Čovjek i prostor 01-04 by UHA

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

izlazi od 1954.

o1 –o 4

co ·vjek i prostor

srpanj 2015.

Tihomir Jukić Danijel Žeželj Zhel Davorka Begović ZAGREB ZA MENE Gerriet K. Sharma NFO Gamulin i Sevšek Dejan Kršić Ladislav Tomičić Najava ZG salona Diana Magdić Monstranca Igor Hofbauer

co ·vjek i prostor

Rijec urednika Fotografija: Ivan Kolonić

Čovjek i prostor br. 01–04 2015 (728–731). Godina LXII/2015. Izlazi kontinuirano od 1954. godine Nakladnik: Udruženje hrvatskih arhitekata, Trg bana Josipa Jelačića 3/I, Zagreb Predsjednica uha: Sanja Cvjetko Jerković Glavni urednik: Boris Popović Za ČIP pišu i surađuju: Ana Brakus, Teo Budanko, Ana Franjić, Sanja Gašparović, Dejan Kršić, Diana Magdić, Petra Petrač, Ladislav Tomičić, Damir Vrban i Željko Vukičević Zhel.

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Fotografija: Davor Bolant (naslovnica), Zorana Bebić Juričić, Ivan Kolonić, Robert Leš, Rene Lisac, Goran Matijašec, Bojan Mrđenović, Andrija Mudnić, Željko Rukavina, Kristijan Smok, Dubravka Turić, Dejan Štifanić, Matija Vojvodić, Helije Vuco, Željko Vukičević Zhel i Damir Žižić. Strip: Igor Hofbauer Dizajn i prijelom: Parabureau (Andrija Mudnić, Igor Stanišljević) Lektura i korektura: Maja Križman Roškar Tajnica nakladništva uha: Anita Srdarev Tajnica UHA: Nikolina Bilić Marketing UHA: T +385·1·4818040, F +385·1·4816197, anita.srdarev@uha.hr, martina.knezevic@uha.hr Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o. Naklada: 2000 Cijena pojedinačnog broja: 10 kn Pisma i priloge slati na adresu: Čovjek i prostor, Trg bana J. Jelačića 3/I, 10000 Zagreb, Hrvatska, tel. +385 1 4816 140, fax +385 1 4816 197, nakladnistvo@uha.hr, www.uha.hr, www.facebook.com/covjekiprostor Zaprimljene tekstove i slikovne materijale ne vraćamo. Za reprodukciju fotografija i ilustracija nakladnik i uredništvo nastojali su pribaviti odgovarajuće podatke o autorima. Budući da za neke fotografije i ilustracije nije bilo pisanih tragova, nakladnik moli sve autore koji ovdje nisu spomenuti da pošalju svoje podatke. Ukoliko smo nekoga izostavili, to ćemo ispraviti u sljedećim brojevima. © Nijedan dio ovog časopisa ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

Čovjek i prostor se vratio. Sada ga ponovno možete čitati na plaži, proliti po njemu ulje za sunčanje ili jednostavno ostaviti na polici. Kada listam stare ČIPove, uglavnom tražim zanimljive projekte, intervjue ili događaje. Čovjek i prostor, kao arhiva informacija prošlih vremena, najveća je vrijednost novine koja izlazi od 1954. godine. Zato ovaj broj shvaćam (i) kao artefakt u vremenu koji će netko otvoriti za 5, 20 ili 50 godina i čitati o arhitekturi, kulturi i društvu u Hrvatskoj 2015. No u ovom uvodniku u budućnost neću prenositi današnju atmosferu primitivizma i revizionizma, već ću pokušati ukazati na važnost pitanja. Neka smo blago i podcrtali olovkom, u boji. Odgovor je ionako uvijek u zraku i prije postavljenog pitanja, tako da je važno postaviti pitanje. To je ono što ne postoji dok se ne kreira. Odgovori su oko nas. Za kraj, odnosno početak, umjesto predstavljanja ili obašnjavanja uredničke koncepcije zahvalio bih Sanji Cvjetko Jerković i cijeloj UHA-a na povjerenju i zamolio vas da pročitate ovaj broj pa nam pišite ili se vidimo na promociji. Tamo možemo razgovarati o sadržaju. Sada samo tražite pitanja u odgovorima onih kojima smo ih postavili umjesto vas. To je novinarstvo u ovom broju. Sljedeći put (možda) će biti drukčije. Uživajte u ljetu. Boris Popović, 27. lipnja 2015. u Zagrebu

Sadržaj | Tihomir Jukić 3 intervju Urbanizam ne mora uvijek biti

zagrebačkog 63 Najava salona arhitekture

nešto veliko

Intervju | Davorka Begović Ljetno po podne u salonu Davorke Begović

i urbanizma Dosljednost/consistency

65 Najave 68

Izložba | Neven Bilić Monstranca

intervencija u prostoru Duga: Ljubi bližnjeg i bližnju svoju

Dizajn | Novi signalizacijski sustav označavanja ulica i kućnih brojeva grada Zagreba “Ilica” zauvijek

Strip Igor Hofbauer ZIP

Anketa Pet pitanja

Zahvala i trajno sjećanje Ante Marinović-Uzelac

Underview | Danijel Žeželj Jašući tigra, kroz grad

24 godine kasnije Cvjetni trg

Inicijativa | Zagreb za mene Konačno pomak

Studenti Istraživanje scenarija razvoja periferije grada Zagreba

Crn-a-kronika Istočna obala u Splitu Imperativ integralnog planiranja

Projekt NFO–Obalni pojas centra naselja Malinska

Realizacija Damir Gamulin, Antun Sevšek Memorijalni centar “Lipa Pamti”

Vinjeta Željko Vukičević Zhel

Intervju | Gerriet K. Sharma Kako zvuči Francuz?

Prostori | Prenamjena vojnih nekretnina Kako pomiriti interese građana i kapitala

Screenshot iz filma Encounters at the End of the World (Werner Herzog, 2007)

Možda ipak tražim nešto što je nemoguće naći, prostor za ljudsku čast i poštovanje, netaknute pejzaže, planete koji još ne postoje, krajolike iz snova. —Werner Herzog

Peter Wintonick Documentary Manifesto, Doc The World, 2013

Urbanizam ne mora uvijek biti nešto što je veliko Tihomir Jukic

U urbanističkom planiranju i provedbi planova postoje problemi, što znači da postoje i rješenja.

intervju

piše Damir Vrban

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Fotografije: Ivan Kolonić

O problemima i rješenjima, za početak ovog broja ČIP-a, razgovor s profesorom Tihomirom Jukićem s Arhitektonskog Fakulteta u Zagrebu. Danas ste na Subversive festivalu... Na Subversive festivalu govori se o aktualnim temama urbanoga prostora. Sudjeluje nas nekoliko: kolegica Tea Horvat kao urbanistica i sociologinja, Saša Borić, izvrsna sociologinja, a uz to i ekonomistica te kolegice iz udruge Pravo na grad. Ja sam pripremio dvije-tri teme. Jedna od njih je Gradski projekti; općenito, što je to i kakvi su to projekti u svijetu i kod nas. Vjerojatno će biti govora i o sustavu planiranja, o stambenoj politici, koja je nekad postojala, o standardima naselja. Svemu što je nekad postojalo u bivšem sustavu, a danas se sustavno zatire, gubi i ne koristi. To su izrazito aktualne teme. Moglo bi biti zanimljivo, a i sugovornici su dobri. Inače, nedavno su bila dva okrugla stola u Institutu za društvena istraživanja. Teme su bile suburbanizacija, Zagreb i Zagreb u regiji. Nekako je sad to sve počelo biti malo življe. Iako je bilo zatirano jedno vrijeme, ipak su se dogodile promjene u društvu. Malo je lakše za planere,

urbaniste, općenito za struku. Javnost sad, na neki način, pomaže u svemu tome. Izgradila se svijest i nema više one bahatosti u odlučivanju koja je bila prije. Osjeti se pomak. Osjeti se značajan pomak, iako se jako malo radi, ali osjeti se da postoji malo veći interes za grad, za prostor u kojemu čovjek živi. Vidjeli ste da su Fakultet i Društvo arhitekata (Zagreba) pokrenuli projekt Zagreb za mene. Ovim projektom pokušava se u javnom prostoru (kojeg u zadnjih dvadesetak godina ima tako malo novog, a i ovo što je rađeno možda baš i nije najreprezentativnije) izvući petnaestak tema i pozvati mlade arhitekte na sudjelovanje u javnim urbanističkim natječajima, kako bi možda neke od tih tema realizirali. To je slično kao kada je Bohigas krenuo s Barcelonom pred Olimpijadu ‘92. s projektom 100 trgova. Uvijek se uz te velike manifestacije nešto pokretalo. Zadnja takva velika rekonstrukcija (obnova) Zagreba bila je za Univerzijadu ‘87. Sličan projekt vodio sam prije tri godine, u suradnji sa studentima, na Arhitektonskom fakultetu. Mi smo ga nazvali Prostori između, a povod su bile studentske sportske igre

Urbanisti su zapravo koordinatori. S jedne je strane nalazi se gradska uprava, s druge strane investitori, s treće građani, a s četvrte zakonska regulativa. Dakle, urbanizam je koordiniranje i usuglašavanje interesa u prostoru.

intervju | Tihomir Jukić

Univerzijada 2016. koje se trebaju održati u Zagrebu i Rijeci. Tema je bila kako kroz male, zaboravljene prostore u gradu i njihovu preobrazbu (prostore između), podići kvalitetu života i kulturu prostora. Jednostavno, da se tema javnog prostora što više afirmira. Mislim da bi projekt Zagreb za mene u konačnici mogao biti zanimljiv i koristan za Zagreb. Grad je kroz povijest imao fine valere između javnog i privatnog. Postojalo je i ono nešto između, a to je bilo poluprivatno ili polujavno (nazovimo to zajedničkim). Danas toga nema. Ili je javno ili je privatno, a u privatno se ne može ući. Javno-privatno partnerstvo... Hm, da... to se dosta često zloupotrebljava. Margaret Thatcher krenula je s tim u Engleskoj, ali i oni odustaju od toga jer se uvidjelo da su u konačnici takvi projekti nekoliko puta skuplji. Iako je, u jednom trenutku, to pokrenulo njihovu privredu i izgradnju. Naša politika posljednjih nekoliko godina nije niti razvoj niti gradnja, već legalizacija. Mi smo još u postupku donošenja tog zakona upozoravali i davali primjedbe na zakon. Govorili smo da u legalizaciju (ako je ona uopće bila potrebna uz takav način provedbe) treba ići i s aktivnom sanacijom. Odnosno, da je moguće legalizirati samo ono što je moguće i sanirati. Legalizacijom se nameće i obaveza dovođenja komunalne infrastrukture: vode, kanalizacije, struje, svega onoga što je potrebno. Praktički, društvo gubi novac za legalni dio i ulaže u, donedavno, nelegalni dio. Taj apsurd ide dalje. Zakon je izrazito fleksibilan, sve se može legalizirati osim prometnih koridora i prirodnih područja. I evo, upravo je u tijeku već druga ili treća izmjena GUP-a Zagreba, a bit je kako promijeniti GUP da se legalizira i ono što se nije moglo zakonski legalizirati. Izmještaju se koridori prometnica da se nešto legalizira, a ne razmišlja se da će tim izmještanjem koridor možda doći na zemljište onih koji imaju namjeru legalno graditi. Ne znači da legalizaciju nije trebalo učiniti, ali na jedan drukčiji način. Proces sanacije, iako je započeto nekoliko projekata, nema nekih značajnijih rezultata. Prema informacijama, dio novca za sanaciju otišao je na poplavljena područja. Tomu se ne može ništa prigovoriti. Ako se pogleda posljednjih desetak godina, najaktivniji su prostori oni na samom rubu grada, znači ne oni koje smo nekad smatrali vanjskim suburbanim područjima, već baš oni na samom rubu grada. Razlog je taj što novi

investitori/poduzetnici grade manje sklopove zgrada/ naselja na rubu grada koristeći gradsku infrastrukturu, a plaćaju znatno manji porez i prirez nego što je u Zagrebu. I sad se javlja nešto što je kao urbano, na rubu grada, a nema nikakve karakteristike urbanog područja. Nema zajedničke sadržaje, škole, vrtiće, javni prostor... praktički parazitira na rubu grada. Iako su i ti procesi zadnjih godina gospodarske krize gotovo stali. Problem je politička i teritorijalna podjela, tako da se Zagreb danas planira ne jednim, nego s tri prostorna i urbanistička plana koji konceptualno i u provedbi jedan s drugim često ne koordiniraju. Jedan je Prostorni plan Zagrebačke županije, drugi je Prostorni plan grada Zagreba, odnosno područja izvan grada, treći je GUP Zagreba! Svatko radi svoj plan, ne previše usklađeno, ne rješavaju se zajednički problemi kao što je otpad, rijeka Sava, javni promet... Tako da je danas prisutan proces više u sažimanju grada, kako kod nas, tako i vani. Više je to unutarnja rekonstrukcija, jer za širenjem nema potrebe. Imamo višak stanova, a gubimo stanovništvo. Ti procesi su drukčiji i, konačno, planiranje naselja i gradova treba krenuti drugim putom, a ne kao do sada u smislu bit ćemo veći i snažniji. Taj smjer razvoja prema unutra možda je neprirodan, ali je prihvatljiviji. Antički Rim ima sustav limesa na ovim područjima, Mljet ima sustav mjesta u unutrašnjosti otoka s lukama na obali. Ovaj zadnji sustav i danas funkcionira. Prostorni sustav danas? Da, problem je danas i regionalno sagledavanje, tj. ispitivanje grada u regiji. Današnjom administrativnom podjelom sagledavamo grad u njegovim najužim granicama koje nisu i prirodne granice. Postoje razni načini kako se može odrediti što je urbano, suburbano ili ruralno ukoliko govorimo o funkcionalnom prostoru grada, odnosno utjecajnom funkcionalnom prostoru grada. Ako Grad ne može planirati svoj prostor, ako nema ingerenciju nad njim, a to Zagreb nema, javlja se Županija kao ta neka druga strana u odnosu na Grad (kao dva različita partnera) pa prostor koji je nekad bio cjelovit i tako se planirao, sada to više nije. Zadnji cjeloviti planovi bili su sedamdesetih godina. Tada je grad kontrolirao i širi prostor. Danas je teško govoriti da je granica Zagreb do Save kad je rekreacija i proizvodnja u Samoboru, iz Zaprešića dolaze u srednju školu, Ivanić-Grad

Zahvat na velikom prostoru poput studentskog naselja, gdje je jedna parcela i jedan korisnik i u načelu nema usuglašavanja interesa, više je arhitektonski projekt nego urbanizam.

Koja je uopće uloga urbanista u društvu? Urbanisti su zapravo koordinatori. S jedne je strane nalazi se gradska uprava, s druge strane investitori, s treće građani, a s četvrte zakonska regulativa. Procesi se odvijaju u onom smjeru koji je dominantan u nekom trenutku, bili to građani ili investitori. Dakle, to je koordiniranje i usuglašavanje interesa u prostoru. Profesorica Jurković jednom je rekla da urbanizam nije nešto što mora biti izrazito veliko. To može biti mali prostor u kojem se pojavljuju različiti interesi. Zahvat na velikom prostoru poput studentskog naselja, gdje je jedna parcela i jedan korisnik i u načelu nema usuglašavanja interesa, više je arhitektonski projekt nego urbanizam. Današnji planovi gradova (GUP-ovi) prečesto se izmjenjuju prema dnevnim zahtjevima i takvi planovi više nemaju stratešku i konceptualnu ulogu koju su nekada imali. Često se može čuti zahtjev da se konačno pristupi izradi novog GUP-a grada Zagreba.

Možda i nije najsretnije uspoređivati sustav planiranja prije i danas, to je nekada i nemoguće. No ono što je možda u starom sustavu bilo dobro upravo je taj kontinuitet. Problem kontinuiteta planiranja... Ekonomska kriza, transformacija politike i društva, a prvenstveno povratak privatnog vlasništva, utjecali su na sustav planiranja nakon devedesete.

Prema današnjoj važećoj zakonskoj regulativi to nije moguće, jer je potrebno prethodno izraditi Strategiju i prostorni plan Hrvatske, zatim Županijske prostorne planove, Prostorne planove gradova pa tek tada i novi GUP grada Zagreba. To je dugi proces i ne bi trebalo čekati sve te planove kako bi se pristupilo izradi novog plana grada. Mislim da gradove treba toga osloboditi. Gradovi moraju imati mogućnost da se u kratkom vremenu transformiraju ne čekajući izradu svih navedenih planova, jer se u dogledno vrijeme neće ništa bitno mijenjati na razini države. Kao što sam već naglasio, grad mora kontrolirati svoj okolni prostor i trebalo bi konačno sagledavati grad u tom širem prostoru pa ga tako i planirati i to ne samo u smislu administrativne regije, već u smislu utjecajnog funkcionalnog prostora grada, a na nižoj razini planova, veći značaj trebalo bi dati zajedničkim sadržajima i javnom prostoru.

Prof. Tihomir Jukić diplomirao je 1978., a doktorirao 1998. godine na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Završio je dva poslijediplomska studija, u Zagrebu i u Enschedeu u Nizozemskoj. Predaje na Arhitektonskom i Geodetskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

i Sesvete sastavni su dio grada... sve je to grad. Do trenutka do kada se ne uspostavi sustav koji planira taj utjecajni prostor, teško je reći što je zagrebačka regija. To je grad u širem prostoru. Mogli bismo se vratiti na tu kvalitetu sagledavanja koju smo nekad imali. Kad se sagledava željeznica, gradski promet i infrastruktura, onda se vodi računa i o Gorici, Samoboru, Zaprešiću... sve bi to trebao biti jedan sustav. Bez sustava to ne može dobro funkcionirati. Svi naši generalni planovi u stvari su provedbeni planovi. Nekada su to bili strateški planovi, prostorni planovi, generalni planovi. Nisu se crtali na katastru, na parcelama. Kako je u posljednjih dvadeset godina sve pomalo krenulo tim nekim nekontroliranim putom, došlo je vrijeme promišljanja

kako dalje. To kako dalje vodi k promišljanju strategije. Veći gradovi počeli su raditi svoje strategije razvoja, a to su, na neki način, prisiljeni raditi od strane Ministarstva regionalnog razvoja, jer bez strategije ne može se kandidirati za europska sredstva. Uz to, bitno je da ipak postoji vizija prema kojoj se dugoročno ide. Interes trenutno postoji samo za kratkoročno, dvije-tri godine, izborno razdoblje, a dalje nikoga ne zanima. Iz tog smo razloga prije par godina u Društvu arhitekata pokrenuli niz predavanja. Pokušali smo pokazati kako se to promišlja u Parizu, Berlinu, Barceloni, Pragu, Ljubljani... Na koji način oni gledaju dvadeset – trideset godina unaprijed kroz te nove forme i vizije. U Parizu to nazivaju horizont; nešto što se nazire da bi moglo biti, pojavljuju se novi parametri koji bi mogli biti u igri. Na nekim velikim natječajima (primjerice, deset je timova radilo za Pariz), pojavila su se vlažna staništa, smanjenje CO2 i niz drugih elemenata koji do sada, u planerskom smislu, nisu bili uključivani. Tako da se mijenja i način planiranja. To su te nove teme o kojima se razgovara. Vrijeme je da i mi prijeđemo iz urbanizma zabrane u urbanizam poticaja, a da bi se to moglo postići, društvo mora doseći određenu razinu.

Najtragičnije je to što su se ugasile one institucije koje su imale znanja, kontinuitet rada i dokumentaciju o prostoru. Šteta je što barem veći gradovi nemaju svoje zavode/biroe koji to kontinuirano prate i izrađuju planove. Danas je sve svedeno na to da svaki plan može raditi svaki arhitekt ili, kako se to kaže, fikus i telefon. Iskustvo je jako bitno. Bitno je kontinuirano praćenje, bez velikih promjena, bez nekakvih velikih političkih turbulencija. Kada promatramo neke slične gradove vani, primjerice Oslo, sustav planiranja u gradu vode dvije osobe. Jedna osoba vodi stručne poslove i zadatke, znači ona nema toliko dodira s politikom, nego je odgovorna za prostorno-programski segment. Druga je osoba zadužena za taj politički dio i usuglašavanje s ostalim akterima u prostoru. Kod nas se, na žalost, u tim silnim političkim smjenama rade velike promjene u sustavu planiranja, svih organizacija, zavoda... To je ono što nije dobro. Nema tog kontinuiteta koji je nekad postojao.

intervju | Tihomir Jukić

Slično je i s društveno usmjerenim stanovanjem, što je naš POS na neki način preuzeo... S time da tu ipak postoji razlika. Do devedesete je to bio jedan uhodani sustav stambene izgradnje. Postupak je uključivao i planiranje i financiranje. Nakon toga dolazi sustav gdje se već tražio dodatni kapital sa strane. Osnivaju se stambene zadruge i slično, ali postoji hijerarhija od razine države, preko republike do samoga grada. Postojala je stambena politika. Društveno usmjerena stambena izgradnja (DUSI) postavila je temelje standardima stana koje smo djelomično preuzeli u POS-u. Ali DUSI ih je imao znatno više. Osim standarda stambene izgradnje imao je i standarde naselja. Standard naselja ono je što smo izgubili. POS je to pokušao vratiti na nivou standarda stana i zgrade, ali nikada nije došlo do standarda naselja. Kako je grad trebao dati parcelu, a država je gradila s etalonskom vrijednošću stana, dogodilo se da su te parcele često negdje na rubu grada. Nije se stvarala jedna urbana struktura, nego fragmentarno pokoja kuća. Iznimke su dva velika naselja Sopnica Jelkovec i Špansko. Iako su to možda krive lokacije, u industrijskoj zoni, izvan grada. Drugo su standardi određeni provedbenim odredbama urbanističkih planova koji planiraju koliko je parkovnih površina po stanovniku potrebno osigurati, dječja igrališta, udaljenosti između zgrada... Sve se to polako gubi od plana do plana, tako da i u planskoj dokumentaciji ne postoji adekvatna stambena politika, postoje njezini fragmenti. Ne sjećam se koje je to godine bilo, onaj zadnji ulazak zemalja u Europsku uniju, bio je skup u Berlinu pa je bila pozvana i Hrvatska kao pridružena članica. Moje je osnovno pitanje bilo vezano uz preuzimanje EU regulative u sustavu planiranja prostora pojedinih članica. Odgovor je bio da je to slobodno. Dakle, mi sami radimo svoju regulativu, sami radimo svoj sustav. Kontrola se vrši na svega par točaka, a to su održivi razvoj, ekologija, promet na razini regija i suradnja. Znači ipak mi sami kreiramo naš sustav planiranja i zakonsku regulativu. Rješenja za današnje vrijeme? Gradski projekti. Grad više ne može imati kontrolu nad cijelim prostorom, nego nad onim dijelovima grada koji su izrazito bitni za razvoj. To su strateški projekti koje grad planira i vodi. Gradski projekti su zahvati u kojima je grad partner na način da ulaže zemljište ili novac, a dobiva se zajednička

vrijednost. To su javni prostori, parkovi, infrastruktura. Kod nas su se često pod tim nazivom radile privatne višestambene zgrade i to zato što je gradski projekt izuzet iz pravila GUP-a. Sada imamo smiješnu situaciju da građani na izlaganju plana traže da se i njihove kuće uključe u gradski projekt, jer to vodi k nekontroliranom povećanju izgradnje katastarske čestice. Gradski su projekti vrijedni i oni mogu pomoći konsolidiranju gradskog prostora, da ne bude baš sve na tržištu. To je instrumentarij iz kojeg mi sada učimo, iako smo to već imali, ali pod drugim nazivom. Kad je srušena zakladna bolnica na Trgu bana Jelačića, nastao je zakladni blok. To je bio velik gradski projekt. Gradski projekt mogao bi biti Novi Zagreb – sportski centri za Univerzijadu. Veliki zahvati koje kontrolira grad. Ima jako zanimljivih stvari, puno toga se mijenja... Kakav je udio Komore i Društva arhitekata u donošenju zakona? O tome ne bih mogao govoriti jer nemam sve podatke, nego više načelno. Mogu govoriti o vlastitom sudjelovanju zadnjih dvadeset godina. Kakvu god primjedbu na zakon uputili, nikada nismo dobili odgovor i gotovo nikada ništa nije bilo usvojeno. Sve se ipak svodi na pravno-zakonodavne, a manje na iskustvene norme. Sudjelujemo u radu Odjela za urbanizam Komore, u Društvu arhitekata, pišemo... Nedavno je rađen Zakon o inženjerskim djelatnostima. Odboru za urbanizam Komore arhitekata napisali smo veći broj primjedbi, Komora je sve to poslala Ministratsvu graditeljstva i prostorng uređenja, no od svega toga mislim da je samo jedna primjedba usvojena. Komora nastupa kao institucija koja štiti sve arhitekte, ali značajnog utjecaja na zakonsku regulativu ipak nema. Još uvijek nije došlo do cjelovite suradnje Komore arhitekata, Ministarstva i Arhitektonskog fakulteta oko tih zajedničkih poslova. Ministarstvo se trudi da to sve funkcionira, samo je očito pod silnim pritiskom vremena i nedostatka ljudi, nedostatka novca... Mnogi procesi danas su ubrzani i gotovo da se ne može postići konsenzus s cijelom strukom. Mislim da je najveći problem u svemu tome ipak ta prečesta politička promjena. Mi svako malo mijenjamo zakone, pravilnike i više ne znamo po kojem zakonu i pravilniku radimo. Odjednom bi sve planove

Zakonska regulativa zapravo preslikava društvo. U društvima koja sustavno rade desetljećima, zakonska regulativa ne mora biti striktna. Današnja prereguli ranost nije proizašla iz nekakve samovolje, već je proizašla iz našeg društva, sustava, politike, načina na koji živimo.

trebali imati u digitalnom obliku u GIS sustavu, a planovi i sve geodetske podloge nisu digitalni, nije uočena bit i stvarna razlika strateških i provedbenih planova, nego nam svi planovi postaju provedbeni (kao npr. GUP grada Zagreba). Ovime ne želim umanjiti rad naših kolega na tome. Oni se trude i nastoje napraviti najbolje. Grad i urbanizam uvijek su bili vezani uz politiku. I kada na taj način gledate, zakonska regulativa zapravo preslikava društvo. U društvima koja sustavno rade desetljećima, zakonska regulativa ne mora biti striktna. Današnja prereguliranost nije proizašla iz nekakve samovolje, već je proizašla iz našeg društva, sustava, politike, načina na koji živimo. Naravno da nam iskustva iz sređenih država mogu pomoći

u razumijevanju, ali ipak naše lokalne karakteristike života u gradovima i težnja da pokušamo izigrati sva ograničenja i odredbe planova vode do te preregulianosti. Ide li ipak nabolje? Da. Zadnjih godinu-dvije osjete se manja poboljšanja i promjene. Arhitekti se bude, a budi se, što je jako interesantno, i građanstvo. Kao da je ono što se događalo s Cvjetnim trgom izazvalo promjene. Veliku ulogu u tome imaju civilne, odnosno nevladine udruge. Osjeti se razlika i to je dobro.

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Uređenje trga u Krašiću (autori Jasenko Horvat i Tihomir Jukić)

Anketa pet pitanja: pitanja sastavio Damir Vrban

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Iskustva hrvatskih gradova koji su se natjecali za ulazak u finale izbora za Europsku prijestolnicu kulture 2020, po tko zna koji put ukazala su na velik problem urbanističkog planiranja i njegove provedbe. Problem postoji već 25 godina i toliko je velik da jednostavno rješenje više ne postoji. Veliko hvala svim kolegama koji su sudjelovali u anketi.

Irena Matković, dipl.ing.arh. Ravnateljica Hrvatskoga zavoda za prostorni razvoj

Prilagodba promjenama (klimatske promjene, promjene u poslovanju, novi trendovi u turizmu i druge promjene različitog stupnja dinamike) jedna je od ključnih tema nove Strategije prostornoga razvoja Republike Hrvatske koja će se uskoro naći u javnoj raspravi. Dinamici promjena, vezanoj uz privatna ulaganja, najbolje se prilagođava izbjegavanjem prenormiranja. Prostorni i urbanistički planovi izrađuju se kako bi se demonstrirao javni interes i osigurala njegova provedba, bez obzira radi li se o zaštiti vrijednih prostornih jedinica i sastavnica okoliša ili o društvenoj, prometnoj, energetskoj i drugoj infrastrukturi. Javni interes mora biti precizno utvrđen planom, ali u domeni privatne investicije poželjno je ostaviti najveću

prijevod Maja Križman Roškar

Odgovaraju: Irena Matković, Mladen Obad Šćitaroci, Nataša Pelja Tabori, Ružica Bogdanović, Janez Koželj, Sonja Jurković, Maja Simoneti, Zoran Hebar, Aida Halilagić, Vlado Krajcar i Živojin Kara-Pešić.

moguću fleksibilnost koja preostaje kad se sagledaju svi ograničavajući čimbenici. Liniju razgraničenja, odnosno optimalne normiranosti, najteže je povući.

