, u lipnju 2002. godine. Sve do
sada
održane povorke je osiguravao velik broj policajaca (ponekad usporediv s brojem sudionika) u zaštitnoj opremi.
118
161 Time se, dakako, ne iscrpljuje raspon povreda ljudskih i građanskih prava pripadnika seksualnih manjina. Valja upozoriti kako transseksualne osobe koje kirurški ne promijene izgled genitalija nemaju pravo na promjenu spolne odrednice u osobnim dokumentima, za razliku od onih koji su izvršili tzv. kiruršku tranziciju, što je iz perspektive ljudskih prava izrazito dvojbena praksa.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.14.2. Pristup uslugama zdravstvene zaštite Načelno, pripadnici seksualnih manjina imaju jednak pristup zdravstvenim i obrazovnim institucijama kao i svi ostali građani. Ipak, u pojedinim slučajevima njihova je participacija i/ili korištenje usluga otežana zbog nerazumijevanja, netolerancije ili izravnog ponižavanja i zlostavljanja. Kada je riječ o zdravstvenim uslugama, pripadnici seksualnih manjina se često suočavaju sa heteronormativnim očekivanjima liječnika koja mogu imati negativan učinak na kvalitetu dijagnoze. To je osobito slučaj u urološkoj, ginekološkoj i dermatovenerološkoj praksi, zbog čega, čini se, pripadnici seksualnih manjina u pravilu posjećuju liječnike koji su prepoznati kao gay-friendly stručnjaci. Sličan se problem, ponekad i izraženiji, pojavljuje i u području psihijatrije (Okvir 20), gdje pojedini stručnjaci, najčešće psihodinamički orijentirani pripadnici starije generacije, i dalje drže homoseksualnost psihičkim poremećajem. S obzirom na postojeću zakonsku regulativu (Zakon o zaštiti prava pacijenata, 2004.), istospolni partneri ne mogu donositi odluke za partnera/partnericu koji nisu sposobni dati (ili uskratiti) pristanak za određenu medicinsku proceduru, a u bolničkoj im je praksi često onemogućen uvid u medicinsku dokumentaciju partnera/partnerice. Nedavno su pokrenuta dva javnozdravstvena projekta čiji su ciljevi utvrđivanje prevalencije HIV-a, popularizacija testiranja na HIV i smanjivanje rizika infekcije u populaciji homoseksualnih muškaraca.
3.14.3. Pristup obrazovanju Kada je riječ o obrazovnom sustavu, participacija i uspješnost mladih nestandardne orijentacije otežani su nepostojanjem sadržaja i sustavne seksualne edukacije koji senzibiliziraju učenike na različitosti i promiču toleranciju. Niz osobnih iskustava i svjedočanstava potvrđuje slučajeve bullyinga učenika koje okolina doživljava kao homoseksualne ili napro-
POGLAVLJE 3
sto spolno nedovoljno tipične („ženskasti“ mladić i „muškobanjasta“ djevojka). Primjerice, u jednom od zagrebačkih đačkih domova petnaestogodišnji je mladić bio izložen sustavnom psihičkom zlostavljanju (ismijavanju i izolaciji) te fizičkom napadu.162 Takvi slučajevi ne nailaze uvijek na odgovarajuću reakciju nastavnika i školske uprave.
3.14.4. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja Mali broj pritužbi zbog diskriminacije ponajprije je, čini se, posljedica činjenice da pripadnici seksualnih manjina kolegama i nadređenima ne otkrivaju svoju različitost. „Iskorak iz sjene“ je iznimno rijedak i poglavito vezan uz javnosti poznate osobe, za koje je rizik profesionalne diskriminacije minimalan upravo zbog njihove medijske eksponiranosti. Službeno dokumentirani slučajevi izravne i neizravne diskriminacije, osobito pri zapošljavanju ili na radnom mjestu, također su rijetki. Izvještaj Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2005. godine tako bilježi samo sedam pritužbi zbog diskriminacije temeljene na seksualnoj orijentaciji (Bagić i Kesić, 2006.). Sudeći prema nalazima nedavno provedenog kvalitativnog istraživanja (UNDP Hrvatska, 2006.), ali i činjenici da je iskazivanje vlastite homoseksualnosti iznimno rijetka pojava u domaćim profesionalnim krugovima, mali broj ukazivanja na diskriminaciju najvjerojatnije je posljedica prikrivanja različitosti. Važno je pitanje, dakako, u kojoj je mjeri sakrivanje različitosti posljedica percipiranih rizika priopćavanja vlastite seksualne orijentacije suradnicima. Kao što pokazuje prigodno istraživanje provedeno 2005. godine u 202 poduzeća, trećina osoba (32,7%) zaduženih za poslovne odluke tvrtke ne bi zaposlila deklarirano homoseksualnu osobu. U jednom drugom manjem istraživanju, na pitanje bi li priznavanje vlastite homoseksualnosti vašeg kolege ili kolegice imalo za posljedicu „šikaniranje na poslu“ gotovo je četvrtina (23%) od stotinjak stručnjaka koji pružaju psihološke usluge odgovorila potvrdno (Ženska soba i LORI, 2006b.).
119 162
Krajem 2005. godine, uprava doma poduzela je niz mjera u cilju zaštite dotičnoga učenika, uključujući senzibilizirajuće predavanje o seksualnosti mladih.
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.14.5. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi Prema nekim individualnim svjedočanstvima, osobe homoseksualne orijentacije nailaze na probleme i pri unajmljivanju stanova, osobito kada započnu zajednički život s partnerom/partnericom.163 Istospolna zajednica nerijetko privlači interes susjeda, što u pojedinim slučajevima ima za posljedicu otkazivanje najma, jer vlasnik stana, primjerice, ne želi „lezbe u svojoj kući“. Samo pronalaženje smještaja ponekad je otežano insistiranjem najmodavaca na iznajmljivanju stana bračnom paru, koji se percipiraju kao pouzdani najmoprimci. S obzirom da im postojeći zakon uskraćuje mogućnost dobivanja bračnih i obiteljskih kredita, istospolnim je parovima otežana kupnja stambenog prostora.
3.14.6. Društvene veze Bez obzira na niz problema vezanih ponajprije uz proces iskoraka ili „izlaska iz sjene“ (coming out), tijekom kojeg pripadnici seksualnih manjina izgube neke prijatelje, pa čak i podršku roditelja (najčešće samo privremeno), postojeća istraživanja ukazuju na razmjerno bogat i često alternativan društveni život homoseksualnih i biseksualnih osoba.164 Kao što je već izloženo, trenutno aktivno djeluju četiri nevladine organizacije koje promiču prava seksualnih manjina (Kontra, Iskorak, LORI i Ženska soba), kao i niz manjih skupina/udruga koje se bave izdavaštvom i psihološkom pomoći. Širu koordinaciju i podršku osigurava regionalna mreža osnovana 2003. godine - Southeastern European Queer Network. Aktivnost spomenutih udruga zrcali se u nizu pravno
političkih inicijativa, umjetničkih, kulturnih i stručnih manifestacija,165 manjim istraživačkim projektima, godišnjoj gay pride paradi itd. Okupljališta, virtualna i stvarna, su malobrojna, no dobro organizirana. Riječ je o Web portalima,166 klubovima u Zagrebu i Rijeci, gay sauni i određenom broju neformalnih okupljališta širom Hrvatske. Kada je riječ o mlađim generacijama, uži je prijateljski krug sastavljen kako od osoba nestandardne tako i standardne (heteroseksualne) orijentacije167 (UNDP, 2006b.). S obzirom da su u javnim prostorima osobe homoseksualne orijentacije ne samo onemogućene u izražavanju emocionalne bliskosti već i izložene riziku verbalne provokacije i vrijeđanja, pa čak i fizičkog napada, prijateljske su mreže pripadnika seksualnih manjina iznimno važan izvor socijalne podrške. Premda se čini da homoseksualne osobe hetero prijateljima baš ne povjeravaju sve (osobito ako su prijatelji istoga spola; UNDP Hrvatska, 2006b.), ti su prijatelji, najvjerojatnije, podjednako važan izvor podrške kao i ne-heteroseksualni prijatelji. Roditeljsko prihvaćanje različitosti vlastite djece nedvojbeno ima golem učinak na kvalitetu života pripadnika seksualnih manjina, o čemu svjedoče i krize koje odbacivanje od strane roditelja izaziva kod onih koji su se povjerili majci i ocu. Podatci o sudjelovanju pripadnika seksualnih manjina u dobrotvornim, ekološkim, kulturnim ili rekreativnim udrugama ne postoje. Za pretpostaviti je da se razina njihove uključenosti ne razlikuje značajno od one koja obilježava opću populaciju. Razlika bi mogla postojati isključivo u civilnom političkom angažmanu, to jest sudjelovanja pripadnika seksualnih manjina (osobito onih mlađe generacije) u aktivnostima koja promiču njihova prava.
163 Samo 19% osoba nestandardne seksualne orijentacije anketiranih u nedavnom istraživanju živi s partnerom/partnericom (Pikić i Jugović, 2006.), pri čemu je riječ ispitanicima koji žive u tri velika grada. Kako je riječ o razmjernom malom i prigodnom uzorku, podatak valja uzeti tek kao ilustraciju mogućeg stanja. 164 O situaciji u kojoj se nalaze transseksualne osobe postoji izrazito malo informacija. Prema nekim navodima, one bi mogle biti izložene povećanom riziku društvene izolacije, što je jedan od razloga zbog kojih je u toj populaciji odlazak u inozemstvo, čini se, česta tema. 165 Queer Zagreb festival, Transgressing Gender Conference (2005.), deNORMATIV (www.denormativ.hr), Miks (www.udruga-miks.hr.), i programi predavanja i radionica u MaMa-i. 166 www.gay.hr, www.cro-lesbians.com, www.inqueerzicija.hr. 167
120
UNDP (2006.).”Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Skupine s povećanim rizikom od socijalne isključenosti - fokus grupe”. UNDP, Zagreb, Hrvatska.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.14.7. Ključni izazovi Kratka analiza predstavljena u prethodnim odjeljcima ukazuje na nekoliko dimenzija koje generiraju društvenu ranjivost seksualnih manjina. Prva od njih je nedvojbeno sadašnja zakonska ograničenost ljudskih i građanskih prava pripadnika seksualnih manjina koja negativno djeluje na kvalitetu njihovog života. Stigma i diskriminacija, koje su povezane s uskraćivanjem određenih prava, sigurno su barem dijelom odgovorne i za povećanu razinu psihičkih tegoba. Sljedeća je dimenzija izloženost seksualnih manjina psihičkom i fizičkom zlostavljanju, odnosno povećani rizik viktimizacije u javnim prostorima koji proizvodi osjećaj nesigurnosti te je odgovoran za potencijalno (auto)destruktivne psihičke mehanizme prilagodbe takvom stanju stvari (Pikić i Jugović, 2006.).168 Usko povezana s tom dimenzijom jest i raširena netolerancija te homofobičnost dijela javnosti, što održava atmosferu u kojoj diskriminacija i zlostavljanje – kada i budu prepoznati - često prolaze bez osude. Kada je riječ o seksualnim manjinama, zakonske su reforme i sustavna senzibilizacija javnosti stoga temeljni društveni imperativi.
3.14.8. Implikacije za politiku Položaj (a time i ranjivost) seksualnih manjina u Hrvatskoj može se, a to je i potrebno, unaprijediti kombinacijom zakonskih i obrazovnih mjera. Prioritetno je donošenje izmjena i dopuna postojećeg Zakona o istospolnim zajednicama, koje će omogućiti registraciju partnerstva te na taj način osigurati izjednačavanje169 prava pripadnika seksualnih manjina. Po svemu sudeći, za uspjeh toga bit će potrebna koordinirana informacijska kampanja među sabors-
POGLAVLJE 3
kim zastupnicima i vodstvom parlamentarnih stranaka.170 Važan legislativni korak učinjen je nedavnim uvođenjem zločina iz mržnje u Kazneni zakon. Za sada je doseg ove odredbe prilično ograničen, jer se počinjenje kaznenog djela iz mržnje sankcionira isključivo u slučaju kaznenog djela ubojstva (mržnja je tu otegotni motiv). Ipak, time je učinjen prvi korak ka dokidanju trivijalizacije nasilja nad pripadnicima seksualnih manjina, što valja nastaviti primjenom kvalifikacije zločina iz mržnje i na neka druga kažnjiva ponašanja (npr. tjelesno ozljeđivanje, seksualno nasilje i sl.), kako bi se što potpunije ostvarila funkcija odvraćanja od nasilja nad ovom društvenom skupinom. Potreba za informiranjem i edukacijom znatno je složeniji i raznorodniji zadatak. Riječ je, naime, o potrebi oblikovanja, provođenja i evaluacije programa koji promiču razumijevanje i toleriranje seksualnih različitosti u različitim populacijama. Sustavno bi informiranje trebalo obuhvatiti mlade (osobito školsku djecu i maloljetnike) i njihove roditelje, stručnjake u specifičnim područjima (sudstvo, policija, socijalni rad, zdravstvo - poglavito u području zaštite mentalnog zdravlja171 - i obrazovni sustav), ali i opću populaciju. U slučaju škola, senzibilizacija se učenika može ostvariti kroz planirano uvođenje zdravstvenog odgoja, koji će uključivati module o ljudskoj seksualnosti i prevenciji nasilja. Senzibilizaciju eksperata, s ciljem uočavanja heteronormativnosti u profesionalnom radu te informiranja o specifičnim potrebama pripadnika seksualnih manjina, valja organizirati kroz suradnju strukovnih organizacija i civilnih udruga koje promiču prava seksualnih manjina. Naposljetku, senzibilizacija šire javnosti, koja je ipak sekundarna u odnosu na intervencije među mladima i stručnjacima, podrazumijeva središnju ulogu elektronskih medija, poglavito javne TV.
168 Više od 40% osoba uključenih u prvo domaće istraživanje o nasilju nad osobama nestandardne seksualne orijentacije barem je jednom
u životu ozbiljno razmišljalo o samoubojstvu (Pikić i Jugović, 2006.). 169
Hoće li se među tim pravima, i na koji način, naći i pravo na posvajanje djece, trebalo bi prepustiti argumentiranoj stručnoj i javnoj raspravi. Na ostvarivanje pune ravnopravnosti seksualnih manjina ponajprije valja gledati kao na proces koji mora uzeti u obzir vrijednosti i sudove prisutne u javnosti. Dakako, i njih treba promatrati kao trenutno važeće, na čiju promjenu mogu djelovati kako zakonske tako i obrazovne intervencije.
170 A možda i izravne sugestije Europske unije. 171 Nedavno je Ženska soba pokrenula program senzibilizacije u području psihoterapeutskog i savjetodavnog rada s ne-heteroseksualnim
osobama. Objavljeni su, također, prijevodi Smjernica za psihoterapeutski rad s LGB klijenticama i klijentima Američkog psihološkog društva te Standardi skrbi za poremećaje rodnog identiteta Međunarodnog udruženja za rodnu disforiju H. Benjamin (Ženska soba, 2006; http:// www.zenskasoba.hr/public_html/index.php?option=content&task=view&id=50&Itemid=51).
121
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.15. Osobe s problemom ovisnosti Okvir 22: Odrastanje u obitelji s roditeljima alkoholičarima „Moj otac i majka su bili teški alkoholičari. Otac je pio po bocu žestokog pića dnevno, ali se s tim još dobro nosio. Majka bi pak uvijek pila sve dok se ne bi doslovce srušila. Kad bi majka bila pijana u kući bi redovito dolazilo do svađe pa i tuče, a povremeno bi me pokušavala seksualno zlostavljati i vladala bi se spolno izopačeno. Sjećam se kako ju je jedanputa otac pretukao nakon što mi se uporno pokušavala zavući u krevet. Kao najstarije dijete u obitelji s roditeljima alkoholičarima, morao sam brzo sazrijevati, preuzeti na sebe skrb za braću i dijelom za kućanstvo. Bio sam zadužen uveseljavati oca kako ne bi vikao na pijanu majku, kako poslije ne bi i sam pio, razbijao po kući i tukao nas. Ja sam se rodio star, a djetinjstva i mladosti nisam imao.“
Ovisnici o psihoaktivnim drogama Tijekom posljednjih petnaestak godina droge su u Hrvatskoj postale dostupnije, jeftinije i prisutnije. Tako povremeni konzumenti droga, koji bi na neorganiziranom tržištu droga to i ostali, u kratkom vremenu postaju pravi ovisnici. Isto tako, pušači marihuane ili hašiša, te mladi koji rekreativno uzimaju droge tipa ecstasy-speed u bitno većem postotku i u kraćem vremenskom roku prelaze na zlouporabu heroina. Prvi kontakti s drogama događaju se u sve mlađoj životnoj dobi i pomiču se već u dob od četrnaeste do šesnaeste godine, a sve je veći broj mladih koji heroin uzimaju kao svoju prvu drogu. Droge su među mladima izgubile odlike nečeg opasnog, zabranjenog i štetnog, te su se primakle ulozi koju je do tada imao alkohol. Spolni omjer osoba liječenih zbog problema drogiranja iznosio je 2004. godine 5,2:1 u korist muškog spola. Javnost u Hrvatskoj je izrazito senzibilizirana za problem zlouporabe droga. Mnoge institucije imaju programe za pomoć ovisnicima koja je nerijetko iznad razine pomoći u razvijenim zapadnim zemljama. Problem zlouporabe izdignut je na razinu političkog i društvenog problema u Hrvatskoj.
3.15.1. Ljudska prava Ovisnici o alkoholu Procjenjuje se da u Hrvatskoj, među sveukupnim pučanstvom ima 6% ovisnika o alkoholu. Prekomjerno pije čak 15% punoljetnog muškog stanovništva i 4% punoljetnih žena. Budući da se u Hrvatskoj pijenje tolerira, kao i osobe koje piju prekomjerno, ovisnici o alkoholu su socijalno asimilirani, a njihova ljudska prava su u temeljnom smislu neugrožena. S druge strane, osobe s problemom prekomjernog pijenja, kao izolirana društvena skupina nositelji su najvećeg broja socijalnih devijacija, čime izravno ugrožavaju prava drugih. Njihovo disfunkcionalno ponašanje, iako ima nepovoljne učinke po neposrednu obiteljsku i radnu okolinu alkoholičara, rijetko se sankcionira. Stoga je neposredna zadaća ministarstva pravosuđa, unutarnjih poslova, zdravstva i socijalne skrbi zaštiti u prvom redu ljude koji dijele obiteljsku, radnu i životnu okolinu s alkoholičarima.
122
3.15.2. Pristup uslugama zdravstvene i socijalne pomoći Ovisnici o alkoholu U Hrvatskoj je liječenje osoba s problemom pijenja organizirano na nezadovoljavajuće niskoj razini. Psihijatara, liječnika primarne zdravstvene zaštite, psihologa, socijalnih radnika i pedagoga specijaliziranih i posebno izobraženih za pomoć osobama s problemom pijenja je malo, a opća razina poznavanja problema izazvanih pijenjem neučinkovito je niska. Psihijatri drže da rad s osobama s problemom pijenja nije njihova zadaća te prema problemu ovisnosti pristupaju moralizatorski, a ne medicinski. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi zaduženo je za implementaciju i nadzor nad provođenjem programa suzbijanja poremećaja i problema izazvanih alkoholom. Unutar samog Ministarstva resor socijalne skrbi
SOCIJALNO ISKLJUČENI
je odgovorniji i važniji od resora zdravstva, jer se, na nacionalnoj ravni, poremećaji izazvani alkoholom stručno koncepcijski rješavaju po javnozdravstvenom, a ne tek po kliničko-medicinskom modelu. No, intervencije sustava socijalne skrbi su prerijetke i u pravilu tek parcijalne da bi u značajnijoj mjeri imale upliva na pojavnost i skrb za osobe sklone pijenju u pojedinoj zajednici. Hrvatska se orijentirala na skupe oblike pomoći alkoholičarima, čija je učinkovitost i obuhvatnost niska. Tu se, u prvom redu, misli na bolničke detoksikacije i aziliranja alkoholičara na općim psihijatrijskim odjelima bez provođenja specifičnih programa njihovog psiho-socijalnog oporavka. U Hrvatskoj je nedovoljno specifičnih programa za oporavak alkoholičara, dnevnih bolnica za alkoholičare, vikend bolnica za alkoholičare koji se liječe uz rad, bolničkih odjela za stacionarno liječenje alkoholičara, te terapijskih zajednica ili socijalnog doma za alkoholičare. Ne postoji sustav za pomoć obiteljima alkoholičara, supružnicima alkoholičara i djeci alkoholičara. Tako je od strateške važnosti na državnoj razini potpomagati postojeće i dalje osnivati nove Klubove liječenih alkoholičara koji se oporavljaju po principima samopomoći. Danas u Hrvatskoj djeluje oko 170 Klubova liječenih alkoholičara, a idealno bi bilo da na svakih 10.000 stanovnika bude po jedan Klub liječenih alkoholičara, dakle oko pet stotina. Najveći broj ovisnika o alkoholu, do tri četvrtine njih, su funkcionalni alkoholičari i njihovo prekomjerno pijenje postoji neovisno od obiteljskih, radnih i životnih uloga koje se posve zadovoljavajuće odvijaju. Disfunkcionalni alkoholičari, tj. osobe sa socijalno vidljivim problemom pijenja na koje su centrirani programi tretmana, tvore tek oko 15% osoba s problemom pijenja te programi pomoći nisu primjereni preostaloj većini pučanstva s problemom pijenja. Ti ljudi se nemaju kome i gdje javiti kako bi dobili adekvatnu pomoć, savjet ili barem informaciju. Do 80% ovisnika o alkoholu i praktički sve osobe s problemom pijenja nisu pokrivene nikakvim sustavima pomoći. Većina osoba s problemom pijenja terapijski je najzahvalnija, jer u njih već kratke terapijske intervencije, koje u prvom redu provode liječnici opće prakse i socijalni radnici, učinkovito rješavaju problem pijenja, i preventivno osujećuju progresiju ka disfunkcionalnom alkoholizmu. Tehnike motivacijskog intervjuiranja i kratke fokalne intervencije potiču osobe s problemom pijenja da si same pomognu. Hrvatska na žalost nema ovakvih službi i intervencija.
POGLAVLJE 3
Kontinuirana terapija podrške niskog intenziteta, a visoke učestalosti i dugog trajanja, metoda je izbora liječenja ovisnika o alkoholu. Stoga ni ne čudi da se najveći broj alkoholičara liječi izvanbolnički i u grupama samopomoći. Za sada u Hrvatskoj postoje tek četiri grupe Anonimnih alkoholičara i jedna stručno vođena grupa samopomoći žena s problemom pijenja. Grupe samopomoći koje su podružnice ili modificirani izdanci najpoznatijih svjetskih pokreta samopomoći osobama s problemom pijenja poput AA-grupa (Alcoholics Anonymous), RR grupa (Rational Recovery), MM-grupa (Moderation Management), WFS-grupa (Woman for Sobriety) i sličnih, morali bi u svakoj suvisloj državnoj strategiji suzbijanja poremećaja izazvanih alkoholom zauzimati ključno mjesto terapijskog djelovanja. Sustavi pomoći osobama s problemom pijenja su ustrojeni tako da dominantno pomažu muškarcima i prilagođeni su obrascima i specifičnostima muškog (a ne ženskog) prekomjernog pijenja. Kad žene ne ustraju u apstinenciji, drži se da to nije stoga jer im nije pružena adekvatna pomoć, već zato jer se nisu dovoljno trudile. Zato se grupe samopomoći za žene s problemom pijenja mogu više posvetiti specifičnoj prirodi ženskog pijenja, što nije moguće ostvariti u miješanim grupama.
