Issuu on Google+


editorial

Maglaj, baby!

Č

itatelj časopisa za knjigu može si postaviti pitanje koliko je neka tema literarna, bez obzira na sve relativizacije koje su se dogodile tijekom, uglavnom, prošloga stoljeća. Na to je pitanje, također, moguće ponuditi barem nekoliko odgovora, od kojih će mnogi, vjerojatno, izgledati neuvjerljivo, što ne mora značiti da su pogrešni. Tako je i s tematom ovoga broja: u kakvoj je relaciji urušavanje gradskih jezgri, ukidanje njihova sadržaja, i sudbina knjige u fazi siljenja na promjenu medija kao da je to pitanje odgode apokalipse, u najmanju ruku. Naravno, svako pitanje barem donekle sadrži i odgovor, pa niti ovo nije iznimka. Ukidanje kulturološkog konteksta koji je knjigu činio potrebnom i njezin smisao čini barem diskutabilnim, ako ne i suvišnim. Knjiga je predmet koji se nosi sa sobom, čita za kavanskim stolom, razgledava u društvu, posuđuje prijateljima, krade s knjižarskih polica... Njezina e-inačica gotovo sve od spomenutog čini besmislenim. Čak i krađu, koja je, naravno, moguća, ali je u svojoj biti tragikomična. Možeš ukrasti napravu, koja je uvijek ili više ili manje od onoga što želiš ukrasti. Da, može se ukrasti i sadržaj no – je li knjiga samo sadržaj? Na-

ravno da će nas robovlasnik uvjeriti kako je to upravo tako, naravno da će preparirati generacije kojima će knjiga izgledati, otprilike, kao nama Baščanska ploča ili murali iz Altamire, naravno da više nikome neće biti bitno nijedno obilježje koje je klasičnu knjigu činilo knjigom, naravno da će nam nastojati ponovno otkrivati sve te i neke nove, potencijalne dimenzije tako da nam ih prodaju u velikim, šupljim kutijama iz kojih će iskakati sve manji čipovi, sav hardver i softver dragovoljnog ropstva, zakrabuljen u prezir prema starom, prema opipljivom, prema flekicama na papiru i bibliotečnoj prašini. Vidite, naravno, zašto mislim da je proces ubijanja urbanističke strategije gradova poprilično blizak sudbini klasične knjige u aktualnom vremenu. Kapital koji dirigira našim socijalnim životom svoju razvojnu strategiju u nestabilnim vremenima pokušava (marketinški) zakamuflirati u velike brojke, velike prostore, labirinte, klišejizirane, unificirane hangare za opsjenu pretrpanošću. To je “čarolija” našeg vremena: najbolje ćeš zamagliti ako zatrpaš! Uostalom, znamo to i iz pučke tradicije: od šume se ne vidi stablo... Mali gradski dućani, obrtničke radionice, prostrane, svijetle kavane visokih stropova, oaze restoranskih vrtova u

sjenovitim dvorištima gradskog središta, knjižare velikih izloga na najvitalnijim točkama: sve to pripada gradskoj strukturi koja pokazuje. Ne zamagljuje! Vlasnici kapitala, vladari naših života u nekoliko aktualnih i nekoliko sljedećih generacija, vješto su ubacili svoje muholovke u koruptivno leglo i lako osigurali premještanje fokusa na periferiju, zamjenu logike grada, e da bi iscrpljujući maratonci vikend i inih shoppinga pokleknuli upravo na njihovom polju, u njihovom pretrpanom hangaru s neonkama koje svakom smeću omogućuju glamour i sjaj: svim materijalima, svim bojama, svim cijenama... Koliko energije “u ništa”? Koliko mogućnosti da bezvrijednost novca još više obezvrijedimo? Ili, možda, prije svega toga, mogućnosti obezvrjeđivanja vlastita života samo zato što smo šutke pristali na ukidanje alternative: privatne, javne, financijske, urbanističke, političke... Mi možda danas jesmo bijesni na sve što se oko nas i s nama događa, no znamo li prema kome bismo taj bijes trebali usmjeriti? Možda ne bismo trebali tražiti daleko? Počnimo, naprimjer, od sebe... Branko Čegec


časopis za knjigu____ godina VIII 1-2 / 2011 ____

1/2 UREĐUJU____

Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Vanda Mikšić, Tanja Radović, Ivana Sajko, Darija Žilić

Godišnja pretplata za inozemstvo____

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK____

40 € / 60 $ na račun Centra za knjigu IBAN: HR1024840081105527308, S.W.I.F.T: RZBHHR2X ili na račun distributera MEANDARMEDIA IBAN: HR2524840081103030831, S.W.I.F.T: RZBHHR2X Raiffeisen banka

DESIGN____

Godišnja pretplata za PDF izdanje____ (dostupno od 2011)

Branko Čegec Bestias

LAYOUT____

MEANDARMEDIA

NAKLADNIK____

Centar za knjigu, Zagreb, Nova ves 5 Redakcija: Petrinjska 51 e-mail: tema@czk.hr, czk@czk.hr tel: +385 1 481 3022 fax: +385 1 481 3323

TISAK____

Kikagraf Zagreb Printed in Croatia 2011

Cijena____

Dvobroj 70 kn

Godišnja pretplata____ (6 brojeva/ 4 sveska) Za pojedince 200 kn Za pravne osobe 240 kn Uplate na račun Centra za knjigu 2500009-1101065277 Hypo Alpe-Adria-Bank ili 2484008-1105527308 Raiffeisen banka s naznakom: Godišnja pretplata na časopis TEMA

Za pojedince 80 kn Za pravne osobe 120 kn Za inozemstvo 20 € / 30 $

C JE NI K OGLA SN OG PRO S TORA ____ Zadnja stranica korica____ 6.000,00 kn Unutarnja stranica korica (1/1 u boji)____ 3.500,00 kn Unutarnje stranice (1/1 crno-bijela)____ 2.000,00 kn Unutarnje stranice (1/2 crno-bijela)____ 1.200,00 kn Unutarnje stranice (1/4 crno-bijela)____ 700,00 kn N OVO! Nakladnicima i knjižarama odobravamo 40% popusta na navedene cijene. Dizajn stranice oglasnog prostora naplaćujemo dodatnih 20%. Dizajn oglasa poslati najkasnije 15 dana prije izlaska časopisa. Godišnja pretplata na oglasni prostor časopisa omogućuje 50% popusta za uplate iznad 10.000 kn. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za kulturu Grada Zagreba. ISSN 1334-6466


SADRŽAJ 1_EDITORIAL____ 4_INTERVJU____ 14_PORTRET____ 43_TEMA____ 44_ 50_ 56_ 59_ 67_ 75_ 80_ 85_ 87_ 92_ 97_ 106_ 109_ 112_ 115_ 118_(P)OGLEDI____ 120_ 122_ 125_ 133_ATELIER FRITZ____ 145_INTERVJU____ 149_ATELIER FRITZ____ 156_(P)OGLED____ 160_ATELIER FRITZ____ 165_ IZDANJA____ 168_ 171_ 174_

Branko Čegec: Maglay, baby! Nikica Petković: Nema zdravog književnog života bez činjenice zdravog društva, razgovarao Branko Čegec Olga Tokarczuk: Zimnica za život (za lošu probavu), Glicinija, Odra, Lutrija, Provedi plug svoj preko kostiju umrlih, Dvanaest sličica iz Wałbrzycha, Nowe Rude i okolice, Prst koji ukazuje na mjesec PONIŠTENI GRADOVI Feđa Vukić: Što se dogodilo u (tranzicijskom) gradu? Daniela Angelina Jelinčić: Nostalgija ubija grad Vojislav Mataga: Razgrađivanje grada Ludwig Bauer: Grad naš svagdašnji – pojas za spašavanje koji tone Alojz Majetić: Gradogradnja, vodogradnja, opnogradnja Tanja Radović: Fantomski potres Boris Beck: Šoping-centar kao zavičaj Ivica Kiš: Prijetvorba, fotoesej Urša Raukar: Ministarstvo hrvatske šutnje Darija Žilić: Grad Alida Bremer: Učiti od Lorenzettija (fragmenti) Mirta Bijuković Maršić: U potrazi za centrom stigli smo na rub Sanja Zagorščak: Urban!? Ivana Gložić: Grafiti kao predznak drugosti Maja Davidović: Secesija u Osijeku – breme ili brand? Franciska Ćurković-Major: U traganju za izgubljenim vremenom, na fotografijama Alione Frankl Viktorija Šantić: Aliona Frankl: Múltidéző mesterségek (Zanati koji zazivaju prošlost) Aliona Frankl: Fotografiram radne dane majstora i obrtnika, razgovarala Mirta Maltar Sedam eseja o fotografiji Skandinavke: Četiri švedska pjesnika (Eva Ström, Arne Johnsson, Ulf Eriksson, Kristian Lundberg, priredio preveo Refik Ličina) Mani Gotovac: Teatar mi je povremeno zamjena za život, razgovarao Srđan Sandić Mali izbor iz rumunjske lirike (Mihai Eminescu, George Topârceanu, Lucian Blaga, Nichita Stănescu, Marin Sorescu, Ana Blandiana, Mircea Dinescu, Mircea Cărtărescu, priredio i preveo Goran Čolakhodžić) Maja Profaca: Životinja koja govori Srđan Sandić: (Ne)dostupnost Jagna Pogačnik: Pjesnikov Berlin Katarina Brajdić: Nepripitomljivo obilje antieseja Jagna Pogačnik: O pojedincu na impresivnoj podlozi nekih dionica slovenske i europske prošlosti Srđan Sandić: U ime zdravlja. O zadnjim u Hrvatskoj objavljenim knjigama Marguerite Duras i Hervé Guiberta


Intervju

NIKICA Petković___

Nema zdravog književnog života bez činjenice zdravog društva razgovarao branko čegec

T

ema: Nedavni izbor za predsjednika Hrvatskoga društva pisaca otvorio je polje s kojim se dosad nisi morao izravno baviti: riječ je, naime, o javnom angažmanu u prostoru sociokulturnog statusa pisca, prilično bolnoj temi aktualnoga književnog života. Što namjeravaš? Koji su prioriteti? Na koji ćeš ih način pokušati rješavati? Nikola Petković: Dopada mi se formulacija “nisi morao”, jer za razliku od “nisi htio”, i/ili “nisi trebao”, predmnijeva barem trpni imperativ hvatanja ukoštac s nečim. Iako rubno osjećam nelagodu ponovljeno puta postavljajući radnu pretpostavku same odluke da se angažiram kao reaktivnu, reći ću da sam, nakon skoro dvije godine razmišljanja, prihvatio prijedlog Jagne Pogačnik i Jadranke Pintarić da se kandidiram za predsjednika. Njima su se ubrzo pridružili ljudi koje izuzetno

cijenim i do čijih mišljenja mi je itakako stalo. Tužno je da smo aktivni u vremenu u kojemu je koncept bezinteresnog angažmana kulturna i “geopolitička” nepoznanica. Svi imaju neku agendu. Malotko ili nitko spreman se angažirati oko bilo čega u čemu ne vidi osobnu korist. Vrijednosti su potpuno degradirane, pošemerene, tako da spomen na nešto što postoji, ili bi trebalo zapostojati kao objektivna činjenica rada za opće dobro izaziva sumnjičavost, nevjericu i podsmijeh.

Evo primjera vremena bez vrijednosti. Čitam nekidan novine i vidim kako su “osnom projekcijom” ideja i koncepata podijelili stranicu. Govori se o konkretnim koracima koje moramo/moraju za nas poduzeti ne bismo li izašli iz krize. S lijeve strane o tomu govori guverner Rohatinski, a s desne strane stranice o istome priča premijerka Kosor. Pa to je strašno: da se glas struke poistovjećuje s jekom jedne izraubane politike. Bez obzira radi li se o Kosor ili bilo kom drugom političaru koji već

Otkud novini pamet da struci, bez obzira na ime, suprotstavlja politiku, bez obzira na ime? Kod nas je, nažalost, sve normalno. Taj kaos kontekst je i mojega djelovanja. Ono je, smijte se, bezinteresno. Radi se o djelovanju iz dužnosti. Ma, tužno je da se o tomu uopće moram na ovaj i ovakav, opet reaktivan, način izjašnjavati.


5

jest prepoznavanje kategorije “pisac” unutar umjetničkih zvanja nacionalne akademske zajednice. Započeli smo s osmišljavanjem programa rezidencijalnih kuća za pisce u Hrvatskoj, osnivanjem ogranaka i programima dugoročnije razmjene pisaca i spisateljica.

photo : egon hreljanović

Kako ću sve rješavati? Radom. Zasada izvrsno komuniciramo i kolegice i kolege iz HDP-a preuzimaju dijelove poslova na sebe, tako da funkcioniramo kao tim. Svatko od članova Upravnog odbora koji se želi prihvatiti posla to može i to čini, jer svjesni smo da jedan čovjek, bio on predsjednik, tajnik, higijeničar... sam ne može učiniti apsolutno ništa.

četvrt stoljeća, nevoljan, nespreman za problem, cijedi ovu zemlju prema njoj se ponašajući kao da nije njegova ili kao da je u potpunosti i samo njegova. Zapravo, najmanje se tu radi o Kosor. Radi se o glibu. I njoj je, bez obzira na motive, trebalo hrabrosti da pristane naslijediti ono što je iza sebe ostavio njezin prethodnik i njegova kamarila koje se do dandanas premijerka ne rješava. Radi se o sindromu. Ali to nije sve, kako bi rekli današnji moguli. Otkud novini pamet da struci, bez obzira na ime, suprotstav-

lja politiku, bez obzira na ime? Kod nas je, nažalost, sve normalno. Taj kaos kontekst je i mojega djelovanja. Ono je, smijte se, bezinteresno. Radi se o djelovanju iz dužnosti. Ma, tužno je da se o tomu uopće moram na ovaj i ovakav, opet reaktivan, način izjašnjavati. Opširno sam izložio svoje ideje u prijedlogu programa mojega mandata kao predsjednika HDP-a. Uključio sam već postojeće ideje i sugestije, kao onu Roberta Perišića o stimulaciji za pisce. Ono na čemu zasada inzistiram da se prvo ostvari

Kad sam preuzimao dužnost, rekao sam da ću osluškivati članstvo i da ću razmotriti ideje koje od članstva dolaze. Zasada je do mene doprla jedva jedna. Ja to nisam rekao da bi rečeno ostalo na razini kurtoazije i prigodničarstva. Stvarno sam to mislio, tako da bi bilo dobro da se komunikacija uspostavi, jer Upravni odbor ima premalo članova, a ovi previše posla i mimo ovog kojeg obavljaju volonterski, tako da je svaka pomoć članstva dobrodošla. Ovo, naravno, nije kritika. Ovo je, kao i ono s guvernerom i premijerkom, dijagnoza. Tema: Kako ti vidiš ulogu asocijacije pisaca u aktualnom vremenu? Petković: Što se razmjene ideja “na van” tiče, kao korektiv društvu. Što se same asocijacije tiče, onako “iznutra” kao prostor za protok i razmjenu ideja. Što se pak odnosa s članstvom tiče, negdje između strukovne udruge koja štiti i promiče cehovske i kreativne interese pisaca, ali i kao neki oblik sindikata koji će štititi dostojanstvo struke i “goli


6

život” članova kojima je potrebna asistencija. Tema: Zašto se pisci ne bave književnim pitanjima? Je li književnost, poput mnogih drugih područja, samo još jedno zapušteno polje, kakva je i cijela zemlja, zato što je pisce prestalo zanimati pisanje, što oni više ne stvaraju poetike nego komercijalne projekcije? Zašto pisci polemiziraju oko ustaša i četnika, Draže Mihailovića i Pavelića, a ne postavljaju pitanja o potencijalima i dometima književnoga teksta? Je li književnost ponovno izbanalizirana na razinu prenošenja nekakve poruke i po čemu se, ako je tako, razlikuje od novinarstva?

dekretom izbrisane, a nove još nisu zaživjele. Za razliku od “prelaznog perioda” kojim su nam kao adolescentima, momcima i djevojkama, gužvajući nam mozak, punili glave u socijalizmu, sad zaista živimo trajni prijelazni period. Ta famozna tranzicija, bojim se, ako se stvari ne promijene radikalno, uginut će kad zadnji od nas rođenih prije devedesetih umre. Sociolozi, kulturolozi i neki filozofi koji se bave političkim znanostima govorit će, s pravom, čini mi se, o anomiji. Književnici koji se nisu ukrcali u vlak profita, o apatiji. Lamentirat će o svijetu koji se, prigrlivši literalnost, doslovnost, odrekao literarnosti. Eksplikacija, elaboracija, argumentacija... ustuknule su ostavivši brisan prostor na

Književnik s literarnim ambicijama koji bi se nedajbože bavio autorefleksijom pažnju javnosti jedino može izazvati ukoliko počini ritualno samoubojstvo na Manduševcu. Petković: Mislim da ovo pitanje u sebi namjerno sadrži logički problem koji pozitivno provocira. Točnije, temelji se na dijelu pogreške koju nazivamo pars pro toto, ono, kada se, praktički govoreći, sudeći o dijelu cjeline prosuđuje sama cjelina. Ako je “cijela zemlja zapušteno polje” tada, ako zemlju ne napuštamo, nema polja van tog polja koje nije zapušteno, pa tako i književnost. Ali, ne radi se o pogrešci u pitanju: radi se, opet, o dijagnostici društva u kojemu su sve vrijednosti poremećene i u kojemu smo svi uhvaćeni u ljepljivu paučinu neprepoznavanja, nelociranja, nereflektiranja problema koji nije jedan. Živimo u društvu u kojemu su stare vrijednosti

kojemu se uglavnom ucrtavaju prečaci i kratice. Književnik s literarnim ambicijama koji bi se nedajbože bavio autorefleksijom, pažnju javnosti jedino može izazvati ukoliko počini ritualno samoubojstvo na Manduševcu. Čak i ono stablo Branka Miljkovića previše je na periferiji da bi se netko njime, da se nedajbože koja grana i povije, danas bavio. No, ovo je, a sve u želji da se ne udalji od strukture pitanja, namjerno odveć generalno i mislim da u vremenu u kojemu se sve parcijalizira i specijalizira i o ovim temama treba govoriti u segmentima od kojih svaki, barem što se književne proizvodnje tiče, predstavlja, ako ne sam sebe, onda ono na što u umjet-

ničkom tekstu bilo izravno, bilo posredno upućuje. Kod nas ima izrazito dobrih spisateljica i pisaca. Sud o njima, bez obzira na poziv, kompetenciju, obrazovanje... onoga tko prosuđuje, uvijek je u velikoj mjeri osoban. Oko primatelja itekako je važno. Nada Gašić, Damir Karakaš, Vlado Bulić, Olja Savičević, Tatjana Gromača... moje su najdraže autorice i autori. Naravno, ima ih još, ali ovi su oni na koje prve pomislim kad mislim o beskompromisnim autorima koji nisu skloni redukciji, koji ne svode književnost na medij za prenošenje poruka. Potonje se nekad zvalo socrealizmom, a iskarikirana radna definicija umjetnosti upućivala je na to da je ova “subjektivni odraz objektivne stvarnosti...” ili tako nekako. Pa tako je i sada, samo bez kišobrana socijalizma kao tornja s kojega se “vidi” ta famozna optimalna projekcija u budućnost. Sad zrcalimo tranziciju, nacionalfeudalizam kojemu onako parohijalno-globalistički tepamo časteći ga sintagmom neoliberalni kapitalizam. Ali i onda i sada, bilo je autora i teoretičara koji su se i koji se na tragu, recimo dijela ruske avangarde i formalizma, zalažu za autonomiju umjetničkog djela. Djelo kao artefakt, pa makar se radilo i o otvorenom djelu, a ne kao ideologizirani i/ ili merkantilizirani medij za prenošenje poruka. Zašto pisci polemiziraju o 3D Draži? Ukoliko želite odgovor iz prve ruke, to pitajte njih. Bez obzira na razinu osobnog, a nje nažalost uvijek ima, kao i na onu tržišnu – vrata koje otvara skandal sviju vrsta, ono što zabrinjava kod takvih arheološkosado-mazo polemika je jedna unaprijed riješena kulturalna jednadžba bez nepoznanica. Kopanje po ne-


čem što u svojoj knjizi o postkolonijalizmu i postkomunizmu iz 2002. nazivam lošom autentičnošću koja je nadomjestak na izostanak predstavljanja, nažalost ukazuje na gubitničku formulu prema kojoj smo, kao kultura i kao njezini sudionici, uvjereni da je ključ naše budućnosti u našoj prošlosti. Znam, ponavljam se, ali ponavljali su i pozive upomoć s Titanica pa se ovaj svejedno potopio i živi kao uspomena i upozorenje na ono što Ameri zovu false advertising. Jer, baš kao i kod potopljenih zemalja bilo Balkana, bilo Srednje, Južne, Jugoistočne Europe... ostaje otvoreno pitanje tko je koga iznevjerio: posada brod ili brod posadu? Za brod kojeg ovdje koristim kao alegoriju države, kod nas se uvijek, bez obzira na ideološki predznak, kaže da je, kao, recimo, Jugoslavija nepotopiv ili da je neki oblik pronađene Atlantide poput Hrvatske koja se prije tisuću godina, ne svojom krivicom, naravno, potopila, da bi je nakon milenija hibernacije, s dna mora, izvukli njezini spasitelji. Oba mita zasnovana su na obmani i propagandi. Jedan pretpostavlja kraj povijesti (Jugoslavija) a drugi njezin kontinuitet (Hrvatska). Niti od jednoga narod nema koristi. A i pisci su dio naroda, nisu li? Znaš, pomalo živcira to precjenjivanje intelekta pisaca. Pa nas kao i kirurga, kao i električara, kao i svodnika... ima i pametnih i manje pametnih. Nepravedno je od nas očekivati previše. I oni se uvlače u bespotrebne polemike sadržaj kojih, ponavljam SOS, uvjeren da je ključ naše budućnosti u našoj prošlosti, tavori u trajnom prezentu na putu u prošli futur. Ovo kod nas, nažalost, nisu gramatičke nego egzistencijalne kategorije.

photo : egon hreljanović

7

Tema: Kakva je uloga obrazovnog sustava u stvaranju čitatelja? Tko danas čita književnost (namjerno ne govorim o knjigama)? Petković: Ogromna. Pogotovo u vremenima u kojima nestaje kultura (dobre knjige). Teško je pozitivno odgovoriti na pitanje tko danas čita književnost, jer nema neke evidencije. Mogu nabadati, improvizirati, zbijati glupe šale, gluparenje je kod nas posao dijela saborskih zastupnika, dijela vijećnika lokalnih samouprava, nekih gradonačelnika, a ne bi trebao biti posao predsjednika HDP-a. Lakše bi mi bilo odgovoriti na pitanje koliko ljudi u Primorskogoranskoj županiji daje krv, jer o tomu postoji evidencija. A, bilo bi dobro da prije nego što započnemo razgovor o tomu tko čita književnost, odredimo na što točno mislimo kad kažemo književnost. Je li to Vladan Desnica, Nada Gašić, je li to sad u nas s pravom izvikani Franzen, je li to Coelho od kojega nitko neće dobiti žulj na mozgu, i je li to Nives Celzius? Ili je to sve ovdje nabrojeno!?

Obrazovni sustav. Čujte, kad vidite da se velik dio lektire za osnovne i srednje škole nije promijenio od dana kad sam ja bio klinac i gubio se u šumi slova nacionalne literature s prelaska 20. na 19. stoljeće, čudo je da djeca 21. stoljeća, nakon takve arhaične intelektualne i estetske “preventivne katarze” uopće ikad više otvore knjigu. A nije da djeca ne pitaju. Na nekoliko gostovanja u osnovnim i srednjim školama, govoreći i čitajući im neke suvremene tekstove, mladići i djevojke pitali su me zašto toga nema u lektiri? Nisam ih htio opterećivati s odgovorima koje ionako samo iz iskustva mogu improvizirati. Čujem da su honorari za te lektire dosta dobri. Je li to istina? Tema: Kakva je, po tebi, uloga medija? Petković: Da objektivno izvještavaju javnost. Da poštuju pravila i etiku struke. Da dijele žutilo od kvalitetnog novinarstva. Da ne budu pristrani. Da bespogovorno ne budu u vlasništvu bezlične i amorfne Tvrtke koja ih melje stvarajući iluziju njihove slobode. Da budu kritički. Da ne vrše umorstva osobnosti po narudžbi njihovih vlasnika kojih i nema toliko puno. Da provjeravaju podatke koje javno predstavljaju. Primjetit ćete, govorim uglavnom o tradicionalnim medijima. Oni su, po mojemu sudu, u velikoj mjeri u vazalnom odnosu s našim nacionalfeudalcima. Tema: Kao kolumnist-kritičar poezije u dnevnim novinama sigurno znaš tko danas čita poeziju i na kojem mediju? Kakva je, po tebi, suvremena produkcija poezije? Kako vidiš njezino mjesto u


8

Nada Gašić, Damir Karakaš, Vlado Bulić, Olja Savičević, Tatjana Gromača... moje su najdraže autorice i autori. Naravno, ima ih još, ali ovi su oni na koje prve pomislim kad mislim o beskompromisnim autorima koji nisu skloni redukciji, koji ne svode književnost na medij za prenošenje poruka. kontekstu koji potpuno istiskuje nešto što bismo priručno mogli nazvati „drugim planom“, nešto što poezija, pa i umjetnost općenito, ako baš inzistiramo, podrazumijeva, a posvemašnja težnja za brzim prijenosom (informacija, poruka, svakovrsnih dajđestiranih sadržaja…) posredovanjem različitih tehnoloških pomagala u potpunosti zanemaruje? Petković: Suvremena produkcija poezije je, u najmanju ruku, suvremena. Ima dobrih i loših knjiga. Ono što je specifikum moje kolumne/kritike u Novom listu, jest meandriranje kroz prostore koje zahtijeva struka kritike za čiju praksu je potrebno ne se bitno udaljiti od kategorijalnog aparata teorije i interpretacije, ali i ne zanemariti činjenicu da kritika izlazi u dnevnim novinama. Potonje s punim opravdanjem ne okuražuje hermetičnost kojoj, priznajem, pamteći možda i predugo, ne jednom pribjegnem sjećajući se vremena u kojima je novinska stranica imala do osam kartica, kada je prostor intelektualne razmjene bio odvojen od prostora reklame i kada se na pjesnike gledalo kao na ljude s ozbiljnošću, karizmom, iskricama dobrog ludila, kao na dobre duhove kulture koji kad i po njoj gaze, za nju izražavajući brigu, kulturi zapravo izjavljuju ljubav.

A i djevojke su se nekad zaljubljivale u pjesnike, a ne u kamatare i nekakve spin-doktore kao što je to danas slučaj. To što je strateški, estetski, metodološki “drugi plan” stjeran u prostore nevidljivosti govori o katastrofalnoj nebrizi društva za sebe sama. Jer, na “drugi plan” niti se treba, niti se smije gledati kao na pol binarne opozicije ili/ili u odnosu na dominantni “prvi plan”. “Drugi plan” je produktivan prostor nadopune, korekcije, dobrohotne estetizacije sveukupnosti planova koji nas ne samo simbolički vraća onoj aristotelijanskoj podjeli na povijest (u ovom slučaju prvi plan) koja prikazuje svijet onakvim kakav ovaj jest i na fikciju (ovdje je to drugi plan) koji svijet prikazuje onakvim kakav bi ovaj trebao biti. Potonji prostor prostor je kondicionala u kojemu se “kao da” ne suprotstavlja svijetu “kakav jest” nego

mu se obraća u obliku suplementa, pružajući mu ruku, nudeći mu dijalog a sve u cilju ne nužno progresa kao manifestacije linearnosti, nego kao modela kojim se otvara prostor za promjenu paradigme. O avetima tehnologije puno bolje je od mene govorio Unabomber, Theodore Kaczynski čiji Manifesto, veoma ozbiljno predaje moj prijatelj i kolega, američki Španjolac francuskog podrijetla Jacques Lezra kao jedan od temeljnih tekstova za razumijevanje prosvjetiteljstva. Naravno da ne branim metode Unabombera. Čak sam uvjeren da je bio lud kao kupus, ali njegov tekst nije za nepročitati ga u svjetlu svijeta u kojemu su vrijednosti ionako spremne za prevrednovanje. Tema: Što misliš o masovnoj selidbi književnih sadržaja u virtualni prostor? Čitaš li ti e-books? Kupuješ li novine preko čitača? Petković: Mislim da je to ipak na tragu mirnog preseljenja, humanog intelektu, a nehumanog oku. I o tome razmišljam u dimenzijama nadopune. Nek ekranom maršira tisuće slova, nek se lista tisuće stranica, samo, jebi ga, nek se čita. Slabo mogu čitati s ekrana. Imam progresivu, cilindre, frku s očnim spojnicama, ne baš Borges, ali skoro Sartre. Lakše mi je isprintati, ali

Kopanje po nečem što u svojoj knjizi o postkolonijalizmu i postkomunizmu iz 2002. nazivam lošom autentičnošću koja je nadomjestak na izostanak predstavljanja, nažalost ukazuje na gubitničku formulu prema kojoj smo, kao kultura i kao njezini sudionici, uvjereni da je ključ naše budućnosti u našoj prošlosti.


9

onda se moram skrivati od sedmogodišnjeg sina koji kad to vidi viče da sam papan. Tema: Tko su tvoji favoriti na suvremenoj pjesničkoj sceni i u čemu je njihov prinos korpusu suvremene književnosti, a u čemu izazov preživjelim ili, još više, nekim novim čitateljima? Petković: Ajoj, ne bih nabrajao s pretenzijama da je to nešto sustavno. Ajmo s moždanom olujom. Obožavam Danijela Dragojevića, ali on je toliko dobar da mislim da je vanzemaljac i to ti je kao da kažeš da voliš dobar brudet, bakalar ili Joycea. Estetsko-ćutilna tautologija. Miroslav Kirin, najnovija knjiga Miloša Đurđevića pravo je čudo, ono, skinuo me s nogu. Delimir, Krešo, Mićo, ti... ali ovo već postaje kvorumaški incestuozno. Irena Matijašević, Saška Rojc, Nada Galant, Marko Pogačar, Ivan Rogić Nehajev, Gordana Benić, Aida Bagić, Evelina Rudan, Roberta Razzi, Branka Arh, Helena Burić, Bajsić i Šodan... moram stati, ali nisam gotov... i naravno, uvijek Milorad Stojević čija je posljednja knjiga Tempo delle signore, jednostavno genijalna. Molim onima koje nisam spomenuo da mi oproste. U čemu je njihov doprinos? U ljudskom umu sve manje shvatljivom “primijenjenom” larpurlartizmu, u otvorenosti i u spremnosti na šutnju kao jedini odgovor kulture ne samo njihovim knjigama, nego i samoj činjenici njihova postojanja. To su izuzetno hrabre osobe koje igru igraju zbog nje same duboko uvjerene da rade nešto potrebno i dobro. Nešto što će, sadašnjosti usprkos, netko izvan uskog kruga poezije i struke nekad znati prepoznati i cije-

niti. Za sada su pjesnici kod nas, a i ne samo kod nas, na jedan suštinski način zapravo prevoditelji. Svojim pjesmama, stihovima, semantikom i sintaksom, jezik besmisla kojim govori svijet oko njih, prevode na jezik smisla kakvim bi svijet oko njih, jednom kad ga dovrše vlastita ograničenja na koja za sada gleda kao na otvorene mogućnosti, ušutka, trebao progovoriti. Ne nužno u stihu. U stilu pjesništva. Tema: Nedavno si objavio knjigu potaknutu nekim autobiografskim momentima? O čemu je riječ? Znači li to neki zaokret u tvojim književnim interesima? Na koji način pomiruješ prostor autorskog i prostor znanstvenog bavljenja književnošću? Petković: Nisam jedini koji se istovremeno/paralelno bavi znanošću i književnom praksom. Ja uza sve to pišem i kritiku i prevodim, a i bavim se organizacijskim poslovima, vodim tribinu u gradskoj knjižnici u Bakru koju su posjetile desetine i desetine vrhunskih pisaca i spisateljica. Valjda imam višak energije. Moja prva znanstvena knjiga tematizira korpus Srednje Europe kao nedominantne kolonije, dok druga, najnovija, piše o identitetu i granici, granicama identiteta i identitetima granica. Duboko sam uvjeren, a i osobno iskustvo mi to potvrđuje, da je gotovo svaki znanstveni rad zapravo segment autobiografije. Samo, preveden na kodni jezik struke. Knjiga o tati koju sam napisao ispovjedna je knjiga koja je započela kao dnevnik gotovo na dan tatine dijagnoze. Moj otac umro je od karcinoma, a ja sam, bilježeći njegovo umiranje zapravo pisao o odnosu, bolje reći o izostanku odnosa između oca

i sina, mene i njega. Ne znam radi li se o svjesnom zaokretu. Nadam se da se radi o jednoknjižnom izletu i u nepoznato i u odveć poznato. Knjiga dokumentira traumu ostavljenog djeteta i pisana je u fragmentima. Baš onako kako se i javlja traumatsko sjećanje. U komadićima i repetitivno. Knjiga me ogoljava na način za kojega nisam siguran da se s njime u potpunosti mogu nositi. Ali, što sam skuhao, progutat ću. Da li ću i provariti, ne znam. Hrabri me to što gotovo svi koji su pročitali knjigu za nju kažu da je hrabra. A to je velika stvar, da priča o jednom cendravom Pinocchiu koji zna da nije njegovo psihoanalizirati Gepetta, u kulturi u kojoj je hrabro šakama zatući “protivnika”, urlati “ubi, zakolji...”, poševiti “komada” u minici htio to “komad” ili ne, jer da to nije “htio” koji je kurac na sebe, kaže “pravi ševac”, stavljao minicu... ovo oplakivanje vlastita djetinjstva, adolescencije, zrele dobi... žal i tuga ne za onim što se između mene i tate dogodilo, nego plač za onim što se da smo i on i ja to znali, htjeli, mogli... tko će ga više znati, moglo dogoditi... bude prepoznata kao hrabra itekako ohrabruje. Postoji kolateralna korist ove knjige. Javljaju mi se ljudi sa svih strana. Pročitali su, tvrde, i žele sa mnom pričati o sličnim, katkad i jednakim iskustvima. Sve mi to nekako izvrće onu Tolstojevu prema kojoj su sve sretne obitelji jedna drugoj nalik, a svaka je nesretna nesretna na svoj način. MI nesretni naprosto smo previše slični, barem oni koji se meni javljaju, da bismi potpali pod tolstojevsku “duginu kolaciju”. Zanimljivo je da me neki pitaju, kako sam to mogao učiniti obitelji?


10

Tako ju ogoliti. A nitko se ne pita što to obitelj treba učiniti tebi da bi na ovaj način reagirao? Da bi se učinio ovako i u ovolikoj mjeri ranjivim. Ali, ako je iskrenost prostor za ranjavanje, naći ću načina kako se previti. A i to čuđenje oko skrnavljenja prostora obitelji začuđuje, jer ako pogledate povijest književnosti, dobro, ograničimo se na takozvani zapadni krug, pa sve najgore stvari, od antike do suvremenosti, od Grčke tragedije preko Shakespearea, sve do Philipa Rotha i Sylvie Plath... dogodile su se u krugu obitelji. A put od tragedije obitelji do nacionalne tragedije, pogotovo u patrijarhalnim društvima kao što je to naše koje tolerira kućnu tiraniju na nju gledajući kao na nešto što kao dio kulturalne geografije dolazi s teritorijem, veoma je kratak. I kućni teror, a i teror jedne nacije nad drugom uglavnom se odvija u ime ljubavi. A ljubav je u tom kontekstu jako opasna kategorija. Jer ako nekoga povrijediš, ozlijediš, nedajbože...ubiješ, uvjeren da to činiš u ime ljubavi, male su ili nikakve šanse da ikada shvatiš da si učinio nešto loše. Tema: Što je tebi motivacijsko polazište za novi književni projekt? Što sada pišeš? Petković: Knjigu pjesama i teorijsku knjigu o uspostavljanju kriterija za definiciju, opseg i doseg pojma i koncepta identiteta, s naglaskom na razlikovanje između identiteta i identifikacije. Tema: Kako pisac može pridonijeti književnom životu, statusu pisca i statusu knjige u okolnostima kakvima smo okruženi tijekom nekoliko posljednjih godina? Petković: Mislite otkako su nam picajoli postajali ministrima obrane,

bageristi visokopozicioniranim vojnim licima, ljudi bez elementarnog obrazovanja saborskim zastupnicima? U svijetu u kojem nam branitelji kojima možemo zahvaliti naše tu i sada, gladuju? No, ne zaboravite jedan je naš pjesnik bio predsjednik svijeta, ali je nažalost tu poziciju, da tako kažem, prokockao. To se događa uvijek kad je ulog manji od rizika. I to su krojači našeg svijeta. Što tu možemo mi kao izdvojeni dio takvog svijeta? Ništa sami. Jer, prošla su vremena paušalnih zahvata u društveni stratum. Jednako smo pogođeni i mi pisci i radnici i branitelji i studenti i ljudi s burze rada bez obzira što su devedesetih sanjali... Što mislite da manje boli jednog pis-

Ja je gledam kao da je poblesavila i smijem se onako s nekim socijalnim saudadeom, i prisjećam se dana kad si mogao, ako nisi previše popio, skačuć s broda na brod, od riječke obale začas doći na cresku. Toliko ih je bilo samo na sidru gdje su čekali da obave posao. Riječka industrija bila je fenomenalna: Torpedo, Treći maj, Luka, Tvornica užadi, Tvornica papira, Rikard Benčić... sada, paradoksom memorije i nekom nostalgijom, a možda i dešpetom... riječka industrija postoji samo u imenima riječkih nogometnih klubova i sportskih društava. Šteta što je sustav bio kriptodiktatorski i što u njemu nije bilo sloboda kada je generacije za slobode, tada u duhu

Za sada su pjesnici kod nas, a i ne samo kod nas, na jedan suštinski način zapravo prevoditelji. Svojim pjesmama, stihovima, semantikom i sintaksom, jezik besmisla kojim govori svijet oko njih, prevode na jezik smisla kakvim bi svijet oko njih, jednom kad ga dovrše vlastita ograničenja na koja za sada gleda kao na otvorene mogućnosti, ušutka, trebao progovoriti. Ne nužno u stihu. U stilu pjesništva. ca gledati kako mu u Saboru imuno vedre i oblače osobe s fondom riječi cca 200, a on ne zna hoće li ili neće moći platiti režije, nego što to boli majku s dvoje djece koja je dobila pedalu iz, recimo, Kamenskog, nekad kuće evropske mode. Sad bi bila to europska moda, ali, jebi ga, nema kuće da se u njoj šiva. Ovdje upotrebljavam Kamensko kao simbol, a ne trebam ići dalje od Rijeke. Nekidan, vozimo supruga i ja, a ona, sva vesela, viče: – Vidi, teretni brod u luci...

vremena, bilo briga. Sada kada ih imamo, zakinuti smo za elementarna ljudska prava, jedno od kojih je pravo na rad. Što će nam što danas pisac neće završiti u bajboku ako napiše da je bilo tko od političara kreten, korumpiran, pijandura... ako nemamo od čega živjeti? Ova nostalgija nema veze s Jugoslavijom. Ali itekako ima veze sa konceptom socijalne države, s vremenima socijalne sigurnosti, s vremenima sigurnosti na poslu za koje mi je žao


11

Nije, po mojemu sudu, bilo u redu da se tada piscima isplaćuju stimulacije za rukopise i to po retku napisane, recimo, pjesme. To je neopravdano skupo za državu i podliježe manipulacijama. Sjećam se naputka jednog starijeg kolege kad sam poslao rukopis na natječaj. Rekao mi je: – Mali, ne budi blesav, napravi od retka tri, to ti je triput više love... Dakle, i s naše su strane pojedinci maksimalno manipulirali. Ali, nekako je u kulturi bilo prihvatljivije živjeti u društvu u kojemu je prešutna istina da radnik u džepu trliša iz brodogradilišta mazne kombinirke, nego u društvu u kojemu se kradu otoci, tvornice i milijarde našeg novca i u kojemu građani drugog po veličini grada u Hrvatskoj, siti i umorni od ovako sklepane predstavničke demokracije, izaberu tobože apolitičnu i poduzetnu osobu za gradonačelnika. Zašto ovo postavljam ovako. Jer ne vidim prostor za odvajanje. Nema zdravog književnog života bez činjenice zdravog društva. Naše je društvo bolesno. Ovo mi je smiješno i pisati. To vidi i moje sedmogodišnje dijete koje se nekidan u Rijeci, na sajmu Kičma, doslovce zalijepilo za stolicu čekajući da započne predstavljanje knjige o antikorupciji. Gledajući u poslagane Zorislava Srebrića pa Edu Popovića, pitao sam ga što će mu ovi dosadni barbe, a on mi je rekao da čeka da čuje, jer možda oni znaju kako ćemo se spasiti. E, to je poražavajuće. Moje, svačije sedmogodišnje dijete bi trebalo sanjati o trčanju travnjakom Camp Noua, o električnoj gitari, o novoj verziji

photo : egon hreljanović

da su bili uskladišteni u totalitarnu strukturu, u neslobode i u zabrane jedne promašene ideologije.