Za početak, praćenje tehnološkog napretka. Danas su dostupni alati koji omogućuju izradu planova više tehnološke razine koji će omogućiti jasniju i nedvosmislenu provedbu i praćenje planiranoga i aktualnog stanja u prostoru. U tom smjeru razvijaju se pravila planiranja nove generacije koja će omogućiti daljnji razvoj Informacijskoga sustava prostornog uređenja Republike Hrvatske. Zatim, potrebno je naći nove modele pomoću kojih će se prilikom izrade planova razmatrati realne potrebe onih za koje se planovi rade. To podrazumijeva planiranje participacijskog procesa u kojem se aspiracije građana propitkuju puno prije javne rasprave o prijedlogu urbanističkog plana. Međutim, za takav je model potrebno odgajati i građane, odnosno napraviti pomak u razmišljanju koji nadilazi vlastitu katastarsku česticu. Naravno, tu je i jačanje planerskih institucija državne, županijske i lokalne razine. Ne zaboravimo da je kriza urbanističkog planiranja popraćena i urušavanjem dijela institucija.

Kako urbanističkim planovima i zakonima pratiti današnju dinamiku i potrebe investitora?

Što bi trebalo mijenjati ili prilagoditi u sustavu urbanističkog planiranja?

3 4

Odnos urbanizma prema okolini postoji uglavnom samo formalno. Kako razlikovati sjevernu od južne strane ulice? Koji su pozitivni primjeri urbanizma u posljednjih 5 godina?

Neke su promjene već uvedene u sklopu preuzimanja pravne stečevine Europske unije. Postupak strateške procjene utjecaja na okoliš već je integriran u postupak planiranja, odnosno prati izradu plana.

Na europske primjere posebno bi se trebalo ugledati u postupcima koji slijede urbanističko planiranje. U tim postupcima sustav pokazuje najveće slabosti, zbog čega mnoge dobre zamisli i planovi ostaju nerealizirani. Pri tome mislim na načine uređivanja građevinskog zemljišta, provedbu velikih gradskih projekata, određivanje prioriteta gradskog investiranja i dinamičko planiranje provedbe urbanističkog plana. Sve skupa bi se moglo nazvati kvalitetnim i učinkovitim, integriranim upravljanjem gradom, u čemu primjera dobre europske prakse zaista ne nedostaje.

Malo mi je teže složiti se s tom tvrdnjom. Mislim da naše arhitektonske škole daju studentima dovoljno znanja o odnosu prema okolišu. Na primjerima naših gradova možemo vidjeti da se odnos prema okolišu pažljivo promišljao. Širina donjogradskih ulica i položaj drvoreda u njima pokazuje da već više od stotinu godina razlikujemo sjever i jug, ali i istok i zapad. Problem s urbanističkim planovima

je u tome da ih samo jednim dijelom oblikuju urbanisti. Od nekih se stručnih načela odstupa nakon javne rasprave. Primjerice, zagrebački GUP prilikom svake javne rasprave prikupi tisuće primjedbi i rijetke od njih usmjerene su na poboljšanje urbane kvalitete, puno je više onih u kojima se traži ukidanje planiranih javnih zelenih površina, sužavanje planiranih prometnica, neracionalno širenje područja u kojima je moguća gradnja, gradnja na klizištima i slično.

U posljednjih 5 godina, iz poznatih razloga, nije došlo do realizacije većih urbanističkih zamisli, ali su zabilježeni pozitivni primjeri urbanističkih intervencija / uređenja javnog prostora: Trg Petra Zoranića i Poljana Šime Budinića u Zadru, trg u Crikvenici, plaža Mulini u Rovinju… To je sasvim u redu, jer vrijeme nam je okrenuti se unutarnjim potencijalima, poboljšanju prostora kojeg smo već zauzeli ili ga preskočili prostornom ekspanzijom. Ako pak gledamo posljednjih desetak godina koje uključuju i razdoblje investicijskog zamaha s gradnjom čitavih novih naselja, bez iznimke mogu tvrditi da su kvalitetnija ona koja su građena na temelju plana provedbene razine (UPU), nego ona koja su građena bez njega, na temelju smjernica plana višega reda.

anketa | 5 pitanja

Postoje li primjeri funkcioniranja sustava urbanističkog planiranja u Europi (ili svijetu) iz kojih bismo mogli učiti?

akademik Mladen Obad Šćitaroci, dipl.ing.arh, redoviti profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Urbanistički planovi bi trebali biti manje administrativno-birokratski, a više usmjereni na vrsnost promišljanja s jasno postavljenim konceptualnim okvirima koje nije moguće mijenjati po željama pojedinih investitora. Istodobno, urbanističke planove treba rasteretiti od nepotrebnih i često kontraproduktivnih ograničenja te se usmjeriti na bitne uvjete koji proizlaze iz konceptualnog okvira. Pod konceptualnim okvirom ne misli se na osobni autorski stav pojedinca planera / projektanta, već na urbanističku / prostornu zamisao koja nije svakodnevno promjenjiva. Urbanistički bi planovi trebali omogućiti ograničenu prilagodljivost stanju i brzim mijenama u prostoru grada. Nije to lako postići u našim uvjetima, često “nepristojnog” i “egoističnog” ponašanja u prostoru. Rješenje vjerojatno treba tražiti u razlikovanju bitnog od nebitnoga. Prečesto se bavimo pojedinostima pri čemu zaboravljamo cjelinu i “gradotvornost” planiranoga zahvata.

Unaprijediti urbanističku naobrazbu osnivanjem diplomskoga studija i specijalističkih studija urbanizma i prostornog planiranja (ove, 2015. godine obilježava se 80 godina urbanističke naobrazbe na Sveučilištu u Zagrebu). Poticati specijalizaciju Ureda za urbanističko planiranje. Razvijati međunarodnu suradnju na razini razmjene iskustava i zajedničkih projekata s inozemnim uredima za urbanističko planiranje. Omogućiti kontinuitet planiranja i praćenja prostora za kojega se planira (izbjegavati / spriječiti česte slučajeve izmjena onih izrađivača plana koji nisu spremni u planove ucrtavati sve želje naručitelja). Afirmirati i revitalizirati zaboravljene vrijednosti urbanizma i prostornog planiranja iz vremena kada je hrvatski urbanizam slijedio europsku razinu promišljanja i provedbe. Rad na urbanizmu i prostornom planiranju traži, dakako, stručno znanje, i to veoma širokog spektra... Potrebna je izvjesna razina kulture, ne naučene i knjiške, nego socijalne i humanističke, da bi se imalo snage pružiti otpor tehnicističkim gledanjima koja su često agresivna i invazivna, a poglavito da bi se moglo prostoru prići s poštovanjem koje on, kao ograničeno i neobnovljivo dobro, zahtijeva i zaslužuje. No, urbanizam i prostorno planiranje, zapravo i u biti, počivaju u svojim temeljima ipak na zdravom razumu i na dobrom odgoju.

očuvani kulturni krajolik (usprkos mjestimičnim degradacijama), naslijedili smo puno, a o nasljeđu se brinemo malo. Urbanističko planiranje u Hrvatskoj mora se temeljiti prvovažno na afirmaciji i suvremenom održivom korištenju i revitalizaciji naslijeđenoga. Kao i većina gradova svijeta i europski se gradovi vraćaju u one svoje dijelove koji su zbog brzine rasta bili preskočeni i zaboravljeni. Urbanističko planiranje u svijetu / Europi danas se, prije svega, bavi prostorima koje treba oporaviti i/ili preobraziti, a ne prostorima koje treba okupirati.

Ublažiti administrativno-birokratski pristup urbanističkom planiranju, a razvijati kvalitativni pristup. Treba misliti prostor, graditi i misliti grad, a ne izgradnjom samo ispunjavati zemljište. Urbanističku/prostornu zamisao temeljiti na odčitavanju prostora u kojemu se planira i gradi, a ne isključivo na rješavanju administrativnih uvjeta. Odčitavanje prostora podrazumijeva i kreativnu interpretaciju naslijeđenog i ambijentalnog te obazrivo, “pristojno” ponašanje u prostoru. Grad se gradi stoljećima i tisućljećima, ne počinje i ne završava s trenutno planiranim. Važno je učiti i poticati umijeće nasljeđivanja da bi suvremeni zahvati u prostor grada, naselja ili krajolika u budućnosti postali novo nasljeđe i trajna vrijednost.

Le Grand Paris do 2050, Metrobosco Milano, Sustainable (Global) Sydney 2030 – primjeri su dugoročnih urbanističkih zamisli “završavanja” grada. Umjesto širenja, Amsterdam razvija novi grad Almere do 2030. Aktualna tema jest i waterfront diljem Europe i Sjeverne Amerike gdje se ispituju novi pristupi urbanističkom planiranju, ravnopravno preobrazbi golemih napuštenih prostora industrije. Zagreb i hrvatski gradovi, nažalost, na razini su točkastih izmjena urbanističkih planova, planova namjena površina i bezličnih građevnih područja. Izostaje urbanistička zamisao. Prostor se ne može oblikovati i graditi temeljem tehničkih i birokratskih planova građevnih područja. Oni mogu biti tek izvedbeni nacrti na temelju idejnog urbanističkog / prostornog rješenja. Dok se to ne shvati u Hrvatskoj će se i nadalje izgrađivati zemljište zadovoljavajući formalne uvjete, a neće se graditi gradovi i naselja koji će jednom postati novo nasljeđe.

Gledajmo one gradove koji gradeći misle grad, one primjere koji misle prostor i afirmiraju naslijeđene prirodne i kulturne (antropogene) identitetske vrijednosti.

— Epilog knjige prof.dr.sc. Ante Marinovića-Uzelca, Prostorno planiranje, 2001.

Dakako da postoje brojni primjeri. Gledajmo one gradove koji gradeći misle grad, one primjere koji misle prostor i afirmiraju naslijeđene prirodne i kulturne (antropogene) identitetske vrijednosti. Hrvatska baštini 25 stoljeća urbane kulture, baštini još uvijek dobro

Mr.sci. Nataša Pelja Tabori, dipl.ing.arh. Šefica Sektora za prostorno planiranje u Zavodu za planiranje razvoja Kantona Sarajevo

Vaše pitanje je u potpunosti aktualno, jer zaista naši planovi i zakoni prate potrebe investitora i u skladu s tim potrebama se i mijenjaju. Rezultat je opća “kakofonija” u prostoru. Nasuprot tomu, smatram da je planiranje jedan drukčiji i složeniji proces u kojemu planovi, zakoni i podzakonski akti trebaju biti dobra podloga budućim investicijama, a grad trebaju učiniti funkcionalnijim i estetskim sistemom koji svojim stanovnicima omogućava kvalitetan i zdrav život. Prije svega, mislim na funkcioniranje svih gradskih servisa ili usluga, u prvom redu unaprjeđenje sistema vodoopskrbe i odvodnje otpadnih voda, a potom prometa, stvaranje novih i suvremenih zelenih površina, sistema gradskih prstenova u kojima su jasno definirane namjene površina i pravila za gradnju u njima.

Rekla bih da odnos prema okolini kod nas ne postoji niti formalno, jer smo svjedoci onoga što nam se događa s našim olimpijskim ljepoticama od Olimpijade do danas, što nam se događa s vodozaštitnim zonama, poljoprivrednim površinama, šumskim površinama. Ove površine su naša obaveza na osnovu izvornog Prostornog i Urbanističkog plana iz 1983. godine, ali se upravo po željama investitora mijenjaju. Uvjerena sam da ćemo “pronaći sjever” tek kada vratimo instituciju “građevinskog pravilnika” kojeg nemamo već više od stotinu godina na cijelom prostoru bivše države. Studirajući jedan semestar u Parizu osvjedočila sam se da bez građevinskog pravilnika ne možete upravljati “trodimenzionalnošću” grada, jer ni planovi višeg reda, ni planovi nižeg reda ne idu u takav detalj, niti to mogu, da definiraju kosinu krova, presjek ulice, insulaciju, vrstu otvora na fasadi i dr., što upravo definira građevinski pravilnik. Dakle, nama svima nedostaje jedna zakonska forma koja bi i ljudima, a i kolegama u općinama jasno dala upute što i na koji način je moguće graditi u kojem dijelu grada. Ne trebam spominjati da Beč svoje građevinske pravilnike od 1880. do danas ima dostupne svim zainteresiranima u elektronskoj formi.

Najteže je promijeniti mentalitet, a mi smo kombinacija južnjačko-istočnjačkog mentaliteta kojima je planiranje, kao svjetonazor, strano. Dakle, nemamo to u genetskom kodu i to je problematično, ali naši gradovi, na Kriteriji su veoma niski pa ne mogu govoriti o prisreću, imaju povijest planiranja koja je započela u vrijeme mjerima nekog “velikog” urbanizma. Kao netko tko Austro-Ugarske i iz koje možemo učiti. Dakle, što hitnije bi je u profesiji već petnaest godina, postajem svjesna svih trebalo naš sustav prilagoditi europskom sustavu planiranja, manjkavosti u urbanizmu kod nas, pa se radujem “malim s kojim smo držali korak do početka 20. stoljeća, a onda stvarima” poput kreativnog projekta obnovljenog stepenismo pošli jednim drugim putem, koji je u mnogočemu unašta kojeg su radile mlade arhitektice; revalorizacije kulturno prijedio naše gradove, ali je i stvorio podlogu za probleme -povijesnog nasljeđa, koja izgleda doživljava sada malu kojima se i dan danas bavimo. Poslijeratni period obilježarenesansu, iako tu ima i karikaturalnih primjera; otvorene vaju sanacijski planovi kojima se pokušava riješiti problem rasprave o sustavu prometa, upravo zbog kolizije s revalointenzivne gradnje neformalnog tipa, iako su prvi sanacijski riziranim dijelovima Staroga grada u Sarajevu; mosta ispred planovi rađeni još sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Akademije likovnih umjetnosti kojeg su radili njezini studenPotrebno je kompletirati urbanističku regulativu jer nam ti; žučne javne rasprave i inicijative Asocijacije arhitekata određene zakonske forme već duže vrijeme nedostaju. U pr- koja je rezultirala ponovljenim natječajem za projektiranje vom redu mislim na građevinski pravilnik ili građevinski red objekta i trga na mjestu bivše robne kuće Sarajka u centru (Bauordnung). Dakle, Prostorni i Urbanistički plan Kantona grada i izgradnje objekta i trga; uvođenja institucija visokog Sarajevo, kao i regulacijske planove i urbanističke projekte obrazovanja na Ilidži. mora pratiti Građevinski red Kantona Sarajevo, jer očito je da odluke o provođenju, koje su dosadašnja praksa, nisu dostatne. Naravno, ne smije sve završiti u Kantonu Sarajevo, već za svaki bosanskohercegovački grad treba donijeti njegov građevinski red u zavisnosti od specifičnog genius locija. Pariz neprestano traga za novim

Svakako da postoje. Pariz i Beč u Europi te New York u Sjedinjenim Američkim Državama relevantni su primjeri, mada se od svakog grada u svijetu može ponešto naučiti. Pariz je kolijevka urbanizma i za mene neprestani izvor inspiracije. Grad je to koji je prvi uspostavio suvremene urbanističke norme, a čiji je primjer potom slijedio i Beč. Ne treba objašnjavati zašto je Beč za nas relevantan. Vratit ću se Parizu kako bih pojasnila da je to grad koji neprestano traga za novim načinima i smjelijim pristupima planiranju, ali i otvorenosti za prihvaćanje novih ideja u urbanizmu i arhitekturi. S obzirom da se rapidno širio i da je priljev stanovništva konstantan, Pariz je periodično redefinirao pojam predgrađa i “ivice grada”. I sama

načinima i smjelijim pristupima planiranju, ali i otvorenosti za prihvaćanje novih ideja u urbanizmu i arhitekturi. Dobar urbanizam čine dobra politika, smjeli gradonačelnici, izvrsni arhitekti, pejzažisti i buntovni građani.

anketa | 5 pitanja

sam kao student pariškoga La Villetta bila svjedokom kako sa studentima rade na satima urbanizma. Svakako da jedan takav urbanizam čine dobra politika, smjeli gradonačelnici, izvrsni arhitekti, pejzažisti i buntovni građani.

Ružica Bogdanović, dipl.ing.arh. Profesorica Univerziteta u Beogradu

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Planiranje je složen proces u kome sudjeluje više aktera i gdje je uloga svakoga važna. Investitor je jedan od aktera. Planiranje je kompromis, usuglašavanje različitih interesa, javnog interesa grada, privatnog interesa investitora i drugih korisnika javnoga prostora. U suvremenom pluralističkom društvu planiranje treba pratiti zahtjeve svih korisnika, koji postaju sve heterogeniji. Definirati javni prostor, zaštititi i obnoviti značajno urbano nasljeđe, definirati individualni interes za različite stilove življenja i očekivanja, omogućiti utjecaj zahtjeva investitora (lokalnih, ali i globalnih), zahtijeva jasna pravila u urbanističkom zakonodavstvu i to je preduvjet za izradu kvalitetnih planova. Investitori (lokalni i globalni) dolaze sa svojim posebnim zahtjevima za izgradnju prostora. Ograničenost sredstava i ekonomska kriza koja već duže traje, upućuju na participativno planiranje i sudjelovanje građana u procesu rada na planu. Obje teme, i izaći u susret investitorima i participativno planirati, svakako su važne, ali ne i rješenje. Legislativa treba definirati sve uloge. Nije u pitanju samo dinamika i potrebe investitora, kako je u pitanju naglašeno, već su potrebna jasna i precizna pravila za sve teme. Ključna je valorizacija postojećih sistema, zatim definiranje uspješnijih sistema planiranja kao i načina realizacije instrumenata za implementaciju u novim uvjetima, koji bi odgovarali novim potrebama društva. U tom svjetlu gledam poziciju investitora.

Kompleks pitanja vezanih za koncept održivog razvoja implementirati i striktno ugrađivati u planove, ali i pratiti realizaciju. Primjerice, zakonodavstvo Ujedinjenog Kraljevstva više je puta od 1993. godine dodavalo i mijenjalo principe održivog razvoja u legislativu. Ali i kroz razvojne i istraživačke projekte npr. Arupa (nezavisna firma dizajnera, planera, inženjera, konzultanata i tehničkih stručnjaka) poznate firme s tradicijom u stanogradnji dužom od 100 godina, realizirati prototipe koji demonstriraju koncept u praksi. Stanje globalnog okruženja, utjecaj klimatskih promjena, zagađena i uništena životna sredina, teme su koje treba ugraditi u izradu planova. Treba stalno ažurirati novim metodološkim pristupima, spoznajama koje su bitne za kvalitetne planove. Pitanja principa koncepta održivog razvoja već su usmjerena na shvaćanje o fleksibilnom razvoju (resilient development), zbog krutosti i ograničenja modela održivog razvoja (sustainbale development). Na takve stvari mislim kada kažem permanentno ažurirati novim spoznajama, kako metodološkom pristupu, tako i o stanju životne sredine.

Ima mnogo dobrih primjera. Navest ću dva koja sam u skorije vrijeme imala prilike upoznati. Urban development concept Berlin 2030 izvrsno je obrađena vizija po sektorima s tri različito postavljena scenarija mogućega razvoja. Drugi primjer koji smatram izuzetnom planerskom praksom, ali i realizacijom, nešto je stariji (rađen za Vremenski horizont 2012), planiranje je Barcelone. Barcelona metropolitan area, rađen u koordinaciji s europskim prostornim planom, master plan Barcelone s obrađenim svim aktualnim temama pametnoga grada, kao i korištenja novih energija u transportu, zaštiti okruženja itd. Implementacija master plana načinjena je serijom detaljnih planova, projekata i realizacija u gradskom prostoru unaprijeđujući javni prostor grada. Dobar primjer tri nivoa hijerarhijski usklađenog planiranja i rezultata u prostoru.

Edukacija je jedini odgovor. Na fakultetu, potom permanentnim usavršavanjem u okviru potrebnih referenci za licencu komore, kvalitetnom praksom i upoznavanjem dobrih primjera, a u okviru struke i koordiniranim širenjem znanja putem strukovnih asocijacija. ECTP–CEU (European Council of Spatial Planners – Conseil européen des urbanistes) važna je asocijacija koja njeguje profil planera i zadatke planiranja. ECTP u svoje članstvo okuplja isključivo nacionalne asocijacije kao i pridružene članove srodnih institucija (komora, fakulteti). U zadatke planiranja permanentno ugrađuje nova saznanja, objavljuje publikacije, definira povelje, deklaracije i sl. Tri zemlje s područja bivše Jugoslavije punopravni su članovi (Slovenija, Srbija i Hrvatska) i to je odlična prilika za provjeru stavova u lokalnoj sredini.

Budućnost grada u vrijeme globalizacije vezana je za rješavanje ekoloških problema. Evo jednog primjera, opet je to Barcelona, a tema ekološki orijentiran urbanizam. Drugi primjer odnosi se na promjenu stava u percepciji gradskog javnog prostora i reper je za ono što smatram pozitivnim. U blizini poznate kule Akbar, repera tog područja, snažno je prometno sjecište Placa de les Glories Catalanes, denivelirano raskrižje Dijagonale i više drugih prometnica, koje su, kako to Mumford slikovito naziva, gutači prostora. Razradom master plana Barcelone predložena je ogromna površina parka (dijelom već postoji unutar kružnoga toka), a promet se spušta ispod. To zovem pomakom u odnosu prema gradu i njegovim urbanim vrijednostima danas.

Stanje globalnog okruženja, utjecaj klimatskih promjena, zagađena i uništena životna sredina, teme su koje treba ugraditi u izradu planova.

prof. Janez Koželj, gradski arhitekt

Deregulacijom sve kompliciranijih i prenormiranih sustava. To ukratko znači, kontinuiranim planiranjem i pažljivim odlučivanjem o svakoj inicijativi te primjenjivanjem dogovornog urbanizma. Taj pretpostavlja strateško povezivanje svih aktera u razvojne koalicije, sklapanjem svih mogućih oblika javno-javnih, odnosno javno-privatnih partnerstva u svrhu zajedničkog izvođenja razvojnih projekata.

Prof. dr. sc. Sonja Jurković, dipl. ing. arh. Arhitektonski Fakultet u Zagrebu, (u mirovini)

U svim sredinama suočavaju se s istim problemima koji proizlaze iz raskoraka između sve većeg zastarijevanja preodređenih urbanističkih dokumenata, u odnosu na sve veće raznolikosti i frekventnosti pojavljivanja novih, inovativnih inicijativa, generiranih novim okolnostima i prilikama koje stvaraju. Pored toga se, u svim sredinama, jačaju potrebe za što većim neposrednim uključivanjem različitih javnosti u sve procese odlučivanja. Pojedini urbanistički sustavi pokušavaju se prilagođavati dinamici i obujmu globalnih promjena radikalne alternative, za sada, uglavnom u teoriji. Najveće prepreke preokretu sustava planiranja proizlaze iz razlika između proklamiranih ciljeva trajno održivog razvoja gradova i nesavladive neoliberalne ekonomije, koji utječu i na raspored društvenih vrijednosti.

Tek tada, kad će kriza urbanog okoliša postati nepodnošljiva. U tom smjeru, najveći su pomaci stvoreni na području primjene sustava i mjera trajno održive mobilnosti u sve više gradova, ponajviše potaknuti zastojima motornog prometa i zagađivanjem okoline kojeg stvara. Ti pomaci potiču čitavu reorganizaciju upravljanja i planiranja gradova smanjivanjem nužnih putovanja, vremena i energije. Uvođenjem alternativa u sustav prometovanja u gradovima, primjenjuju se sve više i novi oblici urbanog razvoja, sukladnog sustavu javnog transporta, antizoninga, hibridizacije i reintegracije različitih urbanih sustava.

Primjena suvremenih informacijskih i komunikacijskih tehnologija u programiranju razvoja grada. U područje programiranja i upravljanja gradom, u smislu

Odgovor je jednostavan: urbanistički planovi trebaju se u kontinuitetu planirati i to praćenjem dinamike, procesa i potreba, ali ne samo investitora, već i društvenih potreba. Investitori imaju tek dio zahtjeva za korištenjem prostora, a planovi su instrument koji uzimaju u obzir sve potrebe, i javne i društvene. Oni nužno moraju osigurati i ekološke osim ekonomskih čimbenika za buduće korištenje.

Treba inzistirati na multidisciplinarnom planiranju te na onim opravdanim kompromisima između zahtjeva i mogućnosti prostora da prihvati neko korištenje, bez favoriziranja pojedinih investitora.

Bilo ih je i ima ih. Skandinavske su zemlje bile uzor našim urbanistima do 80-ih. Danas se može više naučiti iz pogrešaka, nego iz rijetkih uzornih primjera, ali i učenje na pogreškama je učenje.

Urbanizam ne može ni formalno postojati bez odnosa prema okolini. On je mnogo kompleksniji od osunčanih ili zasjenjenih strana ulice. Taj odnos mora uvažavati prirodni kontekst, ali određivati se i racionalno, važući prednosti i razlike uvjeta, osiguravajući u što većoj mjeri izbalansirane uvjete što većem broju korisnika.

anketa | 5 pitanja

Opuštanjem, olakšavanjem, pojednostavljivanjem. Promjenom tromih i dugotrajnih procedura pripreme generalnih urbanističkih planova. Umjesto generalnih i provedbenih urbanističkih planova, primjenjivati viziju i strategiju dugoročnog razvoja gradova. Postupke formalnog arbitriranja, proširivanjem odgovornosti, zamijeniti efikasnim i transparentnim odlučivanjem u nadležnosti institucije gradskog urbanista, odnosno gradskog arhitekta. Suvremeni urbanizam mora sve manje određivati, da bi što više omogućavao, uz striktno poštivanje općevažećih pravila i postavljanje odgovarajućih uvjeta koji se odnose na raznolikost urbanih situacija, odnosno poticati raznolikost mogućih realizacija.

integriranog sustava sastavljenog od različitih podsustava, svrstava se i preispitivanje novih pristupa urbanizmu, koji se temelje na digitalnim tehnikama parametričkog planiranja. Pokusna primjena parametričnih tehnika dokazuje da je moguće, umjesto donošenja (i iscrtavanja) statičkih urbanističkih dokumenata, programirati razvoj grada parametričnim kartama koje nude (u okviru odgovarajućih urbanističkih parametara) izbor različitih varijacija, kako u upotrebi, tako i u oblikovanju gradskog prostora i to bez mijenjanja planskih dokumenata. Parametrični urbanizam omogućuje javnosti praćenje donošenja i primjene planskih dokumenata u realnom vremenu, uz neposredan uvid u njihove prostorne i ekološke implikacije. Ta mogućnost otvara veći raspon izbora investitorima i veću sigurnost u donošenju investicijskih odluka. U pozitivne primjere suvremenog urbanizma svrstava se i uvođenje principa suupotrebe javnih prostora, prometnica, zelenih površina, zgrada i prometnih sredstava u gradu. Koncept suupotrebe povećava upotrebnu vrijednost postojećeg grada i to bez ikakvih novih intervencija, odnosno investicija. Stvaranjem fleksibilne, prilagodljive strukture grada, stvara se i potreba njegova planiranja novim pristupima, metodama i tehnikama.

U urbanizmu je 5 godina prekratak period za ocjenu uspješnosti realizacije. Navikavanje na sredinu, stasanje korisnika, poistovjećivanje s novim uređenjem, sve su to elementi koji traže vrijeme da bi se moglo govoriti je li nešto postala ugodna sredina. Sve drugo bila bi samo ocjena oblikovanja.

Moderni urbanizam sve teže ignorira okolinu. Uz čisto formalne zahtjeve, postoje i vrlo stvarne prostorne situacije koje zahtijevaju puno veću razinu poštivanja okoliša pri planiranju razvoja prostora i izgradnje. Konačno, nove tehnologije mogu potaknuti drukčiji, kreativni pristup okolišu.

