David Trueba: Četiri prijatelja

Page 1



David trueba: ÄŒetiri prijatelja


KNJIGA 45 Izdanje u projektu: Europski roman od Atlantika do Baltika

david trueba četiri prijatelja Cuatro amigos MeandarMedia Zagreb 2011. za NAKLADNIka Branko Čegec UREDNIK Branko Čegec PRIJEVOD Jana Milić LEKTURA/KOREKTURA Jasmina Han prijevod djela NAKLADNik

DIZAJN

MeandarMedia/Tomica Zobec Kika Graf Zagreb

PRIJELOM TISAK

Copyright © 1999 by David Trueba Copyright © MEANDARMEDIA 2011 za hrvatski prijevod Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 795910 ISBN 978-953-334-003-6 Printed in Croatia 12/2011

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.


Četiri prijatelja david trueba sa španjolskoga prevela Jana Milić



Eduardu TerĂĄnu, jer me primio u najboljem druĹĄtvu.



Ljubavi moja, ljubavi moja. I rijeÄ? odzvanja u praznini. I samuje se.

Vicente Aleixandre



Prvi dio DVADESET TISUĆA MILJA POD GASOM



1.

Uvijek sam sumnjao da je prijateljstvo precijenjeno. Kao i sveučilišno obrazovanje, smrt ili dugački kurci. Mi, ljudska bića, izdižemo pojedine klišeje kako bismo pobjegli od nevažnosti svojih života. Zato se prijateljstvo predstavlja krvnim zakletvama, vječnom odanošću, a i mistificira se kao drugi oblik ljubavi, dublji od vulgarne privrženosti parova. Veza baš i nije toliko čvrsta, jer je popis izgubljenih prijatelja uvijek duži od popisa održanih prijateljstava. Blasov nam je otac znao govoriti da je povjerenje u druge osobina slabića, ali, naravno, za njega je svaki nagovještaj čovječnosti bio gotovo jednak pederluku. Bio je umirovljeni pukovnik svima poznatih nacističkih sklonosti, stoga nismo pridavali previše značaja njegovu mišljenju. U biti, mudrije su zvučale riječi koje nam je viknuo neki pijanac u krčmi: “Ja prijateljima ne prepričavam svoje nedaće; ako se ‘oće zabavit, nek’ si jebu mater.” 11


DAVID TRUEBA

Prijateljstvo mi se oduvijek činilo poput šibice koju je bolje ugasiti prije nego što ti spali prste, pa ipak, tog ljeta ne bih bio mogao zamisliti dane bez Blasa, bez Claudija, bez Raúla. Mojih prijatelja. Claudija smo već jedan sat čekali u El Mañu, pa iako smo se u početku odlučili na oprez (jednu coca-colu i dvije vode), malo kasnije već su se nizale prazne pivske čaše i već smo pojeli toliko porcija pilećih krilaca da smo u svakom trenutku mogli poletjeti. Jednog smo dana računali i zaključili da smo više vremena provodili čekajući Claudija nego s njim. Čekanje Claudija bio je sastavni dio odnosa s Claudiom. Čekanje Claudija bio je naš najuobičajeniji način provođenja vremena s Claudiom. – Ja nikad ne kasnim, jer dok te ljudi čekaju, misle o tebi i sigurno ti pronađu sve mane. Kad dođeš, možda su već poželjeli otići. – Raúl, nesiguran koliko i točan, bio je najbjesniji zbog kašnjenja. Visok, crne kose prorijeđene na sljepoočnicama, što je prikrivao uz pomoć pažljivo namještene neuredne frizure, očiju tamnih poput školske ploče, skrivenih iza naočala s crnim plastičnim okvirom, koje je opet nervozno skinuo. Namrštio se s visine svojih gotovo metar i devedeset, tankih i klimavih kostiju koje su se održavale s naizgled jednakom čvrstoćom kao kula od čačkalica. Nogom je lupio svoju pretjerano veliku putnu torbu koja je zauzimala pet ili šest puta više mjesta nego moja i Blasova zajedno. 12


ČETIRI PRIJATELJA

– Što nosiš u njoj, cijelu kuću? – pitao sam ga. – Najnužnije, samo ono najnužnije. – Najnužnije ne može toliko zauzimati – tvrdio je Blas. – Da znamo kamo idemo – objasnio je Raúl – bio bih odabrao između ljetne i zimske odjeće, ali, naravno, budući da vi volite avanturu... – Da znamo kamo idemo, putovanje ne bi bilo zabavno... – Kolovoz je, koji će ti kurac zimska odjeća? – ispitivao ga je Blas. – Ovisi o mjestu, noću zna zahladiti. Blas i ja smo se pogledali, bilo nas je strah nagađati sadržaj Raúlove torbe, jedva zatvorene, s patentom koji samo što se ne raspukne, poput šlica pornoglumca. A Claudio nikako da dođe. Svi smo trebali biti nestrpljivi da što prije krenemo na naše putovanje. Dugo smo ga planirali, mi koji smo mrzili planove, da bismo ga na kraju sveli na beznačajan dogovor na koji se netko usuđuje kasniti. Međutim bila je to Claudiova glavna vrlina. Ne pridavati važnost ničemu. Barem naizgled. Na taj se način izbjegavaju patnje. Claudio je bio mozak operacije, on je i pronašao kombi u oglasniku Segunda Mano1. Radilo se o nissanu jednog dostavljača sireva koji je, prema brojaču kilometara, prešao pola svijeta, ali koji će, prema 1