Ovisnici o psihoaktivnim drogama U usporedbi s proteklim godinama možemo zapaziti kako je trend epidemijskog rasta liječenih ovisnika, koji je trajao od početka devedesetih, zaustavljen te kako je broj liječenih ovisnika od 2001. godine na ovamo stabilan. Naime, broj ukupno liječenih osoba zbog zlouporabe droga unazad nekoliko godina kreće se između 5.400 – 5.700, od toga je heroinskih ovisnika između 4.000 – 4.200 osoba, a godišnji broj novoprijavljenih heroinskih ovisnika kreće se između 800-1.000 osoba. Prema broju liječenih ovisnika u odnosu na broj stanovnika, na prvom mjestu je Istarska županija, a potom Zadarska, te Šibensko-kninska županija. Veća gradska središta koja prednjače po zlouporabi ilegalnih droga su u prvom redu Pula, Zadar, Trogir i Split, a tek onda Zagreb, Rijeka, Vinkovci i Osijek. Uz naznaku da jedino gradovi Pula i Zadar imaju neprihvatljivo visoke stope ovisnika. Najčešći usporedo postojeći psihički poremećaji u osoba liječenih zbog zlouporabe droga su u prvom redu poremećaji osobnosti, alkoholizam, te depre-
123
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
sivni poremećaji. Broj umrlih zbog zlouporabe droga, temeljno zbog predoziranja, u Hrvatskoj pokazuje trend kontinuiranog rasta, od svega 29 umrlih 1996. godine pa do 108 umrlih 2004. godine. Udruga za unapređenje kvalitete življenja LET odlučila je provesti istraživanje o Kvaliteti života intravenoznih ovisnika o opojnim drogama koje je usmjereno na subjektivne procjene razine kvalitete života (obiteljska situacija, fizičko zdravlje, tijek ovisnosti te zadovoljstvo životom). Istraživanjem su bili obuhvaćeni aktivni korisnici droga koji su u trenutku provođenja istraživanja bili uključeni u program izmjene igala i šprica (tzv. smanjenje štete) koji Udruga LET provodi na području Grada Zagreba. Rezultati pokazuju tendenciju ka nezadovoljstvu općim stanjem. Uz postojanje hepatitisa, depresija je bila jedna od najčešćih bolesti. Brojna ostala istraživanja pokazala su da zlouporaba sredstava ovisnosti ima za posljedicu depresivno raspoloženje, a potvrdila su i povezanost između konzumacije sredstava ovisnosti i ostalih psihičkih poremećaja. Može se vidjeti da prevladava negativan stav prema sadašnjem stanju te pesimistično raspoloženje vezano uz budućnost. Većina ispitanika ne spava dobro što se može dovesti u vezu sa popratnim manifestacijama konzumacije droga i depresivnim raspoloženjem. Podaci dobiveni istraživanjem pokazuju da je na liječenju u posljednjih godinu dana bilo 64% ispitanika, od kojih se 71% liječilo ambulantno (metadonska terapija), a njih 28,8% bolnički. Ovisnici imaju negativna iskustva sa liječnicima opće/ obiteljske medicine, stomatolozima i ljekarnicima. Liječnici opće/obiteljske medicine su odgovorni za neposredno davanje metadona na dnevnoj bazi. Ovisnici o drogama često nailaze na nerazumijevanje svojih obiteljskih liječnika koji se očituje kroz negativan stav prema metadonskoj terapiji, vjerovanju da će ovisnici unijeti nemir u njihove čekaonice i među druge pacijente, strah od provala i krađa metadona, te kroz nepodržavanje svakodnevne terapije metadonom. Stomatolozi su neskloni imati ovisnike za pacijente jer ih je strah prijenosa virusa hepatitisa C te da će njihovi ostali pacijenti odlučiti preći drugom liječniku da izbjegnu susrete sa ovisnicima. Većina ljekarnika odbija prodati čiste igle i šprice intravenoznim korisnicima droga te na taj način ne sprečavaju širenje HIV-a, hepatitisa B i C u populaciji pod povećanim rizikom.
124
Sustavi zaštite zdravlja i tretmana ovisnika koji u nas apsolutno nedostaju su programi nadzora nad intravenoznim ovisnicima koji se nakon bezuspješnog liječenja i povratka vraćaju iz inozemnih terapijskih zajednica. Oni povećavaju rizik od prijenosa HIV-epidemije među hrvatskim ovisnicima. Ipak, u posljednjih nekoliko godina uočen je trend smanjenja korištenja zajedničkih igala i šprica. Na postavljeno pitanje o zajedničkom korištenju igala u zadnjih mjesec dana, 38,6% ovisnika odgovorilo je potvrdno u anketi 2002. godine, 33,1% u anketi 2003. godine, a 29,3% potvrdno je odgovorilo 2004. godine. Među liječenim heroinskim ovisnicima je i nadalje vrlo niska prevalencija HIV-a (tek 0,5%), dok je zaraženost virusima serumskog hepatitisa visoka (19,2% hepatitis B i čak 47,4% hepatitis C). Izrazito niska razina HIV-a među ovisnicima u Hrvatskoj nije rezultat nekakvog pretpostavljenog kvalitetnog rada na prevenciji širenja HIV-a među samim ovisnicima, koliko puke sreće da u Hrvatskoj naprosto nema velike epidemije. Da je kojim slučajem drugačije, Hrvatska bi se s time teško znala nositi. Sustavi prevencije i tretmana ovisnika koji su u Hrvatskoj nedovoljno razvijeni i tek su u fazi nastanka uključuju:
-
“Drop-in” centre za smanjenje štete, programe zamjene igala i “outreach” službe socijalne skrbi za ovisnike. Pionirski akteri domaće scene za smanjenje štete su: Crveni križ Hrvatske i udruga Let u Zagrebu; Help, kao nositelji programa zamjene igala, i Novi život, za sada je jedina jedinica socijalne “outreach” skrbi za ovisnike u Hrvatskoj, u Splitu; te Terra u Rijeci, koja je pored zamjene igala pokrenula prvi "drop-in" centar za ovisnike.
-
Programe liječenja metadonom koji su u nas nezadovoljavajuće strukturirani s posljedično visokom stopom zlouporabe metadona izvan terapijskog konteksta. Zbog dezorganiziranog sustava distribucije pozitivni terapijski potencijali primjene metadona ne dolaze do izražaja. Štoviše, on se u Hrvatskoj pojavljuje kao druga najopasnija ilegalna ulična droga, a ovisnici koji su na terapiji održavanja metadonom se ne resocijaliziraju, nego žive kaotično destruktivnim životnim stilom istovjetnim onom u heroinskih ovisnika.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
-
-
Manjak strukturiranih programa oporavka za ovisnike u kaznionicama i zatvorima Hrvatske, kao i programa za ovisnike koji provode mjeru obaveznog liječenja na slobodi.
3.15.3. Pristup obrazovanju
Bolničku detoksikaciju opijatskih ovisnika na psihijatrijskim odjelima matičnih gradskih ili županijskih bolnica koja se vrši nedopustivo rijetko, pa se većina heroinskih ovisnika na bolničko liječenje bespotrebno upućuje u rijetke specijalizirane Odjele za ovisnike. Kako se detoksikacija ovisnika može obaviti u sklopu odjela intenzivne psihijatrijske skrbi svake županijske bolnice, daljnja proširenja bolničkih kapaciteta postaju nepotrebna.
Kroz školske preventivne programe ustrojene na nacionalnoj razini nastoji se smanjiti interes školske mladeži za isprobavanje kako ilegalnih tako i legalnih droga (alkohol, nikotin), a kroz diskretne zaštitne programe nastoji se zaustaviti proces izdvajanja problematične mladeži po pitanju konzumacije droga i alkohola. No navedeni sustavi ne uspijevaju pomoći mladeži s visokom razinom rizičnog ponašanja (smetnjama u ponašanju, zlouporabom droga i alkohola, sklonošću delikvenciji), te oni nerijetko napuštaju školu i prekidaju redovito školovanje. Institucije socijalne skrbi im, za sada, ne uspijevaju učinkovito pomoći u spriječavanju njihove daljnje socijalne marginalizacije.
Ono što Hrvatskoj treba su zapravo jeftini izvanbolnički terapijski sustavi širokog obuhvata ovisnika poput dnevnih bolnica za ovisnike, grupa za psihološku rehabilitaciju i resocijalizaciju ovisnika u programima liječenja metadonom. Također nedostaje mreža Klubova liječenih ovisnika nalik onoj već desetljećima aktivnoj mreži Klubova liječenih alkoholičara. Sustavi zaštite zdravlja i tretmana ovisnika koji su u nas na posvema zadovoljavajućoj razini uključuju:
-
-
Terapijske zajednice za ovisnike koje su donekle hipertrofirani sustav i po brojnosti i po kapacitetu sa uspješnim marketingom prema roditeljima ovisnika i institucijama društva, koji je pak ovisnicima manje privlačan. U Hrvatskoj djeluje 12 terapijskih zajednica s 33 terapijske kuće. Trenutno se u komunama u Hrvatskoj, Italiji i Španjolskoj liječi nešto više od 1.000 naših ovisnika. Većina zajednica nema mogućnost dugotrajnije skrbi za djevojke i žene, tako da posebne terapijske kuće za ovisnice za sada postoje samo u tri zajednice, sa ukupnim smještajnim kapacitetom za tek 48 ovisnica. Županijski centri za prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti. Do sada su osnovana čak 22 Centra za prevenciju ovisnosti u sastavu županijskih zavoda za javno zdravstvo u svim većim gradskim središtima. Obzirom da ne postoji izražen problem zlouporabe ilegalnih droga u mnogim županijama, ovakvih je centara možda i previše.
POGLAVLJE 3
Ovisnici o alkoholu i psihoaktivnim drogama
Većina liječenih ovisnika ima završenu srednju školu (njih 62,9%), a znatan broj nezavršenu srednju ili završenu samo osnovnu školu (njih 32%). Višu stručnu spremu ima tek 3,2% od ukupnog broja liječenih ovisnika.
3.15.4. Pristup zapošljavanju i uslugama zapošljavanja Ovisnici o alkoholu Kad prosuđujemo pojavnost problema izazvanih alkoholom među uposlenicima, moramo biti svjesni činjenice da je u Hrvatskoj desetljećima pijenje alkoholnih pića bila sastavnica rada. Često je radnicima bilo ne samo dopušteno piti dok rade, nego su štoviše bili dijelom isplaćivani u alkoholnim pićima. Bila su potrebna desetljeća preventivnih napora i javnozdravstvene senzibilizacije javnosti da bi se pijenje počelo vezivati na slobodno vrijeme provedeno izvan radnog mjesta. No poslodavci i dalje u pravilu toleriraju pijenje uposlenika i poriču problem pijenja u svom poduzeću, čime ga zapravo neizravno podržavaju. Iako su poslodavci zakonski dužni intervenirati poradi problema pijenja kod uposlenika, oni to uglavnom ne čine, jer ne žele zadati dodatne probleme uposlenicma kao što su sramoćenje, stigmatizacija i stegovne mjere. Neposredni nadzor uposlenika od strane poslodavca najpouzdaniji je
125
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
način prevencije pijenja na radnom mjestu, kao i konstruktivna konfrontacija s uposlenikom s problemom pijenja, uz posljedične stroge stegovne mjere koje se poduzimaju ukoliko ovaj ne potraži stručnu pomoć.
Ovisnici o psihoaktivnim drogama Velika većina naših ovisnika živi s obiteljima, i to 70,3% sa roditeljima, 10,7% s obiteljima koje su sami zasnovali, dok 8,3% liječena ovisnika žive sami.
Ovisnici o psihoaktivnim drogama Među osobama liječenim zbog zlouporabe droga nezaposlenih je 42,8%, povremeno radi njih 10,8%, dok je 17,9% njih, i to su u pravilu konzumenti neopijatskih droga, u statusu učenika i studenata. Najveća stopa nezaposlenosti je među heroinskim ovisnicima od kojih je tek svaki četvrti stalno zaposlen. Navedeno je u manjoj mjeri uvjetovano općom visokom stopom nezaposlenosti među mladima, a u većoj mjeri nespojivošću kaotičnog ovisničkog životnog stila s odgovornošću koju zahtijeva radni odnos.
3.15.5. Pristup stambenom smještaju i osnovnoj infrastrukturi Ovisnici o alkoholu Alkoholičari-beskućnici tvore oko 5% alkoholičarske populacije i po definiciji su najugroženija podskupina alkoholičara, koja nerijetko niti potražuje pomoć niti dopušta da joj se pomogne. Prvi korak socijalne skrbi mora uvažiti njihovu aktualnu nemoć da prestanu piti i ići u smjeru smanjenja štete osnivanjem i upućivanjem dugogodišnjih alkoholičara-beskućnika u konačišta, u hostele za beskućnike, u "drop-in" centre (gdje mogu boraviti u dnevnim satima, ali ne mogu piti), u "wet"centre (gdje mogu ne samo boraviti nego i piti u protektivnim uvjetima), te gdje im službe socijalnog rada mogu biti od pomoći. Drugi korak je rješavanje samog problema pijenja koji je u alkoholičara-beskućnika često nerješiv sve dok se dugoročnije ne riješi problem njihovog beskućništva smještanjem natrag u matične obitelji, u udomiteljske obitelji, u domove socijalne skrbi ili u komune za alkoholičare. Dok u Hrvatskoj za opijatske ovisnike trenutno postoji 12 terapijskih zajednica (komuna za ovisnike o drogama) s 33 terapijske kuće, za oporavak disfunkcionalnih alkoholičara-beskućnika, ne postoji niti jedna specijalizirana terapijska zajednica, to jest socijalni dom.
126
3.15.6. Društvene veze Ovisnici o alkoholu Prekomjerno pijenje funkcionalnih alkoholičara razara psihološko i tjelesno zdravlje alkoholičara, ali ima ograničen utjecaj na obitelj, te radnu i neposrednu socijalnu sredinu alkoholičara. Druga je pozicija disfunkcionalnih alkoholičara čije pijenje i ispadi ugrožavaju funkcioniranje njihove obiteljske i radne sredine. U nepovoljnijem razrješenju te pozicije alkoholičar razara i sebe i obitelj, a u povoljnijoj potpoziciji alkoholičar razara samo sebe, a obitelj ga je marginalizirala i isključila iz obiteljskih odnosa, kako bi se sačuvala. U takvih obitelji je visoka stopa unutarbračnih konflikata, obiteljskog nasilja i rastava.
Ovisnici o psihoaktivnim drogama Grupe za resocijalizaciju ovisnika u Hrvatskoj apsolutno nedostaju. Za sada Hrvatska nije sposobna pružiti adekvatne programe socijalne rehabilitacije na kakve nailazimo u zapadnim zemljama. Zagovarači pristupa zaposlenja i resocijalizacije bivših ovisnika smatraju da se na taj način izbjegava njihova daljnja marginalizacija i kriminalizacija, što je zapravo način na koji društvo samo sebe štiti od ovisnika. Socijalna rehabilitacija ovisnika izravna je zadaća resora socijalne skrbi, koji se za sada nije dostatno uključio u problematiku zbrinjavanja ovisnika, pa su se kao nositelji socijalne rehabilitacije ovisnika pojavile različite NVO-nevladine udruge. U nas aktualno djeluje čitav niz (njih tridesetak) nevladinih udruga građana koje pružaju različite vidove pomoći ovisnicima i njihovim obiteljima.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Okvir 23: Markovo iskustvo „19. studenog na punkt u Španskom dolazi policija te gnjavi tamo zatečenog korisnika programa [razmjene igala i šprica] prisiljavajući ga, između ostalog, da se skine gol do pasa. Vijest o tom događaju brzo se pronijela među korisnicima programa te slijedećih nekoliko dana uopće nisu dolazili. Kad smo ih napokon uspjeli primiriti uvjeravajući ih da je riječ o zabuni, da iza nas stoji MZSS koje podržava ovakve programe, da se to više neće ponoviti, da nema razloga za strah i tako dalje, 30.11. ponovno na isti punkt dolazi policija, ali ovaj puta interventna. Prolasci policije zaredali su i na preostalim punktovima“. Samo garantiranjem pune anonimnosti, povjerenja, zaštite i ne osuđivanja intravenoznih korisnika droga, program dobiva na vrijednosti. Jer onda korisnici droga dolaze do udruge, koriste programe izmjene igala i šprica i dolazi do sprječavanja širenja HIV-a i drugih spolno i krvlju prenosivih bolesti. Iskustva država iz Istočne Europe i Centralne Azije, gdje se intravenozni korisnici droga proganjaju, pokazuju da zatvaranje programa smanjenja štete te nenaklonost zajednice dovodi do zabrinjavajućeg širenja HIV-a, te virusa hepatitisa B i C. (Udruga LET)
3.15.7. Kriminalitet
POGLAVLJE 3
je kao čimbenik rizika prisutan u oko 30% slučajeva zlostavljanja djece. Čak 70% nasilnih ispada počinjenih pod utjecajem alkohola zbiva se u večernjim satima, u privatnosti doma i usmjereno je prema ukućanima.
Ovisnici o psihoaktivnim drogama Prema podacima Ministarstva pravosuđa u ukupnom kriminalitetu zlouporaba droga, posjed ilegalnih psihoaktivnih supstanci sudjeluje sa visokih 75%. Ostala kaznena djela vezana uz opojne droge obuhvaćaju: 18,3% osuđenih za preprodaju droge, 0,9% za udruživanje radi preprodaje, a 4,9% za davanje droge maloljetnoj osobi. Tijekom 2004. godine radi različitih kaznenih djela kaznom zatvora kažnjena su 703 ovisnika, u pritvoru je boravilo 915 ovisnika, a prekršajno je bilo kažnjeno 136 ovisnika. Udio pritvorenih i zatvorenih ovisnika daleko, i do trideset puta, nadmašuje broj pritvorenih i zatvorenih ovisnica. Broj zatvorenika ovisnika o drogama koji izdržavaju kaznu zatvora pokazuje trend kontinuiranog rasta u posljednjih petnaestak godina, i on eksponencijalno raste od 1991. godine kada je zatvorsku kaznu služilo tek 14 njih, do 2004. godine kada je bilo 566 ovisnika. Broj osoba sankcioniranih tijekom 2004. godine, njih 17, zbog kaznenih djela vezanih uz proizvodnju opojnih droga je i dalje malen, što govori da još uvijek nema dokaza o postojanju jedinica za ilegalnu proizvodnju narkotika u Hrvatsku.
Ovisnici o alkoholu
3.15.8. Ključni izazovi
Alkohol je, između svih sredstava ovisnosti, svakako droga s najvećim agresivnim i kriminogenim potencijalom. Alkoholičari su često počinitelji kaznenih djela, tučnjava, razbojstva, ubojstva i nesreća ali imaju tendenciju i ka samoozljeđivanju i samoubojstvu. Četvrtina potraživanja hitne medicinske pomoći, trećina samoubojstava, više od polovice ubojstava, nesreća ili slučajeva kućnog nasilja na ovaj ili onaj način povezano je s pijenjem. Trećina osoba koje policija privodi bila je pod utjecajem alkohola u času privođenja. Ili žrtva ili počinitelj bili su pod utjecajem alkohola u 65% ubojstava, u 70% premlaćivanja, te u 50% tuča ili slučajeva kućnog nasilja. S porastom potrošnje alkohola raste i broj pretučenih, silovanih i umorenih žena. Alkoholičari u značajno većoj mjeri zlostavljaju djecu (psihički, tjelesno i spolno). Alkohol
Ovisnici o alkoholu Iskustva zapadnih zemalja koje posljednjih dvadeset godina bilježe silazne trendove potrošnje alkoholnih pića, sugeriraju usvajanje nove progresivne teorijske platforme razumijevanja fenomena pijenja. Ona bi se ukratko mogla svesti pod slijedeće postavke:
1. Koncept pijenja kao zdravstveno i socijalno devijantnog ponašanja nije primjenjiv samo na alkoholičare, nego vrijedi za sve osobe koje piju. Jer štoviše, najveću cijenu po zajednicu imaju posljedice pijanstva osoba koje inače ne piju prekomjerno.
127
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
2. Budući da samo minimalne količine alkohola ne štete, i društveno pijenje mora biti sagledano kao prekomjerno i rizično. 3. Za nastanak problema izazvanih alkoholom najvažniji su uvjeti okoline u kojoj oni nastaju (npr. javna promidžba pijenja i alkoholnih pića, pozitivni stavovi prema pijenju) i dostupnost samog alkohola, a tek onda unutarnje predispozicije samih osoba koje piju.
Dakle državnom strategijom smanjenja poremećaja uzrokovanih alkoholom nije dovoljno ciljati isključivo alkoholičare, nego na cjelinu pučanstva koje pije. Jer iako su osobe koje piju sporadično do umjereno pod značajno manjim rizikom od stradavanja od nekog problema uzrokovanog alkoholom, zastupljenost osoba koje umjereno piju među punoljetnim pučanstvom ide i do 80%, pa su problemi proizašli iz njihovog pijenja na društvenoj razini brojniji i značajniji od problema samih alkoholičara.
Europskog regionalnog ureda Svjetske zdravstvene organizacije da Hrvatska da svoj obol provođenju Europskog alkoholnog akcijskog plana nisu obvezujući, pa nisu niti shvaćeni s dužnom ozbiljnošću. Zahtjevima Europske unije Hrvatska neće moći pristupiti tako neozbiljno, nego će morati kompilirati, ali i u svakodnevnici provoditi, nacionalni akcijski plan.
Ovisnici o psihoaktivnim drogama Političko je, a ne tek stručno, pitanje hoćemo li usvojiti i postupati prema progresivnoj platformi diferencijacije droga, koja drži da droga kao skupni pojam ne postoji i ne znači ništa. Ono što zaista postoji jesu različita sredstva ovisnosti od kojih svako ima svoj osebujni magnetizam, svoj stupanj štetnosti, svoj obrazac uzimanja i svoju specifičnu skupinu korisnika. Zato je zdravorazumski prirodno rasporediti snage i sredstva sukladno štetnosti pojedinih sredstava ovisnosti.
Ovisnici o psihoaktivnim drogama Iako Hrvatska ima dobro postavljenu Nacionalnu strategiju, a i Akcijski plan za suzbijanje zlouporabe droga na nacionalnoj razini, za sada nema sustavnog pristupa problematici ovisnosti. Ne samo da različite vrste programa pomoći odgovaraju različitim ovisnicima, nego i istom ovisniku u jednoj fazi njegove ovisnosti u većoj mjeri odgovara jedan, a u drugoj drugi program. Iako su različiti programi pomoći ovisnicima međusobno komplementarni, njihovi nositelji su u međusobnoj kompeticiji te svoj program nastoje prikazati nadmoćnim.
3.15.9. Implikacije za politiku Ovisnici o alkoholu
128
Hrvatska nema cjelovit nacionalni program ni akcijski plan nacionalne strategije prevencije i suzbijanja poremećaja izazvanih alkoholom, već tek izolirane mjere koje reguliraju pojedine probleme izazvane alkoholom. U Hrvatskoj nema niti zabrinutosti što takovrsnog plana nema, nema ni osviještenosti da bi ga trebalo biti, a nažalost hrvatskim stručnjacima naprosto nedostaje i stručne kompetentnosti. Zahtjevi
3.16. Siromaštvo i dobrobit djece Ne postoji jednostavna definicija dobrobiti djece. Iz perspektive prava djeteta, dobrobit djeteta se može shvatiti kao realizacija djetetovih prava i ispunjenje mogućnosti za svako dijete da bude ono što on ili ona može biti. Dobrobit djeteta nije statična. Ona je rezultat međusobnog djelovanja sredstava i čimbenika rizika koja se odnose na osobnu situaciju djeteta, njegove ili njezine obitelji, prijatelja, situacije u školi i šireg društva. Djeci je općenito dobro kad je i njihovim obiteljima dobro, kad imaju prijatelje i sigurno susjedstvo u kojem provode vrijeme, kad imaju pristup visokokvalitetnom obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i socijalnim službama i kad im društvo omogućava prostor za razvoj i sudjelovanje. Time dobrobit djece na neki način postaje dobar pokazatelj dobrobiti društva. U doba gospodarske recesije ili socijalnih i demografskih promjena, djeca postaju posebno osjetljiva usporedno s rastom opasnosti od siromaštva obitelji i smanjenjem javnih izdataka. U Hrvatskoj se politika još uvijek nije usredotočila na životne situacije djece. U novom Akcijskom planu za prava i interese djece za razdoblje od 2006. – 2012. ističe se da je potrebno iz-
SOCIJALNO ISKLJUČENI
raditi nacrt novog programa za borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti. To će biti prilika da se prepoznaju životni uvjeti djece u Hrvatskoj i izradi sveobuhvatna strategija kako bi se osigurala njihova dobrobit. U proteklih pet godina smanjenje siromaštva djece postalo je izričitim prioritetom procesa za socijalnu uključenost u EU. No, iskustva EU država članica pokazuju da je za dobrobit djece potrebno primijeniti neki razlovrsniji pristup te da nije dovoljno usredotočiti se samo na smanjenje siromašnih primanja. Države koje se pokazuju uspješne bilo po smanjenju visokog siromaštva djece (kao Ujedinjeno Kraljevstvo) ili po tome što su uspjele održati siromaštvo djece na niskoj razini (kao skandinavske zemlje), usvojile su multidimenzionalnu strategiju kako bi pomogle djeci i njihovim obiteljima. Kako bi se podržala dobrobit djece i njihovih obitelji, politike i službe moraju uzeti u obzir sredstva kojima djeca imaju pristup i oskudicu djece u različitim dimenzijama njihova života kao što su obiteljska situacija, materijalna situacija, obrazovanje, subjektivno zdravlje i dobrobit, njihovo rizično ponašanje i sigurnost. Neke skupine djece, na primjer djeca u ustanovama, žive u posebno nepovoljnim okolnostima te im prijeti velika opasnost od socijalne isključenosti. No, kao i koncept dobrobiti, ranjivost nije jasno definirana kategorija – na svako dijete koje je isključeno iz regularnih tokova društva, dolaze mnoga druga djeca koja su ugrožena, ali mogu ostaju skrivena.
