Invaliditet - Priručnik za saborske zastupnike

Page 1

Invaliditet PRIRUト君IK ZA SABORSKE ZASTUPNIKE

BR. 14 - 2007.


Br. 14 - 2007.

Od iskljuÄ?enosti do jednakosti Ostvarivanje prava osoba s invaliditetom PriruÄ?nik za saborske zastupnike vezano uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i njezinog Fakultativnog protokola

Ujedinjeni narodi

Ujedinjeni narodi Ured Visokog povjerenika za ljudska prava

Međuparlamentarna unija


sposobnosti


autorsko pravo ∂ ujedinjeni narodi

ženeva 2007 I ZAGREB 2012.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ovoga Priručnika ne smije se umnožavati, pohranjivati u bazu podataka ili prenositi u bilo kojem obliku ni na bilo koji način, elektronički, mehanički, fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije, bez prethodnog dopuštenja Ujedinjenih naroda. Ovaj priručnik nije namijenjen komercijalnoj prodaji. Može se distribuirati pod uvjetom da se ne posuđuje niti distribuira na drugačiji način, uključujući u komercijalne svrhe, bez nakladnikova prethodnog dopuštenja, niti u jednom drugom obliku osim originala i pod uvjetom da sljedeći nakladnik udovolji istim zahtjevima. Zamolbe za pravom na umnožavanje ovoga rada ili njegovih dijelova su dobrodošli i podnose se Ujedinjenim narodima. Države članice i institucije njihovih vlada smiju prevoditi i umnožavati ovaj rad bez dopuštenja, ali su dužne o tome obavijestiti Ujedinjene narode.

Urednik hrvatskog izdanja: Branka Meić Naslov izvornika: Diasbilities-Handbook for parliamentarians Nakladnik: Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), Radnička cesta 41 Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, Savska cesta 41 Prevoditelj: Petra Reiner Mjesto i godina izdanja: Zagreb, 2012 Tisak: Tiskara Zelina, K. Krizmanić 1, Sv. I. Zelina

Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), je svjetska mreža UN-a za razvoj, koja zagovara promjene i povezivanje država sa znanjem, iskustvom te potencijalima kako bi se stanovnicima omogućilo da izgrade bolji život. Djelujemo u 177 država, pomažući im kako bi našli vlastita rješenja za izazove globalnog i nacionalnog razvoja. Razvojem lokalnih kapaciteta, te se države oslanjaju na ljude iz UNDP-a i široki raspon naših partnera. Kratki dijelovi ove publikacije mogu se reproducirati nepromijenjeni, bez odobrenja autora i pod uvjetom da se navede izvor. U ovoj publikaciji iznesena su mišljenja autora i nužno ne predstavljaju službeno stajalište UNDP-a. Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) Radnička cesta 41/8, 10000 Zagreb Telefon: +385 1 2361 666 Telefaks: +385 1 2361 620 www.undp.hr Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom je nezavisna državna institucija čija je osnovna uloga zaštita, praćenje i promicanje prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj na temelju Ustava, međunarodnih dokumenata i zakona. Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Savska cesta 41/3, 10 000 Zagreb Telefon: +385 1 6102 170 Telefaks: +385 1 6177 901 ured@posi.hr CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 826241 ISBN 978-92-9142-347-7 HR/PUB/07/6


Zahvala Ovaj su Priručnik zajednički pripremili Odsjek za ekonomska i socijalna pitanja (UN-DESA), Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava (OHCHR) i Međuparlamentarna unija (IPU). Glavni autori: Andrew Byrnes (Sveučilište u Novom Južnom Walesu, Australija), Alex Conte (Sveučilište u Southamptonu, Ujedinjeno Kraljevstvo), JeanPierre Gonnot (UN-DESA), Linda Larsson (UN-DESA), Thomas Schindlmayr (UN-DESA), Nicola Shepherd (UN-DESA), Simon Walker (OHCHR) i Adriana Zarraluqui (OHCHR). Ostali suradnici: Graham Edwards (član parlamenta, Australija), Anda Filip (IPU), Anders B. Johnsson (IPU), Axel Leblois (Globalna inicijativa za inkluzivnu informacijsku i komunikacijsku tehnologiju), Janet Lord (BlueLaw LLP), Alessandro Motter (IPU), James Mwandha (bivši član parlamenta, Uganda), Kaj Nordquist (bivši član parlamenta, Švedska), Mona Pare (Sveučilište Carleton, Kanada) i Hendrietta Bogopane-Zulu (član parlamenta, Južna Afrika). Uz to, Inclusion International, Međunarodna organizacija rada (ILO), Ekonomska i socijalna komisija Ujedinjenih naroda Azije i Pacifika (ESCAP), Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO), Svjetska banka i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) pružili su uvodne smjernice i komentare na tekst.

Savjetnica urednika: Marilyn Achiron Dizajn i oprema: Kal Honey, Eye-to-Eye Design (Brampton, ON, Kanada) Tisak: SRO-Kundig (Ženeva, Švicarska) I


II

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Predgovor hrvatskom izdanju Priručnika za saborske zastupnike za provedbu Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Od isključenosti do jednakosti: Ostvarivanje prava osoba s invaliditetom

Hrvatski je sabor Konvenciju ratificirao UN Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom 1. lipnja 2007. Godine, među prvim državama u svijetu. Time je Hrvatski sabor kao najviše zakonodavno tijelo iskazao svoje opredjeljenje, odnosno opredjeljenje čitavog hrvatskog društva i njegovih institucija za puno ostvarivanje svih temeljenih ljudskih prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj. Republika Hrvatska je tako usvojila stajalište da osobe s invaliditetom uključuju one osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na jednakoj osnovi s drugima.1 Prepoznala je da je sudjelovanje osoba s invaliditetom u društvu – bilo da je riječ o zapošljavanju, školovanju, odlasku liječniku ili kandidaturi na izborima – ograničeno ili onemogućeno, ne zbog oštećenja koje osoba ima, nego zbog različitih društvenih, pravnih, okolišnih, političkih i ekonomskih prepreka. Republika Hrvatska je činom ratifikacije Konvencije preuzela obavezu uklanjanja prepreka koje oštećenje pretvaraju u invaliditet kao i obvezu osiguranja podrške osobama s invaliditetom kako bi mogle u najvećoj mogućoj mjeri realizirati svoje potencijale. Odluka Republike Hrvatske da poduzme tako odvažan korak, velikim je dijelom odraz snage pokreta osoba s invaliditetom, njihove osviještenosti i osnaženosti za aktivnu borbu za prava i obaveze na ravnopravnoj osnovi s drugim građanima. Pokret osoba s invaliditetom je osim nezamjenjive uloge u

1

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, članak 1. ( »Narodne novine – Međunarodni ugovori« br. 6/07, 3/08, 5/08).

III


procesu lobiranja za potpisivanje i ratificiranje Konvencije, imao i presudnu ulogu u podizanju razine svijesti o značenju Konvencije u cijelom hrvatskom društvu: od institucija preko medija do samih osoba s invaliditetom. Shvaćanje invaliditeta koje Konvencija promiče je revolucionarno. Naime, ona naglašava da je društvo to koje oštećenje osobe pretvara u invaliditet i da je invaliditet „patologija društva“, odnosno rezultat neuspjeha društava da uključe sve osobe i da prihvate razlike među pojedincima.2 Prepreke koje rezultiraju isključivanjem osoba s invaliditetom odnosno kršenjem njihovih ljudskih prava vrlo često su zakonodavstvo i političke odluke, a Sabor i saborski zastupnici imaju ključnu ulogu u promicanju i zaštiti ljudskih prava. Prepoznajući važnost najvišeg zakonodavnog tijela u ostvarivanju ljudskih prava osoba s invaliditetom, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom u svojstvu nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava i zaštitu, praćenje i promicanje Konvencije priredila je u suradnji s Programom Ujedinjenih naroda za razvoj hrvatsko izdanje Priručnika za saborske zastupnike vezano uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom - Od isključenosti do jednakosti: Ostvarivanje prava osoba s invaliditetom.3 U Hrvatskoj svjedočimo donošenju zakonskih odredbi koje promiču prava osoba s invaliditetom, velikoj mobilizacijskoj energiji i jačanju pokreta osoba s invaliditetom, te mnogim inicijativama s ciljem izjednačavanja mogućnosti. Međutim, čini se da su na razini svijesti cjelokupnog društva potrebni dodatni napori koji bi rezultirali strukturalnim i održivim promjenama. Razumijevanje nekih odredbi Konvencije i u međunarodnom okruženju se u godinama nakon usvajanja Konvencije produbljivalo kroz rad brojnih stručnjaka po obrazovanju kao i stručnjaka po iskustvu, odnosno osoba s invaliditetom. Stoga smatramo da je trenutak za objavljivanje ovog Priručnika uvijek aktualan. Posebno je važno uvijek iznova podsjećati nove sazive Sabora na razumijevanje invaliditeta koje promiče Konvencija i na moć, a time i odgovornost zakonodavne vlasti da kroz svoj rad stvara temelje uključenosti osoba s invaliditetom. Ovaj Priručnik pružit će vrijedne uvide o značenju pojedinih odredbi Konvencije za život osoba s invaliditetom raznih oštećenja, ali i dati pregled alata koje na raspolaganju imaju saborski zastupnici u oživotvorenju Konvencije. Smatramo da će osobito korisni biti primjeri iskustava drugih zemalja kao i 2

Navanethem Pillay, visoki povjerenik za ljudska prava Ujedinjenih naroda

U originalu: From Exclusion to Equality: Realizing the rights of persons with disabilities, Handbook for Parliamentarians on the Convention on the Rights of Persons with Disabilities and its Optional Protocol, u izdanju Ujedinjenih naroda, Ureda Visokog povjerenika za ljudska prava i Sekretarijata za Konevenciju o pravima osoba s invaliditetom i Međuparlamentarne unije

3

IV

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


konkretne i praktične ideje kojima saborski zastupnici mogu doprinijeti ostvarivanju ciljeva Konvencije. Posebno preporučamo i poglavlja o ugrađivanju Konvencije u nacionalno zakonodavstvo i njezinom provođenju gdje nam još uvijek predstoje veliki izazovi. Čitajući Priručnik koji su UN-ova tijela priredila u suradnji s osobama s invaliditetom i saborskim zastupnicima širom svijeta, lako ćete uočiti mjere i korake koje je Republika Hrvatska već poduzela, ali i one koje traže daljnji angažman čitavog društva pri čemu ćete u svakom poglavlju naći jasno istaknute načine na koje zastupnici i tijela Sabora mogu poduprijeti rad nadležnih tijela i uključiti osobe s invaliditetom u procese donošenja odluka koje utječu na njih i njihove živote u skladu s motom Konvencije Ništa o nama bez nas. Vjerujemo da će Priručnik zahvaljujući širokom zahvaćanju svih aspekata Konvencije i pitanja vezanih uz osobe s invaliditetom biti koristan alat ne samo saborskim zastupnicima i tijelima Sabora nego i svima koji na bilo koji način sudjeluju u kreiranju, provođenju i praćenju javnih politika usmjerenih ka postizanju jednakosti osoba s invaliditetom slijedom smjernica zacrtanih UN-ovom Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom.

KOORDINATORICA UN- a I STALNA PREDSTAVNICA UNDP-a U HRVATSKOJ

Louisa Vinton

V


VI

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Predgovor Osobe s invaliditetom i dalje čine jednu od društvenih skupina koja se najviše nalazi na margini svakoga društva. Međunarodni je okvir ljudskih prava promijenio živote u mnogim sferama, ali ne i život osoba s invaliditetom. Bez obzira na stanje ljudskih prava ili gospodarsko stanje zemlje, njihova se ljudska prava često najmanje poštuju. Zbog uskraćivanja mogućnosti da postanu neovisne, mnoge osobe s invaliditetom se oslanjaju na dobrotu i dobročinstvo drugih. Tijekom zadnjih nekoliko godina, diljem svijeta je porasla svijest o tome da uskraćivanje ljudskih prava broju od 650 milijuna osoba više nije prihvatljivo. Došlo je vrijeme za djelovanje. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom odgovor je međunarodne zajednice na dugu povijest diskriminacije, isključenosti i dehumanizacije osoba s invaliditetom. Njezino je donošenje prijeloman događaj od povijesne važnosti u mnogim aspektima, kao najbrže doneseni ugovor o zaštiti ljudskih prava ikada i prvi u dvadeset i prvom stoljeću. Konvencija je rezultat trogodišnjih pregovora između civilnog društva, vlada, nacionalnih institucija za ljudska prava i međunarodnih organizacija. Nakon usvajanja Konvencije na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda u prosincu 2006. godine, rekordan broj zemalja je iskazao svoju predanost poštivanju prava osoba s invaliditetom potpisivanjem Konvencije i Fakultativnog protokola nakon što su otvorene za potpisivanje u ožujku 2007. godine. Konvencija osigurava da najveća manjina u svijetu uživa jednaka prava i mogućnosti kao i svi ostali. Navodi brojna područja u kojima dolazi do diskriminacije osoba s invaliditetom, uključujući pristup pravosuđu; sudjelovanje u političkom i javnom životu; obrazovanje; zapošljavanje; slobodu od mučenja, izrabljivanja i nasilja, kao i slobodu kretanja. Prema Fakultativnom protokolu, građani država stranaka Protokola koji tvrde da su njihova prava prekršena i koji su iskoristili nacionalne pravne lijekove, mogu tražiti odštetu od strane neovisnog međunarodnog tijela. Konvencija je trebala biti donesena puno ranije. Prošlo je više od 25 godina otkada je Međunarodni dan osoba s invaliditetom 1981. godine usmjerio pažnju svjetske javnosti na probleme osoba s invaliditetom. U međuvremenu, mnoga su društva prestala smatrati osobe s invaliditetom objektima sažaljenja i primateljima milosrđa te su priznala da problem proizlazi iz društva. VII


Konvencija odražava tu promjenu u stavu i predstavlja ogroman korak prema promjeni gledanja na invaliditet i osiguravanju da društva priznaju kako svi ljudi moraju imati mogućnost ostvarenja svog punog potencijala. Ovaj Priručnik je rezultat suradnje između Odsjeka Ujedinjenih naroda za ekonomska i socijalna pitanja, Ureda Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava i Međuparlamentarne unije. Pisanju ovog Priručnika doprinio je nadzorni odbor uredništva koji se sastojao od članova parlamenata, predstavnika akademske zajednice i stručnjaka – od kojih su mnogi osobe s invaliditetom. Parlamenti i članovi parlamenata imaju ključnu ulogu u promicanju i zaštiti ljudskih prava. Cilj ovoga Priručnika je pomoći članovima parlamenata i drugima u njihovom nastojanju da se provodi Konvencija kako bi se postigao prijelaz od isključenosti prema jednakosti osoba s invaliditetom. Priručnikom se nastoji podići razina svijesti o Konvenciji i njezinim odredbama, promicati predanost pitanjima vezanim uz invaliditet i pomoći parlamentima u shvaćanju mehanizama i okvira potrebnih za provođenje Konvencije u praksi. Nadamo se da će Priručnik davanjem primjera i uvida članovima parlamenata poslužiti kao korisno sredstvo diljem svijeta u promicanju i zaštiti prava osoba s invaliditetom.

Sha Zukang Glavna podtajnica Odsjeka za ekonomska i socijalna pitanja

VIII

Louise Arbour Visoka povjerenica Ujedinjenih naroda za ljudska prava

Anders B. Johnsson Glavni tajnik Međuparlamentarne unije

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


SADRŽAJ Zahvala .............................................................

I

Predgovor hrvatskom izdanju.............................. III Predgovor........................................................... VII 1. poglavlje: Opći pregled ...................................

1

Ostvarivanje prava osoba s invaliditetom: snažni razlozi ....................................................................... Fokus Konvencije .................................................................. Zašto je bila potrebna Konvencija ......................................... Prava utvrđena Konvencijom ................................................ Odnos između invaliditeta i razvoja ......................................

1 2 4 5 7

2. poglavlje: Detaljno o Konvenciji ......................

9

Povijesni događaji koji su doveli do nove konvencije .............. Osvrt na Konvenciju ............................................................. Svrha Konvencije ...................................................................................... Opseg Konvencije ..................................................................................... Definiranje invaliditeta ........................................................................... Prava i načela navedena u Konvenciji .................................... Opća načela ............................................................................................... Prava .......................................................................................................... Međunarodna suradnja .......................................................................... Obveze država stranaka prema Konvenciji ............................. Obveze poštivanja, zaštite i provođenja ................................................. Usporedba Konvencije s drugim ugovorima o zaštiti ljudskih prava ....................................................................................

9 12 12 12 12 14 14 15 18 18 20 20

3. poglavlje: Praćenje Konvencije i Fakultativnog protokola ........................................................... 25 Mehanizmi praćenja iz Konvencije ......................................... Odbor za prava osoba s invaliditetom .................................... Periodično izvještavanje ..........................................................................

25 26 26 IX


Svrha periodičnog izvještavanja ............................................................. Aktivnosti nakon periodičnog izvještavanja ......................................... Konferencija država stranaka ................................................................ Ostali mehanizmi praćenja prava osoba s invaliditetom .................... Fakultativni protokol uz Konvenciju ...................................... Postupak pojedinačnih predstavki ......................................................... Istražni postupak ..................................................................................... Postajanje strankom Fakultativnog protokola ..................................... Sekretarijat Ujedinjenih naroda koji podupire Konvenciju ......

27 29 29 31 31 31 33 36 36

4. poglavlje: Postajanje strankom Konvencije i Fakultativnog protokola ..................................... 39 Pristupanje Konvenciji............................................................ Potpisivanje ugovora ................................................................................ Što znači potpisati ugovor ....................................................................... Izražavanje pristanka na vezanost ........................................................ Proces ratifikacije ..................................................................................... Ratifikacija koju vrše regionalne integracijske organizacije .............. Pristupanje ................................................................................................ Dokument o ratifikaciji, službenom potvrđivanju ili pristupanju ...... Uloga parlamenta u procesu ratifikacije ............................................... Nakon što Konvencija i Fakultativni protokol stupe na snagu ........... Rezerve uz Konvenciju i Fakultativni protokol ....................... Modifikacija i povlačenje rezervi ........................................................... Izjave uz Konvenciju i Fakultativni protokol .......................... Vrste izjava uz Konvenciju i Fakultativni protokol .............................. Davanje izjava uz Konvenciju ................................................................. Važnost Konvencije za države nestranke ...............................

39 39 40 40 41 41 42 42 43 43 45 46 46 46 47 48

5. poglavlje: Nacionalno zakonodavstvo i Konvencija ......................................................... 51 Ugrađivanje Konvencije u domaće zakonodavstvo ................. Značenje potpisivanja i ratifikacije ....................................................... Ugrađivanje u ustavne, zakonske i regulatorne mjere.......................... Vrste zakonodavstava vezanih uz jednakost i nediskriminaciju......... Sadržaj zakonskih mjera ....................................................... X

51 51 54 56 58

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Ključni elemeti........................................................................................... Vezanost donošenja zakona uz Konvenciju ........................................... Oblici invaliditeta kojima se treba baviti zakonodavstvo .................... „Razumna prilagodba“ kao osnova zakonodavstva ............................. Posebne mjere ........................................................................................... Diskriminacija koju provode tijela državne vlasti, privatne osobe i tvrtke .......................................................................................................... Posebna područja za zakonodavnu reformu ......................................... Zakoni o intelektualnom vlasništvu i jamčenje pristupa knjigama, filmovima i drugim medijima ................................................................. Zakonodavstvo koje priznaje nacionalni(e) znakovni(e) jezik(e) ...... Žalbeni postupci prema domaćem zakonodavstvu ............................... Postupovne mjere u promicanje provedbe .............................. Obaviti sveobuhvatnu reviziju ................................................................ Osigurati usklađenost svih zakona s Konvencijom .............................. Uključiti osobe s invaliditetom u zakonodavni proces ......................... Uključiti regionalne ili državne parlamente .........................................

58 58 59 60 66 68 68 70 71 71 71 71 73 74 75

6. poglavlje: Od odredbi do prakse: provođenje Konvencije ....................................... 77 Osposobljavanje i rehabilitacija ............................................. Pristupačnost ....................................................................... Obrazovanje .......................................................................... Troškovi uključujućeg obrazovanja ....................................................... Rad i zapošljavanje ............................................................... Poslovna sposobnost i sustav podrške pri odlučivanju ...........

77 79 82 84 85 89

7. poglavlje: Stvaranje nacionalnih institucija za provedbu i praćenje Konvencije .......................... 93 Središnja mjesta ................................................................... Mehanizmi koordinacije ........................................................ Nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava .................... Odnos između Konvencije i nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava ........................................................................................... Oblici nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava ..................... Pariška načela .......................................................................................... Potencijalno funkcioniranje nacionalne institucije za zaštitu

94 94 96 96 96 97

XI


ljudskih prava .......................................................................................... 97 Nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava i mehanizmi žalbi ... 101 Osnivanje odgovarajuće institucije ........................................................ 104 Parlamentarni nadzor ........................................................... 104 Parlamentarni odbori .............................................................................. 105 Istražne komisije ...................................................................................... 106 Izravno postavljanje pitanja ministrima .............................................. 106 Temeljito ispitivanje osoba imenovanih na položaje izvršne vlasti .... 106 Nadzor nevladinih javnih agencija ........................................................ 106 Temeljito ispitivanje proračuna i financijske kontrole ........................ 106 Sudovi i uloga pravosuđa ...................................................... 106 Zaštita prava na sudu............................................................................... 107

Literatura .......................................................... 113 Dodatak I: Konvencija o pravima osoba s invaliditetom ..................................................... 115 Dodatak II: Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom ............................ 145 O izdavačima ………………… unutarnja strana stražnjeg dijela omota

XII

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


1

PRVO POGLAVLJE

Opći pregled

Ostvarivanje prava osoba s invaliditetom: snažni razlozi Preko 650 milijuna ljudi diljem svijeta živi s invaliditetom. Dodaju li se tom broju njihove šire obitelji, zapanjujući broj od dvije milijarde ljudi svakodnevno živi s invaliditetom. U svakoj regiji u svijetu, u svakoj državi na svijetu, osobe s invaliditetom često žive na margini društva, lišeni nekih od temeljnih životnih iskustava. Teško da se mogu nadati da će pohađati školu, zaposliti se, imati vlastiti dom, stvoriti obitelj i odgajati djecu, imati društveni život ili glasovati na izborima. Trgovine, javni objekti i prijevoz, pa čak i informacije, daleko su izvan dosega velike većine osoba s invaliditetom diljem svijeta. Osobe s invaliditetom čine najveću i najzapostavljeniju manjinu na svijetu. Brojke su zastrašujuće: procjenjuje se da 20 posto najsiromašnijih ljudi na svijetu čine osobe s invaliditetom; 98 posto djece s teškoćama u razvoju iz zemalja u razvoju ne pohađa školu; procjenjuje se da 30 posto djece koja žive na ulici ima teškoće u razvoju; stopa pismenosti odraslih osoba s invaliditetom iznosi samo 3 posto dok u nekim zemljama ona iznosi 1 posto kada je riječ o ženama s invaliditetom. Iako postoji znatno veća mogućnost da do invaliditeta dođe kod siromašnih ljudi tijekom njihova života, invaliditet također može dovesti do siromaštva jer se osobe s invaliditetom često suočavaju s diskriminacijom i marginalizacijom. Invaliditet je povezan s nepismenošću, lošom prehranom, nepostojanjem pristupa pitkoj vodi, niskim stopama imunizacije protiv bolesti, niskom razinom imunizacije protiv bolesti te nezdravim i opasnim radnim uvjetima. 1


Kako raste svjetska populacija, tako raste i broj osoba s invaliditetom. U zemljama u razvoju, loši zdravstveni uvjeti tijekom trudnoće i pri porodu, zastupljenost zaraznih bolesti, prirodne katastrofe, oružani sukobi, mine i širenje uporabe lakog oružja, u velikom opsegu uzrokuju ozljede, oštećenja i trajne traume. Svake godine, samo prometne nesreće imaju za posljedicu milijune oz„U našoj se zajednici na ljeda i uzrokuju invaliditet kod mladih invaliditet gleda kao na ljudi. U razvijenim zemljama, oni koji su rođeni nakon Drugog svjetskog rata pitanje milosrđa. Na vas žive duže, što znači da će mnogi od njih se ne gleda kao na nekoga kasnije u životu živjeti s invaliditetom.

tko može imati svoj život, zaposliti se, živjeti neovisno. To je u velikoj suprotnosti s našim ljudskim pravima. U našim zemljama postoji golema potreba za radom na podizanju razine svijesti.“ Maria Veronica Reina, znanstvenica s tjelesnim oštećenjem (Argentina)

Činjenica da kod osoba s invaliditetom postoji veća vjerojatnost da će biti siromašne često je posljedica neznanja i nemara kojima doprinose vlade, kao i razvojne politike i programi koji zanemaruju prava osoba s invaliditetom ili im nisu pristupačni ili ne doprinose uključivanju prava osoba s invaliditetom u društveno-gospodarski život određene zemlje.

Međutim, u malobrojnim razvijenim zemljama i zemljama u razvoju koje su donijele sveobuhvatne zakone s ciljem promicanja i zaštite temeljnih prava osoba s invaliditetom, te osobe imaju ispunjen i neovisan život kao studenti, radnici, članovi obitelji i građani. Takav život omogućilo im je društvo time što je otklonilo fizičke i kulturološke barijere koje su prije onemogućavale njihovo puno sudjelovanje u društvu. Imajući na umu upravo navedena dostignuća, međunarodna se zajednica ujedinila kako bi ponovno potvrdila dostojanstvo i vrijednost svake osobe s invaliditetom te državama pružila djelotvorno pravno sredstvo kojim bi se zaustavile nepravda, diskriminacija i kršenje prava s kojima se suočava većina osoba s invaliditetom. To je sredstvo Konvencija o pravima osoba s invaliditetom.

Fokus Konvencije Pojam „osobe s invaliditetom“ odnosi se na sve osobe s dugotrajnim tjelesnim, mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima koja, kao rezultat brojnih negativnih stavova ili fizičkih prepreka, mogu spriječiti njihovo puno sudjelovanje u društvu. Međutim, ova definicija ne obuhvaća sve one koji mogu tražiti zaštitu na temelju Konvencije; odnosno ona ne isključuje šire kategorije osoba s invaliditetom navedenih u nacionalnim zakonodavstvima, uključujući osobe s kratkotrajnim oštećenjima ili osobe koje su prije imale neko oštećenje. 2

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Obratite pažnju na statistiku "" Oko 10 posto svjetske populacije živi s invaliditetom - najveća manjina na svijetu. Taj broj raste zbog rasta stanovništva, napretka u medicini i procesa starenja. (svjetska zdravstvena organizacija) "" Procjenjuje se da 20 posto najsiromašnijih ljudi na svijetu ima invaliditet te ih se u njihovim zajednicama smatra najzapostavljenijima. (SVJETSKA BANKA)

"" Stope invaliditeta znatno su veće kod skupina ljudi nižeg stupnja obrazovanja u zemljama Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD). U prosjeku, 19 posto niže obrazovanih ima invaliditet, u usporedbi s 11 posto obrazovanijih osoba. (OECD) "" Smrtnost djece s teškoćama u razvoju može doseći 80 posto u zemljama u kojima je smrtnost djece do pet godina starosti, u cijelosti, pao do ispod 20 posto. U pojedinim zemljama, čini se kao dolazi do „iskorjenjivanja“ djece s teškoćama u razvoju. (Odsjek međunarodne suradnje, Ujedinjeno Kraljevstvo)

U jednom društvu ili okruženju „Kao prvo, od osoba rođenih neku osobu će se smatrati osobom s ins invaliditetom poput mene, validitetom, dok je se u nekom drugom društvu ili okruženju neće. U većini obitelj često očekuje jako dijelova svijeta postoje duboko ukorimalo, tako da su očekivanja jenjeni i tvrdokorni negativni stereoniska; drugo, fizičke prepreke tipi i predrasude prema osobama koje unutar zajednice mogu im imaju određena zdravstvena stanja ili se na neki drugi način razlikuju od onemogućiti pristup toj drugih. Takvi stavovi određuju tko će zajednici; i treće, društvene se smatrati osobom s invaliditetom, i prepreke im mogu onemogućiti učvršćuju negativnu sliku o osobama s pristup zajednici.“ invaliditetom. Jezik koji se koristi kada se govori o osobama s invaliditetom ima značajnu ulogu pri stvaranju i odrLinda Mastandrea, paraolimpijka i odvjetnica za osobe s invaliditetom (SAD) žavanju negativnih stereotipa. Pojmovi kao što su „osakaćen“ ili „mentalno retardiran“ očigledno su pogrdni. Drugi pojmovi, poput „prikovan uz invalidska kolica“, naglašavaju invaliditet, a ne osobu. Kroz povijest, društvo često nije upotrebljavalo one pojmove koje koriste osobe s invaliditetom kako bi definirale sebe ili ih je prisiljavalo da koriste pojmove koji su im stvarali nelagodu.

PRVO POGLAVLJE: OPĆI PREGLED

3


Invaliditet se nalazi u društvu, a ne u osobi Osoba u invalidskim kolicima može imati poteškoća pri zapošljavanju na plaćeno radno mjesto, ne zbog svoga zdravstvenog stanja, nego zbog prepreka u okolini, kao što su nepristupačni autobusi ili stube na radnom mjestu, koje toj osobi onemogućuju pristup. Dijete s intelektualnim oštećenjem može imati problema u školi zbog stava nastavnika prema njemu, neodgovarajućeg nastavnog plana i programa i nastavnog materijala, nefleksibilnog školskog odbora te roditelja koji se ne mogu prilagoditi učenicima s drugačijim sposobnostima učenja. U društvu u kojem su osobi s miopijom (kratkovidnošću) dostupne korektivne leće, ta se osoba neće smatrati osobom s invaliditetom. Međutim, u društvu u kojem korektivne leće nisu dostupne, netko s istim oboljenjem smatrat će se osobom s invaliditetom, pogotovo ako ta osoba ne može izvršavati zadatke koji se od nje očekuju, kao što su čuvanje ovaca, šivanje ili bavljenje poljoprivredom.

Autorima ove Konvencije bilo je jasno da na invaliditet treba gledati kao na rezultat međudjelovanja osobe i njene okoline, da invaliditet nije nešto što se nalazi unutar pojedinca kao rezultat nekog oštećenja. Ova Konvencija priznaje da je invaliditet razvojni koncept i da se zakonodavstvo može promijeniti kako bi se kroz njega odrazile pozitivne promjene u društvu.

Zašto je bila potrebna Konvencija Na osobe s invaliditetom još uvijek se ponajviše gleda kao na „objekte“ socijalne pomoći ili liječenja, a ne na „nositelje“ prava. Odluka o donošenju univerzalnog međunarodnog instrumenta za zaštitu ljudskih prava koji bi se odnosio na osobe s invaliditetom, proizašla je iz činjenice da su osobama s invaliditetom, iako su im u teoriji zajamčena sva ljudska prava, u praksi uskraćena ta temeljna prava i slobode koje većina ljudi uzima za gotovo. U suštini, Konvencija jamči osobama s invaliditetom uživanje istih ljudskih prava koja uživaju i ostali, kao i život punopravnih građana koji društvu mogu dati vrijedne doprinose ako im se daju jednake mogućnosti kao i ostalima. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom i njezin Fakultativni protokol, koje je usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda 13. prosinca 2006., najnoviji su dokumenti dodani skupini temeljnih međunarodnih dokumenata o zaštiti ljudskih prava (vidjeti poglavlje 2.). Od usvajanja Opće deklaracije o ljudskim pravima 1948. godine, pod okriljem Ujedinjenih naroda, vlade su pregovarale i zaključile nekoliko međunarodnih ugovora kojima se definiraju građanska, kulturna, ekonomska, politička i socijalna prava koja se odnose 4

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


na sva ljudska bića. Tim ugovorima utvrđena su temeljna načela i zakonske odredbe čija su svrha zaštita i promicanje tih prava.

Prava utvrđena Konvencijom Konvencija je dodatak postojećim međunarodnim ugovorima o zaštiti ljudskih prava. Ona ne prihvaća neka nova ljudska prava osobama s invaliditetom, već pojašnjava dužnosti i zakonske obveze država da poštuju i jamče jednako uživanje svih ljudskih prava svim osobama s invaliditetom. Konvencija utvrđuje područja u kojima je potrebno provesti prilagodbe kako bi osobe s invaliditetom mogle ostvarivati svoja prava te područja u kojima treba ojačati zaštitu njihovih prava zbog njihovog sustavnog kršenja. Ona također utvrđuje univerzalne minimalne standarde koji bi se trebali odnositi na sve osobe i koji čine osnovu jasnog okvira za djelovanje. Prema Konvenciji, države su se dužne savjetovati s osobama s invaliditetom, preko organizacija koje ih predstavljaju, prilikom donošenja i provođenja zakona i politika na temelju kojih se provodi Konvencija te o svim drugim pitanjima koja su od važnosti za živote osoba s invaliditetom.

Osobama s invaliditetom su često zanijekana sljedeća osnovna ljudska prava "" Stjecanje obrazovanja

"" Pristup informacijama

"" Slobodno kretanje

"" Dobivanje odgovarajuće zdravstvene skrbi

"" Neovisno življenje u zajednici

"" Ostvarivanje političkih prava poput glasovanja

"" Zapošljavanje, čak i kada je osoba vrlo kvalificirana

"" Samostalno odlučivanje

PRVO POGLAVLJE: OPĆI PREGLED

5


Na Milenijskom summitu Ujedinjenih naroda u rujnu 2000. šefovi država i vlada dogovorili su se da će raditi na postizanju sljedećih ciljeva: 1. Cilj Iskorjenjivanje krajnjeg siromaštva i gladi " Siromaštvo kao uzrok invaliditeta: puno više od 50 posto slučajeva invaliditeta izravno je vezano uz siromaštvo i može se spriječiti. Ovo se osobito odnosi na oblike invaliditeta koji proizlaze iz neishranjenosti, pothranjenosti u dojenčadi i zaraznih bolesti.

" Svake godine, oko 20 milijuna žena stječe invaliditet, kao rezultat komplikacija tijekom trudnoće ili pri porodu.

" Invaliditet kao rizični čimbenik za siromaštvo: preko 85 posto osoba s invaliditetom živi u siromaštvu.

6. Cilj Borba protiv HIV/AIDS-a, malarije i drugih bolesti " Osobe s invaliditetom posebno su osjetljive na HIV/AIDS, ali im često nedostaju potrebne službe i pristup informacijama o prevenciji i liječenju.

2. Cilj Postizanje univerzalnog osnovnog obrazovanja " Procjenjuje se da 98 posto djece s teškoćama u razvoju iz zemalja u razvoju ne pohađa školu. 3. Cilj Promicanje ravnopravnosti spolova i jačanja položaja žena " Mnogi se slažu s činjenicom da su žene s invaliditetom dvostruko zapostavljene u društvu: isključene su iz brojnih aktivnosti na osnovi spola i na osnovi invaliditeta. " Kod žena s invaliditetom postoji dva ili tri puta veća mogućnost da budu žrtve fizičkog i seksualnog zlostavljanja nego kod žena koje nemaju invaliditet. 4. Cilj Smanjenje smrtnosti djece " Stopa smrtnosti djece s teškoćama u razvoju može doseći 80 posto u nekim zemljama, čak i u onima gdje je stopa smrtnosti djece bez teškoća u razvoju ispod 20 posto.

" Poremećaji tijekom trudnoće glavni su uzrok invaliditeta kod djece iz zemalja u razvoju. Takav oblik invaliditeta često je moguće spriječiti.

" Jedno od 10 djece ima neurološko oštećenje, što uključuje teškoće u učenju, gubitak koordinacije i epilepsiju, kao posljedice malarije. 7. Cilj Osiguranje održivog okoliša " Nezdrav okoliš je značajan uzročnik lošeg zdravlja i invaliditeta. " Trahom je glavni uzročnik sljepoće koja se može spriječiti, a moguće ju je spriječiti pristupom pitkoj vodi. 8. Cilj Stvaranje globalnog partnerstva za razvoj " Većina osoba s invaliditetom nema pristup novim tehnologijama, posebice informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji (ICT). Većina je mrežnih stranica nepristupačna i potporne tehnologije su preskupe.

5. Cilj Poboljšanje zdravlja trudnica

6

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Odnos između invaliditeta i razvoja Nakon što država ratificira Konvenciju, obveze utvrđene Konvencijom moraju se odraziti u njezinom nacionalnom zakonodavnom okviru, razvojnom planiranju i planiranju sredstava te vezanim politikama. Konvencija naglašava konkretne, pragmatične korake koje bi države stranke trebale poduzeti s ciljem potpore uključivanju osoba s invaliditetom u sva područja razvoja (vidjeti 5. poglavlje). Konvencija također priznaje važnost međunarodne razvojne suradnje kada je riječ o podupiranju nacionalnih napora glede njene provedbe. Konvencija prvi puta prebacuje fokus s izrade posebnih programa za osobe s invaliditetom, kao što je rehabilitacija, na zahtjev da svi razvojni programi, uključujući one podržavane međunarodnom suradnjom, budu uključivi i dostupni osobama s invaliditetom. Također, u svim slučajevima, udruge osoba s invaliditetom trebale bi sudjelovati u izradi tih razvojnih programa.

KONTROLNA LISTA ZA SABORSKE ZASTUPNIKE

Zašto bi mene trebala zanimati prava osoba s invaliditetom Ljudska prava osoba s invaliditetom trebalo bi promicati iz istog razloga iz kojeg se promiču ljudska prava svih ostalih ljudi: zbog urođenog i jednakog dostojanstva i vrijednosti svakog ljudskog bića. U većini zemalja, osobe s invaliditetom nailaze na prepreke kada je riječ o pohađanju škole, zapošljavanju, glasovanju i dobivanju zdravstvene skrbi. Jedini način na koji se osobama s invaliditetom može osigurati puno uživanje njihovih ljudskih prava je zajamčiti ta prava nacionalnim zakonodavstvom, podržavati to zakonodavstvo dosljedno provođenim, koordiniranim i kontinuiranim radnjama svih ministarstava te osigurati da pravne institucije zahtijevaju poštivanje tih prava. Marginalizacija osoba s invaliditetom i podupiranje njihove ovisnosti o drugima su skupi, kako za njihove obitelji, tako i za širu javnost. Osnaživanje osoba s invaliditetom kako bi mogle živjeti neovisno i doprinositi društvu socijalno je i ekonomski isplativo. Svatko može steći invaliditet u nekom trenutku svoga života zbog bolesti, nesreće ili starosti. Osobe s invaliditetom su, kao i svi ostali, glasači, porezni obveznici i građani. Oni očekuju vašu podršku i na nju imaju potpuno pravo.

PRVO POGLAVLJE: OPĆI PREGLED

7


Potreba za uključivanjem osoba s invaliditetom u tijek svjetskog razvoja je očigledna, posebice kada je riječ o Milenijskim razvojnim ciljevima. Bez njihova sudjelovanja, neće biti moguće smanjiti raširenost siromaštva i gladi za 50 posto do 2015. godine, kako je predviđeno 1. milenijskim razvojnim ciljem (vidjeti kućicu na 6. stranici). Također, pravo na besplatno i univerzalno osnovno školovanje za svako dijete (2. milenijski razvojni cilj) neće biti postignuto dokle god 98 posto djece s teškoćama u razvoju, iz zemalja u razvoju, ne pohađa školu.

8

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


DRUGO POGLAVLJE

2

Detaljno o Konvenciji

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom nije prvi dokument o zaštiti ljudskih prava koji se bavi pitanjima invaliditeta. Međutim, za razliku od prethodno donesenih dokumenata, ona pruža osobama s invaliditetom nezabilježenu razinu zaštite. Konvencija detaljno navodi prava koja bi trebale uživati osobe s invaliditetom te obveze država i drugih čimbenika da osiguraju njihovo poštivanje.

Povijesni događaji koji su doveli do nove konvencije Ujedinjeni narodi u nekoliko su se navrata bavili pitanjem ljudskih prava i invaliditeta prije pregovaranja o novoj Konvenciji i prije njezinog usvajanja. Opća skupština je 1982. usvojila Svjetski program djelovanja za osobe s invaliditetom, kojim se promiče puno sudjelovanje i jednakost osoba s invaliditetom u društvenom životu i razvoju u svim zemljama, bez obzira na razinu razvijenosti.1 Opća skupština proglasila je desetljeće od 1983. do 1992. „Desetljećem osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda“ i potaknula države stranke na provedbu Svjetskog programa djelovanja za osobe s invaliditetom tijekom toga razdoblja.2 Tijekom prve glavne međunarodne revizije provođenja Svjetskog programa djelovanja za osobe s invaliditetom, održane u Stockholmu 1987. godine, sudionici su predložili izradu nacrta konvencije o ljudskim pravima osoba s invaliditetom. Unatoč 1

Vidjeti ciljeve izložene u Svjetskom programu djelovanja usvojenima rezolucijom 37/52 Opće skupštine 3. prosinca 1982.

2

Rezolucija Opće skupštine 37/53 od 3. prosinca 1982.

9


Ključni ugovori koji su prethodili Konvenciji Međunarodna povelja prava: "" Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima "" Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima "" Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima Ostale isprave Ujedinjenih naroda i Međunarodne organizacije rada (ILO) koje se izričito odnose na ljudska prava i invaliditet: "" Deklaracija o pravima mentalno retardiranih osoba (1971.) "" Deklaracija o pravima invalidnih osoba (1975.) "" Svjetski program djelovanja za invalidne osobe (1982.) ""

Talinske smjernice za djelovanje na području razvoja ljudskih resursa uslučajevima invaliditeta (1990.)

"" Načela zaštite osoba s mentalnim oboljenjima i unapređenja zaštite mentalnog zdravlja (1991.) "" Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom (1993.)

različitim inicijativama, uključujući prijedloge talijanske i švedske vlade i Posebnog izvjestitelja za invaliditet pri Komisiji za socijalni razvoj, kao i snažno lobiranje civilnog društva, prijedlog nije dobio dovoljno potpore kako bi došlo do pregovora o novom ugovoru. Opća skupština je 1991. godine usvojila „Načela zaštite osoba s mentalnim oboljenjima i unapređenja zaštite mentalnog zdravlja“, poznatima kao načela mentalnih oboljenja (MI načela). MI načela su utvrdila norme i postupovna jamstva te su pružila zaštitu od najozbiljnijih povreda ljudskih prava do kojih može doći u institucionalnom okruženju, poput zloupotrebe ili neprimjerenog korištenja fizičkog ograničenja, prisilnog odvajanja, sterilizacije, psihokirurgije te ostalih metoda koje dovode do fizičkih promjena ili nepovratnih oštećenja kada se radi o mentalnim oštećenjima. Iako su načela u svoje vrijeme bila inovativna, danas je njihova vrijednost sporna. Opća skupština je 1993. godine usvojila „Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom“ (Standardna pravila). Standardna pravila nastojala su osigurati da „djevojčice, dječaci, muškarci i žene s invalidi10

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


tetom, kao pripadnici svojih društava, uživaju ista prava i obveze kao i drugi“ i zahtijevala su od država da otklone prepreke jednakom sudjelovanju u društvu osoba s invaliditetom. Standardna pravila su postala glavni instrument Ujedinjenih naroda na koji su se države oslanjale kod provođenja politike vezane uz ljudska prava i invaliditet, čime su činila važno polazište kada je riječ o utvrđivanju obveza država prema postojećim dokumentima o zaštiti ljudskih prava. Iako Poseban izvjestitelj nadzire provedbu Standardnih pravila na nacionalnoj razini, Standardna pravila nisu pravno obvezujuća i ne štite prava osoba s invaliditetom na tako sveobuhvatan način kao što to čini nova Konvencija. Međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava promiču i štite prava sviju, uključujući osobe s invaliditetom. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima te Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima zajedno čine cjelinu poznatu kao Međunarodna povelja ljudskih prava. Ova tri dokumenta zajedno priznaju građanska, kulturna, ekonomska, politička i socijalna prava koja su neotuđiva za svako ljudsko biće; primjerice, Međunarodna povelja ljudskih prava priznaje i štiti prava osoba s invaliditetom, čak i ako te osobe nisu izričito spomenute. Konvencija o pravima djeteta prvi je ugovor o zaštiti ljudskih prava kojim se izričito zabranjuje diskriminacija djece na osnovi invaliditeta. Njome se tako-

Put prema novoj konvenciji Prosinac 2001. Prijedlog meksičke Vlade Općoj skupštini za osnivanjem ad hoc odbora radi razmatranja prijedloga za sveobuhvatnom i cjelovitom međunarodnom konvencijom čija je svrha promicati i štititi prava i dostojanstvo osoba s invaliditetom. Kolovoz 2002. Prva sjednica Ad hoc odbora, na kojoj se raspravljalo o razlozima mogućeg donošenja nove konvencije i procedurama za sudjelovanje civilnog društva. 25. kolovoza 2006. Osma sjednica Ad hoc odbora, na kojoj su zaključeni pregovori o nacrtu konvencije i posebnog fakultativnog protokola te su usvojeni privremeni tekstovi, podložni stručnoj reviziji. 13. prosinca 2006. Opća skupština Ujedinjenih naroda konsenzusom usvaja Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i njezin Fakultativni protokol. 30. ožujka 2007. Konvencija i Fakultativni protokol otvoreni su za potpisivanje u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku.

