Tema 3-4 / 2012 by Tomica Zobec

EDITORIAL

PARAFINSKA

ožda će se nekome učiniti da je tema o dobru i zlu u književnosti stara kao i književnost sama, da je milijun puta prožvakana i da su pitanja o tim dvama polovima uvijek ostala poluodgovorena, pa i posve neodgovorena. Naša je procjena bila, kao što temat o dobru i zlu u suvremenoj književnosti pokazuje, da je nužno upravo to: otvarati pitanja i ponavljati ih sve dok postoji i najmanja mogućnost odgovora. Štoviše, očekivali smo ponajprije produbljivanje pitanja u vremenu koje svojom iracionalnošću gazi svaku ideju konzekventnosti i sustava. Dezideologizirane, bezidejne, ropske politike suvremenog svijeta “vode” nas sve dublje u krugove novoga pakla, koji nije ni biblijski, ni danteovski: novi pakao je svijet bez stvarne alternative, bez raja, pa i bez čistilišta; svijet u kojemu smo svi taoci ne više niti famoznih centara moći, nego duha iz boce koju smo namjerno i dobrovoljno razbijali, a sad kada duh, presvlačeći se u različite, nimalo duhovite i nimalo simpatične kostime, harači podjednako tzv. bogatim Zapadom, kao i tzv. siromašnim Jugom, mi samo sliježemo ramenima, nemoćno, bez otpora, jer kako ćeš se oduprijeti dimu, magli, magmi, lavi koja te nezaustavljivo prekriva? Sve projekcije totalitarizma u književnosti pokazale su se smiješnima i krajnje naivnima u usporedbi sa svijetom u kojemu živimo, svijetom u kojemu samo neki kradu, a svi smo lopovi, u kojem samo neki ubijaju, a svi smo ubojice, u kojemu samo neki znaju, a svi smo informirani... Pod etiketama totalne demokracije i totalne informacije sadržaj ne može biti ništa drugo nego što bilo koji totalitet može

proizvesti: totalitarizam, dakle. I on se događa u globalnim relacijama, praveći od nas idiote koji satima čekaju u repovima da bi skupo, višestruko preskupo platili najnoviji gadget, od kojega će zaraditi svi osim vas i kineskog šljakera. On će popušiti već u startu, jer taj divni spoj staroga, ideološkog totalitarizma, i novoga, informacijskoga njemu ne ostavlja prostora za iluziju kojom se mi još uvijek hranimo, zatravljeni nedostatkom bilo kakve ideje razvoja, utopljenim u parafin privida, koji onemogućuje svako kretanje, svaki otpor. Vi, pak, počinjete pušiti tek kada se dokopate svoje preskupe igračke, jer nakon umetanja SIM kartice priključujete na se cijeli orkestar krvopija, koji vas glade mekim perom po guzici dok vam isisavaju posljednju lipu iz novčanika, uvjeravajući vas kako život bez toga ne bi imao nikakvog smisla. (Znam da ne sumnjate: nipošto nisam imun na takve “izazove”!) I kada još svemu tome pridodate predivni realitet male, prelijepe, opustošene i opelješene zemlje “na brdovitom Balkanu” (koji, jebi ga, nije, nažalost, samo zemljopisna kategorija), onda užitku u prividima nema kraja na obzoru: i vi ste od onih koji stoje u repovima za gadgete i zadnju crkavicu pokorno pretačete multinacionalnim telekomunikacijskim kompanijama, ali imate non-stop program stand up tragikomedije domaćih političkih pijuna u odijelima ministara, predsjednika i prvih, drugih i sedamnaestih potpredsjednika, nekih smiješnih likova iz, srećom, nikad realizirane književnosti (jer je Ivica Kičmanović prema svima njima Abraham Lincoln), koji svaki dan izlaze pred kamere i viču, prijete, izgovaraju besmislice i optužuju VAS kao jedine krivce za neuspjeh posla koji ONI obavljaju. Jedan provin-

cijski knjigovođa tako vas proglašava zločincima kojima će država oteti sav SVOJ novac, koji vam je već nekoliko puta otela, ako se npr. samo usudite posjedovati stan. Ako nemate lovu, onda ne zaslužujete niti stan u kojem živite (da ne spominjemo onaj u kojemu, eventualno, ne uspijevate živjeti), pa ćete pred zid, kako to i priliči u ozbiljnim totalitarizmima, jer kaže taj ranije spomenuti: imati stan u kojemu ne živiš “zločin je” ravan masakru na otoku Utoyi, da ne spominjem uzalud bliže i teže primjere. Neizbježan je, nažalost, susret s tim likovima bez karizme i šarma, s tim pingvinima koji galame na ljude kad nemaju argumenata, a nemaju ih nikad, tim principijelnim tipovima koji se korigiraju svakog jutra i svakog popodneva, koji nameću svoje genijalne besmislice da pokažu moć, a trebali bi, valjda, ako se dobro sjećam nekih lekcija iz svoga totalitarnog djetinjstva, služiti onima koji su ih izabrali i kojima su davali neutemeljena i posve glupa i lažna obećanja. I onima drugima, po definiciji... Kojoj definiciji? I kakve su to etikete uopće, kad iza njih ne stoji nikakav sadržaj? Potemkinove? Upravo onakve kakva je i socijaldemokracija “socijaldemokratske” vlasti: najnesocijalnije vlasti u proteklih dvadeset godina, a nijednoj prije ne bi se mogla lako otkopati socijalna osjetljivost. I tako mi, eto, o dobru i zlu u književnosti... I o nekim drugim temama. Za one koji će ih znati i htjeti pročitati. Svi drugi stoje u nekom redu, za gadgete, Harryje Pottere i književne genije poput Paula Coelha ili Dana Browna. U krasnim parafinskim skafandrima. Branko Čegec

časopis za knjigu____ godina IX 3-4 / 2012 ____

3/4 UREĐUJU____

Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Vanda Mikšić, Tanja Radović

GODIŠNJA PRETPL ATA Z A INOZEMSTVO____

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK____

40 € / 60 $ na račun Centra za knjigu IBAN: HR1024840081105527308, S.W.I.F.T: RZBHHR2X ili na račun distributera MEANDARMEDIA IBAN: HR2524840081103030831, S.W.I.F.T: RZBHHR2X Raiffeisen banka

DESIGN____

CJENIK OG L ASNOG PRO STORA____

Branko Čegec Bestias

LAYOUT____

MEANDARMEDIA

NAKLADNIK____

Centar za knjigu, Zagreb, Nova ves 5 Redakcija: Petrinjska 51 e-mail: tema@czk.hr, czk@czk.hr tel: +385 1 481 3022 fax: +385 1 481 3323

TISAK____

Kikagraf Zagreb Printed in Croatia 2012

CIJENA____

Pojedinačni broj 50 kn Dvobroj 70 kn

GODIŠNJA PRETPLATA____ (6 brojeva/ 4 sveska) Za pojedince 200 kn Za pravne osobe 240 kn Uplate na račun Centra za knjigu 2484008-1105527308 Raiffeisen banka 2500009-1101065277 Hypo Alpe-Adria-Bank s naznakom: Godišnja pretplata na časopis TEMA

Zadnja stranica korica____ Unutarnja stranica korica (1/1 u boji)____ Unutarnje stranice (1/1 crno-bijela)____ Unutarnje stranice (1/2 crno-bijela)____ Unutarnje stranice (1/4 crno-bijela)____

6.000,00 kn 3.500,00 kn 2.000,00 kn 1.200,00 kn 700,00 kn

NOVO! Nakladnicima i knjižarama odobravamo 40% popusta na navedene cijene. Dizajn stranice oglasnog prostora naplaćujemo dodatnih 20%. Dizajn oglasa poslati najkasnije 15 dana prije izlaska časopisa iz tiska. Godišnja pretplata na oglasni prostor časopisa omogućuje 50% popusta za uplate iznad 10.000 kn. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za kulturu Grada Zagreba. ISSN 1334-6466

SADRŽAJ

1_EDITORIAL____ 4_(P)OGLED____ 10_ATELIER FRITZ____

Branko Čegec: ParaFinska Maja Profaca: Subjekt i vrijeme Paweł Huelle: Mercedes-Benz. Iz pisama Hrabalu, prevela Ivana Vidović Bolt

11_TEMA 1____

IZMEĐU DOBRA I ZLA U SUVREMENOJ KNJIŽEVNOSTI, priredila Tanja Radović Ludwig Bauer: Što su vjetrenjače i što bi Don Quijote danas? Alojz Majetić: Globaloid jede i književnu djecu Milko Valent: Banalna književnost Svetlana Tomić: Sloboda između dobra i zla Tanja Radović: Demonologija u književnim djelima za djecu i mladež Marinela: Ako je sve život Radenko Vadanjel: Anakonda Rade Jarak: Snošaj (esej o egzistencijalizmu) Slađan Lipovec: Četiri stanice do kuće

20_ 25_ 29_ 38_ 42_ 51_ 53_ 56_ 62_ATELIER FRITZ____

66_SKICA ZA PORTRET____ Géza Ottlik: Krovovi u svitanje, s mađarskog preveli: Martina Kovačević, Jasmina Kretić, Marina Miladinov, Ivana Pavlović, Ana Popović, Filip Rovčanić i Sandra Vitelić 73_

Franciska Ćurković-Major: Muškarac koji svira violinu, sjedeći akt i portret prikrivene prostitutke ili Krovovi u svitanje

75_ATELIER FRITZ____

Dubravko Mihanović: Listovi s otoka

81_TEMA 2____ 82_ 90_ATELIER FRITZ____

STRIP REVIVAL, priredio Miroslav Cmuk Miroslav Cmuk: Strip-izdavaštvo između umjetnosti i trivijalnosti Željka Horvat Čeč: Moramo postati konkretni 93_ Tatjana Janković: Tačka B 99_ Darija Žilić: Isvahan 101_ Dušan Gojkov: SPA. Ein Mitteleuropäische Kurreise 105_ Marinela: Ima li M. pravo na eutanaziju? 109 _ POEZIJA U DVORIŠTU_ _ _ _ Različiti glasovi jedinstvenog užitka čitanja i pisanja

(P)OGLED

MAJA PROFACA___ SUBJEKT I VRIJEME

remda je vrijeme pretpostavka svakog iskustva, možemo govoriti o njegovom specifično ljudskom aspektu, radilo se pritom o reagiranju na okolinu koje dijelimo s drugim bićima, psihološkom doživljaju trajanja, društveno strukturiranom vremenu sve do filozofskih pitanja njegove naravi i autentične točke njegova mišljenja i promatranja. S druge strane, složenost pristupa, ali i povijesna i kulturna raznolikost simboličkog ovladavanja vremenom, autore poput Alfreda Gella1 upućuje na izvornu linearnost njegovih naizgled cikličkih interpretacija, ali i na cirkularnost u naoko prevladavajućoj linearnosti zapadne kulture o kojoj, na primjerima društveno strukturirane svakodnevice piše, primjerice, Anthony Aveni.2 Vremenitost subjekta, osobito u svojim prezentističkim naglascima, 1 Alfred Gell:The Antrophology of Time: Cultural Constructions of Temporal Maps and Images,1996.

Anthony Aveni: Calendars, Clocks, and Cultures - Revised edition, University Press of Colorado, 2002. 2

nije rijedak argument, ponekad i deus ex machina kojim teoretičari objašnjavaju mogućnost slobode u naoko zatvorenom slijedu kauzalnosti. Sadašnjost koja je uvijek mogućnost izbora, novog početka i preokreta, oslobađa performativni subjekt3 kao što biva mogućnošću uvijek novog započinjanja.4 Narav ove slobode kroz rasuđivanje o opcijama koje se vremenom množe ili smanjuju tako je još jedan od pristupa problemu vremena, bitan ukoliko se želi razumjeti priroda i granice na taj način shvaćenih mogućnosti i slobode.56 3

Primjerice kod Judith Butler.

Vidi, primjerice, Hannah Arendt.

Vidi Alfred Gell Isto.

U knjizi Carstva vremena: kalendari, satovi i kulture Anthony Aveni uspoređuje različite oblike ritmičnosti bioloških organizama; od školjki i pčela do čovjeka, da bi zaključio kako “svaka uspješna klasa organizama mora naslijediti i dalje razvijati točan biološki sat da bi znala anticipirati promjenu u okolišu bolje od svojih suparnika”. U svim organizmima postoji stoga biologijski sat, a ovisno o tome gdje organizam stoji na ljestvici biološke složenosti, zaključuje autor, razlikuje se i njegov odgovor na ove promjene. 6

Pitanje je li vrijeme zasebna kvaliteta ili tek mentalna mapa, koncept kojim subjekt sudjeluje i nosi se s promjenama osobito je zanimljivo ima li se u vidu njegova uronjenost u slijed događanja te nedostupnost umu izvanjske perspektive.7 Jedno od takvih tumačenja vremena “ne kao aspekta vanjske stvarnosti već kao sheme koju joj namećemo da bismo mogli interpretirati naše iskustvo8 seže do Kanta, a pitanje što je vrijeme po sebi i je li ono objektivno spoznatljivo biću bitno uronjenom u njegov tijek bit je i suvremenih rasprava. Percepcija koja je ograničena na sadašnjost, a s druge strane neodredljivost ove sadašnjosti percipirane kao trajanje, interval nasuprot augustinski shvaćenog, nedjeljivog trenutka bitno je pitanje mentalnih mapa i kogni7 Radilo se pritom o fizikalnim uvjetima percepcije, primjerice, viđenje zbog prostorne udaljenosti prošlih događaja kao sadašnjih ili o interpretacijama vremena u stvarnosti njegova slijeda nasuprot realnosti isključivo sadašnjeg trenutka.

The Philosophy of Time, uredili Robin Le Poidevin and Murray MacBeath, Oxford University Press, 2009., str. 16 8

Društveno porijeklo vremena, njegovi svjetonazorski modeli, ali i o kulturi neovisno elementarno iskustvo trajanja uvode stoga ovaj članak u problem subjektivnosti iskustva vremena, ali i nekih pretpostavljano objektivnih kategorija postavljajući bitno pitanje, a to je mogućnost istraživanja njegove objektivne, transcendirajuće naravi. tivnog aparata koji nas, prema Le Poidevinu, vraćaju pitanju: “Kako je moguće da jedan te isti aspekt predstave vremena, osim što reflektira našu vremensku perspektivu, sadrži unutrašnje značajke samog vremena koje o toj perspektivi ne ovise?”.9 Društveno porijeklo vremena, njegovi svjetonazorski modeli, ali i o kulturi neovisno elementarno iskustvo trajanja uvode stoga ovaj članak u problem subjektivnosti iskustva vremena, ali i nekih pretpostavljano objektivnih kategorija postavljajući bitno pitanje, a to je mogućnost istraživanja njegove objektivne, transcendirajuće naravi. Društveno vrijeme Subjektivno, življeno vrijeme ne može zaobići svoj društveni i kulturni aspekt kao način na koji, piše Alfred Gell, “kolektivna predstava vremena ne odražava pasivno vrijeme, već ga zapravo stvara kao fenomen”.10 “Sveprisutnost vremena”, citira Durkheima, “na tajanstveni način koji sve obuhvaća... otkriva njegovo društveno porijeklo s obzirom da je društveno sveobuhvatno te neshvatljivo individui prepuštenoj sebi”.11 Neovisno o kritici pojedinih Durkheimovih stajališta, kulturalni aspekt vremena, ali i evolucijsko tumačenje teško je 9 Robin Le Poidevin:The Images of Time: An Essay on Temporal Representation, Oxford University Press, 2007, str. 45. 10

Alfred Gell: Isto, str.4.

Isto, str. 5.

zaobići zbog opipljivosti društvene strukture vremena proizašle i iz ljudske sposobnosti manipuliranja prirodnim ritmovima o kojima piše Aveni. Međutim, koliko god komparativne kulturalne analize bile bogate, Gell upozorava na nedostatnost pristupa lišenih filozofske i psihologijske osnove što ih, neopravdano, vodi u kulturalni relativizam. Bitno je stoga uočiti presudnu pogrešku, a to je da kulturalne razlike ovdje ne leže “u različitim poimanjima vremena, već u različitim koncepcijama funkcioniranja svijeta.”12 Metodološko stajalište koje on zagovara takvo je istraživanje kulturnih razlika koje ne bi proturječilo “logici, istini, nužnosti, značenju...”, dijeleći pritom svojevrsni putnamovski svjetonazor umjerenog realizma.13 Drugi razlog zašto Gell smatra da je percepcija vremena u suštini univerzalna jesu psihologijski uvidi o razvoju sposobnosti mentalnog ovladavanja vremenom i osnovnoj ‘vremenskoj logici’. Razdvojiti ovu logiku na elementarno iskustvo trajanja, kakvo nalazimo kod Edmunda Husserla, te na šire, svjetonazorske modele razumijevanja vremena, bitno je da bi se objasnile kulturalne, ali i povijesne razlike njegova shvaćanja. U knjizi Vrijeme i društvo Warren D. TenHouten govori stoga o dva bitna pristupa vremenu: orijentiranosti na sadašnjost 12

Alfred Gell: Isto, str. 36

“...kada bi pojam vremena stvarno bio kulturno relativan, fizika bi bila podređena antropologiji.” (Bloch 1989:282), Gell, str. 79. 13

karakterističnu za predtehnološke kulture i cikličko razumijevanje svijeta, te više “zapadnjački” linearni pristup vremenu okrenut budućnosti. Konstituiranost subjekta pravilima i obrascima koja iz ovakvih razumijevanja proizlaze nedovoljno je naglašavan foucaultovski trenutak ovih analiza pa autor objašnjava, citirajući Franka, kako “svaka kultura nameće vlastitu vremensku perspektivu naglašavajući nužnost oblikovanja ponašanja ljudi s njom u fokusu.”14 Primjerice, bit zapadnjačke kulture odlaganje je zadovoljenja potreba i želja što formira subjekt usmjeren na postavljanje ciljeva u budućnosti.15 Industrijska revolucija, piše opet TenHouten, uvela je “standardiziranu disciplinu sata” kao i potrebu šire vremenske koordinacije.16 Ono što je iz ovakvih analiza vidljivo jest, s jedne strane, da kada govorimo o vremenu uvijek govorimo o nekom tipu mentalnih mapa koje su dio uzročnih odnosa vanjskog svijeta, te, s druge strane, povezanost problema vremena s pitanjima poput spoznaje i njezinog odnosa spram stvarnosti odnosno simboličkog, jezičkog i kulturalnog uvjetovanja iskustva i njezine strukture. Nije stoga teško uvidjeti razlog zanimanja teoretičara različitih predmeta interesa za vremensku logiku egzistencije, konačno, i da bi se razumjela ne samo prava narav ovog bivanja već i realnost uz vrijeme vezanog očekivanja, njegova moć i nemoć. Imanentno vrijeme Filozofski pristup iskustvu vremena onaj je koji, prema Alfredu Gellu, nedostaje njegovim kulturalnim istraživanjima. Analize elementarnog doživljaja trajanja kakve nalazimo, Warren D. TenHouten: Time and Society, State University of New York Press, 2005, str. 167.

Isto, str. 166.

Isto, str. 171.

Privilegiranost sadašnjeg koje u pokušajima svog strogog određenja naposljetku naizgled izmiče u običan pojam kao apstraktna granica trajanja, polazišna je točka svih tumačenja vremena, kao i mjesto njihovih proturječja. primjerice, kod Edmunda Husserla podrivaju kulturne relativizme objašnjavajući različitim subjektima zajedničku vremensku logiku. Prema Husserlu, fenomenološki pristup vremenu sastoji se u “opisu dane naivne i znanstvene svijesti vremena na način njegova smisla (kako ga shvaćamo, kako predstavljamo vremenske odnose, i kakve su vrste odnosa smislene)... te opisu danog stvarnog sadržaja, razlikujući uključeni osjetni i razumijevajući sadržaj.”17 Međutim, polazište vremena kao imanentnog iskustva za razliku od objektivnog vremena stvari i događaja kao bitno transcedentnih ne vode zaključku o njihovoj nepovezanosti. Husserl piše: “S obzirom da objektivna vremenitost uvijek biva konstituirana fenomenološki postavljajući se pred nas kao objektivnost ili trenutak objektivnosti kroz ovu konstituciju, fenomenološka analiza vremena ne može razjasniti konstituiranje vremena bez razmatranja vremenitih stvari.”18 Polazišna točka promatranja iskustva vremena primarni je utisak onoga što doživljavamo kao “sada” koje, modificirajući se retencijom, preoblikuje ne samo neposredno iskustvo sadašnjeg već i prethodne modifikacije onoga što vidimo kao prošlost. Ovaj samopreoblikujući slijed koji, na elementarnoj iskustvenoj razini naslijeđenih doživljajnih konfiguracija, ne dopušta cirkularnost Edmund Husserl: On the Phenomenology of the Consciousness off Internal Time (1893-1917), Kluwer Academic Publishers, 1991, str. 194. 17

Isto, str. 24.

iskustva vremena odnosno ne dopušta identičnost u vremenu već eventualno sličnost, smatra Gell, opovrgava teoriju cirkularnog vremena u korist uvjerljivije interpretacije kulturalnih razlika ne kao stvarnih različitih doživljaja vremena među kulturama, već prije kao različitih tumačenja svijeta općenito. I dok je primarna memorija na kojoj se iskustvo vremena temelji za Husserla bitno vezana uz dojam sadašnjeg, problem određenja pravosti ovog dojma otvara niz pitanja koja proizlaze iz pokušaja konceptualnog razlikovanja intervala i trenutka. Jedno od takvih pitanja tako je koliko je ‘sada’ možda samo “idealna granica, nešto apstraktno što samo po sebi ne može biti ništa”19, nešto što se, naposljetku, uvijek određuje relacijski? S druge strane, sama ova beskonačna podjela, piše Husserl, “vodi do nedjeljivih vremenskih točki kao granica koje nemaju veličine”20, do “točkovnog ostatka konkretnog koje se raspada u ‘apstraktne trenutke’”. Smatrajući da je vremenski tijek kako ga doživljavamo zapravo “metaforičko objašnjenje nečeg transcendirajućeg za što nemamo imena”, Husserl ipak zaključuje da doživljaj vremena i “objektivno vrijeme” moraju imati “neku zajedničku bitnost” s obzirom da je prisutnost imanentnog uvijek ujedno i pojava nečeg transcendirajućeg, pa je tako i svijest dio objektivnog svijeta kao, konačno, i fizikalnih procesa s kojima dijeli neku zajedničku narav.21 19

Isto, str. 42.

Isto, str. 265.

Isto, str. 79.

Premda ne možemo iskoračiti iz vlastitog uma da bismo spoznali o njemu neovisnu narav vremena, neka pitanja poput onog o njegovoj bitnoj povezanosti s promjenom ili pak uzročno-posljedičnim razumijevanjem svijeta ukazuju na možebitne odgovore unatoč tome što i sama otvaraju nove probleme. Tako je vrijeme kao “mjera promjene”22 definicija koja dovodi u pitanje mogućnost “praznog vremena” kao od vremenitih stvari potpuno apstrahirane kakvoće, dok shvaćanje postojećeg u svojoj kauzalnoj povezanosti upućuje promišljanja njegova tijeka. Bitan problem ipak konačno postavlja subjektivnost njegova iskustva, dojam trenutka od kojeg, piše Husserl, sve polazi no koji ujedno omogućuje nove misaone eksperimente i pitanja o naravi vremena, između ostalih i ono o realnosti kategorija prošlog, sadašnjeg i budućeg bez spoznavajućeg subjekta. A i B teorije vremena Prema skupini teoretičara koji se nazivaju A-teoretičarima kategorije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti stvarne su kategorije neovisno o spoznavajućem subjektu, dok prema tzv. B-teoretičarima o vremenu možemo govoriti isključivo unutar pojmova ranije, kasnije i simultano.23 S druge strane, oni koji se nazivaju prezentistima realnost pripisuju isključivo sadašnjosti, neki čak smatrajući tautološkom izjavu da nešto “jest sada”, a dojam sadašnjeg i logika koja iz ovog iskustva pro-izlazi ponovno vraća, kao polazišnoj točki, promišljanje i problem trenutka shvaćenog kao interval, ali i, kako pokazuju neka suvremena neurološka 22 Robin Le Poidevin and Murray MacBeath (uredili): The Philosophy of Time, Oxford University Press, 2009., str.5. 23 Vidi Presentism: Essential Readings, uredili: Ernani Maglahaes i L. Nathan Oaklander, Lexington Books, 2010.

PHOTO: STANKO ABADŽIĆ

istraživanja, i pitanje ispravnosti samog ovog iskustva. Tako se, primjerice, u eksperimentima Benjamina Libeta otvara pitanje identiteta stvarnog događaja i onog što percipiramo kao njegovo “sada”, što je samo jedan od aspekata pitanja koliko je samo iskustvo sadašnjeg ovisno o prisutnosti subjekta ili promatrača. Postavimo li ovdje protupitanje Richarda Galea, a to je: “Ako fizikalni događaji uzrokuju mentalne i ako im nedostaje intrinzična sadašnjost, kako uzrokuju sadašnjost mentalnog događaja?”24, svejedno ostaje otvorenim problem pravosti iskustva ove sadašnjosti, što ne bi bilo drugo nego stvarna simultanost događaja i njegove percepcije. Privilegiranost sadašnjeg koje u pokušajima svog strogog određenja naposljetku naizgled izmiče u običan pojam kao apstraktna granica trajanja, polazišna je točka svih tumačenja vremena, kao i mjesto njihovih proturječja. Bitno pitanje različitih pristupa problemu vremena, prema Theodoru Sideru, pitanje je uzima li se sadašnjost, koja ne može zaobići subjekt i prirodu njegova iskustva, za polazišnu orijentirnu točku promišljanja odnosa vremenskih kategorija. Za A-teoretičare, piše Sider, “izjave poput ‘prošlog’, ‘sadašnjeg’ i ‘budućeg’ mogu se usporediti s pokazateljima poput ‘ja’ i ‘ovdje’” Ono što im je zajedničko “utvrđivanje je njihove istinitosti s obzirom na kontekst u kojemu su izrečene.”25 Prema ovoj teoriji, ilustrira autor, “stvarno je ono što je ‘osvijetljeno’ pokretnim sadašnjim trenutkom, što uključuje pitanja o subjektu kao sudioniku i promatraču ovog tijeka. S druge strane, teorije poput prezentizma jedinu realnost vide isključivo u aktualnosti sadašnjeg. 24

Le Poidevin, str. 44.

Theodore Sider: Fourdimensionalism: An Ontology of Persistence and Time, Oxford University Press, 2010, str. 13. 25

Suvremena filozofija vremena načela je brojne aspekte stvarnosti, ostavljajući mnogo toga otvorenim neovisno o obilježjima istumačenima kao više ili manje složenim kulturnim konstruktima, sinkronizirajućim društvenim modelima ili biologijski uspješnom prilagodbama, pri čemu ni složenija lučenja takvih kategorija nisu potpuni odgovor o obilježjima vremena, već prije ukazuju na zagonetke onih objektivnih procesa u kojima subjekt sudjeluje simbolički ovladavajući njihovim trajanjem. Nepobitnost, čak trivijalnost, sadašnjeg postojanja dovela je tako autore poput Williama Lanea Craiga k zaključku da sadašnjost uopće nije svojstvo stvari, jer da jest, nešto bi trebalo postojati prije no što zapravo bude.26 Međutim, ako je aktualnost sadašnjeg jedino realno postojanje, postavlja se, prema L. Nathanu Oaklanderu, pitanje “na koji način interpretirati izjave “da je nešto ‘bilo’ ili ‘će biti’, ako prošlost i budućnost zapravo ne postoje?” Ili, drugim riječima: “Što vremena poput ‘bilo’ i ‘bit će’ onda predstavljaju?”27 Funkcionalnost A kategorija Prema McTaggartovoj podjeli, shvaćanje vremena u stvarnim kategorijama prošlog, sadašnjeg i budućeg s predmetima koji bivaju ili traju prelazeći iz jedne kategorije u drugu ili A teorija, razlikuje se od tzv. B teorije koja vrijeme ne shvaća kao slijed ili tijek budućeg u sadašnje i sadašnjeg u prošlo vrijeme pokretnim ‘sada’, već smatra da, premda ove kategorije ne Presentism: Essential Readings; ‘Is Presentness a Property?’, str. 57. 26

L. Nathan Oaklander: The Ontology of Time, Prometheus books, 2004, str. 28.

čine izjave o događajima besmislene, ipak je o vremenu točnije govoriti unutar pojmova ranijeg, kasnijeg i simultanog. U Realnosti vremena D. H. Mellor zastupa tako B polazište, a to je da “ono što čini izjavu o prošlom događaju istinitom u određenom trenutku, činjenica je da se on zbio prije tog trenutka. Isto tako, istinitost izjave o njegovoj sadašnjosti znači da je događaj lociran u tom trenutku (ili s njim simultan), a ono što čini točnom izjavu o njegovoj budućnosti njegovo je događanje nakon tog trenutka.”28 Premda L. Nathan Oaklander upozorava na cirkularnost i A i B definicija ističući da oba koncepta objašnjavaju koncept vremena terminima koje tek valja objasniti, bitno je pripomenuti Mellorov zaključak o nemogućnosti potpune zamjene A kategorija B kategorijama zbog nesvedivosti njihova značenja koje proizlazi iz smislenosti njihove upotrebe. B teorija, objašnjava Mellor, govori o događajima u njihovom odnosu jednih prema drugima, a ti su odnosi, za razliku od A teorije koja polazi od promjenjive sadašnjosti, nepromjenjivi. S druge strane, upravo zbog teze da B izjave ne variraju s obzi28 D.H. Mellor: Real Time II, Routledge, 1998, str. 2.

rom na prostor i vrijeme, A izjave, baš zbog svoje ukazujuće varijabilnosti onog danas, sada ili npr. sutra, ne mogu se, u svojoj funkcionalnosti zamijeniti B kategorijama baš zato što su “istinite u potpuno drugačijim uvjetima”.29 A izjave “mogu biti objašnjene našim znanjem o tome kako ono što govorimo ovisi o tome gdje ih i kada izgovaramo”30, ili njihovom funkcijom proisteklom prilagodbom uvjetima djelovanja subjekta, a da bi bile učinkovite one se moraju moći mijenjati s obzirom na “uvjerenja o okolnostima uzrokovana našim čulima.”31 Mellorovo objašnjenje smislenosti A tvrdnji spašava stoga A teoriju bitnih prigovora moderne kozmologije o relativnosti prošlog, sadašnjeg i budućeg s obzirom na “referentni okvir” prema kojemu je, primjerice, teško govoriti o nepromjenjivim kategorijama prošlog, sadašnjeg i budućeg ili npr. o stvarnoj istodobnosti događaja udaljenog deset svjetlosnih godina i našeg sadašnjeg trenutka.32 Ukratko, zaključuje Mellor, “niz A uvjerenja stvaran je proces promjene (prošlog, sadašnjeg i budućeg) - ali, samo u nama, ne i stvarnim događajima”. Tzv. A pristup problemu vremena, prema Melloru, ne znači da je pogrešan koliko su njegove definicije, u svojoj suštini, zapravo pokušaji analize tzv. imanentnog vremena, neodvojivog od subjekta koji ga živi. Autentična sadašnjost Nezaobilazna subjektivnost življenog vremena, kao i konstituiranost njegovim društvenim modelima vraća nas subjektu kao pretpostavljeno privilegiranoj, bar donekle čvrstoj točki 29

Isto, str. 61.

Isto, str. 65.

Isto, str. 67.

Vidi Mellor str. 3.

svake analize. Tako izgleda da nema čvršće osnove bilo koje analize trajanja od njegova, naizgled jednostavna, banalna doživljaja sadašnjeg trenutka. Međutim, pokazuju suvremena neurološka istraživanja, ova mentalna smještenost u aktualnost sadašnjeg trenutka nije nimalo samorazumljiva ni jednostavna, na što upućuju Libetova istraživanja “relativno dugog perioda prikladne aktivacije (svijesti), do otprilike pola sekunde, potrebne da bi se pojavila svjesnost o nekom sadržaju.”33 Bitno je objasniti da se ovdje ne radi o nesvjesnom registriranju sadržaja, već o njegovoj osviještenosti zbog čega, tvrdi Libet, nikada nismo svjesni aktualne sadašnjosti već uvijek zaostajemo otprilike pola sekunde. Međutim, ovdje se dešava zanimljivo temporalno usklađivanje, piše Libet, zbog kojeg “subjektivno osjećamo da smo svjesni stvarnog trenutka percipiranog događaja.”34 Libet ovu pojavu objašnjava antedatiranjem iskustva kojem se pripisuje vrijeme onog prvog, nesvjesnog registriranja sadržaja, iako je do stvarne, no na ovaj način korigirane svijesti o njemu došlo tek pola sekunde kasnije. Ono na što Libetova istraživanja stoga upućuju jest neautentičnost ljudskog doživljaja sadašnjeg s obzirom da um kao sadašnji aktualizira već prošli, neosviješteni sadržaj. Složeni mehanizam percepcije trenutka ukazuje, prema Benjaminu Libetu, na elementarna nepodudaranja u doživljaju vremena koja bitno ne podrivaju suvremenu teoriju svjesnu spoznajnoteorijskih problema vezanih uz subjektivnost, premda dodatno upozoravaju na ovaj aspekt. S druge strane, interakcija društvenih obrazaca, kulture i na ovaj način konstituiranih osobnosti koje te obrasce žive upozorava na još neke Benjamin Libet: Mind time: The Temporal Factor in Consciousness, Harvard University Press, 2004, str. 33. 33

Isto, str. 70.

formativne društvene mehanizme, ali i na kulturom oprirodnjene svjetonazore koji upravljaju vremenskim horizontom pojedinca. Međutim, premda mogu objasniti neke probleme odnosno dodatno podvući pojedina pitanja, upravo fantastičnim spekulacijama zasićena problematika poput vremena ukazuje na nezamjenjivost strožih filozofskih analiza i pojmovnog konteksta. Prepoznavanje bitnih pomaka ovih istraživanja poput Mellorovog objašnjenja funkcionalnosti A kategorija ili razlikovanje ozbiljnih analiza poput Husserlovog fenomenološkog pristupa od različitih maštovitih spekulacija bitni su za usmjereni napredak u ovoj temi kao i građenje na temeljima čvršćim od neobičnog misaonog eksperimenta. Pojmovna točnost i razlikovanja, kako je uvidio Alfred Gell, ovdje su nužna, pri čemu disciplinarna dodirivanja i u novim okvirima formulirana pitanja tek predstavljaju filozofski izazov. S druge strane, premda se pojedine kategorije poput sada, jučer ili sutra mogu objašnjavati s obzirom na subjekt iskaza koji im pridaje smisao, ne valja gubiti iz vida pozicioniranost tog istog subjekta u realnom trajanju, sudjelovanje koje ne dozvoljava ograničavanje pojmovnog smisla na perspektivu, već otvara pitanja naravi na taj način kategorizirane stvarnosti. Suvremena filozofija vremena načela je brojne aspekte te stvarnosti, ostavljajući mnogo toga otvorenim neovisno o obilježjima istumačenima kao više ili manje složenim kulturnim konstruktima, sinkronizirajućim društvenim modelima ili biologijski uspješnim prilagodbama, pri čemu ni složenija lučenja takvih kategorija nisu potpuni odgovor o obilježjima vremena, već prije ukazuju na zagonetke onih objektivnih procesa u kojima subjekt sudjeluje simbolički ovladavajući njihovim trajanjem.

ATELIER FRITZ

PAWEŁ HUELLE___ MERCEDES-BENZ. IZ PISAMA HRABALU S POLJSKOGA PREVELA IVANA VIDOVIĆ BOLT

to ti onuda ideš i prije još nego što tvoje srce utihne

Milý pane Bohušku, a tak zase život udělal mimořádnou smyčku, dragi gospodine Bohumile, i opet je život napravio nevjerojatan obrat, jer dok se prisjećam te svoje prve svibanjske večeri kad sam zaprepašten i posve rastresen prvi put sjeo za upravljač peglice gospođice Ciwle, jedine instruktorice u firmi Corrado – jamčimo vozačku dozvolu po najnižim cijenama u gradu – jedine žene u društvu tih samouvjerenih mužjaka: bivših relijaša i majstora volana; kad sam dakle zavezao pojas i prema njezinim uputama namjestio retrovizor te trenutak kasnije u prvoj brzini krenuo malom uskom uličicom, stavši odmah, poslije četrdeset metara, na križanju gdje je samo uska nit zraka kao nevidljivi zračni koridor vodila između tramvaja i snažne buke kamiona

PAWEŁ HUELLE

Józef Czechowicz, Elegija žalosti

nekamo na drugu stranu pakla gradskoga središta, kad sam dakle kretao na to svoje prvo automobilsko putovanje, osjećajući kao i obično da sve to nema ni najmanjeg smisla jer je prekasno i u nevrijeme, kad sam dakle na samoj sredini toga križanja između zvonjave trinaestice koja je naglo kočila i velikoga teretnjaka koji je nekim čudom za dlaku uspio izbjeći peglicu gospođice Ciwle, trubeći pritom užasno niskom, zastrašujuće glasnom sirenom sličnom onoj brodskoj; ukratko, kad sam se zaustavio na samoj sredini toga raskrižja, odmah sam pomislio na vas i one vaše čudesne, lagane, šarmom ispunjene satove vožnje na motociklu kad ste imali instruktora za leđima, a pred sobom širok željeznički nasip i vlažnu kaldrmu, i na onoj Jawi 250 oštro dodavali gas, šibali praškim ulicama i raskrižjima, najprije gore prema Hradčanima, a onda dolje prema Vltavi, i čitavo vrijeme, kao nadahnuti nekim motorističkim daimonionom, neprekidno pripovijedali instruktoru o onim čudesnim strojevima iz starih vremena na kojima se vaš očuh toliko puta krasno prevrtao, sudarao i s kojima je imao i nesreća; kada je dakle vozač teretnjaka naglo zaustavio to svoje čudovište teško nekoliko desetaka tona te, ostavivši vozilo na sredini kolnika, iskočio iz kabine i jurnuo prema majušnoj peglici gospođe Ciwle strašno nam prijeteći šakom, a zapravo je bio tako blizu toga da od bijesa sam sebe ozlijedi, tom je šakom lupao po vlastitoj glavi, kad sam dakle vidio njegovo lice pocrvenjelo od bijesa i boli prilijepljeno na staklo maloga fiata gospođice Ciwle i odmah pokraj njega, također priljubljeno, lice vozača trinaestice koji je, kao i vozač teretnjaka, napustio svoje vozilo i putnike spljoštene zbog nagloga kočenja, kada sam dakle kroz prozore koji su iz predostrožnosti već bili zatvoreni, što je napravila gospođica Ciwle, ugledao ta dva lica iza kojih su

odmah izranjala sljedeća jer su vozači drugih automobila, blokiranih nepomičnim tramvajem i zaustavljenim teretnjakom, također napustili svoje automobile i jurili prema nama da na tom malom fiatu istresu sav svoj gnjev zbog zakrčenih putova, neobnovljenih mostova, poskupljenja benzina i svega onoga što ih je snašlo tako brzo nakon pada komunizma, kada su dakle ta lica rodom iz Boscha umalo utisnula gospođicu instruktoricu i mene u sjedala njezine male peglice koja nikako nije htjela upaliti, rekao sam gospođici Ciwle posve mirnim glasom – znate, i moja je baka Maria, kad je dvadeset pete učila voziti na citroënu, imala sličan slučaj, samo što se onda taj citroën zaustavio na željezničkom prijelazu, a s desne je strane, odnosno one na kojoj je sjedio instruktor Czarzasty, iza zavoja već nailazio brzi vlak Vilnius-Baranowicze-Lavov i gospodin Czarzasty je vrlo brzo procijenio situaciju i rekao – gospođice Maria, odmah iskačemo ili ćemo poginuti – dakle iskočili su – nastavio sam – a taj je brzi, iako je kočio prosipajući snopove iskri ispod kotača, ipak zdrobio taj lijepi automobil, dakle oni su stajali pokraj poljskoga prijelaza: moja baka Maria i instruktor Czarzasty, gledajući velike, sve veće oči strojovođe koji u toj hrpi lima, nikla, kroma, pliša, kože i razbijenog stakla nikako nije mogao ugledati zgnječenu glavu, otkinute noge, vozačevu kapu ili barem jednu mrlju krvi, i tek kad je pogledao malo dalje, vidio je kako mu moja baka Maria i gospodin Czarzasty prijateljski mašu, i bila je to vrlo lijepa scena – približavao sam se finalu – jer je iza njih, kraj tog poljskog puta, stajala kapelica Majke Božje od stalne pomoći oko koje je grupica seoskih žena i djece upravo sudjelovala u svibanjskim pobožnostima, pa je tako prvi prizor sa zgnječenim citroënom i dašćućom lokomotivom lagano prelazio u drugi prizor, to jest

na strojovođu koji se hvata za glavu, iza kojega su treći prizor ispunjavali razdragani – moja baka Maria i instruktor Czarzasty, a sve to ispred dalekih valovitih brežuljaka s kapelicom Majke Božje od stalne pomoći u podnožju Istočnih Karpata. – Bože, kako lijepo – gospođica Ciwle upravo se oprezno premještala iznad mojih koljena, a ja sam pažljivo, ispod njezine guze, izvodio sličnu kretnju, ali u suprotnom smjeru – Bože, kako vi pripovijedate – nastavila je provjeravajući brzine i kontakt – ali zašto ni moje komande ne rade, oh, da, vrlo zanimljivo – naposljetku je upalila motor i, pokazujući vozačima koji su nas okružili onu mušku, nepristojnu, sramotnu gestu srednjim prstom, polako krenula kroz špalir ljudi, majstorski manevrirajući među zbijenim tijelima naših potencijalnih krvnika koji su nas htjeli izbičevati nasred toga groznog raskrižja, te moje prve automobilske golgote. Dragi gospodine Bohumile, dakle upravo tada kad mi je gospođica Ciwle tim svojim nevjerojatnim, pomalo metalnim glasom kazala – Bože, kako vi pripovijedate – meni je već bilo na vrh jezika – ma što ja, bolje pročitajte Večernje satove vožnje, tek su tu priče kojih se svaki instruktor treba prisjetiti prije nego što zaspi ili prije nego što s kandidatom krene u grad, tu se nalazi taj divni motorizacijski lirizam, tek tu je iznesena platonska ideja veze instruktora s kandidatom koja se ne temelji na običnoj vježbi, na banalnom nadzoru, na općem poučavanju, nego na pripovijedanju lijepih priča, na tom zajedništvu riječi koje spaja ljude neovisno o spolu, politici i podrijetlu – ali, nažalost, gospodine Bohumile, nisam to rekao jer sam iskolačio oči, srce mi je zatreperilo u grlu, a jezik se osušio kao poslije tri dana kašupske svadbe kad sam samo vidio kako gospođica Ciwle naglo daje gas i izvodi slalom među tim bijesnim vozačima, kako kvadratnim kljunićem peglice

rastjeruje tu gomilu, a zatim, doslovno u zadnjoj sekundi, preskače usko grlo između tramvaja koji kreće i teretnjaka koji već polako ide; oh, šteta što to niste mogli vidjeti, dragi gospodine Bohumile, tu pobjedu mlade djevojke u peglici nad gomilom razgalamljenih vozača i nad tom dvojicom strašnih mačo tipova: vozačem trinaestice i vozačem teretnjaka koji su, a što da vam kažem, jednostavno poludjeli vidjevši kako im peglica prolazi tik pokraj nosa, taj hazardni skok između Scile tramvaja i Haribde teretnjaka, to je bilo, gospodine Bohumile, nešto uistinu divno, taj trijumf inteligencije nad masom, to ironično izrugivanje slijepoj i gluhoj frustraciji, to podcjenjivanje koje su im priredili gospođica Ciwle i njezin polaznik – tra-la-la-la, bum, la-la-la, poljubite nas u dupe, glupi starkelje. – Oh, Isuse Nazarećanine – prošaptao sam – a kako vi vozite, ja sam skršen – ma ne, zašto – zvonko se smijala – nikada neću biti takav majstor – progutao sam slinu – nikada vam neću biti ravan, da ne znam što radim – hajde, hajde, polako – rekla je – već sam vidjela takve kao što ste vi, tiha voda, je li tako? – i uperila je u mene pogled svojih sivih zjenica – ali dovršite s tom svojom bakom Marijom, zapravo me zanimaju taj zgnječeni citroën i oštećena lokomotiva, zanima me je li automobil bio osiguran i je li taj instruktor Czarzasty dobio nekakvu odštetu, jer oštećena lokomotiva sigurno je bila briga državne željeznice, zar ne? – opet me je pogledala i taj je pogled bio još nevjerojatniji nego njezino čudno prezime – ma naravno da nije – uzvratio sam – bilo je sasvim drukčije nego što mislite: u ono su vrijeme automobili najčešće pripadali samim klijentima, to jest, htjedoh reći – polaznicima tečajeva, a instruktori su se pak unajmljivali baš kao učitelji plesa ili klavirski štimeri; gospodin Czarzasty je u dogovoreno vrijeme dolazio pred kli-

jentovu kuću na svom biciklu, oslobađao nogavice hlača od kopče, a treba dodati da je to bila srebrna kopča, uspomena s dijamantićem koju je gospodin Czarzasty odmah prikopčavao na svoju englesku kravatu, onda popravljao kačket, katkad još i manšetu na košulji i kretao prema vratima zgrade ili vrta gdje je imao dogovor, provjeravajući na satu da nije došao koju minutu ranije, a ako bi bilo tako, išao bi polako jer je u ono vrijeme bilo nepristojno zakasniti, a još gore uraniti, ali da prijeđemo na stvar, taj je citroën, molim vas, pripadao mojoj baki Mariji, dobila ga je na poklon od djeda Karola koji je tada još bio njezin zaručnik i završavao drugi stupanj studija u Berlinu, a budući da je baka zaboravila osigurati auto, gospodin Czarzasty se tada na tom prijelazu nervirao – jer kako će gospođica Maria to reći svom zaručniku, možda je najbolje da mu to napiše u pismu, ali ni u kojem slučaju brzojavom jer brzojavi uvijek donose nesreću i u tom bi se slučaju zaruke sigurno raskinule, a taj je gospodin Karol tako dobra prilika – ponavljao je instruktor; istodobno je strojovođa, nakon što su s kolosijeka već uklonili ostatke automobila, pažljivo pregledavao svoju lokomotivu: naprije odbojnike, pa svjetla, a onda je pogledao i ispod prednjih kotača i opipao stapove, ali nigdje nije mogao naći tragove sudara u obliku kakve crte ili barem male ogrebotine, i zbog toga je bio potpuno očajan jer tko će mu u upravi povjerovati da je tako veliko zakašnjenje izazvano razbijanjem francuskoga auta, tko će mu povjerovati kad nema nikakvih tragova, pa čak i ako posvjedoče kondukteri ili netko značajan od putnika, oni će ionako vidjeti svoje, ionako će mu smanjiti premiju ili će ga, što je još gore, prebaciti u nižu kategoriju strojovođa i više nikada – tu se gotovo rasplakao – neće voziti brzi iz Vilniusa za Lavov ili sleeping Lavov-Varšava-

Poznań-Berlin, ipak, srećom – stali smo gospođa Ciwle i ja na crveno i vidio sam da joj moja priča pričinjava pravo zadovoljstvo jer je već potpuno zaboravila da bih ja trebao sjediti za upravljačem – ipak, srećom – nastavio sam dalje – tim je vlakom, u vagonu prve klase, putovao gospodin Henry Lloyd-Jones, reporter londonskoga Timesa, kojega su poslali u istočnu Malopoljsku da prikupi materijal o Huculima, tako je taj LloydJones prvi iskočio iz vagona i odmah počeo raditi – that’s terrific – mrmljao je fotografirajući ostatke francuskoga auta – it looks like Waterloo – ponavljao je sa zadovoljstvom ciljajući objektivom prema tvorničkom znaku Citroëna koji je ležao u blatu – absolutely amazing – hihotao se škljocajući prema poljskoj lokomotivi koju je potom u svom izvještaju usporedio sa slavenskim Wellingtonom – da – govorio sam gospođici Ciwle – i zamislite, zahvaljujući tim fotografijama i članku u Timesu naslovljenom Everyone was deeply touched ili nekako slično, taj strojovođa nije dobio nikakvu opomenu zbog kašnjenja, naprotiv, dobio je zlatni sat i diplomu, a moja je baka Maria, iako taj citroën, kako sam već rekao, nije bio osiguran, samo nekoliko dana poslije od gospodina Rosseta, direktora Citroëna za cijelu Istočnu Europu, dobila ključeve novog automobila. – Ne, to je nemoguće! – povikala je gospođica Ciwle pogledavajući u retrovizor – zlatni sat i novi citroën? Pa takav je auto sigurno koštao gomilu novca, vjerojatno još više nego danas. – Točno – rekao sam – ali sve zbog anglosaksonskog tiska koji je već tada bio velesila. Jer da je, primjerice, netko drugi objavio te fotografije spljoštenoga citroëna i neokrznute poljske lokomotive, recimo Lavovski Kurier ili Glasnik istočne Malopoljske, da je netko pisao o tome kako je stvarno bilo u Svakodnevnom ilustriranom kuriru i još dodao vruće fotografije,

... i nisu prošla ni dva mjeseca kad je u proljetno jutro na livadi iza tvornice procvjetala velika šarena lopta...

nitko u to ne bi povjerovao – u tome je tako malo istine – pričalo bi se naokolo – tako malo, jer kakvo je to čudo bilo – naklapalo bi se – lokomotiva nije ni okrznuta, a još i ta sreća da su ono dvoje na vrijeme iskočili iz limuzine, o, znamo mi takvu bezočnost i takve bedastoće, pa to su gluposti da je gospođicu i instruktora spasila Majka Božja, kako je moguće u našoj zemlji miješati religiju sa senzacijom ili, još gore – s reklamom!!! – No kad je poslije nekoliko dana priča ugledala svjetlo dana u Timesu,

da, tada je to bila sasvim druga priča, a i razgovori. Najprije je gospodin Willman Cox iz Londona telefonirao u Chrzanów i rekao – dragi gospodine direktore Zieliński, možemo li u vašoj tvornici naručiti petnaest lokomotiva, to je za početak, a među nama, reći ću vam u povjerenju, otkad sam na čelu British Railwaysa, tako nešto nisam doživio; zovu me obični ljudi i viču u slušalicu – zašto kod nas nema takvih lokomotiva? Zašto se u domovini Watta i Stephensona ne proizvode takve ljepotice?