3.16.1. Stanje u obitelji172 Kvaliteta obiteljskih odnosa je jedan od najvažnijih čimbenika za dobrobit djeteta. Povjerenje i emocionalna toplina između roditelja i djeteta su osnova na kojoj dijete razvija svoje samopouzdanje i sposobnosti da se nosi s poteškoćama u društvu (Orthner et al., 2004., Hoelscher 2003.). U Hrvatskoj je kohezija obitelji još uvijek jaka. Većina djece (89,3%) odrasta uz oba roditelja, 7,4% uz jednog roditelja, a samo 2,8% živi u posvojenim obiteljima (Currie et al., 2004.). Istraživanje o zdravlju i ponašanju djece školske dobi (HBSC) pokazuje da je posebno mlađim sudionicima u istraživanju lakše razgovarati sa svojim roditeljima. Samo komunikacija između djevojaka u tinejdžerskoj dobi i njihovih očeva postaje teža.
POGLAVLJE 3
Grafikon 15: Djeca kojoj nije teško razgovarati s majkom i ocem 100 90 80 70 60 50 40 11 god.
13 god.
15 god.
djevojčice - majke
dječaci - majke
djevojčice - očevi
dječaci - očevi
Izvor: HBSC 2001 (Currie et al., 2004)
Tradicionalno jaka uloga obitelji u hrvatskom društvu koja pruža skrb djeci na neki je način oslobodila državu od izrade učinkovitih sustava pomoći djeci i njihovim obiteljima. Time se povećava ranjivost djece kad se obiteljski odnosi nađu pod pritiskom. Primjer za to je nasilje u obitelji. Prema podacima Ureda pravobraniteljice za djecu173 uočeno je da su djeca u 48% (2004. godine) odnosno 53% (2005. godine) slučajeva bila žrtve obiteljskog nasilja, pri čemu je izloženost psihičkom zlostavljanju bila najveća. Istraživanja koja su provedena s djecom i mladima ukazuju da su fizička kazna i verbalno zlostavljanje još uvijek široko rasprostranjeni. Istraživanje Mladi glasovi UNICEF-a pokazalo je da 71% djece trpi nasilno ponašanje u kući (uključujući i verbalno), a 15% djece to trpi često ili vrlo često. Slično istraživanje na Sveučilištu u Zagrebu pokazuje da je tri četvrtine studenata iskusilo neki oblik fizičkog nasilja u svojoj obitelji dok u jednoj drugoj studiji, trećina 13-15-godišnjaka kaže da ih se kod kuće fizički kažnjava (Bošnjak et al., 2002.).
172 Ovo poglavlje govori o onom što se u Hrvatskoj zna o dobrobiti djece u ovim različitim dimenzijama. Poglavlje se temelji uglavnom na
podacima iz indeksa dobrobiti djeteta u zemljama CEE/CIS (Richardson et al., 2006.) te iz Istraživanja o zdravlju i ponašanju djece školske dobi (Health Behaviour in School Aged Children Survey - HBSC) koje obuhvaća 35 zemalja, uglavnom iz cijele Europe (Currie et al., 2004.). 173 Izvor: Izvješće o radu pravobranitelja za djecu za 2004. godinu i Informacija o radu Ureda pravobranitelja za djecu za 2005. godinu.
129
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.16.2. Materijalna situacija Siromaštvo i depriviranost mogu imati snažan učinak na dobrobit djece. U Hrvatskoj 16,6% djece živi u relativnom dohodovnom siromaštvu, pri čemu su jednoroditeljske obitelji i obitelji s više od troje djece posebno ugrožene.
Tablica 7: Stopa ugroženosti od siromaštva na 60% izjednačenog srednjeg dohotka, odabrane skupine stanovništva s dohotkom u naturi
s dohotkom u naturi
Ukupno
16.9%
18.9%
0-15
15.2%
16.6%
65 +
27.9%
32.2%
Jedan roditelj
29.1%
31.8%
2 odraslih,
14.9%
14.7%
13.7%
15.2%
19.1%
21.6%
1 malodobno dijete 2 odraslih, 2 malodobne djece 2 odraslih, 3 i više malodobne djece Izvor: Hrvatski statistički ljetopis 2004., Podaci za 2003.
Relativno visoka nejednakost distribucije dohotka odražava se kroz kvintilni omjer: dohoci domaćinstava za jednu petinu stanovništva s najvišim dohotkom su 5,4 puta viši od dohodaka osoba s najnižim dohotkom.174 No, sami podaci o relativnom dohodovnom siromaštvu daju vrlo malo uvida u stvarne životne uvjete djeteta, a stope siromaštva se mijenjaju ovisno o tome koji se prag, ljestvica jednakovrijednosti i jedinica analize koriste. Podaci o obiteljskim primanjima ne pokazuju koliko od tih primanja ide djetetu. Stoga je podatke o prihodu potrebno dopuniti podacima o depriviranosti i subjektivnom siromaštvu (Bradshaw, 2005.). Dok se dohodovno siromaštvo djeteta u Hrvatskoj povoljno uspoređuje sa stopama siromaštva u zemljama EU, centralnoj i istočnoj Europi te Zajednici neovisnih država, podaci o materijalnoj depriviranosti i obiteljskim poteškoćama da se spoji kraj s krajem daju potpuno drukčiju sliku.
130
Istraživanje HBSC koristi ‘Ljestvicu bogatstva obitelji’ (Family Affluence Scale - FAS) za mjerenje materijalne situacije djeteta. Djeci se postavljaju pitanja koliko automobila i računala njihova obitelj ima, koliko su često odlazili na put za blagdane u prethodnoj godini i imaju li ili ne svoju spavaću sobu. Nizak FAS ima 43,5% djece, a kod samo 13,6% djece FAS je visok. Gotovo polovica djece kaže, na primjer, da njihova obitelj nema kod kuće računalo. Prema ovim podacima Hrvatska zauzima 26. mjesto od 35 država koje su sudjelovale u istraživanju (Currie et al., 2004.). Visoka razina deprivacije je potvrđena istraživanjem među učenicima srednjih škola (17-18 godina) u ratom pogođenim područjima u 1999., kad je 30% mladih brinulo ima li njihova obitelj dovoljno prihoda da pokrije osnovne troškove života, dok je 37% reklo da njihova obitelj nije u mogućnosti plaćati račune (vidi Raboteg-Šaric, 2004.). Istraživanje kućanstava s dvoje i jednim roditeljem u gradskim područjima također je otkrilo znatne financijske poteškoće obitelji u Hrvatskoj. Više od polovice samohranih roditelja i četvrtina obitelji s oba roditelja borila se da spoji kraj s krajem. Više od polovice samohranih roditelja odgađalo je kupovati za sebe kako bi kupili nešto za svoje dijete, da kasne s plaćanjem računa i da ne idu na ljetovanje, dok se oko polovica njih slaže da nemaju dovoljno novca za izvanškolske aktivnosti svoje djece (Raboteg-Šaric, 2004.). Siromaštvo i deprivacija utječu na dobrobit djeteta i izravno, kroz nedostatak ekonomskih sredstava, i posredno, kroz stres njihovih roditelja, obiteljske sukobe i obiteljske prilagodbe životnim promjenama. Siromaštvo je povezano sa slabim zdravljem i problemima u kognitivnom razvoju djeteta, posebno kad do siromaštva dođe u ranoj dobi i kad ono traje više godina.175 Dok se učinci siromaštva u ranijoj životnoj dobi djeteta mogu ublažiti dobrim obiteljskim odnosima, izravne posljedice siromaštva dobivaju na važnosti kasnije u životu djeteta kad se neke djevojčice i dječaci moraju suočiti s činjenicom da imaju manje u usporedbi s drugima (McLanahan, 1997.). Siromašna djeca često ne mogu sudjelovati u aktivnostima svojih bolje stojećih vršnjaka te mogu stršati zato jer si ne mogu priuštiti ‘pravu’ odjeću. Stoga ne iznenađuje da mladi u Hrvatskoj kažu da je ‘siromaštvo dosada’. Mladi se u ruralnim područjima osjećaju izolirani jer si ne mogu priuštiti prijevoz kako bi se sastali sa svojim vršnjacima i nemaju novca za razonodu (Raboteg-Šaric, 2004).
174 Izvor: Državni zavod za statistiku, 2004c, prema Raboteg-Šaric, stranica 539. 175 Duncan i Brooks-Gunn, 2000., Beresford et al., 2005., Peters i Mullis, 1997.
SOCIJALNO ISKLJUČENI
3.16.3. Obrazovanje
prepreke mladima koji žele nastaviti više obrazovanje (Raboteg-Šaric, 2004).
Dječja skrb
Prema HBSC istraživanju, hrvatska djeca misle da im dobro ide u usporedbi s vršnjacima iz razreda, a u usporedbi s ostalim zemljama gdje je provedeno istraživanje, i ne smatraju da su posebno opterećeni radom u školi (Hrvatska je u gornjoj trećini). No, ona ipak provode više vremena na izradi domaće zadaće nego njihovi vršnjaci u drugim zemljama (Hrvatska je na 30. mjestu). Isto istraživanje je pokazalo da djeca u Hrvatskoj ne vole školu pretjerano, čime se Hrvatska nalazi na samom dnu ljestvice (Currie et al., 2004.).
Dječja skrb je jedan od najvažnijih elemenata sveobuhvatne strategije smanjenja siromaštva djeteta. Ona omogućava roditeljima da pomire poslovni i obiteljski život, ali i pomaže djetetov razvoj, budući da je sudjelovanje u visokokvalitetnoj dječjoj skrbi povezano s poboljšanjem socijalnih, emocionalnih i verbalnih sposobnosti djeteta (Duncan i BrooksGunn, 2000.). Broj upisane djece u u predškolske ustanove je u Hrvatskoj nizak. U 2005. je stopa upisa bila 43%, a samo 15% male djece (1-3 godine) bilo je obuhvaćeno dječjom skrbi.176 Ovo s jedne strane ukazuje na rasprostranjenu percepciju u hrvatskom društvu da je obitelj najbolje mjesto za djecu. Bake i djedovi često žive s obitelji ili u blizini tako da oni paze na djecu. No pomoć obitelji više ne može biti dovoljna u tranzicijskim društvima koja donose nove zahtjeve na tržištu radne snage, veću pokretljivost te pomak prema obiteljima s dva hranitelja (RabotegŠaric, 2004.). Hrvatski sustav dječje skrbi nije još dovoljno razvijen. Kapaciteti su nedovoljni a roditelji u ruralnim i područjima koja su pogođena ratom za njega nemaju dovoljno sredstava. Da bi mogla koristiti djeci i njihovim obiteljima, dječja skrb mora biti dostupna, vrlo kvalitetna i fleksibilna prema potrebama roditelja.
Škola U osnovno se obrazovanje upisuje do 97% djece, čime je Hrvatska na 7. mjestu od 20 zemalja centralne i istočne Europe te Zajednice neovisnih država.177 No, značajna manjina (6,9%) djece u dobi za osnovnu školu ne ide u školu.178 Stopa upisa u srednje škole u 2004./2005. bila je 79,2%, ali je samo 69,5% od upisane djece i završilo srednju školu (Vlada RH, 2006.). Izrazito siromašna djeca imaju veći rizik od ranog napuštanja obrazovanja te im je jako teško doći do višeg obrazovanja. Razlike u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju između gradskih i seoskih sredina te cijene udžbenika, prijevoza i smještaja najveće su
POGLAVLJE 3
Na dobrobit djece u školi utječu čimbenici kao što je prijateljstvo i uključenost u razrednim aktivnostima, odnosi učenik – nastavnik, važnost nastavnog programa, organizacija predavanja i života u školi te strukturalni uvjeti. HBSC također analizira i odnose djece s vršnjacima u školi. Oko tri četvrtine dječaka i djevojčica smatraju svoje vršnjake pristojnim i susretljivim, što Hrvatsku svrstava iznad prosjeka u usporedbi s ostalima. No, prema podacima Ureda pravobranitelja za djecu u 2004. i 2005. godini uočen je velik broj prijava u vezi nasilja u osnovnim i srednjim školama, kako nasilja među vršnjacima, tako i nasilja učitelja, nastavnika i ostalih zaposlenika škola nad djecom. UNICEF-ovo istraživanje o maltretiranju u školama iz 2003.179 pokazuje da je jedno od troje djece nedavno trpjelo nasilje vršnjaka, a da je 10,4% trpjelo ponovljeno nasilje (2-3 puta mjesečno ili češće). Verbalno maltretiranje je najprisutniji oblik nasilja među djecom. Ispitivanja javnog mnijenja, koja je 2003. i 2005. proveo UNICEF, također pokazuju da je široka javnost zabrinuta zbog učestalosti nasilja među djecom. Razlozi zbog kojih djeca u Hrvatskoj ne vole školu vjerojatno se mogu naći u strukturi i organizaciji škole. Iako se vode rasprave o fleksibilnijem obrazovnom sustavu koji je više usmjeren ka djetetu, u praksi te ideje nailaze na velike prepreke. Većina škola u Hrvatskoj nema dovoljno prostora i objekata, prenatrpane su i rade u dvije ili tri smjene. Djeca se moraju prilagođavati na to da mijenjaju smjenu zbog čega je roditeljima teško uskladiti posao i obiteljski život. Samo je u nekim urbanim područjima učenicima dostupna skrb
176 Vlada RH, 2006., Raboteg-Šaric, 2004. 177 Izvor: UNICEF TransMONEE, 2005. 178 Izvor: Institut za statistiku, UNESCO. 179 Na temelju upitnika Olweus, ispitano na uzorku od 84 osnovne škole i 9 srednjih škola, ukupno 26 000 djece.
131
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
nakon nastave, pa čak su i tu kapaciteti nedovoljni. U isto vrijeme, škole se moraju boriti s pomanjkanjem sredstava. Visok udio sredstava za obrazovanje odlazi na održavanje zgrada, obnovu i opremu umjesto na podučavanje. U područjima pogođenima ratom stanje je još teže budući da su obnova i oživljavanje društvenog života spori procesi. Škole u gradskim područjima obično imaju manje prostora, ali su bolje opremljene te imaju kvalificiranije nastavno osoblje od škola u slabo naseljenim i prikraćenim ruralnim područjima. Odnosi nastavnik – učenik su službeni i autoritarni. Djeca i njihovi roditelji ne sudjeluju u organizaciji života škole, a škole obično rade izolirano, bez partnerstva sa zajednicama i lokalnim dionicima (Raboteg-Šaric, 2004.). Analiziranjem ukupnog iskustva djece u školi: njihova subjektivna postignuća i opterećenje nastavom, njihovu dobrobit u školi, odnose s vršnjacima te slučajeve nasilja, istraživanje HBSC je pokazalo usku vezu između toga kako djeca doživljavaju školu i njihove subjektivne dobrobiti. Ako škola postane prevladavajuće negativno iskustvo, ne samo da će učenici vrlo vjerojatno odustajati od nastavka školovanja, već će se i suočiti s povećanim opasnostima po zdravlje.
povećanje osjećaja uspjeha i stručnosti kod mladih ljudi. Takvo samopouzdanje onda koristi zdravlju djece i njihovoj dobrobiti, što jača vjerojatnost daljnjeg uspjeha u školi (Currie et al., 2004.).
3.16.4. Subjektivno zdravlje i dobrobit Tijekom djetinjstva i mladosti, subjektivna dobrobit djece se obično smanjuje kako im se povećava dob; i dok među jedanaestogodišnjacima gotovo da i nema spolnih razlika, s vremenom se dječaci počinju osjećati zadovoljnije od djevojčica (Currie et al., 2004., Quilgars et al., 2005.). Čini se da je pad subjektivne dobrobiti i za djevojčice i dječake ipak izraženiji među djevojčicama i dječacima u Hrvatskoj. U usporedbi s ostalim zemljama u kojima je provedeno istraživanje HBSC, dobrobit jedanaestogodišnjaka je prosječna (16. mjesto), ali se spušta do 24. mjesta za trinaestogodišnjake i do 29. mjesta za petnaestogodišnjake.
Grafikon 17: Djeca koja ocjenjuju svoje zadovoljstvo životom iznad sredine na ljestvici od 0-10 90
Grafikon 16: Doživljavanje škole i subjektivna dobrobit negativno
srednje
pozitivno
90
80
80 70 70
60 50 40
60
30
11 god.
20 10 na jm tje an dn je o
prosj. dječaci
dječaci
prosj. djevojčice
djevojčice
Izvor: Currie et al., 2004.
je
Izvor: Currie et al., 2004.
132
15 god.
še n pu
po te 2 z šk dr oć av e st v dn e ev ne no
izv st rsn an o je
ili br o do
izn za ad do sr vo ed ljs nje tv o
0
13 god.
Istraživanje ukazuje na dinamiku kojom pozitivni školski čimbenici doprinose zadovoljstvu djece s njihovim životom i zdravstvenim stanjem. Pozitivno školsko okruženje karakterizira socijalno uključiva školska atmosfera, vršnjaci koji pružaju podršku, dobra akademska postignuća, niski stupanj stresa i
Sličan se trend može vidjeti i po tome kako djeca gledaju na vlastito zdravlje gdje ga 36,8% djevojčica i 18,6% dječaka u dobi od 15 godina ocjenjuju kao osrednje ili slabo, što je slučaj s 15,8% (djevojčica) i 11,2% (dječaka) u dobi od 11 godina. Jedan od razloga za zdravstvene probleme djece je siromaštvo; 31% djevojčica i 21% dječaka pri dnu FAS ljestvice kaže da su slabog zdravlja, što je oko 10% više od djece s visokim FAS-om. U međunarodnom okruženju, Hrvatska
SOCIJALNO ISKLJUČENI
je opet na 29. mjestu među zemljama u kojima je provedeno istraživanje HBSC. Podjela između istoka i zapada je očita, a mnoge tranzicijske države nalaze se niže na ljestvici (Currie et al., 2004.). To može upućivati na strukturne i socioekonomske nejednakosti no moglo bi isto tako pokazati da djeca i mladi ljudi podnose velik dio tereta tranzicije i imaju se poteškoća nositi s društvom koje se brzo mijenja.
3.16.5. Rizično ponašanje Adolescencija je vrijeme u razvoju kad je rizično ponašanje, jedan od načina da se bude prihvaćen od svojih vršnjaka, veoma uobičajeno. Pri tome su mladi ljudi skloni podcjenjivati opasnosti kojima se izlažu. Dok su učinci duhana, alkohola i droga na zdravlje mladih ljudi očiti, njihovo konzumiranje je potrebno promatrati u kontekstu razvoja mladih ljudi, pritisaka od vršnjaka i strategijama upravljanja životom. Alkohol i cigarete se također koriste da bi se stvorio osjećaj zajedništva sa skupinom sebi jednakih, na primjer tako što se međusobno dijele cigarete ili se pije u društvu (Stewart-Knox et al., 2005.). Dječaci i djevojčice koji se upuste u rizično ponašanje često to čine na više načina, na primjer, konzumiraju alkohol i ne koriste zaštitu prilikom spolnog odnosa. Istraživanje pokazuje da na rizično ponašanje utječe proživljeni stres kojim mladi ljudi ne mogu uspješno upravljati uz pomoć pozitivnih strategija za prevladavanje stresa (Klein-Hessling et al., 2005). Među petnaestogodišnjacima u Hrvatskoj, 21,1% djevojčica i 38,0% dječaka se napilo barem dvaput u svojem životu. Svaka četvrta mlada osoba puši barem jednom tjedno, djevojčice nešto češće od dječaka. Kanabis je manje raširen pri čemu ga je 14,1% djevojčica i 18,9% dječaka konzumiralo najmanje jednom u svojem životu. U usporedbi s ostalim zemljama u kojima je provedeno istraživane HBSC, ove su vrijednosti prosječne (Currie et al., 2004.). Spolni odnos u ranoj dobi je vrlo vjerojatno neplaniran i stoga bez zaštite. U usporedbi s ostalim europskim državama, u Hrvatskoj je 9,7% djevojčica i 23,2% dječaka (petnaestogodišnjaka) već imalo spolne odnose. Tri četvrtine njih koriste kondome dok se ostali oblici kontracepcijskih sredstava rijetko koriste
POGLAVLJE 3
(Currie et al., 2004.). Stopa plodnosti kod tinejdžera je jednako tako relativno niska sa 14,6 poroda na 1.000 žena u dobi od 15-19 godina.180
3.16.6. Ranjive skupine djece Neke su skupine djece posebno ranjive kao na primjer djeca koja su smještena u ustanove, djeca s invaliditetom i romska djeca. Situacije u kojima se ova djeca nalaze razlikuju se od djeteta do djeteta i iziskuju različite pristupe. Dosad su organizirane službe u stvari izolirale pojedinu djecu od skupine njihovih vršnjaka lišavajući ih obiteljske skrbi, što je posebno slučaj s djecom smještenom u ustanove. Kako bi se spriječila socijalna isključenost i podržao zdrav razvoj, potrebno je uspostaviti ravnotežu između ciljane pomoći i uključivanja ove djece u tipičnu skupinu njihovih vršnjaka. Aktivnosti Ureda pravobranitelja za djecu bile su usmjerene i na davanje preporuka vezanih uz nužnost periodičnog preispitivanja razloga i opravdanosti boravka djece u ustanovama, kao i na prioritetno pružanje pomoći obiteljima od strane socijalnih službi u pravcu osnaživanja obitelji djeteta koje je u ustanovi, a radi ponovne uspostave kvalitetnog zajedničkog života s djetetom. Preventivne socijalne službe koje su smještene u zajednici i koje pomažu djeci i njihovim obiteljima u skladu s njihovim specifičnim potrebama su još uvijek rijetke u Hrvatskoj. Država pruža pomoć tek kad obiteljski problemi eskaliraju, na primjer, kad djeca postanu žrtve nemara i zlostavljanja i/ili kad steknu probleme u ponašanju. Mnogu se djecu tad odvaja od njihovih obitelji i smješta u ustanove. U prosjeku djeca ostaju u ustanovama četiri godine, no mnoga ostanu do završetka srednjoškolskog obrazovanja ili punoljetstva. Prostorni i materijalni uvjeti u dječjim ustanovama često nisu dovoljni, a u više od polovice svih domova petoro ili više djece dijeli istu sobu. Prošlih je godina bilo pokušaja da se starija djeca smjeste u zaštićene stanove kako bi mogla dalje razvijati svoje životne vještine. To ipak nije dovelo do smanjenja broja institucionalizirane djece budući da su ovako smještena djeca odmah bila zamijenjena drugom koja su primljena pod institucionaliziranu skrb (Bošnjak et al., 2002.).
180 Izvor: Svjetska banka, Statistički podaci o zdravlju, prehrani i stanovništvu
133
POGLAVLJE 3
SOCIJALNO ISKLJUČENI
Malo je vjerojatno da će smještaj u ustanovu djetetu dati podršku koja mu treba u smislu potrebnih savjeta, obrazovanja i razvoja životnih vještina. Odbor za prava djeteta je, na primjer, izrazio posebnu zabrinutost zbog nasilja u ustanovama za socijalnu skrb u Hrvatskoj (Cantwell et al., 2005.). To bi moglo dovesti do paradoksalne situacije da djeca koja su žrtva zlostavljanja budu smještena u ustanove koje bi ih same mogle zlostavljati tjelesnim kažnjavanjem i gdje je raširena emocionalna okrutnost (Bošnjak et al., 2002.). Zato je, prilikom razvoja novih službi prvenstvo potrebno pružiti pomoći djetetu unutar obitelji što je duže moguće. Pri tome bi socijalni radnici iz različitih službi, ustanova za dječju skrb, škola, zdravstvenih službi i policije trebali osnovati čvrsto lokalno partnerstvo i koordinirati svoj rad kako bi na najbolji mogući način mogli pomoći obiteljima. Također je jako važno da djeca i njihove obitelji sudjeluju u tom procesu i da ih se smatra partnerima u pronalaženju rješenja za situacije u kojima se nalaze.