Španj. – druga ruka 13


DAVID TRUEBA

Claudiovu njuhu za mehaniku, crknuti tek pet minuta poslije nas. Kako bi ga isprobao, potegnuo je sto sedamdeset na obilaznici. Vlasnik me primio za koljena i obliven hladnim znojem priznao da je njegova namjera bila prodati ga dok je još živ. Kad smo se vratili kući, sretni s našom kupovinom, Claudio i ja zabavljali smo se smišljajući imena za našu pustolovinu: Put na pičku. Put u središte bedara. Put oko guzice za osamdeset dana. Dvadeset tisuća milja pod gasom. Zamisao je bila da ne odredimo rutu. Postojao je datum polaska, ali ne i povratka. Maštali smo o tome da će kraj putovanju doći tek kad nas četvorica, smlavljeni od umora, popustimo pred uzvikom: Dosta više, ne možemo se zabavljati bolje od ovoga! Bili smo svjesni zamke, imali smo na raspolaganju samo petnaest posljednjih dana kolovoza da dostignemo takvo stanje, ali petnaest dana zajedno, a pogotovo petnaest noći, činilo nam se poput vječnosti. Jedine granice bile su sam planet i naša izdržljivost. Kad smo Raúlu i Blasu pokazali naš netom kupljeni kombi, obojica su reagirala onako kako se od njih i očekivalo. Blas je slegnuo ramenima, naviknut prihvaćati sve o čemu nije morao donositi odluku. Njegov je mirni konformizam bio uzrok činjenice da je premašio sto dvadeset kila težine 14


ČETIRI PRIJATELJA

gotovo bez ikakvog napora. Nagli gubitak kose nije uopće nastupio zbog stresa. Poput vreće za boksanje sve je podnosio, njegov se način suočavanja sa stvarima sastojao upravo u tome da se ne suočava ni s čim. S druge strane, hladni i objektivni Raúl zavirio je u kombi i začepio nos s dva prsta. – Smrdi po siru – primijetio je. – Naravno da smrdi po siru, kupili smo ga od prodavača sira... – Znači hoćete da provedemo ljeto smrdeći po siru. – I to je već bolje od tvog uobičajenog smrada – odbrusio mu je Claudio. – Kad zaboravimo gdje smo ga parkirali, moći ćemo ga uvijek naći po smradu – ubacio sam se. – Stvarno užasno smrdi – prekinuo nas je Blas nakon što je pomirisao stražnji dio. – Morat ćemo ga dezinficirati. Meni se od sira povraća – inzistirao je Raúl. – Znate da sam alergičan na mliječne proizvode. – Onda ga ti operi, jedini nisi dao pare. Claudija je živciralo to što bi Raúl, umjesto da uskoči u vlak pustolovine, poput njega, uvijek nalazio negativnu stranu stvari. Smrdi po siru. Tipično za njega. Da je bio prvi astronaut koji je kročio na Mjesec, Raúl bi sigurno rekao samo: Ovdje nema ni jednog jebenog stabla. Zato ga je Claudio ušutkao spomenuvši novac. Raúl nije sudjelovao u kupnji jer je ionako trebao savladati mnogo prepreka da 15


DAVID TRUEBA

bi mogao doći. Imao je blizance stare sedam mjeseci i njegova je žena podrazumijevala da će ljeto provesti zajedno. Eleni je naša pustolovina toliko smrdjela, i ne baš po siru, da se do posljednjeg trenutka nadala da će odgovoriti Raúla. Stvar je na kraju zapalila fitilj klasične bračne svađe. Elena je uzela blizance i otišla k roditeljima na selo. Raúl je donde hodočastio, pretvorio se u ljudski otirač tijekom tri dana i tri noći ispunjene dječjim plačem i bočicama, i uspio je dobiti dopuštenje za odlazak na putovanje nakon što je izrecitirao alibije koje je pred nama tisuću puta uvježbavao, a koje je imao zapisane na dlanu: malo prostora jako je dobro za par vezi treba kisika treba promotriti situaciju s drugih gledišta osjetiti da jedno drugome nedostajemo prekrasna je stvar daljina uvećava ljubav. Nakon ljeta opet će biti zajedno kako bi zacementirali savršen suživot, ako je ikad i bio savršen. Posljednji su mjeseci promijenili Raúlov karakter, sam je objašnjavao: “Kao da odeš u kino jer si vidio izvrsnu reklamu za film, a nakon što jedan sat sjediš u fotelji, shvatiš da nije ono što si očekivao, da su te preveslali kao kakvog idiota.” Bio je opsjednut čistoćom, redom i dobrim odgojem, te smo znali koliko mu je teško priznati svoje frustracije u javnosti. 16