Zahtijevamo da i naše vlakove opslužuju baš takvi, a ne drugačiji strojevi. No to nije sve – odugovlačio je direktor British Railwaysa – dragi gospodine direktore Zieliński, zamislite, jučer sam imao poziv iz Downing Streeta i osobni tajnik gospodina premijera ljubazno me je obavijestio da su se oko fotografije vaše lokomotive koja je razbila tu francusku rugobu, tu njihovu republikansku konzervu sardina, da su se oko te fotografije s najvećim zadovoljstvom okupili gospodin premijer i prijestolonasljednik, princ

od Walesa, i Njegova Visost izvoljela je gospodinu premijeru postaviti pitanje o saldu trgovinskog prometa s vašom herojskom zemljom, što je bilo dovoljno da me naš ministar prometa upita za vašu tvornicu, na što sam ja odgovorio da sam s vama već odavno u kontaktu i da su mi ruke vezane zbog naše carine na parne lokomotive, semafore et caetera, na što je naš ministar odgovorio – to ćemo riješiti na sjednici gradskoga vijeća – per saldo, dakle žurno vam javljam da, dragi direktore Zieliński, službeno naručujemo petnaest parnih lokomotiva, i to bez probnih vožnji, a ako nam želite povjeriti posredništvo – znam, znam, to je uvijek osjetljivo pitanje – dakle kao posrednici vam možemo prodati dvadeset u Australiju, trideset dvije u Indiju, sedam na Cejlon, osam u Bantustan i jednu na Falklandske otoke, jednu jer ondje projektiramo tek prvu željezničku prugu. – Prestanite, molim vas – gospođica Ciwle podigla je ruke s upravljača – prestanite jer ćemo udariti u rubnik. A citroën? – odmah je upitala, uključivši pritom desni pokazivač smjera te polako krenuvši preko tramvajske pruge na poligon – što je bilo s novim citroënom? – Najprije sat – rekao sam osjećajući da se približava kritični trenutak – strojovođi zlatna Omega! Dakle zamislite da se odmah nakon što je gospodin Cox nazvao direktora chrzanowskih tvornica parnih lokomotiva proširila vijest da strojovođu treba nagraditi, i kako to, kako to može biti da tako zaslužan čovjek ostane bez nagrade, to je valjda moguće samo kod nas, gdje se računaju protekcija i veze, a ne pošten rad, dakle kad je u lavovsku upravu državnih željeznica došla naredba via Varšava, odmah su ga htjeli službeno pozvati s trase, barem telegrafski, ali se ispostavilo da je strojovođa Hnatiuk toga kritičnog dana uzeo preostali dvotjedni odmor na koji je imao pravo i nestao bez traga i

glasa, i sigurno bi ga pustili na miru da nije bilo poziva – najprije iz varšavske željezničke uprave, zatim iz Ministarstva prometa, potom industrije, a na kraju i unutarnjih poslova. – Gdje je taj hrabri strojovođa? – urlali su u slušalicu – on je za nas napravio više nego gomila trgovačkih predstavnika po predstavništvima – vikali su – zašto u Lavovu ne mogu ispitati gdje, dovraga, godišnji odmor provodi zaposlenik ove naše, kakva bila da bila, državne, strateške firme. U poznanjskom vojvodstvu to je neshvatljivo – stavljali su točku na i – valjda je u istočnoj Malopoljskoj došlo vrijeme neizbježnih promjena, jer vidi se da se svuda misli na interese države, samo ne u Lavovu, a možda vi, kolege, čak i ne znate da je rat završio, možda vi i dalje tamo kod sebe imate portrete Franje Josipa u krunidbenoj odori, možda je na vašim satovima u postajama vrijeme stalo, znate li vi uopće što vrijeme znači za naše poljsko gospodarstvo! – To više nisu bile prijetnje – govorio sam gospođici Ciwle, koja je baš u tom trenutku zaustavila svoju peglicu među prugastim gumenim stupićima – bila je to najava revolucije, a valjda znate da revolucije nisu bile galicijska specijalnost, osim one jedne kad su seljaci palili dvorove svojih gospodara i sjekli ih pilama, polako, sustavno, za sve godine neimaštine i podaništva, da, u tom se lijepom gradu ničega nisu bojali više od najave promjena jer promjene sa sobom nose to da od dobroga čine gore, a od gorega pravo zlo, tako se smatralo u Lavovu i okolici, barem posljednjih pedeset godina Austro-Ugarske Monarhije, dakle pokrenute su ne samo željezničke službe nego i tajni agenti, policajci, komesari, vođe – sve uzalud, jer u maloj kući na Zamarstynowu, gdje je među stablima jabuka, višanja i trešanja, kolcima za grašak, klipovima kukuruza, mladicama hmelja i vinovom lozom živio strojovođa Hnatiuk

sa svojom suprugom i dvoje djece, od njega nije bilo ni traga ni glasa. – Hospody, gospodo, kako da vam pomognem – lomila je ruke gospođa Hnatiuk – pa on nije u službi, i sama bih voljela znati kamo je nestao, hulja jedna, sama bih mu dala po njušci, a ovako, a što: došao je, rekao – gotovo je – uzeo dvjesto zlota i više ga nismo vidjeli, a to nije dobro jer on gotovo uopće ne pije, ali zbog te je muke za sav novac kupio votku i kobasice i otišao u planine, kao što je činio kad je bio mladić, volio je sam tumarati, hodati po planinskim pašnjacima, ondje ga tražite, možda negdje u kolomijskoj krčmi ili u Kutima – na što je komesar ljutito namrštio obrve i prekinuo je – gospođo Hnatiuk – želite nam reći da ne znate gdje vaš vlastiti muž provodi godišnji odmor? Ozbiljno? Zar ne shvaćate da mi nemamo vremena? Da je to pitanje od državne važnosti? – na što je strojovođina žena, blijeda kao krpa, sjela na stolac i prošaptala – Hospody, gospodo, on nije ni za nikakvu politiku, ni za kakve novine, drži se podalje od komunista, pa zašto onda – odjednom je ponosno podigla glavu i glas – pa on nije napravio ništa protuzakonito, na poslu je na vrijeme, no, što tražite u našoj kući? – Gospođica Ciwle, iako razveseljena, konačno je ozbiljno pristupila našem satu – u redu, molim vas, sjednite za upravljač – izišla je iz fiata – prvo retrovizor pa pojas, dobro, a sad krećemo, izvolite, unatražno parkiranje. – Zašto je za prvu manevarsku vježbu odabrala najteži zadatak? Do danas to ne znam. Možda je htjela natrljati nos jednom napuhancu koji se, umjesto da spretno izvršava upute, izvlači pričama od prije pola stoljeća, uostalom, možda uopće nije mislila o tome, ali ipak, činjenica je činjenica: bio sam mokar kao miš, ruke su mi neprestano drhtale, a za broj srušenih gumenih stupića, da su to bile kugle, dodijelili bi mi naslov svjetskoga prvaka.

Ne možete ni zamisliti, dragi gospodine Bohumile, kako je to voziti u rikverc uskim krakom vijugavim kao elipsa dobrih četrdeset metara, ispadajući svaki čas s putanje, rušeći svako malo desni ili lijevi stupić i dopuštajući da se motor ugasi; pa ti vaši večernji satovi na motociklu Jawa 250 kada ste s instruktorom Fořtikom jurili kroz Vinohrade ili Žižkov dok je zlatno javorovo lišće poetično padalo u Vltavu i protjecalo ispod Karlova mosta, ti vaši satovi vožnje za početnike bili su poput trenutaka lirskoga predaha u usporedbi s mojom nemoguće zakrčenom Kartuskom ulicom ili s tim poligonom iza trgovine alkoholnim pićima gdje smo mi polaznici bili kao glumci koji uvježbavaju avangardni komad u nazočnosti nepokolebljivih gledatelja. – Ma ne – naposljetku je kazala gospođica Ciwle – čim prestanete pričati, odmah udaramo u stupić ili se motor gasi, molim vas, polako dodavajte gas i polako puštajte kvačilo, i nemojte uopće mijenjati kut putanje, auto će sam krenuti polukružno, eto tako, sad je dobro, polako, polakše – svojim je rukama dodirivala moje i vrlo ih nježno pritiskala uz upravljač – i molim vas da sada više ništa ne govorite – dobro – prošaptao sam – ne mislite li ipak da bismo, ako već moramo vježbati taj prokleti manevar, mogli voziti naprijed, a ne u rikverc, jer kakva je to zmija koja puže unatrag, to je suprotno zakonima prirode, draga gospođice Ciwle... – Dragi gospodine Bohumile, nikad neću zaboraviti što ste mi odgovorili u svom pretposljednjem pismu, da istinski ljubitelj i umjetnik ne ocjenjuje ženu po obujmu grudi i stražnjice, nego baš po rukama, što se točno u ovom slučaju i potvrdilo, jer gospođica Ciwle u svojim tamnim hlačama i kratkoj kožnoj jakni nije izgledala, kako ste vi to nekoć lijepo rekli, ni sisojka, a pogotovo ne guzojka, ne, gospođica Ciwle prije je bila vitka u

svakom pogledu i nije pripadala onom tipu djevojaka na čiju pojavu vozači kamiona zabijaju nos u sirenu, i to je to, dragi gospodine Bohumile, gospođica Ciwle na prvi je pogled bila tip takozvanoga neutralnog dječačića kod kojeg, sva sreća, element evolucije nije izazvao trajne promjene, zahvaljujući čemu je gospođica Ciwle imala lijepu kestenjastu kosu skupljenu u rep, a ne oštru jež-frizuru na glavi; umjesto karirane flanelske košulje njezine djevojačke grudi pokrivala je svilena bluzica, a na nogama je umjesto bakandži imala ljupke plišane cipelice, gotovo isto tako nježne i oblikom delikatne kao i njezini dugi prsti kojima je pritiskala moje ruke na upravljač peglice, zahvaljujući tome i samo tome napokon sam unatrag dovezao do kraja toga paklenog manevra, pa su mi čak i svi smrdljivci i svi alkosi koji su stajali iza trgovine alkoholnim pićima pljeskali ispod čičkova lišća koje je prekrivalo nago bestiđe smrdljivoga smetlišta. – I jesu li pronašli toga strojovođu? – gospođica Ciwle izvadila je iz tabakere pripremljeni džoint – je li se dugo skrivao? – Ma, on se uopće nije skrivao – s izvjesnim čuđenjem prihvatio sam od nje džoint iz kojeg je stigla samo jednom povući – on je jednostavno očajavao u samoći jer je vjerovao da je to kraj njegove lijepe karijere, da je to kraj profesionalnoga života, da će s najviše prečke Jakovljevih ljestvi, odnosno iz predsoblja željezničkoga neba, pasti na samo dno neke remontne radionice; zato je uzeo sobu na katu kod Ajzensztoka koji je držao krčmu u Żyrawci, i u toj sobi, iz koje uopće nije izlazio, strojovođa Hnatiuk pleo je crnu paučinu misli o tome da se s Poljacima nikad ništa ne zna jer, kao što je to odavno napisao Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Poljaci su podmukli i nevjerni; najprije te puste da se približiš, potapšu te po ramenu, šapnu nekoliko lijepih riječi, a odmah zatim ismiju tvoju pravo-

slavnu vjeru i ne baš najbolji akcent – gorko je razmišljao strojovođa Hnatiuk u Ajzensztokovoj krčmi, i razmišljao bi tako do kraja svojega neiskorištenoga godišnjeg odmora da nije bilo starijega dežurnog policajca Gwóźdźa koji je, pijući limunadu u krčmi, slučajno čuo razgovor između Hnatiuka i Ajzensztoka koji su vodili pokraj otvorenih vrata i ukratko – vratio sam gospođici Ciwle džoint – zadržao je traženoga i priveo ga u upravu željeznica gdje mu je uručen taj zlatni sat i tisuću petsto zlota nagrade iz posebnoga fonda tvornice lokomotiva u Chrzanowu. – Da, dragi gospodine Bohumile, na trenutak sam morao prekinuti tu priču jer mi se od duhana gospođice Ciwle zavrtjelo u glavi, tako je bio jak i aromatičan, ali opet smo sjeli u peglicu i kad sam ubacio u prvu brzinu, sretno napuštajući poligon, odmah je upitala – a taj novi citroën vaše bake Marije? – Ah, to je tek bilo iznenađenje – čudom mi je uspjelo skrenuti lijevo u Kartusku i bez grebanja ubaciti u drugu – od članka u Timesu prošlo je jedva nekoliko dana kad je baš navečer, u bakinu stanu, zazvonio telefon, međugradska iz Berlina, slušalicu je podigao njezin otac, to znači moj pradjed Tadija, i odmah se strašno iznervirao jer je u slušalici čuo glas budućega zeta i kako taj izvikuje neke grozne stvari o Marijinu pogrebu na koji se budući punac čak nije udostojio pozvati nesuđenoga zeta, i tako, ne dopuštajući jedan drugome da dođu do riječi, nisu mogli ni prekinuti ni dovršiti taj razgovor, jer trebate znati – objasnio sam – da je zaručnik Karol, nakon što je pročitao reportažu u Timesu, koji je kupio na kiosku na Potsdamer Platzu, došao do najcrnjih zaključaka – dodajmo, ne bez krivnje novinara, gospodina Lloyd-Jonesa, koji u slikovitom opisu francuske kutije koju je zgnječila poljska lokomotiva ni riječju nije spomenuo da je Majka Božja od stal-

... balon se zaustavio gotovo na samom kraju rożnowskoga jezera (...) i visio je tako nepomičan u zraku dobrih pola sata, pa su natjecatelji izišli iz automobila, parkirali motocikle, povadili košare s hranom i počeo je pravi piknik...

ne pomoći čudesno spasila instruktora i učenicu, a kamoli da je izgubio zaručnicu. Zamislite samo – nastavio sam projurivši kroz crveno svjetlo – da se oni nisu mogli sporazumjeti jer dok je punac u Lavovu vikao u slušalicu – ali Maria je živa! – zet u Berlinu urlao je da pred sobom ima Times s fotoreportažom i da ljubazno moli da ga ne varaju jer je spreman na najgore. – Isuse – smijala se gospođica Ciwle – zar nije mogao tražiti da čuje vašu baku? – To je to – bojažljivao sam dodao gas u drugoj – baka je stajala pokraj prozora i kad je čula svađu, davala je ocu baš takve znakove, ali to je trajalo kratko jer je u istom trenutku kad je budući punac viknuo – ali Maria je živa! – ona zapazila da ulicom Ujejskoga polako dolazi nov novcat citroën, da se zaustavlja pred

ogradom njihove zgrade i da iz njega izlazi gospodin Rosset, predstavnik Citroëna za cijelu jugoistočnu Poljsku, uspoređujući broj kuće s adresom zapisanom na papiriću. I kad je pradjed Tadija konačno odlučio prekinuti taj razgovor i povikao budućem zetu – dobro, odmah ću pozvati Mariju da dođe na telefon! – nje više nije bilo u salonu, morala je otići u radnu sobu gdje je trebalo primiti neočekivanoga gosta, pa je budući punac s izvjesnom konsternacijom izgovorio u slušalicu – baš je maloprije bila ovdje, ali sad je nema – na što je budući zet povikao – dosta mi je tih laži, zašto mi ne dopuštate da saznam istinu!? – i bijesno zalupio slušalicom, ispraćen začuđenim pogledom njemačke telefonistice s Potsdamer Platza do samih vrata zastakljene

govornice. Dakle tako je to izgledalo – uključio sam desni pokazivač smjera – pradjed Tadija stajao je sa slušalicom u ruci i nije mogao povjerovati glasu njemačke telefonistice da je razgovor završen, baka Maria je u uredu stajala nasuprot gospodinu Rossetu i nije mogla povjerovati da joj francuska firma želi ponuditi nov auto u zamjenu za kratak intervju za Le Monde, a moj djed Karol stajao je nasred Potsdamer Platza u Berlinu sa zgužvanom plahtom Timesa i nije mogao povjerovati riječima, kako je tada mislio, nesuđenoga punca. – Sada mi stojimo – mirno je kazala gospođica Ciwle – niste skrenuli u desni trak, trebala sam vam to reći, ali može li se vas prekinuti? – Zapravo, stvarala se sve veća kolona iza male peglice, a desnim trakom neprekidno

su promicali automobili i nijedan nas nije htio propustiti da iz Kartuske skrenemo u ulicu Sowińskoga gdje se nalazila firma Corrado, pa sam zato, bez obzira na sirene i očigledne neljubazne geste iznad upravljača, mogao dovršiti barem dio priče o novom citroënu koji je baka Maria zapravo dobila besplatno, jer što je značio taj kratki intervju koji je sutradan dala novinaru Le Mondea i u kojem je izjavila da sigurno ne bi bila živa da se na prijelazu zaustavila u nekom drugom automobilu, jer ni češka tatra, ni njemački horch, ni poljski fiat, a pogotovo američki buick nisu imali vrata koja se tako lako otvaraju i omogućuju sigurno napuštanje automobila nekoliko sekundi prije sudara, vrata koja spašavaju život u svakoj katastrofi, tu je na sugestiju novinara baka Maria ispričala o svojim noćnim morama u kojima je gorjela zatvorena u američkom buicku, i tako dakle, da nije bilo tih vrata koja su u Citroënovoj tvornici specijalno projektirali inženjeri koji na sve misle, cijeli taj slučaj koji je reporter Timesa tendenciozno opisao imao bi tragičan ishod i zato se moja baka Maria, stojeći već pokraj novoga citroëna u bljesku magnezija fleša mogla osmjehivati, mogla je optimistično izjaviti da citroënom može sigurno putovati ne brinući se za izbočine, rupe na putovima, seljačka kola, poplave, oluje i lokomotive iz Chrzanowa. – Gledao sam kako se gospođica Ciwle muči s vratima svoje peglice i konačno ih otvara, bilo je u tome mnogo očaja, jer iako s naše desne strane nije dolazio brzi Vilnius-Baranowicze-Lavov koji je vozio strojovođa Hnatiuk, nego samo automobili, ipak je to zahtijevalo dosta hrabrosti: stati u desni trak, zaustaviti promet poput policajca i pokretom ruke dati mi znak da, koristeći kratku stanku, brzo skrenem u ulicu Sowińskoga, što sam i uradio gotovo savršeno, gotovo, jer kad je peglica već mirno klizila uskom uliči-

com prema firmi Corrado, kad sam u retrovizoru ugledao nasmiješeno lice gospođice Ciwle koja mi se već približavala, umjesto kočnice pritisnuo sam papučicu za gas i prije nego što sam stigao shvatiti i ispraviti tu pogrešku, peglica je naglo krenula naprijed i skrenula desno na pločnik, eto, i to je bio moj prvi sudar, dragi gospodine Bohumile, sudar s limenom kutijom kante iz koje su se, osim kora od banana, prosuli kartoni, krpe, ogrisci, opušci, konzerve, boce i novine i, tko bi znao odakle i zašto, ebonitna ruka, zastrašujući dio lutke otrgnut od cjeline, uza sve to bila je ukrašena emajliranom narukvicom. – Ne mogu vas ni sekundu ostaviti samoga – vikala je gospođica Ciwle nagnuta nad napuknutim desnim svjetlom – ništa vas ne mogu naučiti – lupkala je prstom po zaderanom laku – gdje su ti vaši novinari iz Timesa ili onoga Le Mondea – popravljala je iskrivljeni branik objema rukama – a možda će se neočekivano pojaviti diler fiata i zamijeniti ovu moju starudiju novim ljepotanom? – Od firme Corrado dijelilo nas je svega trideset metara, gospođica Ciwle uskočila je u automobil ne obazirući se na mene i krenula uskom uličicom, a ja sam trčao po pločniku za njezinim malim i oštećenim fiatom, trčao sam svom snagom da bih stao na malom parkiralištu prije nego što ona iziđe iz automobila, htio sam otvoriti vrata njezine peglice, nakloniti se, pasti ničice, zamoliti za oproštaj, obećati da ću popraviti štetu i prisegnuti da nikad, apsolutno nikad više neću ništa ispričati o davnim vremenima i starim automobilima, ali čim smo stali jedno nasuprot drugom pokraj otvorenih vrata njezine peglice, ja – zadihan od trčanja, ona – iznervirana zbog udarca, odmah sam joj rekao – sutra ću donijeti novac za ovo svjetlo, ali nemojte se ljutiti i molim vas, nemojte me prekrižiti, molim vas, nemojte me odbiti, jer me

nitko ne poučava tako kao vi – a onda mi se gospođica Ciwle nasmiješila i rekla – naravno da nitko, sutra ujutro u deset sati na poligonu, a samo usput, je li taj instruktor Czarzasty i dalje poučavao vašu baku? – Oh, da – odmah sam odgovorio – samo što nikad više nije odabrao put preko željezničke pruge. – Dragi gospodine Bohumile, vi najbolje znate što je prava sreća, taj kratki trenutak koji poslije ne bismo dali za sve blago svijeta, taj još neispunjeni, ali već najavljeni trenutak u kojem osjećamo naklonost sudbine, te iste podle sudbine koja nam nije naklonjena svakoga dana; upravo to sam osjećao dok sam silazio ulicom Sowińskoga, to, ništa drugo, bio sam sretan što je najavila sljedeće sate s gospođicom Ciwle i osjećao sam se baš kao onaj vaš Gaston koji je na Glavnoj ulici u Pragu ispred izloga gradske robne kuće sreo Ciganku i unaprijed znao da to nije običan susret jer ne susreće se Ciganka baš svaki dan na Glavnoj ulici ispred gradske robne kuće, s tla sam podigao ruku lutke s emajliranom narukvicom i krenuo prema stanici na Kartuskoj preplavljen srećom i mirisom kose gospođice Ciwle, a svi glasovi grada, čitava ta zastrašujuća buka kamiona, tramvaja i autobusa koji jure uklopili su se u simfoniju svibanjskoga iščekivanja i ako sam za nečim žalio, onda samo za tim što gospođici Ciwle nisam stigao predstaviti kraj one priče, jer je djed Karol poslije onoga razgovora s budućim puncem bio uvjeren da je njegova zaručnica umrla i nije se mogao pomiriti s mišlju da se tako strašno ponio prema njemu, najprije ga nisu obavijestili o nesreći i pogrebu, zatim su lagali na telefon; to mu jednostavno nije išlo u glavu, kako se tako ozbiljan čovjek kakav je bio Marijin otac mogao ponijeti do te mjere neprikladno, istinu govoreći – nepristojno – zašto nije rekao istinu, zašto je lagao, razmišljao je djed Karol cije-

lu večer i sljedeći dan, sve dok naposljetku nije kupio kartu i s najcrnjim mislima sjeo u vlak, a kad je već u Varšavi presjedao u brzi za Lavov, na kolodvoru je kupio nekoliko novina, među kojima najnoviji broj Le Mondea u kojem je ugledao svoju zaručnicu ispred maske novoga citroëna, i odmah potrčao do kolodvorske pošte kako bi naručio hitan razgovor s Berlinom i zamolio svojega njemačkog kolegu Schwarza da na lavovsku adresu nesuđenoga punca pošalje brzojav – Karol je umro stop pogreb prekosutra stop osobne stvari prenesene u poljski konzulat možete preuzeti stop u dubokoj tuzi kolege iz poduzeća stop – i izdiktiravši to Schwarzu, u zadnji je tren stigao na svoj brzi za Lavov i tada je već bio sasvim miran zbog trenutka susreta jer je, naravno, sve odmjerio s inženjerskom preciznošću, i dok je ujutro išao kočijom od glavnog kolodvora, nakon što je kupio dva buketa cvijeća: jedan pogrebni, drugi obični, dok je kao uvijek poslije povratka – nježno i pažljivo pogledavao svoj rodni grad, u stanu u ulici Ujejskoga već je vladao kaos jer se baka Maria već nekoliko puta uspjela onesvijestiti prije nego što su pozvali liječnika, teta Stasia je pripremala obloge i tražila sol, a moj pradjed Tadija stigao je naručiti hitan razgovor s konzulatom u Berlinu i iščekivao ga hodajući po salonu nervoznim koracima, tada se iznenada razlegao zvuk zvona na vratima i na njima je stajao Karol s tim dvama buketima cvijeća i tek je tada počela svađa, jer dok je Maria vikala na njega – kako si nam to mogao napraviti? – Karol je najprije izvukao Times, a zatim Le Monde i pitao – a

kako ste vi meni ovo mogli napraviti?!! – i tako su se prepirali glasno i nisu se mogli sporazumjeti jer bi svako malo jedno od njih viknulo – ti me ne voliš! – na što bi ono drugo još glasnije poreklo – ne, to ti mene više ne voliš – i tako se razvijala ta fuga sve dok baka Maria na kraju djedu Karolu nije dala ključeve novoga citroëna i rekla da ga više ne želi vidjeti jer se, kao svaki muškarac, više brine za sudbinu automobila nego za zaručnicu, na što se djed uvrijedio, bacio oba buketa u stalak za kišobrane i rekao – onda zbogom zauvijek! – istrčao iz zgrade, sjeo u auto i smjesta krenuo, i sigurno bi na taj način, dragi gospodine Bohumile, zavijek raskinuli, što bi za mene imalo sudbonosno značenje jer bih bio netko posve drugi, ne bih nakon puno godina postao njihov unuk, ali još je jednom u životu Marije i Karola, dakle na neki način u mojem životu, presudio motorizacijski čimbenik, jer je djed Karol snažno nagazio na gas, a u tom je trenutku iz susjednoga dvorišta izletjelo mljekarovo vozilo, djed je stisnuo kočnicu, ali to su bile citroënove kočnice, one papučaste, a ne hidraulične, tako je dakle francusko čudo snažno udarilo u piramidu kanti, zgnječeni lim grozno je zaškrgutao, razbijeno staklo se rasprsnulo, pritisnuta sirena zaurlala i baka Maria, koja je istrčala za djedom Karolom na ulicu da mu u stražnje prozorsko staklo dovikne – to tebi zauvijek zbogom! – sada je jurila raspuštene kose na mjesto nesreće i izvlačila zaručnika iz guste bijele mase, milovala njegovo čelo rasječeno na vjetrobransko staklo i šaptala – moj Karole, samo tebe jedinoga volim na ovom svijetu! – na što je on, vukući

slomljenu desnu nogu, oslanjajući se o njezino rame, šaptao da nikad nije sumnjao u to i da on nju također voli najviše na ovom svijetu, a onda je dodao da više nikada, ni zajedno ni sami, neće sjesti u citroën niti u bilo koji francuski auto jer je francuski tehnički um, slično kao francuska politika, zavaravanje, pusti hvalospjevi, o čemu je mogla posvjedočiti jednostavna činjenica da je uz prednji pogon, tako suvremeno riješen, citroën imao zastarjele kočnice koje se nisu pokazale pouzdanima u nevolji, ne onako kao neki horch, bentley ili mercedes-benz. (Hrvatski prijevod romana Mercedes-Benz. Iz pisama Hrabalu. uskoro izlazi u izdanju nakladničke kuće Meandarmedia)

PAWEŁ HUELLE, poljski prozaik, pjesnik, književni kritičar, dramaturg rođen je 1957. godine u Gdanjsku. Jedan je od najnagrađivanijih i najprevođenijih poljskih pisaca srednje generacije, a među najvažnijim su nagradama one Zaklade A. Jurzykowskoga, Zaklade Kościelskih, Poljskoga PEN-kluba, Paszport Polityki i prestižna njemačka nagrada Andreasa Gryfiusa. Autorov književni prvijenac, roman Gdje je David Weiser (Weiser Dawidek, 1987), u Hrvatskoj objavljen u izdanju Naklade MD, proglašen je najvažnijim književnim debijem osamdesetih godina. Kritičari su ga nazvali “romanom desetljeća”, “lektirom-drogom”, “pobjedom književnosti”, “debijem desetljeća”. Osim zbirke pjesama Wiersze (1994), objavio je i knjige priča Opowiadania na czas przeprowadzki (1991), Pierwsza miłość i inne opowiadania (1996), Byłem samotny i szczęśliwy (2002) i Opowieści chłodnego morza (2008), te knjigu eseja Inne historie (1999) i romane Mercedes-Benz: z listów do Hrabala (2001), Castorp (2004) i Ostatnia wieczerza (2007).

TEMA 1:

IZMEĐU DOBRA I ZLA U SUVREMENOJ KNJIŽEVNOSTI___ UREDILA TANJA RADOVIĆ

Odaslavši autorima poziv za sudjelovanje u ovom tematu, nismo ih željeli ni sa čime ograničavati niti usmjeravati. Prepustili smo njima da ovu temu propuste kroz svoja vlastita iskustva i misaone svjetove te smo tako dobili formalno i tematski raznorodne i zanimljive tekstove. Osim eseja (Bauer, Majetić, Tomić, Radović), autori su bili inficirani temom i na drugačiji način. Marinela i Radenko Vadanjel ponudili su nam svoje kratke priče, a Rade Jarak bio je ponukan prepustiti nam svoje autobiografske zabilješke. Milko Valent je svoja promišljanja predočio kao razmjenu mišljenja dvojice prijatelja. Ukratko ćemo naznačiti polje interesa svakog pojedinog autora. Ludwig Bauer drži da pojmove dobra i zla ne možemo sagledavati isključivo kao metafizičke, nego da se te kategorije moraju tražiti unutar okvira socijalne pravde i nepravde. Ponudio je i kratku i jezgrovitu analizu svojih romana i likova u tim romanima s obzirom na navedene kategorije. Alojz Majetić ističe da je književnost danas razapeta između vakuuma i profita. Također, poput Bauera, detektira zlo kao socijalnu nepravdu. On tome zlu u današnjem svijetu u kojem, po njegovom mišljenju, dominiraju elektronička, genetska i nanotehnološka revolucija, daje ime globaloid, neman globalizacije koja nas, slikovito rečeno – jede. Milko Valent u podužem tekstu oštro se razračunava s tzv. banalnom književnošću. Budući da živimo u epohi u kojoj dominira zlo, književnost kao odraz te epohe njeguje kult banalnosti, postajući jeftina roba za tržište. Valent dijagnosticira smrt dobre, kvalitetne književnosti. Svetlana Tomić osvrće se na današnju književnu kritiku te izražava svoje osobno nezadovoljstvo novinskom kritikom te zapaža nametljivu i dominantnu poziciju nadri-kritičara i nadri-književnika kojima je zajednička ego-opsesivnost. Kao dobro u književnosti danas ističe digitaliziranje knjiga i časopisa. Tanja Radović u svom eseju bavi se jednom vrstom literature za djecu i mladež koja je prerasla u trend – poplavom knjiga vampirskih, zagrobnih, nadnaravnih, demonskih likova i tema, s elementima magijskih i okultnih praksi kojima se potencira kult smrti i estetizacija zla. Autorica razmatra i potencijalne utjecaje takve literature na dječju literarnu i emotivnu percepciju i doživljaj svijeta. Interesantno je koje su sve aspekte zla autori detektirali, odnosno na koje su osobito senzibilizirani. Ironija i oštra kritika prevladavajući su tonovi ovih tekstova. No, nažalost, aspekti dobra su u drugom planu, njih gotovo da i nema ili spadaju u sferu idealnog, nedostižnog i neostvarivog. Čini se kao da je dobro danas kategorija odsutnog, gotovo ispražnjeno mjesto, dok je zlo raznoliko, nepredvidivo, razgranato, globaloidno, s evidentnim entropijskim učincima i ozbiljnim posljedicama. Pitamo se - jesmo li to mi slabašni izdanci umorne epohe, bez istinske snage da povučemo na stranu dobra? Tračak krhke nade progovara iz eseja L. Bauera: Ako nije moguća promjena upotrebom sile, možda će se jednoga dana pronaći put da se surovi kapitalistički svijet mijenja na bolje umjetnošću. To bi bila nova umjetnost, umjetnost u funkciji Dobra. (T. R.)

TEMA

LUDWIG BAUER___

TKO SU VJETRENJAČE I ŠTO BI DON QUIJOTE DANAS?

ano nam je da uživamo u ljepoti cvijeta ili ploda, ali zalijevamo korijen; oko njega se brinemo jer odande sve počinje. Time želim opravdati način svoga razmišljanja o književnosti koji se redovito oslanja, ili spotiče, na moje višekratno iskazano uvjerenje kako književnost počinje bajkom, a bajka je, prva bajka ili prabajka – ispričani san. Funkcija je snova da nas učini sposobnima nositi se sa zlom u svom životu, onom stvarnom svakodnevnom, kao i u onoj apstrakciji koju smatramo životom unutar raspona ljudskog vijeka zaboravljajući naivno da je i ta apstrakcija samo zbroj svakodnevica. Pojednostavljeno rečeno, snovi nas čine jačima za ono čemu se moramo suprotstaviti i oduprijeti, pa time i boljima. Tradicionalne, folklorne bajke fiksirale su pobjedu Dobra nad Zlom kao svoju poantu, zaključak i cilj. Zanimljivo je da bajke koje su pisali poznati književnici – dakle ne-folklorne bajke – ne slijede taj

obrazac. Poznata Andersenova Mala sirena završava tragično: za mitološku heroinu zadobivanje besmrtne ljudske duše nedostižan je cilj. Ta se sirena jedino reinkarnira literarno u Ribarovoj duši Oscara Wildea, ali joj je i u toj bajci kraj tragičan. Duše su pak u vertikalnom odnosu Dobra i Zla u ovim dvjema bajkama na suprotnim krajevima pravca. Andersenova je duša implicitno najveća ljudska vrednota, baš kao što je čovjek najviši stupanj vrijednosti u zemaljskom, Bogom stvorenom svijetu. Wildeova je ljudska duša sebična, gramzljiva, koristoljubiva i zla; u opoziciji sa Srcem koje bi trebalo biti izvor i utjelovljenje Ljubavi. Ono što je obojici zajedničko jest objektivna ideja njihovih bajki da je žrtvovanje, samopožrtvovnost zapravo besmislena. Žrtvom Sretnog princa i Lastavice njihov svijet ne postaje bolji; oni su samo uzaludnom gestom pokazali u kojem bi to smjeru trebalo tražiti konfrontaciju Dobra i Zla. Wilde je u tom smislu puno eksplicitniji u svome eseju (anarhističkom) The

Soul of Man under Socialism. Ukratko, pisci bajki novijeg vremena, za razliku od tradicionalnih bajki, onih od iskona, ukazali su gdje bi trebalo tražiti pristup tretiranju Dobra i Zla u suvremenoj književnosti. Ukazivanjem na kapitalizam kao izvor zala Wilde je destruirao i onu duboko ukorijenjenu opoziciju Dobra i Zla koju je najnaglašenije uspostavljala umjetnost i vrijeme baroka. U baroknoj književnosti Dobro i Zlo nisu bili suprotstavljeni samo na onoj relaciji kakvu je primjerice duhovito i sarkastično okarakterizirao suvremeni srpski pjesnik Dejan Čančarević stihovima: “Moj bog je bolji od tvoga”. Dobro i Zlo u baroku su apsolutumi svjetonazora i uvjerenja, odnosno vjere. Riječ je o uvjerenju da oni koji misle u okvirima drugačijeg sustava mišljenja nisu samo u krivu, nego su čista inkarnacija Zla i treba ih istrijebiti pod svaku cijenu. Neobično je da takvi stavovi predstavljaju i u suvremeno doba, prividno tako udaljeno od baroka, matricu ekstremnih obračuna s jed-

21 21

nima od neprihvatljivih svjetonazora drugih, odnosno njihove društvene pripadnosti. Moglo bi se to ilustrirati primjerima na skali od pojedinaca, idealista u funkciji staljinizma do samožrtvovanja, i žrtvovanja onih koji na to nisu pristali u ime vlastitoga, jednoga od jedinih bogova. Ali je sve isuviše prepoznatljivo da bi mučne primjere i ovdje trebalo prozivati. Ipak, ma kako na jednoj strani moje ne sasvim proizvoljne skale bila posvećenost vrhunaravnom koji će vjernoga i požrtvovnog sljedbenika svoga nagraditi negdje izvan opipljivoga svijeta, problem se danas više ne može sagledavati kao metafizički; to je esencijalno društveni problem, a ta bi se opća odrednica mogla i razgraditi u više komponenti, konkretizirati u odnos svijeta eksploatatora i eksploatiranih i sl. S gledišta zapadnjačkog intelektualca nema relevantne literature koja bi bila trabantom ideja ekstremnih bojovnika, ali s njihova gledišta baš ništa što ne odgovara tim pogledima nije relevantno, i obratno – sve jest relevantno ako je u zadanim ideološkim okvirima. Pritom je ta bipolarnost neprekidno dvosmjerna: povratna sprega povratne sprege; afirmacija afirmacije zla. Danas više uopće nije upitna svijest o tome da se kategorije dobra i zla moraju tražiti unutar okvira socijalne pravde i nepravde. Odnosi se to i na holokaust, i na fundamentalizam, i na hladni rat… Objašnjavanja i dokazivanja aksioma svakako su apsurdna pa bih radije izbjegavao razmatranje o tome kako je svaki dio povijesti obilježen svojim ili pripadajućim oblikom i obrokom društvene nepravde. Ali već od vremena konstatacije Bog je mrtav – etička su pitanja, pitanja dobra i zla postala pitanja na koja se traži odgovor u sferi društvene promjene. Umjetnost tu, čini se, više ne može biti samo oblik svojevrsne analize i sinteze. Povijesno iskustvo društvenih revolucija naučilo nas je kolika im je cijena i kolike su i kakve

su im posljedice. Revolucija koja na kraju ispadne negacija same sebe ne isplati se nikako, ne samo zbog apsurdno visoke cijene destrukcije svega što joj prethodi. Naravno, ovdje aludiram na kontekst u kome se rađa postmodernizam. Marxovom stavu da je komunizam kao pozicija negacije negacije istinski neophodan moment prema ljudskoj emancipaciji, kako to stoji u Kleine oekonomische Schriften, izdanju valjanom još pedesetih godina, suprotstavljena je negacija teorije društvenih promjena – negacija negacije negacije! “Jer, postmoderna je bila teorija koja nas je uvjeravala kako Velike Priče pripadaju prošlosti”, kaže doslovce Terry Eagleton. Postmodernizam postao je izraz zamora strukturiranog mišljenja, čvrsto strukturiranog mišljenja, mišljenja koje barem pretendira na konstruktivnost. Postmodernizam je uvijek bio na traljavim temeljima jer se bitno određivao destrukcijom svega na čemu je nastajao. Sva efektnost meta-romana Ako jedne zimske noći neki putnik Itala Calvina počiva na destrukciji prepoznatljivih obrazaca; bez prepoznatljivosti banalnih obrazaca – ničega tu ne bi ni bilo. Uzimam to kao primjer nemoći postmodernizma da problematici dobra i zla u suvremenoj književnosti dade relevantan doprinos. Na ovim se našim područjima strukturalizam pojavljuje u marginalnom obliku. On više nije društveni čin nego moda; naknadno je stigao pa se

slijedi izvan svojih društvenih korijena: ovdje je to više ili manje uspješna, više ili manje duhovita manira. S gledišta dobra i zla u književnosti, odnosno pravde i nepravde, naš je postmodernizam uglavnom podjednako nemoćan, neuvjerljiv i površan kao, primjerice, televizijska sapunica u kojoj će siromašna sluškinja doživjeti ostvarenje svojih snova kao neočekivana nasljednica ogromnog bogatstva ili udajom za nježnog, ali muževnog tajkuna. Dakako, i jedno i drugo može se pravdati objašnjenjem da je za ta područja jedina relevantna stvarnost ona vlastita. Putanjom ovakvog razmišljanja pisac sam sebe dovodi do klecala, spušta se na koljena i prihvaća svoju obavezu ispovijedi. U Kratkoj kronici porodice Weber (prvo izd. 1990) Weberi su revolucionari, uvijek na strani eksploatiranih, uvijek za jednakost ljudi – dobro je dakle evidentno – ali oni su i u zatvorima svih režima, kako je netko već primijetio: uključujući i one narodne; pa iako to nije eksplicitno, implicitno svakako jest: vlast je na strani Zla. U sljedećem romanu, Biserje za Karolinu (prvo izd. 1997; roman je napisan 1989, ali nije prije mogao biti objavljen!), upravo je volja za vlast pogonski kotač Zla, ali i kolektivizmi dvaju predznaka, komunističkog i nacionalističkog, nisu čisti od toga prokletstva. Roman Partitura za čarobnu frulu (prvo izd. 1997) zaokuplja se sudbinom pojedinca koji se želi izdvojiti iz gotovo barokne kon-

S gledišta dobra i zla u književnosti, odnosno pravde i nepravde, naš je postmodernizam uglavnom podjednako nemoćan, neuvjerljiv i površan kao, primjerice, televizijska sapunica u kojoj će siromašna sluškinja doživjeti ostvarenje svojih snova kao neočekivana nasljednica ogromnog bogatstva ili udajom za nježnog, ali muževnog tajkuna.

T EMA ___

Naravno, dobro i zlo u mojim romanima moglo bi se opisivati i analizirati podrobnije, i – naravno, bilo bi puno bolje da to radi netko drugi umjesto mene, ali je ovo razmišljanje zapravo usmjereno u drugom pravcu. Pukim navođenjem etičkih usmjerenja pojedinih mojih romana, stvara se dojam kako je riječ o vrlo angažiranoj, društveno angažiranoj, etički angažiranoj prozi. Stvarnost je pak sasvim drugačija: uopće nisam siguran do koje mjere moji romani zaista zaslužuju epitet angažirani. frontacije Dobra i Zla koja je restaurirala esencijalno balkanske odnose na kraju 20. stoljeća, ali prihvaćajući se uloge suca, u nedostatku drugih sudaca, i sam mora postati ubojicom. Rat kao jedan od najautentičnijih oblika materijalizacije Zla tema je romana Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat (2003). Iz sasvim realnog socijalističkog svijeta na izdisaju junak romana premješta se u mitsku šumu, u zlu čaroliju bajke, u moderni vještičji Klek, u suvremenu Kitež-planinu gdje etička tendencija bajke ne doživljava svoju tradicionalnu realizaciju; realnost je jača od etičkog usmjerenja. Prevođenje lirske poezije (2001) romaneskna je polemika s modernim vremenom u kojem se gotovo banalno evanđeoska ljubav prema bližnjem sukobljava sa Zlom potrošačkog mentaliteta i potrebe za jeftinom slavom. Roman Patnje Antonije Brabec (2008) nastoji oslikati zlu sudbinu emancipirane žene u suvremenom društvu, ali se bavi i institucionaliziranim Zlom koje se ukrcalo u institucije namijenjene borbi za opće Dobro u vrijeme socijalizma. Slično je i s romanom Zavičaj, zaborav (2010) koji, uz ostalo, analizira različite razine socijalističkih sistema, stvarajući književnu istinu sukoba

Dobra u ishodišnim intencijama i Zla u finalnoj praksi. Širi kompleks uvjerenja i zabluda koje su vladale drugom polovicom 20. stoljeća prikazao sam u romanu Karusel (2011); možda bi tu makar i marginalno trebalo podsjetiti kako se u tom romanu čarobnjaštvo, bijela magija, pokazuje poštenijim i dosljednijim saveznikom individue nego što su to proklamirani vjerski ili ideološki principi Dobra i Sreće svih ljudi. Ipak, Zlo se u Karuselu realizira prvenstveno u korelaciji s posljedicama Rata: Zlo koje donosi Rat – nikada ne prestaje! Etička dimenzija najnaglašenija1 je ipak u romanu Zapisi i vremena Nikice Slavića (2007). Iako je utemeljen na velikom broju stvarnih, autentičnih zapisa koje gotovo kolažno prezentira, to jest roman, i arhitekturom teksta, i razvijanjem biografije, i stvaranjem slika, ali je to i svojevrsna rasprava o Dobru i Zlu u vrijeme socijalizma kod nas. Neobično je da je glavni junak toga romana, istinski ljevičar i komunist, žrtva režimskog obračuna 1 Od ovoga superlativa izuzimam svoje proze namijenjene djeci. Kao što sam dosta podrobno argumentirao u nekim esejima posvećenim dječjoj književnosti, angažiranost je u djelima takve vrste drugačija, i svakako jače naglašena nego u drugačije adresiranoj beletristici.

s neistomišljenicima čak i kada to zapravo nisu, golootočki robijaš, zapisao u romanu ono što prenosim kao najoptimističniji angažman na strani Dobra u borbi protiv Zla: Svaka ideologija ima svoju neotkrivenu stranu, nešto slično Mjesecu, odnosno drugoj strani koju mi Zemljani ne vidimo. Da je to tako, dokaz je ovaj kamen, koji na svojim ramenima nosimo. Bez cilja, bez svrhe i koristi. Jedini cilj je kazna koja ima nekakav čudni naziv – “društveno koristan rad”, kako su nam rekli pri izricanju kazne. U toj tamnoj, neotkrivenoj strani, koju tad upoznasmo, tračak nade u čovjeka jest kada ti meni tovariš na leđa onaj lakši kamen, a potom sebi tovariš onaj teži. I to je jedini tračak nade i vjere u čovjeka. Naravno, dobro i zlo u mojim romanima moglo bi se opisivati i analizirati podrobnije, i – naravno, bilo bi puno bolje da to radi netko drugi umjesto mene, ali je ovo razmišljanje zapravo usmjereno u drugom pravcu. Pukim navođenjem etičkih usmjerenja pojedinih mojih romana, stvara se dojam kako je riječ o vrlo angažiranoj, društveno angažiranoj, etički angažiranoj prozi. Stvarnost je pak sasvim drugačija: uopće nisam siguran do koje mjere moji romani zaista zaslužuju epitet angažirani. U predgovoru Wildeova romana Slika Doriana Graya stoji, između ostaloga: Ne postoji takvo nešto kao što je moralna ili nemoralna knjiga. Knjige su napisane dobro ili napisane loše. To je sve. (...) Nijedan umjetnik ne želi ništa dokazati. Čak ni stvari koje su istinite nije moguće dokazati. Nijedan umjetnik nema etičke pristranosti.

23 23

Problem potrebe da se društvo mijenja, da se poboljšava nije time prestao postojati. Zaista, može se u nekoj sasvim bliskoj budućnosti pokazati realnim da se umjetnost promijeni do te mjere da postane faktor promjene društva. Ako nije moguća promjena upotrebom sile, možda će se jednoga dana pronaći put da se surovi kapitalistički svijet mijenja na bolje umjetnošću. To bi bila nova umjetnost, umjetnost u funkciji Dobra.

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

Etička pristranost kod umjetnika jest neoprostiv manirizam stila. U brojnim svojim radionicama i kolegijima kreativnog pisanja, u rasponu od preko dva desetljeća, polaznike uvijek suočavam s tim riječima, često i s cijelim predgovorom koji završava riječima: All art is quite useless. Želim time upozoriti da se književno djelo ne sastoji od ideja ili propovijedanja svjetonazora, ili zauzimanja stava. Svijest o tome da se književno djelo prvenstveno sastoji od riječi za mene je bitan temelj poetike. Ona posljednja rečenica upozorava da umjetnost ne smije ničemu služiti. Dakle, niti promoviranju ideologije

ni zastupanju etičkih nazora: u prirodi umjetnosti nije da služi! Moja je prozna poetika bitno određena kao strukturalistička. Ako svi elementi djela međusobno dobro funkcioniraju, onda je djelo – novela ili roman – valjano. Likovi moraju biti u funkciji fabule, itd., itd. Kako onda ovdje stojimo u pogledu Dobra i Zla? Kako spojiti takav pogled na poetiku, odnosno književnu praksu sa stavovima koji se na relaciji Dobra i Zla ipak iščitavaju iz mojih romana? Stvar je u tome da valjano umjetničko djelo, dakle, ono u kojem je uspostavljena funkcionalna harmonija elementa strukture, može prenositi svjetonazor autora, i to u onoj mjeri u kojoj svijet ideja ne narušava umjetničku autonomiju tako shvaćenog

djela. Ovakva strukturalistička poetika omogućava stvaranje sugestivne proze, proze za koju će se vjerovati da je istina, proze kojoj će se vjerovati. Ona je također osnova tečnosti i glatkoće književne komunikacije. Zbog tih su karakteristika mnogi kritičari govorili o autobiografskom karakteru mojih romana, što se nakon prvih pet-šest samo po sebi pokazalo besmislenim. Neki je zalutali putnik u sferu književne kritike govorio o tradicionalnosti moga stila; nerijetko susrećemo one koji previđaju inovativnost jer im se inovativnim čini ona vrsta narušavanja bilo kakvih pravila kakva se iscrpila u avangardnim umjetničkim eksperimentima prije gotovo sto godina – nepozvanima je i danas inovativnost u narušavanju komunikacije, psovačkoj pretenci-

T EMA ___

oznosti, afirmaciji nemuštih razina jezika, banalnim desakralizacijama ili sličnom ekshibicionizmu kojim se uglavnom pokušava nadomjestiti nedoučenost i talent. Strukturalistički građena proza danas funkcionira, a kada funkcionira, ponovio bih, smije biti i angažirana do one mjere koja ne narušava umjetničku strukturu; dakle, ne smije se pretvoriti u propovijedanje, u dociranje, u poučavanje... U mojoj nedavno izvođenoj drami Nebeski teatar nadmudruju se Držić i Shakespeare, a drama je poantirana time da se oni slažu kako bi umjetnost trebala pridonositi stvaranju boljeg i pravednijeg svijeta. Ni njih dvojica niti ja ne znamo točno kako bi se to moglo učiniti. Vjerujem, pa i oni, moji likovi, solidarno sa mnom

tako vjeruju, da recepcija umjetnosti, recepcija dobre književnosti predstavlja neki konstruktivan impuls u tome pravcu. Samo čitanje predstavlja onaj neopipljiv, ali svakako konstruktivan i potreban doprinos napretku. Vrijedi to i za čitanje sasvim neangažiranih, ali umjetnički vrijednih tekstova. Problem potrebe da se društvo mijenja, da se poboljšava nije time prestao postojati. Zaista, može se u nekoj sasvim bliskoj budućnosti pokazati realnim da se umjetnost promijeni do te mjere da postane faktor promjene društva. Ako nije moguća promjena upotrebom sile, možda će se jednoga dana pronaći put da se surovi kapitalistički svijet mijenja na bolje umjetnošću. To bi bila nova umjetnost, umjetnost u funkciji Dobra. Nažalost, ne mogu

predvidjeti konkretnije njezine konture. Ne mogu sasvim predvidjeti i da je takva dobra umjetnost zaista moguća... Primjerice, konceptualizam u umjetnosti upušta se u oštre polemike s društvenom nepravdom, ali konceptualistička ostvarenja ne funkcioniraju bez objašnjenja, pri čemu su najefikasnija kada objašnjavaju sama samo sebe. Na kraju drame Nebeski teatar Shakespeare govori ovako: Zar kipar da glinu stvara? O, ovo je dobro! Pametno rečeno! Zaista dobar stih – malo ću ga pošekspiriti, da, pošekspiriti! Spretno poboljšati! Evo ovako: Zar da glina kipara stvara? Zar da glina kipara stvara?