3.17. Pregled zajedničkih pitanja za socijalno isključene skupine Pregled stanja u kojoj se nalaze skupine izložene riziku od siromaštva i socijalne isključenosti ukazuje na tri činjenice. Prvo, nedostatak sveobuhvatnih podataka i istraživanja, koji je zajednički većini identificiranih skupina, priječi razvoj prikladnih mjera politike. UNDP-ovo israživanje o Kvaliteti života i kvalitativno istraživanje s fokus grupama predstavljaju korak naprijed u rješenju ovog problema. Drugo, analiza pokazuje da unapređenje socijalne uključenosti svake od izloženih skupina iziskuje višedimenzionalan, holistički pristup kojim bi se obuhvatila široka lepeza različitih područja u kojima su mjere potrebne. Treće je stupanj do kojeg različite skupine dijele zajedničke probleme i područja za unapređenje. Slijedom rečenoga, nužno je unaprijediti pristup najvažnijim uslugama, ali istodobno je te usluge potrebno prilagoditi specifičnim potrebama te posebnim situacijama osjetljivih skupina. Niže su izdvojena neka zajednička pitanja i elementi.
134
Ljudska prava i anti-diskriminacija: Ključno pitanje zajedničko za nekoliko skupina je potreba za jačanjem provedbe anti-diskriminacijskih zakonskih propisa. To je osobito razvidno u odnosu na Rome, povratnike i osobe s fizičkim i intelektualnim poteškoćama. Međutim, to je jednako relevantno za osobe koje žive s HIV-om, seksualne manjine, osobe koje žive u ustanovama, beskućnike, zatvorenike, samohrane roditelje, žrtve obiteljskog nasilja i djecu. Pitanje prelazi granice puke provedbe zakonskih propisa te jednako uključuje osiguranje prava na potpuno sudjelovanje u društvu, mjere protiv marginalizacije i pravo glasa u procesu donošenja odluka. Pitanje nadalje uključuje razvijanje svjesti o ljudskim pravima i osnaživanja pojedinih skupina. Pristup socijalnoj sigurnosti: Pitanje poboljšanja sustava socijalne sigurnosti u smislu osiguranja odgovarajućeg osnovnog prihoda ključna je potreba za nekoliko skupina. Ovo je pitanje osobito naglašeno u odnosu na osobe s fizičkim poteškoćama, samohrane roditelje, dugotrajno nezaposlene osobe i umirovljenike, osobito one koje žive sami. Drugo zajedničko pitanje je potreba bližeg povezivanja socijalnih naknada s osobnim planovima i društvenom potporom, čime bi se podstakla aktivnost osoba i povećao njihov pristup zapošljavanju ili sudjelovanju u društvu. Čini se da je ovo osobito slučaj kod dugotrajno nezaposlenih osoba, osoba s teškoćama, Roma i samohranih roditelja. Pristup uslugama socijalne skrbi: Jasna je potreba za razvojem mreže usluga potpore i skrbi za brojne skupine. Posebno je naglašena potreba za razvojem potpore u zajednici i smanjenje ovisnosti o institucionaliziranoj skrbi posebno za djecu i osobe s teškoćama. Česta je tema i potreba za pružanjem integriranih i sveobuhvatnih usluga koje bi odgovorile na cijelu lepezu ljudskih potreba, osobito osoba s fizičkim i intelektualnim teškoćama, obitelji i djece, žrtava obiteljskog nasilja, osoba starije životne dobi i beskućnika. Pristup i troškovi usluga zdravstvene zaštite: Neodgovarajući pristup uslugama zdravstvene zaštite, zbog nepostojanja zdravstvenog osiguranja ili zbog troškova istih, pojavljuje se kao problem u različitim skupinama, osobito kod Roma, povratnika/raseljenih osoba, osoba s intelektualnim teškoćama, samohranih
SOCIJALNO ISKLJUČENI
roditelja, dugotrajno nezaposlenih osoba i osoba starije životne dobi. Uz to su potrebni i specifični programi za skupine kao što su alkoholičari i uživatelji droga. Pristup obrazovanju i obuci: Povećanje sudjelovanja i integracija u regularne škole zajedničko je pitanje mnogim rizičnim skupinama. Osobito je to problem za Rome, djecu s intelektualnim teškoćama (u najvećoj mjeri za djecu u ustanovama) i djecu s fizičkim teškoćama. Važnost predškolskog obrazovanje djece iz uskraćenih okruženja tema je koja se ponavlja. Potreba za poboljšanjem pristupa i sudjelovanja odraslih u cjeloživotnom učenju još je jedna tema iz područja obrazovanja, osobito važna za dugotrajno nezaposlene osobe, samohrane roditelje i starije radnike. S ovim je pitanjem usko povezan i pristup i obuka u informatičkoj i komunikacijskoj tehnologiji koja bi se trebala osigurati za mnoge skupine, kao što su Romi, povratnici u udaljena područja, osobe s teškoćama, samohrani roditelji i dugotrajno nezaposlene osobe. Pristup zapošljavanju: Povećanje pristupa zapošljavanju zajedničko je pitanje za mnoge rizične skupine. Naglašena je potreba za razvojem sveobuhvatnog pristupa, uz unapređenje obuke prilagođene pojedincu, osiguranje usluga socijalne skrbi, stvaranje boljeg pristupa javnom zapošljavanju i poticajnom i zaštićenom zapošljavanju. Ovo se posebno odnosi na povratnike, Rome, osobe s intelektualnim i fizičkim teškoćama, samohrane roditelje, starije dugotrajno nezaposlene osobe i nezaposlene mlade ljude. Osiguranje ravnopravne dostupnosti radnih mjesta u javnom sektoru posebno je bitno za Rome, Srbe povratnike i osobe s teškoćama.
POGLAVLJE 3
Prijevoz: Unapređenje pristupa uslugama prijevoza često se pojavljuje kao problem jer ga se gleda kao ključni čimbenik koji utječe na dostupnost drugih osnovnih usluga, osobito zdravstvene zaštite i zapošljavanja. Pitanje je osobito važno za povratnike koji žive u udaljenim područjima, osobe s fizičkim teškoćama i jednoroditeljske obitelji. Pristup stanovanju i osnovnoj infrastrukturi: Važnost pitanja stanovanja i osnovne infrastrukture prisutna je u mnogim skupinama. Ista se kreće od potrebe za osiguranjem pristojne kvalitete stanovanja i odgovarajuće osnovne infrastrukture, osobito za Rome i povratnike, preko razvoja alternativne skrbi u ustanovama za djecu i osobe s intelektualnim teškoćama, do razvoja socijalnog stanovanja za skupine kao što su jednoroditeljske obitelji, osobe s teškoćama i beskućnike, uključujući pri tom i skloništa za hitne slučajeve za žrtve nasilja u obitelji. Društvena potpora: Važnost mreže obiteljske i društvene potpore naglašena je u mnogim skupinama te su uloge nevladinih udruga, grupa za samopomoć, organizacija mladih isl. jako bitne. Regionalne strategije: Siromaštvo i socijalna isključenost često su koncentrirani na posebnim geografskim područjima, koja mogu biti i udaljena seoska područja kao i sirotinjske gradske četvrti. Stoga se kao pitanje zajedničko mnogim skupinama pojavljuje potreba za razvojem sveobuhvatnih lokalnih programa razvitka za izložena područja kojima bi se integrirala i koordinirala nastojanja u brojnim domenama politike. Osobito je ovo važno za romske zajednice i povratnike koji žive u udaljenim područjima.
135
POGLAVLJE 3
136
SOCIJALNO ISKLJUČENI
POGLAVLJE 4
KLJUﾄ君I IZAZOVI
POGLAVLJE 4
KLJUČNI IZAZOVI
Poglavlje 4: Ključni izazovi 4.1. Uvod Kako bi se smanjila socijalna isključenost u suvremenoj Hrvatskoj, potrebni su novi načini razmišljanja, zasnovani na teoretskom, konceptualnom i praktičnom razumijevanju koje je povezano s radom na revitalizaciji europskog socijalnog modela u kontekstu podataka u prva tri poglavlja ovog izvješća. Priroda socijalne isključenosti, njena kompleksnost te heterogenost proživljenih iskustava onih koji su socijalno isključeni u Hrvatskoj danas, nalaže potrebu šireg raspona mudrih, aktivnih, fleksibilnih i dinamičkih politika od onih koje su trenutno u upotrebi. Kako bi se borili sa socijalnom isključenošću, potrebna je socijalna politika utemeljena na činjenicama, koja na odgovarajući način kombinira četiri instrumenta raspoloživa na području socijalne politike: usluge i naknade koje su univerzalne, kategorijalne, zasnovane na osiguranju te provjeri dohotka i/ili imovine. Univerzalne usluge i naknade osiguravaju se sukladno pripadnosti široj zajednici ili skupini, a ne prema raspoloživim sredstvima, odnosno njihovoj provjeri. Kategorijalne naknade i usluge su slične univerzalnim, ali su usmjerene prema specifičnim ranjivim skupinama i/ili specifičnim socijalnim problemima. U pristupima zasnovanima na osiguranju usluge i naknade dobivaju se temeljem uplaćenih doprinosa i/ili radnoj povijesti. Pristupi zasnovani na provjeri dohotka i/ili imovine povezuju naknade ili usluge s njihovom provjerom te se daju samo onima koji se nalaze ispod određenog praga. Odgovarajuća kombinacija ovih pristupa trebala bi na najmanju moguću mjeru svesti pogreške uključivanja (kada naknade ili usluge namijenjene osobama izloženima riziku dobiju osobe koje mu nisu izložene), kao i pogreške isključivanja,
138
koje dovode do toga da veliki broj isključenih ne prima naknade, što je često rezultat stigme. Međutim, stvarni učinak kratkotrajnog smanjivanja univerzalnih naknada u skladu sa gospodarskom situacijom može biti potkopavanje trajne solidarnosti nužno potrebne za ekonomski razvoj od kojega će koristi imati i siromašni. Nastojanja koja potiču gospodarski rast putem radikalnih strukturnih prilagodbi mogu podrivati aspekte društvenog tkiva, a naročito potporu koju pružaju proširena obitelj i socijalne mreže, a koje su same po sebi jamac socijalne uključenosti. Ovom formulacijom eksplicitno se izbjegava konceptualizacija “ciljanih” naknada i usluga kao jednih od četiriju instrumenata. Ciljanje se mora promatrati kao rezultat, planiran ili ne, određene naknade ili usluge, u smislu razmjera pokrivanja potreba najpotrebitijih. Ovo poglavlje raspravlja o tri ključna izazova: važnost osmišljavanja politika usmjerenih ključnim rizičnim skupinama, koje istovremeno prepoznaju višedimenzionalnost isključenja, važnost prostornih dimenzija socijalne politike i potrebu za reagiranjem na nove oblike socijalnih rizika i nesigurnosti.
4.2. Skupine izložene riziku od socijalne isključenosti Još uvijek je teško procijeniti broj i vrstu strukturalno isključenih u Hrvatskoj, posebno zbog nedostatka istraživanja koja se odvijaju u različitim vremenskim periodima te panel studija koje bi pokazale načine zapadanja u socijalnu isključenost te izlaska iz nje. No ipak, može se reći da je jedan od pet stanovnika Hrvatske isključen ili u riziku isključenja. Nedavno provedena studija Svjetske banke,181 donosi podatak
181 Prema podacima ankete o potrošnji kućanstva za godinu 2004, Svjetska banka, 2006.
KLJUČNI IZAZOVI
o 11% siromašnih, i još 10% stanovništva u riziku od siromaštva, s potrošnjom nižom od 25% iznad razine granice siromaštva. Prema studiji UNDP-a182, 11,5% radno sposobnih građana smatra se zakinutim u sve tri dimenzije: dohotku, zapošljavanju i društvenokulturalnoj participaciji. Skupine stanovništva koje se suočavaju sa sustavnim rizikom od socijalne isključenosti i koje kreiraju izazove budućim politikama su:
1. Osobe s invaliditetom: Fizičke barijere za pristup institucijama i socijalna stigma kombinirana s nedostatnim mogućnostima zapošljavanja te problematičnim odnosom s neučinkovitim i previše profesionaliziranim zdravstvenim sustavom vode k isključenosti osoba s invaliditetom. Razgovori s fokus grupama (UNDP, 2006b) pokazuju osnovnu neravnotežu između skupog, mjesečnog postupka medicinskih ocjena i neodgovarajućih naknada koje slijede kao rezultat istih. Nužno je, stoga, usmjeriti politiku i praksu u četiri smjera. Prvi je prema realističnijoj kombinaciji skrbi i gotovinskih naknada zasnovanih na iscrpnoj socijalnoj i medicinskoj procjeni. Drugo, potrebno je pružiti prave poticaje na stranama ponude i potražnje, kako bi se potaklo sudjelovanje na tržištu rada koje se smatra isplativom investicijom u smislu produktivnosti na duže vremensko razdoblje (ILO, 2006). Treće, s obzirom na manjak vještina i povjerenja, što je primijećeno unutar fokus grupa, potrebno je prebacivanje odgovornosti za savjetovanje, vodstvo te pravno savjetovanje sa centara za socijalnu skrb na nove agencije koje možda mogu voditi same udruge osoba s invaliditetom. Četvrto, i možda ono najteže ostvarivo s političke strane, potrebno je usmjeriti se prema sustavu u kojem su naknade povezane s prirodom invaliditeta, a ne njegovim uzrokom (neovisno o tome je li riječ o ratnim, radnim ili ozljedama druge prirode). Naglašavajući da naknade ratnim invalidima nisu usmjerene na ublažavanje siromaštva već, predstavljaju, “javni politički izbor kojim se prepoznaju ratne zasluge”, Svjetska banka procjenjuje da je javna potrošnja za takve naknade iznosila do 1,63% BDP-a u 2004. godini, oko 41% socijalnih naknada (Svjetska banka, 2005, 1).
182
POGLAVLJE 4
2. Dugotrajno nezaposleni: Unatoč ohrabrujućim trendovima u smanjenju nezaposlenosti u Hrvatskoj, poglavlje 3.7. naglašava da dugotrajna nezaposlenost, tj. ona koja traje dulje od godinu dana, još uvijek iznosi više od pola ukupne nezaposlenosti, uz rast broja osobito dugotrajno nezaposlenih. Više od 3% hrvatskog stanovništva je dugotrajno nezaposleno, a velik broj kućanstava je izložen riziku siromaštva i socijalne isključenosti. Ova skupina ima vrlo niske prihode, neadekvatan pristup zdravstvenim i ostalim uslugama, te nisku razinu povjerenja u institucije. Kao što je navedeno u tom poglavlju, izazov za kreatore politike je pružanje odgovarajućeg sustava za održavanje razine dohotka, kao i za potporu u traženju posla i poboljšanju vještina. Regionalno zasnovane strategije potrebne su zbog raznolikih uzroka dugotrajne nezaposlenosti. Potrebno je uspostaviti jasne ciljeve kako bi se omogućilo da broj dugotrajno nezaposlenih uključenih u programe dodatnog obrazovanja bude daleko veći od sadašnjeg vrlo niskog postotka od 2,5% koji je naveden u Nacionalnom akcijskom planu za zapošljavanje.
3. Različiti obiteljski oblici – jednoroditeljske i velike obitelji: Struktura hrvatske obitelji je vrlo tradicionalna, no ipak se udio jednoroditeljskih obitelji približava EU prosjeku. U odlomku 3.6. iznose se mnoge poteškoće jednoroditeljskih obitelji: izloženi su većem riziku od siromaštva i gotovo polovica ih jedva spaja kraj s krajem. Imajući na umu nerazvijene usluge (i u mnogim slučajevima poteškoće u pristupu istima, radi financijskih i drugih razloga), razumljivo je da specifična situacija jednoroditeljskih obitelji ovisi uvelike o pomoći šire obitelji – jednoroditeljske obitelji koje se ne mogu osloniti na tu pomoć suočene su s najvišom razinom socijalne isključenosti. Jednoroditeljske obitelji često su suočene s velikim poteškoćama u usklađivanju poslovnih i obiteljskih obaveza, i doista se nalaze u neprivilegiranom položaju kad pokušavaju dobiti i zadržati plaćeni posao. Iako zbog različitih razloga, i velike su obitelji u sličnom položaju, s još većim rizikom izloženosti siromaštvu. Siromaštvo u višečlanim obiteljima nije uzrokovano brojnom djecom koja podižu troškove življenja, već kombi-
UNDP (2006a.).”Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Kvaliteta života i rizik od socijalne isključenosti”. UNDP, Zagreb, Hrvatska.
139
POGLAVLJE 4
KLJUČNI IZAZOVI
nacijom raznih čimbenika, uključujući nižu razinu obrazovanja i loše mogućnosti zapošljavanja. Oba tipa obitelji zahtijevaju posebnu pažnju i mnoštvo mjera usmjerenih njihovim specifičnim potrebama. 4. Obitelji sa malom djecom: Najnovija studija Svjetske banke po prvi puta bilježi činjenicu da unatoč tome što je siromaštvo uglavnom postojano tijekom životnog ciklusa sve do starije dobi, jedino je izuzeće najviša razina siromaštva prisutna kod djece od 0 do 4 godine, tako da „kućanstva sa malom djecom i dojenčadi predstavljaju skupinu koja zahtijeva posebnu pažnju (Svjetska banka, 2006, 18). Važnost integrirane politike za obrazovanje i skrb u ranom djetinjstvu sve se više prepoznaje i u razvijenim zemljama i u zemljama u razvoju, (vidi Haddad, 2002), a na osnovi principa univerzalnosti i uključivosti, kao i horizontalnoj i vertikalnoj koordinaciji. Stoga je primjena takve politike nužno potrebna i u Hrvatskoj. 5. Manjinske etničke skupine – Romi i Srbi povratnici: Neovisno o njihovom razmjerno malom udjelu u stanovništvu Hrvatske, kao i u velikom dijelu sjeveroistočne i srednje Europe, Romi doživljavaju strukturalnu isključenost u Hrvatskoj. Slično se može ustvrditi i glede položaja pripadnika srpske manjine, osobito povratnika. U oba je slučaja nužno jačanje nediskriminirajućih zakonskih propisa i prakse, kao i regionalna politika razvoja (UNDP, 2006b.). Što se Roma tiče, čini se da bi okončanje diskriminacije na tržištu rada bio nužan prvi korak prema rješavanju specifičnog položaja Roma u sustavu socijalne skrbi. Nadasve bi vrijedno priznanja bilo ulaganje u obrazovanje i uvjete stanovanja. Što se srpskih povratnika tiče, potrebno je naglasiti da prioritet predstavljaju zaštita ljudskih prava i zakonski preduvjeti za uključivanje.
6. Institucionalizirani dijelovi stanovništva: Budući da je situacija u Hrvatskoj manje dramatična u usporedbi s, primjerice, situacijom u Bugarskoj i Rumunjskoj, postoji djelomična opasnost da se ne odgovori na strukturalno isključenje raznih institucionaliziranih dijelova stanovništva
140
u Hrvatskoj: djeca bez roditeljske skrbi, djeca s invaliditetom, odrasli s invaliditetom te mladi i odrasli prekršitelji zakona. Čini se da institucionalizacija, u nekim slučajevima, sama po sebi dovodi do isključivanja, budući da za sobom povlači odvajanje od obitelji i drugih vrsta potpore. Osim toga, i same institucije često su udaljene od naseljenih središta, a i skrb koja se pruža u takvim ustanovama je obično dugoročne naravi. Štoviše, osobe koje napuste ustanove nisu dobro pripremljene za ponovnu integraciju i uključenje u društvo. Potrebna je sveobuhvatna predanost novim oblicima skrbi koju pruža zajednica. Nju je potrebno vezati uz procjenu potreba na lokalnoj razini, te omogućiti privremene i ciljane resurse kako bi se izbjeglo opetovano iskorištavanje ili skupe skrbi u institucijama ili skrbi u preopterećenim obiteljima bez dovoljne potpore (Bošnjak i Stubbs, 2006.).
7. Starije osobe bez mirovine: Najnovija studija Svjetske banke o siromaštvu (Svjetska banka, 2006.) ukazuje da sa starošću raste i rizik siromaštva. U kućanstvima starijih osoba rizik siromaštva je dva puta veći od prosječnog. Većem su riziku izložena kućanstva čiji su nositelji ženske osobe s 65 godina i starije, kao i samačka kućanstva ženskih osoba. Među kućanstvima starijih osoba, osobito su pogođena ona koja ne primaju mirovinu, jer su izložena riziku siromaštva pet puta većem od državnog prosjeka. Studija Svjetske banke pokazuje da je siromaštvu izloženo najmanje 62% osoba starijih od 65 godina koje ne primaju mirovinu, u usporedbi s 19% onih iste dobne skupine koji primaju mirovinu. U Poglavlju 3.1. se, na temelju podataka iz popisa stanovništva iz 2001., navodi da jedna petina stanovništva starijih od 65 godina, ili oko 131.414 osoba, ne prima mirovinu. Uvođenje neke vrste ‘socijalne mirovine’ čini se vrlo utemeljenim za Hrvatsku. Jasno je da starije osobe ne predstavljaju homogenu skupinu – dok je manjina u razmjerno dobrom položaju, većinu sačinjavaju brojne, različite, visoko isključene podskupine. Istraživanje na fokus grupama osim toga pokazuje da bi se pomoć starijim osobama s malim primanjima, do određene mjere, mogla ostvariti i kroz mjere kojima se bi smanjili troškovi medicinskih i sličnih usluga.
KLJUČNI IZAZOVI
4.3. Geografski aspekti isključenosti i regionalnih nejednakosti Do nedavno je bilo vrlo malo točnih podataka o razmjerima regionalne nejednakosti u Hrvatskoj. Međutim, brojne su novije studije polučile razmjerno dosljednu i pomalo zabrinjavajuću sliku o prostornoj koncentriranosti ugroženosti, premda ti podaci govore o većim regijama ili županijama, dok na razini općina i susjedstva podataka gotovo da i nema. Međutim i ti podaci ukazuju na potrebu uvođenja pokazatelja razvoja, umjesto isključivog korištenja BDP-a po stanovniku. Dodaju li se tablici Svjetske banke podaci iz UNDP istraživanja o kvaliteti života (UNDP, 2006a), postaje razvidna veza između BDP-a po stanovniku i razine socijalne isključenosti (niže navedena tablica 9). U izvješću Svjetske banke se naglašava da položaj 5 županija na dnu ljestvice po BDP-u po stanovniku nije u izravnoj vezi sa siromaštvom, mjereno novčanim ili naturalnim dohotkom, ali je mnogo izravnije povezan sa socijalnom isključenošću. Istraživanje UNDP-a pokazuje da su tri županije s najvišom razinom socijalne isključenosti također i među županijama s najnižim BDP-om po stanovniku. Tablica 9 pokazuje još nekoliko stvari: 12 se županija nalazi među pet najniže pozicioniranih po najmanje jednom od šest pokazatelja navedenih u tablici. Dvije se županije, Osječko-baranjska i Virovitičko-podravska, pojavljuju četiri puta prema tih šest indikatora, a druge se četiri pojavljuju tri puta. Doda li se tome još pet pokazatelja, kao u tablici 10, vidljivo je da se osam županija pojavljuje četiri ili više puta među pet županija na dnu ljestvice, dok se na popisu pojavljuju i dvije nove županije. Odnos između najvišeg i najnižeg BDP-a po stanovniku u 2003. godini je 3,12:1 (Svjetska banka, Background paper 4), a odnos socijalne isključenosti je 16,29:1 (UNDP, 2006a), pri čemu šest županija ima stopu višu od 20%. I kada se analiza vrši na razini 5 hrvatskih regija, studija Svjetske banke i dalje ukazuje na značajnu razliku između gradske zagrebačke regije u kojoj je stopa siromaštva ispod 3% i ruralne središnje regije sa stopom od preko 20%, te s ukupnim rizikom siromaštva koji je tri puta veći u ruralnim nego u gradskim područjima. Istraživanje UNDP-a po županijama ukazuje na velike razlike u razini povjerenja, procjeni kvalitete i zadovoljstvu uslugama u obrazovanju, korištenju Interneta te strahu od gubitka posla.