5 Maja Simoneti, mag. pejzažne arhitekture, viša predavačica na Fakultetu za graditeljstvo i geodeziju Sveučilišta u Ljubljani i suradnica Instituta za politiku prostora

Osobno, najbolje me nadahnjuju unutarnje transformacije gradova, primjerice načini mijenjanja uličnoga prostora (od New Yorka do Pariza, konačno i Ljubljane). Posljedica nove prometne politike, uvođenje je šetnice, biciklističke staze te s time povezano, vraćanje prostora poput trgovina i usluga u parterni prostor grada. Posebno zanimljiv fenomen, u smislu kvalitete života i životnog okruženja, predstavljaju urbani vrtovi i novi gradski parkovi.

1 Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Planovi i zakoni potrebni su nam i danas, kao što su bili i prije. Dugoročno planiranje prostornoga razvoja mora i u 21. stoljeću osiguravati kvalitetu životne sredine i svakodnevnog života te omogućiti javna i privatna investiranja. Moderna dinamika i priroda investicije zahtijeva češće provjere i usklađivanje novih rješenja kao što je to bilo potrebno i nekad. Iz toga se može zaključiti da postoji potreba za fleksibilnošću i prilagodljivošću planova, prije svega potreba za brzim, sveobuhvatnim i učinkovitim sustavom koordiniranja interesa i legitimacije rješenja u tom području. Zanimaju nas mogućnosti privremenog djelovanja. Odgovore tražimo u inkluzivnom planiranju i suradnji u metodama rada, a to može povećati učinkovitost koordinacije interesa. U stvari, današnja dinamika podrazumijeva planiranje na potpuno nov način koji zahtijeva pravovremeno, dinamično i transparentno uključivanje svih sudionika.

Zoran Hebar, dipl.ing.arh. Pomoćnik direktora u Urbanističkom zavodu Grada Zagreba

Teško je reći općenito. U Sloveniji je, prije svega, potrebno usuglašavanje mišljenja da je urbanističko planiranje potrebno, a zatim se dogovoriti o potrebnim promjenama. U struci vlada mišljenje da promjenama zakona treba pristupiti s idejom novog načina rada i to na svim razinama i od strane svih sudionika. Vjerujemo da nova rješenja, zakoni ili pak izmjene zakona ne mogu riješiti probleme koji su nastali, niti odgovoriti na izazove budućnosti.

Zašto bi ih se pratilo? Europske zemlje imaju znatno veće investicijske zahtjeve pa ne mijenjaju planove po željama. No treba donositi propise (zakone, pravilnike i planove) iz kojih će se lako iščitati što je gdje moguće graditi i pod kojim uvjetima. Pritom treba osigurati brzo dobivanje dozvola i garantirati da se uvjeti i “nameti” neće mijenjati tijekom procesa projektiranja i gradnje. Kod nas se najčešće kupovalo jeftino negrađevno zemljište pa tražilo promjenu plana. Gradovi i općine trebali bi osigurati zemljišta u svom vlasništvu, opremiti ga i zatim nuditi zainteresiranima. Lokalna samouoprava bi zemljište mogla davati “za 1 kunu”, smanjiti doprinose i stimulirati na druge načine. Takvih primjera ima kod nas (Međimurje, Virovitica, Križ, Garčin itd). Država bi trebala osigurati povoljne uvjete (oslobađanje od poreza, male kamate, jednostavnije procedure).

Vjerujem da uvijek možemo naučiti nešto novo i da je dobro upoznati razna rješenja drugih država. Planiranje je društveno uvjetovano i zato se može učiti od drugih, ali ne i preuzimati cjelovita rješenja. Posebno je važno da dobro poznajemo svoje probleme i načine rješavanja, da smo spremni nova rješenja oblikovati dovoljno promišljeno te ih mijenjati ukoliko se pokažu neprimjenjivima u praksi. Pojasnit ću. U Sloveniji se često pozornost skreće na austrijsku praksu. Moje je iskustvo da gotovo svaki zagovornik njihove prakse, čim dođe u izravan kontakt s njom, odustaje od oponašanja. Bilo da se radi o laiku ili stručnjaku, pogled preko granice u pravilu dokazuje da su tuđa rješenja temeljena na složenom sustavu društvenih vrijednosti i individualnim rješenjima te da ih ne možemo samo preslikati u svoju okolinu.

Ono praktično ne postoji kao kontinuirani proces. Postoji izrada planova kao robe. Oni se mijenjaju kada se želi proširiti područja gradnje ili kada sektorski dokumenti svoja rješenja žele ugraditi u plan. Sama izrada planova svodi se na zbir sektorskih (zaštite, promet, infrastruktura, ograničenja poljoprivrede, šumarstva, vodnog gospodarstva itd.), bez želje pa i mogućnosti da plan bude dokument koji je kreativna sinteza i daje svima bolju kvalitetu od pukog precrtavanja i prepisivanja. Zakon previše inzistira na tehničkoj usklađenosti po hijerarhiji, a ne nudi proces planiranja. Primjerice; plan ne treba imati grafički prikaz stanja, analize ograničenja i mogućnosti itd. Ustrajanje na tome da je urbanistički plan uređenja jedini detaljnije razine, po mom je mišljenju glupost. Ukinuti su detaljni planovi uređenja koji su kod nas i u

Europi desetljećima bili spona urbanizma i projektiranja. Za urbanu komasaciju struka se zalagala godinama. Dio je Apolitike, koju je Vlada prihvatila, no zakon sada ukinuo i ograničio rok provedbe, tamo gdje su takvi detaljni planovi, uz ogroman angažman struke i javnosti, donešeni. Zakoni traže da se iz podataka iščitanih iz UPU-a rade odmah glavni projekti i izdaju građevne dozvole. To može pogodovati ispunjenju kvantifikacijskih zahtjeva, ali u tome nema urbanizma. Ja, pola u šali, a pola u nemoći, znam reći da je npr. zagrebački GUP u stvari normativni generalni provedbeni plan. Odredbe Zakona o prostornom uređenju o tome da se prije donošenja Državnog prostornog plana ne može donositi prostorni plan županije, a prostorni plan grada ili općine tek po donošenju županijskog, ne samo da su besmislene, već uništavaju ovo malo struke koja uspijeva životariti na tržištu.

Nisam siguran da dovoljno poznajem ukupnu produkciju posljednjih 5 godina pa na to pitanje neću odgovoriti u smislu navođenja realizacija. No navest ću jednu vrstu problema. Mi u Urbanističkom zavodu grada Zagreba u tom smo razdoblju izradili 3 detaljna urbanistička plana za provedbu komasacije. Jedan je u Varaždinu, a dva su u Osijeku. Planovi su donešeni. Mislim da su barem solidnih rješenja. No problem je u tome da se njihova rješanja usklađivalo sa stotinama vlasnika zemljišta koji su na kraju u najvećem broju bili zadovoljni zajednički definiranim rješenjima. To sam isticao kao dobru metodu planiranja koja rezultira pravednim urbanizmom za sve. No Zakon o prostornom uređenju ukinuo je DPU-e i urbanu komasaciju za koju se struka godinama zalagala i ugradila je i u Apolitike prihvaćene od Vlade. Apsurd je da se čak i za donešene planove za komasaciju odredio rok do kada ju treba provesti, a da ne govorim o izgubljenom vremenu, novcu pa i iluzijama, i urbanista i stanovnika.

Aida Halilagić, dipl.ing.arh. Stručna savjetnica u Sektoru za provedbeno-plansku dokumentaciju Zavoda za planiranje razvoja Kantona Sarajevo

Ako se radi o insolaciji, tada pametnom primjenom principa zelene gradnje i naučenoga na fakultetu, plan, a anaročito detaljni (kojeg više u zakonu o prostornom uređenju nema) može postići dobre reztultate. Kao primjer navest ću naselje Špansko Oranice gdje sam položaj zgrada odredio tako da su u osima orijentirane jugozapad-sjeveroistok te su tako svi stanovi dobili dio osunčanoga dana. Nema samo sjeverno orijentiranih stanova. Širina ulica jako je bitna za provjetravanje, osunčavanje i zaklanjanje od pogleda susjeda. Danas se o tome gotovo ne vodi računa pa se “investitorski urbanizam” svodi na kolnik i pločnik, eventualno parking, a o drvoredima se može samo sanjati. POS je jedini koji ima standarde za navedeno pa smatram da je šteta da se ti standardi ne primijenjuju drugdje, tj. i u tržišnoj gradnji. No zakonodavcu nije palo na pamet da njegove standarde stanovanja, ali i naselja, propiše barem kao preporuku.

Zakoni traže da se iz podataka iščitanih iz UPU-a rade odmah glavni projekti i izdaju građevne dozvole. To može pogodovati ispunjenju kvantifikacijskih zahtjeva, ali u tome nema urbanizma.

S jedne strane, neprihvatljiva je agresivnost i ucjenjivanje investitora za izgradnjom na neadekvatnim lokacijama, neadekvatnim građevinama i fizičkim strukturama koje ostavljaju štetne posljedice na morfologiju, funkciju prostora i postojeću matricu, a s druge strane, nefleksibilnost, sporost reakcija javnih institucija na zahtjeve investitora. To dovodi do slabljenja konkurentnosti, slabijih ulaganja i devastacije prostora. S obzirom da su investitori apsolutno potrebni i neophodni u procesu urbanističkog planiranja i urbanog razvoja, potrebno je zakonskom regulativom pojednostaviti procese donošenja planova i ubrzati procese dobivanja svih potrebnih dokumenata i dozvola za početak izgradnje. Prilagoditi urbanističke planove, prateći trendove novih investicijskih ulaganja s jasnom vizijom prostornog razvoja, kako na novoplaniranim lokacijama, tako i za ulaganja i obnovu postojećih naselja, njihovu infrastrukturu i društvene sadržaje, koje za investitora također mogu biti interesantne. Investitore educirati i savjetovati o realizaciji njihovih namjera, kako bi do realizacije došlo na najbolji i najprikladniji način, doprinoseći kvaliteti urbanog prostora bez njegove devastacije, a na obostarni interes javnog i privatnog sektora. Bez obzira na želje investitora, jasnijim stavom planera, urbanista, arhitekata i jasnijom zakonskom regulativom, neopravdane zahtjeve za izgradnjom odbaciti i tome se efikasno oduprijeti.

anketa | 5 pitanja

Ne radi se otome da treba od nekoga učiti. Treba poznavati sustave i naći svoj put. Europska unija nema zajednička pravila za zemlje članice. Možda bi nekima kod nas bilo lakše da moraju provoditi europske direktive. No njih, s razlogom, nema. Sustavi planiranja u Skandinaviji, zapadnoj Europi, centralnoj Europi i zemljama Mediterana različiti su, kao što su različite religije i način života. Europsko udruženje urbanista ECTP, 2013. g. u Barceloni donijelo je tzv. Novu atensku povelju. Ona govori o novim shvaćanjima značaja urbanista i planiranja. Hrvatska udruga urbanista prevela ju je i uskoro će je otisnuti.

U urbanističkom planiranju potrebno je uzeti u obzir temeljne ciljeve uređenja prostora i uskladiti razvojne potrebe s privrednim i društvenim prostornim vizijama razvoja, na zakonski propisan način. Država i lokalne zajednice moraju surađivati i biti u koordiniranom i integriranom sustavu. Zakonskom regulativom jasno definirati uređenje i pripremu garđevinskog zemljišta prije izgradnje, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, kao i pitanje zakonskih akata o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata. Uspostavljanje učinkovitije implementacijske politike uređenja prostora, kroz institucionalno-pravne principe, izrade strategija razvoja na svim razinama, unaprjeđivanje participiranja građana u procesima izrade Planova i njihova edukacija o važnosti urbanističkog planiranja i urbanizma. Novi planski dokumenti moraju biti paradigma trajnog urbanog razvoja poštivajući nasljeđenu prostornu strukturu, razvijati prometnu povezanost i dostupnost, stimulirati ujednačen razvoj prostora, poticati prijedloge za očuvanje i razvijanje kvalitete prirodnog i kulturnog nasljeđa i baštine, odrediti etape realizacije planova, a sve s ciljem dostizanja trajnog razvoja u prostoru i stvaranja suvremenog i prihvatljivog habitata za stanovnike.

3 Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Sustavi urbanističkog planiranja, odnosno urbane politike, dosta se razlikuju među državama članicama EU i Europe te su vrlo često neposredan rezultat vladajućih političkih elita i sektorskih politika. Načini kojima se upravlja gradovima i prostorom, neovisnost urbanističkog planiranja o političkim potezima, također se razlikuju u zemljama Europe. Zajednička crta u sustavu urbanističkog planiranja u većini je europskih zemalja bazirana na politici održivog razvoja, a njih prate i zemlje u traniziciji i razvoju. Principi urbanističkog planiranja utemeljeni su raznim dokumentima koji naglašavaju paradigmu održivog i integralnog razvoja s naglaskom na zaštiti okoliša i paralelnim procesima harmonizacije participiranja svih relevantnih sudionika razvoja. Primjeri funkcioniranja sustava urbanističkog planiranja, kao integriranih sektorskih politika u pojedinim državama Europe, iz kojih se može učiti, svakako su Danska, Švedska, Norveška i Škotska koja je smislenom i održivom urbanom regeneracijom svojih naselja, primjer suvremenih urbanih obnova.

Primjeri urbanizma koji su, po mom skromnom mišljenju, pozitivni i koji mi odmah padaju na pamet u BiH su grad Tuzla s urbanističko-arhitektonskim rješenjem Gradskog trga i urbanizmom koji je, na vrlo pažljiv i promišljen način, uspio oživiti novi / stari centar grada, zatim Panonika – slana jezera, turističko-rekreacijski kompleks s dobrom urbanističkom postavkom u zatečenom okruženju i velikim zadovoljstvom građana što je došlo do jedne takve realizacije te primjer stambenog naselja Slatina s jasnom i primamljivom urbanističkom koncepcijom vrlo prihvatljivo osmišljenog habitata. Europski primjeri, koji su značajni u smislu dobrog i pozitivnog urbanizma, za mene su, svakako u prvom redu, Skandinavske zemlje i urbanizam njihovih gradova. Stockholm, koji je ponio titulu Zelenog grada Europe 2010. godine zahvaljujući uspješnim realizacijama preobrazbe okoline s novom organizacijom i novim pristupom kreiranja prostora. U Europi je, po mom mišljenju, Barcelona primjer u kojem su urbanizam i sve njegove komponente, zajedno s javnim institucijama, usmjerili razvoj grada na principima održivog razvoja te urbanom preobrazbom, poboljšanim i savršenijim pristupom, 200 hektara industrijskog zemljišta kreirali u centar obrazovnog, kulturnog i socijalnog karaktera. Nastala je nova urbana zona, s visokim standardima zaštite životne sredine i postala model urbane obnove grada. Berlin i Rotterdam su gradovi koji su se uspjeli unaprijediti i razviti u kvalitetne urbanističko-arhitektonske cjeline.

Pozitivan primjer u BiH je grad Tuzla s urbanističko-arhitektonskim rješenjem Gradskog trga i urbanizmom koji je, na vrlo pažljiv i promišljen način, uspio oživiti novi / stari centar grada.

Ne bih se složila s tvrdnjom da odnos urbanizma prema okolini postoji uglavnom formalno i da se ne razlikuje sjeverna strana ulice od južne. Urbanizam možda jest formalan kada se o urbanizmu govori u smislu kontekstualnosti kao procesa kontinuiteta, odnosno uklapanja i nadovezivanja u neku od postojećih matrica urbanog identiteta. U postojećoj urbanoj matrici i urbanizmu koji valorizira staro nasuprot novom, može se na senzibiliziran način, inovativnim urbanističkim planiranjem i arhitekturom postići preobrazba kao skladnost suprotnosti. Taj princip u urbanizmu, u smislu kontekstualnosti, ne znači samo formalno (kopiranje zatečne urbane matrice i objekata u okruženju), nego kontrast ili dobar odnos arhitektonskog i urbanističkog izraza u zatečenim uvjetima. Vizijom senzibilizirane intervencije i inovativnim izrazom u urbanističkom planiranju, može se doprinijeti novom kontekstu socijalnog i društvenog kretanja arhitekture i grada te na taj način promijeniti percepciju postojanja urbanizma u odnosu na okruženje, kao formalnog.

Vlado Krajcar, arhitekt Komora za arhitekturu i prostor Slovenije

1 2

Pogledaj odgovor pod brojem 2.

Financijsko-poreznim metodama omogućiti eksproprijaciju zemljišta. Povratak regulacijskom urbanizmu (javni prostor, građevinske linije, visina itd.) i jednostavnim pravilima bez puno teksta i pravila. Gradove treba zgusnuti, reurbanizirati, vratiti oblik (mreža, volumen, dominanta, itd.), kao oruđe upravljanja prostorom. Španjolska i Nizozemska. Okreneš se prema suncu, pogledaš koliko je sati i odrediš sjever.

Kod nas, ne znam. Mene zadivljuje Španjolska. Gusti gradovi s oštrom granicom, bez suburbije, klasični pristup (avenije, trgovi), parkovi (javni prostor), gradnja koja slijedi klasični građevinski pravac i visine, javni program u prizemlju, parkiranje u podrumu. To je pravilo. Tamo urbanizam u naseljima rade isključivo arhitekti, koji su za to školovani i upotrebljavaju klasičan repertoar urbanizma i urbanog dizajna. Očito je da država funkcionira (eksproprijacija, inspekcija, nema nelegalne gradnje itd.).

Živojin Kara-Pešić Odgovore gospodina KaraPešića, uz njegovo dopuštenje, bili smo prisiljeni skratiti na duljinu odgovora ostalih kolega, ali integralni tekst biti će dostupan čitateljima ČIP-a.

Planovi, pojmovno, ne mogu pratiti. Ako ne prethode, nemoguće ih je poštivati. Očekuje se da oni najopćenitiji, prostorni i generalni, budu strateška (ali ne i okoštala) okosnica. Od njihovih smjernica ne odustaje se bez prethodne široke rasprave u kojoj su javnosti jasno predstavljeni razlozi promjena. Najave događaja, koji utječu na strateške pomake, valjalo bi pravovremeno (čitaj: istog časa) učiniti dostupnima javnosti, jednostavno zato što je svaki pogrešan gradograditeljski čin nepopravljiv. Pojedinačni ili grupni interes uvijek je jasniji, neposredniji, probojniji i brži od općedruštvenoga. On se može obuzdati jedino društvenim obavezama te je, dakle, sasvim

Promjena, zamjena, prilagodba i obnova ne posustaju u gradskoj stvarnosti. U uvjetima kad je osoba pod pritiskom gomile zbivanja izvan njezine volje, a ritam promjena ne ostavlja vremena za navikavanje, misao i ruku urbanista mora voditi svijest o procesu, a ne nametanje idilično-konačne slike budućnosti. Mjerila vrednovanja i odabir, podložni apriorizmu zaraćenih, kreću se između ikonoboračke fetišizacije svog naslijeđenog i rušilačkog naprednjaštva (koje postojeće stanje naziva zatečenim, kao da je riječ o preljubu, a ne o nositelju predajnog duha). Umjesto stvaralačkog autorstva, u planove treba uvesti pojedinačnu odgovornost članova tima kao svojevrsnog konzilija, prevladati sektorsku segmentaciju stručnjaka koji obrađuju uža problemska područja i time izbjeći svaku neopozivost stručnog stava koja miriše na svršen čin. Jurcanje (poput hrta za mehaničkim zecom) za sve većim brojem statističkih značajki, razna mapiranja, raspodjele promatranjem bez upuštanja u općenje, opširne ankete sa zaokruživanjem ponuđenih odgovora na unaprijed sročena pitanja, sve to treba zamijeniti onim uočenim na licu mjesta, zdravom podlogom za razgovore s građanima od samog početka rada na planu. Prerastanje jaza obostrane odbojnosti (planer – građanin) u gaz međusobnog povjerenja iziskuje iskrenost i strpljenje, jer je malodušnost balkanskih žitelja posljedica višestoljetne obespravljenosti. Raditi s ljudima, a ne za njih, znači biti što manje u uredu i što više na terenu. Umjesto krajnjeg proizvoda ponuđenog na uvid umirovljenicima po mjesnim zajednicama (predvečer, kad su pospani ili u podne, kad su gladni), prijeći na istinsko, s koracima procesa vremenski usklađeno, planiranje uz sudjelovanje građana. I to sudjelovanje, dakako, treba biti planirano, a odabir predstavnika usklađen s odgovarajućim (generalnim ili detaljnim) stupnjem odlučivanja. Možda bi u tom pogledu bio od koristi stručni

anketa | 5 pitanja

3 4 5

prirodno da se ulagač oduži gradu za ono što mu ovaj ustupa. Ukoliko izbjegava javnu raspravu, podmeće neistine ili poluistine i kupuje donosioce odluka (drugim riječima, ako pribjegava trikovima poluobrazovanih politikanata), u pitanju je razbojnik (robber) koji se predstavlja kao razvojnik (developer). Nasuprot njegovih neospornih tehno-menadžerskih sposobnosti da dokaže i ostvari sve što zamisli (u pravilu na štetu većine), stoje arhitekti, mahom neupućeni u područje upravljanja procesima izvan onih vezanih uz opredmećenje njihovih ideja. Cilj svake namjerne prekomjernosti je dolaženje do moći, a svake moći da izmakne društvenom nadzoru i sraste s drugim oblicima moći kako bi nekog (p)orobila. Centralizacija i prekomjerno iskorištavanje tla traži pokriće u stručnim ustanovama ustrojenim poput golemih sabirnih logora bezimene odgovornosti. Dinamika i potrebe investitora ustvari su traženje prečice u odlučivanju, izostavljanjem nužnih skupova procesa. Ulagačko-politička sprega pretvara planere u kotlokrpe koji naknadno ozakonjuju iznuđeno stanje izmjenama i dopunama, čija je djelomičnost u oštrom sukobu s pojmom strateškog. Pomutnju izaziva jedna, matematički neodrživa, zabluda: nema te manjine (političke ili stručne) koja može savladati složene probleme većine, povećanjem broja svojih ustanova i broja osoba u njima, bez sudjelovanja većine u njihovom razrješavanju. Pretjerana veličina upravljačkih tijela samo doprinosi zamršenosti.

časopis čija su stalna i isključiva tema pitanja, zdravorazumska, koja postavljaju nestručnjaci. Političari zaziru od pravog postojećeg stanja i kritičkog osvrta koji bi otkrio raskorak između njihovih štetnih obećanja i skromnih ostvarenja. Umjesto da postojeći Zakon o prostoru bude brušen iskustvom i usavršavan, svaka smjena kormilarske poltrone usklađuje smjer propisa (Prethodnici su sve unazadili!) s vlastitim interesima, a na štetu opće dobrobiti. Najava novog, svojevrstan je poziv na suzdržavanje od primjene (ili čak i na nepoštivanje) važećeg. Svaki idući zakon, građen na prekidu s prethodnim, sve je dalje od stvarnosti i pospješuje bezvlašće, pa Tko je jamio, jamio je!

anketa | 5 pitanja

Nemam dovoljno uvida u praksu izvan granica Balkana, ali načelno gledano, treba se ugledati na ona društva koja ne samo da su odavno demokratska, nego svoju demokraciju iskreno unaprjeđuju slabljenjem centralističkog paternalizma i podizanjem građanske samosvjesti. U mladosti sam se oslanjao na britansko i nizozemsko iskustvo, poveden neposrednim dojmom. Statistički najgušće naseljene europske zemlje dočekuju vas pastoralnom pitomošću. Ove dvije uzorne (premda međusobno različite) sredine, idu vlastitim putanjama k istom cilju: Britanija, krmom u tradiciji, pramcem kroz more propisa koje donosi, javno provjerava i osporava (usavršava); Nizozemska opet, izoštrenih planerskih čula, izlazi ususret potrebama svakog dobnog sloja i tananim smislom za solidarnost nadglasava svaku primisao društvene polarizacije. I za jednu i za drugu sredinu, odnos centralnog i lokalnog je dugotrajan i otvoren proces u kojem se nadležnosti sele s jedne razine na drugu, sve dok se ne pokažu djelotvornima (bez iznude nezasluženog).

Političari zaziru od pravog postojećeg stanja i kritičkog osvrta koji bi otkrio raskorak između njihovih štetnih obećanja i skromnih ostvarenja. Umjesto da postojeći Zakon o prostoru bude brušen iskustvom i usavršavan, svaka smjena kormilarske poltrone usklađuje smjer propisa s vlastitim interesima, a na štetu opće dobrobiti.

Kontekstualizam je, reklo bi se, nestao kad se jedan od posljednjih pobornika moderne, Alvar Aalto, iskrao iz života. Ipak, ni njegov napor uložen u druženje s okružjem nije sezao dalje od istančanog smisla za primjenu prirodne građe (dakle, prerađene prirode) i izražene odbojnosti prema golemosti. Za poštivanje sredine u kojoj se predviđa zahvat, ključna je riječ upisivanje. Kao i kod svakog drugog upisivanja (u školu, zbor ili stranku...), obzirnost nalaže da novo bude prirođeno postojećem, prije svega odmjeravanjem trodimenzionalnog obujma zahvata – urbanog zrna. Nakon toga slijedi uspostavljanje granice zasićenosti ponuđenim tipom (broj ponavljanja istovjetnih elemenata) i njegov korak (uzastopno ponavljanje bez prekida), a tek potom ambijentalna provjera upisanog. Prijelaz s plana (detaljnog) na projekt (idejni), iz dvodimenzionalne ravnine u trodimenzionalni prikaz budućeg stanja, ne može ostati na jednostavnom nadovezivanju, niti čak na usporednom radu, već zahtijeva usku suradnju planera i projektanta. Taj skok, od apstraktnog u konkretno, češće je povod gloženju nego prožimanju, otežan okolnošću da to konkretno predstavlja nekretninu, čije izvođenje neumoljivo svodi sve varijante na jedno jedino (trajno i nepromjenjivo) rješenje. Komunikacija je dvosmjerni proces, ali su obaveze prethodnika uvijek veće od sljedbenika (pomalo kao u prometu – kriv je onaj koji naleti na onoga ispred). Zato je urbanist, oslobođen nalogodavnih zahtjeva normativne prirode i pasivno-represivne uloge, kao neposredni promatrač, živi sudionik i sugovornik nestručnjaka na licu mjesta, odgovoran projektantu predočiti osobitosti obilježja sredine (od krupnih i očiglednih, do onih skrivenih). Samo u tom slučaju projektantov stvaralački čin izniče iz odgovora na te plemenite prisile, a to ga izdvaja od ostalih umjetnika čije autorstvo počiva na apsolutnoj slobodi i nadahnuću. Je li odsustvo landscape arhitekta (ne vrtlarskog profila, nego istinskog oblikovatelja krajolika) puka slučajnost ili je njegovo zalaganje za mekoću crvena marama tvorcima nekretnina? Smeta li on, možda, i urbanistu i projektantu? Kad je u pitanju razlika između sjeverne i južne strane ulice, traganje za njom upravo je posao arhitekta krajobraza, trećeg čimbenika (uz tvorca detaljnog plana i projektanta zgrada), kao poveznica između ove dvojice, koji se primarno bavi odnosom zgrada prema posredujućem gradskom prostoru (važnijem od svake pojedinačne zgrade) i zgradama međusobno.

Na ovo pitanje odgovor je, nažalost, najtanji, ne zato što takvih primjera nema, nego zbog neminovno slabe obavještenosti prosječnog umirovljenika. U matičnoj sredini nisam uočio nijedan, u tom smislu, uzoran potez. Da zaključim upozorenjem koje često sebi ponavljam: Nije rast inačica razvoja! Nije sve postojeće dobro! Nije svako novo bolje! Nije svaka prečica spasonosna izlaznica!

zahvala i trajno sje canje

Ante Marinovic Uzelac

Fotografija: Robert Leš

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

prof.dr.sc. Ante Marinović-Uzelac, 1930.–2015. ...urbanizam i prostorno planiranje, zapravo i u biti, počivaju u svojim temeljima ipak na zdravom razumu i na dobrom odgoju. — Epilog knjige prof.dr.sc. Ante Marinovića-Uzelca, Prostorno planiranje, Dom i svijet 2001.

Babilon (Petikat, 2013)

Jašuci tigra, kroz grad

U pričama postoji taj arhetip neprimjetnog, skromnog čovjeka koji sjedi za pultom malog dućana u dnu grada. Kada uđemo u taj dućan, ili još bolje – radnju, moramo biti vrlo pažljivi kako bismo iza skrivenog smješka ili načina na koji je čovjek reagirao na naše pitanje, primjetili da on nije običan majstor i da je upravo on taj koga tražimo da nam objasni svijet ili pomogne u nevolji.