TEMA

ALOJZ MAJETIĆ___ GLOBALOID JEDE I KNJIŽEVNU DJECU

rudit ću se da razmišljam netržišno. Koliko god bilo uzaludno pisati lamentaciju kulturofilima koji nemaju čime potvrditi svoju ljubav, nastojat ću da pustim poneku suzu. Naći će se već netko i ipak mi je obrisati. Jer nekolicina pisaca, usprkos svemu, piše osviješteno i otvorenih čula promatra čuda oko sebe. Živimo u vrijeme najmanje tri revolucije. U punom su zamahu elektronička revolucija, genetska i nanotehnološka. Njihova je pratnja niz drugih dramatičnih promjena, a sasvim blizu terminu revolucija mogao bi biti i ozbiljan globalni neoliberalistički pohod na ljudsku vrstu. Jedva da primjećujemo preživljavanje više od polovice ljudske obitelji, neki su blizu ponora, a onaj najmanji dio uopće ne shvaća da se ponaša kancerozno i pili granu na kojoj sjedi. Globaloid njeguje sadašnje tri revolucije jer mu one zasljepljuju požudno oko sjajem novih još većih profita. On vjeruje da će mu elektro-

nička revolucija omogućiti još veći nadzor nad novčanim tokovima. Globaloid, jasno, i ne pomišlja da bi ga upravo ta revolucija mogla doći glave. Uvijek se nađe neposlušnih umova i vrlo je vjerojatno da će mu dubinski baš oni pokidati veze s pritjecanjem dobiti. Hrvatski književnik je u pravu kad promatra današnji svijet skrštenih ruku jer on ionako ne zna gotovo ništa o funkciji elektroničke revolucije. Nanotehnologija također donosi Globaloidu goleme profite. Nanotehnologija nema granica, ulazi u sva područja, u nekim industrijama je već nezamjenjiva, a uskoro će sva svjetska industrijska proizvodnja biti o njoj ovisnija nego o nafti i još neovisnija o radu ljudskih ruku. O golemim potencijalima genetike i vrapci na krovu pjevaju rapsodije. Znanost koja nas jednim dijelom spašava i vodi u itekako kvalitetnu budućnost paralelno otvara vrata pakla. Globaloid je siguran da su to vrata raja. Intelektualci imaju bri-

ga oko individualnih i nacionalnih identiteta i tri revolucije im promiču negdje sa strane. Intelektualci su ionako sebe smjestili najvećim dijelom u prošlost jer u prošlosti je uz malo marljivosti skraćen put do zavidno visokih pozicija. Poslije bitke lako je biti intelektualac! Političari također ne shvaćaju da živimo u vrijeme revolucija. Njima je mnogo bliža tehnologija ognjišta koja neprekidno grije glasačke strojeve. Ako ne znaš što ćeš sutra s još dubljim padom BDP-a, raspiri žaračem vatru u ognjištu i začas će svi okrenuti glavu od brojke koja ionako izaziva neizlječivu glavobolju. Kao Globaloid s neoliberalizmom, tako i politika s medijima ide ruku pod ruku. Medijima je dvostruko korisno raspirivati derbije među stranačkim borcima. Ne moraju se mnogo truditi, a novac pojačano pritječe. Vuk sit, a za ovce nitko ne pita. Ovce, kokoši i ostala stoka sitnog kljuna nije da baš znaju, ali slute da im je Bog dao ulogu da budu na trpezi Globaloida. Nismo dobri kapitalisti, pa ni komunisti,

T EMA ___

a čak nismo ni dobri vjernici. Naša socijalna svijest dosegla je apsolutnu nulu. Zamrzli smo se da bi nas se moglo jesti kada On to poželi. Više nitko ne zna čemu služe političari. Teško je reći mogu li oni išta mijenjati. Financijski terorizam maše iznad njihovih glava laserskim mačevima i siječe, kad ustreba, savršeno precizno.

Znanost koja nas jednim dijelom spašava i vodi u itekako kvalitetnu budućnost paralelno otvara vrata pakla. Globaloid je siguran da su to vrata raja. Intelektualci imaju briga oko individualnih i nacionalnih identiteta i tri revolucije im promiču negdje sa strane.

Neoliberalistička proizvodnja ne može biti konkurentna bez ulaganja u nove tehnologije. Budući da nitko za te potrebe nema dovoljno novaca, mora posezati za dizanjem zajmova. I evo nas u dužničkom ropstvu. Nema druge nego se zaduživati na račun budućih generacija. Na stranu to da u svijetu jedva da ima koja zemlja koja nije kao država u ozbiljnom dugu. Na stranu i to što se proizvedena dobra nemaju kome prodati. Dužnički lanac negdje će jednom puknuti, ali nitko i ne pomišlja da bi to moglo biti sutra ujutro, a možda i nešto kasnije, to jest već u sljedećem stoljeću. Teatar apsurda ionako shvatimo tek kad se spusti zavjesa.

stariji je od interneta. Srušio je komunizam, ali nije se libio uzeti od komunizma njegova najgora svojstva i spojiti ih s jednako lošim dijelovima kapitalizma. Živimo u daljnjem razvoju sustava koji ne znamo točno imenovati. Neoliberalizam je mudro skovana riječ za nešto što je komunistički kapitalizam, ali i kapitalistički komunizam. Ta sinteza stvorila je jednopartijnost u državama koje i dalje mašu demokratskim zastavama višepartijnosti. Onih nekoliko koje mašu jednopartijskom zastavom ništa ne ometa da se ponašaju jednako tako kao i ove koje mašu s višepartijskim kapitalističkim komunizmom. Svi su oni socijalno brižni samo da bi nekako utrapili viškove robe. Globaloid je siguran da čvrsto drži uzde u svojim rukama. Srušio je sve kriterije i vlada najjačim kriterijem, profitabilnošću.

Globaloid je marljivo radio na razvijanju, stvaranju svog životnog prostora. Umrežavao se decenijima,

Sramimo se doticati socijalne teme. Ofucane su i potrošene u predmodernističko vrijeme i nije uputno vraćati se nekakvoj bezvrijednoj angažiranoj literaturi i sličnim zabludama iz prohujalih vremena. Na piscu je da osjeća duh vremena, sve drugo je razbacivanje s manjim ili većim talentom. Ako je duh vremena autističan, onda je i na piscu da piše kao vrijedni, marljivi autist pa da, recimo, pokuša citatima izraziti ono što se drukčije i ne može iskazati. Današnja poetika ima bezbroj modela pomoću kojih se govori što se u ljudskom duhu zbiva.

Hrvatski književnik sjedi za svojim stolom i tek povremeno osjeti kako se pod njim tlo ljulja. Smatra da je to ljuljanje prouzročila viša sila pred kojom je on ionako bespomoćan pa i ne pomišlja da na nju gubi vrijeme. Važnije mu je da sutra kad izađe njegova nova knjiga bude barem jednim retkom zabilježena u nekom od brojnih medija. To će biti veliko priznanje kakvo malo tko dobiva. Jedan jedini redak u nekoj tiskovini ili slika na televiziji vrijede više od cjelokupne književnosti dvadesetog stoljeća! Sramimo se doticati socijalne teme. Ofucane su i potrošene u predmodernističko vrijeme i nije uputno vraćati se nekakvoj bezvrijednoj angažiranoj literaturi i sličnim zabludama iz prohujalih vremena. Na piscu je da osjeća duh vremena, sve drugo je razbacivanje s manjim ili većim talentom. Ako je duh vremena autističan, onda je i na piscu da piše kao vrijedni, marljivi autist pa da, recimo, pokuša citatima izraziti ono što se drukčije i ne može iskazati. Današnja poetika ima bezbroj modela pomoću kojih se govori što se u ljudskom duhu zbiva. Pisati o sudbinama stotina tisuća ljudi bačenih na ulicu ne bi moglo nikoga zainteresirati. Čak ni te ljude (koji, kad i bi pokazali zanimanje, ne bi ga imali čime financijski dokazati!). Osim toga nije li Chomsky u pravu kad kaže da takvi ljudi brižno ispranih mozgova misle da su sami

27 27

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

T EMA ___

krivi što nisu uspjeli u životu. Globaloid jede njihovu djecu i to mu je jedino što još s užitkom jede. One koji su bačeni na njegov stol jedva da i primjećuje. Ljudi u odraslijoj dobi čine mu se kao bakterije koje će same sebe istrijebiti. Ali, mladost, o, okus mladog mesa – na to mu idu sline i osigurava si organoleptičke vrhunce daleko u budućnost sve do milenija sedmog. Nije se obrušio asteroid ili meteorit veličine kontinenta, nije svijet pokosila nova španjolka, ni kuga, ni kolera, čak se i klimatske promjene kreću civilizirano i daju nam vremena da ih korigiramo, ali društvena neman globalizacije nezaustavljivo napreduje i uništava sve što ima ljudski okus. Ruku pod ruku s neoliberalizmom Globaloid sapuna mozgove od Chicaga do Vladivostoka, od Bedekovčine u Republici Hrvatskoj do Saldanhe u Južnoafričkoj Republici.

Razapeta između vakuuma i profita književnost je osuđena da sama pronađe eksploziv pomoću kojeg će izaći pred milijarde izmanipuliranih ljudi. Književnost mora izaći iz svojih fahidiotskih shvaćanja da je više nego dovoljno da se razvija unutar sebe same. Snovi o autonomiji, o samostalnosti i slobodi do nedavno su funkcionirali, ali sada treba pronaći neko novo (makar i GMO) hranjivo na kojem će riječi izrastati u divovska stabla.

Hrvatski književnik počeo je pisati žutom tintom, ali Globaloid ima puno žarkiju žutu tintu, gotovo da fosforescira sa stranica svjetskih hitova.

Ovaj put ispit je povijesno-sudbinski. Ne možemo se oslanjati na išta utvrđeno, jer ovaj put ništa nije utvrđeno. Ne možemo reći da je književni angažman završio u povijesnoj ropotarnici i da se ni slučajno ne bi smio obnoviti. Eksperimenti s početka prošlog stoljeća također nam se čine neponovljivi. Letrizmi, dadaizmi, struje svijesti, nadrealizmi – sve nam to danas izgleda kao eksponati iz muzeja. Postmodernizam je fenomen za sebe. Niti je definiran dokraja, niti itko zna je li završio ili ima izgleda da se razvija u vodeći smjer.

Hrvatski književnik s druge strane možda namjerno, a dijelom i zbog pritiska Globaloida zaboravlja što je sve književnost u ranijim razdobljima, posebno u prošlom stoljeću, već odradila i to odradila vrhunski. Kao i ostatak svijeta i književnik uči od srijede do petka, a onda počinje sve od početka.

Krećemo se na rubu provalije. Komercijala ništa ne krije. Ona ima jasne kriterije i još neko vrijeme kroz Nobela i slabašni institutski autoritet prihvaća književninu, ali sa sve očitijom odbojnošću. Komercijali književnost jednostavno nije konstitutivni element. Bolje se osjeća kad je knjiga pročišćena od suludih književnosnih

natruha. Nema više sumnje da u području komercijale književnost nema što tražiti. Što je književnost koju nitko ne čita? Kako književna riječ može imati djelotvornu snagu ako je nitko niti čuje, niti vidi, štoviše i ne zna postoji li još igdje? Kako da odjekuje književna riječ smještena u vakuum vrhunske kvalitete? Razapeta između vakuuma i profita književnost je osuđena da sama pronađe eksploziv pomoću kojeg će izaći pred milijarde izmanipuliranih ljudi. Književnost mora izaći iz svojih fahidiotskih shvaćanja da je više nego dovoljno da se razvija unutar sebe same. Snovi o autonomiji, o samostalnosti i slobodi do nedavno su funkcionirali, ali sada treba pronaći neko novo (makar i GMO) hranjivo na kojem će riječi izrastati u divovska stabla.

TEMA

MILKO VALENT___ BANALNA KNJIŽEVNOST

Uvodni odlomci Malo je razdoblja u kojima je postojao takav nerazmjer između siromaštva stvaralačke produkcije i inflacije komentara što ih pobuđuje i najbeznačajnije djelo.2* Jean Clair, Razmišljanja o stanju umjetnosti (Gallimard, Pariz, 1983) Današnja epoha banalnosti je epoha u kojoj je zlo dominantno. Epoha banalnosti ima banalnu književnost. 2 *Ova uznemirujuća rečenica, koja mirno i odgovorno potvrđuje činjenično stanje, objavljena je 1983, a napisana je vjerojatno ranije. Danas, trideset godina poslije, spomenuta disproporcija nabujala je u tolikoj mjeri koju tada ni Jean Clair nije mogao predvidjeti. Autor te rečenice danas isti kontekst promatra sa zaprepaštenjem ako se od golemosti nerazmjera nije razbolio i potonuo u rezignaciju. A nije. Njegova borba protiv banalne umjetnosti i dalje traje, što dokazuju njegovi recentni radovi. Po svemu sudeći ta borba je uzaludna i beznadna, no ipak nužna. Pridružujem se njoj ovim kratkim prilogom priređenim za tematski blok Dobro i zlo u književnosti danas. Moj prilog se bavi zlom. (op. a.)

Počet ću s prividnom šalom i reći da je u suvremenoj mainstream književnosti loše to što je popularna. Tu odvratnu šalu slijedi metafora sažeta u mojem mišljenju da svako istinsko pisanje mora biti kao i proizvodnja najkvalitetnije vrste meda koja se dobiva hladnim gnječenjem saća, jer u toj i takvoj proizvodnji otpadaju sve one niskokalorične, a prozirne i ljigave popularne kapljice za umirenje savjesti koje su, kolokvijalno rečeno, “luk i voda’’, a stručno rečeno “placebo’’. Ta književnost je globalni fenomen i dominira prostorom pisanja i objavljivanja na cijelome svijetu. U svojem “izvještaju o banalnosti zla’’ iz 1963. (Eichmann in Jerusalem: A Report on the Banality of Evil) Hannah Arendt dijagnosticirala je samo jednu od metastaza epohe banalnosti koja će, čini se, prirodnom smrću umrijeti u 21. stoljeću. Volio bih da sam u krivu. Željko Gorgić

“Hrvatska pati od paralitičkih grčeva. Iako je ta zemlja doista lijepa, te joj s pravom u himni tepaju Lijepa naša, Hrvatska se raspada. Zagreb je središte te paralize. Europa se raspada još brže, pati od indiskretne bolesti raspadanja, umire u dužničkom kmetstvu. Europska Unija je odgovorna za skoru smrt Europe kakvu znamo. Bruxelles je oko uragana. Na našem radiju tu brutalnu metastazu

T EMA ___

neoliberalnog kapitalističkog ciklona nazivamo Osmrtnica. U tu metastazu uklopila se i suvremena umjetnost, osobito književnost koja se također raspada. Slažem se s Rolandom van Duijkom, novinarom iz Amsterdama. On kaže da je Europska Unija uvreda ljudskoj inteligenciji.’’ S tim rečenicama, koje su proletjele kroz moje misli, spustila se noć nad Europu. Da sam postao astronom, što sam isprva želio biti, sad bih mirno pio večernju kavu uz teleskop u nekoj zvjezdarnici, a ne bih u ovoj urbanoj europskoj pustoši upirao oči u nebo uzaludno tražeći umiruće zvijezde kroz odsjaj neonskih reklama. Jedini mogući izlaz, kao i uvijek, jest masovni aktivistički izlazak na ulice praćen aktivističkim tekstovima. Marko Globan

Mit o dubini treba napokon potpuno razoriti. Njegova zavodljiva zrcala valja razbiti. Zatim je nužno očistiti krhotine razbijenih zrcala da bi se bolje vidjela mnogostruka laž mita koja ima privid istine. To je iznimno težak posao, jer je potrebno imati strahovito mnogo hrabrosti da bi se ozbiljno govorilo o banalnim stvarima. Težinu tog posla najbolje pokazuju prvi uspjeli primjeri razaranja mita: slike Ljudi koji jedu krumpir Vincenta van Gogha, Bordel Pabla Picassa, poznatiji kao Gospođice iz Avignona, i Mekana konstrukcija s kuhanim grahom - predosjećaj Građanskog rata Salvadora Dalija, zatim romani Uliks Jamesa Joycea, Čovjek bez osobina Roberta Musila i Mjesečari Hermanna Brocha te film Mulholland Drive Davida Lyncha kao i TV-serija Berlin Alexanderplatz Rainera Wernera Fassbindera, snimljena po istoimenom romanu Alfreda Döblina. Mit o dubini napokon treba razoriti jer dubina jednostavno ne postoji, nema

Dakle većina suvremene mainstream književnosti u skladu je sa sve snažnijim kultom banalnosti, te možemo govoriti o njoj kao o banalnoj placebo-književnosti. Riječ je o loše napisanoj književnosti, o ljepljivoj jeftinoj robi prilagođenoj tržištu, zapravo o blijedoj amaterski napisanoj jednokratnoj potrošnoj prozi punoj izlizanih općih mjesta, loše prikrivene patetike, gramatičkih te pravopisnih pogrešaka, faktografskih nelogičnosti i općenito nedosljednosti, pretencioznih rečenica bez ritma, kaotične i aljkave motivacije koja pokreće uglavnom beskrvne i nezanimljive autobiografske likove. Najčešće se radi o banalnim autoterapijskim odnosno o autopsihoterapijskim romanima, ponekad hinjeno neurotičnim kao što su to i dnevnici ljudi koji slijedeći modu odlaze na seanse psihijatru ili su kao pacijenti već smješteni u psihijatrijske ustanove. Ukratko, riječ je o autobiografskoj književnosti prožetoj egoizmom privatnosti u kojoj je prividna autentičnost biografije jedini mogući izgovor za lošu kvalitetu teksta, za osrednjost. Naglašavam da je riječ o amaterskoj književnosti malih privatnih izleta, literariziranih banalnih egotripova na razini već uobičajenog medijskog kiča ili pak običnog trača, koji je danas, kao što znaš, sveprisutan književni oblik. je, postoji uvijek samo površina. Zavodljiva zrcala to dokazuju svojom ravnodušnošću. Emil Globan

I sad još i to: književnost umire, samo je pitanje vremena kad će biti mrtva!

Marko to napominje već sedam godina. No ipak ima nešto čudno u tome, jer čak i kad je nešto mrtvo, ono i dalje živi. Kosa i nokti se ne mire sa smrću bez obzira na mrtvo tijelo, na leš kojemu pripadaju. Bez obzira na totalno mrtvo tijelo, kosa i nokti i dalje neumoljivo rastu. Marko to ne želi priznati, ali književnost ima ne-

31 31

pomirljivu kosu i nepomirljive nokte. Kako to da kosa i nokti nastavljaju živjeti? To nitko ne zna pouzdano, važno je da se to vidi. Ali i mrtve stvari imaju svoj vijek trajanja pa ma kako taj vijek bio dugotrajan. Nakon milijardu godina, kaže Marko, više ne postoji umjetnost i književnost, ne postoje ni tvoje ni moje kosti u grobu. Njih više jednostavno nema, a nema više ni groblja ni grobova. Spomenula sam mu da ja uopće ne mogu zamisliti milijardu godina. Rekao mi je da sam glupa k’o kurac kao i većina hrvatskih medija. Nakon milijardu godina, rekao je Marko, nema više kostiju, nema više umjetnosti i književnosti, nema ničega čemu smo se nekad toliko radovali. Doći će vrijeme kad će sve prestati, čak i brzi uraganski vjetrovi. Praznina i brzina se rimuju, rekao je Marko. Tina Globan Uvijek sam, otkad se sjećam, lakomo promatrao život. Popodne je. Lastavice se ustremljuju za lovinom u svim smjerovima. Uz vrapce i kosove to su mi najdraže ptice. Šetnja s djedom Jurom po Željezničkoj koloniji. Vjetar nosi oblake od zapada prema istoku. Tako lijepe oblake još nisam vidio. Djed Jura kaže da su to kumulusi. Kupio mi je na kiosku Snjeguljicu. Tako se zove fini sladoled na štapiću. Jeo sam krem-vaniliju obloženu čokoladom i promatrao niske zaigrane oblake prelivene suncem. Veselio sam se večernjem čitanju priče o dječaku koji je ostao sam na svijetu. Što reći? Bio sam još dječak. Tada još nisam znao razlikovati narative. Izgarao sam od naivne dobrohotnosti i povjerenja u ljude. Nisam znao ni to da se ljudi siromašni duhom opijaju ili plitkim ili prividno gustim narativima: gustim sokom praznine. Tek mnogo godina kasnije shvatio sam da je ta nestvarna gustoća u svojoj

biti tek opsesivna želja za čudom, žudnja za nečim onostranim koje ne postoji. Ta žudnja je paradoksalna, ona cvjeta u tjeskobi i strahu. Njezine depresivne latice podsjećaju na uvelu orhideju nakon glamuroznog vjenčanja. Ta žudnja za čudesnim, za onostranim, pokušava čudnim rečenicama i začudnim sklopovima smisla nadoknaditi izostanak smi-

izgled odvojiti od tekućih poroka današnjice, iako im se na ovaj ili onaj način ipak vraćaju. A mjesto ispunjenja želje nastanjuje krhkost njihove bolne praznine. Svaka praznina boli. Praznina izaziva strašnu bol. Ljudi ispunjeni prazninom moraju posegnuti za nekim stimulansom, za nekim porokom. Umjesto alkohola, duhana i opijata ti prividno senzibilni ljudi,

Upravo bi takva kvalitetna književnost trivijalnosti, ili književnost prosječne banalne svakodnevice, najbolje i, vjerujem u to, kreativno najuspjelije prikazala suvremenu stvarnost. Upravo bi takva književnost dobro ocrtala našu upropaštenu i nasmrt bolesnu kapitalističku epohu sveprisutnog kulta banalnosti, nihilizma, prividne autentičnosti te estradizacije i trivijalizacije naše teško bolesne stvarnosti čija je osnovna karakteristika sve plića industrija zabave u kojoj se upravo nalazimo i u kojoj ćemo se još dugo nalaziti. Takva je, nažalost, i prozna književnost naše epohe. To je banalna književnost koja se kao zloćudan tumor uklopila sasvim lagodno u kontekst zla epohe banalnosti. sla, bolni razdirući nedostatak onog onostranog. Ljudi koji osjećaju da im nedostaje metafizika upravo su oni s viškom metafizike. To je metafizika uzaludnih pokušaja. Plitkost uma utapa se ustreptala srca u nepostojećoj dubini. Sintaksa prenemaganja i hinjene dubine u pisanju, u tekstu, tek je još jedan od bezbrojnih oblika trivijalnosti koja nas i u ovoj epohi banalnosti preplavljuje. Taj perverzni oblik trivijalnosti, to banalno indiskretno smeće neuspješno se skriva u malim oazama hinjene tankoćutnosti i agresivne pristojnosti. Ti pristojni i tankoćutni ljudi mogu se tek na-

obuzeti konzumerističkom groznicom za onostranim, troše mitove, laži i predrasude. To čine jer su opijeni sadržajima koji su uzaludni. Njihovo mjesto za opsesivni shopping je dirljivo imaginiranje nestvarnog. Zgađen takvih stanjem svijeta već je Artaud osjetio poriv za kritikom takvih ljudi, te je na jednom mjestu sažeto rekao: “Ljudi su zvijeri. Književnost je isprazna.’’ Dopuštam mogućnost da je Artaud u žaru potpuno opravdane ljutnje malo pretjerao u drugom dijelu iskaza, ali suvremena banalna književnost sve snažnije podržava i taj dio njegova iskaza.

T EMA ___

Iluzije su zaigrano nepostojanje onoga što predstavljaju. Iluzije su stvarne laži. Iluzije su stvarne, iako su prilično uzdrmane, osobito dvije: iluzija stvarnosti u romanima i pjesmama, naročito u takozvanim. romanima sjećanja odnosno u autobiografskim romanima koji se, često s pravom, svrstavaju u lošu književnost pseudointimizma. Kao putokaz o tome da je problematičnost iluzije stvarnog u umjetnosti odavno “u zraku’’ uputno je navesti Bretona iz Nadje, koji već 1928, dakle u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, kaže da su psihološkoj književnosti s romanesknom fabulom dani odbrojeni. Eh, a da je Breton znao za Borgesovu misao da je književnost već odavno napravljena tko zna što bi još skandalozno rekao o književnosti?! Možda bi literarnu iluziju stvarnog nazvao pukim estetskim provincijalizmom zagovarajući iluziju nadrealizma umjesto da zagovara slobodni zanatski, poetički i estetski relativizam, što mu nikad nije palo na um. Ali pustimo na trenutak fašistički Izrael, u kojemu su najveći konclogori na svijetu, i vratimo se ostalim državama u regiji. U svim tim zemljama s represivnim režimima, uglavnom arapskim, ne samo da je na snazi zabrana jedenja svinjskog mesa, nego su svinje prognane čak iz kulture i književnosti, pa tako nevjerojatno zvuči činjenica da je u njima u mnogočemu poučan Orwellov roman Životinjska farma zabranjen unatoč tome što su u romanu svinje prikazane kao pokvareni diktatori. Na tim prostorima čak nije dobrodošla ni nevina bajka o Tri praščića kao ni beskrajno simpatičan lik Miss Piggy iz TV-serije The Muppet Show te neodoljivi Praščić Babe iz australskog filma Babe. Koliko li je samo sličnosti

Postalo mi je jasno da pjesnici više ne znaju napisati metaforu, jer su prestali biti umjetnici, a postali su blogeri, kritičari, kolumnisti, novinari ili, u najboljem slučaju, pjesnici koji pišu takozvanu poeziju u prozi. (...) I tako je u punom cvatu pogrebna pjesnička scena odnosno poezija groblja umjetnosti, nazovimo je jednostavno pastirsko-mimetskom, koja golemo obilje svijeta svodi na jedan element kastrirane provincijske ili urbane stvarnosti, svejedno, a koja je opisana priprosto pastoralnom feljtonističkom tehnikom. između svinje i čovjeka, tih svejeda! A koliko je tek različitosti između svinje i čovjeka! Svinje ne boluju od vjerske i gastronomske zatucanosti odnosno isključivosti. Riječ šarlatan preblaga je riječ za tog literarnog varalicu Coelha. Trebalo bi izmisliti mnogo jaču riječ za tog čovjeka, ako već ni zbog čega drugog, onda zbog toga što je Thomas Bernhard u jednoj svojoj knjizi Goethea nazvao šarlatanom i drugim pogrdnim izrazima. Toliko ga je blatio, s pravom ili ne, da mu je za to trebalo otprilike dvije stranice, a Goetheova razmišljanja nazvao je “filozofskim matovilcem’’. Nepovoljno su u žestokoj Bernhardovoj dijagnostici prošli i Mann i Musil. Ukratko, postavljaju se dva jednostavna pitanja: ako je doista Goethe šarlatan, što je onda Coelho? Dakako, šarlatan. Ako je Bernhard u “činovničku književnost’’ svrstao Thomasa Manna i Musila, kamo bi trebalo svrstati Coelha? U banalnu književnost, naravno. Marko Globan

Cvjetni trg, banalna književnost Začuđuju me beznačajne stvari, one najneznatnije koje se za tren ili dva neumitno utapaju u tekućem ništavilu. Ne mogu razumjeti što me čudi u tim stvarima, ali ih na neki način ipak volim, među njima i svakodnevne banalne pojave te doživljaje. Oni me podsjećaju da se život uglavnom sastoji od trivijalnosti poput računa za komunalije, jutarnje rose i odlazaka u dućan po svježi kruh, mlijeko i voće. Ti mali doživljaji podsjećaju me da trebam uživati i u svakodnevnim sitnicama, a ne samo u rijetkim i velikim stvarima. Tako smo jutros Željko Gorgić i ja doživjeli jednu toplu banalnu sličicu. Sjedili smo na terasi kafića na Cvjetnom trgu i pili pivo. Nakon dvije boce crnoga piva Željko je vrludao misleći naglas o raznim kompliciranim stvarima, postavljajući pitanja i odmah odgovarajući na njih, primjerice na pitanje zbog čega se doista obrazovani i mudri ljudi ne bave profesionalno politikom, osobito ne dnevnom? Pa zato što su obrazovani i mudri – odgovorio je na vlastito pitanje Željko Gorgić

33 33

koji naginje čudnim, ali u pravilu istinitim odgovorima. Eh, Željko! Taj čudan čovjek jedini na radiju nema auto, iako ima vozačku dozvolu i premda bi ga mogao imati; ako ne drukčije mogao bi ga kupiti na kredit kao i ostali na radiju. Otpijajući gutljaj jakog piva pitam Željka zašto nema automobil. Rekao je da ako si ne može priuštiti automobil vrhunske kvalitete, a ne može, onda ne želi voziti ni ovaj “mainstream’’, ovaj “šrot’’ koji vozi većina stanovnika svijeta pa tako dakle i hrvatskih. “U nekim stvarima sam isključiv po starom principu ili-ili. Mogu podnijeti da u kući imam jeftin kompjutor, jer mi je neophodan za rad, dakle za život, a slično je i s ostalim neophodnim stvarima, ali auto mi nije neophodan pa si mogu dopustiti tu ili-ili isključivost. Uvijek mogu biti isključiv kad su u pitanju stvari koje mi nisu prijeko potrebne za život. Možda ti ovo s automobilom izgleda bizarno, ali je tako’’, rekao je spokojno Željko. Pitam ga koliko otprilike stoji doista kvalitetan auto, onaj vrhunske kvalitete. Kaže da takav doista kvalitetan automobil stoji od dvjesto tisuća eura naviše. Zahvalio sam mu na odgovoru i rekao da se tu više nema što dodati. Kad je stigla treća boca piva, Željko je rekao da ima čak tri životna cilja, dva banalna (banalna zato što ih većina želi postići) i jedan koji to nije. Prvi cilj je nezavisnost, drugi je biti okružen lijepim anti-anoreksičnim ženama, a treći i najteže ostvariv cilj je neprekidno čitati zanimljivu i dobru alternativnu književnost na neodoljivo lijepim alternativnim mediteranskim plažama. Neobičan izraz “neodoljivo lijepim alternativnim mediteranskim plažama’’ naglasio je upirući zaneseno oči u nebo i otpijajući dugi gutljaj piva. Rekao sam mu da je suviše poetičan i patetičan te da mi sve to još malo pojasni. Rado je pristao. Nezavisnost po Željku podrazumijeva potpunu duhovnu i

Stoga je stvarnosna poezija itekako potrebna da bi intelektualni invalidi imali barem nešto za čitanje, barem banalnu književnost, jer je u našoj epohi širim čitalačkim slojevima gotovo nepoznata kompleksnija poezija, ona koja pokušava pisati o neizrecivom, ona koja je na granici jeze zbog egzistencijalnog straha od nepoznatog, tamnog, nedokučivog i smrtnog. financijsku neovisnost, biti okružen lijepim anti-anoreksičnim ženama znači točno to što znači, a čitanje zanimljive i dobre alternativne književnosti također znači točno to što znači. Rekao sam mu da mi ipak pojasni ovo treće jer, zapravo, ne znam što njemu znači “zanimljiva alternativna književnost’’. Slijedilo je Željkovo sažeto pojašnjenje te književnosti. Dobra i zanimljiva alternativna književnost je ona književnost koja se bavi životom iz kojega nisu izbačeni dosadni dijelovi. Rekao sam da to ne razumijem i da on vjerojatno misli suprotno, naime da je dobra ona književnost koja se bavi životom, ali životom iz kojega su izbačeni dosadni dijelovi. Ne, rekao je strpljivo Željko, naprotiv, dosadni dijelovi života su itekako zanimljivi, osobito pak oni koji su na trenutke nepodnošljivo dosadni, i o njima je najbolje čitati na lijepim alternativnim mediteranskim plažama, a to su one plaže na kojima još nema masovnog turizma i na koje dolaze rijetki ljudi, najčešće oni koji u svijetu kakav je naš žive u estetskoj osamljenosti. Kad sam mu rekao da, nažalost, to o alternativnoj književnosti i dalje ne razumijem, Željko mi je preporučio autore i autorice knjiga koje će me posve sigurno privesti razumijevanju; zapisao sam na komadić papira naslove knjiga, njih devet. Željko me zatim nagovorio da i ja navedem svoje životne ciljeve. Uz četvrtu bocu piva rekao sam mu da

imam samo jedan životni cilj, a taj je vidjeti i razumjeti sve, ali baš sve što se krije u mojoj glavi. Kad su ljudi supijani dolazi do svakovrsnih neumjerenosti, pa su i životni ciljevi takvih ljudi nerealno visoko postavljeni. Do tog razumnog zaključka došli smo Željko i ja uz petu bocu piva, a onda smo se fino opustili i napokon počeli normalno razgovarati. Vratili smo se književnosti, temi koja nas u ugodnom ozračju već dvaput devastiranog Cvjetnog trga danas zaokuplja više od ostalih tema. Budući da je Željko sklon čitanju alternativne književnosti, htio sam znati što on misli o suvremenoj književnosti danas, onoj koja nije alternativna i koju očito prezire. Uključio sam diktafon i postavio mu izravno pitanje: “Reci mi, Željko, što je, zapravo, loše u našoj suvremenoj mainstream književnosti? Pritom mislim na prozu, na romane, ali i na poeziju.’’ Željko je otpio gutljaj piva i rekao ovo što slijedi. “Znaš, Marko, iznenadio si me pitanjem. Je li uopće moguće na njega odgovoriti bez ironije i na pristojan, fin način? Je li moguće govoriti o banalnoj suvremenoj književnosti bez ljutnje i uljudno. Možda jest, iako je teško biti fin s uvidima koji teže istini. Sve što teži istini na neki način je sirovo, prgavo i bolno, jer prodire u samu srž stvari i ne brine mnogo o pristojnosti te ljepoti izraza, nego se isključivo trudi oko točnosti. Pokušat ću ti odgovoriti na pitanje

T EMA ___

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

bez obzira na neurozu od koje ću bolovati sljedećih nekoliko dana. Prvo ću govoriti o prozi, zatim o poeziji. Kako početi s odgovorom? Ti znaš da ja nisam stručnjak, teoretičar književnosti, pisac ili književni kritičar, nego tek strastveni čitatelj željan dobrih knjiga, onakvih koje snažno mijenjaju ili proširuju moju percepciju svijeta, pa moj odgovor neće biti stručan, zbog toga možda ni točan, on će nužno biti subjektivan. Počet ću s prividnom šalom i reći da je u suvremenoj mainstream književnosti loše to što je popularna. Tu odvratnu šalu slijedi metafora sažeta u mojem mišljenju da svako istinsko pisanje mora biti kao i proizvodnja najkvalitetnije vrste meda koja se dobiva hladnim gnječenjem saća, jer u toj i takvoj proizvodnji otpadaju sve one niskokalorične, a prozirne i ljigave popularne kapljice za umirenje savjesti koje su, kolokvijalno rečeno, “luk i voda’’, a

stručno rečeno “placebo’’. Napominjem ti i to da moj odgovor neće obuhvatiti žanrovsku književnost, mislim na kriminalistički, ljubavni i špijunski roman, znanstvenu fantastiku i fantasy te bajke i knjige za djecu, jer ne čitam takve prozne vrste pa za njih nisam baš nimalo kompetentan. Dakle većina suvremene mainstream književnosti u skladu je sa sve snažnijim kultom banalnosti, te možemo govoriti o njoj kao o banalnoj placebo-književnosti. Riječ je o loše napisanoj književnosti, o ljepljivoj jeftinoj robi prilagođenoj tržištu, zapravo o blijedoj amaterski napisanoj jednokratnoj potrošnoj prozi punoj izlizanih općih mjesta, loše prikrivene patetike, gramatičkih te pravopisnih pogrešaka, faktografskih nelogičnosti i općenito nedosljednosti, pretencioznih rečenica bez ritma, kaotične i aljkave motivacije koja pokreće uglavnom beskrvne i nezanimljive

autobiografske likove. Najčešće se radi o banalnim autoterapijskim odnosno o autopsihoterapijskim romanima, ponekad hinjeno neurotičnim kao što su to i dnevnici ljudi koji slijedeći modu odlaze na seanse psihijatru ili su kao pacijenti već smješteni u psihijatrijske ustanove. Ukratko, riječ je o autobiografskoj književnosti prožetoj egoizmom privatnosti u kojoj je prividna autentičnost biografije jedini mogući izgovor za lošu kvalitetu teksta, za osrednjost. Naglašavam da je riječ o amaterskoj književnosti malih privatnih izleta, literariziranih banalnih egotripova na razini već uobičajenog medijskog kiča ili pak običnog trača, koji je danas, kao što znaš, sveprisutan književni oblik. Smatram da je to novinarska trač-književnost u kojoj autori i autorice ispovijedaju svoj privatni život, ali to čine na katastrofalno invalidan način gurajući u svojevrsnom kretenizmu ispovijeda-

35 35

nja svoje privatno i intimno u prostor javnoga onako kako to, ali još grublje, čini senzacionalističko novinarstvo prateći strasno crnu kroniku, takozvane poznate osobe i estradno “društvo spektakla’’. Ta književnost bavi se dakle osobnim, privatnim pričama, najčešće bez kritičkog ili ironijskog odmaka kao i bez stvaralačke imaginacije. Većina suvremenih pisaca ne može se u svojim romanima ni na tren odmaknuti od svoje stvarne osobe. Oni ne pišu fikciju (ono imaginarno), nego pišu fakciju (ono što se njima zbilo u stvarnosti ili samo žele da se misli da im se to zbilo). Jednostavno rečeno, oni, ti pisci suvremene mainstream književnosti, ne mogu, jer ne znaju, izmisliti roman sa situacijama i likovima koji nisu nikad postojali, ali koji su itekako mogući u zbilji. Ti i takvi pisci pišu “vlastitom kožom’’, ali pritom bljutavo idealiziraju svoj život, pa čak i onda kad o njemu pišu krajnje negativno, te zbog toga, zbog pisanja takozvanom vlastitom kožom, nepogrešivo pobuđuju voajersku znatiželju površnih čitatelja, a takva je, kao što znaš, većina čitatelja. Na taj način, dakako, potiču i knjižarski uspjeh te loše književnosti. Da, ali usput potiču i ravnodušnost onih koji od proze očekuju daleko više nego što to može pružiti primjerice prizemna autobiografska desničarska “književnost s ključem’’, ili pak “književnost s neuspješno skrivenim ključem’’, ili književnost s glumljenom histerijom u kojoj tobožnji shizofreni subjekt shizofreno promatra shizofreni svijet, ili pak povijesni balkanski romani pisani u tobožnjoj poetici magičnog realizma s “mnogo historijskih ključeva’’, ili književnost hinjene ozbiljnosti koja je napisana prividno “bez ikakvih autobiografskih ključeva’’ i koja, s jedne strane, cilja na ozbiljne nagrade (ozbiljne u novčanom smislu), a s druge strane panično nastoji pod bilo koju cijenu

Naše vrijeme živi u prozi, živi prozno, ali ne bogato i u punini grčeva života epski prozno, nego u duhu kratkih proza, kratkih razmrvljenih nepovezanih pričica, malih fragmenata smrti, prolaznog blata i blatnjavo smeđih odlomaka bez kvalitetne poetske aure. Dobra kvalitetna zahtjevna književnost umire, uskoro će biti mrtva i okružena svojim brojnim falsifikatima. osigurati netalentiranom i umjetnički sterilnom čovjeku karijeru takozvanog ozbiljnog pisca. Ono što je porazno u tim banalnim karijerama jest to da one doista uspješno funkcioniraju, i to do tog stupnja da ti takozvani ozbiljni pisci postaju čak i akademici. No da se još malo usredotočim na pisanje “vlastitom kožom’’, dakle na književnost koja usput želi čitatelju ugoditi, koja se želi dopasti iznoseći besramno svoju intimu. Danas se piše mnogo knjiga kojima je namjera metodom takozvane vlastite kože ispričati linearnu, ili prividno nelinearnu priču, i zabaviti čitatelja. Te popularne mainstream romane ne možemo označiti pravom i dobrom literaturom. Oni su puni stvari koje svakodnevno možeš vidjeti na filmu ili gledati na televiziji i najčešće su beznadno površni. To znači da ta mainstream književnost nije prava, to jest dobra književnost, jer obrađuje teme koje će biti zaboravljene za godinu ili dvije. Autori tih romana ne shvaćaju, ili za to ne mare, da komercijalizacija umjetnosti može posve uništiti umjetnost kao što je to bolno vidljivo na njihovu primjeru. Zov dodatne zarade, karijere, glamura i zov banalnosti danas su tako snažni da je i vokabular tih prigodnih potrošnih autobiografskih romana zabavne autofikcije neoprostivo oskudan, beznadno banalan, siromašan i intelektualno

invalidan. Uzrok toj tužnoj invalidnosti uglavnom je potpun izostanak poetskog ozračja u tkivu pisanja, u tekstu, koji bi banalnost barem malo prikazao kao nužan i neizbježan element života. Većina tih privatnih romana ispričana je neinventivno, neoriginalno, ravno, upravo na mainstream način, što znači bez originalne strukture i bez stvaralačke energije, te je cilj pisanja takvih romana ne samo popularnost, zarada i nagrade (taj element je, podrazumijeva se, na prvom mjestu), nego i narcisoidno egoistično razotkrivanje privatnosti autora ili autorice odnosno prividno romansiranje dijelova njegove ili njezine biografije, najčešće ljubavne, bračne, izvanbračne, ratne i poratne ili pak sve to zajedno. Ukratko, u našoj, ali ne samo našoj, mainstream književnosti na djelu je literarno neplodan radikalni autobiografski egoizam. U tim popularnim i u mnogočemu priprostim, lošim banalnim romanima u drugi plan potisnuto je, ili ga čak uopće nema, ono kako književnosti, budući da većini tih wannabe ili nazovipisaca odnosno prigodnih weekend pisaca nije bitno kako će ispripovijedati svoj privatni život i ne zanima ih, zapravo, ništa što ima veze s istinskim naporom te moralom odgovornog pisanja i umjetničkog izražavanja, jer je njima bitan isključivo sadržaj njihove privatnosti, uglavnom

T EMA ___

banalne i prosječne. Već je Erazmo Roterdamski znao da ono kako može proizvesti i ono što književnosti, a u tu očitost naše konzumerističko doba s njegovim mainstream piscima ne vjeruje ili je ne može shvatiti. Upravo zbog nedostatka toga kako ta je književnost loša, a dodatno je loša i zbog toga što je pisana brzo i površno ne mareći usput za takve profesionalne stvari kao što su poznavanje gramatike i pravopisa, da ne spominjem nemarnu obradu teksta i ono, u cijeloj toj stvari najbizarnije: strašnu zbrku na razini obične faktografije. Za tu neprofesionalnost, to jest za nedopustive pogreške u faktografiji krivi su autori, ali i lektori te urednici koji si besramno dopuštaju objavljivanje takvih katastrofalnih izdanja. Logična je pretpostavka da te knjige oni nisu ni pročitali jer se, naprimjer, ne bi smjelo dogoditi da se u romanu, koji se bavi precizno određenom godinom, uz precizno naveden mjesec i datum u mjesecu stavi riječ ponedjeljak, iako uz taj datum mora ići riječ srijeda. I tako dalje. Samo nabrajanje faktografskih pogrešaka i nedosljednosti iz dva romana, koja su hrvatskim čitateljima poznata i zbog tih pogrešaka, a koja si i ti čitao, uzelo bi nam oko četiri sata. Da bi kulturni skandal bio veći i perverzija potpuna takvi romani dobivaju glavne književne nagrade u državi, uključujući i spomenuta dva. Ta prilično popularna i uglavnom privatna književnost čak je lošija od većine klasične memoarske proze u kojoj se napuhani megalomanski ego autora prikriva, manje ili više uspješno, tobožnjim višim ciljem, društvenim, kulturnim, političkim ili vojnim, svejedno. Većina tih autobiografskih priča ili privatnih romana neodoljivo podsjeća na sapunicom prekrivne telenovele, tobože dramatične, ili, što je još poraznije i tužnije, na ona naizgled dramatizirana televizijska reality show razotkrivanja pri-

vatnog života sudionika koja su, u stvari, trivijalna medijska spektakularizacija njihove privatnosti, i to takve privatnosti koja je najčešće plitka, sirova, glupa, jadna, banalna, nevažna, neinteligentna, dosadna i nezanimljiva. Pa čak i takva bijedna privatnost koju, nažalost, zbog svijeta kakav jest proživljava većina ljudi, da je primjerice obrađena onim kako književnosti ne bi bila loša književnost. Naprotiv, bila bi to, u tom slučaju, prilično dobra književnost, ona koja obrađuje banalnu temu ili temu banalne trivijalne egzistencije; bila bi to književnost koja se prema njoj, prema toj banalnoj temi, odnosi kritički s blažim ili žešćim ironijskim odmakom. Upravo bi takva kvalitetna književnost trivijalnosti, ili književnost prosječne banalne svakodnevice, najbolje i, vjerujem u to, kreativno najuspjelije prikazala suvremenu stvarnost. Upravo bi takva književnost dobro ocrtala našu upropaštenu i nasmrt bolesnu kapitalističku epohu sveprisutnog kulta banalnosti, nihilizma, prividne autentičnosti te estradizacije i trivijalizacije naše teško bolesne stvarnosti čija je osnovna karakteristika sve plića industrija zabave u kojoj se upravo nalazimo i u kojoj ćemo se još dugo nalaziti. Takva je, nažalost, i prozna književnost naše epohe. To je banalna književnost koja se kao zloćudan tumor uklopila sasvim lagodno u kontekst zla epohe banalnosti. Slično je i sa suvremenom poezijom. U to sam se osvjedočio kad me nedavno glavni urednik poslao na jedno natjecanje pjesnika, na poetry slam, da za naš radio napravim reportažu. Prije reportaže pročitao sam mnogo pjesama. Na neki neobičan način sviđa mi se slam-slum poezija puna jednostavne svakodnevne zbilje, socijalno i politički osjetljiva poezija u kojoj gotovo da i nema metafora. Međutim, ono što me zaprepastilo jest činjenica da se ta buntovna socijalna poezija ne razliku-

je bitno od suvremene takozvane prave poezije u kojoj je metafora također na samrti ili je već mrtva. Zahvaljujući toj reportaži, za koju sam se kao i za sve ostale reportaže ozbiljno pripremao, postalo mi je jasno da pjesnici više ne znaju napisati metaforu, jer su prestali biti umjetnici, a postali su blogeri, kritičari, kolumnisti, novinari ili, u najboljem slučaju, pjesnici koji pišu takozvanu poeziju u prozi. Možda se to zbilo zbog krivo shvaćene Adornove izjave o tome da je nakon Auschwitza nemoguće pisati poeziju. Taj bijeg od metafore, bolje reći nesposobnost pisanja odnosno proizvodnje metafore govori o nezaustavljivom osiromašenju jezika. Te pjesme, ti stihovi koji nisu pisani za glazbu, kao što su to primjerice u rocku, šansoni, rapu ili hip-hopu, podsjećaju me na ludo hrabre invalide koji, iako su teški invalidi, veselo i intenzivno igraju košarku ili tenis u invalidskim kolicima, a to čine u najvećoj mjeri usredotočeno i ozbiljno kao da je doista riječ o pravoj košarki i pravom tenisu, a ne tek o terapeutskoj razbibrizi i relaksaciji. Kad čita te pitke jednostavne pjesme, čovjek se uopće ne mora mučiti, rekla je moja istinoljubiva Tena, inače ljubiteljica poezije. Čovjek se ne mora nimalo intelektualno naprezati, ponajmanje umno iscrpljivati. I ne mora ništa odgonetavati jer se u tim pjesmama odmah prepoznaje ono “što je pjesnik htio reći’’. Prepoznaje se život prosječne većine ili život neke populacije, najčešće urbane, primjerice život siromašnih, potlačenih, ljubavno neostvarenih, spolno zakinutih, disfunkcionalnih, studenata, činovnika, narkomana i kriminalaca, i sve je tako kristalno jasno, realistično do bola kao, na primjer, i u poetici socijalističkog realizma koja omogućuje da se život tek doslovno prepisuje. Tko zna, možda je Tena u pravu. Uvijek sam malo perverzan, ili možda oča-

37 37

jan, u susretu s nečim što umire ili je umrlo, pa mi je u ovom trenutku, u trenutku kad govorim o smrti kvalitetne književnosti u epohi banalnosti, još draža ta narativna stvarnosna siromašna realistična prozna poezija ili, strogo rečeno, proza koja je prelomljena u retke pa samo podsjeća na stihove, na poeziju i prividno ima oblik pjesme. I tako je u punom cvatu pogrebna pjesnička scena odnosno poezija groblja umjetnosti, nazovimo je jednostavno pastirsko-mimetskom, koja golemo obilje svijeta svodi na jedan element kastrirane provincijske ili urbane stvarnosti, svejedno, a koja je opisana priprosto pastoralnom feljtonističkom tehnikom. Takvu ili sličnu realističku poeziju, koja nije nužno društveno angažirana kao primjerice slam poezija, u Hrvatskoj zovu i “stvarnosna poezija’’, dok sličnu prozu zovu “stvarnosna proza’’ pa bismo, ako malo nategnemo cijelu stvar, mogli govoriti i o “stvarnosnoj generaciji pisaca’’. Kaže Tena da nešto definitivno nije u redu s hrvatskom riječi stvarnosno. Ta je riječ dobro napravljena i u skladu je s tvorbom riječi u hrvatskom jeziku, a odnosi se na ono nešto što želi biti stvarnost ili barem biti nalik stvarnosti. Pokušao sam tu riječ nekidan prevesti prijateljici iz Londona na engleski, ali nisam uspio premda sam se mučio pet minuta, pa sam na kraju odustao i izraz stvarnosna poezija preveo prijateljici ovako: realistična poezija (“realistic poetry’’), iako je možda najbolji prijevod tog izraza “reality poetry’’ po analogiji s već uvriježenim izrazom “reality show’’. Pri prevođenju sam se na-

ljutio i pomislio sljedeće: kad bih znao tko je riječ “stvarnosno’’ stvarno uveo u hrvatski jezik izazvao bih tu pastoralnu osobu, pastira ili pastiricu, na stvarni dvoboj u dizanju stvarno jako teških enciklopedijskih svezaka u Megastoreu, u najvećoj zagrebačkoj knjižari. Siguran sam da bih pobijedio u dizanju teških enciklopedija, jer otkad odlazim redovito u teretanu još sam više ojačao. U zaključku evo ti još nekoliko primjedbi o stvarnosnoj poeziji. Ta se poezija uporno i relativno uspješno natječe s odvratnom suvremenom zbiljom bogatih, srednjih i siromašnih slojeva, a najviše s gnojnom ružnoćom urbanog duhovnog siromaštva. Ti bijedni slumovi duha upravo su zbog bijede prepuni stvarnosne poezije, stvarne kao što je to i sama stvarnost, a i zbog toga jer je ta prozna poezija, ili kratka proza, doista u duhu stvarnosti naše epohe banalnosti, u duhu stvarnosti vremena koje najčešće živi siromašno, i materijalno i intelektualno, te kratkoročno prozno, a nimalo epski dugoročno, ponajmanje poetski dugoročno. Suvremena epoha živi bez prave poezije, iako ona postoji, a živi bez nje jer je uglavnom nitko od suvremenika i ne čita. Stoga je stvarnosna poezija itekako potrebna da bi intelektualni invalidi imali barem nešto za čitanje, barem banalnu književnost, jer je u našoj epohi širim čitalačkim slojevima gotovo nepoznata kompleksnija poezija, ona koja pokušava pisati o neizrecivom, ona koja je na granici jeze zbog egzistencijalnog straha od nepoznatog, tamnog, nedokučivog i smrtnog. Suvremeno vrijeme živi bez poe-

zije shvaćene na način na koji su poeziju pisali primjerice Emily Dickinson, Mallarmé, Ezra Pound i Josip Sever, ili kakvu pišu Anka Žagar, Dorta Jagić i oni rijetki koji nisu poslušali zov banalnog nizanja banalnih činjenica. Moja Tena se možda s pravom pita: “Ako je na cijeni stvarnosna onanija, zbog čega ne bi bila na cijeni i metafizička masturbacija?’’ Naše vrijeme živi u prozi, živi prozno, ali ne bogato i u punini grčeva života epski prozno, nego u duhu kratkih proza, kratkih razmrvljenih nepovezanih pričica, malih fragmenata smrti, prolaznog blata i blatnjavo smeđih odlomaka bez kvalitetne poetske aure. Dobra kvalitetna zahtjevna književnost umire, uskoro će biti mrtva i okružena svojim brojnim falsifikatima. Naše vrijeme živi svoj minimalistički život u siromašnoj slam-slum poeziji-prozi, koja nam je ipak potrebna, jer kakav bi to bio život bez čitanja ili slušanja bilo kakve poezijeproze! Naše vrijeme živi brzo u prozi brzih koraka po kompliciranoj grbavoj površini siromašne svakodnevice. Površina je tu, ona je neupitna, izvjesna, bolno prisutna i kao stvorena za lagani poetsko-prozni siromašni popmimetizam. Ako dubine nema svaka površina je premalo ambiciozna, a previše pretenciozna. A dubine nema, dakle Van Gogh i Emil su u pravu.’’ Tako je govorio Željko Gorgić. Isključio sam diktafon i naručio još jedno crno pivo. Na devastiranom Cvjetnom trgu pjenio se život epohe u kojoj dominira zlo. To je ujedno i epoha banalne književnosti o kojoj je govorio Željko.