Nintenda, Petru Panu... a ne kontaminirano Remetincem, krađom, ratnim igrama... čekati da mu moj prijatelj Edo da ruku i obeća mu da lopovluka više neće biti. Ako je društvo bolesno, društvo treba liječiti. To ne možemo mi sami. To moramo svi zajedno. Ključna riječ je solidarnost. Kad se, ako se, gotovo bez obzira na cijenu koju ćemo u procesu platiti,

društvo promijeni, tada možemo govoriti u kategorijama kakve-takve stabilnosti. A ako se ne varam, iako svjesno katastrofe, način na koji je artikulirano, tvoje pitanje pretpostavlja kakvu-takvu stabilnost. Tema: Na koji način HDP s tobom na čelu može pridonijeti intenziviranju književnoga života “u regiji”, kako se to danas običa-


12

va reći? Kako vidiš književnosti s prostora ex-Yu i mogućnosti suradnje među njima? Petković: HDP je trajno radio i radi na regionalnoj suradnji i ja to kanim nastaviti. Ne mislim da nešto nužno sad odmah treba intenzivirati, jer mi stalno surađujemo s kolegicama i kolegama iz nekad zajedničkog prostora. Radi se o nečemu što se vani već dugo godina zove multikulturalnost. Tim terminom lamata se lijevo i desno, kako tko stigne. Koriste ga gotovo svi: od Gayatri Spivak do Angele Merkel, od Ćire Blaževića do Pape Benedikta. Ta je zajednička kultura, ta nekakva multikulturalnost, moja prva akvizicija života. Ne smijemo zaboraviti da nas nije napao srpski jezik. Nas je napao srpski tenk. Ovo ne isključuje koncept lingvističke kolonizacije koju je unitaristička politika u Jugoslaviji provodila. Ali, razlozi za nju nisu lingvistički. Oni su politički. Jezik je neutralan. Ružnim i opasnim, a jednako tako lijepim i otvorenim, čine ga govornici. Politika od Vardara pa do Triglava bila je pogrešna i temeljila se na dominaciji. Kultura s tim nema veze. Pogotovo onaj dio kulture koji uvažava drugoga, koji je otvoren, koji svoje ne pretpostavlja tuđem, koji tuđe ne poistovjećuje sa svojim, koji ga ne svojata, a s takvim ljudima HDP jedino i surađuje. Svaka isključivost meni je strana. Toliko strana da se, eto, ako je to u interesu Društva i zdravlja u regiji, ne skanjujem stupiti u kontakt niti s onima koji sliku o sebi grade temeljeći je na strategijama isključivosti. Nikad nije kasno dijalogom promijeniti postojeće stanje. Kad udarim o zid, kad se sam uvjerim da je nemoguće, sam ću se i povući.

Znaš, pomalo živcira to precjenjivanje intelekta pisaca. Pa nas kao i kirurga, kao i električara, kao i svodnika... ima i pametnih i manje pametnih. Nepravedno je od nas očekivati previše. Tema: Može li HDP biti pokretač promjena, barem u književnom životu, u zemlji u kojoj se o promjenama stalno govori, ali ih još nitko vidio nije, osim ovih katastrofalnih (ne mislim, naravno, na prirodne, elementarne nepogode)? Petković: Može, ali to neće biti dosta. U književnom životu, da. No, pitanje je koliko taj segment može trajati i biti prepoznat odvojen od cjeline društva. Našem društvu nisu dosta promjene. Potrebna je promjena paradigme. Jedan veliki mislilac, Thomas Kuhn, govorio je o promjeni paradigme. Nju je vidio realnom. U progres kao nešto linearno nije baš vjerovao. Moj profesor, veliki filozof, Richard Rorty, na kolegiju iz pragmatizma i dekonstrukcije, podsjećao nas je da ne smijemo kritizirati postojeće paradigme ukoliko nemamo neke nove, bolje, kojima bismo ove postojeće zamijenili. Jer, govorio je Rorty, there is a job out there that needs to be done. E, i u nas ima posla kojega treba obaviti. Itekakvog i “itekoliko”, ali, za razliku od vremena i društava u kojima su operirali i Dewey i Kuhn, naše postojeće paradigme davno su spremne za rezalište. A novih nema. Tu je taj put u katastrofu o kojemu govoriš. Paradigme su se izlizale. Izlizali su ih ljudi. Što treba mijenjati prvo, nameće se iz prethodnog izvoda. S ovom ekipom ni koraka dalje. S novim ljudima do novih paradi-

gmi. No, koliko pratim to što rade studenti, aktivisti... govori mi da postoji prostor nade. Osim, ako ga se, naravno, a sve u cilju ostajanja na vlasti do posljednjeg kolektivnog daha, ne uguši. Tema: U posljednje se vrijeme često govori o potrebi osnivanja Centra za knjigu (koji, btw. postoji već devet godina) ili Agencije za knjigu. Osobno sam prije desetak godina na nekoliko razina pokušao progurati tu inicijativu, ali na nju tada nitko nije reagirao. Ona je čak, na nekoliko razina, bila inkorporirana u generalni strateški dokument, e da bi u finalnoj verziji izravna formulacija ispala. Onda sam Centar osnovao privatno, nadajući se da će netko shvatiti o čemu sam govorio, no proces indolencije trajao je sve do ekscesa u predizbornoj kampanji za predsjednika HDP-a. Kako ti vidiš tu “reaktualizaciju”? Želiš li i ti osnovati Centar za knjigu? Možda će sve biti jednostavnije ako HDP kupi postojeći, sa svim već formiranim sadržajima (Tema, Quorum, Katalog, web-stranica, stipendiranje prevoditelja, probni prijevodi…)? Petković: O Centru za knjigu i domu za onemoćale pisce govorio je Branko Maleš. Kao što je o ograncima, o kojima je btw. bilo riječi i za Viskovićeva mandata u kampanji najglasnije govorio Nenad Popović. Govorio je i o potrebi osnivanja dvotjednika


13

u kojemu bi se reaktualizirao prostor javne rasprave koji, barem što se klasičnijih, tiskanih medija tiče, već odavno ne postoji. Bez ironije, mislim da pitanje trebaš uputiti Malešu. Ja sam ionako ponovljeno puta naglasio da bez obzira tko od nas postane predsjednikom, svatko je pozvan da ostvari ono najbolje iz osobnog programa. Ono za što on i

dalje misli da je vrijedno realizirati. Do ovog trenutka ni riječi o Centru više nisam čuo. A što se izravne kupnje gotovih proizvoda tiče, ukoliko njihova cijena ne prelazi kunsku vrijednost koju nalaže javni natječaj, uvijek sam zainteresiran za kvalitetne proizvode. To je uvijek jeftinije nego kretati od

nule ma koliko pozitivna ova bila. Otvoren sam za kupovinu svega, od dobrih felgi pa sve do Centra za knjigu. Proizvod kojega nudiš, kažeš tvoj je, pa ti odluči kako ćeš nam prići. I je li uopće na prodaju? Prodaja, leasing, darovnica... lopta je u tvojim rukama. A još kad bi mi kvorumaši znali da smo kvorumaši, kako bismo tek onda jedni s drugima trgovali...


portret

O

lga Tokarczuk rođena je 1962. u Sulechówu u Poljskoj. Kao dobitnica uglednih poljskih književnih nagrada i jedna od najproduktivnijih poljskih književnica, pripada skupini najvažnijih poljskih autora današnjice. Prvu je priču objavila 1979. u časopisu za mlade Na przełaj pod pseudonimom Natasza Borowin. U časopisu Życie Literackie objavljivane su njezine prve pjesme koje je potom ukoričila u zbirku poezije Miasto w lustrach (Grad u zrcalima 1987). Tri je puta nominirana za prestižnu poljsku književnu nagradu NIKE i redovito nagrađivana Nagradom čitatelja. Dobitnica je nagrade Zaklade Kościelskih (1997) i Putovnice tjednika Polityka 1997. Bila je nominirana za Međunarodnu dublinsku književnu nagradu, a dobitnica je i ugledne njemačke nagrade Berlinski mostovi zajedno s prevoditeljicom romana Dom danji, dom noćni – Ester Kinsky).

Nakon proznoga prvijenca Podróż ludzi Księgi (Putovanje ljudi Knjige, 1993), za koji je dobila Nagradu Poljskoga društva izdavača knjige, objavila je roman E.E. (1995). Naslov predstavlja inicijale glavne junakinje Erne Eltzer, djevojke iz poljsko-njemačke građanske obitelji odrasle u Vroclavu početkom 20. stoljeća. Godinu dana kasnije objavila je roman Pravijek i ostala vremena (Prawiek i inne czasy, 1996) koji se i dalje smatra njezinim najuspješnijim proznim uratkom. U Hrvatskoj je isti roman objavljen u izdanju Nakladnoga zavoda Matice hrvatske u prijevodu Pere Mioča. Slijedi potom roman Dom danji, dom noćni (Dom dzienny, dom nocny 1998), koji je također, u prijevodu Pere Mioča objavio Nakladni zavod Matice hrvatske 2003. godine. Zbirku triju priča Ormar (Szafa), objavljenu 1997, moguće je sma-

olga tokarczuk

Olga Tokarczuk

trati pretečom zbirke Svirka na više bubnjeva (Gra na wielu bębenkach, 2001) koja sadrži 19 priča podijeljenih u tri ciklusa. Ormar je objavljen u Hrvatskoj u prijevodu Đurđice Čilić Škeljo u izdanju Naklade MD. Božićne priče (Opowieści wigilijne, 2008) objavila je zajedno s A. Stasiukom i J. Pilchom 2000. godine,


15

a hrvatskom je čitatelju dostupna u izdanju Naklade MD i prijevodu Đurđice Čilić Škeljo.

Olge Tokarczuk, tzv. sestrinski festival hrvatskom Festivalu europske kratke priče.

Olga Tokarczuk autorica je i značajnoga, također ukoričenog eseja Lalka i perła (Lutka i perla, 2000) u kojem je predložila novo, drugačije čitanje Prusova romana Lalka, koji se smatra važnim naslovom poljske književne tradicije.

U seriji Mitovi Olga Tokarczuk objavila je 2006. godine roman Anna in grobowcach świata (Ana u grobovima svijeta), a 2007. zbirku priča koje su povezane u cjelovit roman pod naslovom Bieguni. Moralni triler “Moralni triler” Prowadź swój pług przez kości umarłych (Prevezi svoj plug preko kostiju umrlih) objavljen je 2009.

Ostatnie historie (Posljednje priče, 2004) naziv je zbirke priča pripremljene za vroclavski Festival kratke priče koji je ujedno, prema ideji

Knjige Olge Tokarczuk prevedene su na češki, danski, engleski, estonski,

francuski, hrvatski, litavski, mađarski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i dr. Nekoliko je njenih proznih ostvarenja doživjelo i kazališnu izvedbu, a po priči Żurek snimljen je i istoimeni film u režiji Ryszarda Brylskoga. Olga Tokarczuk sudjeluje i na ovogodišnjem desetom Festivalu europske kratke priče, na kojem je bila i 2003. Iste je godine boravila u Hrvatskoj na predstavljanju knjige priča Ormar u Zagrebu i kao gošća Senka Karuze na otoku Visu. (Ivana Vidović Bolt)


portret

Olga Tokarczuk___ Zimnica za život (za lošu probavu) S poljskoga prevela Ivana Vidović Bolt

K

ad je umrla, priredio joj je dostojan pogreb. Došle su sve njezine prijateljice, izobličene starice u beretkama, u krznenim kaputima koji su mirisali po naftalinu, s kragnama od nutrije iz kojih su njihove glave izvirivale kao velike blijede izbočine. Kad je lijes, položen na užadi mokroj od kiše, skliznulo prema dolje, ritmički su počele ridati, a onda su zbijene u grupice, ispod kupola rastvorenih kišobrana najčudnijih uzoraka krenule prema autobusnim postajama. Još iste večeri otvorio je bar gdje je držala svoje dokumente i tamo je tražio, a da ni sam nije znao što. Novac. Tajne dionice. Obveznice za mirnu starost, kakve su na televiziji uvijek reklamirali jesenskim prizorima ispunjenima lišćem koje je opadalo. Pronašao je samo stare knjižice osiguranja iz pedesetih i šezdesetih godina, partijsku iskaznicu svojega oca koji je umro osamdesete, potpuno uvjeren da je komunizam meta-

fizički i vječni poredak, a također i svoje crteže iz vrtića pažljivo složene u crvenom kartonskom fasciklu s gumicom. To ga je ganulo. Nikad ne bi pomislio da je držala njegove crteže. Bile su tamo i njezine bilježnice ispunjene receptima za ukiseljeno povrće, zimnice i džemove. Svaki je od njih počinjao na zasebnoj stranici, a njihove nazive resili su sramežljivi zavijutci – kuhinjski izraz potrebe za lijepim. “Ukiseljeno povrće sa senfom”. “Marinirana bundeva a’la Diana”. “Avinjonska salata”. “Vrganji na kreolski način”. Ponegdje su se pojavljivale sitne ekstravagancije: “Žele od kora od jabuka” naprimjer ili “Iđirot u šećeru”. To ga je ponukalo da siđe u podrum. Već godinama tamo nije bio. Ali ona je ondje rado boravila, nekako nije imao vremena čuditi se tomu. Kad je smatrala da preglasno gleda utakmicu, kad ničemu nisu služile njezine sve slabije jadikovke, čuo bi zveket ključeva, a zatim lupanje vra-

tima i nestajala bi na duže blaženo vrijeme. Tada se radosno prepuštao svom omiljenom hobiju: ispijanju novih limenki piva i promatranju dviju grupa muškaraca u šarenim majicama kako se premještaju s jedne polovice terena na drugu. Podrum je izgledao neobično uredno. Bio je tu mali pohabani tepih, oh, sjećao ga se još iz djetinjstva i stajala je plišana fotelja, a na njoj uredno složen pleteni pokrivač. Bila je tu i noćna lampa i nekoliko zauvijek pročitanih knjiga. Ipak, ono što je stvaralo pakleni dojam – bile su police pune ispoliranih teglica sa zimnicom. Svaka od njih bila je označena samoljepljivom naljepnicom. Na njima su se ponavljali naslovi iz bilježnice. “Kiseli krastavci u umaku gospođe Staše. 1999.” “Paprika za zakusku, 2003.”, “Mast gospođe Zosie”. Neki su od tih naziva zvučali tajanstveno. “Apertizirane mahune”. I nikako nije mogao dokučiti što to znači “apertizirati”, ali pogled na sti-


17

snute u teglici blijede gljive ili krvave papričice budio je u njemu volju za životom. Letimično je pretražio tu kolekciju, ali iza nje nije pronašao skrivene fascikle s dokumentima niti u svitak umotan novac. Izgledalo je da mu ništa nije ostavila. Proširio je svoj životni prostor na njezinu sobu – tu je sada bacao prljave dronjke i gomilao sanduke piva. S vremena na vrijeme donosio je odozdo kutiju sa zimnicom. Otvarao je teglice jednim pokretom ruke i vilicom izvlačio ono što je u njima bilo. Pivo i kikiriki s mariniranom paprikom ili malenim krastavcima, nježnima kao dojenčad, savršeno su prijali. Sjedio je pred televizorom kontemplirajući nad svojom novom životnom situacijom, novom slobodom, osjećao se kao da je upravo položio maturu i sve je pred njim bilo otvoreno. Kao da započinje novi, bolji život. A imao je već i godina. Prošle je godine zakoračio u četrdesete, ali se osjećao mlado, kao maturant. I iako je novac od posljednje mirovine pokojne majke polako nestajao, ipak je imao još vremena da donese prave odluke – polako će jesti ono što mu je ostavila u nasljedstvo. Kupovat će samo kruh i maslac. I pivo. Onda će možda stvarno potražiti nekakav posao, zbog toga mu je stalno dosađivala posljednjih dvadeset godina. Možda će otići do zavoda za zapošljavanje, sigurno će se naći nešto za četrdesetogodišnjega maturanta kakav je on. Možda će čak odjenuti svijetlo odijelo koje je ona uredno oglačala i objesila u ormar zajedno s plavom košuljom – i krenut će u grad. Samo ako na televiziji ne bude nijedna utakmica. Ipak mu je nedostajalo šuštanje njezinih papuča, naviknuo se na taj

monotoni šum koji je obično pratio njezin tihi glas: “Bi li konačno pustio tu televiziju na miru, izišao među ljude, upoznao nekakvu djevojku? Namjeravaš li tako provesti ostatak života? Bi li pronašao vlastiti stan, ovdje je pretijesno za dvije osobe. Ljudi se žene, imaju djecu, provode godišnji u kampu, dogovaraju se za roštilj. A što ti? Nije te stid da te uzdržava stara bolesna žena. Najprije tvoj otac, a sada ti, sve vam treba oprati, oglačati, ići u kupovinu i sve donijeti kući. Smeta mi taj televizor, ne mogu spavati, a ti do jutra sjediš pred njim. Što ti to gledaš po cijele noći, kako ti ne dosadi?” Tako mu je satima dosađivala pa si je kupio slušalice. To je bilo neko rješenje, ona nije čula televizor, a on nju. A sada je bilo nekako previše tiho. Njezina nekoć ulickana soba prepuna tabletića i vitrina savijala se pod gomilom kartonskih kutija, a onda ju je počeo ispunjavati čudan miris trulih plahti, žbuke koju su dodirivali jezici gljivica, zatvorenoga prostora koji se zbog pomanjkanja protoka zraka počinje kvariti i fermentirati. Jednom je, tražeći čiste ručnike na dnu ormara, pronašao još jednu hrpu hermetički zatvorenih teglica; stajale su sakrivene ispod hrpe posteljine, uvučene u klupko vune, partizani, peti red tegli. Pažljivo ih je promotrio – od onih iz podruma razlikovali su se po godinama. Natpisi na etiketama bili su pomalo izblijedjeli, ponavljale su se 1991. i 92, ali su pojedini primjerci bili još stariji – iz osamdeset treće i jedna iz sedamdeset osme. Ona je bila uzrokom neugodnoga mirisa. Metalni navojni čep je zahrđao i propustio zrak. Što god da se nekoć nalazilo u teglici, sada se

pretvorilo u smeđe klupko. Bacio je teglicu s gađenjem. Na etiketama su se ponavljali slični natpisi: “Bundeva u pasiranom ribizlu” ili “Ribizl u pasiranoj bundevi”. Bili su tu i posve bijeli, posijedjeli krastavci. Ali sadržaj mnogih drugih više nije bio prepoznatljiv bez dobroga i uslužnoga natpisa. Marinirane gljive pretvarale su se u neproziran taman žele, a džemovi u crnu zgrušanu masu. Paštete su se zbile u male isušene grudice. Pronašao je nove tegle u ormariću za cipele i u skrovištu ispod kade. Začudila ga je ta kolekcija. Je li od njega skrivala hranu, je li stvarala te zalihe za sebe, misleći da će se njezin sin jednoga dana odseliti? A možda ih je ostavila upravo njemu, pretpostavljajući da će otići prva, ipak majke žive kraće od sinova, možda mu je tim hermetičkim teglama htjela osigurati budućnost? Gledao je tu zimnicu s pomiješanim osjećajem ganuća i gađenja, sve dok nije naišao na jednu (u kuhinji ispod sudopera) s natpisom “Vezice u octu, 2004.” i to ga je trebalo uznemiriti. Gledao je, savinute u klupko, smeđe vezice koje su plivale u umaku i crne kuglice pimente među njima. Počeo se osjećati loše, samo to. Vrebala je na njega kad je skidao slušalice s ušiju i odlazio u kupaonicu; tada se užurbano kretala iz kuhinje i stajala mu na put. “Sve ptičice napuštaju gnijezda, takav je poredak stvari, roditelji zaslužuju odmor. U cijeloj prirodi vlada takav zakon. Zašto me onda mučiš, trebao si se već odavno odseliti i urediti si život”, jecala je. Zatim, kad ju je pokušavao nježno zaobići, hvatala ga je za rukav, a njezin je glas postajao sve viši i piskutaviji: “Zaslužujem mirnu starost. Ostavi me već jednom na miru, hoću


18

Ali ipak, poznato je da majke vole vlastitu djecu i zato majke i postoje – da vole i opraštaju. Uopće se dakle nije zamarao tim vezicama niti – potom – spužvom u umaku od rajčica, koju je našao u podrumu. Uostalom bila je vjerno označena “Spužva u umaku od rajčica, 2001.”. Otvorio je, provjerio da nije pogrešan natpis i bacio u koš. Ali, pronašao je i prave specijalitete. U jednoj od posljednjih tegli na gornjoj polici u podrumu bila je vrlo ukusna koljenica. Ili ta ljuto pripremljena cikla koju je pronašao iza zastora u sobi. U dva je dana pojeo nekoliko tegli. Za desert je prstom vadio pekmez od dunje. Za utakmicu Poljska – Engleska dovukao je iz podruma cijelu kutiju sa zimnicom. Okružio ju je pivama. Naslijepo je posezao za kutijom i tamanio, i ne gledajući što jede. Ali na tu je teglu obratio pažnju jer je napravila smiješnu pogrešku: “Marinirane gnjive, 2005.”. Vilicom je izvadio bijele, nježne šešire, a oni su mu, kao da su živi, klizili niz grlo. Padali su golovi, a on čak nije ni primijetio kad je sve pojeo. U noći je morao u kupaonicu, činilo mu se

photo : stanko abadžić

se odmoriti”. Ali on je već bio u kupaonici, okretao ključem i prepuštao se svojim mislima. Pokušavala ga je još presresti kad se vraćao, ali već s manjim uvjerenjem. Zatim se neprimjetno stapala sa svojom sobom i tamo joj se gubio svaki trag, sve do sljedećega jutra kad je posebno lupala loncima kako ne bi mogao spavati.

da ona tamo stoji i jeca tim svojim nepodnošljivim, piskutavim glasom, ali se pribrano sjetio da je ipak umrla. Povraćao je do jutra, ali to mu nije puno pomoglo. U bolnici su mu htjeli transplantirati jetru, ali nisu pronašli donora pa je, ne došavši k svijesti, umro poslije nekoliko dana.

Pojavio se problem jer nije imao nikoga tko bi preuzeo tijelo iz mrtvačnice i organizirati pogreb. Naposljetku su se javile majčine prijateljice, one izobličene starice u beretkama i, otvarajući nad grobom kišobrane apsurdnih uzoraka, obavile svoje sućutne pogrebne rituale.


portret

Olga Tokarczuk___ glicinija

S poljskoga prevela Đurđica Čilić Škeljo

Č

ula sam odozdo svaki njihov korak. Otkad se udala, bavila sam se upravo time – prisluškivanjem, praćenjem njihova kretanja, brojanjem koraka i, na osnovi toga, gradnjom vještih konstrukcija slika. Iz kuhinje u sobu, pa u kupaonicu, opet u kuhinju, opet u sobu, spavaća, škripanje velikog kreveta koji je naslijeđen još od moje mame, njezine bake, širokog dva metra, s još uvijek elastičnim madracem. Naravno, razlikovala sam njezine korake (bili su brži i lakši) od njegovih (katkad je vukao noge, kao da mu je kupila prevelike papuče). Koraci su se razilazili i spajali, susretali i mimoilazili. Čak sam zatvarala prozore, da ih bolje čujem, smetalo mi je čak i daleka zvonjava tramvaja – nedaleko od nas je okretište. Stanujemo na periferiji u starom urednom dijelu gdje su vile, među predratnim kućama obraslim biljkama, kakva je i naša. Hladno stubište, prizemlje i kat. Ja sam u prizemlju, kat sam dala njima.

Pokraj ulaznih stepenica raste golema glicinija, lijepa ali razuzdana biljka. Svakog ljeta cvjeta, a duguljasti grozdovi njezinih cvjetova vise poput bradavica. Svaka mladica godišnje naraste jedan metar, pa se ljeti ne smije zaboraviti zatvoriti prozore i balkonska vrata – izdanci se probijaju u kuću, traže veće rupe u nemirnom tkanju zavjese i imam dojam da bi htjeli dosegnuti namještaj, zasjesti na stolce za stolom... Ah, ponudila bih toj biljci čaj u mojim najljepšim šalicama, počastila bih je kaloričnim turskim kolačićima. Ipak sam sjedila sama uz čaj, dizala pogled prema stropu i tamo od njihovih koraka rekonstruirala cijeli njihov život. Dosadnjikav, jednoličan. Moja kći mu nije uspjela osigurati zabavu. Kad je tamo dugo gospodarila tišina, nije bilo nikakvih kretnji, to je značilo da gledaju televiziju – sjedili su na kauču. Njegova ruka na njezinu ramenu, tijelo uz tijelo, na stoliću čaša piva, pokraj

nje sok od naranče, otvorene novine s televizijskim programom. Ona je sigurno njegovala nokte (uvijek je bila opsjednuta svojim noktima), a on je čitao. Tišina u kuhinji – to znači da jedu. Najviše što se moglo čuti bila bi škripa stolaca, kad je jedno od njih ustajalo po sol. Šum vode u kupaonici – jedno od njih se kupa. Naučila sam raspoznavati tko – ona se kupala kraće, on je pak pod tušem stajao puno dulje nego što se činilo potrebnim. Što je tamo mogao raditi, krhak i mekan pod mlazom vruće vode, poput glatkog sapuna? Trljao je leđa? Prao kosu? Nepokretno meditirao nad klizenjem kapljice vode niz golo tijelo? Zatim tišina, šum vode je utihnuo, sigurno je stajao pred ogledalom i brijao se. Naučila sam vidjeti to u detalje – mazao je pjenom svoje lijepo lice a potom pažljivo povlačio žiletom dok se ne bi ukazala glatka i svježa koža. S ručnikom oko struka, bos, s kapljicama vode na lađima bio


20

je svjež. Tada sam zamišljala da se na trenutak priljubljujem uz njega s leđa i da sam bestjelesna, da ja njega osjetim, a on mene ne. On je nevin, a ja posežem za njegovim bedrima. Ali potom, nakon njegova brijanja, uvijek je dolazila ona, nježno ga mazala kremom, mora da ga je tad izazivala, zavlačila ruku pod ručnik i otamo su koraci vodili u spavaću sobu i neprimjetno se pretvarali u blagu škripu starih opruga. Na koncu, bili su bračni par. To je normalno, govorila sam si. Izlazila sam u vrt. Navlačila sam gumene rukavice i plijevila lijehe. Palcem sam pravila rupe u zemlji i u njih pljuvala. Opipavala sam debelo žilavo korijenje dalije. Vrtjelo mi se u glavi kad bih se naglo uspravljala. Moja kći – lijepa tamnokosa žena dotaknuta nečim istočnjačkim, kao da je već na prvi pogled mirisala na mošus. Duga, ravna, potpuno crna kosa, orijentalne oči (na oca). Moja kći ima dvadeset šest godina ali ja znam da je to varka. Zapravo je mlađa – bila sam svjedok da se u odrastanju zaustavila onda kad joj je bilo sedamnaest, jedne noći, jednog dana dosegnula je vrhunac i već je klizila u budućnost po nekakvom platou kao da je na klizaljkama. I dalje ima tih sedamnaest godina, i umrijet će kao sedamnaestogodišnjakinja. Čim je saznala da je trudna, silazila je ovamo k meni, s otkrivenim trbuhom, u skladu s trenutnom modom, napućivala usne, zauzimala pozu karakterističnu za trudnice i podupirući se rukama o bedra, govorila: “Loše mi je”. Pripremala sam joj čaj ili kuhala kamilicu. Govorila je i: “Oleg je tako zabrinut za mene, jako me voli”. Ipak je pobacila. Odvezao ju je u bolnicu, vratio se, visio na telefonu, zatim je zveckao bocama na stubama

i navečer pio pivo gledajući televiziju. Odnijela sam mu večeru, prstom sam mu promiješala čaj, a potom taj prst polizala. Stavljala sam ga da spava na kauču. Gledao me je odozdo, iz daljine. Samo sam mu opustila kožni remen, promumljao je “hvala” i zaspao. Te noći sam vršljala po njihovu stanu. Promatrala sam uredno složeno rublje u ormaru, kozmetiku u kupaonici, tragove prstiju na ogledalcu, pojedinačne vlasi u kadi, hrpicu prljave odjeće u pletenoj košari, crni kožni novčanik koji se nježno prilagodio njegovoj stražnjici. Tijelo mi je smetalo, mučilo me je moje tijelo, najradije bih pokraj njega legla bestjelesna. To tijelo je bubrilo kad bismo se mimoilazili na stubama. Obraćao mi se s premale udaljenosti, preopasne jer je bila puna mirisa. Kombinezon je od mirisnog zraka pucao poput otvorenog patent-zatvarača, a uokolo su se događali svi mogući pokreti – od nevinog, punog utjehe tapšanja po leđima, do njegove ruke između mojih nogu. Govorila sam mu da preko noći zatvori prozore pred glicinijom, da redovito prazni poštanski sandučić, da ovo, da ono. Žudjela sam za njim otkad sam ga prvi put ugledala. Ima li u tome nešto loše? Nisu li kćeri dio svojih majki, kao i majke dio svojih kćeri – ništa čudno da se žudnja po njima razlijeva poput rijeke u vrijeme poplave, da ispunjava sve moguće, niže položene prostore. Dovoljno sam zrela i znam da se sa žudnjom ne može boriti – trebalo bi biti rafiniranim stručnjakom za melioraciju – dopustiti joj da plovi, prepustiti se, jer nju se ne može ni ispuniti ni zaustaviti. Tko god misli drukčije, u zabludi je. On je mislio drukčije.

Ali najprije se ona vratila i u mojoj smo kuhinji otplesale taj tužni ples – ljuljale smo se u zagrljaju, po cijeloj kuhinji smo se premještale s noge na nogu u monotonom baletu, od prozora do vrata, ponovno kao jedna osoba prije nepravedne podjele. Milovale smo se po kosi, uronjene u naše mirise, u moje okovratnike i njezine kapuljače. Osjećala sam njene grudi i opustošeni trbuh. Ali kad se on pojavio na vratima, odmaknule smo se postiđene i on ju je odveo, a potom sam opet slušala njihove korake na katu. Učila sam je da iskopava podzemne podanke biljki i da navlači posteljinu jednim pokretom. Noću je on silazio k meni i mora da me se bojao jer je uvijek smrdio na pivo. Obgrljivala sam nogama njegova bedra, kao da sam mlada djevojka. Ujutro sam osluškivala kako se tušira – još dulje, s još manje pokreta nego prije. On je sigurno, kao i svaki muškarac, mislio po svom – da se svaka želja može ispuniti, svaka žudnja utažiti, svaka glad nahraniti. Zatvorili smo prozore zbog zime i trebalo je opet nožem podrezivati izdanke grma. U okna je još lupkao batrljcima u ritmu prvih jesenjih vjetrova, ali nije imao šanse, zavirivao nam je s prozorske daske već ogoljen, nemoćan. Radijatori su zatitrali zrak. Je li ona, moja kći, znala? Ako je bila dio mene, onako kao što sam ja bila dio nje – morala je znati istinu. Katkad bih čula kako se noću budi i viče: “Mama!”, ali to nije bilo nikakav poziv, nisam morala skakati iz kreveta i trčati k njoj. Vikala je: “Mama!” isto kao što je mogla vikati: “Aaaa!” ili “Oh!”. On je bio taj koji ju je grlio. On je govorio: “Sad je sve dobro, spavaj, spavaj”.


photo : jean de bre y ne

21

Zima se širila polako, neumitno je zatamnjivala svijet. Plačne duge noći, dani izmrvljeni u jeku koraka odozgo. Nije mi se obraćala pa tako ni ja nisam ništa govorila. Kroz prozor sam joj gledala u vrat kad je izlazila iz kuće. Osjećala sam na vratu njezin pogled kad sam iz kuća izlazila ja. Vidjela sam kako odlazeći na stanicu kišobranom i kao usput stvara rupice u zemlji i pljuje u njih. Slušala sam silovit zvuk navlačenja svježe posteljine.

osjećaja krivnje, da mu omogućim ugodu bivanja žrtvom, da ga oslobodim grijeha prije nego što grijeh bude počinjen. Nogama sam mu obgrljivala bedra i obuzdavala to njegovo bezgranično privijanje. Nisam htjela da bude slab, htjela sam da bude snažan.

Kad bi ona bila odsutna često sam ga nudila kavom. Stavljala sam u šalicu dvije žličice šećera i miješala tako dugo dok slatko ne bi ublažilo gorčinu. Pio je požudno, ne dižući pogled, ispijao je do dna. Uvijek sam činila prvi suptilni korak, jedva primjetan i uopće ne zato što sam ja to više željela, nego da ga oslobodim

Tako je to trajalo sve do proljeća, kad je nepromjenjivost dobro odmjerene konstrukcije postala nepodnošljiva. Tog istog dana u mojoj i njezinoj kavi druga žličica nije nasula šećer. Pošto se to dogodilo tog istog dana, objema nam je bilo jasno da su kćeri dio svojih majki, kao što su i majke dio svojih kćeri. Drugog objašnjenja

A onda se ona vraćala i pravila mu svoju kavu. Sladila ju je dvjema žličicama šećera i miješala tako dugo da bi tekućina postajala baršunasta.

nije moglo biti. Umirao je, dakle, dva puta. Dva puta je bio mrtav. Jednom za nju, jednom za mene. Sjurila se niz stepenice bosa i bacile smo se jedna drugoj u zagrljaj, plačući i jecajući. Njihale smo se lijevo-desno, priljubljene, u pidžame i spavaćice. Samo je tiho šaptala: “On je umro, on je umro”. Ja sam govorila: “Mrtav je, mrtav je”. Mi smo ipak znale nešto što on nije znao ni onda kad je bio živ, ni sad kad je mrtav – da je život poslije smrti isto tako neka vrsta sna kao i život prije smrti. Smrt je zapravo varka i može se bez problema igrati i dalje. I ja sam bila ta koja je započela, posve spontano, kao da oduvijek znam taj teški ritual, a ona me je slijedila. Brzo je shvatila o čemu se radi i sad smo obje prema


22

stropu šaptale neka se vrati. Tad sam se zapitala zašto gledamo gore, kad smrt nema ni gore ni dolje, ni iznad ni ispod, nije ni lijeva ni desna, ni unutarnja ni vanjska. Zato rekoh da se korigiramo, primimo na znanje opća pravila, da se smrti obraćamo tamo gdje ona i jest, dakle posvuda. Udarale smo šakama u zidove i pod, vrištale smo, a ne šaptale. Koncentrirala sam se na to da naše riječi uopće do njega dopru, da shvati njihovo značenje. Osim toga, bila sam sigurna da je, poput ostalih, mislio da umrijeti znači prestati postojati. “Oleg”, ponavljala sam polako i razgovjetno, “Oleg, situacija je puno složenija”. Kako uvjeriti nekog koga nema da se odvaži ponovno biti? I

ona, ta moja lijepa kći istočnjačke ljepote, dobro je razumjela taj čudni neočekivano metafizički problem – da je sve moguće, da se u našoj glavi napinju rizomi stvarnosti spremni da izrastu. Postoji samo ono što vjeruješ da postoji. Nema drugih pravila. Lupale smo šakama u zidove kuće poput furija, vrišteći i zazivajući. Ona je ponavljala kao djetetu, pozivajući ga na razum: “Pusti to, probudi se, uopće nije istina da si umro, razmisli logički”. A ja: “Oleg, molim te, pogledaj to iz druge perspektive, učini jedan mali napor”.

dezorijentiran. Prva sam ga ugledala – bila sam dovoljno zrela, na kraju krajeva. Ona – trenutak kasnije. I odmah sam ga dodirnula, nije li zaboravio na tijelo, na svoju žudnju. Ali sve je bilo u redu. Konture su se učvršćivale, treperenje je prestajalo. Tada sam ga, kao da primam svoju nagradu, položila na pod i snažno poljubila u usta, a on mi je strastveno uzvratio poljubac. Njegove su se usne pod mojima materijalizirale. Zatim je ona učinila sljedeći korak i već je bilo jasno da je on živ.