Underview

Danijel Žeželj piše Boris Popović

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Fotografija: Dubravka Turić

Kada smo Žeželj i ja počeli razgovor uz crno vino, osjetio sam da ulazim u virtualnu radnju, u kojoj me dočekao majstor čije ponašanje i nastup savršeno skrivaju veličanstven svijet iza. Svijet i vještinu koja se u punoj snazi materijalizira u njegovim stripovima, a onda i u nama. Stvara osjećaje, daje ideje, piše grafizmom, širi prostor. Nedavno si imao izložbu u galeriji Karas, kao najavu zbirke pjesama Daniil Harmsa za koju si radio ilustracije (Petikat, 2014). Što trenutno radiš? Ovaj čas pripremam animirani film radnog naslova Crvenkapica, kome je osnova poznata bajka, s nekim pomacima. Snimat će se kao pravi film koji će se onda animirati. Imam snimanje sljedeći mjesec na lokacijama na Sljemenu i u staroj klaonici u Heinzelovoj. Vidio sam tvoje animirane filmove koji su rađeni kao niz screenshotova tvog, recimo platna na zidu, dok si crtao ilustraciju. Tako sam radio dva filma, a ovaj novi 1000, koji još nisi imao prilike vidjeti, sada ide po festivalima i rađen je metodom gdje se prvo snima uživo i onda snimljeni

videomaterijal grafički obrađuje i animira. Crvenkapica je u produkciji Zagreb filma i trajat će desetak minuta. Nedavno smo imali audiciju za Crvenkapicu... ...Crvenkapica je ljudsko biće ili... medo? Da, izabrali smo jednu djevojčicu od 7 godina. Vuk je pas, a vuk će biti i lutka jer mi je potreban veći vuk od normalnog. Veseli li te ovaj iskorak u animirani film? Svakako, jer glavni projekt kojeg sam radio zadnjih mjeseci je serijal Starve za Image. Autori smo Brian Wood i ja, kolorist David Stewart koji je radio i na mom albumu Luna Park. Upravo sam završio petu epizodu, prvih 110 strana. Prvi broj je upravo izašao. Dogovoreno je deset epizoda pa ćemo dalje vidjeti. Ti imaš toliko veličanstvenog prostora smještenog u dvodimenzionalni format table stripa. Jesi li ikada poželio raditi u trodimenzionalnom prostoru? Tu ne mislim na nastupe uživo, često uz glazbu uživo, već nešto sličnije ovim filmovima koje sada radiš, ili skulpturi čak? Ja imam klasični trening s Likovne akademije u Zagrebu. Na, čini mi se, drugoj godini, jedan od predmeta bio je i kiparstvo.

Meni se ljudi uvijek smiju kada kažem da je meni Folka jako lijepa. Ljudima koji nisu došli iz sličnih sredina teško je to shvatiti, ali činjenica je da je tada postojao u praksi drugačiji odnos prema prostoru.

underview | Danijel Žeželj

Moj novi strip zove se Starve, radim ga za Image. Autori smo Brian Wood i ja, kolorist David Stewart koji je radio i na mom albumu Luna Park. Završio sam petu epizodu, a upravo je izašao i prvi broj.

Meni je to sasvim druga vrsta percepcije i razmišljanja i nisam se tu baš našao. Jednostavno se ne mogu izraziti u tome. Baš te žalim, jer mislim da razumiješ i osjećaš prostor bolje od mnogih. Meni je uvijek bila fascinantna realističnost prostora u tvojim stripovima i ilustracijama. Koliko god se tvoj prostor čini fantazmagoričan, on je realan i u mjerilu, a kada i namjerno pretjeraš s proporcijom (vuk je velik u Crvenkapici) onda se i ona čini savršeno prirodna i u skladu s prostorom. Promišljanje prostora meni je uvijek jako zanimljivo i narativno. U pričama koje radim često je najzastupljeniji urbani ambijent, arhitektura i odnos pojedinca s takvom okolinom. To je svijet koji mene zanima i privlači. Estetski, vizualno i simbolično. Kao nešto što odražava vrijeme u kojem jesmo i uz tu, naizgled kulisu, koja je za mene sastavni dio priče i koja tvori tu priču u kojoj se spajaju elementi prošlosti i nečeg što će tek doći te nečeg što je bilo pa je uništeno. Kakva god da je situacija u priči uvijek nastojim da ona ima direktan odnos prema realnosti. Čak i ako postoji pomak u budućnost, to je budućnost koja nam je bliska, jer mene ne zanima svijet fantazije, svijet koji postoji negdje drugdje. Kroz grafizam nastojim zadržati realizam pa zato koristim odnos svjetla i sjene, a to je uvijek puno realističnije nego kada crtaš čistom linijom, što je više stilizacija. Je li taj eksterijer u tvojim stripovima ujedno interijer uma likova u njima? Vidim gradove na način da oni nisu tu slučajno. Urbane sredine su posljedica i odraz života koji se u njima odvijao i odvija, i kako vrijeme ide ostaci prošlosti se gomilaju i

isprepliću s onim što se gradi danas. Što je više povijesti u gradu i što je apsurdniji spoj modernog i prošlog, to je meni zanimljivije jer postoji drama i sigurno postoji sukob. Živio sam pet godina u Seattlu i ti gradovi na zapadnoj obali Amerike ruše sve što je starije od 25 godina. Rezultat je grad bez kronologije, koji je stalno moderan i zato je vrlo artificijelan, na neki način lijep i funkcionalan, ali je grad bez memorije, bez nostalgije, bez povijesti, što je vrlo američki fenomen pogotovo u periodima eksplozije ekonomije, dolaska novih ljudi u grad, a ostanka malo ljudi koji su u njemu stvarno i odrasli. Primjerice, gradovi u Italiji imaju zidove i pločnike stare 2000 godina i doslovno hodaš po njima ili rimski akvadukt koji je dan-danas u funkciji, a imaš i moderne zgrade. Tako mi se čini da je tu slika života kompletnija, a njeni stanovnici imaju i drukčiji odnos i odgovornost prema svojoj stvarnosti od onih u isključivo novom okruženju. A vrijeme u tvojim stripovima? Koliko je ono uopće važno? Imamo taj stari zid koji kod nas čuvaju konzervatori i novi zid koji, po mišljenju javnosti, isključivo forsiraju samo arhitekti. Francuski paviljon je obnovljen, što mi je jako drago, ali je dosta nefunkcionalan za događanja u 21. stoljeću, čak do te mjere da je na ovogodišnjem Izlogu suvremenog zvuka služio za suvremene glazbene eksperimente da se uopće vidi što i kako s njim. Vrijeme je relevantno. Ne u smislu da živiš u muzeju ili hotelu, kao Venecija koja je došla do jednog kraja zbog svoje specifične situacije. Ne mislim da ne smijemo rušiti stare zidove samo zato što su stari, ali ako su oni dio nečijeg života, nečija veza s prošlošću, onda se situacija komplicira. Tu ni

ne moramo ići 1000 godina u prošlost, jer uvijek imaš kvart u kojem si odrastao i to je uvijek za tebe posebno mjesto. Estetika tog kvarta negdje je urezana u tebi i kada vidiš da se on ruši teško da ti može biti svejedno. Kada sam čitao tvoje prve stripove bio sam uvjeren da si ti s Volovčice ili Borongaja, a ti si crtao Folnegovićevo. Da, ja sam s Folke i u Osmijehu Majakovskog sam direktno crtao Folku. Zbog Majakovskog sam i pitao je li ova tvoja nova Crvenkapica medo. I sam sam dosta vremena proveo u tvom kvartu koji je sličan mome i fascinantno mi je kako su to i danas kvartovi po mjeri čovjeka. S puno zelenila, s tolikim razmakom između zgrada da se čak pokušavalo u zadnje vrijeme izgraditi nove zgrade između starih, djeca se igraju zajedno sama vani, ljudi se pozdravljaju na ulici... Možda se tek sada vidi vrijednost tih ambijenata. Meni se ljudi uvijek smiju kada kažem da je meni Folka jako lijepa. Ljudima koji nisu došli iz sličnih sredina teško je to shvatiti, ali činjenica je da je tada postojao u praksi drukčiji odnos prema prostoru. Trnsko je isto zanimljiv primjer otvorenog prostora i zraka. Nema klaustrofobije.

Ono što mi je puno zanimljivije od nebodera, rubni su dijelovi NYC, stara industrijska arhitektura, ona je meni fascinantna, sive masivne zgrade i strukture, na čelu s Brooklynskim mostom.

U svakoj svojoj priči imaš glavnog junaka ili junakinju kojima se događa ili su svjedoci nekog velikog zla i nepravde. U Industrijskom je to više socijalna nepravda pred čistim zlom, dok se u Babilonu, albumu objavljenom 2013. godine, događa direktna devastacija prostora, u ovom slučaju dijela Brooklyna čiji gradonačelnik, pod svaku cijenu, odlučuje izgraditi najveći toranj na svijetu. Naslov svakog poglavlja ovog albuma (koji nema teksta) napisan je na tri jezika. Znači li to da se toranj može dogoditi svima? Apsolutno, to je danas globalna stvar. Priča je nastala iz multimedijske predstave u sklopu Next Wave Festivala Brooklyn Academy of Music (BAM), u Brooklynu, 2011. godine, kao zajednički projekt s jazz kompozitorom Darcy James Argueom. Kada me je on pozvao, počeo sam razmišljati o priči koja bi bila aktualna i to je bio projekt Atlantic Yards, zbog kojeg su devastirali cijeli jedan kvart da bi napravili sportski centar gdje danas igraju Brooklyn Netsi koji su se preselili iz Jerseya u Brooklyn. Originalni projekt radio je Gehry i to bi možda danas i izgledalo fascinantno, no oni su puknuli s lovom pa na kraju ni Gehry danas ne potpisuje Atlantic Yards. Predstava se zvala Brooklyn Babylon, a ja sam slikao uživo uz glazbu 17-članog benda. Također mi je zanimljivo kako je Graditelj karusela pristao raditi na projektu, kako je shvatio da je pogriješio i kako se izvukao (možda) iz tog posla. Osnovna logika tamo, kao i svugdje, cijena je kvadratnog metra. Za razliku od gradnje 60-ih logično je da se danas tri zgrade guraju na mjesto jedne i to nepovratno uništava prostor. U projektu Memorijalnog centra za 11. rujna postojala je ideja da se napravi veliki park (na ruševinama World Trade

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Kada čuješ riječ Zagreb, što prvo vidiš? Folnegovićevo ili Trnje, uvijek takav Zagreb. Volim i Donji grad, jedva sam čekao da krenem u srednju školu pa da idem u Grad. Išao sam u Klaićevu, a poslije u Primjenjenu. No prva slika će najvjerojatnije uvijek ostati Folnegovićevo, koje je u doba kada sam odrastao bilo rub grada, a možda je to i danas. Stjecajem okolnosti ostalo je gotovo nepromijenjeno.

Ilustracija iz knjige: Daniil Harms, Pucanj ispred (Petikat, 2014) uz pjesmu “Ja dugo gledao sam zeleno drveće”

Centra), ali je ona trajala možda mjesec dana. Vrlo brzo je svima bilo jasno da će tu opet biti neboderi. Kada si prvi puta došao u NYC i vidio veličinu, koliko je to utjecalo na tebe? New York je grad kojeg estetski poznajemo više nego bilo koji drugi tako da mi to nije bio neki estetski šok. Ono što mi je bilo puno zanimljivije rubni su dijelovi, stara industrijska arhitektura, ona je meni fascinantna, sive masivne zgrade i strukture, na čelu s Brooklynskim mostom koji je meni stvarno veličanstven, a i bio je u svoje vrijeme tehnološko čudo. Na ultra-visokim neboderima arhitektura je prisutna, ali ti je jako teško možeš vidjeti. Toliko izvan proporcije, istina zanimljivo ju je vidjeti, ali u isto vrijeme nije mjesto koje bi te previše privlačilo da tamo živiš. Shvatiš to nakon nekog vremena, jako iscrpljujuće mjesto. A Coney Island? Vrlo simboličko mjesto, on je jedna anomalija koja pripada prošlosti i brzo će postati kao i sve drugo, mjesto visokih nebodera. On je nastao iz eksperimenta, kao prvi i

originalni Luna Park, i ima tu poziciju da je skroz na kraju, mjesto gdje grad završava i more se otvori pred tobom. Imaš situaciju da vidiš široko otvoreni prostor, koju inače u New Yorku nemaš. Od Manhattna do Coney Islanda treba oko sat vremena, skoro kao od Zagreba do Rijeke. Kada se otvori druga stranica albuma Babylon vidi se bijela stranica pošpricana tintom. Primjećujem da tvoji noviji radovi, uključujući i Babylon, nemaju više tih špricanja tintom, nema fotokopirke. Stil ti se brusi, usudio bih se reći da je... finiji? Mislim da se mijenja od stripa do stripa i nije to linearno. Meni je kod Babylona bilo važno da priču ispričam što čišće. Prvo zato jer sam je imao već gotovu u glavi od rada na multimedijskom performansu, cijelu sam je već jednom odradio. A i zato što nema teksta želio sam je ispričati kroz što jasniju slikovnu naraciju. Album prije toga, Industrijski, malo je više eksperimentalan i zahtjevniji je za čitatelja. Znači ovisi o priči, kako je želim ispričati i gdje sam ja u tom trenutku.

Meni je situacija bila jasna vrlo rano. Nisam imao prostora za filozofiju i već sam na Akademiji znao da kada izađem van, za četiri godine, moram biti zanatski jak. Mislim da nisam prirodno vješt...

Sjećaš li se kada si definirao svoj stil? Kada si shvatio da je svjetlo i sjena način kojim želiš stvarati priče? Sjećam se da je to bila druga godina Akademije kada sam jako volio crtati akt (kod profesora Labaša) i počeo sam crtati tako da nisam više crtao linijom, već sam pokrio cijelo platno međutonom i brišući boju prstima vadio bih svijetle plohe, a dodavao boju za tamnije. To je inače i bila tehnika baroknih slika koje su u osnovi monokromatske, s dodatkom boje više kao dekoracije. To mi se tada učinilo kao sistem koji mogu raditi dobro.

Što je onda važno? Važno je da ono što počneš i završiš, bez obzira na finalni rezultat. Ako si završio imaš neki odnos prema tome, shvatiš što si napravio i možeš krenuti u sljedeći projekt, bilo da u njemu želiš ispraviti pogreške ili zadržati ono dobro iz projekta prije. Situacija je ovdje za mene crno-bijela. Mora se završiti. Tvoji glavni likovi žive u dosta surovom svijetu i onda... zajašu tigra ili odlete i dobiju neku metaforičku snagu (koja je u principu cijelo vrijeme bila u njima). I možda ne riješe sve probleme, možda ne pobijede zlo, ali nam daju nadu i optimizam. Drago mi je da si to rekao, jer često čujem od ljudi da su moji stripovi dosta mračni, a ja ih uvijek radim kao pozitivne i nikada ne namećem ideju beznađa, a taj, možda mračni ambijent, upravo je kontrast, odnosno situacija iz koje treba izaći. Taj optimizam ti nisi izmislio, on postoji. Pitam se kako ga prebaciti u realan svijet i možda spriječiti devastaciju nekog kvarta. To što se pitaš najvjerojatnije se odnosi na Zagreb, mislim da bi bila velika stvar da se uspjela zaustaviti devastacija Cvjetnog trga. Tu je kod nas počelo. A kada se ona dogodila? Kada su prvi put posjekli drveće, iznivelirali trg, stavili mramor. Ovo dalje, zadnjih godina, samo je očekivani nastavak. Cvjetni je bio jedan od najljepših trgova u Europi, a sada to definitivno nije. On je danas kao bilo koji trg.

Poznajem dosta ljudi ovdje koji rade dobre stvari, imaju odlične ideje, ali kada dođe šansa da od toga naprave još nešto veće i paralelno, možda počnu i živjeti od svojih vještina i ideja, povuku ručnu i ostanu isfrustrirani i nesretni, ljuti... Meni je situacija bila jasna vrlo rano. Shvatio sam da postoji jedna stvar koju mogu raditi bolje od dobrog. Odrastao sam u okruženju gdje se umjetnost nije smatrala ozbiljnim poslom pa sam čak imao velik otpor s nekoliko strana. Meni je to danas jasno i razumijem svoje roditelje i druge protivnike jer je njihov život bio drugačiji kao i većine ljudi. Matematika je zato tu bila vrlo jasna, nisam imao prostora za filozofiju i već sam na Akademiiji znao da kada izađem van, za četiri godine, moram biti zanatski jak. Mislim da nisam prirodno vješt...

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

U tvojim ilustracijama u knjizi Harmsovih pjesama ima crvene boje, inače nekoliko tvojih albuma je kolorirano, je li boja najveći ustupak koji si ti napravio? Da, boja je veliki ustupak. Ja sam, nažalost, u jednom trenutku morao početi raditi za američke izdavače i nije bilo šanse da radim crno-bijelo. Na početku sam čak sam kolorirao svoje stripove za Marvel, ali sam shvatio da mi to oduzima jako puno vremena i da s finalnim rezultatom nisam zadovoljan. Starve, koji upravo radim, kolorira David Stewart za kojeg mislim da uspijeva napraviti neki pomak i dodati novi sloj mome stripu. Njemu ne uvjetujem ništa, jer razumije što radi, voli raditi na mojim stripovima i jedan je od najzaposlenijih kolorista u Americi. Koloriranje linearnom crtežu jako puno pomaže, a moj crtež se zasniva na svjetlu i sjeni. Sve odnose i forme gradim s tim. To je također neka vrsta stilizacije, ali svjetlo i sjena daju tu neku realnost kojoj težim.

Ne mogu se ne nasmijati... ...i vidio sam ljude koji su bili puno vještiji od mene na 1. i 2. godini. Nisam imao s tim problema jer sam sebe vidio kao i danas, kao nekog tko svaki dan mora učiti. Zato me nikada ni ne umori taj proces koji uvijek traje. I dalje ne osjećam da sam nešto svladao i da nema dalje. Još se uvijek moram boriti s crtežom. A zašto netko nešto ne realizira, to je vrlo teško objasniti, ali mi se čini da se radi o tome koliko je to za tebe nužno. Doslovno ne moraš napraviti ništa, a upravo je taj impuls, želja i potreba da se nešto izrazi, ono što pokreće stvari. Ja ne vjerujem u talent, on je za mene 1%, i često sam bio svjedokom takvih situacija. Talent je apsolutno precijenjena stvar, može biti i otegotna okolnost jer imaš osjećaj da je sve lako i da ti se mora desiti. No to je samo moje iskustvo.

Cvje tni trg 24 godine ka snije piše Boris Popović

Autor/ica fotografije Cvjetnog s kraja 80-ih nepoznat/a, molimo da nam se javi.

Fotografija: Andrija Mudnić (Cvjetni danas)

1991. raspisan je natječaj za Idejno rješenje Trga Petra Preradovića i Varšavske ulice u Zagrebu. Investitor je Zavod za planiranje, razvoj i zaštitu čovjekova okoliša grada Zagreba, a provoditelj DAZ. Na natječaj je pristiglo 11 radova. Arhitekti su sudjelovali i prihvatili uvjete i okolnosti natječaja kao i Ocjenjivački sud u sastavu: Marina Matulović-Dropulić, Slavko Dakić, Venčeslav Lončarić,Velimir Neidhart, Bruno Milić, Davor Mance i Miroslav Vuco. Rezultati: 1. Nagrada – Mihajlo Kranjc i Berislav Šerbetić, 2. Nagrada nije dodijeljena, 3. Nagrada – Ljubomir i Radovan Miščević. Izvješće Ocjenjivačkog suda: ...predlaže se Investitoru da u daljnjoj razradi prvonagrađenog rada uključi elemente urbanog mobilijara – naročito kvalitetne rasvjete iz trećenagrađenog rada. A u ocjeni prvonagrađenog rada također zaključuje: Pokretna i nepokretna oprema trga i oblikovanje urbanog mobilijara slijedi iskustva na Trgu bana Jelačića te neprihvatljivo unificira čitavo uže središte i negira specifičnosti Cvjetnog trga. Neprihvatljiva je primjena kamenih rasvjetnih stupova koji su isključivi i nerazdvojni dio zgrade Kazališta i trga oko nje. 1995. Gradski zavod za planiranje i njegov direktor Slavko Dakić oglušio se na dodatne prijedloge Ocjenjivačkog suda

i Cvjetni trg izveden je uglavnom prema prvonagrađenom radu. Arhitekti se bune – pišu pisma, daju izjave, pokušavaju utjecati na medije, drže okrugle stolove i evidentiraju krivca te traže ostavke i preustroj Gradskog zavoda za planiranje. Vijećnici gradske skupštine 1996. donose zaključak o raspisivanju novog natječaja za Cvjetni! Bez rezultata. U međuvremenu, Cvjetnom se dogodio i Cvjetni investitora Tome Horvatinčića uz veliku pomoć Gradonačelnika i većine Gradske uprave. I u tom slučaju, arhitekti su išli na natječaj, sudjelovali u njegovoj pripremi te ponovno zakasnili u reakciji. Pravo na grad, Zelena akcija i zainteresirani građani grada Zagreba također nisu uspjeli spriječiti potpunu devastaciju trga i Varšavske ulice, ali su, za razliku od događaja 1996., uspjeli senzibilizirati javnost i donekle promijeniti način rada Gradske uprave. Cvjetni trg danas je simbol poraza struke u zadnjih 25 godina. Nažalost nije jedini...

inicijativa

Zagreb za mene piše Teo Budanko

Konacno pomak... U centru razmišljanja o razvoju i budućnosti zagrebačkog prostora, godinama se nalaze veliki i izrazito zahtjevni prostorno-planski ili arhitektonsko-urbanistički projekti, od ukapanja pruge, Zagreba na Savi, Sveučilišta ili Rekonstrukcije Donjega grada, do stadiona, Gredelja, Paromlina... Iako su svi navedeni projekti uistinu sastavni dio budućeg razvoja grada, ne uspijevaju biti sustavno i kontinuirano dugoročno razvijani. Ne ulazeći sada dublje u razloge takve situacije***, a u očekivanju društvenog razvoja koji bi ih učinio našom svakodnevicom, postavlja se pitanje što napraviti sada i ovdje. Što je to što Zagreb i njegovi građani trebaju i mogu danas?

Ideja Zagreba za mene, ideja je o sustavnoj revitalizaciji javnih prostora i pokušava odgovoriti baš na to pitanje. Serija intervencija u javnim prostorima grada, intervencija koje znače osmišljavanje, uređenje i unaprjeđenje pojedinih, pažljivo odabranih lokacija s nevelikim pojedinačnim budžetima, provedivih i stvarno mogućih, sadržaj su ovoga projekta. Svrha projekta je na inovativan način revitalizirati postojeća mjesta, mjesta susreta, mjesta grada, mjesta događanja, dati im novo ruho, vratiti ih ili uvesti u život građana. Projekt će pokrenuti arhitekte i prostorne planere, dizajnere i umjetnike, gradske službe i građane, građevinare. Razmjerno mala pojedinačna veličina projekta omogućit će malim i srednjim, ali i najbrojnijim poslovnim subjektima kvalitetno sudjelovanje u svim fazama. Istovremenost će ih učiniti kompetitivnima i najboljima te omogućiti rast i razvoj. Projekt će pokrenuti suradnju grada, građana, institucija, programa, te potaknuti razgovor, razmjenu, unaprijediti procese, otvoriti poslove. Na inovativan način revitalizirat će postojeća mjesta, mjesta susreta, mjesta grada, mjesta događanja, dati im novo ruho, vratiti ih ili uvesti u život građana. Grad Zagreb i njegovi građani realizacijom projekta dobit će suvremene urbane prostore kakve prepoznajemo i volimo u svim europskim i svjetskim metropolama. Kako bi projekt ostvario očekivane učinke, inicijalna zamisao broja intervencija od petnaest do dvadeset

lokacija, u raspravama s gradskom upravom, svedena je na sedamnaest lokacija, pozivajući se na broj administrativnih gradskih četvrti. Iako ova podjela u urbanom gradskom tkivu nije uistinu prisutna i ne može biti stručni kriterij projekta, načelno je, kao korektna prihvaćena i u daljnjem tijeku projekta bit će raspravljena. Imajući na umu stanje javnog prostora, potencijal nastavka projekta je izvjestan i preko, za sada, utvrđenog broja. Model izbora lokacija, kao jedan od osnovnih procesa projekta, postavljen je na suradnji Akupunkture grada i Katedre za urbanizam AF u Zagrebu. S idejom kombiniranja participativnog i znanstvenog pristupa, projekt je od početka javno objavljen te je s njim upoznata stručna javnost. Participativni interdisciplinarni model s građanima, lokalnom samoupravom i udrugama Akupunkture grada proveden je razgovorima sa stanovnicima na nizu frekventnih kvartovskih lokacija u gradu, fokus grupama s udrugama i inicijativama civilnog društva te razgovorima s predstavnicima gradskih vijeća na njihovim redovitim sjednicama. Istovremeno, prijedlozi su pristizali i mailom. Sveukupno, kroz aktivnosti Akupunkture grada, pristiglo je gotovo osam stotina prijedloga. Sumiranje i valorizacija dobivenih podataka pokazala je da je dio prijedloga općeg tipa i odnosi se na cijeli grad, dok je dio prijedloga tražio intervencije vrlo niskog intenziteta na razini malih komunalnih akcija. U svakom slučaju, broj prijedloga koji odgovaraju

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Fotografije: Ivan Kolonić

inicijativa | Konačno pomak...

Fotografija: Rene Lisac

Institucionalno planiranje prostora grada Zagreba, zasnovano na paradigmama iz 60-ih godina, iscrpljeno je. Svi bitni pokazatelji okoliša, društva i ekonomije radikalno su izmijenjeni. zadanim kriterijima projekta i dalje je gotovo tri stotine, što jako dobro potvrđuje smisao cijelog projekta. Svi prijedlozi su, uz osnovne bilješke, mapirani na planu grada. Isto tako, postavljen je i set jasnih kriterija kojima su prijedlozi ocijenjeni, baziran na broju ponavljanja, uključenosti udruga i inicijativa kao i vijeća gradskih četvrti. Urbanističko istraživanje provodi se korištenjem znanstveno-istraživačkih metoda rada s ciljem utvrđivanja, valorizacije i mapiranja potencijalnih lokacija javnog prostora koji mogu utjecati na unaprjeđenje funkcionalnih, ambijentalnih i društvenih aktivnosti grada Zagreba. Analizira se povijesni razvoj i značenje javnog prostora grada, postojeće stanje, prostorno-planska dokumentacija, valorizira se i mapira potencijalne gradske lokacije. U istraživanju je zahvaćeno cjelokupno područje grada Zagreba. Izuzetno osjetljivim preklapanjem ovih dvaju modela izbora, lokacije su sistematizirane prema značaju, tipu i

ostalim kriterijima potrebnim za olakšavanje odabira lokacija za realizaciju. Kako bi se nastavilo s uključivanjem javnosti, projektom je predviđena javna rasprava o proširenom prijedlogu lokacija. Postavlja se zajednička vizija i strateška koncepcija funkcioniranja i uređenja javnog prostora grada Zagreba, utvrđuje se konačna lista lokacija s naznačenim prijedlogom prioriteta aktiviranja postupka njegova uređenja, a Urbanistička katedra izrađuje natječajni program za svaku odabranu lokaciju. Kako je smisao projekta realizacija, istovremeno se kontrolira imovinsko-pravni i prostorno-planski status lokacija. S obzirom na složenost projekta predviđena su i dva pilot projekta. Jedan je uređenje trga na Savici, za koju je već provedena Akupunktura grada 2013. godine, financirana iz sredstava EU fondova. Kroz izradu i verifikaciju natječajnog programa, provjeravaju se svi potencijalni problemi i ograničenja (infrastrukturni koridori, javna nabava, odredbe

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Ideja Zagreba za mene, ideja je o sustavnoj revitalizaciji javnih prostora. Svrha projekta je na inovativan način revitalizirati postojeća mjesta, dati im novo ruho, vratiti ih ili uvesti u život građana. GUP-a) s kojima se projekt pri izboru lokacija suočava. Drugi pilot projekt, koji je u tijeku, međunarodni je natječaj u okviru Think space programa. Njime će se težiti pronalaženju rješenja za današnje javne prostore na konceptualnoj i teoretskoj razini, kao i podizanju vidljivosti i važnosti javnog prostora kao teme gradskog urbaniteta i projekta Zagreb za mene. Internacionalni doprinos javnom prostoru grada (trenutno je registrirano preko 200 sudionika iz više od 60 zemalja) nemjerljiv je. Rezultati Think Spacea bit će objavljeni prije početka raspisa natječaja, kao poseban prilog internacionalne zajednice revitalizaciji javnog prostora Zagreba. Nesumnjivo, rezultat će biti i od posebnog značenja za promociju Grada, njegovu prepoznatljivost u kulturnim krugovima izvan državnih granica, kao i za ukupno brendiranje i razvoj identiteta Grada. Promocija i brendiranje važan su dio ovog projekta, ne samo radi osiguranja njegove provedivosti, već i zbog

pomicanja svjetonazora i odnosa građana i ostalih dionika prema javnom prostoru u gradu, te stvaranja učinkovitijih odnosa između uprave grada, struke i korisnika prostora u budućnosti. Provedba svih sedamnaest arhitektonsko-urbanističkih natječaja, kao sljedećeg koraka projekta, zamišljena je kroz četiri grupe natječaja kako bi se omogućilo sudjelovanje što većem broju arhitekata. Sudjelovanje u odlučivanju, kohezija građana, udruga i uprave, osnovni su društveni doprinos projektu. Realizacija projekta promijenit će sliku grada na svim razinama. Nove i dodane vrijednosti gradu i građanima višestruke su. Društveni razvoj ostvarit će se kroz sudjelovanje u odlučivanju, koheziju, inovaciju, stručni pristup... Osvještavanje grada kao svog doma, unaprjeđivanje odnosa prema prostoru (ne samo javnom nego i osobnom – Zagrepčana međusobno i prema drugima), očekivani su pomaci u svijesti građana i urbanoj kulturi.