TEMA

SVETLANA TOMIĆ___ SLOBODA IZMEĐU DOBRA I ZLA

oliko god sam pokušavala da nađem dobre stvari u književnosti danas, malo toga sam nalazila vrednim, pohvalnim ili uzornim. U okviru pozitivnih promena, koje su vezane za savremene tehnologije, izdvojila bih projekte digitalizovanja knjiga i časopisa. Digitalne knjige i časopisi predstavljaju fantastične olakšice u dostupnosti i načinu korišćenja građe, ali i u promovisanju multimedijalnog obogaćenja pisanih materijala, uzdižući čitanje na složeniji nivo kulturnog pamćenja. Knjige i časopisi očito mogu da opstanu i u drugim formama, a ne samo kao papirni materijali. Oni jednostavno traže više i drugačije modele kreiranja mišljenja. U odnosu na proteklih pet godina, u dnevnim i nedeljnim novinama, književne kritike ima sve manje. Kritika se još više zatvorila u svet književnih časopisa, koji sve ređe izlaze na kraj sa finansijskom mukom i sa velikim vremenskim kašnjenjima. Pošto najavljene kulturne po-

litike sugerišu da je malo izgleda da će situacija biti promenjena, to znači da će se poremećena recepcija sa teškoćom vratiti u neki red. Još će teže biti istoričarima i istoričarkama književnosti. Moraće da unajme timove i timove stručnjaka da bi izbistrili šta je od hrpe knjiga bilo istinski vredno književno delo, a šta smeće. U trci za što boljom prodajom bilo kakve pisanije, novine su umesto profesionalne kritike, radije plasirale reklame i (ugledne) reklamne propovednike. Vremenom su se novinski plakati o knjigama transformisali u još kraći prostor vesti o promocijama, a onda će se izgleda(?) sve završiti na klasičnim izdavačkim katalozima knjiga. Kritičari u javnosti definitivno nisu dobrodošla vrsta. U nedostatku profesionalne kritike, novinari su nesposobni da izdvoje mlade talente, te se intervjui i vesti najčešće (dosadno) vrte oko istih, poznatih imena, koja sve manje imaju nešto novo da kažu. Sve to zamagljuje predstave o kretanju književne tradicije unapred, koja je, čini mi se, retko kad bila ovoliko

zapuštena i osuđena na petrifikaciju u vremenu i prostoru. Da li uočavamo težnju da se tradicija silom prilika učauri u kontinuitet koji to nije? U odnosu na proteklih pet godina, ako poverujemo novinskim izveštajima, osim drastičnijih promena u govoru i pisanju đaka i studenata, mogu da se uoče još neke tendencije. Srpski univerzitetski profesor zamera književnici na obimnosti knjige, iako joj ne spori kvalitet (sic!). U hrvatskoj štampi primećuje se autorski trud opravdanja pisanja obimnih dela. Izgleda da je na početku 21.veka od čoveka u najmanju ruku neukusno tražiti da se književnost čita. Da li bi Tolstoj danas uopšte mogao da opstane kao pisac knjiga koje su zahtevale ozbiljnu količnu vremena (i osame) za čitanje i razmišljanje? Ono što povremenim novinskim kritikama u subotnjim dodacima za kulturu redovno nedostaje jeste nalaženje veza knjiga sa životom. Još manje se nalazi opis autentičnosti dela nekog autora ili autorke, po kojoj će biti značajno pamtiti njihova ime-

39 39

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

T EMA ___

na. Pomenuto odsustvo povezivanja književnošću sa životom može da se uoči i u čitankama, gde se izostavlja istorijsko-politički kontekst kao da pisci nisu živeli u određenim vremenima. Zato je važno ispitivati da li su i u kom smislu istoričari književnosti – istoričari, ili hroničari, ili hronični mistifikatori, ili nešto deseto. U beogradskim knjižarama je strašno videti da se deci danas, na početku 21. veka, nude isti priručnici za književnost koje sam ja koristila kao đak pre 28 godina. To znači da u školama ni teorijski pristup prema književnim delima nije mnogo odmakao od prošlosti. Dok su knjige i sudovi o knjigama sklonjeni na trošnu marginu, sa druge strane mislim da treba primetiti paradoks koji će možda načeti druge teme u budućnosti kulturologije. U dnevnoj štampi pisci su prisutni kao političari toliko intenzivno a jalovo. Oprez, molim! Nisu toliko prisutni pisci majstori izraza, osvetljavanja problema, otkrovenja ideja, očaravajuće mašte, već nadri-lekari opšte prakse, pa i nadri-kritičari. Interesantno je, na primer, da se Miljenko Jergović i Vladimir Kecmanović pojavljuju u obe uloge, pri čemu nisam sugurna da u takvim tekstovima uopšte imaju dejstvo funkcionalnih intelektualaca. Ovi praporci u stvari pokazuju još jedan paradoks. Uzmimo samo primer pisaca-kolumnista iz Politikinih Pogleda sa strane. U većini slučajeva, u tim tekstovima se ne vidi da je piscima stalo do reči niti do teksta, a kamoli do bravure izraza ili mišljenja. Pred nama se odvija onaj fenomen koji je Džordž Orvel opisao tridesetih i četrdesetih godina 20. veka. Otrcan i mrtav jezik politike, pun praznine i raznih zloupotreba. Ne prepoznajemo suštinsku moralnost koja je okidač iskrene pobune. Najčešće se nalaze reprizirana izveštavanja, smućkane pridike, verbalni potopi,

jadni pokušaji humora; pa i kad se usamljeno pojavi - nazovimo to strašću za putopisom, umesto nečeg originalnog, dobijamo razgledničke konfete, ili ono trajno neupotrebljivo ništa koje ne pokazuje da je ikako ičim sposobno da pređe u nešto. Da velika književna imena ne stoje iznad i ispod tog ništa (tako su bar ukrašene digitalne varijante praporaca), ne bismo mogli da poverujemo da su dobitnici ovih i onih nagrada i priznanja zaista imali - nazovimo to smelošću, da objave takve tekstove. Bilo bi zanimljivo pratiti u kojoj meri su ovakvi praporci uticali na književnu moć ovih pisaca, jer u njihovim novijim

čitalaca svela na iluziju, ili na prosto disciplinsko filtriranje “poželjnih” vrednosti u društvu. U odnosu na prošlih pet godina, sada nadire broj nadri-književnica i nadri-književnika - novinarki, TV voditeljki, glumica i glumaca, režisera (nije se pojavila ni jedna valjana kritička analiza Kusturičine knjige), ali se njihovoj umnoženoj praznini ne uspostavlja sistem vrednosti koji knjigu razlikuje od književnog dela. Gle čuda! Ova grupa autorki i autora po pravilu pišu o sebi i mislim da je samo pitanje trenutka kada će i oni svoje ime zakačiti iznad i ispod svog kolumnističkog ništa. Možda će ova

Dok su knjige i sudovi o knjigama sklonjeni na trošnu marginu, sa druge strane mislim da treba primetiti paradoks koji će možda načeti druge teme u budućnosti kulturologije. U dnevnoj štampi pisci su prisutni kao političari toliko intenzivno a jalovo. Oprez, molim! Nisu toliko prisutni pisci majstori izraza, osvetljavanja problema, otkrovenja ideja, očaravajuće mašte, već nadri-lekari opšte prakse, pa i nadri-kritičari. Interesantno je, na primer, da se Miljenko Jergović i Vladimir Kecmanović pojavljuju u obe uloge, pri čemu nisam sugurna da u takvim tekstovima uopšte imaju dejstvo funkcionalnih intelektualaca. delima može da se primeti da nešto ne štima. Sve ovo ne bi postalo još problematičnije da čitaoci ne ostavljaju hvalospevne komentare upravo za brabonjke. Verovatno da ima i kritičkih komentara, ali njih, ma koliko kulturno i metodički obrazložili (probala sam!), većina novinskih kuća, i u susednim zemljama, neće objaviti, već cenzurisati. Time se aura pluralističkog prostora demokratskog interneta i poštovanja mišljenja

gola ego-opsesivnost postati zanimljiv materijal za istraživanje sociologa, psihologa, pa i patologa kulture. Ono što bih takođe izdvojila kao alarmantnu pojavu je novi (srpski?) žanr, javnih tj. propovednih jadikovki koje drže univerzitetski profesori. Na sreću pa postoje i njihovi nekadašnji studenti koji ne nasedaju lako na profesorske žalbeničke tonove. Jedan događaj je na krst razapeo prof.dr Aleksandar Jerkov, te je posle

41 41

Dovoljno je navesti hiljade i hiljade sati čitanja raznih (domaćih) nazovimo ih originalnim člancima, značajnim monografijama, naučnim zbornicima. Pomogli su mi da bolje razumem univerzitetsku instituciju reprodukcije. Hoću da svoj tekst završim ovom pobedom briljantnih polemičara i da time, između mnoštva zla, ono dobro stoji kao voditelj-branik. Ako je sloboda duž vremena ipak uspevala da peva onako kako su sužnji pevali o njoj, onda će ona to i dalje moći. Zato što svoj život živi u glavi. izjave za TV B92 objavio i tekst Kako upokojiti stid, 8. septembra u subotnjem dodatku Kultura Večernjih novosti. (Već sledeće subote usledila je nova varijanta jadikovke od strane prof.dr Draška Ređepa.) Ko hoće malo bolje da razume za čime prof.

dr Aleksandar Jerkov tačno nariče, neka pročita odgovor Saše Ilića Plač u kući srpskih pisaca dostupan na www.e-novine.com. Za razliku od pisaca-praporaca,pisci-polemičari, poput Saše Ilića i Daše Drndić (videti njene polemike sa Radmilom Lazić

krajem 2011), značajna su protivteža obesmišljavanju funkcionalnog intelektualizma. Ovo su samo neki od mnogih nada i problema književnosti danas. Nisam htela o izdavaštvu i dominantim perverznim kombinatorikama. Nauku o književnosti i književnu istoriju takođe ostavljam za neki drugi put. Dovoljno je navesti hiljade i hiljade sati čitanja raznih (domaćih) nazovimo ih originalnim člancima, značajnim monografijama, naučnim zbornicima. Pomogli su mi da bolje razumem univerzitetsku instituciju reprodukcije. Hoću da svoj tekst završim ovom pobedom briljantnih polemičara i da time, između mnoštva zla, ono dobro stoji kao voditeljbranik. Ako je sloboda duž vremena ipak uspevala da peva onako kako su sužnji pevali o njoj, onda će ona to i dalje moći. Zato što svoj život živi u glavi.

TEMA

TANJA RADOVIĆ___

DEMONOLOGIJA U KNJIŽEVNIM DJELIMA ZA DJECU I MLADEŽ

ilo da neobavezno listamo ili pomno iščitavamo literaturu za djecu i mladež, osobito onu koja se nalazi u žiži njihova interesa i aktualnih pomodnih trendova, lako se dolazi do zaključka da se u toj literaturi na razne načine očituje sklonost prema kultu smrti, estetizaciji smrti, i to u prvom redu smrti kao zla. Serijali o vampirima, zombijima i drugim zagrobnim i demonskim bićima, polubićima, nebićima, poluživim, polumrtvim, zlim duhovima, demonima i nadnaravnim pojavama doživljavaju, mogli bismo reći, neviđenu ekspanziju i prodor u svijet djece-čitatelja. Kako bismo zorno predočili taj trend, pogledajmo recentne primjere kojih ima napretek. U vampirskom serijalu o Darrenu Shanu koji neumorno objavljuje Algoritam, u 3. dijelu, Tuneli krvi nalazi se plastičan, ogledni opis jednog takvog demonskog stvorenja: Nisam znao tko je ili što je to stvorenje bilo, ali smjesta sam znao da je bilo zlo. To se vidjelo na njemu, po stavu, po režanju, po ludilu koje je plesalo u njegovim

neprirodno crvenim očima, po krvavocrvenim usnama koje su otkrile oštre opake zube. Ono što je najveća zamka u ovoj knjizi je nemotivirano miješanje dobra sa zlim, relativiziranje i preokretanje same biti tih pojmova. Demonskim bićima pridaju se ljudske osobine i proglašava ih se dobrima:

- No dobar je vampir, jedan od najboljih. Nisi mogao poželjeti boljeg učitelja. Vjeruj mu, Darrene, i nećeš zastraniti. Ovo bi se trebalo čitati kao sarkazam. Učeći od vampira, glavni lik, ljudski dječak, (donekle već promijenjen zbog utjecaja vampira), ako bude vjerovao vampiru neće zastrani-

Serijali o vampirima, zombijima i drugim zagrobnim i demonskim bićima, polubićima, nebićima, poluživim, polumrtvim, zlim duhovima, demonima i nadnaravnim pojavama doživljavaju, mogli bismo reći, neviđenu ekspanziju i prodor u svijet djece-čitatelja. (...) Naša civilizacija koja se, koje li ironije, s jedne strane hipohondrično boji i zazire od smrti kao nehigijenske pojave, sklanja pokojnike, eutanazira umiruće, miče teške bolesnike iz obitelji i njihovog doma, s druge strane u literaturu za djecu i mlade uvodi čitav arsenal živih mrtvaca i zastrašujućih bića s one strane groba.

43 43

ti, kao da sam odnos s vampirima već sam po sebi nije totalno zastranjenje. Tako je u odnos prema demonskom biću koje je izvan svake ljudske kategorije morala, emocija, humanosti, suosjećanja, upletena ljudska kategorija povjerenja. - Ovo može biti opasan svijet za vampire, rekao je Gavner tiho. Koje li ironije! Nije li nama opasno dok su oni u našoj blizini, dok su, makar ukoričeni, u rukama naše djece koja im bezrezervno vjeruju; ugrožavamo li mi njih ili oni nas? Dječja uživljenost ne poznaje granice – mašta se prelijeva preko zbilje i obratno. Mogao sam glumiti dvije različite uloge. Zapravo sviđala mi se raznolikost: osjećao sam ponos i važnost zbog noćnog praćenja vampira... a zbog poslijepodnevnih izlazaka s Debbie osjećao sam se kao normalan ljudski dječak. Imao sam najbolje iz oba svijeta. Kako išta može biti dobro iz svijeta demonskih bića koja su već i u samoj ovoj knjizi opisana kao oličenja zla? Opet nema odgovarajućeg uspostavljanja granica između dobra i zla. Tako se već od djetinjstva djeca kondicioniraju, postaju prijemčiva, neselektivna, neosjetljiva na razne vidove zla u svijetu koji ih okružuje. Zlo u svijetu je puno perfidnije nego u literaturi, no djeca ga zbog otupjelosti i sviknutosti više neće biti u stanju detektirati, osjetiti, a kamoli mu se suprotstaviti. Razredni nasilnici koji ne pokazuju nimalo empatije prema svojim sudrugovima, neosjetljivi su na patnju drugoga. U osnovi, vampanezi vjeruju da je neprirodno hraniti se ljudima bez ubijanja. Vjeruju da je časno iscijediti osobu i apsorbirati njezin duh. Tako uspostavljen literarni svijet koji se ne opredjeljuje za bezrezervno dobro, već se poigrava maštom kao vrhunskim kriterijem bez moralnih granica i moralnog vrednovanja, na neizgrađene osobnosti, tj. osobnosti u razvoju zasigurno ostavlja određene posljedice. Djeca često ne mogu

jućih bića s one strane groba. Mnogi odrasli ljudi, a kamoli djeca, ne bi ni u ludilu dotaknuli svoje netom preminule bake i djedove (a i ne daje im se ni prilika za to, jer se mrtvo tijelo odmah odstranjuje), no bez zadrške gutaju esenciju smrti, i to smrti kao zla u djelima koja im ova civilizacija nemilice podastire. Djeca i mladi trebali bi se upoznavati sa smrću ponajprije kroz gubitak svojih najbližih; da im se smrt predoči kao prirodan završetak ljudskog života koji ima svoju realnu i transcendentalnu dimenziju, a ne kroz bizarne, morbidne, brutalne, zastrašujuće, iskrivljene slike smrti kao zone koju nastavaju demonska bića i pojave koje se arhiviraju u dječjoj podsvijesti kao prava ropotarnica tjeskoba, noćnih mora, strahova i depresija.

***

ZDENKO BAŠIĆ: SJEVEROZAPADNI VJETAR

dobro odijeliti maštu i zbilju, virtualnost od stvarnosti, simulakrum od realiteta. Otvara se pitanje identifikacije s likovima takve literature. Bilo bi interesantno provesti istraživanja o suodnosu rizičnih ponašanja djece i mladih i stupnja izloženosti sadržajima o kojima je riječ. Naša civilizacija koja se, koje li ironije, s jedne strane hipohondrično boji i zazire od smrti kao nehigijenske pojave, sklanja pokojnike, eutanazira umiruće, miče teške bolesnike iz obitelji i njihovog doma, s druge strane u literaturu za djecu i mlade uvodi čitav arsenal živih mrtvaca i zastrašu-

Sljedeći maratonski dug vampirski hit-serijal nakladničke kuće Algoritam – Kuća noći – P.C. Cast i Kristin Cast otvara još jedno polje pitanja. Kao snažno sredstvo privlačnosti ovog serijala obilato se koristi seksualiziranost likova. Naime, suvremeni vampiri imaju vanjsko obličje lijepih, vrlo mladih, privlačnih ljudi. Tko se ne bi poželio zabaviti s takvim bićem, zaljubiti se u njega/nju? Njima se naprosto ne može odoljeti, u njih se njihovi mladi vršnjaci moraju zaljubiti. (...) Bože mili, bio je tako zgodan. Evo, to je bio izvrstan primjer stereotipa vampyrskog tipa, izbliza, nadohvat ruke. Bio je visok valjda metar devedeset i izgledao kao da mu je mjesto na filmskom platnu. (Obilježena, Kuća noći br 1, Algoritam, Zagreb, 2009) Demonska bića uključena su u život tinejdžera, zaljubljuju se, stupaju s njima u bliske emotivne i seksualne odnose. Spisateljica P.C. Cast, kako bi postigla maksimum uvjerljivosti

T EMA ___

No, kad malo bolje promotrimo - koje li koincidencije – na takvim sadržajima se jako dobro zarađuje; demonski svijet literature kao da ima učinka na stvarni, kao da se prelijeva izvan korica knjiga, a sudeći po posljedicama, on čini upravo to po čemu jest to što jest - ispunjava svoj demonski zadatak. “Ubija” duše svoje mlade publike i za to joj još izvlači novce, drugim riječima, siše krv. Ne treba biti ni praznovjeran ni pravovjeran da bi se to moglo jasno vidjeti. Vampirizam tržišta je dominantno obilježje suvremenog kapitalizma, te onako kako se ponaša tržište, tako funkcionira sve što je sazdano na tom principu – od države do dječje literature. Djecu treba kondicionirati od najranije dobi da budu poslušna i podatna izrabljivačkom sustavu koji ima, da se slikovito izrazimo, obilježja demonologije. svoju kćer Kristin Cast koristila je kao jezičnog savjetnika kako bi jezik kojim govore likovi bio potpuno autentičan. Eto, zlo govori jezikom svakodnevice, normale, majka i kći su to napisale, čime se također otupljuje još jedna oštrica razgraničenja, ruši još jedna barijera. Pa to su sve ljudi kao i mi, zar ne? Seksualnost korištena u takvom kontekstu poprima demonsku dimenziju – seks – krv – smrt, magija koja se isprepliće s požudom – sve su to vrlo upečatljive slike koje sugeriraju devijantnu seksualnost, a zapravo govore o sklonosti našeg doba nekrofiliji. Još jedan Algoritmov serijal Vampirski dnevnici obiluje takvim primjerima. Vampiri se ne ljube iz užitka – a pogotovo ne ljube druge vampire. Krv i lov su sve. (...) Sjedinjeni vampirski

par može dijeliti krv smrtne žrtve, tako da oboje napadnu u isto vrijeme, oboje kontroliraju žrtvin um – združeni u mislima. Tako oni crpe nasladu. A Elena, koja je nekoć bila običan čovjek i zgrozila bi je pomisao na to da bi mogla piti tuđu krv, priljubila se uz njegov vrat uz prigušeni, radostan usklik. I tada je osjetio njezina topla usta, njihovu toplinu na koži svojega vrata i njezine snažne drhtaje i zavrtjelo mu se u glavi od osjećaja koji vas prolazi kad vam krv pije voljena osoba. (...) I tako su se polako u spirali vrtjeli na mjesečini, a bijela se spavaćica katkad omatala oko njegovih nogu odjevenih u crno, sve dok nisu došli do vrhova drveća, živi i uspravni, ali mrtvi. (Lisa Jane Smith: Povratak : prvi mrak, 5. dio serijala Vampirski dnevnici, Agoritam, 2012)

Da se bića koja su primarno bića smrti i zla zaljubljuju, također je paradoks koji se sugerira kako bi se poremetili odnosi dobra i zla, odnosno da se razlike između dobra i zla uopće ne mogu uspostaviti. Vampir koji “voli” ispada “dobar” vampir! Sve se omekšava – pa, eto, ima i dobrih vampira! Dobro izvedeno iz bića smrti, krvi i ubijanja nije nikakvo dobro, već nategnuta skala vrijednosti, izvitopereno, bizarno, groteskno, prijeteće dobro – zapravo zlo. Dobro unutar zla gubi kategoriju dobra. No mladi ljudi ne mogu vidjeti te skliske pomake koji tek kod suptilnog i zrelog čitatelja proizvode zapitanost i tjeskoban osjećaj. Oživotvoreni na takav način, fizički zgodni i privlačni vampiri vrlo su egocentrični likovi; to su naime osobita bića pa je i njihov ego snažan i osobit, tako da je mladi čitatelj, u dobi kad se formira ego, pod utjecajem identifikacije sa silovitim, bezobzirnim sebeljubljem. Autorice već spomenutog vampirskog serijala Kuća noći vješto manipuliraju tinejdžerskom tematikom sazrijevanja, traženja svog mjesta među vršnjacima, prilagođavanja

45 45

okolini. Inicijacija se odvija kroz magijske i spiritističke seanse: “Izreći ću krug i pozvati duhove naših predaka da zaplešu u njemu s nama“, rekla je Afrodita. (…) U potpunom transu gledala sam sa svima ostalima kako dim kulja i mijenja se i počinje poprimati oblike. (…) U dimu su se doista oblikovale prilike. (…) a onda se krug odjednom ispunio utvarnim prilikama s tamnim, praznim očnim dupljama i razjapljenim ustima. (…) “Pozdravljam vas, duhovi predački, i molim da prihvatite našu žrtvu vina i krvi, kako biste se prisjetili kako je to kad se okusi život.“ Magija! Oni se to doslovce mole za magiju!(…) Svjetlost… tama… dan… noć… smrt… život… sve je povezano duhom i dodirom Božice.“ (P. C. Cast i Kristin Cast: Obilježena, 1. dio serijala Kuća noći, Algoritam, Zagreb, 2009). Poigravati se takvim simbolima i elementima crnih misa, sotonističkih obreda i magijskih praksi znači povesti djecu i mlade u sfere okultnog, opasnog i nepredvidivog djelovanja. (Ne zaboravimo - djeca su u svojoj zaigranosti i znatiželji sklona isprobavati!) Nas dvije ćemo zajednički izreći ovaj krug, mlada Svećenice, kazala mi je. Ja ću izgovoriti inkantaciju čarolije i povezati je solju. Ti ćeš pripaliti svijeće. Namjera mi je da, nakon što se prizove duh i uspostavi krug, sljedeće riječi koje izgovorim, uz pomoć svih elemenata – a napose zemlje – bace čaroliju i prizovu Smrt. Kao što svi znate, odlazimo izvesti obred otkrivanja, a ondje ću izreći čaroliju za zazivanje smrti... Riječ je o teškom obredu i složenoj čaroliji. (P. C. Cast i Kristin Cast: .Predodređena, 9. dio serijala Kuća noći, Algoritam, Zagreb, 2012) Bacala je snažne riječi crne magije i Bonnie se činilo kao da joj sjenke svakojakih mračnih i strahotnih prilika izla-

Knjižnice popuste te ponekad spuste dobnu granicu dostupnosti određene literature. I roditelji i knjižnice u općoj popustljivosti koja vlada u današnjem svijetu povode se za stavom: – ionako su posvuda okruženi tim sadržajima, to se ne da izbjeći. Djeca tako ostaju izložena gotovo svemu. (...) Takvo razmišljanje je linija manjeg otpora, jer nitko nema petlje strogo selekcionirati naslove, a potom se mladim korisnicima opravdavati zašto nema tih knjiga na odjelu za djecu i mladež. Osim toga, većina tih naslova je i upitne umjetničke vrijednosti, što je opet tema za sebe. Bez oštrije selekcije sadržaja, djecu zapravo izlažemo bizarnom, perfidnom, estetiziranom, eksplicitnom zlu prije vremena, prije pune zrelosti njihove razumske, emocionalne, fantazijske i knjižne percepcije. ze iz usta: gušteri i zmije i mnogonožni pauci. (Lisa Jane Smith: Povratak : prvi mrak, 5. dio serijala Vampirski dnevnici, Agoritam, 2012) U tom je trenutku Vlad bacio lubanju demona u plamen. Pucketajući, plameni su jezici liznuli sve do stropa i odjedanput je užasan, neljudski krik ispunio grobni humak. Vlad se nasmijao. – Učinjeno je. Morczaneova moć je moja. (Michael Borlik: Knjiga mračnih kletvi, 1. dio serijala Strašan grad, Mozaik, 2012) No, kad malo bolje promotrimo - koje li koincidencije – na takvim sadržajima se jako dobro zarađuje; demonski svijet literature kao da ima učinka na stvarni, kao da se prelijeva izvan korica knjiga, a sudeći po posljedicama, on čini upravo to po čemu jest to što jest - ispunjava svoj demonski zadatak. “Ubija“ duše svoje mlade

publike i za to joj još izvlači novce, drugim riječima, siše krv. Ne treba biti ni praznovjeran ni pravovjeran da bi se to moglo jasno vidjeti. Vampirizam tržišta je dominantno obilježje suvremenog kapitalizma, te onako kako se ponaša tržište, tako funkcionira sve što je sazdano na tom principu – od države do dječje literature. Djecu treba kondicionirati od najranije dobi da budu poslušna i podatna izrabljivačkom sustavu koji ima, da se slikovito izrazimo, obilježja demonologije. *** Iz arsenala demonskih bića zastrašujućih moći i surovih nagona najviše se ističu oni sa sotonskim obilježjima: (...) bizarno mi je stvorenje privuklo pogled. Imao je rogove i papke, ali lice mu je bilo čovječje.

T EMA ___

Kakav čudesan, užasan ushit! Aurox je osjetio kako mu nove promjene struje tijelom. Obična ljudska stopala pretvorila su se u papke. Mišići nogu nabrekli su mu... I što je najčudesnije, Aurox je osjetio da mu iz glave izrastaju debeli, ubojiti rogovi... (...) Aurox je sijevnuo tako hitro da čovjek koji mu je stajao bliže nije imao izgleda za bijeg. Probo ga je kroz prsa i podigao u zrak, dok se čovjek koprcao i kreštao i kaljao izmetom. (Predodređena, 9. dio serijala Kuća noći, Algoritam, Zagreb, 2012) On nije bio vampir, nego inkarnacija Smrti. (Lisa Jane Smith: Povratak : prvi mrak, 5. dio serijala Vampirski dnevnici, Agoritam, 2012) Uz takve likove postoji još cijeli niz demonskih, zagrobnih, smrtolikih bića, nebića, polubića koji sudbinski utječu na ljude i njihove živote: U Edefiji je kružila priča da su Krozazidi proizveli strašno oružje kako bi prisilili neke od najpoznatijih znanstvenika da se priključe njihovu Tajnom Društvu. Oružje je bilo namijenjeno djeci znanstvenika koji su bili najtvrđi orah, a bilo je mnogo sofisticiranije od obične otmice: tu bi nesretnu djecu ugrizao Smrtopir. Otrov bi se

proširio njihovim tijelima, ali ne bi bio aktivan sve do puberteta. Prozirni priđe Zoe i onjuši je... Zoe razrogači oči, zjenice joj se rašire i prekriju mračnim velom koji ju je odveo u neku drugu dimenziju, daleko od stvarnosti. Prozirni je uhvati za ruke i približi svoje gnjusno lice bezizražajnom licu djevojke. Zatim udahne, najprije polagano, a onda sa sve većom proždrljivošću, pa se sruši na popločeni pod špilje, pijan od ukradene ljubavi, dok mu je iz raširenih nosnica curila crna, ljepljiva tekućina. (Anne Plichota i Cendrine Wolf: Srce dvaju svjetova, 3.dio serijala Oksa Pollock, Lumen izdavaštvo, Zagreb, 2012) Tek smo nakon nekog vremena shvatili da su te gadosti s pipcima zapravo naša svojeglava braća koja su ispuzala iz zadimljenog kratera koji su stvorila svojim pokusom. Umjesto u bogove, pretvorili su se u vragove... Naša je teorija da su preokrenuli tijek vremena i vratili se u doba prije nego što su im začete duše, a zato ih zovemo praznodusi – zato što su im srca i duše prazni. Ako je život praznoduha nalik na živi pakao – a uglavnom jest – onda je život stvora nalik na čistilište. Stvorovi

su bliski običnima. Nemaju čudnovatih sposobnosti. No s obzirom na to da ih se lako može zamijeniti za obične, služe svojoj praznoduhoj braći, idu u izvidnicu, špijuniraju i nabavljaju im meso. Svrha te hijerarhije prokletih jest da jednog dana sve praznoduhe pretvore u stvorove, a sve čudnovate u leševe. (Ransom Riggs: Dom gospođice Peregrine za nezbrinutu djecu, Lumen izdavaštvo, Zagreb, 2012) Kako se oduprijeti tim demonskim bićima kao ljudsko biće? U spomenutim knjigama ljudi i djeca najčešće budu modificirani ili rođeni kao drugačiji, s određenim nadnaravnim sposobnostima kako bi se mogli nositi sa svijetom zla i smrti (Oksa Pollock, čudnovata djeca u Domu gospođice Peregrine za nezbrinutu djecu). Ili bivaju uvučeni u vampirski svijet i time promijenjeni (Elena u Vampirskim dnevnicima). U ovoj literaturi običan, dobar, bezazlen, stvaran čovjek ili dijete nema šanse: Sad si ljudsko biće, dušo draga, kao da je govorio jaki, smolasti miris. A ti si do grla u Moćima i čarobnjaštvu nemrtvih. Čemu se boriti? Izgubit ćeš prije nego što si počela. Sad se predaj i

U eri opće demokratizacije, kad svi imaju pravo na sve – pitam se - zašto djeca ne bi imala pravo na bezazlenost djetinjstva koja bi im apriori, po prirodi stvari trebala pripadati? Što se događa kad su djeca izložena određenim sadržajima intenzivno i prije vremena? Djeca bi trebala imati pravo na bezazlenost i bezbrižnost djetinjstva, na apsolutnu pobjedu dobra, ljubavi, radosti života, barem u sadržajima namijenjenima njima. Tolerancija na količinu i eksplicitnost određenih vrsta sadržaja se povećava, spušta se prag osjetljivosti i djeci i odraslima.

47 47

neće toliko boljeti. (Lisa Jane Smith: Povratak : prvi mrak, 5. dio serijala Vampirski dnevnici, Agoritam, 2012) Koliko takva literatura može izvrnuti percepciju djeteta, vidjelo se prije koju godinu na izložbi (u Knjižnici V. Nazora) radova jednog izuzetno darovitog predpubertetskog dječaka koji crta ilustracije za svoje knjige i slikovnice. Dječakova inspiracija demonskim bićima toliko je snažna, posvemašnja i fascinantna da je čak osmislio i ilustrirao svoju verziju Biblije s demonskim likovima te svoju umotvorinu nazvao antibiblijom. Zastrašujuća ideja potekla od djeteta čija je izvanredna mašta i kreativnost snažno obuzeta okultnim, demonskim svijetom zla i tame podignutim na pijedestal. Jedan njegov vršnjak, glavni lik u serijalu Strašan grad također misli da su zombiji cool: Najviše ga je zanimalo Dno dna, Dolina mrtvih. To je, doduše, bilo pomalo luckasto, ali Mats je obožavao sve što je imalo veze sa zombijima i nemrtvima. (Michael Borlik: Čuvar zlatnog ključa, 2. dio serijala Strašan grad, Mozaik, 2012). *** I neki naši autori, poneseni svojim talentom i kreativnim idejama izražavaju svoj imaginarni svijet ne misleći pritom na to kakav bi to moglo imati odraz u dječjim dušama. Zdenko Bašić, iznimno talentiran i sofisticiran umjetnik, dobitnik prestižnih nagrada, stvara slikovnice izuzetne privlačnosti i čudesne imaginacije. U ilustriranoj knjizi Sjeverozapadni vjetar (Zagreb, Planetopija, 2012) inspirira se bićima iz poganskih vjerovanja i usmene tradicije naših krajeva. Ilustracije u kojima se osjećaju utjecaji estetike Tima Burtona i 3D avatarske iluzije i kompjutorske grafike bliske senzibilitetu mladih, ispunjene su vilama, vilenjacima te nizom fantastič-

nih, demonskih, smrtolikih bića koja zastrašuju ljude i djecu, truju ih, isisavaju život iz njih, itd. Uz ilustracije kostura i zlih bića iz mračnih šuma i predjela koja dolaze s mrakom, a grabe čovjeka koji nije na oprezu, uvlače mu se u san, senzibilno i nježno dijete će teško moći zaspati bez nelagode i tjeskobe, a možda i noćnih mora. To su izvanredno sugestivne priče i slike

Čovjeka bi onda ispijali, a on bi gubio snagu i pobolijevao. (...) Oni koji su ih vidjeli govorili su o paru crvenih očiju kao dvjema žeravicama koje su virile iz mraka kroz prozorsko staklo u kuću. Po međama i kraj živica ili rubova vrtova tada su se smucali pesiglavci. Čulo se tada njihovo dahtanje i režanje, a njih se valjalo uvijek kloniti. (...) znali bi pesiglavci pograbiti i manje dijete pa otčati s njim preko polja u šumu. ...o biću koje nastanjuju mrak, a zovu ga mura. Koji su je vidjeli, govore o biću nalik ženi, ali stoji na tri noge i umjesto stopala ima papke. (...) Vreba posebno na djecu i ljude zle ćudi. (...) Noću onda, kad čovjek zaspi, najčešće pred jutro, ulazi ona u san i crpi ga. Tako se hrani. Takvi se ljudi poslije bude umorni i blijedi, a s vremenom pobolijevaju. Pjevao je: “Mesečina k’o po danu, mrtvi jašu polagano!”

koje ulaze u podsvijest. Ako dijete doživi pounutrenje takvih snažnih slika prihvaćajući ih kao bezazlene, to će zasigurno prouzročiti kod tog djeteta smanjenje praga osjetljivosti i empatije. (Moju majku koja potječe sa sela i njezine vršnjake njihove su majke i bake plašile sličnim bićima “ako ne budu dobri i ne budu slušali starije.” Mrtvaci i vještice na groblju, “vodeni čovjek“ koji će izaći iz rijeke i povesti ih sa sobom, itd. Djeca su bila time, priznala je, istinski ustrašena i bojala su se mraka, groblja, mrtvaca; imala su stečene, nepotrebne strahove. Ona ih ima do dana današnjeg. Ne može na groblje sama ni u po bijela dana.) U sumrak bi se s polja do kuća dovlačili mraki. (...) Posebnu su moć mraki imali nad trudnicama i tek rođenom djecom i na njih su vrebali (...)

Samo se pitam - ako im ova bića mraka kradu snagu čak i u snu (a poznato je da djeca upijaju priče kao spužve), iz čega će onda mladi čitatelji crpiti snagu, životnu radost i energiju za svakodnevni život? U ovoj bogato ilustriranoj knjizi, na rubovima ili unutar raskošnih ilustracija, gotovo nezamjetno, podvukle su se vinjete magijskih simbola, znakova tajnih društava, čarobnjačke formule i tko zna što sve još, što se ne bismo na ovome mjestu ni usudili istraživati; no sve to u tim raskošnim crtežima pulsira, isijavajući svoja tajna, mistična, ezoterijska značenja. *** Kako bismo se mi odrasli trebali postaviti prema takvim sadržajima? Pogledajmo kako se knjižnice nose s

T EMA ___

Ne tako davno odgojne metode temeljile su se na poticanju i razvijanju dobrih osobina djeteta, na prepoznavanju i razlikovanju dobra i zla, na suzbijanju zlih pobuda u djece. A sada – treba pronalaziti argumente da bi se bilo good girls, kad je biti bad girls postalo tako cool. Kako današnjoj djeci objasniti da je biti dobar bolje od biti zao, loš, kad oni misle da je biti loš prosperitetnije i zabavnije od biti dobar? poplavom literature o kojoj je riječ. Uglavnom, Knjižnice grada Zagreba nisu propustile nabaviti nijedan naslov iz spomenutih vampirskih serijala. Očito, knjižnice se ne osjećaju pozvanima činiti selekciju sadržaja kojima se bavimo u ovom članku. Ako bacimo pogled na jedan od naslova iz serijala Vampirski dnevnici – Ponovni susret (4.dio) pokazuje se da su se i Knjižnice grada Zagreba različito odlučivale o uključivanju knjige na dječji odjel ili odjel za odrasle (dvanaest knjižnica u sustavu KGZ-a odlučilo je knjigu staviti na dječji odjel ili na odjel za mladež, a tri na odjel za odrasle). Serijal Kuća noći – Obilježena – sedam knjižnica odlučilo se za dječji odjel, a ostalih dvadeset pet na odjel za odrasle. Još jedan recentni naslov – Dom gospođice Peregrine za nezbrinutu djecu, R. Riggsa (Lumen izdavaštvo, 2012) zasad su dvije knjižnice u sustavu KGZ-a stavile taj naslov na odjele za djecu i mladež, zacijelo jer je dijete glavni lik u knjizi, a ostalih 29 na odjele za odrasle. Bašićev Sjeverozapadni vjetar u nekim knjižnicama predviđen je za manji uzrast, a ponegdje za veći uzrast osnovnoškolskog djeteta. U knjižnicama postoji pritisak potražnje korisnika čemu se teško oduprijeti. Mlade je sve teže

privući u knjižnicu i razviti im naviku čitanja budući da su internet i televizija preuzeli primat. Često ih neki TV-serijal, film ili sadržaj na internetu sekundarno navede na čitanje određene knjige. Mnogi simboli i poruke djeluju podsvjesno (subliminalne poruke). Ono što dobiju preko ekrana, žele čitati i u knjizi. Vampirski hit Sumrak postigao je veliku popularnost i ubrao u kinima dobru zaradu, a oni koji su ga gledali, zainteresirani su i za čitanje knjige (Stephanie Meyer: Sumrak, Algoritam, Zagreb, izašao 2006, 2008, 2009). Zato knjižnice popuste te ponekad spuste dob-

nu granicu dostupnosti određene literature. I roditelji i knjižnice u općoj popustljivosti koja vlada u današnjem svijetu povode se za stavom: – ionako su posvuda okruženi tim sadržajima, to se ne da izbjeći. Epidemija popustljivog odgoja u praksi zapravo znači roditeljsko necenzuriranje takvih sadržaja. Djeca tako ostaju izložena gotovo svemu. Knjižnice, želeći zadržati članstvo i boreći se da privuku mlade da prijeđu prag knjižnice u potrazi za knjigom, zažmire na jedno oko i stavljaju na svoje dječje odjele knjige za koje smatraju da bi ih ionako posudili njihovi roditelji za njih na odraslom odjelu. Ako roditelji ne brane, zašto bi knjižnica branila; filmski i televizijski serijali koje svi gledaju, imaju svoje knjižne pandane pa zašto te knjige ne bi bile na dječjem odjelu (ili odjelu za mladež, kako imaju neke knjižnice), ionako se to ne može izbjeći, izloženi su svemu preko interneta, itd. Takvo razmišljanje je linija manjeg otpora, jer nitko nema petlje strogo selekcionirati naslove, a potom se mladim korisnicima opravdavati zašto nema tih knjiga na odjelu za djecu i mladež. Osim toga, većina tih naslova je i upitne umjetničke vrijednosti, što je opet tema za sebe. Bez oštrije selekcije sadržaja, djecu zapravo izlažemo bizarnom, perfidnom, estetiziranom, eksplicitnom zlu prije vremena, prije pune zrelosti njihove razumske, emocionalne, fantazijske i knjižne percepcije. S druge strane, ne pružamo im nikakvu protutežu, ostavljajući ih bez zaštite. *** U eri opće demokratizacije, kad svi imaju pravo na sve – pitam se - zašto djeca ne bi imala pravo na bezazlenost djetinjstva koja bi im apriori,

49 49

po prirodi stvari trebala pripadati? Što se događa kad su djeca izložena određenim sadržajima intenzivno i prije vremena? Djeca bi trebala imati pravo na bezazlenost i bezbrižnost djetinjstva, na apsolutnu pobjedu dobra, ljubavi, radosti života, barem u sadržajima namijenjenima njima. Tolerancija na količinu i eksplicitnost određenih vrsta sadržaja se povećava, spušta se prag osjetljivosti i djeci i odraslima. Naši ne tako davni preci bili bi zgroženi silinom ataka takvih sadržaja, a koje djeca današnjice gutaju, smatrajući ih zabavnima. Čak se i pojam dobra povezuje pa i poistovjećuje s pojmovima: naivno, glupo, dosadno, a pojam zla sa: zabavno, zanimljivo, poticajno. Uvriježena sintagma good girls – u opreci s bad girls. Dobre djevojke su dosadne/ dosađuju se/statične, a loše djevojke su zabavne/zabavljaju se/dinamične. (Čak i u trgovini kozmetičkih drangulija postoje proizvodi koji nose te nazive, good girls su bljedunjave, anemične boje, a bad girls žive boje, odmah privlače pažnju.) Ne tako davno odgojne metode temeljile su se na poticanju i razvijanju dobrih osobina djeteta, na prepoznavanju i razlikovanju dobra i zla, na suzbijanju zlih pobuda u djece. A sada – treba pronalaziti argumente da bi se bilo good girls, kad je biti bad girls postalo tako cool. Kako današnjoj djeci objasniti da je biti dobar bolje od biti zao, loš, kad oni misle da je biti loš prosperitetnije i zabavnije od biti dobar? Kojeg li paradoksa u kojem oni žive, savršeno prilagođeni obrnutoj percepciji moralnih vrijednosti! A za to smo krivi mi, odrasli, koji smo dopustili taj zaokret. Kondicioniranje kreće od najranije dobi – započinje se s dobrim čarobnjacima i dobrim vješticama. Sve još izgleda potpuno bezazleno i simpatično u vještičjem kolu lijepih, privlačnih,

Došlo je do čudnog pomaka – ljepota ne preobražava zlo u dobro, nego opravdava i čini privlačnim zlo, daje mu kredibilitet, otupljuje mu oštricu. (Eh, danas u vremenu kulta mladosti i ljepote ispada da je starost po sebi, budući da je “ružna” - najveće zlo. Koje li ironije!) Lijepo, makar bilo i zlo – neodoljivo je. vrckastih, zabavnih vještica – mladih žena i djevojčica. U toj fazi vješticama je oduzeto demonsko obilježje koje je bilo prepoznatljivo – lik ružne, krezube stare babe s velikom bradavicom na nosu. No, lijepa, mlada vještica nema dominantna vanjska obilježja prave vještice – ružnoću, narogušenost i starost kao glavne odlike zla te tako postaje “dobra” vještica. Ljepota opravdava zlo, dakle, u ovom slučaju tjelesna ljepota, mladost i privlačnost, uzbudljivost, erotičnost, pustolovnost, preobražava vješticu u dobro biće, isti obrazac kao u serijalima o zgodnim mladim vampirima. Došlo je do čudnog pomaka – ljepota ne preobražava zlo u dobro, nego opravdava i čini privlačnim zlo, daje mu kredibilitet, otupljuje mu oštricu. (Eh, danas u vremenu kulta mladosti i ljepote ispada da je starost po sebi, budući da je “ružna“ - najveće zlo. Koje li ironije!) Lijepo, makar bilo i zlo – neodoljivo je. U vrijeme maskenbala djevojčice silno žele biti vještice-ljepotice – one dijele ravnopravno mjesto s princezama. Čemu demonskim bićima pridavati osobine dobra, opravdavati njihov demonizam? Demonska bića su odmetnuta bića i po svojoj biti ne mogu pripadati nečemu drugom što ne bi imalo obilježja demonskog svijeta. Zašto ih iz noćnih mora izvlačiti na svjetlo dana? Zašto opravdavati, estetizirati, činiti ih privlačnima mladim čitateljima?

U književnosti za djecu (a film, animirani film, igrice, igre, igračke, stripovi, prate taj trend) sve se više podvlače teme, likovi i motivi koji su izravni izdanci demonoloških, nadnaravnih, okultnih praksi. Pritom su već razmjerno mala djeca, a osobito tinejdžeri izloženi razornim prikazima eksplicitnog, nadnaravnog zla. Bića koja su uzeta, naprimjer, iz poganskih religija, egipatske knjige mrtvih i okultne prakse, prikazana su kao uzbudljiva bića koja golicaju dječju maštu. Dotjerana su artificijelnošću opisa bliskih filmskim prizorima, čime se, uz modernu dizajniranost, postiže estetizacija zla. Ta privlačivost dodatno je pojačana time što nema jasnog razgraničenja dobra i zla; zla nadnaravna bića mogu

T EMA ___

poprimiti ljudske osobine i slabosti, što, gle čuda, opravdava njihove zle čine. Takav postmoderni vrijednosni relativizam za dječji, još neizgrađeni sustav vrednovanja, vrlo je poguban – djeca postaju prijemčiva za takve sadržaje, oni na njih djeluju gotovo hipnotski i proizvode učinke bizarnih, neobjašnjivih ponašanja i povećane agresivnosti. Literarnim sredstvima otupjeti oštricu zla, znači učiniti djeci medvjeđu uslugu. To znači, prije svega, smanjiti empatiju, učiniti ih manje senzibiliziranima na zlo, odnosno onemogućiti ih da u svakodnevnom životu jasno i nedvojbeno prepoznaju zlo. Istovremeno nema vertikale dobra, dobro je odsutno. Čitava indu-

strija prati i dodatno podupire takve sadržaje (kojekakvi accessories, moda, igračke, igrice, itd.). U znanstveno trasiranom svijetu u kojem živimo i u čvrstom materijalizmu kojemu težimo i kojim smo okruženi, nema mjesta za promišljanje pojava koje izmiču znanstvenom tumačenju. Te pojave nisu ni mjerljive ni vidljive, ali ostavljaju tragove. U nevidljivoj duhovnoj stvarnosti neprestano se bore demonske sile da ugrabe nezaštićene, povodljive i najmanje. Da postoji takvo nevidljivo djelovanje vidi se po sveukupnom stanju dječjih duša, po posljedicama koje se očituju u nepoučljivosti, neodgojivosti, neukrotivosti, nasilnosti,

depresivnosti, odsustvu empatije, sklonosti samoranjavanju i samoubojstvu, ovisnostima, poremećaju pažnje, poremećaju ponašanja, devijacijama... učitelji najbolje znaju kako je sve teže poučavati i odgajati djecu svih uzrasta, a i dječji psiholozi i pedagozi ostaju često nemoćni. Jer, ne budemo li se tom temom ozbiljno pozabavili danas, ne budemo li profiltrirali sadržaje koje tako nerazumno plasiramo djeci, koliko sutra bit ćemo primorani zvati u pomoć egzorciste da istjeraju te iste zloduhe iz dječjih duša. Zvuči kao primitivna srednjovjekovna prodika ili kao motiv nekog okultnog romana za djecu, ali, varate se, nije. Tko ima uši, neka čuje.

TEMA

MARINELA___ AKO JE SVE ŽIVOT

ko je sve život, i smrt i život, da li te onda mogu mrziti i pobačena djeca ili samo živa djeca mogu mrziti? Ako je sve život, može li se mrziti? Ako se ne može mrziti, zašto onda svi mrze one koji nisu isti? A nitko nije isti. Zašto se onda misli da se sve zna, ako se ništa ne zna? Ako misliš da si dobar, zašto si onda zao? Ako je dobar glup, onda je pametan zao. Ako je pametan isto što i zao, a pravi se dobar i pametan, kako onda misli biti glup? Da li je dobar bolje od zao? A glup od pametan?

Ništ ne kužim. Zlo je nedostatak dobra, riječi su puste tlapnje a djelovanje ne djeluje. Prije si mogao znati da imaš tijelo ako si išao u polje i kopao. Ruka ti je uzela motiku, noga upala u blatu. Ako se kopa rupa za posaditi repu, to je dobro, a ako se kopa za sakriti ubojstvo, nije. Ako misli da je pametan jer ga nitko neće otkrit, da li je onda dobar? Ako je sve život, da li je onda mrtav onaj koji je dobar? Nitko živ ne zna što je smrt. Dobri i glupi ne bi nikog mučili ni ubili. Oni bi samo sjali kao krijesnice i bili lep-

tiri koji žive jedan dan. Zar glupost ne hrani zlo? Čitav život nas zbunjuju. Najbolje bi bilo imat novaca i otići. Ako glup čovjek misli da ga novac može učiniti sretnim, da li je i on dobar čovjek? Zašto se nesigurni prave da su sigurni? Ima puno dobrih ljudi i pametnih. Što više razmišljam, ipak izgleda da nema zla, jer ako je sve život... Ili je sve zlo u nedostatku novca. Šalim se, patuljci su na zidu i zmajevi u polju.

T EMA ___

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

TEMA

RADENKO VADANJEL___ ANAKONDA

račni krevet dvokrevetne sobe dijeli s nepoznatim čovjekom. Tako mu je saopćeno, uz nemoćno slijeganje ramenima, i ispriku da potraži organizatora skupa. On je previdio jednokrevetnu sobu za njegovu malenkost, i on sam je izravno kriv za tu nepravilnost, pa je, još važnije, dužan da ga sasluša, dok nervozno tapka prstima naslonjen na pult recepcije hotela, sumnjajući u njegov previd, sklon vjerovanju u beskompromisnu smicalicu, muljažu s ciljem dodatne zarade, prebacivanjem gostiju u što veće sobe. Kako bi si olakšao predstojeće sate frustrirajuće zbrke afektirajućih nesporazuma i usiljenih razglabanja, u prostranoj kabini hotelskog WC-a, halapljivo se časti s dva Helexa, jednim Valiumom i jednim šarenim “Mitsubishijem”. Opažajne mogućnosti odjednom se dohvaćaju zanimljivijih slika, neuhvatljivih, fantazmagoričnih poruka, benignih fantazija kojima, samo do malo prije, nije pridavao nikakvu važnost.

Desno do recepcije, odjednom primjećuje, grupica muškaraca odjevenih u narodne nošnje podiže ključeve svojih soba. Široke hlače, jednostavna košulja trapezastih rukava, kožni pas i visoke čizme uvijaju se oko nevidljivih nogu, raspoređujući viškove kilograma ravnomjernije od ljetne kombinacije uske majice i traperica. Zamišlja ih prvog dana međužupanijskih susreta “Zdravih gradova” na svečanoj večeri, gdje u trenucima alkoholnog delirija poskakuju u kolu, pletući ogromnim nogama nevidljive mandale i nerazumljive hijeroglife, dok im mali, crni šeširići poskakuju na ogromnim glavama, a raspojasano im se salo, sakriveno ispod debelog platna narodne nošnje, topi u isprekidanim valovima, cureći u potocima. Dok prolazi pored pulta namiguje im šeretski, kriveći usta u prostodušnu grimasu. Tako pokreće dobrohotne osjećaje u čupavim glavama. Povjerenje i naklonost sveobuhvatno vibriraju dok mu trojica tamburaša srdačno otpozdravljaju.