POGLAVLJE 4
Jasno je da je na svemu ovome potrebno još puno raditi, dijelom i zbog toga što se studijom Svjetske banke obrađuju samo neke od navedenih razlika koje obično ukazuju na ključnu vezu sa siromaštvom, kao što su ne/zaposlenost, starosna dob nositelja kućanstva i broj članova kućanstva. Osobito je dobrodošla primjedba da „uzevši u obzir razmjerno velike neobjašnjive regionalne razlike u životnom standardu, za Hrvatsku se regionalno diferencirana strategija čini dobrim rješenjem“ (Svjetska banka, 2006., 33). Neki od ovih elemenata već su izneseni u obliku prijedloga u nacrtu prijedloga Nacionalne strategije regionalnog razvoja u suradnji s Ministarstvom mora, turizma, prometa i razvitka183. Izvješće ukazuje na značajne rastuće socijalno-gospodarske razlike među županijama u pet područja u kojima su izražene razvojne potrebe, a koja nužno ne isključuju jedno drugo: ratom zahvaćena područja, tradicionalno industrijska područja, brdsko-planinska područja, otoci i pogranična područja. Temeljem pretpostavke da je postojeća potpora nerazvijenim područjima nedostatna i slabo koordinirana, izvješće nudi određeni broj načina za otklanjanje poteškoća. Dio strategije koji se odnosi na viziju budućeg stanja uključuje obvezu značajnog smanjenja „razlika između internih prihoda i životnog standarda u svim županijama, regijama i društvenim skupinama u cijeloj zemlji” do 2013. Osobito je zanimljiv prijedlog izrade Programa razvitka nerazvijenih područja, osim naglaska na jačanju kapaciteta, institucija te partnerskom odnosu svih dionika. Takav program predviđa integrirani državni plan za sva ova područja (pod vodstvom Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka), usklađenu definiciju nerazvijenih područja, zadržavanje takvoga statusa u razdoblju od sedam godina, integrirani fokus na komponentama gospodarstva, ljudskog kapitala i infrastrukture. Premda su potrebna dodatna istraživanja, jasno je da će biti potrebno odrediti posebna područja djelovanja radi promicanja socijalne uključenosti, pristupa zdravstvu, obrazovanju, zapošljavanju, itd., kako bi se djelovalo u pravcu prostornih dimenzija socijalne isključenosti u Hrvatskoj. Jednako tako, bio bi potreban novi program većih razmjera od prethodnog za rješavanje ruralne nerazvijenosti. Iznimno je važno da se planiranje socijalnih potreba na lokalnoj razini poveže s preraspodjelom novčanih naknada kako bi se izbjegla situacija u kojoj se na lokalnoj razini naprednija socijalna skrb pruža u područjima koja takvu skrb najmanje trebaju.
141 183 Pogledati web stranicu: http://www.mmtpr.hr/UserDocsImages/CARDS_2002%20(D)/intro_en.html)
POGLAVLJE 4
KLJUČNI IZAZOVI
Nadasve je potrebno brižljivo razmotriti uzroke i posljedice prostorne nejednakosti. Te su nejednakosti višeznačne i zasigurno povezane s povijesnim razvojnim nejednakostima, osobitim utjecajem ratnog i poratnog vremena, tranzicijskim restrukturiranjem i utjecajem statusa zemlje kandidatkinje za EU. Osim toga, treba preispitali i stanovište kako je važno promicati radnu pokretljivost slijedom koje bi sve više mladih ljudi napuštalo svoje zajednice u potrazi za poslom u gradskim područjima. To bi moglo imati negativne posljedice i u zajednici iz koje potječu u kojoj bi stariji, manje sposobni ili manje pokretni ljudi počeli sve više ovisiti o pasivnoj socijalnoj pomoći,
ali i u novim zajednicama gdje bi se mogli povećati diskriminacija na tržištu stanovanja te urbanizacijski pritisci. Pojednostavljenom promidžbom ‘mobilnosti’ podcjenjuje se uloga proširene obitelji kao djelotvornog, učinkovitog i vrlo jeftinog oblika društvene potpore. Umjesto ishitrenih zaključaka potrebna je detaljnija studija demotivirajućih učinaka inhibirajuće radne mobilnosti u Hrvatskoj. Primjera radi, u Osječkobaranjskoj županiji trenutno nedostaje socijalnih radnika, dok u Zagrebu raste broj nezaposlenih socijalnih radnika. Opiranje preseljenju je, velikim dijelom, uzrokovano činjenicom da s plaćom socijalnog radnika nije moguće osigurati odgovarajući smještaj.
Tablica 8: Alternativni popis pet najsiromašnijih županija u Hrvatskoj Stopa siromaštva nositelja kućanstva (%)
Rangiranje (1=najsiromašnija)
BDP po stanovniku (2003.)
Socijalna isključenost
Dohodak po stanovniku
Potrošnja po stanovniku
Prosječna mjesečna
1
Vukovarskosrijemska
Požeškoslavonska
Virovitičkopodravska
Karlovačka
Virovitičkopodravska
Karlovačka
2
Brodsko posavska
Virovitičkopodravska
Osječkobaranjska
Virovitičkopodravska
Varaždinska
Sisačkomoslavačka
3
Šibenskokninska
Brodsko posavska
Karlovačka
Sisačkomoslavačka
Bjelovarskobilogorska
Bjelovarskobilogorska
4
Požeškoslavonska
Vukovarskosrijemska
Sisačkomoslavačka
Krapinskozagorska
Koprivničkokriževačka
Koprivničko križevačka
5
Krapinskozagorska
Osječkobaranjska
Požeškoslavonska
Osječkobaranjska
Brodsko posavska
Osječkobaranjska
primanja
Izvor: Procjene Svjetske banke na temelju ankete o potrošnji kućanstva i ankete o radnoj snazi, 2002.-04. BDP po stanovniku, background paper br. 4. Socijalna isključenost iz Istraživanja UNDP-a o kvaliteti života
Tablica 9: Dodatni pokazatelji Rangiranje (1=najsiromašnija)
Visoka nezaposlenost
1
Vukovarskosrijemska
2
Značajan udio stanovništva preko 65 godina starosti
Najveći udio osoba s invaliditetom
Ličko-senjska
Karlovačka
Krapinskozagorska
Šibensko-kninska
Sisačkomoslavačka
Karlovačka
Ličko-senjska
Požeškoslavonska
Virovitičkopodravska
3
Brodsko posavska
Šibenskokninska
Sisačkomoslavačka
Sisačkomoslavačka
Sisačkomoslavačka
4
Virovitičkopodravska
Virovitičkopodravska
Bjelovarskobilogorska
Varaždinska
Brodsko posavska
5
Šibensko-kninska
Krapinskozagorska
Krapinskozagorska
Šibensko-kninska
Međimurska
Izvor: HZZ, izvadak iz Analitičkog biltena br. 4, iz 2004., Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za statistiku
142
Najveći udio primatelja socijalne pomoći
Niska stopa porasta populacije
KLJUČNI IZAZOVI
4.4. „Novi“ rizici, nesigurnost i restrukturiranje U izvješću se spominju i neki ‘novi rizici’, zajednički postindustrijskim društvima i imanentni složenim socijalno-gospodarskim i socijalno-kulturalnim preobražajima, koji se pojavljuju i u Hrvatskoj. S time je povezana stalna promjena odnosa između socijalne politike i tržišta rada. Iznimno je važno prepoznati učinke restrukturiranja i segmentacije tržišta rada na oblike sigurnosti i nesigurnosti, te pristupiti tržištima rada u smislu ponude posla - ali, bez ograničenja na, ‘fleksibilnost’, ‘zapošljivost’ i ‘pokretljivost’ - zajedno s razmatranjem potražnje za poslovima, ravnotežom obitelj-posao i, što je iznimno važno, mogućnošću osiguranja ‘pristojnog posla za sve’. Dugoročnim usporednim istraživanjem preispitana je postavka prema kojoj je nezaposlenost povezana s nedostatkom radne motivacije, a osim toga je dovedena u pitanje bilo kakva izravna veza između različitih sustava skrbi i poticajnih ili obeshrabrujućih učinaka na zapošljavanje (vidi Gallie, 2000a.). Doista, često se zaboravlja da „prilike za sudjelovanje u društvu koje pruža radni odnos u najvećoj mjeri ovise o kvaliteti poslova“ (Gallie, 2000b). U mnogim se procesima restrukturiranja sustava socijalne skrbi, takozvane politike aktivacije184 ili ‘politike aktivnog tržišta rada’ ponekad naglašeno ističu kao daleko najbolje mjere. Ponekad se čini da se gubi razlika između ideološke i na dokazima utemeljene motivacije za takve politike, a učinci istih variraju ovisno o samoj prirodi tih politika, o njihovim predodžbama spram tržišta rada te ravnoteži između poticaja i sankcija koje takve politike promiču. Analiza radno usmjerenih programa rada (workfare) iz međunarodne perspektive (Lødemel i Trickey (ur.), 2001.) ukazuje na postojanje problema svojstvenih raznim tipovima takvih programa, koji jasno proizlaze iz činjenice da su svi oni obvezni, zasnovani na radu i usmjereni na populaciju koja je suočena s nevjerojatnim preprekama u zapošljavanju. Pojavljuje se i "društvena podjela workfare programa" koja odražava tržište rada u cjelini, koje izdvaja i nagrađuje najzapošljivije osobe te dalje isključuje, kroz "opciju potonuća", skupine koje su u nepovoljnijem položaju. Stoga je potrebno vrlo brižljivo osmisliti program za skupine kojima je ‘teško naći mjesto’, a da se i dalje 184
POGLAVLJE 4
jamče njihova prava kao i odgovarajuća procjena njihove situacije. Potreban je i izniman oprez kada se radi o odnosu između mjera za porast zapošljavanja i mjera za ublažavanje socijalne isključenosti. Teško da će mjere za smanjenje socijalne isključenosti koje se isključivo oslanjaju na mjere aktivacije polučiti pozitivne rezultate; time bi se isključenost mogla i pogoršati. Nesumnjivo jest da bi mnogo više resursa trebalo posvetiti aktivnim negoli pasivnim mjerama, kombinirajući najbolju praksu na nacionalnoj razini s programima prilagođenim lokalnim potrebama. Međutim, potrebno je voditi brigu i o tome da se dodatno ne stigmatiziraju posebno izložene skupine. Što se tiče starijih osoba i radne snage koja za sada ne prima ili za koju je upitno da će primati dostatnu mirovinu, možda bi se trebalo pozabaviti idejom ‘socijalne mirovine’, možebitno u sprezi s nekom vrstom posebnoga fonda. Pitanja koja se tiču ravnoteže rad-život iziskuju usredotočeno bavljenje politikom skrbi o djeci i osobito pružanjem dnevne skrbi putem raznih pružatelja takve skrbi, ugovora o financiranju, poreznim i drugim poticajima, pa čak i programima vaučera. Dugoročna skrb za ugrožene starije osobe, odrasle i djecu s invaliditetom, te osobe s kroničnim oboljenjima, moraju biti fleksibilni i nadasve mobilni, tako da resursi prate klijenta, a ne da budu usmjereni postojećim institucijama. Nadasve će biti potrebni novi oblici programa mikro-osiguranja u zajednici, kao dodatak novoj „prostornoj“ socijalnoj politici kojom će se nastojati riješiti brojne poteškoće. Uz to, kako je niže navedeno, postoji potreba koherentnijeg i sofisticiranijeg integriranja fiskalne i socijalne politike u Hrvatskoj. Dok Hrvatska u cijelosti dobro napreduje u smislu prijenosa informacija i informatičke i komunikacijske tehnologije, jer se nalazi na 45. mjestu na ICT indeksu difuzije te je plasirana vrlo visoko na ljestvici glede pristupa (UNCTAD, 2006; 49), regionalna odstupanja ostaju nevidljiva. Istraživanje UNDP-a o kvaliteti života pokazuje da je samo 22,7% ispitanika u mjesecu prije ankete često koristilo Internet; oko 12,7% ispitanika su ga koristili povremeno, a 63,7% nisu uopće koristili Internet (UNDP, 2006a; 30). Odstupanja u učestalosti korištenja slična su razlici u stopama razumijevanja pisanoga engleskog pa Internet najčešće koriste muškarci, mlađi ispitanici, ispitanici s višim stupnjem
Definiranih kao „skup politika/mjera/instrumenata s ciljem integriranja nezaposlenih primatelja socijalne pomoći na tržište rada i unapređenja njihovog gospodarskog i socijalnog uključenja.“ (Hanesch i Balzter, 2001.; 3).
143
POGLAVLJE 4
KLJUČNI IZAZOVI
obrazovanja i oni koji žive u gradskim sredinama. U Istarskoj županiji i Gradu Zagrebu stope učestalosti korištenja Interneta četiri su puta veće od stopa u županiji s najnižom stopom. Jasno je da potrebno više analiza o odnosu između e-isključenosti i drugih oblika socijalne isključenosti, no važno je da inicijative poput one o e-Hrvatskoj sustavno odgovore na potrebe marginaliziranih i ugroženih skupina i regija.
4.5. Zaključci: ‘mudra’ socijalna politika? Osim gore navedenih preporuka o socijalnoj politici, potrebno je da ‘mudre’ socijalne politike budu oslobođene ideologije te da budu utemeljene na činjenicama. Rasprava o socijalnoj politici koja govori o tome da mnogi neopravdano žive na socijalnoj skrbi te da višestruko koriste pojedine naknade i slično, treba dokaze, a ne konstatacije. Jedan od najvažnijih aspekata te rasprave jesu točni podaci o udjelu i trendu socijalnih izdataka države. Često se čini da ove brojke, temeljene na ponešto nepreciznim izračunima, ostaju u opticaju, citiraju se te tako doprinose predodžbi o Hrvatskoj kao zemlji s visokim socijalnim izdavanjima, što je uvelike daleko od istine i u stvarnosti zamućuje mnogo složeniju sliku. Koriste li se podaci Ministarstva financija, vidi se
da su socijalni izdaci središnje države porasli s 40,5 milijardi kuna u 2000. na gotovo 50 milijardi kuna u 2004. U kontekstu gospodarskog rasta, međutim, socijalni izdaci kao udio BDP-a pali su s 26,6% u 2000. na 23,4% u 2004. (grafikon 19). Doduše, ove se brojke ne mogu precizno usporediti s brojkama iz EU. Uz to, one ne uključuju naknade veteranima Domovinskog rata (oko 1,6% BDP-a) niti izdatke jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (oko 0,5% BDP-a). Unatoč tomu, ove brojke, koje su najvećim dijelom rezultat smanjenja izdataka za zdravstvo i mirovine kao udjela u BDP-u, pružaju važan protu-dokaz gledištu o visokim i rastućim socijalnim izdacima. Sve u svemu, ovo pokazuje kako je kontraproduktivna stroga i ishitrena podjela na ‘gospodarsko’ i ‘socijalno’. Umjesto toga, potrebno je razvijati integrirani pristup socijalnoj politici kao ulaganje u ljudski i društveni kapital. Uz to je potrebno prihvatiti načelo opreza, koji govori o ugrađenim zaštitnim mehanizmima koji će osigurati da mjere koje se provode, najblaže govoreći, ne nanose štetu, odnosno da unapređuju položaj isključenih skupina i pojedinaca. Na koncu, ‘mudre’ socijalne politike trebaju se temeljiti na dijalogu koji uključuje sve strane i koji nije rezerviran samo za političare, stručnjake, kreatore politike ili postojeće institucije. Promjena percepcije o ‘socijalnome’ u središtu je svakog ozbiljnog, dugoročnog, perspektivnog bavljenja socijalnom isključenošću.
Grafikon 18: Socijalni izdaci (kao % BDP-a) 30.0 0.5 2.1
25.0
0.4 2.0
0.5 1.8
0.6 2.7
0.6 2.6
20.0 15.0
16.5
16.9
16.0
13.9
13.6
7.5
7,2
6,7
6,4
6,6
10.0 5.0 0.0 2000
2001 Zdravstvo
2002 Socijalna sigurnost
Izvor: Ministarstvo financija RH. Napomena: Prema klasifikaciji GFS 1986.
144
2003 Soc. skrb
Ostalo
2004
POGLAVLJE 5
PREPORUKE
POGLAVLJE 5
PREPORUKE
Poglavlje 5: Preporuke 5.1. Uvod Temeljem dosadašnje analize, razvidno je da je Hrvatska suočena s značajnim izazovima u kreiranju politike i jačanju napora ka bitnom smanjenju socijalne isključenosti i siromaštva te ka izgradnji društva s višim stupnjem uključenosti. Brojni su aspekti tih izazova na koje je potrebno odgovoriti novim mjerama politike. Dugotrajna nezaposlenost, modernizacija sustava socijalne skrbi, unapređenje pristupa uslugama (osobito uslugama zdravstvene zaštite, stanovanja, obrazovanja i socijalne skrbi), kao i eliminacija diskriminacije, osobito za manjinske skupine i osobe s poteškoćama, ključni su problemi koji će zahtjevati posebnu pozornost. Uz to će biti nužno uzeti u obzir značajne regionalne razlike glede socijalne isključenosti, kao i razlike između gradskih i seoskih sredina. U poglavljima 3 i 4 obrađene su brojne mjere koje je potrebno provesti kako bi se poboljšao položaj skupina najizloženijih siromaštvu i socijalnoj isključenosti. Najvažniji zaključak za socijalnu politiku je promidžba socijalne uključenosti kao najvažnijeg cilja u svim područjima odlučivanja i provedbe nacionalnih politika. Ovim bi se osigurao višedimenzionalan i holistički pristup prevenciji i ublažavanju siromaštva i socijalne isključenosti. Jednako je tako važan jedinstven pristup vlade i bolja povezanost različitih sektora politike. Promidžba socijalnog uključivanja te sveobuhvatan i dugoročan pristup ublažavanju siromaštva i socijalne
146
isključenosti mora postati ključna Vladina mjera. To je ono što se od Hrvatske traži u kontekstu pristupanja Europskoj uniji te u procesima socijalne skrbi i socijalne uključenosti unutar Unije. Razvoj sveobuhvatnog pristupa zahtijevat će od Vlade jačanje institucionalne organizacije za razvitak, provođenje i praćenje mjera politike kojima se promiče viši stupanj socijalne uključenosti. Navedeno uključuje: jasnu političku odgovornost za postavljanje socijalne isključenosti u samo središte političkog odlučivanja; osmišljavanje jasnih i mjerljivih ciljeva glede ublažavanja socijalne isključenosti; uvođenje struktura kojima bi se jamčila koordinacija ministarstava i drugih tijela na državnoj razini, kao i u odnosu prema lokalnim razinama; uključivanja i mobilizaciju relevantnih sudionika u procesu, kao što su socijalni partneri i nevladine udruge; te razvoj statistike i analize trendova socijalnog uključivanja, i osiguranje redovitog praćenja. Tema ovoga poglavlja su četiri područja ključna za političko djelovanje koja su se pojavila u ranijim poglavljima kao područja od fundamentalnog značaja za prevenciju i iskorjenjivanje socijalne isključenosti ugroženih skupina navedenih u ovom izvješću. To su sljedeće mjere politike: razvoj tržišta rada s višim stupnjem uključenosti i ublažavanje dugotrajne nezaposlenosti; ublažavanje institucionalizacije i povećanje potpore u zajednici, potpora obiteljima i djeci, kao i provedba mjera u područjima koja su izložena visokom stupnju socijalne isključenosti.
PREPORUKE
5.2. Uključivo tržište rada Kako je već naglašeno u poglavljima 3 i 4, bolji pristup zapošljavanju i unapređenje opće stope aktivnosti od vitalnog je značaja za prevenciju i ublažavanje stope nezaposlenosti, pa tako i socijalne isključenosti za mnoge ljude. No, to bi zapošljavanje trebalo biti odgovarajuće kvalitete za ostvarenje dostatnog prihoda, te bi trebalo voditi računa da se ljude ne potiče na prihvaćanje slabo plaćenih poslova koji bi ih i dalje zadržali u siromaštvu. Jasno je da dio rješenja ostaje u sferi gospodarskog rasta i razvitka, kao i u povećanju ukupne ponude i kvalitete poslova. Nadići nerazmjer između ponude i potražnje na tržištu rada jednako je bitno. Međutim, tu je i potreba za jačanjem mjera za unapređenje zapošljivosti pripadnika ranjivih skupina. Zamjetna je predanost ostvarenju mjera za aktivno tržište rada no njih je potrebno uspješnije usmjeriti na teško zapošljive osobe. Mjere bi trebale biti i fleksibilnije, lokalizirane te praćene u svrhu procjene njihova učinka. Jednako je tako potrebna i bolja koordinacija između relevantnih ministarstava i usluga koje pružaju. Zbog visoke razine dugotrajne nezaposlenosti, razvijanje individualiziranih planova za povratak u zaposlenje bilo bi od posebne koristi. Smanjenje broja osoba kojima prijeti dugotrajna nezaposlenost zahtijeva posebne inicijative za zadržavanje radnika na poslu, dokvalifikacija za radnika starije životne dobi te stvaranje novih prilika za mlade, kako bi im se olakšao prijelaz iz škole ka radnom mjestu. Sve to iziskuje kvalitetno savjetovanje i prekvalifikaciju. Ključni čimbenik djelovanja u pravcu ublažavanja siromaštva djece i obitelji biti će prioritetno pružanje potpore pri zapošljavanju samohranim roditeljima, roditeljima iz obitelji bez zaposlenog člana i roditeljima mnogočlanih obitelji. Ne samo da će biti
POGLAVLJE 5
potrebno njihovo pojačano uključivanje u aktivno tržište rada, nego će biti potrebno uvesti mjere koje će pogodovati obiteljima, kao što su fleksibilniji oblici zapošljavanja i unapređenje usluga predškolske i dnevne skrbi o djeci. Gdje god je to moguće, treba unapređivati pristup otvorenom tržištu rada, a druge opcije, poput zaštićenog zapošljavanja, trebale bi biti zadnja opcija. Važno će biti i povećano sudjelovanje pripadnika rizičnih skupina u programima aktivnog tržišta rada, odnosno osoba s invaliditetom, etničkih manjina i Roma, bivših zatvorenika i osoba s problemima ovisnosti. Kako bi to bilo moguće, biti će važno djelovati u pravcu uklanjanja diskriminacije poslodavaca prilikom zapošljavanja pomenutih skupina, kako kroz zakonske propise koji priječe diskriminaciju s temelja rase, spola, tjelesne sposobnosti, religije, seksualne orijentacije, tako i kroz programe obrazovanja i podizanju svijesti o ovim problemima. Osim toga, potrebno je prepoznati i djelovati na neke posebne fizičke zapreke, kao što je nemogućnost pristupa objektima ili sredstvima javnoga prijevoza za osobe s invaliditetom. U slučajevima gdje dostupnost otvorenom tržištu rada nije moguće, bit će potrebno iznalaziti druge mogućnosti, poput zaštićenog zapošljavanja ili rada u zajednici. Interakcija između poreznog sustava i sustava socijalne skrbi od ključne je važnosti u slučajevima kada je potrebno utvrditi ima li potencijalni zaposlenik koristi od zaposljenja i postoje li neke prepreke prilikom zapošljavanja. Razvoj partnerskih odnosa u zapošljavanju na lokalnoj razini uz uključenje zavoda za zapošljavanje i Centara za socijalnu skrb, te socijalnih partnera i nevladinih udruga koje zajednički sudjeluju u razvoju lokalnih strategija, mogao bi biti od koristi pri kreiranju prilika za zapošljavanje u područjima koja imaju najviši stupanj rizika od socijalne isključenosti.