Grad se kroz ovaj projekt promovira i postaje privlačan za život, učenje i rad, posjete i poslovanje. Pozitivni ekonomski učinci projekta višestruki su na razini malog i srednjeg poduzetništva, kako kroz fazu realizacije, tako i posredno iz društvenog razvoja, koncentrično i policentrično kroz grad. Vrijednost i atraktivnost prostora i nekretnina u neposrednoj blizini intervencija, posljedično će narasti i potaknuti i druga ulaganja. Unaprijeđeni odnos prema gradu kao izgrađenom okolišu, donosi i unaprjeđenje odnosa i svijesti o održivom razvoju i odnosu prema prirodi. Iako je pokretanje projekta Zagreb za mene bilo iznimno zahtjevno u okviru otvorenog procesa javne nabave, odluka, odabira i ugovaranja, Gradski ured za prostorno uređenje Grada Zagreba u cijelom je procesu, kao nositelj projekta, uistinu odradio i radi zavidan posao. ***Dublji razlozi situacije

inicijativa | Konačno pomak...

Institucionalno planiranje prostora grada Zagreba, zasnovano na paradigmama iz 60-ih godina prošlog stoljeća, iscrpljeno je. Svi bitni pokazatelji okoliša, društva i ekonomije radikalno su izmijenjeni. Restriktivnim ustrajanjem na ostacima potrošenih urbanističkih vizija i nerazumijevanjem svekolikih društvenih promjena koje se u međuvremenu događaju, radikalno je degradiran prostor grada Zagreba. Nelegalna gradnja, potpuno nerazumljiva uljuđenim društvima, preplavljuje gradski prostor. Ona pak legalna, bez ikakvog dugoročnijeg razumijevanja procesa u potpunoj društvenoj disfunkcionalnosti, nabujala je izvan bilo kakvog razuma i održivosti. Kontinuirano, bjesomučno nabacivanje vrhunskim projektima zatrpava i javnost i institucije do zasićenja. Istovremeno se stalno zapušta i privatna i javna vrijedna gradska supstanca. Iznimno rijetke kvalitetne intervencije u prostoru zapravo još više ističu opće stanje prostora, ali nam i daju nadu za neko drugo sutra, ono u kojem, suočeni sa stanjem u prostoru koji nas okružuje, cijenimo okoliš, razvijamo društvo i radujemo se urbanom razvoju (ne nužno rastu). Institucionalni okvir, kojem je prostorno planiranje smisao, neophodno je osloboditi pritiska da proizvodi za danas i ovdje i dozvoliti mu da misli za sutra i prekosutra. Profesionalnim uključivanjem društvenih znanosti, istinski treba interdisciplinirati okvir. Promovirati suradnju sa svim relevantnim društvenim institucionalnim ili izvaninstitucionalnim/nezavisnim subjektima. Gradskim uredima, koji su nositelji prostornog planiranja, dodati stvarni intelektualni kapacitet. Transformacija okvira je nužnost. Jedna od gorih posljedica bespoštedne najezde nekulture u prostor je potpuno introvertiran znanstvenik urbanist. Odvojen, sklonjen, gotovo preplašen, skriven u sigurnost akademske zajednice, urbanist mora početi javno djelovati. Slobodno i čisto. Sudjelovanje građana mora prerasti iz deklarativnog u stvarno na svim razinama. Čitav niz inicijativa izvaninstitucionalne scene, koje su uključene u participativne procese i sve su prisutnije u javnosti, nužno je uključiti u sve prostorno-planske procese. Razvijati svijest građana o potrebi sudjelovanja i pažljivim vođenjem procesa uvijek iznova potvrđivati sudjelovanje rezultatima. Sudjelovanje je izazov. Iz stalne borbe restriktivnog administrativnog aparata i nelegalne gradnje proizašli su oblici zajednice fokusirane na dobivanje bitke protiv represije. Ovu situaciju nužno je

Fotografije: Ivan Kolonić

prepoznati i potaknuti zajednicu iz borbenog u kreativni sadržaj. Sustavno poticati kulturu stanovanja na razinama stanara, kućnih savjeta, susjedstva, kvartova unutar sebe i međusobno. Zajednica je osnova kulture stanovanja. Kroz transformaciju institucionalnog okvira, korištenje znanosti, sudjelovanje građana i uključivanje zajednice, stvoriti programske osnove na stvarnim pokazateljima za novu viziju; viziju okoliša, viziju društva i viziju grada. Grada u kojem je nelegalna gradnja prošlost, uspješno sanirana i uljuđena. Grada koji zna što je otpad. Grada koji može (i zna) razvijati i graditi velike i kompleksne projekte. Grada čija se izgrađena supstanca obnavlja s dodanom vrijednošću većom od energetske učinkovitosti. Grada kao doma. Grada novog odnosa prema prostoru, ne samo javnom nego i osobnom. Grada koji se promovira i postaje privlačan za život, učenje i rad, posjete i poslovanje. Grada, kao izgrađenog okoliša, koji donosi i unaprjeđuje odnose i svijest o održivom razvoju i odnosu prema prirodi. Zagreb koji želimo i volimo. Zagreb u kojem želimo i volimo živjeti, učiti i raditi. Zagreb koji raste i razvija se. Zagreb koji žele posjećivati i razmjenjivati iskustva susjedi, turisti, svi.

Studenti Urbanistička radionica Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu

Istraživanje scenari ja razvoja perife rije grada Zagreba

piše Sanja Gašparović

Studentica: Lucija Gracin Voditelj: prof.dr.sc. Mladen Obad Ščitaroci Asistent: Nikola Matuhina

Katedra za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu obilježava ove godine 80 godina obrazovanja u području urbanizma. Posljednje veće promjene u nastavi nastale su uvođenjem Bolonjskog procesa kada su postavljeni i neki od strateških kriterija za unaprjeđenje. Uz nastavak tradicije obrazovanja u području urbanizma, uvedeni su novi kolegiji u skladu sa suvremenim svjetskim trendovima te se intenzivno razvija znanstvenoistraživački rad i međunarodna suradnja. Urbanistička radionica 2 – planiranje naselja, jedan je od kolegija Katedre u sklopu kojega se posljednjih desetak godina potiču konceptualni pristupi zasnovani na eksperimentima i istraživanjima inovativnih modela planiranja prostora. Redovni vježbovni kolegij prve godine diplomskoga studija ima za temu složeni zadatak; simulaciju izrade prostorno-planske dokumentacije na više razina. Studenti se susreću s konceptom prostornog razvoja šireg područja na razini prostornog plana, potom s razradom urbanističkog plana područja dijela naselja te s detaljem

urbanističkog projekta izdvojenog dijela naselja ili javnog prostora. Svake akademske godine odabiru se zadaci u različitim područjima Hrvatske koji obrađuju aktualne probleme u prostoru. Različitost obilježja konteksta i specifični uvjeti suvremenog razvoja postavljaju pred studente i nastavnike zadatak preispitivanja mogućih prikladnih scenarija budućeg razvoja te istraživanja i unaprjeđenja metoda istraživačkog i kreativnog rada kojim se dolazi do traženih rezultata. Ove akademske godine, na inicijativu lokalne zajednice Mjesnog odbora Mičevec, za područje istraživanja odabran je prostor jugoistočne periferije grada – pojas između Save i gradske obilaznice – od Jakuševca do Šćitarjeva. U međuprostoru rubnih zona Zagreba i Velike Gorice, koji su mimoišle gradske razvojne silnice, nalaze se Mičevec i Kosnica, naselja životom orijentirana dijelom prema poljodjelskim aktivnostima i okrenuta sebi. Naizgled zaboravljeni prostor koji, prema riječima stanovnika, tek traži svoj identitet i strategiju budućeg razvoja, studenti su prepoznali kao područje mogućeg razvoja različitih prostornih scenarija.

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Naziv projekta: Novi podcentri naselja

Naziv projekta: Sportsko selo Mičevec Student: Antonio Jakubek Voditelj: pred. Bojan Linardić Asistentica: Kristina Perkov

studenti Naziv projekta: Novi krajolici Zagreba Studenti: Ana Oršiček i Bojan Pepeonik Voditeljica: doc.dr.sc. Sanja Gašparović Asistentica: Marija Premužić Ančić

Dobar uvid u način života lokalnog stanovništva te njihova očekivanja, omogućila su sociološka istraživanja na terenu koja su proveli studenti i nastavnici Katedre za urbanu sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, aktivno uključeni u rad radionice tijekom semestra. Niz tematskih predavanja stručnjaka Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj Grada Zagreba te Gradskog ureda za poljoprivredu i šumarstvo, približio je pojedine stručne teme važne za sagledavanje prostora. Studenti su analizirali utjecaj blizine i dinamičnog razvoja grada Zagreba koji postaje sve značajniji te recentne promjene u prostoru poput proširenja Radničke ceste, izgradnje Mosta domovinske zahvalnosti i čvora Kosnica te proširenja

Zagrebačke zračne luke koje privlače težište urbanog razvoja k istoku. U tom kontekstu i Mičevec dobiva priliku postati novootkriveni potencijal grada, a različiti koncepti ukazali su mogućnosti njegova razvoja i identitetskog pozicioniranja. Koncept Sportskog sela Mičevec tako predviđa novo parkovno-rekreacijsko područje uz Savu s pošumljenim površinama i izgradnjom sportske infrastrukture grada. Mičevačka zajednica prostor vidi kao eksperimentalni poligon za istraživanje novih modela života u zajednici u suglasju s prirodom i poljoprivredom. Ideja uspostavljanja Istraživačkog centra biotehnologije i održivog razvoja afirmirala bi vrijednost tla, suvremenu poljoprivredu i održive izvore energije. Novi podcentri naselja, zamišljeni kao

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Naziv projekta: Mičevačka zajednica Student: Tomislav Grabar Voditelj: pred. Bojan Linardić Asistentica: Kristina Perkov

interpretacija klaustra, ostvarili bi novi identitet te uspostavili i sačuvali vrijednosti društvenih sadržaja. Pejzažni plan za Nove krajolike istaknuo bi vrijednost i različitost pejzažnih ambijenata, kako onih očuvanih prirodnih, tako i novooblikovanih urbanih. Prikazani koncepti prostornog razvoja samo su dio predloženih rješenja koja će u srpnju ove godine studenti izložiti stanovnicima naselja Mičevec. U nadi da će predložene ideje potaknuti dijalog i otvoriti neke nove vidike na moguće smjernice budućeg razvoja, s nestrpljenjem očekujemo javnu raspravu.

crn-a-kronika

piše Diana Magdić

Istocna obala u Splitu: imperativ inte gralnog planiranja

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Dan nakon što je splitskom Gradskom vijeću predstavljen prijedlog izmjena desetak godina starog Generalnog urbanističkog plana, ilustrativan primjer nerazvojnog, a često eksploatatorskog planerskog gliba iz kojeg se ne uspijevaju iskoprcati hrvatske lokalne samouprave, gradonačelnik Splita Ivo Baldasar i ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Siniša Hajdaš Dončić potpisali su protokol o suradnji na realizaciji izuzetno zanimljivog Strateškog projekta urbane regeneracije preko projekta Istočne obale. Urbanističko rješenje i studija izvodljivosti trebale bi privući 300.000 eura bespovratnih sredstava iz EBRD-a za prvu fazu projekta, kasnije i novac iz EU fondova za realizaciju, no ključni gradski poduhvat unaprijed je opterećen nizom, za sad, prešućenih tema na nacionalnoj razini pa je sada sjajna prilika da se napokon zrelo rasprave. Urbana regeneracija Istočni dio splitske luke danas je čvorište pomorskog, željezničkog i autobusnog prometa, ali i jedan od glavnih pješačkih pravaca između zaštićene povijesne jezgre s kojom graniči i zelenih kupališnih zona u gradu koji svoju budućnost gleda kroz, redom, plošne interpretacije turističke ekonomije. Najvrjednija 23 hektara zemljišta na Sredozemlju uglavnom su u državnom vlasništvu Lučke uprave, Hrvatskih željeznica i Hrvatskih cesta, a plan da se turistificiraju, jednako kao i objekti javne namjene zapadno od Dioklecijanove palače, proizašao je iz stava da Split niti nema alternativnog razvojnog puta. Trgovačka je luka odavno ona Sjeverna, trajektna se već dijelom transformirala u kruzersku, zaštićena zgrada Dalmacijavina Stanka Fabrisa, Dinka Vesanovića i Jerka Ferića ispražnjena je i unaprijed potencirana kao kongresni centar, a izmještanje autobusnog i praktički napuštenog željezničkog kolodvora u Kopilicu prezentirano je kao gotova politička odluka. Svi se ti potezi odnose na daleko šire područje od same lokacije projekta i odredit će razvoj čitave splitske aglomeracije, uključivo otoka, a bez da je itko suvislo raspravio dugoročnu ekonomsku, društvenu i okolišnu održivost tih rješenja. Prilika da se kroz novu funkcionalnu i oblikovnu artikulaciju Istočne obale iznese ukupna splitska pa i regionalna strategija razvoja, kad već nije obrnuto, ostvariva je uz uvjete postojanja nacionalnog okvira za urbanističko planiranje,

smjernica za javno financiranje i stručne kapacitete, koje jednostavno nemamo jasno strukturirane i organizirane. Djelić drugog grada po veličini u Hrvatskoj postaje tako poligon za kompleksan i višerazinski eksperiment u koji se isplati uložiti maksimalan stručni i društveni napor, jer će u protivnom urbana regeneracija ostati puki eufemizam za gentrifikaciju, a posljedice neutemeljenog odlučivanja konačno svesti Split na promjene neotporne turističke monokulture. Grad kao kulturni proizvod Raskorak akademskih razmatranja kulturnih i kreativnih industrija te prakse na lokalnoj razini, najočitije se ogleda kroz nedavno usvojenu splitsku strategiju kulture, kao i kroz sam proces njezina nastajanja. Prepoznamo li te industrije kao bitan aspekt urbane regeneracije, otvaramo i pitanje izgradnje kapaciteta. Isključiv i netransparentan pristup, amaterska organizacijska i upravljačka struktura, odsustvo suradnje javnog i privatnog sektora sa zajednicom te ograničavajući institucionalni i pravni okvir, taj aspekt u najboljem slučaju zadržavaju na razini vulgarne i neodržive eksploatacije naslijeđenih prirodnih i urbanih resursa, što imamo i danas, ali bez razvojnog potencijala. Obuhvat Istočne obale naslanja se na Dioklecijanovu palaču i povijesnu gradsku jezgru za koju ne postoji (formalan) plan upravljanja, a realno je pretpostaviti da će se banalni pokušaji investitorskog parazitiranja na baštini (poput AFCO projekta za splitsku luku od prije petnaestak godina, čiji su ondašnji zagovornici i danas utjecajni ili projekata u zoni najstrože UNESCO-ove zaštite, poput kontroverznih bedema Contarini ili Turističke palače) ponoviti u obliku pritiska i kroz ovaj projekt. Deregulacija uslijed nepostojanja multidisciplinarnog stručnog tijela kakav je bio Urbanistički zavod Dalmacije, ostavila je neprocjenjive gradske resurse na milost i nemilost individualnih procjena, što političkih, što konzervatorskih, a s obzirom na okoštalost procesa, ostaje samo slabašna nada da će se na već načetoj Istočnoj obali mijenjati principi djelovanja. S druge strane obuhvata je gradsko kupalište Bačvice uz koje se upravo gradi još jedan hotel u nizu, a stanovanje u svim naseljima uz jezgru progresivno ustupa mjesto apartmanskoj ponudi. Želi li Split ostati grad, Istočna je obala jedini fizički prostor u kojem se uopće mogu realizirati

nedostajući javni sadržaji. Komercijalno planiranje u pravilu je monofunkcionalno, a dugoročne potrebe zajednice za javnim prostorima i mogućnošću stvaranja održivih susjedstva u drugom su planu. Takav pristup nije poguban samo za lokalno stanovništvo, već umanjuje i komparativne prednosti živoga grada u kontekstu suvremenih turističkih trendova. Split trenutno doživljava turistički procvat upravo zato što je grad, a ne zbirka urbanih kulisa sa smještajnim kapacitetima.

raspravljali i realizirali interesi i potrebe svih skupina dionika. U postojećim uvjetima nema čvrstih razloga za optimizam, ali projekt je već krenuo pa minimum stručnog integriteta obvezuje svakog sposobnog da doprinese.

Tko gradi grad?

Damir Rako, komentar: Prostor Istočne obale predstavlja ključni gradski, urbanistički i multidisciplinarni projekt kojim će se Split legitimirati na mapi europskih gradova u budućem vremenu. To nije nimalo jednostavan zadatak, niti projekt koji može ovisiti o pojedincima ili pojedinačnim zamislima. On će biti pokazatelj koliko javne svijesti i intelektualne sinergije grad Split može ostvariti u ovom trenutku svoga razvoja. Između ostalog, za razliku od drugih prostora grada, Istočna obala može riješiti goruće probleme transporta u vremenu turističke ekspanzije i ekstremnog povećanja migracija. Već danas je evidentno da zračna luka u Resniku neće izdržati pritisak povećanja prometa, odnosno nužno je proširenje u značajnom obujmu. S druge strane, splitska gradska luka sadrži prirodni potencijal za takozvani HUB prometni koncept, što bi značilo objedinjavanje svih aspekata željezničkog, cestovnog i brodskog prometa u jedinstveni i integrirani sustav transporta. Usprkos nepovoljnom ekonomsko-socijalnom trenutku, Istočna obala predstavlja priliku za kulturni, civilizacijski i inženjerski iskorak grada Splita i generacije koja ga provede.

Urbanistički artikulirati predmetni prostor pokušalo se prije nekoliko godina neslavno propalim anketnim arhitektonsko-urbanističkim natječajem kojim se ipak iskristaliziralo nekoliko ključnih problema, no izgleda da će u potpunosti biti zanemaren. U međuvremenu je Lučka uprava razvijala i implementirala vlastite planove, Hrvatske željeznice čekale najboljeg ponuđača poput mlade s golemim mirazom, splitska ispostava Ministarstva kulture igrala se granicama zaštite, a Grad Split pokušavao s državom, vlasnicom zemljišta, urediti odnose kako bi se ono privelo svrsi. U svim je tim procesima izostala javna pa čak i šira stručna rasprava, a s vremenom je u javnosti prevladao defetizam pa time i nezainteresiranost za budućnost grada, barem za onu budućnost koja izlazi van kratkoročnih partikularnih interesa. Bez vrlo brzog radikalnog zaokreta, prvenstveno političkog, k integralnom planiranju, najvažniji će projekt za Split, ali i za širu okolinu, pa čak i za državu postane li paradigmatski primjer, biti osuđen na propast. Idealan je trenutak, naročito uzmemo li u obzir vjerojatni preustroj lokalne i regionalne samouprave i promjenu statusa i ovlasti gradova Splita, Rijeke i Osijeka, za pronalaženje forme u kojoj bi se

crn-a-kronika | Istočna obala u Splitu: imperativ integralnog planiranja

Fotografija: Helije Vuco

projekt

Obalni pojas cen tra naselja Malinska

Naziv projekta: Obalni pojas centra naselja Malinska Godina: 2015. Mjesto: Malinska Naručitelj: Općina Malinska–Dubašnica Površina: 53.000 m2 Autori: NFO Projektni tim: Kata Marunica, Dijana Pavić, Nikica Pavlović, Lucija Raffanelli, Goran Rukavina, Nenad Ravnić , Filip Vidović Nagrada na natječaju: 1. nagrada

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Čvrsto vs rahlo Cijela obala obuhvaćena je unutar dvije veće prostorne cjeline; njezina urbanog i njezina prirodnog dijela. Urbani dio podrazumijeva čvrstu strukturu postojećeg centra mjesta s lukobranom kao svojom sjevernom, a Novim mulom kao južnom granicom. Prirodni dio odnosi se na rahlo izgrađeni dio obale južno od Novog mula, zaključno s uvalom Draga. Svaka od dvije cjeline sastoji se od više manjih, čije granice nisu striktne nego se preklapaju i nadopunjavaju, tvoreći tako kontinuiran i sadržajno izbalansiran obalni pojas.

projekt

100

200m

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Skutlićev trg — Na mjestu susreta prirodne i urbane cjeline grada formira se središnji trg Malinske - dodirna točka centra mjesta, mora i prirode. Nazvan je prema svećeniku Ivanu Kraljiću-Skutliću, autoru prvog hrvatskog Latinsko-glagoljaškog rječnika.

Uvala Draga — Prostor prvouređenoga malinskog kupališta oblikovan je krivudavim betonskim kaskadama, kojima se kreira niz terasa koje se spuštaju prema moru. Visinske razlike među kaskadama razdvajaju kolni i pješački tok prometa, a unutar svojih slojnica udomljuju nove sadržaje uvale.

projekt

Sportska uvala / by-pass — Premošćivanjem sportske uvale rasteretilo bi se izrazito usko područje male propusnosti uz prostor brodogradilišta. U proširenju korijena željeznog mula nalazi se izmještena zgrada jedriličarskog kluba, koja afirmira korištenje uvale kao rekreativnog poligona, sa školom jedrenja i veslanja, iznajmljivanjem pedalina i sportskom plažom na istome mjestu.

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Lukobran — Panoramska terasa izrasta iz lukobranske šetnice te se dvjema rampama uzdiže nad zelenilo i operativnu obalu lukobrana, stvarajući tako multifunkcionalni podij s nesmetanim pogledom na mjesto i na pučinu.

projekt

Helijski balon Vjetrenjača Panoramski box

Mlin 1900.

Mlin 2017. Sajle

Balonski mlin — Kao interpretacija mlina preuzeta je njegova suvremena inačica, vjetroagregat. Mehanički sklop jednog i drugog sustava je isti; kinetička energija vjetra okreće elisu, koja sustavom zupčanika i vratila koristi tu energiju za pokretanje generatora. Osim romantične reminiscencije forme vjetrenjače, promovira se održivi razvoj i korištenje obnovljivih izvora energije te podizanje ekološke svijesti, kako mještana, tako i posjetitelja Malinske.

Terasa

Generator el. struje

Memorijal ni centar “Lipa Pamti”

realizacija

autori Damir Gamulin, Antun Sevšek

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Novouređeni muzej temelji se na dvostupanjskom dizajnersko-arhitektonskom natječaju kojim se tražio vizualni identitet, likovno rješenje postava i signalistika zbirke i memorijalnog područja. Zbirka odaje počast 30. travnju 1944.g. kada je selo u potpunosti uništeno i opljačkano, a svih, tada prisutnih, 269 stanovnika ubijeno. Nalazi se u zgradi bivše osnovne škole i pošte, gdje se od 1969. do zatvaranja krajem 80-ih godina nalazio muzej i društveni dom izveden po projektu Igora Emilia i Darka Turata. Nadovezujući se na prethodnu dispoziciju, novi postav zadržava memorijalnu zbirku na katu, dok je prizemlje preoblikovano u prostor prezentacije povratka života u selo, namijenjeno njegovim stanovnicima kao jedini zajednički

prostor u mjestu. Etnografska zbirka smještena u suteren nije realizirana u prvoj fazi. Prizemlje je podijeljeno na nekoliko cjelina: ulazni prostor sa sanitarijama te dvije izložbene prostorije. Info soba mjesto je prihvata posjetitelja, prikaza povijesti muzeja i zbirke. Veća od dvije izložbene prostorije u prizemlju, Komunalna soba, izvedena je dvama sustavima zaokretnih obloga. Ugrađeni vertikalni displeji izmjenjuju se s vitrinama za artefakte, manjim displejima za animacije ili pak nišama sa slušalicama za slušanje zvučnih zapisa. S nasuprotne strane, postavljen je niz od osam velikoformatnih zaokretnih panela na kojima je otisnut muzejski sadržaj kojim se tumači povijest regije od prvih arheoloških nalaza,

1/ Zgrada memorijalnog centra 2/ Konzervirane ruševine 3/ Seoska Šterna 4/ Zona godišnjih komemoracija 3

Autori prostornog i likovnog rješenja postava: Damir Gamulin i Antun Sevšek Suradnici na oblikovanju postava: Filip Ruščić, Jure Živković, Hana Grebenar, Melita Čavlović

2 2

0 2

20m

b/ Info soba c/ Komunalna soba

d/ Sanitarije e/ Stubište sa zvučnom instalacijom

0 0.5 1

Stručni suradnici: Ranko Skansi – dizajn svjetla, Viktor Fabris – optika, Miodrag Gladović – audiovizualni sustavi, Nikica Klobučar – zvučna naracija, Hrvoje Radnić – programiranje i dizajn zvuka, Dejan Gotić – računalne animacije, Rikard Blažičko – oblikovanje maketa, Luka Biondić – 3D-print modela, Igor Crnković – zračne snimke, Tihomir Tutek – informatička podrška, posebna zahvala Saši Reliću Projektanti suradnici: Andrej Marković (Ultra Studio d.o.o.) – projekt konstrukcije, Armin Bogunović (Telemetrija d.o.o.) – elektrotehničke instalacije, Ranko Bihler (Pro-Ing d.o.o.) – projekti strojarskih instalacija, vodovoda i kanalizacije, Melita Kanceljak Marelić (Projektni ured Kanceljak Marelić d.o.o.) – elaborati zaštite na radu i zaštite od požara Autori muzeološkog postava: Tea Perinčić, Ivo Mileusnić, Ivana Šarić Žic, Vana Gović, Ranko Starac – kustosi Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka

Suradnica na ostvarenju postava: Danica Maljavac Fotografije: Robert Leš Obnova postava Muzeja Lipa pamti financirana je sredstvima Općine Matulji, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

g f e/ Stubište sa zvučnom izolacijom f/ Pretprostor g/ Ratna soba

h/ Soba sjećanja

0 0.5 1

realizacija

a/ Ulazni hodnik

Godina: natječajno rješenje 2013., realizacija 2015. Površina: ukupno netto 405 m2, realizirano 284 m2

Naziv projekta: Prva etapa realizacije postava i signalistike Spomen muzeja s memorijalnom zbirkom Lipa pamti – Lipa

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

sve do poslijeratne obnove i razvoja sela. Prva izložbena cjelina memorijalne zbirke je stubište osmišljeno kao prostor inicijacije posjetitelja. Hodne plohe izvedene su kao kontaktni senzori koji se aktiviraju uspinjanjem, čime se pokreće zvučna instalacija stiliziranog marširanja vojnika. Dominantna ploha prostora stubišta obložena je pravilim rasterom prosvijetljenih glinenih kaciga, koje su iz poštovanja prema autorima preuzete iz starog postava. Sljedeća prostorija je Ratna soba koja prikazuje povijesni i politički kontekst stradavanja mještana. U središtu prostorije velik je stol izveden kao reljef na koji se, kao na slijepu kartu, sa stropa projiciraju ključni politički i vojni događaji uoči samog pokolja. Glavni dio zbirke predstavlja Soba sjećanja. Ovješena pregrada usmjerava kretanje prema jednom kraku izlomljenog tunela koji vodi posjetitelje kroz elemente postava.