……………. Upravo je prošla ponoć. Tristotinjak ljudi naizmjenično pije, jede, pjeva, pleše u kolu. Kao u filmu prepunom nadrealnih slika. Hala s desetak WCkabina i ogromnom kuhinjom može “progutati” najveću slavonsku svadbu – podučava ga čovjek preko stola. Hvata vlastiti pogled kako odsutno plazi po znojnim tijelima uhvaćenim u kolo. Stoljećima nepromijenjen obrazac življenja remeti samo izmjenična zvonjava mobitela. I mjehur je prehladio. To ga je koštalo tri probijanja kroz znojnu masu do toaleta, smještenog na drugoj strani sale, veličine nogometnog igrališta. Tri probijanja do toaleta jednako tri puta jedan Valium, dva Helexa i jedan šareni “Mitsubishi”, jednako dvanaest komada. Neobično mnogo za jedan tako osrednji, ne pretjerano zahtjevni, popodnevni petak, uzdiše, na trenutak samo osvješćujući hinjenu zabrinutost, koja nestaje brzo, kao što se je i pojavila. Mali slavonski gradić infrastruk-

T EMA ___

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

turom i skromnim gradskim obilježjima podsjeća više na selo, beskonačno selo s beskonačnim nizom kuća, iza čijih se pročelja skrivaju torovi za svinje, traktori s priključcima, sušionice suhomesnatih proizvoda i nepregledna polja kukuruza i uljane repice, koja je upravo sada u svom punom cvatu. S neskrivenim gađenjem promatra predmete oko sebe, dajući im obilježje besramne ništavnosti i zločestoće. Iscrpljen, osmuđen duhanskim dimom, napušta poprište zajednička druženja u jedan sat nakon ponoći, kako mu nitko od kolega ne bi prišio etiketu nedruželjubivog, asocijalnog tipa.

Na “cimera”, s kojim dijeli hotelsku sobu, potpuno je zaboravio. “Cimer” je iz Daruvara, član folklorne grupe “Slavonski bećari“. Ne može zaspati, umoran je od nastupa, još će malo gledati televiziju, a ton će posve utišati, obavještava ga glasom izmorene životinje. - Meni ne smeta, ako ne smeta tebi – kaže svirač čija tambura visi obješena skupa s osmuđenim, znojavim čarapama, na polici, pored uzglavlja. Uzgred pridodaje kako malo hrče. - Možda bi bilo bolje da ti prvi zaspeš, pa ću ja kasnije za tobom, kada ti već budeš spavao. Tako ti moje hrkanje neće smetati – dodaje. Hrkanje “cimera” ima neuhvatljivi refren kojega ne uspijeva ni

uz najbolju volju dokučiti. Lagano odustajanje, prekidanje, pa već nakon nekoliko trenutaka nagli skokovi, pištanje, i na koncu zvuk siktanja zmije. I tako uzastopce i neprestano vijori ta melodija kao razapeta zastava na vjetru, kao uspavanka, kao stari, isprani, poderani barjak, kojim vjetar klapara gore dolje, udarajući o oblo tijelo željeznoga stupa. Nakon kratkog buđenja, snebivanja, nevidljivi demon iznova ulazi u otromboljeno tijelo, oživljavajući zvukove koji se množe u masnoj mješini koja se trza, pomičući ogromne ruke široke kao lopate, boreći se u snu s nekim jačim i snažnijim od sebe.

55 55

Iza tri sata nakon ponoći, nakon dva sata mučne, neravnopravne borbe, nevoljko odlučuje pomoći izmorenom biću pored sebe, čije je ispaćeno tijelo u potpunosti preuzeo duh debele zmije. Odvrće slavine u kupatilu, umiva se, zapljuskuje svoje podbulo lice hektolitrima vode. Na koncu slaže stvari u kufer. Cimerovu prtljagu, zajedno s kočopernom narodnom nošnjom, obješenom za prozorsku kvaku, baca kroz prozor. Lišen histerije, agresije u pokretima, poput žene koja već duže vrijeme sumnja u muževljevu vjernost - sve obavlja hladnokrvno i teme-

ljito, bez sputavajućih osjećaja. Skalpelom, precizno, presijeca masni “zmijin” vrat. Krvlju, koja kulja iz otvorene rane, puni duboke šokačke čizme. Prelazak u onostrano zbunjuje ga svojom vulgarnošću, agresijom, potresnom manifestacijom mrtva tijela. I premda cimerovo mrtvo tijelo očituje bol i očajanje, zakoračivši na drugu stranu, s olakšanjem primjećuje, tamburaš sada zrači neobičnim mirom i opuštenošću. Smrt poništava sva pitanja, osjeća. Ona pobjeđuje strah. Jedino ljubav ne umije nigdje smjestiti. Za nju nema mjesta, u smrti.

- Što da radi s ljubavlju? - zadovoljno promatra odsječenu glavu položenu na noćnom ormariću. Iznenada osjeti snažnu potrebu za komunikacijom. Kako proniknuti u zgrčenu pozu koja ga promatra s noćna ormarića? Kako vratiti vedrinu na njeno lice?, okreće se tražeći mali crni šeširić. Zastaje na trenutak, zadovoljan grotesknim prizorom. Dok se sporo kreće hotelskim tepihom, iza njega i dalje podrhtava sablasna tišina, zaodjenuta vibrirajućim svjetlom, da bi ulaskom u lift, poput hropca umrloga, konačno, i jednom zauvijek, utihla.

TEMA

RADE JARAK___ SNOŠAJ (ESEJ O EGZISTENCIJALIZMU)

Posvećeno Evi Kant 1. S obzirom na neke vrlo ozbiljne kritičke osvrte na neke moje prethodne knjige (Sutra i Japanski dnevnik), ljudi koji su ih ozbiljno pročitali i malo mi zamjerili što u nekim stvarima nisam otišao do kraja, nego sam ih tek dodirnuo i ovlaš počeo razvijati – shvatio sam da zaista u tom smjeru još uvijek ima prostora, te da tamo mogu nastaviti svoje, hm, umjetničko “istraživanje“. Radi se, između ostaloga, o egzistencijalizmu koji sam dodirnuo. Sve bi se to moglo, onako jednostavno i ukratko, svesti na pitanje: jesam li ja egzistencijalistički pisac ili ne? Dakle, takva se “polemika” razvila u mojoj glavi te sam potaknut nuždom da riješim stvar krenuo pisati ovo djelo. Odakle početi? Možda iz ove točke - prije nekoliko godina zatekao sam se u Tokiju. Već drugog dana otišao sam po intuiciji na Shinjuku, kvart poznat po slobodnijem načinu života.

Ovdje odmah moram reći da ovo nije priča o Japanu, slučajno se tamo događa jedan bitni dio. Ali mogao se dogoditi bilo gdje drugdje, u Švicarskoj, ili Hrvatskoj, ili bilo gdje. Dakle, mjesto samo po sebi nije bitno, iako zaista nosi određene specifične momente. Pronašao sam jedno mjesto na Shinjuku, kod izlaza Kabuki-cho, gdje se okupljalo dosta mladih oko dvije javne pepeljare, tamo su valjda ugovarali sastanke, tko zna što su i koga čekali. To sam mjesto nazvao Pušionica. Stao sam i zapalio, promatrao face. Nadao se nekakvom kontaktu. Sjećam se da je Danilo Kiš onako pjesnički u svom stilu jednom spomenuo beogradsku Kinoteku pedesetih godina, gdje su se okupljali mladići u crnim dolčevitama i neobrijani, “egzistencijalisti” – kako on kaže u navodnicima. Šezdesetak godina kasnije nalazim približno slično mjesto na Shinjukuu – svoju “Pušionicu”. Zapravo između Pušionice i Kinoteke ogromna je razlika. Proveo sam čitavo jutro s nekim

društvom babaca od čega mi se prevrtao želudac i stoga sam skoro glasno viknuo od veselja vidjevši Pušionicu, toliko “otkačenih” na jednom mjestu. Stajao sam tamo i pušio, mjerio ostale spodobe, vrebao neki pokret ili znak, ali u isto vrijeme se držao nezainteresirano koliko je to bilo moguće, naravno – glumio sam kao da i ja nekoga čekam. Mili Bože, u Japanu nisam poznavao nikoga, baš nikoga od svih tih silnih milijuna. Tamo je bilo svakakve ekipe, svega i svačega, radikalno šarenilo. Od neogotike, preko Lolita stila i sponzoruša, do sado-mazo likova. Neki je tip stajao s maskom na glavi, što mu je to značilo – ne znam. Bio sam nevoljeno dijete. Teško se s time nositi, jer vam ta činjenica obilježi čitav život. To znaju oni koji pripadaju tom rijetkom klubu i koji osjete dubinu i beznađe tog psihičkog poniženja. Sad sam zabrazdio predaleko, egzistencijalizam više obrađuje površinu, materijalnu pojavnost. Trenutak u aktualnom vremenu. Svejedno, morao sam živjeti s tim da me moji najbliži nisu voljeli, to jest pod-

57 57

nosili su me toliko da odigram ulogu dobrog djeteta i njihove igračke. A to je, arhetipski, uloga Pepeljuge. Došao sam na svijet kao beba koja je dvoje samoživih i razmaženih ljudi samom svojom egzistencijom prisilila na brak. U ono vrijeme su rastave bile puno rjeđe nego danas i pomalo skandalozne. Nisam ja kriv što su se oni eto morali “zbog mene” vjenčati i glumiti bračnu zajednicu u najokrutnijem malograđanskom smislu, brak impregniran čeličnim zagrljajem socijalizma. Jer socijalizam je baštinio brak kao “osnovnu ćeliju društva”, vrstu preventive za dominaciju. Jutro, 20. siječnja. Prisiljavam se da gledam pornografiju. Gole žene i muškarci u čudnim pozama, navodno “uživaju”. Tobože uživaju. Glume da uživaju. Prisiljavam se da gledam. Zar je to užitak? Jouissance? Ne. Nije. A što je onda? Ne znam. Sjedio sam prekjučer navečer s nekim društvom ispred “Golfa”. Naivno sam počeo braniti život u zatvoru (a to je moj tajni ideal). Kažem: - Što fali u zatvoru? Tamo je toplo, džabe stan i hrana, nemaš briga kako platiti kredit i tako dalje... Netko od njih reče: - Ali zato dobiješ ljubavnika... I netko doda: Moraš paziti da ti ne ispadne sapun u kupaonici. I svi se nasmiju. Ha, ha, ha. Uopće mi nije smiješno. Pa što onda, možda se u zatvoru zaljubim, pronađem čovjeka svog života. 23. siječnja. Jučer, dok sam gulio krumpir, osjetio sam iznenada nadošlu veliku snagu u ruci i želju da sam sebi zabijem nož u srce. Gotovo magnetsku snagu, gotovo prisilnu radnju. Od sada, noževe držati skrivene. - Ite, misa est! 2. Jedan nedostatak dodira, nedostatak osjećajnosti u gestama najbližih.

Nazvao bih to “egzistencijalnim manjkom”. Manjak humanog dodira. Samoća. Raskid sa suprugom i s dotadašnjim načinom života. Također, stajalo me i raskida s roditeljima koji nisu mogli emotivno podnijeti moju novu “slobodu” – jer je Pepeljuga izišla iz podruma – a kao što sam rekao nikad nisu bili sasvim normalni. Posredno to je značilo i prekid s čitavom obitelji, jer ne možete biti dobri s ostalima a s roditeljima ne. Uza sve to vrlo rijetko sam viđao djecu, a zatim sam otišao u Japan. Tamo me čekala potpuna samoća, najveća moguća udaljenost, fizička, geografska udaljenost. Kulturološka razlika. Supruga me prvo pokušala strpati u ludnicu, od čega sam se jedva izvukao – ja koji sam do tad bio objavio petnaestak knjiga kod najboljih domaćih izdavača – umalo sam završio u toj groznoj ustanovi, a to je užasno mjesto, vjerujte mi zatvor je mila majka prema ludnici. A gdje su ostala maltretiranja, ispitivanja na Županijskom sudu, cjelodnevna psihijatrijska vještačenja gdje sam trebao pričati o tome da li me je otac tukao u djetinjstvu (rekao sam nije, a jest k’o vola u kupusu, često bez razloga), prvim seksualnim iskustvima, broju partnera i emotivnih veza – ja koji sam napisao roman o djetinjstvu za koji sam dobio najznačajniju domaću nagradu – nešto kasnije doduše, ili baš u to vrijeme, ne sjećam se točno. Bio sam zapravo slomljen zbog svih tih stvari koje sam doživio, iako se to uopće na meni nije vidjelo. Još više me pogodilo saznanje o jednostavnosti s kojom ljudi ulaze u intimne odnose, a s druge strane o kompliciranosti s kojom ne ulaze – upravo nevjerojatno. Tu je presudna izgleda “kemija“, potpuno iracionalni razlozi. Kritizirali su me da je to bila moja romantičarska želja – ali kakva je želja uopće, nego romantična? Že-

lja koja nije romantična, nije želja. Iz te perspektive Kantovo “bezinteresno sviđanje” je čisti romantizam. Danas, a pišem ovo dvije i pol godine kasnije, mogu reći da ulaženje u veze nosi stanoviti nemir. Isto kao što je nedostatak dodira i emotivnog suosjećanja okoline vrlo bolan i vodi u depresiju, ili čak samoubojstvo ili ubojstvo – ipak, jednom kad se ta bol pobijedi, ili bar zaliječi, vrlo je teško dalje ulaziti u veze. Jer dodir donosi i rizik – ne mislim samo rizik virusa i bolesti – nego prije svega donosi emotivno kockanje. Otvara jedan novi, potencijalni ponor u koji se lako možete strmoglaviti. Paul Auster u jednom od svojih prvih romana s kojim je stekao slavu, uvodi glavni lik pa kaže da su mu žena i djeca poginuli u avionskoj nesreći. Sad, kad malo bolje promislim o tome, o tom naizgled bizarnom detalju, shvaćam da on tu nije slučajno. Auster je plastično, a da ostane unutar “ideologije priče” u samo pola rečenice izrazio tu “samoću” i nedostatak dodira i blizine dragih bića o kojima govorim. Tako da je njegov junak nekakav neoegzistencijalist, ili malo ružnije rečeno: postegzistencijalist. Ali, kad ih zaista nema... kad su zaista mrtvi... nestali. To Auster dobro uobličuje u sliku “poginuli u avionskoj nesreći”, svi bližnji, svi najbliži. Je li ovo dovoljno? Po povratku iz Japana imao sam burnu vezu s djevojkom koja je dodatno stavila na ispit sve moje težnje i želje, stjecaj nesretnih okolnosti koji je bio ta “veza” natjerao me da sve preispitam ispočetka. Vidio sam je neka tri mjeseca nakon zadnjeg prekida, stajali smo na terasama, svak na svom brijegu, između nas bila je čitava udolina, ali smo se vidjeli vrlo jasno. Pričao sam sutradan prijatelju o tom susretu, a on me upitao: - S koje je strane puhao vjetar između vas? A ja sam odgovorio: - Nije bilo vjetra, bio je tajac. Tajac.

T EMA ___

Za sve što se dogodilo u toj vezi ja sam kriv, navukao sam se na osobu koja nije u potpunosti osoba a to sam znao od početka, ipak sam popustio i platio svoje (carinu na glupost: šest fraktura i mjesece u bolnici), ali nikad nije kasno shvatiti. Bolje shvatiti u pet do dvanaest jer ipak ostaje još pet minuta, pa čak i s djelomičnim invaliditetom, nego točno u dvanaest u kolicima, prebijene kičme ili mrtav. Na čelu joj je pisalo da nije normalna, ali moja velika žeđ za ljubavlju je popustila. Osjećam se, danas nakon svega, kao mulac koji je krao voće iz bogataškog vrta pa su mu polomili noge. Da bi se nakon par godina vratio u isti vrt i da bi mu opet polomili noge. Baš sam idiot. Otkuda ta žeđ, ta žudnja za ljubavlju, želja za dodirom koja me tjerala da tako luđački srljam? Ona nipošto nije “romantična”, nego egzistencijalna. Shvaćam da sam na odnose među spolovima počeo gledati na muški način, tražeći “drugarski” odnos, inzistirajući na fair playu – kojeg nema. Ali u ljubavnim odnosima baš je to bitno, jako se pazi i pamti tko je što rekao, to jest tko je u prednosti. No, da se vratim na temu. Na Pušionu. Sve je bilo potrebno ispričati, da bih Pušionu ukliještio u stisak vremena, onog što je bilo prije i ono što je bilo poslije. Držeći je tako čvrsto kao kliještima, da se vratim u određeni, fiksirani trenutak. Uhvaćena kao glava novorođenčeta ginekološkim kliještima Pušiona, jedno obično mjesto u Tokiju, obično prostor-vrijeme s kraja 2009. godine pojavljuje se u ovom kontekstu kao stanovito mjesto slobode. Je li to zaista tako? To mjesto je bilo poput procjepa u neki drugi svijet. Mjesto transformacije, kao prolaz u pričama, mjesto gdje se život mijenja, prolaz kroz koji prolazimo iz jedne stvarnosti u drugu. Trebao sam putovati hiljade i hiljade

kilometara do tog mjesta, preletjeti čitavi Sibir. Unatoč svemu osjećao sam se kao “domaći”, kao da sam došao kući, konačno. U tome je osjećaju bilo neke čudne istine, ali i iluzije. Ispod svega osjećao sam rašomon tog mjesta, njegovo shizofreno lice. Biti slobodni strijelac nosi velike prednosti, ali i mane. Poslijepodne, 9. 2. 2012. Loše se osjećam, uhvatila me nekakva kriza, ne mogu ustati iz kreveta poput Kafke, stajati uspravno. Loše mi je, nastavit ću drugi put, shvatite me. 3. Temeljna, beskrajna usamljenost. Ilustracija: jednom sam čuo neku zanimljivu priču, išla je otprilike ovako: dijete su upisali u vrtić, ali ono se nije družilo s ostalom djecom. Nakon nekoliko dana pozvali su psihologa, jer dijete i dalje nije ulazilo u gotovo nikakvu interakciju s ostalima. Sumnjali su na autizam. Međutim, psiholog je nakon promatranja situacije izjavio otprilike ovo – dijete je sasvim normalno, ali mu je društvo ostale djece dosadno. Dakle, ostali su mu bili dosadni, nezanimljivi. Sjetio sam se sad talijanskog romana Jack Frusciante je izišao iz grupe. Fenomen je kako “stvarnost” ostale djece pobjeđuje u njihovim umovima i stvara mikro-socijalnu iluziju. Iluziju događanja. (Zaista je hrabrost zaključiti da je nekome, nekom pojedincu, ta stvarnost odista dosadna.) Sa stanovišta onog djeteta koje ne sudjeluje ta je iluzija jasna kao dan – ništa se ne događa zapravo. Sa stanovišta slobode dijete je u prednosti. Ali zapravo nije, jer gdje mu je referentni okvir? Najteže je biti pametan među glupanima. Pravilno usmjereno nasilje jedini je način komunikacije s glupima. (Kako muhi

dokazati da si živ, osim da je zgnječiš, ili bar zamahneš prema njoj?) Ova grupna druženja iz vrtića mogla bi se nazvati vrstom kolektivne neuroze, vrstom kolektivne hipnoze. Common sense. Ipak, većina djece je periferno svjesna situacije i mora uraditi nešto za sebe, svemu usprkos, prije ili kasnije. Htjelo ili ne, ono dijete ulazi u “zaleđeni dvorac” – kao u filmu Doktor Živago kad se vlak probija kroz zaleđenu pustoš prema zaleđenom dvorcu. Jer život podrazumijeva da se ipak s vremena na vrijeme treba živjeti. – Tko si ti? Meni potpuno strano biće, drugi univerzum, drugi svemir, potpuno nerazumljiv, kojemu ne mogu vjerovati. Kako da mi imamo išta zajedničko? A ljubav, seks, to podrazumijevaju. Ali ja u to sve manje vjerujem. Naišao sam na zanimljivu rečenicu kod Mishime, jutros dok sam se prisiljavao čitati Žudnju za ljubavlju. Evo je: Moja prošlost nije bila ništa drugo nego ‘solo-sumo’, borba bez protivnika. 12. veljače. Pada snijeg. Krvnički pada. Zatrpalo nas. I tako vlak se nastavlja probijati kroz snijegom zametena polja. Probija se, probija, uporno, kao kroz život. Ali na odredištu je samo pusta stanica i snijegom okovan dvorac. Dvorac samoće. Nije bilo razloga za kontakt, koji se iznenada pojavi, a koji stvore, možda, naše obostrane energije. Nije ga bilo iako sam se dobro osjećao. Možda bi se pojavio već sljedeće sekunde. Ali nije. I sve je prošlo. Ništa. Osjećao sam se nekako “bockavo” (u pozitivnom smislu), tek blago napeto. Ostvariti kontakt na ulici u Tokiju, upoznati nekoga, i to ne bilo koga nego sigurno nekoga posebnog, neku posebnu osobu. Pušiona mi je budila želju za životom, nečim novim

59 59

što bi se samo površno moglo nazvati “avanturom”. Bilo je to mjesto i vrijeme nove nade. 14. veljače (Valentinovo) – sedam i petnaest ujutro. Ne mogu vjerovati, na istoku se konačno pojavilo sunce, oštro i jako, prži kroz ledenu izmaglicu, crveno kao na japanskoj zastavi. Jeziva je ta slika. Noć. Ponekad, kad me uhvate dugi periodi krize, teško mi je spavati. Čim legnem u vodoravan položaj i spustim glavu, moje misli isteku van kao iz oklopa i ja gubim snagu i stapam se s ništavilom. Jednog ljeta morao sam spavati sa zatvorenim prozorom jer sam osjećao neodoljivu silu kako me vuče van, u polusnu, dok sam ležao u krevetu. Postalo je neizdržljivo, skupio sam svu snagu i PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

otpuzao do prozora te ga vrhovima prstiju zatvorio. Otad je nestao taj ktonski magnetizam (živim na desetom katu, na vrhu nebodera). Čim ustanem, ispravim kičmu, zauzmem vertikalan položaj, moje se misli stabiliziraju. Međutim, to je jako naporno, naročito kad sam kao noćas umoran i trebam san. Upravo položaj spavanja me uništava, odvodi u Id, u kolektivno nesvjesno. Da li je moguće spavati u uspravnom položaju? I tako onda hodam kao profesor Baltazar iz sobe u kuhinju i natrag. U četiri ujutro ugasili su grijanje, oblačim kaput. Dan zaljubljenih, Valentinovo, kao što je opće poznato i kako svi govore “uvozni je američki praznik”. Ipak Valentinovo me nekako “pu-

klo”, imam sentiment za kič, možda i preko mjere. A usamljen – jesam. Može se reći da je Pušiona bila jedan kratak predah. Kratak predah u dugom nizu patnje, odricanja i mučenja kroz koja sam u životu prolazio. S druge strane gledano, kad maknemo moje oduševljenje, zbilja baš nisam dobro kotirao, ni socijalno a ni psihološki, kad mi je jedna obična javna pušiona bila bitna. I sad, ako se pokušam sjetiti, što mi ostaje? Opći osjećaj, pojedinačni osjećaj, boje, mirisi... Sivo nebo, poneka vrana na električnom stupu, šarene svjetleće reklame koje su prekrivale čitave nizove zgrada, pjesma s nekog velikog ekrana: Come on baby do the locomotion. Ta mi je pjesma koja se uporno

T EMA ___

ponavljala davala neki osjećaj poleta, možda i lažan. Ali nije bitno. Come on baby do the locomotion… Jedna egzaltacija, kratkotrajna opčinjenost, mogućnost otvorene sudbine koja je ipak, pokazalo se, bila uzaludna. Možda zato jer je to bilo mjesto mladih. Možda je mladost, raznolikost boja i stilova, blizina interakcije, opasnosti i zadovoljstva, sreće i nesreće, bila ono što me povuklo. Možda. Kasnije sam imao ozbiljnu djevojku u Japanu, Machiko–san, ali to je bilo sasvim drugačije. Kao da je bila probijena barijera jedne stvarnosti i otvoren put u nešto drugo, a ja nisam bio samo participant, nego i sasvim ravnopravan član, putnik na splavi koja je prelazila rijeku. S druge strane čekao je novi svijet, možda svijet pravih heroja, tamo su obitavali: Ahilej, Batman, Luke Skywalker, Shangai Lil, Diabolik, Eva Kant... - ne, griješim, to govorim iz sadašnje perspektive, onda sam tražio jedino dodir. Samo mi je dodir trebao. Egzistencijalistički poriv. Putnik na splavi koja je prelazila rijeku. 4. Preživljavam već petnaest godina kao nastavnik crtanja u Zagrebu. Po toj činjenici sličim na Brunu Shulza, pisca koji je živio u poljskoj Galiciji, a ubijen je u pogromu tijekom Drugog svjetskog rata. Ono što me najviše muči, doslovno ubija sve ove godine je atmosfera na poslu. Svi ostali koji sa mnom rade u boljoj su poziciji nego ja. Svi oni imaju nešto sa strane, dodatno bogatstvo, bar jedan stan ili nekoliko stanova – koje uvijek mogu prodati u slučaju krize ili ih iznajmljuju. Ja nemam baš ništa, sve ove godine dolazim na posao u grču shvaćajući ga maksimalno ozbiljno. A oni dolaze opušteniji i samo zezaju, traže

dlaku u jajetu, izmišljaju probleme ondje gdje ih i nema, maltretiraju, sve im smeta. Zašto? Pa baš zato jer imaju dodatno bogatstvo i posao im služi na iživljavanje, kao neka ekstrazarada. I tako oni vrte, vrte, vrte, burgijaju do besvijesti, dok jednog dana sve ne propadne. 22. veljače 2012. U potrebi koja se iznenada rodila, sazrijevala godinama poput krika, trebao sam dodir. Dodir, nešto naizgled potpuno banalno. 24. 2. Večer. Za mene je neka djevojka koja svira klavir, violinu ili violončelo, koja se gubi u apstrakciji klasike. Kad me put slučajno nanese pored kafića u koji zalaze studenti Muzičke akademije često uđem unutra. Nikoga ne poznajem, sjedim, pijem piće ili kavu i promatram djevojke. Pomislim: ova možda svira violinu, a ova klavir. Ne, ova možda svira… nagađam. Tako bih mogao sjediti satima, anoniman, nepoznat, manji od makova zrna. Osjećam teško breme klasike koje pada na njihova leđa, koje se ugnijezdilo poput miša iza njihovih, samo naizgled vedrih čela, iza njihovih osmijeha. Mogao bih tako dugo, dugo. 25. 2. Čitavo popodne sam tražio nalaz psihijatrijskog vještačenja kojemu sam bio podvrgnut prije nekoliko godina. Činilo mi se da bi na ovom mjestu zgodno sjela medicinska analiza stanovitog Crnkovića, psihijatra koji me proglašava mentalno neuračunljivim i emotivno hladnim, spremnim na najgore zločine. Činilo mi se da bi taj zapis dobro legao na ovom mjestu, ali nisam ga mogao pronaći. Šteta. Ako ga pronađem kasnije, uvrstit ću ga u tekst. Ne mogu vam opisati kako se loše osjećate kada pročitate seriju takvih opservacija o sebi. Jer, pretpostavimo da ipak svi mi imamo malo bolje mišljenje o samima sebi, a ne tek da smo psihopati i rođeni kriminalci. Jedino kada preživite prvi šok, tješite

se upravo onim lošim, a to je - da ste bar opasni i pokvareni, ako ništa drugo. Kakve li divne recenzije o meni, svojevremeno vrlo istaknutom književniku. 27. 2. U procijepu kroz koji se otvara moj život, njegova dubinska bit, a ne površinska materijalizacija, Pušiona je bila ulaz. Vrata. 5. Ali nije se moglo tamo ostati vječno. Bilo je nečega od atmosfere pokreta, kinetike, brzine, stalnog protoka i teško je bilo pustiti sidro. Krenuo sam tražiti neki kafić, a to u Japanu nipošto nije lako. Naročito kad ste tek došli i ne znate ništa. Prepustio sam se intuiciji po tko zna koji put. Nešto kasnije našao sam neku prčvarnicu, nisko u prizemlju, na uličnoj razini odmah ispod stanice Shinjuku i tu sam kratio vrijeme pušeći, pišući bilješke, polako pijući sake iz glinene posudice. Odmarao se od “uzbuđenja”. Navečer, otišao sam dublje u Kabuki-cho. Ucjena. Ha ha. Čim sam se rodio, bio sam pod ucjenom. Prvog dana kad sam počeo pisati, kad sam napisao prvu riječ, bio sam ucijenjen. (Stoga su mi sad smiješne priče kad mi netko kuka i kad mi se netko jada: mene ucjenjuju, prešućuju, itd... Welcome to the real world.) Ja nisam čovjek. Ja sam grob. Kosti. Ostaci u zemlji. Odlazak u Japan bio je moj zadnji pokušaj normalnog života. Kada vas stisnu problemi, jedno od rješenja je da se otputuje dovoljno daleko. A ja sam odabrao najudaljeniju točku, Japan. Gledajući na Pušionu kroz svjetlo Kierkegaardove filozofije na tom mjestu sam zapravo ostao “sam” i konačno prešao u etičko bivanje. Tu sam se zaustavio, konačno, nakon godina i godina gibanja bez

61 61

prestanka, nakon hiljada i hiljada kilometara. Kierkegaard kaže: Zato budi očajan! Neka tvoja lakoumnost više nikad ne dotjera dotle da kao nestalni duh, kao utvara luta ruševinama svijeta koji je za tebe izgubljen. Budi očajan! Neka tvoj duh nikad više ne uzdiše u sjeti. Neka ti se svijet ponovo javi lijep, makar ga gledao drugim očima nego ranije. Neka se tvoj duh vine u slobodu. Bit svijeta je u interakciji. Dakle, ne ljubav, nego dodir. Koža na kožu. Dodir: toplina na toplinu. 5. 3. Stan mi je “dehumaniziran” jer u njemu me salijeće stotinu loših misli i ideja. U njemu se susrećem “sam sa sobom”. Nije rješenje u promjeni stana, nego u promjeni sebe. Stan tu nije ništa kriv. Ipak nisam ni ja sam po sebi za sve kriv, dosta je mojih problema objektivno, došli su iz vanjskog svijeta. 10. 3. Pothodnik, tik pored mog stana, a kroz koji prolazim svaki dan, sve više me umara, izluđuje. – Dole je najgori šoder grada – kaže Mato, Bosanac koji radi u kiosku. Sinoć je netko ubijen nožem u Pothodniku. Bio je dan pun agresije, osjećalo se to. Zapravo, nije ubijen sinoć nego jutros oko dva sata, navodno, a ja sam onuda prošao oko ponoći. Ne mogu više izdržati te face. Žicanje, prosjake, agresiju, skinse, pankere. Već dvije i po godine se tuda patim. 11. 3. Povraćalo mi se dok sam jučer prolazio kroz Pothodnik, a morao sam. Ipak, gotovo je, i ja pripadam svijetu Pothodnika, treba se navići. I opet na tom paklenom mjestu ujutro ispijati kavicu. Slika s internetskog portala: ležao je na prljavom podu, razdrljene ko-

šulje, golog torza izbodenog nožem. Y no lo conocen da nadie. ( I nitko ga ne prepozna) 6. 10. 4. I sada dok čekam novu operaciju koljena u bolnici u Vinogradskoj (trebaju mi izvaditi svu onu željezariju iz koljena). 13. 4. Operacijska dvorana, mjesto na kojemu umiru i rađaju se životne nade. Nekakva podrumska dvorana, podrumski kompleks bez prozora (nigdje ih nisam stigao vidjeti). Pod je u sivom kamenu, a na sredini se nalazi dugi red umivaonika, s dubokim metalnim posudama koje služe doktorima i osoblju za pranje ruku, za pranje krvi, kao u klaonici. Operacijski stolovi niski i prilično uski, prije nalik na daske nego na stolove, presvučeni zelenim platnom, razbacani tu i tamo; ovdje, ondje – iznad njih veliki kružni reflektori skupljeni u konkavno nagnutim grozdovima po tri. Operacijska dvorana je mjesto gdje se balansiraju životne nade, gdje se nade stavljaju na posljednju kušnju, mislim da je najbolje tako reći. Ulaz u podzemlje. Posvuda bauljaju doktori, sestre, tehničari i ostalo osoblje, svi u zelenim kutama, sa zelenim kapama i sa zelenim maskama na licu, kao osoblje koje ima zadatak uvesti vas u podzemlje, u Had. Sakuna, cura koju sam ipak nakraju upoznao u Tokiju, uvijek će ići sa mnom, rame uz rame, u svakoj bitci, u svakom životnom iskušenju. I nije bitno što nismo ostali zajedno, što smo se vidjeli kasnije tek dva, tri puta i nekoliko puta razgovarali tele-

fonom. Nije bitno. Nije to poraz. To biće će uvijek biti uz mene – jer sam i ja u njoj probudio nadu – vjerno će me pratiti. Nije bitno što nismo ispunili život sitnim malograđanskim prividnim zadovoljstvima. Nije bitno što nismo ispunili život varljivom ljudskom vječnošću. Mislim da ćemo uvijek biti zajedno kao te prve tokijske noći. Ono što mi je ona dala, nitko mi drugi nije mogao dati. Bila je to vrsta zena. Jedinstveno, u trenutku. Ne mislim pri tom na ništa ekstravagantno ili “posebno”, ali ipak. Borio sam se čitav život da konačno postanem neovisan, sam za sebe, ono što se u filozofiji zove subjekt. Ali nakraju to nisam postigao, niti postao. Od svega imao sam jedino borbu. 14.4. Ocean šumi u narkotičkom snu, napisao sam prije desetak godina u jednoj pjesmi. Prva, spinalna anestezija nije se primila. Morao sam timu doktora objašnjavati pet minuta. Molio sam ih da me ne sijeku naživo, sigurno bih se onesvijestio. Osviješteni svih zemalja, onesvijestite se! - pisao je Rešicki. Dali su mi potom punu anesteziju. Stavili su mi žutu gumenu masku na lice i konačno sam zaspao. (Mislim, ovo mi je bila peta operacija u životu i nije mi bilo teško.) Ocean je šumio u narkotičkom snu. Konačno, i dodir je tek jedan životni trenutak, ništa više. Nešto obično. A seks je također vrsta operacije, mjesto gdje umiru nade. Glavni problem života nije pitanje ljubavi, niti dodir, nego pitanje smrti. Problem umiranja. 13.5. Život, običan i svakodnevni, goli, kojim je još uvijek moguće biti opijen kao muzikom.

ATELIER FRITZ

SLAĐAN LIPOVEC___ ČETIRI STANICE DO KUĆE

a sam najbrži hodač u gradu. Svagdje stignem i svašta vidim, i svašta mi se događa. Ničemu se ne čudim, u svemu uživam, no neke me stvari ipak iznenade. I kad se dogode djeluju nestvarno, kao da je sve to netko dobrano napušen izmislio. Na grad je naleglo ljeto. Zrak je bio vlažan kao picica, čiji su mi krasni oblici stalno titrali pred očima poput razjarenog zraka, tlak se spuštao. Iz betona su kuljali pozitivni ioni, ioni ubojice. Učestale su svađe i dernjava i zaredale likvidacije, nasumične eksplozije i ciljani bombaški napadi. Samo prasne, razlete se splašene ptice i počnu se okupljati zbunjeni ljudi. Moglo se to vidjeti u svim vijestima, a onaj tko bi imao sreće mogao je i sam naletjeti. Otkad je rat počeo grad se napunio do pucanja. Svi su se sjatili u nj, a masovna klanja događala su se tamo gdje je naseljenost bila rjeđa, u zabitima, selima i pograničnim zonama prepuštenima samima sebi, kako bi

slike njihova razaranja mogle odjeknuti svijetom. Grad, u svojoj masovnosti i kaotičnoj strukturi, bio je garancija za sigurnost. Kao kad šišmiši pred noć izlijeću u lov iz spilja nad čijim ih izlazima vrebaju kopci, ili kad jato riba napadaju grabežljivci – stvaraju žestoki kovitlac kojem lovci teško mogu prići, jedinki je veća šansa da preživi ako se drži sredine jata. No sad su se i grabežljivci uvukli među šišmiše, ratni otpaci i obrasci ponašanja preselili su u grad. Zato sam ja išao u drugome smjeru. Žurio sam na bus i brzopotezno uvlačio zadnje dimove. Asfalt je zračio, pojačavajući razdražljivost i stres svih užurbanih prolaznika, semafori su nervozno žmirkali, ali nije me to nimalo diralo, počeo je vikend, vraćao sam se kući. Uvukao bih dim i držao ga u sebi što duže sam mogao, tako da nitko ne bi mogao nanjušiti onaj fini miris u kojem sam uživao, jer dim koji bih ispuhivao na raskršćima miješao se

sa smogom u kojem su se krčkali i automobili i ljudi. I kad normalno hodam daleko sam brži od svih, a kamoli kad žurim, tetkice za mnom samo potrčkavaju na štiklicama na pješačkim prijelazima prije nego se ugasi zeleno. Titraji u pleksusu od uzbuđenja pred putovanje poprimili su frekvenciju kojom je titrao usijani zrak, osjećao sam kako se pomalo odljepljujem od podloge. Preletio sam kolodvorske stepenice, a na ulazu prema šalterima iskrsnula je pred mene, prekrasna u plavom. – Osobnu! – izgovorila je grlenim glasom, čulo se da je to bila tek jedna od intonacija koje uvježbava, da bi postigla onu odrješitost i strogoću u glasu, kako bi se slagali s ulaštenim cipelama i hlačama ispeglanima na crtu, u kojima se tek naziru djevojački obrisi, ali već košulja, iako zakopčana do predzadnjeg gumba, kvarila je dojam uštogljenosti uniforme. Pri svakom pokretu grudi bi joj se za-

tresle, a ispod beretke bježale su joj tamnosmeđe kovrče. Zamišljao sam kako joj još tamnije kovrčice probijaju tkaninu gaćica, mogao sam ih namirisati. U trenutku mi se dignuo. Spustio sam ruksak na pod i, izvinuvši se naprijed, tako da je mogla to vidjeti, iz stražnjeg džepa na hlačama izvlačio sam osobnu. – Izvolite... – bilo mi je malo čudno persirati nekoga svojih godina, ali prihvatio sam igru. Nikad nisam imao posla s djevojkom u policijskoj uniformi. Mmm... – Ime i prezime? – pitala je nakon nekoliko trenutaka gledanja moje osobne. – Piše vam. Velikim slovima. Plaho je pogledala svog pratitelja, buldoga od dva metra, on joj je kimnuo da nastavi i produžio maltretirati mršavog bljedunjavog lika, koji je kašljucao i iz torbe vadio neke pumpice za zrak, liječničke dokumente i prljavo rublje, u ruci je držao smotane debele čarape, pomalo gadljivo, kao da bi ih odmah bacio. – Spremaj to – zapovjedio mu je – i doviđenja. Tip je pokunjeno nastavio prema šalterima. – Onda ime oca. Si kažnjavan? – nastavila je vježbu. – O, prelazimo na ti, znači da smo se upoznali – izbacio sam svoj najneodoljiviji osmijeh – nisu me nikad kažnjavali. – Možda su trebali – prihvatila je. – Daj ti njeg’ provjer’ – ubacio se buldog i gurnuo joj voki-toki. Nekoliko je puta između krčanja aparata ponavljala moje ime i ime mi oca. – Kamo putuješ? – pitala je vraćajući mi osobnu. – Doma – dotaknuo sam joj ruku, elektricitet je pucketao kao pred oluju, a moje se uzbuđenje pojačavalo – sad znate gdje sam... – A šta to nosiš u torbi – i ono

malo glumljene nadmenosti izgubilo joj se iz glasa – marihuanu, oružje...? – Zar vam izgledam toliko opasno? Možete me prepipati, ako želite. – Idi, i da te više ne vidim ovdje – opet je pogriješila i naučen tekst upotrijebila u krivom kontekstu. Šteta što se nismo sreli u drukčijoj situaciji. – Ali ja putujem svaki tjedan. – Onda ćemo se viđati. – Sa zadovoljstvom... Po klupama su spavali skitnice bez doma i valjanih papira, formalno nepostojeći ljudi, koji su se uslijed takozvane privatizacije, koja je kao ponornica tekla ispod trusnog tla rata, obreli na kolodvoru, on im je postao i radno mjesto i dom, a po peronima su cigančići žicali sitniš. Zato policija svoje pitomice i pitomce i dresira na njima, da uvježbaju nastup, obraćanje, samopouzdanje, bahati ton vlasti. Neke tako legitimiraju i desetak puta u smjeni, za vježbu. Ali sa mnom to ne uspijeva. Vraćajući osobnu u džep, nasmiješio sam joj se još jednom: – Pa se vidimo. Nisam imao vremena za kupovanje karte i strčao sam na peron. Uletio sam u bus, unutra je tek bilo pakleno, i to me djelomično spustilo. – Daj kartu – rekao je vozač. – Dajte vi kartu, pa ne prodajem ja valjda karte. – Marš u pičku materinu balavu, šta nis’ kupjo kartu na blagajni? I još mi se tu praviš pametan. Kam’ ideš? – prostrijelio me izbezumljenim pogledom. Volim takve lakozapaljive tipove, njima je najlakše manipulirati. – Dajte jednu za Mrzlo Brdo – zatražio sam i u ruku mu sasuo šaku sitniša, spremljenih za ovakve prilike. – Mislim da ima točno, ćete prebrojat – molećivo sam ga pogledao – prvi put idem tamo, ćete mi reći gdje moram sići? Skenirao sam autobus da vidim kamo ću sjesti. Bio je polupun, ljudi

su soptali, blebetali neke gluposti, čitali novine, iz kojih su te gluposti i vadili, prisvajali ih i ponavljali to jedni drugima, jedna mlada mama smirivala je dijete, a onaj lik s pumpicama je dva reda iza nje apsolutno kulirao, praznoga pogleda. To je značilo minimalnu povredu mog osobnog prostora, i sjeo sam prekoputa njega. Iza mene je bila neka starija ženska, oko trideset godina, napadno našminkana. Nisam ih ni morao uspoređivati u glavi po izgledu i karakteristikama, niti bih imalo premišljao ako bih mogao birati. Mlade bi mame uvijek bile moj idealan plijen. To njihovo samopouzdanje, njihova odvažnost i sreća kojom zrače, one kao da znaju tajnu. Volio bih da me posvoje... – Mali, imaš viška – viknuo je vozač kad je upalio motor – dojdi po to. – Nek vam ostane, kao investicija u vašu firmu - odviknuo sam. – O, jebem ti mater, i tebi i firmi – bacio je višak sitniša van, na veliku radost cigančića koji su se pred murijom zavukli u sjenu perona. Još sam učinio i dobro djelo, istina, posredno, no to je jedan od mojih stalnih rituala za sreću, bio sam zadovoljan. Buka motora tukla se s krčanjem narodnjaka s radija: brrrrrrrrnn... srce vadim, čupam iz grudi... brrrrrmmmm... brz budi, dragi... brrm-brrm... srce je moje na vagi. Sirene kretena značile su da prolazimo kroz raskršća, žmirio sam tražeći zen putovanja, ali na izlazu na autocestu već sam se znojio do jaja. Izvadio sam player i stavio slušalice na uši. Ništa te tako ne spašava kao muzika. I am woman, I am sun, I can give birth to she, I can give birth to son. And I can be cool, soft as the breeze... Proškiljio sam, autobus je djelovao kao akvarij, bilo je užasno vruće, vlaga se cijedila iz nas, ljudi su samo zijevali poput nijemih riba dok mi je stara dobra Grace Jones osvježavala dan. Zelene

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

su boje buktjele unedogled, zamišljao sam dubok hlad u šumama. Tip prekoputa je oblizavao usne i sijevao očima. I’ll be a hurricane... Ripping up trees, pojačavala je Grace i uvlačila me u svoje vrtloge, kad me ženska sa sjedišta iza kucnula po ramenu. Nevoljko sam skinuo lijevu slušalicu. – Osjetiš da grijanje radi – pomolila je glavu između sjedala. Pomislio sam, što mi se obraća, možda voli mlađe dečke, pa se sad upoznaje sa mnom, a onda će me pozvati k sebi, u rashlađen stan, reći, skidaj se, da vidi teta što imaš... Veselio sam se tome, iako joj je rastopljena šminka davala nekakav otužan izgled. – Ovom šoferu su – nastavila je

– zimus skinuli pola plaće nakon pritužbi putnika da nije upalio grijanje, i tog jutra smo umjesto napolje gledali kako se kristali leda šire po šajbama kao u reklami za žvakaće. Tip prekoputa je istezao vratom i hvatao zrak. Iz torbe je izvadio inhalator i malo si napumpao. Otišao je do vozača i nešto mu govorio, ali ga ovaj nije ni pogledao. – Opleli su ga po džepu – žena mi je govorila na uho, drugim sam još uvijek slušao Grace – bez obzira što je, kako je pričao, prije polaska prijavio da grijanje ne radi. Šef mu je rekao da se tura mora odvesti. Vozač je pitao što bi bilo da ne rade kočnice, je l’ bi i onda trebalo voziti. Sad više ne jebe ni šefa ni putnike i suprotno onoj tko se jednom opeče, taj i na

hladno puše, uopće ne gasi grijanje. Počela mi se sviđati. Sigurno bi mi se opet počeo dizati, da nije bila tolika vrućina. I da nisam opet pogledao tipa. Iz torbe je pobacao pumpice i papire i izvadio onaj smotuljak čarapa, ogulio ih kao bananu, a u ruci mu se zazelenjela bomba. Djelovala je bezazleno i maleno, kao limunčić, no u busu je nastao leden tajac, šutjeli smo kao da nam je njegova kiselina skupila usta. Samo je beba vrištala. I bombaš, hodajući prema vozaču, kad bi uhvatio zraka, urliknuo bi poput bika. – Ga-a-si grijanje, ma-a-a-mu ti je-je-jebem – vikao je. Četiri stanice do kuće, vikend, i to da mi se dogodi. Idioti mene mal-

tretiraju, a ovakvi im nosaju bombe pred nosom. Međutim, šofer je nagazio gas. – Sta-a-ni, il’ sad svi letimo – urlao je astmatičar, stojeći ponad vozača. – Drž’te se – viknuo je ovaj i zakočio. Bombaš je stvarno poletio, kroz prednje staklo, i sručio se na asfalt. Ukipili smo se na nekoliko sekundi, kao da nam je svima netko potegnuo ručnu kočnicu usred pokreta... Zamišljao sam da smo u crtiću, sad će grunuti i svi ćemo ostati crni, pomalo izbezumljeni, i bebe i zlikovci – ali nije eksplodiralo. Šofer je istrčao i dvaput ga preko

kičme maznuo pajserom koji je izvukao ispod sjedala. Pa još koji šus nogom u glavu. Vratio se, pokrenuo bus. I beba se umirila čim nas je oplahnuo prvi dašak svježine i olakšanja, a kako je vozač pojačavao gas, vjetar je sprijeda sve jače šibao, da je bila milina. Zagreb – Dereza, 2009/2010.

SLAĐAN LIPOVEC na književnoj sceni pojavio se polovinom devedesetih, bio je urednik poezije u dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja Zarez, a od 2005. član je redakcije časopisa za

književnost Quorum. Pjesme su mu prevedene na engleski, mađarski, francuski, njemački i makedonski jezik. Objavio je sljedeće knjige: Posljednja topla noć, poezija, s Evelinom Rudan i Denisom Peričićem, Varaždinsko književno društvo, 2002, (nagrada recitala Srebrna cesta); Emily Dickinson u mom gradu, poezija, Naklada MD, Zagreb, 2003, 2. dopunjeno, elektroničko izdanje, Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, Zagreb, 2006. (www.elektronickeknjige.com); interaktivni CD Teslin dan (o životu i djelu genijalnog izumitelja), suautor, uz Vladimira Končara, Agencija za školstvo RH, 2006, Rijeke i mjesečine, Biblioteka Moderna poezija, HDP/Durieux, Zagreb 2007; U nekoj od mogućih stvarnosti, pjesme

SKICA Z A PORTRET

GÉZA OTTLIK___ KROVOVI U SVITANJE S MAĐARSKOG PREVELI: MARTINA KOVAČEVIĆ, JASMINA KRETIĆ, MARINA MILADINOV, IVANA PAVLOVIĆ, ANA POPOVIĆ, FILIP ROVČANIĆ I SANDRA VITELIĆ. PRIJEVOD JE IZRAĐEN U RUJNU 2012. U OKVIRU PREVODILAČKE RADIONICE KATEDRE ZA HUNGAROLOGIJU. VODITELJICA RADIONICE: FRANCISKA ĆURKOVIĆ-MAJOR.

1956.

1936.

Krajem kolovoza otvorena je moja izložba na uglu Ulice Váci, i iako su novine uglavnom s priznanjem pisale o slikama, koje sam sâm mogao izabrati iz građe svoga dvadeset petogodišnjeg djelovanja, jedno od mojih većih platna gotovo su svi osporavali. Priznajem, o vrijednosti te slike moglo bi se raspravljati. Naslikao sam je jednom napola iz šale. Prikazuje muškarca koji sjedi i svira violinu obnaženoj, plavokosoj djevojci koja sjedi pokraj njega, dok na tlu uz njegovu lijevu nogu sjedi druga, odjevena žena i osluškuje zvuk violine. Sam violinist čudesno je lijep momak, a i plavokosa djevojka blistave je ljepote, a ipak, kritičari su se jednoglasno požalili na to da likovi odišu nekakvim “uznemirujućim neskladom” te da sam “na pogrešan način pristupio temi”, kako je jedan od njih napisao, a osobito im nije bilo jasno zašto sam slici dao naslov “Krovovi u svitanje”.

(...)

U listopadu, kada sam se nakon četiri mjeseca ponovo susreo s Péterom, zapitao me znam li nešto o Lili Karácsonyi. Hmmmm, oklijevao sam. Jednom sam vidio tu djevojku u okolici Zapadnog kolodvora. Primijetila me izdaleka i skrenula u sporednu ulicu. je.

– Ozdravila je – rekoh. – Zdrava – Znam – kimnuo je Péter.

Sjedili smo na najvišem katu neke stambene zgrade u ulici Lónyay, u trosobnom momačkom stanu. Svirao je gramofon. Na svakom komadu namještaja stajale su čaše, iako nas je bilo samo osmero. – Jesi li se našao s njom? – upitao sam. – Ne – reče Péter. Naš domaćin, okorjeli neženja i savjetnik ministra, upravo je skuhao svježu kavu iz aparata. Mi smo ga

zvali Józsi. Bio je moderan momak. Tako prirodan i jednostavan da nije nosio monokl. Rijetku i prosijedu kosu nosio je zalizanu poput kakvog školarca. Stigli smo onamo dobrano poslije ponoći, iz jednog restorana na Budimu. Dovukli su me sa sobom. Večerao sam s obitelji Vere Oláh. Péterovo društvo sjedilo je prilično daleko od nas, za velikim okruglim stolom. Njegov otac, Gedeon Halász, sjedio je zdesna do Alisz i na licu mu je neprestano blistao osmijeh. Józsi i Elemér Ipoly zabavljali su neku djevojku slamnato žute kose. Na drugoj strani bio je bar. Hotelski orkestar smjestio se po sredini. Neženja je poveo Alisz na ples. Péter je došetao do našeg stola. Vera mu se bez riječi nasmiješila. – Sjedni, Péter – reče djevojčina majka. Stisnuli smo se kako bi mogao sjesti za ugao stola. Ostali su nastavili razgovarati. – Kako si, Péter? – upitala je Vera tiho.