Na kraju se pojavio. Njegovi su obrisi još bili pomalo mutni, kao da je iskočio iz televizijskog ekrana. Njegova je prilika treperila. Bio je ljut i

Bilo je to upravo vrijeme otvaranja prozora i izazivanja tamnom unutrašnjošću svježih, krhkih mladica glicinije.


portret

Olga Tokarczuk___ ODRA

S poljskoga prevela Ivana Maslač

K

ad bi se iznenada pokazalo da se granice država mogu nepredvidivo pomicati, a strani jezici savršeno naučiti, da je boja kože ili oblik jagodičnih kostiju samo pitanje estetike i da se s lakoćom uspijevamo snaći u svakom većem gradu, kao i u svakom hotelu, a zapravo i u svakoj knjizi, bez obzira na to koliko egzotično zvuči prezime njezina autora; kada biste, dakle, zbog nekakve zbrke potpuno izgubili osjećaj za smjer, savjetujem vam da se sjetite svoje rijeke. Nemam pojma kada nastupa taj trenutak – kad proglasite rijeku svojom. Moguće je da je tu na djelu isti onaj princip po kojem ptići smatraju roditeljem prvi pomični lik u svom vidokrugu, što su tako dirljivo opisali etolozi, ali isto se tako može raditi o potpuno odrasloj privrženosti, koja čini da pogled na rijeku (s prozora sobe ili za vrijeme šetnje) postaje prijeko potreban, umirujuć i terapeutski. Smatram da nas u nekom ne do kraja upoznatom proce-

su takva vlastita rijeka ukorjenjuje u sebi, njezin se tok tajanstveno slijeva s tokom naših misli. Prije nego što ispričam priču o svojoj rijeci, moram objasniti što je porječje, taj ogromni riječni sliv, čijeg postojanja često nismo svjesni jer se vidi samo na karti i to onoj velikog mjerila. Njegov oblik je promjenjiv, nesimetričan, složen – glavna linija rijeke, a sa svake njezine strane mnoštvo drugih nepravilnih linija, njezinih pritoka, koji također imaju vlastite pritoke. Ta se fraktalna struktura ponavlja i karta napokon kapitulira pred tom beskonačnom igrom jer bi se inače pogubila u detaljima, ali mi koji hodamo po zemlji znamo da postoje još i izvori i majušni potočići. Dakle na karti porječje izgleda kao stablo sa svojim korijenjem ili kao gigantski živac sa stotinom ogranaka ili kao krvna žila u koju ulaze manje žilice. Taj se složeni uzorak ponavlja na listovima, ponavljaju ga bore na ljudskoj koži, grane stabala, žilice na cvjetovima. Njegova sveprisutnost može pobuđivati čuđenje. Ali kada

čovjek stoji na zemlji, pogled iz ptičje perspektive nije ni od kakve koristi – porječje je tada sve ono što vam je pod nogama: svaka kaplja rose, lokva. Potočić kišnice i sve one podzemne rijeke koje nam navodno noću ne daju spavati, svi mali livadni izvorići koji ljeti presuše – sve to također čini rijeku. A i ja se sama pridružujem svojoj rijeci – voda koju pijem, u kojoj kupam svoje tijelo, u kojoj perem svoju odjeću i, napokon, kojom zalijevam svoje cvijeće, možda u obliku pojedinačnih čestica odlazi u rijeku, nisam li u pravu? Kad sam bila dijete, svaka je šetnja vodila na Odru. Išli smo uz rub šipražja, prolazili pokraj kuće gospodina K., jedine koja je stajala na samoj obali. Bila sam uvjerena da je gospodin K. zacijelo neobično hrabar kad živi tako blizu rijeke. Nosio je šešir s perom i zeleno lovačko odijelo s mnoštvom džepova. Nekoliko puta vidjela sam pušku obješenu o njegovo rame i otada sam ga smatrala moćnim Čuvarom Rijeke, nekime tko nam dopušta proći kroz


24

nevidljiva vrata i napokon, za nagradu, ugledati prizor Odre. Kad bismo se napokon svi približili posljednjem nasipu, nisam više mogla podnijeti spori hod odraslih i potrčala bih naprijed. Već bih čula taj mračni, nervozni mrmor rijeke. Mama je vikala za mnom, napokon bi me sustigla i željeznim stiskom uhvatila za ruku. Ali i sama sam se bojala te uskovitlane vode metalnog sjaja, koja bi se odjednom rastegnula ispred nas kao svjetlucavi srebrni šal, kao čudo nasred polja. Bila je ogromna – druga obala nazirala se negdje u daljini, strana, tajanstvena, kao neki potpuno drugi svijet. Do najbližeg mosta u Cigacicama trebalo je voziti nekoliko desetaka kilometara pa mi se tada činilo da je Odru nemoguće prijeći. Odra bi stalno mijenjala raspoloženja – od tamnog zelenila sve do antracitnog crnila. Njezina je struja bila brza i grozničava, voda se kovitlala kao da rijeka iznutra kipi. Na svojim je leđima vukla grane drveća i udarala njima o obalu. Znala je biti snažna kao tegleća životinja, koja doduše sama nema neki konkretan oblik, ali može postati svako biće koje poželi. U sunčane dane dopuštala bi ljudima da je pripitome – nosila bi lađe s ugljenom ili bi gurala naprijed splavi natovarene drvom, ali već uz obale histerično se uvijala u virove, koji su hvatali plutajuće grane u sumanuti, kružni ples. Bio je dovoljan jedan pogled na ubojite vodene vrtloge da nam se svima zavrti u glavi i da se polako, nastojeći ne pokazati strah, počnemo povlačiti unazad. Odra je imala stariju sestru. Takve sestre nastaju zbog promjene toka rijeke, kad se meandar odvoji od glav-

nog korita. Tako mi je to objasnio tata. Bio je to za mene nesumnjivi dokaz da je Odra živo biće. Nije li mijenjala kožu kao zmija? Nije li se linjala kao životinja, ostavljajući svoje stare nepotrebne zavoje na milost i nemilost trski i vodenom bilju? Ponekad bih lunjala onuda s ocem u potrazi za biljkama za njegove akvarije, ali brzo bismo pobjegli otamo jer je to bilo kraljevstvo komaraca. Stazice su se ovdje gubile i strmo krivudale među izvaljenim deblima drveća, bršljan je obrastao stabla i okomito visio s grana kao da smo u pravoj pravcatoj džungli. Propali nasipi propuštali su vodu – stvarala su se tako mala jezerca, plitke barice zelene od gustih slojeva vodene leće. Osjećao se miris vlage i truleži. Stara Odra više nije nalikovala rijeci, zaustavila se, zamislila. Obrasle su je biljke, a navečer bi iscrpljena isparavala, šaljući u zrak sve te svoje trpko-vlažne mirise. Tako sam tada doživjela starost – to je zaustavljenost i spokojno nezamislivo bogatstvo. Bila je ulaz u drugi svijet, u gustu vlažnu bajku. Tu je mogla procvasti paprat, a bijeli lopoči pretvarali bi se noću u princeze. Maštala sam o tome da jednom mogu dodirnuti te debele cvjetove, koji su s obale izgledali kao da su izliveni od bijelog voska. Ali ipak su bili predaleko od obale. Stopalom bih ispitivala izdržljivost velikih plutajućih listova; opasno su se savijali – da, bila sam spremna ići po njima skroz na sredinu da bih ubrala takav cvijet. Na obali stare Odre viđala sam zelene gatalinke kako sjede na plutajućim listovima. Imale su tako savršen oblik da mi se činilo kako su izrezbarene od zelenog kamena. Gatalinke su bile broševi kojima bi

se starija gospođa Odra kitila u poslijepodnevnim satima. Ili vretenca – leteći nakit. Kretanje bjelouške u vodi, ravnomjerno, skladno. Savršeno okrugli krugovi na površini kad biste bacili štap. Mrlje od sunca, treperave, promjenjive poput odsjaja šarenih stakalaca na prstenju. Tišina nabujala od šušnjeva, piskova i škrguta koji su dopirali iz trave, s krošanja stabala, odasvud. Žuta trulež starih otpalih grana. Balegari s geometrijskim crtežima na oklopima koji su zasigurno nešto značili, ali nismo znali što. Odra nije bila samo golemo živo biće, već i moćna riječ. Jednom sam imala bolest tog imena1. Ni danas ne znam zašto se ta uobičajena dječja bolest zove “odra”. Vrućica, priviđenja odvodili su me u isprekidani višedimenzionalni san ispunjen nejasnom spoznajom da bolujem od rijeke. Nosili su me kao malu papirnatu lađu, ljuljajući me na sve strane, noseći me u različitim smjerovima, udarajući mnome o hrapave rubove noćnih sati. Priviđenja su samo za mene otvarala prostranstva bez obala, daleke horizonte, niska ljubičasta neba, prazna i ispunjena monotonim brujanjem. Glavobolja se pretvarala u monotoni tutanj, koji je kao kaplja visio nad tim svijetom bez dimenzija. Ustajala bih tada iz kreveta ošamućena, probijala se kroz euklidsku šumu vizija u potrazi za vodom. Lutala bih po kući koja se iznenada razrastala pod mojim koracima, a slavina s vodom udaljavala se kao da je zakonima prostora vladao naopako okrenuti dalekozor. Odbauljala bih do prozora, opipavala radija1

odra – polj. ospice


25

photo : jean de bre y ne

tore, pronalazeći u njihovoj toplini isušene pustinje, usijane kanjone stjenovitih planina, fatamorgana slavine zamrznula bi se na ručkama ormara, na kvakama vratiju – petljala bih po njima vjerujući da su to svakojake pumpe, bunari, pipe, da ću ignorirajući privid doprijeti do plamtećih izvora svoje žeđi i ugasiti je jednim snažnim gutljajem. Žeđ u vrućici koju je nemoguće utažiti. Mislila sam da bolujem od te šutljive, moćne rijeke, koja me doziva u tami obećavajući da će mi napokon ugasiti žeđ. Smatrala sam da su zato danju u sobi navlačili zastore – moji su se roditelji zacijelo bojali da će me jedne noći taj zov vode izvući iz kuće i da ću krenuti kroz labirinte

mračnog parka ravno u njezin ledeni umirujući zagrljaj. U Odri se utopila djevojka iz sela. Sjećam se da su vojnici s velikim reflektorima pretraživali žbunje pokraj rijeke. Svjetlo je klizilo po površini i nastojalo prodrijeti kroz mračnu uzburkanu vodu. Njezino su tijelo pronašli tek kasnije pod mostom u Cigacicama, nekoliko desetaka kilometara dalje. Nitko nije znao što je rijeka činila s djevojkom za to vrijeme. Puna bojazni zamišljala sam te dane i noći provedene u vodi, bez riječi i slika, u nekakvom uspavanom plesu kojem je rijeka izložila bespomoćno djevojčino tijelo. Utopljenica. Što li je tada

saznala, što li je vidjela? Kako tok rijeke izgleda u tami? Kako odozdo izgleda sunce? Nisam poznavala tu noćnu vodenu plesačicu i nisam suosjećala s njom – divila sam joj se. Da, kao da je bila otišla na ples, a onda dopustila da bude pronađena, umorivši se od avanture. Onda sam načula razgovor odraslih – govorili su da joj je tijelo bilo promijenjeno, otečeno, teško prepoznatljivo. Da su se na tom vodenom putovanju do cigacickog mosta razmazale crte njezina lica. Dakle imala sam pravo – Odra je bila živo biće koje ne poštuje ljudske zakone, bila je to snažna rastresena sila koje inače nismo svjesni, ali samo zato što je zauzeta nečim drugim pa nas ignorira.


26

Odra se izlijevala iz korita, ali ne pamtim da su te poplave ikada bile silovite: voda bi se izjutra pojavljivala na livadama i polako se pomicala prema parku. Poslije podne bi poplavljivala rasadnike moga oca i ulazila u dvorište lijenim lokvama. Činila je to mirno kao da je pozivala ljude na igru, na gacanje po naplavljenim livadama u toploj vodi do koljena, na promjenu dosadnog dnevnog rasporeda, na izvlačenje natrulih barki iz podruma. Da bi priuštila vojnicima razonodu i igru podizanja građevina od pijeska zatvorenog u vreće. Od rijeke nas je dijelio niz nasipa koji su mirno vijugali poljima. Do te sam poplave mislila da su nasipi uobičajeno djelo prirode – svaka rijeka mora imati takav kopneni šal. Zahvaljujući poplavi osvijestila sam što ustvari znači postojanje dvaju redova nasipa. To je značilo da je Odrina snaga još veća nego što sam pretpostavljala. Da bi Odra, kad bi samo htjela, mogla doći skroz do sela, do crkvenih vrata, poplaviti autobusnu stanicu, potopiti ribnjake. Ili čak ući kroz prozore u kuću i pretvoriti stan u ne-

što što je teško zamisliti, što bi bilo nemoguće vidjeti, a mene bi samu mogla odnijeti, kao onu djevojku. Vidjela sam Odru ljeti ’68. godine. Najprije smo s dvorišta promatrali kako cestom prema njoj mile golemi tenkovi i svi odrasli su s nemirom govorili da se sprema rat. Sjela sam na svoj mali dječji bicikl i krenula za tenkovima. Ostavljali su iza sebe pruge žute prašine i duboke brazde na kojima se prevrtao moj bicikl. Kad sam stigla na nasip, ugledala sam rijeku sapetu golemom kopčom – pontonskim mostom po kojem su na drugu obalu, spokojno se ljuljajući, prelazile posljednje mašine. Bio je to neugodan prizor – Odra mi se doimala obeščašćenom, kao da je tim pontonskim mostom upregnuta u neki posao, uhvaćena za uzde poput konja. Prerezana napola koprcala se na suncu kao riba. Nisam mogla shvatiti kako velike teške metalne mašine s takvom lakoćom idu po vodi. U mojoj se nazočnosti događalo nekakvo nemoralno, nemilo čudo. Kada bih god kasnije dolazila na rijeku bojala sam se da ću ponovo

ugledati tenkove, da se takav ružni trenutak može ponoviti, dakle, budemo li imali peh, ponovo ćemo ih vidjeti kako klize preko rijeke, neshvatljivo kao vodenpauci, koji mogu hodati po vodi usprkos svim zakonima svijeta, održavajući se na površini iako ne bi trebalo biti tako. Kaže se da je nemoguće dva puta ući u istu rijeku – čime se čini neoprostiva pogreška – jer se rijeku brka s vodom koja njome protječe. A to je isto kao da se ples brka s plesačicom. Moguće je ući u istu rijeku – itekako – čak i ako su obale zarasle u trsku, a negdje uz obalu se pojavio neočekivani sprud. Upravo su rijeke jedna od rijetkih nepromjenjivih pojava na svijetu, i u vremenu, i u prostoru. Jasno osjećam da je rijeka koju čuvam u sjećanju ista ona koju viđam sada. Vrijeme i prostor ne vladaju rijekom, već ona njima – daje umirujući kontinuitet, drži cijeli kraj na čvrstom sigurnom mjestu. Dakle, dogodi li nam se ikada da iz nekih razloga izgubimo osjećaj za smjer, sjetimo se svoje rijeke.


portret

Olga Tokarczuk___ Lutrija

S poljskoga prevela Domina Lujak

C

vijet paprati cvate samo jednu noć pred kraj lipnja, kada razina vlage u zraku postaje neizdržljiva. Već par dana prije toga, u šumu je došlo stotine tragača. Navečer su palili logorsku vatru. Među pridošlicama su bili i obični trgovci, koji su nudili lampe s infracrvenim osvijetljenjem, detektore mirisa, nepromočive čizme, satove koji svijetle u mraku i sve što bi moglo koristiti u velikoj, mračnoj šumi u lovu na čudesan cvijet. Odasvud su se skupljali savjetnici i specijalisti, koji su prostirali svoje stoliće i dijelili savjete kako naći cvijet paprati, iako ga sami nikad nisu pokušali naći. Među njima su se kretali putujući umjetnici, gutači vatre, pjevači tugaljivih pjesama i lijepe plesačice koje se okreću, a također i putujući propovjedači velikog potencijala, koji izvikuju vatrene govore pune velikih riječi, koje su se od čestoga ponavljanja izlizale po

rubovima, zaokružile su se i smekšale kao bublica. Na kraju su naravno došli i sami prvaci potrage – majstori zanata, naviknuti na sve nedaće, na sve zamke koje vrebaju na njih u velikoj šumi. Imali su sjajno teorijsko znanje, bili su uvježbani u penjanju, trčanju i orijentacijskom trčanju. Lica većine njih su bila obilježena starim ožiljcima, a neki su još od podneva obavljali neke tajne rituale, prakticirali istočnjačke borilačke vještine ili meditirali da im pritom ne smeta masa koja se skuplja oko njih. Svi oni su željeli samo jedno te noći – naći cvijet paprati, koji će im ispuniti sve želje. U toj šarolikoj i glasnoj gomili bio je i Julek, mladi prodavač srećki, jer u Noći cvijeta paprati svake godine se organizirala posebna nagradna lutrija. Uspio je brzo prodati sve srećke i odlučio se vratiti kući gdje su ga sa sigurnošću čekali roditelji. Nisu

još bili stari, ali život u siromaštvu obilježio je njihove karaktere ravnodušnošću, zato su cijele dane provodili sjedeći na klupi ispred kuće i ili su šutjeli, ili se pomalo svađali bez uvjeravanja. Julek je išao kući rubom ulice, a žamor iza njegovih leđa se već potpuno stišao. Dok se približavao tužnom siromašnom gradiću, u kojem je živio cijeli život, spazio je ispred male kućice stariju ženu, koja je sjedila na klupi i rješavala križaljku. Pristojno joj se naklonio. – A zašto, momče, s drugima ne tražiš cvijet paprati? – upitala ga je žena. – Umoran sam, gospođo. Cijeli dan sam prodavao srećke. A osim toga nisam tako dobro pripremljen kao drugi. Ne znam mnogo o cvijetu paprati. Starija se gospođa nasmijala i skinula naočale da bi ga dobro pogledala. – Zar ne znaš, dijete drago, da nisu potrebne nikakve pripreme? Da je


28

važno samo imati dobro srce? I da cvijet uvijek nađe onaj koji ga ne želi ni previše ni premalo. Zatim ga je upitala za nekoliko riječi u križaljci, a on joj je odgovorio – i sve su pasale. – Bistar si – rekla je gospođa i zagledala mu se duboko u oči. – Evo, evo – viknula je iznenada, pokazujući nešto rukom prema mraku koji se brzo spuštao. – Zar ti se ne čini da tamo ispod ograde mog susjeda, pod smrekom, nešto svijetli? Dečko pogleda u tom pravcu i zaista, ugleda hladan bljesak – isti takav kao kad se puni mjesec odbija o lim konzerve. Zainteresirano je krenuo u tom pravcu čuvši upozorenje starije gospođe: – Pazi na koprive. Dok je išao do tog neobičnog svjetla, odjednom ga je obuzela teška nejasna tišina i osjetio je da ga bljesak privlači kao magnet te da ne može odvratiti pogled od njega. Približio se kao hipnotiziran i u trenu se našao u paprati koja mu je sezala do ramena i koja je obilato izrasla ispod ograde. Za sobom je imao sjaj logorskih vatri tragača. Drhtećim rukama razgrnuo je veliko lišće i spazio sjajni delikatni pupoljak. Cvijet je procvao njemu pred očima, a svjetlo koje se od njega odbijalo na trenutak ga je oslijepilo. Osjetio je kako mu krv udara u glavu. Pogledavao je oko sebe bespomoćno ne bi li našao kakvog svjedoka ovome čudu – jer i sam nije mogao povjerovati u to što je vidio. Tada cvijet paprati progovori:

– Dotakni me. Dečko ispruži ruku i osjeti čudnu toplinu – cvijet je bio topao kao živo biće. – Znaš li moj uvjet? – upitao ga je cvijet umirujućim glasom i tek tada je mladić shvatio da mu je uspjelo ono što drugima nije. Da je našao cvijet paprati. – Ispunit ću ti svaku želju – govorila je dalje paprat – ali samo tvoju i samo za tebe. Ništa što dobiješ od mene nećeš moći podijeliti s drugima. Samo to nalažem. Julek nije dugo mislio. – Slažem se – i ubere cvijet, a on mu zaraste duboko u tijelu. – Odsad ću živjeti u tvom srcu – šapne u glavu mladića. Ošamućeni Julek išao je ravno naprijed. Prošao je pokraj doma svojih roditelja, ali nije svratio do njega. Prvo je poželio najmoderniju odjeću i najbolji automobil – crven i brz kao vjetar. Preselio se u veliki grad, u lijepu kuću s vrtom i stotinom sluga. Bilo je dovoljno da samo pomisli “Želim imati to i to” i cvijet bi diskretno ispunjavao svaku želju. Ubrzo se oženio najljepšom manekenkom na svijetu i zajedno s njom plovio toplim azurnim morima na modernoj jahti. Posjetio je sve zemlje i uvijek živio u najljepšim hotelima. Kad su mu dosadila putovanja zaželio je slavu, cvijet je učinio da postane najpopularnija zvijezda i da ljudi trče za njim na cesti i mole za autogram. Na čudesan način očuvao je mladost, tako da je poslije morao ženiti sve mlađe i sve ljepše mane-

kenke. S obzirom da nije volio kišu, tamo gdje bi bio uvijek bi moralo sjati sunce. Jer su mu smetale hladne zime, živio je samo na takvim mjestima, gdje je uvijek vladalo ljeto. Bio je to lijep i lagan život, pun dobrih avantura i happy endova. Iako je vrijeme letjelo, Julek ga nije mogao kontrolirati, ali mu nije nanosilo ni najmanje nepravde. Da, to je zasigurno bila sreća. I moglo je to trajati vječno – cvijet je tiho živio u Julekovom srcu, pozorno slušajući njegove misli. Jednom, dok se vraćao svojim kao vjetar brzim automobilom s ugodnog putovanja, na uglu ulice ugledao je jako starog čovjeka kako šepa i s naporom se oslanja na štap. Htio bih da taj čovjek opet bude mlad – pomislio je, ali osjeti u grudima hladnu bol. – Zaboravio si? – zapita slatkim šaptom cvijet – ne možeš me to moliti. Julekove oči ispune se suzama, jer mu je žao bilo tog bespomoćnog i siromašnog čovjeka. Sjetio se odmah i svojih starih roditelja i posramio se, jer ih niti jednom nije posjetio. Izvadio je iz džepa svežanj novčanica i dao starčiću. Ovaj je već htio zahvaliti, kad se novčanice odjednom pretvore u stare novine. Tada je Juleka obuzela prava srdžba. Okrenuo se na petama i sakrio u svoj lijepi dom. Tamo je plakao cijelu noć, a ujutro je zaželio da se stvori pred roditeljskom kućom. I cvijet je odmah ispunio tu želju. Ah, kako je veliko bilo mladićevo razočaranje. Kuća se srušila od starosti i zarasla u velike i tužne paprati. Susjedi su mu


29

rekli da su njegovi roditelji odavno umrli od čežnje i starosti. – Želim da ih oživiš – viknuo je iz srdžbe, ali cvijet paprati odbrusi mirno svojim umirujućim šaptom: – Zar si zaboravio? Ne mogu ti ispuniti tu želju. – Prevario si me. Donosiš mi samo patnju. Ne želim te više imati u svom srcu. Nosi se otud! Tada se najednom nebo navuklo oblacima i sručila se velika oluja.

Pukla je zaglušujuća munja i mladić je spazio da stoji ispred kuće starice, koja sjedi na klupi i rješava svoju križaljku. – Pada – rekla je mirno. – A zašto, momče, ne tražiš s drugima cvijet paprati? Ošamućeni Julek pogledao je u smjeru šume gdje su svijetlile logorske vatre tragača. U ruci je držao odreske srećki koje je prodao toga dana. U trenu je shvatio što se dogodilo i osjetio se laganim i sretnim.

– Umoran sam, gospođo, cijeli sam dan prodavao srećke – rekao je i smiješio se. Starica spusti naočale na vrh nosa i pogleda ga prodorno. – Ne čini ti se da tamo ispod ograde u paprati nešto svijetli? – upita. Ali mladić nije ni pogledao na tu stranu. – To se sigurno mjesečina odbija o lim konzervi – odgovori i pođe kući.


portret

Olga Tokarczuk___ PROVEDI PLUG SVOJ PREKO KOSTIJU UMRLIH A sad pozor!

S poljskoga prevela Marija Jalžabetić “Jednom je, izabravši nesigurni put, Pravednik s poniznošću kročio Dolinom smrti.”

V

eć sam u tim godinama i još k tome u takvom stanju, da prije sna uvijek dobro operem noge za slučaj da me preko Noći mora odvesti Hitna pomoć. Da sam te večeri provjerila u “Efemeridi” što se događa na nebu ne bih uopće išla spavati. Međutim, čvrsto sam zaspala; potpomogla sam si čajem od hmelja i još sam uz to uzela dvije tablete valerijane. Zato, kad me usred Noći probudilo lupanje po vratima – nasilno, bez mjere i k tome zloslutno – nisam mogla doći k sebi. Naglo sam ustala i kolebljivo stala kraj kreveta, jer pospano, uzdrhtalo tijelo nije moglo preskočiti iz sanjive nevinosti u javu. Došlo mi je slabo i zateturala sam kao da ću izgubiti svijest. Nažalost, događa

mi se to u zadnje vrijeme i povezano je s mojim Nemoćima. Morala sam sjesti i ponoviti si nekoliko puta: u kući sam, Noć je, netko razvaljuje vrata i tek mi je tada uspjelo ovladati živcima. Tražeći u tami papuče, čula sam da taj koji je provaljivao, sad obilazi kuću gunđajući sebi u bradu. Dolje u smočnici na električnom brojilu imam sprej za samoobranu koji sam dobila od Dioniza zbog krivolovaca i upravo sam na to sad pomislila. Uspjela sam u tami pronaći poznati hladni oblik sa raspršivačem i tako naoružana, upalila sam svjetlo napolju. Pogledala sam na trijem kroz bočni prozorčić. Snijeg je zaškripao i u vidnom polju pojavio mi se susjed, kojeg sam zvala Matoga. Rukama je pridržavao oko bedara skute starog kožuha u kojem sam ga ponekad viđala kako radi oko kuće. Ispod kožuha nazirale su se noge u prugastoj pidžami i teškim čizmama za planinarenje. – Otvori – rekao je.

S neskrivenim čuđenjem pogledao je moj ljetni laneni komplet (spavam u tome što su ljetos Profesor i njegova žena htjeli baciti, a što me podsjeća na davnu modu i godine moje mladosti – na taj način spajam Korisno sa Sentimentalnim) i bez pardona ušao je unutra. – Obuci se, molim te, Velika Stopa nije živ. Pod dojmom toga izgubila sam na trenutak govor, bez riječi sam navukla visoke gumene čizme i nabacila na sebe prvi bolji kaput skinut s vješalice. Snijeg se napolju, u padajućoj mrlji svjetlosti iz lampe na trijemu, izmijenio u spori, pospani tuš. Matoga je stajao kraj mene u tišini, visok, vitak, koščat kao lik skiciran s nekoliko pokreta olovkom. Pri svakom pokretu opadao je s njega snijeg, kao s fritule posute šećerom u prahu. – Kako to “nije živ”? – upitala sam na kraju, stisnutog grla otvarajući vrata, ali Matoga nije odgovorio.


31

Izašli smo iz kuće i istog trenutka obuhvatio nas je dobro znani hladni i vlažni zrak, koji nas svaku zimu podsjeća da svijet nije stvoren za Čovjeka i najmanje kroz pola godine nam pokazuje kako je za nas nedobronamjeran. Mraz je brutalno napao naše obraze, a iz usta su nam isplovili bijeli oblaci pare. Svjetlo se na trijemu automatski ugasilo pa smo išli kroz škripajući snijeg u potpunoj tami, ne ubrajajući Matoginu lampu koja je bušila tu tamu naprijed u jednom pomičnom mjestu, samo pred njim. Ja sam se gegala u Mraku iza njegovih leđa. – Nemaš svjetiljku? – pitao je. Naravno da sam ju imala, ali gdje, toga bih se mogla sjetiti samo ujutro pri dnevnom svjetlu. Uvijek je tako sa svjetiljkama, vidi ih se samo danju. Kuća Velike Stope bila je malo postrance, više nego druge kuće. Bio je jednim od tri cjelogodišnja stanovnika. Samo on, Matoga i ja živjeli smo ovdje ne bojeći se zime; ostali stanovnici hermetički su zatvarali svoje kuće već u listopadu; ispuštali vodu iz cijevi i vraćali se u gradove. Skrenuli smo s jedva očišćenog puta koji prolazi kroz naše selo i dijeli se na staze koje vode prema kućama. Do Velike Stope vodila je staza ugažena u dubokom snijegu, tako uska da je trebalo stavljati stopalo iza stopala i stalno održavati ravnotežu. – Neće to biti lijep prizor – upozorio me Matoga, okrećući se prema meni i na trenutak me potpuno oslijepio.

photo : jean de bre y ne

On uvijek malo govori. Sigurno ima Merkur u šutljivom znaku, mislim da u Jarcu ili u konjukciji, kvadratu ili opoziciji sa Saturnom. Mogao bi biti i Merkur u retrogradaciji – tada daje tajnovitost.

Ništa drugo nisam ni očekivala. Šutio je na trenutak, a onda rekao kao da želi objasniti:

spavaonice. Pa sam otišao tamo, mislio sam, možda se napio ili da nešto radi tom psu kad tako zavija.

Uznemirilo me svjetlo u njegovoj kuhinji i očajničko lajanje kuje. – Nisi ništa čula?

Prošli smo pokraj ruševnog sjenika i za tren je Matogina svjetiljka izvabila iz tame dva para svijetlećih, zelenkastih, fluorescentnih očiju.

– Ne, nisam čula. Spavala sam, ošamućena hmeljem i valerijanom. – Gdje je ona sada, ta Kuja? – Odveo sam ju od tamo, doveo k sebi, nahranio i valjda se smirila. Ponovno trenutak šutnje. On je uvijek odlazio ranije na spavanje i gasio svijetlo, štedio je, a ovaj put se svijetlilo i svijetlilo. Svijetli tračak na snijegu. Vidi se s prozora moje

– Pogledaj, Srne – rekla sam uzbuđenim šaptom i zgrabila ga za rukav kožuha. – Prišle su tako blizu kuće. Ne boje se? Srne stoje u snijegu gotovo do trbuha. Gledale su nas mirno, kao da smo ih zatekli u izvršavanju nekakvog rituala čiji smisao ne možemo shvatiti. Bilo je tamno, tako da nisam uspjela raspoznati jesu li to one iste Gospođice koje su jese-


32

nas došle iz Češke, ili neke nove? I zapravo, zašto samo dvije? Onih je bilo najmanje četiri.

Matoga je slegnuo ramenima.

– Idite kući – rekla sam im i zamahala rukama. Zadrhtale su, ali se nisu pokrenule. Mirno su nas ispratile pogledom skroz do samih vrata. Prošla me jeza.

Izvukla sam iz džepa svoj mobitel, utipkala sam broj koji sam znala s televizije – 997 i za tren se u mojem telefonu oglasio automatički češki glas. Tako je to ovdje. Doseg luta, ne obraćajući pažnju na granice država. Ponekad se granica među operaterima zadržavala na duže vrijeme u mojoj kuhinji, znalo se događati da je mirovala kraj Matogine kuće ili na terasi, ali teško je bilo predvidjeti njen hiroviti karakter.

U međuvremenu je Matoga topćući otresivao snijeg sa čizama pred vratima zapuštene kućice. Mali prozorčići bili su zatvoreni folijom i papirima, a drvena vrata pokrivala je crna krovna ljepenka. Zidovi predsoblja bili su obloženi drvom za potpalu peći, nejednakih cjepanica. Bila je to neugodna unutrašnjost, nema se što reći. Prljava i zapuštena. Posvuda se osjetio miris vlage, drva i zemlje – mokre, proždrljive. Višegodišnji zadah dima napravio je na zidovima mastan sloj. Kuhinjska vrata bila su odškrinuta i odmah sam spazila tijelo Velike Stope kako leži na podu. Moj pogled ga je jedva dotaknuo, a onda odskočio. Trajalo je trenutak dok ponovno nisam mogla tamo pogledati. Bio je to odvratan prizor. Ležao je svinut u čudnom položaju s rukama pri vratu, kao da pokušava olabaviti stisak ovratnika. Polako sam se približila, kao da sam hipnotizirana. Vidjela sam otvorene oči zagledane negdje pod stol. Prljava potkošulja bila je rastrgana oko grla. Izgledalo je kao da se tijelo borilo samo sa sobom i poraženo – poginulo. Postalo mi je hladno od Strave, krv mi je zamrla u žilama i imala sam osjećaj da sam se povukla negdje najdublje u sredinu mog tijela. Još jučer sam vidjela ovo tijelo živo. – Bože moj – promumljala sam. – Što se dogodilo?

Ne mogu dobiti telefonsku vezu s Policijom, opet češki domet.

– Trebali smo otići gore iza kuće, na brdo – savjetovala sam mu prekasno. – Potpuno će se ukočiti prije nego dođu – rekao je Matoga tonom kojeg posebno nisam voljela kod njega: kao da je popio svu pamet ovog svijeta. Skinuo je kožuh i objesio ga na naslonjač stolca. – Ne možemo dozvoliti da tako ostane. Izgleda užasno, a ipak je na kraju krajeva bio naš susjed. Gledala sam na to bijedno, savijeno tijelo Velike Stope i teško mi je bilo povjerovati da sam se još jučer bojala tog čovjeka. Nije mi bio drag. Možda je čak premalo reći – nije mi bio drag. Možda bih radije trebala reći – činio mi se odvratan i strašan. Zapravo ga uopće nisam doživljavala kao ljudsko Biće. Sad je ležao u prljavom rublju na prljavom podu, malen i mršav, nemoćan i bezopasan. Eto, djelić materije, koji je kao rezultat teško zamislivih promjena, odvojen od svega krhkom egzistencijom. Učinilo mi se tužno, grozno, jer čak ni netko tako odvratan kao on nije zaslužio smrt. A tko je zaslužio? I mene čeka ta ista sudbina, i Matogu i te Srne vani; svi ćemo

jednom biti ništa više nego mrtvo tijelo. Pogledala sam Matogu tražeći u njemu nekakvu utjehu, ali on se već bavio slaganjem raščeprkanog kreveta, brlog na trošnom kauču pa sam se pokušala utješiti sama u mislima. Došlo mi je do glave, da bi smrt Velike Stope mogla biti u izvjesnom smislu nečim dobrim. Oslobodila ga je od nereda kakvim je bio njegov život. Ili je oslobodila druga Bića od njega. O da, odjednom sam postala svjesna kako dobra može biti smrt, kako pravedna, kao sredstvo za dezinfekciju, kao usisivač. Priznajem, tako sam pomislila, zapravo i dalje tako mislim. Bio je moj susjed, naše kuće dijelilo je manje od pola kilometra, ali rijetko sam imala posla s Velikom Stopom. Nasreću. Viđala sam ga radije izdaleka – njegova sitna, žilava figura, uvijek pomalo nestabilna, pomicala se po liniji horizonta. Hodajući, mrmljao je nešto za sebe i s vremenom mi je vjetrovita akustika Plaskowyža donosila dijelove tog monologa, u suštini jednostavnog i nepromjenjivog. Njegov se rječnik sastojao uglavnom od psovki, u koje bi samo dodavao osobna imena. Znao je ovdje svaki djelić zemlje, jer čini se da se tu rodio i nikad nije putovao dalje od Kłodzka. Dobro je znao šumu – na čemu može zaraditi, što kome prodati. Gljive, bobice, ukradena drva, suharke za potpalu, klopke, godišnju utrku terenskih automobila, lova. Šuma je hranila tog malog gnoma. Trebao je dakle poštovati šumu, a nije ju poštovao. Jednom je u kolovozu za vrijeme suše zapalio cijeli jagodnjak. Pozvala sam vatrogasce, ali nije se puno dalo spasiti. Nikada nisam saznala zašto


33

je to napravio. Ljeti je lutao uokolo s pilom i rezao drveće puno sokova. Kada sam ga ljubazno upozorila trudeći se zatomiti Gnjev, direktno mi je odgovorio: - Skini mi se s vrata, stara babo! - Samo sočnije. Zarađivao je tako što je uvijek nešto ukrao, smotao, sredio; kad bi turisti ostavili na dvorištu lampu ili vrtlarske škare – Velika Stopa bi odmah nanjušio priliku i odnio sve, jer je možda to bilo moguće kasnije prodati u gradu. Po meni, trebao je već nekoliko puta dobiti nekakvu Kaznu, ili čak ići u zatvor.

takav način da bi ulovljena Životinja momentalno odletjela uvis i visila u zraku. Ponekad sam nalazila mrtve Životinje – Zečeve, Jazavce i Srne.

Ne znam kako se to dogodilo da su mu za sve progledali kroz prste. Možda su ga čuvali kakvi anđeli; ponekad tako bude, da stanu na krivu stranu.

– Vjerojatno ne bi htjela da tebe tako nađu. U takvom stanju. Pa to nije ljudski.