On je sveden na niz paralelnih izložbenih sekvenci. Prvu čini niz od 91 prosvijetljene limene konzole koje predstavljaju svaku od razrušenih i spaljenih kuća, zajedno s imenima svih žrtava koje su se u njima našle. Slijedi sekvenca stropne zvučne instalacije sastavljene od pet čeličnih kućišta u kojima se posjetiteljima obraća Danica Maljavac, dugogodišnja kustosica prethodnog postava. Ključnu sekvencu čini niz od osam optičkih uređaja koji prezentiraju jedini fizički trag pokolja, fotografije koje su njemački vojnici snimali toga dana, a koje su slučajno sačuvane u jednoj fotografskoj radnji u Ilirskoj Bistrici. U niz ovih elemenata uklopljena su i dva prozora koja su bila otvorena i u prethodnom postavu, kao još jedan element priznavanja njegove kvalitete.

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Ljetno po Davorka Begovic podne u salonu Davorke Begovic intervju

Utjelovljena sila prirode koja se odaziva na ime Davorka Begović muzikologinja je i umjetnička voditeljica Muzičkog salona Kulture promjene SC-a od jeseni 2011. godine.

piše Ana Franjić

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Fotografija: Ivan Kolonić

I am sitting in a room different from the one you are in now. I am recording the sound of my speaking voice and I am going to play it back into the room again and again until the resonant frequencies of the room reinforce themselves so that any semblance of my speech, with perhaps the exception of rhythm, is destroyed. What you will hear, then, are the natural resonant frequencies of the room articulated by speech. I regard this activity not so much as a demonstration of a physical fact, but more as a way to smooth out any irregularities my speech might have. —Alvin Lucier, 1969

Davorka kurira glazbeni program tijekom cijele sezone, a događaji koje svakako treba istaknuti su festival Izlog suvremenog zvuka te rezidencije Muzičkog salona, različite po formatu, trajanju i broju sudionika, ali slične po zajedničkim ciljevima salona, cjelokupnog glazbenog programa i programa Kulture promjene općenito. Jasno postavljena vizija, nepretenciozno bavljenje potencijalno pretencioznim temama i ugodna atmosfera koja potiče na kreativni izraz i međusobnu komunikaciju čini Muzički salon jednim od najpromišljenijih kulturnih programa u Zagrebu. U istom progresivnom tonu, prostorima Studentskog centra Muzički salon pristupa istraživački, tretirajući arhitekturu kao ravnopravnu sudionicu glazbenog procesa. Koji je koncept Muzičkog salona? Kako stvarate program i što stavljate u fokus vaših glazbenih istraživanja? Sadašnji koncept uvelike se oslanja na koncept Kulture promjene kojeg je 2004. godine postavila Nataša Rajković i koncept Muzičkog salona kojeg je krajem šezdesetih utemeljio akademik Ante Stamać, a nastavio i proveo u djelo akademik Nikša Gligo. Oni su toliko svevremeno postavili

taj koncept da on funkcionira i danas, jer je otvoren (postavljen je da prati suvremene glazbene tendencije i da sukladno njima pomiče svoj fokus) i nije definiran nikakvim stilom ni žanrom. Naprosto se mijenja ovisno o tome što se zbiva na suvremenoj sceni. Ovo mjesto oduvijek je bilo progresivno, otvoreno istraživanjima i njegovanju suvremenog glazbenog izričaja, jer toga je nekako uvijek manjkalo na zagrebačkoj glazbenoj sceni. S druge strane, mora se uzeti u obzir i cijeli sociološki i kulturološki kontekst, tako da se mi i među sobom stalno preispitujemo. Čak se i Velesajam kulture, najdugovječniji festival s kojim je Kultura promjene 2004. godine otvorila svoja vrata, mijenjao; i u broju dana, i u koncepciji, i u pomicanju i definiranju tema, jer svake godine gledamo što ima smisla raditi i ostavljamo mjesta promjeni. Što se tiče brojki, cijela je država još u ekonomskoj krizi, Studentski centar je u sanaciji, tako da smo oprezni i odgovorni prema financijskim sredstvima. Mislim da treba naći balans, da se za što manje novca realizira što kvalitetniji program, da program ne pati i da se ne nagomilava nagomilavanja radi. Mislimo da je ponekad bolje napraviti manje programa, ali kvalitetnog. Treba također uzeti u obzir i da se zagrebačka glazbena scena mijenja, odnosno drukčije je koncipirana nego prije deset godina, kada nije postojalo XY mjesta koja danas postoje – Vintage Industrial Bar, Tvornica Kulture, Medika...

svijeta i onog izvaninstitucionalnog). Oni su opet i unutar sebe različiti po glazbenim poetikama. Ta generalna podjela i zatvorenost ta dva svijeta jako je osjetna na međunarodnoj sceni, a kod nas još i više. Smatram da je to nezdravo i da nam teško može donijeti napredak. Ljudi iz akademskog svijeta vrlo su samouvjereni, zbog diplome (nekakve muzičke akademije ili konzervatorija) u džepu, misle da su bogomdani autori suvremene glazbe i često znaju biti ignorantski nastrojeni prema drugim glazbenim događanjima, a zapravo bi jako puno mogli naučiti od umjetnika koji su prošli neki drukčiji obrazovni, umjetnički i osobni put. Ali vrijedi i obratno! Glazbenici i umjetnici koji pak dolaze iz nekih drugih umjetničkih i / ili glazbenih svjetova, nerijetko se postavljaju vrlo ignorantski prema tendencijama i pristupima onih akademski obrazovanih, ako ih već tako dijelimo, istovremeno ignorirajući i znanja koja mi dobivamo kroz obrazovni sustav, a koja bi im dobro došla za njihov daljnji umjetnički razvoj.

U kojem se smjeru kreću tendencije u suvremenoj glazbi danas? Mislim da u suvremenoj glazbi postoji par ključnih momenata, prema kojima se svatko odnosi drukčije. Činjenica je da je suvremena glazbena scena izrazito eklektična, taj neki post-post-postmodernizam, ako uopće to moramo imenovati. Mišljenja sam da danas supostoji neograničen broj suvre- Ja pak imam predrasude prema klasičnim glazbenicima iz menih glazbi i različitih glazbenih izričaja; i s obzirom na žanr, osobnog iskustva, jer sam završila osnovnu glazbenu školu i provenijenciju zvuka i neke formalne karakteristike pojediza klavir na kojem nikada ne stvaram, a s druge strane načnih glazbenih konstitucionalnih elemenata. Događaju se sam samouka gitaristica i tu se bez problema bacam u jako različite stvari, a istovremeno su ti suvremeni glazbeni skladateljske vode. svjetovi dosta međusobno podijeljeni (tu prije svega mislim Ja imam maturu iz klavira, a teško mi je skinuti stvar na klana veliku razdvojenost suvremenog akademskog glazbenog viru. Možda me to zato i osobno zanima, jer sam prošla put

U našem programu biraju se gosti-umjetnici iz akademskog miljea koji su dovoljno openminded da zapravo sami sebe cijelo vrijeme propituju i koji su otvoreni za nove utjecaje, znanja, iskustva. Mislim da je to zdravo za bilo kakav razvoj.

Prvonagrađeni natječajni projekt iz 1935. Marijana Haberlea i Hinka Bauera (arhiv UHA)

intervju | Davorka Begović

Čini se da Izlog suvremenog zvuka programski pokušava premostiti nedostatak komunikacije i pogurati suradnju na nemapiranim područjima suvremene glazbe? Upravo se iz tog razloga nerijetko u našem programu biraju gosti-umjetnici iz akademskog miljea koji su dovoljno open-minded da zapravo sami sebe cijelo vrijeme propituju i koji su otvoreni za nove utjecaje, znanja, iskustva. Naravno da treba izbjeći forsiranje, ali uvijek tu postoje sjecišta i persone koje su negdje između. Mislim da se tu događaju najzanimljivije stvari. Mene to i osobno jako zanima, a općenito mislim da je to zdravo za bilo kakav razvoj. To nas naprosto obogaćuje, tako jedni drugima možemo otvarati mozgove i učiti jedni od drugih, pa makar se na kraju vratili na svoj prvotni put.

Francuski paviljon nam je bio inspiriracija da se i drugi prostori SC-a sagledaju i probaju istražiti. Ideja da se istražuju akustičke mogućnosti svih prostora, uklapa se u ideju Kulture promjene da se iz onog što imamo pokuša izvući i napraviti maksimum.

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Prva izložba u Francuzu (foto Donegani, arhiv UHA)

od glazbenog vrtića do srednje glazbene škole, a paralelno s tim svirala sam u ska bendu Masne liggnje i živjela u tom paralelnom svijetu. Da stvar bude smješnija, moj prvi koncert s Masnim liggnjama bio je baš u SC-u, gore u klubu. Tada sam prvi put osjetila tu invalidnost klasično obrazovanog muzičara koji uvijek kreće od notnog zapisa i koliko te taj pristup zakuca. S ljubomorom sam gledala dečke kako brzo skidaju stvari i improviziraju. Nakon nekog vremena morala sam otići iz benda jer sam imala dvije mature, što je stvarno bio ozbiljan posao. Nisam nikada otišla na prijemni iz klavira na Akademiju jer nisam imala muda. Htjela sam biti kritičarka ili dirigentica, ali zna se da na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji žena nema što raditi na prijemnom, a kamoli na studiju, tako da sam mislila studirati u Beču ili Grazu. Na kraju sam u Zagrebu upisala muzikologiju. Glazba se, između ostalog, definira kao umjetnička aktivnost koja koristi tonove kao građu. Posljedično, u zadnje se vrijeme često povlače paralele između arhitekture i glazbe kao gradnje zvuka koja se odvija u vremenu, ali opet uvijek unutar nekog prostora. Kako ti na to gledaš iz muzikološke perspektive, koliko je takva usporedba uopće kompatibilna? Mislim da su takve usporedbe neminovne, jer su odnosi među umjetnostima uvijek aktualna, vječna pitanja. Svaka gradnja zvuka jest, na neki način, arhitektura zvuka. A osim toga, arhitektura je dio glazbe, ona se uvijek reproducira ili izvodi negdje, vezana je uz prostor. Fizikalna osnova glazbe je da se zvučni val širi kroz prostor, tako da su karakteristike tih jedinica neodvojive. Akustika prostora ključna je za glazbenu umjetnost, jer u konačnici utječe na percepciju

slušatelja. Danas se dosta ljudi time bavi, pogotovo na području sound arta. Puno smo svjesniji toga da je prostor dio glazbenog djela. Kada organiziraš koncert, koliko ti je bitan arhitekturalni aspekt izvedbenog prostora? To je jako važan moment u upotrebi Studentskog centra. Prije no što je Nataša Rajković došla na mjesto pomoćnice ravnatelja SC-a za kulturu, prostori su bili hermetično korišteni. Galerija je korištena za izložbe, MM centar za projekcije itd. Ona je došla s idejom da se svi prostori objedine i da tako budu korišteni; da se predstave mogu održavati u MM centru, koncerti u Galeriji, da se prostor bira ovisno o projektu i da se u sve kreće iz sadržaja. Konkretno, što se Muzičkog salona tiče, on je bio jedina djelatnost unutar ureda kulture SC-a koja u startu nije imala svoj matični prostor, ali upravo je zbog toga mogla koristiti sve. Kad dogovaramo koncerte uvijek uzimamo u obzir u kojem bi prostoru najbolje zvučali, o kojoj se vrsti glazbe radi, koja je ciljana publika i koji je kapacitet dvorane. Dakle, kreće se iz same glazbe. Sound artist Gerriet K. Sharma nedavno je proveo neko vrijeme istražujući akustiku prostora Studentskog centra i izveo dvije kompozicije – jednu na zagrebačkom Muzičkom bijenalu, drugu na Izlogu. On je skladatelj koji se bavi akustikom i elektroničkom glazbom u kontekstu orkestriranja prostora. Za Francuski paviljon skladao je Oblivious to Gravity V, što je bila prva skladba u tom ciklusu za zgradu koja nije napuštena, ali koja je dugo vremena bila izvan upotrebe i ima ekstra

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Fotografija: Željko Rukavina

zanimljivu povijest, vrlo specifične akustičke karakteristike i jedinstven volumen, što je također bio novitet, iako je na kraju ipak koristio i dva podrumska prostora. U tom radu Gerriet se bavi odzvukom, prostornošću i kretanjem zvuka kroz prostor. Svira se u zgradi i sa zgradom, ona postaje instrument. Na Izlogu je pak predstavio svoje elektroničke multikanalne skladbe za ikosaedralni zvučnik. To je novi instrument oblika ikosadrealnog tijela koje u sebi ima dvadeset zvučnika, a izumili su ga na Institutu za elektroničku glazbu i akustiku (IEM) u Grazu. Bio je zamišljen kao mjerni akustički instrument, razvijen da se optimizira mjerenje akustike prostora, a onda su ga Gerriet i inženjeri akustike Franz Zotter i Matthias Frank počeli razvijati kao glazbeni instrument. Iste tri skladbe, u kojima se osjeća i razvoj instrumenta i Gerrietovog skladateljskog mišljenja, izveo je i u Francuskom paviljonu i u Galeriji SC. Doživljaj je bio sasvim različit. Meni je bilo jako zanimljivo poslušati razlike, pogotovo zato što je između izvedbi Gerriet održao predavanje o orkestriranju prostora pomoću takvih zvučnika. Čim je vidio Galeriju, rekao je da je to savršen prostor za taj koncert. U Francuskom izvedba nije profunkcionirala jer je prostor prevelik, ali oboje smo rekli da to ima smisla isprobati i vidjeti što će se dogoditi, jer to su neke situacije koje se ne mogu predvidjeti do kraja. Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Ove je godine na Izlogu bio izveden i rad Alvina Luciera I Am Sitting in a Room, koji se također bavi akustikom prostora i postavlja arhitekturu u ulogu kompozitora. Stvar je toliko jednostavna i upravo zato genijalna. To je kompozicija napisana 1969. godine. Lucier je tim djelom poentirao i otvorio pitanje akustike koncertnih prostora i korištenja te akustike u određenom glazbenom djelu. U partituri nema niti jedne jedine note, samo upute za izvođenje i tekst koji se čita, iako u uputi piše da se taj tekst uopće ne mora čitati, ili ga možete čitati na drugom jeziku, ili pak možete izgovoriti bilo koji drugi tekst. Postavio je mikrofon, dva zvučnika i pojačalo i na magnetofonsku vrpcu snimao sebe kako izgovara tekst; onda je taj zapis reproducirao na zvučnike i mikrofonom snimao reprodukciju; onda je pustio tu reprodukciju i snimio ju... i tako unedogled. Koristi frekvencije prostora koje se udvostručuju kad se u određenom trenutku preklope frekvencija prostora s frekvencijom glasa, a druge se frekvencije poništavaju. Kroz te repeticije Lucier dekonstruira narativni sadržaj teksta, visina i boja tona se mijenjaju i na kraju se dobije mumljanje (potpuno nerazumljiv tekst), a jedino što ostaje prepoznatljivo od konstitutivnih glazbenih dijelova je ritam. Predivan moment u cijeloj kompoziciji je autioironija, jer je Lucier mucao. Ta kompozicija u svakom prostoru zvuči drukčije, prostor i arhitektura komponiraju djelo. Meni je bilo prirodno i logično da to kultno djelo eksperimentalne glazbe, zbog specifične akustike izvedemo u Francuskom paviljonu i zato je stvar stara 46 godina bila izvedena na Izlogu suvremenog zvuka. Taj rad ostavlja i puno prostora za dodatne umjetničke intervencije, tako da je Bojan Gagić napravio dizajn svjetla kao umjetnički odgovor na Lucierov postupak i to je bila naša posveta međunarodnoj godini svjetla. Sljedeće bi godine možda izvodili Lucierov Vespers (op.a. ispitivanje akustike prostora pomoću eholokatora koji stvara zvučne fotografije).

Izgradnja Francuskog paviljona 1937. godine (arhiv UHA)

Na Izlogu je bilo još radova koji su istraživali akustiku kompleksa Studentskog centra. Francuski paviljon nam je bio inspiriracija da se i drugi prostori sagledaju i probaju koristiti na taj način. Ideja da se istražuju akustičke mogućnosti svih prostora, uklapa se u ideju Kulture promjene da se iz onog što imamo pokuša izvući i napraviti maksimum. Tako su Kaja Farszky, Josip Konfić i Nenad Sinkauz zaobišli standardnu poziciju pozornice i publike pa su koristili dijelove Velike dvorane Teatra &TD-a kao instrument – svirali su po zidu, vratima, hidrantu i cijevima. U tom su mi kontekstu i slova &TD na krovu Teatra djelovala inspirativno. Ona su drvena i šuplja, na boku prekrivena tankim limom. Konstrukcija je željezna, šipke su također šuplje, imaju otvore i gore i dolje. Kad u to gledaš mjesecima i godinama, shvatiš da gledaš rezonantnu kutiju i udaraljkaški instrument i padne ti na pamet ideja da čuješ kako to zvuči. Radili smo probe i skužili da to može biti genijalno, mogu se dobiti super zvukovi i odzvuci iz najrazličitijih smjerova, tako da je to bilo još jedno malo umjetničko-akustičko istraživanje koje su na Izlogu predstavili udaraljkaši Kaja Farszky, Ryoko Imai i Josip Konfić te skladatelji Arnold Marinissen i Hugo Morales Murguia. Istovremeno je mladi ruski skladatelj Alexander Chernyshkov, koji se bavi

mehaničkim instrumentima, na Izlogu u dvorani SEK-a u tri dana napravio nepretenciozni mali polusatni rad, nešto između kompozicije i instalacije. Iskoristio je akustiku dvorane i njezin drveni pod i na određeni način pozicionirao publiku i instrumente u tom prostoru.

Za kraj, zanima me što misliš o novoj zgradi Muzičke akademije? Genijalna je! Zato što studenti tamo imaju uvjete koje smo mi uvijek priželjkivali. Mislim da je, kao prvo, super da Muzička akademija uopće napokon ima svoj prostor i to sad zaista jesu uvjeti u kojima je neusporedivo lakše raditi. Tehnički je opremljena, ventilacija ne škodi instrumentima, a opet cirkulira zrak, ima dovoljno instrumenata i prostorija za probe i nastavu, predivnu knjižnicu i čitaonicu. U moje doba vodila se konstantna borba za prostorije, violine su se vježbale u WC-u, a čitaonicu u Berislavićevoj zvali smo crna rupa. Osim toga i na nekoj društvenoj razini, pa makar samo psihološkoj, mislim da su studenti Muzičke akademije sada vidljiviji – fizički su prisutni u samom centru grada, nisu podstanari u podrumu Pedagoške akademije. Činjenica da su svi studenti na istom mjestu također doprinosi razvoju međusobne suradnje. Bilo bi mi draže da nema te kugle i svega toga ispred, moglo je proći bez pola toga, ali predivan mi je onaj crni okvir ispred i volim tu zgradu, a još više izbjegavam išta kritički reći o njoj jer se svi dosta iritantno bave isključivo time, umjesto funkcionalnošću same zgrade i onime što je zapravo bitno, a to je da Muzička akademija ima svoju zgradu. Točka.

intervju | Davorka Begović

Super je da Muzička akademija napokon ima svoj prostor. U moje doba vodila se konstantna borba za prostorije, violine su se vježbale u WC-u, a čitaonicu u Berislavićevoj zvali smo crna rupa. Na nekoj društvenoj razini, pa makar samo psihološkoj, mislim da su studenti Muzičke akademije sada vidljiviji – fizički su prisutni u samom centru grada.

Što je u planu za sljedeću sezonu Salona i Izloga? Planova ima jako puno. Tijekom ovogodišnjeg Izloga stvoreno je toliko ideja i sada sve to treba posložiti i vidjeti što bi bilo zanimljivo iduće godine isproducirati kao konkretnije projekte. Ono što je genijalno kod umjetničkih eksperimenata je što umjetnici mogu slobodno istraživati, a poslije se gleda ima li materijala i mesa za raditi nešto suvislo od toga. Imamo goste na Izlogu tijekom cijelog festivala, ne zato da oni briju pet dana po Zagebu i troše pare, nego zato što ne želimo kupoprodaju programa, da umjetnici dođu samo odraditi tonsku i koncert, dakle dobiti lovu i otići. Oni se zaista tijekom tih četiri dana mogu upoznati sa svim sudionicima i prostorima i s načinom našeg funkcioniranja. Onda možemo svi zajedno razvijati puno konkretnije ideje, tako da zapravo, kako završi jedan projekt, tako je tu već pet novih ideja pa onda razmišljamo što dalje s tim. Tako su se, na primjer, Anthea Caddy i Miodrag Gladović skompali i sad planiraju projekt za sljedeću godinu, a upoznali su se kroz rezidenciju. S jedne strane, planova ima jako puno, kao i ljudi koji su se međusobno povezali i znaju što bi točno dalje zajedno radili, a s druge strane nije to još do kraja konkretizirano.

Željko Vu kicevic Zhel Autor fotografija i teksta Zhel (Željko Vukičević)

Zvuk se od izvora širi u jednom ili više smjerova. Prostor u kojemu se zvuk širi nije prazan. U njemu postoji šum elemenata, nodalnih točaka u koje zvučni valovi udaraju te im potiču unutarnju vibraciju. Svaki element vibrira, odnosno rezonira u svojoj frekvenciji te proizvodi zvuk. Ukoliko bi izvor organiziranoga zvuka i sve dodirne točke povukli iz jednog, ograničenog prostora, analizirajući preostali šum mogli bismo točno odrediti pozicije i oblike

Vi njeta

elemenata kojih više nema. Zamislimo to kao otisak stopala u pijesku; izvor i elemente kao stopalo, a šum kao pijesak. Šum je vezivna materijalnost prostora. On nije samo posljedica, nuspojavnost organiziranoga zvuka, već postoji u prostoru kao rezultat određenih poznatih i nepoznatih fizičkih procesa. U to možemo ubrojiti sve, od raspršivanja vodenih valova, fluktuacije u atmosferi, do odnosa električnih polja i magnetskih plazmi u svemiru.

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Analizom šuma, npr. kod zaleđenih fjordova, predviđa se vrijeme ili način otapanja leda. To je moguće zbog sve boljeg poznavanja vrsta i oblika šumova. No, isto tako, puno kompleksnije studije poput geofizičkih (Snieder i Wapenaar, 2010.) ukazuju na to da analizirajući tzv. difuzni šum možemo dobiti sve potrebne informacije o prostoru u kojemu se taj šum nalazi. Ta vrsta šuma, zbog svog kaotičnog načina širenja na sve strane, ispunjava prostor u svojoj cijelini.

Stoga, ukoliko prihvatimo šum kao temporalan događaj koji ovisno o procesiranju sadrži informaciju o prostoru u kojemu se nalazi, onda je naizgled kaotičan raspored njegova zrna sintaksa primordijalnog jezika toga prostora.

Kako zvuci Francuz? intervju

piše Petra Petrač

Gerriet K. Sharma

Kao što se danas za zgrade radi projekt rasvjete, jednoga dana će projekt zvuka postati obavezan dio projektne dokumentacije. Zaslužan za to biti će i Gerriet K. Sharma

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Fotografije: Kristijan Smok

Gerriet K. Sharma, njemački skladatelj kompjutorske i elektroakustične glazbe, gostovao je na ovogodišnjem zagrebačkom Muzičkom bijenalu i Izlogu suvremenog zvuka s dvije kompozicije, no zajedničkom poveznicom; obje su bile izvedene u Francuskom paviljonu. Oblivious to gravity, projekt započet još 2009. godine, za sada čini seriju od 5 instalacija osmišljenih za točno određene prostore u kojima već postojeće arhitektonsko djelo, i sve od čega je ono sačinjeno, čine sastavni dio skladbe / instalacije. Za projekt Oblivious to gravity ideja je bila stvoriti jedinstveni instrument inspiriran radom sa zgradama. Na izvedbama u Francuskom paviljonu mogli su se vidjeti mnogobrojni zvučnici. Je li jedinstveni instrument stvoren? Pitanje je što je alat, a što instrument, gdje počinje instrument... Radi se, u stvari, o čitavoj mreži instrumenata. Zvučnici, računalo, moje uši, zgrada, na kraju sve postane instrument. 2009. godine ideja je bila napraviti mobilni sistem koji bismo mogli nazvati instrumentom, a koji se može

prilagoditi bilo kakvoj vrsti arhitekture i radu s akustičnim svojstvima bilo kakve zgrade. Staviti zvučnike u postoriju, u podrum ili ih postaviti izvan zgrade, a zatim raditi na čitavom ekološkom akustičnom okruženju zgrade. U ovoj skladbi koristio sam više od 20 zvučnika, ali može se koristiti i samo jedan. Ideja je bila saznati kako zgrade zvuče. Znači snimali ste zvukove Francuskog paviljona? Da. Uvijek snimam zvukove zgrada. I koristite ih u skladbama? Gotovo nikada u finalnoj verziji. Vrlo, vrlo rijetko. Ono što činim, jest da otvorim prozore, ponekad čak točno odredim do koje ću ih mjere otvoriti, i upotrijebim zvukove izvana. Što je sa zvukovima u zgradama? To je drukčije. U zgradama koristim tišinu. Samo što se tišinu mora stvoriti. Znači postoji zvuk i onda, u jednom trenutku, nastupi tišina. I tada se privlači pozornost na zgradu. U stvari, zgrada nije samo unutarnji prostor i zato ponekad otvorim prozore kako bih to naglasio.

Koristite li ikada interakciju s publikom u svojim izvedbama? U Francuskom paviljonu atmosfera je podsjećala na atmosferu koncerta klasične glazbe. Potpuna tišina i statičnost. Je li uvijek tako? Postoje tri faze prije finalne izvedbe. Prvo uđem u zgradu, osluškujem je i radim bilješke. Nakon toga testiram prostor pomoću jednostavnih impulsa / zvukova i naposlijetku skladam. Zatim se postavlja pitanje kako to predstaviti ljudima. Šezdesetih godina Max Neuhaus radio je zvučne šetnje kroz grad s ljudima. No tada je shvatio da je teško usmjeriti pažnju ljudi na ono što on želi. Zato mislim da su umjetnici kroz povijest umjetnosti zvuka zaključili da se mora više razmišljati o kazalištu. To znači više raditi na koreografiji i dramaturgiji zvuka. Ja sam ponekad u odabranom prostoru dva tjedna, ponekad i tri mjeseca i moja su opažanja toliko široka da na kraju poznajem svakog kukca, svaki lavež. No publika obično ima samo četrdesetak (ponekad i desetak) minuta i ako ne sjednu, nego samo prošetaju, teško im je prenijeti svoje iskustvo. To je problem sa svakom zgradom. U ovoj zgradi problem je u 6 do 7 sekundi delaya, što znači da svaki pokret publike prekrije ili zasjeni tuđu pažnju i koncentraciju. Prostor je u stvari asocijalan.

Što je dramaturgija, a što koreografija zvuka? Koreografija je ključna za pojavljivanje zvukova u prostoru. Plastični / prostorni zvučni objekti su poput glumaca. Oni ulaze, u prostoru su i zatim nestaju. Bitno je kamo. Oni nisu samo zvukovi, oni osvajaju svoj vlastiti prostor. Posvuda su. Neki su ispod nogu, neki iznad glave, povezuju se, imaju svoje osi... Za sve je bitan plan. Gdje će se koji pojaviti. Dramaturgija je određena vremenom. Točka. Pauza. Tišina, tišina, tišina. Brojim. Sljedeći zvuk.

Plastični / prostorni zvučni objekti su poput glumaca. Oni ulaze, u prostoru su i zatim nestaju. Bitno je kamo. Oni nisu samo zvukovi, oni osvajaju svoj vlastiti prostor. Posvuda su.