– Odavno te nisam vidio – reče momak. – Imaš lijepu suprugu, Péter. – Imaš pravo.

Neženja je pokazivao krovnu terasu. Šest katova je bilo ispod nas. Zatim je iznio pića i naveo kako se koje zove.

Usiljeno su se dobacivali riječima, odmjerenim, dugačkim udarcima.

– Nemate absint? – upitala je Alisz. Józsi je nakratko nestao. Za pola sata podigao je uvis bocu absinta. Naručio ju je od nekoga. Ponosno se cerio. Svima je natočio, a zatim je prešao u pokrajnju sobu s bocom u ruci kako bi ponovo sjeo do Alisz. Cijelo vrijeme su bili udubljeni u razgovor.

– Vidiš – reče djevojka – to je baš ljubazno od tebe, dragi Péter.

Péter je strusio piće i upitao Eleméra Ipolyja:

– I jako si zaljubljen u nju! – podučila ga je djevojka kao da mu povjerava neku tajnu. Nasmijali su se. – Ja ću uvijek biti zaljubljen samo u tebe – reče Péter.

Ustala je. Otišli su plesati. Govorili su o takvim tajanstvenim sitnicama. Vera je pitala gdje stanuju. Ali budući da je znala, nije sačekala odgovor, nego je dodala: – I dogodine ćete isto ondje stanovati? Još jednom je ispravila svoje pitanje: – Gdje ćemo se sresti iduće godine, Péter? Lecnuo se. – No dobro, dobro – odmahivala je glavom djevojka. – To se sad ne može znati. Vrati se natrag, Péter. Gedeon Halász se približavao. Péter je odlutao u mislima. Razbijao je glavu. Okrenuo se prema Veri kako bi joj nešto rekao, ali su svi ustali. Za Oláhove je već bilo kasno. Konobari su pridržali damama kapute. Bilo je dosadno što su uvijek tako rano išli kući. Sjeo sam s Péterovim društvom. Potom je Józsi predložio da idemo k njemu. Čarobni Gedeon Halász rastao se od nas, što mi nije bilo žao. Umjesto njega je došao mlad bračni par. Barem mislim da su bili bračni par, jer se Elemér Ipoly udvarao gospođi, i to prilično žestoko, a muškarac slamnato žutoj djevojci.

– Hoćemo li? Nije sačekao odgovor; odšetao je s noge na nogu prema vratima i pogledao u pokrajnju sobu. Alisz je prpošno razgovarala s domaćinom i besprijekornim pokretom podigla čašu do usana. Premda je već dosta popila. Sjedili su na širokom ležaju, podignutih nogu i podbočeni jastucima. – Hoćemo li? – dobacio je Péter supruzi s vrata. Sada je čekao odgovor, ali Alisz nije odgovorila. I dalje je govorila Józsiju. Jednu je nogu savila u koljenu, a suknja joj je sasvim skliznula u krilo. Jako je nedolično sjedila što joj nikako nije priličilo. To me osupnulo. Pronašao sam lijepo izrađenu šahovsku ploču i počeo igrati šah s Péterom. Nakon četiri-pet poteza odustali smo.

– Istina – reče Péter i ustane. Odšetao je do vrata. Šutjeli smo. Elemér Ipoly je plesao s nepoznatom ženom. – Za koga vraga Alisz toliko pije? – pitao sam Pétera mrmljajući. – Pusti – smješkao se blago mladić. – Pa ne zna se ni napiti – rekoh. – Da, Ali to ne zna – smijao se Péter. Ušao je k njima, požurivao je suprugu, ali su ga otjerali. Ponovo je sjeo do mene. Svjetlost lampe je postala blijeda. Vani se razdanjivalo. Vodene boje nebeskoga svoda rastapale su se u slojevima i postajale sve čišće. Na komodi preko puta otkucavao je teški brončani sat. – Bio sam kod Lili – oglasio se Péter neočekivano, toliko živahno da me sasvim razbudio. – Što? Ha? – promrmljao sam. – U rujnu – reče. Čudio sam se kako može biti toliko budan. Zasjeli smo jedan pokraj drugoga, u dva udobna duboka naslonjača. Slamnato žuta djevojka i nepoznati muškarac birali su ploče u kutu i bili zaokupljeni jedno drugime.

– Trebalo bi poći kući – reče Péter neodlučno.

– Odnosno, prvi put već u kolovozu – reče Péter. – Naime, posvađao sam se s Ali, znaš, i to me jako tištilo. Uopće nije bila u pravu. Znaš, ja sam sada direktor u tvornici, hehe, i tako je bilo... Slušaš, Bébé?

– Sada nije trenutak – objasnio sam. Tako sam se užasno dosađivao da je nakon ovoga moglo biti samo bolje. Poznavao sam to; bila je to uobičajena mrtva točka u noći. Što god da se dogodi u sljedećih četvrt sata, od ovoga će zasigurno biti zanimljivije. – Ovu dosadu se ne smije ponijeti kući.

Slušao sam, ali jednim uhom. Drugo sam udobno naslonio na naslonjač i sklopio oči. Petár je bio direktor marketinškog odjela u destilacijskom pogonu, čak je i odlazio u tvornicu. Ali onda je ovo ili ono napravio, navodno je bilo nepravilnosti u obračunu, premda su izradili sjajan

plakat, no Alisz je svejedno negodovala iako nije bila ni trunke u pravu, nije htjela ni čuti za Pétera i zatvarala se u svoju sobu. – Pa, znaš kakva je – objašnjavao je Péter. – Ma ni ovoliko nije bila u pravu. Ni koliko je crno pod noktom. Jako me tištilo sve to, želio sam sve ispričati nekome, i otišao sam k Lili. Pošteno smo se napričali, možeš samo zamisliti, ali nakon tri dana vratio sam se kući. Nisam više mogao bez Ali. Mislio sam da će i dalje biti ljuta, ali je sada sve u redu. Naravno, isprva se ljutila i prigovarala, ali onda joj više nije smetalo. Dapače. Obožavam Ali, ne mogu si pomoći. Ponovno smo otišli na tjedan dana na Brijune. Slušaš li što ti govorim, Bébé? – Aha. – Obožavam tu djevojku. Ponekad bih toliko želio nekome reći koliko je obožavam. No Ali se to ne može reći. Tvrda glava, ne bi ni shvatila. U rujnu sam ponovo jednom otišao k Lili jer sam bio toliko sretan i želio sam malo popričati s njom. Ustvari, opet je bila zbrka kod kuće, ne zbog tvornice, nego je Ali otpustila Ilonu, znaš, jednu od sobarica, a ja sam se zauzeo za malu glupaču, pa je Ali pomislila... No, svejedno, bojao sam se da ću se posvađati s Ali, no nije se dogodilo ništa loše, uzela je natrag djevojku i nije je bilo briga, tako da sam se toliko radovao, pomislio sam, skoknut ću k Lili i pričat ću joj. No, to nije baš uspjelo, Lili je bila loše volje, bila je odvratna. Spavaš? – Ne. Ne. – rekao sam. – Samo sam sklopio oči. – Ali ovo je zanimljivo, znaš što se dogodilo, Bébé? Bébé? – Slušam. – Lili je odselila. Nestala je. Možda prije tjedan dana, odem ja k njoj, a nje nema. Odselila je. Na neko

nepoznato mjesto. Napustila je stan, iako sam joj ga ja kupio, lijepo sam ga namjestio za nju, jer su je još ljetos izbacili iz ulice Lajosa Kossutha; ah da, naravno, ti ni to nisi znao. Želio sam razgovarati s Lili. Jer Ali me strašno uzrujala, znaš. U zadnje vrijeme se ponaša tako da je uopće ne razumijem. Bili smo na Margaretinom otoku, u Grillu, i Ali je s jednim od onih dugonjavih pivarevih unuka, s onim mlađim, znaš, onim koji ima lice kao deva, izvodila nešto da ti pamet stane. Sjeli su u auto i nestali na sat i pol. Obožavam Ali, i doista se ne može reći da je velika k, hehe, mislim da i ti znaš, Bébé, kakva je ona djevojka... nije li točno?... Bébé, Bébé! – Aha. U stanu oko nas zavladala je tišina. Već neko vrijeme nitko nije stavio ploču, samo je brončani sat otkucavao u sobi, i Petár mi je brbljao na uho, neobično živahno, ali za mene ipak uspavljujuće monotono. Poznavao sam te njegove napadaje pričljivosti koji bi ga ponekad obuzeli. Pohvatao sam tek djeliće njegova trabunjanja, a i oni su mi se počeli miješati. O, koliko obožava tu Alibebu! Njezine oči, kosu, nogu bosu. Jednom je rekla to, a sad, znaš, stari moj, jer je velika k. Prvo ovako, onda onako, hehe. Velika k je ta Lili. Majčicu joj ljubim, zar je u mišju rupu zavukla tu svoju nogu bosu? K vragu i ovaj svijet, i onda ja neka vjerujem, neka doista povjerujem da bi on bio ovčarski pas zbog te djevojke, deset godina ovčarski pas, tako obožava Ali! Njezinu kosu, nogu bosu, njezino lice k’o jutarnju rosu. Odjednom sam se probudio, i još žmirkajući, začuo glasnu prepirku. Ugledao sam Pétera kako sjedi na rubu divana, kraj prozora. Nagnuo se. Skidao je cipele. Već je svanulo. – Kolosalno – reče Elemér Ipoly. – Pa kladimo se – reče Péter. Sla-

mnato žuta djevojka lupala je na zatvorena vrata pokrajnje sobe. – Alisz! Alisz! – vikala je. Vijenac širine pedlja vodio je ispod prozora do terase. Péter je tvrdio kako će je se s lakoćom domoći preko tog vijenca. Već je on prošao i vratolomniji put. Elemér Ipoly se zaprepastio zbog glupavog hvalisanja. Prepirali su se oko toga, a Péter je u međuvremenu izuvao cipele. – U stotinu penga! – reče. – Ma daj, molim te! – Onda u deset filira! – Ne kladim se ni u što – rekao je Elemér Ipoly oštrim, agresivnim tonom. Ali ovdje zapravo nije bila riječ o okladi. Sve je počelo tako što je Péter ponovo ušao u pokrajnju sobu, gdje je njegova žena još uvijek nasamo pila absint s Józsijem, i ponovo su ga otjerali. Aliszina meka, plava kosa sada je već bila pomalo neuredna, a njeno lice se blago zarumenjelo od pića, a možda i domaćinova udvaranja, na njezinoj glatkoj koži zagasito pepeljastog sjaja poput šljive skrivala se kap sitne ružičaste groznice, otvorenih usta je pogledala Pétera, ali se nije ni pomakla, samo je ležala na leđima, poprijeko na širokom ležaju, lijeno poput mačke. Péter je izašao iz sobe, vidio je da sam zaspao, nekoliko minuta je nestrpljivo hodao gore-dolje, a zatim je ponovo ušao k njima. – Dođite, Ali, odnijet ću Vas kući na leđima – reče promuklo. Uzeo je ženu za ruku, kleknuvši na ležaj. Počeli su se natezati. Péteru je krv udarila u glavu. – Nećete doći? – upitao je. – Alisz? – Ej, pa ostavite nas na miru! – odgovorila je Alisz. Skočila je s ležaja. Péter ju je pustio na trenutak,

PHOTO: STANKO ABADŽIĆ

spustio obje ruke i tobože prestao navaljivati. Djevojka je iskoristila priliku i izgurala ga iz sobe. Zatim je brzo zatvorila vrata i okrenula ključ u bravi. Iznutra je dopirao njezin smijeh, kako se tome zlurado nasmijala. Uglavnom, Pétera su istjerali iz pokrajnje sobe onako u šali. Jedno je vrijeme lupao na vrata i pokušao se smijati, a potom je odustao i od jednog i od drugog. Otišao je u predsoblje, pogledao u kupaonicu, pa u smočnicu. Vratio se, pogledao je kroz prozor prema terasi pokrajnje sobe. Ponovo je stao pred vrata i dosta dugo lupao šakom. Zatim je opet pogledao kroz prozor. Sinula mu je ideja. Prislonio je oba dlana na vrata i povikao: – Ali! Nije bilo odgovora. – Ali! Slušajte. Ako me ne pustite unutra, ući ću k vama kroz prozor – vikao je. – Brojim do tri. Ni na ovo nije dobio odgovor, samo su Elemér Ipoly i žutokosa djevojka počeli obraćati pažnju na njega. Péter je iznenada ustuknuo od vrata i nerazgovjetno povikao: – Jedan – dva – tri! Na to se okrenuo, sjeo je na divan i užurbano počeo izuvati cipele. Tada je došlo do glasne prepirke između njega i Eleméra Ipolya, kojom su me probudili. – Ma nemoj se uzrujavati – reče Péter. – To je mačji kašalj. – Pijan si – odgovori drugi. – Ne usudiš se kladiti ni u 10 filira? – Ne pada mi na pamet. – U redu – reče Péter. – Onda ću prijeći badava.

Jedno prozorsko krilo bilo je otvoreno, a sada je rastvorio i drugo. Pogledao nas je cerekajući se, a zatim je u čarapama stao na prozorsku dasku. Plavuša je vrisnula iza mene, ali je jednom rukom mehanički i dalje lupala na vrata, zaključana vrata pokrajnje sobe. Zaprepašteno sam gledao Péterovo nacereno lice; bilo je puno neshvatljive uzrujanosti. Potom sam naglo skočio iz fotelje. Ali on je već iskoračio na vijenac. Odmaknuo se od prozora. Skočio sam prema njemu. Posegnem li za njim, samo ću ga gurnuti u dubinu, a neću mu pomoći. Svi u sobi smo zadržali dah. Samo sam ja vidio Pétera. Priljepio se tik uza zid, grleći fasadu objema rukama. I lice je, okrenuvši ga, prislonio na nju. Raširenih nogu, užasno je sporo klizio milimetar po milimetar. Bio je potpuno usredotočen na to. Kad god bi pomaknuo dlan, srce bi mi sve snažnije zalupalo. Nožni prsti su mu se micali u čarapi. Pružao je junački i smiješan prizor. Bilo je izuzetno vedro jesensko svitanje. Mljekarska kola vukla su se ulicom. Činila su se poput neke igračke. Ispod Pétera, u provaliji od gotovo šest katova, naziralo se polumračno sivo dvorište. Prošlo je beskonačno mnogo vremena. Bilo je trenutaka kada sam bio siguran da će iduće sekunde pustiti zid i strmoglaviti se poput gipsanog kipa. Bio bih ga volio požuriti. Još uvijek je ondje gore? Neka već jednom padne pa da svemu dođe kraj. Ponekad sam čak imao osjećaj da će se svakog trenutka uzvinuti, lako i lepršavo odletjeti. Najradije bih se bio okrenuo. Nije bilo moguće. Odjednom su mi se pluća napunila zrakom. Péter je prekoračio ogradu terase. Željezne ljestve su vodile odande do dimnjaka. Péter je zgrabio rub ljestava i brzo se popeo, kao da to

još pripada vratolomiji. Dotaknuo je dimnjak, spustio se i preko terase ušao u pokrajnju sobu. – Péter! Glas djevojke koja je dotada bila bez daha sada je šaptao, dozivao, dahtao to ime u mome krilu. Radosno klicanje i plač odjednom su žuborili u njezinu grlu. Tek sada sam primijetio da plavokosa glava Alisz Adriani počiva na mojim koljenima, i da joj ruka već odavno grčevito stišće moju. Jednom nogom sam sjedio na prozorskoj dasci, a Alisz, koja je u međuvremenu očito izašla iz njihove sobe, nagnula se pored mene kroz prozor naslonivši se na moja koljena. „Péter“ – jauknula je sada neopisivim glasom, munjevito se odgurnula od mene i potrčala u pokrajnju sobu. Svi smo pohrlili onamo. Péter je stajao nasred sobe, a Alisz se gotovo srušila na njega te je, prilijepivši se uz mladića i objeručke mu obujmivši zatiljak, visjela oko njegova vrata. Péter se rastreseno smiješio. – Ti budalo, ti stoko – vikao sam mu u uho, i počeo ga udarati po leđima. Nježno je odmaknuo Alisz od sebe. Ošamućeno me pogledao. Kimnuo je prema ostalima. – Dođi, Bébé – rekao je. Krenuo je van, ne prebrzim koracima. Išao sam za njim. U drugoj sobi je obuo cipele. Svezao ih je. U predsoblju smo uzeli kapute. Na stubištu, kako smo stigli na peti kat, njegova supruga je viknula za nama. – Péter... Podigao je pogled. Okrenuo je glavu i pogledao Alisz, koja je stajala kat više kod rukohvata. – Molim? Alisz nije odgovorila, samo ga

je gledala. Péter je rastresenog, jako pristojnog, ali poprilično glupavog izraza lica gledao prema gore. Tada je prijateljski odmahnuo. – Idem – promumljao je. – Dođite, Alisz – rekoh. No djevojka se nije ni pomaknula. Još smo minutu sve troje stajali tako ukočeno, kao smrznuti predzadnji kadar puknutog filma, a tada je Péter slegnuo ramenima i krenuo dalje. Silazili smo stepenicama. Automobil im je stajao na drugoj strani ulice Lónyay, ali Péter je na vratima odmah skrenuo lijevo. Bez riječi smo koračali prema Kalvinovu trgu. Ulicu je cijelom dužinom pomela hladna, crvena sunčeva svjetlost. Išli smo polako, a Péter je zastajkivao kako bi pogledao kantu za smeće ili izlog pekare. – Ti – ipak sam progovorio jer sam se nečega dosjetio. Primio sam Pétera za rame. – Vrati se k Alisz. Mislio sam kako samo ludoj sreći može zahvaliti što je sada živ. – Je li vrijedilo, ti budalo? – pitao sam ga. Pogledao me i žmirkao. – Dobro je bilo – rekao je. – Što? – Znaš – objašnjavao je – vidio sam mostove sve do zadnjega. – Mostove? – Da. Mostove. Vrpcu rijeke, skroz do kraja. Uzduž i poprijeko, mnogo krovova. Jedan vlak je išao blizu kolodvora Ferencváros. Teretni vlak s dvadeset četiri vagona. – Péter! – ljutito sam viknuo na njega. U prvom redu, nije mogao ništa vidjeti jer gore na krovu nije ni pogledao uokolo, osim ako njegova mrež-

nica nije uhvatila nekakvu čudnovatu trenutnu sliku. – Ne laži – rekoh. – Radije se vrati k Alisz. Naljutit ćeš je. – Ma! – odmahnuo je. – Ma kakvi. Nije važno. Ne radi se o tome. Pitao si me je li vrijedilo? Otkud sad Alisz? I ja ne lažem. Jasno sam vidio cijeli grad. Mostove, vlakove, sve. Stao je i zureći pred sebe neprestano objašnjavao ispruženih ruku, mašući po zraku. – Zapravo, beznačajna je to slika. Prljavi zidovi, cik-cak linija krovova. Suprotni red prozora na Aveniji Andrássy zaslijepljeno blista na sunčevom svjetlu. I zeleni krov Tvrđave je obasjan. Preko puta Muzeja otvoren prozor, nepočešljana žena zijeva i rasteže se. Iza roleta spavaju ljudi. Negdje se čuje budilica. Stari smetlar kosi travu uz rub kolnika. Gotovo se može čuti i struganje metle. Na trećem se katu nalaktio školarac, poseže za šalicom kave. Muškarac podignute kragne izlazi iz taksija, kopa po džepu tražeći novac. Vidio sam i tri tegljača, plovila su nizvodno Dunavom. Čisti se kavana. Poneka sporedna ulica ukoso sječe Ulicu Vilmos császár, kuće su priljubljene jedna uz drugu, sive su i prašnjave. Margaretin otok proteže se pod most. – Sve to si vidio? – upitao sam. – Mogu ti nacrtati kartu u detalje. – Pa onda nacrtaj. Iz njegova skromnog, rastresenog osmijeha zračila je čudna, uvjerljiva snaga. Sada sam i ja vidio krovove Budimpešte. U sjajno jesensko svitanje pod prozirnim nebom ježio se kamen, a u golemoj tišini grad je sezao u daljinu. Stopile su se njegove prljave boje. Zapadni obzor bio je razapet kao neko izblijedjelo plavo jedro, u beskrajnu visinu. Duž rijeke zgrade su se usidrile u otopljenoj

sunčevoj svjetlosti. I čađavo, oronulo mnoštvo krovova, dimnjaka i zabata, obilježeno zubom vremena. – Da – bodrio sam ga, – naslikaj to što si vidio! se.

– Čemu? – pogledao me čudeći – Jer je lijepo.

– Lijepo? Hajde, Bébé. Gomila komadića škriljavca, lima i crjepova. – Slegnuo je ramenima. – Ako je to lijepo, onda je sve lijepo. Kimnuo sam. – Samo naslikaj kako si vidio. – Ali čemu? – upitao je. – Zašto bih to slikao? Meni je dovoljno što sam to vidio. Mala služavka pretrčala je preko tramvajskih pruga. Vrapci su odskakutali samo malčice dalje. – Pa Péter – uzdahnuo sam. – Čovjek bi ipak trebao nešto raditi u životu. – Zašto? – upitao je razrogačenih očiju. – Zašto bi trebao? Na to nisam mogao odgovoriti. Gledali smo jedan u drugoga. Rukovali smo se jer smo došli do ugla Ulice Kecskeméti i tu su nam se razilazili putovi. Nasmijao sam se. – Sada, na primjer – pitao sam – što ćeš raditi? – Potražit ću Lili – rastreseno je odgovorio.

11 Kasnije sam mnogo mislio na njega, je li pronašao Lili. Kuda, gdje ju je mogao tražiti? Kakvim je njuhom divlje mačke krenuo prema kamenoj džungli tog jesenskog svitanja? Jer s

vremena na vrijeme sjetio bih se Pétera, iako ga više nisam vidio. Nestao je bez traga. Napustio je ženu i izgubio mu se svaki trag. Neko se vrijeme govorilo da je otišao u Južnu Ameriku. Čuo sam i da je umro. Netko je jednom spomenuo da je živ, ali da je u zatvoru u Segedinu. S vremenom su ga zaboravili i više se nije pričalo o njemu. Prošlo je šest godina. U međuvremenu je izbio rat, i još je uvijek bio u punom zamahu kada sam jednom sreo Z.-a, poznatog novinara, koji je upravo stigao kući iz Francuske. U Parizu ga je dočekao slom Francuske, i bježao je prema Sredozemnom moru pred navalom njemačkih vojnika. Prepričao mi je svoje nedaće, a o tome je čak kasnije napisao i knjigu. Dobro i slikovito je predočio užase bijega. I u Antibesu je proveo nekoliko dana. Ondje su prvi put došli do hrane za ljude, kako je rekao. Oprali su mu donje rublje i zakrpali ga. Na dar je dobio jedan par čarapa, par dokoljenki. Naime, dospio je u kuću jednog gospodina mađarskog

podrijetla, koji je nosio dokoljenke. Bio je vlasnik finog malog pansiona od deset soba. Z. je kod njega večerao teleći flam i štrudlu sa sirom, nikada to neće zaboraviti. Šutljiv, visok domaćin je nakon večere odsvirao na violini nekoliko mađarskih pjesama. I kuharica ga je došla poslušati. Dugo su razgovarali o Budimpešti. Ta je noć imala neku posebnu čar.

rac. Navečer bi nestajao iz svoje sobe. Potpuno sam siguran da je radio za maquise.

Kad je Z. izgovorio ime Antibesa, naćulio sam uši. Pitao sam ga kako se zvao taj naročito čarobni gospodin. Spomenuo je jedno ime koje još nikada nisam čuo.

– Žena širokog lica, nabreklih očiju, mongolskih crta lica? Takva prema kojoj čovjek istog trena osjeti povjerenje, kao da se sreo s ružnom, postarijom dadiljom?

– Je li imao čađavo crnu kosu? – pitao sam.

- Ne sjećam se – blenuo je u mene Z., čudeći se.

– Crnu – reče Z. – Skladan nos, pravilni zubi? Z. je slegnuo ramenima. – Bio je markantna pojava, to je sigurno. – Mazao vam je oči – pitao sam – svime i svačime, a uz to se još i smiješio izazivajući simpatiju, zar ne? – Ma daj, molim te. Bio je čudan, zanimljiv, pomalo tajanstven muška-

Hmmm, zastao sam, a zatim nastavio propitkivati novinara. – Je li bio oženjen? – Z. je odmahivao glavom nijekajući. – Je li s njim bila neka žena? Mađarica? – Ne. – reče Z. odlučno.

Sumnjao sam, ali nikako nisam mogao opisati vanjštinu Pétera Halásza. Sinula mi je ideja da ga naslikam za Z.-a, po sjećanju. Počeo sam, načrčkao sam par skica ugljenom. Zatim sam dobio volju i naslikao Pétera u ulju na velikom platnu, stavio sam mu u ruke violinu i pored njega smjestio akt njegove supruge, a zatim sam tamo posjeo i Lili Karácsonyi, jer mi je još nešto nedostajalo u dijagonali slike.

SKICA Z A PORTRET

FRANCISKA ĆURKOVIĆ-MAJOR_ _ _

MUŠKARAC KOJI SVIRA VIOLINU, SJEDEĆI AKT I PORTRET PRIKRIVENE PROSTITUTKE ILI KROVOVI U SVITANJE U POVODU STOTE OBLJETNICE ROĐENJA GÉZE OTTLIKA

éza Ottlik rodio se 9. svibnja 1912. u Budimpešti. Od 1923. do 1926. pohađao je nižu kadetsku školu u Kőszegu (Kiseg), zatim Budimsku višu kadetsku školu. Nakon mature studirao je matematiku i fiziku. Zatvoreno društvo kadetske škole i doživljaji tijekom školovanja bili su odlučujući za njegov način razmišljanja kroz cijeli život. Oni su poslužili kao materijal ne samo za roman Škola na granici, nego su postali neiscrpnim izvorom za cijeli njegov književni opus. Prva njegova novela objavljena je 1931. godine. Roman Továbbélők (naslov bi se možda mogao prevesti kao “Nastaviti živjeti”), koji se smatra prvom varijantom romana Škola na granici, bio je 1948. gotovo pred tiskom kada ga je povukao. Od iste je godine zbog dogmatske književne politike bio potisnut iz književnog života, te je preživljavao isključivo od prevođenja. Prevodio je s engleskog i francuskog jezika. Godine 1957. vratio se u književni život. Te godine mu je objavljen kratki roman

GÉZA OTTLIK I ÁGNES NEMES NAGY

Krovovi u svitanje s još nekoliko pripovijedaka u istoj zbirci, a 1959. roman Škola na granici, kojeg smatraju njegovim glavnim djelom. Godine 1969. objavio je zbirku pripovjedaka Minden megvan (Ništa ne nedo-

staje), te 1980. zbirku eseja, studija, članaka i kritike Próza (Proza). Géza Ottlik umro je 1990. Njegov zadnji roman Buda (Budim) objavljen je tek nakon njegove smrti, 1993. Od školskih dana pa do kraja života za-

nimao se za bridž, bio je strastveni igrač te je pisao o toj temi. Godine 1979. na engleskom je jeziku objavljen priručnik naslova Adventures in Card Play, koji je na mađarskom izdan 1997. Od Ottlikova djela na hrvatski je jezik prevedena Škola na granici, (Zagreb: Zora, 1967.), a u zbirci Zastrašivanje strašila (Zagreb: Naklada MD, 2001.) u hrvatskom prijevodu mogu se čitati pripovijetke Ništa ne nedostaje i Apagyi. Slično romanu Škola na granici i Krovovi u svitanje ima osebujnu povijest nastanka. Najprije je objavljen u nastavcima u časopisu Magyar Csillag, no ne i do kraja. U cijelosti je objavljen tek 1957. O nastanku ovog kratkog romana sam autor napisao je sljedeće: “Pisao sam ga u studenome 1943. u ogorčenju i za razonodu. Nakon četverogodišnjeg rada potpuno sam zastao. U takvim slučajevima propadaju i djelo koje se stvara i pisac. To je rizik našeg zanata. Unatoč propasti čovjeku ipak postaje jasno da (1) ne može napraviti ono što je želio, (2) premda bi mogao napisati pravi, čitljiv roman “književnog ranga” poput bilo kojeg popularnog, svjetski poznatog romanopisca. U ogorčenju sam počeo pisati...” Na povijest romana nadovezuje se i njegova ekranizacija na kojoj je kao scenarist sudjelovao i sam Ottlik, proširivši temu događajima iz Škole na granici kao i novonapisanim tekstovima koji su kasnije ugrađeni u roman Buda. Film Krovovi u svitanje prikazan je 1987.

Glavni protagonisti kratkog romana Krovovi u svitanje Bébé, to jest Benedek Both, prema mnogima piščev alter ego i Péter/ Petár Halász (Ottlik ga svjesno spominje čas jednim čas drugim imenom), poznati su nam iz Škole na granici, iako je ona nastala tek kasnije. Za razliku od tog romana, u kojem pisac prvom poglavlju daje naziv Poteškoće pripovijedanja, u romanu Krovovi u svitanje pripovjedač je Bébé, a radnja uglavnom linearna. Dva prijatelja, Bébé i Péter povezani su još od vremena provedenog u kadetskoj školi. Prvo i zadnje poglavlje romana odigravaju se 1956, a sredina 1936. godine. Roman govori o prijateljstvu, ljubavi i umjetnosti. Predočivši svoje književne adute Ottlik je prije svega sebi, ali i čitateljima dokazao da je u stanju napisati djelo “književnog ranga”. “Usporedni životopisi” dvaju prijatelja i njihov odnos protkan je rivalstvom, ali i nepatvorenim prijateljskim osjećajima, njihova razmišljanja o časti, ljubavi kao i o biti umjetnosti čine roman iznimno zanimljivim. Ulomak suptilno opisuje događaj koji nas podsjeća na fabulu Schillerove balade Rukavica, u kojoj dama ispušta svoju rukavicu među zvijeri i traži od svog viteza, koji se kune u svoju ljubav, da joj je donese. On to učini, ali rukavicu baci dami u lice. Istu temu je mađarski prozaik Frigyes Karinthy u svojoj crtici Két verssor között (Između dva stiha) opisao kao razmišljanja muškarca koji stavlja svoj život na kocku zbog ljubavi žene. Od Ottlikovog junaka

ne traži se provjera kao u Rukavici, ali ipak uslijedi isti ishod. U Ottlikovom kratkom romanu njegov prijatelj, nakon što ga je pročitao, ispravlja tek jedan određeni član, što na način anegdote dokazuje da kod Ottlika sve do zadnje riječi ima svoju opravdanost. Potvrđuje to dojmljiv opis Péterove vratolomije kad je atmosfera napeta do usijanja. Od trenutka kad su svi u sobi strepeći za Péterov život zadržali dah, sve dok Péter nije prekoračio ogradu krovne terase, a Bébé konačno odahnuo te su mu se pluća napunila zrakom, opis cijele te situacije svjedoči nam o Ottlikovim virtuoznom umijeću pisanja. Dramatični događaj koji traje neizdrživo dugo “zbijen” je među dva uzdaha. Ljepota opisa slikâ koje je Péter Halász vidio ima karakteristike likovne umjetnosti. Čitatelj se lako može zapitati je li Ottlik možda i slikar kao u pripovijetci, ali istovremeno postaviti i pitanje svrhovitosti umjetnikovog stvaranja. Ulomak ujedno rasvjetljava neupućenima i naslov Bébéove slike s početka romana. Svi koji su je vidjeli pitali su se zašto nosi naslov Krovovi u svitanju, a priređivač izložbe Péterovih slika daje joj naslov “Muškarac koji svira violinu, sjedeći akt i portret prikrivene prostitutke”. Nakon što smo pročitali roman mogli bismo postaviti pitanje je li nam potrebno posebno tumačenje umjetničkog djela kako bismo ga razumjeli. To je tek jedno od mnogih pitanja koja nas mogu navesti na daljnje razmišljanje o temama koje roman propituje.

ATELIER FRITZ

DUBRAVKO MIHANOVIĆ___ LISTOVI S OTOKA (SILBA, KOLOVOZ 2012.)

Biljke Loza se oporavila. Limun je opet provirio iz zemlje, a već smo mislili, neće više nikada. Noćurci su dobro, kažeš majci u telefonskom razgovoru. Redovito ih zalijevamo, skidamo im suhe dijelove, zaklanjamo ih i podupiremo, ovih dana. Hrabrimo ih, govorimo im da mogu računati na našu pomoć. A onda ćemo otići. Ostaviti ih bez vode, ukloniti im hlad. Tako da se najprije osuše, zatim ih operu hladne kiše, i na kraju ih, kad dođe zima, smrzne i potuče bura.

Lungomare Kolica u kojima te vozim pripadala su tvojoj majci, i čekala su te ovdje, na otoku, kao i tvoga brata prije tebe. Svako toliko netko nas zaustavi i pita: “Odakle vam?”. “Stara su sto godina”, lakonski odgovaramo, svjesni da je retro u modi, a s njim i mi. Iza Premude dolaze brodovi s teretom. Za koji čas, tamo će se i sunce utopiti u moru. Zaplačeš, pa nastavljam do kraja asfalta, potom ćemo istim putem natrag. Maestral lagano ljulja čamce, a ja tebe, želeći ti da sanjaš iste te čamce. Ne zamjeri, takav sam: što vidim, to i zamišljam.

PHOTO: STANKO ABADŽIĆ

Svjetionici “Zašto se pali, pa gasi?”, pitaš me, prvo za onaj na sjevernoj, a onda i ovaj na južnoj strani otoka. “Zato da ga brod vidi i ne udari u obalu”, odgovaram ti. Zbunjuje te ta stvar, svijetleća i nesvijetleća. Ni Kaji nije jasno, ne skida pogled s bljeskajućeg stupa. Težite stalnosti, vas dvoje, a sve vam govori: promjena. Otac sam, ali ne znam što da vam kažem, ni sam se ne snalazim s time. Oko nas, s obje strane mula, u tišini, noćni ribolovci vrebaju svoj plijen, svatko sa svojim malim svjetlom. Svojim svjetionikom.

Čajkovski Noćas sam sanjao da sam te izgubio. Hodao sam kroz ljude, pitao za tebe. Nitko te nije vidio. Brinuo sam se što ćeš reći onome tko te pronađe, ako te itko pronađe, još si tako mali, što ćeš im reći, kako se zoveš, gdje stanuješ?

I tada te ugledam! Samo, to nisi ti, to je slika tebe, samog i izgubljenog. Nekom čovjeku, mrkom i strogom, (zašto te pronašao baš takav čovjek?), koji te pita gdje živiš, odgovaraš svojim dječjim glasom: “Na Trgu Petra Iljiča Čajkovskog.” “Ali taj trg ne postoji, sine!”, vrisnuo bih da mogu. (Ili ja barem ne znam za njega, što je u snu isto.) Odjednom, u Berlinu sam. Sada tražim dućan s košuljama koji, kao ni tebe, ne mogu naći. Ulice Mittea i Kreutzberga se mijenjaju, slične jedna drugoj poput izgubljene djece, a ja tražim, više ne znam što, košulje, tebe, ili sebe, tražim, i tražim, da bih se na kraju probudio bez ičega, praznih ruku, u suzama.

Kanal grande Na putu tamo more je mirno. S Tomosom od četiri konja treba nam četrdeset i pet minuta da preplovimo kanal. Čim smo pristali u luku, puklo nam je crijevo od benzina. Mali je ovo čamac, dobro je da smo stigli. Ispred poljoprivredne zadruge zvoni mi mobitel, Ozren je, glas mu drhti. “Umro mi je tata.”, kaže, “Srce. Samo se srušio.” Dok mi to govori, gledam u olipsku crkvu: ulaz joj je okićen cvjetnim vijencem. U subotu je možda bilo vjenčanje, ili se nekome rodilo dijete. I Zrinkin otac danas, u Zagrebu, ide na pregled. Snimat će mu pluća, da vide jesu li stanice raka stale sa svojim plesom, žive li još, jesu li odustale od napada. “Što da ti kažem, stari”, velim O.-u nimalo originalno, “sve nas to čeka.” “Pokrili su ga plahtom”, opisuje mi, “na podu, u kući.” Na povratku, Zrinka pokriva djecu ručnikom razapetim između vesala, radi im - smiju se zajedno, dok im priča o tome - “kućicu”. More se mreška, od Iža je zapuhalo. “Jugo”, kaže, i doda: “Valjda neće kiša”. “Ma neće”, procjenjujem, “proći će to.” Zatim jedemo bijeli kruh, ispečen u jedinoj pekarnici na otoku iza nas. Mrvice bacamo ribama.

Kaja Još si premala da bi mi mogla uzvratiti poljubac, svejedno, ljubim te. Plaha si, kažu, no meni se doimaš hrabrom: ne bojiš se ni pasa, ni vala. Najviše se smijemo kad ti izujem cipele, pa ostaneš bosa.

Susret Gol, ćelav, trbušast i dlakav, s pomno podšišašnom bradicom, stoji u zaljevu gdje se obično kupam sam. Promatra more. - Djeca spavaju? - pita me. Odakle zna da imam djecu? Nikada ga nisam vidio. - Da - odgovorim što kraće mogu. - Noćas će biti bura - kaže, mada s Velebita ne dopire ni dah vjetra. - Potopit će se barka dolje na mulu. Stariji bračni par, Slovenci. Udarit će o stijene. Spazim pušku za podvodni ribolov. Odložio ju je na kamen. - Nema ničega - veli. - Još prije desetak godina bilo je svega, a sad, jedva tu i tamo koja riba. Dno je opustošeno - izgovori uz neki čudan smješak, pa doda: - Tko zna što će ostati tvojoj djeci? Nije zabrinut, čak ni ravnodušan, prije bi se reklo da uživa. - Čovjek unosi nemir u sve stvoreno prije njega - zaključi. Šutim. I on čini isto. Površina vode je ljeskajuća, neprozirna i, barem meni, posve nečitka. - Do viđenja - kažem, i skočim, ne pričekavši njegov pozdrav. Zaronim duboko koliko mogu, i ronim, ronim, sve dok mi pluća to mogu podnijeti, onda izronim, ne osvrćući se, pa uzmem zrak i zaronim još jednom, nadajući se da će, kad idući put pogledam prema obali, on nekamo otići. Ali neće. Još uvijek će stajati na istome mjestu. I smiješiti se. Smiješiti, kao da mu je baš dobro na ovome svijetu.

DUBRAVKO MIHANOVIĆ rođen je 1975. u Zagrebu. Diplomirao je dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Dramski su mu tekstovi - kazališni i radijski - izvođeni u kazalištima u Zagrebu, Splitu, Zadru, Virovitici, Dubrovniku, Dublinu, Santiagu, Sarajevu, Genovi..., na Hrvatskom radiju, kao i na radio-postajama u Sloveniji, Slovačkoj, Poljskoj, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj, Finskoj, Velikoj Britaniji... Drama Bijelo, za koju je 1998. godine dobio nagradu Marin Držić Ministarstva kulture RH, uvrštena je u knjige Nova hrvatska drama: izbor iz drame 90-tih i Croatian Radio Plays in the 1990s, te je snimljena za Hrvatsku televiziju. Nagradu Marin Držić ponovno je dobio 2004. za dramu Žaba, čija je produkcija u Teatru &TD nagrađena i Marulovom nagradom te Nagradom hrvatskog glumišta, objema za najbolju predstavu te sezone u Hrvatskoj, a i sarajevska je produkcija Žabe, nastala u Kamernom teatru 55, osvojila brojne nagrade, između ostalih i onu za najbolju predstavu kazališta iz BiH.

Kao dramaturg dosad je radio na više od 30 kazališnih naslova, kao pisac i dramaturg surađuje s Dramskim programom Hrvatskog radija i s Hrvatskom televizijom... Tekstovi su mu objavljeni u Teatru&Teoriji, Frakciji, Kazalištu, Forumu, Vijencu, Quorumu, Poeziji..., kao i u nizu odabira i antologija suvremene hrvatske drame. Za poeziju je dobio nagradu Plava sol. Piše i libreta, kao i scenarije za radijske i televizijske dokumentarne emisije i filmove, te tekstove za dječje predstave (Ma i Ta, Svaki pas ima svoj dan...), a rado surađuje i na plesnim predstavama (s Irmom Omerzo, BADco., Zrinkom Šimičić Mihanović...). Koautor je dvaju višestruko nagrađivanih izdanja: s dizajnerom Vanjom Cuculićem grafičko-pjesničke mape 40-ak listova papira, a s ilustratoricom Srđanom Modrinić knjige za djecu Kratka pripovijest o Zvanetu Nedostojnom. Kućni je dramaturg kazališta Gavella. Praizvedbe:

• 1998. Bijelo, režija: Ivan Leo Lemo, HNK Split • 2005. Žaba, režija: Franka Perković, Teatar &TD, Zagreb • 2009. Svaki pas ima svoj dan (libreto), režija: Dora Ruždjak Podolski, glazba: Dinko Appelt, GK Trešnja, Zagreb • 2010. Marjane, Marjane, režija: Mislav Brečić, PlayDrama, Split • 2012. Prolazi sve, režija: Oliver Frljić, GDK “Gavella”, Zagreb

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

TEMA 2: STRIP REVIVAL___ PRIREDIO MIROSLAV CMUK

Strip se lako može klasificirati u žanrovske ladice - SF, pustolovni, povijesni, drama, western i triler – sve navedene osobine, zajedno ili odvojeno, mogu sačinjavati stripove koji se po tematici mogu dodatno podijeliti na subverzivne, avangardne, klasične, komercijalne i trivijalne. Prevladavaju komercijalni i trivijalni stripovi, no oni nisu dugog vijeka, na njih se brzo zaboravlja jer su sadržajno slabi. Jaz između masovnih i elitnih stripova dobiva na snazi otkad se povećao broj tvrdoukoričenih izdanja – ljubitelj jeftinih kiosk-izdanja (čija se cijena kreće od 15 do 50 kuna) poplavu skupljih albuma nazivaju elitizmom i pritom nimalo ne griješe – kvalitetno opremljen i sadržajno zahtjevan strip nije za bilo koga, što će reći da strip nije puka razbibriga što se sastoji od provjerenih grafičkih rješenja i ustaljenih naracija; ozbiljniji strip-autori iskušavaju vlastite granice i pritom evoluiraju, skloni su eksperimentiranju, teže jedinstvenosti i nipošto im nije do dodvoravanja publici. Moderni strip kao što je Persepolis autorice Marjane Satrapi ili Maus Arta Spiegelmana zahtijeva od čitatelja puni angažman i predanost jer to su stripovi koji svojim sadržajem stvaraju grčeve u želucu i/ili stvaralački užitak.

TEMA

MIROSLAV CMUK___

STRIP-IZDAVAŠTVO IZMEĐU UMJETNOSTI I TRIVIJALNOSTI Razvoj stripa i strip izdavaštva do 2000. godine

Rječniku hrvatskog jezika strip je definiran kao priča predstavljena nizom slika praćenih tekstualnim dijalogom ili objašnjenima. (Anić, 1991 : 689) Ako pretpostavimo da je strip priča, automatski nam se nameće sljedeći zaključak: strip je književni proizvod. Književnost ne čine samo djela vrhunske umjetničke vrijednosti. Književnost je dio svakidašnjeg života i ona se javlja, ona živi i djeluje u svakoj zajednici, svugdje gdje postoji jezična komunikacija, primjećuje Milivoj Solar (1982 : 213). Pritom književnost dijeli na ozbiljnu i zabavnu te ukratko opisuje pojedine žanrove zabavne književnosti (kriminalistički, pornografski i znanstveno-fantastični roman) i navodi osobine trivijalne književnosti, spominje nove medije koji poput knjiga prenose informacije (radio, televizija, film), ali strip, slučajno ili namjerno, nijednom riječju ne spominje. Šezdesetih godina 20. stoljeća (u isto vrijeme kada nastaje termin

trivijalna književnost) strip se počinje analitički proučavati, više nije interpretiran kao zabavna literatura ili šund, već kao umjetnički proizvod, točnije kao deveta umjetnost. Razvoj stripa u hrvatskoj kulturi tekao je baš kao i razvoj filma – izuzetno sporo. Godine 1935. teoretičar i kritičar Ljubomir Maraković u Hrvatskoj prosvjeti objavljuje tekst Četrdeset godina filma i njime daje afirmativni prilog filmu koji je hrvatska inteligencija – izuzmemo li, primjerice, Ranka Marinkovića i Ivu Hergešića – uredno ignorirala. Godina 1935. ključna je i za hrvatski strip

jer u zagrebačkom dnevniku Novosti izlazi prvi nastavak stripa Vjerenica mača Andrije Maurovića, obrada povijesnog romana Paula Fevala koju je napisao Krešimir Kovačić, sin poznatijeg Ante Kovačića. Maurović i Kovačić kasnije su zajedno napravili kultna djela Trojica u mraku (1936) i Sedma žrtva (1936). Vestern tematici Maurović se rado vraćao (Tvrđava smrti i Sablast zelenih močvara), no i ostali žanrovi (avantura, ZF) nisu mu bili nepoznati. Kao autor stripova bio je aktivan do 1941. godine, zatim je napravio kraću stanku zbog ratnog vrtloga. Već 1943.

Godina 1992. ključna je za povijest, ali i budućnost stripa – te godine Art Spiegelman dobiva Pulitzerovu nagradu za svoj grafički roman Maus koji je radio punih trinaest (13!) godina. Književna kritika napokon uviđa da strip ne čine samo superjunaci i Disneyeve životinje, već da je strip u stanju prodrmati i šokirati recipijenta poput vrhunski napisane pjesme ili priče.

83 83

BONELLIJEVI JUNACI DESETLJEĆIMA ŽIVE NA OVIM PROSTORIMA

godine počeo je surađivati s braćom Neugebauer koji pokreću Zabavnik, stvarao je stripove inspiriran povijesnim i nacionalnim motivima (Seoba Hrvata, Tomislav), da bi nakon rata prestao sa stvaranjem jer je strip prezentiran kao neželjena i kvarljiva literatura. Stripovi se ponovno izdaju nakon 1951, pokreću se Horizont i Horizontov zabavnik, a iste godine nastaje i kultni animirani film Veliki miting. Tisući devetsto pedeset i druge zagrebački Vjesnik pokreće zabavnik Petko u kojem svoje radove izdaju braća Neugebauer, Ivica Bednjanec, Vladimir Delač i Oto Reisinger. Petko se gasi 31. Prosinca 1953, a njegov nasljednik Miki strip 1954. godine. Maurović u tom razdoblju izdaje albume Meksikanac, Opsada Zadra, Brodolomci na otoku Mega, Tri dječaka i Jahači rumene kadulje. Sljedeći ključni datum za strip izdavaštvo je 1. listopada 1954. Tada nastaje Plavi vjesnik, publikacija koja je u gotovo dvadeset godina postojanja objavila oko 180 stripova domaćih autora (Andrija Maurović, Jules Radilović, Borivoj Dovniković Bordo, Žarko Beker...), ali i renomirane strane strip-junake (Cocco Bill, Princ Valiant, Flash Gordon, Disneyevi

likovi). Godine 1954. osniva se i Zagreb film u sklopu kojeg će nastati i Studio za crtani film. Pedesete godine, ali i šezdesete koje tek imaju doći, pokazuju sklonost prema stripu, ali i animiranom filmu koji je također posve nezasluženo nosio etiketu neozbiljnog proizvoda. Veći dio povijesti hrvatskog stripa preklapa se s poviješću hrvatskog filma, akteri također. Mnogi predstavnici Zagrebačke škole crtanog filma bavili su se aktivno, pored animacije, i stripom – karikaturist i animator Borivoj Dovniković Bordo 1953. godine objavljivao je u Horizontovom zabavniku strip Emil i detektivi, braća Neugebauer objavili su stripove Čudotvorni mačak, Jelenko Kamenko, Kraljeva miljenica, Roy Thorne i Neznanac iz svemira. Budući da su državnici animirani film prepoznali kao idealan materijal za dobru promidžbu u svijetu, u animaciju se ulagao velik novac, a samim time se promijenio i odnos prema stripu koji je bio usko povezan s animacijom. Budući da je animacija, u biti, po sustav benigna umjetnost, kad su došle prve međunarodne nagrade, država je ši-

rom otvorila novčane i promidžbene pipe (Marušić, 2004 : 104). Strip u pedesetima i šezdesetima definitivno gubi etiketu šunda, odlično je prihvaćen od šire publike. U tekstu Junak mojeg doba splitski ilustrator Alem Ćurin na sebi svojstven način opisuje kako se oduševio stripovima za sva vremena: “Moj strogi i partijskoosviješteni otac tu nije mogao ništa te se nakon dosta godina pomirio s tom činjenicom i povukao, razočaran u svoje mladunče. Mlađe. Mislim, mene. No njegov kolega i istoimeni partijski, ma vrlo bitan, čindbenik čimbenik, tamo negdje daleko, u Beogradu vjerojatno, mislio je drugačije od svog kamarada, oca mog. Netko vječno nepoznat svima nama, rođenima s kraja četrdesetih i početkom pedesetih, razveselio je djetinjstvo svojom političkom odlukom.” (Ćurin, 2012 : 232)

EGOSTRIPER - KNJIGA ALEMA ĆURINA O EGU I STRIPU

Splitski arhitekt Frano Gotovac (1928. - 1990.) između 1956. i 1964. objavljuje niz od pet stripova koji će uvelike utjecati na druge strip-autore (Crni biser, Grad samoubojica na Rio Magdaleni, Anđeo sjevera, Lovci na čaplje i Zemlja slijepih) u Slobodnoj Dalmaciji, dok Ivica Bednjanec od 1963. do 1968. godine stvara tride-

T EMA ___

KLASIK IVICE BEDNJANCA, OSMOŠKOLCI

setak stripova inspiriran hrvatskom poviješću. Godine 1968. Bednjanec počinje surađivati sa časopisom Modra lasta u kojoj stvara nezaboravne likove koji su mnoga djetinjstva učinili ljepšima: Lastana, Genija, Nježnog, Jasnu i Duricu. Plavi vjesnik u dvadeset godina izlaženja mijenja nekoliko urednika (Mladen Bjažić, Pero Zlatar, Nenad Brixy, Antun Patik), a najveću čitanost dobiva dok je Brixy bio glavni urednik. Posljednji broj izlazi 1973. godine, da bi već sljedeće godine bio tiskan Pegaz, časopis za povijest i teoriju stripa. Godine 1976. izlazi Polet koji uređuje Pero Kvesić, nekadašnji urednik Plavog vjesnika. Mirko Ilić, ilustrator, stripaš i dizajner, uređivao je u Poletu rubriku za strip, a 1977. pokrenuo grupu Novi kvadrat koja je okupila treću generaciju stripaša (Joško Marušić, Ninoslav Kunc, Igor Kordej, Radovan Devlić, Krešimir Zimonić...) koji su također bili prisutni u svijetu animacije. Grupa Novi kvadrat raspada se 1979. godine, ali iza sebe ostavlja kultne stripove – Igor Kordej i Mirko Ilić stvorili su Deja Vu, Ninoslav Kunc Košmari jednog građanina koji nije platio porez, a Radovan Devlić Anno domini 1527. Godine 1979. Frano

Gotovac objavljuje posljednji strip Ucjena. Osamdesete godine 20. stoljeća najčešće se opisuju kao zlatno razdoblje za strip i strip izdavaštvo – strip tada konzumiraju i stari i mladi. Modra lasta izlazi dvaput mjesečno (do školske godine 1993./1994.), Krešimir Zimonić stvara Zlatku (i ujedno pravi naslovnice za Modru lastu), a Željko Lordanić objavljuje stripove povijesne tematike i ilustrira književne klasike (Taras Buljba, Otok s blagom, Zmaj od Bosne, Zlatarevo zlato, Posljednji Mohikanac). Godine 1984. organizira se Prvi salon stripa u Vinkovcima, iste godine nastaje i grupa ZZOT koja svoje stripove predstavlja u Poletu, a dobro je spomenuti da su grupu ZZOT činili i dvije autorice, Nina Haramija i Helena Klakočar. Uz Alana Forda, popularne su edicije Zlatna serija i Lunov Magnus Strip koje izdaju komercijalne talijanske stripovske izdavačke kuće Bonelli. Bonellijevi strip-junaci (Zagor, Tex, Mister No, Dylan Dog) potisnuli su domaće autore i albume. Idila za stripaše završava početkom devedesetih; dolaskom rata, zatvaraju se granice, čitav tisak se uvelike reducira, a strip se ne može naći na kiosci-

ma. Nekoliko godina neizlaženja čini svoje, čitateljstvo se rasipa, raspada se jedna subkultura. Strip je, potisnut na margine, tek naizgled mrtav, živi u časopisima (Modra lasta, Smib) i sve manje je prisutan u dnevnim novinama (na zadnjoj stranici Večernjaka redovno izlazi pasica Grge, dok u drugim novinama izlazi pasica Garfielda, Hogara ili sličnih strip-protagonista). Devedesetih nastaju fanzini Endem, Stripoholic i Variete Radikala, a pasionirani promotor stripova Vjekoslav Đaniš unatoč ratnim (ne) prilikama izdaje Kvadrat (časopis

BONELLIJEV SERIJAL MAGIČNI VJETAR, NEDAVNO JE UGAŠEN

85 85

za strip koji će, kako izgleda, uskoro proslaviti dvadeseti rođendan) te albume domaćih autora (Danijel Žeželj). Domaći strip-autori odlaze u inozemstvo ili rade za inozemne izdavače jer u Hrvatskoj nema posla, barem nedovoljno za pristojan život – Goran Parlov najprije crta za Talijane (da bi kasnije počeo crtati i za Amerikance), Danijel Žeželj i Mirko Ilić ostvaraju se u Sjedinjenim Američkim Državama, Igor Kordej seli u Kanadu, dok se Edvin Biuković i Darko Macan probijaju na američkom tržištu radeći za Dark Horse Comics, Vertigo i Marvel. Macan u suradnji s Goranom Sudžukom (kojeg kasnije zamjenjuje Matija Pisačić) za Modru lastu stvara tinejdžerski strip Svebor i Plamena u kojem se ne libe otvoriti pikantnije teme o kojima se malo i/ili nerado otvoreno govori u društvu (homoseksualnost, PTSP, narkomanija, rastava roditelja), a muče mnoge mlade. Bonellijeva izdanja vraćaju se u Hrvatsku 1994. Naime, Slobodna Dalmacija (nadalje: SD) 15. travnja 1994. počinje izdavati serijal Dylan Dog, a malo zatim i druge junake koji su otprije poznati širem čitateljstvu (Zagor, Tex, Martin Mystere, Nathan Never). Osim Bonellija, SD izdaje Marvelove junake (Conan Barbarin, Spiderman, X-Man), serijal Nipper, a njezin posao nastavlja izdavačka kuća Ludens 2001. Izdavačka kuća Porin izdaje trivijalne stripove (Komandant Mark, Kapetan Miki i Veliki Blek) i brzo se gasi, baš kao i revija Comic strip što se jedno vrijeme prema nekim prognozama prodavala u gotovo deset tisuća primjeraka. Poslijeratne prilike ne idu na ruku stripovima jer se čitateljstvo uspjelo raspasti u svega nekoliko godina, a i znatno su rjeđi pojedinci koji svaki mjesec mogu izdvojiti novac za strip. Mjesečni serijali se gase ili izlaze rjeđe,

Umberto Eco je tek jedan od priznatih teoretičara književnosti koji je stripu priznao umjetničku vrijednost, ali to nije pomoglo stripu da se riješi etikete trivijalnog štiva.

