CRVENA NIT
i Elene Fajt). Tekstil nastaje i biva transformiran i oprostoren strategijama omatanja, plisiranja, uslojavanja, tiska (digitalni print omogućuje finoću detalja i veći raspon boja od analognih tehnika), tkanja, kukičanja, vezenja, krpanja, drapiranja, vješanja, variranja mjerila (kao primarne tehnike monumentalnosti), autostereograma (3d prizora na 2d slici), dekonstrukcije (primjer je devoré proces, građenja i micanja slojeva boje i tekstila), saturacije (primjerice, bojom). Izložba Crvena nit proizašla je iz suradnje Sekcije za tekstilno stvaralaštvo ULUPUH-a i slovenskog projekta Moč niti, kao izložba Fiber Art-a (engl., pojam doslovno neprevodiv) što je krovni naziv za tekstilne tehnike u tekstilnom i netekstilnom materijalu kojom se izrađuju neutilitarni objekti. Tema izložbe je propitati materijalnost i u tome taktilnost tkanine, iznaći nove forme tekstilne skulpture, kao i nove materijale, netradicionalne i/ ili netekstilne, u primijenjenoj umjetnosti tekstila u Sloveniji i Hrvatskoj. Također, pronaći primjere iz suvremene umjetnosti, koncepcijski razlučive, no srodnih materijala i tehnika. Moč niti (Moć niti) bio je naziv izložbe održane 2010. u izložbenim prostorijama Alzaškog tekstilnoga muzeja u HussernWesserling, u Francuskoj (kada je dizajnerica Ksenija Baraga pozvala i druge dizajnerice – Etu Sadar Breznik, Andu Klančič, Janu Mršnik i Vesnu Štih – da sudjeluju u projektu) na temu klasičnih i inovativnih tekstilnih tehnika te tekstilnih objekata koju su-stvaraju izložbeni prostor. Budući da se naslanja na Moč niti, izložba nosi naziv „crvena nit“ potvrđujući kontinuitet misli prethodne izložbe te u želji da takva suradnja postane tradicionalnom, u frazeološkom značenju „glavna misao, provodni motiv“ gdje se upravo crvenom bojom naglašava važnost nečega, skreće pozornost na što: u podudaranju s njemačkim frazemom „der rote Faden“ (dok na talijanskom „aver il cintolino rosso“, u doslovnom prijevodu „imati crvenu trakicu“, ima značenje „biti privilegiran“). U frazemu „crvena linija“ crvenom se bojom naglašava krajnja, podnošljiva granica koja se ne smije prijeći. Jaje visi na tankoj niti nad Bogorodičinom glavom, simbolizirajući neodjeljivost duha i materije, na slici Piera della
Francesce Madonna dell'Uovo (1472.). Suvremeni umjetnik iz Hrvatske David Maljković uzima crvenu boju kao polazište za jedan od svojih ranih radova, ušivanja crvenog konca izravno na platno na koje, na način sjevernohrvatskih „kuvarica“ ili „zidnjaka“, transponira Matisseov Crveni atelje iz 1911. (prostor slike građen je konturnom linijom nalik na arabesku cvijeta dragoljuba i ubikvitetnom crvenom bojom). Maljković transplantira obiteljski portret svoje majke istim "mekanim" postupkom ušivanja u platno, dok na portretu oca aplicira čavliće u drvo. Ponjava ili ruta, izrađena u seoskom domu babe Gorana Ristića u hercegovačkoj Jablanici, jest dugotrajno rađen ručni rad starica iz sela različitih nacionalnosti i vjerske pripadnosti, sastavljen od mnoštva krpica i bačenih komada platna odnosno „suvišaka“. Ristić „ponj“ proglašava zastavom nacije sačinjene od mnoštva entiteta (BiH), utjelovljenih mnoštvom obojenih pruga koje se nadovezuju u formu tepiha, u narodu u raznim inačicama zvanog i „drolja“ ili „trolja“. Radove na izložbi Crvena nit možemo podijeliti u nekoliko konstrukcijsko-tehnološko-misaonih cjelina. eksperimentalni okoliš Jana Mršnik i Vesna Štih povezuju tekstilne i industrijske proizvode s prostornim dizajnom. Autorice je zanimala modularnost posebnih elemenata i uloga konačnog korisnika koji može preurediti proizvod i prilagoditi njegovu uporabu. Tako povezuju i uključuju pravila postupka oblikovanja na raznim područjima likovnih umjetnosti i nadgrađuju ih u šire smisaone strukture. Na izložbi predstavljaju svoj projekt Rastoča svetloba (Svjetlost koja raste), kojega čine prozirni tekstilni valjci. Oni postaju sve gušći prema unutarnjosti, prema jezgri, tj. utkanom izvoru svjetlosti, i sve rjeđi prema van. Naizgled meka i fina struktura mijenja se sa svjetlošću preko nevidljivih kretanja sjena, dok svjetlosna tijela stvaraju višeslojni prostor i nose fizičku i ekspresivnu moć. Instalacija Leteče preproge (Leteći ćilimi) Ete Sadar Breznik povezuje se s izložbenim prostorom, ali je ujedno i neovisna o njemu. Stvara igru svjetla, sjena i boja, koje koriste Galerija Karas / Obalne galerije Piran