Mijenja li se zvuk ovisno o tome gdje slušatelj sjedi ili je kompozicija zamišljena tako da zvuk na svakoj poziciji bude jednak? Zvuk se mijenja ovisno o poziciji. Ja sam sjeo na svaki stolac u Francuskom paviljonu. To znači da je precepcija vrlo individualna. Da se ne bi krivo shvatilo, ja ne želim ujediniti precepciju svih ljudi, ne želim da svi osjete isto, ali postoji nešto što zovem prostorom zajedničke percepcije. To je u stvari utopija jer svatko tko uđe u prostor mijenja taj prostor. Pokušavam doći do prostora zajedničke percepcije, što znači da mi treba puno iskustva, a zgrada mi govori kako. Ako želim pokazati drugima ono što sam ja otkrio (nazovimo to otkrićima) moram raditi na dramaturgiji i koreografiji. Budući da u svojim pripremama u početnoj fazi upotrebljavate uvijek iste zvukove kojima istražujete prostor, možete li već pretpostaviti na koji će način reagirati određeni materijal, primjerice staklo ili drvo? Postajem sve bolji, no još uvijek vrlo često krivo procijenim. Kada bih nekoga mogao prije pitati, možda arhitekte, bilo bi mi lakše. Kako je uopće nastala ideja o skladanju zvučnih instalacija u suradnji s arhitektonskim djelima? Dugo sam radio u multimedijskom okruženju i shvatio koliko je to ograničavajuće. Okruženi ste zvučnicima u studiju, radite to tjednima ili mjesecima u posebnom okruženju i sve što ulazi izvana je prijetnja koja sve uništava. Zatim sam jedan dan otvorio prozor, ušao je zvuk zadihanog džogera i tako je sve počelo. To je bio prvi trigger. S kolegama sam počeo raditi na in situ instalacijama sjedeći satima na stubištu fakulteta i osluškujući zgradu: vrata, stepenice, zvukove različitih koraka, razgovore, različite jezike te kako se zvuk kroz nju kreće. Tada sam shvatio koliko je to zanimljivo. Zatim sam naišao na knjigu Spaces Speak, Are You

intervju | Gerriet K. Sharma

U Oblivious to gravityu koristili ste dugačke pauze između zvukova. Jeste li to činili kako se zvukovi ne bi miješali zbog velikog delaya? Da. Ponekad bih pustio impuls i čekao dok u potpunosti ne završi i onda bih pustio drugi. Ali ima i nekih dijelova u ovoj kompoziciji kada je prisutan samo jedan impuls i kada drugi impuls počinje prije kraja prvoga zato što se radi o dramaturgiji i želim da se zvukovi akumuliraju.

Gerriet K. Sharma pokraj ikozaedralnog zvučnika za kojeg je izveo tri djela u Francuskom paviljonu.

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

“U ovoj zgradi problem je u 6 do 7 sekundi delaya, što znači da svaki pokret publike prekrije ili zasjeni tuđu pažnju i koncentraciju. Prostor je u stvari asocijalan.”

Listening?: Experiencing Aural Architecture, koja je za mene poput Biblije, u kojoj su Blesser i Salter opisali kako danas zvuči arhitektura, zašto neke zgrade namjerno koriste određene materijale te zašto nekada to nije namjerno. Kao što svi znaju, postoje određeni prostori ili određena mjesta u prostorima u našem svakodnevnom životu u kojima je posve nemoguće stajati ili sjediti zbog buke. Vrlo često u kolodvorskim kafićima. Želio sam saznati kako arhitekti reagiraju na tu činjenicu.

napraviti čak i namještaj koji proizvodi zvuk. No nitko za to nije zainteresiran. Neki od najvećih svjetskih arhitektonskih biroa imaju odjele za zvuk, no ono što prezentiraju je gotovo smiješno. Postoje mnoga arhitektonska rješenja (npr. željeznički kolodvor u Berlinu) koja vizualno djeluju transparentno i otvoreno, no akustički su jako kaotična, zatvorena i agresivna zato što se sve neprestano umnožava i u njima ne možete biti individualac. Sve se preklapa. Ne možete komunicirati, a da vas nešto ne prekine.

Kako reagiraju arhitekti? Ako ih pitam nešto u vezi zvuka i prostora, najčešće su vrlo nepristojni.

Ali u skladbi Oblivion to gravity zvukovi izvana čine dio kompozicije, zar ne? Da. Zato mi je taj prostor bio toliko zanimljiv. Možda se zvukovi ne slažu, ali to je zanimljivo.

Kako to mislite? Arhitekti su odlični u objašnjavanju svojih vizija. Naglasak je na vizualnom. Danas se jako puno koriste 3D-prezentacije, a to je sve laž, no ljudima je to toliko seksi da žele da im lažu i to je arhitektima dovoljno snažan argument. Kada arhitekte pitam bilo što u vezi zvuka, smatraju to vrlo nepristojnim i glupim pitanjem jer se o zvuku može govoriti tek nakon što se zgrada sagradi. Nakon toga obično im odgovorim da se onda ne može razgovarati niti o atmosferi kao o ideji neke zgrade, jer 60 do 70 posto atmosfere čini zvuk. Volio bih surađivati s arhitektima i stvarati akustične koncerte za akustična arhitektonska djela. Ako se može simulirati 3D-svjetlo, onda se isto može učiniti i sa zvukom. Moglo bi se poraditi na softveru za arhitekte. Mogao bi se

Ima li emocija u vašoj glazbi? Za mene je ovo bila najemotivnija skladba koju sam do sada izveo. Hahahahaha. Moj cilj nije skladati emotivnu glazbu, što ne znači da na određeni način ne želim dirnuti ljude. Kada se bavite zvukom, bavite se percepcijom drugih ljudi. Mene zanima zajednička percepcija prostora.

prostori

Prenamjena vojnih nekretnina

Kako pomiriti in terese gradana i kapitala piše Ladislav Tomičić

Fotografija: Davor Bolant

Nakon povlačenja Jugoslavenske narodne armije početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, neovisna Hrvatska preuzela je na raspolaganje 862 vojne nekretnine, čija je vrijednost procijenjena na oko 28,5 milijardi američkih dolara. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske 2013. godine imalo je 976 nekretnina, od čega je 358 njih bilo predano na upravljanje nadležnim državnim tijelima, a još 392 ocijenjeno neperspektivnima za obranu. Ovi podaci prezentirani su u istraživanju pod nazivom Kome propadaju vojne nekretnine?, u izdanju Centra za mirovne studije i Zavoda za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Javna rasprava koja je pratila izdanje ove studije, i još više kulminacija pulskog slučaja prenamjene vojnog područja Muzil, širu javnost ponovo je nakratko zainteresirala za sudbinu i (ne)iskorištene potencijale vojnih nekretnina. Država je ponudila lošu i dobru vijest. Loša je da se u posljednjih dvadeset godina na prenamjeni vojnih nekretnina nije napravilo gotovo ništa, a dobra je da se na tome intenzivno radi. U prilog dobroj vijesti, Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) dao je zanimljivu inicijativu. Građane je pozvao da pošalju svoje ideje za

stotinu projekata na stotinu nekretnina ukupne površine od 20 milijuna kvadratnih metara. DUUDI pokreće savjetovanje sa zainteresiranom javnošću i istu poziva da se obrati putem maila s prijedlozima, mišljenjima i idejama te iskazom interesa za nekretnine u državnom vlasništvu. Cilj je staviti u funkciju državne nekretnine, iskoristiti ih kao motor za daljnji razvoj jedinica lokalnih samouprava te prikupiti značajna sredstva, kao i mišljenja i ideje zainteresirane javnosti – stajalo je u obrazloženju inicijative. U pitanju su uglavnom bile bivše vojne nekretnine. Našlo se tu puno izgrađenog i neizgrađenog građevinskog zemljišta na atraktivnim i manje atraktivnim lokacijama, ali i jedan otvoreni bazen, par rezidencijalnih objekata, poslovno-stambene i stambene zgrade, bivša odmarališta... Imajući u vidu neke od nekretnina ponuđenih u ovoj DUUDI-jevoj akciji, (poput, recimo, Češke vile na Visu), čini se upravo nevjerovatnim da niti jedna dosadašnja izvršna državna vlast nije uspjela realizirati potencijal barem najatraktivnijih vojnih objekata prepuštenih civilima na upotrebu. U kojoj se fazi država danas nalazi kad je u pitanju posao prenamjene vojnih nekretnina, može se zaključiti iz Plana

upravljanja državnom imovinom za 2015. godinu. Tamo se navodi da do sada nije postojala sustavno razrađena praksa preuzimanja vojnih nekretnina od Ministarstva obrane Republike Hrvatske, odnosno da je predaja nekretnina najčešće obavljana na temelju zatečenog stanja i dokumentacije kojom je Ministarstvo obrane raspolagalo u tom trenutku, a ta dokumentacija najčešće je bila nepostojeća ili nepotpuna. Time je u startu bilo otežano i onemogućeno daljnje upravljanje i raspolaganje bivšim vojnim nekretninama. Odjel za vojne nekretnine Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom zato je za primarni cilj 2015. godine postavio upis izgrađenih bivših vojnih nekretnina u katastar i zemljišne knjige, te ishođenje potrebnih uporabnih dozvola i energetskih certifikata za njih. Tu je još jedan problem, također naveden u ovogodišnjem planu upravljanja državnom imovinom: Često se prilikom prikupljanja imovinsko-pravne dokumentacije utvrdi kako se predmetnim nekretninama ne može raspolagati, zbog toga što postoje zahtjevi bivših vlasnika nekretnina, sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Pula, Sinj, Vis...

prostori | Prenamjena vojnih nekretnina

Prema dosadašnjoj praksi, bivšu vojnu imovinu država je uglavnom poklanjala lokalnim zajednicama. Samo od 2009. do 2011. godine jedinicama lokalne i područne samouprave darivane su nekretnine u vrijednosti od 560 milijuna kuna. Državni ured za upravljanje državnom imovinom lokalne zajednice potiče da žurno donose prostorno-plansku dokumentaciju, što je temelj za aktiviranje vojnih nekretnina. Vojne nekretnine i dalje će se ustupati zainteresiranim stranama po najvažnijem kriteriju – razvojnim projektima i sukladnosti prostornom uređenju. Naime, ako zainteresirana strana predloži razvojni projekt i dostavi projektnu dokumentaciju, nema razloga da se njihov prijedlog brzo ne razmotri i odobri korištenje, pravo građenja ili prodaja, poručuju iz Državne agencije čelnicima lokalnih zajednica. Ovaj naputak otvara novu važnu temu s područja problematike prenamjene vojnog zemljišta, odnosno njegovog privođenja civilnoj svrsi. Kakva prenamjena donosi najviše koristi lokalnoj zajednici? Dakako, na ovo pitanje valjalo bi odgovarati od slučaja do slučaja, ali valja obratiti pažnju na dojam prema kojem najviše koristi od prenamjene najatraktivnijih vojnih objekata imaju posjednici krupnog kapitala, a ne lokalne zajednice. Tom dojmu uvelike je doprinijela spomenuta prenamjena vojnog područja Muzil, gdje je Prostornim planom uređenja predviđena gradnja elitnog turističkog kompleksa s 2500 postelja, zatim gradnja golf terena, marina i hotela.

Samo od 2009. do 2011. država je jedinicama lokalne i područne samouprave darovala nekretnine u vrijednosti od 560 milijuna kuna.

Lokalna vlast odluku o Muzilu donijela je unatoč prosvjedima inicijative građana Volim Pulu, koja je zagovarala ideju da bivše vojno područje dobije najširu moguću javnu namjenu. Međutim, čini se da je sudbina Muzila odlučena davno prije nego je javnost dobila priliku da kaže nešto na tu temu. Još u studiji o prostorno-programskom konceptu Brijuni Rivijere iz 2005. godine pisalo se o golf igralištu na Muzilu u formi preliminarnog prijedloga. Planski su, na cijelom području, predviđena tri golf igrališta uključujući i ono u NP Brijuni. S preliminarnim prijedlogom golfa na poluotoku Muzil bilo bi ih ukupno četiri. Uz njih se dodaje još oko 1500 do 2000 postelja u sklopu golf igrališta – stajalo je u studiji koju su naručili država i Grad Pula. Na koncu je na području poluotoka, koji zauzima prostora koliko i jedna petina Pule, zamišljeno golf igralište veličine 72 hektara i elitni turistički kompleks s 2500 postelja. Najviše koristi od prenamjene Muzila na koncu će, dakle, imati investitori, ulagači u elitni turizam. U slučaju prenamjene vojarne Ivašin Nelipić u Sinju, za lokalnu zajednicu izuzetno vrijednom prostoru u neposrednoj blizini centra grada, udruge mladih Sinjana i Sinjanki tražili su da ova vojna nekretnina postane prostor koji će mladima dati kulturne sadržaje. Od 2009. godine tamo su se održavale projekcije filmova, koncerti klasične i rock glazbe, likovne radionice, ali gradska vlast nije im izišla u susret. Na području vojarne planirana je prenamjena u korist javne i društvene namjene, ali većim dijelom prostor je namijenjen investiciji u privatno zdravstvo. U okviru javne namjene na području vojarne trebali bi biti udomljeni Centar za socijalnu skrb, Državni inspektorat, Nastavni zavod za javno zdravstvo Splitsko dalmatinske županije i Hrvatski autoklub, a u okviru zdravstvene namjene planirana je izgradnja jednog ili više domova za stare i nemoćne osobe sa svim potrebnim pratećim sadržajima. Krajem svibnja ove godine Grad Sinj objavio je Javni poziv za iskazivanje interesa za ulaganje u Projekt smještajnih kapaciteta za starije i nemoćne osobe unutar bivše vojarne Ivaniša Nelipića u Sinju. Sinjska mladost, odnosno kultura, ostala je kratkih rukava. Pristup prenamjeni vojnih nekretnina kojim je zajednica u potpunosti zadovoljna možemo naći u gradu Visu, gdje se nalazila vojarna Samogor, svojevremeno najveća na istoimenom srednjedalmatinskom otoku. Na prostoru bivše vojarne gradske vlasti izgradile su nogometno igralište za lokalni Nogometni klub Vis te još jedno igralište s umjetnom travom. Višani s kojima smo razgovarali prilikom održavanja javne tribine o prenamjeni Samogora, bili su više nego zadovoljni ovim rješenjem. Prostorni plan Visa, donesen 2010. godine, na području bivše vojarne planira još i uređenje ugostiteljsko-turističko-rekreacijsko-zdravstvenog centra, odnosno ugostiteljsko-turističke zone Samogor na 12 hektara površine. Također, tamo se namjerava graditi hotel i turističko naselje kapaciteta 2,1 hektara, a investitore će se tražiti međunarodnim natječajem. Građani Visa ocjenjuju da su gradske vlasti dobro izbalansirale javnu i privatnu korist od ove prenamjene, čemu je itekako doprinijela činjenica da je na prostoru Samogora najprije napravljeno nogometno igralište, da bi se potom krenulo u komercijalni dio projekta. Valja istaknuti da je u pitanju rijedak slučaj kad lokalna zajednica javni interes pri prenamjenama vojnih nekretnina smatra zadovoljenim. Zato Muzil zasigurno neće ostati usamljen primjer aktivnog otpora lokalne zajednice zamislima rukovodećih ljudi gradova i općina o prenamjenama vojnih nekretnina.

Da bi javnosti ponudio što više relevantnih informacija o procesu te prenamjene i lokacijama na kojima se ona očekuje, Centar za mirovne studije objavio je u okviru projekta Javni interes – nije na prodaju! kartu napuštenih vojnih objekata (www.vojnaimovina.milimap.com) s preciznim lokacijama 231 vojne nekretnine koje je MORH ocijenio neperspektivnim, zbog čega se sprema njihova prenamjena. U zaključku istraživanja pod nazivom Kome propadaju vojni objekti jedan od autora Kruno Kadrov ističe da se proces planiranja prenamjene vojnih nekretnina do sad odvija(o) kao zatvoreni proces unutar državnih tijela koje donose odluke o prijenosu upravljanja ili vlasništva.

Centar za mirovine studije objavio je kartu napuštenih vojnih objekata (www.vojnaimovina. milimap.com), s lokacijama 231 vojne nekretnine koje je MORH ocijenio neperspektivnim.

Nakon prijenosa lokalnim ili drugim tijelima, obično prije izbora, slijedi, ili se nastavlja, novi zatvoreni proces stvaranja i operacionalizacije razvojnih ideja te planiranje buduće namjene. Te ideje se javnosti predstavljaju jednosmjernom komunikacijom nositelja vlasti putem izjava u medijima – zaključuje se u studiji, uz napomenu da građani po prvi put sudjeluju u procesu planiranja prenamjene tijekom donošenja izmjena prostornoga plana u kojem se definira nova namjena bivšeg vojnog prostora, ali po principu javnoga uvida u već gotovo rješenje. Osim što otvara put netransparentnosti i korupciji, takva praksa gotovo redovito rezultira konfrontacijom lokalnih vlasti sa zajednicama u kojima djeluju, pri čemu na koncu najzadovolj(e)niji ostaje privatni, a ne javni interes. Samo Gradonačelnik zna što će biti s Vlaškom 87 Vlaška 87 i ostali napušteni prostori grada Zagreba pružaju nove mogućnosti i priliku za razvitak grada na europskoj umjetničkoj sceni. Tako je u rujnu 2013. godine, prilikom predstavljanja programa Muzeja ulične umjetnosti, govorio Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba i čovjek koji će odlučiti o budućoj namjeni bivše vojne bolnice. U okolnostima transparentnijeg upravljanja gradskim resursima, buduća namjena bivše vojne bolnice bila bi odavno poznata ili bi o ovoj temi barem bila provedena široka javna rasprava,

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

U društvu spektakla pulska grupa Filji di Bruno Atomiko (Sinovi Brune Langera) na najbolji je način izrazila svoje neslaganje s planovima za Muzil i Brijuni rivijeru. (Fotografije: Dejan Štifanić)

Dani D u Vlaškoj 87, 2014. godine (Fotografije: Bojan Mrđenović)

“Vlaška 87 i ostali napušteni prostori grada Zagreba pružaju nove mogućnosti i priliku za razvitak grada na europskoj umjetničkoj sceni.” — Milan Bandić, rujan 2013.

koju bi inicirala gradska vlast. U okolnostima upravljanja Gradom, kojima smo svjedoci, bivša vojna bolnica s vremena na vrijeme postaje dom umjetničkih ili strukovnih projekata, ali o njezinoj budućnosti rasprava se vodi iza kulisa, daleko od očiju javnosti. Grad Zagreb službeno je postao vlasnik bivše vojne bolnice 2006., kad su tadašnji premijer Ivo Sanader i gradonačelnik Bandić potpisali ugovor o zamjeni nekretnina između države i Grada, pri čemu je Grad dao poslovnu zgradu u Krajiškoj 20, a dobio zemljište i objekte u Vlaškoj 87. U to vrijeme aktualna je bila ideja da se u bivšoj vojnoj bolnici udome četiri srednje škole, o čemu je potpisan i sporazum između Grada Zagreba i Ministartva znanosti, obrazovanja i športa. Resorno ministarstvo sporazumom se obvezalo sufinacirati taj projekt. Četiri škole u Vlašku su trebale preseliti do 2010. godine, ali to se nije dogodilo. Vlaška je, u međuvremenu, prostor za održavanje kulturnih manifestacija, poput dva izdanja spomenutog Muzeja ulične umjetnosti, odnosno manifestacije Dan D, u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva. Mnoga umjetnička i strukovna udruženja stoga su životno zainteresirana da bivša vojna bolnica postane prostor u kojem će krov nad glavom naći zagrebačka alternativna kultura, odnosno da se bivša vojna bolnica pretvori u višenamjenski prostor od kojeg će korist imati cijela zajednica. Razvojna strategija Grada Zagreba, točnije radni materijal na ovu temu iz veljače ove godine, Vlašku 87 spominje tek kao prostor na kojem će se realizirati gradski projekt. Grad Zagreb gospodari znatnim fondom građevinskog zemljišta i građevina, što omogućuje aktivnu ulogu Grada u usmjeravanju i poticanju gospodarskog i prostornog razvoja. Neke od najvažnijih nekretnina u vlasništvu Grada, na kojima se regeneracijom predviđa novi prostorni razvoj, nalaze se u gradskom središtu ili njegovom kontaktnom području: Zagrebački velesajam, blok Badel, kompleksi Zagrepčanka, Gredelj, Paromlin, Vojna bolnica Vlaška i druge – kaže se u radnom materijalu o razvojnoj strategiji Zagreba. U prosincu 2014. godine, Grad je raspisao poziv za nadmetanje za Izradu projektne dokumentacije za prenamjenu prostora u Vlaškoj 87 za potrebe Glazbene škole. Unatoč svim ovim informacijama, zainteresirana javnost još uvijek ne zna što će se dogoditi s bivšom vojnom bolnicom. Na ovo pitanje može odgovoriti samo jedan čovjek, gradonačelnik Milan Bandić, što najbolje govori o načinu na koji Grad upravlja svojim resursima.

Doslje dnost Consist ency

Uz kratak razgovor sa selektorom ovogodišnjeg Salona, arhitektom Hrvojem Njirićem, pozivamo vas da se prijavite na ovaj, po mnogo čemu najzanimljiviji Salon zadnjih godina i pokažete svoju dosljednost.

piše Boris Popović

Najava Zagrebačkog salona arhitekture i urbanizma

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Fotografija: Goran Matijašec

50. jubilarni Zagrebački salon održat će se u Meštrovićevom paviljonu, Domu HDLU, odnosno Džamiji u Zagrebu i otvara se krajem rujna ove godine. Naslov i tema ovogodišnjeg Salona – Dosljednost / Consistency, preuzet je iz naslova nikad napisanog predavanja Itala Calvina iz serije predavanja Six Memos for the Next Millennium (Harvard University Press, 1988.), posthumno objavljenih nakon njegove smrti. Dosljednost je trebalo biti njegovo završno predavanje (Memo) u seriji predavanja/pojmova: lakoća, brzina, točnost, vidljivost i višestrukost. O tome kako je došao na tu ideju i što će se očekivati od sudionika ovogodišnjeg Salona, razgovoramo s njegovim selektorom Hrvojem Njirićem. Kada ste izabrani za selektora ovogodišnjeg Salona, o čemu ste prvo razmišljali? Jedno od osnovnih pitanja je o utjecaju arhitekture u našem društvu te kakvo je stanje na domaćoj sceni u ovom trenutku? Kakav je stvarni upliv arhitekata, pogotovo na

javnu domenu? Želja je i ponovno oživjeti tradiciju gradnje Zagrebačkog paviljona, po uzoru na Serpentine gallery, što je prilikom našeg predstavljanja podržao i gradonačelnik Bandić. Uvjetovanje tog paviljona činilo mi se bitnim zalogom tumačenja arhitektonskih koncepata u javnom prostoru. Time bismo pokazali da arhitektura ima snagu da zaboravljeni ili nedovoljno artikulirani javni prostor uvijek iznova učini dostupnim i interesantnim građanima u obliku mjesta specifičnog urbaniteta. Druga ideja bila je osvijetliti aspekt rada arhitekta koji ne razmišlja isključivo kroz inženjerske sisteme, nego kreativni čin bazira na diskursu koji je umjetničke provenijencije pa se kao takav manifestira na vrlo različite i originalne načine. Jedan od njih je verbalni, odnosno literarni element, koji se ovdje promatra kao demonstracija dosljednosti arhitektonske misli, od onog prvog bljeska do konačne implementacije. Zato i ovom prilikom pozivam arhitekte da esejom (do 250 riječi) pokažu vezu između ideje, razrade i konačnog projekta. Time se posvećuje pažnja elementu struke koji je suviše često zanemarivan pa čak i ako se radi

o prikazu natječajnog rada. Dobar primjer za to su i predavanja arhitekata na kojima smo nerijetko svjedoci vrlo suženog oblika prezentacije. Nadalje, pitamo se što je to agramersko u hrvatskoj arhitektonskoj kulturi – je li to neko opće mjesto ili tome možemo pripisati neku osobitost? Naposlijetku, kani se nastaviti započeti (i naprasno prekinuti) proces internacionalizacije Salona, s krajnjim ciljem etabliranja potpuno međunarodne priredbe u 2018., poput Venecijanskog biennala. Je li to ujedno i prijedlog Arhitektonskom fakultetu da se organizira katedra za književnost ili kreativno pisanje? Koliko mi dozvoljava pozicija profesora na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, inicirao sam proces uvođenja predmeta Kreativno pisanje i retorika. To se, naravno, neće dogoditi odmah, svjestan sam da postoje otpori, ali se nadam da će taj kvalitativni pomak Fakulteta u Splitu na kraju uspjeti. Mislim da je pisanje dobar alat kojim se ideja apstrahira na lingvističkom nivou i posreduje sugovorniku, stavljajući ga u ravnopravnu poziciju iz koje može razumjeti značenje i kvalitetu vašeg rada, ali ga i interpretirati po sasvim osobnom nahođenju. To je način razgovora o arhitekturi pri čemu se određenim fenomenima pridružuju određene jezične oznake, a s druge strane, apstraktna otvorenost takvog mišljenja nudi čitav niz novih mogućih artikulacija. najava zagrebačkog salona arhitekture i urbanizma

Pozivam arhitekte da esejom (do 250 riječi) pokažu vezu između ideje, razrade i konačnog projekta.

Prvo poglavlje u knjizi Itala Calvina, iz koje ste vi za naslov koncepta uzeli nenapisano šesto, zove se Lakoća (Lightness). U njemu se Calvino divi tome kako upravo literatura može biti nepotrebno teška i kako je vrlo lako moguće samom sebi otežati život npr. nespretnom ili pretencioznom rečenicom. Mislite li da je pisanjem eseja o vlastitom djelu moguće olakšati, odnosno pojasniti vlastitu ideju i imati koristi od ovakvog načina rada? To je jedna vrsta katarze kojoj se stvaralac vlastitom odlukom može podvrgnuti, neka vrsta (o)čišćenja. Čitanje nearhitektonske literature može biti značajno u kultiviranju načina razmišljanja koje nije samo tehničke prirode, već ima aspiraciju šireg poimanja svega što nas okružuje. Želja je da ovogodišnji Salon rasvjetli tu intimnu stranu arhitekta, na način da je podijeli s drugima. Je li hrvatski arhitekt spreman ogoliti svoj način rada? Vidjet ćemo u rujnu. Bit će zanimljivo pratiti raznolike putove nastanka arhitektonskog djela. Tko zna kroz kakve ćemo rajske vrtove ili bespuća morati proći... Veselim se prijavama, rok je do kraja srpnja, a otvorenje će biti krajem ljeta. Bilo bi dobro da to postane uvriježeni datum održavanja Salona što ćemo nastojati regulirati Poslovnikom salona kojeg upravo izrađujemo. Razgovor s kolegom Njirićem o iskustvima s ovogodišnjeg Zagrebačkog salona, koja će nam sigurno otvoriti još mnogo zanimljivih tema, nastavit ćemo u sljedećem broju.

Fotografija: Davor Bolant

piše Ana Franjić

Najave

Trienalle kiparstva

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Od srpnja do rujna u gliptoteci HAZU bit će izložen izbor najzanimljivijih radova skulpturalne prakse, pristiglih na ovogodišnji natječaj Trijenala kiparstva. Ocjenjivački sud dvanaeste po redu natječajne izložbe u sastavu je: prof. Peruško Bogradnić, Feđa Gavrilović, prof.dr. Leonida Kovač, Vesna Mažuran Subotić i prof. Viktor Popović. Uz novčane nagrade (Veliku nagradu i tri jednakovrijedne nagrade Trijenala) te nagrade posjetitelja i međunarodne udruge likovnih kritičara UNESCO-a, ova manifestacija duge tradicije nudi i sažetu samostalnu izložbu dobitniku Velike nagrade na idućem Trijenalu, tako da ćemo ove godine uživo vidjeti rad pobjednika XI. izdanja, Igora Rufa. O svom radu, koji se odmiče od uobičajenog poimanja kiparskog djelovanja i koketira sa zvučnom umjetnošću, ispričao je nešto više sam autor: “Na Trijenalu ću izložiti rad koji se zove Pećina, a radi se o prostorno specifičnoj instalaciji u kojoj ću izvesti performans. U Gliptoteci ću izgraditi pećinu koja sadrži sve što mi je potrebno za preživljavanje, a na gitari izvodim pjesmu u kojoj pjevam o svom životu u toj pećini. Tom radu prethodio je rad istog naziva, koji sam izložio u veljači u Galeriji AŽ, no tu se radilo o videouratku, tj. videoperformansu. Na neki način, taj rad mi je sada poslužio kao skica za live izvedbu. Kao i svakom dobitniku Velike nagrade Trijenala pružena mi je prilika da samostalno izlažem u prostoru Galerije IV, a s obzirom da se radi o Trijenalu kiparstva izazov mi predstavlja to što rad koji izlažem na neki način balansira između medija. Mislim da je zbog tog ispipavanja i natezanja medija Trijenale hrvatskog kiparstva zanimljivo, jer se probijanjem te zadatosti, koja je u samom nazivu izložbe, dovodi u pitanje što kiparstvo jest.” (http://thk.hazu.hr)

Screenshot iz arhivskog videa (David Oguić i Tomislav Sokać)

Dan D Šesti po redu međunarodni festival dizajna Dan D ove godine održat će se od 3. do 5. srpnja u prostorima bivše vojne bolnice u Vlaškoj ulici, nastavljajući tako praksu oživljavanja napuštenih zagrebačkih prostora. Festival predstavlja svekoliko područje dizajnerske prakse: produkt dizajn, dizajn vizualnih komunikacija, modni dizajn, dizajn interakcija, ilustracije te konceptualne i multidisciplinarne projekte, a tema najnovijeg izdanja je arhiviranje. Ovogodišnji festival tako će se baviti pristupima dokumentiranju i interpretaciji, odnosno reinterpretaciji, dizajnerskog nasljeđa. Kroz različite dokumentacijske medije bit će predstavljeni recentni autorski projekti koji tematiziraju povijest dizajna, a iz uspostavljenog dijaloga sudionika probat će se iščitati kako različiti pristupi u konačnici formiraju ili recipročno utječu na suvremeno stanje stvari u dizajnu. Kao i prošlih godina, uz Fotografija: Bojan Mrđenović

glavni događaj – izložbu mladih autora (D-izložbu) – festival predstavlja i prodajnu (D-market) izložbu, regionalnu izložbu Young Balkan Designers (koja je trenutno na turneji po regiji i Europi pod nazivom Common Grounds), a održat će se i popratna predavanja te radionice koje će se baviti mogućnošću stvaranja sveobuhvatnog hibridnog arhiva dizajna.