DRUGO POGLAVLJE: dETALJNO O KONVENCIJI

11


đer priznaje pravo djece s teškoćama u razvoju na ispunjen život te na pristup posebnoj skrbi i pomoći s ciljem ostvarivanja toga prava. Prije usvajanja nove Konvencije, postojeći ugovori o zaštiti ljudskih prava nisu u potpunosti obuhvaćali zaštitu prava osoba s invaliditetom; također, osobe s invaliditetom nisu u dovoljnoj mjeri koristile različite mehanizme zaštite zajamčene tim ugovorima. Usvajanje Konvencije i uspostavljanje novih mehanizama zaštite ljudskih prava i praćenja, trebali bi stoga znatno unaprijediti zaštitu prava osoba s invaliditetom.

Osvrt na Konvenciju Svrha Konvencije Članak 1. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom kaže kako je svrha Konvencije „promicanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom i promicanje poštivanja njihovog urođenog dostojanstva.“ Opseg Konvencije Konvencija promiče i štiti ljudska prava osoba s invaliditetom u ekonomskoj, socijalnoj, političkoj, pravnoj i kulturnoj sferi života. Poziva na nediskriminirajuće postupanje i ravnopravnost kada je riječ o pristupu pravosuđu, postupanju sudova i policije te izvršavanju administrativnih zadataka osiguravanjem potrebnih razumnih, postupovnih i dobi primjerenih prilagodbi na području obrazovanja, zdravstvene skrbi, na radnom mjestu, u obiteljskom životu, kulturnim i športskim aktivnostima te prilikom sudjelovanja u političkom i javnom životu. Konvencija jamči jednakost svih osoba s invaliditetom pred zakonom. Ona također zabranjuje mučenje, izrabljivanje, nasilje i zlostavljanje te štiti život, slobodu i sigurnost osoba s invaliditetom, njihovu slobodu kretanja i izražavanja, kao i poštivanje njihove privatnosti. Definiranje invaliditeta Konvencija ne nudi izričito definiciju riječi „invaliditet“; zapravo, preambula Konvencije navodi kako je „invaliditet“ koncept koji se još uvijek razvija (stavak (e)). Također, Konvencija ne nudi definiciju pojma „osoba s invaliditetom“. Međutim, u ugovoru se navodi kako se pojam odnosi na osobe s dugotrajnim tjelesnim, mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima koja, kao rezultat različitih negativnih stavova ili fizičkih prepreka, mogu sprječavati njihovo puno sudjelovanje u društvu (članak 1.). Prihvaćanje „invaliditeta“ kao koncepta koji se još uvijek razvija potvrđuje činjenicu da društvo i stavovi u društvu nisu statični. Iz toga razloga, Konvencija ne nameće strogo poimanje „invaliditeta“, već usvaja dinamičan pristup 12

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


koji otvara prostor prilagodbama tijekom vremena i različitim društveno-gospodarskim okruženjima. Pristup Konvencije prema invaliditetu također naglašava značajan utjecaj koji mogu vršiti prepreke u stavovima i okolini na uživanje ljudskih prava osoba s invaliditetom. Drugim riječima, osoba u invalidskim kolicima može naići na poteškoće pri korištenju javnog prijevoza ili zapošljavanju, ne zbog svoga zdravstvenog stanja, nego zbog prepreka u okolini, kao što su nepristupačni autobusi ili stube na radnom mjestu, koje toj osobi onemogućuju pristup.

„Upravo usvajamo Nacionalni zakon o invaliditetu, što je jedan sveobuhvatan zakonski akt čija je svrha pružanje zakonske potpore zaštiti osoba s invaliditetom. Također uvodimo niz programa i inicijativa radi unapređenja obrazovnih mogućnosti za osobe s invaliditetom jer vjerujemo da, želimo li promijeniti živote osoba s invaliditetom na održiv način, to trebamo učiniti obrazovanjem. Tako da se silno ponosimo time što smo prva zemlja koja je ratificirala Konvenciju.“

Na sličan način, dijete s intelektualnim oštećenjem može naići na poteškoće u školi zbog stava nastavnika prema njemu, nefleksibilnog Senator Floyd Emerson Morris, ministar školskog odbora ili pak roditelja koji Ministarstva rada i socijalnih službi (Jamajka) se ne mogu prilagoditi učenicima drugačijih sposobnosti učenja. Stoga je od presudne važnosti promijeniti takve stavove i okoline koje osobama s invaliditetom otežavaju puno sudjelovanje u društvu.

Konvencija ne definira, već ukazuje na to tko su osobe s invaliditetom. Osobe s invaliditetom uključuju one osobe s dugotrajnim tjelesnim, mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima; drugim riječima, Konvencija štiti barem te pojedince. Time se podrazumijeva shvaćanje da države mogu proširiti raspon osoba koje se štiti i uključiti, primjerice, osobe s kratkotrajnim oštećenjima.

DRUGO POGLAVLJE: dETALJNO O KONVENCIJI

13


Nediskriminacija i jednakost Načelo nediskriminacije temelj je zakona o ljudskim pravima i uključeno je u sve ostale ugovore o zaštiti ljudskih prava. Diskriminacija na temelju invaliditeta Konvencijom je definirana kao „svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovi invaliditeta koje ima svrhu ili učinak sprječavanja ili poništavanja priznavanja, uživanja ili korištenja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na ravnopravnoj osnovi s drugima. Ona uključuje sve oblike diskriminacije, uključujući i uskraćivanje razumne prilagodbe.“ Države moraju zaustaviti diskriminaciju kako u pravosuđu, kao što je diskriminacija sadržana u zakonodavstvu, tako i u praksi, primjerice, kada je riječ o diskriminaciji na radnom mjestu. Međutim, države mogu provoditi diskriminaciju u korist osoba s invaliditetom onda kada je to nužno kako bi se osiguralo da osobe s invaliditetom i bez invaliditeta imaju jednake mogućnosti. „Razumna prilagodba“ znači izvršavanje, onda kada je to potrebno, prikladnih preinaka i podešavanja, koje ne predstavljaju nesrazmjerno ili neprimjereno opterećenje, kako bi osobe s invaliditetom mogle uživati svoja ljudska prava i temeljne slobode na ravnopravnoj osnovi s drugima (članak 2.). S obzirom na ovo načelo, osoba s invaliditetom može tvrditi da su država i drugi čimbenici vezani uz državu, uključujući privatni sektor, dužni poduzeti korake kako bi se prilagodili situaciji u kojoj se nalazi ta osoba, dokle god ti koraci ne predstavljaju preveliko opterećenje. Na primjer, doživi li zaposlenik nesreću na radnom mjestu ili izvan njega, čija je posljedica tjelesno oštećenje zbog kojeg se taj zaposlenik od tada mora služiti invalidskim kolicima, poslodavac je odgovoran osigurati rampe, nužnike kojima se može pristupiti kolicima i hodnike bez prepreka te provesti druge prilagodbe i preinake kako bi ta osoba mogla nastaviti raditi kao aktivan zaposlenik. Neprovođenje takvih prilagodbi može potaknuti zaposlenika na podnošenje pritužbe na diskriminaciju odgovarajućem sudbenom ili kvazi sudbenom tijelu. Međutim, prilagodbe koje je poslodavac dužan provesti nisu neograničene; one jedino moraju biti „razumne“. Stoga, pretjerano skupa rekonstrukcija radnog prostora nije obvezatna, osobito ako je određeno poduzeće jako malo ili njegove prostorije nije jednostavno preinačiti.

Prava i načela navedena u Konvenciji Opća načela Opća načela pružaju smjernice državama i ostalim čimbenicima kada je riječ o tumačenju i provođenju Konvencije. Osam općih načela su: 14

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


"" Poštivanje urođenog dostojanstva, osobne autonomije, uključujući

slobodu osobnog izbora i neovisnost osoba;

"" Nediskriminacija; "" Puno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje u društvo; "" Poštivanje razlika i prihvaćanje osoba s invaliditetom kao dijela

ljudske raznolikosti i čovječnosti;

"" Jednakost mogućnosti; "" Pristupačnost; "" Jednakost između muškaraca i žena; i "" Poštivanje razvojnih sposobnosti djece s teškoćama u razvoju i prava

djece s teškoćama u razvoju na očuvanje vlastitog identiteta.

Prava Dok se građanska, kulturna, ekonomska, politička i socijalna prava navedena u Konvenciji odnose na sva ljudska bića, Konvencija se usredotočuje na radnje koje države moraju poduzeti kako bi osigurale da osobe s invaliditetom uživaju ta prava na ravnopravnoj osnovi s drugima. Konvencija također upućuje na posebna prava žena i djece, područja u kojima se zahtijeva djelovanje države, kao što su prikupljanje podataka i podizanje razine svijesti te međunarodna suradnja. Prava izričito navedena u Konvenciji su: "" Jednakost pred zakonom bez diskriminacije "" Pravo na život i osobnu slobodu i sigurnost "" Jednakost pred zakonom i poslovna sposobnost "" Sloboda od mučenja "" Sloboda od izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja "" Pravo na poštivanje tjelesnog i mentalnog integriteta "" Sloboda kretanja i državljanstva "" Pravo na život u zajednici "" Sloboda izražavanja i mišljenja "" Poštivanje privatnosti "" Poštivanje doma i obitelji "" Pravo na obrazovanje "" Pravo na zdravlje

DRUGO POGLAVLJE: dETALJNO O KONVENCIJI

15


""

Pravo na rad

""

Pravo na primjeren životni standard

""

Pravo na sudjelovanje u političkom i javnom životu

"" Pravo na sudjelovanje u kulturnom životu.

Konvencija priznaje da su pojedine osobe izložene diskriminaciji ne samo na osnovi invaliditeta, već i na osnovi spola, dobi, etničke pripadnosti i/ili iz drugih razloga. Stoga Konvencija uključuje dva članka posvećena posebnim skupinama: ženama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju. Konvencija navodi posebna područja za djelovanje država. Utvrditi pravo nije isto što i jamčiti ostvarivanje tog prava. Iz toga razloga Konvencija obvezuje države stranke na osiguravanje odgovarajućeg okruženja koje će osobama s invaliditetom omogućiti puno uživanje svojih prava na ravnopravnoj osnovi s drugima. Te se odredbe odnose na: "" Podizanje razine svijesti – kako bi osobe s invaliditetom i bez

invaliditeta razumjele svoja prava i odgovornosti;

"" Pristupačnost – temelj je za uživanje svih prava i za neovisno

življenje u zajednici.

"" Rizične situacije i humanitarna krizna stanja – uzrok invaliditeta

koji zahtijeva poduzimanje posebnih radnji države kako bi se osigurala zaštita;

Sudjelovanje: načelo i pravo Načelo sudjelovanja i uključivanja ima za cilj uključiti osobe s invaliditetom u šire društvo i u proces donošenja odluka koje će na njih utjecati, potičući ih da budu aktivni u svojim vlastitim životima i unutar zajednice. Uključivanje je dvosmjerni proces: osobe bez invaliditeta trebale bi podržavati sudjelovanje osoba s invaliditetom. Konvencija izričito priznaje pravo na sudjelovanje u političkom životu, kao što je pravo na glasovanje na parlamentarnim izborima, i u kulturnom životu, kao što je pravo na sudjelovanje u kulturnim, športskim i drugim rekreativnim aktivnostima. Međutim, ostvarivanje prava na sudjelovanje ponekad zahtijeva izvršavanje posebnih radnji država. Na primjer, slijepa osoba može tražiti glasačke materijale na Brailleovom pismu, kao i osobnu potporu u glasačkoj kabini kako bi joj se olakšalo glasovanje. Ako biračko mjesto nema pristup rampom ili se nalazi daleko od doma, osobi s invaliditetom može biti onemogućeno glasovanje, čime je narušeno njezino pravo na sudjelovanje u političkom životu.

16

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Jednakost između muškaraca i žena Žene s invaliditetom mogu doživjeti diskriminaciju na barem dvije razine: na osnovi spola i na osnovi invaliditeta. Načelo jednakosti između muškaraca i žena od država zahtijeva promicanje jednakosti između muškaraca i žena te borbu protiv nejednakosti kod provođenja odredbi Konvencije. Članak 6. Konvencije izričito priznaje da su žene i djevojčice s invaliditetom izložene višestrukim oblicima diskriminacije, i to na osnovi invaliditeta, na osnovi spola, a ponekad i iz drugih razloga. Jednakost između muškaraca i žena nije samo vodeće načelo rada na provođenju ljudskih prava Ujedinjenih naroda, već ono čini pravo samo po sebi.

"" Pristup pravosuđu – ključno je za osobe s invaliditetom kako bi

mogle tražiti svoja prava;

"" Osobna pokretljivost – za promicanje neovisnosti osoba s

invaliditetom;

"" Osposobljavanje i rehabilitacija – kako bi se osobama koje žive

s invaliditetom od rođenja i osobama koje su stekle invaliditet omogućilo stjecanje i održavanje maksimalne neovisnosti i sposobnosti;

"" Statistika i prikupljanje podataka – kao osnova za formuliranje

i provedbu politika radi promicanja i zaštite prava osoba s invaliditetom.

Pristupačnost Načelo pristupačnosti ima za cilj ukloniti prepreke koje osobama s invaliditetom onemogućuju uživanje prava. Ono se ne odnosi samo na fizički pristup pojedinim mjestima, nego i na pristup informacijama i tehnologijama kao što su internet, komunikacije te ekonomski i društveni život. Osiguravanje rampi, hodnika i vrata koja su dovoljno velika i nemaju prepreka, postavljanje kvaka na vrata, dostupnost informacija na Brailleovom pismu u lako razumljivim oblicima, angažiranje tumača/prevoditelja za znakovni jezik te dostupnost pomoći i podrške mogu osobi s invaliditetom osigurati pristup radnom mjestu, mjestu za zabavu, glasačkoj kabini, prijevoznom sredstvu, sudu itd. Bez pristupa informacijama ili mogućnosti slobodnog kretanja, ostala su prava osoba s invaliditetom također ograničena.

DRUGO POGLAVLJE: dETALJNO O KONVENCIJI

17


Međunarodna suradnja Međunarodna suradnja nadaleko je priznata kao ključan čimbenik kada je riječ o osiguravanju punog uživanja ljudskih prava osoba s invaliditetom. Konvencija izričito priznaje taj odnos i obvezuje države stranke na suradnju s drugim državama i/ili s relevantnim međunarodnim i regionalnim organizacijama i civilnim društvom na području: "" Izgradnje kapaciteta, što uključuje razmjenu i međusobno dijeljenje

informacija, iskustava, programa izobrazbe i najboljih primjera iz prakse;

"" Istraživačkih programa i olakšavanja pristupa znanstvenim

spoznajama; i

"" Tehničke i ekonomske pomoći, koja uključuje olakšavanje uporabe

pristupačnih i potpornih tehnologija.

Uključivanjem posebnog članka o međunarodnoj suradnji, Konvencija naglašava potrebu za svim takvim nastojanjima, uključujući međunarodne razvojne programe koji bi uključivali osobe s invaliditetom i bili im pristupačni. S obzirom na činjenicu da u mnogim zemljama veći postotak osoba s invaliditetom pripada siromašnoj skupini ljudi nego drugim društvenim skupinama, neuključivanje osoba s invaliditetom u planiranje i provođenje razvojnih programa samo bi produbilo postojeće nejednakosti i diskriminaciju u društvu. Konvencija potvrđuje da ulogu u podupiranju međunarodne suradnje na području promicanja prava osoba s invaliditetom nemaju samo države stranke, nego i civilno društvo, uključujući organizacije koje predstavljaju osobe s invaliditetom, kao i međunarodne i regionalne organizacije, kao što su specijalizirane agencije Ujedinjenih naroda, Svjetska banka i druge banke za razvoj te regionalne organizacije poput Europske komisije i Afričke unije.

Obveze država stranaka prema Konvenciji Kao što je potvrđeno člankom 4. Konvencije, vlada koja ratificira Konvenciju pristaje na promicanje i osiguravanje punog ostvarivanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve osobe s invaliditetom, bez bilo kakve diskriminacije. U kućici ispod navedene su konkretne radnje koje države moraju poduzeti kako bi ispunile ovu obvezu. Svaka država mora poduzeti mjere kojima će se postupno ostvarivati ekonomska, socijalna i kulturna prava, koristeći pritom najveću količinu dostupnih resursa. Ova obveza, poznata kao postupno ostvarivanje, priznaje da je 18

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Radnje koje moraju poduzeti države stranke "" Usvojiti zakonodavstvo i administrativne mjere radi promicanja ljudskih prava osoba s invaliditetom. "" Usvojiti zakonske i druge mjere radi uklanjanja diskriminacije. "" Štititi i promicati prava osoba s invaliditetom u svim politikama i programima. "" Zaustaviti provođenje svih radnji kojima se krše prava osoba s invaliditetom. "" Osigurati da javni sektor poštuje prava osoba s invaliditetom. "" Osigurati da privatni sektor i pojedinci poštuju prava osoba s invaliditetom. "" Pokrenuti istraživanja i proizvodnju pristupačnih roba, usluga i tehnologije za osobe s invaliditetom te potaknuti ostale na pokretanje takvih istraživanja. "" Osigurati osobama s invaliditetom pristupačne informacije o potpornim tehnologijama. "" Promicati izobrazbu o pravima iz Konvencije za stručnjake i osoblje koje radi s osobama s invaliditetom. "" Savjetovati se s i uključiti osobe s invaliditetom u proces donošenja i provođenja zakonodavstva i politika te u procese donošenja odluka koje se njih tiču.

često potrebno dosta vremena kako bi se u potpunosti ostvarila mnoga od tih prava, primjerice, kod stvaranja ili unapređivanja sustava socijalne zaštite ili zdravstvene skrbi. Dok postupno ostvarivanje daje državama strankama, osobito zemljama u razvoju, određenu fleksibilnost pri ostvarivanju ciljeva Konvencije, ono ih ne oslobađa odgovornosti koju imaju pri zaštiti tih prava. Na primjer, država ne smije na silu protjerati osobu s invaliditetom, svojevoljno povući pružanje socijalne zaštite ili ne uvesti ili ne poštivati minimalne novčane naknade. Za razliku od ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, građanska i politička prava ne podliježu postupnom ostvarivanju. Drugim riječima, ta prava države moraju odmah zaštititi i promicati.

DRUGO POGLAVLJE: dETALJNO O KONVENCIJI

19


„Osobno, kao žena s invaliditetom, poput ostalih žena s invaliditetom iz zemalja u razvoju, trpim trostruku diskriminaciju zbog svog invaliditeta, spola i siromaštva, tako da će ova Konvencija biti od velike pomoći kada se radi o osiguravanju uživanja naših prava na jednak način kao što svoja prava uživaju ostali.“

Obveze poštivanja, zaštite i provođenja Konvencija podrazumijeva tri različite obveze svih država stranaka: Obveza poštivanja – države stranke moraju se suzdržati od ometanja uživanja prava osoba s invaliditetom. Na primjer, države ne smiju provoditi medicinske eksperimente na osobama s invaliditetom bez njihova pristanka ili isključiti osobu iz škole na osnovi invaliditeta.

Obveza zaštite – države stranke moraju spriječiti treće strane od kršenja ovih prava. Na primjer, države moraju tražiti od privatnih poslodavaca da osobama s invaliditetom osiguraju odgovarajuće i povoljne radne uvjete, uključujući osiguravanje razumne prilagodbe. Države moraju revno štititi osobe s invaliditetom od lošeg postupanja ili zlostavljanja. Venus Ilagan, Međunarodna organizacija osoba s invaliditetom (Filipini)

Obveza provođenja – države stranke moraju poduzeti odgovarajuće zakonodavne, administrativne, proračunske, sudbene i druge radnje u smjeru punog ostvarivanja ovih prava (vidjeti kućicu na prethodnoj stranici). Primjeri mogućih načina ispunjenja ovih obveza u praksi navedeni su u kućici na sljedećoj stranici.

Usporedba Konvencije s ostalim ugovorima o zaštiti ljudskih prava Konvencija nadopunjuje ostale međunarodne ugovore o zaštiti ljudskih prava. Ona ne prihvaća neka nova ljudska prava osoba s invaliditetom, nego pojašnjava obveze država kada je riječ o poštivanju i osiguravanju jednakog uživanja ljudskih prava osoba s invaliditetom. Međunarodni instrumenti zaštite ljudskih prava usvojeni nakon Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima pojasnili su korake koje države moraju poduzeti kako bi osigurale poštivanje tih prava u određenim situacijama. Primjerice, postoje ugovori koji izričito štite djecu ili radnike migrante i njihove obitelji, koji zabranjuju mučenje ili koji štite od diskriminacije na osnovi spola ili rase. Nova se Konvencija 20

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Obveze poštivanja, zaštite i provođenja: kako ih je moguće provesti u djelo Sloboda od mučenja Poštivati: država ne smije podvrgnuti osobu s invaliditetom mučenju i drugom okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju u državnom zatvoru. Štititi: država mora osigurati da privatni zatvori ili psihijatrijske ustanove ne podvrgavaju osobe s invaliditetom mučenju i sličnim postupcima. Provesti: država mora osigurati da se zatvorskim službenicima i zdravstvenim radnicima osiguraju odgovarajuća izobrazba i informacije kako bi se poštivala ljudska prava osoba s invaliditetom. Pravo na zdravlje Poštivati: vlasti ne smiju vršiti medicinske eksperimente na osobi s invaliditetom bez njezinog slobodnog i informiranog pristanka. Štititi: Vlada mora osigurati da privatni pružatelji zdravstvenih usluga ne provode diskriminaciju protiv neke osobe ili joj uskraćuju zdravstvenu skrb na osnovi invaliditeta. Provesti: Vlada mora povećati dostupnost kvalitetne i financijski prihvatljive zdravstvene skrbi za osobe s invaliditetom. Sloboda izražavanja Poštivati: država ne smije osobi s invaliditetom uskratiti informacije ili joj zabraniti slobodno izražavanje stavova. Štititi: država mora spriječiti privatne objekte da osobi s invaliditetom zabrane slobodno izražavanje stavova. Provesti: država mora olakšati uporabu znakovnih jezika, jednostavnog jezika, Brailleovog pisma te augmentativne i alternativne komunikacije pri službenoj komunikaciji. Pravo na obrazovanje Poštivati: školske vlasti ne smiju isključiti učenika s invaliditetom iz obrazovnog procesa na osnovi invaliditeta. Štititi: država mora osigurati da privatne škole ne provode diskriminaciju protiv osobe s invaliditetom u svojim obrazovnim programima. Izvršiti: država mora osigurati da besplatno srednje školovanje postupno postane pristupačno svima, uključujući osobe s invaliditetom. Pravo na rad Poštivati: država mora poštivati pravo osoba s invaliditetom na osnivanje sindikata. Štititi: država mora osigurati da privatni sektor poštuje pravo osoba s invaliditetom na rad. Provesti: država mora osobama s invaliditetom omogućiti stručno usavršavanje, uz osiguranje potrebnih financijskih sredstva.

DRUGO POGLAVLJE: dETALJNO O KONVENCIJI

21


Jednakost pred zakonom: razrada načela Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ČL. 16.) Svatko ima pravo da ga se svugdje pred zakonom priznaje kao osobu. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom (ČL. 12.) 1 Države stranke ponovno potvrđuju da osobe s invaliditetom imaju pravo svugdje biti priznate kao osobe jednake pred zakonom. 2 Države stranke će prihvatiti da osobe s invaliditetom imaju poslovnu sposobnost na jednakoj osnovi kao i druge osobe u svim aspektima života. 3 Države stranke će poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osobama s invaliditetom osigurale pristup podršci koja bi im mogla biti potrebna za ostvarivanje poslovne sposobnosti. 4 Države stranke osigurat će da sve mjere koje se odnose na ostvarivanje poslovne sposobnosti predvide odgovarajuće i djelotvorne zaštitne mehanizme koji će sprječavati zloporabu u skladu s međunarodnim pravom koje obuhvaća ljudska prava. Takvi zaštitni mehanizmi osigurat će da mjere koje se odnose na ostvarivanje poslovne sposobnosti poštuju prava, volju i sklonosti te osobe, da se iz njih isključi sukob interesa i zloporaba utjecaja, da su razmjerne i prilagođene osobnim okolnostima, da se primjenjuju u najkraćem mogućem vremenu i da podliježu redovitoj reviziji nadležnog, nezavisnog i nepristranog tijela vlasti ili sudbenoga tijela. Zaštitni mehanizmi bit će razmjerni sa stupnjem kojim takve mjere utječu na prava i interese osobe. 5 U skladu s odredbama ovoga članka države stranke poduzet će odgovarajuće i djelotvorne mjere radi osiguranja jednakih prava osoba s invaliditetom da posjeduju i nasljeđuju imovinu, kontroliraju svoje vlastite financijske poslove i imaju jednak pristup bankovnim kreditima, hipotekama i drugim oblicima financiranja, te će također osigurati da osobe s invaliditetom ne budu bez vlastite volje (arbitrarno) lišene svojega vlasništva.

usredotočuje na korake koje države moraju poduzeti kako bi osigurale poštivanje ljudskih prava osoba s invaliditetom. Kućica iznad prikazuje kako je nova Konvencija preuzela jedno pravo uvršteno u Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima – pravo na jednaku zaštitu pred zakonom – te proširuje i razrađuje to pravo, izričito se usredotočujući na osobe s invaliditetom. Pravo na jednakost pred zakonom temeljno je pravo, ne samo kao pravo samo po sebi, nego i kao preduvjet punog 22

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


KONTROLNA LISTA ZA SABORSKE ZASTUPNIKE

Kako ja mogu podići razinu svijesti o glavnim načelima Konvencije: Pokrenite raspravu o pitanjima vezanim uz Konvenciju u Saboru. Provedite analizu nacrta zakona radi procjene njihove usklađenosti s Konvencijom. Povežite se s organizacijama civilnog društva, uključujući organizacije koje predstavljaju osobe s invaliditetom i organizacije za ljudska prava. Raspravljajte o Konvenciji na sastancima i tijekom posjeta lokalnim biračkim tijelima, lokalnim školama, na stranačkim sastancima itd. Raspravljajte o Konvenciji u govorima na javnim okupljanjima, osobito na Međunarodni dan osoba s invaliditetom (3. prosinca). Organizirajte sastanke sa saborskim zastupnicima kako bi se raspravljalo o Konvenciji. Organizirajte razgovore na televiziji i radiju o Konvenciji. Pišite članke o Konvenciji za novine, znanstvene časopise, časopise i druge publikacije. Tražite da se Konvencija prevede na nacionalni(e) jezik(e), kao i njezinu široku distribuciju. Tražite da Konvencija bude dostupna u pristupačnim oblicima. Osigurajte da se Sabor pridržava Konvencije kada je riječ o zastupnicima i osoblju s invaliditetom. Zalažite se za osnivanje saborskog odbora za ljudska prava i invaliditet, koji bi mogao imati ulogu u praćenju Konvencije i osigurajte da ostali saborski odbori razmatraju pitanja vezana uz invaliditet. Pobrinite se da svaki saborski zastupnik dobije svoj primjerak Konvencije i Fakultativnog protokola. Promičite Konvenciju i Fakultativni protokol u svom političkom radu, osobito u vašoj izbornoj jedinici. Održavajte saborske rasprave o pravima osoba s invaliditetom.

DRUGO POGLAVLJE: dETALJNO O KONVENCIJI

23


uživanja drugih prava, jer je samo na temelju priznavanja pred zakonom moguće je zaštititi prava pred sudovima (pravo na pravni lijek), pojedinac može sklapati ugovore(čime mu se, između ostalog, osigurava pravo na rad), kupovati i prodavati imovinu (pravo na posjedovanje imovine samostalno ili zajedno s drugima) i stupiti u brak (pravo na brak i osnivanje obitelji). Osobama s invaliditetom prečesto je uskraćivano pravo na jednakost pred zakonom samo zbog postojanja invaliditeta. Neke osobe s invaliditetom nisu upisane u maticu rođenih i poslovna sposobnost nekih osoba s invaliditetom je potpuno i bespotrebno prenesena na skrbnike koji su zlorabili prava tih osoba. Kako bi se ovakva situacija ispravila, Konvencija izričito opisuje sadržaj tog prava i korake koje države moraju poduzeti kako bi osigurale da se to pravo ne krši.

24

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


TREĆE POGLAVLJE

3

Praćenje Konvencije i Fakultativnog protokola Konvencija o pravima osoba s invaliditetom nije prva isprava o zaštiti ljudskih prava koja se bavi pitanjima invaliditeta. Međutim, za razliku od prethodno donesenih isprava, ona pruža osobama s invaliditetom nezabilježenu razinu zaštite. Konvencija detaljno navodi prava koja bi trebale uživati osobe s invaliditetom te obveze država i drugih čimbenika da osiguraju njihovo poštivanje.

Mehanizmi praćenja iz Konvencije Konvencija predviđa praćenje kako na nacionalnoj, tako i na međunarodnoj razini: Na nacionalnoj razini, države stranke dužne su odrediti jedno ili više središnjih mjesta unutar vlade koja bi se bavila pitanjima vezanima uz provedbu. Države stranke također moraju razmotriti osnivanje ili predlaganje koordinacijskog tijela unutar vlade radi olakšavanja provedbe. Također, države stranke dužne su održavati, jačati ili osnovati neovisnu instituciju, kao što je nacionalna institucija za zaštitu ljudskih prava radi promicanja, zaštite i praćenja Konvencije. (Više informacija o nacionalnom praćenju dano je u poglavlju 7). Na međunarodnoj razini, Konvencija predviđa praćenje uspostavom odbora neovisnih stručnjaka, nazvanog Odborom za prava osoba s invaliditetom. Odbor provodi reviziju izvješća koje podnose države stranke u određenim vremenskim razmacima. Na temelju tih izvješća, Odbor surađuje s odnosnim državama strankama te iznosi zaključke i daje preporuke tim državama strankama.

25


Fakultativni protokol uz Konvenciju, ako ga je država odvojeno ratificirala, Odboru omogućuje poduzimanje dvaju dodatnih oblika praćenja: postupak pojedinačnih predstavki, na temelju kojeg Odbor prima predstavke (žalbe) pojedinaca koji tvrde da je država prekršila njihova prava iz Konvencije; i istražni postupak, kojim Odbor istražuje teška ili sustavna kršenja Konvencije i, uz pristanak odnosne države stranke, posjećuje njezino državno područje radi produbljivanja istrage. Konvencija također predviđa održavanje konferencija država stranaka, na kojima će se razmatrati provedba Konvencije.

Odbor za prava osoba s invaliditetom Konvencija nalaže uspostavu Odbora za prava osoba s invaliditetom nakon stupanja na snagu Konvencije. Odbor će proučavati periodična izvješća koja podnosi država, razmatrati pojedinačne predstavke, provoditi istrage i davati opća mišljenja i preporuke. Odbor će se u početku sastojati od 12 neovisnih stručnjaka, iako će taj broj narasti na 18 nakon što 60 država ratificira Konvenciju. Na konferenciji država stranaka odabrati će se članovi Odbora, koji će obavljati dužnost kao privatne osobe. Članovi Odbora biti će izabrani na temelju svoih sposobnosti i iskustva na području ljudskih prava i invaliditeta pri čemu će se voditi računa o ravnomjernoj zemljopisnoj zastupljenosti, zastupljenosti različitih civilizacijskih oblika i pravnih sustava, ravnomjernoj zastupljenosti spolova i sudjelovanju stručnjaka s invaliditetom u Komisiji. Države bi se kod odabira članova Odbora trebale savjetovati i uključiti osobe s invaliditetom i organizacije koje ih predstavljaju. Periodično izvještavanje Svaka država stranka Konvencije dužna je podnijeti Odboru početno sveobuhvatno izvješće o mjerama poduzetima radi provedbe Konvencije. Svaka država dužna je podnijeti svoje početno izvješće u roku od dvije godine nakon stupanja na snagu Konvencije za tu državu. Početno izvješće bi trebalo: "" Uspostaviti ustavni, pravni i administrativni okvir za provedbu

Konvencije;

"" Objasniti politike i programe usvojene radi provedbe svake od

odredbi Konvencije; i

""

Utvrditi svaki napredak koji je postignut tijekom ostvarivanja prava osoba s invaliditetom kao rezultat ratifikacije i provođenja Konvencije.

Svaka država stranka dužna je podnositi daljnja izvješća barem svake četiri 26

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


godine ili kad god to Odbor zatraži. Daljnja izvješća bi trebala: "" Uzimati u obzir nedoumice i druga pitanja koja ističe Odbor u svojim

zaključcima za prethodna izvješća;

"" Ukazivati na napredak postignut u ostvarivanju prava osoba s

invaliditetom tijekom razdoblja na koje se izvješće odnosi; i

"" Istaknuti sve prepreke s kojima su se mogli suočiti vlada i drugi

čimbenici pri provođenju

"" Konvencije tijekom razdoblja na koje se izvješće odnosi.

Odbor će odrediti smjernice vezane uz sadržaj izvješća. Prvo izvješće mora biti sveobuhvatno, odnosno mora pokrivati provedbu svih odredbi Konvencije. Naredna izvješća ne trebaju ponavljati već dostavljene podatke. Države stranke bi trebale svoja izvješća pripremiti na otvoren i transparentan način te bi se trebale posavjetovati i uključiti osobe s invaliditetom i organizacije koje ih predstavljaju. Priprema periodičnih izvješća: "" Potiče vlade na obavljanje cjelovite revizije nacionalnog

zakonodavstva, politika i programa o ljudskim pravima i invaliditetu;

""

Osigurava da svaka država redovito prati ostvarivanje prava osoba s invaliditetom;

"" Potiče vlade na određivanje prioriteta i pokazatelja koji služe za

mjerenje uspješnosti;

"" Vladama pruža referentnu vrijednost s kojom se mogu uspoređivati

daljnja izvješća;

"" Pruža mogućnost javne rasprave i ispitivanja rada vlade; i "" Izdvaja teškoće pri provedbi koje inače ne bi bile zapažene.

Svrha periodičnog izvještavanja Periodično izvještavanje predstavlja način promicanja poštivanja obveza iz Konvencije država i sredstvo je dopuštanja vladama, nacionalnim institucijama za zaštitu ljudskih prava i civilnom društvu da ocijene razinu poštivanja ljudskih prava osoba s invaliditetom u zemlji. Periodično izvještavanje pred Odborom: ""

Osigurava instrument pomoću kojega vlade, nacionalne institucije

TREĆE POGLAVLJE: PRAĆENJE KONVENCIJE I FAKULTATIVNOG PROTOKOLA

27


za zaštitu ljudskih prava i civilno društvo mogu bolje razumjeti ciljeve i prava iz Konvencije; "" Podiže razinu svijesti o Konvenciji i stanju prava osoba s

invaliditetom u zemlji;

"" Omogućava vladi da, zahvaljujući stručnosti jednog neovisnog,

međunarodnog odbora, nauči kako unaprijediti provedbu Konvencije;

"" Ističe primjere dobre prakse i iskustva u zemlji; "" Omogućava vladama da dođu do korisnih saznanja iz primjera

dobre prakse i iskustava drugih vlada, jer su sva periodična izvješća i zaključci odbora javni dokumenti;

"" Daje mjerodavne smjernice vladama, nacionalnim institucijama

za zaštitu ljudskih prava i civilnom društvu za buduće djelovanje, uključujući zakonodavstvo, politike i programe; i

"" Ukazuje na područja gdje bi međunarodna suradnja, osobito preko

Ujedinjenih naroda, mogla biti poželjna.

Parlamentarni nadzor izvještavanja: južnoafričko iskustvo Odbor i mehanizmi praćenja predviđeni za Konvenciju slični su onima iz Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW). Postoje različiti načini na koje parlamenti mogu nadzirati ova izvješća. Primjerice, u Južnoj Africi sva nacionalna izvješća Odboru CEDAW-a (izvješća svim postojećim međunarodnim tijelima praćenja) moraju se raspraviti u Parlamentu, a Parlament mora osigurati da ta izvješća sadrže široki spektar mišljenja, uključujući i ona civilnog društva. Parlament tako održava debate i javne rasprave, poziva ministre i traži dokumente i izvješća od velikog broja odsjeka i skupina građana. U Južnoj Africi, članovi Parlamenta su uključeni u nacionalna izaslanstva koja sudjeluju u raspravama Odbora CEDAW-a, osiguravajući time dobro razumijevanje daljnjih preporuka. Parlament također ima vodeću ulogu u osiguravanju provedbe tih preporuka na nacionalnoj razini.3

3

28

Citirano iz Parlament i demokracija u 21. stoljeću: Vodič kroz primjere dobre prakse (Ženeva, Međuparlamentarna unija, 2006.)

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Odbor za prava djeteta i prava djece s teškoćama u razvoju Odbor za prava djeteta je najaktivnije ugovorno tijelo Ujedinjenih naroda za ljudska prava na području ljudskih prava i invaliditeta. On sustavno zahtijeva od država podatke o ostvarivanju prava djece s teškoćama u razvoju u njihovim zemljama. U rujnu 2006. godine, Odbor za prava djeteta je izjavio da djeca s teškoćama u razvoju još uvijek nailaze na ozbiljne poteškoće kada je riječ o punom uživanju prava navedenih u Konvenciji o pravima djeteta. Odbor je istaknuo kako prepreka punom uživanju nije invaliditet, nego kombinacija socijalnih, kulturnih i fizičkih prepreka, kao i prepreka koje proizlaze iz stavova s kojima su dnevno suočena djeca s teškoćama u razvoju. Odbor je dao smjernice državama promicanjem upisivanja u maticu rođenih i pristupa podatcima o obiteljskom okruženju i alternativnim metodama njege, osnovnoj zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti, obrazovanju i razonodi, maloljetničkom pravosuđu te prevenciji izrabljivanja i zlostavljanja.

Aktivnosti nakon periodičnog izvještavanja Nakon što je razmotrio izvješće i donio zaključke i preporuke, Odbor može prenijeti svoje zaključke na različite specijalizirane agencije, fondove i programe Ujedinjenih naroda radi provedbe daljnjih aktivnosti u obliku tehničke suradnje. Postoji niz agencija Ujedinjenih naroda čije ovlasti uključuju aktivnosti koje su relevantne za prava osoba s invaliditetom, kao što su UNESCO, Međunarodna organizacija rada (International labour organisation-ILO), Svjetska zdravstvena organizacija (World health organisation-WHO), Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) i Dječji fond Ujedinjenih naroda (UNICEF), kao i Svjetska banka. Uključivanjem ovih i drugih organizacija, države i Odbor mogu pomoći pri osiguravanju da periodično izvještavanje dovede do održivog unapređenja u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom. Konferencija država stranaka Države koje su ratificirale Konvenciju redovito će se sastajati na konferenciji država stranaka kako bi razmotrile sva pitanja vezana uz provedbu Konvencije. Prva konferencija država stranaka održati će se šest mjeseci nakon stupanja na snagu Konvencije. Konvencija ne razrađuje modalitete ili funkcije konferencije.

TREĆE POGLAVLJE: PRAĆENJE KONVENCIJE I FAKULTATIVNOG PROTOKOLA

29


KONTROLNA LISTA ZA SABORSKE ZASTUPNIKE

Kako ja mogu pomoći kod osiguravanja da periodično izvještavanje bude djelotvorno: Saborski zastupnici imaju važnu ulogu kod osiguravanja da se Vlada pridržava svoje odgovornosti izvještavanja iz Konvencije. Saborski zastupnici mogu: Osigurati da Vlada na vrijeme pripremi početno izvješće, kao i daljnja izvješća. Zahtijevati da se nacrti izvješća izrade uz punu uključenost osoba s invaliditetom kroz rasprave i druge slične mehanizme konzultacija. Tražiti od Vlade objašnjenja u slučaju kašnjenja s podnošenjem izvješća i, ako je to potrebno, služiti se parlamentarnim postupcima kako bi se Vladu potaknulo na pridržavanje obveza izvještavanja. Biti aktivno uključenim(om) u pripremanje izvješća, primjerice kroz članstvo u relevantnim saborskim odborima. Osigurati da izvješće sadrži sve mjere koje je Sabor donio u korist prava osoba s invaliditetom. Tražiti široku distribuciju zaključaka Odbora. Poticati relevantna ministarstva na provođenje zaključaka Odbora. Postavljati pitanja relevantnim ministrima u Saboru o daljnjim aktivnostima koja će poduzeti vezano uz veće prepreke provedbi. Pokrenuti raspravu o pitanjima iz zaključaka Odbora na saborskim i javnim raspravama.

30

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Ostali mehanizmi praćenja prava osoba s invaliditetom Svi ugovori o zaštiti ljudskih prava štite prava osoba a invaliditetom, što znači da neovisni odbori stručnjaka uspostavljeni na temelju ostalih ugovora Ujedinjenih naroda o zaštiti ljudskih prava također imaju ulogu kod praćenja prava osoba s invaliditetom u okvirima svakog pojedinačnog ugovora. Na primjer, Odbor za ljudska prava ima ovlasti praćenja građanskih i političkih prava osoba s invaliditetom kod država stranaka Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Odbor za prava djeteta ima ovlasti praćenja ostvarivanja prava djece s teškoćama u razvoju.

Fakultativni protokol uz Konvenciju Fakultativni protokol je pravni instrument vezan uz postojeći ugovor koji razmatra pitanja koja nisu pokrivena ili nisu dovoljno pokrivena krovnim ugovorom. On je najčešće, ali ne uvijek, otvoren za ratifikaciju ili pristupanje samo onim državama koje su stranke krovnog ugovora. On je „fakultativan“ u smislu da države nisu obvezne postati strankama protokola, čak i ako su stranke krovnog ugovora. Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom uvodi dva postupka radi jačanja provedbe Konvencije: postupak pojedinačnih predstavki i istražni postupak. Postupak pojedinačnih predstavki

„Fakultativni protokol zasigurno će poboljšati postojeći sustav praćenja ugovora. Važno je da će pomoći u razjašnjavanju što se - i što se ne - zahtijeva od država, istovremeno osiguravajući djelotvorne pravne lijekove oštećenim pojedincima. U konačnici, nadam se da će jedan fakultativni protokol biti korak dalje prema uklanjanju pretjerano krutih kategorija prava i korak prema jedinstvenoj viziji građanskih, kulturnih, ekonomskih, političkih i socijalnih prava.“

Postupak pojedinačnih predstavki omogućuje pojedincima i skupinama pojedinaca iz država stranaka Fakultativnog protokola da se žale Odboru za prava osoba s invaliditetom na kršenje neke od obveza koje je država preuzela Konvencijom. Takva je žalba poznata kao „predstavka“. Odbor će tada ispitati žalbu, izraziti svoja Louise Arbour, Visoka povjerenica Ujedinjenih mišljenja i dati preporuke, ako će naroda za ljudska prava to biti potrebno, glede predstavke te ih poslati odnosnoj državi. Ta mišljenja i preporuke nalaze se u javnom izvješću Odbora Općoj skupštini. Postupci pojedinačnih predstavki su najčešće postupci pisani na papiru, drugim riječima, podnositelj žalbe i predstavnici

TREĆE POGLAVLJE: PRAĆENJE KONVENCIJE I FAKULTATIVNOG PROTOKOLA

31


države ne pojavljuju se osobno pred Odborom; svi podnesci šalju se pisanim putem. Nisu sve predstavke prihvatljive. Odbor će predstavku smatrati neprihvatljivom u slučaju: "" ako je predstavka anonimna; "" ako se radi o zlouporabi odredbi Konvencije ili nije u skladu s njima; "" ako je istu žalbu Odbor već razmotrio; "" ako je ista predstavka ispitana ili se ispituje u drugoj međunarodnoj

istrazi;

Postupak pojedinačnih predstavki Postupak pojedinačnih predstavki sastoji se od sljedećih koraka: "" Odbor zaprima žalbu. "" Odbor razmatra prihvatljivost žalbe. Ponekad se prihvatljivost žalbe razmatra istovremeno s osnovanošću žalbe, drugim riječima, donosi se odluka o tome da je žalba prihvatljiva (prihvatljivost) i istovremeno se donosi odluka o tome krši li ili ne država svoje obveze (osnovanost). "" Odbor podnosi žalbu državi povjerljivo. "" U roku od šest mjeseci, država podnosi pisana objašnjenja ili izjave pojašnjavajući problem i ukazujući na korekcije i/ili druge korake koji su eventualno poduzeti. "" Podnositelju žalbe se omogućuje izricanje mišljenja o zaključcima države. "" Odbor može zatražiti od države poduzimanje privremenih mjera radi zaštite prava podnositelja žalbe. "" Odbor ispituje žalbu na zatvorenoj sjednici. "" Odbor daje prijedloge i preporuke, ako ih ima, državi i podnositelju žalbe i često traži od država da pruže informacije o radnji koju je poduzela nakon žalbe. "" Odbor objavljuje svoje prijedloge i preporuke u svome izvješću. Ostali odbori kod postupaka pojedinačnih predstavki sve češće traže od država izvještavanje o radnjama koje su poduzete kao odgovor na njihove prijedloge i preporuke.