Znala sam i da se bavi krivolovom na svaki mogući način. Šumu je tretirao kao svoje imanje – sve je tamo pripadalo njemu. Bio je tip grabežljivca. Zbog njega nisam spavala nekoliko Noći. Od nemoći. Nekoliko sam puta zvala Policiju – kad su već dignuli slušalicu moja je prijava ljubazno zaprimljena, ali se poslije ništa nije dogodilo. Velika Stopa ponovno je kretao na svoju trasu s gomilom klopki na ramenu, zloslutno uzvikujući. Malo, zlo božanstvo. Pakosno i nepredvidljivo. Uvijek je bio pomalo pijan i možda je to u njemu izazivalo loše raspoloženje. Mrmljao je za sebe i štapom udarao panjeve drveća, kao da ih je htio protjerati sa svog puta; činilo se kao da se već rodio u stanju lagane omamljenosti. Puno sam puta hodala njegovim trasama i skupljala za njim primitivne žičane zamke za Životinje, omče vezane za mlada savijena drveća na

– Moramo ga prenijeti na kauč – rekao je Matoga. Nije mi se svidjela ta ideja. Nije mi se svidjelo da ga moram dotaknuti. – Mislim da bismo trebali pričekati Policiju – rekla sam. Ali je Matoga već pripremio mjesto na kauču i zavrnuo rukave džempera. Pogledao me prodorno svojim svijetlim očima.

O da, ljudsko tijelo sigurno nije ljudsko. Posebice mrtvo. Nije li to mračni paradoks da se sad moramo baviti tijelom Velike Stope, da nam je ostavio taj posljednji problem? Nama, susjedima koje nije poštovao, nije volio i nije držao do nas. Po meni, nakon Smrti bi trebalo doći do anihilacije materije. Bila bi to najispravnija metoda za tijelo. Tako bi anihilacija tijelo vraćala jednostavno do crnih rupa iz kojih su uzeta. Duše bi putovale brzinom svjetlosti do svjetla. Ako nešto takvo kao što je Duša uopće postoji. Slamajući golemi otpor radila sam tako kako mi je Matoga rekao. Uhvatili smo tijelo za noge i ruke, i prenijeli ga na kauč. S iznenađenjem sam shvatila da je teško, a uopće se ne čini nepokretno, nego prije uporno kruto, neugodno kao uštirkana posteljina dopremljena iz javne glačaonice. Primijetila sam i čarape ili to, što je umjesto njih bilo

na stopalima – prljavi dronjci, obojci napravljeni od plahte rastrgane na trake, sad sive i zamrljane. Ne znam zašto me pogled na te obojke tako snažno udario u prsa, u prepone, u čitavo moje tijelo, da više nisam mogla zadržati jecanje. Matoga me pogledao hladno, kratko i s izrazitim ukorom. – Moramo ga obući prije nego dođu – rekao je Matoga i znala sam da mu također drhti brada od pogleda na tu ljudsku bijedu (iako iz nekog obzira to ne želi priznati). Dakle, najprije smo mu pokušali svući potkošulju, prljavu i smrdljivu, ali nije bilo ni govora da smo ju mogli skinuti preko glave tako da je Matoga izvadio iz džepa nekakvi komplicirani nožić i razrezao materijal na prsima. Velika Stopa je sada ležao pred nama na kauču polugol, dlakav kao trol, s ožiljcima po prsima i rukama, istetoviran već izblijedjelim crtežima među kojima nisam uspjela razaznati ništa smisleno. Imao je ironično stisnute oči dok smo mu tražili u raspadajućem ormaru nešto pristojno za obući, prije nego se njegovo tijelo ukoči zauvijek i ponovno postane ono što je najprije bilo – grudica materije. Poderane gaće virile su ispod sasvim novih srebrnih hlačica dresa. Pažljivo sam odmotala te odvratne obojke i pogledala njegova stopala. Začudila su me. Uvijek sam imala dojam da su stopala naš najintimniji i najprivatniji dio tijela, a nikako genitalije, ni srce, čak ni mozak, organi bez stvarnog značenja koji su precijenjeni. U stopalima se krije cijela znanost na temu Čovjeka, tamo ispliva iz tijela znakoviti smisao toga tko smo mi zapravo i kako se odnosimo prema zemlji. U dodiru


34

zemlje, u njenom kontaktu s tijelom nalazi se cijela tajna – da smo građeni od elemenata materije i ujedino njoj tuđi, odijeljeni. Stopala – to su naše utičnice za kontakt. A sad su ta naga stopala bila za mene dokaz njegovog drugačijeg porijekla. Nije mogao biti Čovjek. Morao je biti neka bezimena forma, jedna od tih, koje kako kaže naš Blake – otpuštaju metale u beskraj, mijenjaju red u kaos. Možda je bio nečim iz roda demona. Demonska stvorenja uvijek se razaznaju po stopalima, drugačije pečate zemlju. Ta stopala – veoma duga i uska sa suhonjavim prstima i crnim, neoblikovanim noktima činila su se prijemčivo. Nožni palac bio je pomalo odvojen od ostalih, kao palac na ruci. Obrastao je gustim crnim dlakama. Je li netko nešto takvo vidio?

Razmijenila sam pogled s Matogom. U skoro praznom ormaru našli smo odijelo boje kave, pomalo flekavo, ali rijetko korišteno. Nikad ga nisam vidjela u njemu. Velika Stopa je uvijek hodao u čizmama i dronjavim hlačama, uz to je kombinirao kariranu košulju i prošiveni prsluk bez obzira na godišnje doba. Oblačenje umrloga asociralo me na milovanje. Mislim da ne bi doživio takvu nježnost nikad za života. Poduprli smo ga nježno pod ramenima i navukli odjeću na njega. Njegova težina naslonila se na moja prsa i nakon vala urođenog gađenja koji me dovodio do povraćanja, odjednom mi je sinulo da bih mogla zagrliti to tijelo, potapkati po leđima, govoreći smirujuće: ne brini se, bit će dobro. Nisam to učinila zbog Matogine prisutnosti. Možda bi shvatio to kao neku perverziju.

Nabacane geste zamijenile su se mislima i postalo mi je žao Velike Stope. Možda ga je napustila majka, možda je bio nesretan cijeli svoj tužni život. Duge godine nesreće degradiraju Čovjeka više nego smrtonosna bolest. Nikad nisam vidjela kod njega nikakve goste, nije se pojavljivala nikakva rodbina ni prijatelji. Čak se ni gljivari nisu zadržavali kod njegove kuće da bi porazgovarali. Ljudi su ga se bojali i nisu ga voljeli. Izgleda da se družio samo s lovcima, ali i to rijetko. Po meni, imao je negdje oko pedesetak godina, dala bih mnogo da mogu pogledati njegovu osmu kuću i nema li tamo spletene nekakve aspekte Neptuna s Plutonom i Marsa negdje na Ascendensu - s tom zubatom pilom u žilavim rukama nalikovao je na grabežljivca koji živi samo za to da bi sijao smrt i zadavao patnju.


portret

Olga Tokarczuk___ Dvanaest sličica iz Wałbrzycha, Nowe Rude i okolice. S poljskoga prevela Agnieszka Cyganik Razglednica Postoji jednostavna estetika – lijepo je ono što je čisto, svijetlo, sređeno i glatko. Lijepi su glatko popločani gradovi svijetlih fasada s trgovima dotjeranim rondelama jarkoga cvijeća. Takve se razglednice rade – oko se hrani površinskim skladom. Nitko ne radi razglednice s prepunjenim kantama za smeće, škrbavom kaldrmom, napuštenim rudnicima, odlagalištima rudarskog otpada na kojima su narasle breze, šljunčarama, uništenim šumama u Karkonoszama, sivim kućicama s mrljama vlage na zidovima, blatnjavim cipelama. Kao što se može lako pogoditi – takvi su prizori ružni. Dakle, Wałbrzych, Nowa Ruda i okolica su ružni. Pogotovo u rano proljeće kada pušu zapadni vjetrovi i negdje iz Europe vuku niske, tamne oblake. Dani su tmurni i vjetroviti. Zemlja je vječito mokra. Fasade su sive i prljave, ulice raskopane. Planine poprimaju sivožućkastu boju koju samo sunce

može oživjeti, ako će se ono uopće pojaviti. Ljudi piju, prinose sebe kao žrtvu televizorima. Ovako to izgleda. Nije baš za razglednicu.

Horizonti Prepoznajem u sebi ovaj osjećaj kada se odnekuda vozim automobilom i iznenada se počinjem osjećati kao kod kuće. Dugo nisam mogla pronaći uzroke toga osjećaja u krajoliku, dok nisam na kraju povezala – ovo je viši horizont. Na ravnicama ima više neba, manje zemlje, horizont se čini nižim. Iza Wrocława na vidokrugu pojavljuju se planine i onda neprimjetno rastu sa svakim kilometrom. Postaje sve tamnije, zemlja se širi, a nebo se smanjuje. Gorski lanac Ślęże su vrata ove promjene. Ovdje živimo u tamnijem, hladnijem svijetu. Zima traje duže, a proljeće kasnije stiže. U prozore naših kuća dolazi manje svjetla, noć duže traje, san intenzivnije ispunjuje život. Moja kuća stoji u dolini, dakle noći su duže,

dani su kraći. Ali mogu usporavati vrijeme izlazeći za suncem na prijevoj. Namještaj Čiji je namještaj u mome stanu? Možda je i formalno moj, ipak ni na koji način ne pripada meni. Nisu ga dodirivale ruke moje bake, niti ruke drugih ljudi s kojima sam krvno vezana. Nisam naslijedila ormar, niti radni stol na kojem pišem, ni stol na kojem jedem. Kada sam ovamo došla, on je već tu bio. U normalnim, običnim svjetovima namještaj je u pokretu, prolazi iz ruke u ruku, kupuje ga se, prodaje, čak ga se naziva pokretninom. Ovdje je obrnuto – namještaj raste zajedno s kućama, postoji. Gledamo ga tako kao da je oduvijek tu. Mijenjaju se ljudi, dolaze, odlaze. Mi pripadamo tom moćnom, tamnom namještaju, radoznalim ogledalima koji su mnogo toga vidjeli u životu, etažerima koji su ravnodušni prema prolazećem vremenu.


36

Horizontale i vertikale Moj prijatelj zaustavlja auto negdje blizu Lođa jer želi piškiti. Izlazi na makadam uz cestu i vidi ispred sebe ravan, ogroman prostor, vidi šume, sela, crkve. Osjeća se obnažen i zasramljen, izložen pogledima cijeloga svijeta. Ne zna ni obaviti malu nuždu. Ovo je osobina ljudi s planine - vrsta agorafobije. Ovo je privrženost istovremeno vrludanju i skrivanju. Wałbrzych je grad u kojem se ne može hodati prečicama. Smješten je u planinskim dolinama, uzduž rijeka i rječica, vrluda među brežuljcima. Ići prečicom značilo bi popeti se na planinu i onda s nje sići. Trebalo bi prodirati kroz zarasle obronke, osvajati vrhove i odmah ih napuštati radi dolina. Iz nekih razloga gradovi vole doline, a planinske obronke prepuštaju grobljima. Nigdje pokojnici nemaju toliko lijep pogled kao što je u Wałbrzychu i Nowoj Rudi. Stvari Čovjek je ista stvar kao što su sve oživljene stvari, poput sireva, poput gljiva. To što nosi u sebi, govori mu što će postati u budućnosti, ali to što ga okružuje izvana, čime diše, što jede, utječe na to kakav će biti, definira njegove posebne znakove. Postoji li povezanost s bojom zemlje na kojoj živi ili s nijansom misli, snova i osjećaja? Je li ikad ispitana povezanast vrste tla, reljefa, okusa vode u rijekama s unutarnjim životom ljudi?

istočne strane od neke nejasne, već isprane linije koja je nekada dijelila Europu na danas već zaboravljene države. Ako postoji Centrala, onda znači da je ovdje samo filijala, predstavništvo, granični pojas, granica, periferija. Znači da sam deportirana ili da sam se sama deportirala na ove krajeve svijeta i da je sasvim moguće da će kraj moga života biti neki povratak. Ali ovako govore samo stari ljudi, samo oni koji se sjećaju transporta na Zapad, vlakova punih ljudi i životinja koji su išli u nepoznato. Tako govore ljudi koji se sjećaju praznih gradova, kuća s otvorenim prozorima, soba u kojima nitko nije stigao pospremati krevete. Stolovi na kojima su stajali tanjuri s juhom, topli čajnici na ploči štednjaka, knjige popunjene šutljivim, stranim riječima, nepoznato cvijeće u vrtovima, začuđene mačke koje se navodno vežu samo uz mjesta, a ne uz ljude. Ovo još uvijek vide stari ljudi. Ali mlađi ovu stranost prihvaćaju kao svoju. Na kraju, svaki je svijet čovjeku stran. Svaki svijet treba osvajati od početka i od početka ga pripitomljavati bez obzira na to je li radila to baka ili prabaka. Njemački natpisi svojstvo su zidova, možda su rasli zajedno s njima. Možda postoje ispod svake žbuke. Ili vitke tuje koje iznenada izrastaju među smrekama na granicama šuma i polja. Ili bunari u gustišu – zahvaljujući njima možemo pretpostaviti da je ovdje nekada bila kuća.

nisu njima pripadale; prvo, jer su ih izgradili stranci, a onda zato što su ih preuzeli komunisti i samo su ih posudili ljudima na neko vrijeme. I zato je vanjska žbuka otpadala, prozori su se deformirali, uništavali su se podovi. U selima oko Nowe Rude ljudi su koristili kuće dok se nisu počele rušiti. Onda je zajednica davala druge kuće. Ljudi su jednoga dana prenosili svoj imetak na drugu stranu potoka ili ceste i dalje su živjeli. Zimi su se urušavali krovovi i snijeg je zatrpavao podove. Je li riječ “silovanje” rezervirana samo za živo biće? Može li se reći da je predmet silovan – stari klavir u koji se toliko dugo udara dok ne odlete sve tipke ili rascijepan ormar za ogrijev, ili napuštena ujesen kuća kada prve kiše počinju curiti kroz crijepove, ili trešnje kojima se lome grane kako bi se došlo do njihovih plodova? Ljudi Ničije zemlje, ove kroz koje su marširale vojske, zbog kojih su počinjali ratovi, koje su mijenjale jezike, koje su mrsile granice, koje su dočekivale s dobrodošlicom pridošlice pa onda su pozdravljale prognanike ili obrnuto – takve zemlje rađaju slobodne ljude. Svaka privrženost postaje trenutačna, svako vrijeme postaje trenutačno. Postoji jedino to što je izvana. Jakub Boehme, Kaspar Schwenkweld, Anđeo Šlezanin i taj anonimni liječnik koji se potpisivao kao Silesius, non Polonus, non Germanu.

Kuća Centrala Centrala – na taj način ljudi ovdje govore o Poljskoj. Centrala je Krakov, Varšava, Zakopane, zemlja s

Ljudi odavde nikad nisu poštovali kuće. Jednostavno su se u njih useljavali i stanovali. Kuće njima nikada nisu pripadale. Iz više razloga

Palača U Krajanowu je bila Palača. Imala je široke stube s lavovima s obje strane. Okruživale su je alpski


photo : jean de bre y ne

37

borovi, tuje, japanske lijeske, kanadski borovi. Put k palači vodio na desno od crkve, preko mostića pa kroz vrata. Prvo je u palači bila škola. Njezini su komadići ostali u ladicama sa slikama: djeca stoje na stubama, sedmi razred s razrednicom; sa strane kameni lavovi. Onda se u sedamdesetima došlo do zaključka da će se Palaču zamijeniti u radničko odmaralište ili u centar za obuku ili u nešto tog tipa. Palača se pokazala premalom za ove velike, perspektivne planove, previše je bila neugledna pa su zato nadogradili kat. Ne samo jedan, već dva. Prije nego što je postavljen krov, novoizgrađeni katovi su se urušili. Što je to u čovjeku koji je odlučio dići u zrak cijelu palaču? Zasigurno ljutnja. Nisu opstale ni stube niti dva kamena lava. Ljudi sa sela rastavili su krhotine i izgradili od njih svoje male staje i trijemove. Između tuja i borova ostalo je prazno mjesto, ravno kao stol.

Vrijeme Događa mi se da vidim vrijeme. Vidim ga kao napola prozirne slojeve pune slika koji se slažu jedan na drugi, miješaju se, slijevaju. Znam da bi ih mogla vidjeti odvojeno, ali morala bih se nezamislivo jako koncentrirati. A ne umijem. Dakle vidim vrijeme kao da je knjiga po čijim se stranicama kaotično kreću nečiji prsti. Vidim pojedina slova, riječi, ponekad uspijem uhvatiti cijelu rečenicu, ali još uvijek ne mogu shvatiti cijeli smisao, ne znam o čemu je knjiga. Sjećam se da sam na takav način vidjela Odru kada sam bila dijete. Išla sam k njoj kroz polja, zaobilazila tri nasipa i napokon je nalazila. Nikad nije bila ista. Uvijek su se kroz nju prebacivale neke vojske, plovili brodovi i barke, kupale su se neke žene, šuštali razni jezici. Ne znam jesu li te slike plovile iz moje mašte ili iz rijeke. Ovdje, u planinama nedostaje mi ta moćna rijeka. Dobro da se s njom mogu naći u Wroclawu.

Gradovi trebaju rijeke i uopće se tu ne radi o vodi, već o vremenu. Pokraj svoje kuće imam rijeku in statu nascendi – to je Marcowski Potok. Truben Wasser. Širok je jedan metar, a dug osam kilometara. Pojavljuje se ispod zemlje na travnatoj strmini iznad Krajnowa i nestaje u struji rijeke Ścinawke. Nekada su kraj njega stajali mlinovi. Večerima, kad je potpuno mračno, još se čuju kako rade. Jednostavno čuje se taj karakterističan zvuk – bućkanje vode i pucketanje drvenih osi. Ne znam kako se to događa da voda zaustavlja u sebi vrijeme. Blaga Svi smo ovdje opsjednuti blagom. Opsjednuti time da naše rajčice rastu na škrinjama s porculanom, da u zidovima spavaju skrovišta puna starih knjiga, dokumenata i zlatnih satova, a u isušenim, zatrpanim bunarima leži srebren pribor za jelo.


38

Kod Rusa kupujemo detektore metala i hodamo s njima po poljima i ruševinama kuća. Kada se muškarci nalaze ispred dućana i piju pivo, uvijek se prije ili kasnije pojavljuje tema blaga. Opet je netko vidio auto s njemačkim tablicama koji je stajao kraj ceste pa je onda u svom voćnjaku našao ispod drveta iskopanu rupu. “Eh, zašto mi nije palo na pamet da baš tu kopam?” – govore. Koji nevjerojatan osjećaj – imati zemlju koja rađa blago kao gljive. Ruševine Šetnja po brežuljcima pokraj moje kuće to je šetnja po ruševinama. U

dvadesetim godinama bilo je ovdje dvadeset kuća, ostale su četiri. Ne samo na poljima i šumama, posvuda ima ruševina. Kada se ujesen ide u gljive, nalaze se ostaci temelja, kameni pravokutnici, ostaci zidova uraslih u zemlju, izenađujuće šarene pločice, svodovi podruma u koji su se uselile lisice. Ruševina ima i u gradovima i selima. U njima još uvijek žive ljudi. Prave bijele fasade, ukrašavaju ih magičnim krugovima satelitskih antena. Tada mislim da živimo u ruševinama neke civilizacije koja je na odlasku. Mislim da je tako na cijelom svijetu, samo što se to ovdje bolje vidi.

A onda mislim da je to ljudska točka gledišta, uostalom, drugu si ne mogu priuštiti - vrijeme, civilizacije, povijest. Što tu koga briga. Ali kad bismo pogledali svijet očima zemlje, kako bi on izgledao? Kuće bi se vidjele od strane temelja, stabla od strane korjena, ljudi od strane tabana. Kako bi onda izgledala cijela ova priča? Lupanje nogama, vraćanje, lutanje, prolaženje, dolaženje i odlaženje. Pa zato zemlja guta nenastanjene kuće. Tada se kamenje vraća tamo, otkuda je došlo, isto kao i cigla, drvo i čelik. Zemlja je velika uspavana životinja. Živi u vremenu koji ne razumijemo.


portret

Olga Tokarczuk___ Prst koji ukazuje na mjesec izlaganje Olge Tokarczuk na II. svjetskom kongresu prevoditelja poljske književnosti

S poljskoga prevela Ivana Vidović Bolt

O

svješćivanje vlastitoga jezika sa svim njegovima vrlinama, prednostima, ograničenjima i čudesima, podsjeća na učinak dugotrajne psihoanalize. Otkriva kovčeg koji svi nosimo – ne zbog vlastitih krivnji ili zasluga, nego zato što smo rođeni u nekom mjestu, trenutku ili obliku. Na određeni način, jezik je, dakle, književni fatum. Fatum koji nam osvješćuje da u jeziku samo do određenoga stupnja možemo biti to što jesmo (a “biti to što jesmo” čini se, važan je postulat naše kulture), podliježemo pak onomu što je od nas veće, snažnije i na što ne možemo utjecati. Stoga nije čudno što su filozofi u zadnje vrijeme odbacili Boga, Biće, Zašto Radije Nešto Nego Ništa, i počeli se baviti Jezikom. Pisci često griješe kad jezik doživljavaju kao prostor svoje vlastite slobode, kao veliki prvobitni ocean, u kojem se poput prvih aminokiselina

oblikuju naše individualne misli i načini izražavanja. Ipak, izgleda da su osi kristalizacije određene i na njih ne možemo utjecati. U jezik smo doslovno bačeni. Ja sam bačena u poljski. Rođena sam i odrasla u zapadnim krajevima Poljske, koji su poslije rata pripojeni ostatku zemlje i naseljeni mješavinom poljskih kultura i dijalekata. U tom loncu, kako smatraju jezikoslovci, nastao je uzoran poljski jezik. Navodno mi iz Donje Šlezije govorimo standardnim poljskim jezikom. Nemam nikakvih dijalektnih primjesa, nikakav naglasak. Nijedan drugi jezik ne znam toliko dobro da bih ga mogla doživljavati kao jezik književnosti koju pišem. Jednojezična sam. Ne bih mogla pisati na drugom jeziku. Mogu se sporazumijevati na druga dva jezika, ali ta je komunikacija pojednostavljena i na neki način bolna. Mogli bi me smjestiti u Sevres pokraj Pariza, tamo gdje se pridržavaju svih standarda, kao primjer savršene poljske jezične jedinke. Uronjena

sam u poljski jezik kao muha u jantar. Poljski jezik pripada velikoj skupini slavenskih jezika i – naposljetku – indoeuropskih. U pisanom se obliku počeo oblikovati dosta kasno, u XII. stoljeću. Prihvaćanje kršćanstva iz Rima, a ne pak iz Bizanta, imalo je golemo značenje – omogućilo je poljskom jeziku ulazak u područje latinske kulture i prihvaćanje latinskoga pisma (kao što znamo, neki su slavenski jezici temeljili svoja pisma na grčkom – npr. ruski ili bugarski). Tek je 1270. godine u Henrikovskoj knjizi, nastaloj upravo u Donjoj Šleziji, zapisana prva rečenica na poljskom i to u iznimno zanimljivom kontekstu. Latinski tekst, naime, govorio je o nekom Boguhvalu koji je pomagao ženi mljeti zrno, a kako je to ondašnjim suvremenicima bilo toliko neobično, zahtijevalo je pisani trag. Upravo je on taj koji je izgovorio prvu čuvenu rečenicu: Day ut ia pobrusa a ti pożiwai, što na suvreme-


40

nom poljskom jeziku znači: “Dopusti, ja ću to napraviti, a ti se odmaraj”. Geografski položaj Poljske – među moćnim susjedima u sredini Europe, u blizini različitih kultura – prouzročio je prodor mnogih stranih riječi u poljski jezik. U usporedbi s drugim jezicima, zanimljivo je da poljski leksik sadrži oko 70 posto riječi posuđenih iz drugih jezika. To je dakle jezik slagalica, jezik – pačvork, lonac i mišung. Od susjeda smo uzimali riječi – zbog poslova koje smo s njima imali, zbog ratova, putovanja, mode i fasciniranosti. Nijemcima zahvaljujemo na bogatom tehničkom leksiku. Svaka je nova riječ do nas prodirala od naših zapadnih susjeda, s njima smo također imali mnogo problema – njemački doseljenici na poljskim područjima bili su uvijek snažna i dobro organizirana skupina. U 16. st. činili su naprimjer, osamdeset posto krakovskoga patricijata, što je poljskoga kralja ponukalo da na njih primijeni svojevrsni jezični tekst – nelojalne Nijemce koji su podigli bunu u Krakovu pronalazio je tako što im je naredio da izgovaraju sljedeće riječi: sočivica, kolo, melje mlin. Oni koji ih nisu uspjeli pravilno izgovoriti čekala je kazna. Zajedno s kraljicom Bonom u Poljsku su stigle mnoge talijanske riječi, uglavnom iz područja arhitekture, muzike, vojne terminologije i prije svega – kulinarstva. U 17. je stoljeću izvršen desant francuskoga jezika. Velik su utjecaj imali, isto tako, ruski kao i drugi istočni jezici. Možemo se pohvaliti čak i turskim i mađarskim utjecajima. Latinski je opskrbio poljski jezik znanstvenim terminima, apstraktnim i religijskim pojmovima. U XV. i XVI.

stoljeću moderan je bio češki jezik i u društvu je bilo poželjno hvaliti se znanjem češkoga jezika. Tijekom brojnih godina života pod okupacijom provođena je aktivna i vrlo intenzivna germanizacija i rusifikacija. Danas je, kao i svugdje u svijetu, ofenzivu preuzeo engleski jezik. Sviđa mi se ta otvorenost poljskoga jezika prema stranim riječima – ne prijeti mu nikakva opasnost; u mahnitom viru koji stvara, najegzotičnije zvuče one riječi koje podliježu snažnom mlinu poljske gramatike, priljepljuju im se domaći nastavci i potom ih se cijedi po padežima. Taj jezik koji mnogo usisava iz svijeta uokolo sebe, to je vječno gladan jezik. Taj pačvorkasti jezik imao je neobičnu i paradoksalnu ulogu – u dugom razdoblju potčinjenosti okupatorima postao je stub nacionalnoga identiteta, a književnost koja je na njemu nastajala bila je jedino mjesto opstanka poljske kulture. Za govor na poljskom jeziku se borilo, zbog govorenja na poljskom jeziku – umiralo. Funkciju korisnih psihoanalitičara za pisca često imaju prevoditelji – postavljaju najčudnija pitanja. Trebalo bi ih zapisivati, čuvati i svako malo objavljivati u vlastitoj nakladi da bi čitatelji mogli proniknuti u čudo pisanja i napor prevođenja. I čudo jezika općenito. Zahvaljujući prevoditeljima, ono što mi se činilo jasno i općepoznato, gubi svoju unutarnju poveznicu, postaje nejasno i posve lokalno. Upravo su mi oni skrenuli pozornost na tih nekoliko jezičnih posebnosti koje opisujem. Slično je sa strancima, tim hrabrim ljudima koji su odlučili naučiti polj-

ski jezik. Često se žale da se poljska gramatika sastoji od iznimaka, da moraju učiti teška pravila koja, zbog velikoga broja svih mogućih iznimaka, odmah postaju upitna. To je istina – poljskom je valjda bolje prilaziti intuitivno ili učiti ga napamet. To je jezik koji veliku važnost pridaje tradiciji i povijesnim oblicima, to je jezik-muzej, pun okamina koje se ne mogu podvrći jednostavnim načelima pragmatičnosti. Složena sklonidba ne samo što dodaje i oduzima nastavke, nego mijenja i samu osnovu riječi. Imamo prošlo svršeno i nesvršeno vrijeme, što otkriva Nijemca koji i najbolje govori poljski. Postoji nekoliko istih glasova koji se zapisuju na drugačiji način jer su se u prošlosti različito izgovarali i ti su znakovi ostali u jeziku kao uspomena iako pritom siju paniku među gimnazijalcima. Poljski jezik nije niti logičan niti pragmatičan. Njegova je gramatika zahtjevna i katkad nerazumna, a ortografija teška. Unatoč leksičkoj plastičnosti, iz nelogičnih (a možda sentimentalnih) razloga zadržava stare, tradicionalne gramatičke i ortografske oblike. To je tradicionalan jezik i iz još jednoga razloga – poljski je muškocentričan. Među trima rodovima, kojima raspolaže, privilegirani status daje muškom rodu. Imenice muškoga, ženskoga i srednjega roda drugačije se sklanjaju kroz lica i padeže. Među njima je još mnogo drugih iznimaka. Za muškarce ćemo reći da su pošli. O ženama da su pošle, a o miješanoj skupini koja se sastoji i od žena i od muškaraca uvijek treba reći “na muški način” –


41

pošli su. To načelo vrijedi i onda kad se među šezdeset žena nađe jedan muškarac – njegova prisutnost nalaže nam upotrebu muškoga oblika za čitavu miješanu skupinu – pošli su. Na žene, djecu i životinje odnosi se ženski oblik. Za muškarce je rezerviran onaj privilegirani – muški. Naravno, sama riječ čovjek – slično kao i u drugim jezicima – muškoga je roda. Govoreći dakle općenito o čovjeku, iz kruga ljudi gramatički ćemo isključivati žene (i djecu). Ta se patrijarhalnost odražava i na nazive zanimanja. I dok su drugi jezici uspjeli to urediti (kao naprimjer njemački), poljski i dalje ima s tim problema. Nazivi ženskih zanimanja na poljskom zvuče kao hipokoristici muških, a to često ostavlja neozbiljan dojam i skriva zasigurno duboko deprecijativno značenje. Žena profesor – profesorka, zvuči kao mali profesor muškarac (profesorek). S muškocentričnošću poljskoga jezika mnogo sam se puta mučila kao književnica (ženski oblik od imenice “književnik”). U poljskom jeziku nije moguće sakriti spol onoga koji piše kad se koristi prvo lice. Spol je odmah uočljiv u glagolima prošloga vremena, a u prezentu ga otkriva ženski oblik pridjeva. Od toga se ne može pobjeći. Prevoditeljica knjige Jeanette Winterson imala je problema na mjestima gdje se dosljednom primjenom prvoga lica u prezentu učinkovito skrivao spol pripovjedača/pripovjedačice, što je bila bit toga romana. Nije bilo moguće izvući se “iz spola” i proizvoljno je trebalo uskladiti njegov/njezin rod – u tom slučaju ženski. Uzgred ću spomenuti da je mother tongue na

poljskom – father tongue, očinski jezik. Poljski jezik, slično kao i drugi slavenski jezici, ima golem tvorbeni potencijal, a posebno uspijeva ostvariti veliku raznovrsnost deminutiva, što pogoduje različitim jezičnim igrama. Za mene je to izraz topline jezika, kategorije koja se zaobilazi u gramatičkim priručnicima. To je odlika jezika koji na neponovljiv i magičan način svijet čini toplim i sigurnim. Nikoga u Poljskoj ne čude riječi narodne pjesme o vojniku koji odlazi u “ratić” sa “sabljicom” o boku, na voljenom “konjiću”. Mnogo je načina umanjivanja i svako se ljudsko ime može podvrgnuti takvoj intervenciji. Slično kao gotovo svaka imenica i pridjev. Čini se da je danas ta prekrasna mogućnost prevršila svaku mjeru i svjedoci smo infantilizacije poljskoga jezika. Do Drugoga svjetskog rata Poljska je bila višekulturalna i višejezična zemlja. Tamo gdje se poljski jezik dodirivao s drugim jezicima, senzibilitetima i mentalnim sklopovima – tamo je bio najkreativniji. Uopće nije slučajno da pravi majstori poljskoga jezika potječu iz pograničnih područja. Naime, fascinantna i neponovljiva proza Brune Schulza nastala je na poljsko-židovsko-ukrajinskom dodiru. Czesław Miłosz, autor živopisne poezije podrijetlom je iz vilnjanskoga područja, a apsolutno bajkovit i – nažalost, vjerojatno neprevodiv – poljski je jezik Bolesława Leśmiana i Juliana Tuwima, sa židovsko-poljskoga pograničja. Gibak, plastičan, nejasan, ne osobito precizan, tradicionalan i gramatički

neuračunljiv... vjerojatno više stvoren za intuiciju, nego za logos, prije za poeziju, nego za znanstvene rasprave. Imam dojam da se ne osjeća dobro u intelektualnom diskursu ili realističnom literarnom pripovijedanju događaja. Voli otvorene, višeznačne oblike. Osjetljiv je na grotesku i apsurd. Podatan na patos. Ništa čudno da imamo poeziju koja je u svijetu dobro poznata i cijenjena. To je jezik u kojem je mnogo toga slobodno, jezik koji više skicira svijet, nego što ga opisuje, jezik-impresionist sposoban je izraziti dojam, raspoloženje, slutnju, otvoren je za asocijacije, graditelj je slika. Navodno je Flaubert inzistirao na tome da jezik doživljava poraz kad počinje stvarati slike; tada izmiče sam sebi, posklizuje se u anakronizam. Ne slažem se s tom tvrdnjom. Jezik je najsnažniji tamo gdje izlazi iz samoga sebe i postaje stvaratelj alternativnoga svijeta, kad kao iluzionist iz šešira izvlači stvari kojih se ne bismo mogli ni sjetiti. Poljski je za mene arhaičan jezik koji odgovara svijetu prije svoje diferencijacije, kad se sve činilo kompaktnije, puteno, kad je balansirao na slutnjama i kad je “što” bilo važnije nego “kako”. Jezik doživljavam kao – upotrijebit ću tu istočnjačku usporedbu – prst koji ukazuje na mjesec. Ne zadržavam se samo na jeziku. Zanimljivo koliko su moja osjetljivost, moja percepcija i razmišljanje formirali težak, malo precizan, ali vrlo slikovit poljski jezik. Bih li uspjela osjećaj, raspoloženje, nemir – sve to do čega mi je jako stalo u pisanju – izraziti na drugom jeziku? Možda bih za to trebala biti zahvalna jezičnom fatumu?


42

Poljski, paradoksalno, pripada tzv. malim jezicima iako ga na svijetu govori 50 milijuna ljudi (uključujući i veliku poljsku emigraciju). To je lokalan, periferan, a uz to težak jezik koji mnoge odbija. Vrlina takvih “malih” jezika – posebno kad znaš one “velike” – jest mogućnost skrovišta, bijega u jezik, nastanjivanja maloga utabanog prostora nedostupnoga ostatku svijeta. Iz proš-

losti znam to iskustvo skrivanja u poljski jezik na velikim svjetskim aerodromima, daleko od granica zemlje, kad smo mogli biti sigurni da nas, koji govorimo poljski, nitko neće razumjeti. Danas je drugačije. Velika poljska emigracija Poljaka posljednjih godina priuštila je poljskom jeziku da se po svijetu, zajedno s njom, širi i poljski jezik, iako ne mislim da to može po-

godovati općoj rasprostranjenosti među strancima. Vjerojatno ćemo marljivo učiti engleski i to će biti naš način komunikacije s ostatkom svijeta. Znak da smo prešli granicu postat će bar na prvom parkiralištu i pitanje konobara: – Kavicu s mljekecom? Ili također pozdrav poljskoga konduktera koji će veselo povikati: – Kontrola! Molim kartice na pregled!


Tema: poništeni gradovi___ Tijekom posljednja dva desetljeća svjedoci smo urušavanja gradske jezgre na svim razinama i pretvaranja onoga što je uvijek grad činilo gradom u ruglo, groblje napuštenih dućana i obrtničkih radionica, protjerivanja svih aspekata gradskoga života iz zona nužnih za održavanje grada živim. Gašenja i prenamjene kina, zatvaranje knjižara s višedesetljetnom tradicijom, nepovratno zatvorene kavane koje su prije pedeset i prije trideset godina bile kulturna transverzala Zagreba... Sada ih nadomještaju sajamski šatori koji okupiraju gradsko središte, sugerirajući da grad više nije mjesto komunikacije nego pijane terevenke s razvodnjenim, skuhanim “delancem” i industrijskim kobasicama. Slično ili jednako događa se u gotovo svim hrvatskim gradovima. Prije trideset godina Zagreb je živio barem na potezu od Kvatrića do Britanca, točno se znalo koga je sve moguće susresti u Kavani Corso, a koga u Kavkazu. Znalo se što nudi Medulić i tko dolazi u Tip Top Blato. Danas generacije odrastaju uz desetmetarske reklame za pivo na skelama koje pokrivaju povijest gradskoga života. Lijepa gradska kina, koja su sustavno profilirala svoju publiku, pretvorena su u dućane s jeftinim krpicama, u svaštare i banke... Isto se dogodilo s knjižarama. Nitko neće podignuti ploču kada stogodišnju knjižarsku instituciju zatrpaju azijske krpice za stvaranje privida da smo svi isti (štoviše, mediji su već orgazmički urliknuli nad primjerom očuvanja (sic!) baštine), kada drečavi pink telekomunikacijskog monstruma izbriše svaki trag knjižarske prošlosti na Cvjetnome trgu, tom mjestu sveopćega beščašća čuda hrvatskoga instant-kapitalizma, zbog kojega sada tisuće izbezumljenih i očajnih ljudi baulja izraubanim ulicama, koje podsjećaju na niz izgubljenih bitaka, ali i na nedostatak otpora onda kada se trebalo znati i moći oduprijeti. Nije slučajno da se upravo ovih dana u ovome gradu (Zagrebu) održava izložba o propasti Pompeja! Ova je samo jedan mali pokušaj da barem imenujemo svoj Vezuv ili Vezuve, prije negoli nas posve prekrije eruptivna prašina korupcijskoga vulkana, koji puca po svim padinama. (B. Č.)


tema

Feđa Vukić___ ŠTO SE DOGODILO U (TRANZICIJSKOM) GRADU?

I

Posljedice gospodarske “pretvorbe” vidljive su u identitetu velikih dijelova prostora grada koji su a)ispražnjeni od funkcije, b)promijenili su funkciju ili c)tek čekaju prenamjenu.