147
POGLAVLJE 5
PREPORUKE
Preporuke za razvoj uključivog tržišta rada i poduzimanje mjera za ublažavanje dugotrajne nezaposlenosti
148
-
Usmjeriti programe aktivnog tržišta rada na dugotrajno nezaposlene ili osobe koje su izložene riziku od dugotrajne nezaposlenosti, osobito osobe s invaliditetom i zaposlenike starije životne dobi, mlade nezaposlene, samohrane roditelje, Rome i povratnike;
-
Razvijati usluge savjetovanja i usmjeravanja prilagođene pojedincu za pripadnike ranjivih skupina; uspostaviti putove napretka prema zapošljavanju uz obrazovanje, obuku, i rad u zajednici te zapošljavanje u javnom sektoru;
-
Unaprijediti koordinaciju između Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i drugih relevantnih institucija socijalne skrbi i lokalnih službi u svrhu razvoja integriranih programa potpore za ranjive skupine koje se suočavaju s višestrukim problemima;
-
Podupirati provedbu zakonskih propisa koji priječe diskriminaciju s temelja rase, spola, tjelesne sposobnosti, dobi, religije i seksualne orijentacije, te poticati programe obrazovanja i osvješćivanja o pravima na zapošljavanje pripadnika manjinskih skupina;
-
Uvesti promjene u porezni sustav i sustav socijalne skrbi, kako bi se otklonile zamke nezaposlenosti i unaprijedilo zapošljavanje, s osobitim naglaskom na obitelji s djecom, ali i održavanje odgovarajuće razine novčanih naknada za osobe koje ne mogu ostvariti radni odnos;
-
Razvijati sustav poreznih i financijskih poticaja za poslodavce koji zapošljavaju osobe s invaliditetom i pripadnike drugih rizičnih skupina;
-
Razmotriti program kvota kojima se poslodavce potiče na zapošljavanje određenog postotka osoba s invaliditetom;
-
Povećati financijsku potporu poslodavcima za usklađivanje radnih mjesta sa potrebama osoba s invaliditetom;
-
Razvijati prilike za zaštićeno zapošljavanje pripadnika ugroženih skupina, kao što su osobe s određenim intelektualnim i ozbiljnim fizičkim teškoćama;
-
Promicati rad u zajednici i zapošljavanje u javnom sektoru za dugotrajno nezaposlene kojima tržište rada nije pristupačno, kao što su beskućnici, osobe s problemima ovisnosti ili osobe koje žive u područjima s ograničenim mogućnostima za zapošljavanje;
-
Razmotriti mogućnost podizanja dobne granice za umirovljenje i uvesti poticajne mjere za radnike starije životne dobi da nastave raditi;
-
Razvijati program cjeloživotnog učenja i prilike za obuku, osobito za starije radnike;
-
Poboljšati pristup obuci i korištenju informatičke i komunikacijske tehnologije za ranjive skupine;
-
Unaprijediti pristup i dostupnost skrbi za djecu i dnevnoj skrbi za osobe ovisne o drugima. Razvijati fleksibilnije uvjete zapošljavanja, osjetljivije na potrebe obitelji;
-
Unaprijediti pristup radnim mjestima u javnim uslugama za pripadnike etničkih manjina;
-
Ustrojiti partnerski odnos u području zapošljavanja na lokalnoj razini između usluga zapošljavanja, usluga socijalne skrbi, pružatelja usluga obrazovanja i obuke, lokalnih tijela, poslodavaca, sindikata i nevladinih udruga;
-
Razvijati programe potpore poduzetništva za ranjive skupine i pružiti praktičnu i financijsku potporu za promidžbu samozapošljavanja;
-
Unaprijediti pristup dostupnim prijevoznim sredstvima za ranjive skupine, kako bi im se olakšao pristup radnim mjestima.
PREPORUKE
5.3. Deinstitucionalizacija i razvoj usluga socijalne skrbi
Kako je naglašeno u poglavljima 3 i 4, Hrvatska se previše oslanja na institucionalizaciju pojedinih skupina kao što su djeca s invaliditetom, djeca bez roditeljske skrbi, odrasli s intelektualnim i fizičkim teškoćama i malodobni i odrasli prijestupnici. Institucionalizacija pojačava izoliranost od obitelji i mreže socijalne skrbi te povećava ovisnost o drugima i isključenost. Smanjivanje ovisnosti o skrbi koja se pruža u ustanovama te razvoj novih oblika pružanja skrbi u zajednici i u obiteljskom okruženju, trebalo bi imati visoki prioritet. Ovakav pristup povećava uključenost ranjivih skupina te ih osposobljava za mnogo veće sudjelovanje u društvenom i gospodarskom životu. Zbog toga je potrebno značajno razvijati postojeću mrežu usluga socijalne pomoći i skrbi, što se osobito odnosi na unapređenje kvalitete, pokrivenosti i dostupnosti usluga socijalne skrbi na razini lokalne zajednice. Usluge socijalne skrbi na lokalnoj razini trebale bi postati prva mjesto kontakta, pružanja informacija i savjeta u isto vrijeme osiguravajući integrirano pružanje potrebnih usluga. Integracija usluga socijalne skrbi podrazumjeva koordinaciju istodobnog djelovanja u brojnim područjima, kao što je socijalno stanovanje, usluge zdravstvene zaštite, obrazovanje i obuka te usluge pri zapošljavanju. Iz toga slijedi potreba za mobilizacijom niza različitih sudionika u pružanju usluga, što se posebno odnosi na razvoj partnerstva između državnih tijela, tijela regionalne i lokalne uprave, nevladinih udruga i privatnog sektora koji mogu efikasnije pružiti usluge socijalne skrbi na lokalnoj razini. Za osobe koje napuštaju institucije od velikog će značaja biti razvoj paketa mjera potpore kako bi im se pružila pomoć pri uključivanju u društvo i zapošljavanje. Za osobe koje ostaju u ustanovama važno je da te ustanove u što većoj mjeri razviju čvrste
POGLAVLJE 5
veze s lokalnim zajednicama i uslugama na lokalnoj razini. Primjerice, djeca u ustanovama trebala bi se, kad god je to moguće, obrazovati u lokalnim školama i sudjelovati u društvenim, rekreacijskim i sportskim aktivnostima u lokalnoj zajednici.
Preporuke za smanjenje institucionalizacije -
Razviti usluge socijalne skrbi u zajednici na lokalnoj razini radi potpore deinstitucionalizaciji osoba s teškoćama i osigurati veze s uslugama zdravstvene zaštite, obrazovanja i obuke;
-
Razviti razne oblike potpore u zajednici u pravcu neovisnog življenja osoba s teškoćama, kao što su: 1) uvođenje sustava osobnih pomoćnika i 2) razvoj usluga potpore nevladinih udruga;
-
Razvijati ponudu posebno prilagođenih socijalnih stanova za osobe s invaliditetom;
-
Unapređivati fizički pristup zgradama i prijevoznim sredstvima;
-
Razvijati potporu i obuku za unapređenje pristupa zapošljavanju za osobe s invaliditetom;
-
Unaprijediti financijsku neovisnost osoba s invaliditetom kroz reviziju sustava olakšica, tako da se invalidnine isplaćuju na temelju stupnja invaliditeta, a ne na temelju uzroka invaliditeta;
-
Osigurati pristup i mogućnost sudjelovanja u rekreacijskim i kulturnim aktivnostima u zajednici;
-
Razvijati programe obrazovanja i obuke za borbu protiv diskriminacije i promidžbu priznavanja prava, mogućnosti i potreba osobama s invaliditetom;
-
Razvijati usluge zamjenske obitelji i posvojenja za djecu izloženu riziku.
149
POGLAVLJE 5
PREPORUKE
5.4. Djeca i obitelji izloženi riziku Položaj djece u Hrvatskoj razmjerno je pozitivan zahvaljujući čvrstim strukturama obiteljske skrbi, no još uvijek je to kritično pitanje za promidžbu socijalne uključenosti. Svaka sveobuhvatna strategija borbe protiv socijalne isključenosti bi trebala imati za cilj prekidanje međugeneracijskog naslijeđa siromaštva i na taj način zaustaviti prenošenje socijalne isključenosti na djecu. Kako je predočeno u poglavljima 3 i 4, djeca u mnogočlanim obiteljima i djeca u jednoroditeljskim obiteljima su izložena velikom riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. No postoje određene skupine djece koje su izložene još i većem riziku od socijalne isključenosti, osobito djeca u ustanovama, djeca s tjelesnim invaliditetom, romska djeca i djeca izložena obiteljskom nasilju. Hrvatska je također suočena s demografskim imperativom pružanja potpore i poticaja obiteljima s djecom i osiguranja situacije u kojoj se u cijelosti mogu ostvariti potencijali djece tako da njihovi talenti i vještine budu doprinos budućem društvenom i gospodarskom razvoju zemlje. Tu je i potreba za razvojem sveobuhvatnog i integriranog pristupa prevenciji i iskorjenjivanju socijalne isključenosti djece temeljem promidžbe ostvarenja dječjih prava. Takav sveobuhvatan pristup morao bi
uključiti pristup zapošljavanju za samohrane roditelje i roditelje mnogočlanih obitelji, poboljšanje sustava novčanih naknada za obitelji izložene velikom riziku, unapređenje pristupa uslugama socijalne skrbi, razvoja skrbi i sustava zaštite za djecu izloženu riziku, kao i razvoj inicijativa za ranu intervenciju i potporu ugroženim obiteljima i djeci. Takav je pristup od osobite važnosti s obzirom da je promidžba uključivanja djece sada jedan od najvažnijih prioriteta u procesu socijalnog uključenja u Europskoj uniji. U ožujku 2006. na Europskom vijeću predstavnici zemalja i vlada zatražili su da "zemlje članice poduzmu potrebne mjere za brzo i značajno ublažavanje siromaštva djece uz jednake mogućnosti za svu djecu, bez obzira na njihovo socijalno okruženje". U svjetlu statusa zemlje kandidatkinje, rečeno postaje prioritet i za hrvatsku Vladu. Usluge potpore obiteljima s djecom u Hrvatskoj još su uvijek nedovoljno razvijene. Osobito je velik broj djece koja bi mogla ostati s obiteljima, ali se smještaju u ustanove gdje je kvaliteta skrbi ponekad nedostatna. Unapređenje potpore ugroženim obiteljima i razvoj sustava zamjenske skrbi potrebni su kao alternativa. Za unapređenje potpore djeci u obiteljima potrebno je unaprijediti i suradnju između pružatelja usluga, kao što su ustanove za skrb o djeci, škole, usluge zdravstvene zaštite i policija.
Preporuke za pružanje potpore djeci i njihovim obiteljima
150
-
Razvijati strategiju sveobuhvatnog i integriranog pristupa socijalnom uključivanju za svu djecu;
-
Izvršiti reformu sustava novčanih naknada za obitelji s djecom kako bi se potpora pružila onima koji su najviše ugroženi i kako bi se roditelji potaknuli na zapošljavanje;
-
Pružiti potporu roditeljima iz ugroženih obitelji u pristupu zapošljavanju;
-
Smanjivati broj djece u ustanovama kroz razvoj sustava potpore za obitelji i pružanje značajnije potpore sustavu zamjenske skrbi;
-
Promicati ranu intervenciju djeci u rizičnim obiteljima i razvijati sustav dnevne skrbi, mogućnost predškolske skrbi za djecu s invaliditetom, romsku djecu i drugu djecu s teškoćama;
-
Promicati razvoj lokalnog partnerstva koje uključuje razne pružatelje usluga, kao što su ustanove za skrb o djeci, škole, zavodi zdravstvene zaštite i policija, zajedno s nevladinim udrugama i roditeljima;
-
Osigurati dobru opremljenost za sve škole, te obuku za učitelje i nastavnike koji rade s djecom s posebnim potrebama;
-
Suzbijati segregaciju romske djece i osigurati njihovu potpunu integraciju u sustav obrazovanja;
-
Širiti i razvijati usluge dječje zaštite i skrbi za djecu;
-
Za svu djecu iz ugroženih sredina osigurati pristup regularnim sportskim, rekreacijskim i kulturnim aktivnostima.
PREPORUKE
Osobito mnogo napora potrebno je da se u sustav obrazovanja u potpunosti integriraju djeca s invaliditetom i djeca pripadnici etničkih manjina, osobito romska djeca, te da se izbjegava segregacija. To ukazuje na razvoj usluga potpore kao što je savjetovanje i mentorstvo, osiguranje dostatne opremljenosti škola, te obučenost školskog kadra za rad s djecom s posebnim potrebama. Važno će biti osigurati da troškovi obrazovanja (npr. knjige, prijevoz) ne budu zapreka sudjelovanju ili napredovanju ka višim razinama obrazovanja. Pri tome poseban prioritet mora biti rana intervencija i razvoj predškolske i dnevne skrbi. Ta je rana intervencija od iznimne važnosti za djecu koja dolaze iz siromašnog i socijalno isključenog okruženja. Stoga bi takva djeca trebala biti prioritet za djelovanje.
POGLAVLJE 5
Što se tiče lokalnog planiranja socijalnih usluga, moglo bi biti korisno utvrditi liste prioriteta onih područja koja su izložena višestrukoj deprivaciji, kako bi se razvijale integrirane lokalne strategije ili akcijski planovi za promidžbu socijalnog uključivanja. Bit će važno osigurati da se ove strategije usmjere na potrebe ugroženih skupina koje su prepoznate u ovom izvješću, kao što su povratnici, Romi, osobe s invaliditetom, izolirane osobe starije životne dobi i rizične obitelji. Integrirani paket mjera bi uključivao gospodarski razvoj, unapređenje usluga socijalne skrbi, razvoj ljudskog kapitala i unapređenje lokalne infrastrukture, uključivši stanovanje i fizičku infrastrukturu. Promidžba partnerstva je i ovdje, kao i u ostalim mjerama politike, vrlo značajna.
Preporuke za razvoj regionalnih i lokalnih strategija djelovanja
5.5. Područja izložena visokoj razini socijalne isključenosti Potrebno je razvijati gospodarsku, socijalnu i politiku tržišta rada i prilagođavati ih tako da se uzmu u obzir posebni problemi i poteškoće koje postoje u posebno ugroženim područjima. Mjere variraju ovisno o tome radi li se o ratom ugroženim područjima, tradicionalno industrijskim područjima, brdsko-planinskim područjima, otocima ili pograničnim područjima. U borbi protiv socijalne isključenosti važno je ne samo da hrvatska Vlada razvija nacionalnu strategiju regionalnog razvoja, nego i da se u ugroženim područjima razvijaju vrlo specifični pristupi pitanjima siromaštva i socijalne isključenosti. Osobito će važna biti učinkovita raspodjela resursa, kako bi se osiguralo da ova područja ne zaostaju u razvoju usluga socijalne skrbi i zdravstvene zaštite, osobito stoga što je upravo u tim područjima najveća potreba za takvim uslugama. Zbog iznimno visoke stope nezaposlenosti u ovim područjima, potrebno je posebne napore uložiti u razvoj programa aktivnog tržišta rada i drugih mjera za stvaranje radnih mjesta.
-
Izvršiti preraspodjelu resursa ugroženim po-dručjima kako bi se osiguralo da ista ne zaostaju u razvoju usluga zdravstvene zaštite, obrazovanja, usluga socijalne skrbi i usluga javnog prijevoza;
-
Načiniti listu prioriteta u ugroženim područjima prilikom razvoja programa aktivnog tržišta rada, kao i druge mjere promidžbe zapošljavanja i lokalnog gospodarskog razvoja;
-
Unaprijediti pristup prijevozu;
-
Identificirati i odrediti specifična lokalna područja koja su izložena najvišem stupnju višestruke deprivacije i razvijati lokalne integrirane strategije djelovanja u pravcu socijalnog uključivanja, s posebnim naglaskom na najugroženije skupine;
-
Promicati razvoj lokalnih područja na temelju partnerstva tijela državne, regionalne i lokalne uprave, socijalnih partnera i nevladinih udruga.
151
POGLAVLJE 5
152
PREPORUKE
STATISTIČKI DODATAK
STATISTIČKI DODATAK
1. Pokazatelji siromaštva 2005 s dohodkom u naturi
bez dohodka u naturi
17,5
19,9
Prag rizika od siromaštva za samačko kućanstvo u kunama
21 237,57
19 644,41
Prag rizika od siromaštva za kućanstvo s dvije odrasle osobe i dvoje djece u kunama
44 598,89
41 253,27
muškarci
15,9
18,1
žene
18,9
21,5
0 – 15 godina
19,7
20,9
muškarci
18,2
19
žene
21,3
23
16 – 24 godine
15,3
16,1
muškarci
15,9
16,8
žene
14,7
15,3
25 – 49 godina
13,1
14,3
muškarci
12,9
14,4
žene
13,2
14,2
50 – 64 godine
15,6
18,5
15
18
žene
16,1
18,9
65 i više godina
25,6
31
muškarci
20,9
25,7
žene
28,5
34,4
Zaposleni
3,9
4,3
muškarci
5
5,4
žene
(2,7)
(2,8)
Samozaposleni
13,7
17
muškarci
(13,7)
(15,2)
žene
(13,8)
(19,6)
Nezaposleni
33,4
37,3
muškarci
36,9
41,5
30
33,2
Umirovljenici
19,3
22,5
muškarci
19,1
21,6
žene
19,5
23,2
Ostali ekonomski neaktivni
23,7
25,9
muškarci
19,2
20,9
žene
26,8
29,5
Stopa rizika od siromaštva, %
Stopa rizika od siromaštva prema godinama i spolu, %
muškarci
Stopa rizika od siromaštva prema najčešćem statusu u aktivnosti, %
žene
154
STATISTIČKI DODATAK
2005 s dohodkom u naturi
bez dohodka u naturi
Samačko kućanstvo
31,1
38,6
muškarci
(22,1)
27,5
žene
34,2
42,5
Samačko kućanstvo, osoba stara između 30 i 64 godine
25,7
28,3
Samačko kućanstvo, osoba stara 65 godina i više
35,2
45,5
Dvije odrasle osobe bez uzdržavane djece, obje mlađe od 65 godina
12,3
15,3
Dvije odrasle osobe bez uzdržavane djece, barem jedna stara 65 godina i više
25,6
30,1
Druga kućanstva bez uzdržavanih članova
7,7
10,2
Samohrani roditelj s jednim ili više uzdržavane djece
34,8
41
Dvije odrasle osobe s jednim djetetom
12,8
13,3
Dvije odrasle osobe s dvoje djece
13,1
14,1
31
31,6
13,4
14,4
stanar ili podstanar (ugovorena, zaštićena i puna najamnina)
21,6
20,7
vlasnik ili stanuje besplatno
17,3
19,8
Nejednakost distribucije dohotka – kvintilni omjer (S80/S20)
4,5
5,1
Ginijev koeficijent
0,29
0,31
Relativni jaz rizika od siromaštva, %
22,9
24,8
0,4
5,4
7,5
0,5
10,7
12,9
0,7
25,5
27,4
Dohodak isključuje socijalne transfere
34,9
36,8
Dohodak isključuje mirovine i socijalne transfere
43,2
44,3
Stopa rizika od siromaštva prema tipu kućanstva i godinama, %
Dvije odrasle osobe s troje i više djece Ostala kućanstva s uzdržavanom djecom Stopa rizika od siromaštva prema statusu vlasnika stana, %
Raspršenost oko praga rizika od siromaštva
Stopa rizika od siromaštva prije socijalnih transfera, %
Izvor: DZS
155
STATISTIČKI DODATAK
2. Pokazatelji kvalitete života Pokazatelji 1. Zdravlje - Procjena kvalitete javnog zdravstvenog
Srednja vrijednost na ljestvici od 1 do10 ili postotak
Srednja
2006
2005
Hrvatska
EU-25
Bugarska
Rumunjska
Turska
5.2
6,2
3,7
5,6
3,9
sustava (1 vrlo niska kvaliteta – 10 vrlo visoka kvaliteta)
vrijednost
2. Zapošljavanje –‘Moj posao je nezanimljiv i dosadan’
%
12
11,4
11,6
11,1
41,7
%
7
9,1
52,3
17,7
27,3
%
23
13,3
6,2
34,1
30,4
Srednja
5.6
6,9
4
6,1
4,6
5.8
6,3
4,4
6,5
4,4
6.0
6,9
6,4
7,8
4,7
7,5
7,9
7,1
8,1
7,8
%
13
25
18
21
43
%
61
64
57
69
58
%
24
17
4
23
41
%
33
46*
17
21
27
Srednja
4,6
5,6
4,4
5,4
4,5
(postotak ispitanika koji se potpuno ili djelomično slažu sa tvrdnjom) 2b. Vjerojatnost gubitka posla u sljedećih 6 mjeseci (vrlo vjerojatno ili vjerojatno da) 3. Ekonomska deprivacija – Nemogućnost kućanstva da na vrijeme plati režije u proteklih 12 mjeseci 3b. –Zadovoljstvo životnim standardom (1 vrlo nezadovoljan – 10 vrlo zadovoljan) 4. Obrazovanje – Procjena kvalitete obrazovnog sustava (1 vrlo niska kvaliteta – 10 vrlo visoka kvaliteta) 4b. –Zadovoljstvo vlastitim obrazovanjem (1 vrlo nezadovoljan – 10 vrlo zadovoljan) 5. Obitelj – Zadovoljstvo obiteljskim životom (1 vrlo nezadovoljan – 10 vrlo zadovoljan) 5b. –Udio u obavljanju kućanskih poslova je veći nego
vrijednost Srednja vrijednost Srednja vrijednost Srednja vrijednost
što bi trebao biti (mjereno pomoću tri aktivnosti) 5c. –Podrška od članova obitelji (pomoć pružena u najmanje 3 od četiri ponuđene situacije) 6. Sudjelovanje u društvu – Sudjelovanje u vjerskim službama (najmanje jednom tjedno) 6b. –Upotreba Interneta 6c. –Povjerenje u ljude (1 ‘u odnosima s ljudima nikad dovoljno opreza’ - 10 ‘većini ljudi se može vjerovati’
vrijednost
6d. –Glasovao na posljednjim nacionalnim izborima
%
78
80
79
89
84
Srednja
1,3
0,8
1,1
1,1
1,3
7. Stanovanje - Osoba po sobi
vrijednost 7b. –Nema WC u stanu/kući
%
4
3
28
40
12
7c. –Stanarski status/ živi u iznajmljenom stanu/kući
%
5
30
4
5
27
7d. –Stanarski status/živi u svom vlasništvu bez
%
70
27
85
81
57
%
9
22
1
1
2
hipoteke (ili kredita) 7e. -Stanarski status/živi u svom vlasništvu pod
156
hipotekom (ili kreditom)
STATISTIČKI DODATAK
Pokazatelji
Srednja vrijednost na ljestvici od 1 do10 ili postotak
2006
2005
Hrvatska
EU-25
Bugarska
Rumunjska
Turska
%
27
26
32
34
34
Srednja
5
6,1
4,9
6,2
4,9
%
13
77
61
65
61
%
41
43
58
66
53
Srednja
4,7
6
3,6
5,6
4,2
%
62
35
54
53
60
11c. –Napetosti između starih i mladih
%
24
16
17
29
33
11d. –Napetosti između uprave i radnika
%
60
36
37
49
48
11e. –Napetosti između različitih rasnih i nacionalnih
%
35
45
13
33
46
%
73
64
47
67
63
Srednja
6,5
7,5
5,8
7,1
6,4
8. Prijevoz – Vrijeme potrebno za odlazak i povratak s posla ili škole (manje od dvadeset minuta) 8b. –Procjena kvalitete javnog prijevoza (1 vrlo niska kvaliteta – 10 vrlo visoka kvaliteta) 9. Sigurnost- Procjena sigurnosti života u susjedstvu
vrijednost
(vrlo nesigurno ili donekle nesigurno je šetati noću) 10. Slobodno vrijeme – Premalo vremena za vlastite interese i hobije 11. Zadovoljstvo životnim uvjetima – Procjena kvalitete sustava socijalne skrbi (1 vrlo niska kvaliteta – 10 vrlo
vrijednost
visoka kvaliteta) 11b. –Napetosti između bogatih i siromašnih (Postotak ispitanika koji misle da postoji puno napetosti između određenih društvenih skupina)
skupina 11f. –Optimizam (potpuno se slaže ili donekle se slaže stvrdnjom ‘Optimistično gledam na budućnost’) 12. Sreća (1 vrlo nesretan - 10 vrlo sretan)
vrijednost Izvor: indikatori za EU-25, Bugarsku, Rumunjsku i Tursku iz EuroLife baze podataka Europske Fondacije za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (European Foundation for the Improvement of Living and Working Conditions) temelje se na EQLS anketi provedenoj 2003; podaci za Hrvatsku iz UNDP Istraživanja kvalitete života i rizika od socijalne isključenosti provedenog 2006. godine na EQLS upitniku (N=8.534)
*Podaci za EU-15
157
STATISTIČKI DODATAK
3. Pokazatelji društvenog razvoja185 Pokazatelj društvenog razvoja Pokazatelj društvenog razvoja, položaj
44 od 177
Pokazatelj društvenog razvoja (HDI) vrijednost, 2004.
0,846
Očekivano trajanje života pri rođenju (u godinama) (HDI), 2004.
75,2
Stopa pismenosti odraslih (% u dobi od 15 i više godina) (HDI), 2004.
98,1
BDP po glavi stanovnika (PPP USD) (HDI), 2004.
12.191
Pokazatelj očekivanog trajanja života
0,84
Pokazatelj obrazovanosti
0,90
Pokazatelj BDP-a
0,80
Demografski trendovi Ukupan broj stanovnika (u milijunima), 1975.
4,3
Ukupan broj stanovnika (u milijunima), 2004.
4,5
Ukupan broj stanovnika (u milijunima), 2015.