32

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


"" ako svi dostupni domaći pravni lijekovi još uvijek nisu iscrpljeni; "" ako je neosnovana ili nedovoljno obrazložena; "" ako su se činjenice dogodile i završile prije stupanja na snagu

Protokola za odnosnu državu.

Istražni postupak Zaprimi li Odbor pouzdane informacije koje ukazuju da država ozbiljno ili sustavno krši odredbe Konvencije, Odbor može pozvati državu na suradnju u ispitivanju činjenica podnošenjem svojih zaključaka. Nakon razmatranja zaključaka države stranke i bilo kojih drugih pouzdanih informacija, Odbor može imenovati jednog ili više svojih članova radi hitnog provođenja istrage i

Odbor za ljudska prava razmatra pojedinačne predstavke osoba s invaliditetom Odbor za ljudska prava, koji nadzire pridržavanje Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, već je razmotrio pojedinačne predstavke koje su se odnosile na prava osoba s invaliditetom: U slučaju Hamilton protiv Jamajke (1995.), Odbor za ljudska prava razmotrio je postupanje i zatvorske uvjete zatvorenika s invaliditetom koji je čekao izvršenje smrtne kazne. Podnositelj žalbe je bio paraliziran na obje noge te je imao izrazitih teškoća prilikom uspinjanja na svoj krevet. Odbor za ljudska prava doznao je da je neuzimanjem u obzir zatvorenikova invaliditeta i neizvršavanjem odgovarajućih prilagodbi za zatvorenika Uprava zatvora prekršila njegovo pravo na čovječno postupanje i poštivanje urođenog dostojanstva ljudske osobe, te je stoga bilo u suprotnosti članku 10.1. Pakta. U slučaju Clement Francisa protiv Jamajke (1994.), Odbor za ljudska prava je priznao kako su nebriga države za pogoršavajuće mentalno zdravlje zatvorenika osuđenog na smrt, kao i nepoduzimanje potrebnih koraka radi liječenja njegove psihičke bolesti predstavljali kršenje njegovih prava iz članaka 7. i 10.1. Pakta. U slučaju C. protiv Australije (1999.), iranskog tražitelja azila privele su australske vlasti tijekom razmatranja njegove molbe za azil. Odbor za ljudska prava je doznao kako je produžen pritvor podnositelja tužbe, unatoč pogoršavanju njegova mentalnog zdravlja, predstavljalo kršenje njegovih prava iz članka 7. Pakta (zabrana mučenja i okrutnog, neljudskog i ponižavajućeg postupanja). Odbor za ljudska prava također je smatrao kako je protjerivanje podnositelja molbe u Islamsku Republiku Iran, gdje nije imao mogućnosti dobiti jedini djelotvorni lijek i primjereno liječenje, činilo kršenje članka 7.

TREĆE POGLAVLJE: PRAĆENJE KONVENCIJE I FAKULTATIVNOG PROTOKOLA

33


podnošenja izvješća. Kada se to zahtijeva i uz pristanak odnosne države, ovaj postupak može uključivati posjet toj državi. Nakon ispitivanja rezultata istrage, Odbor je dužan prenijeti te rezultate zajedno sa svojim primjedbama državi, koja u roku od šest mjeseci mora Odboru podnijeti svoje zaključke. Istraga je povjerljiva i mora biti provedena uz puno sudjelovanje odnosne države. Nakon šestomjesečnog razdoblja tijekom kojeg može podnijeti svoje zaključke, od države se može tražiti pružanje detalja vezanih uz mjere provedene kao rezultat istrage. Odbor može od države zahtijevati daljnje informacije. Odbor će potom objaviti sažetak svojih rezultata u izvješću za Opću skupštinu. Uz pristanak odnosne države, Odbor također može objaviti cjelovito izvješće o istrazi. Država koja je u procesu ratificiranja Fakultativnog protokola može se „povući“ iz istražnog postupka. Drugim riječima, u trenutku potpisivanja, ratificiranja ili pristupanja Protokolu, država može izjaviti da ne priznaje nadležnost Odbora za pokretanje istraga. Međutim, čak i ako se država „povuče“ iz istražnog postupka, sve države stranke Fakultativnog protokola dužne su prihvatiti postupak pojedinačnih predstavki. Većina međunarodnih ugovora o zaštiti ljudskih prava uključuju fakultativne postupke predstavki; neki uključuju i istražne postupke. Svi ovi postupci od određene su važnosti za prava osoba s invaliditetom. Sljedeći međunarodni dokumenti sadrže postupke pojedinačnih predstavki:4 "" Fakultativni protokol uz Međunarodni pakt o građanskim i

političkim pravima;

"" Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne

diskriminacije;

"" Konvencija protiv mučenja i drugog okrutnog, neljudskog ili

ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja;

"" Fakultativni protokol uz Konvenciju o uklanjanju svih oblika

diskriminacije žena;

"" Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i

članova njihovih obitelji;

"" Međunarodna konvencija o zaštiti svih osoba od prisilnih nestanaka

( još nije na snazi).

4

Države članice Ujedinjenih naroda trenutačno izrađuju nacrt fakultativnog protokola uz Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Postojeći nacrt predviđa uključenje postupka pojedinačnih predstavki, kao i istražnog postupka.

34

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Sljedeći međunarodni dokumenti sadrže istražne postupke: "" Konvencija protiv mučenja i drugog okrutnog, neljudskog ili

ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja;

"" Fakultativni protokol uz Konvenciju o uklanjanju svih oblika

diskriminacije žena;

"" Međunarodna konvencija o zaštiti svih osoba od prisilnih nestanaka

( još nije na snazi).

Iako svi ovi ugovori omogućuju slanje predstavki osobama s invaliditetom koje žive u državama koje su ratificirale te postupke, nijedan od njih nije izričito usmjeren na prava osoba s invaliditetom; premda se u svim ovim odborima nalaze stručnjaci za ljudska prava, oni nisu nužno stručnjaci za ljudska prava i invaliditet. Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima osoba s invalidi-

Osvrt na postupak pojedinačnih predstavki i istražni postupak Postupak pojedinačnih predstavki: "" Pruža mogućnost dobivanja određene odštete u pojedinačnim slučajevima kada je država prekršila prava osoba s invaliditetom, a nacionalni postupci ne nude nikakve pravne lijekove; "" Pruža mogućnost međunarodne naknade štete osobama s invaliditetom kojima je uskraćen pristup pravosuđu na nacionalnoj razini; "" Omogućuje Odboru naglašavanje potrebe za djelotvornijim pravnim lijekovima na nacionalnoj razini; "" Omogućuje Odboru stvaranje novog tijela pravne znanosti o tome kako bolje promicati i štititi prava osoba s invaliditetom; i "" Pomaže državama pri utvrđivanju sadržaja njihovih obveza iz

Konvencije, na taj način im pomažući pri ispunjenju tih obveza Istražni postupak: "" Omogućuje Odboru bavljenje problemima sustavnog i raširenog kršenja prava osoba s invaliditetom; "" Omogućuje Odboru predlaganje mjera za borbu protiv strukturalnih uzroka diskriminacije osoba s invaliditetom; "" Odboru pruža mogućnost izlaganja širokog raspona preporuka radi postizanja većeg poštivanja prava osoba s invaliditetom; i "" Omogućuje Odboru da zajedno s državom radi na otklanjanju prepreka punom uživanju prava osoba s invaliditetom.

TREĆE POGLAVLJE: PRAĆENJE KONVENCIJE I FAKULTATIVNOG PROTOKOLA

35


tetom na taj način omogućuje postupke koji su izričito usmjereni na zaštitu osoba s invaliditetom. Postajanje strankom Fakultativnog protokola Fakultativni protokol potiče države na učinkovito provođenje Konvencije, osiguravanje većeg broja lokalnih pravnih lijekova i otklanjanje diskriminirajućih zakona i prakse, dajući još veću dimenziju preuzetim obvezama pružanjem dodatnih jamstava za odgovornost koja leži na državi kada je riječ o ispunjenju obveza preuzetih Konvencijom. Fakultativni protokol je sredstvo koje države koriste za: "" unapređenje postojećih mehanizama zaštite za osobe s

invaliditetom;

"" odavanje novih mehanizama zaštite; "" omogućavanje državi da bolje razumije korake koje je potrebno

poduzeti radi zaštite i promicanja prava osoba s invaliditetom;

""

obranu postupaka države u slučajevima kada je Odbor zaključio da nije došlo do kršenja odredbi;

"" poticanje izmjena diskriminirajućih zakona, politikama i praksi; i "" podizanje razine svijesti javnosti o standardima ljudskih prava kada

je riječ o osobama s invaliditetom.

Postupak potpisivanja i ratificiranja ili pristupanja Fakultativnom protokolu identičan je onome za Konvenciju, iako Fakultativni protokol stupa na snagu nakon samo 10 ratifikacija ili pristupa, za razliku od njih 20 kada se radi o Konvenciji. Članak 4. razmatra postupke potpisivanja i ratificiranja ili pristupanja Konvenciji.

Sekretarijat Ujedinjenih naroda koji podržava Konvenciju Odbor za prava osoba s invaliditetom dobiva potporu Ureda Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava sa sjedištem u Ženevi u Švicarskoj. Konferencija država stranaka dobiva potporu Odsjeka za ekonomska i socijalna pitanja, sa sjedištem u New Yorku.

Za kontaktne podatke, vidjeti sljedeću stranicu.

36

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Kontaktni podatci: Odbor za prava osoba s invaliditetom Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava UNOG-OHCHR 1211 Geneva 10 SWITZERLAND E-mail: crpd@ohchr.org (Molimo unijeti „Request for infromation“ u naslov poruke) Konferencija država stranaka Sekretarijat za Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom Department of Economic and Social Affairs Two United Nations Plaza New York, NY, 10017 United States of America Fax: +1-212-963-0111 E-mail: enable@un.org

TREĆE POGLAVLJE: PRAĆENJE KONVENCIJE I FAKULTATIVNOG PROTOKOLA

37


KONTROLNA LISTA ZA SABORSKE ZASTUPNIKE

Kako ja mogu podići razinu svijesti o Fakultativnom protokolu: Utvrdite namjerava li država postati strankom i, ako ne, pitajte zašto. Postavite pitanja u Saboru o radnjama koje država namjerava poduzeti vezano uz Fakultativni protokol. Podnesite svoj zakonski prijedlog privatne naravi vezano uz to pitanje. Potaknite saborsku raspravu o Fakultativnom protokolu. Pokrenite javno mišljenje organiziranim javnim kampanjama i raspravama na televiziji, radiju i kroz tiskane medije, kao i na javnim sastancima. Osigurajte prijevod Fakultativnog protokola na nacionalni(e) jezik(e) i njegovu široku distribuciju. Osigurajte dostupnost Fakultativnog protokola i jednostavnih informacija o njegovim postupcima na lokalnim jezicima i u pristupačnim oblicima. Organizirajte i aktivno sudjelujte na radionicama i informativnim seminarima o Fakultativnom protokolu za saborske zastupnike, članove Vlade i civilno društvo. Surađujte s organizacijama koje predstavljaju osobe s invaliditetom i organizacijama za zaštitu ljudskih prava. Iskoristite Međunarodni dan osoba s invaliditetom (3. prosinca) kao prigodu za poticanje potpisivanja i ratificiranja Fakultativnog protokola. Potaknite osobe s invaliditetom čija su prava prekršena na odgovarajuću primjenu Fakultativnog protokola.

38

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


ČETVRTO POGLAVLJE

4

Postajanje strankom Konvencije i Fakultativnog protokola Način na koji međunarodni ugovor postaje dio nacionalnog zakonodavstva razlikuje se ovisno o parlamentarnom sustavu i nacionalnim postupcima. Međutim, u svim slučajevima države moraju poduzeti niz koraka kako bi postale strankama Konvencije i Fakultativnog protokola. Ove mjere čine standardnu praksu u međunarodnom pravu.

Pristupanje Konvenciji Potpisivanje ugovora Država postaje strankom Konvencije i Fakultativnog protokola potpisivanjem i ratificiranjem tih isprava ili pristupanjem njima. Regionalna integracijska organizacija postaje strankom Konvencije i Fakultativnog protokola potpisivanjem i formalnim potvrđivanjem svoje namjere ili pristupanjem njima. Preduvjet potpisivanja i ratificiranja Fakultativnog protokola su prethodno potpisivanje i ratifikacija Konvencije. Prvi korak u procesu postajanja strankom ugovora je potpisivanje ugovora. Države i regionalne integracijske organizacije, kao što je Europska unija, mogu potpisati Konvenciju. Svaka država stranka ili regionalna integracijska organizacija koja je potpisala Konvenciju također može potpisati Fakultativni protokol. Međutim, prethodno potpisivanje nije potrebno ako je država pristupila Konvenciji ili Fakultativnom protokolu. Država može potpisati Konvenciju i Fakultativni protokol u bilo koje vrijeme. Potpisivanje je potrebno dogovoriti s Uredom za pravne poslove pri sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku. 39


Tko može potpisati Konvenciju ili Fakultativni protokol? Šefovi država, šefovi vlada ili ministri vanjskih poslova su ovlašteni potpisati ugovor u ime države bez potrebe iskazivanja punih ovlasti u tu svrhu. Ostali predstavnici koji namjeravaju potpisati ugovor moraju imati odgovarajuće pune ovlasti, koje daje jedno od navedenih tijela vlasti, koje potpisivanje Konvencije ili Fakultativnog protokola od strane imenovanog predstavnika odmah čine legitimnim. Države ili regionalne integracijske organizacije koje žele potpisati Konvenciju i/ili Fakultativni protokol preko predstavnika, trebaju unaprijed osigurati prijepise traženih punih ovlasti njihovim slanjem na sljedeću adresu: Treaty Section Office of Legal Affairs United Nations Headquarters New York, New York United States of America Tel: +1 212 963 50 47 Fax: +1 212 963 36 93 E-mail: treaty@un.org

Dok se pojedini ugovori mogu potpisati unutar ograničenog razdoblja, ova Konvencija i Fakultativni protokol otvoreni su za potpisivanje u bilo koje vrijeme. Što znači potpisati ugovor Konvencija i Fakultativni protokol predviđaju jednostavan postupak potpisivanja. To znači da državi stranci ili regionalnoj integracijskoj organizaciji nisu nametnute pravne obveze odmah nakon potpisivanja ugovora. Međutim, potpisivanjem Konvencije ili Fakultativnog protokola, države ili regionalne integracijske organizacije iskazuju svoju namjeru za poduzimanjem koraka kako bi kasnije bile vezane ugovorom. Potpisivanje također stvara obvezu, u razdoblju između potpisivanja i ratifikacije ili pristanka na vezanost, suzdržavanja od radnji koje bi bile u suprotnosti s ciljem i svrhom ugovora. Izražavanje pristanka na vezanost Kako bi se postalo strankom Konvencije i Fakultativnog protokola, država je dužna nekim konkretnim činom pokazati svoju spremnost na prihvaćanje 40

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


prava i obveza iz ovih dviju isprava. Drugim riječima, država mora izraziti svoj pristanak na vezanost Konvencijom i Fakultativnim protokolom. Prema Konvenciji i Fakultativnom protokolu, države mogu izraziti svoj pristanak na vezanost na nekoliko načina: "" ratifikacijom (za države); "" pristupanjem (za države i regionalne integracijske organizacije); "" formalnim potvrđivanjem (za regionalne integracijske organizacije).

Pristanak na vezanost Konvencijom i Fakultativnim protokolom je čin kojim države pokazuju svoju spremnost na prihvaćanje pravnih obveza iz tih isprava. Proces ratifikacije "" Ratifikacija na međunarodnoj razini

Konvencija i Fakultativni protokol podjednako predviđaju da države izraze svoj pristanak na vezanost potpisom, podložnim ratifikaciji. Nakon ratifikacije na međunarodnoj razini, država postaje pravno vezana ugovorom.

"" Ratifikacija na nacionalnoj razini

Ratifikaciju na međunarodnoj razini treba razlikovati od ratifikacije na nacionalnoj razini. Na nacionalnoj razini, država će možda morati ratificirati ugovor u skladu sa svojim vlastitim ustavnim ili pravnim odredbama prije izražavanja svog pristanka na vezanost na međunarodnoj razini. Na primjer, ustav može zahtijevati od parlamenta da razmotri uvjete Konvencije i donese odluku o ratifikaciji prije obavljanja bilo kakvih radnji na međunarodnoj razini koje bi ukazivale na to da država pristaje biti vezana ugovorom. Međutim, ratifikacija na nacionalnoj razini nije sama po sebi dovoljna za utvrđivanje namjere države da bude pravno vezana na međunarodnoj razini. Iz toga razloga je ratifikacija na međunarodnoj razini i dalje potrebna, bez obzira na nacionalne postupke.

Ratifikacija koju vrše regionalne integracijske organizacije Konvencija i Fakultativni protokol omogućuju regionalnim integracijskim organizacijama, kao što je Europska unija, da svoj pristanak na vezanost bilo Konvencijom ili Fakultativnim protokolom izraze potpisivanjem i „službenim potvrđivanjem“. Službeno potvrđivanje ima isti praktični učinak kao i ratifikacija. Na taj način, nakon službenog potvrđivanja, regionalna integracijska orga-

ČETVRTO POGLAVLJE: POSTAJANJE STRANKOM kONVENCIJE I fAKULTATIVNOG PROTOKOLA

41


Razlika između potpisivanja, ratificiranja, službenog potvrđivanja i pristupanja "" Potpisivanje pokazuje da država ima namjeru poduzeti korake kako bi iskazala svoj pristanak na vezanost Konvencijom i/ili Fakultativnim protokolom u budućnosti. Potpisivanje također stvara obvezu, u razdoblju između potpisivanja i pristajanja na vezanost, suzdržavanja od radnji koje bi bile u raskoraku s ciljem i svrhom ugovora. "" Ratifikacija pravno obvezuje državu na provedbu Konvencije i/ili Fakultativnog protokola, podložnima valjanim rezervama, mišljenjima i izjavama. "" Službeno potvrđivanje pravno obvezuje regionalnu integracijsku organizaciju na provođenje Konvencije i/ili Fakultativnog protokola. "" Pristupanje pravno obvezuje državu ili regionalnu integracijsku organizaciju na provođenje Konvencije i/ili Fakultativnog protokola.

nizacija postaje pravno vezana Konvencijom i/ili Fakultativnim protokolom. Pristupanje Država ili regionalna integracijska organizacija također može izraziti svoj pristanak na vezanost Konvencijom ili Fakultativnim protokolom polaganjem isprave o pristupanju kod Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda. Pristupanje ima isti pravni učinak kao i ratifikacija; međutim, za razliku od ratifikacije, kojoj mora prethoditi potpisivanje radi stvaranja obvezujućih pravnih obveza prema međunarodnom pravu, pristupanje zahtijeva samo jedan korak, a to je polaganje dokumenta o pristupanju. Dokument o ratifikaciji, službenom potvrđivanju ili pristupanju Kada država želi ratificirati ili pristupiti Konvenciji ili Fakultativnom protokolu, ili kada ih regionalna integracijska organizacija želi službeno potvrditi ili njima pristupiti, država ili regionalna integracijska organizacija mora donijeti dokument o ratifikaciji, službenom potvrđivanju ili pristupanju, koji potpisuje šef države, šef vlade ili ministar vanjskih poslova. Ne postoji propisani obrazac dokumenta; ipak, on mora sadržavati sljedeće:

42

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


"" naslov, datum i mjesto pristupanja Konvenciji i/ili Fakultativnom

protokolu;

"" puno ime i funkciju osobe koja je dokument potpisala; "" jasno izražavanje namjere vlade, u ime države, da će se smatrati

vezanom Konvencijom i/ili Fakultativnim protokolom i da će dosljedno poštivati i provoditi njihove odredbe;

"" potpis šefa države, šefa vlade ili ministra vanjskih poslova (službeni

pečat nije dovoljan) ili bilo koje druge osobe koja u tom trenutku obnaša tu funkciju ili u tu svrhu ima pune ovlasti, koje je dalo jedno od navedenih tijela vlasti.

Dokument o ratifikaciji, službenom potvrđivanju ili pristupanju postaje pravovaljan tek onda kada ga država ili regionalna integracijska organizacija položi kod Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda pri sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Državene ili regionalne integracijske organizacije trebale bi taj dokument podnijeti Odjelu Ujedinjenih naroda za ugovore kako bi se osiguralo provođenje tog postupka u što kraćem roku (vidjeti iznad detalje o kontaktu Odsjeka za ugovore). Kada je to izvedivo, država ili regionalna integracijska organizacija bi trebala osigurati besplatne prijevode dokumenata sastavljenih na drugim jezicima, na engleski i/ili francuski, jezik. To će pomoći pri osiguravanju bržeg provođenja odredbi sadržanih u dokumentu. Uloga parlamenta u procesu ratifikacije Parlamenti imaju ključnu ulogu u procesu ratificiranja. Dok predstavnik izvršne vlasti – šef države, šef vlade ili ministar vanjskih poslova – potpisuje i ratificira ugovore, u većini zemalja konačnu odluku o ratifikaciji donosi parlament, koji ratifikaciju mora odobriti. Ovo pogotovo vrijedi za zemlje s tradicijom građanskog prava. Međutim, u većini zemalja s tradicijom običajnog prava, za sklapanje ugovora općenito je ovlaštena izvršna vlast, dok je uloga parlamenata u procesu ratifikacije ograničena. Kako rastu broj međunarodnih ugovora i raspon predmeta na koje se ti ugovori odnose, s jasnim implikacijama za domaće zakonodavstvo i politike, parlamenti svih zemalja pokazuju sve veće zanimanje za prvenstveno pravo izvršne vlasti kada je riječ o sklapanju ugovora. Pogledajte kontrolnu listu na kraju ovoga odjeljka za moguće korake koje u tom pogledu mogu poduzeti saborski zastupnici. Nakon što Konvencija i Fakultativni protokol stupe na snagu U trenutku stupanja na snagu ovih dokumenata, Konvencija i Fakultativni protokol postaju pravno obvezujući za države stranke.

ČETVRTO POGLAVLJE: POSTAJANJE STRANKOM kONVENCIJE I fAKULTATIVNOG PROTOKOLA

43


Uloga parlamenta u procesu ratifikacije Uloga parlamenata u procesu ratifikacije razlikuje se od zemlje od zemlje. U Australiji, Parlament provodi reviziju Vladinih postupaka prilikom ratificiranja ugovora. Prema toj praksi, svaki postupak vezan uz ugovor, poput ratifikacije, stavlja se na dnevni red Parlamenta na razdoblje od barem 15 dana zasjedanja prije nego što Vlada počne poduzimati radnje. Nakon stavljanja na dnevni red Parlamenta, nakon teksta predloženog ugovora slijedi analiza nacionalnog interesa (NIA), kojom se objašnjava zašto Vlada smatra da bi ugovor trebalo ratificirati. Analiza sadrži informacije o: "" gospodarskim, ekološkim, društvenim i kulturnim učincima predloženog ugovora; "" obvezama propisanima ugovorom; "" načinu provođenja ugovora u zemlji; "" financijskim troškovima vezanima uz provođenje i pridržavanje uvjeta iz ugovora; i "" konzultacijama provedenima s državama, gospodarskim sektorom, udrugama i drugim zainteresiranim stranama. Odbor za ugovore provodi reviziju analize (NIA) i ostalih relevantnih tekstova, nakon čega objavljuje rezultate revizije u nacionalnom tisku i na svojoj mrežnoj stranici, pozivajući zainteresirane strane na davanje komentara vezanih uz sklapanje predloženog ugovora. Odbor redovito održava javne rasprave i Parlamentu prezentira izvješće koje sadrži savjete o tome treba li Australija ratificirati ugovor ili poduzeti neke druge radnje vezane uz ugovor. U Australiji, Vlada još uvijek može odlučiti hoće li ratificirati ugovor čak i ako je Odbor za ugovore predložio da se to ne učini; isto tako, Vlada može odlučiti da neće nastaviti s ratifikacijom bez obzira na prijedlog Odbora da se s njom nastavi. Ipak, ovaj proces predstavlja važno sredstvo ispitivanja Vladinih odluka od strane javnosti ili Parlamenta vezano uz ratificiranje međunarodnih ugovora.

Moguće je da Konvencija i Fakultativni protokol stupe na snagu na dva različita datuma, jer su procesi stupanja na snagu tih dokumenata različiti: "" Konvencija stupa na snagu 30. dana nakon polaganja 20. dokumenta

o ratifikaciji ili pristupanju.

""

44

Fakultativni protokol stupa na snagu 30. dana nakon polaganja 10. dokumenta o ratifikaciji ili pristupanju. OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Nakon što su Konvencija i Fakultativni protokol stupili na snagu na međunarodnoj razini, na nacionalnoj i regionalnoj razini, za svaku državu ili regionalnu integracijsku organizaciju koja je ratificirala isprave, Konvencija stupa na snagu 30 dana nakon polaganja isprave o ratifikaciji. Za daljnje informacije o procesu ratifikacije, posjetite mrežnu stranicu Ureda za pravne poslove: http://untreaty.un.org.

Rezerve uz Konvenciju i Fakultativni protokol Rezerva je izjava čija je svrha isključiti ili modificirati pravni učinak odredbe ugovora s obzirom na državu ili regionalnu integracijsku organizaciju u pitanju. Ta se izjava može zvati „rezerva“, „izjava“, „mišljenje“ ili „interpretativna izjava“. Kako god bila nazvana, svaka izjava koja isključuje ili modificira pravni učinak odredbe ugovora u stvari je rezerva. Rezerva može omogućiti sudjelovanje državi ili regionalnoj integracijskoj organizaciji koja inače ne želi ili ne može sudjelovati u Konvenciji ili Fakultativnom protokolu. Države ili regionalne integracijske organizacije mogu donijeti rezerve nakon potpisivanja, ratificiranja, službenog potvrđivanja ili pristupanja. Kada je rezerva donesena u trenutku potpisivanja, ona je samo deklarativna i mora biti službeno potvrđena u pisanom obliku kada država izrazi svoj pristanak na vezanost. Države ili regionalne integracijske organizacije također mogu donijeti rezerve nakon ratifikacije, službenog potvrđivanja ili pristupanja.

Rezerve koje nisu dopuštene Konvencija i Fakultativni protokol podjednako dopuštaju rezerve. Međutim, rezerve koje nisu usklađene s ciljem i svrhom Konvencije i Fakultativnog protokola nisu dopuštene. Prigovor na rezerve Nakon dostavljanja rezerve, ostale države imaju 12 mjeseci tijekom kojih mogu uložiti prigovor na rezervu, počevši od datuma polaganja obavijesti o rezervi ili datuma na koji su država ili regionalna integracijska organizacija izrazile svoj pristanak na vezanost ugovorom, ovisno o tome koji je bio kasniji. Kada država uloži prigovor na rezervu kod Glavnog tajnika nakon 12-mjesečnog razdoblja, Glavni tajnik dostavlja je kao „predstavku“.

ČETVRTO POGLAVLJE: POSTAJANJE STRANKOM kONVENCIJE I fAKULTATIVNOG PROTOKOLA

45


Najčešće, kada država ili regionalna integracijska organizacija sastavi rezervu, ona mora biti uključena u dokument o ratifikaciji, službenom potvrđivanju ili pristupanju ili mora biti priložena dokumentu i posebno je mora potpisati šef države, šef vlade ili ministar vanjskih poslova, odnosno osoba s punim ovlastima koje daje u tu svrhu jedno od navedenih tijela vlasti. Kada Glavni tajnik Ujedinjenih naroda zaprimi rezervu, Glavni tajnik obavještava druge države, obično elektroničkom poštom, o datumu sastavljanja. Kada Glavni tajnik zaprimi rezervu nakon polaganja dokumenta o ratifikaciji, službenom potvrđivanju ili pristupanju i ako rezerva udovoljava službenim uvjetima koji su dolje navedeni, Glavni tajnik dostavlja rezervu svim odnosnim državama. Modifikacija i povlačenje rezervi Postojeću rezervu moguće je modificirati. Modifikacija može rezultirati djelomičnim povlačenjem rezerve ili može stvoriti nova izuzeća od, ili modifikacije, pravnih učinaka pojedinih odredbi. Drugi navedeni oblik modifikacije je sličan novoj rezervi. Glavni tajnik Ujedinjenih naroda dostavlja ove modifikacije i drugim državama odobrava 12 mjeseci tijekom kojih mogu uložiti na njih prigovor. U slučaju nepostojanja prigovora, Glavni tajnik prihvaća položenu modifikaciju. Ako dođe do prigovora, modifikacija se ne izvršava. Država ili regionalna integracijska organizacija može u bilo kojem trenutku povući bilo koju rezervu donesenu uz Konvenciju ili Fakultativni protokol. Povlačenje mora biti sastavljeno u pisanom obliku i mora ga potpisati šef države, šef vlade ili ministar vanjskih poslova, odnosno osoba s punom ovlasću koju je u tu svrhu dalo jedno od navedenih tijela vlasti. Glavni tajnik Ujedinjenih naroda dostavlja obavijest o povlačenju svim odnosnim državama.

Izjave uz Konvenciju i Fakultativni protokol Vrste izjava uz Konvenciju i Fakultativni protokol Prema Konvenciji, države mogu davati izjave samo u obliku interpretativnih izjava. Prema Fakultativnom protokolu, države mogu davati interpretativne izjave i fakultativne izjave. "" Interpretativna izjava

Država ili regionalna integracijska organizacija također može dati izjavu o svome shvaćanju određenog pitanja sadržanog u ugovoru ili tumačenju pojedine odredbe ugovora. Takve izjave nazivaju se „izjavama“ ili „interpretativnim izjavama“. Za razliku od rezervi, svrha ovih izjava nije isključiti ili modificirati pravne učinke ugovora. Svrha izjava je razjasniti značenje pojedinih odredbi ili ugovora u cjelini.

46

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


"" Fakultativne izjave

Još je jedan oblik izjave dopušten prema Fakultativnom protokolu. Fakultativnim protokolom utvrđena su dva postupka: sustav koji pojedincima omogućuje podnošenje žalbe Odboru za prava osoba s invaliditetom vezanu uz kršenje Konvencije (postupak pojedinačnih predstavki) i sustav koji Odboru omogućuje pokretanje istrage nakon zaprimanja pouzdanih informacija o tome da je država stranka ozbiljno ili sustavno krši prava iz Konvencije (istražni postupak). Države i regionalne integracijske organizacije koje su ratificirale Fakultativni protokol mogu, u trenutku potpisivanja, ratificiranja ili pristupanja, izjaviti da ne priznaju nadležnost Odbora kada je riječ o istražnim postupcima.

Davanje izjava uz Konvenciju Izjave se obično polažu u trenutku potpisivanja ili u trenutku polaganja isprave o ratifikaciji, službenog potvrđivanja ili pristupanja. Interpretativne izjave nemaju isti pravni učinak kao i rezerve, tako da za njih nije potreban potpis službenog tijela vlasti, dokle je god odnosna država izričito dala izjavu. Ipak, poželjno je da takvu izjavu potpiše šef države, šef vlade ili ministar vanjskih poslova, odnosno osoba s punim ovlastima koju je u tu svrhu dalo jedno od navedenih tijela vlasti. Budući da fakultativne izjave utječu na pravne obveze koje imaju države ili regionalne integracijske organizacije koje su dale izjavu, moraju ih potpisati šef države, šef vlade, ministar vanjskih poslova ili osoba s punim ovlastima koju je u tu svrhu dalo jedno od navedenih tijela vlasti. Nakon što Glavni tajnik Ujedinjenih naroda zaprimi izjavu, prenosi tekst izjave svim odnosnim državama, također elektroničkom poštom, omogućujući tim državama donošenje vlastitih zaključaka o statusu izjave. Izjava koja prerasta u rezervu te nije u skladu s ciljem i svrhom Konvencije i Fakultativnog protokola nije dopuštena. U tom slučaju, država može obavijestiti Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda o prigovoru. Glavni tajnik dostavit će svaki zaprimljeni prigovor. Prigovori na izjave se općenito odnose na to je li riječ o interpretativnoj izjavi ili je ona u stvari prava rezerva koja će modificirati pravne učinke ugovora. Država koja je uložila prigovor ponekad traži da država koja je dala izjavu „razjasni“ svoju namjeru. U tom slučaju, ako se država koja je dala izjavu složi s time da je sastavila rezervu umjesto izjave, može povući svoju rezervu ili potvrditi da se radi samo o izjavi. Kao i u slučaju rezervi, i izjave je moguće modificirati ili povući.

ČETVRTO POGLAVLJE: POSTAJANJE STRANKOM kONVENCIJE I fAKULTATIVNOG PROTOKOLA

47


Važnost Konvencije za države nestranke U idealnom slučaju, države bi trebale ratificirati Konvenciju i Fakultativni protokol radi osiguravanja optimalne zaštite prava osoba s invaliditetom na području na kojem te osobe žive. No, čak i kada država nije stranka Konvencije i Fakultativnog protokola, odredbe Konvencije isto mogu biti važne. Usvajanje Konvencije bez glasovanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda ukazuje na činjenicu da međunarodna zajednica priznaje potrebu promicanja i zaštite prava osoba s invaliditetom. U najmanju ruku, Konvencija na taj način ima moralan autoritet i može služiti za davanje smjernica državama i čak za poticanje reformi ondje gdje za to nema dovoljno političke volje. Kada Vlada odluči poduzeti pravne reforme, članovi parlamenta se mogu poslužiti Konvencijom kao međunarodno priznatim mjerilom ocjene nacionalnih zakonodavstava i politika. Konvencija također može poslužiti kao model kod izrade nacrta novoga zakona. Države i dalje imaju obveze iz drugih međunarodnih ugovora o zaštiti ljudskih prava i općeg međunarodnog prava koje se odnose na promicanje i zaštitu ljudskih prava, uključujući prava osoba s invaliditetom. Na primjer, sve su države ratificirale barem jedan ključni ugovor o zaštiti ljudskih prava, što znači da su sve države pristale na zabranu diskriminacije, uključujući diskriminaciju osoba s invaliditetom. Također, države imaju obveze poštivanja međunarodnog običajnog prava i imperativnih normi međunarodnog prava, kao što je zabrana mučenja.

Napomena: Sadržaj ovog poglavlja je prilagođen iz 3. poglavlja „Priručnika o ugovorima“, Ured Ujedinjenih naroda za pravne poslove, dostupnog na: http://untreaty.un.org/English/TreatyHandbook/hbframeset.htm 48

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


KONTROLNA LISTA ZA SABORSKE ZASTUPNIKE

Kako ja mogu pomoći pri osiguravanju da moja Vlada potpiše i ratificira ili pristupi Konvenciji i Fakultativnom protokolu: Provjerite ima li vaša Vlada namjeru potpisati i ratificirati Konvenciju i Fakultativni protokol. Ako nema, parlamentarnim postupkom utvrdite razloge tog nedjelovanja i potaknite Vladu da započne proces potpisivanja i ratificiranja bez odgode. Na primjer, uputite vašoj Vladi usmeni ili pisani zahtjev za iskazivanjem svoje namjere ratificiranja ili razloga svoga nedjelovanja. Razmotrite vaše pravo na podnošenje zakonskog prijedloga privatne naravi o tom pitanju. Potaknite saborsku raspravu o tom pitanju. Pokrenite javno mišljenje kampanjama za podizanje javne svijesti i širite informacije promoviranjem ratifikacije Konvencije i Fakultativnog protokola. Ako je postupak potpisivanja u tijeku, provjerite namjerava li Vlada sastaviti rezerve uz Konvenciju i Fakultativni protokol i, ako namjerava, utvrdite jesu li te rezerve potrebne i jesu li u skladu s ciljem i svrhom Konvencije i Fakultativnog protokola. Zaključite li da su neosnovane, nastojite osigurati da Vlada promijeni svoje stajalište. Ako je došlo do ratifikacije, provjerite jesu li na snazi rezerve koje je sastavila vaša Vlada i jesu li još uvijek potrebne. Zaključite li da nisu, poduzmite radnje kako biste ih povukli. Pobrinite se da javni službenici, državne i javne ustanove i šira javnost postanu svjesni činjenice da je država ratificirala ili pristupila Konvenciji i Fakultativnom protokolu. Ako je vaša država ratificirala ili pristupila Konvenciji, ali još nije ratificirala Fakultativni protokol, utvrdite razloge tomu te nastojte osigurati otklanjanje prepreka ratificiranju Fakultativnog protokola i potaknite brzu ratifikaciju Fakultativnog protokola.

ČETVRTO POGLAVLJE: POSTAJANJE STRANKOM kONVENCIJE I fAKULTATIVNOG PROTOKOLA

49


50

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


PETO POGLAVLJE

5

Nacionalno zakonodavstvo i Konvencija Temeljno je načelo međunarodnog prava da država stranka međunarodnog ugovora osigura usklađenost domaćeg zakonodavstva i prakse s onime što se zahtijeva ugovorom. U nekim slučajevima, ugovor može pružiti opće smjernice o mjerama koje treba poduzeti. U drugim slučajevima, ugovor sadrži specifične odredbe. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom sadrži oba oblika odredbi. Na taj način parlament ima ključnu ulogu u osiguravanju da se usvoje zakonske mjere propisane Konvencijom. Mnoge odredbe sadržane u Konvenciji svojom su formulacijom ili sadržajem slične odredbama drugih ugovora o zaštiti ljudskih prava koje je potpisala određena država. Može biti korisno ispitati kako se ti ugovori provode radi utvrđivanja koraka koji su potrebni za provedbu Konvencije o pravima osoba s invaliditetom.

Ugrađivanje Konvencije u domaće zakonodavstvo Značenje potpisivanja i ratifikacije Četvrto poglavlje detaljno objašnjava proces i značenje potpisivanja i ratifikacije Konvencije i Fakultativnog protokola. Ispitivanjem zakonskih mjera za provedbu Konvencije, treba imati na umu da: "" ne postoji vremensko ograničenje između potpisivanja

Konvencije ili Fakultativnog protokola i ratificiranja tih isprava;

"" potpisivanje Konvencije ili Fakultativnog protokola

51


obvezuje državu na suzdržavanje od radnji koje bi bile u raskoraku s ciljem i svrhom tih dokumenata; i "" ratifikacija Konvencije ili

Fakultativnog protokola u najmanju ruku ukazuje na obvezu vezanosti tim dokumentima i pridržavanja tih obveza u dobroj vjeri.

Jedna od osnovnih obveza iz Konvencije je da nacionalno zakonodavstvo treba jamčiti uživanje prava navedenih u Konvenciji. Članovi parlamenta bi tako trebali pronaći najbolji način provedbe prava zajamčenih Konvencijom u domaćem zakonodavstvu. Odabrana metoda se razlikuje s obzirom na ustavne i pravne sustave pojedinih zemalja: "" U nekim zemljama, nakon

„Uganda je jedna od 82 potpisnica Konvencije 30. ožujka i proces prema ratifikaciji još uvijek traje. Kada dođe do provedbe Konvencije, to će značiti značajnu promjenu paradigme prema modelu invaliditeta koji se temelji na ljudskim pravima, koji utjelovljuje načela dostojanstva, nediskriminacije, punog sudjelovanja, poštivanja, jednakosti i pristupačnosti i promiče prava i uključenost svih osoba s invaliditetom.“ James Mwandha, bivši član parlamenta (Uganda)

ratifikacije na međunarodnoj razini, Konvencija može automatski postati dijelom nacionalnog zakonodavstva. Drugim riječima, sudovi i druga provedbena tijela vlasti moći će izravno provesti Konvenciju.

"" U nekim drugim zemljama, zakonodavstvo će možda morati

Radnje kojima se osigurava usklađenost novih i izmijenjenih zakona s Konvencijom Za vlade može biti korisno da novoosnovana ili već postojeća tijela, kao što su komisija za ravnopravnost, nacionalna institucija za zaštitu ljudskih prava ili komisija za invaliditet, provedu sveobuhvatnu reviziju zakonodavstva. Taj proces bi trebao sadržavati: "" uključenost stručnjaka iz vladinih institucija i ministarstava, civilnog društva te osoba s invaliditetom i organizacija koje ih predstavljaju; "" utvrđivanje i praćenje vremenskih okvira za provođenje revizije; i "" uspostavljanje saborskog odbora radi nadgledanja procesa i sustavnog ispitivanja svakog zakonskog prijedloga čija je svrha osiguravanje usklađenosti s Ustavom.

52

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Ustavna jamstva vezana uz ravnopravnost osoba s invaliditetom Odjeljak 15. kanadske Povelje o temeljnim pravima i slobodama iz 1982. jamči: „Svaki je pojedinac jednak pred i prema zakonu i ima pravo na jednaku zaštitu i jednaku korist od zakona bez diskriminacije, a osobito bez diskriminacije na osnovi rase, nacionalnog ili etničkog podrijetla, boje kože, religije, spola, dobi ili mentalnog ili tjelesnog oštećenja.“ Članak 3. Ustava Narodne Republike Kine kaže kako „invalidne osobe uživaju jednaka prava kao i ostali građani u političkom, kulturnom i društvenom pogledu, kao i obiteljskom životu“ i da je „zabranjena diskriminacija, vrijeđanje ili uznemiravanje invalidnih osoba.“ Članak 3. Temeljnog zakona Savezne Republike Njemačke kaže kako su sve osobe jednake pred zakonom i kako nijedna osoba neće biti zapostavljena zbog invaliditeta. Odjeljak 38. Ustava Fijija (Zakon o izmjenama i dopunama) iz 1997. jamči da se „ne smije nepravedno provoditi diskriminaciju bilo koje osobe, izravno ili neizravno, na osnovi njezinih stvarnih ili pretpostavljenih osobina ili okolnosti uključujući … invaliditet.“ Ustav Ugande iz 1995. je izrađen uz sudjelovanje brojnih različitih skupina iz zajednice, uključujući osobe s invaliditetom. To sudjelovanje se odražava u nizu ustavnih odredbi kojima se jamči i promiče ravnopravnost osoba s invaliditetom. Članak 21. jamči da se „neće provoditi diskriminacija osobe na osnovi spola, rase, boje kože, etničkog podrijetla, plemenske pripadnosti, rođenja, vjere ili religije, društvenog ili ekonomskog položaja, političkog mišljenja ili invaliditeta.“ Članak 32.1. jamči da će država „provoditi pozitivnu diskriminaciju u korist osoba marginaliziranih na osnovi spola, dobi, invaliditeta ili iz nekog drugog razloga proizašlog iz prošlosti, tradicije ili običaja, sa svrhom uspostavljanja ravnoteže.“ Članak 9. Ustava Južne Afrike kaže kako se „… radi promicanja postizanja ravnopravnosti mogu poduzeti zakonske i druge mjere čija je svrha zaštita ili zalaganje za osobe, ili kategorije osoba, zapostavljenih nepravednom diskriminacijom.“

PETO POGLAVLJE: NACIONALNO ZAKONODAVSTVO I KONVENCIJA

53


usvojiti zakon o ratifikaciji na nacionalnoj razini, čiji učinak može biti ugrađivanje Konvencije u domaće zakonodavstvo. Međutim, čak i onda kada parlamenti ratificiraju Konvenciju (nacionalna ratifikacija), mnoge odredbe mogu zatražiti uvođenje zakonskih mjera prije nego što stupe na snagu. To djelomično ovisi o tome koliko su precizno formulirane odredbe Konvencije: što su one preciznije, manja je vjerojatnost da će donošenje zakona biti potrebno. "" U drugim slučajevima, uključujući brojne zemlje s običajnim

pravom, samo će one odredbe ugovora koje su izravno ugrađene u nacionalno zakonodavstvo dovesti do provedivih prava i dužnosti.

