ne moramo ići 1000 godina u prošlost, jer uvijek imaš kvart u kojem si odrastao i to je uvijek za tebe posebno mjesto. Estetika tog kvarta negdje je urezana u tebi i kada vidiš da se on ruši teško da ti može biti svejedno. Kada sam čitao tvoje prve stripove bio sam uvjeren da si ti s Volovčice ili Borongaja, a ti si crtao Folnegovićevo. Da, ja sam s Folke i u Osmijehu Majakovskog sam direktno crtao Folku. Zbog Majakovskog sam i pitao je li ova tvoja nova Crvenkapica medo. I sam sam dosta vremena proveo u tvom kvartu koji je sličan mome i fascinantno mi je kako su to i danas kvartovi po mjeri čovjeka. S puno zelenila, s tolikim razmakom između zgrada da se čak pokušavalo u zadnje vrijeme izgraditi nove zgrade između starih, djeca se igraju zajedno sama vani, ljudi se pozdravljaju na ulici... Možda se tek sada vidi vrijednost tih ambijenata. Meni se ljudi uvijek smiju kada kažem da je meni Folka jako lijepa. Ljudima koji nisu došli iz sličnih sredina teško je to shvatiti, ali činjenica je da je tada postojao u praksi drukčiji odnos prema prostoru. Trnsko je isto zanimljiv primjer otvorenog prostora i zraka. Nema klaustrofobije.
Ono što mi je puno zanimljivije od nebodera, rubni su dijelovi NYC, stara industrijska arhitektura, ona je meni fascinantna, sive masivne zgrade i strukture, na čelu s Brooklynskim mostom.
U svakoj svojoj priči imaš glavnog junaka ili junakinju kojima se događa ili su svjedoci nekog velikog zla i nepravde. U Industrijskom je to više socijalna nepravda pred čistim zlom, dok se u Babilonu, albumu objavljenom 2013. godine, događa direktna devastacija prostora, u ovom slučaju dijela Brooklyna čiji gradonačelnik, pod svaku cijenu, odlučuje izgraditi najveći toranj na svijetu. Naslov svakog poglavlja ovog albuma (koji nema teksta) napisan je na tri jezika. Znači li to da se toranj može dogoditi svima? Apsolutno, to je danas globalna stvar. Priča je nastala iz multimedijske predstave u sklopu Next Wave Festivala Brooklyn Academy of Music (BAM), u Brooklynu, 2011. godine, kao zajednički projekt s jazz kompozitorom Darcy James Argueom. Kada me je on pozvao, počeo sam razmišljati o priči koja bi bila aktualna i to je bio projekt Atlantic Yards, zbog kojeg su devastirali cijeli jedan kvart da bi napravili sportski centar gdje danas igraju Brooklyn Netsi koji su se preselili iz Jerseya u Brooklyn. Originalni projekt radio je Gehry i to bi možda danas i izgledalo fascinantno, no oni su puknuli s lovom pa na kraju ni Gehry danas ne potpisuje Atlantic Yards. Predstava se zvala Brooklyn Babylon, a ja sam slikao uživo uz glazbu 17-članog benda. Također mi je zanimljivo kako je Graditelj karusela pristao raditi na projektu, kako je shvatio da je pogriješio i kako se izvukao (možda) iz tog posla. Osnovna logika tamo, kao i svugdje, cijena je kvadratnog metra. Za razliku od gradnje 60-ih logično je da se danas tri zgrade guraju na mjesto jedne i to nepovratno uništava prostor. U projektu Memorijalnog centra za 11. rujna postojala je ideja da se napravi veliki park (na ruševinama World Trade
23
Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.
Kada čuješ riječ Zagreb, što prvo vidiš? Folnegovićevo ili Trnje, uvijek takav Zagreb. Volim i Donji grad, jedva sam čekao da krenem u srednju školu pa da idem u Grad. Išao sam u Klaićevu, a poslije u Primjenjenu. No prva slika će najvjerojatnije uvijek ostati Folnegovićevo, koje je u doba kada sam odrastao bilo rub grada, a možda je to i danas. Stjecajem okolnosti ostalo je gotovo nepromijenjeno.