4,5
Godišnji prirast stanovništva (%), 1975.-2004.
0,2
Godišnji prirast stanovništva (%), 2004.-2015.
-0,2
Gradsko stanovništvo (% od ukupnog broja stanovnika), 1975.
45,1
Gradsko stanovništvo (% od ukupnog broja stanovnika), 2004.
56,3
Gradsko stanovništvo (% od ukupnog broja stanovnika), 2015.
59,5
Udio stanovništva mlađeg od 15 godina (% od ukupnog broja stanovnika), 2004.
15,8
Udio stanovništva mlađeg od 15 godina (% od ukupnog broja stanovnika), 2015.
13,9
Udio stanovništva starijeg od 65 godina (% od ukupnog broja stanovnika), 2004.
17,0
Udio stanovništva starijeg od 65 godina (% od ukupnog broja stanovnika), 2015.
18,7
Ukupna stopa plodnosti (porodi po ženi), 1970.-1975.
2,0
Ukupna stopa plodnosti (porodi po ženi), 2000.-2005.
1,3
Izdaci za zdravstvo: resursi, pristup i usluge Javni izdaci za zdravstvo (% BDP-a), 2003.
6,5
Privatni izdaci za zdravstvo (% BDP-a), 2003.
1,3
Izdaci za zdravstvo po glavi stanovnika (PPP USD), 2003.
838
Jednogodišnjaci u cjelosti cijepljeni protiv tuberkuloze, 2004.
98
Jednogodišnjaci u cjelosti cijepljeni protiv ospica, 2004.
96
Porodi uz stručnu pomoć (%), 1996.-2004.
100
Liječnici (na 100.000 ljudi), 1990.-2004.
244
Prevalencija HIV-a (% dobne skupine od 15 do 49 godina), 2005. Uporaba kondoma pri posljednjem seksualnom odnosu visokog rizika (% dobne skupine od 18 do 24 godina), djevojke, 2005.
11,6186
Uporaba kondoma pri posljednjem seksualnom odnosu visokog rizika (% dobne skupine od 18 do 24 godina), mladići, 2005.
26,1
Prevalencija tuberkuloze (na 100.000 ljudi), 2004.
158
<0,1 [<0,2]
185
65
Za izračunavanje pokazatelja ljudskog razvoja korištena je međunarodan metodologija Ujedinjenih naroda. Za više informacija vidi: http://hdr.undp.org/statistics/.
186 Izvor za podatke o uporabi kondoma, za djevojke i mladiće: Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi.
STATISTIČKI DODATAK
Voda, sanitarni uvjeti i uhranjenost Stanovništvo s održivim pristupom poboljšanim sanitarnim uvjetima (%), 1990.
100
Stanovništvo s održivim pristupom poboljšanim sanitarnim uvjetima (%), 2004.
100
Stanovništvo s održivim pristupom poboljšanim izvorima vode (%), 1990.
100
Stanovništvo s održivim pristupom poboljšanim izvorima vode (%), 2004.
100
Udio pothranjenog stanovništva (% od ukupnog stanovništva), 2001.-2003.
7
Djeca smanjene tjelesne težine za svoju dob (% mlađih od 5 godina), 1996.-2004.
1
Djeca smanjene visine za svoju dob (% mlađih od 5 godina), 1996.-2004.
1
Dojenčad niske porođajne težine (%),1996.-2004.
6
Preživljavanje: napredak i zapreke Očekivano trajanje života pri rođenju (u godinama), 1970.-1975.
69,6
Očekivano trajanje života pri rođenju (u godinama), 2000.-2005.
74,9
Stopa smrtnosti dojenčadi (na 1.000 živorođenih), 1970.
34
Stopa smrtnosti dojenčadi (na 1.000 živorođenih), 2004.
6
Stopa smrtnosti djece mlađe od 5 godina (na 1.000 živorođenih), 1970.
42
Stopa smrtnosti djece mlađe od 5 godina (na 1.000 živorođenih), 2004.
7
Vjerojatnost doživljavanja 65. godine pri rođenju, žene (% kohorte), 2000.-2005.
88,1
Vjerojatnost doživljavanja 65. godine pri rođenju, muškarci (% kohorte), 2000.-2005.
73,2
Prijavljeni udio smrtnosti rodilja (na 100.000 živorođene djece), 1990.-2004.
2
Usklađeni udio smrtnosti rodilja (na 100.000 živorođene djece), 2000.
8
Izdaci za obrazovanje Javni izdaci za obrazovanje (% BDP-a), 1991.
5,5
Javni izdaci za obrazovanje (% BDP-a), 2002.-2004.
4,5
Javni izdaci za obrazovanje (% ukupnih izdataka države), 2002.-2004.
10,0
Tekući javni izdaci za predškolsko i osnovnoškolsko obrazovanje (% svih razina), 2002.-2004.
32,4
Tekući javni izdaci za srednjoškolsko obrazovanje (% svih razina), 2002.-2004.
46,2
Tekući javni izdaci za tercijarno obrazovanje (% svih razina), 2002.-2004.
19,3
Pismenost i udio upisanih Stopa pismenosti odraslih (%, dob od 15 godina i više), 1990.
96,9
Stopa pismenosti odraslih (%, dob od 15 godina i više), 2004
98,1
Stopa pismenosti mladih (% dobne skupine od 15 do 24 godine), 1990.
99,6
Stopa pismenosti mladih (% dobne skupine od 15 do 24 godine), 2004.
99,6
Neto udio upisa u osnovnu školu (%), 1991.
79
Neto udio upisa u osnovnu školu (%), 2003./2004.
87
Neto udio upisa u srednju školu (%), 1991.
63187
Neto udio upisa u srednju školu (%), 2003./2004.
85
Studenti znanosti, inženjerstva, proizvodnje i građevinarstva (% studenata na visokim učilištima), 1999.-2004.
24
187 Preliminarna procjena UNESCO Instituta, moguća revizija.
159
STATISTIČKI DODATAK
Tehnologija: rasprostranjenost i stvaranje Broj telefonskih priključaka (na 1.000 ljudi), 1990.
172
Broj telefonskih priključaka (na 1.000 ljudi), 2004.
425
Broj pretplatnika mobilne telefonije (na 1.000 ljudi), 2003.
640
Broj korisnika Interneta (na 1.000 ljudi), 1990.
0
Broj korisnika Interneta (na 1.000 ljudi), 2003.
293
Dodijeljene isprave za patente domicilnog stanovništva (na milijun ljudi), 2004.
6
Primici s temelja autorskih prava i licenci (USD po osobi), 2004.
8,9
Izdaci za istraživanje i razvoj (% BDP-a), 2000.-2003.
1,1
Broj istraživača (na milijun ljudi), 1990.-2003.
1.296
Ekonomski učinak BDP (milijarde USD), 2004.
34,3
BDP (PPP, milijarde USD), 2004.
54,2
BDP po glavi stanovnika (USD), 2004.
7.724
BDP po glavi stanovnika (PPP, USD), 2004.
12.191
Prosječna godišnja promjena indeksa potrošačkih cijena (%), 1990.-2004.
19,7
Prosječna godišnja promjena indeksa potrošačkih cijena (%), 2003.-2004.
2,1
Nejednakost u prihodima i rashodima Godina ankete
2001.
Udio prihoda ili potrošnje (%) – 10% najsiromašnijih
3,4
Udio prihoda ili potrošnje (%) – 20% najsiromašnijih
8,3
Udio prihoda ili potrošnje (%) – 20% najbogatijih
39,6
Udio prihoda ili potrošnje (%) – 10% najbogatijih
24,5
Mjera nejednakosti – udio 10% najbogatijih u 10% najsiromašnijih
7,3
Mjera nejednakosti – udio 20% najbogatijih u 20% najsiromašnijih
4,8
Mjera nejednakosti – Ginijev pokazatelj
29,0
Struktura trgovine Uvoz roba i usluga (% BDP-a), 2004.
56
Izvoz roba i usluga (% BDP-a), 2004.
47
Primarni izvoz (% izvoza trgovačke robe), 2004.
27
Izvoz proizvedene robe (% izvoza trgovačke robe), 2004.
72
Izvoz visoke tehnologije (% izvoza trgovačke robe), 2004.
13
Pomoć za razvoj, privatni kapital i zaduženost Službena pomoć za razvoj (ODA) po glavi stanovnika zemlje donatora (USD), 2004. Službena pomoć za razvoj isplaćena najnerazvijenijim zemljama (% od ukupne isplaćene pomoći), 1990.
160
40 1
Neto službena pomoć za razvoj, primljeno (milijuni USD), 2004.
120,8
Neto službena pomoć za razvoj, primljeno, po glavi stanovnika (USD), 2004.
26,6
STATISTIČKI DODATAK
Neto službena pomoć za razvoj, primljeno (% BDP-a), 2004.
0,4
Neto priljev izravnih inozemnih ulaganja (% BDP-a), 2004.
3,6
Drugi privatni novčani tokovi (% BDP-a), 2004.
11,4
Ukupno servisiranje duga (% BDP-a), 2004.
15,4
Ukupno servisiranje duga (% izvoza roba i usluga te neto prihodi iz inozemstva), 2004.
8,7
Nezaposlenost u zemljama OECD-a
188
Broj nezaposlenih (tisuće), 2005.
229
Stopa nezaposlenosti, ukupno (% radne snage), 2005.
12,7
Stopa nezaposlenosti, žene (% stope nezaposlenosti muškaraca), 2005.
13,9
Ukupna stopa nezaposlenosti mladih (% radne snage, dobne skupine od 15-24 godine), 2005.
32,6
Stopa nezaposlenosti mladih, žene (% stope nezaposlenosti muškaraca), 2005.
35,6
Dugotrajna nezaposlenost, ukupno, 2005.
7,4
Dugotrajna nezaposlenost, (% ukupne nezaposlenosti), žene, 2005.
8,4
Dugotrajna nezaposlenost, (% ukupne nezaposlenosti), muškarci, 2005.
6,5
Energija i okoliš Potrošnja tradicionalnih vrsta goriva (% ukupnih energetskih potreba), 2003. Potrošnja električne energije (kilovatsati), 2003.
6,2 3.733
BDP po jedinici korištenja energije (2000 PPP USD po kg ekvivalenta nafte), 2003.
5,6
Emisija ugljičnog dioksida – po glavi stanovnika (metričke tone), 2003.
5,3
Emisija ugljičnog dioksida – udio u ukupnom svjetskom iznosu (%), 2003.
0,1
Ratifikacija ugovora o zaštiti okoliša – Protokol iz Cartagene o biosigurnosti
da
Ratifikacija ugovora o zaštiti okoliša – Okvirna konvencija o klimatskim promjenama
da
Ratifikacija ugovora o zaštiti okoliša – Protokol iz Kyota za Okvirnu konvenciju o klimatskim promjenama
ne
Ratifikacija ugovora o zaštiti okoliša – Konvencija o biološkoj raznolikosti
da
Izbjeglice Raseljene osobe (tisuće), 2005.
5
Izbjeglice po zemljama azila (tisuće), 2005.
3
Izbjeglice po zemljama podrijetla (tisuće), 2005.
119
Naoružanje Vojni izdaci (% BDP-a), 2004.
1,7
Transferi konvencionalnog naoružanja (cijene iz 1990.) – uvoz (milijuni USD), 1995.
22
Transferi konvencionalnog naoružanja (cijene iz 1990.) – uvoz (milijuni USD), 2005.
0
Transferi konvencionalnog naoružanja (cijene iz 1990.) – izvoz (milijuni USD), 2005.
0
Transferi konvencionalnog naoružanja (cijene iz 1990.) – izvoz (udio %), 2001.-2005.
0
Oružane snage, ukupno (tisuće), 2006.
21
Pokazatelji razvoja prema spolu Pokazatelj razvoja prema spolu (GDI) položaj, 2004.
40 od 177
Pokazatelj razvoja prema spolu (GDI) vrijednost, 2004.
0,844
Očekivano trajanje života pri rođenju, žene (godine), 2004.
78,6
Očekivano trajanje života pri rođenju, muškarci (godine), 2004.
71,6
Stopa pismenosti odraslih, žene (%, starije od 15 godina), 2004.
97,1
161 188 Izvor podataka za nezaposlenost: Državni zavod za statistiku.
STATISTIČKI DODATAK
Stopa pismenosti odraslih, muškarci (%, stariji od 15 godina), 2004.
99,3
Kombinirani bruto omjer upisa u osnovnu/srednju školu i visoka učilišta, žene (%), 2004.
75
Kombinirani bruto omjer upisa u osnovnu/srednju školu i visoka učilišta, muškarci (%), 2004.
72
Procijenjeni zarađeni dohodak, žene (PPP USD), 2004.
9.872
Procijenjeni zarađeni dohodak, muškarci (PPP USD), 2004.
14.690
Mjere izjednačavanja spolova Mjera izjednačavanja spolova (GEM) položaj
33 od 177
Mjera izjednačavanja spolova (GEM) vrijednost
0,602
Žene zastupnice u Saboru (% ukupnog broja)
21,7
Žene članice zakonodavnih tijela, dužnosnice i direktorice, (% ukupnog broja) Žene na stručnim i tehničkim poslovima (% ukupnog broja) Omjer procijenjenog zarađenog dohotka žena prema zarađenom dohotku muškaraca
23 52 0,67
Nejednakost spolova u obrazovanju Stopa pismenosti odraslih, udio žena (% u dobi od 15 i više godina), 2004. Stopa pismenosti odraslih, (udio žena kao % udjela muškaraca), 2004. Stopa pismenosti mladih, udio žena (% u dobi od 15 do 24 godine), 2004.
97,1 1 99,7
Stopa pismenosti mladih (udio žena kao % udjela muškaraca), 2004.
1
Neto upisani učenici u osnovnu školu – udio učenica (%), 2003./2004.
87
Neto upisani učenici u osnovnu školu – udio učenica prema broju učenika, 2003./2004. Neto upisani učenici u srednju školu – udio učenica (%), 2003./2004. Neto upisani učenici u srednju školu – udio učenica prema broju učenika, 2003./2004. Bruto upis na visoka učilišta – stopa upisanih žena (%), 2003./2004. Bruto upis na visoka učilišta – stopa upisanih žena prema stopi upisanih muškaraca, 2003./2004.
0,99 86 1,02 42 1,19
Nejednakost spolova u ekonomskoj aktivnosti Stopa ekonomske aktivnosti žena (% u dobi od 15 i više godina), 2004.
44,7
Stopa ekonomske aktivnost žena (pokazatelj, 1990=100, 15 i više godina), 2004.
96
Ekonomska aktivnost žena (kao % stope muškaraca, 15 i više godina), 2004.
74
Žene zaposlene u poljoprivredi (%), 1995.-2003.
15
Muškarci zaposleni u poljoprivredi (%), 1995.-2003.
16
Žene zaposlene u industriji (%), 1995.-2003.
21
Muškarci zaposleni u industriji (%), 1995.-2003.
37
Žene zaposlene u uslugama (%), 1995.-2003.
63
Muškarci zaposleni u uslugama (%), 1995.-2003.
47
Žene pomažući članovi kućanstva (%), 1995.-2004.
73
Muškarci pomažući članovi kućanstva (%), 1995.-2004.
27
Sudjelovanje žena u politici
162
Godina stjecanja prava glasa za žene
1945
Godina stjecanja prava da budu izabrane na izborima za žene
1945
Godina u kojoj je prva žena bila izabrana u Sabor
1992
Žene ministrice u vladi (% ukupnog broja), 2005.
0,3
Zastupnice u donjem domu ili jednodomnom parlamentu (% ukupnog broja), 2006.
21,7
STATISTIČKI DODATAK
Glavne konvencije Ujedinjenih naroda za zaštitu ljudskih prava
Datum ratifikacije ili sukcesije189
Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.
08.10.1991.
Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1965.
08.10.1991.
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966.
08.10.1991.
Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966.
08.10.1991.
Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979.
09.10.1992.
Konvencija protiv torture i drugih načina okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1984.
08.10.1991.
Konvencija o pravima djeteta iz 1989.
08.10.1991.
Konvencija o pravnom položaju izbjeglica iz 1951.
08.10.1991.
Konvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954.
08.10.1991.
Konvencije koje uređuju temeljna prava iz radnih odnosa190 Konvencija br. 87 o slobodi udruživanja i kolektivnog pregovaranja
08.10.1991.
Konvencija br. 98 o slobodi udruživanja i kolektivnog pregovaranja
08.10.1991.
Konvencija br. 29 o ukidanju prinudnog i obvezatnog rada
08.10.1991.
Konvencija br. 105 o ukidanju prinudnog i obvezatnog rada
05.03.1997.
Konvencija br. 100 o ukidanju diskriminacije u zapošljavanju i zanimanju
08.10.1991.
Konvencija br. 111 o ukidanju diskriminacije u zapošljavanju i zanimanju
08.10.1991.
Konvencija br. 138 o zabrani dječjeg rada
08.10.1991.
Konvencija br. 182 o zabrani dječjeg rada
17.07.2001.
Glavne konvencije Vijeća Europe za zaštitu ljudskih prava 191 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
05.11.1997.
Europska socijalna povelja
26.02.2003.
Europska konvencija o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
11.10.1997.
Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima
05.11.1997.
Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina
11.10.1997.
Europska konvencija o pravima djeteta
nije ratificirana
Europska konvencija o državljanstvu
nije ratificirana
4. Pokazatelji Milenijskih ciljeva razvoja mogu se naći u bazi podataka pod nazivom DevInfo, na stranici UNDP-a: www.undp.hr.
189 Izvor: Službena
web stranica Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, www.mvp.hr.
190 Izvor: ILOLEX, http://www.ilo.org/ilolex/english/docs/declworld.htm 191 Izvor: službena web stranica Ministarstva vanjskih poslo
163
TEHNIČKA OBJAŠNJENJA
Tehnička objašnjenja POKAZATELJ DRUŠTVENOG RAZVOJA (HUMAN DEVELOPMENT INDEX – HDI) Pokazatelj koji je sastavljen za mjerenje prosječnih postignuća u trima glavnim dimenzijama društvenog razvoja - dugom i zdravom životu, znanju i dostojanstvenom životnom standardu. Pokazatelj društvenog razvoja je zbirna mjera društvenog razvoja. On mjeri prosječna postignuća unutar zemlje kroz tri osnovne dimenzije društvenog razvoja: •
dug i zdrav život mjeren kroz očekivano trajanje života pri rođenju
•
znanje mjereno kroz stopu pismenosti odraslih i omjer upisanih na sve razine obrazovanja u dobnoj grupi od 7 do 23 godine
•
pristojan životni standard mjeren kroz BDP per capita (PPP USD).
MJERA IZJEDNAČAVANJA SPOLOVA (GENDER EMPOWERMENT MEASURE – GEM) Pokazatelj koji je sastavljen za mjerenje nejednakosti spolova u trima osnovnim dimenzijama osnaživanja - ekonomskoj participaciji i odlučivanju, političkoj participaciji i odlučivanju i raspolaganjem ekonomskim sredstvima. Usmjeravanjem na mogućnosti žena radije nego na sposobnosti, mjera izjednačavanja spolova obuhvaća nejednakost spolova u trima ključnim područjima: •
političkoj participaciji i odlučivanju mjereno postotnim udjelom žena i muškaraca u parlamentu
•
ekonomskoj participaciji i odlučivanju mjereno kroz dva pokazatelja - postotnim udjelom žena i muškaraca na pozicijama čelnika i članova zakonodavnih tijela i direktora i postotnim udjelom žena i muškaraca na pozicijama stručnjaka i znanstvenika, inženjera, tehničara i srodnih zanimanja
•
raspolaganjem ekonomskim sredstvima mjereno kroz procijenjeni zarađeni dohodak žena i muškaraca (PPP USD).
POKAZATELJ RAZVOJA PREMA SPOLU (GENDER-RELATED DEVELOPMENT INDEX - GDI) Pokazatelj koji je sastavljen za mjerenje prosječnih postignuća u trima glavnim dimenzijama društvenog razvoja obuhvaćenima u pokazatelju društvenog razvoja - dugom i zdravom životu, znanju i pristojnom životnom standardu - prilagođenom kako bi razjasnio nejednakosti između muškaraca i žena. Dok pokazatelj društvenog razvoja mjeri prosječno postignuće, pokazatelj razvoja prema spolu prilagođuje prosječno postignuće tako da odražava nejednakosti između muškaraca i žena u sljedećim dimenzijama:
164
•
dugom i zdravom životu mjereno kroz očekivano trajanje života pri rođenju
•
znanju mjerenom kroz stopu pismenosti odraslih i omjeru upisanih na sve razine obrazovanja u dobnoj grupi od 7 do 23 godine
•
pristojnom životnom standardu mjerenom kroz procijenjeni zarađeni dohodak (PPP USD).
LITERATURA
Literatura ACUTE (2005.). Vjera, nada i homoseksualnost. Zagreb: Crkva cjelovitog evanđelja. Agence Française de Développement, Bundesministerium für Wirtschaftliche Zusammenarbeit und Entwicklung, U.K. Department for International Development DFID. Svjetska banka (2005.). Pro-Poor Growth in the 1990s: Lessons and Insights from 14 Countries, Operationalizing Pro-Poor Growth Research Program. Dostupno na: http://siteresources.worldbank.org/INTPGI/Resources/342674-1119450037681/Pro-poor_growth_in_the_1990s.pdf. Akrap, A. u Živić, D. (ur). (2005.). Činitelji kretanja broja sklopljenih brakova u Hrvatskoj od 1961. do 2002. godine Stanovništvo Hrvatske – dosadašnji razvoj i perspektive. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb. Andrew Coyle (2002). A Human Rights Approach to Prison Management, International Centre for Prison Studies, London, Great Britain. Anxo, D., Stéphane, C., Erhel, C., (2001). Aggregate impact analysis of active labour market policy in France and Sweden: a regional approach, u Koning de, J. i Mosley, H. (ur.), 2001. Labour Market Policy and Unemployment: Impact and Process Evaluations in Selected European Countries. Edward Elgar, Cheltenham -Northampton. Apospori, E., Millar, J., (2003). The Dynamics of Social Exclusion in Europe: Comparing Austria, Germany, Greece, Portugal and the UK. Edward Elgar, Cheltenham -VB. Northampton, SAD. Atkinson, B. (1989). Poverty and Social Security, Harvester Wheatsheaf, London. Babić, Z., (2003). „Uloga aktivne politike na tržište rada u Hrvatskoj“. Financijska teorija i praksa, 27 (4): 547-566. Dostupno na: http://www.ijf.hr/financijska_praksa/PDF-2003/4-03/babic.pdf. Bagić, A., Kesić, V. (2006). Studija slučaja društvene zatvorenosti: dinamika marginalizacije seksualnih i rodnih manjina tijekom 2005. godine, u Goldstein, S. (ur.) Otvorenost društva: Hrvatska 2006. Idemo, Zagreb (u pripremi). Bajo, A., (2003). Financiranje visokog školstva i znanosti, Institut za javne financije, Zagreb. Balaban, J. (ur.) (2005.). U potrazi za identitetom. Golden marketing, Zagreb, Croatia. Barr, N. (1998). The Economics of the Welfare State. Oxford University Press, Oxford. Barro, J. R., (1998). Determinants of economic growth: a cross-country empirical study. The MIT Press, Cambridge -London. Barša, Pavel (2000). Romanies at the crossroads. The dilemma of contemporary Romany politics. Dostupno na: http://www. cepsr.com/clanek.php?ID=129. Beresford, B., Sloper, P. and Bradshaw, J. (2005). ‘Physical health’, u J. Bradshaw and E. Mayhew (ur.), The Well-being of Children in the UK. Save the Children, London. Bogdanić, Ana (2005). The Croatian National Programme for the Roma: An Example of Gender Inequality? Dostupno na: http://www.eumap.org/topics/minority/reports/roma-education. Bošnjak, V., Mimica, J., Puljiz, V., Radocaj, T., Stubbs, P., Zrinscak, S. (2002). Social policy and welfare in Croatia. An assessment/review for UNICEF, Zagreb, Hrvatska. Bošnjak, V. and Stubbs, P. (2006). ‘Just Welfare?: social services reform in Bosnia-Herzegovina, Croatia and Serbia’. Dokument pripremljen za konferenciju ‘Social Policy and Regional Development’, November, Zagreb. Dostupno na: http://paulstubbs. pbwiki.com/f/EIZ%20Bosnjak%20Stubbs.pdf Bradshaw, J. (2005). Child poverty and deprivation, u J. Bradshaw & E. Mayhew (ur.) The well-being of children in the UK. Save the Children, London.