Ugrađivanje putem ustavnih, zakonskih i regulatornih mjera Osim u rijetkim slučajevima kada su zakoni u državi u potpunosti u skladu sa zahtjevima Konvencije, država stranka će najčešće morati izmijeniti i dopuniti postojeće zakone ili uvesti nove zakone kako bi se Konvencija mogla provoditi. U idealnom slučaju, trebala bi postojati sveobuhvatna i nedvosmislena pravna izjava o pravima osoba s invaliditetom, kao i detaljno pisani zakoni kako bi se ta jamstva zaista provodila u praksi. Od ključne je važnosti da priznavanje i zaštita prava osoba s invaliditetom budu ugrađene u temeljni državni zakon, to jest, u državni ustav ili temeljne zakone. Time će se osigurati najveća moguća pravna zaštita i priznanje. Djelovanje u tom smjeru može uključivati uvođenje invaliditeta kao jednog od područja gdje je zabranjena diskriminacija; ili izričitu zaštitu prava osoba s invaliditetom u državnom ustavu, bilo kao dio općeg jamstva ravnopravnosti, ili u obliku posebnih odredbi koje se odnose na prava osoba s invaliditetom. Nadalje, parlament može ugraditi čitavu Konvenciju u domaće zakonodavstvo. U tom slučaju, može biti korisno uključiti u relevantni zakon jasnu naznaku da su odredbe Konvencije samoizvršne, odnosno, da su izravno provedive pred domaćim sudovima i tribunalima. Međutim, čak i ondje gdje je Konvencija u cjelini ugrađena u domaće zakonodavstvo, to najčešće nije dovoljno za punu provedbu njezinih odredbi; najčešće će i dalje biti potrebno donijeti zakone, uključujući detaljno zakonodavstvo za određena područja, kao što je zakon kojim se zabranjuje diskriminacija kod zapošljavanja. Uz to, neće uvijek biti moguće ili primjereno zakonodavstvom detaljno utvrditi pravila i norme potrebne za osiguravanje jednakog uživanja posebnih prava osoba s invaliditetom. Država će možda morati, uz zakonodavstvo, usvojiti regulatorne inicijative i inicijative vezane uz politike radi usuglašavanja s brojnim odredbama koje zahtijevaju poduzimanje „odgovarajućih mjera“ u područjima kao što je fizička pristupačnost zgrada i prijevoznih sredstava 54

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


ili informacijskih i komunikacijskih tehnologija (članak 4. Konvencije). Iako parlamenti možda ne provode ove detaljno pisane propise, može biti primjereno usvojiti zakonodavstvo koje omogućuje uspostavljanje normi u tim područjima te zahtijevati predstavljanje tih normi zakonodavnoj vlasti radi pružanja informacija i/ili davanja odobrenja.

Različiti pristupi zakonodavstvu o diskriminaciji Najmanje je 40 zemalja usvojilo zakonodavstvo koje se odnosi na prava osoba s invaliditetom. Dio toga zakonodavstva kao svoj osnovni cilj smatra zabranu diskriminacije; drugi zakoni govore o pozitivnoj obvezi države i zajednice kako bi osigurale dobrobit osoba s invaliditetom i njihov pristup društvenoj potpori. Mnoge zemlje imaju oba oblika zakonodavstva. Zakon o Amerikancima s invaliditetom (Americans with Disability ActADA) zabranjuje diskriminaciju osoba s invaliditetom kod zapošljavanja, u javnim službama i prijevozu te mjestima koja pružaju javni smještaj. Kada je riječ o zapošljavanju, ADA prije svega zabranjuje diskriminaciju pojedinaca s invaliditetom koji imaju potrebne kvalifikacije za obavljanje funkcija radnog mjesta na kojemu se nalaze ili za koje su se prijavili, uz ili bez razumne prilagodbe, koja za poslodavca ne predstavlja prevelike teškoće. 5 U Indiji, Zakonom o osobama s invaliditetom (jednakim mogućnostima, zaštiti prava i punom sudjelovanju) iz 1995. godine usvojen je puno širi pristup: koristi nediskriminacijsku terminologiju u brojnim područjima te podržava pozitivnu diskriminaciju u korist osoba s invaliditetom pomoću sustava kvota, namjenjujući određen broj mjesta za osobe s invaliditetom u programima obuke i zapošljavanja u privatnom i javnom sektoru. Također nudi poticaje ustanovama i poduzećima koja promiču zapošljavanje osoba s invaliditetom i povlašteni tretman poreznim olakšicama, subvencijama i novčanim sredstvima. 6 Costa Rica je 1996. godine usvojila Zakon br. 7600 o ravnopravnosti osoba s invaliditetom. Taj zakon državi nameće jasne obveze promicanja prava osoba s invaliditetom i jamči ravnopravnost u područjima kao što su obrazovanje, zdravlje i rad.

5 6

Preuzeto iz zbirke DESE: http://www.un.org/esa/socdev/enable/discom102.htm#19#19 Preuzeto iz zbirke DESE: http://www.un.org/esa/socdev/enable/discom102.htm#19#19

PETO POGLAVLJE: NACIONALNO ZAKONODAVSTVO I KONVENCIJA

55


Vrste zakonodavstava vezanih uz jednakost i nediskriminaciju Obveza zabrane bilo kakve diskriminacije na osnovi invaliditeta i jamčenja jednake i djelotvorne zaštite osoba s invaliditetom (članak 5. Konvencije) zahtijeva kako uključivanje zabrane u nacionalna zakonodavstva i, po mogućnosti, u državne ustave, tako i usvajanje detaljno sastavljenih zakonskih odredbi o diskriminaciji u svim područjima javnog i privatnog života. Točan oblik tih odredbi ovisit će o postojećim zakonima i pravnom sustavu države stranke. Neke zemlje imaju sveobuhvatne, opće antidiskriminacijske zakone koji pokrivaju razna područja u kojima je diskriminacija zabranjena; druge imaju pojedinačne zakone koji se odnose na različite oblike diskriminacije, kao što su oni na osnovi spola, dobi ili bračnog stanja ili koji govore o diskriminaciji u određenim područjima, kao što je zapošljavanje. Jedna od mogućnosti je usvajanje zakona o diskriminaciji na osnovi invaliditeta koji općenito zabranjuje diskriminaciju na osnovi invaliditeta, ali koji pruža detaljno sastavljene propise o određenim područjima javnog i privatnog života. Druga je mogućnost usvajanje zakona o jednakosti osoba s invaliditetom, sličan zakonima o jednakosti spolova koje su usvojile neke države. Ovakvi zakoni nisu ograničeni na zabranu diskriminacije, već se bave širokim rasponom pitanja vezanih uz osobe s invaliditetom. Na primjer, u Indiji Zakon o osobama s invaliditetom ( jednakim mogućnostima, zaštiti prava i punom sudjelovanju) (1995.) iznosi brojne okvirne politike koje se odnose na pitanja vezana uz invaliditet, ustanovljuje niz tijela na nacionalnoj i državnoj razini zaduženima za ta pitanja, bavi se prevencijom i ranim otkrivanjem invaliditeta, ravnopravnošću pri zapošljavanju i obrazovanju, uključujući pozitivnu diskriminaciju, socijalnom sigurnošću, pristupačnim prijevozom i zgradama, priznavanjem udruga za osobe s invaliditetom, istraživanjem pitanja vezanih uz invaliditet i drugim pitanjima. Čak i sveobuhvatan zakon o jednakosti osoba s invaliditetom vjerojatno se neće baviti nekima od pitanja koja se odnose na ravnopravnost osoba s invaliditetom. S obzirom na potrebu za većom razrađenošću kada je riječ o pitanjima socijalne sigurnosti i društvene potpore, naknadama za ozljede na radu, prijevoznim standardima, standardima izgradnje zgrada i drugim pitanjima, moglo bi biti primjerenije baviti se tim pitanjima u drugim zakonima. Ondje gdje već postoji zakonodavstvo koje zabranjuje druge oblike diskriminacije, moglo bi biti primjereno izmijeniti i dopuniti postojeće zakone radi ugrađivanja invaliditeta kao područja u kojemu je zabranjena diskriminacija. U najmanju ruku, važno je osigurati da se shvaćanje „invaliditeta“ prema Kon-

56

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


venciji i definiciji „diskriminacije na osnovi invaliditeta“ u potpunosti odraze u općem antidiskriminacijskom zakonu. Ondje gdje se postojeće zakonodavstvo odnosi samo na neka područja pokrivena Konvencijom, novo će zakonodavstvo morati osigurati da se zaštita od diskriminacije na osnovi invaliditeta odnosi na sva područja. Također može biti primjereno prepustiti odgovornost

Što parlament može učiniti kako bi osigurao ugrađenost Konvencije u nacionalno zakonodavstvo "" Priznati građanska, kulturna, ekonomska, politička i socijalna prava ženama, muškarcima i djeci s invaliditetom osnovnim zakonom države (ustav ili temeljni zakon): XX

ponovno razmotriti postojeće odredbe ustava ili temeljnog zakona i zaštitu pruženu osobama s invaliditetom;

XX

uključiti opće jamstvo jednakosti;

XX

zabraniti uporabu invaliditeta kao osnove za diskriminaciju;

XX

uključiti posebne odredbe o pravima osoba s invaliditetom;

XX

revidirati terminologiju koja se koristi za osobe s invaliditetom.

"" Usvojiti nacionalno zakonodavstvo u koje je ugrađen sadržaj Konvencije ili čak njezin tekst u cjelini, izričito navodeći kako je taj zakon provediv pred sudovima. "" Usvojiti dodatno provedivo zakonodavstvo. Ovisno o postojećem zakonodavstvu, vaša zemlja može usvojiti ili izmijeniti i dopuniti: XX

sveobuhvatan, opći diskriminacijski zakon, uključujući zabranu uporabe invaliditeta kao osnove za diskriminaciju u javnom i privatnom životu;

XX

nediskriminacijske zakone u različitim sektorima, kao što su rad, obrazovanje i pristup pravosuđu, uključujući invaliditet kao zabranjeno područje diskriminacije; i/ili

XX

Zakon o jednakosti osoba s invaliditetom, koji zabranjuje diskriminaciju na osnovi invaliditeta i uspostavlja široki okvir za bavljenje pitanjem invaliditeta.

"" Osigurati postojanje mehanizma za savjetovanje s osobama s invaliditetom, i/ili organizacijama koje ih predstavljaju, na razini donošenja zakona. "" Revidirati terminologiju koja se koristi za osobe s invaliditetom u čitavom postojećem i novom zakonodavstvu.

PETO POGLAVLJE: NACIONALNO ZAKONODAVSTVO I KONVENCIJA

57


za praćenje i provođenje zakona prema novom zakonodavstvu postojećim institucijama uz uvjet da osobe s invaliditetom jesu ili postanu uključene u te institucije kao njihovi članovi i da institucije imaju dovoljno stručnjaka kada je riječ o invaliditetu

Sadržaj zakonskih mjera Ključni elementi Postoji niz ključnih elemenata potrebnih za provedbu zakonodavstva, bez obzira na to imaju li oblik jednog ili više odvojenih zakona. To zakonodavstvo bi trebalo: "" izričito upućivati na Konvenciju i njezino priznavanje da je pojam

invaliditeta još uvijek razvojni pojam te na koncepte „diskriminacije na osnovi invaliditeta“, „razumne prilagodbe“ i ostalih važnih pojmova definiranih Konvencijom;

"" zabranjivati diskriminaciju na osnovi invaliditeta u svim područjima

pokrivenima Konvencijom;

"" odrediti nositelje dužnosti, uključujući različite razine vladinih i

nedržavnih čimbenika;

"" dodijeliti prava pojedincima i skupinama radi: XX XX XX

podizanja optužbi o diskriminaciji na osnovi invaliditeta; ispitivanja tih optužbi; i pristupanja odgovarajućim pravnim lijekovima;

"" predvidjeti neovisne agencije radi: XX

XX XX

saslušavanja optužbi o sustavnoj diskriminaciji i pojedinačnih slučajeva; ispitivanja i izvještavanja o tim optužbama; i traženja sustavnih pravnih lijekova i promjena odgovarajućim pravnim i drugim kanalima.

Vezanost donošenja zakona uz Konvenciju Donošenje zakona trebalo bi uključivati uvjete iz Konvencije ili posebno upućivati na njih, kako bi se jasno naznačilo da je zakone potrebno tumačiti u skladu sa smislom i duhom Konvencije. Konvencija se temelji na shvaćanju da je invaliditet rezultat međudjelovanja osobe i njezine okoline i da invaliditet nije nešto što se nalazi unutar pojedinca 58

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


kao posljedica nekog oštećenja. Ovo shvaćanje ima važne implikacije za donošenje zakona i njihovu provedbu Konvencije, osobito kod utvrđivanja prepreka koje onemogućuju puno ostvarivanje prava osoba s invaliditetom te kod utvrđivanja odgovarajućih pravnih lijekova. Saborski zastupnici će se možda htjeti posavjetovati sa stručnjacima za pitanja invaliditeta, uključujući osobe s invaliditetom i organizacije koje ih predstavljaju, radi aktualiziranja njihovog shvaćanja prirode i oblika invaliditeta i načina na koje se mogu ukloniti društvene prepreke sudjelovanju. Oblici invaliditeta kojima se treba baviti zakonodavstvo Konvencija sadrži otvoren popis oštećenja kojima se treba baviti zakonodavstvo, drugim riječima, ona određuje minimum. Konvencija opisuje osobe s invaliditetom kao one koje uključuju „osobe s dugotrajnim tjelesnim, mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.“ Ovom se definicijom ne iscrpljuju kategorije invaliditeta koje su pod zaštitom Konvencije; drugi oblici invaliditeta, kao što su kratkotrajna oštećenja, mogu biti pokrivena Konvencijom i na taj način mogu biti pokrivena zakonima pojedinačnih država stranaka, osobito s obzirom na društveni kontekst inva-

Prebacivanje tereta dokazivanja u slučajevima diskriminacije Prema Europskom zakonu, smatralo se primjerenim usvojiti posebne odredbe vezane uz teret dokazivanja u slučajevima diskriminacije, uključujući slučajeve diskriminacije na osnovi invaliditeta. Na primjer, članak 10. Direktive Vijeća 2000/78/EC proglašene 27. studenoga 2000. godine o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja osigurava: „Teret dokazivanja 1. Države članice poduzimaju potrebne mjere u skladu sa svojim nacionalnim pravosudnim sustavima, kojima osiguravaju da ne dođe do povrede načela jednakog postupanja na strani tuženika u slučajevima kada osobe koje smatraju da im je nanesena nepravda, jer na njih nije primijenjeno načelo jednakog postupanja, iznesu pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, činjenice iz kojih se može pretpostaviti da je došlo do izravne ili neizravne diskriminacije. 2. Stavak 1. ne sprječava države članice da donesu pravila o dokazivanju, koja su povoljnija za tužitelja.“

PETO POGLAVLJE: NACIONALNO ZAKONODAVSTVO I KONVENCIJA

59


liditeta. Budući da članak 4.4. naglašava činjenicu da se Konvencijom ne žele dovesti u pitanje ili zamijeniti viši standardi zaštite prava osoba s invaliditetom prema nacionalnom zakonodavstvu, država može usvojiti širu definiciju. Od države se ne traži da ograniči usvojenu definiciju na kategorije navedene u članku 2. Konvencije. „Razumna prilagodba“ kao osnova zakonodavstva Konvencija utvrđuje da neosiguravanje osobi „razumne prilagodbe“ predstavlja diskriminaciju na osnovi invaliditeta. Iz toga slijedi da bi svaka zakonska definicija diskriminacije trebala uključivati uskraćivanje razumne prilagodbe kao čin diskriminacije. Posebno bi se trebalo osvrnuti na definiciju „razumne prilagodbe“ koja je navedena u članku 2. Konvencije. „Razumna prilagodba“ je također poznata kao obveza prilagođavanja; razumno podešavanje, adaptacija ili mjere; ili djelotvorne ili prikladne izmjene. Osigurati osobi „razumnu prilagodbu“ znači, na primjer, provesti prilagodbe radnog okruženja, obrazovne institucije, objekta zdravstvene skrbi ili službi prijevoza radi otklanjanja prepreka koje osobi s invaliditetom onemogućuju sudjelovanje u određenoj aktivnosti ili primanje usluga na ravnopravnoj osnovi s drugima. U slučaju zapošljavanja, ona može uključivati fizičke promjene prostora, nabavu ili izmjenu opreme, osiguravanje čitača ili tumača ili odgovarajuću obuku ili nadzor, prilagodbu postupaka testiranja ili procjene, promjenu uobičajenog radnog vremena ili pak dodjeljivanje dužnosti određenog radnog mjesta drugoj osobi.

Kako različite zemlje rješavaju pitanje „razumne prilagodbe“ Zakon o Amerikancima s invaliditetom iz 1990., 42 USC 12112 (a) Opće pravilo Nijedna spomenuta pravna osoba neće diskriminirati kvalificirane osobe s invaliditetom zbog invaliditeta te osobe s obzirom na postupke prijave na posao, zapošljavanja, napredovanja ili otpuštanja zaposlenika, odštete za zaposlenike, stručnog usavršavanja te drugih uvjeta i povlastica zapošljavanja. (b) Izgradnja Na način na koji se koristi u stavku (a) ovoga odjeljka, izraz „diskriminirati“ uključuje… NASTAVLJA SE... 

60

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


...NASTAVAK

(5) (A) neizvršavanje razumnih prilagodbi zbog tjelesnih ili mentalnih ograničenja inače kvalificiranog pojedinca s invaliditetom koji je podnositelj molbe za posao ili zaposlenik, osim u slučaju da spomenuta pravna osoba može dokazati da bi takva prilagodba predstavljala neprimjereno opterećenje za rad poduzeća spomenute pravne osobe; ili (B) uskraćivanje mogućnosti zapošljavanja podnositelju molbe za posao ili zaposleniku koji je inače kvalificirana osoba s invaliditetom, ako se to uskraćivanje temelji na potrebi da spomenuta pravna osoba izvrši razumnu prilagodbu zbog tjelesnog ili mentalnog oštećenja zaposlenika ili podnositelja molbe… . Španjolski Zakon o jednakim mogućnostima, nediskriminaciji i jednakom postupanju za osobe s invaliditetom iz 2003. godine predviđa razumnu prilagodbu (Ajuste razonable) „Ajuste razonable“ definirana je kao „mjere prilagođavanja fizičkog i društvenog okruženja i stavova posebnim potrebama osoba s invaliditetom, koje, u učinkovitom i praktičnom obliku i bez da predstavljaju nerazmjerno opterećenje, olakšavaju pristupačnost ili sudjelovanje osobi s invaliditetom pod jednakim uvjetima kao i ostalim građanima“ (odlomak 7.c). Zakon o diskriminaciji na osnovi invaliditeta iz 1995. Ujedinjenog Kraljevstva propisuje obvezu poslodavaca da „izvrše prilagodbe“ (odjeljak 6.1.). Ova se obveza primjenjuje ondje gdje „svaki razmještaj“ ili „fizičko obilježje prostora“ poslodavca „stavlja invalidnu osobu u izrazito nepovoljan položaj u odnosu na osobe bez invaliditeta.“ U tom slučaju, „dužnost je poslodavca poduzeti takve korake koji su razumni, u svim okolnostima tog slučaja, radi sprječavanja razmještaja ili obilježja koje imaju takav učinak.“ Stavak 6.3. daje primjere koraka koje će poslodavac možda morati poduzeti radi pridržavanja te obveze: XX

izvršavanje prilagodbe prostora;

XX

dodjeljivanje neke od dužnosti osobe s invaliditetom drugoj osobi;

XX

premještaj osobe radi popunjavanja postojećeg upražnjenog radnog mjesta;

XX

promjena radnog vremena te osobe;

XX

postavljanje osobe na drugo radno mjesto;

XX

dopuštanje osobi da bude odsutna tijekom radnog vremena radi rehabilitacije, pregleda ili liječenja;

XX

davanje ili omogućavanje obuke za tu osobu;

XX

nabava ili izmjena opreme;

XX

izmjena uputa ili referentnih priručnika;

XX

izmjena postupaka testiranja ili procjene; NASTAVLJA SE... 

PETO POGLAVLJE: NACIONALNO ZAKONODAVSTVO I KONVENCIJA

61


...NASTAVAK XX

osiguravanje čitača ili tumača;

XX

osiguravanje nadzora.

Prema Velikoj povelji o invalidnim osobama Filipina, u kontekstu zapošljavanja, razumna prilagodba uključuje „(1) poboljšanje postojećih objekata kojima se koriste zaposlenici kako bi se oni učinili lako pristupačnima i upotrebljivima osobama s invaliditetom; i (2) promjenu radnog vremena, postavljanje na upražnjeno radno mjesto, nabavu ili izmjenu opreme ili naprava, primjerene prilagodbe ili izmjene ispita, materijala za obuku ili politika poduzeća, pravila i propisa, osiguravanje dodatnih pomagala i usluga te drugih sličnih prilagodbi za invalidne osobe“ (odjeljak 4.(h)). S obzirom na osiguravanje komunalnih službi i javnog smještaja, Velika povelja za invalidne osobe osigurava da diskriminacija uključuje: „neizvršavanje razumnih izmjena u politikama, praksi ili postupcima, kada su te izmjene nužne radi osiguravanja proizvoda, usluga, objekata, povlastica, prednosti ili prilagodbi osobama s invaliditetom, osim ako pravna osoba ne dokaže da bi izvršavanje takvih izmjena temeljito izmijenilo prirodu tih proizvoda, objekata, usluga, povlastica, prednosti ili prilagodbi“ (odjeljak 36.2.)).

U nekim zemljama, zakoni mogu također zahtijevati strategije nabave koje proizlaze iz svijesti o invaliditetu, na temelju kojih se od javnih agencija može zahtijevati davanje prednosti opremi koja je u potpunosti pristupačna ili se temelji na načelu inkluzivnog dizajna, ili pružateljima usluga koji zapošljavaju određene postotke osoba s invaliditetom. Iako Konvencija zahtijeva prilagodbu određenim potrebama osoba s invaliditetom, taj se zahtjev odnosi na razumnu prilagodbu. Ako bi tražena prilagodba predstavljala nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje za osobu ili pravnu osobu od koje se očekuje osiguravanje te prilagodbe, njezino neizvršavanje tada ne bi predstavljalo diskriminaciju. U mnogim zemljama, zakonodavstvo iznosi čimbenike koje je potrebno uzeti u obzir prilikom procjene predstavlja li tražena prilagodba nerazmjerno opterećenje. Oni uključuju praktičnost traženih promjena, uključen trošak, prirodu, veličinu i resurse određenog objekta, dostupnost druge financijske potpore, implikacije za zaštitu zdravlja i sigurnosti na radu te utjecaj na rad objekta.

62

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Strategija nabave proizašle iz svijesti o invaliditetu u Sjedinjenim Američkim Državama U nekim zemljama, zakonodavstvo zahtijeva od vlade davanje prednosti kod javnih nabava opremi i tehnologijama koje su u skladu sa standardima pristupačnosti i univerzalnog i inkluzivnog dizajna. Na primjer, odjeljak 508. Zakona o rehabilitaciji SAD-a iz 1973., 29 U.S.C. 794 (d) osigurava: „794D. ELEKTRONIČKA I INFORMATIČKA TEHNOLOGIJA (a) Zahtjevi saveznim odjelima i agencijama (1) Pristupačnost (A) Razvoj, nabava, održavanje ili uporaba elektroničke i informacijske tehnologije Kod razvoja, nabave, održavanja ili uporabe elektroničke i informacijske tehnologije, svaki savezni odjel ili agencija, uključujući Poštansku službu Sjedinjenih Američkih Država, osigurat će, osim u slučaju da bi to predstavljalo neprimjereno opterećenje za taj odjel ili agenciju, da elektronička ili informacijska tehnologija omogućuje, bez obzira na vrstu tehnologije, (i) pristup i korištenje informacija i podataka osobama s invaliditetom zaposlenima u saveznoj državi, koji je usporediv s pristupom i korištenjem informacija i podataka zaposlenika savezne države koji nisu osobe s invaliditetom; i (ii) pristup i korištenje informacija i podataka osobama s invaliditetom koji su građani i traže informacije ili usluge od saveznog odjela ili agencije, koji je usporediv s pristupom i korištenjem informacija i podataka građana koji nisu osobe s invaliditetom, (B) Nastojanja za alternativnim pristupom Kada razvoj, nabava, održavanje ili uporaba elektroničke i informacijske tehnologije koja udovoljava standardima koje je objavio Odbor za pristup prema članku 2. predstavljaju neprimjereno opterećenje, savezni odjel ili agencija osigurat će osobama s invaliditetom spomenutima u članku 1. informacije i podatke pomoću alternativnog pristupa koji toj osobi omogućava korištenje tih informacija i podataka …“

PETO POGLAVLJE: NACIONALNO ZAKONODAVSTVO I KONVENCIJA

63


Nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje Španjolski Zakon o jednakim mogućnostima, nediskriminaciji i jednakom pristupu za osobe s invaliditetom iz 2003. godine, predviđajući razumnu prilagodbu (Ajuste razonable), koristi pojam „nerazmjerno opterećenje“ („carga desproporcionada“). Članak 7. osigurava da „radi utvrđivanja je li opterećenje razmjerno ili nije treba uzeti u obzir troškove mjere, diskriminacijske učinke koje bi neusvajanje te mjere prouzročilo za osobe s invaliditetom, strukturu i karakteristike osobe, pravne osobe ili organizacije koja mora provesti prilagodbu i mogućnost dobivanja službenog financiranja ili druge pomoći.“

Prema Zakonu o diskriminaciji na osnovi invaliditeta Ujedinjenog Kraljevstva, poslodavac provodi diskriminaciju osobe s invaliditetom pod sljedećim uvjetima: „(a) ne pridržava se obveze iz stavka 6. [izvršavanje razumnih prilagodbi] koje se dužan pridržavati s obzirom na osobus invaliditetom; i (b) ne može dokazati da je nepridržavanje te obveze opravdano.“ Stavak 6.4. Zakona iznosi glavne čimbenike koje je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja je li poduzimanje određenog koraka razumno za poslodavca radi udovoljavanja obvezi izvršavanja razumnih prilagodbi: „(a) do koje granice poduzimanje tih koraka ne bi imalo traženi učinak; (b) do koje je granice poduzimanje tih koraka izvedivo za poslodavca; (c) financijski i drugi troškovi koje bi imao poslodavac prilikom poduzimanja tih koraka i do koje bi granice njihovo poduzimanje omelo bilo koju od njegovih djelatnosti; (d) granicu financijskih i ostalih resursa poslodavca; (e) dostupnost financijske i druge pomoći za poslodavca s obzirom na poduzimanje tih koraka.“ Prema australskom Zakonu o diskriminaciji na osnovi invaliditeta iz 1992. godine, od poslodavaca, tijela nadležnih za obrazovanje i ostalih se zahtijeva provođenje „razumne prilagodbe“ ako ono ne zadaje poslodavcu neopravdane teškoće ili je nerazumno. Stavak 11. navodi da „prilikom utvrđivanja onoga što predstavlja neopravdane teškoće, sve bitne okolnosti pojedinog slučaja treba uzeti u obzir,“ uključujući: XX

prirodu dobrobiti ili štete do koje može doći ili koju mogu pretrpjeti osobe u pitanju;

XX

posljedice invaliditeta određene osobe; NASTAVLJA SE... 

64

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


...NASTAVAK XX

financijske okolnosti i procjena nužnih troškova koji se očekuju od osobe koja tvrdi da nailazi na neopravdane teškoće; i

XX

kada je riječ o pružanju usluga ili omogućavanja dostupnosti objekata, akcijski plan predan Komisiji prema stavku 64.

Kada se radi o troškovima za poslodavca, australska Komisija za ljudska prava i jednake mogućnosti utvrđuje da bi osobito trebalo uzeti u obzir „neto troškove (ili dobit) koje je moguće utvrditi ili koje poslodavac može očekivati na općenitoj razini, a ne samo izravne, unaprijed plaćene ili bruto troškove.“ To može zahtijevati uzimanje u obzir: XX

izravnih troškova;

XX

svakog smanjivanja poreza, subvencija ili financijskih olakšica koje su dostupne kada je riječ o prilagodbi ili zapošljavanju osobe u pitanju;

XX

neizravnih troškova i/ili olakšica, uključujući i one vezane uz produktivnost radnog mjesta u pitanju, ostalih zaposlenika i poduzeća;

XX

svakog porasta ili smanjenja prodaje, dohotka ili učinkovitosti službe za korisnike;

XX

veličine dodatnih troškova koje uzrokuje prilagodba, osim troškova za opremu ili objekte koji jesu ili bi bili osigurani zaposleniku bez invaliditeta na istom radnom mjestu;

XX

opsega prilagodbe koji zahtijevaju važeći zakoni, norme ili ugovori u pojedinom slučaju;

XX

odgovarajućih vještina, sposobnosti, obuke i iskustva osobe koja traži prilagodbu.

Osim razmatranja financijskih troškova i olakšica vezanih uz izvršenje prilagodbe i dobrobiti koja proizlazi iz pružanja jednakih mogućnosti, postupanja ili sudjelovanja osobi s invaliditetom koje se to izravno tiče, može se razmotriti i sljedeće: XX

svaku dobrobit ili štetu koja proizlazi iz određene prilagodbe i njihov moguć utjecaj na pristup ili mogućnosti ostalih zaposlenika ili potencijalnih zaposlenika, klijenata ili drugih osoba na koje prilagodba može utjecati;

XX

dobrobit ili štetu prilagodbe u pitanju za učinkovitost organizacije rada u poduzeću ili tog radnog mjesta s obzirom na: broj zaposlenih; organizaciju prostora za rad; prirodu posla koji će se obavljati; relevantne zahtjeve klijenata; potrebe planiranja radne snage; „zastoj“ ili prekid proizvodnje do kojeg je došlo zbog izvršavanja prilagodbe; te svih ostalih čimbenika koji utječu na učinkovitost, produktivnost, uspjeh i, ondje gdje je to važno, konkurentnost poduzeća; NASTAVLJA SE... 

PETO POGLAVLJE: NACIONALNO ZAKONODAVSTVO I KONVENCIJA

65


...NASTAVAK XX

nameće li prilagodba nerazumne zahtjeve ostalim zaposlenicima;

XX

prirodu i vjerojatnost bilo kakve dobrobiti ili štete za zdravlje ili sigurnost bilo koje osobe kao posljedice izvršavanja prilagodbe;

XX

prirodu i vjerojatnost bilo kakve dobrobiti ili štete za okoliš ili kao posljedice izvršavanja prilagodbe; i

XX

bi li prilagodba u pitanju bila u skladu ili suprotnosti s važećim odredbama drugih relevantnih zakona, normi ili ugovora te s prirodom i vjerojatnošću bilo koje druge dobrobiti ili štete kao posljedice nastale prilagodbom.

Posebne mjere Zakonodavstvo ne bi smjelo biti ograničeno na zabranu diskriminacije, već bi od države i privatnih čimbenika također moglo zahtijevati poduzimanje pozitivnih mjera. Članak 5.4. Konvencije navodi da je u svrhu osiguravanja jednakosti s ostalima, ponekad potrebno osigurati posebnu potporu za određene pojedince ili za osobe s određenim oblikom poteškoća. To može imati dva oblika: "" Trajne ili privremene mjere

To su posebne mjere koje traju jedno dulje vrijeme ili mogu biti trajne. Na primjer, kako bi se osobama s invaliditetom osigurala jednaka pokretljivost kao i drugim osobama, vlade mogu osobama s invaliditetom osigurati subvencionirani prijevoz kako bi se mogle služiti taksijem.

"" Privremene posebne mjere

To su mjere koje su usvojene radi ispravljanja prijašnjih teškoća s kojima su se susrele osobe s invaliditetom, ali koje su na snazi samo u određenom razdoblju. Na primjer, Vlada može utvrditi ciljeve ili kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom s namjerom otklanjanja tih kvota nakon što su ciljevi ostvareni.

Trajne i privremene posebne mjere podjednako su dopuštene prema Konvenciji i ne predstavljaju diskriminaciju na način na koji je ona definirana Konvencijom. Zapravo, oba oblika posebnih mjera mogu biti potrebne kako bi se postigla jednakost i iz toga je razloga država stranka obvezna usvojiti niz posebnih mjera u različitim područjima društvenog života.

66

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Ponekad, usvajanjem ovih oblika posebnih mjera radi ispravljanja nepravdi iz prošlosti i teškoća s kojima se još uvijek susreću osobe u određenoj skupini, te su mjere dovedene u pitanje od strane osoba koje ne pripadaju toj skupini, tvrdeći da su diskriminacijske. Parlamenti trebaju osigurati da svako ustavno ili zakonsko jamstvo jednakosti jasno iskazuje da su posebne mjere navedene u Konvenciji zakonite prema nacionalnom zakonodavstvu i da, prema drugim jamstvima jednakosti, ne podliježu osporavanju od strane osoba koje nemaju invaliditet, ali koje tvrde da je njihovo isključivanje kršenje njihovih jednakih prava.

Obveze koje imaju države stranke u reguliranju privatnog sektora "" Države stranke se obvezuju … [da će] poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi se uklonila diskriminacija na osnovi invaliditeta počinjena/ prakticirana od strane bilo koje osobe, organizacije ili privatnog poduzeća (članak 4.1.(e)). "" Države stranke se obvezuju da će … [poticati] sva sredstva javnog priopćavanja na predstavljanje osoba s invaliditetom na način usklađen sa svrhom ove Konvencije (članak 8.2.(c)). "" Države stranke također će poduzeti odgovarajuće mjere radi … osiguravanja da privatne pravne osobe koje nude prostore i usluge namijenjene javnosti vode računa o svim aspektima pristupačnosti za osobe s invaliditetom (članak 9.2.(b)). "" Države stranke će … zahtijevati od zdravstvenih radnika pružanje iste kvalitete usluga osobama s invaliditetom kao i drugima, i na osnovi slobodnog i informiranog pristanka, među ostalim podizanjem razine svijesti o ljudskim pravima, dostojanstvu, neovisnosti i potrebama osoba s invaliditetom obukom i promicanjem etičkih standarda u javnom i privatnom zdravstvenom sektoru (članak 25.(d)). "" Države stranke će osigurati i promicati ostvarenje prava na rad, uključujući pritom i one koji steknu invaliditet tijekom zaposlenja, poduzimanjem odgovarajućih koraka, uključujući i zakonodavstvo, s ciljem, među ostalim … promicanja zapošljavanja osoba s invaliditetom u privatnom sektoru odgovarajućom politikom i mjerama, koje mogu uključivati afirmativne akcijske programe, poticaje i druge mjere (članak 27.1.(h)).

PETO POGLAVLJE: NACIONALNO ZAKONODAVSTVO I KONVENCIJA

67


Parlamenti također imaju posebnu ulogu kod podizanja svijesti, u široj zajednici, o potrebi za posebnim mjerama i njihovoj dobrobiti za društvo u cjelini. Zakoni mogu također zahtijevati od vladinih odjela i čak privatnih tvrtki da jednom godišnje izvještavaju o koracima koje su poduzeli radi promicanja prava osoba s invaliditetom. Izvještavanje o zahtjevima može pokrivati niz pitanja, uključujući: korake poduzete radi osiguravanja da su prava osoba s invaliditetom zajamčena u praksi; uspjeh u podizanju postotka zaposlenika koji su osobe s invaliditetom; ili uspjeh u unapređenju usluga za korisnike s invaliditetom koji mogu imati posebne potrebe. Diskriminacija koju vrše tijela državne vlasti, privatne osobe i tvrtke Središnja je sastavnica Konvencije zaštita osoba s invaliditetom od diskriminacije koju provodejavni i privatni čimbenici. Stoga bi trebalo primijeniti antidiskriminacijski zakon ili druge zakonske mjere koje zabranjuju diskriminaciju i propisuju jednako postupanje privatnih osoba, tijela ili tvrtki, kao i javnih službenika i tijela. Konvencija također obvezuje države na reguliranje privatnog sektora. Posebna područja za zakonsku reformu Konvencija utvrđuje niz područja koja zahtijevaju zakonska jamstva ili zaštitu. Članak 12.1. Konvencije ponovno potvrđuje pravo osoba s invaliditetom na priznavanje kao osoba jednakih pred zakonom, dok članak 12.2. prihvaća da osobe s invaliditetom imaju pravo koristiti svoju poslovnu sposobnost kao i ostali. Članak 12.3. naglašava potrebu za mjerama kojima bi se pružila potpora ostvarivanju te sposobnosti, dok članak 12.4. poziva na uvođenje zaštitnih mehanizama kako bi se osiguralo da nema zloporabe te potpore. Budući da je uskraćivanje poslovne sposobnosti osobama s invaliditetom dovelo do teških kršenja njihovih prava, svaki proces pravne reforme trebao bi se baviti ovim problemom kao glavnim pitanjem. Parlamenti bi trebali ispitati postojeće zakone kako bi se utvrdilo postoje li kakva formalna ograničenja poslovne sposobnosti osoba s invaliditetom i jesu li zakonske odredbe i praksa usklađeni s Konvencijom. Parlamenti bi također trebali razmotriti poštuje li se u praksi poslovna sposobnost, unatoč formalnim jamstvima za poštivanje poslovne sposobnosti osoba s invaliditetom. Konvencija izričito zahtijeva od država poduzimanje odgovarajućih mjera radi osiguravanja da osobe s invaliditetom kojima je potrebna pomoć pri ostvarivanju poslovne sposobnosti primaju tu pomoć. Konvencija također sadrži niz jamstava koja se odnose na područja u kojima su se uskraćivala i još uvijek se uskraćuju prava osoba s invaliditetom. Ona uključuju pravo na osobnu slobodu i sigurnost osobe (članak 14.) i pravo na slobodu od mučenja i slobodu od izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja unutar i izvan doma. Država bi 68

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Države koje priznaju nacionalne znakovne jezike Ustav Ugande izričito priznaje znakovni jezik i obvezu države da potiče njegov razvoj. Članak 24. Ustava jamči: „Država će promicati razvoj znakovnog jezika za osobe koje su gluhe.“ Stavak 17. Ustava Finske (1995.), stavak 17. - Pravo na vlastiti jezik i kulturu, jamči: „[…] Prava osoba koje se služe znakovnim jezikom i osoba kojima je potrebna pomoć u obliku tumačenja ili prijevoda zbog invaliditeta će biti zajamčena posebnim Zakonom.“ Članak 101. Ustava Bolivarske Republike Venezuele iz 1999. jamči: „Država jamči izdavanje, zaprimanje i protok informacija o kulturi. Televizijski mediji će uključiti titlove i prijevode na znakovni jezik Venezuele za osobe sa slušnim poteškoćama. Uvjeti i oblici ovih obveza bit će uređeni zakonom.“ Tajlandski znakovni jezik priznat je kao „nacionalni jezik gluhih osoba u Tajlandu“ u kolovozu 1999. godine, rezolucijom koju je potpisao ministar obrazovanja u ime Kraljevske tajlandske vlade. Zakon o znakovnom jeziku Novog Zelanda stupio je na snagu 2006. godine. Taj statut predviđa službeno priznavanje Znakovnog jezika Novog Zelanda (NZSL), što je prvi ili povlašteni jezik Novozelanđana koji su gluhi. Taj zakon priznaje jezik gluhih osoba kao jedinstveni jezik Novog Zelanda, dajući mu tako status jednak onome koji imaju govorni jezici. Zakon predviđa da svaka osoba koja sudjeluje u sudskom postupku koristi znakovni jezik u tom postupku. Zakon također osigurava savjetovanje sa zajednicom gluhih o pitanjima koja se tiču njihova jezika, uključujući, primjerice, promicanje uporabe tog jezika; služenje tim jezikom kod promicanja vladinih službi i pružanja informacija javnosti; te pristupačnost vladinih službi i informacija zajednici gluhih odgovarajućim sredstvima, uključujući uporabu znakovnog jezika. Zakon također jamči da se vladini odjeli, koliko je to god ostvarivo i razumno, drže određenih načela kada je riječ o njihovoj komunikaciji sa zajednicom gluhih (klauzula 9.). Ništa što je navedeno u toj klauzuli ne bi trebalo shvatiti kao dodjeljivanje pogodnosti zajednici gluhih u odnosu na ostale (klauzula 9.2.).

PETO POGLAVLJE: NACIONALNO ZAKONODAVSTVO I KONVENCIJA

69


Pravni lijekovi Prema Pravilniku o diskriminaciji na osnovi invaliditeta iz 1995. godine, nakon pristizanja žalbe o diskriminaciji na osnovi invaliditeta Okružnom sudu Posebne upravne regije Narodne Republike Kine Hong Kong, Sud ima široka ovlaštenja za preinaku, koja uključuju sljedeće ovlasti, prema stavku 72.: „(a) donijeti očitovanje o tome da je tuženik počinio radnju ili se ponašao na način koji je nezakonit prema ovom Pravilniku i odrediti da tuženik više ne ponavlja činjenje takve nezakonite radnje ili nastavi s takvim ponašanjem; (b) odrediti da tuženik izvrši bilo kakav razuman čin ili postupak kojim će ispraviti bilo kakav gubitak ili štetu koju je pretrpio podnositelj tužbe; (c) odrediti da tuženik zaposli ili vrati na posao podnositelja tužbe; (d) odrediti da tuženik unaprijedi podnositelja tužbe; (e) odrediti da tuženik plati podnositelju tužbe odštetu naknadom za svaki pretrpljeni gubitak ili štetu koju je uzrokovalo tuženikovo ponašanje ili čin; (f) odrediti da tuženik plati podnositelju tužbe kaznenu ili primjerenu odštetu; ili (g) donijeti odluku kojom proglašava ništavnim svaki ugovor ili sporazum donesen u suprotnosti s ovim Pravilnikom, u njegovoj cijelosti ili djelomično, bilo od početka ili od onog datuma koji je naveden u odluci.“

trebala pažljivo ispitati svoje zakone i njihovo djelovanje, osobito u područjima kao što su uskraćivanje osobne slobode osobama s invaliditetom, uključujući one s intelektualnim i mentalnim teškoćama. Na primjer, države bi trebale uočiti zahtjeve Konvencije vezane uz samostalno življenje u zajednici umjesto prisilne institucionalizacije ili prisilnih medicinskih intervencija te bi trebale osigurati postojanje zakona i postupaka kojima bi se pratilo djelovanje toga zakonodavstva, istražiti slučajeve zlostavljanja i uvesti kaznene mjere, ovisno o potrebi (članak 16.4.). Zakoni o intelektualnom vlasništvu i jamčenje pristupa knjigama, filmovima i drugim medijima Države stranke bi trebale ispitati svoje zakone o intelektualnom vlasništvu kako bi osigurale da osobama s invaliditetom ne bude onemogućen pristup 70

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


kulturnim dobrima. Niz zemalja je usvojio zakonodavstvo koje je usklađeno s drugim međunarodnim obvezama, kao što su one iz ugovora sa Svjetskom organizacijom za intelektualno vlasništvo i Svjetskom trgovinskom organizacijom. Zakonodavstvo koje priznaje nacionalni(e) znakovni(e) jezik(e) Konvencija obvezuje države stranke na priznavanje i promicanje uporabe znakovnog jezika. To može zahtijevati donošenje zakonodavstva. Žalbeni postupak prema domaćem zakonodavstvu Zakonodavstvo bi trebalo osigurati da osobi koja je pretrpjela nezakonitu diskriminaciju bude omogućen učinkovit pravni lijek. Pravni lijekovi mogu uključivati naknadu ili odštetu, odluku o vraćanju na isto radno mjesto, odluku o prestanku diskriminacijskih radnji i njihove prevencije u budućnosti, zahtjev za izvršenjem razumne prilagodbe pravima pojedinca, ispriku, odluku o poduzimanju sveobuhvatnih korektivnih mjera, uključujući pozitivno djelovanje ili druge mjere. Prema zakonima o diskriminaciji brojnih zemalja, čim je podnositelj tužbe ustanovio činjenice na temelju kojih se može pretpostaviti postojanje diskriminacije, teret dokazivanja se prebacuje na tuženika kako bi dokazao da opisano postupanje nije bilo utemeljeno na diskriminaciji koja je zabranjena ili, ako je bilo, da se radilo o dopuštenoj iznimci kada je riječ o zabrani diskriminacije. S obzirom na poteškoće s kojima se često susreću podnositelji žalbe u slučajevima diskriminacije kod pružanja izravnih dokaza o diskriminaciji, ovo je važna dimenzija postupovnog prava na koju treba obratiti pažnju (vidjeti kućicu o različitim pristupima zakonodavstvu o diskriminaciji na prethodnoj stranici).

Postupovne mjere u promicanju provedbe O ulozi koju mogu imati parlamenti u pripremi ratifikacije već se govorilo u ovom Priručniku. Čim država ratificira ili pristupi Konvenciji, mora prihvatiti značajne obveze, a zakonodavstva mogu imati važnu ulogu kod osiguravanja ispunjenja tih obveza. Kao prve korake koje je potrebno poduzeti nakon potpisivanja i ratificiranja Konvencije, parlamenti bi trebali: Obaviti sveobuhvatnu reviziju Članak 4.1.(b) Konvencije obvezuje države stranke „na poduzimanje svih odgovarajućih mjera, uključujući zakonodavne, za izmjenu ili ukidanje postojećih zakona, propisa, običaja i prakse, koji predstavljaju diskriminaciju osoba s invaliditetom.“ Slijedom navedenog, jedan od najvažnijih koraka koje bi država trebala čim prije poduzeti nakon što je postala strankom Konvencije,

PETO POGLAVLJE: NACIONALNO ZAKONODAVSTVO I KONVENCIJA

71


Temeljna pitanja koja bi trebala biti obuhvaćena zakonskim mjerama ""

Svako zakonodavstvo bi se trebalo temeljiti na shvaćanju da: XX

je invaliditet rezultat međudjelovanja osobe i okoline i da

XX

osobe s invaliditetom imaju pravo na građanska, kulturna, ekonomska, politička i socijalna prava na ravnopravnoj osnovi s drugima.