Istraživanja vizualne komunikacije u javnom prostoru koja sam tijekom proteklih sedam godina radio u različitim hrvatskim gradovima. a prema prikupljenoj dokumentaciji na terenu upućuju na nekoliko činjenica. Te će se činjenice ovdje odnositi na opći pojam grada s obzirom na pretpostavku da je tranzicija (kulturna, demografska, populacijska, ekonomska, politička...) obilježje većine gradova u Hrvatskoj. Najprije, ne postoji niti jedna izdvojena cjelina u gradu koja bi se razinom komuniciranja odnosno posredovanja

identiteta izdvojila od ostalih. Čak i u historijskim središtima grada koja zauzimaju posebno topografsko i simboličko mjesto u njegovu životu, danas je posredovanje identiteta posve identično onome kakvo se zbiva u drugim zonama, pa i na periferiji grada. Dapače, tijekom ljeta u turističkim destinacijama koje su ujedno i povijesni gradovi taj se posebni karakter dodatno mijenja karakterom urbane opreme na kojoj se prodaju predmeti koji bi trebali biti identifikatori posebnosti grada. Je li riječ o trendu “periferijskog pulsa u srcu grada” ili pak o homogenizaciji gradskog identiteta širenjem utjecaja središnje pozicije gradske jezgre može se tek pretpostavljati, ali istra-

z perspektive pisca koji se već neko vrijeme bavi gradom (gradovima) kao okvirom za istraživanja povijesti moderne kulture a na poziv prijatelja Branka Čegeca da pridonesem raspravi o problemima grada u suvremenoj Hrvatskoj, pokušao bih na sljedeći način strukturirati tu poblematiku, a kao skicu za eventualno istraživanje ili znanstveni esej.

žena dokumentirana situacija govori u prilog prvog trenda. Nadalje, posredovanje identiteta u svim dijelovima grada zasnovano je na sljedećim motivacijskim konstantama: isticanje pojedinca u svrhe poduzetničkih poduhvata različitih dimenzija (proizvodne, uslužne i turističke djelatnosti), posredovanje ideje nacionalnog identiteta, posredovanje pripadnosti gradskoj četvrti, komunalno uređenje planiranih i neplaniranih prostora za sportsku uporabu, komuniciranje pripadnosti gradu i komuniciranje privatnih poruka. Korištenje urbane infrastrukture u procesu posredovanja identiteta uglavnom svjedoči o više ili manje nasilnom ulasku pojedi-


45 45

načnih identiteta u skupni identitet prethodno uspostavljen odlukom uprave grada u neki njegov dio. Sljedeća karakteristika komunikacije u javnom prostoru tranzicijskog grada jesu konstante koje se koriste na svim razinama a mogu se klasificirati kao semiotički hibridi, odnosno uglavnom se koriste značenjski amalgami lokalnih i općih (preuzetih) idioma, odnosno koristi se mješavina tradicionalno ukorijenjenih predodžbi i masovne kulture medijskog tipa. Jedini izuzetak od tog dominirajućeg modela komunikacije jest posredovanje ideje nacionalnog identiteta u

kojem se variraju vizualni elementi nacionalnog grba ili pak ističu slike pojedinaca vezane uz problematiku percepcije ratnih zbivanja. Takve komunikacijske konstante upućuju na posebnosti rituala identifikacije pojedinca i zajednice koje se mogu klasificirati kao dva tipa. Za razmjenu pojedinačnog za kolektivni identitet koriste se simbolička sredstva koja ili ispunjavaju značenjem grafičku formu kao simbol za sve ili šire značenjsko polje lika pojedinca kao simbola svih.

zacijske procese, odnosno upućuje na činjenicu da se grad dinamično urbanizira, što je evidentno kroz terenski obilazak svakog hrvatskog grada. Taj proces pouzdano se može povezati s tranzicijom društvenog konteksta koja je potakla velike funkcionalne i fizičke promjene u strukturi i sadržaju grada. Te promjene mogu se registrirati i na simboličkoj razini jer od kulture kakva je u hrvatskim gradovima postojala do 1990. danas se u njima vide minorni ili gotovo nikakvi ostatci.

Takva semiotička situacija, odnosno identitetska mapa tranzicijskog grada upućuje na intenzivne moderni-

Istovremeno posljedice gospodarske “pretvorbe” vidljive su u identitetu velikih dijelova prostora grada koji


TE M A ___

46

su a)ispražnjeni od funkcije, b)promijenili su funkciju ili c)tek čekaju prenamjenu. Ta posebna dinamika stanja “ne više ali i ne još” djeluje na neposrednoj razini na život ljudi pa tako i na razinu na kojoj posreduju vlastiti identitet u prostoru grada. Stoga su semiotički hibridi u komunikaciji uronjeni u fluidno stanje urbane promjene, odnosno u kontekst koji se može nazvati “tranzicija kao stanje”. Naposljetku, posredovanje individualnih identiteta u prostoru grada zbiva se i na podlozi komunikacije komercijalnog tipa kojom korporacije na službenim mjestima oglašavaju svoje proizvode, a posebno na prometnim pravcima i u blizini

novih trgovačkih centara kao novih žarišta urbane dinamike. Kontekstualiziranje semiotičkih vrijednosti individualnih identiteta u takvom okviru poprima posebnu vrijednost jer se jasnije ocrtava posebnost lokalnog idioma kulture komuniciranja u odnosu na opći standard komunikacije komercijalnog tipa. Odnos globalnog i lokalnog tu je posve jasan. Semiotički hibridi kao dominantni oblik posredovanja individualnih identiteta u prostoru grada karakteristični su za cijeli grad koji prolazi kroz dinamičnu fazu tranzicije pa su time gotovo metafora cijelog društvenog procesa. Ta hibridnost donekle je teorijski postkolonijalni

komplement svojevremenoj tezi Ljube Karamana o provincijskoj, graničnoj i periferijskoj umjetnosti, s tim da je odnos globalnog i lokalnog danas presudan za shvaćanje značenja koja se plasiraju u javni prostor. Problematika Grada, dakako, nije isto što i problematika gradova. Zagreb je najveći ali svaki drugi grad ima svoje specifične probleme; a zajednički nazivnik svih tranzicijskih gradova u Hrvatskoj danas je – posljedice rata, neplanska izgradnja, nedostatak politike prostornog planiranja i kulturne promjene koje su stihijske a svakako nisu posljedica strategijske vizije ili jasne politike. Posebnosti pojedinih gradova sva-


47 47


TE M A ___

48

Semiotički hibridi kao dominantni oblik posredovanja individualnih identiteta u prostoru grada karakteristični su za cijeli grad koji prolazi kroz dinamičnu fazu tranzicije pa su time gotovo metafora cijelog društvenog procesa. kako upotpunjuju i daju vrlo kompleksnu finalnu sliku urbane kulture u Hrvatskoj danas, pri čemu treba biti vrlo oprezan s kvalifikativima tog tipa jer tu nije riječ o aspiraciji da se pojmom “urbana kultura” označi

samo “viša” razina kulturnih politika ili industrija. Ako je to pojam koji opisuje ukupnost kulture zajedničkog življenja u urbanim sredinama, onda je već i na iskustvenoj razini jasno da je razina te kulture u Hrvat-

skoj danas naprosto na civilacijskoj razini – niska. Nepostojanje bilo kakve javno poznate vizije i strategije razvoja urbanih sredina tome samo daje novi melankolični prinos, a zapušteni prostor zajedničkog življenja čini tranzicijski grad metaforom Hrvatske. Doda li se tome činjenica da velike ekološke probleme prirodne ali i društvene okoline nitko ozbiljno ne adresira, slika tmurne suvremenosti i upitno sjajnije budućnosti prilično je kompletirana.


49 49


tema

Daniela Angelina Jelinčić___ Nostalgija ubija grad

Široke ulice vode me u grad Cijelu noć lutam i pijem sam Osjećam se kao stranac u ovom gradu… Prljavo kazalište: Heroj ulice (1981)

P

rijatelj me pozvao da napišem tekst na temu urušavanja grada (i) kao poprišta kulture. Već uobičajeno shrvana dnevnim obvezama, u nekoj bih drugoj prilici vjerojatno odgovorila kako jednostavno nemam vremena te kako se nadam da ću doprinijeti nekom drugom prilikom, no osim što želim promijeniti svoj način života kako mu više ne bih robovala već preuzela uzde u svoje ruke, tako je i tema previše zanimljiva i intrigantna da bih ga samo tako olako odbila. Naime, prva misao koja mi je pala na pamet na temu tiče se intelektualnog cinizma u Hrvata kojim će, pretpostavljam većina priloga u ovom broju biti ispunjena: napad na neoliberalni kapitalizam koji nam nepovratno uništava tkivo grada kakvog smo nekad poznavali! Razmišljam o tom “crnom kapitalističkom vragu” još uvijek pod dojmom komentara uglednog kolu-

mnista jednog dnevnog lista koji svoj nedavno objavljeni tekst završava riječima kako treba učiti na tranzicijskim demokracijama u kojima su demokršćanske stranke propadale “jer su uzaludno htjele u istom mahu služiti i kapitalu, i Bruxellesu, i Crkvi i naciji. Potom bi na vlast došli bivši komunisti i stvarno, europski predano ‘uveli kapitalizam’”. To navodi razlozima o(p)stanka izuzetno konzervativnih tipova na vlasti. Ponovno me prolaze srsi cinizma hrvatskih intelektualaca koji ne zadire dublje u promišljanje stvarnih razloga razvojnih neuspjeha već se paušalno odlučuje za borbu s kapitalizmom kao društvenim uređenjem, s globalizacijom, s bogatima općenito. Jednostavno se ne mogu složiti s trendovskim viđenjem đavoljih rogova na licu kapitalizma kojeg se okrivljuje za sve nedaće koje su se u Hrvatskoj dogodile, odnosno koje se događaju. Kako to grad propada, kako se kulturno urušava? I što to uopće znači?


51 51

photo: robert ravnić

U posljednja dva tjedna na nekoliko sam mjesta u razgovorima uglednih urbanih ljudi slušala o tezi promjena koje se zbivaju u tkivu grada. Najviše se razgovaralo o Zagrebu pa se govorilo o propasti zagrebačkih kina, kavana, knjižara, općenito prostora u središtu grada koji sada zjape prazni ili su ih zamijenili dućani tipa jedan-od-istih-u-nizu. Ne tako davno, slušala sam i o buni koja se digla u Dubrovniku kada je izmješten gradski urar, a na njegovo je mjesto došao fancy frizer. Sve pod krinkom tradicionalnog obrta, dakle brice. Giorgio Agamben na sličan način piše o Veneciji kao o lešu koji se “besramno licka i rasprodaje”. Kad bi se Veneciju usporedilo s gradom, kaže

on, “onda je živjeti u Veneciji poput učenja latinskog, poput okušavanja u sricanju mrtvoga jezika”. Realnost većine hrvatskih, ali i europskih gradova je (nepovratno?) nestajanje kulturnih prostora grada koji su često zamijenjeni omraženim privatnim kapitalom. Takvih je primjera mnogo, a oni ukazuju na loše upravljanje gradom odnosno pogodovanje privatnom kapitalu. No je li kapitalizam uistinu prava adresa na koju treba slati pritužbe? Privatni kapital, naime, traži svoje mjesto na tržištu kojeg regulira zakon jačeg odnosno uspješnijeg. To je zakon slobodnog tržišta koji je prirodan sam po sebi, a to nije uvijek

i nužno loše. S ekonomskog stanovišta, pojedinca koji želi nešto prodati ponajviše zanima dobra lokacija i pa će za svoj biznis tražiti prostor u središtu grada. Budući da naši gradovi obiluju neiskorištenim prostorima, privatni kapital, bez obzira radi li se o telekomunikacijskim monstrumima ili kineskim krpicama, rijetko razmišlja o dizajnu grada te dinamici koju određeni sadržaji u gradu mogu, ali i ne moraju kreirati. Privatni se kapital, dakle, zanima za što bolju prodaju u okviru vlastite tvrtke pri čemu su prostori u središtu grada često dobitna kombinacija. Legitimnije bi, prema tome, bilo analizirati pitanje slobode tržišta u


TE M A ___

52

Hrvatskoj. Naime, u nas tržište praktički nikada nije ni bilo slobodno što rezultira i gradom kao statičnim organizmom. Budući da javne politike većine hrvatskih gradova nisu (bile) usmjerene na stvaranje zdravog tržišta, gradovi odumiru. Moć, pravo, ali i obveza javne politike je u propisivanju kriterija kojima će se regulirati urbano planiranje; dosad se, međutim pokazalo da ona propisuje “kriterije” koji pogoduju pojedincima i utoliko snosi krivnju. Osim toga, javna politika nije sklona ni dugoročnom planiranju već se eventualni planovi donose u četverogodišnjem mandatnom razdoblju što onda utječe i na kvalitetu odnosno dinamiku gradskog života. Kapitalizam kao turizam Travanj je vrijeme početka neizdrživih gužvi koje se stvaraju na dubrovačkom Stradunu zbog dolaska prvih cruisera koji Gradu nedvojbeno donose znatne prihode. Stojim na ulazu na Stradun iz smjera Ploča i doslovce ne mogu ući od silnih rijeka turista koji ovdje cirkuliraju. Znojim se, zuji mi u ušima što od raznih jezika, što od osjećaja klaustrofobije; vodim dijete sa sobom pa mi je nervoza još veća. Kad se konačno uspijevamo probiti do ulaza, počinjem se pitati je li cilj bio ući na Stradun budući da tamo zatičem jednaku situaciju. Bauljamo po gradu ne uspijevajući ući ni u jednu trgovinu ili kavanu. Naposljetku nalazimo rubni stol u nekoj pizzeriji i sjedamo. Umjesto uživanja u Mediteranu, uživamo u činjenici da smo bili brži od nekog drugog turista i uspjeli zauzeti stol, svoje mjesto pod suncem Dubrovnika. Umjesto kontemplacije, kroz

Realnost većine hrvatskih, ali i europskih gradova je (nepovratno?) nestajanje kulturnih prostora grada koji su često zamijenjeni omraženim privatnim kapitalom. glavu mi idu komentari lokalnih stanovnika i novinski napisi civilnog buntovništva Grada usmjereni protiv turizma. “Kako krivo!”, razmišljam. Nije turizam taj kojeg treba optuživati za ovakvu gužvu na dubrovačkim ulicama! Krivo je loše upravljanje turizmom! Isto kao što kapitalizam nije kriv što se zagrebački kulturni prostori zamjenjuju privatnim biznisom. Sjetim se tada situacije od prije osam godina kada se razgovaralo o razvoju turizma u Dubrovniku. Upozorenja stručnjaka išla su u smjeru usporedbe s Venecijom kojoj se pogrešno upravljanje turizmom vratilo u smislu razaranja grada. Odgovorni su odgovarali u stilu: ”Eh, gdje smo mi od Venecije! Bili bismo sretni da imamo toliko turista kao Venecija!”. Sad imamo, više no što je nosivost Grada…

voljstva pojedinim urbanim (ne) rješenjima u Zagrebu događa se post facto, kada su odluke već donesene. To nikako ne abolira gradsku vlast od pogrešnih rješenja, ali postavlja pitanje reakcije umjesto pro-aktivnog pristupa kulturnog sektora. Dosad se pokazalo da je kulturni sektor izuzetno agilan kada se radi o njegovoj vlastitoj poziciji za koju se spreman izboriti, ali ne jednako spreman kada se treba uključiti u procese planiranja. Kulturno planiranje sastavni je dio urbanog razvoja i koliko god treba kriviti politiku zbog niske razine percepcije i razumijevanja kulture, toliko ni kulturni sektor nije pokazao entuzijazam za uključivanje u aktivni razvoj grada, odnosno nije shvatio svoju ulogu u su-kreiranju politika razvoja grada. Pored toga, gradovi imaju građane koji trebaju biti njegov najveći kapital; građani stvaraju grad.

Utjeha i odgovornost Ljudskom je umu prirodno tražiti krivca za određenu situaciju (jer to donosi utjehu), no razlozi su sigurno puno dublji od jednog toliko dugo opstajućeg društvenog uređenja kao što je kapitalizam. Jedan od uzroka urušavanju grada zasigurno je već spomenuto loše planiranje i upravljanje njime. Dodatno, pak, uzroke treba tražiti i u analizi samog kulturnog sektora koji nije uvijek žrtva kakvom se voli prikazivati. Naime, ulično iskazivanje nezado-

Razvoj grada temeljen na kulturnom životu Mnogo je primjera revitalizacije gradskog života upravo na temelju kulture. Ponekad se radi o revitalizaciji čitavih gradova, gradskih četvrti ili samo pojedinih objekata kojima se daje kulturna namjena. Jedan od boljih primjera revitalizacije grada su vjerojatno Newcastle i Gateshead koji su ujedinjenim snagama revitalizirali cjelovite gradske prostore i pozicionirali se kao kulturno-turi-


photo: robert ravnić

53 53


stički centri na temelju industrijske baštine. Dobar primjer regeneracije gradske četvrti svakako je East-End u Londonu koji je zajedničkim snagama javne vlasti, privatnog sektora i samih umjetnika uspio ne samo revitalizirati “potonule” dijelove grada u smislu dinamike kulturnog i zabavnog života, već kulturu pretvoriti u dinamičnu snagu razvoja gospodarstva. Kulturna namjena kakva je dana napuštenim industr-

photo: robert ravnić

TE M A ___

54

ijskim objektima kao što su stara i nefunkcionalna elektrana današnje Tate Modern Gallery ili stari mlin za brašno današnjeg Baltic Centre for Contemporary Arts, izuzetni su primjeri konzervacije pojedinih objekata, ali i njihove revitalizacije. No, možda je najzanimljiviji primjer Birminghama koji je u svom Simfonijskom orkestru svojevremeno zaposlio novog dirigenta svjetskog glasa. Došavši u grad, dirigent se

razočarao gradskim životom, od restorana do urbanog okoliša i potakao regeneraciju čitavog grada. Svi ti primjeri temelje se na kulturi kao pokretaču gradskog života. Ujedno predstavljaju simbol javne volje/ potrebe za urbanim planiranjem i upravljanjem, ali i svijest samih umjetnika odnosno sektora kulture općenito o vlastitim potencijalima sukladno vremenu u kojem živimo. Većini naših gradova nedostaje oboje.


55 55

Promjene i naša spremnost na promjene: nostalgija kao starost Kao što moja prijateljica kaže, Berlin nije uvijek bio cool. Danas jest. Zagreb je 80-ih bio cool. Danas nije. Ili kao što kažu Scissor Sisters: “Cities come and cities go just like the old empires when all you do is change your clothes1”. No mijene su normalne pa budimo realni i priznajmo da se i sama konzumacija kulture gotovo u potpunosti promijenila! Nekad se kava (ili već nešto drugo) pila u Blatu, Zvečki, a danas s nostalgijom gledamo na ta vremena žaleći ne za tim kafićima već za atmosferom koja je uz to bila vezana. Gradovi dolaze i odlaze baš kao i stara carstva, a mi samo mijenjamo odjeću (prev. aut.) 1

Gradovi imaju građane koji trebaju biti njegov najveći kapital; građani stvaraju grad. S uspostavom nove društvene interakcije, kavana ne samo da više nema središnju ulogu društvenog života, već je postala izuzetak! Konzumacija društvenog prostora postala je jednostavno drugačija. Razgovori se vode na fejsu, chatu, mobitelu, dinamika urbanog prostora više nije onakva kakva je u Zagrebu bila npr. 80-ih godina prošlog stoljeća! Cinizam s početka ovog teksta ogleda se u nostalgiji za neprežaljenim prošlim vremenima zagrebačkog života koja je možda dokument vremena,

ali prošlog i bilo bi pogrešno pokušavati uzaludno ga re-kreirati u prostoru i vremenu koje je novo, drugačije i koje čine neki drugi akteri kroz društvenu interakciju neke druge vrste. Ne zaboravimo kako je i nostalgija nerealno, proizvedeno sjećanje. Po etimologiji riječi ona označava tugu ili čežnju za nečim što više ne postoji, a re-kreiranje nostalgije ne mora uvijek i nužno voditi ka uspjehu. Možda većina onih koji i dalje žale za Zagrebom Azre, Filma, Prljavog kazališta iz punk odnosno ska faze jednostavno stari... Lijepe žene (i dalje) prolaze kroz grad2. Ali padaju na nove tipove i nove načine osvajanja. 2

Azra


tema

vojislav mataga___ RAZGRAĐIVANJE GRADA

1 Znamo li da je tek u gradu, u punoj mjeri, čovjek osvijestio svoj položaj u svijetu i da je tek s gradom započela izgradnja političkoga okvira u kojemu je slobodni građanin postao svjestan, kako je upravo on najpresudniji akter u izgradnji povijesnoga svijeta, onda nam mora biti jasno što znači grad i kao kulturnopovijesna činjenica i kao prostor slobode za pojedinca i za zajednicu.

2 Budući da je hrvatsko društvo u odnosu na središnja europska društva još uvijek periferijsko društvo, što ujedno znači i zapušteno društvo u svim aspektima njegove organizacije: ekološkom, tehnološkom, socijalnom, kulturnom, itd., krajnje je ozbiljno pitanje: može li se i do koje mjere u takvom društvu građanin konstituirati ili pak održati.

Pritom ovdje ne mislimo na poimanje grada kao stanovitog obitavališta, nego na grad kao na ukupnost svih onih energija koje ga čine poželjnim mjestom, u kojemu se sretno i obilno susreće sve ono što nas simbolički i zbiljski čini građanima.

Grad kao forma posjeduje svoje simboličke i stvarne topose po kojima se i prepoznaje kao upravo taj grad, a ne neki drugi.

3 Grad koji se je u realnome socijalizmu izgrađivao kao industrijsko skladište (kako je to svojedobno zamijetio Ivan Rogić Nehajev) sada se izgrađuje kao postindustrijsko trgovište (s mnoštvom sumnjivih trgovaca koji gotovo svakodnevno trže svoju svakojaku kramu i u samom srcu grada).

4 Razgradnja kulturne svijesti koja je u realnome socijalizmu dovela i do redukcije i razgradnje grada kao kultur-

nocivilizacijske činjenice i specifičnog poretka života, nastavila je svoj pohod i svoje razorno djelovanje i u našem i više nego realnome kapitalizmu. Imamo li pak na umu koji je tip aktera zagospodario našim gradovima, onda nas nimalo ne smije začuditi što se u izgradnji i u organizaciji grada kao žive zajednice, prioriteti ne određuju u odnosu na svojstva urbane strukture, vrijednost i značaj baštine, ekološku održivost i brigu za javni interes. U predodžbi takvih aktera grad nije posebno mjesto, koje živi svoj


57 57

photo: robert ravnić

specifičan život u svakodnevici i u kolektivnom pamćenju svojih građana, nego prostor za “igru” različitim divljim nalogodavcima i poduzetnicima. Takvi onda svjesno ili nesvjesno banaliziraju i razaraju simbolički kapital grada, pretvarajući određeni grad, kao specifično kozmologijsko mjesto, u bilo koje mjesto bez identiteta, u mrtav grad. 5 Grad kao forma posjeduje svoje simboličke i stvarne topose po kojima se i prepoznaje kao upravo taj grad, a ne neki drugi. Kao što jedno ljudsko biće razlikujemo od drugog ljudskog bića po njegovim specifičnim obilježjima, na isti način razlikujemo grad od grada. Takve su forme naprosto proizvodi ljudske potrebe za redom, u prostoru što će ga ovaj ili onaj akter, odnosno građanin, prepoznati kao zavičaj, kao dom. Stoga

treba biti posebno pažljiv sa starim povijesnim jezgrama naših gradova, kako se pri mogućim rekonstrukcijama ili pak novim arhitektonskim ili urbanističkim intervencijama ne bi narušile njihove prepoznatljive forme i njihov način opstanka.

6 Ostavimo sad po strani ovaj mali teorijski i kulturnopovijesni uvod i pokušajmo na primjeru našega glavnoga grada (grada majke), prepoznati i imenovati procese koji

simbolički i zbiljski razgrađuju grad kao specifičan i poželjan poredak života. Kako dakle stoji stvar sa Zagrebom? (Ovdje bismo pritom pojmu kulture htjeli dodijeliti osobito širok okvir.) Ako je središnje kultno mjesto u gradu (Jelačić plac) pretvoreno u sajmišni prostor (s obvezatnim bijelim čadorjem i lugarskim kućicama), ako su jednako tako kultne ulice postale groblja napuštenih dućana i obrtničkih radionica, ako su fasade gradskih arhitektonskih bisera godinama prekrivene golemim

Kako je središnje kultno mjesto masovnome čovjeku postao supermarket, mjesto na kojemu on ostvaruje gotovo sve svoje želje i zadovoljava sve svoje potrebe, njemu grad po mjeri građanina više nije potreban.


58

photo: robert ravnić

TE M A ___

reklamnim panoima, ako se gasi knjižara sa stogodišnjom tradicijom (a na njezino se mjesto useljava tekstilna bižuterija), ako nam golem broj ulica Gornjega i Donjega grada izgleda mračno i oronulo, kao da su priređene za scene iz filmova strave, ako se parkovi i općenito zelene površine u gradu kljaštre i suzuju, ako Sljeme ćelavi odozdo i odozgo, ako ključne kulturne institucije vode takozvani kulturni menadžeri a ne intelektualci, (ako, ako, ako, gotovo u nedogled) onda gradom ne upravljaju građani, nego ljudi koji ne znaju, ne mogu ili ne žele prepoznati grad kao stjecište najživodajnijih energija koje ga čine poželjnim mjestom za građanina pojedinca i za zajednicu.

7

8

Budući da u gradu (odnosno u onome što po inerciji još nazivamo gradom) masovno stanuje masovni čovjek , a ne građanin, da gradom upravlja isti tip čovjeka, gotovo je nezamislivo pretpostaviti da bi se rastakanje grada moglo zaustaviti, a nekmoli vratiti u urbani i općenito kulturni kontekst grada po ljudskoj mjeri.

Može li se razgradnja i rasap grada kao poprišta kulture i kulturnoga polja općenito, zaustaviti i, u nekom drugačijem rasporedu društvene volje i energije, uputiti poželjnim smjerom? Na ovo ozbiljno i ambiciozno pitanje teško da bi mogao odgovoriti i najkompetentniji tim stručnjaka najraznolikijih profila.

Kako je središnje kultno mjesto masovnome čovjeku postao supermarket, mjesto na kojemu on ostvaruje gotovo sve svoje želje i zadovoljava sve svoje potrebe, njemu grad po mjeri građanina više nije potreban. Zato ga i zapušta i napušta jer je zaboravio ili pak nikad nije ni naučio živjeti kao građanin.

Mi ćemo pak, iz skromne autsajderske pozicije, otvoreno reći kako će se zamiranje grada teško uputiti poželjnim smjerom, bez dublje, a potom i šire promjene društvene svijesti o stvarnom stanju stvari. No, gdje su i tko su mogući akteri takve promjene?!


59

tema

Ludwig Bauer___ Grad naš svagdašnji – pojas za spašavanje koji tone Miriši modra ruža neba, empirski namještaj se cakli, kroz grizodušje upotreba mi smo se u sebi spotakli. Josip Sever

G

rad je kolijevka i oaza civilizacije. Grad je mjesto na kojem se sanja o selu.

Ali sanja se o cvjetnim aranžmanima maštom holivudiziranih pejsaža nalik na rabuzinovske kičaste slikarije, ili na Vidrićeve stihove u kojima se u travi žute cvjetovi i zuje zlaćane pčele, a za sjenatim onim stablima krupni se oblaci bijele. I zaboravlja se Bachelardova slika grada kao oceana u kojem čovjek pronalazi svoju ravnotežu pa čak i mir, usnivajući u oluji gradske buke i vreve, sretan što si čovjek na kojega jurišaju valovi.1 Jer ovdje danas na nas juriša nešto drugo. 1

Gaston Bachelard, Poetika prostora

U hrvatskoj književnosti grad je bio omraženi cilj svih nadobudnih dođoša kojima je bio neodoljiv magnetizam mogućnosti postati gospodin, ili dama, ili bar doći do bijeloga kruha. U gradu se gubila navodna izvorna čednost i čestitost sela. Ivica Kičmanović u grad je išao po slugansko sagibanje kičme pred društvenom nepravdom, po ubiranje plodova s drveta spoznaje, što čovjek, stvar je banalno poznata, prije ili kasnije plaća izgonom iz raja, tragičnom sudbinom svih izgnanika, ma kako onaj izvorni raj bio u najmanju ruku dvojben i surov. I Melanija Kravarić otišla je iz blata, mirisa balege i pijanih podrigivanja u krasni gradski svijet iz modnih žurnala da bi u njemu skapala pod grubim kopitima gradskog ludila, pokvarenosti i licemjerja. Jedino je Kolarova učiteljica, stojeći na brijegu od raskvašene ilovače, s nekog od vrhova Vukomeričkih gorica gledala čeznutljivo svjetla dragog i dalekog Zagreba, kao nečeg poželjnijeg i bo-

ljeg od blata primitivizma i duhovne oskudice u koje je tonula. Čini se da u hrvatskoj književnosti, kulturi i civilizaciji došljak iz zabiti došavši u dvojbeno veliki grad – nije imao šanse postati četvrti mušketir kome će život biti ispunjen zanimljivim pustolovinama, ali i plemenitim idealima. Znalci i znanstvenici, ljudi upućeniji i stručniji od mene vjerojatno bi lako mogli dokazati nešto što se meni čini aksiomatski jednostavnim: da je embrio nekog prvotnog okupljanja ljudi u proto-urbane naseobine povezan s (dvojbenim) blagoslovom početka uzgoja žitarica. U trenutku kada se mogla spremiti hrana na dulji rok, postalo je potrebom imati sklonište za tu hranu, ali i zajednicu koja će na toj hrani opstati i tu hranu očuvati. Doživljavam dakle esencijalni grad kao čuvanje zajedničkih dobara, prvotno samo onih materijalnih i naoko jedinih primarnih, ali kasnije onih nematerijalnih, i zapravo jednako primarnih, kao


photo: veronika bauer photo: veronika bauer

TE M A ___

60


61 61

Nisam ja prvi shvatio da televizija pretvara svijet u globalno selo pa ne moram to ni posebno dokazivati. Smijem jednostavno izreći: televizija, medij za nepismene, djeluje izrazito antiurbano.

photo: veronika bauer

što su škole, sveučilišta, akademije, kazališta, muzeji. Vjerojatno je i za čuvanje onog primarnog žita trebao ustroj vlasti pa se i vlast neosporivo uselila u grad i postala njegovom bitnom odrednicom, od prvotnih čuvara preko žandara na raskršću, preko notara pa sve do – žalosna li i protuslovna razvitka! – predebelih lažaca današnjice koji posredstvom suvremenih medija na sav glas i cijelom narodu u lice lažu kako će zahvaljujući toj i toj investiciji ili tom i tom lihvarskom zajmu stranih banaka koje zapravo proždiru sva

dobra kao pukotine u zemlji koje otvaraju oni najrazorniji potresi – svima nama biti bolje već koliko sutra, a pritom prešućuju postotak koji mimo reda i zakona, i puno više mimo poštenja i savjesti, završava na tajnim računima. Kada sam jednom davno pisao kolumnu za Vjesnikovu rubriku Zašto volim Zagreb (natjerala me neumorna novinarka Nives Gajdobranski kojoj dugujem i mnoge druge stvari), pokušao sam izraziti kako je moja ljubav prema Zagrebu zapravo

naklonost prema onima koji neprekidno dolaze u Zagreb da bi ondje naučili nešto što u svojoj sredini nisu mogli i da bi dali Zagrebu sve što donosi i pruža njihov talent, njihova želja za boljim i kulturnijim koja ih je u grad i dovela. Danas više ne bih imao hrabrosti napisati takav tekst. Naravno da je oduvijek priliv došljaka u Zagreb velikim dijelom bio motiviran time da se postane gospon. Danas to gospon ne podrazumijeva cilindar na glavi, kao u vrijeme Krležine mladosti, pa je zapravo i gospon prezrena riječ jer poželjna je titula poslovni čovjek kojom se krasi najmanje svaki drugi probisvijet, a umjesto cilindra na glavi statusni je simbol, ne više preveliki mercedes kao koliko jučer, nego sport utility vechicle – SUV – s pogonom na sva


photo: veronika bauer

TE M A ___

62

četiri kotača koji se zapravo spretnije provlači kroz blato ili krš rodnoga kraja zagrebačkog došljaka nego kroz ulice. Isti smisao ima i manekenska karijera, karijera modela, jeftinih najamnih ljubavnica koje se zovu sponzoruše i koje tako slatko pune ljupke televizijske emisije bez imalo smisla i dubine, u kojima glupani o glupanima snimaju emisije za glupane kao masu. Onaj pretenciozno poslovni čovjek ili političar što je došao sa svoga sela u grad, zbog niza okolnosti koje ću pokušati još spomenuti, ne mora se previše prilagođavati gradu: zašto uopće urbanizirati sebe ako možemo poseljačiti grad? A danas možemo. Tako smo s dviju strana neizbježno stigli do svemoćne televizije koja suvremenim svijetom hara kao nekada kuga, ali bez one olakšavajuće kugine okolnosti – da je prolazna. Nisam ja prvi shvatio da televizija pretvara svijet u globalno selo pa ne moram to ni posebno dokazivati. Smijem jednostavno izreći: televizija, medij

za nepismene, djeluje izrazito antiurbano. To je cjelosvjetska antiurbana fronta. Ako ikome uopće treba grad, može ga na televiziji dobiti na dlanu na svome ladanjskom imanju, u vikendici, u čergi, u staji s muznim kravama u kojima napredni seljaci puštaju Mozarta radi poboljšavanja mliječnosti i muznosti pa zašto ne bi imali i TV-ekran koji se i u onom smradu balege osjeća sasvim kod kuće. Ako vam treba vijest ili svijest o nekom kulturnom događaju povezanom s institucijom, koje po svojoj prirodi postoje samo u velegradovima, tu je novinar ili novinarka koja će slikaru koji otvara svoju retrospektivu gurnuti pod nos crnu krušku mikrofona i stručno i obaviješteno ga potaknuti: Recite nam nešto o sebi i svome radu. Osoba s mikrofonom ne treba o tome radu znati ama baš ništa. Ta osoba ne mora znati ni ime čovjeka s kojim razgovara. A i zašto uopće? On će reći svoje ime. Naravno – postoje i titlovi: ta i ta, makadamska slikarica. U ispravku slje-

dećeg dana može se spomenuti da slikarica nije bila makadamska, nego akademska, ali – no harm done, reklo bi se na globalnom jeziku moderne komunikacije. Televizija se ispričava zbog svoje nenamjerne pogreške... Ja se pak ispričavam što je uopće moram spominjati. Ali, ispričavam se još jednom, nezaobilazna je kao nezgodni ostatak na gradskom trotoaru po kojem ljubitelji životinja izvode u šetnju pse.2 Osim televizije koja je izraziti antiurbani faktor današnjice i uspješnih došljaka koji se kunu u ideale svoga krša pa bi grad najradije preorali ili betonirali jer ono između blata i betona intimno ne razumiju niti im je do toga stalo, snažan je anti-urbani faktor i automobil. Trgovina je oduIspričavam se i što nisam ovdje mogao napisati šetati psa, kao što sav normalan svijet danas govori; za mene je neprelazna činjenica da glagol šetati nije prelazni pa zapravo ne bi mogao imati objekt u akuzativu. Ali kome treba još i akuzativ, zaboga? 2


photo: veronika bauer

photo: veronika bauer

63 63


64

će se samo dokoni grafitičar ondje zadržati vandalizirajući patinizirane fasade. Ali bitan je faktor i to da se onamo, u te centre može doći autom – vozilom s prtljažnikom, pa čak i krovnim nosačima! – i da se ondje može parkirati više automobi-

U današnjem trenutku čini se da je grad ipak nečemu neophodan. Po gradu se tako lijepo i lako prosvjeduje.

setljeća i suočimo se s potrošačkim navikama, mentalitetom i štoviše svemirom, koji je poput onih algi koje uništavaju more, a poetično se nazivaju cvjetanjem mora, preplavio svijet druge polovice dvadesetog stoljeća. Super-potrošačkom svijetu treba super-prostor; u gradu mu je tijesno. Na rubu grada super consumerism, evidentno obilježje i ovisnost suvremenog svijeta, može se razvijati bolje od kukolja u žitu koje su trgovački centri istisnuli. Mali dućani postaju kolateralne žrtve; oni se zatvaraju, ulice opuste pa

la nego što ih je u stanju ispljunuti svako pristojno gradsko središte. Trg se dakle preselio na periferiju koja je bila prigradska oranica ili baruština, a onamo jure i mase, gradski stanovnici koji ne mogu bez funkcije trgova. Trg se iselio iz grada i odnio dio njegova urbanog karaktera u ono što su nekada bile možda doslovno baruštine, a sada su samo baruštine ljudske prizemne i izmišljene potrebe: kupi, kupi, kupi, ili barem pasi oči na svemu što bi mogao kupiti, pa makar to više i ne stane u normalan gradski stan.