165
LITERATURA
Bradshaw, J., Hoelscher, P. i Richardson, D. (2006). Child well-being in the European Union 25, Journal of Social Indicators, (u pripremi). Breman, J. (2004). Social exclusion in the context of globalization, Policy Integration Department World Commission on the Social dimension on Globalization International Labour Office Geneva. Dostupno na: http://www.ilo.org/public/english/bureau/integration/download/publicat/4_3_203_wcsdg-wp-18.pdf. Cantwell, N. and Bodelius, L. (2005). Violence in residential facilities for children. Background paper for the Regional Consultation for the UN study on violence against children, Ljubljana, Slovenia. Carana (2002.). Ljudska prava i stavovi o homoseksualnim osobama (neobjavljeni izvještaj). Puls, Zagreb, Croatia. Chambaz, C. (2001). Lone-parent families in Europe: A variety of economic and social circumstances. Social Policy and Administration, 35 (6): 658-671. Chu, K., (2003). “Collective values, behavioural norms and rules: building institutions for economic growth and poverty reduction” u R. van der Hoeven and Shorrocks, (ur.) Perspectives on growth and poverty. United Nations University Press : United Nations University, WIDER Tokyo - New York -Paris:1-40. Commission of the European Communities, (2005). Report on Social Inclusion 2004, An analysis of the National Action Plans on Social Inclusion (2004-2006) submitted by the 10 new Member States, Commission of the European Communities, Bruxelles. Council of Europe (1950). The European Convention on Human Rights. Currie, C., Roberts, C., Morgan, A., Smith, R., Settertobulte, W., Samdal, O. and Barnekow Rasmussen, V. (ur.) (2004). Young People’s Health in Context. Health Behaviour in School-Aged Children Study (HBSC), International Report from the 2001/2002 Study. WHO Regional Office for Europe. Dostupno na: http://www.euro.who.int/eprise/main/who/InformationSources/Publications/Catalogue/20040601_1 Dar, A. and Tzannatos, Z., (1999). “Active labor market programs: a review of the evidence from evaluations”. World Bank Social Protection Discussion Paper, No. 9901. De Soto, H., (2000). The mystery of capital: Why capitalism triumphs in the west and fails everywhere else. Basic Books, New York. Devarajan, S. and Reinikka, R., (2003). “Making services work for poor people: the poor need more control over essential services”. Finance and Development, (September): 48-52. Dulčić Adinda (ur.) (2002). Novi poticaji za europsku mladež – Bijela knjiga Europske komisije, Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Zagreb, Hrvatska. Duncan, G. and Brooks-Gunn, J. (2000). ‘Family poverty, welfare reform, and child development’, Child Development, 71, (1):188-196. Ekstrand, M., Larsson, M., Von Essen, L. and Tyden, T. (2005). ‘Swedish teenager perceptions of teenage pregnancy, abortion, sexual behaviour, and contraceptive habits – a focus group study among 17-year-old female high school students’, Acta Obstetricia et Gynecologica Scandinavia 84: 980-986. Easterly, W., (2002). The elusive quest for growth: Economists’ adventures and misadventures in the tropics. Cambridge; London: The MIT Press. Esping-Andersen, G. (ur.), (1996). Welfare States in Transition: National Adaptations in Global Economies, Sage, London. European Commission (2004). The Situation of Roma in an Enlarged European Union; Directorate-General for Employment and Social Affairs, Brussels, Belgum. FEANTSA (Féderation Européenne d’Associations Travaillant Avec les San-Abri) (April 2004).“Joint Inclusion Memoranda: FEANTSA Reaction Report“. Dostupno na: (http://www.feantsa.org/files/social_inclusion/joint_inclusion_memoranda/jimreaction.pdf)
166
FEANTSA (May 2005). „Homelessness and Housing Exclusion in the New Member States“ Draft synthesis report based on national reports. Dostupno na: http://www.feantsa.org/files/enlargement/homelessness_survey_new_member_states.doc
LITERATURA
FEANTSA magazine Homeless in Europe (summer 2006). Dostupno na: http://www.feantsa.org/files/Month%20Publications/ EN/Summer_2006_FEANTSA_magazine_EU_matters.pdf Fourth World Conference on Women, Bejing (1996). The Bejing Declaration and the Platform for Action, 4-5 September 1995. United Nations, New York, USA. Gallie, D. (May 2000a). ‘Unemployment, Work and Welfare’, paper presented at conference ‘Towards a Learning Society’, Lisbon. Dostupno na: http://www.nuff.ox.ac.uk/projects/uwwclus/Papers/restrict/lisbon.pdf Gallie, D. (2000b) ‘Working Life, Social Participation and Welfare’, Nuffield College Oxford, Work and Welfare Cluster. Dostupno na: www.nuff.ox.ac.uk/projects/uwwclus/Papers/restrict/Gallie.pdf Gallie, D. (ur.), (2004). Resisting marginalization: Unemployment experience and social policy in the European Union, Oxford University Press, Oxford. Gelo, J., Akrap, A., Čipin, I. (2005). Temeljne značajke demografskog razvoja Hrvatske (Bilanca 20. stoljeća). Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti/Ministry of Family, Veterans and Intergenerational Solidarity. Zagreb, Hrvatska. Gheorge Nicolae and Acton Thomas (1999). Dealing with Multiculturality: Minority; Ethnic, National and Human Rights. Dostupno na: http://www.geocities.com/Patrin/multyculturality.htm Goldstein, S. (ur.) (2005). Otvorenost društva: Hrvatska 2005. Institut Otvoreno društvo, Zagreb. Government of the Republic of Croatia (2006): National Plan of Action for Children’s Rights and Interests 2006-2012. Zagreb. Grad Zagreb, Gradski ured za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje (2002). Istraživanje o beskućnicima u Zagrebu. Gradski program aktivnosti i mjera za unapređenje stanja prostora i okoliša lokacija naseljenih Romima (2005), dokument Gradskog zavoda za prostorno uređenje, Zagreb, Hrvatska. Grđan, K. (2006). Završno priopćenje Pravnog tima Iskoraka i Kontre o napadu u klubu Santos. Dostupno na: http://www. iskorak.org/hr/2006/03/11/zavrsno-priopcenje-pravnog-tima-o-napadu-u-klubu-santos/. Grootaert, C., Braithwaite, J., (1998). Poverty Correlates and Indicator Based Targeting in Eastern Europe and the Former Soviet Union, Research Project Poverty Reduction and Economic Management Network, Environmentally and Socially Sustainable Development Networ, World Bank, Washington DC. Dostupno na: http://www.worldbank.org. Haddad, L. (2002). ‘An Integrated Approach to Early Childhood Education and Care’, UNESCO Early Childhood and Family Policy Series Paper 3. Dostupno na: http://unesdoc.unesco.org/images/0012/001279/127983e.pdf. Hanesch, W. and Balzter, N. (2001). ‘Activation Policies in the Context of Social Assistance. Helsinki: STAKES. Dostupno na: http://www2.stakes.fi/verkkojulk/pdf/SocasstReport4.pdf Harris, E. and Kende-Robb, C. (2005). ‘Integrating Macroeconomic Policies and Social Objectives: choosing the right policy mix for poverty reduction’. Paper presented to conference ‘New Frontiers of Social Policy’, Arusha, Tanzania, December. Dostupno na: http://siteresources.worldbank.org/INTRANETSOCIALDEVELOPMENT/Resources/Harris.dco.rev.pdf Hendal (2005.). Nema posla za homoseksualce. Dostupno na: http://www.iskon.hr/novac/page/2005/01/30/0056006.html. Hoelscher, P. (2004): A thematic study using transnational comparisons to analyse and identify what combinations of policy responses are most successful in preventing and reducing high levels of child poverty. Final Report. Brussels. Dostupno na: http://europa.eu.int/comm/employment_social/social_inclusion/docs/child_poverty_study_en.pdf Hoelscher, P. (2003): “Immer musst du hingehen und praktisch betteln”. Wie Jugendliche Armut erleben. Campus Verlag, Frankfurt/Main - New York. Hrvatski sabor (2003). Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji. Narodne novine, Zagreb, Hrvatska. IBRD - The World Bank, (2004). Reducing poverty sustaining growth scaling up poverty reduction. A Global Learning Process and Conference in Shanghai, May 25–27, 2004 Case Study Summaries. Dostupno na: http://www.worldbank.org.
167
LITERATURA
ILO (2006) From Disability Benefits to Gainful Employment: conference report. ILO: Budapest. Dostupno na: http://www.iloceet.hu/public/english/region/eurpro/budapest/download/empl/foinica.pdf Ilišin, Vlata and Radin, Furio, Mladi uoči trećeg milenija, (ur.) (2002), Institut za društvena istraživanja u Zagrebu i Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Zagreb, Hrvatska. Institut Otvoreno društvo Hrvatska (2005), Otvorenost društva, Zagreb, Hrvatska. Izvješće o stanju i radu kaznionica, zatvora i odgojnih zavoda za 2005. godinu (2006), Ministarstvo pravosuđa, Uprava za zatvorski sustav, Zagreb, Hrvatska. Juras, S., Grđan, K. (2006). Povodom rasprave o Zakonu o registriranom partnerstvu u Saboru RH. Available at: http://www. kontra.hr/index.php?option=content&task=view&id=92&Itemid=46 Kesner-Škreb, M., Pleše, I. i Mikić, M., (2003). Državne potpore poduzećima u Hrvatskoj 2001. godine, br. 10. Dostupno na: http://www.ijf.hr/newsletter/PDF/10h.pdf. Klein-Hessling, J., Lohaus, A. and Ball, J. (2005). ‘Psychological predictors of health related behaviour in children’, Psychology, Health and Medicine, 10: 31-43. Kohli, A., Moon, C., Sørenson (ur.), G., (2002). State, Markets, and Just Growth: Development in the Twenty-First Century, United Nations University Press, Tokyo - New York – Paris. Lelas Drago, MoSt (2006). Objedinjeni podaci iz Prihvatilišta za beskućnice i beskućnike od 2004-2006, Split, Hrvatska. Leutar, Z. i Žganec, N. (2003). Jednoroditeljske obitelji - pravna i socijalno-strukturna kretanja. Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži (neobjavljeno izvješće), Zagreb, Hrvatska. Lǿdemel, I. i Trickey, H. (ur.) (2001). An Offer You Can’t Refuse: workfare in international perspective. Policy Press, Bristol. Marija Josipović, and Vesna Babić, (2006). Komentar Zakona o izvršavanju kazne zatvora, Novi Informator, Zagreb, Hrvatska. Matković, T. i Štulhofer, A. (2006). Istraživanja socijalne isključenosti, u Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost, UNDP: 26-37. Matulić, T. (2002) Obiteljske vrijednosti i neki aspekti socijalne zaštite obitelji. Revija za socijalnu politiku, 9 (2), 139-160. McLanahan, S.S. (1997). Parent Absence or Poverty: Which Matters More?, u G. Duncan & J. Brooks-Gunn (ur.) Consequences of Growing Up Poor, Russel Sage Foundation, New York MHE-SME (Mental Health Europe –Sante Mentale Europe). Action/Research 1999-2000 Report „To Live in Health and Dignity“. Dostupno na: (http://www.smes-europa.org/06_studies_researches.htm) Nacionalna strategija zaštite od nasilja u obitelji, za razdoblje od 2005. do 2007. godine i Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji (2005), Vlada RH, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Zagreb, Croatia. Narayan, D. (2000). Can Anyone Hear Us?, the World Bank and Oxford University Press, Oxford. NGO Report To Committee on Elimination of Discrimination against Women. On the occasion of Second and Third Report of Republic of Croatia (2004), Zagreb, Croatia. OECD and UNESCO UIS, (2003). Literacy Skills for the World of Tomorrow - Further Results from PISA 2000. Dostupno na: http:// www.pisa.oecd.org/Publicatn/Literacy.htm. OECD (1996). Education at a glance - OECD indicators. Paris, France. Orthner, D.K., Jones-Saupei, H. and Williamson, S. (2004). ‘The resilience and strengths of low-income families’, Family Relations, 53:159-167. OSCE (2006). 2006 Review: Report on Croatia’s Progress in Meeting International Commitments Since 2001. OSCE, Zagreb, Croatia.
168
LITERATURA
Otrošćak, D. (2003). Interpretacija rezultata istraživanja nasilja nad ženama u Hrvatskoj. Autonomna ženska kuća Zagreb i Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladih, Zagreb, Croatia. Pećnik, N. (2001). Prilog objašnjenju međugeneracijskog prijenosa zlostavljanja djece u obitelji, (PhD dissertation), Zagreb, Department for Psychology, Faculty of Philosophy, University of Zagreb. Pećnik, N. i Raboteg-Šarić, Z. (2005). Neformalna i formalna podrška jednoroditeljskim i dvoroditeljskim obiteljima. Revija za socijalnu politiku, 12 (1): 1-21. Peters, H.E. and Mullis, N.C.: 1997, ‘The role of family income and sources of income on adolescent achievement’, u G. Duncan and J. Brooks-Gunn (ur.), Consequences of Growing Up Poor, Russel Sage Foundation, New York. Pikić, A., Jugović, I. (2006). Nasilje nad lezbijkama, gejevima i biseksualnim osobama u Hrvatskoj: izvještaj istraživanja. Kontra, Zagreb, Croatia. Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za pitanja jednakosti (1999). Zajedno protiv nasilja nad ženama. Munger, Zagreb, Croatia. Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za pitanja jednakosti (2000). Pekinška platforma i nacionalna politika djelovanja za promicanje jednakosti, GIPA, Zagreb, Croatia. Puljiz, V., Bouillet D. (ed.) (2003). Nacionalna obiteljska politika. Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Zagreb, Hrvatska. PULS (2004). Croatia’s Refugee Challenge – Motivational and emotional factors for the return of refugees to their homes and the acceptance of their return by the local population, an empirical research commissioned by USAID and OSCE for OSCE Public Awareness Campaign. PULS, Zagreb, Croatia. Quilgars, D., Searle, B. and Keung, A. (2005). ‘Mental health and well-being’, u J. Bradshaw and E. Mayhew (Eds.), The Wellbeing of Children in the UK (second edition), Save the Children, London: 134-160. Raboteg-Šarić, Z., Pećnik, N., Josipović, V. (2003.). Jednoroditeljske obitelji: osobni doživljaj i stavovi okoline. Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. Zagreb, Hrvatska. Raboteg-Šaric, Z. (2004): Children’s welfare in the context of social and economic changes in Croatia, u Jensen, A.M., Ben-Arieh, A., Conti, C. et.al. (ur.): Children’s welfare in ageing Europe. Volume II. Norwegian Centre for Child Research, Trondheim: 527-590. Raboteg-Šarić, Z. i Pećnik, N. (2006). Bračni status, financijske teškoće i socijalna podrška kao odrednice roditeljske depresivnosti i odgojnih postupaka. Društvena istraživanja (6,961-985.), Zagreb, Hrvatska. Rešetar, B. (2005). Državni predujam za uzdržavanje djece. Revija za socijalnu politiku, 12 (2); 157-173. Richardson, D., Hoelscher, P., Bradshaw, J. (2006). The well-being of children in Central and Eastern Europe and Central Asia. Draft Report for the UNICEF Regional Office for CEE/CIS. Geneva. Sabol, J. (2002). Promicanje homoseksualnosti – znak duboke moralne krize. Glas Koncila, 34. i 35: 6. Sarnavka, S. (2003). A ` ko joj je kriv: nasilje nad ženama u ratu i miru. B.a.B.e, Zagreb, Croatia. Serbian Democratic Forum (2005). Overview of Access To Rights In Croatia: The main impediments for refugees/returnees to access their basic rights. Serbian Democratic Forum, Zagreb, Croatia. Srpski demokratski forum (2006). Analiza zaštite manjinskih prava u lokalnoj samoupravi – vijeća nacionalnih manjina, Zagreb, Hrvatska. Statistički ljetopis Republike Hrvatske (2002). Državni zavod za statistiku, Zagreb, Hrvatska. Stewart-Knox, B.J., Sittlington, J., Rugkasa, J., Harrisson, S., Treacy, M. and Santos Abaunza, P. (2005). ‘Smoking and peer groups: results from a longitudinal study of young people in Northern Ireland’, British Journal of Social Psychology 44: 397-414.
169
LITERATURA
Svjetska banka (2001). Croatia economic vulnerability and welfare study [online]. Zagreb; Washington: World Bank Office in Croatia: World Bank, Poverty Reduction and Economic Management Unit Europe and Central Asia Region. Dostupno na: http://www.worldbank.hr. Svjetska banka (2004). Young People in South Eastern Europe: From Risk to Empowerment, Washington, DC. Svjetska banka (5 May 2005). Project Appraisal Document: Social Welfare Development Project. 31724-HR. Dostupno na: http://www-wds.worldbank.org/servlet/WDSContentServer/WDSP/IB/2005/05/27/000112742_20050527145541/Rendered/ PDF/31724.pdf Svjetska banka (2006). Croatia: living standards assessment vol 1: Promoting social inclusion and regional equity. PREM, Discussion draft. Svjetska banka (2006). World Development Report 2006: Equity and Development, Washington DC., the World Bank and Oxford University Press. Svjetska zdravstvena organizacija (2006). The World Health Report 2005, the World Health Organization, Geneve. Dostupno na: http://www.who.int/whr/2005/whr2005_en.pdf. Škrabalo, M., Jurić, H. (2005). Utjecaj Katoličke crkve u Hrvatskoj na politiku reproduktivnih i seksualnih prava i zdravlja od početka 2004. do ožujka 2005. godine, u Goldstein, S. (ed.) Otvorenost društva: Hrvatska 2005. Institut Otvoreno društvo, Zagreb, Croatia. Šmit, J. Milidrag (2005). Ekonomski položaj žena u Hrvatskoj, u Kruh i ruže, 26, Ženska infoteka, Zagreb, Croatia Šošić, V. (2005). Siromaštvo i politike na tržištu rada u Hrvatskoj, Financijska teorija i praksa, 29 (1): 75-94. Dostupno na: http://www.ijf.hr/FTP/2005/1/sosic.pdf. Štambuk, M. (ed) (2005): Kako žive hrvatski Romi? Institut za društvena istraživanja Ivo Pilar, Zagreb, Hrvatska. Štulhofer, A., Francetić, H. (1996). Reci mi s kim liježeš i reći ću ti kakav si: seksualna orijentacija kao statusna dimenzija. Revija za sociologiju 27(3-4): 205-214. Štulhofer, A., Brajdić Vuković, M. (2004). Preliminarni izvještaj o provođenju i prikupljenim podatcima iz SEESSP (Southeast European Social Survey Project) istraživanja u Hrvatskoj. (Neobjavljeni izvještaj). Štulhofer, A., Dokmanović, M., Ajduković, D., Božičević, I., Kufrin, K. (2006). Seksualnost mladih u Hrvatskoj: simboličke i bihevioralne promjene u razdoblju od 1972. do 2005. Pedagogijska istraživanja 2(2): 327-343. Šućur, Z., (2001). Siromaštvo: teorije, koncepti i pokazatelji. Pravni fakultet, Zagreb. Šućur, Z. (2006). Hrvatsko iskustvo u Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost, UNDP, 14-25. Transparency International (2006). Global Corruption Report 2006. Special Focus: corruption and health, Ann Arbor, London. Dostupno na: http://www.transparency.org/global_priorities/health/projects_health. UDENFOR (2005). Project brochure „The Mobile Café“, Kopenhagen, Denmark. Ujedinjeni narodi (1948). Deklaracija o ljudskim pravima. UNESCO (2000). Functional illiteracy, Conference on Education for All in Europe and North America, 6 to 8 February 2000, Warsaw, Poland. UNCTAD (2006) The Digital Divide Report: ICT Diffusion Index 2005. United Nations: New York and Geneva. Dostupno na: http://www.unctad.org/en/docs/iteipc20065_en.pdf UNDP (2002). Avoiding the Dependency Trap: The Roma in Central and Eastern Europe; Regional Bureau for Europe and the Commonwealth of Independent States, Bratislava, Slovakia. Dostupno na: http://europeandcis.undp.org/uploads/public/ File/rbec_web/vgr/vuln_rep_all.pdf UNDP (2004). Nacionalno izvješće o društvenom razvoju: mladi, Zagreb, Hrvatska.
170
LITERATURA
UNDP (2005). Faces of Poverty, Faces of Hope: Vulnerability Profiles for Decade of Roma Inclusion countries; Regional Bureau for Europe and the Commonwealth of Independent States, Bratislava, Slovakia. UNDP (2005a). Employing the Roma – Insight from Business; Regional Bureau for Europe and the Commonwealth of Independent States, Bratislava, Slovakia. UNDP (2006). Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost. Zagreb, Croatia. UNDP (2006a). Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Kvaliteta života i rizik od socijalne isključenosti. Zagreb, Croatia. UNPD (2006b). Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Skupine s povećanim rizikom od socijalne isključenosti - fokus grupe. Zagreb, Croatia. UNDP (2006c). Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Pružatelji usluga socijalne skrbi. Zagreb, Croatia. UNHCR (2003). Results of the Field Survey on the Sustainability of Return to Selected Villages of Lika and Northern Dalmatia (Draft), Knin, Croatia. Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine br. 56/90, 135/97, 8/98 - pročišćeni tekst, 113/2000, 124/2000 - pročišćeni tekst. Vermeersch Peter, (March 2005): Does European Integration Expand Political Opportunities for Ethnic Mobilization? The Romani Movement in Central Europe; Paper for presentation at the 46th annual convention of the International Studies Association (ISA). Vlada Republike Hrvatske (2003). Odgovori Hrvatske na upitnik Europske komisije. Socijalna politika. Revija za socijalnu politiku, 11(2):193-220. Wolf, A. (2002). Does education matter? Myths about education and economic growth. Penguin Books, London. Wood, A. (1997). “Openness and Wage Inequality in Developing Countries: The Latin American Challenge to East Asian Conventional Wisdom” u World Bank Economic Review, 11 (January): 33-57. Komisija za održivi razvoj Ujedinjenih nacija (2005). Youth and the Millennium Development Goals: Challenges and opportunities for implementation. Dostupno na: http://www.takingitglobal.org/themes/mdg/pdf/YouthMDG.pdf Zakon o izvršavanju kazne zatvora (2003). Narodne novine br. 190/03 - pročišćeni tekst. Zakon o socijalnoj skrbi (1997). Narodne novine br. 73/97, 27/01, 59/01, 82/01, 103/03, 44/06. Ženska soba and LORI (2006). Analiza ankete među LGBTIQ populacijom o iskustvima s pružateljima/cama usluga vezanim za psihosocijalno zdravlje. Ženska soba, Zagreb, Croatia. Ženska soba and LORI (2006a). Analiza ankete među psiholozima/psihologinjama. Ženska soba, Zagreb, Croatia. Živić, D. (2005). „Izravni i migracijski demografski gubici tijekom srbijanske oružane agresije na Hrvatsku“, u Živić, D. (ur.) Stanovništvo Hrvatske – dosadašnji razvoj i perspektive. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb.
171
Upitnik za čitatelje Poštovani čitatelju/čitateljice, Hrvatsko Izvješće o društvenom razvoju za 2006. godinu posvećeno je ranjivim skupinama u društvu. Obzorom da Program za razvoj Ujedinjenih naroda (UNDP) u Hrvatskoj koncentrira napore na promicanju uključivanja skupina koje se suočavaju s povećanim rizikom od siromaštva i socijalne isključenosti, Vaše mišljenje o ovoj publikaciji nam je iznimno važno. Posebno nas interesira: 1. U kojoj mjeri je Izvješće proširilo Vašu informiranost i znanje o konceptu socijalne isključenosti?
2. U kojoj mjeri je Izvješće produbilo Vaše znanje o ranjivim skupinama u hrvatskom društvu?
3. Koji Vas je dio ovog Izvješća posebno zainteresirao?
4. Koji dio ovog izviješća nije ispunio Vaša očekivanja?
5. Da li i na koji način je Izvješće imalo/ima utjecaja na Vaš rad? Na koji način?
6. Po Vašem mišljenju, u kojoj mjeri sadržaj ovog Izviješća odgovara nacionalnim prioritetima Hrvatske?
7. Molim Vas da date daljnje komentare i preporuke UNDP-u u nastavku.
Molimo pošaljite odgovore na: UNDP / Jasmina Papa Kesterčanekova 1 10000 Zagreb
Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) Ured Stalnog predstavnika u Hrvatskoj KesterÄ?anekova 1 10 000 Zagreb Tel.: 385 1 23 61 666 Faks: 385 1 23 61 620 E-mail: registry.hr@undp.org www.undp.hr