"" Diskriminacija na osnovi invaliditeta, uključujući uskraćivanje razumne prilagodbe kao oblika diskriminacije, zabranjena je i u privatnom i javnom sektoru. XX

osobe s invaliditetom bi trebale biti uključene i trebale bi sudjelovati u svim aspektima društva, uključujući:

XX

politički javni život (osiguravanje savjetovanja s osobama s invaliditetom kod provođenja Konvencije i politika i zakona koji se na njih odnose, revizije izbornih zakona itd.);

XX

kulturni život, rekreaciju, razonodu i šport; i

XX

obrazovanje.

"" Pristupačnost fizičkog okruženja, prijevoza, tehnologija, informacija i komunikacija te javnih objekata i službi. "" Posebne mjere privremenog ili trajnog karaktera trebale bi biti uklopljene radi ubrzavanja ili postizanja de facto jednakosti. "" Potrebno je zajamčiti prava pojedinaca i skupina na građansko, kazneno i upravno djelovanje protiv diskriminacije na osnovi invaliditeta te odgovarajuće pravne lijekove. "" Sve definicije oblika invaliditeta trebale bi biti u skladu s člankom 2. Konvencije. "" Trebalo bi osigurati pravo osoba s invaliditetom na jednakost pred zakonom i priznavanje njihove poslovne sposobnosti, uključujući mjere potpore i potrebne zaštitne mehanizme. "" Osobe s invaliditetom trebale bi imati pristup pravosuđu, što uključuje postupovne prilagodbe u svim fazama sudskog postupka. "" Trebalo bi uspostaviti nacionalni mehanizam praćenja provedbe Konvencije.

72

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


a po mogućnosti nakon potpisivanja Konvencije, je obavljanje sveobuhvatne revizije postojećih zakona kako bi se utvrdilo do kojih su razmjera usklađeni s tim ugovorom. Država bi također trebala utvrditi koje sve nove zakonske mjere „Južna Afrika je ostvarila i mjere politike treba provesti kako bi se veliki napredak na području Konvencija provodila. Također bi trebainvaliditeta, samozastupanja lo utvrditi detaljno razrađeni vremenik i reformi politika. Ova revizije zakonodavstva i reformi. Sveobuhvatna revizija ove vrste može biti osobito korisna za državu kod pripremanja početnog izvješća iz Konvencije, koje treba biti sastavljeno u roku od dvije godine nakon ratifikacije. Početno će izvješće utvrditi osnovu za ostvarivanje prava osoba s invaliditetom, odrediti područja u kojima je reforma prioritet te pomoći kod razvoja programa za poboljšanje stanja na način koji je razborit, planiran i nadgledan.

će Konvencija, međutim, učvrstiti i osigurati da država, unatoč promjeni političke perspektive, ako i kada se to dogodi, može nastaviti štititi i biti odgovornom za osobe s invaliditetom i njihove obitelji te osigurati da se prema njima postupa kao prema građanima prvog reda jednako kao prema ostalim građanima koji nemaju invaliditet.“

Postoji niz načina na koje je moguće provesti takvu reviziju. Posebno neovisno statutarno tijelo može se ustanoviti Hendrietta Bogopane-Zulu, članica radi provedbe revizije i izvještavanja parlamenta (Južna Afrika) vladi ili taj zadatak može biti povjeren nekom već postojećem tijelu, kao što je komisija za jednakost, nacionalna komisija za ljudska prava ili komisija za invaliditet. Sam parlament može osnovati odbor za nadgledanje tog procesa ili može taj zadatak povjeriti nekom od postojećih tijela. Okvir Konvencije bi trebao biti mjerilo za utvrđivanje razine uživanja ljudskih prava osobama s invaliditetom. Osobe s invaliditetom trebale bi u velikoj mjeri sudjelovati u tom procesu, kao članovi tijela za reviziju i kao suradnici. Revizija ne bi smjela biti jednokratni čin. Tijelo za reviziju bi trebalo imati trajnu odgovornost nadzora ili bi trebalo osigurati neovisnu reviziju provedbe njegovih preporuka nakon nekog razumnog razdoblja od, na primjer, tri do pet godina. Osigurati usklađenost svih zakona s Konvencijom Osiguravanje usklađenosti novih zakona i propisa s Konvencijom, kao i njihovog unapređivanja ciljeva Konvencije, podjednako je važno kao i revizija postojećeg zakonodavstva. Konvencija obvezuje države da uzmu u obzir prava

PETO POGLAVLJE: NACIONALNO ZAKONODAVSTVO I KONVENCIJA

73


osoba s invaliditetom u svim politikama i programima (članak 4.1.(c)). Vladini službenici trebali bi osigurati usklađenost svojih prijedloga s Konvencijom kod razvoja politika i zakona. Zakonodavna vlast ima ključnu ulogu u pažljivom ispitivanju novog zakonodavstva. Parlamenti bi trebali osigurati postojanje etape u zakonodavnom procesu u kojoj je moguće ispitati usklađenost zakonodavstva s Konvencijom. To može uključivati osnivanje odbora njezinih članova koji bi ispitali zakonske prijedloge ili ustupanje te odgovornosti postojećem odboru ili odborima koji ispituju usklađenost zakonodavstva s načelima ljudskih prava. Pritom je također od iznimne važnosti uključiti osobe s invaliditetom i njihove udruge u taj proces. Parlamenti će možda trebati uložiti posebne napore u osiguravanje da osobe s invaliditetom budu svjesne tih procesa i nacrta zakona te olakšati predstavljanje njihovih mišljenja zakonodavnoj vlasti. Neki parlamenti zahtijevaju da resor izvršne vlasti osigura izjavu kojom se potvrđuje usklađenost zakonodavstva s mjerodavnim međunarodnim normama ili analizu utjecaja zakonodavstva na određenu skupinu nakon predstavljanja nacrta zakona parlamentu. Izjava o utjecaju na invaliditet, bilo da je riječ o neovisnoj izjavi ili izjavi koja je dio analize o utjecaju na ljudska prava, pomogla bi pri usmjeravanju pažnje vlade na to pitanje. Uključiti osobe s invaliditetom u zakonodavni proces Osobe s invaliditetom bi trebale biti aktivno uključene u stvaranje nacrta zakonodavstva i u druge procese odlučivanja koji se njih tiču – jednako kao što su bile aktivno uključene u stvaranje nacrta same Konvencije. Također bi ih trebalo poticati na davanje mišljenja i smjernica prilikom provedbe zakona. Postoji niz načina na koje je moguće osigurati razmatranje svih mišljenja, javnim raspravama (uz dovoljno vremena za prethodno obavještavanja i davanje publiciteta), slanjem pisanih predstavki relevantnim parlamentarnim odborima i dijeljenjem svih komentara dobivenih od šire javnosti, kroz parlamentarne mrežne stranice i druge medije. 7 Parlament bi trebao osigurati dostupnost zakona, postupaka i dokumentacije u pristupačnim oblicima, kao što su velika tiskana slova, Brailleovo pismo i jednostavan jezik, kako bi se osiguralo puno sudjelovanje osoba s invaliditetom u donošenju zakona općenito te posebice kada se radi o pitanjima vezanima uz invaliditet. Prostorije parlamenta i drugih mjesta gdje se održavaju rasprave bi također trebale biti pristupačne osobama s invaliditetom.

Sveobuhvatnija rasprava o uključenosti građana u parlamentarni proces može se pronaći u Parlament i demokracija u 21. stoljeću: Vodič kroz primjere dobre prakse (Ženeva, Međuparlamentarna unija, 2006.), str. 79.-87.

7

74

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Uključiti regionalne ili državne parlamente Odražavajući riječi Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, članak 4.5. Konvencije kaže kako se odredbe Konvencije „odnose na sve dijelove saveznih država bez ikakvih ograničenja ili iznimaka.“ U nekim saveznim državama, glavnu odgovornost i ovlasti provođenja određenih odredbi Konvencije mogu imati pokrajine ili izborne jedinice. Nekorištenje tih ovlasti može predstavljati zanemarivanje međunarodnih obveza od strane države u cjelini. Središnja se vlada ne može obraniti tvrdnjom da nije imala službene ovlasti u tom području. Ova odredba doista nudi neke mogućnosti, jer pokrajinske ili državne zakonodavne vlasti mogu provoditi svoje vlastite zakonodavne i druge inicijative u okvirima svoje nadležnosti i u svrhu provođenja odredbi Konvencije, doprinoseći bilo kojim mjerama koje je donijela središnja vlada.

PETO POGLAVLJE: NACIONALNO ZAKONODAVSTVO I KONVENCIJA

75


KONTROLNA LISTA ZA SABORSKE ZASTUPNIKE

Kako ja mogu pomoći pri ugrađivanju Konvencije u nacionalno zakonodavstvo Osigurati da osnovni državni zakon (ustav ili temeljni zakon) štiti i priznaje građanska, kulturna, ekonomska, politička i socijalna prava osoba s invaliditetom. Osigurati reviziju postojećeg zakonodavstva kako bi se utvrdila njegova usklađenost s Konvencijom. Osigurati da sva područja navedena u Konvenciji budu ugrađena u nacionalno zakonodavstvo, kako ono postojeće, tako i novo. Osigurati savjetovanje s osobama s invaliditetom i njihovim organizacijama tijekom procesa donošenja zakona. Osigurati da se na parlamentarnoj razini ustanove odgovarajuće institucije i mehanizmi kako bi se osiguralo da svi novousvojeni zakoni budu usklađeni s Konvencijom. Osigurati da državnom proračunu bude dodijeljeno dovoljno financijskih sredstava za različite sektore koji su važni za ostvarivanje prava osoba s invaliditetom. Iskoristite parlamentarne postupke kao što su XX

usmena i pisana pitanja;

XX

podnošenje zakonskih prijedloga; i

XX

saborske rasprave.

Podignite razinu svijesti o pravima osoba s invaliditetom

76

XX

raspravom unutar vaše političke stranke;

XX

udruživanjem s drugim saborskim zastupnicima, radi jačanja vaše sposobnosti lobiranja;

XX

partnerstvima s organizacijama osoba s invaliditetom; i

XX

kampanjom za informiranje javnosti. OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


ŠESTO POGLAVLJE

6

Od odredbi do prakse: provođenje Konvencije Zakonodavstvo samo po sebi neće osigurati da osobe s invaliditetom uživaju svoja ljudska prava. Države trebaju formulirati djelotvorne politike i programe pomoću kojih će se odredbe moći provoditi u praksi, sa stvarnim utjecajem na živote osoba s invaliditetom. Za osobe s invaliditetom, kao i za sve ljude, uskraćivanje jednog prava može dovesti do uskraćivanja drugih prava i mogućnosti tijekom njihovih života. Kako bi se ovo pojasnilo, u nastavku je navedeno pet odredbi iz Konvencije. Odnos između osposobljavanja i rehabilitacije (članak 26.), pristupačnost (članak 9.), obrazovanje (članak 24.), rad (članak 27.) i poslovna sposobnost (članak 12.) jasno su objašnjeni. Međutim, to ne znači da bi ovih pet područja trebalo imati prioritet u odnosu na ostale odredbe Konvencije. Upravo nasuprot tome, budući da su prava međusobno povezana, države bi se trebale truditi oko provođenja odvojenih odredbi Konvencije istovremeno.

Osposobljavanje i rehabilitacija Kako dijete, rođeno slijepo, nauči živjeti kao aktivan član društva? Kako se mlada osoba, koja je pretrpjela teške ozljede kralježnice u prometnoj nesreći te izgubila sposobnost hodanja, prilagodi tim novim okolnostima? Kako će majka, koja je ostala bez nogu u nesreći uzrokovanoj minom, nastaviti raditi i brinuti o svojoj obitelji? Osposobljavanje i rehabilitacija (članak 26.) ključni su prvi koraci kod osiguravanja da osobe s invaliditetom mogu voditi neovisan život (članak 19.), da se mogu kretati u društvu (članak 20.) 77


i da mogu ostvariti svoj puni potencijal. Kroz ove procese, osobe s invaliditetom stječu i razvijaju vještine koje će im omogućiti da rade i zarađuju, donose razumne odluke, doprinose društvu i ostvaruju sva druga prava navedena u Konvenciji. Osposobljavanje se odnosi na stjecanje vještina koje će osobi omogućiti život u društvu. Ovakve se vrste programa najčešće odnose na djecu rođenu s teškoćama u razvoju. Rehabilitacija označava povrat funkcija i sposobnosti. Općenito govoreći, ona se primjenjuje kod odrasle osobe koja se nakon stjecanja invaliditeta mora ponovno prilagoditi društvu. Osposobljavanje i rehabilitacija obično su vremensko ograničeni procesi koji su prilagođeni pojedincu. Oni uključuju postavljanje ciljeva koje treba postići uz koordiniranu pomoć stručnjaka i po mogućnosti uz sudjelovanje članova obitelji i bliskih prijatelja. Osposobljavanje i rehabilitacija mogu uključivati liječničku, psihološku, društvenu i stručnu potporu. Bez ovakve vrste pomoći, osobe s invaliditetom vjerojatno neće moći ostvariti pravo na pristupačnost, obrazovanje i rad.

Rehabilitacija u zajednici Rehabilitacija u zajednici (RUZ) je pristup koji se primjenjuje u više od 90 zemalja na svijetu. Dio je opće strategije razvoja zajednice čiji je cilj smanjenje siromaštva, izjednačavanje mogućnosti i uključivanje osoba s invaliditetom u društvo. Budući da se zajednice razlikuju kada je riječ o društvenogospodarskim uvjetima, prirodnim obilježjima, kulturi i političkom sustavu, ne može postojati jedan model RUZ-a koji se može primijeniti u cijelom svijetu. RUZ je stoga fleksibilna, dinamična i prilagodljiva strategija koja uključuje pristup zdravstvenoj skrbi, obrazovanju i stručnom usavršavanju, projektima koji generiraju prihode te sudjelovanje i uključenost u zajednicu. RUZ se provodi unutar zajednice i oko nje. Provodi se kroz zajednički rad između osoba s invaliditetom, njihovih obitelji, udruga i zajednica te odgovarajućih vladinih i nevladinih organizacija (NGO) koje djeluju u području razvojnog sektora. Budući da djelovanje zajednice osigurava da osobe s invaliditetom imaju jednaka prava i mogućnosti kao i ostali članovi zajednice, RUZ se sve više smatra neizostavnom sastavnicom razvoja zajednice. Svjetska zdravstvena organizacija, Međunarodna organizacija rada, UNESCO i međunarodne nevladine organizacije sa širokim iskustvom na području invaliditeta i razvoja te udruge osoba s invaliditetom utvrđuju smjernice o tome kako RUZ može pomoći osobama s invaliditetom da ostvare svoja prava i promiču poštivanje njihovog urođenog dostojanstva.

78

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Pristupačnost U svakom društvu postoje nebrojene prepreke i barijere – od stuba kojima se ne može penjati do znakova koji se ne mogu pročitati – koje osobama s invaliditetom onemogućavaju ispunjen život. Pristupačnost (članak 9.) uključuje osiguravanje jednakog pristupa prostorima i uslugama u zajednici svim članovima društva, uključujući osobe s invaliditetom. Ono je vodeće načelo Konvencije (članak 4.) i važno je za sva područja provedbe. Iako je skupo provesti neke od odredbi vezanih uz pristupačnost iz Konvencije u kratkom roku, postoji niz jeftinijih i tehnološki manje zahtjevnih rješenja koja bi imala trenutni učinak. Na primjer, omogućavanje pristupa informacijama može biti relativno jeftino te će znatno poboljšati živote osoba s invaliditetom, bilo da se radi o čitanju etikete s cijenom, ulasku u dvoranu radi sudjelovanja na sastanku, čitanju voznog reda ili pregledavanju mrežnih stranica. Televizija je priznata kao bitan izvor informacija i kao sredstvo pristupa kulturnim i športskim događajima. Članovi parlamenta, u suradnji s medijskom industrijom, mogu raditi na tome da televiziju učine pristupačnom osobama koje su gluhe i starijim osobama tako da im se osiguraju titlovi ili titlovi za gluhe8 koji se mogu čitati pomoću uređaja. Ove su mjere već usvojene u više od 30 zemalja diljem svijeta.

Pristupačnost i internet Internet pruža mogućnosti svima; no većina tih mogućnosti i dalje je nepristupačna osobama s invaliditetom. Krajem 2006. godine, izvršena je procjena oko 100 vodećih mrežnih stranica u 20 zemalja pomoću međunarodnih smjernica za omogućavanje pristupačnosti koje je utvrdio Konzorcij World Wide Web (W3C). Istražene mrežne stranice uključuju one o putovanjima, financijama, medijima, vladi i maloprodaji. Istraživanje je otkrilo da većina pregledanih mrežnih stranica ne udovoljava međunarodnim standardima pristupačnosti; zapravo, samo 3 od 100 mrežnih stranica postiglo je minimalne standarde pristupačnosti. Dok se neke od tih stranica mogu jednostavno modernizirati kako bi bile prilagođene osobama s invaliditetom, većina njih zahtijeva velike izmjene. Učiniti informacijske tehnologije pristupačnima osobama s invaliditetom nije samo pitanje ljudskih prava; to je i pitanje dobrog poslovanja. Analize pokazuju da se mrežne stranice koje su pristupačne pojavljuju na prvim mjestima kod rangiranja stranica na web pretraživačima, stvaraju uštedu za održavanje mreže i tvrtkama o čijim se mrežnim stranicama radi omogućuju pristup korisničkoj bazi koja je velikim dijelom neiskorištena.

Titlovi za gluhe sadrže opis svih auditivnih informacija (govornih i ne-govornih informacija, odnosno svih informacija koje se čuju (a da se ne odnose samo na govor) (op. prev.)

8

ŠESTO POGLAVLJE: od odredbi do prakse: provođenje konvencije

79


Na sličan način, internet predstavlja bitnu poveznicu s obrazovanjem, mogućnostima zapošljavanja, novostima i informacijama o zdravstvenoj skrbi te čini kanal za građansko djelovanje i društveno umrežavanje. Osobama koje ne mogu pristupiti internetu uskraćen je određen stupanj uključenosti u društvo. Kod kreiranja i stvaranja mrežnih stranica prema smjernicama za omogućavanje pristupačnosti, svi korisnici imaju jednak pristup informacijama dostupnima internetom. Iako nekoliko zemalja trenutačno zahtijeva da barem mrežna stranica vlade bude pristupačna osobama s invaliditetom, većina mrežnih stranica diljem svijeta i dalje im je nepristupačna (vidjeti kućicu na prethodnoj stranici). Pristup informacijama također je važan tijekom kriznih stanja. Katastrofe koje su se nedavno dogodile u svijetu pokazale su da osobe s invaliditetom ne

Učiniti život pristupačnim Fizičko okruženje Pristupačno fizičko okruženje koristi svima, a ne samo osobama s invaliditetom. Konvencija navodi kako je potrebno poduzeti mjere kako bi se uklonile prepreke i barijere u zatvorenim i otvorenim prostorima, uključujući škole, zdravstvene ustanove i radna mjesta (članak 9.1.(a)). Oni ne uključuju samo zgrade, već i pješačke staze, nogostupe, kao i prepreke koje ometaju protok pješačkog prometa. Tijekom vremena, sva bi se nova izgradnja trebala temeljiti na dizajnu koji uključuje prilagodbe osobama s invaliditetom. Svjetska je banka zaključila kako troškovi uključivanja tih elemenata u vrijeme izgradnje mogu biti minimalni. Također se pokazalo kako su troškovi prilikom izgradnje zgrada koje su pristupačne veći za manje od 1 posto. Javni objekti i službe Konvencija traži od vlada da daju dobar primjer kada je riječ o osiguravanju punog sudjelovanja u društvu osobama s invaliditetom utvrđivanjem smjernica za pristupačnost prostora i usluga (članak 9.2.(a)). Pristupačnost može zahtijevati osiguravanje rampi za ulazak u vladine zgrade, znakovlja na Brailleu, pristupačnih nužnika i tumača znakovnog jezika ili titlova na javnoj televiziji koji se mogu čitati uređajem. Ove bi smjernice trebalo utvrditi uz savjetovanje s osobama s invaliditetom i/ili organizacijama koje ih predstavljaju. Prijevoz Prijevoz, uključujući zračni promet, autobuse, vlakove i taksije, neophodan je za neovisno življenje. U mnogim slučajevima, osobama s invaliditetom, osobito osobama s oštećenjem vida ili osobama koje se ne mogu lako kretati, uskraćen je pristup tim važnim uslugama te im je stoga onemogućeno pohađanje škole, posao ili liječenje.

80

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


primaju jednaku potporu kao ostali tijekom tih katastrofa. Konvencija poziva države na poduzimanje mjera vezanih uz službe hitnih intervencija (članak 9.1.(b)). Slanje poruka mobitelom je, primjerice, vrlo brzo postalo jednom od najomiljenijih načina komuniciranja za osobe koje su gluhe. Međutim, službe hitne intervencije u većini zemalja ne mogu komunicirati slanjem poruka mobitelom zbog neujednačenih pravila komunikacije informacijskih tehnologija.

„Omogućite li osobama koje su slijepe pristup informacijama u pravo vrijeme i na učinkovit način, te u obliku koji one mogu čitati, razumjeti i sistematizirati, zajamčeno je da će slijepe osobe diljem svijeta dati veliki doprinos društvu.“

U većini zemalja, ne postoje zakoni o pružanju informacija u dostupnim obDon Breda, stručnjak za informacijsku licima, kao što su Braille, audio oblici ili tehnologiju koji je slijep (SAD) znakovni jezik, ili zakoni koji bi omogućili pristupačnost mrežnih stranica. Često, čak i kada postoji odgovarajuće zakonodavstvo, te je zakone potrebno pretočiti u praksu. Konvencija također traži od vlada donošenje odgovarajućeg zakonodavstva i sredstava kako bi se osiguralo da osobe s invaliditetom mogu pristupiti informacijama koje imaju izravan utjecaj na njihove živote (članak 9.1.(a) i 2.(g)).

KONTROLNA LISTA ZA SABORSKE ZASTUPNIKE

Kako ja mogu društvo učiniti pristupačnijim: Obiđite svoju zajednicu i ustanovite koliko prepreka postoji, kao što su stepenice na ulazu u zgradu, nedostatak spuštenih nogostupa i znakovlja na Brailleu itd. Utvrdite jesu li Vladini materijali dostupni u alternativnim oblicima koji su pristupačni osobama s invaliditetom. Provjerite u kojoj su mjeri pristupačni Vladini objekti i usluge. Utvrdite jesu li u Vladinim planovima za izvanredne situacije predviđeni troškovi za osobe s invaliditetom. Posavjetujte se s osobama s invaliditetom i organizacijama koje ih predstavljaju o koracima koje treba poduzeti radi poboljšanja pristupačnosti. ŠESTO POGLAVLJE: od odredbi do prakse: provođenje konvencije

81


Obrazovanje Postoje mnogobrojne potencijalne prepreke obrazovanju za osobe s invaliditetom, pogotovo u zemljama u razvoju. One uključuju: "" Siromaštvo "" Prenatrpane škole "" Nedostatak educiranih nastavnika "" Nedostatak razumne prilagodbe i potpore za studente s

invaliditetom

"" Nepristupačni objekti "" Neodgovarajući nastavni planovi i programi "" Loš ili nepristupačan prijevoz "" Društvena stigmatizacija i nedovoljno poznavanje školskog

okruženja.

Sadašnje procjene govore kako stope upisa u škole za djecu s teškoćama u razvoju u zemljama u razvoju iznose 1 do 3 posto; stoga je oko 98 posto djece s teškoćama u razvoju nepismeno i ne pohađa školu. Dokle god toliko velik broj djece „Moje su ocjene iz ispita s teškoćama u razvoju ne pohađa školu, bile više od ocjena onih milenijski razvojni cilj koji se odnosi na studenata iste godine postizanje univerzalnog osnovnog obrazovanja će ostati nedostižan. Ipak, istražiškolovanja koji su pohađali vanja pokazuju da kod djece, uključujući specijalnu školu: ali ne djecu s ozbiljnim teškoćama u razvoju, koja zato jer sam pametnija, su uključena u redovito obrazovanje postoji već samo zbog mogućnosti veća vjerojatnost da završe školu, nastave koje sam imala i koje su mi svoje obrazovanje i osposobljavanje i nakon srednje škole, zaposle se, imaju pristojne dane.“ plaće i postanu aktivni članovi u svojim zajednicama. Lucia Bellini, studentica koja je slijepa (Ujedinjeno Kraljevstvo)

Konvencija pokriva brojne aspekte obrazovanja u različitim fazama života (članak 24.). Njezin je prioritet potaknuti djecu s teškoćama u razvoju na pohađanje škole na svim razinama (članak 24.2.(a)). Konvencija tvrdi kako je najbolji način da se to učini usredotočiti se na ono što je u najboljem interesu djeteta (članak 24.2.(b)). Konvencija također govori o potrebama obrazovanja za velik broj odraslih osoba s invaliditetom koji su neobrazovani ili su nedovoljno obrazovani zbog nedostatka mogućnosti ili pristupa u vrijeme kada su bili djeca. Ona također priznaje važnost cjeloživotnog učenja (članak 24.5.), uključujući i one odrasle osobe koje steknu 82

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


invaliditet i, iz tog razloga, žele ili trebaju daljnje obrazovanje kako bi bili sposobni raditi, što uključuje stručnu izobrazbu i sveučilišne programe. Pristup obrazovanju koji promiče Konvencija temelji se na sve većem broju dokaza koji pokazuju da uključujuće obrazovanje ne omogućuje samo najbolje okruženje za obrazovanje, što uključuje djecu s intelektualnim oštećenjima, već također pomaže kod rušenja prepreka i u borbi protiv stereotipa. Ovaj pristup pomaže kod stvaranja društva koje je spremno prihvatiti i uključiti invaliditet, umjesto da prema njemu pokazuje strah. Kada djeca s teškoćama u razvoju i bez tih teškoća zajedno odrastaju i uče, jedni uz druge i u istoj školi, kod njih se razvija veće međusobno razumijevanje i poštivanje. Prijelaz sa školskog sustava koji se oslanja na specijalizirano obrazovanje na sustav uključujućeg obrazovanja treba pažljivo planirati i provesti kako bi se zaštitile potrebe i ono što je u najboljem interesu djeteta. Preduvjet je potpora roditelja, vodstva zajednice i nastavnika. Kako bi bilo uključujuće, sustav općeg obrazovanja treba: "" Osigurati odgovarajuću opremu i nastavni materijal za osobe s

invaliditetom;

"" Usvojiti nastavne metode te planove i programe koji obuhvaćaju

potrebe sve djece i svih učenika, uključujući one s teškoćama u razvoju, kao i promicati prihvaćanje raznolikosti;

"" Educirati sve nastavnike kako bi mogli podučavati u inkluzivnim

učionicama te ih poticati na međusobno pružanje potpore;

Izvan granica obrazovnog sustava Pristup obrazovanju ne odnosi se samo na obrazovni sustav. Čak i ako škola omogućuje upis djetetu s teškoćama u razvoju, nedostatak pristupačnog prijevoza može dolazak do škole učiniti teškim ili nemogućim. Ponekad je škola sama po sebi nepristupačna. Promjena fizičke infrastrukture može se činiti teškom, ali i ne mora biti. Povremeno je sve zgrade potrebno obnoviti, može se provesti nadogradnja ili se u njih mogu ugraditi pristupačni dijelovi. U budućnosti, pristupačnost svih novih zgrada, što uključuje obrazovne objekte, trebala bi biti obavezna. To ne uključuje samo one dijelove zgrada koje omogućuju ulazak u zgradu osobama koje se služe invalidskim kolicima, već i obilježja kao što su znakovlje na Brailleu i odgovarajuće osvjetljenje za osobe lošijeg vida. Troškovi uključivanja tih elemenata kojima se postiže pristupačnost u trenutku izgradnje mogu biti minimalni, pri čemu su istraživanja pokazala da izvršavanje takvih prilagodbi troškove izgradnje čini većima za manje od 1 posto.

ŠESTO POGLAVLJE: od odredbi do prakse: provođenje konvencije

83


"" Osigurati različite oblike potpore koji udovoljavaju različitim

potrebama svih učenika, uključujući učenike s teškoćama u razvoju, u najvećoj mogućoj mjeri; i

""

Omogućiti učenje Brailleovog pisma i znakovnog jezika kako bi djeca koja su slijepa, gluha ili gluhoslijepa imala pristup obrazovanju i kako bi mogla komunicirati.

Troškovi uključujućeg obrazovanja Uključenost se često pogrešno shvaća kao nešto što je pretjerano skupo, nepraktično, neodrživo ili je isključivo pitanje invaliditeta. Međutim, nisu sve pozitivne mjere skupe. Nekoliko je zemalja već razvilo financijski isplative programe radi promicanja uključenosti s ograničenim sredstvima. Države bi trebale koristiti dostupna sredstva, usredotočiti se na postizanje jasnih ciljeva i osigurati održivost financiranja obrazovanja u kratkom, srednjem i dugom

KONTROLNA LISTA ZA SABORSKE ZASTUPNIKE

Što ja mogu učiniti kako bi obrazovanje postalo uključujuće: Potaknite uporabu metodologija uključujućeg obrazovanja kao sastavnog dijela nastavnih planova i programa za izobrazbu nastavnika. Potaknite osobe s invaliditetom da se obrazuju kao nastavnici. Služite se tehnikama izobrazbe u obliku piramide, gdje nastavnici koji su već upoznati s metodologijama uključujućeg obrazovanja podučavaju druge nastavnike. Promičite programe mentorstva među vršnjacima, pri čemu učenici viših razreda pomažu učenicima nižih razreda. Promičite partnerstva između škola i roditelja. Povežite postojeće mreže rehabilitacije u zajednici s inicijativama za uključujuće obrazovanje. Osigurajte da je kod procjene djeteta omogućena razumna prilagodba. Preobrazite postojeće specijalne škole u referentne centre za pružanje podrške. Stvorite mehanizam izvještavanja kako bi se pratio upis djece s teškoćama u razvoju u škole i njihovo završavanje škole

84

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


roku. Rezanje financijskih sredstava sustavu uključujućeg obrazovanja ima ozbiljne štetne posljedice ne samo za pojedince, već općenito za politiku uključivanja. Okruženja koja su namijenjena uključujućem obrazovanju općenito su manje skupa od segregiranih sustava. Ova je činjenica u skladu sa stanovištem da je jedinstven, integriran sustav obrazovanja jeftiniji od dvaju odvojenih sustava. Jedinstven sustav smanjuje troškove upravljanja i administracije. Prijevoz je također jeftiniji, jer segregirane okoline obično uključuju pojedince iz većeg geografskog područja. Iskustvo je pokazalo kako je gotovo 80 do 90 posto djece s posebnim obrazovnim potrebama, što uključuje djecu s intelektualnim oštećenjima, moguće lako integrirati u redovne škole i učionice, uz uvjet da postoji temeljna potpora njihovom uključivanju.

Rad i zapošljavanje Zapošljavanje (članak 27.) pruža brojne mogućnosti sudjelovanja u društvu, od ekonomske neovisnosti i zasnivanja obitelji do osjećaja davanja doprinosa nacionalnom gospodarstvu. No u svakom društvu, osobe s invaliditetom nisu u potpunosti uključene u tržište rada. Većina ih je nezaposlena ili ih se odgovara od aktivnog traženja posla. Među onima koji rade, mnogi su djelomično zaposleni, plaća im iznosi manje od minimalne plače te rade poslove koji nisu na razini njihovih sposobnosti. Ovaj manjak sudjelovanja u gospodarstvu zemlje ima značajan utjecaj na živote osoba s invaliditetom, jer one nisu u mogućnosti živjeti u skladu s odgovarajućim životnim standardom (članak 28.) i živjeti neovisno u zajednici (članak 19.). U svim regijama na svijetu postoji veliki jaz između radnih uvjeta i trendova u zapošljavanju osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta. Osobe s invaliditetom prečesto ovise o prosjačenju, milosrđu i socijalnoj pomoći, umjesto oslanjanja na mogućnost konkretnog zapošljavanja kako bi se mogle same uzdržavati. Poslodavci često ne žele zaposliti osobe s invaliditetom ili jednostavno odbacuju njihove prijave za posao, smatrajući da one nisu sposobne izvršavati određene zadatke i/ili da bi njihovo zapošljavanje bilo preskupo. Uzrok ovakvog stava su strah i prisutnost stereotipa i više naglašava invaliditet nego sposobnosti pojedinca. Međutim, empirijski dokazi ukazuju na činjenicu da su osobe s invaliditetom pokazale vrlo visoku razinu uspješnosti kada je riječ o obavljanju svog posla i kada se radi o stopi zadržavanja svog radnog mjesta, kao i veći postotak dolaženja na posao u odnosu na njihove kolege koje nemaju invaliditet. Uz to, troškovi prilagodbi radnicima s invaliditetom često su minimalni, a za većinu uopće nije potrebno provesti nikakve prilagodbe. Analize su pokazale kako se poslodavci koji zapošljavaju osobe s invaliditetom susreću s brojnim pogodnostima, koje uključuju povećani radni moral i veći broj zainteresiranih klijenata.

ŠESTO POGLAVLJE: od odredbi do prakse: provođenje konvencije

85


U zemljama u razvoju, većina je radnika s invaliditetom zaposlena u neformalnom sektoru, u kojem je zaštita radnika ograničena i posao nesiguran. Procjenjuje se da je između polovice i tri četvrtine radne snage, koja nije zaposlena u poljoprivrednom sektoru u zemljama u razvoju, zaposlena u neformalnom sektoru. U Africi, postotak radnika u neformalnom sektoru kreće se od 48 posto u Sjevernoj Africi do 78 posto u Podsaharskoj Africi. Samozapošljavanje izvan poljoprivrede čini 60 do 70 posto poslova u neformalnom sektoru. Žene s invaliditetom imaju još manju mogućnost zaposlenja od muškaraca, a ako se i zaposle, zarađuju manje. Mnoge zemlje nemaju zakonodavstva koja bi promicala i štitila prava radnika s invaliditetom. To omogućuje diskriminaciju osoba s invaliditetom na radnom mjestu, sprječavajući njihov pristup tržištu rada. Uzrok njihove neprisutnosti u gospodarstvu također je nedostatak mogućnosti obrazovanja i izobrazbe koje su osobama s invaliditetom bile dostupne kada su bile mlađe. Provođenje odredbi Konvencije koje se odnose na rad i zapošljavanje izravno utječe na otprilike 470 milijuna žena i muškaraca radne dobi koji imaju invaliditet. Konvencija nabraja obveze koje imaju države kada je riječ o osiguravanju zakonskih prava osoba s invaliditetom na mogućnost zarađivanja od rada, slobodno odabranog ili prihvaćenog, i na zabranu diskriminacije na osnovi invaliditeta kada je riječ o svim oblicima zapošljavanja (članak 27.1.). Uz promicanje otvaranja tržišta rada osobama s invaliditetom, Konvencija također priznaje važnost samozapošljavanja, što je osobito važno za zemlje u razvoju (članak 27.1.(f )). Konvencija također predviđa razumnu prilagodbu (članak 27.1.(i)) i promiče politike i programe, uključujući pozitivnu diskriminaciju, koji potiču poslodavce na zapošljavanje osoba s invaliditetom (članak 27.1.(h)). Iako se na poslodavce često gleda kao na pravne osobe privatnog sektora, u

Kako pristup obrazovanju i prijevozu utječe na pristup radnim mjestima Kada osobe s invaliditetom nisu uključene u politike i planiranje vezane uz prijevoz, fizičku infrastrukturu i obrazovne sustave, često su isključene iz zapošljavanja. Čak i kada su osobama s invaliditetom dostupna radna mjesta, one se mogu susresti s drugim preprekama kada je riječ o zapošljavanju: moguće je da im nije bilo omogućeno željeno obrazovanje; da nemaju pristup popisu poslova u prikladnim oblicima; ili da ne postoji pristupačan prijevoz do posla i nazad. Svi ovi čimbenici mogu obeshrabriti osobe s invaliditetom od traženja posla.

86

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Osiguravanje mogućnosti zapošljavanja Invaliditet ponekad može utjecati na sposobnost pojedinca da obavi posao na način koji je uobičajen ili na koji ga inače obavlja. Obveza izvršavanja razumne prilagodbe ovisno o pojedinom slučaju ili pravo na izvršavanje prilagodbe uključeno je u odredbe Konvencije koje se odnose na rad i zapošljavanje. Odredbe o razumnoj prilagodbi u kontekstu zapošljavanja usvojene su u različitim dijelovima svijeta, ali su mnogim zemljama nove. Poslodavcima i zaposlenicima podjednako su potrebni vodstvo i pomoć kod određivanja koje su to razumne prilagodbe potrebne. Mjere pozitivne diskriminacije, poput kvota pri zapošljavanju, nastoje promicati jednakost mogućnosti i imaju za cilj prevladavanje strukturalnih nedostataka koje su usmjerene na određene skupine. Za razliku od razumne prilagodbe, smisao tih mjera nije udovoljavanje potrebama pojedinaca. Mjere pozitivne diskriminacije su privremene i traju samo do trenutka prevladavanja strukturalnih nedostataka, bilo naknadom ili stvaranjem pravednijeg sustava.

mnogim zemljama, posebno zemljama u razvoju, vlada je glavni poslodavac. Budući da Konvencija zahtijeva od vlada izvršavanje odgovarajućih razumnih prilagodbi radi zapošljavanja većeg broja osoba s invaliditetom na svim razinama, vlada može poslužiti kao model poslodavcima u privatnom sektoru. Mnoge zemlje imaju neki oblik kvota pri zapošljavanju kada se radi o osobama s invaliditetom, barem za radna mjesta u javnom sektoru. Ove se kvote kreću od 2 do 7 posto, no stope ispunjenja tih kvota općenito su niske, krećući se između 50 i 70 posto. Kvote se najčešće odnose na tvrtke srednje veličine i veće tvrtke, a tvrtke koje ne ispunjavaju kvote obično se novčano kažnjavaju. Iako novčano kažnjavanje nije pridonijelo poboljšanju ispunjenja kvota, novac prikupljen tim putem predstavlja dodatna novčana sredstva koja se često upotrebljavaju za programe vezane uz zapošljavanje osoba s invaliditetom. Države stranke mogu imati koristi od stvaranja prijelaznih programa za osobe koje prelaze sa sustava primanja socijalne pomoći na otvoreno tržište rada. Odredbe Konvencije vezane uz rad i zapošljavanje odnose se na osobe s invaliditetom u svim fazama zapošljavanja, uključujući osobe koje traže posao, napreduju na radnom mjestu i na osobe koje tijekom zaposlenja steknu invaliditet i žele zadržati svoj posao. Konvencija također promiče radnička i sindikalna prava (članak 27.1.(c)). Države imaju također zakonsku obvezu osigurati da osobe s invaliditetom ne budu držane u ropskom ili podčinjenom odnosu ŠESTO POGLAVLJE: od odredbi do prakse: provođenje konvencije

87


Velike korporacije podržavaju uključenost Posao i invaliditet je europska mreža nastala iz grupe partnera velikih tvrtki koja je osnovana 2003. godine, Europske godine osoba s invaliditetom. Ta mreža promiče inicijative uključivanja invaliditeta i potiče razmjenu ideja između poslovnih i političkih aktera te osoba s invaliditetom. Posao i invaliditet ima za cilj ostvariti uključenost osoba s invaliditetom u sve aspekte europskog društva, osobito kao radnike, potrošače i kreatore politika. Članovi mreže Posao i invaliditet vodeće su ličnosti svojih poduzeća. U središtu njihove pozornosti su pitanja vezana uz fizičku pristupačnost, pristupačnost proizvodima i uslugama putem interneta te zapošljavanje. Osnivači mreže Posao i invaliditet su Adecco, Hewlett-Packard, IBM, Manpower, Microsoft i Schindler.

i da budu, pod uvjetima ravnopravnim s drugima, zaštićene od prisilnog rada (članak 27.2.).

KONTROLNA LISTA ZA SABORSKE ZASTUPNIKE

Kako ja mogu povećati mogućnost zapošljavanja za osobe s invaliditetom: Utvrdite sadrži li sustav socijalne skrbi faktore koji nehotično odvraćaju od traženja posla. U nekim slučajevima, sustav socijalne skrbi odvraća osobe s invaliditetom od traženja zaposlenja. Promičite profesionalnu rehabilitaciju i druge politike uključivanja. Omogućite suradnju između Vlade, poslodavaca i zaposlenika kako bi obratili pažnju na poslovanje kada je riječ o politikama uključivanja invaliditeta i poticali njihovo usvajanje u javnom i privatnom sektoru. Forum poslodavaca za invaliditet u Ujedinjenom Kraljevstvu dobar je primjer ovakve vrste rada. Podržavajte udruge osoba s invaliditetom u njihovim nastojanjima da zagovaraju radno okruženje koje je uključujuće i svima pruža jednake mogućnosti.

88

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Kada je riječ o praksi, države su dužne osigurati da se osobe s invaliditetom mogu prijaviti na posao jednako kao i osobe bez invaliditeta, da su zaštićene od diskriminacije, da na radnom mjestu imaju jednaka prava kao i ostali te jednake mogućnosti napredovanja u karijeri. Vlade, udruženja radnika i sindikati, poslodavci i predstavnici osoba s invaliditetom mogu zajedno raditi kako bi osigurali socijalnu i ekonomsku integraciju osoba s invaliditetom. Radnje koje se preporučuju razlikuju se s obzirom na razinu gospodarske razvijenosti unutar pojedine zemlje. Konvencija također priznaje da su samozapošljavanje i malo poduzetništvo za mnoge osobe s invaliditetom u zemljama u razvoju prva, a ponekad i jedina opcija. Države stranke Konvencije imaju zakonsku obvezu promicati takve mogućnosti. Kako su vlade dužne promicati zapošljavanje osoba s invaliditetom u formalnom sektoru, od njih se također zahtijeva uključivanje osoba s invaliditetom u sustave razvoja mikrokreditiranja i mikrofinanciranja. Ovi sustavi su se u mnogim dijelovima svijeta pokazali vrlo uspješnima, ali se njima često zaboravljalo uključiti ili se namjerno isključivalo osobe s invaliditetom kao potencijalne korisnike.

Poslovna sposobnost i sustav podrške pri odlučivanju Zamislite da vam je oduzeta sposobnost odlučivanja, potpisivanja ugovora, glasovanja, obrane vaših prava na sudu ili odabira liječenja samo zato jer imate invaliditet. Za mnoge osobe s invaliditetom ovo je životna stvarnost čije posljedice mogu biti ozbiljne. Kada je pojedincima uskraćena poslovna sposobnost, njih se time ne lišava samo njihovog prava na jednakost pred zakonom već i mogućnosti da obrane i uživaju druga ljudska prava. Skrbnici i staratelji koji obavljaju radnje u ime osoba s invaliditetom ponekad ne djeluju u skladu s interesima pojedinca kojeg predstavljaju; što je još gore, često zloupotrebljavaju svoje položaje, kršeći time prava drugih. Članak 12. Konvencije priznaje da osobe s invaliditetom imaju poslovnu sposobnost na jednakoj osnovi kao i druge osobe. Drugim riječima, pojedinac ne može izgubiti svoju poslovnu sposobnost samo zbog svoga invaliditeta. (Međutim, osoba može biti lišena poslovne sposobnosti u okolnostima koji vrijede za sve osobe, kao u slučaju kada je netko osuđen za kazneno djelo.) Konvencija priznaje da je nekim osobama s invaliditetom potrebna pomoć kod ostvarivanja poslovne sposobnosti, te su države dužne učiniti ono što mogu kako bi podržale te pojedince i uvele zaštitne mehanizme u slučaju zlouporabe te podrške. Podrška može biti u obliku jedne osobe kojoj je povjereno pružanje potpore ili mreže osoba; ona može biti potrebna samo povremeno ili stalno. ŠESTO POGLAVLJE: od odredbi do prakse: provođenje konvencije

89


Sustav podrške pri odlučivanju u praksi Provincija Britanska Kolumbija u Kanadi jedna je od vodećih jurisdikcija koje su uklopile sustav podrške pri odlučivanju u svoje zakone, politike i praksu. Osoba s invaliditetom može sklopiti „ugovor o zastupanju“ s mrežom pružatelja podrške. Ugovor je znak ostalima, uključujući liječnike, financijske ustanove i pružatelje usluga, da je pojedinac dao toj mreži ovlasti da mu pomažu pri odlučivanju i da ga zastupaju u određenim situacijama. Jedna od glavnih inovacija tog zakonodavstva je da osobe s težim oblicima invaliditeta mogu sklopiti ugovore o zastupanju s mrežom pružatelja podrške samo na temelju ukazivanja „povjerenja“ odabranim osobama. Kako bi se ugovor sklopio, pojedinac ne treba dokazivati zakonsku nadležnost na temelju uobičajenih kriterija, kao što su dokazana sposobnost razumijevanja relevantnih informacija, vođenje računa o posljedicama, samostalno djelovanje i samostalno prenošenje odluke. Mnoge osobe i mreže pružatelja podrške sklopile su ugovore o zastupanju kao alternativama skrbništvu ili drugim oblicima supstitucijskog (zamjenskog) odlučivanja. Referentni centar za ugovore o zastupanju koji postoji na lokalnoj razini pomaže kod stvaranja i održavanja mreža pružatelja podrške pružanjem informacija, izdavanjem knjiga, organiziranjem radionica i savjetovanjem. Centar također nadzire registar u koji ta mreža može poslati ugovor kako bi ga druge strane pregledale ako je to potrebno prije sklapanja tog ugovora s pojedincem. Za više informacija pogledajte www.rarc.ca.