ČETIRI PRIJATELJA

Godinu dana ranije, jednog popodneva, Raúl nas je pozvao kako bi nas obavijestio: “Elena je trudna”, i krivo je protumačio našu apsolutnu šutnju jer je sa smiješkom dodao: “Sa mnom.” Pretpostavljam da smo nespretno reagirali, poprimivši izraz lica tipičan za kraj drugog čina tragedije. Nedostajalo je samo da Raúl počne crtati po zidovima i pjevati iz svega glasa kako bi nas uvjerio koliko je sretan što ulazi u Čudesni Svijet Očinstva. Sljedećeg smo dana nas trojica skupili dovoljno novca za abortus. “Jeste li poludjeli? Ja želim to dijete.” Odbio je novac i prestao nas pozdravljati. Sljedeće što smo od njega saznali bio je datum vjenčanja, na kojem smo pokorno sudjelovali i odigrali ulogu prijatelja. Tri dana kasnije počeo je raditi u tvrtki za dostavu hrane njegova punca, a uzbudljiv izazov bio mu je da informatizira dostavnice. Tri mjeseca kasnije uselio se u stan koji su platili punica i punac, s dječjom sobom prepunom naprava koje su visjele sa stropa, a koje će, objasnio nam je, munjevito razviti djetetovu inteligenciju. Nedugo zatim napili smo ga kako bi lakše savladao šok s ultrazvuka koji ga je pretvorio u oca blizanaca, ili blizanaca!!!, kako bi on intonirao. Kad bi nam kukao zbog promjena koje će doživjeti njegov do tog dana divno usamljen život neženje, odvratili bismo mu riječima koje su se pretvorile u naš jedini odgovor na sve njegove žalopojke: Trebao si uzeti pare. 17


DAVID TRUEBA

– Znao sam da ćete mi kad-tad prigovoriti zbog mog dijela novca – žalio se Raúl pokraj kombija. – Kad ti uvijek kompliciraš stvari. – Nisam ostavio Elenu i blizance da provedem petnaest dana smrdeći po siru. Žao mi je, idite sami. Ja odustajem. Blas, pravi stručnjak za pomirenja, potrčao je za njim s misijom da mu podigne samopoštovanje: “Bez tebe ne idemo nikamo, ne možeš nas sad napustiti, ti si duša ovog putovanja.” – Pa kad je meni i najpotrebniji ovaj jebeni godišnji, u kurac – objašnjavao je Raúl. – Puna mi je kapa blizanaca i Elene, koja je postala histerična, i njezinog oca, i dostavnica... I popis uvreda mogao se produžiti do zore da ga netko od nas nije na vrijeme zaustavio: “Raúle, znaš šta? Trebao si uzeti pare.” Nitko se nije javljao na telefon kod Claudija. Naš put u središte bedara, naš put na pičku, naših dvadeset tisuća milja pod gasom nisu mogli početi gore. On je trebao dovesti kombi sa šatorima. Da nije Claudio bio kriv za kašnjenje, bili bismo se zabrinuli; ali znali smo da je to bio njegov način da iskuša našu vjernost, da nam pokaže važnost svog društva. Blasu su se zatvarale oči. Proteklu noć nije spavao. Da ubijemo vrijeme, prepričavao nam je različite faze svoje posljednje ženskaroške epopeje koja je završila, kao i sve ostale, pet minuta prije 18


ČETIRI PRIJATELJA

ševe. Žrtva je ovog puta bila izvjesna Anabel koju smo, kako Blas kaže, svi poznavali jer je bila konobarica u baru u koji smo tisuću puta zašli, međutim ni Raúl ni ja nismo se mogli sjetiti ni bara ni cure koju je opisivao s pohotnim pojedinostima. – Ne pretjerujem kad kažem da sam je skoro poševio – objašnjavao je. I prema Blasovu opisu izvjesna nam se Anabel doimala kao najsenzualnija ponuda mesa na planetu. Duge noge, ogromne oči, a da ne spominjemo prsa i dupe koje je Blas uspijevao opisati jedino mlatarajući rukama kao krilima vjetrenjače dok je treptao i dalje u nevjerici. A da bi zaključio u velikom stilu, priznao nam je: – I veća je od mene za dvije glave. Noć rađa mnoge slučajnosti, pa su tako Blas i Anabel u sitne sate pravili jedno drugom društvo u baru u kojem je ona posluživala piće. Blas je primijenio svoju strategiju preobrazbe, pretvorio se u ogromno i srdačno uho, ljubazno i puno razumijevanja, bio je debeo i šutljiv slušatelj tuđih nesreća koje su u ovom slučaju išle od nesretnog i razrušenog djetinjstva do nedavnog brodoloma ljubavi prema jednom ovisniku o kokainu. Poput zida plača s očima, slušao je i trljao ruke razmišljajući o mogućnosti nježne i brzinske ševe dok mu cura plače na ramenu. Takozvana utješna ševa, čija je odlika uloviti osobu u trenutku njezina najnižeg samopoštovanja. 19


Millions discover their favorite reads on issuu every month.

Give your content the digital home it deserves. Get it to any device in seconds.