U današnjem trenutku čini se da je grad ipak nečemu neophodan. Po gradu se tako lijepo i lako prosvjeduje. Eto, čak bi i traktoristi došli u grad prosvjedovati. Koliko mogu blatni traktorski kotači pridonijeti urbanom karakteru, civiliziranom i civilnom karakteru grada – ne bih htio prosuđivati. Današnji intelektualac ima dovoljno razloga da bude nezadovoljan, da bude buntovnik i da bude apriori na strani onih koji prosvjeduju. Grad je bitno okarakteriziran time što je sjedište vlasti, kako sam već rekao, pa je i u redu da se

photo: veronika bauer

TE M A ___

vijek djelovala pro-urbano. Trgovina je možda prethodila starogrčkoj agori u stvaranju trga, možda ju je samo slijedila. U svakom slučaju, i jedno je i drugo otvoreno mjesto okupljanja u gradu. Preskočimo stoljeća, preskočimo i nedavna de-


65 65

dizati glas protiv vlasti dolazi ovamo (ili onamo, zavisno od polazišta). Da postoje i drugačiji gradovi, gradovi-velegradovi, drugačiji od ovoga nad kojim lijemo svoje knjiške suze, uvjeravaju nas turistički katalozi pa i televizijske reportaže jer medij za nepismene diči se i time da je sveopći prozor u svijet. Možemo i otići u neki od tih gradova, možemo otputovati u Prag ili u Beč i uvjeriti se da urbana sredina funkcionira uravnoteženo i harmonično, sadržajno i ugodno. Ipak ni u doživljaju takvog pravoga grada nije sve linearno prihvatljivo; ima i mnoštvo stvari koje bude pitanja. U šetnjama Pragom divit ćemo se Karlovom mostu, Maloj strani, Hradčanima i Starom městu. Gotovo ničem današnjem. Mali dio onog čemu se divimo potječe iz devetnaestoga stoljeća, od ostaloga najviše privlače pažnju puno starije znamenitosti, izložbe, muzeji, građevine nastale u vrijeme protureformacije i baroka. Znameniti Karlov most potječe iz četrnaestoga stoljeća. Čak je i dimenzije Vaclavské namestí odredio Karlo IV. Zahvaljujući tim dimenzijama, ali i kontinuitetu svoga karaktera Václavské namestíje i danas trg sposoban biti fokusom živoga Praga. I

Hradčani, sjedište kraljeva i careva Svetog Rimskog Carstva, i danas su sjedište predsjedničke kancelarije – možete joj prići i baciti pogled na mjesto koje je dostojno poštovanja kao što i priliči sjedištu vlasti koja čuva svoj dignitet, a i neki prirodni legitimitet time što se može smatrati da je u službi naroda. Grad najstarijeg europskog sveučilišta Bologna čuva svoj karakter na temeljima iz vremena kada je to sveučilište nastajalo. I danas je jedna od mnogih privlačnosti grada mogućnost šetnje ili ambicioznijeg hodanja pod kilometrima arkada koje su i davne studente trebale štititi od kiše. Ali i sve ostale karakteristike drevnoga grada kulture ostale su sačuvane. I danas je Bologna la grassa, la rossa i la dotta, tj. sačuvala je i svoje tradicionalne delicije, ostala je esencijalno crvena i fasadama i socijalnom politikom, i ostala je učena, podarivši i našem sveučilištu bolonjski proces. Nisu prvenstveno loše kobasice i trećerazredno vino pod šatrama u centru ono što je degradiralo urbani karakter Zagreba. Bilo bi naravno bolje da je kvaliteta te ponude bliža nekoj gastronomskoj, ili europskoj razini. Ali same šatre i ulična ponu-

U gradu u kojem je psovka udomaćen žargon, lokalni dijalekt, a molim i hvala strane su riječi, u gradu u kojem je sve manje istinskih građana, a onima preostalima preporuča se odlazak na selo ako im se ne sviđa samovolja oligarha – u takvom je gradu, gradu bez društvene harmonije, bez sadržajnog autoriteta koji bi se temeljio na duhu vrijednu poštovanja, bez civiliziranog poretka i bez kulture, grada sve manje.

da zalogaja i gutljaja nisu uspjele narušiti urbani karakter Beča. Dugogodišnji gradonačelnik Helmut Zilk i današnji Michael Häupel uspjeli su voditi Beč na takav način da je onaj tradicionalni urbani, velegradski pa čak i carski štih ostao sačuvan, a ulice su postale otvorenije prolaznicima, toplije i gostoljubivije prema turistima. U Beču su uspjeli uskladiti sve što ga krasi, od Opernbala pa do demonstracija ljevičara koji protiv toga zacijelo smiješnoga, ali tradicijom koliko-toliko opravdanog događaja zdušno protestiraju. Usklađujući ono što je vrijedilo sačuvati od carskih vremena s onim protiv čega su Jelačićevi konjanici nažalost intervenirali u ime klasne nepravde daleke 1848, oni koji vode Beč uspjeli su sačuvati gradsku atmosferu koja na civilizirana čovjeka djeluje ljekovito. I neka mi se ne prigovori pristranost prema ljevičarima – i Zilk i Häupel su naime socijalisti, što nije ipak beznačajno – jer nimalo razumijevanja nemam za poteze bivšeg socijalista, a sadašnjega gradonačelnika Zagreba koji se istakao upravo svojim neciviliziranim, anti-urbanim ponašanjem, vođenjem i rekonstrukcijom grada kojom mu se betonirala duša. Previđajući ili opraštajući sve ostalo, bitnim za karakter grada čini mi se ipak ono izvorno: čuvanje i unapređenje dobara; kako onih koje bismo mogli označiti općim pojmom kruha, tako i onih koje bih označio općim pojmom duha. U gradu u kojem sirotinja prekapa po smeću, u kojem su akademici bar dijelom nemušti glupani koji su isticanje svoje pripadnosti političkoj opciji i uskogrudnom nacionalizmu uzdigli na razinu unosne profesije ili sinekure, u gradu u kojem sudovi


photo: veronika bauer

TE M A ___

66

ne mogu osuditi evidentne kriminalce, u gradu u kojem je kultura izbačena čak iz kulturnih rubrika listova koji ovdje izlaze, baš kao što je izbačena s liste društveno potrebnih vrijednosti, i u gradu u kojem je konačno sjedište i već apostrofirane političke klase, oligarhije koja živi na grbači vlastita naroda kao hipertrofirani krpelj – u takvom gradu ne može vladati harmoničan urbani poredak. U našem bijelom Zagrebu nitko nije mogao spriječiti te bezumne betonizacije trgova

i smisla i urbanističke prljavštine koje sumnjivim poduzetnicima donose sumnjive profite usprkos volji stanovnika koji bi trebali imati pravo na grad. U gradu u kojem je psovka udomaćen žargon, lokalni dijalekt, a molim i hvala strane su riječi, u gradu u kojem je sve manje istinskih građana, a onima preostalima preporuča se odlazak na selo ako im se ne sviđa samovolja oligarha – u takvom je gradu, gradu bez društvene harmonije, bez sadržajnog autoriteta koji bi se temeljio

na duhu vrijednu poštovanja, bez civiliziranog poretka i bez kulture, grada sve manje. Zaista smo se ozbiljno spotakli i izgubili u bespućima povijesne zbiljnosti-neozbiljnosti. Već taj termin aludira na problematičnu pismenost. A kako će grad ostati grad ako mu stanovnici nisu pismeni? Barbari demokratski izabiru barbare da predstavljaju sve u svemu i svakoga svugdje pa barbarizam juriša bespoštedno; poslije tsunamija na prostoru grada mogao bi ostati samo prostor.


67

tema

Alojz MAJETIĆ___ Gradogradnja, vodogradnja i opnogradnja

Z

grada ne živi eksteritorijalno. Čak da je i u pustinji, građevina bi podlijegala zakonima pustinjskog disanja. Sljedeća zgrada bila bi već susjedna zgrada i u nekom detalju se razlikovala od startne nastambe. Problem arhitekture počinje s urbanizmom. Nekada živi pratitelj promjena u tim dvjema interdisciplinama Antoaneta Pasinović uvela je termin gradogradnja. U gradogradnji ne može se graditi mrtve dijelove grada. Sve mora biti duboko povezano i povijesno i konfiguracijski, funkcijski, sa svim osobitostima okoliša, svim artističkim okusima – i tako u beskraj. Kao svaki živi organizam građevina bez nasljeđivanja roditeljskih gena ne može sama stvarati genotip. S arhitekturom nije lako. Nju muči zakon jači od gravitacije: funkcionalnost joj je u svakoj čestici. Bez toga arhitektura ne postoji. Može biti lijepa, atraktivna, monumentalna, zabavna – sve što vam padne na pamet. Ali, uvijek i prije svega u zada-

Kao svaki živi organizam građevina bez nasljeđivanja roditeljskih gena ne može sama stvarati genotip. noj funkciji. Ako je crkveno zdanje mora biti u službi službe Božje, ako je ured mora biti u službi uredovanja, ako je stan mora biti u funkciji stanovanja, ako je kazališna zgrada mora biti u funkciji glumstvovanja. U kojoj je funkciji, uzmimo, onako grubo od oka, Muzej suvremene umjetnosti. Pa, logično, zar ne, u funkciji predstavljanja suvremene umjetnosti. Zagrebački MSU je izvrsno lociran. Uvezan u raskršće, da ne kažem križopuće, koje troši puno vremena da prijeđete s jedne na drugu obalu (ako ikad isplovimo iz recesije morat će se prokopati pothodnička kulturološka i megašopska raskoš!), našao se u društvu Inine Karingtonke i šašave mlađarijske

Avenue Mall multipleksice. Četvrti kut još nitko ne razumije, ali hoće, sigurno hoće. Lokacija je jedino što je dojmljivo. Tim više jer je u početnoj viziji prostor od zgrade sjeverno prema jezeru Bundek bio predviđen za vanjski izložbeni prostor, posebno za instalacije i konstrukte koji se nikako ne bi mogli ugurati u unutrašnji izložbeni prostor. Sada je već dobar dio tog prostora zauzela zgradurina budućeg poslovnog i stambenog diva, a istočno se nanizalo stambeno zgradovlje koje, osim koloristički, po svemu drugome podsjeća na arhitekturu vojarni. Sama zgrada MSU vizualno je pak, da ne bude baš okomito, samo meandarski horizontalno posloženo neboderlje iz susjednih novozagrebačkih naselja. Privremeni odskok prisutan je tek u dvostrukom toboganu Carstena Höllera kojim možete s vrha zgrade sići u prizemlje! Sve drugo čista je palačinkogradnja!


photo: alojz majetić, paromlin, drvo života

photo: alojz majetić, paromlin, život ide dalje

TE M A ___

68


photo: alojz majetić, paromlin, budućnost na sjeveru

69 69


photo: alojz majetić, paromlin, internistićki pregled

TE M A ___

70

Projektant i zgrada posljedica su stanja u kojem je ne samo Zagreb nego i Hrvatska u cjelini. Tajfun globalizacije porušio je sve kriterije u svim disciplinama i odnosima. Kao nekad vukovi okupljeni smo u većim ili manjim čoporima i samo do neke granice vrijede dogovori za članove određenog čopora. Oni iz drugog čopora nisu nam potrebni, štoviše bolje je da ih uklonimo iz našeg područja jer nema nikakvog smisla da s njima dijelimo plijen. Čovjek je konačno postao čovjeku – čovjek, tužno se glasaju vukovi što u svojoj vrsti ne mogu zavladati svijetom nego, jadni, bivaju umjetno održavani. Ljudske čopore srećemo na svim mjestima. Ni na Zrinjevcu ne šetaju ljudi koji bi bili živi da nisu u nekom od čopora. Ni u susjednoj zgradi HAZU,

ni malo dalje u Matici hrvatskoj, ni u ministarstvima, a još manje u limenkama u kojima ljudi jure ne znajući gdje da ih parkiraju. Njima je nezamislivo da se služe mnogo jeftinijim javnim prijevozom. Njihov bi čoporski rejting toliko pao da bi vjerojatno bili isključeni iz svog čopora. Možda već sutra morat će dati ključeve svog automobila jer nisu uplatili zadnju ratu iz ugovora o lizingu. Obespravljeni skupljat će papire za upis u čopor nezaposlenih. Vikendicu bi odmah prodali ali na horizontu nigdje čovjeka koji bi se javio na oglas koji izlazi već nekoliko mjeseci. Spustio bi cijenu i za pola, pa i više, ali nema kome. Bio je član Gradske knjižnice pa se s viškom vremena počeo zabavljati čitanjem. Zabavno a besplatno, pa gdje to još ima? Eto, našlo se, u tom

velegradski naraslom gradu, purgerskom zavičaju i rezultatu brojnih naseljavanja ljudi iz najrazličitijih provincija. Stari dobri naslovi dati su, međutim, u reciklažu jer nije bilo mjesta za nove naslove, a među novinama stručni voditelji knjižnica nabavljali su prije svega krimiće vezane za forenzičarska čuda kao i sadržaje vezane za sapuničarske blabla. Što da kupuju knjige koje nitko neće tražiti. Zgrada MSU u odijeljenim prostorima priređuje izložbe i svaki put plaćate ozbiljnu cijenu za ulaznicu. S tom ulaznicom nije moguće baciti pogled u stalni ali promjenjivi postav da vidite što je novoga postavljeno. Da biste pratili sve što se ovdje događa morali biste godišnje odvojiti barem jedno punjenje automobilskog rezervoara. Pametnije vam je


71 71

katovima i prava teretana s pravim bazenom za plivanje i rekreaciju. Jedino što je sigurno jest jamstvo da će svaka financijska transakcija obavljena u tom lomljenom geološkom unikatu biti vama obješena o vrat i da više nikada nećete hodati uspravno. Ima zgrada koje vas vraćaju u carstvo četveronožaca.

Izražavanje je sveprisutno. Koliko je izražajan MSU kao moguća uredska sendvič-organizacija jednako je tako izražajan i Kafka-Musilov Hypocentar tj. zgradurina bez svojstava. Hypocentar svojom bezsvojstvenošću najgluhonijemija je tvorba u poslijeratnom Zagrebu. Bankovne tajne duboko u arhitektonskoj strukturi čuvane su bolje nego tajne poruke u piramidama. Vjerojatno ćete se iznenaditi da je negdje u gornjim

Izražajna sredstva isto tako uspješno plasiraju cajke i cajci. Zagrepčani hrle u Arene i Domove sportova to više i u većem broju što je cajka bliže razini prostitucije (mislim, jasno, na glazbenu prostituciju a ne na onu bolja-polovica prostituciju!). Distribucija narodnjačke plačljive osjećajnosti opasala je Zagreb na svim prilaznim rubovima i steže li steže omču oko posljednjih ostataka prakulture iz dvadesetog stoljeća koje je

photo: alojz majetić, paromlin, metastaza

da izvedete neki što luđi performans na Cvjetnom trgu. Recimo da tamo istresete vreću plodne turopoljske zemlje i posadite dva-tri buduća političara... hm, trebalo bi dodati i kamenu grobnicu... štoviše uključiti posjetitelje da se interakcijski razmašu... da počnu kopati tunele prema Sljemenu i okolici.

po svemu se čini bilo otprilike prije jednog tisućljeća. Urbanizam i arhitektura samo su poslušnici investitorskih zahtjeva. Svaka je zgrada prava kupusara papirologije s pričama razvedenijima od onih u sapunicama. Osim toga u svaki zid ugrađuju se geni investitorove kreativnosti u koju ne treba a i ne smije se sumnjati. Koliko ljudi toliko projekata! Koliko para toliko prozora! Zakonski labirinti puni su multiborbenih uređaja kakve teško da ćete naći i u najradikalnijoj pucačini na PlayStationu. Zakonski kaos nastajao je radi dovođenja običnih ljudi pred fortifikaciju ispred koje im je bilo vrlo brzo jasno da su potpune neznalice i da bez uključivanja u odgovarajući čopor nema ni najmanje mogućnosti da uspiju.


photo: alojz majetić, paromlin, zabranjeno parkiranje photo: alojz majetić, paromlin, metastaza 2

TE M A ___

72


Trebalo je također osigurati put do najrazličitijih koruptivnih rješenja, kao i da se bez mnogo muke može upravljati glasačkim, poduzetničkim, stručnim i svim drugim čoporima. Sami, bez vođe čopora bit ćete izgubljeni u šumi makar vam otac i majka jesu vukovi a i vi ste vuk ali s čovječjim umom pa se u šumi nikako nećete snalaziti. Ne može se optuživati urbaniste i projektante što su jezero Bundek oblikovali magistralno pa taj proizvod s punim opravdanjem nosi pet zvjezdica. Jedina mu je mana da u jezeru ima vode tek toliko koliko stane u pet žličica. Jezero s šalicom vode – opet hrvatska novotarija. Pokušate li sada proći kroz šumu papira i zakona koji za posljedicu imaju sudar petozvježđa sigurno je samo to da ćete bespovratno zalutati. Količina svijesti prilično je ujednačeno raspoređena. Zbog čega mislimo da bi urbanisti i arhitekti trebali graditi grad na daleko višoj razini svijesti? Kome bi zapravo služio neki funkcionalni i skladni Zagreb? Kako bismo se separirali, kako bismo živjeli bez sive zone zarade, kako bismo osnivali paralelne firme, kako bismo se osjećali bez metastaziranja nepotrebnih radnih mjesta dok s druge strane nezaposleni dozrijevaju za pobunu a računala sve više zamjenjuju sve suvišnije ljude? U gradu koji bi podizao svijest ne bismo znali gdje je koja ulica. Živjeti sa sviješću postalo bi pogubno. Nama treba anarhija, ona je naš zrak. Nama treba ruka ruku, trebaju nam netjaci, trebaju nam konglomerati betona i stakla, trebaju nam picajzle i trihomonasi, trebaju nam zapackane vedute! Kako da živimo

photo: alojz majetić, paromlin, gledamo u svjetlu budućnost

73 73

Grad skladno živi s atrofijom mnogih lokacija. Teži savršenstvu ali i negaciji savršenstva.

lom kako fino razgovaraju sami sa sobom? Zar bi urbanisti i arhitekti željeli da unište našu hrvatsku šutnju? Pa i oni su domoljubi. Zašto bi nam oni uništili naše najveće nacionalno blago!?

u blještavilu artističkih vrhunaca, blještavilu suvislosti, misaonosti, osmišljenosti, ljepote rada i magije življenja? Kamo da krenemo bez šake u oko? O čemu da razgovaramo na terasama kafića kad bi nas urbanisti i arhitekti okovali u lisice svijesti? Zar nije ljepše i ugodnije slušati samo sebe i gledati partnere za sto-

Kako bismo mogli znati gdje je vrijedan svjedok industrijske arhitekture kad ne bismo znali da je Paromlin tik do koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, Gradske vijećnice, Zagrebačke banke i Palače pravde. Paromlin je mrk i narogušen, opasan i prijeteći ali je u savršenom skladu s našom svijesti o gradogradnji. I


photo: alojz majetić, odlučimo sami

TE M A ___

74

njegova hrđa pomaže ga tkati – Zagreb ne skriva dokaze o svojoj vezi s izvorima zdrave hrane. Doista bi bio grijeh na mjestu tog spomenika sagraditi crkveno velelepno zdanje koje bi ugrozilo četiri (pre)bliska arhitektonska svjedoka vremena. Grad skladno živi s atrofijom mnogih lokacija. Teži savršenstvu ali i negaciji savršenstva. Grad je čovjek. Sanja ljepšu budućnost. Svaka zgrada atom je naše ukupne svijesti. Neke ćemo tragove kasnije uspješno izbrisati. Ali ukupna svijest ostat će dugo povijesni

dokument o noćima kad smo bludničili, opijali se, razbijali, ludovali. Nove tehnologije omogućit će nam još mudrije i još gluplje nestašluke. Stoljetni san Zagreba da se baci u zagrljaj rijeci koja mu teče ispod srca razvit će vodogradnju do takvoga stupnja da će se san moći ostvariti u ciglih pet-šest godina. Oslobodit će se stotine tisuća gradskih površina, gradilišta će bivati ne sve manje nego sve više. Opnogradnjom stambene jedinice moći će se sagraditi u jednom radnom danu. Urbanisti će

u roku keks prilagođavati želje pojedinca s generalnim urbanističkim planovima. Nanotehnološki grad će već sutra bivati neki drugi novostari Zagreb. Neće biti u pitanju za smiješno mali novac sagraditi paralelno uže središte grada negdje južno, recimo na današnjem Jakuševačkom deponiju. Ako se baš bude htjelo i Gornji grad moći će dobiti dvojnika recimo negdje u Zagorju. Svi ćemo biti purgeri. Genetski vrlo šaroliki, ali u duši svi ćemo biti kao da su naši preci odrastavali u salonu s klavirom i govorili lepi zagrebački kineski!


75

tema

TANJA RADOVIĆ___ FANTOMSKI POTRES

K

ad prolazim središtem našega grada, grada izmijenjenog lica, ne mogu se oteti dojmu koji mi stiže s ruba svijesti. Moje intuitivno opažanje bilježi neke oslabljene impulse neuralnih mreža – pojedine slike i sjećanja izranjaju iz kore mozga i pretapaju se sa slikama koje stoje ispred mene. Kao da ispod pojavnosti ovoga grada titra jedan prošli grad koji je izbrisan kako iz stvarnosti, tako i iz struktura mojega mozga gdje je bio pohranjen. Naime, novi doživljaji potiskuju one koji se više ne obnavljaju, koji nemaju poveznicu s realnošću. Bila sam uvjerena da ću uspjeti zadržati slike u svom sjećanju, no pregusta mreža osjetilnih impulsa te brojnost i raznovrsnost informacija koje primam svakodnevno na svjesnoj ili nesvjesnoj razini, razaraju strukture koje je nemoguće obnoviti u stvarnosti. Zato taj osjećaj snomorice da ispod ovog sadašnjeg grada titra onaj pređašnji, “izgubljen u prijevodu”, u

Stari Zagrepčani pamte, mi, djeca tehnološke ere, više ne. Za nas je povijest zapisana negdje virtualno, na webu imamo “sve”. procesu prevođenja jednog sistema u drugi, jedne kulture i načina življenja u drugi, jedne epohe u drugu. Na mapi našega grada jasno su vidljive metamorfoze kulture koja već duže vrijeme gubi dio po dio svog teritorija pred naletom suvremenih barbara – svih onih koji predstavljaju interese korporativne kulture, odnosno profita. Pritisak globalnog potrošačkog mentaliteta koji je zakucao na vrata i ovog grada, preobrazio je nekadašnjeg građanina ne u kozmopolita, već u personu bez identiteta. Moderna civilizacija postavila je u gradu na vidljiva mjesta brojne znakove (zlatnu telad) kojima bismo se trebali klanjati – reklamne panoe svjetskih brendova koji bez pardona pokušavaju zauzeti mjesta koja im, po naravi stvari, ne

pripadaju. Brendovi simuliraju neke poželjne, nametnute identitete, suptilno manipuliraju našom gladi za pozornošću i žudnjama za boljim životom. Brendovi su zaraza koja zahvaća ljude, ali i entitete kao što je grad. Naš grad izgleda sada poput ostarjele dame koja, zavedena laskavim lovcima na njezinu ostavštinu, vješa po sebi moderne ukrase bez ikakve spone s njezinom bremenitom prošlošću. Ispod slojeva jeftine šminke živi jedno staro, vrijedno, patinirano lice grada koje polako odlazi. Neke knjižare u središtu grada koje su, između ostalog, tvorile njegov karakter, nakon dugog niza godina, prisiljene su zatvoriti svoja vrata. Budući da nisu pratile pomodne potrošačke trendove, neće moći potražiti sreću u


šoping-centrima kako bi zaslijepljenom kupujućem čoporu ponudile svoje malo blago.    Svakoga dana u novinama pronalazim niz napisa koji me, ako im to dopustim, mogu pogoditi na mnoge načine. Iako znam da novinari namjerno fitilje svoje strelice otrovima i pomno gađaju mjesta gdje će učiniti najviše štete, ipak im to dopuštam i uzimam k srcu. Pročitah tako najavu otvaranja šoping-centra Cvjetni: “Zbog radne nedjelje oživjet će inače pusto središte grada”. Zastala sam na toj rečenici osjećajući najprije bijes, a potom žalost. Naizgled bezazlena konstatacija, ali usisavajuća poput crne rupe. Kakvo pusto središte grada? Cvjetni trg je oduvijek bio živ i protočan. Cvijeće uokviruje radosne susrete ljudi kod sata ili spomenika. Sam Trg često je poprište nekih događanja, uličnih

photo: ROBERT RAVNIĆ

TE M A ___

76

festivala, performansa, potpisivanja peticija i slično. Kina Zagreb i Evropa nekad su privlačila brojnu publiku, okolni kafići je zadržavali. Dolaskom movieplexa stara gradska kina su najprije zamrla, potom su prenamijenjena. Šoping-centri sa svojim movieplexima naprosto su odvukli ljude, preselili “život” u svoja velebna, iluzionistička zdanja. No, sad se u neposrednu blizinu starih kina velikodušno, s velikom pompom odjednom vraća onaj isti, oduzeti “život”, i to ni pet, ni šest, nego glamuroznim otvaranjem šoping-centra Cvjetni. Izgleda da život jednoj metropoli, glavnom gradu i kulturnom središtu države može dati, prizvati, privući, vratiti – samo atraktivni, pomodarski, trendovski šoping-centar. Uzalud nam trud osmišljavanja kulturnih sadržaja koji izgleda ništa drugo ne polučuju, već samo usmrćuju život. Dok nema

šoping-centra u srcu grada – nema života. On je postao mjerilo pulsiranja, strujanja rijeke ljudi. Kakav se to novi život stvara u okružju šopinga, baš me zanima? Koja nova vrijednost proizlazi iz tog kolanja ljudi? Ah, da - stvara se jedno veliko kupujuće bratstvo koje povezuje zajednička strast. Kupci, odnosno sljedbenici određenog brenda, dijele isti smisao i filozofiju života. Kad se neznanci – navijači istog brenda sretnu u šoping-centru, u njima se budi frenetičan osjećaj pripadnosti. Moguće je vidjeti kako padaju jedni drugima u zagrljaj - braća i sestre po brendu Dieselu, Riplayu, Gantu, Zari... i kako se potom složno klanjaju svom zlatnom teletu. Marketinški trikovi uspjeli su stvoriti umjetan osjećaj “života”, navući ljude. Biti u centru “života”, u šoping-centru – to je pravi osjećaj, totaly sexy – kako poručuje jedan poznati modni brend.


77 77

Jedna znanica koja živi u Londonu kaže da je vlast u njenom kvartu Leytonu namjeravala zatvoriti lokalnu knjižnicu kako bi srezala “nepotrebne” troškove za kulturu. No, kad su to saznali stanovnici lokalne zajednice, napravili su vrlo lijep i jednostavan zajednički korak te time spasili knjižnicu. Danima su dolazili i posuđivali, posuđivali, posuđivali knjige dok nisu posudili veliku većinu knjižnog fonda. Tko kaže da njima ne treba knjižnica? I tako je knjižnica opstala. Baš se pitam bi li naši ljudi to učinili za svoju knjižnicu u kvartu, a kako se stvari razvijaju, možda i nije daleko dan kad u izlozima knjižnice osvane neki modni brend. Pitam se, isto tako, koliko će ljudi bojkotirati Horvatinčićev šoping-centar na Cvjetnom trgu? Koliko ljudi namjerno neće ući u centar nad centrima, u središte “života” u samom srcu grada? Koliko njih će se moći oduprijeti žestokom udaru na hormonalne žlijezde na koje inače vrše atak sve moguće reklamne kampanje? Sve mi se čini vrlo malo, jer sudeći po općoj požudi za čuvenim brendom  H&M-om,

photo: ROBERT RAVNIĆ

Šoping-centri, osim što u ljudima stvaraju fatamorganski osjećaj “života”, sada imitiraju i samo srce grada, pa shodno tome imitiraju i kulturne centre u nekoj iskrivljenoj, kvazivarijanti. Možete kupiti i knjigu, pogledati film, zar to nije dovoljno da  čovjek osjeti potpuno ispunjenje dok žrtvuje svoj vikend obilasku šoping-centra? Ne bi me začudilo da se dogodi recipročan pomak – da se kulturni centri prenamijene, brendiziraju i upotpune, ukrase svoju kulturnu ponudu pomodarskim šopinzima.

Jednom ćemo i mi morati posložiti prioritete naših života, kulture i baštine koju smo naslijedili od dalekih predaka. Onda kad je, kao moderni baštinici (i raspikuće) temeljito prenamijenimo po mjeri svoga (ne)ukusa, urušit će se i šarene izmišljotine, nevrijednosti, nepostojeći “životni stilovi”, naše “carstvo opsjena”.


photo: ROBERT RAVNIĆ photo: ROBERT RAVNIĆ

TE M A ___

78


79 79

tako dugo priželjkivanim, njegovo konačno kraljevsko ustoličenje na 2.000 kvadrata u srcu grada prouzročit će kolektivni kupovni orgazam. Samo otvorenje bit će, po količini energiziranosti, poput gostovanja neke velike pop ili rockzvijezde, a bit će prisutni neizostavni celebrityji. (Dok Tema izađe, već će se obistiniti ova predviđanja.) “Pozornost nam se odvlači spektaklima i pseudozbivanjima. Hrani nas se opsjenama.” (C.Hedges: Carstvo opsjena, Algoritam, Zagreb, 2010), dok se koju ulicu dalje istinska, mučna stvarnost odvija uz kontejnere, gdje se hrane naši siromašni građani i prolaze ogorčeni štrajkaši koji traže promjenu vlasti. Vjerojatno će samo određeni broj prosvjednika iz Varšavske iz daljine s gorčinom pratiti svoj poraz. Jer izgleda da ništa nije više afrodizijački nego dobar adrenalinski šoping – šarene krpice i “igra staklenim perlama”. Dovoljno je pogledati skupinu zažarenih tinejdžerica u modnom dućanu i odmah vam postane jasno što je njihov pokretač, na kakve fitilje se pali današnja mladost. (Hm, i drevni Indijanci u Americi prepustili su teritorije za sjajne perlice, što ne bismo i mi.

Od tada pa do danas traje taj imperijalizam brendova. Odakle tolika nezaustavljiva glad za time? Kako to da se ne možemo nasititi? Odreći se dijela kulturne baštine za pozlatu i sjaj svjetskih brendova...) Koliko sutradan više nitko neće pamtiti staro lice grada. U brzom vremenu i zaborav je brz, sjećanja se ne stignu ucijepiti. Naša memorija pod naletom svakodnevne količine novih informacija progresivno slabi. Stari Zagrepčani pamte, mi, djeca tehnološke ere, više ne. Za nas je povijest zapisana negdje virtualno, na webu imamo “sve”. To kao da nas odrješuje obveze pamćenja, pohranjivanja, suodnošenja s prošlim, skida s nas odgovornost. Od weba sve počinje i tamo sve završava, kao da je alfa i omega naših života. No, koje li ironije, jedna od najrazvijenijih high tech nacija na svijetu iznenada i surovo suočena je s posljednjim pitanjima, među kojima sigurno nije internet. Stvarnost nam pokazuje da kardinalno pomicanje zemljinih ploča može izbrisati do temelja čitavo jedno područje i odnijeti nebrojene živote. Ponekad me ulovi strah kad pomislim da je i naš grad na trusnom području i da može biti

izbrisan s lica zemlje. Svi ti jako važni, nama krucijalni “poslovi i dani” mogli bi biti nekom čudesnom rukom prebačeni u nepostojanje. Kao da nitko nije svjestan trusnosti svog postojanja i kao da smo svi spremni potrošiti to naše kratko vrijeme na beznačajna, ništavna ugađanja vlastitom narcizmu, na “prostačke isprazne karnevale umiruće civilizacije” (C. Hedges). Između postojanja i odlaska postavili su se gurui i opsjenari naših života koji od nas formiraju kreature po mjeri potrošačkog društva, sljedbenike i poslušnike kakvi se nismo nadali postati. Jednom ćemo i mi morati posložiti prioritete naših života, kulture i baštine koju smo naslijedili od dalekih predaka. Onda kad je, kao moderni baštinici (i raspikuće) temeljito prenamijenimo po mjeri svoga (ne) ukusa, urušit će se i šarene izmišljotine, nevrijednosti, nepostojeći “životni stilovi”, naše “carstvo opsjena”. Ne daj Bože da se survamo u pukotinu koja bi se mogla rastvoriti ispod naših nogu. Ali, kad nestanu dijelovi kulturne baštine iz samog srca grada, zar to nema učinke poput nekog fantomskog potresa?   


tema

Boris Beck___ Šoping-centar kao zavičaj

K

ada s juga Cvjetnog trga promatramo sabornu crkvu Preobraženja Gospodinovog, vidimo da je golem stambeno-poslovni centar Borisa Podrecce s lijeve strane tek odraz zgradurine Prve hrvatske štedionice – a zrcalnu simetriju pojačava i to što kroz obje zgrade teku pješački prolazi: monumentalni Oktogon prema Ilici i Cvjetni prolaz do Varšavske. No dok Sandra Križić-Roban smatra da je Oktogon “rijetko uspješno artikulirana poveznica povijesnih dijelova Zagreba”, Cvjetni prolaz svojom arogancijom izaziva mučninu. Odgovor na pitanje odakle tako različit doživljaj dviju ne baš tako različitih pojava, došao mi je na dječjoj predstavi Grga Čvarak u Narodnom sveučilištu Dubrava, dok sam gledao scensku verziju pjesme Ratka Zvrka. Siže je ovakav: Nepoznat Netko želi prekopati dječje igralište i ondje sagraditi Nepoznato Nešto, a Grga

Čvarak i društvo hrabro se bore protiv toga. Je li za to zaslužna redateljica Anica Tomić, dramaturginja Jelena Kovačić ili kostimografkinja Iva-Matija Bitanga, ne znam, ali na kapi jednog od tih koji ruše tuđe da bi gradili svoje, zasjala je crvena zvijezda petokraka. Da, postoji izrvna veza od jugoslavenskih udarnika do Tomislava Horvatinčića, a mogao sam se i sam toga sjetiti. Vidio sam to, recimo, u gruzijskom filmu Pokajanje, što je 1987. dobio Veliku nagradu žirija u Cannesu, u kojem je neimenovani diktator naredio da se crkva pretvori u električnu centralu jer je postala nehigijensko mjesto – “štakornjak”, rekao bi Horvatinčić. I on je srušio prljavu tiskaru i zgradu predratnog Obzora i Jutarnjeg lista da bi napravio nešto lijepo od čelika i stakla, slijedeći primjer Ceausescua koji je raskrčio povijesne dijelove Bukurešta (jamačno nehigijenske) da izgradi svoju čudovišnu mramornu

palaču. Socijalističku viziju boljeg svijeta zamijenila je kapitalistička, ali metode su iste. A baš je to isto pomislio i Alain Finkielkraut kada je nedavno nabasao u Zagreb nakon deset i pol godina izbivanja. Iskreno zapanjen šoping-centrom na Cvjetnom trgu, koji je nazvao monstruoznim, rekao mi je sljedeće: “Komunizam je uveo politiku za koju je sve zatečeno bila ‘tabula rasa’ i zbog takve je politike komunistička arhitektura uništila gradove. No postkomunističko društvo nastavlja taj isti komunistički put uništenja, da, prezirući povijesna mjesta, gradi hramove konzumerizmu. Volio bih da je Hrvatska krenula drugim putom ali, nažalost, to je naša planetarna sudbina.” Kada prolazim Zagrebom, osjećam da sam multilokalan jer se podjednako doma osjećam i kod Džamije gdje mi je živjela jedna baka, i na kraju grada u Podsusedu gdje sam


photo: JEAN DE BREYNE

81 81

živio prve tri godine, i u Novom Zagrebu gdje sam odrastao – na svim tim mjestima osjećam toplinu doma, odraz davne topline ljudi koji su me voljeli. I Cvjetni trg pamtim s malim štandovima, starim drvećem, rubnim kamenom i železnim francekom na kojem sam se znao napiti vode. Svako je mjesto i multivokalno jer svatko tko se na njemu našao ima svoju priču. Svaki je prostor izgrađen i konkretno i simbolički, u nj je upisana društvena, gospodarska, politička i vjerska geografija, svako je mjesto prazno dok se ne ispuni pričom – a to je baš ono što rade turistički vodiči. Isaac Newton i Immanuel Kant nisu u prostoru vidjeli nikakvih problema, za njih je on medij odvojen od vremena i povijesti, ispražnjen za nas da ga ispunimo. Nasuprot

Kao što je državna i gradska uprava politički svijet naselila dvodimenzionalnim stanovnicima koji se moraju poslušno kretati kroz rezultate njihovih odluka, tako će se odsad ljudi kretati i novim šoping-centrom na Cvjetnom trgu: kontroliranim prostorom, ni javnim ni privatnim, nemjestom pokrivenim nadzornim kamerama – stiješnjenim i prenapučenim high tech slumom. takvu shvaćanju Lefebvre navodi tri prostora – osjetilni (espace perçu), zamišljeni (espace conçu) i življeni (espace vécu). Prvi prostor ispunjavaju sve moguće prostorne prakse, drugi služi urbanistima i tehnokratima da ga osmišljavaju ideologijom, dok treći prostor mašta čini fluid-

nim i dinamičnim. Bečki urbanist Camillo Sitte prije više od stoljeća apelirao je da se gradovi ne uređuju mehanicistički nego po umjetničkim načelima, a baš je za uređenje trgova dao niz lucidnih primjedbi i smjerokaza – kako ih učiniti lijepim i primjerenim za ljude.