Kada se radi o sustavu podrške pri odlučivanju, pretpostavlja se da odluka uvijek mora biti donesena u skladu s najboljim interesom osobe s invaliditetom na koju će ta odluka utjecati. Pojedinac je taj koji odlučuje; osoba(e) koja pruža( ju) podršku objašnjava određena pitanja onda kada je to potrebno te tumači(e) znakove koje daje pojedinac i njegove želje. Čak i kada osoba s invaliditetom zahtijeva punu potporu, osoba(e) koja(e) je pruža( ju) trebala bi omogućiti toj osobi da ostvaruje svoju poslovnu sposobnost u najvećoj mogućoj mjeri, prema svojim željama. Ovo razlikuje sustav podrške pri odlučivanju od sustava supstitucijskog (zamjenskog) odlučivanja, kao što su naputci za slučaj nesposobnosti odlučivanja i zakonski mentori/prijatelji, kada skrbnik ili staratelj ima ovlasti, dane od suda, odlučivanja u ime pojedinca a da nužno ne mora dokazati da su te odluke donesene u skladu s njegovim najboljim interesima ili prema njegovim željama. Stavak 4. članka 12. poziva na uvođenje zaštitnih mehanizama radi zaštite od zlouporabe tih mehanizama podrške. Sustav podrške pri odlučivanju može imati nekoliko oblika. Osobe koje pomažu pojedincu mogu prenijeti namjere tog pojedinca drugima ili mu pomoći kod razumijevanja mogućnosti koje su mu na raspolaganju. Mogu pomoći 90

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


drugima da shvate kako je osoba s ozbiljnim oblikom invaliditeta također i osoba s prošlošću, interesima i životnim ciljevima, kao i netko tko je sposoban ostvarivati svoju poslovnu sposobnost. Iako postoje neki dobri modeli mreža podrške, općenito ne postoji dobar okvir politika; zakoni o skrbništvu i skrbničkoj praksi i dalje prevladavaju. Ponekad je teško imenovati mreže podrške, pogotovo ako pojedinac ne može odabrati osobu ili osobe kojima će biti povjereno pružanje podrške. Nadalje, osobama smještenima u neku instituciju često je uskraćena podrška, čak i onda kada je ona dostupna. Uspostavljanje sveobuhvatnih mreža podrške zahtijeva ulaganje napora i financijska sredstva, iako postojeći modeli skrbništva mogu biti podjednako skupi. Na sustav podrške pri odlučivanju stoga treba gledati kao na preraspodjelu postojećih resursa, a ne kao na dodatni trošak.

KONTROLNA LISTA ZA SABORSKE ZASTUPNIKE

Što ja mogu učiniti kako bih osigurao(la) da osobe s invaliditetom ostvaruju svoju poslovnu sposobnost: Posavjetujte se s organizacijama civilnog društva kako biste doznali postoji li sustav podrške pri odlučivanju u vašoj izbornoj jedinici. Ispitajte zakone o skrbništvu i razmotrite promiču li zakoni i politike sustav podrške pri odlučivanju te poštuju li poslovnu sposobnost osoba s invaliditetom. U Saboru postavite pitanje sustava podrške pri odlučivanju i potaknite stvaranje programa koji bi promicali sustav podrške pri odlučivanju. Posjetite psihijatrijske ustanove kako biste doznali kakve sve mreže podrške postoje. Održavajte javne rasprave u izbornim jedinicama kako biste postali svjesni iskustva osoba s invaliditetom kada je riječ o poslovnoj sposobnosti i podršci. Prikupite primjere dobre prakse unutar sustava podrške pri odlučivanju te ih prenesite članovima parlamenata drugih zemalja. Osigurajte da parlamentarni odbori za Konvenciju ukljuće poslovnu sposobnost i sustav podrške pri odlučivanju u svoj dnevni red. Predložite stvaranje nacionalnog okvira za sustav podrške pri odlučivanju koji je u skladu s Konvencijom Ujedinjenih naroda. ŠESTO POGLAVLJE: od odredbi do prakse: provođenje konvencije

91


92

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


SEDMO POGLAVLJE

7

Stvaranje nacionalnih institucija za provedbu i praćenje Konvencije Provođenje Konvencije ne zahtijeva samo odgovarajuće zakonodavstvo i politike; također zahtijeva financijske resurse i institucije s ovlastima provođenja i praćenja tih zakona i politika. Članak 33. Konvencije doista zahtijeva od država stranaka uspostavu posebnih mehanizama radi jačanja provedbe i praćenja prava žena, muškaraca i djece s invaliditetom na nacionalnoj razini. Konvencija zahtijeva od država sljedeće: "" Određivanje središnjeg mjesta ili središnjih mjesta

unutar vlade radi provedbe;

"" Razmatranje uspostavljanja ili imenovanja

koordinacijskog mehanizma unutar vlade kako bi se olakšalo provođenje određene radnje u različitim sektorima i na različitim razinama; i

"" Uspostavljanje neovisnog okvira, kao što je nacionalna

institucija za zaštitu ljudskih prava, radi promicanja i praćenja provedbe Konvencije.

Konvencija određuje bi li civilno društvo, osobito osobe s invaliditetom i organizacije koje ih predstavljaju, trebale u potpunosti sudjelovati u svim aspektima ovoga procesa praćenja, jednako kao što bi trebalo biti uključeno u oblikovanje i provođenje politika, programa i zakonodavstva kojima se provodi Konvencija. Istovremeno, nacionalni sudovi i tribunali će imati ključnu ulogu u osiguravanju da prava navedena u Konvenciji budu zakonom zaštićena. 93


Središnja mjesta Dok Konvencija zahtijeva od država stranaka da imenuju jednu ili više središnjih mjesta unutar vlade koje bi se bavile pitanjima vezanima uz provedbu i razmotre uspostavu koordinacijskog mehanizma unutar vlade, Konvencija ne propisuje bilo oblik ili funkciju tih tijela. Međutim, budući da su neki drugi međunarodni dokumenti, uključujući Svjetski program djelovanja za invalidne osobe i Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom, također pozvale na uspostavu sličnih tijela, mnoge su zemlje već ustanovile ili imenovale središnja mjesta za pitanje invaliditeta ili koordinacijske mehanizme.

„Ključ uspjeha Konvencije bit će, naravno, učinkovita provedba…Konvencija je sama po sebi vrlo određena kada je riječ o radnjama koje vlade trebaju poduzeti kako bi se ona provela.“ Veleposlanik Dan MacKay, predsjednik Ad hoc odbora za izradu nacrta (Novi Zeland)

Središnje mjesto može biti odjel ili osoba unutar ministarstva ili osobe iz nekoliko ministarstava, institucija, kao što je komisija za invaliditet ili određeno ministarstvo, poput ministarstva za ljudska prava ili ministarstvo za osobe s invaliditetom, ili pak kombinacija te tri institucije. Čak i ako ta tijela ili mehanizmi već postoje, bit će ih potrebno izmijeniti kako bi se provedba Konvencije mogla nadzirati i kako bi se koordinirale radnje različitih sektora na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj/saveznoj razini.

Bez obzira na njezin oblik, ključno mjesto ne bi smjelo djelovati samo, već bi trebalo imati vodeću ulogu u koordiniranju provedbe Konvencije. Trebalo bi je podupirati ljudski i financijski resursi; i ustanoviti je zakonskim, administrativnim i drugim pravnim mjerama; imenovati za stalno; a trebala bi se nalaziti na najvišoj mogućoj razini vlade.

Mehanizmi koordinacije Konvencija potiče države na imenovanje koordinacijskih mehanizama unutar vlada, kako bi se olakšala provedba određenih radnji u različitim sektorima i na različitim razinama. Države će možda htjeti razmotriti uspostavu koordinacijskih mehanizama ili provesti reviziju postojećeg koordinacijskog mehanizma koji: "" se sastoji od stalne strukture s odgovarajućim institucionalnim

obilježjima koji omogućavaju koordinaciju između čimbenika unutar vlade;

"" osigurava koordinaciju na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj/

saveznoj razini;

94

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Rad središnjih mjesta "" Savjetujtuju šefa države/vlade, kreatore politika i sastavljače programa o stvaranju politika, zakonodavstva, programa i projekata s obzirom na njihov utjecaj na osobe s invaliditetom; "" Koordiniraju aktivnosti različitih ministarstava i odsjeka nadležnih za ljudska prava i invaliditet; "" Koordiniraju aktivnosti vezane uz ljudska prava i invaliditet na saveznoj, nacionalnoj, regionalnoj, državnoj, pokrajinskoj i lokalnoj razini vlasti; "" Provode reviziju strategija i politika kako biste osigurali poštivanje prava osoba s invaliditetom; "" Izgrađuju nacrt, provede reviziju ili mijenjaju i dopunjavaju relevantno zakonodavstvo; "" Podižu razinu svijesti o Konvenciji i Fakultativnom protokolu unutar vlade; "" Osiguraju prijevod Konvencije i Fakultativnog protokola na nacionalne jezike i njihovo izdavanje u dostupnim oblicima; "" Donose akcijski plan za ratifikaciju Konvencije; "" Donose akcijski plan za provedbu Konvencije; "" Prate provedbu akcijskog plana za ljudska prava i invaliditet; "" Koordiniraju pripremu državnih periodičnih izvještaja; "" Podižu razinu svijesti javnosti o pitanjima vezanima uz invaliditet i pravima osoba s invaliditetom; "" Izgrađuju kapacitete unutar vlade o pitanjima vezanima uz invaliditet; "" Osiguravaju i koordiniraju prikupljanje statističkih i drugih podataka potrebnih za učinkovito planiranje politika i procjenu njihove provedbe; "" Osiguravaju da osobe s invaliditetom sudjeluju u stvaranju politika i zakona koji na njih utječu; "" Potiču osobe s invaliditetom na sudjelovanje u udrugama i civilnom društvu te potiču osnivanje udruga osoba s invaliditetom.

sedmO POGLAVLJE: stvaranje nacionalnih institucija za provedbu i praćenje konvencije

95


"" Osigurava sudjelovanje osoba s invaliditetom, udruga osoba s

invaliditetom i nevladinih organizacija uspostavom stalnog foruma za vođenje rasprava s civilnim društvom.

Različite su jurisdikcije uvele središnja mjesta i koordinacijske mehanizme kako bi djelovale kao posrednici između vlade i nacionalnih organizacija za zaštitu ljudskih prava ili, što je još češće, između vlade i pojedinaca i organizacija koje ih predstavljaju. Postojeći koordinacijski mehanizmi vezani uz invaliditet često uključuju predstavnike različitih ministarstava (ministarstvo rada i socijalnih pitanja ili ministarstva financija, zdravstva, stanogradnje, obrazovanja, zapošljavanja), povremeno uključuju predstavnike lokalnih i regionalnih vlasti te vrlo često uključuju udruge osoba s invaliditetom. Australsko Nacionalno vijeće za invaliditet, primjerice, daje savjete Vladi o pitanjima vezanima uz invaliditet i organizira konzultacije sa zajednicom radi promicanja dijaloga i dobivanja informacija iz prve ruke od nositelja prava.

Nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava Odnos između Konvencije i nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava Konvencija zahtijeva od država uspostavu okvira, koji bi uključivao jedan ili više neovisnih mehanizama, radi promicanja (npr. kampanjama kojima se podiže razina svijesti i educiranjem javnosti), zaštite (npr. ispitivanjem pritužbi pojedinaca i sudjelovanjem u parničnom postupku) te praćenja (npr. provedbom revizije zakonodavstva i ispitivanjem stanja njegove provedbe u državi) provedbe Konvencije. Konvencija govori o „okviru“, a ne o „nacionalnoj instituciji za zaštitu ljudskih prava“. Međutim, uspostavom takvog okvira, država treba uzeti u obzir „načela vezana uz status i funkcioniranje nacionalnih institucija za zaštitu i promicanje ljudskih prava“, kako je odredila Opća skupština Ujedinjenih naroda 1993. godine. Ova načela postala su poznata kao „Pariška načela“ (vidjeti sljedeću stranicu). S obzirom na ovu poveznicu, neovisan okvir će najvjerojatnije imati oblik nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava, u skladu s odredbama Konvencije o nacionalnom praćenju. Oblici nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava Pojam „nacionalna institucija za zaštitu ljudskih prava“ stekla je specifično značenje. Iako je broj i raspon „institucija“ koje se bave ljudskim pravima velik te uključuje vjerske institucije, sindikate, masovne medije, nevladine organizacije, državne uprave, sudove i zakonodavna tijela, pojam „nacionalna institucija za zaštitu ljudskih prava“ odnosi se na tijelo čiji je specifičan zadatak promicanje i zaštita ljudskih prava. Iako nijedna od tih institucija nije u potpunosti ista, sve imaju neka zajednička obilježja. Često imaju administrativan karakter. Mnoge od njih također 96

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


imaju kvazi sudbene ovlasti, kao što su rješavanje sporova, iako nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava nisu sudovi niti zakonodavna tijela. U pravilu, te institucije imaju stalne, savjetodavne ovlasti kada je riječ o ljudskim pravima na nacionalnoj i/ili međunarodnoj razini. Svoj posao obavljaju ili na općenitoj razini, davanjem mišljenja i preporuka, ili razmatranjem i rješavanjem žalbi koje podnose pojedinci ili skupine. U nekim zemljama, Ustav predviđa uspostavu nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava. Još je uobičajenije stvaranje tih institucija zakonodavstvom ili rješenjem. Iako su mnoge od tih institucija na neki način vezane uz resor izvršne vlasti, stvarna razina nji„Ostvarivanje prava za osobe s hove neovisnosti ovisi o nizu čimbenika, invaliditetom stalni je izazov. koji uključuju njihove članove i način na Ova će Konvencija poslužiti koji te institucije djeluju. Većina postojećih nacionalnih institucija može se svrstati u jednu od dviju širih kategorija: „komisija za ljudska prava“ i „pravobranitelja“. Još jedna manje uobičajena kategorija, no ne i manje važna, je kategorija „specijaliziranih“ nacionalnih institucija, koje štite prava određene skupine osoba, kao što su osobe s invaliditetom, etničke i jezične manjine, autohtono stanovništvo, djeca, prognanici i žene.

kao smjerokaz i referentna točka kada se radi o traženju mogućnosti i stvaranju društva u kojem su pristup, pravda i jednakost dostupne svim osobama s invaliditetom u Australiji.“ Graham Edwards, član parlamenta (Australija)

Pariška načela Prilikom imenovanja ili uspostavljanja mehanizma koji udovoljava zahtjevima Konvencije, države stranke moraju uzeti u obzir načela vezana uz status i funkcioniranje nacionalnih institucija koje štite i promiču ljudska prava. Međunarodna konferencija nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava, održana u Parizu 1991. godine, najprije je izradila nacrt tih Načela, koje je 1993. godine usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda. Poznata su kao „Pariška načela.“ Potencijalno funkcioniranje nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava Pored uspostave sedam načela navedenih u kućici ispod, čiji je cilj stvaranje neovisnih i vjerodostojnih nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava, Pariška načela također navode niz odgovornosti koje bi te institucije trebale preuzeti. Iako bi nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava trebale imati široke ovlasti utvrđene ustavom ili zakonodavstvom, Pariška načela određuju da te institucije trebaju:

sedmO POGLAVLJE: stvaranje nacionalnih institucija za provedbu i praćenje konvencije

97


""

Pratiti izvršavanje obveza država stranaka vezanih uz ljudska prava i izvještavati o tome (barem) jednom godišnje;

"" Izvještavati i davati preporuke vladi, bilo na zahtjev vlade

ili samoinicijativno, o pitanjima ljudskih prava, uključujući zakonodavstvo i administrativne odredbe, kršenje ljudskih prava, opće stanje ljudskih prava u zemlji i inicijative za poboljšanjem stanja ljudskih prava;

"" Promicati usklađenost nacionalnog zakonodavstva i prakse s

međunarodnim standardima ljudskih prava;

"" Poticati ratifikaciju ugovora o zaštiti ljudskih prava; "" Pomagati u izradi izvješća koja su države stranke dužne podnijeti

ugovornim tijelima Ujedinjenih naroda vezanima uz provedbu ugovora o zaštiti ljudskih prava;

""

Surađivati s regionalnim tijelima i tijelima Ujedinjenih naroda za ljudska prava, kao i s tijelima za ljudska prava drugih država;

"" Pomagati pri stvaranju obrazovnih programa o ljudskim pravima; "" Podizati razinu svijesti o ljudskim pravima i nastojanjima da se

suzbije diskriminacija.

"" Praćenje nacionalnog zakonodavstva i prakse

Uobičajeno je da nacionalne institucije imaju ovlasti da osiguraju usklađenost nacionalnog zakonodavstva sa standardima ljudskih prava, kao što je to preporuka Pariških načela. To je moguće postići ispitivanjem postojećih zakona te praćenjem i davanjem mišljenja o donošenju novih zakona. Brojne institucije usmjeruju svoje resurse prema praćenju predloženog zakonodavstva kako bi mogle razmotriti i, u slučaju potrebe, izraziti svoje mišljenje o usklađenosti predloženog zakona s obvezama vezanima uz ljudska prava. Ovisno o stupnju utjecaja koji predloženi zakon može imati na ljudska prava, nacionalne institucije također mogu podizati razinu svijesti javnosti kako bi pojedinci i organizacije mogle, ukoliko žele, dati vladi svoje predstavke. Podjednako je važna uloga koju nacionalne institucije imaju kada je riječ o praćenju prakse i politika vlade kako bi osigurale njihovu usklađenost s međunarodnim obvezama, nacionalnim zakonodavstvom vezanim uz prava osoba s invaliditetom, uključujući relevantnu sudsku praksu, nacionalne strategije ljudskih prava ili akcijske planove te sve primjenjive pravilnike o postupanju.

"" Inicijative za poboljšanje stanja ljudskih prava unutar zemalja

U idealnom slučaju, države će utvrditi nacionalni akcijski plan za ljudska prava u kojemu će odrediti strategiju ili radnje koje treba

98

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Podrobnije o Pariškim načelima Pariška načela predstavljaju niz ključnih minimalnih preporuka koje je usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda s obzirom na status i funkcioniranje nacionalnih institucija za zaštitu i promicanje ljudskih prava. Članak 33.2. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom zahtijeva od država stranaka da uzmu u obzir ta načela prigodom imenovanja ili uspostavljanja mehanizama, koji će promicati, štititi i nadzirati provedbu Konvencije. Prema Pariškim načelima, ti mehanizmi trebaju: "" Biti neovisni u odnosu na vladu, a tu neovisnost treba jamčiti zakon ili ustavne odredbe; "" Imati višestruke uloge i raznoliko članstvo; "" Imati široke ovlasti kojima će moći, u okviru Konvencije, istovremeno promicati, štititi i nadzirati provedbu svih aspekata Konvencije korištenjem različitih sredstava, uključujući i mogućnost davanja preporuka i prijedloga vezanih uz postojeće i predložene zakone i politike; "" Imati dovoljno ovlasti kada je riječ o provođenju istrage, uključujući i ovlasti saslušavanja žalbi i njihovog podnošenja nadležnim vlastima; "" Djelovati na način koji je redovan i učinkovit; "" Primati dovoljno financijskih sredstava, a da nisu podvrgnuti financijskoj kontroli koja može ugroziti njihovu neovisnost; "" Biti pristupačni široj javnosti i, u okviru Konvencije, posebice osobama s invaliditetom, uključujući žene s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju te organizacije koje ih predstavljaju.

provesti radi provedbe obveza iz isprava o ljudskim pravima. Države će se često savjetovati s nacionalnom institucijom za zaštitu ljudskih prava prilikom stvaranja tih strategija ili akcijskih planova. Neovisno od nacionalnog akcijskog plana države za ljudska prava, nacionalna institucija za zaštitu ljudskih prava može stvoriti svoj vlastiti plan radi promicanja poštivanja ljudskih prava. U oba slučaja bi trebalo konzultirati odgovarajuće vladine agencije i civilno društvo tijekom stvaranja nacrta tih strategija. Konvencija određuje da civilno društvo, osobito osobe s invaliditetom i organizacije koje ih predstavljaju, djeca s teškoćama u razvoju i pojedinci koji vode brigu o osobama s invaliditetom, trebaju biti uključeni u taj proces. Nacionalne institucije mogu također uspostaviti pravilnike o postupanju koji se odnose na određena prava u određenim situacijama. Na sedmO POGLAVLJE: stvaranje nacionalnih institucija za provedbu i praćenje konvencije

99


primjer, pravilnik o postupanju se može odnositi na: primjenu određenog prava ili razradu određenih koraka potrebnih za provedbu tog prava; poslovanje određene vladine agencije ili skupine agencija; određeni oblik javnog ili privatnog djelovanja ili skupine radnji; ili na određenu djelatnost ili zanimanje. S obzirom na regulatornu prirodu tih pravilnika, potrebno ih je utvrditi zakonom te ih se najčešće usvaja nakon provedenih temeljitih konzultacija. "" Javne istrage, analize ili izvješća

Iako zahtijevaju brojne izvore, provođenje javnih istraga ili analiza o određenim pitanjima može pomoći kod promicanja poštivanja prava i podići razinu svijesti javnosti. Provođenje takvih analiza može ovisiti isključivo o odluci nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava ili ih može pokrenuti vlada, primjerice, preko državnog odvjetnika ili središnjeg mjesta nadležnog za određena prava, ili može biti rezultat niza pritužbi koje su potaknule razmatranje brojnih pitanja. Institucijama također mogu biti dane ovlasti da poduzmu misije za utvrđivanje činjenica koje su vezane uz stvaranje politika vlade ili vođenje sudskog postupka. Uz ovlasti provođenja istraga i analiza, institucije bi također trebale imati ovlasti prikupljanja informacija i dokaza potrebnih za učinkovito ispunjenje te funkcije. Nacionalnim institucijama za zaštitu ljudskih prava koje nemaju ovlasti provođenja istrage bit će potreban neki oblik ovlasti za prikupljanje informacija. Članak 35. Konvencije zahtijeva od država stranaka da podnose periodična izvješća Odboru za prava osoba s invaliditetom o mjerama poduzetim radi ostvarenja obveza preuzetih Konvencijom. Zajednički učinak članka 4.3. (savjetovanje s osobama s invaliditetom i njihovo uključivanje) i članka 35.4. Konvencije znači da bi države trebale razmotriti pripremu tih izvješća na način da se istovremeno temeljito savjetuju s osobama s invaliditetom i organizacijama koje ih predstavljaju. Nacionalne institucije mogu imati ulogu u pripremanju tih izvješća te mogu olakšati konzultacije između civilnog društva i vlade tijekom procesa izvještavanja. Nacionalne institucije također mogu osigurati dodatna izvješća, odnosno alternativna izvješća uz ona koja sastavlja vlada, osobito u slučaju da institucija smatra da njezini podnesci u izvješću vlade nisu bili uzeti u obzir u dovoljnoj mjeri ili na primjeren način. Tijela praćenja ugovora sve se više konzultiraju izravno s predstavnicima nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava tijekom procesa izvještavanja.

"" Rješavanje sporova

Prema preporukama iz Pariških načela, zajednički je zadatak nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava pomoći kod rješavanja

100

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


sporova kada se radi o navodnim kršenjima ljudskih prava. Uz ovlasti pružanja pomoći kod rješavanja sporova, institucije bi također trebale imati ovlasti prikupljanja podataka i dokaza. "" Obrazovanje i osviještenost javnosti

Pariška načela izričito predlažu promicanje obrazovnih programa vezanih uz ljudska prava. Nužno je da pojedinci, privatne pravne osobe i vladina tijela budu upoznati s ljudskim pravima i odgovornostima koje imaju kako bi se ta prava mogla poštivati i učinkovito nadzirati. Programe će možda trebati prilagoditi potrebama određenih skupina. Na primjer, programi namijenjeni osobama s invaliditetom trebali bi biti tiskani u pristupačnim oblicima kao što su Brailleovo pismo, velika tiskana slova, lako razumljiv jezik, materijali popraćeni proširenim titlovima ili dostupni u pristupačnim elektroničkim oblicima.

Nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava i mehanizmi postupanja po pritužbama Pariška načela zalažu se da nacionalne institucije imaju odgovarajuće ovlasti kod provođenja istrage i mogućnost postupanja po pritužbama. Postojeće nacionalne institucije koje prema Konvenciji imaju zadatak praćenja možda će trebati prilagoditi svoje postupke posredovanja i mirenja kako bi osigurale da osobe s invaliditetom i organizacije koje ih predstavljaju imaju pristup tom procesu. Postoje razne metode pomoću kojih te institucije mogu ostvariti tu ulogu, uključujući: "" Posredovanje i mirenje

Na najosnovnijoj razini, mnoge nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava pomažu kod ostvarivanja prava pružanjem usluga posredovanja i mirenja. Oštećena osoba može izravno kontaktirati službenika nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava zaduženog za mirenje ili posredovanja kako bi razmotrio pritužbu. Od tih se službenika traži da pritužbu registriraju i često imaju ovlasti davanja općih savjeta o mogućnostima koje oštećena osoba ima na raspolaganju i, ovisno o željama te osobe, potaknuti dijalog s drugom stranom uključenom u spor. To može uključivati neformalne telefonske razgovore ili rasprave u četiri oka, iako mnoge nacionalne institucije ne prihvaćaju anonimne ili nepotpisane pritužbe. U većem broju slučajeva, nacionalna institucija će se morati osloniti na zahtjeve formalnijeg karaktera, kao što su pisane predstavke. Ovisno o prirodi spora i ishodu početnih rasprava, može se organizirati sastanak strana uključenih u spor, tijekom kojeg će posrednik ili miritelj pokušati razriješiti spor.

sedmO POGLAVLJE: stvaranje nacionalnih institucija za provedbu i praćenje konvencije

101


Zaštita prava u Indiji Ustavni okvir Indije za zaštitu prava, koji uključuje prava osoba s invaliditetom, zasigurno je vrlo složen, s obzirom na činjenicu da se država sastoji od 29 saveznih država i šest saveznih teritorija. U veljači 2006. godine, Ministarstvo socijalne pravde i ovlašćivanja, koje ima glavnu odgovornost za politike vezane uz invaliditet u sklopu Vlade, sastavilo je i usvojilo Nacionalnu politiku za osobe s invaliditetom (NPPD). NPPD-om je ustanovljeno tijelo koje spaja nekoliko ministarstava, čija je funkcija koordiniranje pitanja vezanih uz njegovu provedbu, a sastoji se od Središnjeg odbora za koordinaciju na nacionalnoj razini i Državnih odbora za koordinaciju na državnoj razini. Ti odbori koordiniraju različite specijalizirane institucije i agencije u Indiji, uključujući Nacionalno vijeće za rehabilitaciju i Nacionalni fond za pomoć osobama s autizmom, cerebralnom paralizom, mentalnim oštećenjima i višestrukim oblicima invaliditeta. Prije usvajanja NPPD-a, osnovana je Komisija za osobe s invaliditetom na temelju Zakona o osobama s invaliditetom (jednakim mogućnostima, zaštiti prava i punom sudjelovanju) iz 1995. godine. Odgovornosti Komisije uključivale su nadzor nad korištenjem Vladinih fondova, koordiniranje rada državnih povjerenika i zaštita prava i usluga dostupnih osobama s invaliditetom. Komisija ima polupravosudni karakter, čime omogućava predsjedniku Komisije da istraži optužbe o uskraćivanju prava i neprovođenju zakona, poziva na saslušanja, da prima dokaze o sudskim pozivima na prisegu i raspravu, iako predsjednik ne može donositi odluke koje su obvezujuće. Stoga Komisija ima dvostruku ulogu nadziranja fondova i praćenja zakona. U Indiji također postoji Nacionalna komisija za ljudska prava koja može ispitati podneske pojedinaca, potaknuti postupak na Vrhovnom sudu Indije (podložnim zastari), intervenirati u postupcima koji se odnose na pritužbe na kršenje ljudskih prava i koji čekaju odobrenje suda, provesti reviziju zakona vezanih uz ljudska prava, uključujući i Ustav, te provoditi i promicati istraživanja. Komisija je bila aktivna prilikom davanja preporuka relevantnim ministarstvima tijekom formuliranja Nacionalne politike za osobe s invaliditetom te kod savjetovanja Vlade tijekom pregovora o Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom.

Nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava često vode zapisnike o procesima posredovanja i mirenja, što predstavlja način bilježenja modela rješavanja sporova. Zapisnici mogu biti uključeni u godišnje izvješće, mogu se koristiti za sastavljanje posebnog izvješća ili biti uključeni u dodatno izvješće za ugovorna tijela i/ili se mogu koristiti za izobrazbu osoblja zaduženog za posredovanje i mirenje te uspostavu dosljedno provođene prakse i rezultata. Te zapisnike bi trebalo 102

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


čuvati na sigurnom mjestu i svako navođenje slučajeva iz prošlosti ne smije otkrivati identitet uključenih strana. Posredovanje i mirenje mogu biti povezani s drugim mehanizmima rješavanja pritužbi, tako da nerješavanje pritužbe na toj razini dovodi do poduzimanja radnji nacionalne institucije na višoj razini. "" Sudovi za ljudska prava

U slučaju neuspješnosti posredovanja ili mirenja ili nepridržavanja uvjetima rješenja o sporu jedne ili obaju stranki, neke nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava imaju mehanizme pomoću kojih one same ili stranke u sporu mogu pokrenuti postupak pred sudom, uključujući i nacionalni sud za ljudska prava. Mogućnosti pokretanja takvih postupaka, kao i sam sud, mora odrediti zakonodavno tijelo. Nacionalni sud za ljudska prava može djelovati kao posrednik između formalnog sudskog postupka i neformalnog istražnog postupka i procesa mirenja.

"" Intervencije u sudskom postupku

Druga moguća uloga nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava je intervencija u postupcima koji se odvijaju u sklopu standardnog sudbenog sustava. Na primjer, u Australiji, Komisija za ljudska prava i jednake mogućnosti može intervenirati kao amicus curae (prijatelj suda) u sudskim postupcima koji se bave pitanjima invaliditeta. Ovo omogućuje Komisiji da iznese svoja gledišta o značenju zakona i o načinu na koji bi ga trebalo primijeniti u danim okolnostima.

Sud za reviziju ljudskih prava u Novom Zelandu Zakonom o ljudskim pravima Novog Zelanda iz 1993. godine uspostavljen je Ured za postupke vezane uz ljudska prava, koji čini dio nacionalne Komisije za ljudska prava. Ravnatelj Ureda za postupke vezane uz ljudska prava na čelu je Ureda. Ravnatelj ima ovlasti pokretanja parničnog postupka pred neovisnim sudom za reviziju ljudskih prava. Sud za reviziju ljudskih prava Novog Zelanda državno je tijelo koje čini odbor čije članove imenuje ministar pravosuđa, a tri člana saslušavaju svaki predmet pred sudom. Odbor čini najviše 20 osoba, imenovanih na temelju njihovog znanja ili iskustva iz područja ljudskih prava te pravnih, društvenih, kulturnih, administrativnih i ekonomskih pitanja. Kao kvazisudbeno tijelo, Sud ima prilično široku mogućnost odabira načina na koji se sudski postupak može voditi. Sud ima ovlasti rješavanja sporova i davanja pravnih lijekova. Također može uputiti predmet Komisiji za ljudska prava kako bi obavila postupak mirenja i Vrhovnom sudu uputiti predmet koji uključuje davanje pravnog lijeka.

sedmO POGLAVLJE: stvaranje nacionalnih institucija za provedbu i praćenje konvencije

103


Osnivanje odgovarajuće institucije Konvencija priznaje da u sklopu jurisdikcije država stranaka može već postojati okvir koji, podložan izmjeni, može udovoljiti zahtjevima Konvencije. Međutim, neki institucionalni mehanizmi nisu uređeni na način da omogućuju praćenje provedbe Konvencije i vrlo vjerojatno će ih trebati modificirati. Već postojećim nacionalnim institucijama za zaštitu ljudskih prava treba dodijeliti ljudske i financijske resurse kako bi mogle učinkovito nadzirati Konvenciju. Bez obzira na njezin oblik, institucija ili kombinacija institucija mora provesti zadatak utvrđen Konvencijom: promicati, štititi i pratiti provedbu Konvencije. Institucija bi također trebala poštivati načelo da civilno društvo, osobito osobe s invaliditetom i organizacije koje ih predstavljaju, u potpunosti sudjeluju u procesu praćenja. Pri odlučivanju hoće li doći do osnivanja nove institucije ili će se moći osloniti na neku od postojećih institucija, razmotrite sljedeće: "" Udovoljava li postojeća institucija Pariškim načelima? "" Ima li institucija ovlasti koja pokrivaju Konvenciju o pravima osoba

s invaliditetom?

""

Ima li institucija dovoljno stručnjaka za Konvenciju i/ili za ljudska prava i invaliditet općenito?

"" Ima li institucija povjerenike i osoblje koje ima invaliditet? "" Ima li postojeća institucija dovoljno ljudskih resursa i vremena

za promicanje, zaštitu i praćenje Konvencije uz sve svoje ostale dužnosti?

"" Je li postojeća institucija dovoljno pristupačna osobama s

invaliditetom i provodi li politiku pristupačnosti (prostorija, dokumentacije, tehnologije itd.)?

Parlamentarni nadzor Uz posebne instrumente praćenja utvrđene Konvencijom, parlament, na temelju svoje nadzorne uloge, ima ključnu ulogu u osiguravanju poštivanja ljudskih prava osoba s invaliditetom. Neka od najznačajnijih sredstava praćenja opisana su u nastavku. 9

Sveobuhvatnija rasprava o parlamentarnom nadzoru može se pronaći u Parlament i demokracija u 21. stoljeću: Vodič kroz primjere dobre prakse (Ženeva, Međuparlamentarna unija, 2006.), str. 127.-146.

9

104

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Parlamentarni odbori Sustavni nadzor izvršne vlasti obično obavljaju parlamentarni odbori. Oni prate i bilježe rad državnih uprava i ministarstava i istražuju posebno važne aspekte njihovih politika i upravljanja. Učinkovit nadzor zahtijeva da odbori mogu sami odrediti svoj dnevni red i da imaju ovlasti obvezivanja ministara i državnih službenika da se pojave pred odborom i odgovore na pitanja.

Nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava već su usredotočene na Konvenciju Nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava (National Human Rights Instutions-NHRI) sudjelovale su u pregovorima vezanima uz Konvenciju i Fakultativni protokol te su se nastavile baviti Konvencijom od njezina usvajanja. Te su institucije održavale stručne sastanke s organizacijama koje predstavljaju osobe s invaliditetom na nacionalnoj i međunarodnoj razini kako bi razmotrile provedbu i praćenje Konvencije. Konvencija je bila važna tema na dnevnom redu Međunarodnog koordinacijskog odbora nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava za promicanje i zaštitu ljudskih prava. Na svom zadnjem sastanku održanom u ožujku 2007. godine, središnja točka Odbora za ljudska prava i invaliditet i predstavnik Irske komisije za ljudska prava su predložili da nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava usko surađuju s osobama s invaliditetom i organizacijama koje ih predstavljaju te da budući sastanci Odbora posvete dio vremena raspravi o Konvenciji. Ured Komisije se složio s time da podrži jedan prijedlog, koji je razradio Azijsko-pacifički forum nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava, za stvaranjem baze podataka o invaliditetu za nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava. Ta bi baza podataka olakšala prikupljanje, analizu i izvještavanje o informacijama koje se mogu usporediti na međunarodnoj razini, a vezana su uz pitanja koja se odnose na ljudska prava i invaliditet. Svrha te baze podataka je: "" Utvrditi prioritete kada je riječ o izgradnji kapaciteta u sklopu nacionalnih institucija za zaštitu ljudskih prava, radi unapređenja njihove sposobnosti da se bave pitanjima vezanima uz prava osoba s invaliditetom; "" Podizati razinu svijesti o kršenju ljudskih prava osoba s invaliditetom i promicati pozitivnu društvenu promjenu koja će uslijediti; "" Osigurati vjerodostojnu bazu dokaza radi pružanja potpore istraživanju o pravima osoba s invaliditetom koje provodi društvena znanost; i "" Poboljšati koordinaciju unutar međunarodne zajednice radi bavljenja pitanjima vezanima uz prava osoba s invaliditetom.

sedmO POGLAVLJE: stvaranje nacionalnih institucija za provedbu i praćenje konvencije

105


Istražne komisije Kada se god pojavi pitanje koje je od važnosti za javni interes, možda je najbolje rješenje imenovati istražnu komisiju koja bi se njime bavila. Ovo je osobito korisno kada pitanje nije u području primjene jednog parlamentarnog odbora ili za njega nije odgovorna određena državna uprava. Izravno postavljanje pitanja ministrima U zemljama u kojima su ministri istovremeno i predstavnici zakonodavne vlasti, važan je nadzorni mehanizam redovito postavljanje pitanja ministrima, usmenim i pisanim putem. Takvo izravno postavljanje pitanja doprinosi tome da se sačuva odgovornost vlade. Temeljito ispitivanje osoba imenovanih na položaje izvršne vlasti Važan aspekt nadzora u zemljama u kojima ministri nisu predstavnici zakonodavne vlasti je proces davanja odobrenja za imenovanje ministara i najviših državnih službenika. To najčešće uključuje dugotrajne istrage o prikladnosti imenovane osobe na određeno mjesto u javnoj službi. U slučaju imenovanja pravobranitelja, povjerenika za ljudska prava i članova vlade, bilo bi u potpunosti primjereno da parlament provjeri koliko imenovana osoba zna o pitanjima invaliditeta i kakav stav ima prema tim pitanjima. Nadzor nevladinih javnih agencija Parlament također nadzire neovisne agencije na koje je vlada eventualno prenijela javne funkcije, kao što su propisane radnje ili osnovne usluge. One uključuju nadzorna tijela za zdravstvo i sigurnost, agencije za pružanje usluga, komunalije i druge agencije čije djelatnosti mogu imati izravan utjecaj na prava osoba s invaliditetom. Temeljito ispitivanje proračuna i financijske kontrole Parlament ima značajan utjecaj na politike kontroliranjem vladinog rukovođenja financijama. Do parlamentarnog nadzora dolazi prilikom donošenja proračuna i tijekom potrošnje. Kao dio tog procesa, parlament može osigurati da se raspravi i nadzire utjecaj predloženog proračuna na različite društvene skupine.

Sudovi i uloga pravosuđa S obzirom na ustavni poredak svake države stranke, ratifikacija Konvencije o pravima osoba s invaliditetom automatski će rezultirati time da će sadržaj Konvencije postati dio nacionalnog zakonodavstva i domaći sudovi će je moći primjenjivati (poznat je kao „monistički“ pristup u međunarodnom pravu, 106

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


tipičan za sustave građanskog prava ) ili će zahtijevati ugrađivanje prava navedenih u Konvenciji u domaće zakonodavstvo (poznat kao „dualistički“ pristup, tipičan za sustave običajnog prava).10 Međutim, čak i u drugom slučaju, samo potpisivanje ili ratifikacija Konvencije čine snažnu interpretativnu naklonost koja ide u korist Konvenciji. To znači da će pravosuđe primijeniti domaće zakonodavstvo i protumačiti zakonodavstvo na način koji je u najvećoj mogućoj mjeri u skladu s Konvencijom, primjenjujući često prisutnu ustavnu pretpostavku da domaće zakonodavstvo određene države nema namjeru biti neusklađeno s međunarodnim obvezama države. Pored toga, kako proizlazi iz sudske prakse nastale prije usvajanja Konvencije, države prihvaćaju svoju obvezu primjenjivanja načela jednakosti i nediskriminacije kod zaštite i promicanja prava osoba s invaliditetom. Veći dio sudske prakse koja je razmotrena u kućici ispod odnosi se na više, žalbene sudove, iako su uključene i neke odluke koje su donijela nacionalna tijela za pritužbe vezane uz ljudska prava ili tijela za mirenje. Do danas, pravosuđe je imalo važnu ulogu u razvoju načela nediskriminacije na način na koji su ona primjenjiva na osobe s invaliditetom. Ovakva središnja uloga pravosuđa u zaštiti ljudskih prava ima svoje prednosti i nedostatke. Zaštita prava na sudu Većina nacionalnih pravosudnih sustava koristi formalni i hijerarhijski sudski proces kako bi se utvrdila prava i dužnosti i kako bi se utvrdila pravna načela. Kombiniranje sudova i građanskih zakonika ili primjena doktrine presedana pomaže kod osiguravanja da stvaranje zakona i pravnih načela bude dosljedno tijekom vremena. To također ima prednost donošenja „sudskih presedana“ pred više sudove, koji se sastoje od viših sudskih službenika koji mogu pažljivo razmotriti pitanja koja su previše složena ili koja imaju značajne implikacije za politike. Slučajevi na toj razini također obično privlače kvalitetne pravne podneske i predstavljanje stranaka. Odluka o „sudskom presedanu“ može imati retroaktivno djelovanje ne samo za stranke u sporu, nego i za druge osobe koje se mogu naći u istoj ili sličnoj situaciji. Na primjer, odluka suda u „sudskom presedanu“ može dovesti ne samo do davanja odštete osobi koja je pokrenula spor, već i do sustavnih promjena u politikama i time do poboljšanja u ostvarivanju prava za veliku skupinu ljudi. Uloga pravosuđa kod zaštite prava stoga je izuzetno važna. Suci često razmatraju slučajeve koji se odnose na bilo koje u širokom nizu prava: građanskih, kulturnih, ekonomskih, političkih i društvenih. Različite međuvladine i nevladine institucije pozvale su na stvaranje baza podataka o

Za više detalja, vidjeti 4. poglavlje.

10

sedmO POGLAVLJE: stvaranje nacionalnih institucija za provedbu i praćenje konvencije

107


slučajevima sudskog rješavanja pitanja koja se odnose na prava. 11 Ti mehanizmi mogu biti korisni kod izobrazbe i podizanja razine svijesti sudaca i odvjetnika. Kao što je prikazano u kućici na sljedećoj stranici, čak i prije usvajanja Konvencije, bilo kao rezultat specijaliziranog nacionalnog zakonodavstva ili primjenom načela jednakosti i nediskriminacije, domaća sudska praksa koja se odnosi na prava osoba s invaliditetom i primjenu tih prava je već razvijena, jednako kao i odgovarajuća pravna znanost te komentari međunarodnih i regionalnih tijela za ljudska prava.

Primjeri iz sudske prakse vezane uz prava osoba s invaliditetom Osobe s invaliditetom pokrenule su predmete pred sudom u mnogim zemljama i pred regionalnim sudovima za ljudska prava, kao što je Europski sud za ljudska prava. Pri odlučivanju o tim predmetima, sudovi su objasnili što države moraju činiti kako bi zaštitile prava osoba s invaliditetom te su omogućili pravne lijekove za osobe čija su prava prekršena. Na primjer, sudovi su smatrali sljedeće: "" Zračni prijevoznici trebaju omogućiti uporabu invalidskih kolica u prostoru između šaltera za prijavu na aerodromu i ukrcavanja u zrakoplov kao dio svoje usluge za korisnike. Tražiti plaćanje uporabe takve opreme bilo bi protuzakonito diskriminirajuće (Ryanair v. Ross [2004.] EWCA Civ 1751). "" U bolnicama, nedostatak razumne prilagodbe, u obliku tumačenja znakovnog jezika za osobe koje su rođene gluhe i potreban im je znakovni jezik kako bi mogle komunicirati, nije u skladu s antidiskriminacijskim zakonodavstvom (Eldridge v.British Columbia [državni odvjetnik] [1997.] 3 SCR 624). "" Sveučilište je provodilo diskriminaciju protiv studentice tako što joj je zabranilo pristup zgradi nakon nekoliko sati tvrdeći da je patila od depresije, dok je ostalim studentima pristup bio dopušten. Sud je smatrao da pristup čini dio usluga koje su obično dostupne javnosti i da je uskraćivanje pristupa zbog mentalnog zdravlja studentice predstavljalo diskriminaciju (Sveučilište British Columbia v. Berg [1993.] 2 SCR 353). NASTAVLJA SE... 

11

Vidjeti, primjerice, preporuke u: Učinkovito funkcioniranje mehanizama ljudskih prava: nacionalne institucije i regionalni programi - regionalni programi za promicanje i zaštitu ljudskih prava u azijsko-pacifičkoj regiji (E/ CN.4/2006/100/Add.1, paras.34 ff.).