FROM HELL ALANA MOOREA JE BRZO RASPRODAN

POVIJESNI LIKOVI NISU RIJETKOST U STRIPOVIMA

svaka dva ili tri mjeseca. Ivo Miličević početkom devedesetih počinje izdavati talijanski strip-serijal Ken Parker autorskog tandema Ive Milazza & Giancarla Berardija, ali taj izdavački pothvat gasi se već nakon drugog broja, baš kao i Miličevićeva strip revija Comicon.

Macanom (teoretičar-scenarist-crtač stripova) objavio album Citati, a od 1992. do 1994. za Modru je lastu crtao strip Koko čije su dvije epizode objavljene u albumu Koko 2000. U suradnji s Macanom, Biuković stvara album Ponos vragova koji 2010. objavljuje Fibra. Biuković umire iste godine kada se održao Salon stripa u Vinkovcima. U Vinkovcima, međutim, opstaje i ostaje Dubravko Mataković, enfant terrible hrvatskog stripa koji je na strip-sceni prisutan od 1984. kao suradnik mnogih časopisa i dnevnih novina, bitna sastavnica čija vizualna i verbalna groteska čitatelja nasmijava ili jednostavno zgraža sitne duše. Do 2000. Mataković objavljuje čak sedam albuma (Sabrana nedjela, Prot pičkers, Prot ratno izdanje Patka, Pterodaktilićarstvo za početnike, Imamo les Proutes, Sabrana nedjela - sada i nekada i Čovjek s dvije jetre). Osim Vinkovaca, Požega je također bila veoma zainteresirana za strip: krajem osamdesetih u Požegi izlazi prvi broj časopisa Patak u kojem se objavljuju

Jedan od svijetlijih događaja za hrvatsku strip-scenu u devedesetima dogodio se 1994. godine – tada je u Zagrebu otvorena trgovina More Comics, knjižara specijalizirana za stripove. More Comics 2009. godine mijenja ime u Stripovi na kvadrat i seli na drugu, vidljiviju lokaciju, u Preradovićevu ulicu. Jedan od tamnijih događaja za hrvatsku strip-scenu u devedesetima jest prerana smrt Edvina Biukovića (1969. – 1999.), mlade nade koja nije samo obećavala, već i ispunjavala obećanja. Prvi strip objavio je 1987. godine u časopisu Patak, 1992. je na Salonu stripa u Vinkovcima nagrađen kao najbolji mladi autor, 1993. je u suradnji s Darkom

T EMA ___

radovi alternativnije naravi. U Patku Magda Dulčić, jedna od prvih strip autorica u Hrvatskoj, objavljuje svoj strip-prvijenac Mali saksofon. Ostale stripove također objavljuje u Patku, koji je uređivao Krešimir Zimonić, osoba s kojom je kasnije uspješno surađivala i u animacijskim vodama. Ozbiljnijih izdavača koji su strogo specijalizirani za strip tijekom devedesetih gotovo da i nema, strip preživljava kao dio dnevnih novina i raznoraznih časopisa jer je tržište nezainteresirano za strip. Mijenja se recepcija stripa, po drugi put ga javne osobe otvoreno proglašavaju trivijalnim štivom ili naprosto ignoriraju, a poslijeratno neraspoloženje daje samo doprinos takvom razmišljanju. Valja imati na pameti da se mijenja i priroda publike; iz godine u godinu statistike ukazuju na drastičan pad čitanosti i pismenosti – čak i strip, kao književno-likovni proizvod što ne iziskuje previše vremena od čitatelja, ne može pridobiti pozornost jer je svaki oblik čitanja nepopularna, zastarjela aktivnost vrijedna ismijavanja. Premda se strip krajem devedesetih prezentira kao dječje štivo, čak ni djeca ne pokazuju interes za strip jer dolaze novi mediji i virtualni svjetovi koji su njima kudikamo zanimljiviji bez obzira na očitu količinu opasnosti i zaglupljenosti što dolaze u paketu. Stripovi koji su u nastavcima izlazili u tinejdžerskim časopisima (primjerice Gluhe laste) u cijelosti će izaći tek nakon 2000. godine, s pojavom ozbiljnijih izdavača kao što je Fibra. Nakon 2000. godine strip-izdavaštvo u Hrvatskoj zahvatit će prava kreativna vrućica koja će podijeliti stripove na masovne i elitne primjerke, u čemu nema ništa loše jer i među stripovima mora biti kukolja pomoću kojeg lakše razlikujemo zdravo i jalovo sjeme. Svaka umjetnost i svaka iskrena djelatnost imaju svoje surogate, birokraciju, nametnike i pratioce koji

žive od otpadaka. No, bez cinizma, i oni su nužna infratruktura globalnog kretanja (Marušić, 2007 : 22). Razvoj stripa i strip izdavaštva od 2000. godine do danas Godina 1992. ključna je za povijest, ali i budućnost stripa – te godine Art Spiegelman dobiva Pulitzerovu nagradu1 za svoj grafički roman Maus koji je radio punih trinaest (13!) godina. Književna kritika napokon uviđa da strip ne čine samo superjunaci i Disneyeve životinje, već da je strip u stanju prodrmati i šokirati recipijenta poput vrhunski napisane pjesme ili priče. Naravno, i prije su strip-autori pravili iznimno kvalitetne stripove, ali nikada nisu dobili priznanje kao što je Pulitzer. U javnim diskusijama o stripovima sve češće se upotrebljavaju termini grafička novela i grafički roman. Hrvatska strip-scena naglo oživljava, ali publika više nije brojna, manjak stripova u devedesetima učinio je svoje, smanjio se broj obožavatelja, mnogo male i velike djece odreklo se slikovitog štiva. Zahvaljujući novim medijima (ponajprije intenetu) i Marku Šunjiću, 2001. godine nastaje stranica www.stripovi.com, mjesto na kojem ljubitelji stripa mogu naći mnoge stare i nove informacije vezane uz strip i strip izdavaštvo uopće, razmijeniti mišljenja i kupovati stripove preko aukcija. Ženskih autorica u svijetu stripa bilo je malo do devedesetih, počinju se pojavljivati u većem broju tek nakon 2000, a svoje stripove objavljuju u nezavisnim strip-časopisima (Endem Komikaze i Q). Sonja Gašperov objavila je Vučine, a Sara Divjak Simbolična je podudarnost da strip nakon gotovo 100 godina postojanja dobiva književnu nagradu što nosi ime po novinskom nakladniku koji je uveo strip u novinski svijet, a samim time i u svijet književnosti. 1

FRANO GOTOVAC, KLASIK HRVATSKOG STRIPA

album Dermatillomania, Ivana Armanini godinama je aktivna članica grupe Komikaze, a Irena Jukić-Pranjić 2010. objavljuje impozantnu monografiju Ženski strip na Balkanu i njome pokazuje da strip na Balkanu definitivno nije rezerviran za muški rod i da ima dovoljno mjesta za žene. Cjelokupni odnos prema stripu mijenja se nakon 2000. godine – Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i pojedini Uredi za kulturu potpomažu izdavanje stripova, dok u najnovije vrijeme poduzetniji izdavači dodatne financijske injekcije dobivaju od Europske komisije. O strip-albumima pohvalno se piše jer iz godine iz godine izlazi sve veći broj izdanja, ali i broj raznovrsnih izdavača čija je djelatnost strogo usredotočena na strip - Libellus, Fibra, Strip-agent, Bookglobe, Strip-forum, Mentor, Petikat i u velikoj mjeri Vedis – no valja spomenuti da najveće nakladničke kuće također povremeno pokazuju kakav-takav interes za strip (Znanje, Algoritam, Školska knjiga). Izdavačke politike navedenih kuća veoma se razlikuju, tvrtka Libellus koju vode Damir Raič i Dario Antunović (osnivač MaFesta) pretežno izdaje Bonellijeve redovne serijale

87 87

(Tex, Mister No, Zagor, Dylan Dog, Magični Vjetar, Nick Raider, Nathan Never, Martin Mystere) i mini-serijale (Demian, Skriveno lice), frankofonske klasike (Riđobradi, Spirou & Fantasio) i argentinske autore (Klara, Chicanos). U sklopu Libellusa izdaje se i biblioteka Ken Parker koju nakon 32. broja preuzima izdavačka kuća Fibra čiji je vlasnik Marko Šunjić. Fibra je osnovana u lipnju 2006. godine, raznolik opus podijeljen je u nekoliko biblioteka (Orka, Orka specijal, Kolorka) i mnogo manjih tekućih serijala (Rip Kirby, Rat-Man, Daredevil, Tvrđa, Zekan, Džin, Ljubav i rakete, Opskurni gradovi...). Posebna pažnja poklanja se domaćim autorima – Fibra izdaje stripove koji su devedesetih izlazili u časopisima (Svebor i Plamena te Gluhe laste Štefa Bartolića), a uskoro u integralnom izdanju izlazi Zimonićeva Zlatka, još jedan klasik domaćeg stripa. Jedina primjedba Fibri je etiketa pod kojom djeluje – naime, moto Samo dobri stripovi trebao bi se zamijeniti prikladnijim Samo vrhunski stripovi. Izdavačke kuće Bookglobe (Zec Samuraj, Spiderman, Garfield, Lucky Luke, Blueberry, Gil Jourdan, Plave bluze, Iznogoud, Lincoln, Bruno Brazil, Conan, Bone, Fort Wheeling i dva domaća serijala – Señor i Krapinjonci) i Strip-agent (Maxmagnus, nekoliko edicija Alana Forda, Comanche, Jeremiah, Dampyr, Mali Spirou, Priče s Divljeg zapada, Tex) također se mogu pohvaliti raznolikim izdanjima, od kojih su neka kiosk-izdanja (Mister No, Martin Mystere) ugašena zbog neprofitnosti. Dok Bookglobe i Stripagent objavljuju strana izdanja, Udruga ljubitelja stripa Stripos i Udruga prijatelja stripa STRIPFORUM objavljuju domaće klasike. Udruga ljubitelja stripa Stripos dosad je objavila dvije knjige o osječkim crtačima stripova (Sebasti-

jan Lechner – život i djelo i Marijan Ebner – Čovjek koji je pobijedio smrt i druge priče), dva strip-albuma Borivoja Dovnikovića (Čipko i djed Filip te Dingi i Piki), strip-album Idemo na Dunav Vukovarca Nenada Barinića i knjigu Slavonski strip crtači u kojoj je sabrano 70 slavonskih crtača stripova. Osim spomenutih albuma, Stripos je izdala i deset brojeva istoimenog strip-magazina. Izdanja Udruge prijatelja stripa STRIPFORUM podijeljena su u pet biblioteka: biblioteka Nostalgija

CORTO MALTESE, ANTIJUNAK ZA SVA VREMENA

(Štefekove pustolovine Ota Reisingera, Zakletva huronskog poglavice Julija Radilovića – Julesa), biblioteka Kroz minula desetljeća (Herlock Sholmes Julija Radilovića – Julesa i Zvonimira Furtingera), biblioteka Walter Neugebauer (Čudotvorni mačak i drugi stripovi), biblioteka Ivica Bednjanec (Osmoškolci) i izvanredna izdanja (Hrvatski antifašistički strip te Stripovi iz Oka Andrije Maurovića). STRIPFORUM izdaje i Strip reviju koja se distribuira na kioscima (dosad je izašlo sedam brojeva). Zagrebački nakladnik Vedis izdaje klasike hrvatskog stripa (Andrija Maurović, Frano Gotovac, Walter Neugebauer, Žarko

Beker) koji su namijenjeni ciljanoj publici). Vedis poklanja pažnju zapostavljenim domaćim autorima, a Mentor Darka Macana promiče neafirmirane autore, premda mu to zasigurno ne donosi financijsku korist (nedavno su objavljeni stripovi Mirakul i Mirakul II Davora Radoje i Godina gunđanja Davida Lovrića). Osim kao autor (Vremeplovci Borovnica, La Bette Noire – 5et godišnjih doba u suradnji s Milanom Jovanovićem, Ples smrti u suradnji s Danijelom Žeželjom...), Macan je angažiran kao teoretičar stripa, voditelj strip-radionica i tribina o stripu, a od 2003. godine uređuje i časopis Q koji se isprva mogao kupiti na kioscima (danas se distribuira poštom). Mentor objavljuje i strana izdanja, od kojih svakako valja izdvojiti albume njemačkog autora Ralfa Königa (Osviješteni i Slatko malo). Premda je striparnica Tino zatvorila vrata, nastavila je izdavački posao – Tino izdaje serijale Modesty Blaise, Axa i Joe Bar team, posebnu pozornost dobiva talijanski stripaš Milo Manara (Lucijeve Metamorfoze, Borgia), a nedavno je objavljen i Sin City Franka Millera. U sklopu radionice Petikat izdaju se stripovi Danijela Žeželja (Osmijeh Majakovskog, Industrijski, Dućan metafora, Dedicated To Chaos), dok biblioteka Kvadrat poput STRIPFORUMA izdaje domaće autore (Rani radovi i Zlatarevo zlato Radovana Domagoja Ravlića), a nedavno je u istoj biblioteci izašla knjiga Egostriper splitskog ilustratora Alema Ćurina. Vodeće nakladničke kuće u rijetkim situacijama izdaju stripove, Algoritam je započeo nekoliko europskih serijala (Tintin, Tajna povijest, Srce bitaka) i pokazuje interes za japanske stripove (mange), Znanje izdaje ilustrirane klasike u stripu, a Školska knjiga objavila je (i rasprodala nekoliko izdanja) Bednjančevu Duricu koja se nalazi na po-

T EMA ___

pisu lektirnih djela za učenike drugog razreda osnovne škole. U knjizi Kako čitati strip Scott McCloud primjećuje kako riječi i crteži sadrže veliku moć pričanja priča ako autori u potpunosti iskoriste oboje (McCloud, 2005 : 152). O stripu se govori na satovima likovne kulture i dio je medijske kulture, a gotovo da nema predmeta u kojem nije prisutan kao metodičko sredstvo/pomagalo. Stripovi se, poput klasičnih književnih djela, bave univerzalnim temama kao što su usamljenost (Sam samcat), nasilje i netolerancija, no otvaraju se i aktualni problemi kao što su AIDS (Plave pilule), tjelesne i ine zaraze (Crna rupa), pedofilija (Zašto sam ubio Pierrea); stripovi opisuju (ne) svakidašnju svakodnevicu (Potočići), roditeljima poručuju kako se nositi sa smrću (Tri sjene), predočavaju nam dječji pogled na smrt (Lucin pogreb), obrađuju povijesne likove (Che i Lajka), prikazuju melankolične sanjare (Corto Maltese), podsjećaju nas na preživjeli pubertet (Osmoškolci), ukazuju na strahote rata i ono što ostaje iza njega (Papak). Svaki strip je djelo za sebe, mali fiktivni svijet koji može proširiti djetetov stvarni svijet. Čitajući stripove, dijete će prije upoznati pojedine povijesne osobe i događaje, proširiti granice opće kulture, postati pismenije i načitanije. Naravno, dijete će nesvjesno napredovati ukoliko čita kvalitetnije stripove jer, stripovi se mogu podijeliti u dvije osnovne skupine: trivijalne i visokoumjetničke. Ukoliko dijete konstantno čita trivijalne (komercijalne) stripove, njegove misaone sposobnosti neće se razvijati u pretjeranoj mjeri, stoga djetetu trebaju biti dostupni i drukčiji stripovi koji su konceptualno originalniji na planu slike, ali i teksta. Kako se dijete (konzument stripova) razvija kao čitatelj, tako se razvija i kao osoba u mnogim aspektima, trivijalni (komercijalni) stripovi više

JEDNA I JEDINA – ZAMAMNA MODESTY BLAISE

neće u dovoljnoj mjeri privlačiti njegovu pozornost pa će potreba za stripom nestati, naročito ako se dijete nalazi u manjoj sredini u kojoj mu nisu dostupni drukčiji, zahtjevniji stripovi. Strip se - čak i kada je riječ o tradicionalnim narativnim serijalima - trsi biti autorski i sve zahtjevniji. Rezultat je očigledan: zajedno sa stripom koji je sazrio, ostarila je i njegova publika (Gall, 2009 : 391). Strip se lako može klasificirati u žanrovske ladice - SF, pustolovni, povijesni, drama, western i triler – sve navedene osobine, zajedno ili odvojeno, mogu sačinjavati stripove koji se po tematici mogu dodatno podijeliti na subverzivne, avangardne, klasične, komercijalne i trivijalne. Prevladavaju komercijalni i trivijalni stripovi, no oni nisu dugog vijeka, na njih se brzo zaboravlja jer su sadržajno slabi. Jaz između masovnih i elitnih stripova dobiva na snazi otkad se povećao broj tvrdoukoričenih izdanja – ljubitelj jeftinih kiosk-izdanja (čija se cijena kreće od 15 do 50 kuna) poplavu skupljih albuma nazivaju elitizmom i pritom nimalo ne griješe – kvalitetno opremljen i sadržajno zahtjevan strip nije za bilo koga, što će reći da strip nije puka razbibriga što se sastoji od

provjerenih grafičkih rješenja i ustaljenih naracija; ozbiljniji strip-autori iskušavaju vlastite granice i pritom evoluiraju, skloni su eksperimentiranju, teže jedinstvenosti i nipošto im nije do dodvoravanja publici. Moderni strip kao što je Persepolis autorice Marjane Satrapi ili Maus Arta Spiegelmana zahtijeva od čitatelja puni angažman i predanost jer to su stripovi koji svojim sadržajem stvaraju grčeve u želucu i/ili stvaralački užitak. No, unatoč navedenim prednostima i kvalitetama, strip kao likovno-književni proizvod još uvijek nije u dovoljnoj mjeri zastupljen u povijesti književnosti, ali ni u povijesti umjetnosti. Od 2000. godine u većoj mjeri izlaze publicistički naslovi o stripu, što će reći da se o stripu piše ozbiljnije i temeljitije. Elektronski mediji postupno zamjenjuju papir što budućnost stripa, ali i budućnost pisane riječi uopće, čini podosta nesigurnom (pitanje je vremena kada će se stripovi u većoj mjeri početi izdavati u elektronskom obliku, no teško da će elektronika u potpunosti zamijeniti i nadomjestiti čar papira). Pojedini izdavači, naročito Fibra i Libellus, koriste internetske forume kao sredstvo (mjesto) sporazumijevanja, naime, preko internetskih foruma mogu uvidjeti koje su želje i prohtjevi čitatelja. Stripovi se sve više naručuju elektroničkim putem što bi moglo dovesti do zatvaranja striparnica. 2005. godine otvara se strip-knjižara Libellus kao dio poduzeća Libellus d.o.o. i pod tim imenom posluje do srpnja 2011. – tada se osamostaljuje i mijenja ime u Strip knjižara Asteroid B612 ( SKAB 612). Treća zagrebačka striparnica Tino zatvara svoja vrata, a nedavno otvorenoj striparnici i suvenirnici Lastan također se prognozira zatvaranje jer se stripovi, kvaliteti unatoč, manje kupuju. Idila za stripove, stripoljupce i izdavače traje do

89 89

2008. godine jer globalna recesija smanjuje broj izdanja, a samim time i broj kupaca. Dva strip festivala – Crtani romani šou i MaFest godinama nastoje približiti strip većem broju ljudi. Upitno je koliko su u tome bili uspješni, baš kao što je upitno i održavanje sljedećeg, osmog po redu MaFesta. O nejasno-svijetloj budućnosti stripa Više nismo u kulturnom zaostatku za ostatkom svijeta. Za usporedbu, prvi hrvatski zvučni film, Lisinski, snimljen je 1944., dok je prvi zvučni film, Pjevač jazza, snimljen 1927. godine. Danas u svakoj umjetničkoj grani imamo pojedine autore/djela što se mogu pokazati svijetu pa ni kvalitetni strip autori iz Hrvatske nisu rijetkost (produkcija stripova je kudikamo obilnija i kvalitetnija), samo se informacije o stripovima i njihovim autorima ne prenose preko drugih medija u dovoljnoj mjeri. U Hrvatskoj se, naravno, još uvijek ne može živjeti samo od stvaranja stripova pa autori obavljaju srodne poslove (dizajn, ilustracija, animacija), dok mnogi pronalaze sreću u inozemstvu gdje je strip na boljem glasu i gdje se cijeni talent autora (Francuska, SAD)2. Šira recepcija stripova u Hrvatskoj nije se vrtoglavo pokrenula naprijed jer društvo i način razmišljanja ne ide nabolje, već nazaduje – kada se spomene strip, ljudima je prva asocijacija trivijalni Zagor, što je tek jedan od razloga zašto još uvijek mnogi intelektualci, nastavnici, 2 Nedavno je renomirana francuska izdavačka kuća “Dargaud” objavila grafičku novelu Papak Frane Petruše.

akademici i slični pojedinci nisu u stanju pohvalno progovoriti o stripu; ne podnose ga i prezirno odmahuju rukom na njegov spomen, nesvjesni da se tematika stripova uvelike promijenila, odnosno da strip čitatelja može educirati i/ili reducirati količinu tjeskobnosti u njemu, da strip progovara i odgovara na bitna životna pitanja te da crtež u strip može oduševiti poput umjetničke slike ili fotografije. Umberto Eco je tek jedan od priznatih teoretičara književnosti koji je stripu priznao umjetničku vrijednost, ali to nije pomoglo stripu da se riješi etikete trivijalnog štiva. Strip, zajedno sa znanstvenom fantastikom (još jednom velikom utjehom samoproglašene siročadi), dijeli neslavan epitet infantilnog eskapizma, nezrele i glupave poluliterature. Čovjek bi pomislio da će se stripu ljepše vratiti svi oni nesebični sati koje je poklonio svakome kome je trebala utjeha, ali događa se upravo suprotno najprije ga se odriču oni kojima je najviše trebao (Macan, 2006 : 74).

nedavno bilo nezamislivo i knjižničarima i korisnicima knjižnice. U strip se ulažu veće financije, autori pomno prate svjetske tekovine i doprinose razvitku stripa kao medija. Ne može se reći da domaći autori u kreativnom smislu kaskaju za stranim autorima, baš naprotiv. Imamo napredne autore od kojih mnogi mogu pokušati naučiti zanat, možemo se pohvaliti vrhunskim grafičkim novelama i romanima što su odlično dizajnirani i tiskani, a sadržajno u svakom pogledu besprijekorno izvedeni pa mogu konkurirati svim svjetskim autorima i djelima, neopterećeni podrijetlom i ostalim znač(aj)kama što autore nerijetko sputavaju. Najveći problem u čitavoj ovoj priči oko stripa i strip izdavaštva je njegova potencijalna i trenutna publika – ona se treba dodatno prosvijetliti i obrazovati, u protivnom strip nikada neće biti prihvaćen kao sastavni dio masovne i elitne kulture.

Strip je gotovo u potpunosti nestao iz dnevnih novina, prostora u kojem je započeo svoju karijeru 1896. godine. Seli se u skuplja i kvalitetnija tvrdoukoričena izdanja, namijenjen je uskom krugu ljudi, više nije masovni proizvod kao nekad. Slična situacija odvija se u susjednim državama (Slovenija, Srbija, BiH) – i tamo se publika stanjila, ali se zato povećao broj izdanja i izdavača (naročito u Srbiji). Dok se govori o smrti poezije i pisane riječi uopće, strip kao da prolazi kroz drugu mladost. Unatoč recesijskom raspoloženju, strip je nasmijan, ima budućnost koja je, doduše, istodobno nejasna i svijetla. Strip ima svoje trajno mjesto na policama narodnih knjižnica, što je do-

Anić, V.: Rječnik hrvatskog jezika. Zagreb : Novi Liber, 1991.

Izvori:

Ćurin, A.: Egostriper. Bizovac : biblioteka Kvadrat, 2012. Gall, Z.: Kako Iggyju reći Pop, a Dylanu Bob. Zagreb : Profil, 2009. Macan, D.: Stripocentrik. Zagreb : Mentor, 2006. Marušić, J.: Alkemija animiranog filma. Zagreb : Meandar, 2004. McCloud, S.: Kako čitati strip. Zagreb: Mentor, 2005. Munitić, R.: Strip : deveta umjetnost. Zagreb : ART9, 2010. Solar, M.: Suvremena svjetska književnost. Zagreb : Školska knjiga, 1982. Stipčević, A.: Cenzura u knjižnicama. Zagreb : Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1992.

ATELIER FRITZ

ŽELJKA HORVAT ČEČ___ MORAMO POSTATI KONKRETNI

Drugo pišanje Danas pišu o propaloj industriji Sudbini 3. maja i radnicima na cesti O crkvi I kondomima O trgovinama i lancima O preminuloj ženi zbog uboda tisuća pčela

Na zid Da oboji hodnik i baci sjenu Na glavonju

Samo želim zapisati da te jednostavno volim I seks Kad kupujemo zidove Morat ćemo se držati za ruke. Uređivati tegle sa cvijećem Uljudno pozdravljati nove susjede. Noću ćemo seliti stare stvari, namještaj, puzzle i kocke. Peglati zastore i lica. Morati ćemo tražiti od gatare Dobitak na lotu ili ubojstvo političara Moramo postati konkretni

Čitala sam pjesmu Nekog crnca Zamišljam tu crnu ruku Kako piše A da nije cigan Takvu sliku vješam

ŽELJKA HORVAT ČEČ

Crnac song

Pišanje pišali smo kao djeca, nehotice pišali su i odrasli, i vojnici u probojima, u zaklonima u tamnicama, u noći, i prijepodne i poslijepodne u jutro 4 jaja na oko za doručak pišanje je prije toga ali ležerno i nitko više ne pita zašto smo pišali od straha i tko sve danas gazi po vlastitoj pišaki U posjeti Ona baca kugle koje smo okretali kao djeca minijaturan grad zarobljen u staklu bez pape, bez vlade pliva po dnevnom boravku unatoč čišćenju i isprici unatoč zapaljenoj cigari i ponuđenoj kavi strah me gledati u grad koji propada bez krvi Zelena stolica u Radničkoj 56 Za M.K. Gledam kroz rešetke uništene plastike (tko se sve skrivao iza lika umjetnika?) Onaj dječak sa manje odgoja piša Dok Drugi lovi muhu ponesen ubilačkim nagonom i Kamov je morao pišati, sigurno a tko je za njega ubijao muhe? gdje te mogu naći danas? rekao si između trećeg i četvrtog rebra, lijevo sjest ću tu negdje, u kazalištu Već slavim tvoj poraz ti nisi pobjednik vidim buduća vremena u snovima, i tebe

shvatiti ćeš u pogledu dijete koje gazi rukavice i urla na mrave shvatit ćeš zidove koji umiru i zašto utičnice u našoj sobi imaju zube Pokreni se Obuci duge čarape na linije Popuši mu I piši : Kako si bacala kamenje Rezala sonde Pričala sa prozorima bez stakla A bila si samo žedna Jedan životopis Ime mu je Hrvoje Prezime ne znam Kaže da masturbira 3 puta dnevno Termin: doručak- ručak- večera Živi u malom stanu Ne voli prati suđe Ne voli nogomet Voli kanarince I volio bi više jebat Ne znam čime se bavi Živi u Rijeci Nosi smeđe cipele i pozdravi me kada se sretnemo Riječki dan Radim u trgovini mješovite robe, konstantno gubim knjige Kao da postoje crne rupe Neki kreten razbija staklo dok čitam Razglednice Na katoličke bogove i svece Odlazim bez računa A japanska zastava je na prozoru žene koja me mrzi, i bore i ružnoća Ne volim snove gdje nitko nikoga ne jebe, Ili barem puši cigarete

PHOTO: ROBERT RAVNIĆ

Mali vlak Grašak po kuhinji! Ne želim gledati majku kako se saginje Slomljenom kičmom Pije normabel Na večer Mi gledamo u ekran Zavjese kao tramvaji zuje Noćas će netko umrijeti Na prijelazu bez znaka Majka će šivati nove zavjese i košulju Za mrtvaca Nelogična pjesma Svaki pisac je društveni kroničar Neven Ciganović je društveni kroničar Svaki pisac je Neven Ciganović Dvoje za budućnost Pitao je:je li dovoljno njih dvoje, ovdje, za malu povijest barem zbog slične odbačenosti?

U krevetu, on se malo spustio, ona malo izvukla gore. Zaspali su, a da nisu stigli ni pomisliti na prošlost kaljužu koja se neprekidno slijevala oko njih. Da su htjeli slušati budućnost, čuli bi je u daljini. Ciganka je sjedila ispod prozora s kuglom. ŽELJKA HORVAT ČEČ rođena je 25. veljače 1986. u Čakovcu. Potkraj iste godine seli se u Belicu, gdje je provela sretno djetinjstvo loveći kokoši i patke, gradeći skrovišta u šumi i igrajući nogomet na livadama sa klincima iz susjedstva. Pola života provela je u bolnici, tako da su joj tete u bijelim kutama postale jako simpatične. U listopadu 2005. doselila se u Rijeku. Usprkos životu u Rijeci ponosna je kajkavka. Naredne godine (2006.) sudjelovala je na manifestaciji za mlade pjesnike DHK-a. Odazvala se i pozivu da sudjeluje na festivalu mladih pisaca “Pontes” na otoku Krku. Iste godine dobila je 3. nagradu “Književnog kruga Karlovac” za kratku priču “Kauboj u crvenom golfu”. Organizirala je književne večeri u “Palachu” (i održala vlastitu književnu večer), a u lipnju 2007. u suradnji sa Jelenom Tondini izvela je u “Teti Roži” poetsko-dramski performans. Obožava ironiju i zeleni čaj.

ATELIER FRITZ

TATJANA JANKOVIĆ___ TAČKA B

“Debilu”, rekoh sebi naglas. To mi bi malo, pa dodadoh “Kretenu!” i “Idiote!”. Ruku na srce, ja nikad i nisam imala svoju idealnu težinu. Mislim, svoju. Uglavnom je to bila tuđa idealna težina, ona koja bi odgovarala devojci visokoj 178 centimetra. Tim povodom, u svečanim prilikama, pentrala sam se na štikle. U svim ostalim prilikama, slegala sam ramenima. Ali onda, odjednom, više nisam htela da povlađujem debelom delu sebe. Ruku sam zadržala daleko od srca, ramena obuzdala usred sleganja. Htela sam da do kostiju ogolim istinu, pa rekoh i “Krmačo!”, i poterah svoje telo pred ogledalo.

Ali onda, odjednom... Ništa se tu nije desilo odjednom. I ko bi uopšte umeo da pokaže prstom na početak. Izlizana priča o kokoški i jajetu. Zato je najlakše reći odjednom, ići na faktor iznenađenja, pri tom se otresti početka. Ujedno i odgovornosti. Početka nema. Kao što nema ni kraja. Sve sami umišljaji, paradoksi,

TATJANA JANKOVIĆ

tala sam na vagu. Pokazala je 72 kilograma. Nikada nisam bila ljubitelj matematike, ali formula za izračunavanje idealne težine bila je, čak i za mene, lako primenljiva: visini od 168 centimetara odgovara 58 idealnih kilograma. Presek stanja: 14 kg viška.

Zenonove aporije. Strela koja je poletela iz tačke A nikada neće stići u tačku B..., tako nekako. Više se ne sećam. Ranije sam volela filozofiju. Ali to je bilo pre, pre onoga što nije počelo. Dakle, mogu da krenem od bilo čega. Mogu bilo gde da smestim svoju tačku A. Iz nje i onako neću stići u

tačku B. Neću se nigde maći s moje mrtve tačke A, mog mrtvog čvora. Mesece i mesece pre podvlačenja crte provela sam u pripremanju prijemnog ispita za filozofiju. Dabome da se nisam od toga ugojila. Možda od tone kikirikija koju sam samlela tokom učenja. Uzaludnog, da dodam. Na kraju juna, zatekoh se predaleko od obe crte - one na rang listi i one na vagi. Sa položajem na rang listi nije se moglo učiniti baš ništa. S tim u vezi imala sam čvrst dogovor sa mojom samohranom majkom: ili filozofija u junu ili prava u avgustu. I tako sam stekla pravo na prava u avgustu. Pravo da kažem svom liku u ogledalu sve što poželim, nisam morala da stičem. Za njega nikom nisam morala da polažem račun, pa sam to pravo još jednom iskoristila: “Kravetino debela!” Bez daljih obraćanja sebi, tog trenutka sam zacrtala da promenim poziciju crte na vagi. Bilo je grozno teško, ali i ja sam bila grozna, neumoljiva kao rang lista. Kao crta na rang listi. Kao svaka crta. Glad se kandžama držala za moj stomak. Parazit. Osmi putnik. Ja sam imala težinu i glad je imala težinu. Osećala sam kako svaki njen gram otežava moj hod, sapliće moju misao. Polako, polako, rekoh sebi, i svojoj gladi. Pored toga što je bila teška, glad je bila i tvrda. Ali ja sam bila tvrđa. Isprva sam svakodnevno obilazila trafike tražeći ženske časopise sa dije-

tama. To mi je bilo dvostruko korisno: držalo me je daleko od frižidera i potvrđivalo je moju odluku. Čitala sam o dnevnom unosu kalorija, o gramima ražanog hleba, o voćnim danima, kupus-čorbama... čitala i rugala im se. Izmeriti svaki zalogaj - nemaju oni pojma. Jedino što stalno treba meriti jeste sopstveno telo. Telo se meri vagom, santimetrom i upoređivanjem sa drugim telima. Posle osam dana gladovanja, skala na vagi je zadrhtala i zaustavila se ranije nego pre: počela sam da mršavim. Glad je držala utvrđenje celih 17 dana, potom su kandžice popustile. Kao da se rasplinula moja glad. I ako je nastavila da postoji negde u meni, mora da je lebdela bez težine, kao astronaut u svemiru. Ujutru, sa otvaranjem očiju, ozarila bi me pomisao da ću za neki minut stati na odskočnu dasku. Svako jutro moglo je biti ono čarobno, kada će vaga pokazati za podelak manje nego prošli put, odbaciti me visoko, visoko... - za kilogram niže. Svako jutro: zbačena spavaćica, zadržan dah i pogled spušten između razmaknutih stopala. Tih dana skakutala sam po kući, cmakala majku. Ona me je posmatrala upitno, pokušavala da pronikne u vatromet moje radosti. “Skinula si neko kilce, a?”, nagađala je. I pogađala. Kao svaka žena, moja mama odlično zna da je depresija pruga kojom se može ići u jednom od dva smera: ka smanjenju ili ka povećanju težine. Mama je bila zadovoljna smerom koji sam izabrala. Bilo je divno, bilo je zanosno. Pronašla sam sopstveni sistem zasnovan

na rupi u njihovom sistemu. Sve što su oni iz novina merili, ja sam potpuno izbacila: hleb, slatkiše, masnoću. Izmislila sam lična pravila i redovno dopisivala nova: Jedi stojeći. Sve što staviš u usta - goji te. Obavezno se izmeri pre jela i posle jela. Kad god poželiš da nešto pojedeš, izmeri se - više ti se neće jesti. Znala sam gde su grešile debelguze koje su smakle jedan kilogram da bi potom namakle tri. Mora da su se nagrađivale čokoladicama čim bi im vaga pokazala pola kila manje. Ja sam pronašla drugačiji sistem nagrađivanja - izvukla sam iz kauča odeću iz osnovne škole. U trenutku kad sam se toga dosetila, već sam mogla da obučem ponešto iz osmog razreda. To je bio jedan od onih dana kada sam skakutala po kući. Bilo je i drugačijih dana. Bilo je skliznuća. U obliku pite od višanja, recimo. Ili u obliku sladoleda. Za to je kriva moja mama. Ona je spremala pite i sladolede. Ona je uvrtela da sam dovoljno oslabila i da treba da stanem. Ona je slušala savete onih krmača iz komšiluka koje su se brinule za mene. I ja sam jela da usrećim mamu. Da unesrećim sebe. Tako je bilo tih dana. Ne prst u ždrelo i tako to, to ne. Čitala sam o tim mučenicama. Odvratno. To je za kilavuše bez volje, mislila sam. Ovo moje, moj sistem, to je kombinacija primenjene filozofije i prava na raspolaganje sopstvenim telom. Kombinacija filozofije i prava. Filozofija prava i prava filozofije. Moja prava. Dakle, posle loših dana nije bilo povraćanja. Iskupljenja čistom vo-

PHOTO: BCH

dom i celodnevnog izbivanja iz kuće, to da. I dopisivanja novih pravila na listu pravila. Ne pita od višanja! Ne sladoled! Posle loših dana mama i ja bismo se, namrgođene, po dva dana mimoilazile u stanu. Njeni uzdasi su se probijali kroz dvoja zatvorena vrata i stizali do mene. Onako kako ih je plasirala. Trećeg dana, na silu bi mi ugurala sendvič u ranac. Bacala sam ga u prvi kontejner, čim zamaknem iza zgrade. Zamišljala sam taj kontejner pun maminih sendviča, kiflica, krofni. Da sam sve to pojela, bila bih široka kao on. Dva puta sam zaboravila da bacim mamin smotuljak. Sutradan sam ga

nalazila zbijenog na dnu ranca: gnjecava, smeđa gužva umotana u kesu. Sveska sa fakultetskim beleškama smrdela je na buđ. Zgadila sam se. Obradovala sam se. Svako gađenje je dobrodošlo kad je hrana u pitanju. Nova pravila: Nikad ne jesti krofne. Nikad ne jesti sa drugima i pred drugima. Ne svlačiti se pred drugima. Ne meriti se pred drugima. Ne verovati drugima kad ti kažu da si mnogo smršala i da loše izgledaš. Idući niz hodnik fakulteta čula sam iza leđa prigušeno frktanje i podrugljivo Kosturača. Sledeći put sam bila Skeletor, pa Zombi. Onda im je ponestalo mašte, ponavljale su se. Krila sam osmeh. Zavist, zavist.

Dale bi one sve na svetu da mogu makar na trenutak da budu ovako tanke kao ja. Ali jedino što mogu jeste da mi sikću u leđa. Mogle bi i da me poljube u dupe, kad bih ga imala. A onda je moje dupe stalo u svetlo-plave farmerice iz šestog razreda. Čak sam uspela da se uvučem i u belu košuljicu s karnerićima koju sam oblačila za horske priredbe. Samo malo mi je zatezala preko grudi. Zatim je stigla loša vest: sise su mi se smanjile. I dobra vest: bilo me je baš briga. Malo sam skakutala po kući u tim farmericama, odvrnula muziku, pevala, isprobala nekoliko kombinacija sa majičicama. Potom sam splasnula - mama bi podivljala kad bi me vide-

la u tim pantalonama. Vratila sam ih nazad u kauč.

studenta. “Eto, upravo sam ponešto rešila. I ide mi.”

Mama je urlala. Mama je plakala. Mama je molila. Mama je ćutala.

Ne spominje Dada to što sam oslabila. To ostavlja za kasnije. Nudi me čokoladnim bombonama. Ostavljam ih za kasnije.

Nije bilo razloga da razgovaram sa njom. Bez obzira na to šta sam govorila, ona je odgovarala isto: koliko se žrtvovala za mene i šta joj radim time što radim sebi. Obavezno je završavala svojom samohranošću. O tome je već i zidovima dojadilo da slušaju. A ovo moje bilo je sasvim novo i zidovima, i meni. Novo je bilo da će sad malko biti po mome. U šta će se mama uveriti, malo kasnije. Malo kasnije, mama vadi keca iz rukava - najavljuje Dadin dolazak. Dada je moja starija sestra od tetke. Čuvala me je dok sam bila mala. Dada dolazi iz Ženeve zbog Uskrsa. Dada dolazi zbog mene. Dada dolazi i donosi punu torbu mocart-kugli, bombonjera, čokolada... Kao i obično. Ali ja se ne bacam na tu torbu, kao obično. Mama i Dada razgovaraju pogledima iznad moje glave. A ja sam vesela, grlim i ljubim moju Dadu. Ni traga depresiji o kojoj je mama - ubeđena sam - cmizdrila u telefonsku slušalicu, dok sam ja - pretpostavljam - bila na fakultetu koji je mama izabrala za mene. O fakultetu, najpre govorimo o fakultetu. Ovom, onaj više niko ne spominje. “Eto, vidiš da je ipak ispalo dobro”, kaže mi Dada. “Šta ima veze, prava ili filozofija. Vidiš da ti i prava idu. Znala sam ja da ti možeš sve što rešiš.” “O, da, Dado”, govore moje oči dok se smešim osmehom ponosnog

Ali mama se ne da. “Uzmi jednu bombonjeru”, kaže mi. “Dada zna da te najviše voliš. Zbog tebe je donela.” Mama ne odustaje, odgriza polovinu čokoladne kugle. “Evo ti pola...” Mama, mama... Možda bi bilo najpametnije uzeti taj zalogaj i srušiti mamino malo pozorište sa sve njegovom stalnom postavkom. Ali ne mogu. Ne mo-gu. Dada oseća. Dada grabi polovinu kugle iz mamine ruke i trpa je sebi u usta. “A sad - krpice!”, kaže, mljackajući. Otresa odeću kao da je mokra i prislanja je uz nas - uz mamu ono što je namenila njoj, uz mene ono što je namenila meni. Meni je sve za dva broja veće. Mama, mama... Mama odlazi u kupatilo i tamo dugo istresa nos. Dada, pognute glave, traži na dnu svoje torbe nešto za šta se ispostavlja da je zaboravila da ponese. Iz kupatila, mama odlazi pravo u kuhinju - uskoro će staviti ručak na sto. Tada će njih dve udružiti snage. Hvata me nervoza. Gledam u časovnik i izvinjavam se zbog predispitnih konsultacija koje ne smem da propustim.

Dadu ću ponovo videti uveče. Prespavaće u mojoj sobi, kao i obično. Pričaćemo i kikotaćemo se do duboko u noć. Prisećaćemo se zajedničkih raspusta u selu, onda kad me je ona čuvala. Kao i obično, svetla će biti ugašena. Da bih mogla da pričam o momku koji mi se sviđa. Ona meni, o Švajcarcima koji je jure. Samo, ovaj put, nema momka koji mi se sviđa. A i usred zezanja na temu Švajcaraca, Dada me pita: “Zašto si toliko oslabila, Kićo?” To me preseca. Osećam opasnost i žaljenje. Znam da upravo gubim moju Dadu. Pokušavam, ipak. “Sve je u redu. Tako sam htela. Mogu da prestanem kad hoću. Dobro mi je.” “Malo si preterala, Kićice.” “Dado, uvek si bila na mojoj strani. A sad si dozvolila da te mama ubedi. Ona misli da ja guram prst u grlo i to. Ali ja to ne radim. Stvarno sam dobro. Prvi put osećam da sam svoja, razumeš?” “Kićončiću, da se ne lažemo, izgledaš užasno.” Ćutim. Znam da izgleda kao da sam uvređena. A nisam. Osećam samo tugu. “Ako vladaš time, kao što tvrdiš”, nastavlja Dada, “hajde onda, meni za ljubav, pojedi kockicu čokolade. Sećaš se kako smo ranije tamanile slatkiše koje donesem?” Usred mojeg ćutanja pali se stona lampa pored Dadinog uzglavlja. Na

njenom ispruženom dlanu leži otrov za mene. “Ugasi lampu, hoću da spavam”, kažem i okrećem se prema zidu. Mrzim je. Dada odlazi zbog toga što je prošao Uskrs. Dada odlazi zbog mene. Loša vest: onesvestila sam se na fakultetu. Dobrih vesti nema. Najednom sam osetila slabost. Onda su me drmusale neke ruke. Neko je povikao Dajte vodu. Nisam želela da otvorim oči. Bila sam mnogo umorna. Ali nisu me ostavili na miru. Tuđi prsti stezali su moju bradu i cimali je levo-desno. Progledala sam. Progledala sam u pravi čas da mi flašicu Rose saspu u oči. Pokušala sam da se pridignem. Dohvatilo me je nekoliko ruku. Jedni su me vukli da ustanem, drugi da ostanem da ležim. Jesi li dobro? Jesi li dobro?, govorila su usta ispod izbuljenih očiju. Poželela sam da nestanem. Bio bi to sjajan način da izbegnem odgovor. Nisam mogla da ih se otresem. Dobrice! Zapeli da detaljima dopune najnoviji trač. Našli nekog s kolima, odvezli me do studentske poliklinike. Tamo, ostala sa mnom jedna da mi se nađe. Da osmotri rasplet i potanko izvesti ostale. Ako ne bude dovoljno ljuto, da dobiberi. Bila sam umorna. Pustila sam da rade sa mnom šta hoće. Doktorka je žvrljala po kartonu, merila mi pritisak, zavirila u ždrelo. Pitala za poslednju menstruaciju. Umorna. Rekla sam da sam poslednji put dobila pre četiri meseca.

Dobila uput za ginekologa. Ispred vrata ordinacije - mama. Javili joj. Otpustila je moju dušebrižnicu s fakulteta, uzela me za ruku. Onu sa uputom. Umorna, umorna. Pustila sam mamu da me vodi. Prvo do kola, potom do njenog ginekologa. U kolima, suze. Mamine. Ja, ništa. Mamina doktorka je zatražila da mama ostane u hodniku. Onda je pitala da li sam trudna. Odmahnula sam glavom. Da li sam imala odnose? Još jedno odmahivanje. Mamina doktorka me je gledala dugo, predugo, kazala mi da mora da me pregleda analno. Slegla sam ramenima. Najzad ću leći. Mamina doktorka je stavila bele gumene rukavice. Zapuckale su kao gumice na maminim teglama sa zimnicom. Sa zimnicom koju neću jesti. Smešno. Prst mamine doktorke, hladan i namazan mašću, kliznuo je u moj čmar. Prsti druge ruke pritisnuli su moj stomak. I njeni prsti i moj stomak daleko su od mene. Posle pregleda, bilo je još gore. O ciklusu, o bebama, o životu. O mojim šuljevima. O ishrani. A ja sam mislila samo o jednom - kako doktorka ima preko 80 kila. Dobila sam recept za lek koji će da mi vrati ciklus. Mama je dobila svoju porciju govorancije. Mama je, pre svega, dobila obaveštenje da nisam trudna. U kolima, ćutanje bez suza. Suze su ostale unutra.

Na putu do stana, dva zastajanja: ispred apoteke i ispred pekare. U stan smo ušle sa neizgovorenim rečima, Ciklo Proginovom i dve krofne. U stanu, mama je kazala da me neće pustiti napolje dok ne pojedem bar jednu krofnu. Kazala je i da je zaključala ulazna vrata i da je sakrila ključ. Neizgovarane reči izgovorene su. Mama je isplanirala da nejpre pojedem krofnu, pa da popijem lek, a potom da ona ima malo mira. Mama je sela na dohvat ruke od mene, da mi broji zalogaje. I da me ošamari, ako zatreba. Gutam polusažvakane zalogaje. Krofna je odvratna. Moj želudac se buni, vraća mi zalogaj u usta. Nastavljam da guram. I da gutam. Krofna i suze, sve je unutra. Loša kombinacija. A posle krofne, Ciklo Proginova. Sve po planu i programu, maminom. Mama mi prinosi čašu vode i tableticu. Gleda me dok ispijam. O, mama zna šta piše unutra, na ispresavijanom Uputstvu za primenu mog lekića. Zna, i zato skriva kutiju od mene. Da vidimo: Neželjeni efekti Ciklo Proginove: glavobolja, diplopija, napetost dojki, tromboza, promena libida, depresija, hipertenzija, intermenstrualno krvarenje, amenoreja, GIT smetnje, holelitijaza, holestatska zutica, fotosenzitivnost i gojaznost. Napokon zatvaram vrata na sobi. Želim samo da se zavučem u krevet i da zaspim. I da se ne probudim.