82

photo: JEAN DE BREYNE

TE M A ___

Jer upravo trećem prostoru kapitalizam želi oduzeti život i sva mjesta na svijetu svesti na jedno. Kanadski geograf Edward Relph prvi je pisao o pseudomjestima masovne kulture – o šoping-centrima koji trebaju samo potrošače, o diznificiranim mjestima koja nadrealno spajaju povijest, mit, stvarnost i maštu (jeste li bili u Roses Fashion Outletu u Svetom Križu?), o muzeumiziranim mjestima poput Kumrovca i Medvedgrada koja rekonstruiraju ili izmišljaju prošlost, o futurističkim mjestima poput EXPO-a. Marc Augé je, pak, pokazao da su nemjesta – trgovački centri, hotelski lanci, tematski parkovi, aerodromi, kolodvori, autoceste – pravi zavičaj čovjeka 20. stoljeća: prolazna i privremena, individualna

Projekt Cvjetni prolaz nije uspio izbiti na Gundulićevu i tako se od prolaza pretvorio u ćorsokak. Taj ćorsokak odobrile su i gradske i državne vlasti, a rušenje zgrade starog Jutarnjeg lista gromko je pohvalio novi. a ne društvena, namijenjena korisnicima, a ne ljudima. Šoping-centar Arena u Novom Zagrebu je okrugao, s tek ponekim prozorom, tako da se u njemu teško orijentirati: zauzvrat daje izmišljenu geografiju pa je jedan njegov dio, recimo, “Istra”, a drugi “Dalmacija”. I šoping-centar West Gate je zamišljen tako da se u njemu vrtite beskonačno u krugu, a po najavama čini mi se da će takva biti i nova

Ikea. Nije slučajno da su preuzeli stil kockarnica – kasina, naime, uvijek imaju zamračene prozore i upaljena svjetla, i danju i noću, kako bi se kockare dodatno dezorijentiralo i posve usmjerilo na svijet zgrtanja i gubljenja novca. Jameson je takve prostore nazvao hiperprostorima – na primjeru Westin Bonaventure Hotela, sagrađena 1976. u Los Angelesu, pokazao je da se ljudi u njemu jednostavno ne znaju snala-


photo: JEAN DE BREYNE

83 83


84

TE M A ___

ziti te da se osjećaju posve odsječeno od svijeta. Rat za Cvjetni trg pokazao je da građani čak i pokušavaju premostiti jaz koji postoji između njihova i tehničkog okoliša, između njihove savjesti i političkih odluka – ali da je to skoro nemoguće. Kao što je državna i gradska uprava politički svijet naselila dvodimenzionalnim stanovnicima koji se moraju poslušno kretati kroz rezultate njihovih odluka, tako će se odsad ljudi kretati i novim šoping centrom na Cvjetnom trgu: kontroliranim prostorom, ni javnim ni privatnim, nemjestom pokrivenim nadzornim kamerama – stiješnjenim i prenapučenim high tech slumom. Cvjetni trg je priča o trećem prostoru i o tome kako su prvi i drugi prostor promijenili njega, i kako je na kraju on promijenio njih. Dok sam bio dijete, tamo negdje 70-ih, moj je otac odlazio na Špicu, trokut koji je ispred knjižare Naprijed (danas Ljevak) zatvarala tramvajska pruga i križanje

Ilice s Gajevom. Tada su ondje u krugovima stajali sredovječni muškarci, ruku prekriženih na leđima, i beskrajno pričali meni nezanimljive stvari – činilo se da ih ništa na svijetu ne može smesti. No kada je koncem 80-ih Trg preuređivan, tračnice su (dakako, posve proizvoljno, nisu poput Sittea razmišljali o tome što trg čini trgom) pomaknute prema knjižari i više se ondje nije moglo stajati - dobroćudni penzići izgubili su svoj biotop i preselili se na početak Gajeve, a s njima se premjestilo i ime Špica. Kako se Gajeva i Bogovićeva punila kafićima, tako se i Špica selila sve dalje, dok nije došla do Cvjetnog trga. Nakon četrdeset godina, Špica je promijenila i mjesto i karakter: sada više nije stjecište umirovljenika (oni su ostali vjerni Gajevoj, pa tako ondje često možete vidjeti uočljivog Ota Reisingera), nego više ili manje mladih željnih slave, a slavu im osiguravaju paparazzi što ondje vrebaju vikendima. Pogledajmo opet Podreccina monstruma koji se prijeteći nadvio nad

spomenik i crkvu, tipična mjesta pamćenja, s tim da bi za crkvu Foucault još rekao da je i jedna od heterotopija – spoj prostora, znanja i moći u kojima se prelamaju vladajuće vrijednosti neke zajednice. Iz Bogovićeve prodire na Cvjetni trg politička, kriminalna i medijska estrada; nad nju se nadvija iz impozantne visine – čak dva kata iznad okolnih krovova – Foucaultov panopticon iz kojeg se ta estrada nadgleda i iz koje se neki njeni članovi izdižu. Projekt Cvjetni prolaz nije uspio izbiti na Gundulićevu i tako se od prolaza pretvorio u ćorsokak. Taj ćorsokak odobrile su i gradske i državne vlasti, a rušenje zgrade starog Jutarnjeg lista gromko je pohvalio novi. U Svetom Križu možete naći ružičaste hacijende tik uz narančastu romaniku, a nad crkvom Preobraženja Gospodinova lebde novi bogataši i iz svojeg preplaćenog sluma šalju paparazzima osmijehe. Zavičaj na koji se trebamo naviknuti.


85

tema

IVICA KIŠ___ pRIJETVORBA FOTOESEJ


TE M A ___

86


87

tema

Urša Raukar___ Ministarstvo hrvatske šutnje

Slučaj Cvjetni trg – nekoliko dokumenata

E

to, dočekali smo i početak rušenja zgrada na Preradovićevom trgu. Tiho, podmuklo, kao što je i cijeli projekt do sada vođen. Dvije i pol godine građanske borbe, nebrojeni dopisi, žalbe, protesti, peticije, proglasi i - ništa! Projekt ide neumoljivo dalje. Krupni kapital ne preže ni pred čim, ništa ga ne može zaustaviti. Čak i eklatantna demokratska činjenica, kao što je 54.000 potpisa protiv takvog projekta je potpuno i apsolutno ignorirana. Samovolja vlasti i nemoć građanstva. U Demokraciji! Na hrvatski način. Mnogo se analiziralo i kritiziralo zagrebačku vlast, investitora, Ministarstvo graditeljstva, ali mislim da se nedovoljno naglasila upravo fascinantna šutnja Ministarstva kulture. Ministar kulture, g. Božo Biškupić, uspio je u ove dvije i pol godine prešutjeti sve dopise i upite. Mada ga

Zakon obvezuje da na dopise odgovori u roku od mjesec dana, a o građanskoj pristojnosti da ne govorim, niti jedan odgovor na petnaestak dopisa udruga, društava i pojedinaca, iz Ministarstva nije stigao. Nijedan. Nikada. Kao da se i gospodin Ministar i cijelo Ministarstvo nalaze u Azerbejdžanu, pa ih se doista ne tiče što se događa tamo, u nekom dalekom Zagrebu. U te dvije i pol godine to Ministarstvo je moglo i moralo ne samo

odgovoriti na dopise, već i zakonski, a i na druge načine reagirati na nepodnošljivu situaciju sa zaštitom spomenika u Zagrebu. To je zadaća tog Ministarstva, zato je konstituirano, zato ga plaćamo. Ako ništa drugo, gospodin Ministar je mogao i morao smoći elementarne hrabrosti i jasno izreći svoj stav. To je njegova dužnost kao Ministra. No, taj Ministar kulture nas je ponovno i opet podsjetio što je to čuvena “hrvatska šutnja”.

Mada ga Zakon obvezuje da na dopise odgovori u roku od mjesec dana, a o građanskoj pristojnosti da ne govorim, niti jedan odgovor na petnaestak dopisa udruga, društava i pojedinaca, iz Ministarstva nije stigao. Nijedan. Nikada. Kao da se i gospodin Ministar i cijelo Ministarstvo nalaze u Azerbejdžanu, pa ih se doista ne tiče što se događa tamo, u nekom dalekom Zagrebu.


TE M A ___

88

I vjerojatno je ponosan kako je “politički spretno” isplivao iz te situacije. Odlično je “odradio” sve ono što je dogovoreno negdje gore. I misli da je to iza njega.

i podupro rušenje i devastaciju srca Zagreba, cjeline koja je upisana u registar kulturnih dobara “njegovog” Ministarstva.

Ali, podsjećam ga da građanima mogu oduzeti sva prava, ali pamćenje nam ostaje.

Pamtit ću ga kao Ministra kulture koji se potpuno oglušio o zamolbe građana, kulturnih djelatnika i stručnjaka da zaštiti Zagreb.

I zato ću g. Božu Biškupića pamtiti kao Ministra kulture koji je dozvolio

Pamtit ću ga kao Ministra kulture koji nije izvršio svoju osnovnu

dužnost, zaštitu kulturnih dobara. Pamtit ću ga kao čovjeka kojem su politički interesi bili važniji od profesionalnih zadaća. Pamtit ću ga kao rušitelja Zagreba. I vjerojatno neću biti jedina. 12. kolovoza 2009.

Reagiranje Ministarstva kulture: “Horvatinčićevi bageri ruše dvije historicističke zgrade” Ministarstvo kulture nije šutjelo U članku objavljenom u Novom listu 13. kolovoza 2009. pod naslovom “Horvatinčićevi bageri ruše dvije historicističke zgrade” autora Vanje Vesića, proziva se Ministarstvo kulture i ministar kulture. Sukladno Zakonu o medijima molimo vas da objavite demanti: Ministarstvo kulture nije šutjelo vezano za rušenje historicističkih zgrada unutar bloka Ilica – Preobraženska – Preradovićev trg – Varšavska – Gundulićeva. Na zajedničkoj sjednici Hrvatskog vijeća za kulturna dobra i Hrvatskog muzejskog vijeća održanoj na zahtjev Društva povjesničara umjetnosti i Udruge “Zelena akcija” dana 16. svibnja 2007. godine raspravljalo se o konzervatorskoj podlozi koja je dala mogućnost da se dvije zgrade unutar navedenog bloka mogu ukloniti. Zajednički je zaklju-

čak obaju vijeća da se protive svakom narušavanju zagrebačke povijesne jezgre u Donjem gradu, te inzistiraju na očuvanju povijesne slike Grada, maksimalno pritom poštujući zaštitu cjelovitosti spomenutih vrijednosti. Na toj sjednici osim članova vijeća i udruga bila je prisutna i pročelnica nadležnog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode sa suradnicima. Detaljni plan uređenja bloka Ilica – Preobraženska – Preradovićev trg – Varšavska – Gundulićeva donesen je na temelju sustava mjera zaštite iz konzervatorske podloge izrađene tijekom 2005. godine. Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (NN broj 69/99, 151/03 i 157/03) propisuje u članku 56. da se taj dokument prostornog uređenja donosi uz prethodnu suglasnost Gradskog zavoda za zaštitu

spomenika kulture i prirode. Ministarstvo kulture u konkretnom slučaju nije nadležno izdati prethodnu suglasnost.

i moje pismo ministru, molim vas da objavite i ovaj odgovor na njihovu reakciju.

na Cvjetnom trgu, koje su dio kulturno-povijesne cjeline Donji grad, srušene su. Uz svesrdnu podršku i svekoliku pomoć upravnih struktura, fantastične koalicije SDP – HDZ koja u ovom slučaju besprijekorno funkcionira na svim razinama vlasti.

S obzirom da navedene zgrade, nažalost, nisu pojedinačno zaštićeno kulturno dobro, već su unutar kulturno-povijesne cjeline, Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Grada Zagreba nije uvažio mišljenje i preporuku Hrvatskog vijeća za kulturna dobra. U prilog tome navodimo izjavu pročelnice Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode gđe. Doris Kažimir “da Grad nije obvezan u tom slučaju poslušati odluku Ministarstva kulture jer zgrade nisu pojedinačno zaštićene” te zbog toga nije zakonska obveza, stoji u reagiranju Ministarstva kulture RH, a koje potpisuje Blanda Matica.

Jedan jedini sastanak U Novom listu 19. kolovoza 2009. pod naslovom Ministarstvo kulture nije šutjelo objavljena je reakcija Ministarstva kulture na članak Vanje Vesića o rušenju dviju historicističkih zgrada na Cvjetnom trgu. Kako je u tom članku citirano

Unaprijed hvala. Rodna kuća Vladimira Vidrića i kuća Granitz, dvije historicističke zgrade


89 89

photo: robert ravnić


photo: robert ravnić

TE M A ___

90

I sada se oglasilo Ministarstvo kulture koje se brani da “nije šutjelo” dvije i pol godine koliko je trajala građanska bitka za očuvanje kulturno-povijesne cjeline Donji grad. Doista, dirljivo je kako se Ministarstvo svim sredstvima borilo protiv te devastacije, ta održalo je čak i JEDAN sastanak. I, zaključilo da se “protive svakom narušavanju zagrebačke povijesne jezgre”, no njihovo mišljenje, eto, nije zakonski obvezno za Gradski ured za zaštitu spomenika. I – to je to.

Da nije žalosno, bilo bi doista smiješno. Poštovana gospodo, zar vi zaista mislite da smo svi mi maloumni? Zar doista mislite da ste tim JEDNIM sastankom obavili svoju dužnost i zadaću i da ste lišeni bilo kakve odgovornosti i krivnje? A što je sa svim dopisima urudžbiranim u Ministarstvu na koje niste odgovorili, a morali ste? Možda vam se učinilo bolje da ne ostane pisani trag, pa ste u potpunosti zanemarili svoju zakonsku obvezu.

Što je s najavom izmjena zakonskih odredbi na tiskovnoj konferenciji ministra Biškupića u jesen 2007. koje bi vratile Gradski ured za zaštitu spomenika pod ingerenciju Ministarstva, što bi omogućilo kontrolu tog Ureda? Ministar je najavio da se u to kreće odmah poslije izbora u studenom 2007. Ako je Zakon o golfu mogao biti izglasan u hitnoj proceduri, zaista ne vidim nikakvog razloga da se to nije učinilo i s ovim izmjenama Zakona koje bi onemogućile rušenje srca Zagreba. Ali, i opet ništa.


91 91

Da li ste se ikada i igdje oglasili osim na tom JEDNOM sastanku i na pitanje novinara odgovorili na toj JEDNOJ tiskovnoj konferenciji? Da li ste uputili ijedan dopis zagrebačkom Gradskom poglavarstvu, gradonačelniku Bandiću, pročelnici D. Kažimir? Da li ste na sjednici Vlade RH ikada problematizirali taj slučaj? Da li ste javno apelirali protiv takve devastacije?

photo: robert ravnić

Da li ste pokrenuli bilo kakvu akciju protiv samovolje Gradskog ureda za zaštitu spomenika koji u izmjenama GUP-a unosi mogućnost izgradnje garaža ispod svih donjogradskih blokova?

Poštovana gospodo, zar vi zaista mislite da smo svi mi maloumni? Zar doista mislite da ste tim JEDNIM sastankom obavili svoju dužnost i zadaću i da ste lišeni bilo kakve odgovornosti i krivnje? Ukratko, da li ste učinili išta osim tog JEDNOG sastanka? Niste! Niste učinili ništa! Ili, bolje, svojom šutnjom učinili ste jako puno – objeručke ste pomogli i omogućili rušenje centra Zagreba, zaštićene povijesne jezgre koju biste trebali braniti svim sredstvima. A niste učinili ništa u njenu obranu. I zato bi možda bilo bolje da ustrajete u svojoj višegodišnjoj hrvatskoj šutnji, nego da ovakvim reakcijama

samo potvrđujete činjenicu koja je neporeciva – niste učinili ništa za obranu srca Zagreba, a morali ste! Kasno je sada plakati nad srušenim zgradama na Cvjetnom trgu, ali nije kasno započeti borbu za ostale blokove, za Varšavsku ulicu, za Kazališni trg, za Strossmayerov trg, za cijelu Lenucijevu potkovu! To je vaša dužnost, vi to morate učiniti! 20. kolovoza 2009.


tema

Darija Žilić___ Grad

U

subotnje popodne krenula sam u besciljno tumaranje rodnim gradom. U to je vrijeme grad poluprazan, ulice nisu preplavljene automobilima. Htjela sam konačno opušteno hodati, lutati nekim nepoznatim dijelovima grada, poput flaneura. Takvo besciljno kretanje može biti uzbudljivo ako se zamisli kao lutanje po šumi u kojoj, kako je to u svom Berlinskom djetinjstvu pisao Walter Benjamin, imena ulica onome tko luta moraju govoriti poput lomljave suhih grana. Benjamim je bio u pravu kad je tvrdio kako ulica vodi flaneura u neko nestalo vrijeme, u vrijeme djetinjstva. Stoga se šetnja gradom pretvara u neku vrstu traganja za davnim vremenima. Prisjećam se kako sam kao dijete, redovito, svaki tjedan, odlazila s roditeljima u šetnju gradom i kako je prodavaonica s velikim bijelim zecom bila orijentir. Sjećam se i nedjeljnih odlazaka u bolnicu, baki,

Danas je Cvjetni trg ionako komercijaliziran, prepun kafića, njime se više ne može opušteno flaneurovski šetati. Vrijeme flaneura je prošlo, ljudi danas ne šetaju, već trče kao homo timensi, bića straha koja više ne mogu uživati u šetnji gradom. Samo jure od točke a do točke b. penjanja po stepenicama, odlazaka u luna-park. Tada mi se grad činio ogromnim. Sada pak vremena za duge šetnje više gotovo da i nema, većina se građana kreće samo onim dijelom Zagreba koji obuhvaća kilometar udaljenosti od Jelačić placa do ulice Republike Austrije. Mnogi nisu nikad bili na nekim novouređenim dijelovima grada, poput Jaruna - to sam saznala ispitujući poznanike. Mnogi se nikad ne bi niti usudili proći zloglasnim kvartovima kao što su Dubrava ili pak Peščenica, jer to su postala mitska mjesta burne periferije. Krajem osamdesetih grad Za-

greb, tvrdim to bez imalo sladunjave potrebe za prizivanjem “bolje prošlosti”, bio je mjesto u kojem je cvjetala takozvana urbana kultura. Početkom devedesetih u njega dolaze brojni novi stanovnici, ubrzo dolazi i rat i sve se promijenilo. Za vrijeme rata, gradom se hodalo užurbano, jer može začas odjeknuti neka uzbuna ili čak eksplozija. Ako nas uzbuna zatekne u nekom nepoznatom kvartu, moramo tražiti sklonište. To je najčešće neki vlažni podrum. Nakon dvadesetak minuta izlazimo, pa opet trčimo. Taj strah ostaje još neko vrijeme. I danas je ostao relikt


photo: robert ravnić

93 93

tog vremena - hodam vojnički, čvrsto, nekad me prijatelji zezaju da izdaleka prepoznaju moje marširanje. Hodam brzo, kao da se probijam kroz neku gradsku paučinu, kao da klizeći prostorom, skidam je sa sebe. Rijetko zastajem, rijetko gledam prema vrhovima zgrada, tek ponekad stanem kako bih pogledala u fasade i pročelja. Priznajem, tek mi je čitanje fantastičnih bestijarija pomoglo da uočim kamena bića koja dotad nisam niti primjećivala. Sada, centar grada, premda dotjeran, djeluje kao lijepo oslikani zid iza kojeg nema ništa. Mjesecima se na Cvjetnom trgu skupljaju ljudi kako bi prosvjedovali protiv građenja novog kompleksa. Riječ je o prosvjedima koji organizira udruga Pravo na grad. Cvjetni trg već je doživio devastaciju – na njemu više nema drveća, već samo beton, poneka klupa i cvjećarnice. Uskoro, mogao bi postati gradilište i mjesto na kojem će, posve neprikladno, osvanuti veliki neboder i

garaže. Radovi su tek počeli, pomalo zastaju, teško se može očekivati da će građani uspjeti. Prisjećam se kako su propali pokušaji da na mjestu bivše tvornice Badel nastane centar za urbanu kulturu. Taj je ruševni prostor u središtu grada tek na nekoliko dana postao mjesto održavanja raznih izložbi, performansa, ali je ubrzo prenamijenjen za neki profitabilniji projekt. No mladi umjetnici ne odustaju, već sve češće pronalaze napuštena kina ili razne zgrade i skvotiraju ili pak kreću u borbu da dobiju dozvole kako bi na tom mjestu udomili neki umjetnički projekt. Posebno je zanimljiv Urban festival koji svake godine iznova propituje politike prostora u gradu Zagrebu. Tih desetak dana umjetnici iz raznih dijelova svijeta dolaze u naš grad i ulaze u javne prostore nastanjujući ih vlastitim projektima. Na taj način pozivaju i ljude da izađu na ulice, da osvajaju gradske prostore svojim djelovanjem i tako ih politi-

ziraju. Tako javni prostor konačno dobiva svoju svrhu – postaje mjesto susreta, neka agora na kojoj će ljudi moći i razmjenjivati svoja mišljenja, umjesto da ostaju vezani tek uz privatnost, uz svoje sobe i bez imalo želje da promišljaju društvene procese i da počnu djelovati na njih. Prisjećam se zanimljivog projekta Jake Primorac Tramvaj galerija. Naime, ta je mlada umjetnica uočila kako tramvaji kojima se svakodnevno vozimo označeni raznim reklamama koje nas nagovaraju na potrošnju. Ona je dekonstruirala tramvaj kao reklamni pano i odjednom, prolaznici su mogli promatrati na njima fotografije s autoričinih putovanja. Mogli su gledati umjesto reklama za mobitel, fotografije nepoznatih egzotičnih prostora i uživati. Na tom festivalu bio je zanimljiv i projekt preimenovanja ulica. Nazivi ulica često ovise o pozicijama moći s kojih se donose akti o tome kako će se zvati neka ulica. Jedna njemačka


TE M A ___

94

skupina kojoj se ne mogu sjetiti imena, 2006. je godine potakla razne nevladine organizacije da se upuste u promjene imena ulica i trgova. Tako su prolaznike potakli da zastanu, da promisle o toj intervenciji, da možda razmisle i o nekom vlastitom pokušaju da mijenjaju nešto što im se čini nemogućim. Unutar Urban festivala održavao se i projekt Ženski vodič kroz Zagreb. Igor Marković i Barbara Blasin pokrenuli su istraživanje o ženama iz povijesti grada Zagreba. Želja je bila da se obilježe razna mjesta u gradu koja bi čuvala sjećanje na prve zagrebačke avijatičarke, balerine, misice. Kao dio projekta zamišljena je i peticija kojom bi se prikupljali potpisi i potom se predali gradskim vlastima. Kolegica i ja smo bile smještene na štandu kraj Trešnjevačkog placa, gdje je nekad bila Ženska grupa Trešnjevka. Tamo smo nagovarale slučajne prolaznike da potpišu peticiju, a kao mali dar dijelile smo fotografije na kojima su bile spomenute žene. Uglavnom, bilo je to vrlo pozitivno iskustvo, no svakako, bilo je i neobičnih reakcija – neki, uglavnom stariji ljudi su pitali jesmo li mi komunisti i slično. Skupljeno je dosta potpisa na raznim lokacijama u gradu, ali nažalost, bilo je to uzaludno jer na kraju smo saznali da je peticija bila tek performativni čin, i da se nikad neće krenuti u borbu za ostvarenje ciljeva tog inače sjajnog projekta. Točnije, od označavanja gradskih prostora vjerovatno neće biti ništa. No namjera projekta i nije bila uključivanje zaboravljenih heroina u historiografsku matricu. Uostalom, većina tih žena nije utjecala na povijesne procese. Time se zapravo trebala afirmirati vidljivost tih posve nevidljivih žena, koje su

se izdvojile po tome što su bile prve u nekom zanimanju. One neće biti uključene u veliku povijest, ali to nije niti važno. Ovo je zapisala Ivana Mance: “Umjesto na uključivanju zaboravljenih života u postojeću sliku lokalne povijesti, Vodič inzistira na asimetričnom položaju svojih junakinja: u povijest Zagreba one ulaze kao već unaprijed isključene: njihova povijest jest povijest represije...” (iz knjižice Urban Festivala, 2006) Sjećam se i jedne radionice s tog festivala u kojoj se primijenila derive tehnika, tj. alternativni oblik kretanja gradom. Umjesto da se krećemo od točke a do točke b, mi kao sudionici performansa, pratimo tragove nastale na temelju algoritma ili pak drugačije mape, npr. one krojačke. Tako se, šetnjom kroz grad, mogu razmještati centar i periferija, mogu se otkrivati drugačiji smjerovi iz kojih nastaju neki novi pogledi na grad. O planu grada govore dvije pjesme. Danijel Dragojević autor je pjesme Plan grada na koju referira nažalost, prerano preminuli, pjesnik i kritičar Hrvoje Pejaković. Dragojević govori o pomalo izgubljenom subjektu koji se kreće ulicama, tragajući za središtem kojeg je simbol fontana. Na tom putu, kao u nekoj bajci, nailazi na niz prepreka, odgovaranja od kretanja u obliku reklama koje nagovaraju na kupnju. Pjesnik kao da hrabri svog “junaka” da ne posustane, da zapravo se prepusti gradu, da bude vođen. Zato na kraju ulice iščezavaju, kao i svi oblici potrošačkog društva: “Trune bogatstvo, slava i njihovi znaci.” Hrvoje Pejaković pjesmu Plan grada započinje sažimanjem Dragojevićeve: “Plan

grada (čitali smo) nejasan je, a do fontane u nedvojbenom centru stiže samo onaj koji ne mijenja u sitno svoj novac.” No u nastavku, Pejaković zapravo iskazuje sumnju u postojanje ne samo središta grada, već i samog grada: “Ne postoji centar, ne postoji fontana. Nema čak ni Grada. Nema čak ni Grada.” U pripovijetki Mihajla Spasojevića Grad koji nikada ne spava, grad je prepun “besnih ljudi” koji besciljno tumaraju gradom i to u bilo koje doba dana i noći... No pisac smatra kako oni nisu ništa manje izgubljeni od onih ljudi koji uvijek savršeno znaju kuda idu, u pretvaranju da znaju kuda idu i da njihovi putevi nekuda vode... Jednom me je jedna od organizatorica Urban Festivala povela u šetnju gradom. Vesna me je vodila nekim nepoznatim dijelovima grada, tad sam osvještavala kretanje, bez imalo žurbe, i uvjerila se koliko je neiskorištenih prostora u samom središtu. Kapital samo čeka da te dijelove proguta i da nas posve pretvori u potrošače. Neki ljudi koje poznajem odlaze u grad samo radi kupovine, zadržavaju se čitavu subotu ili nedjelju u nekom trgovačkom centru u kojem zapravo imaju sve uslugeigraonice za nestrpljivu djecu i restorane i tisuće trgovina koje mame. Već je uočen društveni fenomen – skupine tinejdžera koji se okupljaju na takvim mjestima – ne kupuju ništa, ali s nekim perecom ili bocom jeftinog pića sjede i hodaju besciljno, penju se po pokretnim stepenicama i spuštaju, čekajući neki kasni film u obližnjem kinu. Posve pasivni, niti ne žele zaviriti u neke manje blještave dijelove grada, niti ne žele protestirati na nekom trgu.


photo: robert ravnić

95 95


TE M A ___

96

Grad kao mjesto protesta ima svoju prošlost – iz nedavne prošlosti treba istaknuti proteste na Trgu bana Jelačića, za dobivanje koncesije Radija 101, zatim niz demonstracija građana na Trgu hrvatskih velikana za vraćanje imena Trg žrtava fašizma. Grad kao mjesto protesta ima svoju prošlost – iz nedavne prošlosti treba istaknuti proteste na Trgu bana Jelačića, za dobivanje koncesije Radija 101, zatim niz demonstracija građana na Trgu hrvatskih velikana za vraćanje imena Trg žrtava fašizma. No bilo je i sindikalnih prosvjeda, veliki protest protiv rata u Iraku. Nedavno su protestirali novinari zbog premlaćivanja novinara i državnih službenika. Kada su se na Kamenitim vratima pojavili političari, novinari su zviždali. Beskrupulozni su naši političari u potrebi da ovladaju baš svakim protestom, da ga prisvoje.

Uostalom, zabranjeno je protestirati na Markovom trgu, kraj Banskih dvora. Prisjetila sam se i performansa grupe BADco. koji je izveden 2006. godine na Cvjetnom trgu. Dvije izvođačice su čitale izabrane citate iz raznih teorijskih tekstova. Htjele su propitati do koje mjere čin protesta može mobilizirati javni prostor. Tada je reagirala jedna postarija gospođa koja je protestirala protiv takve izvedbe jer je smatrala kako te citate, izdvojene iz konteksta, nitko ne razumije, pa je počela recitirati pjesmu Petra Preradovića Putnik. Takav protest art nema svrhu poten-

cirati demonstracije, već je ipak riječ o izvedbi performansa. Danas je Cvjetni trg ionako komercijaliziran, prepun kafića, njime se više ne može opušteno flaneurovski šetati. Vrijeme flaneura je prošlo, ljudi danas ne šetaju, već trče kao homo timensi, bića straha koja više ne mogu uživati u šetnji gradom. Samo jure od točke a do točke b. Sad, kad su učestala ubojstva u gradu, čini se da je to i jedini grad u kojem je moguća takva količina zločina. Grad se, prema tipologizaciji Carla E. Schorskea, pretvara u grad kao porok. To nije ništa novo – takva koncepcija grada kao legla nemorala postoji odavna. Građani Zagreba sve više govore o svom gradu ne kroz vrline, već upravo kroz tu prizmu. I ne mogu ih zavarati preuređenja pročelja u samom središtu grada. Grad postaje mjesto osame, vezano uz unutrašnji strah, kao metafora za mentalnu bol. Listopad 2008.


97

TEMA

alida bremer___ Učiti od Lorenzettija FRAGMENTI

Dobra i loša vladavina Dobru vladavinu odlikuju pravednost, hrabrost, znanje, mudrost, velikodušnost, sloga, mir, a lošu okrutnost, prevara, bijes, oholost, glupost, pohlepa, rat. Pravda je ključna figura u obje vladavine: pred zločestim vladarom, koji na glavi ima rogove, ona je u okovima bačena na tlo. Tako je to u 14. stoljeću poručio Ambrogio Lorenzetti svojim alegorijskim freskama o dobroj i lošoj vladavini, koje krase Palazzo Pubblico u Sieni. Prikazao je: pod dobrom vladavinom obrtnici su radišni, zgrade uredne, ulice čiste, krovovi se popravljaju, ide se u školu, građani diskutiraju, plešu i pjevaju, a u okolici grada vide se obrađena polja i vinogradi, sigurni putevi i zadovoljni seljaci; pod lošom vladavinom zgrade su trošne i nesređene, vlada nered, na selu kuće gore, polja su neobrađena, scena je ratna (i odnekud poznata).

Grad Siena u neraskidivoj je vezi sa svojim zaleđem, pokazuju ove freske. Split i Münster U Splitu sam odrasla, misleći da je svatko tko nije iz Splita na neki način kažnjen. Tako se tada vjerovalo u mom gradu: Nima Splita do Splita! U Münsteru živim i sve rjeđe se žalim na kišu. Fabio Chigi, inače rodom iz Siene, kasniji papa Aleksandar VII, pisao je odavde nostalgična pisma u Rim i rekao:

Münster je prijestolnica kiše. I grad mira: Ovdje je potpisan mirovni sporazum poslije Tridesetogodišnjeg rata. U dvorištu vijećnice, u kojoj vise portreti europskih poslanika, koji su sporazum potpisali, i Chigi je bio među njima, danas stoji skulptura Tolerancija kroz dijalog, autor je Španjolac Eduardo Chillida. Skulpture Kad je 1977. donesena odluka otvoriti grad za svjetsku izložbu skulptu-

Pod dobrom vladavinom obrtnici su radišni, zgrade uredne, ulicečiste, krovovi se popravljaju, ide se u školu, građani diskutiraju, plešu i pjevaju, a u okolici grada vide se obrađena polja i vinogradi, sigurni putevii zadovoljni seljaci; pod lošom vladavinom zgrade su trošne i nesređene, vlada nered, na selu kuće gore, polja su neobrađena, scena je ratna (i odnekud poznata).


ra u javnom prostoru, nisu svi bili zadovoljni. Pobijedili su naprednjaci: svakih deset godina Münster postaje svjetskim centrom skulpture, mnoge skulpture ostaju gradu. Henry Moore ostavio je brončanu skulpturu koja djeluje klasično kad se usporedi s rotirajućim kvadratima Georgea Rickeya. Ima ljudi koji zbog Claesa Oldenburga dolaze ovamo! Zamislio je grad kao stol za biljar i na travu stavio betonske kugle. Ilija Kabakov ostavio je antenu. Da bi se pročitalo poruku na anteni, mora se leći na travu i čitati poruku koju je ondje ostavio: Ti ležiš ovdje, iznad tebe oblaci... Mir u muzeju Kao i svi njemački gradovi, i Münster ima svoju nacionalsocijalističku prošlost. U Muzeju grada, modernoj građevini s didaktički znalački izrađenim postavom (ulaz je naravno besplatan), jedan dio bavi se analitički ovom strahotom i upozorava: ne smije se ponoviti. Tu je i Villa ten Hompel, bivša je vila jednog industrijalca, a u nacionalsocijalizmu bila je sjedište policije i poslije rata u nju je smještena Gradska uprava za odštete ratnim žrtvama. Danas je ovdje edukativno sjedište za teme kao što su kultura sjećanja, razvoj demokracije, ovdje se održavaju radionice i predavanja na najrazličitije političke teme, odavde kreće u svoje akcije i mobilni savjetodavni tim koji mogu naručiti škole, stranke, sveučilišta, firme, a koji se obrazovanjem bori protiv desničarskog ekstremizma. I Muzej grada Splita i novi Etnografski muzej smješteni su na mnogo

Münster, skulptura

TE M A ___

98

Navodno su i neki eksponati više nego mršave postave Muzeja grada Splita završili u privatnom vlasništvu bivšeg premijera. Kako bi Lorenzetti sve to naslikao? spektakularnijim mjestima od ovih skromnih münsterskih građevina. Ali sadržaj i koncepcija splitskih muzeja ostavljaju me u velikom čudu. Prazno, zbrčkano, besmisleno, poražavajuće loše osmišljeno. Dragi Splićani, oprostite! Navodno su i neki eksponati više nego mršave postave Muzeja grada Splita završili u privatnom vlasništvu bivšeg premijera. Kako bi Lorenzetti sve to naslikao?

Turizam U Splitu se prečesto vjeruje da je Bogom, Rimljanima i pokojim renesansnim duhom dana ljepota dovoljna za turizam; u Münsteru je osnovan Münster Marketing, motor turističkog i inog razvoja grada. Moj američki prijatelj Patrick, kao i ja pridošlica u gradu, kaže: “Da su prije 1200 godina neki redovnici zalutali i ovdje napravili samostan, iz kojeg je onda nastao grad – razumijem. Ali


M端nster, picassov trg

M端nster, Wilsberg

99 99


TE M A ___

100

zašto su ostali? Why did they stay?” Patrick misli: ovdje stalno pada kiša, nema ni velike rijeke, ni mora, ni brda, ni sunca, a ni ljudi nisu pretjerano veseli, kako bi i bili? Tim Münster Marketinga zna za ove nedostatke. Zato oni stalno nešto izmišljaju. Najbolji njemački krimići snimaju se u Münsteru. Kad ste u Berlinu, Münchenu ili Frankfurtu, onda je Münster daleko, ima Nijemaca koji nemaju pojma gdje je to. Bolje rečeno: ranije nisu imali pojma. Jer otkad je Münster postao prijestolnicom krimića, svi kojima kažem da sam iz Münstera reagiraju oduševljeno: “Ah, pa taj grad u TVserijama izgleda predivno!” Grad inače raspisuje redovno međunarodne natječaje za različite scenarije, najnovija tema je - provincija. I pisci iz Hrvatske se mogu prijaviti (tekst mora biti na njemačkom ili engleskom jeziku). Na temu provincije imali bi što reći! Münster sa svojih otprilike 1.200.000 noćenja godišnje zaostaje za Splitom – ali sam sigurna da ga može prestići. Posjetitelji dolaze vidjeti Picassov muzej, iako jedva što vezuje Picassa za ovaj grad, no grad je dobio na poklon vrijednu zbirku i napravio (još jedan) muzej. Na tom je mjestu nekad bila jedna dosadna banka. Ili dolaze na festival poezije, najveći u Njemačkoj. Ili dolaze vidjeti kako im djeca žive – na manifestaciju nazvanu Pozor: Roditelji! koju organizira Sveučilište na početku svakog zimskog semestra. Ili dolaze na Hanzeatski dan, kad trgovci malih, tradicionalnih trgovina, koje su jedine dopuštene u strogom centru, na glavnoj ulici postave kilometarski stol pokriven dugačkim bijelim stolnjakom i klupice, opašu dugačke

U samom centru grada čini se sve da se ne naruši njegov otmjeni, hanzeatski, trgovački karakter, jer Münster je grad trgovine. Tu su zabranjene prodavaonice jeftinom robom, stolovi po kojima bi se moglo kopati po krpicama, glasna glazba, zabranjeni su razuzdani suncobrani, plastične stolice kako se kome svide, fast food i neonske reklame, grad je strogo propisao sve mogućnosti za interakciju kapitalizma i tradicije, isto kao što je propisao boje cigle na fasadama, visine zgrada, širine pločnika, broj stabala i zelenih površina. pregače i počnu služiti građane. Pije se, jede se i razgovara. Nije bučno. Uopće, građani se uzimaju ozbiljno: Pozivaju se na gradske referendume za mnoga pitanja, tako su npr. refrendumom spriječili privatizaciju komunalne uprave i danas preko nje odbijaju složno kupovati struju iz atomskih elektrana, zbog čega Münster ima daleko manji udio atomske struje u cjelokupnoj opskrbi strujom u usporedbi s ostatkom zemlje. U samom centru grada čini se sve da se ne naruši njegov otmjeni, hanzeatski, trgovački karakter, jer Münster je grad trgovine. Tu su zabranjene prodavaonice jeftinom robom, stolovi po kojima bi se moglo kopati po krpicama, glasna glazba, zabranjeni su razuzdani suncobrani, plastične stolice kako se kome svide, fast food i neonske reklame, grad je strogo propisao sve mogućnosti za interakciju kapitalizma i tradicije, isto kao što je propisao boje cigle na fasadama, visine zgrada, širine pločnika, broj stabala i zelenih površina. Gastronomska ponuda je vrhunska, stotine kafića i restorana nenametljivo su uređeni. Hanzeatska tradicija

se slavi: otuda se grad pred očima posjetitelja pojavljuje kao kultiviran, elegantan, moderan, a srednjevjekovan, iako je restauriran poslije britanskog bombardiranja 1945, tako da sve što izgleda staro nije uopće staro. Grad je uronjen u sočno zelenilo. “Grad po mjeri čovjeka!” uzvikuju posjetitelji. No Münster nije primarno turistički grad. S jednim od najvećih europskih sveučilišta i najvećih medicinskih centara u svijetu, ovo je grad zdravstvenih usluga, ekstravagantnog dizajna, ekskluzivnih izdavačkih kuća, visoke nanotehnologije, ukratko: grad ideja. Zahvaljujući Sveučilištu u Münsteru su zastupljene sve nacije – i studenti i profesori došli su sa svih strana svijeta. Münster je nezamisliv bez svojih stranaca. Svjetska znanost nezamisliva je bez doprinosa iz Münstera. Znanost je garancija za radna mjesta. Zaposleni na ovim radnim mjestima vole misliti svojom glavom, vole sami sudjelovati u stvaranju kulturne ponude, putuju zbog jedne operne premijere u Oslo ili u Berlin, ali su zadovoljni kad turisti iz Berlina ili Osla dolaze u


101 101

njihov grad na književna događanja ili izložbe. Ili kupiti njihove ideje. Splitski gradonačelnik Kerum izjavio je da ne zna čemu služi fakultetsko obrazovanje, kaže on: “Vidi mene, ništa mi ne fali.” Pretpostavljam da kad gospodina Keruma stisne slijepo crijevo ili prostata ipak ode liječniku. Možda on ne zna da i liječnici prethodno moraju studirati? A vjerojatno nije nikad čuo za kongresni turizam? Münster Marketing upravo je lansirao turistički slogan: “Među njemačkim lijepim gradovima, mi smo onaj najpametniji”.