108

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


...NASTAVAK

"" PGA golf turnir, koji se odvija na javnom prostoru i otvoren je za sve natjecatelje, trebao bi izmijeniti svoja pravila kako bi primio kvalificiranog natjecatelja koji nije mogao duže hodati te osigurati prijevoz vozilom za golf, umjesto da je dopustio da ta osoba hoda terenom kao i ostali sudionici (PGA turnir v. Martin [2001.] 204 3d 994). "" Neosiguravanje posebnih prostorija ili liječenja s obzirom na zdravstvene probleme zatvorenika prouzročilo je punu veću razinu patnje od one koja je bila nužna tijekom izdržavanja zatvorske kazne (Mouissel v. France [2002.] EHRR). "" Ustavni je sud Južne Afrike kašnjenje od 40 mjeseci u davanju naknade zbog invaliditeta smatrao ne samo kršenjem zakona o socijalnoj skrbi, već i povredom dostojanstva osobe zbog učinka koji je taj postupak imao na sposobnost uzdržavanja te osobe (Centar za socijalnu skrb v. Nontembiso [ožujak 2006.] br. predmeta 580/04, 32). "" Izoliranje i segregiranje osoba s invaliditetom ozbiljan je i raširen oblik diskriminacije. Ovo se osobito odnosi na isključivanje djece s teškoćama u razvoju iz škola (Olmstead v. L C [1999.] 527 US 581). "" Živjeti u skladu s odgovarajućim životnim standardom znači da osobama s invaliditetom nije potreban samo pristup objektima i uslugama, već bi trebale biti izuzete iz pravila koja bi inače dovela u pitanje mogućnost da vode normalne živote. U ovom slučaju, odbijanje da se stanovniku jedne zgrade dopusti držanje psa vodiča smatralo se protuzakonitom diskriminacijom (Holt v. Cokato Apartments Ltd [1987.] 9 CHRR D/4681).

Naposljetku, slučaj iznesen pred Europski sud za ljudska prava pokazuje kako neizvršavanje prilagodbe može predstavljati kršenje ostalih ljudskih prava. Slučaj se odnosio na zadržavanje u pritvoru osobe u invalidskim kolicima. Ta je osoba imala potrebu za visokom razinom podrške jer se tijekom noći nije mogla dovoljno kretati kako bi zadržala normalnu tjelesnu temperaturu ako soba u kojoj je boravila nije imala određenu temperaturu ili ako nije bila prekrivena pokrivačem za prvu pomoć. Sud je priznao da se podnositeljica žalbe razlikovala od ostalih te da je postupanje prema njoj jednako kao i prema ostalima bilo diskriminirajuće i kršilo je zabranu ponižavajućeg postupanja i pravo na tjelesni integritet (Price v. Ujedinjeno Kraljevstvo [2002.] 34 EHRR 1285).

sedmO POGLAVLJE: stvaranje nacionalnih institucija za provedbu i praćenje konvencije

109


Istovremeno, postoje neki nedostaci zaštite prava na sudu. Parnični postupak, posebice na žalbenoj razini, skup je i dugotrajan. Troškovi sudskog postupka mogu učiniti pribjegavanje tom procesu nepristupačnim ili neprivlačnim. Ovo se može pogotovo odnositi na osobe s invaliditetom koje se oslanjaju na socijalnu skrb i koje, ovisno o prirodi određenog pitanja, ne ispunjavaju uvjete za pravnu pomoć koju financira država. Trajanje sudskog postupka također može odvratiti pojedinca od daljnjeg podnošenja žalbi ili pogoršati situaciju dok je postupak još u trajanju. Za osobe s invaliditetom, Louise Arbour, visoka povjerenica to može rezultirati trajnim isključeUjedinjenih naroda za ljudska prava njem iz sudjelovanja u društvu. Priroda formalnih, sudskih procesa također može biti neprikladna za rješavanje sporova koji se odnose na prava navedena u Konvenciji. Opet, ovisno o prirodi spora ili određenog pitanja, posredovanje i mirenje mogu predstavljati učinkovitiji način osiguravanja usklađenosti s Konvencijom. Različiti alternativni mehanizmi pritužbi, ranije razmotreni u ovom poglavlju, povremeno mogu pružiti brže, jeftinije i pristupačnije načine rješavanja sporova.

„Najvažnije je prepoznati da naš sadašnji položaj već predstavlja dokaz o osnaživanju jedne zajednice koja ima dugu povijest razvlaštenja. Odlučnost i predanost zajednice osoba s invaliditetom bile su ono što je dalo najsnažniji poticaj za sadržaj ugovora i činjenicu da je on sada tako široko priznat.“

110

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


KONTROLNA LISTA ZA SABORSKE ZASTUPNIKE

Kako ja mogu pomoći kod promicanja i zaštite prava osoba s invaliditetom kroz nacionalne institucije: Osigurati uspostavu okvira, po mogućnosti u obliku nacionalne institucije za zaštitu ljudskih prava, koji bi imao ovlasti promicanja, zaštite i praćenja provedbe Konvencije. Osigurati da nacionalna institucija koja je odabrana ili osnovana radi praćenja provedbe Konvencije bude u skladu s Pariškim načelima. Osigurati da nacionalna institucija koja je odabrana ili osnovana radi promicanja, zaštite i praćenja provedbe Konvencije ima dovoljno financijskih i ljudskih resursa kako bi svoj rad mogla obavljati uspješno i učinkovito. Razmotriti izradu nacrta nacionalnog akcijskog plana za ljudska prava koji sadrži strategiju ili radnje koje je potrebno poduzeti radi ispunjenja obveza države iz isprava o ljudskim pravima koje je potpisala.

sedmO POGLAVLJE: stvaranje nacionalnih institucija za provedbu i praćenje konvencije

111


112

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


LITERATURA

Postizanje jednakih mogućnosti kod zapošljavanja za osobe s invaliditetom kroz zakonodavstvo: Smjernice (Ženeva, Međunarodni ured rada, 2004.). Dostupno na: http://www.ilo.org/public/english/employment/ skills/disability/download/eeofinal.pdf Procjena učinkovitosti nacionalnih institucija za zaštitu ljudska prava (Ženeva, Međunarodno vijeće za politiku ljudskih prava i Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava, 2005.). Dostupno na arapskom, engleskom, francuskom i španjolskom na: http://www.ohchr.org/english/ about/publications/papers.htm Izvješće o globalnom praćenju ‘Obrazovanje za sve’ (EFA) iz 2007. (Pariz, Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu, 2007.). Dostupno na: http://portal.unesco.org/education/en/ev.php-URL_ ID=49591&URL_DO=DO_TOPIC&URL_SECTION=201.html Ljudska prava i invaliditet: Sadašnja uporaba i budući potencijal instrumenata Ujedinjenih naroda za ljudska prava u kontekstu invaliditeta (Ženeva, Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava, 2002.) Dostupno na engleskom, francuskom i španjolskom na: http://www.ohchr. org/english/about/publications/papers.htm Ljudska prava: Priručnik za saborske zastupnike (Ženeva, Međuparlamentarna unija i Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava, 2005.) Dostupno na arapskom, engleskom, francuskom i španjolskom na: http://www.ohchr.org/english/about/publications/ Rehabilitacija u zajednici (RUZ): Strategija za rehabilitaciju, izjednačavanje mogućnosti, smanjenje siromaštva i uključivanje u društvo osoba s invaliditetom (Ženeva, Međunarodni ured rada, Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu i Svjetska zdravstvena organizacija; 2004.) Dostupno na: http://www.ilo.org/public/english/region/asro/bangkok/ability/download/otherpubl_cbr.pdf Parlament i demokracija u 21. stoljeću: Vodič kroz primjere dobre prakse (Ženeva, Međuparlamentarna unija, 2006.). Dostupno na arapskom, engleskom, francuskom i španjolskom na: http://www.ipu.org/english/handbks.htm

literatura

113


Pravo osoba s invaliditetom na obrazovanje: Izvješće Posebnog izvjestitelja za pravo na obrazovanje, Vernor Munoz (A/HRC/4/29). Dostupno na arapskom, kineskom, engleskom, francuskom, ruskom i španjolskom na: http://www.ohchr.org/english/bodies/hrcouncil/4session/reports.htm Priručnik o ugovorima (Ured za pravne poslove Ujedinjenih naroda, New York). Dostupno na: http://untreaty.un.org/English/TreatyHandbook/hbframeset.htm

114

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


DODATAK 1.

HRVATSKI SABOR

A

jedan

Na temelju članka 88. Ustava Republike Hrvatske, donosim

ODLUKU

O proglašenju zakona o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i fakultativnog protokola uz konvenciju o pravima osoba s invaliditetom Proglašavam Zakon o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 1. lipnja 2007. godine. Klasa: 011-01/07-01/53 Urbroj: 71-05-03/1-07-2 Zagreb, 6. lipnja 2007. Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, v. r.

ZAKON

O potvrđivanju konvencije o pravima osoba s invaliditetom i fakultativnog protokola uz konvenciju o pravima osoba s invaliditetom Članak 1. Potvrđuje se Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, usvojena u New Yorku 13. prosinca 2006. i Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, usvojen u New Yorku 13. prosinca 2006. u izvorniku na arapskom, kineskom, engleskom, francuskom, ruskom i španjolskom jeziku, a koje je Republika Hrvatska potpisala u New Yorku 30. ožujka 2007. Članak 2. Tekst Konvencije i Fakultativnog protokola iz članka 1. ovoga Zakona, u izvorniku na engleskom jeziku i prijevodu na hrvatski jezik, glasi:

115


KONVENCIJA O PRAVIMA OSOBA S INVALIDITETOM PREAMBULA Države stranke ove Konvencije, (a) Pozivajući se na načela proglašena u Povelji Ujedinjenih naroda kojima se priznaju prirođeno dostojanstvo i vrijednost te jednaka i neotuđiva prava svih članova ljudske zajednice kao temelj slobode, pravde i mira u svijetu, (b) Prihvaćajući da su Ujedinjeni narodi u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka i u Međunarodnim ugovorima o ljudskim pravima proglasili i suglasili se da svatko ima sva prava i slobode navedene u tim dokumentima, bez razlike po bilo kojoj osnovi, (c) Potvrđujući univerzalnost, nedjeljivost i međusobnu ovisnost svih ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i potrebu da se osobama s invaliditetom zajamči njihovo puno uživanje bez diskriminacije, (d) Pozivajući se na Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodnu konvenciju o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, Konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Konvenciju protiv mučenja i drugih oblika okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, Konvenciju o pravima djeteta te Međunarodnu konvenciju o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih obitelji, (e) Prihvaćajući da je invaliditet koncept koji se još uvijek razvija te da invaliditet nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s oštećenjima i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline te iz prepreka koje postoje u okolišu, a koje onemogućuju njihovo puno i djelotvorno sudjelovanje u društvu na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima, (f ) Priznajući važnost načela i političkih smjernica sadržanih u Svjetskom programu djelovanja koji se odnosi na osobe s invaliditetom i u Standardnim pravilima o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom u smislu utjecaja na promicanje, formuliranje i ocjenjivanje politika, planova, programa i aktivnosti na državnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini, kako bi se još više izjednačile mogućnosti za osobe s invaliditetom, 116

OD ISKLJUČENOSTI OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE OSTVARIVANJE PRAVA PRAVA OSOBA OSOBA S INVALIDITETOM S INVALIDITETOM


(g) Naglašavajući značaj uključivanja pitanja vezanih uz invaliditet u središnje tokove događanja, kao sastavnoga dijela odnosnih strategija održivoga razvoja, (h) Priznajući također da diskriminacija bilo koje osobe na osnovi invaliditeta predstavlja povredu prirođenog dostojanstva i vrijednosti čovjeka, (i) Priznajući i nadalje raznolikost osoba s invaliditetom, ( j) Priznajući potrebu promicanja i zaštite ljudskih prava svih osoba s invaliditetom, uključujući i one kojima je potrebna veća podrška, (k) Izražavajući zabrinutost da osobe s invaliditetom, usprkos ovim različitim instrumentima i nastojanjima, i dalje nailaze na prepreke u svom sudjelovanju kao ravnopravni članovi društva i na kršenja njihovih ljudskih prava u svim dijelovima svijeta, (l) Priznajući važnost međunarodne suradnje u unapređenju životnih uvjeta osoba s invaliditetom u svim zemljama, posebice onima u razvoju, (m) Prihvaćajući vrijedne postojeće i potencijalne doprinose osoba s invaliditetom sveopćem blagostanju i raznolikosti njihovih zajednica te da će promicanje punog uživanja ljudskih prava i temeljnih sloboda od strane osoba s invaliditetom i puno sudjelovanje osoba s invaliditetom za rezultat imati njihov veći osjećaj pripadnosti i značajan napredak u ljudskom, socijalnom i ekonomskom razvitku društva te iskorjenjivanje siromaštva, (n) Priznajući važnost osobne autonomije i neovisnosti osoba s invaliditetom, uključujući slobodu izbora, (o) Uzimajući u obzir da bi osobe s invaliditetom trebale imati mogućnost biti aktivno uključivane u procese donošenja odluka o politikama i programima, uključujući one koji se izravno odnose na njih, (p) Izražavajući zabrinutost zbog teških uvjeta s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom koje su predmet višestrukih, odnosno teških oblika diskriminacije na osnovi rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkih ili drugih uvjerenja, nacionalnog, etničkog, starosjedilačkog ili socijalnog podrijetla, imovinskog statusa, rođenja, dobi ili nekog drugog statusa, (q) Smatrajući da su žene i djevojčice s invaliditetom često izloženije riziku od nasilja, ozljeđivanja, zlostavljanja, zapostavljanja ili nemarnog postupanja, maltretiranja ili izrabljivanja, kako u svojim domovima, tako i izvan njih,

dodatak 1.

117


(r) Smatrajući da djeca s teškoćama u razvoju trebaju u potpunosti uživati sva ljudska prava i temeljne slobode ravnopravno s drugom djecom te podsjećajući na obveze koje su države stranke Konvencije o pravima djeteta preuzele u tom smislu, (s) Naglašavajući potrebu za uključivanjem aspekta odnosa među spolovima u sva nastojanja usmjerena prema promicanju punog uživanja ljudskih prava i temeljnih sloboda osoba s invaliditetom, (t) Ističući činjenicu da većina osoba s invaliditetom živi u uvjetima siromaštva, i prepoznajući u tome smislu nužnu potrebu ublažavanja negativnog učinka siromaštva na osobe s invaliditetom, (u) Imajući na umu da su uvjeti mira i sigurnosti utemeljeni na punom poštivanju ciljeva i načela sadržanih u Povelji Ujedinjenih naroda i poštivanju instrumenata o ljudskim pravima nužni za punu zaštitu osoba s invaliditetom, posebno za vrijeme oružanih sukoba i strane okupacije, (v) Priznajući važnost mogućnosti pristupa fizičkom, socijalnom, ekonomskom i kulturnom okruženju te pristupa obrazovanju, informacijama i komunikaciji, u omogućavanju punoga uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda osobama s invaliditetom, (w) Shvaćajući da je pojedinac, imajući obveze prema drugim pojedincima i prema zajednici kojoj pripada, dužan boriti se za promicanje i poštivanje prava priznatih u Međunarodnoj povelji o ljudskim pravima, (x) Uvjerene da je obitelj prirodna i temeljna skupna jedinica društva i da ima pravo na zaštitu društva i države, a da osobe s invaliditetom i članovi njihovih obitelji trebaju primiti potrebnu zaštitu i pomoć kako bi se obiteljima omogućilo davanje doprinosa punom i ravnopravnom uživanju prava osoba s invaliditetom (y) Uvjerene da će sveobuhvatna i cjelovita međunarodna konvencija usmjerena na promicanje i zaštitu dostojanstva osoba s invaliditetom značajno pridonijeti poboljšanju izrazito nepovoljnoga socijalnog položaja osoba s invaliditetom te promicati njihovo sudjelovanje u građanskim, političkim, ekonomskim, društvenim i kulturnim područjima života uz jednake mogućnosti, kako u zemljama u razvoju, tako i u razvijenim zemljama,

118

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Sporazumjele su se kako slijedi: Članak 1. Svrha Svrha ove Konvencije je promicanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom i promicanje poštivanja njihovog urođenog dostojanstva. Osobe s invaliditetom su one osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Članak 2. Definicije Za potrebe ove Konvencije: “Komunikacija” uključuje jezike, prikazivanje teksta, Brailleovo pismo, taktilnu komunikaciju, uvećani tisak, dostupne multimedijalne sadržaje, kao i pisani oblik istih, zvučne zapise, obični jezik, osobne čitače i augmentativne i alternativne oblike, sredstva i formate komunikacije, uključujući dostupnu informacijsku i komunikacijsku tehnologiju, “Jezik”označava govorne i znakovne jezike te druge vrste jezika koji nemaju formu govornih jezika, “Diskriminacija na osnovi invaliditeta”označava svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovi invaliditeta koje ima svrhu ili učinak sprečavanja ili poništavanja priznavanja, uživanja ili korištenja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na ravnopravnoj osnovi s drugima. Ona uključuje sve oblike diskriminacije, uključujući i uskraćivanje razumne prilagodbe, “Razumna prilagodba “ znači potrebnu i prikladnu preinaku i podešavanja, koja ne predstavljaju nesrazmjerno ili neprimjereno opterećenje, da bi se takvo što u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno kako bi se osobama s invaliditetom osiguralo uživanje ili korištenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na ravnopravnoj osnovi s drugima, “Univerzalni dizajn”označava oblikovanje proizvoda, okruženja, programa i usluga na način da ih mogu koristiti svi ljudi u najvećoj mogućoj mjeri, bez potrebe prilagođavanja ili posebnog oblikovanja. “Univerzalni dizajn”neće isključivati pomoćne naprave za određene skupine osoba s invaliditetom u onim slučajevima kada je to potrebno.

dodatak 1.

119


Članak 3. Opća načela Načela ove Konvencije su: (a) poštivanje urođenog dostojanstva, osobne autonomije uključujući slobodu osobnog izbora i neovisnost osoba, (b) nediskriminacija, (c) puno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje u društvo, (d) poštivanje razlika i prihvaćanje osoba s invaliditetom kao dijela ljudske raznolikosti i čovječnosti, (e) jednakost mogućnosti, (f ) pristupačnost, (g) jednakost između muškaraca i žena, (h) poštivanje razvojnih sposobnosti djece s teškoćama u razvoju i poštivanje prava djece s teškoćama u razvoju na očuvanje vlastitog identiteta. Članak 4. Opće obveze 1. Države stranke obvezuju se osigurati i promicati puno ostvarenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom bez bilo kakve diskriminacije na osnovi invaliditeta. U tu se svrhu države stranke obvezuju: (a) usvojiti odgovarajuće zakonodavne, upravne i druge mjere za provedbu prava priznatih ovom Konvencijom, (b) poduzeti sve odgovarajuće mjere, uključujući zakonodavne, za izmjenu ili ukidanje postojećih zakona, propisa, običaja i prakse, koji predstavljaju diskriminaciju osoba s invaliditetom, (c) uzeti u obzir zaštitu i promicanje ljudskih prava osoba s invaliditetom u svim politikama i programima, (d) suzdržati se od svakog postupanja ili prakse koja nije u skladu s ovom Konvencijom te osigurati da javne vlasti i institucije djeluju u skladu s ovom Konvencijom, (e) poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi se uklonila diskriminacija na osnovi invaliditeta počinjena/prakticirana od strane bilo koje osobe, organizacije ili privatnog poduzeća, (f ) poduzeti ili promicati istraživanje i razvoj univerzalno dizajniranih 120

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


roba, usluga, opreme i objekata, prema definiciji iz članka 2. ove Konvencije, a što bi trebalo zahtijevati najmanju moguću prilagodbu i najmanji trošak, kako bi se zadovoljile specifične potrebe osobe s invaliditetom, promicati njihovu dostupnost i upotrebu te promicati univerzalni dizajn u razvoju standarda i smjernica, (g) poduzeti ili promicati istraživanje i razvoj, te promicati dostupnost i uporabu novih tehnologija, uključujući informatičke i komunikacijske tehnologije, pomagala za kretanje, uređaja i pomoćnih tehnologija, prihvatljivih osobama s invaliditetom, dajući prednost tehnologijama koje su po cijenama dostupne, (h) pružiti osobama s invaliditetom dostupne informacije o pomagalima za kretanje, te uređajima i pomoćnim tehnologijama, uključujući nove tehnologije, kao i o drugim oblicima pomoći, uslugama potpore i pogodnostima, (i) promicati obučavanje stručnjaka i osoblja koje radi s osobama s invaliditetom o pravima priznatim ovom Konvencijom kako bi bili osposobljeni za bolje pružanje pomoći i usluga zajamčenih tim pravima. 2. S obzirom na ekonomska, socijalna i kulturna prava, svaka država stranka obavezuje se poduzeti mjere u skladu sa svojim najvećim raspoloživim mogućnostima i, gdje je to potrebno, u okviru međunarodne suradnje, s ciljem postupnog potpunog ostvarenja ovih prava, ne dovodeći u pitanje one obveze koje su sadržane u ovoj Konvenciji, a koje su odmah primjenjive u skladu s međunarodnim pravom. 3. U razvoju i provedbi zakona i politika u smislu provedbe ove Konvencije, i u drugim postupcima donošenja odluka koje se tiču osoba s invaliditetom, države stranke će se temeljito savjetovati s osobama s invaliditetom, i u to ih aktivno uključiti, kao i djecu s teškoćama u razvoju, putem organizacija koje ih predstavljaju. 4. Ništa u ovoj Konvenciji neće utjecati na bilo koje odredbe koje više pospješuju ostvarivanje prava osoba s invaliditetom, a koje mogu biti sadržane u zakonima države stranke ili međunarodnom pravu važećem u toj državi. Neće biti ograničavanja ili ukidanja bilo kojeg od temeljnih ljudskih prava ili osnovnih sloboda priznatih ili postojećih u bilo kojoj državi stranci ove Konvencije temeljem zakona, konvencija, propisa ili običaja pod izgovorom da ova Konvencija ne priznaje ta prava ili slobode ili da ih priznaje u manjem opsegu. 5. Odredbe ove Konvencije odnose se na sve dijelove saveznih država bez ikakvih ograničenja ili iznimaka.

dodatak 1.

121


Članak 5. Jednakost i nediskriminacija 1. Države stranke prihvaćaju da su sve osobe jednake pred zakonom te imaju jednako pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu i jednaku korist na temelju zakona. 2. Države stranke će zabraniti bilo kakvu diskriminaciju na osnovi invaliditeta i jamčit će osobama s invaliditetom jednaku i djelotvornu zaštitu od diskriminacije po svim osnovama. 3. Da bi promicale jednakost i ukinule diskriminaciju, države stranke će poduzeti sve primjerene korake radi osiguranja provedbe razumne prilagodbe. 4. Posebne mjere potrebne za ubrzavanje ili ostvarivanje de facto jednakosti osoba s invaliditetom neće se smatrati diskriminacijom prema odredbama ove Konvencije. Članak 6. Žene s invaliditetom 1. Države stranke priznaju da su žene i djevojke s invaliditetom izložene višestrukoj diskriminaciji te će u tom smislu poduzeti mjere radi osiguranja punog i ravnopravnog uživanja svih njihovih ljudskih prava i temeljnih sloboda. 2. Države stranke će poduzeti sve odgovarajuće mjere radi osiguranja punog razvoja, napretka i osnaživanja položaja žena kako bi im zajamčile korištenje i uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda navedenih u ovoj Konvenciji. Članak 7. Djeca s teškoćama u razvoju 1. Države stranke osigurat će sve potrebne mjere kako bi zajamčile djeci s teškoćama u razvoju puno uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda ravnopravno s drugom djecom. 2. U svim aktivnostima koje se odnose na djecu s teškoćama u razvoju prvenstveni će značaj biti pridan najboljim interesima djeteta. 3. Države stranke osigurat će da djeca s teškoćama u razvoju imaju pravo slobodno izraziti svoje stavove o svim pitanjima koja ih se tiču, a njihovim će se stavovima dati odgovarajuće značenje sukladno njihovoj dobi i zrelosti, ravnopravno s drugom djecom, a u ostvarivanju tog prava bit će im pružena pomoć u skladu s razinom teškoća u razvoju i uzrastom. Članak 8. Podizanje svijesti

122

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


1. Države stranke se obvezuju usvojiti žurne, učinkovite i primjerene mjere u svrhu: (a) podizanja razine svijesti u svim segmentima društva, uključujući i razinu obitelji, u svezi s osobama s invaliditetom, kao i promicanja poštivanja njihovih prava i dostojanstva, (b) borbe protiv stereotipa, predrasuda i štetnih postupaka prema osobama s invaliditetom na svim područjima života, uključujući one utemeljene na spolu i dobi, (c) promicanja svijesti o sposobnostima i doprinosu osoba s invaliditetom. 2. Mjere za postizanje navedenih ciljeva uključuju: (a) Pokretanje i provođenje djelotvornih kampanja podizanja svijesti javnosti s ciljem: (i) senzibiliziranja javnosti za prava osoba s invaliditetom, (ii) promicanja pozitivne percepcije osoba s invaliditetom i većeg stupnja društvene svijesti o osobama s invaliditetom, (iii) promicanja priznavanja vještina, stvarnih vrijednosti i sposobnosti osoba s invaliditetom, te njihova doprinosa na radnom mjestu i tržištu rada, (b) Njegovanje stava o poštivanju prava osoba s invaliditetom na svim razinama obrazovnog sustava, počevši kod sve djece već u ranoj životnoj dobi, (c) Poticanje svih sredstava javnog priopćavanja na predstavljanje osoba s invaliditetom na način usklađen sa svrhom ove Konvencije, (d) Promicanje programa za podizanje razine svijesti o osobama s invaliditetom i njihovim pravima. Članak 9. Pristupačnost 1. Države stranke ove Konvencije poduzet će odgovarajuće mjere osiguravanja pristupačnosti osobama s invaliditetom, izgradnjom okruženja, prijevozom, informacijama i komunikacijama, uključujući informacijske i komunikacijske tehnologije i sustave, kao i drugim uslugama i prostorima otvorenim i namijenjenim javnosti, kako u urbanim, tako i u ruralnim područjima, na ravnopravnoj osnovi, kako bi osobama s invaliditetom osigurale život neovisan o tuđoj pomoći i potpuno sudjelovanje u svim područjima života. Ove će se mjere, koje će uključivati identifikaciju i uklanjanje prepreka i barijera pristupačnosti, primjenjivati, među ostalim, na:

dodatak 1.

123


(a) građevine, ceste, prijevoz i druge zatvorene i otvorene prostore, uključujući škole, stambene zgrade, zdravstvene ustanove i radna mjesta, (b) informacije, komunikacije i druge usluge, uključujući elektroničke usluge i službe hitnih intervencija. 2. Države stranke će također poduzeti odgovarajuće mjere radi: (a) razvijanja, poticanja i praćenja provedbe minimalnih standarda i smjernica za pristupačnost prostora i usluga otvorenih ili namijenjenih javnosti, (b) osiguravanja da privatne pravne osobe koje nude prostore i usluge namijenjene javnosti vode računa o svim aspektima pristupačnosti za osobe s invaliditetom, (c) pružanja obuke interesnim skupinama o pitanjima pristupačnosti s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom, (d) osiguranja natpisa na Brailleovom pismu i u lako čitljivom i razumljivom obliku u zgradama i drugim prostorima otvorenim za javnost, (e) osiguranja drugih oblika pomoći u vidu osobnih asistenata i posrednika, uključujući vodiče, čitače i stručne tumače za znakovni jezik, kako bi se olakšao pristup javnim objektima i prostorima otvorenim za javnost, (f ) promicanja drugih odgovarajućih oblika pomoći i potpore osobama s invaliditetom kako bi im se osigurao pristup informacijama, (g) promicanja pristupačnosti novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija i sustava, uključujući internet, (h) promicanja oblikovanja, razvoja, proizvodnje i distribucije dostupnih informacijskih i komunikacijskih tehnologija i sustava u ranoj fazi, tako da te tehnologije i sustavi postanu pristupačni uz minimalne troškove. Članak 10. Pravo na život Države stranke ponovo potvrđuju prirođeno pravo na život svih ljudskih bića i poduzet će sve potrebne mjere kako bi osigurale učinkovito uživanje tog prava osobama s invaliditetom na jednakoj osnovi s drugima. Članak 11. Rizične situacije i humanitarna krizna stanja Države stranke poduzet će, u skladu sa svojim obvezama proisteklim iz među124

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


narodnog prava, uključujući međunarodno humanitarno pravo i međunarodno pravo koje obuhvaća ljudska prava, sve potrebne mjere za osiguranje zaštite i sigurnosti osoba s invaliditetom u rizičnim situacijama, uključujući situacije oružanog sukoba, humanitarnih kriza i prirodne katastrofe. Članak 12. Jednakost pred zakonom 1. Države stranke ponovo potvrđuju da osobe s invaliditetom imaju pravo svugdje biti priznate kao osobe jednake pred zakonom. 2. Države stranke će prihvatiti da osobe s invaliditetom imaju pravnu i poslovnu sposobnost na jednakoj osnovi kao i druge osobe u svim aspektima života. 3. Države stranke će poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osobama s invaliditetom osigurale pristup potpori koja bi im mogla biti potrebna za ostvarivanje pravne i poslovne sposobnosti. 4. Države stranke osigurat će da sve mjere koje se odnose na ostvarivanje pravne i poslovne sposobnosti predvide odgovarajuće i djelotvorne zaštitne mehanizme koji će sprečavati zloporabu u skladu s međunarodnim pravom koje obuhvaća ljudska prava. Takvi zaštitni mehanizmi osigurat će da mjere koje se odnose na ostvarivanje pravne i poslovne sposobnosti poštuju prava, volju i sklonosti te osobe, da se iz njih isključi sukob interesa i zloporaba utjecaja, da su razmjerne i prilagođene osobnim okolnostima, da se primjenjuju u najkraćem mogućem vremenu i da podliježu redovitoj reviziji nadležnog, nezavisnog i nepristranog tijela vlasti ili sudbenoga tijela. Zaštitni mehanizmi bit će razmjerni sa stupnjem kojim takve mjere utječu na prava i interese osobe. 5. U skladu s odredbama ovog članka države stranke poduzet će odgovarajuće i djelotvorne mjere radi osiguranja jednakih prava osoba s invaliditetom da posjeduju i nasljeđuju imovinu, kontroliraju svoje vlastite financijske poslove i imaju jednak pristup bankovnim kreditima, hipotekama i drugim oblicima financiranja, te će također osigurati da osobe s invaliditetom ne budu bez vlastite volje (arbitrarno) lišene svojega vlasništva. Članak 13. Pristup pravosuđu 1. Države stranke osigurat će djelotvorni pristup pravosuđu osobama s invaliditetom na jednakoj osnovi s drugim osobama, pa i putem osiguravanja postupovnih i dobi primjerenih prilagodbi kako bi se olakšala njihova djelotvorna uloga, bilo kao izravnih ili neizravnih sudionika, uključujući i svjedočenje, u svim sudskim postupcima, uključujući istražni postupak i druge prethodne faze postupka. 2. Da bi pomogle u osiguravanju djelotvornog pristupa pravdi osobama s invaliditetom, države stranke će promicati odgovarajuću obuku onih koji rade pravosuđu, uključujući policiju i zatvorsko osoblje. dodatak 1.

125


Članak 14. Osobna sloboda i sigurnost 1. Države stranke će osigurati da osobe s invaliditetom na jednaki način kao i drugi: (a) uživaju pravo na osobnu slobodu i sigurnost, (b) ne budu nezakonito ili arbitrarno lišene slobode, da svako lišavanje slobode bude u skladu sa zakonom, te da postojanje invaliditeta ni u kojem slučaju ne bude opravdanje za lišavanje slobode. 2. Ukoliko osobe s invaliditetom budu lišene slobode u bilo kojem postupku, države stranke osigurat će da im se na ravnopravnoj osnovi s drugim osobama zajamče prava u skladu s međunarodnim pravom koje obuhvaća ljudska prava i da će se s njima postupiti u skladu s ciljevima i načelima ove Konvencije, uključujući i osiguravanje razumne prilagodbe. Članak 15. Sloboda od mučenja ili okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja 1. Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Posebno, nitko ne će biti podvrgnut medicinskim ili znanstvenim pokusima bez svojega slobodnog pristanka. 2. Države stranke će poduzeti sve djelotvorne zakonodavne, upravne, pravosudne i druge mjere kako bi spriječile da osobe s invaliditetom, na jednakopravnoj osnovi s drugima, ne budu podvrgnute mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Članak 16. Sloboda od izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja 1. Države stranke će poduzeti sve prikladne zakonodavne, upravne, socijalne, obrazovne i druge mjere radi zaštite osoba s invaliditetom, kako unutar tako i izvan njihovog doma, od svih oblika izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja, uključujući i aspekte istih vezane uz spol. 2. Države stranke će također poduzeti sve primjerene mjere radi sprečavanja svih oblika izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja, osiguravajući osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima i njegovateljima, među ostalim, odgovarajuće oblike pomoći i potpore koji uvažavaju njihovu spol i dob, uključujući i osiguravanje informacija i edukacije o tome kako izbjeći, prepoznati i izvijestiti o slučajevima izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja. Države stranke će osigurati da službe zaštite budu senzibilizirane s obzirom na dob, spol i invaliditet. 3. Kako bi spriječile pojavu svih oblika izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja, države stranke će osigurati djelotvoran nadzor svih objekata i programa 126

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


namijenjenih osobama s invaliditetom koji će provoditi neovisna tijela. 4. Države stranke će poduzeti sve prikladne mjere promicanja tjelesnog, kognitivnog i psihološkog oporavka, rehabilitacije i socijalne reintegracije osoba s invaliditetom koje su bile žrtve bilo kojeg oblika izrabljivanja, nasilja ili zlostavljanja, uključujući i uspostavu službi zaštite. Takav oporavak i reintegracija odvijat će se u okruženju koje potiče zdravlje, dobrobit, samopoštovanje, dostojanstvo i neovisnost osobe, vodeći računa o specifičnostima potreba koje proizlaze iz dobi i spola. 5. Države stranke će uvesti djelotvorno zakonodavstvo i politike, uključujući zakonodavstvo i politike usmjerene na žene i djecu, kako bi osigurale da se slučajevi izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja osoba s invaliditetom identificiraju i istraže, i gdje je to primjereno, kazneno gone. Članak 17. Zaštita osobnog integriteta osobe Svaka osoba s invaliditetom ima pravo na poštivanje svojega tjelesnog i mentalnog integriteta na ravnopravnoj osnovi s drugima. Članak 18. Sloboda kretanja i državljanstvo 1. Države stranke će osobama s invaliditetom priznati prava na slobodu kretanja, na slobodu izbora mjesta stanovanja i na državljanstvo, na ravnopravnoj osnovi s drugima, uključujući i jamstvo da osobe s invaliditetom: (a) imaju pravo steći državljanstvo, promijeniti ga i ne biti lišene svog državljanstva arbitrarno (proizvoljno) ili na osnovi invaliditeta, (b) ne budu lišene, na osnovi invaliditeta, mogućnosti stjecanja, posjedovanja i korištenja dokumenata o svom državljanstvu ili drugih identifikacijskih isprava, ili služenja ostalim odgovarajućim postupcima kao što su imigracijski postupci, koji mogu biti potrebni u cilju olakšavanja ostvarivanja prava na slobodu kretanja, (c) imaju pravo napustiti bilo koju zemlju, uključivši svoju vlastitu, (d) ne budu lišene, proizvoljno ili na temelju svojega invaliditeta, prava ulaska u vlastitu zemlju. 2. Djeca s teškoćama u razvoju bit će evidentirana odmah po rođenju i od rođenja će imati pravo na ime, pravo na stjecanje državljanstva i, u mjeri u kojoj je to ostvarivo, imaju pravo znati tko su im roditelji kao i pravo da roditelji o njima vode brigu.

dodatak 1.

127


Članak 19. Neovisno življenje i uključenost u zajednicu Države stranke ove Konvencije priznaju jednako pravo svim osobama s invaliditetom na život u zajednici, s pravom izbora jednakim kao i za druge osobe, te će poduzeti djelotvorne i odgovarajuće mjere kako bi olakšale osobama s invaliditetom puno uživanje ovoga prava i punog uključenja i sudjelovanja u zajednici, uključujući i osiguranje sljedećeg: (a) mogućnosti da osobe s invaliditetom odaberu svoje mjesto boravka, gdje i s kim će živjeti, na ravnopravnoj osnovi s drugima, te da nisu obvezne živjeti bilo kojim nametnutim načinom života, (b) pristupa širokom rasponu usluga koje različite službe potpore pružaju osobama s invaliditetom u njihovom domu ili ustanovama za smještaj , uključujući osobnu asistenciju potrebnu za potporu življenju i za uključenje u zajednicu, kao i za sprečavanje izolacije ili segregacije iz zajednice, (c) ravnopravnog pristupa osoba s invaliditetom uslugama, objektima i prostorima, namijenjenima općoj populaciji, te njihove primjerenosti potrebama osoba s invaliditetom. Članak 20. Osobna pokretljivost Države stranke ove Konvencije će poduzeti djelotvorne mjere osiguranja slobode kretanja s najvećom mogućom neovisnošću za osobe s invaliditetom, uključujući: (a) olakšavanje slobode kretanja osoba s invaliditetom na način i u vrijeme koje one same izaberu, i po pristupačnoj cijeni, (b) olakšavanje dostupnosti osoba s invaliditetom kvalitetnim pomagalima za kretanje, napravama, potpornim tehnologijama, te svim oblicima osobne asistencije i posrednicima, uključujući i to da su svi ovi oblici pomoći pristupačnih cijena, (c) pružanje obuke u vještinama kretanja osobama s invaliditetom, kao i specijalističkom osoblju koje radi s osobama s invaliditetom, (d) poticanje poduzeća koja proizvode pomagala za kretanje, naprave i potporne tehnologije, da uzmu u obzir sve aspekte pokretljivosti osoba s invaliditetom. Članak 21. Sloboda izražavanja i mišljenja, te pristup informacijama Države stranke će poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi osobama s invaliditetom osigurale ravnopravno ostvarenje prava na slobodu izražavanja i mišljenja, uključujući i slobodu traženja, primanja i prenošenja informacija 128

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


i ideja na ravnopravnoj osnovi s drugima, te prava na sve dostupne načine komuniciranja, prema vlastitu izboru, kao što je to navedeno u članku 2. ove Konvencije, uključujući i sljedeće: (a) pružanje informacija namijenjenih općoj javnosti, pravodobno i bez dodatnog troška, osobama s invaliditetom, na njima dostupnim formatima, koristeći pritom tehnologije prikladne za različite oblike invaliditeta, (b) prihvaćanje i olakšavanje korištenja znakovnih jezika, Brailleovog pisma, augmentativne i alternativne komunikacije, i svih drugih dostupnih sredstava, načina i oblika komunikacije po izboru osoba s invaliditetom, u službenim interakcijama, (c) poticanje privatnih poduzeća koja pružaju usluge općoj populaciji, uključujući i usluge koje se pružaju putem interneta, da informacije usluge pružaju u oblicima koji su dostupni i iskoristivi za osobe s invaliditetom, (d) poticanje sredstava javnog priopćavanja, uključujući i pružatelje informacija putem interneta, da svoje usluge učine pristupačnim osobama s invaliditetom, (e) priznavanje i promicanje upotrebe znakovnih jezika. Članak 22. Poštivanje privatnosti 1. Nijedna osoba s invaliditetom, bez obzira na prebivalište ili odabrani način života, neće biti izložena proizvoljnom arbitrarnom ili nezakonitom narušavanju svoje privatnosti, kao ni obitelji, doma, dopisivanja ili drugih oblika komuniciranja, niti će biti izložena nezakonitim napadima na svoju čast i ugled. Osobe s invaliditetom imaju pravo na zakonsku zaštitu od takvog narušavanja privatnosti ili napada na nju. 2. Države stranke zaštitit će privatnost osobnih i zdravstvenih podataka te podataka o rehabilitaciji osoba s invaliditetom, na ravnopravnoj osnovi s drugima. Članak 23. Poštivanje doma i obitelji 1. Države stranke ove Konvencije će poduzeti djelotvorne i odgovarajuće mjere otklanjanja diskriminacije protiv osoba s invaliditetom u svim pitanjima vezanim uz brak, obitelj, roditeljstvo i osobne odnose, a posebno će osigurati, na ravnopravnoj osnovi s drugima: (a) priznavanje prava svih osoba s invaliditetom, koje su u dobi za brak, da sklope brak i zasnuju obitelj na osnovi slobodne i potpune suglasnosti budućih bračnih partnera,

dodatak 1.

129


(b) prava osoba s invaliditetom na slobodno i odgovorno odlučivanje o broju djece i tome kada će ih imati kao i pravo na pristup informacijama, primjerenim njihovoj dobi, obrazovanju vezanom uz reprodukciju i planiranje obitelji, te sredstvima koja su im potrebna kako bi mogli ostvariti ova prava, (c) da osobe s invaliditetom, uključujući djecu, očuvaju svoju plodnost na ravnopravnoj osnovi s drugima. 2. Države stranke će osigurati prava i odgovornosti osoba s invaliditetom glede skrbništva, starateljstva, hraniteljstva i posvojenja djece, ili sličnih instituta, gdje ovi koncepti postoje u nacionalnom zakonodavstvu; u svim slučajevima prvenstveno će se uzimati u obzir najbolji interesi djece. Države stranke će pružiti odgovarajuću pomoć osobama s invaliditetom u provedbi njihovih dužnosti u podizanju djece. 3. Države stranke će osigurati da djeca s teškoćama u razvoju imaju jednaka prava u pogledu obiteljskog života. S ciljem ostvarivanja tih prava i da bi se spriječilo sakrivanje, napuštanje, zanemarivanje i segregacija djece s teškoćama u razvoju, države stranke će osigurati rane i sveobuhvatne informacije, usluge i potporu djeci s teškoćama u razvoju i njihovim obiteljima. 4. Države stranke će osigurati da dijete ne bude odvojeno od svojih roditelja protivno njihovoj volji, osim ako nadležna tijela, čija je odluka podložna preispitivanju od strane pravosuđa, u skladu s pozitivnim pravom i postupcima, ne utvrde da je takvo odvajanje potrebno u najboljem interesu djeteta. Ni u kojem slučaju dijete neće biti odvojeno od roditelja na osnovi invaliditeta, bilo djeteta ili jednog ili oba roditelja. 5. Države stranke će, u slučajevima kad uža obitelj nije u stanju voditi brigu o djetetu s teškoćama u razvoju poduzeti sve što je potrebno za alternativno zbrinjavanje u široj obitelji, a ukoliko to ne bi bilo moguće, unutar zajednice u obiteljskom okruženju. Članak 24. Obrazovanje 1. Države stranke priznaju pravo osoba s invaliditetom na obrazovanje. U cilju ostvarenja ovog prava bez diskriminacije i na osnovi jednakih mogućnosti, države stranke će osigurati uključivost obrazovnog sustava, kao i cjeloživotno obrazovanje, usmjereno na: (a) puni razvoj ljudskog potencijala i osjećaja dostojanstva i vlastite vrijednosti, osnaživanja poštivanja ljudskih prava, temeljnih sloboda i ljudske raznolikosti, (b) razvoj osobnosti osoba s invaliditetom, kao i njihovih talenata i kreativnosti, te mentalnih i tjelesnih sposobnosti, u njihovu punom potencijalu, 130

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


(c) omogućavanje djelotvornog sudjelovanja osoba s invaliditetom u slobodnom društvu. 2. U ostvarenju ovog prava, države stranke će osigurati: (a) da osobe s invaliditetom ne budu isključene iz općeg obrazovnog sustava na osnovi svojeg invaliditeta, te da djeca s teškoćama u razvoju ne budu isključena iz besplatnog i obveznog osnovnog ili iz srednjeg obrazovanja na osnovi teškoća u razvoju, (b) da osobe s invaliditetom mogu imati pristup uključujućem, kvalitetnom i besplatnom osnovnom obrazovanju i srednjem obrazovanju, na ravnopravnoj osnovi s drugima, u zajednicama u kojima žive, (c) razumnu prilagodbu individualnim potrebama, (d) da osobe s invaliditetom dobiju potrebnu pomoć, unutar općeg obrazovnog sustava, kako bi se olakšalo njihovo djelotvorno obrazovanje, (e) pružanje djelotvornih individualiziranih mjera potpore u okruženjima koja najviše pridonose akademskom i socijalnom razvoju, u skladu s ciljem potpunog uključivanja. 3. Države stranke će omogućiti osobama s invaliditetom učenje životnih i društvenih razvojnih vještina kako bi olakšale njihovo puno i ravnopravno sudjelovanje u obrazovanju i životu kao članova zajednice. U tu svrhu, države stranke će učiniti sljedeće: (a) olakšati učenje Brailleovog pisma, alternativnog pisma, augmentativnih i alternativnih načina, sredstava i oblika komunikacije, vještina orijentacije i pokretljivosti, te promicati potporu vršnjaka i mentorski rad, (b) olakšati učenje znakovnog jezika i promicanje jezičnog identiteta zajednice gluhih; (c) osigurati provođenje obrazovanja osoba, poglavito djece koja su slijepa, gluha ili gluhoslijepa na najprikladnijim jezicima i načinima te sredstvima komunikacije za te pojedince, i u okruženjima koja u najvećoj mogućoj mjeri potiču intelektualni i socijalni razvoj. 4. Kako bi pomogle u osiguranju ovog prava, države stranke će poduzeti odgovarajuće mjere za zapošljavanje nastavnika, uključujući nastavnike s invaliditetom, koji znaju znakovni jezik i Brailleovo pismo i obučit će stručnjake i osoblje koje radi na svim obrazovnim razinama. Takva obuka će uključivati svijest o invaliditetu i korištenje odgovarajućih augmentativnih i alternativnih načina, sredstava i oblika komunikacije, obrazovnih tehnika i materijala za potporu osobama s invaliditetom.

dodatak 1.