Ali od mučnine i besa ne mogu da zaspim. Loša kombinacija. Mama, mama... Vidi sad šta si me naterala da uradim. Otvaram orman, zavlačim glavu. Naginjem se nad raširenom najlonkesom. Prizivam gađenje i odvratnost, krofnu i suze, mučninu i bes, sve loše kombinacije. Lakše je nego što sam mislila. Ne moram čak ni da gurnem duboko. Sve je u redu. Mama je dobro i ja sam dobro. Krofna je tamo gde joj je

mesto - u kesi. A kesa će već sutra biti u kontejneru iza zgrade. Sada i ja mogu da imam malo mira. Loša vest je da jedem redovno. Dobra vest je da i dalje mršavim. Mama misli da je ovo kraj. Misleći da je ovo kraj, mama zapravo misli na novi početak. Eh, mama, mama... Nema početaka, starih, novih. Nema ni krajeva. Svako kretanje je izmišljeno. I ja bih da zamislim tačku B. Onda bih možda mogla da zamislim i kretanje prema njoj. Sve moje crte postale bi tačke.

Ali ja ne umem da zamislim kraj, tu tačku u kojoj ću biti dovoljno tanka. I tako tačke B nema. Nema tačke.

TATJANA JANKOVIĆ je rođena 1973. godine u Kragujevcu. Objavila je knjigu kratke proze Priča Babinog sina (Filip Višnjić, Beograd, 2008) po kojoj je, na Radio Beogradu, snimljena i emitovana radio drama. Piše prozu i prevodi sa engleskog jezika. Objavljuje u književnim časopisima i elektronskim almanasima. Radi kao diplomirani bibliotekar u Narodnoj biblioteci Vuk Karadžić u Kragujevcu.

ATELIER FRITZ

DARIJA ŽILIĆ___ ISVAHAN IZ KNJIGE OMARA

učer sam sjedila kraj Mramornog mora, u malom gradiću sam pojela riblju juhu i gledala torte i kolače u izlozima slastičarni. Obala je prepuna dječje obuće, crnih cipelica i jeftinih tenisica, gledamo je dok pijemo crni čaj i mislimo o noćnom letu. Miriše riba, razrezana dinja, miriše meso i mlijeko. Do večeri šećemo malim gradićem punim ružičastih kuća i malih restorana. Dok se vraćamo prema aerodromu, prebiremo u rukama zelene rahat lokume i svježe, oprano voće. U torbama su spremne marame za kosu. Putovanje tek počinje. Ne očekuj od mene, prijatelju, da ti pričam o avionu, letu, hotelu, ulicama, kronologiji. Sunce prži i to je sve što ću ti reći o vremenu. Neću se žaliti. Obučena sam danima u tamni baloner, na glavi je čas smeđa, čas bijela marama. Gležnjevi su brižljivo pokriveni i nema zapravo razlike između nas i njih, nema razlike. Valjda tako uvijek bude. Nakon sumornog zagrebačkog dana, kupovine ljetne haljine i malog parfema od jasmina, nakon razgovora sa ženom koja je tek izašla iz kola hitne pomoći, trebala je doći

utjeha, moralo se nešto dogoditi. A dogodilo se. Ulazimo rano ujutro na veliki trg Isvahana, a taj ulaz, prijatelju, razgalio bi svačiju dušu. Kao da je pogled na trg otvorio neka mala vrata iznutra, a bio je to samo početak. Ulazak u džamiju tirkiznih boja i suza se spušta niz lice. Ne samo niz moje lice. I moje suputnice imaju lica posve ista. Možeš li zamisliti večeri na brijegu, u noći, male pikinike na kojima djed čita poeziju djeci i unucima? Možeš li zamisliti da profesor prava govori o pjesnikinji koja ga je inspirirala? Eto, nisi se trebao bojati za mene, neću biti oteta, niti mučena. Zamisli perzijski tepih koji je jedna obitelj u Isvahanu stavila na travu na tom glavnom trgu, mi sjedimo jedni pokraj drugih i jedemo sjemenke. Djeca nam prilaze da se s nama fotografiraju. I ljudi nam se smiješe, kočije s konjima prolaze, vruće je, pa se čini kao da je sve to fatamorgana. I te planine, i svi ti vrtovi i minareti koji se tresu. Kasnije, molimo se zajedno s njima i udišemo mliječne mirise i sve se čini nestvarno, kao fabula nekog francuskog orijentalnog romana. Nema razlike između nas i njih. “Ah,

silno sam sretna!” stih je iz pjesme iranske pjesnikinje Foruk Farohzad. I sada znam što znači - razbijena “lutka na navijanje” i otvaranje. Skrivenih gležanja otkrivam tijelo u sobama punim perzijskih tepiha i glasno kažem: Silno sam sretna baš ovdje i sada, u ulicama mliječnim i u noćima koje ostavljaju budnim ushićene duše! Hotel Hotelske sobe u dobro uređenim hotelima uvijek su iste: imaju velike, udobne krevete, hladnjake s viskijem i kikirikijem, kupaonice s mnoštvom kupki i malih sapuna. Nepotrebno je izlaziti iz njih. Može se ondje satima čitati knjiga npr. Orhana Pamuka. Mogu se osluškivati zvukovi iz drugih soba ili se može sanjariti. Prizori brzih rijeka, dubokih kanjona i visokih planina u trenu su zaboravljeni. Izvana dopire zvuk automobila, onih džipova kupljenih na leasing ili taksija koji uporno kruže gradom, jer autobusi nemaju vozni red. O čemu piše Pamuk? Je li knjiga slučajno kupljena? U romanu: prikaz ljubavne boli. Ona ne prolazi, junak s vreme-

100

PHOTO: BCH

nom shvaća da se tjeskoba neće smanjiti, da objekt žudnje neće nestati. Niti ladanja s visokim društvom, niti blizina žene koja brine, a koju ne voli, neće ga vratiti u svakodnevnicu. I dok čita roman, hotelska gošća može ushićeno reći kako mu to i treba, jer nije na vrijeme odlučio. Odbacio je ženu koju je tjednima viđao u zamračenom i prašnjavom stanu. Gošća nervozno gricka kikiriki, njezina koža miriše po sapunu od lavande, plahta joj prekriva tijelo. Izvana dopiru zvukovi: gosti izlaze iz hotelskih soba, dotjerani, zaključavaju vrata i jure u noćni provod. Balkanske metropole ih čekaju. Crna vina i meso, duge priče i opijanja. No gošća ostaje uz knjigu, čita bez pauze. Tada je naziva prijateljica s viješću o smrti majke. Ona će joj reći: moje saučešće i zaista će osjetiti bliskost, neće reći tek reda radi. Knjiga koju čita opis je boli, iscrpan, naporan, hipertrofiran opis. Takva bol pojavi se i onda kada umre majka. Kada izgubimo nekoga koga smo viđali svaki dan ili onog o kojem

smo mislili svaki dan. U hotelskoj sobi ormari su puni zgužvane odjeće i televizori ostaju neupaljeni. Ručnici su bijeli i čisti, ima ih više. I gošća razmišlja o noćnoj kupki prije spavanja. Prisjeća se priče o taksistu koji je čitao Rumija i prisjeća se vremena koje nije bilo ispražnjeno od smisla. Može li se odustati od svakodnevog života i živjeti u hotelu? Biti stanovnik hotela koji ne izlazi noću, stanovnik koji ne traži svoje mjesto, niti traga za svojim vlasništvom. Hoteli u balkanskim metropolama se preuređuju, lickaju se terase i začas će postati još elitnija mjesta. Što nedostaje dekadenciji? Viski u hladnjaku, roman o turskim filmovima i o djevičanstvu, svijest o privremenosti. Televizor je ugašen, nikad ga hotelska gošća neće upaliti, dozvoliti da u bjelinu uđe plakat s porukom ili jeftina grimasa. Gošća je mirisna, ne ometaju je čistačice, ne zvoni joj telefon, ona čita Orhana Pamuka čitavu noć, preskače doručak. U predvorjima hotela nakon doručka, sjede ljudi koji su se prejeli

dinja, sira i svih tih salama. Hotelska gošća ostaje u sobi čitavo jutro i spava. Kad se bude probudila, neće biti sigurna je li roman bio prikaz njezine boli, boli prijateljice koja je izgubila jučer majku ili je riječ samo o fikciji. Svejedno, ona će ustati i baciti praznu vrećicu u kojoj je bio kikiriki i onda će osluškivati zvukove izvana: gradi se novi most, djeca dolaze u shopping centar i posvuda miriše more, domaći kivi i suha smokva. Dan, noć, svejedno. Vrti se, vrti... DARIJA ŽILIĆ, rođena je 1972. godine u Zagrebu. Pjesnikinja, književna kritičarka i publicistkinja. Autorica dvije knjige poezije: Grudi i jagode (2005.) i Pleši, Modesty, pleši (2010), knjige proze Omara (2012), tri knjige ogleda o književnosti: Muza izvan geta (2010) - nagrada Julije Benešić za najbolju kritičku knjigu u 2010. godini, Pisati mlijekom (2008.) i Nomadi i hibridi (2011), te knjige intervjua s piscima i znanstvenicima iz Hrvatske i regije Paralelni vrtovi (2010). Bila je višegodišnja članica uredništva časopisa Tema.

ATELIER FRITZ

DUŠAN GOJKOV___

SPA. EIN MITTELEUROPÄISCHE KURREISE

Poglavlje prvo U kojem Lazár, pesnik praški, dobija dijagnozu, i pokušava sebi da dokaže da je pogrešna. Doktor Rabenvögel gledao je preko svojih naočara sa debelim staklima u pacijenta. Trepnuo je nekoliko puta, baš kao čavka. Malo prelistao papire sa beleškama, zakašljao se, ugasio tursku cigaretu. “Bogami…” “Doktore?” “Bo-ga-mi. Slabost nerava. Tanki, ovako tanki, tanušni živci: drhtanje ruku, nesanica, prevelika nadražajnost, probodi, bolovi po telu, glavobolje, slabost... polna preteranost. Niste vi duševni bolesnik, pane Lazáre. Nemojte da mislite. Ne, ne. Ne to. Nisam to rekao. Ne, ne. Samo ste umorni, jako umorni. Jako umorni. Vidite kako ste bledi? Da li vi jedete išta? Mora se jesti. Redovno jesti. Aperitif, pa malo supice, pa mesa, ribe, i povrća, i krompira, bočica vina za ručak da se popije, konjak kao dižestif, mora se jesti. Kafa ne. Kafa je štetna.”

“Ale, Pane doktore, prosim Vas...” – zbunjeno je progovorio na češkom. “Šaljem vas u Karlsbad. Da se odmorite. Sasvim da se odmorite. Ništa da ne pišete. Da ne čitate novine. Da ne čitate ni tu vašu, novu poeziju, pane Lazáre. Da se šetate. Naspavate. Dišete vazduh onaj banjski tamo. Pijete onu vodu divnu. Mineralnu. Moraćete uzimati i preparate. Ja ne verujem u moderne lekove, apotekari i fabrikanti su prevaranti – hehe, ovo se i rimuje, zgodno, zar ne; prepisaću Vam prirodne stvari, samo prirodne stvari. Ovako: korena valerijane, dvadeset grama, šišarki od hmelja, šezdeset grama, da se prelije vrelom vodom i pije izjutra, u podne i uveče, i kad god osetite da vam treba. To vam je protiv suvišnog polnog nagona. Može služavka da vam pripremi, pa nosite sa sobom u čuturici. Za ono grozničavo stanje, da uzmete koru od vrbe, eto tako jednu šaku, dve šake valerijane, poparite vodom i pijete tri puta dnevno. Za drhtanje ruku da kupite becherovku, najbolje u Karlsbadu, tamo je najsvežija, da pijete tri puta dnevno. Za nesanicu tri kašike čaja od maka pred spavanje, tražite u apote-

ci da vam daju sa rumom i ukusom limuna, taj je bolji. I vodu karlsbadsku da pijete tri puta dnevno, pane Lazáre. A izjutra da pijete cocawine, po potrebi, ima u apoteci da se kupi, napisaću vam recept, to pravi neki američki Italijan, Marijani, dobra stvar, ne pravi probleme za stomak i srce kao kafa. A lepo vas razbudi, razbistri, milina jedna. I, dobro je za apetit. I vodu mineralnu da pijete. I da jedete redovno. Da jedete. Redovno. Dobar doručak. Pa šetnja. Duboko disanje. Tamo je vazduh lep. Disanje. Disanje. Pa kupanje u mineralnoj vodi. To se zove balneoterapija. Dobro je to kupanje, korisno. Njihova mineralna je topla, ugodna. Za ručak i supice, i mesa, i ribe, i krompira, i povrća. I kuglofa uz čaj. Kafu više da ne pijete. Ona je štetna. Veoma štetna, pane Lazáre.” *** Lazár je potpuno zbunjen uzeo recepte, rukovao se sa lekarom i pošao napolje. Na stepeništu ga je zaustavila doktorova bedinerka. Zaboravio je šešir i štap.

102

Sišao je na Malé námesti, i u apoteci u Vejvodovoj kupio sve preparate. Krenuo je lagano prema Betlémskoj kapeli, tu se malo odmorio, umio se na česmi, ta voda, kažu, nije za piće, nastavio ka stanu, u Náprstkovoj. *** “Hura, hura. Gospodin je stigao.” Mrzovoljna kućepaziteljka je zainteresovano gledala u oveći paket, koji je u međuvremenu doneo apotekarski pomoćnik. “To su lekovi, madam Sova.” “Lekovi?” “Doktor Rabenvögel smatra da sam isrpljen. Šalje me u Karlove Vary.” “Karlsbad? Mnogo, veoma mnogo ćete nam nedostajati. Koliko ostajete?” “Ne znam. Spakujte mi i nešto toplije, ako ostanem malo duže od tri – četiri nedelje.” “Samo toliko? Šteta. Hoćete da ručate?” “Ne, hvala, madam Sova. Jeo sam u Klubu književnika. Popiću samo pivo, dole. Molim Vas, pošaljite nekog da odnese na poštu ovu depešu, za mog prijatelja Ziemssena. On je u Karlsbadu.” *** Seo je u baštu pivnice, naručio pivo, črno; pa mali rum; pa slivovice; becherovka ’mora da se proba’ – kaže doktor Rabenvögel da je lekovita; pa dupli fernet; jedna medovina; jedan grog; jedno horké víno; potom, ipak, francuski konjak. Nekoliko čašica konjaka. U jednom momentu naglo se spustila kiša nad Náprstkovu. Iako mu je konobar uporno nudio da uđe u pivnicu, ostao je da sedi. Uživa u konjaku. Diše vlažan vazduh. Kisne. Fotograf iz dućana preko puta otvorio je vrata, postavio tronožac, Kodakovu prenosnu kameru i slikao pesnika, kao da je nekakvo čudo.

“Kad se vratim iz Karlsbada, zatražiću mu jednu fotografiju” – pomislio je Lazár. *** Rano jutro u Pragu uvek je bučno i upečatljivo. Prolaze špediterska kola sa buradima vina, mlekari sa staklenim i limenim bocama, oseća se miris zemički, kifli, hlepčića, kobasica i topljenog sira, kiselog kupusa, bledunjave modre frankinje koja se uz doručak služi u debelim staklenim čašama. Razbarušeni i mršavi momci sa svežnjima jutarnjih novina se ćutke spuštaju ka starom delu grada. Lazár je kupio Prager Presse sa kulturnim dodatkom Ota Pika i Národní listy i lagano nastavio da hoda iza nosača, koji je na dvokolici gurao uzbrdo njegov prtljag ka železničkoj stanici. *** Jedan pohabani čovek u smeđem odelu pokušao je da mu na peronu proda Ansichtskarten, sa slikama narodnih junaka, vojskovođa, nekih brkatih i bradatih generala – “a ima i slika golišavih damica, ako pan izvoli” – šapatom. Lazár ga upita da li ima razglednica sa likovima pesnika i pisaca, prodavac se zagrcne, pogleda ga začuđeno, kao da pred njim sumanut čovek stoji. Na vagonima narandžastim slovima: Magyar Államvasutak. Čim se smestio u kupe, pan Lazár je raširio novine: svašta tamo ima da se pročita. Uglavnom: posle Grčke i Srbije, i Rumunija objavila rat Bugarskoj; neko ukrao „Mona Lizu“; uhapšene londonske sifražetkinje; potom nešto o meksičkoj revoluciji; pa, Irci se ponovo bune; Tony Wilding pobedio u Vimbldonu; balet Stravinskog izviždan na Šanzelizeu; statua “Male sirene” otkrivena u Kopenhagenu; na japanski Imperijalni univerzitet primljene prve studentkinje; neki Rus aeroplanom napravio petlju u vaz-

duhu, nije poginuo; pronađen novi vitamin, podstiče rast kose i noktiju; predsednik francuske vlade Aristide Briand predlaže evropsku uniju; u Parizu Svetski kongres čistača cipela, potrajao dva dana; Barnes osvojio sedamnaest viketa (ma šta to značilo) u meču protiv Južne Afrike, u Pragu i celoj Gornjoj Bohemiji očekuje se sunčano i suvo vreme... Voz još nije ni krenuo, a počela je da pada kiša, još gora nego juče, pravi pljusak. Te novine zaista znaju šta rade.

Poglavlje drugo U kojem Lazár sreće prijatelja u Karlsbadu Jedan mladić, koji je sišao na stanici pre Karlsbada zaboravio je na sedištu knjigu u mekom povezu, sa natpisom Ocean steamships. U kupe je kroz prozor ulazio dah teško brekćuće lokomotive i prljao njen omot česticama čađi. Bilo je oko osam sati naveče, još se videlo, ali šuma na bregovima oko banje bila je već crna, neprepoznatljiva. Na stanici je čekao Joachim Ziemssen, koji je u Karlove vary otišao pre šest meseci, i kako izgleda – zaboravio da se vrati, izlečen od sušice, ili ne. Zagrlio je srdačno Lazára. Dva mlada muškarca su se dugo bez reči posmatrala i tapkala po ramenima, osmehujući se. Nad njima su se vijorile zastave: carsko-kraljevska, “kompromisna” austrijsko-mađarska i belo-crvena zastava banje, sa češkim lavom koji se, kako izgleda, davi u mineralnim vodama. Joachim reče nosaču u koji hotel da odnese Lazárev prtljag i reče: “Vi i ja ćemo naokolo. Lepo je veče.” “Nije hladno. U Pragu, i dobar deo puta je padala kiša.”

103

“Nas je, kako izgleda, nekako zaobišla.” Dva mladića su se lagano spuštali ka rekama Ohře i Teplá. Joachim je neprestano hvalio karlsbadsku klimu, karlsbadski vazduh, karlsbadsku vodu... Šta im je svima sa tim vazduhom i vodom – pitao se Lazár. “Ima li lepih, mladih dama, to mene zanima?” “Ovo je Stára Louka” – rekao je, brzo Joachim, pocrvenevši, da promeni temu. “Zašto pristanište? Plitko je, ovde ni mali čamac ne može da plovi.” “Ne znam, tako se zove. Ovde ima više od tri stotine toplih izvora.” – dodade, i lagano mahnu rukom da pokaže ka brdima gde su ti izvori, nekako ponosno, kao da su i bregovi i topli mineralni izvori i lekovit vazduh koji ih okružuje njegovo vlasništvo. – “Putnici ne znaju gde je voda najbolja, pa je piju tamo gde im je izvor najbliži. Mi, ovdašnji, znamo, znamo čak i koja voda leči koje bolesti. Pokazaću Vam sutra, Lazáre.” – osmehnuo se. Soba je bila sasvim prihvatljiva. Čista, prostrana. Čak je imala i svež buketić cveća u vazici na nahtkasni. Kako mu je Joachim rekao, tu je živela jedna Amerikanka. Umrla je prekjuče. A njen verenik, engleski pomorski oficir je bio uz nju, i nije se sasvim vojnički ponašao. Svakog časa je izlazio u hodnik da plače. A zatim je mazao obraze kremom, jer je bio izbrijan, i suze su ga pekle. Lazár je slegnuo ramenima, oprao ruke na umivaoniku i preko ramena upitao Joachima kakva je hrana u hotelu, jer je osetio da je već ogladneo. Na ulazu u trpezariju video je zlokobni natpis:

Kašrut. To znači, sva hrana u ovom hotelu je košer. Kao i sve ostalo, verovatno. Ipak, pogledao je po sali za obede, u uglu je sa porodicom sedela stasita devojka – očigledno,

PHOTO: STANKO ABADŽIĆ

po frizuri i odeći, neudata. Ugledala je i ona njega, osmehnula se, krišom namignula. I ona je košer devica, svakako – pomislio je Lazár. I, bio je u pravu: neslani gefillte fisch za predjelo (ipak je petak, veče), potom tanka, bistra supa od kupusa, sa ponekom šargarepicom, pa slatkasti gulaš preko nedokuvanog krompira – dezert je zamolio da ne donose, iako su mu usrdno najavljivali i nudili nekakve “karlsbadske šljive” u sirupu. Ipak, naručio je bocu peleniša. Konobar je hitro doneo flašu, na etiketi je pisalo Bermet Kish.

Joachim je bio uzbuđen. Govorio je brzo, glavom pokazujući ka gostima koji su se mučili sa večerom. “Kod prozora je jedan veliki ruski plemić, ime mu se ne izgovara glasno, ko bi ga znao – možda je i sam car, tako se ponaša, vidite samo poslugu oko njega, nije hotelska, ali, “demokratski” je, jede u zajedničkoj trpezariji, on gradi veliku pravoslavnu crkvu tamo gore, iznad kolonade, kod Zámetskog vrha, ova dvojica dugokosih staraca što deluju blago sifilistično su umetnici, pesnik i kompozitor, jedan sa srčanom slabošću, drugi sa problemima na jetricama, nije ni čudo od

104

toliko kiselog vina, a gluv potpuno, zamislite, kompozitor a gluv, ali se lepo razumeju, kako izgleda, pesnik piše veliku poemu u dva čina o doktoru Faustu, a vidite onu mladu damu sa smeđim očima, i kako je pesnik posmatra, to je baronesa von Levetzow, kažu da je njoj posvetio čitavu pesničku trilogiju, omanji gospodin okružen ženama je Jaroslav Kvapil, to su mu ćerke, neudate, od njega u Karlsbadu ne možete pobeći, kod svake česme sa mineralnom naletite na njega, pod svakim drvetom u parku je on, u svakom kafeu je on, kad otvorite novine – eto njegovih članaka, loših, ako odete u pozorište, on je pisac teksta i reditelj, predstave očajne, šta da se radi, za stolom po strani, sasvim iza, sedi asistent Krokowski, on se bavi sekciranjem duša karlsbadskih pacijenata...” “Interesantno.” – reče Lazár, uživajući u bermetu. “Pogledajte ko ulazi, Lazáre: Gustav Aschenbach. Ili von Aschenbach, kako god želite. Ovaj dečko sa njim je Karl Hermann Frank, propali praški student prava. Njega često gosti banje unajmljuju kao sekretara. Lepuškast momak, ali, ima nešto zastrašujuće u licu. Za stolom pored je Walter Serner, avangardni pisac – možda ste čitali njegov Letzte Lockerung...” “Nisam. Kako je Aschenbach sićušan... Čovek bi prosto pomislio da će neko, ko je napisao onu bljuvotinu o ‘Alte Fritzu’, onaj hipertrofirani feljton, maligni pamflet u kojem je taj kalvinistički, latentno homoseksualni Friedrich der Große predstavljen kao prorok, kao Sin Anđeoski koji u Fürstenbundu pod svojom stražnjicom šest konja pomori izgledati kao div, kao stena, kao planina, kao vrhovi Schwarzwalda...” “Prestanite, pane Lazáre. Prestanite, molim Vas, primetiće.” “Grehota za konje. I, ne bojte se. Neće primetiti. Taj ništa pred sobom ne vidi, eto, pogledajte, naprosto inteligentno zuri u svoje predivne

pedikirane ručice, te literarne ručice koje su napisale Bednika, te fragilne ručice koje upravo nežno, skoro lelujavo drže naočare sa – kakvim? Pa jasno, zlatnim okvirom, te meke, negovane ručice...” “Molim Vas.” “Dobro, dobro, samo – vidite sa kakvim gađenjem von Achenbach promatra sve oko sebe, goste u restoranu, osoblje u restoranu, escajg u restoranu... Čovek bi rekao da je ispao iz oblaka, iz visina, iz nekakvog lebdećeg dvorca i, nekim žalosnim slučajem upao ovde. A deda po majci mu je bio Čeh. Češki kapelnik.” “Juče smo prošetali, na kratko. Od hotela, sve do Marijanske crkve. I, bojim se da ste potpuno u pravu. Von Aschenbach je čitavo vreme govorio kako se ’izuzetno pokajao’ zbog svog dolaska u Karlsbad, kako je ovde sve bedno, jeftino, veštački, kako mu ni vazduh ne prija, ni mineralna voda ne prija, ni oblande, kako mu sve to miriše na neku sirotinju, kako mu to sluti na koleru... Rešio je da sledeće godine ide na odmor u Veneciju.” “Kako dekadentno. Neka mu je srećan put.” “Lazáre, ako smo gotovi sa večerom, da krenemo u šetnju? Popijemo malo mineralne vode?” “Disanje, i mineralna voda. Da vidite šta mi je sve lekar naredio da pijem... To je bilo u onom drvenom koferčetu. Kad bih stvarno popio sve te ubibol – medicine, pa preko toga i karlsbadsku vodu, naduo bi se kao luftbalon i eksplodirao.” “Lekari nemaju pojma. Pogledajte, recimo, onog gospodina: pošto je bolestan od sipnje, teraju ga da puši duvan pomešan sa tatulom i beladonom. Vidite, već nakon tri – četiri dima, oči mu se zastakle, prevuku kao nekom izmaglicom, i više ne vidi ništa i ne čuje nikog oko sebe. Ali, budan je. I ne kašlje.” “Nisam Vam rekao: video sam Franca, u Maiselovoj. Sad tamo stanuje. Mršav, bled, ali, uredan,

ispeglan, prosto mirišljav. Nismo imali mnogo vremena za razgovor, žurio je da vidi Freulein Bauer, kazao sam mu da sam čitao “Das Urteil” i “Der Heizer”, pohvalio sam pripovetke – a zaista su dobre, neobične – a on reče da sad radi na nečem novom, većem, na romanu – zapravo, da je još u januaru prestao da radi na njemu, ali da će uskoro nastaviti, da će to možda biti njegova najbolja knjiga...” “Kako će se zvati?” “Amerika. Čini se da sam malaksao od putovanja. Patite li od hladnih nogu? Ja do sad nikad nisam patio, a sad mi se stopala smrzavaju. Evo, imam tako vrele obraze, u isto vreme, to je neprijatno. Idemo do moje sobe, u koferu imam dve stotine komada najboljih ’Maria Mancini’ cigara, uzećemo po jednu, prošetati, zapravo... pao sam od umora, bolje je da legnem, laku noć.” Lazár ustade od stola, klimnu glavom i pođe ka svojoj sobi. Joachim ostade za stolom, gledajući za njim. DUŠAN GOJKOV (Beograd, 1965) prozni pisac, pjesnik, radiofonski redatelj, dramaturg. Osnivač i glavni i odgovorni urednik Balkanskog književnog glasnika. Bibliografija: Grand Hotel, kratke priče, bibliofilsko izdanje 1993, dva izdanja 1994, šest izdanja 2006; Slepi putnik, roman, tri izdanja 1994; Evropa pleše, radiofonski eseji, 1995, 1996; Fotografije glasova i Utuljena baština, dokumentarno-dramski radiofonski eseji, 1997; Une nuit (un jour) d’une vie, izabrani eseji, 1997; Passager clandestine, roman, 1998; Opšta mesta – jedan paraliterarni herbarijum, roman, 1998. Album fotografija 1991 – 1993., roman, 2003. Laka, crna zemlja, duodrama, (sa Zrinkom Dabelić), 2005. Pisanje po vodi, roman, (s Elfridom Matuč – Mahulja), 2006. Dobitnik nekoliko književnih nagrada. Zastupljen u mnogim antologijama, objavljivao u skoro svim književnim časopisima u regiji, kao i u brojnim časopisima u inozemstvu.

ATELIER FRITZ

MARINELA___ IMA LI M. PRAVO NA EUTANAZIJU?

Dan kada me vrag pretvorio u TV, glumeći mene Dolazi vrag. Ulazi u moj stan, iznajmljen, no svejedno. Ovdje živim ja. Naravno da mu ne trebaju ključevi, ne kuca, ne zvoni, prolazi kroz vrata kao da je od vjetra. Na stol baca vrećicu. Da baš hoću, mogla bih vidjeti što je unutra, ali ne zanima me. Sjeda ravno pred moje lice. Na nosu mi je, tako reći. - Makni se, vruće mi je – kažem. - Meni nije – uzvrati. - Smrdiš – kažem ja. - Nisi bacila smeće – odgovor, drznik, živcira me od prvog susreta, ni vrag da će mi dečko bit. - Svaka cura je vražja – i primjeti nježno i pretvori se u golubicu. Odnekud mi se u rukama stvori kukuruz. Vrag zoblje iz moje ruke. - Žena i muškarac bez glave trče – priča, ponovno izgleda kao, hmmm... čovjek. – Prolaze kroz zeleno, crveno, ljubičasto, vruće, i žute, vrtloge. Žena smoči glavu. Kada dođu do bijelog izvora svjetlosti, muškarcu niču ruke, noge sve. Skače. Zaplivaju vodom. Kao delfini.

Šutim, vidim hoće me navući na svoju igru, mak na konac, kurac, tako nekako. Otpijem gutljaj piva, postaje mi užasno zlo. - Vidim da si vježbala afirmacije. Šutim. - Vidim da si vježbala afirmacije – ponovi. - Kakve jebene af... – provokacija uspjela, želim urlati, vrijeđati, udarati, no jedva mucam, povraća mi se, trbuh mi raste kao da će se rasprsnuti. Iz usta mi polako, uporno izlazi žuta pjena. On se smije. Tijelo mu se trese. Izgleda glupo. - Vraga se smiješ – znam i ja zajebavat, iz usta mi izlazi zelena pjena, kosa mi se pretvara u pepeo. Odjednom mi postaje neizdrživo vruće, skidam svu odjeću i želim skočiti s balkona u more. Ispred mog stana nema mora i on to zna. Drži me za gležnjeve. Dobar je, stvara mi ventilator, radi mi frappe od banana, masira mi stopala, pere mi kosu koju nemam, kuha mi čaj od kamilice, trči na Sjeverni pol po led, vraća se rumen u licu. - Dobra si ti M. – kaže, bez tračka umora na licu – to ti je od piva.

- Od piva? – ponovim preko volje, ništa, osim znoja, ne curi iz mene. - Od piva mila, zlato, draga, baby. - Odi u tri kurca! – želim reći, ali iz usta mi izlazi crvena gusta slatka pjena. Izgleda kao krv. - Rekao sam ti nešto prošli put – ozbiljan je kao ravnatelj škole u kojoj ordinira serijski ubojica. - Prvi put te vidim, kretenu! – bijesna sam i hrabra kao anđeo kamikaza. Smije se tako iritantno da mi se uši premještaju i smještaju na guzicu. Izgledam kao neuspjeli klon slona. Urlam, aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa Čini mi se da je prošlo bar sto godina. Ako otvorim oči možda više nije tu. Žmirim, boli me kurac. Ne mislim nikad otvoriti oči. Umjesto mraka ispod mojih kapaka hrvaju se banane. To mora prestati. Zovem sudca. Nema nikog. Otvaram oči. - Rekao sam ti prošli put – ponavlja se kao retardirana papiga. - Glupane glupi – dopizdio mi je – rekao si mi prošli put da sam sveta djevica i da mi dojke mirišu kao rosno

106

cvijeće i stajski gnoj. Ne vjerujem ti ni riječi. Nestani. Šuti. Makni se od mene. Riječi iz mene teku prenormalno, nikad tako ne govorim, nižu se uvrede. U sve vjerujem kao u istinu i uz sve se na stropu pokazuju slike. Nakon tisućite uvrede pokazuje mi kadar. Dižem glavu, slika nema veze s mojim riječima. Zanijemim od ljepote, želim to pretvoriti u stihove, no ne mogu zatvoriti zaposlena usta. Proizvodim plavu pjenu koja se sa poda penje po zidovima. Ne može doseći strop. Oboje se smijemo. Meni zbilja nije dobro, ne želim se smijati i ne želim da je sve to istina. Plače mi se i hoću kući. Nemam pojma gdje bi to moglo biti. Želim zavrištati “ubij me”. - Normalna sam! !!!!! – vrištim, skačem i vrištim. Glas mi zvuči kao iz crtića, samu bih sebe zadavila kako sam iritantna. Baš kada mi se učinilo da su glasovi prestali izlaziti iz mene, čitava unutrašnjost tresla se od boli, gubila sam dah. Odjednom, iz mene je opet provalila pjena, ovog puta odmah se zgušnjavala i pretvarala u šarene bombone kojih sam se, dok sam bila mala, prejela do povraćanja. M&M. - Uvijek si imala slab želudac – govorio mi je hračak s prozora. - Koji me kurac mučiš.... – htjedoh reći, ali u tom trenutku dolazi spas za sve nas. Netko zvoni na vratima. Zatrčim se da ću otvoriti, ali ne mogu se pomaknuti s mjesta. Osjetim se zaista čudno. Kao da mi nestaje celulit. Ali to se ne dešava, nego moj posjetitelj odlazi i ja ga, htjela-nehtjela, oplakujem. Ne stignem ni promisliti o svojoj slobodi volje, on se brzo vraća, gušeći se od smijeha. Smijeh mu je tako zarazan da se i ja moram smijati, iako mu želim reći nešto ozbiljno. Smijeh mi zamire na ustima, iako ga još uvijek čujem kako odzvanja od mene. On pod rukom vodi komada. Muškarca. Zuji mi u glavi, čini mi se da se ne mogu kretati. Kao da mi iz očnih du-

plji izlijeću pčele. Ubrzo zaboravljam što sam vidjela. Želim progutati opor okus, ali ne mogu. Ni traga od pjene oko mene. Čudim se i nijema sam. Sve oko mene puno je slika i zvukova. Osjećam se kao TV. Oni razgovaraju, užasno pristojno, ali s vremena na vrijeme, kao usput i slučajno, pogledavaju prema meni. On izgleda zaista dobro. Opa... nekako je prebrzo skinuo majicu, dobra ramena, leđa, ožiljak, a i guza, prava muška, mala, mišićava, dlakava, skidaju se brzo, pohlepno, osjetim ljubomoru. Ona mi je malo mršava. Ne vidim joj grudi. Ni lice. Stalno mi okreće leđa, kao da namjerno izbjegava moj pogled. Na guzici kao da ima nekakve hijeroglife. Izgledaju kao zemljovid. Previše buljim, primijetit će me. Sram me. Osjećam se voajerski, ali ne mogu se okrenuti niti sklopiti oči, ne mogu ni locirati svoje oči, niti išta drugo, osjećam se izgubljeno koncentrirano. Samo uporno buljenje omogućava mi da mi glava, za koju ne znam gdje mi je, ipak nekako ostane normalno. To mi je jako važno. Da znam gdje sam. Tko sam. Svejedno se osjećam totalno dekoncentrirano prema sebi. Bolje da ne mislim. Žena ima lijepa leđa. Sviđa mi se kako se kreće, spušta na koljena, i napokon, radi to, hmmm...., onako kako bih ja da sam žena ili kako bih da sam muškarac pa da mi žena. Obuzima me nešto mekano. Tip mi se zaista sviđa, ne znam gdje bih ga smjestila, izgleda nestvarno, kao nemogući glumac pornofilmova, ili ne, to su ove brze slike u meni. Žena mi poznata, nekako neugodno, prilazi mi, gasi. Ima li M. pravo na eutanaziju? M. ima ruke. Ima noge. Ima guzicu. Glavu. Na glavi ima sve. Oko glave ima svijet. Svijet ima sve, ali ima i minus sve. Ako se sve zbroji, izgleda kao nula, a zapravo i je i nije.

Postoji M. Postoji svijet. M. ne vjeruje da postoji. Svijet je nula. M. zna da ne postoji. Zna da se može ugasiti ako želi. Tračak sumnje prilazi hrabro kao košulja. M. zaželi da postane nešto. Iako se ne osjeća da postoji, svejedno razmišlja da ako doživi penziju moglo bi joj biti lijepo. Kao onom starcu na prozoru, ako će imati sreće i oči za gledanje. I guzicu, da može na njoj sjediti. Rijetki su ljudi bez guzice. Valjda ona neće biti jedna od njih. M. se nada da ako bude imala sreće, možda će joj život prolaziti korakom uravnoteženog čovjeka. Neka apstrakcija visi u zraku. M. zaželi da postane nešto. Najprije bi htjela biti muškarac. To joj je blisko jer ih je nekoliko vidjela, a izgledaju slični njoj. Kad malo bolje razmisli uvidi da joj se povraća od pomisli biti muškarcem. Zašto? Nije važno. Zato jer kamen nema guzicu. Otprilike tako. Ili. Zato jer ga je beskrajno voljela. Tako se ne može reći. No, jebe se njoj što se može, a što ne može reći. Uglavnom, razmišljajući svim silama svog nepostojećeg uma dolazi do katastrofalnog zaključka. Riječi nemaju nikakav smisao. Neki mali da, ali to je neznatno. Ljudi su odvratni, užasno se precjenjuju svjesni da su gnjide. Najodvratniji među ljudima smatraju se najboljima. Najružnije žene smatraju se najljepšima. Najveći šupci smatraju se najmoćnijima. Svatko ima apsolutno pogrešno mišljenje o sebi. Nitko o ničemu nema pojma. Bezveze svi melju bez kraja i konca. Sva ljepota je privid i to shvaćanje nanosi bol. Sve nanosi bol ako se pogleda bez naočala. Možda je jedino zlo stvarno. Ono

107

PHOTO: STANKO ABADŽIĆ

budi. Odvratno je i moćno. Ljudi jedino kad su zli osjećaju se stvarnim. Dobrota je prekrhka. Zato je M. odlučila napisati smiješnu pjesmu, smijeh joj se nekako učinio stvarnim. U mom snu Sad plivaju ljudi Potopljeni i grubi Još uvijek znam Ljubim x2 Zatim je ponovno osjetila svu laž, svu bol i svu tugu. Ovo, naravno nije priča jer osoba o kojoj se radi zapravo ne postoji. Ups, pa to je moguće! Ali nema radnje! Pazi sad. Sunce sja. M. je izišla iz prekrasne udubine svog brloga ravno pred jureći kamion. Umalo ju je pregazio.

- Kravo glupa, što ne gledaš dok prelaziš cestu!!!!! – urlao je kamiondžija. Godinu poslije... Isti taj kamiondžija napravio joj je prvo dijete. Nije dobro prošlo. Premlatio ju je. Volio je. Mrzio je. Prošle su godine... Sunce više ne sja. M. traže radi ubojstva. Nerazjašnjene okolnosti bacaju slabo svjetlo na njen slučaj. Sve više kopni. Nalazi pokazuju da je zdrava kao dren. Osim njene sklonosti da jede mlade zdrave i žive ptičice, s njom je sve u redu. Nadajmo se da će tako i ostati. Bogohuljenje Grunenborg je rekao: “Dajte se saberite“. Fino ju je sastrugao. Brat mu je kupio novi namještaj. Potpuno nesposoban za život imao je sreće i

postao govno od čovjeka. I svijet se i dalje vrtio, vrtio, dok nije krepao. Amen. Nakon abortusa za Uskrs još ju je pojebo u guzicu. Koliko je sati. I zašto? Bog se ne želi miješat u slobodu volje, zato vrag kaže: “Izvrsno! Koliko mjesta za igru!“ Postane sladak kao keksi u mlijeku. Zar je zbilja Zar je zbilja dobro samo patnja, a sreća samo zlo? Zar zaista samo okrutni idioti pobjeđuju na ovom svijetu? Nemojte srat o slobodi i snazi misli – što je sa djecom onda? Što je sa djecom? Kako su ona dobila svoje loše živote, kako su dobila patnju, kako su dobila smrt? Snagom volje, nisu dovoljno meditirala? Nisu bila pozitivna? Sama su si kriva? Barlon Mrando je lijep, ali ona je prekrasna. Plakala je jer je bila ne-

108

shvaćena i ponižena. Ipak ga je ubila. To je samo film. Bog je rezigniran, apatičan i u depresiji. To ne znači da je bolestan, nego je samo tužan. Boli ga kurac. Ili pička. Može biti i da je već stoljećima mrtav, ko što veli Niče. Ubio se od muke i postao proklet. Sve otišlo u kurac. U kurac tvoj. Tvoj. Tvoj. Tvoj. Tvoj. Tvoj. Nemam kurac, pa ne može u moj. Eto, i loš snob kritičar pomaže istini. Onaj kojem je dobar pisac popušio kurac i o čemu ne smijem pričat.

pojavio se u odsjaju prozora. Sve ono što se poslije desilo ostavilo ga je bez riječi. Pobijediti sebe, pa nije ovo rat, ljudi, koji vam je kurac. Ona ga želi i bez tirkiznog ogrtača. Želi biti njegov doručak. On gleda crtani film. Calimero. On nema pojma što će ga sad snaći. Ona naglo odrasta i postane najjači pjetlić iz pjesme Tom Waitsa. Ako ga sad skuhaju u juhi, ona će zbilja popizdit. Život je kratak, jebo ga patak. Skočimiš se zahvaljuje, ali bolje mu je da pripazi. Stopit ćemo se. Treba prestat jest, pit i pušit i može se fino uštedit. Blago onom tko može zaspat.

Prelazak U Andaluziji ubijaju konje. Neke lažne isprike tjeraju velike tople oči u drugi svijet. Nasilje. Nasilje. Nasilje. Zlo pobjeđuje dobro. Takva tuga, kakva nepravda, gubi se smisao svega. Molim vas, učinite nešto, smilujte se. U Abesiniji pecaju ribe. Zapravo piju pivo, bježe iz jednog života u drugi. Možda su dobri, možda su loši. Zemlja koju vidimo jača je od one koju ne vidimo. No boli ljude kurac za to. Dok je još bila živa coca-colu je pila iz staklene boce. Žene-gitare, kruške, tako si putena. Ako se proslavi poslije smrti ubit će se. Veliki Alkoličar je rekao: „ Kad nešto jako želiš sve se uroti protiv tebe da to ne uspiješ.“ Naruči dva sivska zlatnika, sanjaj da letiš. Nikad, nikad ne hodaj u tuđim cipelama, a pogotovo ne pleši. Uvid. Stavila je sanduk na ovu bananu, jedva je dočekala da zecomiš, golubsvetac i muhaslon posegnu za svojim oslobođenjem, te da unutrašnje zadovoljstvo i samopuzdanje ostvare životnu snagu. Rugajte se, rugajte, ko vas jebe. Baš dok je čekao da dođe dobra vila, pozvoni na vrata i riješi sve probleme, onaj kojeg nije očekivao

Jadnici Ujutro me na kuhinjskom stolu čekala bubamara. Kažu da i one izumiru, a ljudi viču nismo krivi nismo krivi. Da bar viču. Boli ljude kurac. Golubovi su se pokakali pol metra. Ljudi mrze golubove. Svi mi govore da sam debil. Ni meni ni mačku nije bilo ništa. Lakše je čistit golublja govna nego ljudski grijeh, pardon, drek. Ionako su najebali i pogazio ih je auto. Ili im je netko pucao u krila. Mali ljudski vragovi, potomci velikog ljudskog dreka. Naravno da vjerujem u raj za golubove, u raj za bubamare, u raj za sve neljudske životinje, prirodno dobre. Svi mi kažu da sam luda. Pa neka. Bilo bi me sram da sam normalna u ovom svijetu. Vrućina u gradu. Preživjeti ljeto ispod crne deke. Ljudi smrde, viču, nadrkani su, napeti, ljuti i misle da su u pravu. Ne znaju u čemu u pravu, ali skužili su da agresija pomaže, trenutno, ha, ha, ha, ha, ha. Puni frustracija koje nikad neće priznat, a jadni, jadni, jadni. Ni Tito im ne bi mogo pomoć, ko ih jebe. Nitko. Pa u tome i je problem. Da više drkaju

bili bi sretniji, to je lijepo primijetila Božica, moja. Naravno, to neki ljudi, nisu svi ljudi takvi. Neki čekaju crkavicu za koju rade, izmučeni, gaze ih gaze, gaze, gaze, i još to nije dovoljno, nego im i sole pamet, i jebu ih jebu ih jebu, zato izmučeni i ne moraju drkat, ionako im na kraju uzmu snagu i za disanje. A kad ih dovoljno izjebu, onda im daju otkaz, više nisu nizašto. Nema para, nema muzike, tak nekak. No i zombiji znaju plesat, al nećemo to reći, a da i velimo kao da bi skužili. Zlo je tak glupo. Što god napravi, uvijek izađe na nešto dobro. Ne uvijek u ovom svijetu, ali nije to jedini od svih svijetova, u tome se slažu i izjebani i nepojebani, znanstvenici. Na planeti krumpira. Koja za mjesec ima glavicu luka. A po danu sja paprika, paradajz i patlidžan. Miševi imaju svoj mjesec od sira, a alkoholičari more piva. Nezaštićeni i prividno slabi imaju krila, a djeca su Vrhovni anđeli. Čitava obitelj pati, a on jedini misli da je u pravu. To je najgore, što takva gamad misli da je dobra, no uvijek je bilo tak i nigdar ne bu da ne bu tak. Ni bilo. Ni bilo. Opravdanja i laži. Zažmiri. U životu neću imat i ne znam što će ostat na podu na placu. Možda mrkva, možda krumpir, a možda zlato. Moram pod hitno zašutit. Marinela, spisateljica, rođena 11. prosinca 1971. u Zagrebu. Diplomirala filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Neke njezine priče prevedene su na njemački i talijanski jezik. Objavljene knjige: - Lift bez kabine, priče, Meandar, Zagreb 1996. - Pušite li?, priče, Meandar, Zagreb, 2002. - Ne želim ti ugodan dan, poezija, Meandarmedia, Zagreb 2011.

POEZIJA U DVORIŠTU

RAZLIČITI GLASOVI JEDINSTVENOG UŽITKA ČITANJA I PISANJA___

oezija u dvorištu odvija se svakog drugog utorka u mjesecu, kad Branko Čegec i Miroslav Mićanović, uz potporu Hannah i Matije Belković, prizivaju i stvaraju s gostom pjesnikom ono što je naznačeno i radnim podnaslovom programa: jedinstveni užitak čitanja i pisanja! Pozvani su, čitaju i razgovara se s pjesnicima različitih generacija, poetika, drukčijih životnih iskustava, s autorima čija je prisutnost u prostoru suvremene hrvatske književnosti nejednaka, čija je odustnost ništa manje znakovita... Razgovara se o onome što je izazvano njihovom poezijom, o onome što je prešućeno ili zaboravljeno, nerijetko i o onome što je dobilo svoj povod u dvorištu poezije, prisutnošću nove publike ili, jednostavno, pjesnikovim čitanjem vlastite poezije i neizbježnim (vječnim) pitanjima o procesu, vrenju i smislu onoga što se radi, misli i piše... Zajednički nazivnik tih različitih (autorskih, pjesničkih) glasova jest želja da se “poezijom u dvorištu” dođe do jedinstvenog i, nerijetko, zaboravljenog užitka. Prisutna publika, čitatelji i ljubitelji poeziji, oni koji poeziju

žele pisati, koji se njom bave, ili se ona bavi njima i dotiče ih, bili su pažljivi i radoznali sudionici onoga što su, dosada, čitali i govorili: Krešimir Bagić, Nikola Petković, Branko Maleš, Sibila Petlevski, Ivan Herceg, Ivan Rogić Nehajev, Zvonko Maković i Vesna Biga, ili što ćemo čuti od Marija Suška i drugih ubuduće zvanih pjesnika. * Program Poezija u dvorištu otvaranje je novoga mjesta govorenja o poeziji, njezinu čitanju i slušanju, traženje mjesta za naše pojedinačno sudjelovanju u onome što pripada, ili bi trebalo biti dio zajedničkog iskustva – užitak teksta! Izbor pjesnika i pjesama za program Poezija u dvorištu nije rađen antologijski, ili još manje da bi, približavajući se publici (svojim sadašnjim i budućim čitateljima) – bio ulaznica za vječnost. Naprotiv, želja je biti u “zoni živoga”, u nepredvidivom prostoru poezije (jezika) koji preživljava vrijeme između nade i trošenja. Vjerujemo da je niz dobrih i različitih prilika za sadašnje čitanje poezije, upravo zato što nas različite prakse nagovaraju na sve drugo, na sve izvan našega disanja i naših misli,

izvan mašte i našega tijela. Pravac i traženje poezije, sasvim sigurno, na drugoj je strani od znakova koji upućuje na izloge i diskonte za potrošače, na banalnost i razmjenu u, nerijetko jeftinoj, svakodnevici. Međutim, poteškoća jest da pjesništvo, usprkos upućenosti na traženje i uspostavu vlastitog (pojedinačnog) glasa, živi u svojoj posebnosti, jedinstvenosti i od glasova koji ga okružuju, s kojima dijeli zajednički zrak, osjećaj ljepote i prolaznosti vlastitog života. Zaustavimo se na ovom mjestu, jer nerijetko je lakše govoriti što sve poezija nije nego što ona jest – dok zajedno govorimo, čitamo i slušamo “poeziju u dvorištu”. Dobrodošli! Vrijeme i mjesto održavanja Caffe u dvorištu, J. Žerjevića 7/II Drugi (ili treći) utorak u mjesecu. Voditelji i redakcija programa Branko Čegec, branko.cegec@meandar.hr Miroslav Mićanović, miroslav.micanovic@gmail.com Matija Belković, udvoristucafe@gmail.com

110

KREŠIMIR BAGIĆ

Bagićeva poezija bila je sjajan početak programa Poezija u dvorištu

I kolege s Filozofskog pomno su pratile čitanje

Miloš Đurđević, Boris Gregorić, Andrijana Škunca, Gordana Benić i Ana Bagić

NIKOLA PETKOVIĆ

Petkovićeva poezija za čitanje i slušanje

Petkovićev “bis”

111

112

BRANKO MALEŠ

Pjesnici i čitatelji s jednakim su užitkom pratili Malešovo čitanje

Što je danas Tekst? Praksa laži ili Vertigo?

O poeziji se mora razgovarati

SIBILA PETLEVSKI

Ozbiljni odgovori na ozbiljna pitanja

Sibilino je čitanje poseban užitak IVAN HERCEG

Pjesnik kojega publika slijedi

113

114

Malo o poeziji, malo o New Yorku

Je li to posljednje pitanje? IVAN ROGIĆ NEHAJEV

O imenima, ženama i drugom...

115

Esej kao odgovor ZVONKO MAKOVIĆ

Dvorište u novom izdanju: žuti kauč i pjesnik “u sendviču”

Veliki predjeli, kratke sjene

116

VESNA BIGA

Kako vlastitim tekstom dotaknuti sve dvostrukosti naših života?

Nedostaje nam dijaloga o stvarima važnim za književnost

A toliko si toga nismo uspjeli reći...