Radionica Arhitektura i vrijeme

najave

Radionica zvuka Arhitektura i vrijeme, organizirana uz potporu Goethe instituta, održat će se u periodu od 31. kolovoza do 4. rujna u Starom Gradu na otoku Hvaru pod vodstvom hrvatske umjetnice zvuka (s trenutnom adresom u Berlinu) Ksenije Ladić i njemačkog glazbenika Dirk Dresselhausa (Schneider TM). Sudionici radionice istražit će i povezati parametre arhitekture i vremena kroz zajednički nazivnik glazbe, a zatim ga materijalizirati u formi audiouratka, to jest zvučnog pejzaža. Arhitektura Farosa kontrapunktirat će se aspektom vremena kroz širok spektar mogućih zvučnih struktura – odjekom daleke povijesti samoga grada, ali i odjekom materijala od kojih je grad sazdan, igrajući se sa strukturama arhitektonski specifičnih prostora. Iz mnoštva prijava iz cijele Europe odabrani su sudionici s prethodnim iskustvom rada u audio softveru, zainteresirani za field recording. Radovi polaznika bit će predstavljeni na audioizložbi na kraju radionice. (www.ksenijaladic.com, www.schneidertm.net)

Fotografija: Matija Vojvodić

Audioart 06 Još jedno, šesto izdanje na kraju popisa zanimljivih ljetnih događanja je Audioart 06, međunarodni festival eksperimentalne i improvizirane glazbe u organizaciji udruge Kulturban, koji će se održati od 27. do 29. 08. u Muzeju suvremene umjetnosti Istre (MSUI) u Puli. Tijekom tri dana, festivalski program ozvučit će Pulu nizom koncerata eksperimentalne glazbe, soundart performansa i zvučnih instalacija. Ove je godine fokus na autorima iz Hrvatske. Umjetnički voditelj Alen Sinkauz kurirao je raznovrsan line up pa ćemo tako uživati u nastupima Papandopulo kvarteta, Bojana Gagića, Miodraga Gladovića, JMZM, Tanje Vrvilo i uvijek hipnotizirajućeg Damira Bartola Indoša. Na programu je i predstava Hoerspiel – mala igra za slušanje (i gledanje) radiofonijskog teatra autorice Pavlice Bajsić, koja spaja teatar i eter (Theater + Aether = Thaether). Na festivalu gostuje i par stranih imena: Spelunker (Italija), Regolith (Austrija) te trubač Franz Hautzinger i klarinetistica i umjetnica glasa Isabelle Duthoit (Austrija), čiji je nastup organiziran u suradnji s Multimedijskim institutom MAMA. (www.audioartfestival.com)

Fotografije: Zhel

Edukacija arhitekata u području projektiranja zgrada gotovo nulte energije Kroz ovaj projekt organizirat će se edukacija kroz 4 jed nodnevne radionice koje će biti održane u Zagrebu, Rijeci i Čakovcu. Osnovni je sadržaj edukacije razmatranje suvremenih rješenja energetskog koncepta zgrada kako pri obnovi postojećih, tako i pri gradnji novih zgrada. Edukacija obuhvaća i zakonodavni okvir, nove materijale, projektiranje zgrada gotovo nulte energije, suvremene energetske koncepte u zgradama, energetsku obnovu zgrada, energetsku obnovu zgrada zaštićenih spomenika kulture te mogućnosti korištenja sredstava EU i HR fondova za projekte povećanja energetske učinkovitosti i korištenja obnovljivih energetskih izvora. Teme radionica namjenjen su za arhitekte, ali i za sve sudionike u gradnji.

Fotografija: Andrija Mudnić

Stručni suradnici u programu edukacije:

Termini održavanja edukacije:

Željka Hrs Borković, dipl.ing.arh. – voditeljica projekta i edukacije, energetski pregledi i energetska obnova zgrada, primjeri iz EU

12.9.2015. Zagreb 26.9.2015. Čakovec 3.10.2015. Rijeka 24.10.2015. Zagreb

dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh./Nada Marđetko Škoro, dipl.ing.građ. – područje građevinsko-tehničke regulative Toni Borković, dipl.ing.arh. – gradnja suvremenih niskoenergetskih i gotovo nula energetskih zgrada Mirna Sabljak, dipl.ing.arh. – energetska obnova zgrada zaštićenih spomenika kulture

Zajedno čuvamo okoliš – sufinancirano sredstvima Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

Goranka Tropčić Zekan, dipl.ing.stroj. – suvremeni energetski sustavi u zgradama

Radionice organizira Udruženje hrvatskih arhitekata.

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

U sklopu pripreme radionica, izradit će se skripte za polaznike s kompletnim stručnim predavanjima. Dodatno će se tiskati edukativna brošura s osnovnim informacijama iz ovog područja kao jednostavan i praktičan priručnik namijenjen svim sudionicima u gradnji.

Monstranca Nevena Bilica

IZLOŽBA

fotografije Damir Žižić

piše Boris Popović

Kitty, kitty, kitty. Come on, baby. That’s a kitty. — Alien (1979) , r. Ridley Scott Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

3. lipnja 2015. godine u Laubi, otvorena je izložba Nevena Bilića pod nazivom Monstranca. Velika posjećenost, bez obzira na večer prije produženog vikenda, potvrdila je važnost ovog umjetnika za kulturnu scenu Zagreba, njegove kolege, studente i prijatelje. Bilić je izložio tri Monstrance i jednu stariju skulpturu iz 2012. Autoportret bez brade koja se, prema riječima Autora, stvorila u Laubi dan prije otvorenja. Monstrance su se prvi puta pojavile prije četiri godine i bile su male, visine oko 30 centimetara. Od tada do ovog otvorenja znatno su narasle i, iako naizgled fizički slične onim malima, promijenile su značenje, izvrnule prostor i postale beskonačne. Kako u ovom našem trodimenzionalnom prostoru, tako i u dimenziji iza nas, prelazeći iz jedne u drugu, postojeći istovremeno i tamo i ovdje i sve

to na zaprepaštenje svakog malo pažljivijeg promatrača. Pokušamo li Monstrance (Pokaznice) opisivati, sve je normalno dok pišemo da su sastavljene od tipskih komada izlivenih u laganoj poliesterskoj smoli, da su ti komadi različitih oblika i stilova s (doslovno) uvrnutim ornamentima i da se fraktalno granaju u širini od nekoliko metara (ali i puno dalje). Mozak se počinje buniti jer ne može istovremeno sagledati cijelu Monstrancu, a racio fizičkog se bori s istinom da prostor nije samo ono što vidimo. I još kada shvatimo da je ovdje i prostor oko/između Monstrance drukčiji, da se mijenja (postaje njome određen), kako završiti nego s i tako dalje... bez da se usudimo pitati što nam one točno pokazuju. Ili je Monstranca samo jedna?

intervencija u prostoru

Duga: Ljubi bližnjeg i bližnju svoju fotografije Zorana Bebić Juričić

17.svibanj 2015. Jutros je pred Hrvatskom biskupskom konferencijom osvanula LGBT duga kojom su anonimne osobe željele prenijeti poruku ljubavi i mira te nužnosti uzajamnog poštovanja među građanima i građankama, a sve to povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije. Unatoč tomu što je grad Zagreb, baš kao i drugi gradovi diljem Republike Hrvatske, prepun pogrdnih, diskriminatornih i uvredljivih poruka, gradskim službama bilo je prioritetno ukloniti poruku ljubavi i mira. piše Ana Brakus (izvor:Libela.org)

dizajn

Ilica za uvijek

Novi signalizacijski sustav oznacavanja

ulica i kucnih brojeva u Zagrebu

piše Dejan Kršić

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Fotografija: Andrija Mudnić

Sredinom 2013. na ulicama Zagreba počele su se pojavljivati nove ploče s nazivima ulica i kućnim brojevima. Kao i u slučaju nogometa ili politike, svako je tad iznenada postao stručnjak za tipografiju i signalizaciju i smatrao da ima što reći o tom projektu, pa smo tako u medijima slušali i čitali razne književnike, povjesničare, jezikoslovce, kolumiste i opinion-makere kako iznose svoje stručne stavove o tome što im se u tom rješenju sviđa ili, još češće, ne sviđa. Tako je i poetski razbarušeni novinski kolumnist samouvjereno, kako to sa slavnim piscima često biva, ustvrdio da su: nove ploče, a naročito brojke na njima, nepregledne, izrazito loše dizajniranog fonta (oblika i vrste slova, ako tko ne zna što je font). U povijesti Zagreba nije bilo nečitljivijih. Pritom je prozvao i Hrvatsko dizajnersko društvo da se nije pobunilo, a loš bi ih se dizajn, valjda, trebao ticati. Ako preskočimo činjenicu da je iz teksta vidljivo da ni sam pisac u stvari ne zna baš točno što je font, nego se oslanja na kolokvijalnu upotrebu pojma, nejasno je kojim se kriterijima, osim osobnog ukusa, u svojoj ocjeni vodio.

Narudžba najstručnijima Kao što je poznato, po narudžbi Grada Zagreba, projekt nove tipografije i signalizacijskog sustava ulica i kućnih brojeva realizirali su tipograf Nikola Đurek i grafički dizajner Damir Bralić, naravno u suradnji sa stručnim službama Grada. Đurek, docent na Odsjeku dizajna vizualnih komunikacija Umjetničke akademije u Splitu, nesumnjivo je naš najveći stručnjak u području tipografije, autor niza pisama od kojih su mnoga nagrađena na različitim domaćim i svjetskim izložbama i revijama dizajna. Nakon školovanja u Zagrebu i Italiji, završio je magistarski studij na Kraljevskoj akademiji u Haagu te doktorirao u Zagrebu. Pokrenuo je i prvu domaću digitalnu slovolivnicu Typonine s web-stranicom www.typonine.com posredstvom koje i prodaje, odnosno, da budemo precizni, licencira niz svojih fontova. Predstavnici dizajnerske struke i HDD-a kao strukovnog društva, mahom su čvrsto stali iza projekta, ne tek zbog Đurekove reputacije, nego upravo zbog svijesti da dizajn nije isto što i oblikovanje i da se ne ocjenjuje isključivo, čak niti prvenstveno, kategorijama sviđanja i nesviđanja. Dizajneri

Primjeri brojeva i slova (Prezentacijski materijal autora)

dizajn | Ilica zauvijek

Jamranjima da zbog direktne narudžbe rješenja nismo imali prilike vidjeti svu raskoš talenta i ideja domaćih dizajnera, možemo odgovoriti i jednom jednostavnom protutvrdnjom — oznake ulica ili registarske pločice automobila uopće nisu mjesto za iskazivanje dizajnerske kreativnosti. Tu dizajn treba biti nevidljiv, prisutan u onim detaljima koje, na prvu, ne vidimo.

su bili zadovoljni i stoga što je takav velik zahvat uopće iniciran i, uz sve probleme, relativno konzekventno proveden. Danas, kad su se ljudi priviknuli i strasti smirile, možda ipak možemo realnije ocijeniti dosege čitavog projekta, kad je već širom grada postavljen velik broj oznaka i vidimo njegovu najveću snagu upravo u činjenici da je riječ o implementaciji jednog koherentnog sustava. Upravo zato i velik dio kritika pada. Još 2012. nadležne su institucije Grada Zagreba pozvale kolegu Đureka da im pomogne u tipografskom obnavljanju, odnosno izradi replika starih ploča koje su postojale u staroj gradskoj jezgri, Gornjem gradu i pojedinim ulicama najužeg centra Donjeg grada. Ako su uopće imale neku boju, do tad su sve ploče različitih oblika i tipografskih rješenja iz različitih vremena, bile u tradicionalnom zagrebačkom, plavo-bijelom kodu. Najednom je netko otkrio austrougarsku tradiciju bijelih ploča s crvenim obrubom i crnim (kasnije tamnoplavim) slovima. Unatoč polovičnosti tog rješenja, ono je predstavljalo početak suradnje na razvoju novog sustava signalizacije. Jedna od primjedbi odnosila se na direktnu narudžbu rješenja. Mada se često ponavlja da su javni natječaji najbolji i najdemokratičniji oblik realizacije velikih javnih poslova i zadataka, činjenica je da su kod nas u području dizajna otvoreni javni natječaji uglavnom neuspješni. Često se puno energije, vremena i novca trošilo da bi se dobila, u biti, polovična rješenja. Ovakvi zadaci signalizacije – baš kao i nedavna priča s izradom rješenja automobilskih registarskih pločica – predstavljaju visokospecijalizirane dizajnerske zadatke za realizaciju kojih, nažalost, još uvijek nemamo puno relevantnih autora, a smatram da bi u ovakvoj ekonomskoj situaciji, ali i trenutku razvoja domaćeg dizajna, doista bilo neprimjereno pa i kontraproduktivno organizirati međunarodne natječaje. Pojedinačnim jamranjima da zbog direktne narudžbe rješenja nismo imali prilike vidjeti svu raskoš talenta i ideja domaćih dizajnera, možemo odgovoriti i jednom jednostavnom protutvrdnjom: oznake ulica ili registarske pločice automobila uopće nisu mjesto za iskazivanje dizajnerske kreativnosti. Tu dizajn treba biti nevidljiv, odnosno prisutan u onim detaljima koje na prvu ne vidimo, ali koji stvaraju cjelokupan dojam.

Detalji slova iz pisma “Ilica” koji su preuzeti iz gore prikazanih secesijskih predložaka i reinterpretirani u duhu suvremene signalizacijske tipografije (Prezentacijski materijal autora)

Ilica za Zagreb Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Jedna od inicijalnih kritika bila je da su natpisi pisani presitnim pismom. Kad danas – za razliku od dosadašnje situacije gdje oznaka nije bilo, ili su bile oštećene, prljave, zarđale, u nizu raznih oblika i veličina, postavljane na najrazličitije načine – gotovo svaka ulica, kuća i ulaz, imaju svoju, relativno konzistentno postavljenu oznaku, jasno je da one doista ne trebaju biti ogromne. Veličina i pozicija informacija na pločama jasno su strukturalno definirane i tipografski kodirane, što uz materijal i kvalitetu izvedbe, kontrast tamnoplave boje podloge i bijelih slova i prije svega čitljivosti pisma, osigurava utilitarnu komunikacijsku funkciju. Prema aktualnim standardima unutar signalizacijske tipologije pisama, oblikovano je novo tipografsko pismo visoke čitljivosti. Pismo, koje je autor nazvao Ilica, suptilno se veže na lokalnu tipografsku tradiciju i kvalitetne primjere iz prošlosti, prvenstveno natpise i potpise arhitekata i projektanata (uglavnom secesijskih) zgrada, još uvijek prisutnih na fasadama zagrebačkih zgrada. Upućivane su primjedbe zašto se pismo temelji upravo na secesijskim uzorima? S jedne strane, poznato je da u Zagrebu nikad nismo imali baš jedinstven, cjelovit sustav označavanja. Različiti oblici i tipografska rješenja tabli s nazivima ulica bili su paralelno u upotrebi, a u označavanju kućnih brojeva vladalo je još veće šarenilo. K tome, Zagreb nema neki jasan tipografski identitet, dakle i bilo koja druga povijesna referenca na izvjestan bi način bila podjednako arbitrarna. U izboru secesije ipak ima neke jasne logike, jer ne samo što secesija predstavlja prvi moderni stil 20. stoljeća, nego i širi centar grada i Donji grad u svom današnjem obliku u velikoj mjeri doista nastaju u to doba, početkom stoljeća. Međutim, u tipografskom smislu ta je secesijska referenca veoma blaga, nenametljiva, uočljiva tek u oblicima pojedinih znakova (A, B, K, P, R, k, 4 …). Pismo Ilica oblikovano je kao porodica od pet rezova (različitih po širini slovnih znakova i debljini poteza), od kojih svaki ima definiranu ulogu u sustavu ploča. Smatram da bi bilo veoma dobro da se osim za tisak, odnosno web,

prilagođene verzije tog tipografskog pisma iskoriste i za druge potrebe signalizacije, identiteta i komunikacija službenih institucija Grada Zagreba. Također, bilo bi razumno da se realizira usklađen sustav nove turističke signalizacije. Postojeće rješenje, koje je 2008. godine izradio Zavod za prometnu signalizaciju zagrebačkog Fakulteta prometnih znanosti, generalno je kritizirano kao katastrofalno, nametljivo u prostoru. Nosači s pločama često su postavljani na loše odabranim mjestima, a oblikovanje je bilo nezanimljivo pa i zastarjelo već u trenutku postavljanja.

Zagreb nema neki jasan tipografski identitet pa bi i bilo koja druga povijesna referenca bila podjednako arbitrarna. U izboru secesije ima neke logike, jer ne samo što secesija predstavlja prvi moderni stil 20. stoljeća, nego i širi centar grada, ali i Donji grad koji u svom današnjem obliku u velikoj mjeri nastaje u to doba. U tipografskom smislu secesijska referenca veoma je blaga, uočljiva tek u oblicima pojedinih znakova.

Praktični problemi

Konačni dizajn (Prezentacijski materijal autora)

dizajn | Ilica zauvijek

Jedan stručan prigovor dizajnerima odnosio se i na navodna preimenovanja pojedinih ulica, koja stanovnicima donose nepotrebne troškove promjene službenih dokumenata. Kao prvo, tu nikako nije riječ o dizajnu, nego o dosadašnjoj nesustavnosti samog načina imenovanja ulica u gradu, što je onda predstavljalo problem i za dizajn. Nisu dizajneri i dizajnersko rješenje nametnuli promjenu iz npr. Matičine u Ulicu Matice hrvatske, nego se ulica oduvijek službeno i zvala Ulica Matice hrvatske, dok se kolokvijalno nazivala Matičina, baš kao što se i Ulica kralja Zvonimira naziva Zvonimirovom, a ulica grada Vukovara Vukovarskom. Kako do nedavno nije postojao organiziran i kontroliran sustav oblikovanja ploča, stjecajem okolnosti izrađivane su i postavljane ploče s različitim, u biti neslužbenim nazivima i s često ad hoc dizajnerskim rješenjima. Ukoliko bi teksta bilo previše, naziv bi bio skraćen ili bi pismo, naravno, samo mehanički suzili. O čitavoj problematici naziva ulica, odnosno sustavnog rješenja njihovog oblikovanja na pločama, zorno svjedoči podatak da najduži pojam u nazivu ulica ima čak 37 znakova (hrvatskih branitelja Domovinskog rata), a najkraći tri (poput Gaj, Dol, Lug…). Na početku naziva još se pojavljuju pojmovi poput Cesta, Klanac, Park, Perivoj, Prolaz, Put, dok se pojmovi Aleja, Avenija, Odvojak, Ogranak, Poljana, Prilaz, Stube, Šetalište, Trg i Ulica nekad javljaju na početku, a nekad na kraju naziva. Sve to, naravno, stvara i niz oblikovnih problema koje su autori uspješno riješili. Element koji je za komunikaciju, identitet grada, samu svijest i znanje stanovnika (pa onda i turista) izuzetno važan, predstavlja činjenica da su na velikim pločama, uz sam naziv ulice, po prvi put redovito ispisani i osnovni podaci o

osobi ili mjestu prema kojem je ulica dobila ime. To predstavlja značajan doprinos općoj edukaciji, poznavanju i upoznavanju grada. I ti novi podaci ponekad su izazvali iznenađenje i nevjericu, kao na primjer kad su stanovnici ulice, koja se kolokvijalno skraćeno naziva Vojnovićevom, iznenada shvatili da njihova ulica ne nosi ime pisca Ive Vojnovića, nego njegova manje poznatog oca Koste. Za formuliranje i unos samih podataka na ploče, pa tako i eventualne sadržajne greške koje im se pripisuju, naravno nisu niti zaslužni niti odgovorni sami dizajneri nego službe Grada i njihovi stručni suradnici, mahom članovi HAZU-a i sličnih institucija. Sama produkcija ploča riješena je web-aplikacijom koja generira pdf za tisak, čime se uz brzinu i jednostavnost proizvodnje osigurava kvaliteta i konzistentnost dizajna uz poštivanje/očuvanje postavljenih standarda. Treba pohvaliti i izvedbu ploča u tehnici emajla, kao i tehničko rješenje načina postavljanja na zid pri kojem se ne vide nikakvi držači niti vijci. Naravno, konkretna implementacija čitavog projekta suočava se i s nizom problema koji u velikoj mjeri proizilaze iz (ne)informiranosti, vizualne kulture, odnosno svijesti i savjesti onih koji na fasade postavljaju oznake (ponekad previsoko ili prenisko, s pogrešne strane ulaza, tamo gdje im je lakše, a ne gdje bi, prema pravilima o postavljanju, trebali itd.). Poseban problem u samoj proizvodnji javio se kod ploča s nazivima ulica i trgova koje se postavljaju na stupove. Zbog razlike u tehnici izvedbe (emajlirane ploče na zidovima i aluminijske ploče s reflektirajućom folijom na stupovima), dogodilo se da je ista definicija boje (RAL 5003, kobalt plava) rezultirala sasvim drukčijim dojmom boje. Naime, boja tiskana na reflektirajućoj foliji je pretamna, djeluje gotovo crno. Nažalost, proizvođač ploča taj pomak u tisku boje nije na vrijeme korigirao.

Element koji je za komunikaciju, identitet grada, samu svijest i znanje stanovnika (pa onda i turista) izuzetno važan, predstavlja činjenica da su na velikim pločama, uz sam naziv ulice, po prvi put redovito ispisani i osnovni podaci o osobi ili mjestu prema kojem je ulica dobila ime. To predstavlja značajan doprinos općoj edukaciji, poznavanju i upoznavanju grada.

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.

Linije i zone Ipak, u samom sustavu postoje i dva problema koja treba istaknuti. Jedan je čisto dizajnerski, a drugi problem sustava u cjelini. Mnogi dizajneri dovode u pitanje svrsishodnost vertikalne linije koja se na pločama s nazivima ulica, kao i onima s kućnim brojevima, javlja s lijeve strane i čini im se kao nepotreban ukras. Nasuprot tom stavu možemo ustvrditi da ta linija daje jedan vizualni naglasak, ali i da predstavlja maksimalnu redukciju nekad sveprisutnog bijelog obruba. Na taj način sustav signalizacije istodobno zadovoljava zahtjeve povijesne utemeljenosti, kontinuiteta i poštivanja tradicije kao i one inovacije i napretka u skladu sa suvremenim oblikovnim principima. Ono što doista vidim kao problem jest da je u samom dizajnerskom rješenju taj razmak između bijele vertikalne linije i početka teksta, ne samo optički nego i doista matematički, premalen. Tako često dolazi do pretjerane i neprimjerene nabijenosti samog teksta, odnosno brojeva, na tu vertikalnu liniju. Kod velikih ploča s nazivima ulica taj problem je nešto manji, ali se zato gotovo redovito javlja kod pločica s kućnim brojevima. Drugi problem je strukturni i u stvari je riječ o problemu zoniranja grada i tretmanu signalizacije. Urbana tekstura, način komunikacije, korištenja javnih površina, prometa, razlikuju se u različitim dijelovima grada: na starom Gornjem gradu, u širem središtu, u novim prekosavskim naseljima, itd. To nije tek problem dizajnera (koji su tom problemu trebali ipak fleksibilnije pristupiti), nego prvenstveno naručitelja, projektnog zadatka i općenito gradske politike. Bilo bi dobro da se unaprijed razmišljalo pa onda i u projektnom zadatku sugeriralo i zatim provelo određeno zoniranje grada. U novim naseljima velikih stambenih blokova, posebno novih zgrada s fasadama od stakla i čelika (npr. novi blok između autobusnog kolodvora i Gredelja), primjetni su problemi s postavljanjem standardnog oblika metalnih ploča. K

tome, one svojim dimenzijama (namijenjenim prvenstveno komunikaciji s pješacima) često ne omogućuju detektiranje kućnog broja s ceste i iz automobila koji tamo ipak predstavljaju dominantan oblik prijevoza. Dijelom i zbog protesta stanovnika, kad se dignula medijska halabuka oko uništavanja naših starih pločica, Gornji grad je jedini dobio poseban tretman pa je tamo zadržan stari oblik oznaka / ploča, koje su u jednom trenutku od plavo-bijelih ili sive boje metala, dobile naše tradicionalne austro-ugarske boje. Postoji tu i jedno općenito konceptualno pitanje. Nedavno je u sklopu pripremnog programa ovogodišnjeg Dana D u Zagrebu gostovao, i u kući arhitekture Oris održao predavanje, poznati francuski tipograf Jean François Porchez, autor projekta signalizacije pariškog javnog prijevoza. Nakon predavanja upitao sam ga što misli o signaizaciji u Zagrebu. Uz smijeh je odgovorio da ga to ovih dana svi pitaju. Njegova primjedba bila je gotovo kulturno, odnosno ideološki utemeljena. Prema njegovom sudu, nazivi ulica stvar su grada, gradske uprave pa tako i jasnog, jedinstvenog sustava signalizacije. Međutim, brojevi kuća pripadaju arhitekturi kuće, njezinom specifičnom identitetu i stoga, po njegovu sudu, nema potrebe za uspostavljanjem i nametanjem jednog sustava. Šarenilo rješenja odaje živost i dinamiku grada i arhitekture. Porchez naravno govori iz pariške tradicije i općenito kulture u kojoj se na takve stvari pazi. Kod nas ne samo da ni arhitekti ni stanari uglavnom ne paze na takve detalje, nego je sasvim prihvatljivo da kuće desetljećima nemaju dovršene fasade (kao što dobro znamo, svijet fasada završava negdje na obalama Krke).

Ovakve velike projekte ne bi trebalo shvaćati kao pitanje relativno kratkoročnog angažmana. Gradske vlasti trebale bi nastaviti s razvojem projekta i u konkretnoj realizaciji provoditi takvu politiku koja bi osigurala očuvanje rijetkih, starih ploča koje imaju neku povijesnu i ambijentalnu vrijednost, ali i dopustiti da se u sklopu arhitektonskog rješenja misli i o specifičnim načinima i oblicima signalizacije same zgrade ili bloka. Za to je nužna i partnerska suradnja arhitekata i dizajnera, koju i ovakvim prilozima u novoj seriji časopisa Čovjek i prostor želimo promovirati.

...Sve dolazi iz ljubavi prema književnim formama. Poezija je prekrasna, ali prazan prostor na stranici može biti jednako dirljiv kao i sam tekst. Na primjer, kada Miles Davis ne svira, presječe te tišina. —Jim Jarmusch

The Jarmusch Way: Spirituality and Imagination in Dead Man, Ghost Dog and The Limits of Control, Julian Rice, 2012

Sljedeći broj časopisa Čovjek i prostor izlazi početkom listopada.

Čovjek i prostor | br. 01–04 | srpanj 2015.