131


5. Države stranke će osobama s invaliditetom osigurati pristup općem tercijarnom obrazovanju, stručnom usavršavanju, obrazovanju odraslih i cjeloživotnom učenju bez diskriminacije i na ravnopravnoj osnovi s drugima. U tu svrhu, države stranke će osigurati razumnu prilagodbu za osobe s invaliditetom. Članak 25. Zdravlje Države stranke priznaju pravo osobama s invaliditetom na uživanje najviših ostvarivih zdravstvenih standarda bez diskriminacije na osnovi invaliditeta. Države stranke će poduzeti sve prikladne mjere kako bi osobama s invaliditetom osigurale pristup zdravstvenim službama koje vode računa o njihovom spolu, uključujući rehabilitaciju povezanu sa zdravljem. Države stranke posebno će: (a) osigurati osobama s invaliditetom isti opseg, kvalitetu i standard besplatnih ili obzirom na cijenu dostupnih zdravstvenih usluga i programa koji se pružaju drugim osobama, uključujući područje spolnog i reproduktivnog zdravlja i zdravstvene programe kojima je obuhvaćeno cijelo stanovništvo, (b) osigurati zdravstvene usluge koje su osobama s invaliditetom posebno potrebne zbog njihovog invaliditeta, uključujući primjerenu ranu identifikaciju i intervenciju, kao i usluge čija je namjena smanjenje i prevencija daljnjeg invaliditeta, uključujući invaliditet kod djece i starijih osoba, (c) pružati ove zdravstvene usluge što je moguće bliže zajednicama u kojima osobe s invaliditetom žive, uključujući ruralne krajeve, (d) zahtijevati od zdravstvenih radnika pružanje iste kvalitete usluga osobama s invaliditetom kao i drugima, i na osnovi slobodnog i informiranog pristanka, među ostalim podizanjem razine svijesti o ljudskim pravima, dostojanstvu, neovisnosti i potrebama osoba s invaliditetom kroz obuku i promicanje etičkih standarda u javnom i privatnom zdravstvenom sektoru, (e) zabraniti diskriminaciju osoba s invaliditetom u pružanju usluga zdravstvenog osiguranja, kao i životnog osiguranja, gdje je to dopušteno nacionalnim zakonom, a što će biti osigurano na pošten i razuman način, (f ) spriječiti diskriminirajuće uskraćivanje zdravstvene zaštite ili zdravstvenih usluga ili hrane i pića na temelju invaliditeta. Članak 26. Osposobljavanje i rehabilitacija 1. Države stranke će poduzeti djelotvorne i prikladne mjere, uključujući 132

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


pritom i vršnjačku pomoć, kako bi omogućile osobama s invaliditetom stjecanje i održavanje najveće moguće neovisnosti, i potpunu tjelesnu, mentalnu, društvenu i profesionalnu sposobnost, te punu uključenost i sudjelovanje u svim područjima života. U tu svrhu, države stranke će organizirati, ojačati i proširiti sveobuhvatne usluge i programe osposobljavanja i rehabilitacije, posebice na području zdravstva, zapošljavanja, obrazovanja i socijalnih usluga, na način da: (a) usluge i programi osposobljavanja i rehabilitacije započnu u najranijoj mogućoj fazi i budu temeljeni na multidisciplinarnoj procjeni individualnih potreba i jačih strana osobe; (b) usluge i programi osposobljavanja i rehabilitacije podupru sudjelovanje i uključivanje u zajednicu i sve aspekte društva, da budu dobrovoljni te da budu dostupni osobama s invaliditetom na najbližoj mogućoj lokaciji njihovom prebivalištu, uključujući ruralna područja. 2. Države stranke će promicati razvoj temeljne i trajne obuke stručnjaka i drugog osoblja koje radi u službama osposobljavanja i rehabilitacije. 3. Države stranke će promicati dostupnost, poznavanje i upotrebu pomoćnih naprava i tehnologija oblikovanih za osobe s invaliditetom, a koje su vezane uz osposobljavanje i rehabilitaciju. Članak 27. Rad i zapošljavanje 1. Države stranke priznaju pravo na rad osobama s invaliditetom, na ravnopravnoj osnovi s drugima; ovo uključuje pravo na mogućnost zarađivanja za život od rada, slobodno odabranog ili prihvaćenog na tržištu rada i u radnom okruženju koje je otvoreno, uključujuće i dostupno osobama s invaliditetom. Države stranke će osigurati i promicati ostvarenje prava na rad, uključujući pritom i one koji steknu invaliditet tijekom zaposlenja, poduzimanjem odgovarajućih koraka, uključujući i zakonodavstvo, s ciljem, među ostalim: (a) zabrane diskriminacije na temelju invaliditeta u odnosu na sva pitanja vezana uz sve oblike zapošljavanja, uključujući uvjete pronalaženja kandidata, primanja na posao i zapošljavanja, trajanja zaposlenja, karijernog napredovanja u službi i sigurnih uvjeta rada koji ne štete zdravlju, (b) zaštite osoba s invaliditetom na ravnopravnoj osnovi s drugima glede pravednih i povoljnih uvjeta rada, uključujući jednake mogućnosti i jednaku plaću za rad iste vrijednosti, sigurne i zdrave uvjete rada, uz zaštitu od uznemiravanja i pravnu zaštitu u slučaju pritužbi, (c) osiguravanja ostvarivanja radničkih i sindikalnih prava osobama s dodatak 1.

133


invaliditetom na ravnopravnoj osnovi s drugima, (d) omogućavanja djelotvornog pristupa osoba s invaliditetom općim tehničkim programima, kao i programima profesionalne orijentacije, službama zapošljavanja i profesionalnom i trajnom obrazovanju, (e) promicanja mogućnosti zapošljavanja i karijernog napredovanja osoba s invaliditetom na tržištu rada, kao i pružanja pomoći u pronalaženju, dobivanju, zadržavanju posla i povratku na posao, (f ) promicanja mogućnosti samozapošljavanja, poduzetništva, razvoja zadrugarstva i pokretanja vlastitog posla, (g) zapošljavanja osoba s invaliditetom u javnom sektoru, (h) promicanja zapošljavanja osoba s invaliditetom u privatnom sektoru kroz odgovarajuće politike i mjere, koje mogu uključivati afirmativne akcijske programe, poticaje i druge mjere, (i) osiguranja prihvatljive prilagodbe okruženja na radnom mjestu za osobe s invaliditetom, ( j) promicanja stjecanja radnog iskustva osoba s invaliditetom na otvorenom tržištu rada, (k) promicanja programa strukovne i profesionalne rehabilitacije, zadržavanja posla i programa povratka na posao za osobe s invaliditetom. 2. Države stranke će osigurati da osobe s invaliditetom ne budu držane u ropskom ili podčinjenom odnosu i da budu, pod uvjetima ravnopravnim s drugima, zaštićene od prisilnog rada. Članak 28. Primjereni životni standardi socijalna zaštita 1. Države stranke priznaju pravo osobama s invaliditetom na odgovarajući životni standard za njih i njihove obitelji, uključujući odgovarajuću prehranu, odijevanje, stanovanje, kao i na stalno unaprjeđenje životnih uvjeta te će poduzeti odgovarajuće korake kako bi zaštitile i promicale ostvarenje ovog prava bez diskriminacije na osnovi invaliditeta. 2. Države stranke priznaju pravo osoba s invaliditetom na socijalnu zaštitu i na uživanje tog prava bez diskriminacije na osnovi invaliditeta, te će poduzeti odgovarajuće korake kako bi zaštitile i promicale ostvarenje ovog prava, uključujući i mjere u svrhu: (a) osiguranja jednakog pristupa osoba s invaliditetom čistoj vodi i osiguranja dostupnosti odgovarajućih i financijski pristupačnih usluga, uređaja i drugih vrsta pomoći vezanih uz potrebe koje proizlaze iz invaliditeta, 134

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


(b) osiguranja pristupa osoba s invaliditetom, posebice žena, djevojaka i osoba starije životne dobi s invaliditetom, programima socijalne zaštite i programima smanjenja siromaštva, (c) osiguranja pristupa državnoj pomoći osobama s invaliditetom i njihovih obitelji koje žive u uvjetima siromaštva kako bi podmirili izdatke vezane uz invaliditet, uključujući odgovarajuću obuku, savjetovanje, financijsku pomoć i povremenu pomoć u kući oko skrbi za osobu s invaliditetom, (d) osiguranja pristupa osoba s invaliditetom javnim programima stambenoga zbrinjavanja, (e) osiguranja ravnopravnoga pristupa osobama s invaliditetom programima i beneficijama vezanim uz mirovine. Članak 29. Sudjelovanje u političkom i javnom životu Države potpisnice jamčit će osobama s invaliditetom njihova politička prava i mogućnost njihova uživanja na ravnopravnoj osnovi s drugima, te će: (a) osigurati da osobe s invaliditetom mogu djelotvorno i u potpunosti sudjelovati u političkom i javnom životu na ravnopravnoj osnovi s drugima, izravno ili putem slobodno izabranih predstavnika, uključujući i pravo i mogućnost da glasuju i budu birani, među ostalim: (i) osiguravajući da glasački postupci, prostori i materijali budu prikladni, dostupni i laki za razumijevanje i uporabu, (ii) štiteći pravo osoba s invaliditetom na tajno glasovanje na izborima i javnim referendumima, bez zastrašivanja, kao i pravo samostalnog kandidiranja na izborima i obnašanja dužnosti kao i obavljanja svih javnih funkcija na svim razinama vlasti, omogućavajući uporabu potpornih i novih tehnologija gdje je to primjereno, (iii) jamčeći slobodu izražavanja volje osoba s invaliditetom kao birača, i u tu svrhu, gdje je to potrebno, na njihov zahtjev dopuštajući pomoć u glasovanju od strane osobe po njihovu vlastitom izboru, (b) aktivno promicati okruženje u kojem osobe s invaliditetom mogu djelotvorno i u potpunosti sudjelovati u vođenju javnih poslova, bez diskriminacije i na ravnopravnoj osnovi s drugima, te ohrabriti njihovo sudjelovanje u javnim poslovima, uključujući: (i) sudjelovanje u nevladinim organizacijama i udrugama koje se bave javnim i političkim životom države, uključujući aktivnosti i dodatak 1.

135


vođenje političkih stranaka, (ii) osnivanje i učlanjivanje u organizacije osoba s invaliditetom kako bi ih one predstavljale na međunarodnoj, nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Članak 30. Sudjelovanje u kulturnom životu, rekreaciji, razonodi i športu 1. Države stranke priznaju osobama s invaliditetom pravo na sudjelovanje u kulturnom životu na ravnopravnoj osnovi s drugima, te će poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi osigurale da osobe s invaliditetom: (a) uživaju pristup kulturnim materijalima u svim dostupnim oblicima, (b) uživaju pristup televizijskim programima, filmovima, kazalištu i drugim kulturnim aktivnostima, u svim dostupnim oblicima, (c) uživaju pristup mjestima kulturnih događanja ili usluga, kao što su kazališta, muzeji, kino dvorane, knjižnice i turističke usluge, te, koliko je to moguće, spomenicima i mjestima od nacionalnoga kulturnog značenja. 2. Države stranke će poduzeti odgovarajuće mjere kako bi omogućile osobama s invaliditetom razvoj i korištenje svojega kreativnog, umjetničkog i intelektualnog potencijala, ne samo za vlastitu dobrobit, nego također i za obogaćivanje društva. 3. Države stranke će poduzeti sve odgovarajuće korake kako bi osigurale da zakoni koji štite intelektualna vlasnička prava ne sadrže nerazumne ili diskriminirajuće prepreke pristupu osoba s invaliditetom kulturnim materijalima, poštujući pritom odredbe međunarodnog prava. 4. Osobe s invaliditetom će imati pravo, na ravnopravnoj osnovi s drugima, na priznavanje i potporu svojem specifičnom kulturnom i jezičnom identitetu, uključujući znakovni jezik i kulturu gluhih. 5. S ciljem omogućavanja sudjelovanja osoba s invaliditetom na ravnopravnoj osnovi s drugima u rekreativnim i športskim aktivnostima, te razonodi, države stranke će poduzeti odgovarajuće mjere u svrhu: (a) poticanja i promicanja sudjelovanja, u najvećoj mogućoj mjeri, osoba s invaliditetom u redovitim športskim aktivnostima na svim razinama, (b) osiguranja mogućnosti organiziranja, razvoja i sudjelovanja u športskim i rekreacijskim aktivnostima namijenjenim osobama s invaliditetom i u tu svrhu će se poticati osiguravanje odgovarajućeg vodstva, obuke i sredstava, na ravnopravnoj osnovi s drugima, 136

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


(c) osiguranja pristupa osoba s invaliditetom športskim, rekreacijskim i turističkim centrima, (d) osiguranja djeci s teškoćama u razvoju jednakog pristupa sudjelovanju u igri, rekreaciji, slobodnim i športskim aktivnostima, uključujući i one aktivnosti koje su dio obrazovnog sustava, (e) osiguranja pristupa osobama s invaliditetom uslugama koje pružaju organizatori rekreacijskih, turističkih, slobodnih i športskih aktivnosti. Članak 31. Statistika i prikupljanje podataka 1. Države stranke se obvezuju prikupljati potrebne informacije, uključujući statističke podatke, kako bi omogućile formuliranje i provedbu politika koje će ovu Konvenciju i podatke dobivene istraživanjem učiniti djelotvornom. Proces prikupljanja i obrade ovih podataka će biti: (a) u suglasnosti sa zakonski uspostavljenom zaštitom, uključujući zakonodavstvo o zaštiti podataka,kako bi se osigurali tajnost i poštivanje privatnosti osoba s invaliditetom; (b) u suglasnosti s međunarodno prihvaćenim pravilima zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda i etičkih načela u prikupljanju i uporabi statističkih podataka. 2. Podatci prikupljeni u skladu s ovim člankom bit će razvrstani na odgovarajući način i korišteni kao pomoć u procjeni provedbe obveza država stranaka preuzetih ovom Konvencijom te za identifikaciju i otklanjanje prepreka s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju u ostvarivanju svojih prava. 3. Države stranke će preuzeti odgovornost za distribuciju ovih statističkih podataka i osigurat će njihovu dostupnost osobama s invaliditetom i drugima. Članak 32. Međunarodna suradnja 1. Države stranke priznaju važnost međunarodne suradnje i njezinog promicanja u podupiranju nacionalnih napora za postizanje svrhe i ciljeva ove Konvencije te će poduzeti odgovarajuće i djelotvorne mjere u tom pogledu, zajedno s drugim državama i, kad je to primjereno, u partnerstvu s odgovarajućim međunarodnim i regionalnim organizacijama i civilnim društvom, posebice s organizacijama osoba s invaliditetom. Takve mjere mogu, među ostalim, uključivati: (a) osiguravanje da međunarodna suradnja, uključujući međunarodne programe razvoja, bude uključujuća prema osobama s invaliditetom i pristupačna za osobe s invaliditetom;

dodatak 1.

137


(b) olakšavanje i podržavanje izgradnje kapaciteta, uključujući razmjenu i međusobno dijeljenje informacija, iskustava, programa izobrazbe i najboljih primjera iz prakse; (c) olakšavanje suradnje u istraživanju i pristupu znanstvenim i tehničkim spoznajama; (d) pružanje, prema potrebi, tehničke i ekonomske pomoći, uključujući i putem olakšavanja pristupa i razmjene dostupnih i potpornih tehnologija te kroz prijenos tehnologija. 2. Odredbe ovoga članka ne utječu na obveze svake države stranke da ispuni svoje obveze preuzete na temelju ove Konvencije. Članak 33. Nacionalna provedba i praćenje 1. Države stranke će, u skladu sa svojim ustrojem, odrediti, jedno ili više središnjih mjesta unutar vlade za pitanja vezana uz provedbu ove Konvencije, te će posvetiti dužnu pozornost uspostavi ili imenovanju koordinacijskog mehanizma unutar vlade koji će omogućiti povezanu aktivnosti u različitim sektorima i na različitim razinama. 2. Države stranke će, u skladu sa svojim pravnim i administrativnim sustavom, održavati, osnaživati, imenovati ili uspostaviti okvir za djelovanje unutar odnosne države stranke, uključujući jedan ili više nezavisnih mehanizama, kako bude primjereno, koji će promicati, štititi i nadzirati provedbu ove Konvencije. Prigodom imenovanja ili uspostavljanja tog mehanizma, države stranke će uzeti u obzir načela koja se odnose na status i funkcioniranje nacionalnih institucija za zaštitu i promicanje ljudskih prava. 3. Civilno društvo, a posebice osobe s invaliditetom i organizacije koje ih predstavljaju, bit će uključene i u punoj će mjeri sudjelovati u procesu praćenja provedbe. Članak 34. Odbor za pravaosoba s invaliditetom 1. Radi izvršavanja ovdje navedenih funkcija uspostavit će se Odbor za prava osoba s invaliditetom (u daljnjem tekstu: Odbor). 2. Odbor će se, u trenutku stupanja ove Konvencije na snagu, sastojati od dvanaest stručnjaka. Nakon dodatnih šezdeset ratifikacija ili pristupa Konvenciji, članstvo Odbora će se povećati za šest članova, te će dostići broj od najviše osamnaest članova. 3. Članovi Odbora će obavljati dužnost kao privatne osobe i bit će visokog moralnog ugleda s priznatom stručnošću i iskustvom na području uređenom ovom Konvencijom. Pri nominiranju svojih kandidata države članice su 138

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


pozvane voditi računa o odredbama navedenim u članku 4. stavku 3. ove Konvencije. 4. Države stranke će izabrati članove Odbora vodeći računa o ravnomjernoj zemljopisnoj zastupljenosti, zastupljenosti različitih civilizacijskih oblika i temeljnih pravnih sustava, ravnomjernoj zastupljenosti spolova i sudjelovanju stručnjaka s invaliditetom. 5. Članovi Odbora bit će odabrani tajnim glasovanjem s popisa osoba koje imenuju države stranke između svojih državljana na sastancima Konferencije država stranaka. Na tim sastancima, na kojima će dvije trećine država stranaka činiti kvorum, osobe izabrane u Odbor bit će one koje dobiju najveći broj glasova i apsolutnu većinu glasova predstavnika država stranaka koje su prisutne i glasuju. 6. Početni izbori održat će se najkasnije šest mjeseci nakon stupanja na snagu ove Konvencije. Najmanje četiri mjeseca prije datuma svakog izbora glavni tajnik Ujedinjenih naroda uputit će pismo državama strankama pozivajući ih na dostavu nominacija u roku dva mjeseca. Glavni tajnik će potom pripremiti abecedni popis svih tako nominiranih osoba, s označenom državom strankom koja ih je nominirala, a zatim će taj popis uputiti državama strankama ove Konvencije. 7. Članovi Odbora birat će se na četiri godine. Na tu će dužnost moći biti birani još jednom. Međutim, mandat šest članova, biranih na prvim izborima, isteći će nakon dvije godine; odmah nakon prvih izbora imena ovih šest članova odredit će predsjedavajući ždrijebom na sastanku navedenom u stavku 5. ovoga članka. 8. Izbor šest dodatnih članova Odbora obavit će se prilikom redovitih izbora, u skladu s odgovarajućim odredbama ovoga članka. 9. Ukoliko član Odbora umre ili da ostavku ili izjavi da iz nekih drugih razloga ne može više obavljati svoju dužnost, država stranka, koja je nominirala tog člana, imenovat će drugog stručnjaka koji ima iste kvalifikacije i koji udovoljava uvjetima navedenim u odredbama ovoga članka, kako bi obavljao dužnost do kraja mandata. 10. Odbor će usvojiti svoj poslovnik. 11. Glavni tajnik Ujedinjenih naroda će osigurati potrebno osoblje, opremu i prostorije potrebne za učinkovito funkcioniranje Odbora prema ovoj Konvenciji i sazvat će njegov prvi sastanak. 12. Uz odobrenje Opće skupštine, članovi Odbora osnovanoga prema odredbama ove Konvencije, primat će naknadu iz izvora Ujedinjenih naroda pod uvjetima koje postavi skupština, imajući u vidu važnost odgovornosti Odbora. dodatak 1.

139


13. Članovi Odbora imat će pravo na sredstva i prostor, povlastice i imunitete stručnjaka na zadatku Ujedinjenih naroda kako je to utvrđeno u odnosnim odredbama Konvencije o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda. Članak 35.Izvješća država stranaka 1. Svaka država stranka će Odboru podnijeti sveobuhvatno izvješće, preko glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, o mjerama poduzetim radi ostvarenja obveza preuzetih ovom Konvencijom i o napretku ostvarenom u tom pogledu, u roku od dvije godine nakon stupanja na snagu ove Konvencije za svaku odnosnu državu stranku. 2. Nakon toga će države stranke podnositi daljnja izvješća najmanje svake četiri godine i dalje kad god to Odbor bude zatražio. 3. Odbor će dati smjernice vezane uz sadržaj izvješća. 4. Država stranka koja je podnijela sveobuhvatno početno izvješće Odboru ne treba u narednim izvješćima ponavljati već dostavljene podatke. Pri pripremanju izvješća za Odbor države potpisnice bi to trebale činiti kroz otvoren i transparentni postupak i uzimati u obzir odredbe članka 4. stavka 3. ove Konvencije. 5. Izvješća mogu ukazivati na čimbenike i teškoće koje utječu na stupanj ispunjenja obveza koje proizlaze iz ove Konvencije. Članak 36. Razmatranje izvješća 1. Odbor će razmatrati svako izvješće i sačinit će, prema tome kako bude procijenio primjerenim, svoje prijedloge i opće preporuke o izvješću te ih proslijediti odnosnoj državi stranci. Država stranka može potom odgovoriti Odboru navodeći sve podatke koje želi. Odbor može od država stranaka tražiti dodatne podatke relevantne za provedbu ove Konvencije. 2. Ako država stranka značajno zakasni s podnošenjem izvješća, Odbor može obavijestiti odnosnu državu stranku o potrebi razmatranja provedbe ove Konvencije u toj državi stranci, na temelju pouzdanih podataka dostupnih Odboru, ukoliko se potrebno izvješće ne podnese u roku od tri mjeseca nakon obavijesti. Odbor će pozvati odnosnu državu stranku na sudjelovanje u takvom razmatranju. Ukoliko država stranka odgovori podnošenjem relevantnog izvješća, primjenjivat će se odredbe stavka 1. ovog članka. 3. Glavni tajnik Ujedinjenih naroda stavit će izvješća na raspolaganje svim državama strankama. 4. Države stranke će staviti svoja izvješća na raspolaganje javnosti u svojim zemljama i omogućit će pristup prijedlozima i općim preporukama koje se 140

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


odnose na ova izvješća. 5. Odbor će prenijeti, kad to bude smatrao prikladnim, izvješća država stranaka specijaliziranim agencijama, fondovima i programima Ujedinjenih naroda i drugim nadležnim tijelima kako bi razmotrili zahtjev ili ukazanu potrebu za tehničkim savjetom ili pomoći koja bi se u njima tražila, zajedno s eventualnim primjedbama i preporukama Odbora o tim zahtjevima ili potrebama. Članak 37. Suradnja između država stranakai odbora 1. Svaka država stranka će surađivati s Odborom i pomagati njegovim članovima u ispunjavanju njihovog mandata. 2. U svojem odnosu s državom strankom Odbor će razmotriti načine i sredstva za poboljšanje sposobnosti države u provedbi ove Konvencije, uključujući i međunarodnu suradnju. Članak 38. Odnos odbora s drugim tijelima Da bi se potakla učinkovita provedba ove Konvencije i ohrabrila međunarodna suradnja po području koje ova Konvencija obuhvaća: (a) specijalizirane ustanove i druga tijela Ujedinjenih naroda imat će pravo biti prisutna pri razmatranju provedbe onih odredbi ove Konvencije koje ulaze u njihov djelokrug rada. Odbor može, kada to procijeni prikladnim, pozvati specijalizirane ustanove i druga nadležna tijela da daju stručno mišljenje o provedbi Konvencije na područjima koja ulaze u njihov djelokrug. Odbor može pozvati specijalizirane ustanove i druga tijela Ujedinjenih naroda da podnesu izvješća o provedbi Konvencije na područjima koja ulaze u njihov djelokrug, (b) u vršenju svojega mandata Odbor će konzultirati, kada to bude prikladno, druga odgovarajuća tijela osnovana na temelju međunarodnih pravnih dokumenata o ljudskim pravima u cilju osiguravanja dosljednosti njihovih smjernica o izvješćivanju, prijedloga i općih preporuka, te radi izbjegavanja dupliciranja i preklapanja u obavljanju njihovih dužnosti. Članak 39. Izvješće odbora Odbor će svake dvije godine izvješćivati Opću skupštinu i Gospodarsko i socijalno vijeće o svojim aktivnostima i može davati prijedloge i opće preporuke utemeljene na pregledu izvješća i informacija dobivenih od država stranaka. Takvi prijedlozi i opće preporuke će biti uključene u izvješće Odbora zajedno s komentarima država stranaka ukoliko ih one budu imale. dodatak 1.

141


Članak 40. Konferencija država stranaka 1. Države stranke će se redovito sastajati na Konferenciji država stranaka kako bi razmotrile bilo koje pitanje vezano uz provedbu ove Konvencije. 2. Najkasnije stupanja ove Konvencija na snagu, glavni tajnik Ujedinjenih naroda sazvat će Konferenciju država stranaka. Glavni tajnik Ujedinjenih naroda sazivat će naredne sastanke svake dvije godine ili u skladu s odlukom Konferencije država stranaka. Članak 41. Depozitar Glavni tajnik Ujedinjenih naroda bit će depozitar ove Konvencije. Članak 42. Potpisivanje Ova će Konvencija biti otvorena za potpisivanje svim državama i organizacijama regionalne integracije u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku od 30. ožujka 2007. godine. Članak 43. Pristanak biti vezan Ova Konvencija podliježe ratifikaciji država stranaka i formalnoj potvrdi organizacija regionalne integracije koje su je potpisale. Ona će biti otvorena za pristupanje svim državama ili organizacijama regionalne integracije koje nisu potpisale Konvenciju. Članak 44. Organizacije regionalne integracije 1. “Organizacija regionalne integracije”označavat će organizaciju koju osnivaju suverene države odnosne regije, na koju su države članice prenijele nadležnost po pitanjima uređenim ovom Konvencijom. Takve organizacije će u svojim ispravama formalnog potvrđivanja ili pristupa naznačiti opseg nadležnosti u odnosu na pitanja uređena ovom Konvencijom. One će naknadno obavijestiti depozitara o svakoj suštinskoj izmjeni u opsegu njihove nadležnosti. 2. Korištenje izraza “države stranke” u ovoj Konvenciji odnosit će se na te organizacije u granicama njihove nadležnosti. 3. Za potrebe članka 45. stavka 1. i članka 47. stavaka 2. i 3., bilo koja isprava koju položi organizacija regionalne integracije neće se ubrajati. 4. Organizacije regionalne integracije mogu, u pitanjima iz svoje nadležnosti, ostvariti pravo glasa na Konferenciji država stranaka s brojem glasova jednakim broju država članica te organizacije koje su stranke ove Konvencije. 142

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


Takva organizacija neće moći ostvariti svoje pravo na glasovanje ako bilo koja od njezinih država članica iskoristi svoje pravo i obrnuto. Članak 45. Stupanje na snagu 1. Ova Konvencija stupa na snagu tridesetog dana nakon dana polaganja dvadesete isprave o ratifikaciji ili pristupu. 2. Za svaku državu ili organizaciju regionalne integracije koja ratificira, formalno potvrdi ili pristupi Konvenciji nakon polaganja dvadesete takve isprave, Konvencija će stupiti na snagu tridesetog dana nakon polaganja njezine vlastite isprave. Članak 46. Rezerve 1. Rezerve nespojive s ciljem i svrhom ove Konvencije nisu dopuštene. 2. Rezerve se mogu povući u bilo koje vrijeme. članak 47. Izmjene i dopune 1. Bilo koja država stranka može predložiti izmjenu i dopunu ove Konvencije i dostaviti je glavnom tajniku Ujedinjenih naroda. Glavni tajnik će potom obavijestiti o predloženim izmjenama i dopunama države stranke, sa zahtjevom da ga izvijeste o tome žele li one sazvati konferenciju država stranaka u svrhu razmatranja i glasanja o tim prijedlozima. U slučaju da se, unutar četiri mjeseca od dana takve obavijesti, najmanje jedna trećina država stranaka izjasni u korist sazivanja takve konferencije, glavni tajnik će sazvati konferenciju pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. Bilo koja izmjena i dopuna koja bude prihvaćena od dvotrećinske većine nazočnih država stranaka, koje su prisutne i glasuju na konferenciji, bit će upućena na odobrenje Općoj skupštini, a zatim i svim državama strankama na prihvaćanje. 2. Izmjena i dopuna koja bude prihvaćena i odobrena u skladu sa stavkom 1. ovog članka stupit će na snagu tridesetoga dana nakon što broj položenih isprava o prihvatu dostigne dvije trećine broja država stranaka na dan prihvaćanja izmjena i dopuna. Nakon toga, izmjena i dopuna stupit će na snagu za svaku državu stranku tridesetog dana nakon polaganja vlastite isprave o prihvatu. Izmjena i dopuna bit će obvezujuća samo za one države stranke koje su je prihvatile. 3. Ako Konferencija država stranaka tako odluči konsenzusom, izmjena i dopuna je usvojena i potvrđena u skladu sa stavkom 1. koji se odnosi isključivo na članke 34., 38., 39. i 40., stupa na snagu za sve države stranke tridesetoga dana nakon što broj položenih isprava o prihvatu dostigne dvije trećine broja država stranaka na dan usvajanja izmjene i dopune.

dodatak 1.

143


Članak 48. Otkazivanje Država stranka može pisanom obaviješću glavnom tajniku Ujedinjenih naroda otkazati ovu Konvenciju. Otkaz će stupiti na snagu godinu dana nakon dana kada glavni tajnik zaprimi obavijest. Članak 49. Pristupačni format Tekst ove Konvencije će biti dostupan u pristupačnim formatima. Članak 50. Vjerodostojni tekstovi Tekstovi ove Konvencije na arapskom, kineskom, engleskom, francuskom, ruskom i španjolskom će biti jednako vjerodostojni. U potvrdu navedenog, niže potpisani opunomoćenici, propisno ovlašteni od svojih vlada, potpisali su ovu konvenciju.

144

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


DODATAK 2.

FAKULTATIVNI PROTOKOL UZ KONVENCIJU O PRAVIMA OSOBA S INVALIDITETOM

A DVA

Države stranke ovoga Protokola sporazumjele su se kako slijedi: Članak 1. 1. Država stranka ovoga Protokola (u daljnjem tekstu “država stranka”) priznaje nadležnost Odbora za prava osoba s invaliditetom (u daljnjem tekstu “Odbor”) za primanje i razmatranje predstavki dostavljenih od pojedinaca ili u ime pojedinaca ili skupina pojedinaca koji su u njezinoj pravnoj nadležnosti, a koji tvrde da su žrtve kršenja odredaba ove Konvencije od strane te države stranke. 2. Odbor neće primati predstavke koji se odnose na državu stranku Konvencije ukoliko ona nije stranka ovoga Protokola. Članak 2. Odbor će smatrati da je predstavka neprihvatljiva ako: (a) je predstavka anonimna, (b) predstavka predstavlja zlouporabu prava podnošenja takvih predstavki ili nije u skladu s odredbama ove Konvencije, (c) je Odbor već razmatrao isto pitanje ili je ono bilo ili još uvijek jest predmet razmatranja u nekom drugom postupku međunarodnog ispitivanja ili rješavanja, (d) nisu iscrpljeni svi raspoloživi nacionalni pravni lijekovi. Ovo se pravilo neće primjenjivati kad je primjena pravnih lijekova bezrazložno dugotrajna ili kad nije izgledno da će pružiti djelotvornu pomoć, 145


(e) je očigledno neutemeljena ili nije dovoljno obrazložena, ili kada (f ) su činjenice koje su predmet predstavke nastupile prije stupanja na snagu ovoga Protokola za odnosnu državu stranku, osim ako se te činjenice nastave nakon toga datuma. Članak 3. U skladu s odredbama članka 2. ovog Protokola, Odbor će predstavku koja mu je podnesena kao povjerljiva dati na uvid državi stranci. Država primateljica će u roku od šest mjeseci Odboru dostaviti pisano objašnjenje ili izjavu kojom pojašnjava odnosni slučaj i pravni lijek ukoliko ga je ta država primijenila. Članak 4. 1. U bilo kojem trenutku nakon primitka predstavke i prije odlučivanja o njezinoj osnovanosti, Odbor može uputiti odnosnoj državi zahtjev za žurnim razmatranjem poduzimanja onih privremenih mjera koje mogu biti potrebne radi izbjegavanja moguće nepopravljive štete žrtvi ili žrtvama navodnoga kršenja njihovih prava. 2. Kada se Odbor služi svojim ovlastima iz stavka 1. ovoga članka, time ne prejudicira odluku o prihvatljivosti ili o osnovanosti predstavke. Članak 5. Odbor će održavati zatvorene sjednice kad razmatra predstavke podnesene u skladu s ovim Protokolom. Nakon razmatranja predstavke Odbor će uputiti prijedloge i preporuke, ukoliko ih ima, odnosnoj državi stranci i podnositelju predstavke. Članak 6. 1. Ukoliko Odbor primi pouzdane obavijesti koje ukazuju da država stranka ozbiljno i sustavno krši prava iz ove Konvencije, Odbor će pozvati državu stranku na suradnju u razmatranju tih obavijesti i u tu će svrhu dostaviti primjedbe vezane uz odnosne obavijesti. 2. Uzimajući u obzir sve primjedbe koje je mogla dostaviti odnosna država stranka, kao i svaku drugu pouzdanu obavijest koja mu je dostupna, Odbor može odrediti jednog ili više svojih članova za provedbu istrage i podnošenje žurnoga izvješća Odboru. Kada je to opravdano te postoji suglasnost države stranke, istraga može uključivati i posjetu njezinom državnom području. 3. Nakon razmatranja nalaza takve istrage, Odbor će dostaviti te nalaze odnosnoj državi stranci zajedno s mogućim komentarima i preporukama. 146

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


4. Odnosna država stranka će, u roku od šest mjeseci po primitku nalaza, komentara i preporuka koje joj je Odbor dostavio, dostaviti svoje primjedbe Odboru. 5. Takva će se istraga provoditi povjerljivo, a tražit će se suradnja države stranke u svim fazama postupka. Članak 7. 1. Odbor može pozvati odnosnu državu stranku da u svoje izvješće prema članku 35. Konvencije uvrsti podatke o mjerama poduzetim kao odgovor na istragu provedenu u skladu s člankom 6. ovoga Protokola. 2. Odbor može, ukoliko je to potrebno, po isteku razdoblja od šest mjeseci navedenoga u članku 6. stavak 4. pozvati odnosnu državu stranku da ga izvijesti o mjerama koje je poduzela kao odgovor na istragu. Članak 8. Svaka država stranka može, u vrijeme potpisivanja ili ratifikacije ovog Protokola ili pristupanja istom, izjaviti da ne priznaje nadležnost Odbora navedenu u člancima 6. i 7. Članak 9. Glavni tajnik Ujedinjenih naroda bit će depozitar ovoga Protokola. Članak 10. Ovaj Protokol bit će otvoren za potpisivanje državama potpisnicama Konvencije i organizacijama regionalne integracije u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku od 30. ožujka 2007. godine. Članak 11. Ovaj Protokol podliježe ratifikaciji država potpisnica ovog Protokola koje su ratificirale ili pristupile Konvenciji. On podliježe će formalnom potvrđivanju potpisnica - organizacija regionalne integracije ovog Protokola koje su formalno potvrdile Konvenciju ili joj pristupile. On će biti otvoren za pristup svim državama ili organizacijama regionalne integracije koje su ratificirale, formalno potvrdile i pristupile Konvenciji, a koje nisu potpisale Protokol. Članak 12. 1. “Organizacija regionalne integracije”označavat će organizaciju koju osni-

dodatak 2.

147


vaju suverene države odnosne regije, na koju su države članice prenijele nadležnost po pitanjima uređenim ovom Konvencijom i ovim Protokolom. Takve organizacije će u svojim ispravama formalnog potvrđivanja ili pristupa naznačiti opseg nadležnosti u odnosu na pitanja uređena ovom Konvencijom i ovim Protokolom. One će naknadno obavijestiti depozitara o svakoj suštinskoj izmjeni u opsegu njihove nadležnosti. 2. Služenje izrazom “države stranke”u ovom se Protokolu odnosi na te organizacije u granicama njihove nadležnosti. 3. Za potrebe članka 13. stavka 1. i članka 15. stavka 2., bilo koja isprava koju položi organizacija regionalne integracije neće se ubrajati. 4. Organizacije regionalne integracije, u pitanjima iz svoje nadležnosti, mogu ostvariti svoje pravo glasa na sastancima država stranaka s brojem glasova jednakim broju država članica te organizacije koje su stranke ovog Protokola Takva organizacija neće moći ostvariti svoje pravo na glasovanje ako bilo koja od njezinih država članica iskoristi svoje pravo i obrnuto. Članak 13. 1. Nakon stupanja na snagu Konvencije, ovaj Protokol će stupiti na snagu tridesetog dana nakon polaganja desete isprave o ratifikaciji ili pristupanju. 2. Za svaku državu ili organizaciju regionalne integracije koja ratificira, formalno potvrdi ili pristupi Protokolu nakon polaganja desete takve isprave, Protokol će stupiti na snagu tridesetog dana nakon polaganja vlastite isprave. Članak 14. 1. Rezerve nespojive s ciljem i svrhom ovog Protokola nisu dozvoljene. 2. Rezerve se mogu povući u bilo koje vrijeme. Članak 15. 1. Bilo koja država stranka može predložiti izmjenu i dopunu ovog Protokola i dostaviti ju glavnom tajniku Ujedinjenih naroda. Glavni tajnik će potom obavijestiti o predloženoj izmjeni i dopuni države stranke, sa zahtjevom da ga se izvijesti o tome žele li one žele sazvati konferenciju država stranaka u svrhu razmatranja i glasanja o tim prijedlozima. U slučaju da se, unutar četiri mjeseca od dana takve obavijesti, najmanje jedna trećina država stranaka izjasni u korist sazivanja takve konferencije, glavni tajnik će sazvati konferenciju pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. Bilo koja izmjena i dopuna koja bude prihvaćena od dvotrećinske većine država stranaka, koje su prisutne i glasaju na konferenciji, bit će od strane glavnog tajnika upućena na odobrenje Općoj skupštini, a zatim i svim državama strankama na prihvaćanje. 148

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


2. Izmjena i dopuna koja bude prihvaćena i potvrđena u skladu sa stavkom 1. ovog članka stupit će na snagu tridesetoga dana nakon što broj položenih isprava o prihvatu dostigne dvije trećine broja država stranaka na dan prihvaćanja izmjene i dopune. Nakon toga, izmjena i dopuna stupit će na snagu za svaku državu stranku tridesetog dana nakon polaganja vlastite isprave o prihvatu. Izmjena i dopuna bit će obvezujuća samo za one države stranke koje su ju prihvatile. Članak 16. Država stranka može pisanom obaviješću glavnom tajniku Ujedinjenih naroda otkazati ovaj Protokol. Otkaz stupa na snagu godinu dana nakon dana kada glavni tajnik zaprimi obavijest. Članak 17. Tekst ovoga Protokola bit će na raspolaganju u pristupačnim formatima. Članak 18. Tekstovi ovoga Protokola na arapskom, kineskom, engleskom, francuskom, ruskom i španjolskom bit će jednako vjerodostojni. U potvrdu navedenog, niže potpisani opunomoćenici, propisno ovlašteni od svojih vlada, potpisali su ovaj protokol.

dodatak 2.

149


Članak 3. Provedba ovoga Zakona u djelokrugu je središnjih tijela državne uprave nadležnih za poslove: zapošljavanja, rada, pravosuđa, kulture, zdravstva, socijalne skrbi, obrazovanja, znanosti, športa, graditeljstva i obitelji. Članak 4. Na dan stupanja na snagu ovoga Zakona Konvencija i Fakultativni protokol iz članka 1. ovoga Zakona nisu na snazi te će se podatak o njihovom stupanju na snagu objaviti naknadno, u skladu s odredbom članka 30. stavka 3. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora. Članak 5. Ovaj Zakon stupa na snagu danom objave u “Narodnim novinama”. Klasa: 562-01/07-01/01 Zagreb, 1. lipnja 2007. HRVATSKI SABOR Predsjednik Hrvatskoga sabora Vladimir Šeks, v. r. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, „Narodne novine-Međunarodni ugovori“ 6/07, 3/08, 5/08)

150

OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM


O IZDAVAČIMA Sekretarijat za Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom Odsjek za ekonomska i socijalna pitanja Ujedinjenih naroda (UN-DESA) Odjel za socijalnu politiku i razvoj Two United Nations Plaza New York, NY 10017 United States of America Fax: +1-212 963 01 11 E-mail: enable@un.org Web-site: www.un.org/disabilities/

Sekretarijat za Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava (OHCHR) 1211 Ženeva 10 Švicarska E-mail: crpd@ohchr.org (Molimo unijeti „Request for information“ u naslov poruke) Web-site: www.ohchr.org

Međuparlamentarna unija Chemin du Pommier 5 1218 Le Grand-Saconnex Switzerland Tel.: +41-22 919 41 50 Fax: +41-22 919 41 60 E-mail: postbox@mail.ipu.org Web-site: www.ipu.org

Sekretarijat za Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom – DESA središnje je mjesto u naroda koje se bavi pitanjima invaliditeta. Djeluje kao centar za razmjenu podataka o pitanjima invaliditeta; priprema publikacije; promiče nacionalne, regionalne i međunarodne programe i aktivnosti; pruža potporu vladama i civilnom društvu; te pruža značajnu podršku projektima i aktivnostima vezanima uz tehničku suradnju. Također je zadužen za sazivanje konferencije država stranaka kako je utvrđeno Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom. Sekretarijat se nalazi u sklopu Odjela za socijalnu politiku i razvoj, kao dio Odsjeka za ekonomska i socijalna pitanja u New Yorku. OHCHR podržava ovlasti Visokog povjerenika za ljudska prava, gđe Louise Arbour, glavne službenice Ujedinjenih naroda čija su odgovornost ljudska prava. Ured promiče i štiti ljudska prava kroz međunarodnu suradnju i koordinaciju aktivnosti vezanih uz ljudska prava unutar sustava Ujedinjenih naroda. Ured podržava provedbu Konvencije o pravima osoba s invaliditetom kao ključnog dijela svojih ovlasti, osobito preko svojih područnih ureda i kroz tehničku suradnju i partnerstva s državama, civilnim društvom, nacionalnim institucijama za ljudska prava te međudržavnim organizacijama. Uz to, Ured pruža stručnu pomoć i podršku Odboru za prava osoba s invaliditetom. Međuparlamentarna unija (IPU) je svjetska organizacija parlamenata. Olakšava politički dijalog između članova parlamenata i pokreće parlamentarnu suradnju i djelovanje na području niza pitanja koji su od velike međunarodne važnosti. Njezin je cilj osigurati da parlamenti i njihovi članovi slobodno, sigurno i učinkovito obavljaju posao za koji su odabrani: izraze volju naroda, usvajaju zakone i drže vlade odgovornima za aktivnosti koje provode. S tim ciljem, IPU provodi programe kako bi se parlamenti ojačali kao demokratske institucije. Nadzire parlamente, pruža tehničku pomoć i savjete, provodi istraživanja i određuje norme i smjernice. Posebnu pažnju pridaje promicanju i zaštiti ljudskih prava te olakšavanju ženama sudjelovanja u politici.


Ujedinjeni narodi

Ujedinjeni narodi Ured Visokog povjerenika za ljudska prava

Međuparlamentarna unija


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.