Grozim se rasista u hrvatskim javnim glasilima i kavanama, koji se splitskom gradonačelniku rugaju zbog njegovog podrijetla. Ono ni u zemljopisnom ni u socijalnom smislu nije ni smiješno ni za ruganje. Moj pradjed, izvjesni Šimun Matić iz Čavoglava (kasnije su se ovi Matići preselili u selo Ružić) imao je brata liječnika, zvao se Paško Matić. Paško je imao kćer, prvu rodicu mog djeda, zvala se Mirjana Matić-Halle. Bila je obrazovana, lijepa i nadarena, ostavila je hrvatskoj književnosti više no što ova može podnijeti. I pjesnikinja Annette von Droste-Hülshoff, koju njemačka javnost toliko cijeni da je njezin lik krasio novčanicu od 20 maraka (prije nego što je marka nestala), podrijetlom je iz zaleđa grada Münstera. Ni Čavoglave ni Ružić danas nisu uopće smiješna mjesta, dapače, duboko su tragična. Tragičan je i nesporazum najvećeg hrvatskog grada na Jadranu i njegovog zaleđa.

Münster, gradska vijećnica

Grad i njegovo zaleđe

Kad sam prošle godine bila u Provansi gradić Collobrières neodoljivo me je podsjetio na Ružić. Naravno, ne na Ružić kakav stvarno je, nego kakav bi mogao biti. U restoranu na mostu iznad rijeke, koja bi mogla biti Čikola, a most bi mogao biti Matića most, onaj koji je srušen u zadnjem ratu, jeli smo žablje batake. Nisam se mogla suzdržati, nazvala sam svog oca i prepričala mu kako ovdje sve liči na neki Ružić kakav možda nikad nije ni postojao, a onda mu rekoh da jedemo žablje batake. “O”, rekao

je, “mi smo ih prije uvijek pohali, a kakvi su tvoji?” – “Pa isto pohani”, kazala sam, “uz njih jedemo puru, a za predjelo smo imali pršut i sir.” – “Stvarno, kao nekad u Ružiću, čudio se on”. Mislim da mu se učinilo da je Francuska barem sto godina zaostala za današnjom Hrvatskom. Uz tragediju ide hibris, uče nas stari Grci. Ponašanje Željka Keruma kontinuirani je hibris. Tragično je naravno i to što je gradonačelnik Splita neobrazovan, bahat i grabe-


TE M A ___

102

žljiv čovjek, no njegovo zemljopisno podrijetlo nije bilo presudno u oblikovanju ovih osobina. Da bi se uklonili uzroci i posljedice loše vladavine neophodno ju je objektivno sagledati. Onako kao Lorenzetti. Srećom je stvorena Inicijativa za Marjan!

Dobra vladavina Gradsko vijeće grada Münstera vijećalo je dvije godine. Pozvali su: znanstvenike, pisce, filozofe, povjeničare, političare, trgovce, industrijalce, vlasnike seoskih imanja iz gore navedenog gradskog zaleđa, školske nastavnike, umjetnike. Sazvali su vijeće mudraca, tražili smjernice za budućnost, prizvali zaokret. I onda su u godini 2004. donijeli plan razvoja, a ovo mu je preambula: “Mi smo grad s visokom sviješću o odgovornosti Za dobre perspektive odgoja, obrazovanja i života djece i mladih našeg grada Za razvoj grada u skladu s potrebama obitelji i svih generacija

Za njegu interkulturalnog života Za neophodnost dugoročnog planiranja budućeg razvoja Za lokalnu i globalnu povezanost Za humanitarno i mirotvorno djelovanje” Iz ovog slijedi plan: “Mi ćemo biti jedno od vodećih središta u Europi za obrazovanje, znanost, istraživanje i razvoj. Kao znanstveni centar postat ćemo nezaobilaznim središtem dinamične srednje klase u našoj pokrajini. Kao kulturni centar pokrajine razvijat ćemo kulturne projekte od međunarodnog značaja. Želimo ostati središtem uprave i institucija javnih i privatnih uslužnih djelatnosti u našoj pokrajini i želimo aktivno raditi na njihovom stalnom usavršavanju. Sačuvat ćemo specifičan gradski izgled i gradsko jezgro kao mjesto susreta, kao tržnicu i trg, kao motor gradskog razvoja. Razvijat ćemo naš grad radeći na tome da postane grad najviše moguće kvalitete života, tako što ćemo raditi na kvaliteti okoliša i prirode, na ponudama za sportske i slobodne aktivnosti, na visokoj vrijednosti stanovanja, prijateljskim uvjetima za život djece i obitelji, te na općoj društvenoj ravnoteži između svih čimbenika gradskog društva.

Koncertna dvorana i kina Nekoliko gradskih bogataša htjelo je pokloniti gradu koncertnu dvoranu. Mnogima se poklon svidio – ali im se nije svidjelo mjesto na kojem je bila predviđena dvorana. Raspisan je referendum. Većina je odbila poklon. “Bogataši mogu pokloniti novac za nešto drugo ili čekati dok mi ne pronađemo bolje mjesto”, rekli su građani velikodušno. Građani su inače nezadovoljni, jer je moćni Cineplex progutao mnoga mala kina. Ni u Münsteru nije sve idealno. Politika i građani Izbjegavam surfati po interentu i čitati komentare “običnih ljudi”, ali ponekad ne odolim. Istra kontra Dalmacije, Zagreb kontra Splita, Osijek kontra Zagreba, Rijeka također kontra Splita, Zadar kontra Šibenika, Šibenik kontra Dubrovnika, Split kontra sebe samog i naročito kontra svega što je dalje od Solina, naravno, Split kontra Solina.

Za socijalnu solidarnost između svih slojeva i struktura stanovništva

Oslanjajući se na našu povijest razvijat ćemo naš grad kao svjetski otvoren centar vjerni načelu Tolerancija kroz dijalog.”

Zluradost kojom se anonimni komentatori rugaju Splitu i njegovim stanovnicima: tko im je kriv, sami su birali Keruma, Splićane su pojeli vlaji, ustaše su, orjunaši su, ovakvi su, onakvi su... zapanjuje me. To što je Kerum postao gradonačelnikom da bi osigurao svoje nekretnine (trebalo bi svakako provjeriti zemljišnike i vidjeti da nije i Peristil već prebacio na sebe) – to mnoge građane Hrvatske destruktivno zabavlja. Umjesto da ih motivira za politički angažman.

Za dobrosusjedske odnose između građana njemačkog i inozemnog podrijetla

Ono što mogu potvrditi kao građanka ovog grada: Vijeće mudraca je sve ovo mislilo ozbiljno!

Drugi grad po veličini u Hrvatskoj, s palačom rimskog cara pod zaštitom UNESCO-a, lijep pored sve

Za sveobuhvatno sudjelovanje građana s tjelesnim ili duševnim manama u gradskom životu Za ravnopravnost muškaraca i žena u svim područjima gradskog života Za jačanje građanske svijesti i inicijativa u svim oblicima društvenog života


M端nster, skulptura porast

103 103


Münster, gradska tržnica

TE M A ___

104

nakaradnosti koja mu se događa pod lošim vladavinama, opstaje kao slijepa mrlja u svijesti građana drugih hrvatskih gradova i kao poligon ispoljavanja zluradosti! A Zagreb je s druge strane objekt zavisti sviju koji nemaju sreće živjeti u Zagrebu, gdje još uvijek postoje kakva-takva kina, kakva-takva kazališta i kakvo-takvo Sveučilište... Na rivi Austrijski pisac Norbert Gstrein bio je u Splitu dok je pisao svoj roman Zima na jugu. Poslao mi je e-mail iz nekog kafića na rivi: Što radite u Münsteru, za ime Boga? Vi ste ipak Splićanka! Naravno, pet minuta na rivi s pogledom prema moru, galebovi kruže, trajekti se udaljavaju, palme se propinju prema nebu, neko dijete

trči, pije se dobra kava, lijepe žene nose još ljepše naočale za sunce, naravno u tih pet minuta svatko osjeti da je na najboljem mjestu na svijetu. Samo što poslije toga čovjek uglavnom ne zna što bi sa sobom. Split je grad trenutaka. Münster je grad upornosti i kontinuiteta. Split je skok na glavu s morske hridi. Münster duga vožnja biciklom kroz drvored. Nezamislivo je da bi na nekom natjecanju Münster pobijedio. Ali bi. Glavna prednost Münstera je: dobra vladavina.

Grad u ravnici, na umjetnom jezeru i umjetnoj rijeci Münster je biciklistička metropola Njemačke, ako ne i Europe, a u tom gradu od 280.000 stanovnika ima oko 500.000 registriranih bicikala,

skoro dva po glavi stanovnika. Dnevno oko 100.000 građana sudjeluje u gradskom prometu na biciklu. Münsterski gradonačelnik na posao ide biciklom, sve drugo bi značilo političko samoubojstvo. Patrick pita: “You have Titus too?”, misleći na brand Titus, poznatu marku u skateboard-kulturi, a Titus on izgovara Tajtus i čudi se kad mu objasne da je gospodin Titus Münsteranac. U ovom se tihom gradu najviše cijeni kreativnost. I znanje. Sveučilište svakog semestra organizira predavanja iz različitih predmeta – od egiptologije preko geofizike i genetike do povijesti glazbe ili antropologije – a koja u najvećoj predavaonici sveučilišta drže profesori, neki od njih i svjetski poznati, za školsku djecu. Sponzor predavanja, na kojima i roditelji štošta nauče, a koja


105 105

djeca obožavaju, je lokalna gradska novina i naravno sam grad. Plivati se može na gradskim bazenima, veslati na umjetno stvorenom kanalu, na čijim su obalama stara industrijska postrojenja pretvorena u ateljee za umjetnike, u galerije, kazališta i restorane i privlače i domaće i turiste ljeti i zimi, a jedriti na umjetno nastalom jezeru smještenom u predivnom parku, što se proteže kroz cijeli grad i koji je pobijedio čak i slavni münchenski Engleski vrt na natjecanju njemačkih parkova, te dobio prvu nagradu. To nije jedina nagrada Münsteru. Grad je pobijedio na svjetskom natjecanju LivCom-Award (International Awards for Liveable Communities). 2004. godine u kanadskom gradu Niagara dobio je zlatnu medalju za kvalitetu življenja u kategoriji gradova od 200.000 do 750.000 stanovnika. Žiri je objasnio: urbanističko, prometno i hortikulturno planiranje, jedinstven ekološki koncept (turisti iz svih krajeva svijeta odlaze pogledati hightech deponiju smeća! moja preporuka: isplati se!), odnos prema baštini, spoj povijesnog i modernog, veliki kulturni projekti od nacionalnog i međunarodnog značaja, mogućnosti obrazovanja za mlade, aktivno uključivanje građana u sve segmente odlučivanja, odnos prema obiteljima, studentski domovi i menze nagrađeni puno puta kao najbolji u Njemačkoj, najviši mogući standardi u zdravstvu... Pas dalmatinac Prošlog ljeta je Split bio prenapučen turistima, tražila se soba više.

Uz tragediju ide hibris, uče nas stari Grci. Ponašanje Željka Keruma kontinuirani je hibris. Tragično je naravno i to što je gradonačelnik Splita neobrazovan, bahat i grabežljiv čovjek, no njegovo zemljopisno podrijetlo nije bilo presudno u oblikovanju ovih osobina. Da bi se uklonili uzroci i posljedice loše vladavine, neophodno ju je objektivno sagledati. Onako kao Lorenzetti. Broj gostiju mi se činio takvim da bi već od turističke pristojbe, a još više od poreza, moralo biti moguće grad držati čistim. Na samom kraju Marmontove, uz zidine još uvijek razvaljenog Bastiona, u pločniku je bila jedna ogromna rupa u kojoj se po svoj toj nevjerojatnoj vrućini uspjela u hladu zadržati voda. Bila je to ustajala, smrdljiva, strašna voda, moglo se osjetiti koliko bakterija u njoj luduje, ključa i razmnožava se, u takvim je lokvama sigurno jednom nastao uzročnik kuge. Morala sam svaki dan proći pored tog legla bolesti, koje su svi zaobilazili u luku, ali nitko nije poduzeo baš ništa. Ni ja. Osjećaj nemoći: kome se obratiti? Pitam prijatelje, koji se smiju. Zabavna im je moja münsterska perspektiva. Pitam se da li će i ovog ljeta rupa biti tamo, puna te iste vode? Samo nekoliko godina poslije nastanka Lorenzettijevih fresaka Sienu je zahvatila kuga i pogodili su je požari. Što se onda u budućnosti može dogoditi Splitu? Pločnici u starom jezgru bili su prekriveni crnim točkama, no to nije bio marketinški trik i aluzija na psa dal-

matinca. Nisam mogla povjerovati da su te točke ZBILJA od žvaka, iako su me i ranije, a ovog ljeta naročito, svi uvjeravali kako jesu. Nisam uopće mogla zamisliti koliku količinu žvaka Splićani dnevno žvaču! Na nekim se mjestima točke spajaju i tvore male crne tepihe. Ma nemoguće, nemoguće, čudila sam se ja i išla na živce prijateljima. Bili su čak i malo uvrijeđeni. Ne može se to tek tako oprati, na jesen se organiziraju škole, pa djeca stružu žvake, rekli su mi. To je svakako pohvalno. Ali tko god te točke vidi i pokuša prebrojati, mora priznati: te navodne jesenske akcije (“Stvarno svake jeseni?” – pitala sam, ali mi nisu znali potvrditi) nisu dovoljne. Znam da bi Münster ispljuvačima žvaka doskočio na tisuću načina. Da znam slikati kao Lorenzetti, ja bih dobru i lošu vladavinu prikazala na ovom primjeru. A loš vladar, koji je prigrabio sebi hotele, restorane, stanove, kuće, plaže, šetnice, te koji trenutno potajno rasprodaje gradsku imovinu (npr. stanove namijenjene kulturi u starom jezgru grada) ne bi li napunio gradsku blagajnu, imao bi na glavi umjesto rogova ogromne balune od žvaka.


tema

Mirta Bijuković Maršić___ U potrazi za centrom stigli smo na rub

K

akav je znak na mapi grada kao mapi kulturnog pamćenja prostor koji je sad drogerija, a bio je kultna osječka kavana ili prostor koji je danas McDonald’s (od 30. travnja 1998) u sklopu zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku? Kada se danas gleda kulturna mapa grada Osijeka, u njoj se prepoznaju temeljna i stalna mjesta već dulje od stoljeća, poput nacionalnog kazališta, muzeja, galerija, kulturnih ustanova, ali gdje su mjesta drugosti, gdje su mjesta svakodnevne živosti, mjesta u kojima se zrcali duh vremena, javno mnijenje? Navedenim činom zatvaranja posljednjeg prostora kavane potpuno je uništena živost centra grada. Povijest osječkih kavana usko je vezana uz povijest srednjoeuropskih kavana. Druga polovina 19. i početna desetljeća 20. st. vrijeme je kada možemo govoriti o pravom kavanskom živo-

Nakon 111 godina rada 1.1.2011. nakon novogodišnje zabave zatvorena je Kavana Central u Osijeku koju mnogi smatraju jednim od posljednjih simbola esekerskog i građanskog duha, a 1.3.2011. u taj je prostor uselila drogerija. tu u Osijeku, a njega su obilježile tri kavane: Kavana Casino, Kavana Hotela Central i Kavana Hotela Royal. Privlačnost grada u njegovoj je raznolikosti: od mjesta gdje pojedinci upisuju individualna sjećanja, preko kolektivnih mjesta pamćenja, do nepoznatih ulica. Prenamjenom kultnih prostora dokida se svaka veza s tradicijom, povijesnošću, u primjeru kavane dokida se veza sa srednjoeuropskom tradicijom kavanskog miljea i kulture.

dijaloga, mjesto buke, obilježen poznatom skulpturom Branka Ružića Grupa građana. Danas je Trg mjesto duboke tišine okruženo ispražnjenim trgovačkim i ugostiteljskim objektima, a prepoznatljiva skulptura izmještena je 2004. s Trga i još traži svoje “primjerenije” mjesto.

Nije li grad prostor buke?

Ne samo da trgovi više nisu mjesto buke, već cjelokupni prostor grada više nije mjesto buke. Osijek je postao grad koji se uljuljao, grad koji ne progovara, grad koji ne postavlja pitanja, grad koji ne odgovara, grad kojem je potrebno buđenje (kulturološko, političko, gospodarsko,...).

Središnji gradski Trg bio je mjesto okupljanja, susreta građana, mjesto

Simbolično to pokazuje i projekt Nemanje Mutića koji je od 3. travnja od


photo: robert ravnić

107 107


TE M A ___

108

Ne samo da trgovi više nisu mjesto buke, već cjelokupni prostor grada više nije mjesto buke. Osijek je postao grad koji se uljuljao, grad koji ne progovara, grad koji ne postavlja pitanja, grad koji ne odgovara, grad kojem je potrebno buđenje (kulturološko, političko, gospodarsko,...) 11 sati do ponedjeljka 4. travnja do 11 sati na osječkom Trgu Ante Starčevića postavio konceptualni projekt Buđenje. Umjetnik je postavio instalaciju dnevnog boravka koja se sastoji od tepiha, kreveta, stola sa stolcima i kućnom lampom te malom improviziranom kuhinjom, u kojoj je boravio 24 sata. Projekt ima za cilj probuditi se u dnevnom boravku svih Osječana, pozvati građane u novi ciklus življenja, ukazati na promjenu i potaknuti na proces buđenja.

Gdje je nestao šetač? Šetač/flâneur je najbolji poznavatelj grada, on je naučio gledati oko sebe, naučio vidjeti grad, udahnuti ga, čuti i saslušati, dodirnuti, obuhvatiti ga svim osjetilima. Osobnim asocijacijama daje mu sadržaj. On je stalno mjesto umjetnosti 20. stoljeća. Silva Kalčić je na nedavnom predavanju Flanerizam kao metoda i motiv suvremenog grada u Matici hrvatskoj predstavila flâneura kako hoda gradom kako bi ga doživio iz kritičke perspektive; njegov je stav pasivan, ali perceptivan; on se osamljuje dok biva uronjen u gomilu; u kretanju prema odredištu, u mimoilaženju sa sekvencom urbanog krajolika koji mu dolijeće u lice, on neopazice izlazi iz sheme uobičajenoga ponašanja, postajući otvoreniji za svijet oko

sebe, možda i zato što ga više nikada neće vidjeti istog; osim što je čest motiv i metoda umjetnosti modernizma te suvremenih umjetničkih praksi, koncept flâneura ima, i može imati, značajno mjesto i u drugim (npr. u arhitekturi, antropologiji, sociologiji, filozofiji i sl.) promišljanjima o gradu. Flanerizam označava prolaženje gradom izvan svakodnevnih rutina i bez izričitog imperativa praktične nužnosti. Šetač se u tom kontekstu danas potpuno izgubio. No, od njega je Osijek načinio svojevrstan brand. Projekt osječkog studenta kulturologije Tomislava Levaka Originalni osječki semafori za pješake - Osječki šetač kao Crveni stajač i Zeleni hodač zaživio je 23. lipnja 2010. na semaforu najbližem skulpturi Augusta Cesarca (autora Stjepana Gračana), poznatijoj kao Šetač, a ubrzo i na dvadesetak drugih gradskih semafora.

Koje kulturološke miteme ucrtavamo u mapu grada 21. stoljeća? Šetnice na rubu grada. Šetnica trgovačkog centra na rubu grada mjesto je koje privlači pozornost. Ona ulazi u svakodnevnu rutinu, ona postaje potreba. Ondje je čovjek pasivan konzument, nemiran, nepažljiv, uzbuđen i ugrožen. Ondje je trenutno izolirana živost grada.

Kampus. Studentska je energija ona koja ovome gradu daje nadu. Tradicionalne kulturne institucije. Kulturne institucije koje unatoč i usprkos svemu (lošem gospodarstvu, ratu,...) opstaju. Grad treba znati voljeti i kad nestaje iz našeg vidokruga. Na tome tragu i Radovan Delalle u Traganju za identitetom grada ispisuje svoja traganja za gradom i čovjekom. Kontinuitet Kao što se ljudski život neprekidno obnavlja tako i grad treba obnavljati i mijenjati grad je siv i pust kada smo i mi sivi i bezvoljni grad je zanosan kao glazba kada i mi imamo sluha da ju čujemo grad je muzej kada smo i mi eksponati za prikazivanje grad umire kada u njemu više ne kuca srce čovjeka. Smisao Da urbanizam, arhitektura i umjetnost postanu dio procesa svakodnevnog života da slikari slikaju na koži grada kipari oblikuju njegovu utrobu a arhitekti grade njegovu promjenu da kazališta postanu trgovi a glazba se pomiješa u ritmu ulica da nestanu institucije elitne umjetnosti da nestane gladi, bijede i ratova da grad postane naš zajednički dom koji ćemo svi zajedno graditi.


tema

sanja zagorščak___ Urban!?

Dobra večer, Osječe! Točno je dvadeset sati, a ti nam najavljuješ prekid programa!

K

ad se nađeš prvi put u Osijeku, a dolaziš iz manjeg mjesta, nekog gradića ili sela, pomisliš da dolaziš u pravi grad (osim ako nisi cinik pa ti se ništa ne čini dovoljno takvim, gradskim). Ono što očekuješ nužno je nešto više od onoga što ti tvoje malo mjesto pruža. U tome je trenutku Osijek sigurno ponudio nešto više, no ubrzo postaneš ponovno gladan one gradske, urbane kulture. Jer, iako on prema svim gospodarskim, političkim, geografskim određenjima (što bi značilo da ima škole, vrtiće, pošte, gradsku upravu, žandarmeriju, bolnicu) koja, na kraju krajeva, imaju i oni manji gradovi iz kojih većinom dolazimo (Beli

Manastir, Đakovo, Našice, Požega, Vinkovci, Vukovar, itd.), jest grad, ipak ga čak ni prema tim određenjima ne možemo usporediti s drugim, većim gradovima. Ako to ipak napravimo i usporedimo ga s, recimo, našom metropolom, ono što već na prvi pogled izostaje jest urbana arhitektura. Ne postoje visoke poslovne zgrade (izuzev trgovačkih centara koji su u izgradnji), samo one stambene i to u pojedinim naseljima poput Sjenjaka i Juga II. No, ono što Osijek čuva (ili ispravnije rečeno ne čuva) po pitanju arhitekture jest secesijska tradicija u Europskoj aveniji i ona neogotička u zgradi crkve, sada katedrale. Osim toga, taj tradicijski slijed očuvan je i na prostoru Tvrđe

No, što je s onim vremenom koje nazivamo slobodnim(?) jer upravo to vrijeme, čijim ispunjenjem svjesno upravljamo, je ono vrijeme u kojemu najbolje možemo izdvojiti “građanštinu” od “negrađanskog”.

(opet donekle, obzirom da bi briga za taj dio grada mogla biti i veća). I tako je po pitanju zadržavanja tradicije u arhitekturi i kulturnog vrednovanja te vrste starina, Osijek dobrostojeći grad, no s nevelikim ulaganjem da se to očuvanje i dalje nastavi. U ovom je slučaju očuvanje tradicije važno, no postoje mjesta osječke kulture na kojima njezina pojava i nije tako poželjna. Primjer za to je prošlogodišnja manifestacija Jesen uz Osječko na kojoj se umjesto, već tradicijski urbanog i namijenjenog mladim geneacijama, rock and rolla pojavila tamburica. S tom se činjenicom vjerojatno ne bi složio Branko Maleš svojom tvrdnjom da “ne slušati rock znači živjeti nepismen u gradu.” Pretjerano bi bilo izbacivati tamburicu iz okoline u kojoj se ukorijenila i razvila, no mijenjati urbani zvuk tradicijskim ne doprinosi razvoju urbanosti grada. Istovremeno i degradira samu tradiciju stavljajući je u izvedbeni prostor u kojemu joj i nije mjesto kao zaštitnom instru-


photo: robert ravnić

TE M A ___

110

mentu slavonskoga prostora (iako više onog ruralnog nego urbanog). Tako pohvalu sličnim urbanim festivalima treba dati OLJMU (Osječkom ljetu mladih), UFU (Urban festu Osijek), Osječkom ljetu kulture, te Blues i Jazz festivalima, ne brojeći pritom neke izvanglazbene programe kao Dane otvorenog kazališta, Noći otvorenih muzeja, performansa u Barutani, Krležinih dana (i sl.) koji su izvan ovih glazbenih okvira glavni motori kulturnih zbivanja, čiji je razvitak uvijek onaj koji tjera u daljnji napredak i urbanitet. Kulturni život zaslužuje ocjenu dobar, iako uvelike ovisi o dobu godine u kojemu se zateknete u gradu. Proljeće je ono s čime raste i kultura pa tako upravo sad slijedi veći broj spomenutih festivala i događanja u skladu s nekakvom slobodnom definicijom Osijeka kao studentskog grada u kojemu je najviše života upravo onda kada su ovdje i studenti. Sukladno toj “akademizaciji” grada jasno je da su zahtjevi za razinom

kulture veći nego u gradovim koji nemaju sveučilište. No, izuzev studentskih okvira i gledajući samo na pravo osječko stanovništvo kao ipak ono pravo reprezentativno gradsko, koje također ljeti (kao i studenti) ovdje ne prebiva toliko (jer Osijek nije primorski grad), možemo reći da je i to jedan od razloga zašto su sve manifestacije postavljene upravo u to vrijeme. Ipak, gledajući na grad u vrijeme kada su (tj. smo) svi ovdje i obazirući se na Certeauovu prostornu praksu onda je ono što grad čini urbanim “žamor koraka koji se njime protežu”. Taj žamor naravski se razlikuje od žamora bilo kojih drugih koračaja odnosno koraka bilo kojeg drugog grada. Ako je užurbanost u tom slučaju ono prema čemu se urbanost mjeri onda je grad, uvjetno rečeno, urban. O tome opet svjedoči vrijeme (doba dana) u kojemu na užurbanost gledamo. Jutro i poslijepodne u tome prednjače, što je, logički gledano, uvjetovano odlascima ljudi na posao

i njihovim dolascima kući. No, što je s onim vremenom koje nazivamo slobodnim(?) jer upravo to vrijeme, čijim ispunjenjem svjesno upravljamo, je ono vrijeme u kojemu najbolje možemo izdvojiti “građanštinu” od “negrađanskog”. U ispunjenju tog vremena slobodnim aktivnostima, kulturnim obilascima, šetnjama promenadom pa čak i razgovorima uz ispijanje šalice kave očituje se odabir urbana života. No, je li to vrijeme stvarno ispunjeno aktivnostima koje, opet uvjetno, možemo nazvati gradskima(?) i prema čemu bismo ga mogli odvojiti od vremena ispunjenog u ruralni(ji)m sredinama? Ovdje upitnom postaje jedna od tih tradicija – ona koja se već gotovo izgubila i čijim prestankom nestaju i razlike prema kojima bismo nečije životno vrijeme i prostor mogli odrediti urbanim ili ruralnim onako kako smo to mogli unutar te, sada već prekinute, tradicije u kojoj su ljudi, “naši stari”, provodili svoje građanske živote dotjerani za šetnje,


111 111

izlaske ili druženja u kavanama. Današnje je slobodno vrijeme drugačije određeno i bilo bi nerealno očekivati kontinuitet jednakih slobodnih aktivnosti do danas, no one se polako izjednačavaju u životima gradskog i seoskog čovjeka. Pitanje je dolazi li do osuvremenjavanja ljudi na selu ili do propadanja gradskih običaja ili su sukrivci ljudi koji popuštaju pod utjecajem kapitalističkih tvorevina, koje ranije nisu postojale. Jer, vrijeme je danas najviše određeno radnim vremenom trgovačkih centara

(kojih u Osijeku ne nedostaje) i zato je teško vidjeti ljude nakon dvadeset sati izvan svojih domova, izuzev promenade na kojoj oni vrjedniji održavaju svoje aktivnosti koristeći neke od vrijednosti grada. Zamire i kultura odlazaka u kino u centru grada. Zamire li ona jer se u nju ne ulaže ili se u nju ne ulaže jer je do sada već gotovo zamrla? Možda nam na to odgovor daju novootvorene Cinestarove kinodvorane. No, ono što je očigledno i mimo kinematografa, kazališta, kavana i knjižnica

jest da se odmah iza dvadeset sati svakoga dana možemu upitati “gdje je nestao čovjek, gdje se skriva on” sve dok se ujutro za posao nije probudio. Urban? Je li to pitanje grada ili ljudi? Jesu li grad i ljudi? Osijek potencira urbanost, čeka da ga otkrijemo, održimo i skupa s njim urbaniziramo i zato da ne bismo bili gladni urbaniteta trebamo ga sami njime hraniti. Dobro jutro, Osječe! Točno je dvadeset sati.


tema

Ivana Gložić___ Grafiti kao predznak drugosti

O

snovne postavke po kojima funkcionira supkulturni život današnjice očituje svoja pravila i na fenomenu grafita koji je neizostavni znak urbaniteta i urbane misli te stanja duha svoje postojanje ostvaruje i na osječkim ulicama. U svijetu podvrgnutom globalizaciji koja nas sa smiješkom sve pokušava zbližiti i svesti pod jedno veliko i sretno multikulturalno društvo istih ciljeva hineći razumijevanje za sve i svakoga, kultura i ljudi sve više traže neke nove oblike postojanja koji će ih očuvati od općenitosti i učiniti prepoznatljivijima za one koji su im slični. Određene silnice današnjeg masovnog društva ipak neprestano imaju potrebu kreiranja manjih grupa koje će pomoći pojedincu da se definira i koje će mu dati razlog za srčanost – svijest o tome da nešto voli i da se za nešto zalaže istovremeno znajući i da nešto ne voli, tj. definirajući se i putem ostalih grupa

koje nisu ono što je njegova. Jedan segment života često biva razvijen do mjere da se pomoću njega možemo svrstati u određenu grupu ljudi čija obilježja tada poprimaju i drugi segmenti pa naše mišljenje o nečemu ili naša priklonjenost nečemu postaje središte koje dobiva svoj odraz i u stilu oblačenja, ponašanju, odnosu prema drugim grupama. Sve to daje nam dojam sebepoznavanja i olakšava potragu za istomišljenicima. Grupa nam pak daje sigurnost i čuva od pretjerane rastočenosti u svijetu, smanjujući našu osobnu odgovor-

nost i dajući nam time veću snagu. Čak i oni koji pokušavaju prihvatiti veći broj grupa ili pak pokušavaju ne pripadati niti jednoj, bivaju zbog tih svojih karakteristika opet svrstani u određene grupe. Gubljenje nekih starih oblika ponašanja u novom dobu, za koje postoji razlog vjerovati da su sa smislom bili ukorijenjeni u našoj prirodi, stvara kod ljudi potrebu za egzistiranjem kroz nove tipove “plemena”, kroz nove rituale i mitove. Plodom upravo jedne takve potrebe za ostvarenjem, samoartikulacijom

Poput svih urbanih sredina i osječke ulice vode svoj grafitni život. Spominjanje primjerice Jug 2 Graffiti Contesta ili jednog od novijih ostvaraja na zidu Odjela za fiziku Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku Velikani znanosti, popularizira urbani likovni izričaj stavljajući naglasak na njegove kvalitete, a ne na izvjesne vandalističke potencijale.


113 113

i “ritualizacijom” možemo smatrati pojavu grafitne umjetnosti. Naime, ne računajući ostvarenja špiljskoga čovjeka, grafiti i dalje imaju popriličnu povijesnost, tj. dugu i bogatu tradiciju pa ih tako pronalazimo već na zidovima Pompeja u obliku različitih crtarija izgrebanih po zidovima gdje se bave različitim životnim temama, naročito često usredotočenima na tematiku seksualnosti koja je na zidu vjerojatno “ne-javnim” nastankom mogla zasjati u punoj slobodi mišljenja. Upravo je mogućnost da naša misao zasja velika i slobodna, čvrsta i očigledna svima, a da smo pritom neopterećeni snošenjem odgovornosti za nju ukoliko tu odgovornost ne želimo snositi, ono što daje posebnost grafitima i što u čovjeku budi instinktivnu potrebu za njima koja može ostati na razini čiste neozbiljnosti i površne provokacije ili pak poprimiti iznimno slojevite umjetničke razmjere. Danas kad izdanci urbane kulture već dobrano i ozbiljno zasijecaju one dominantnije tokove, i grafiti, kao likovnjačka sfera ulične supkulture, polagano u kolektivnoj svijesti prestaju biti dijelom domene vandalizma (pri čemu isključivo mislim na grafite kojima nije cilj vandalizam već umjetnički izričaj) premještajući se u onu ozbiljnije shvaćenu – umjetničku, te osiguravajući na taj način svojim autorima priznanje koje su poneki itekako zaslužili, otvarajući nove legalne površine koje im kao odjecima grada po kojem i u kojem žive itekako pripadaju. Iako ne možemo, ali i nije potrebno, govoriti o potpunoj afirmaciji koja i nije smisao nego tek određena olakotna okolnost, grafiti su ogledalo grada kroz komentar njegovih stanovnika

pa samim tim zaslužuju i određenu pozornost istih. Poput svih urbanih sredina i osječke ulice vode svoj grafitni život. Spominjanje primjerice Jug 2 Graffiti Contesta ili jednog od novijih ostvaraja na zidu Odjela za fiziku Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku Velikani znanosti, popularizira urbani likovni izričaj stavljajući naglasak na njegove kvalitete, a ne na izvjesne vandalističke potencijale. Podjednako tako zid, kao prostor tog novijeg oblika komunikacije koja zatiče i privlači pozornost svojom koncentriranošću i određenom neobičnošću, postaje podlogom za sva ona anonimna promišljanja i komentare o politici, glazbi, životu itd., od kojih su neka već prepoznatljiva i tipično osječka budući da su kao komentar prisutna i “uporna” neko duže vrijeme. Procesom “grafitiranja”, kojem svakako možemo pripisati i određene ritualne osobine, grad se prisvaja, osjeća svojim, njegove ulice i zidovi postaju uistinu dio naše stvarnosti, naših života. Ostavljajući trag sprejem/bojom, pojedinci, a pri tome ponovno naglašavam da se to odnosi na one kojima u cilju nije nekultura, daju do znanja da grad kao složen i živ organizam diše i promišlja. Grad upija i reflektira na svojim zidovima ono što njegov živući sloj proživljava iz dana u dan kroz medije, političku atmosferu, ali i sferu privatnosti nastojeći izbaciti na taj način poruku, vapaj, poziv ili protest. Kada govorimo o osječkim grafitima, onda nam kao možda najdominatnija grafitna grupacija pada na pamet upravo ona navijačke tematike koja uz sebe čvrsto i neizostavno veže i nacionalističku komponentu, a za koju

je grafitiranje jedan od dijelova navijačkog rituala. Grafitima se utvrđuje i očvršćuje identitet koji se definira s obzirom na voljeni klub, dižu mu se “spomenici” koji slave klupsko zajedništvo projicirajući tu svojevrsnu ljubav i na grad kojem pripadaju i na državu kojoj pripada grad imajući potrebu jednodimenzionalne nacionalne orijentacije koja često voli dolaziti u sukob s onim što je izvan te jedne nacionalnosti, pogotovo zbog političkih zbivanja u devedesetima, ne bi li na taj način, kroz sukob, ojačala svoj identitet. Ograđujući se od zastupanja vandalizma bilo koje vrste, potrebno je reći kako su za supkulturno postojanje bit razlike i netrpeljivost nužna druga strana vage jer često se jasno uspijevamo definirati tek kad možemo stajati u sukobu s nekim drugim stavovima, tj. tek kad imamo jasnu predodžbu o drugoj strani na osnovu koje možemo reći da smo ono što ona nije ili obratno, što ponekad zna izrasti do razine ekstremnosti, tj. mržnje. Čini se da je upravo prisutnost agonizma nužna za postojanje i smisao, za održavanje ritma života i ritma razlike bez koje očito ne možemo. Navijački grafiti naglašavaju međusobnu pripadnost, tj. međuprožetost grada klubom i kluba gradom, svojevrsnim likovnim ritualom moraju obilježiti grad kao svoj i njima pripadajući, a takvo prisvajanje gradskih zidova učvršćuje identitet kluba, tj, grupe koju na okupu drži ljubav prema klubu koji u ovom slučaju znači i pripadnost određenoj slabo tolerantnoj homogenoj nacionalnoj zajednici. Nerijetki su i grafiti koji se referiraju na domenu filma i glazbe izgledajući često poput pravog postmoderni-


osijek, grafiti

TE M A ___

114

stičkog kolaža koji svojim šarenim komadićima svega onoga što primamo putem medija, tj. sve globalnije svijesti koju poprimamo iz dana u dan, odišu jednim novim stanjem uma koji svoju bogatu apsorpciju ima potrebu ostaviti naočigled onima s kojima živi, dijeleći tako nanovo dobiveno prožeto vlastitom refleksijom u vlastitoj kulturi. Na zidovima tako pronalazimo i reakcije na stanja našeg konzumerističkog društva, političke i “celebrity” scene, koje se javljaju najčešće u vidu groteske, ironije i parodije. Provokacije svih vrsta, od kojih neke poprilično maštovito i dosljedno niču “ni-

otkud”, plijene pažnju, nasmijavaju, ljute ili jednostavno tjeraju na promišljanje i tako kroz besmisao kojem se obraćaju, ostvaruju svoj smisao. Da ipak nije sve otišlo u nekim krivim smjerovima i da ipak još ima nade i snage za pozitivne stavove, svjedoče i natpisi koji se pojavljuju na osječkim zidovima i kolnicima a poput nekih poluzbiljskih tračaka brižne svijesti nastoje usaditi radost u ono što se često čini duboko kontroliranim, bolno nepromjenjivim stanjima. Rečenice “Čovjek postoji svakog dana ili ne postoji uopće” koja je jedno vrijeme stajala na kolniku u blizini osječkog Filozofskog

fakulteta podsjećajući na nužnost svakodnevne obnove i podsjećanja na ono tko smo i što smo, što nas okružuje i zašto želimo govoriti, jedna od takvih izlijeva nevidljive brižnosti “grada” za one koji prolaze njegovim ulicama. Grafiti su prije svega instinktivna čovjekova potreba za izjašnjenjem stavova te kao neizostavni dio gradskih zidova svjedoče njegovo postojanje na način svjesne konzumacije svijeta oko sebe bojom spreja, podebljavajući crte zamagljenog pojedinca u vremenu globalne homogenizacije, pokazuju se kao dokaz postojanja i činjenice da grad živi i promišlja.


115

tema

Maja Davidović___ Secesija u Osijeku – breme ili brand?

K

ako je na prijelazu 19. u 20. stoljeće, u vrijeme procvata secesijskog razdoblja, Osijek definirao vrhunac svoje ekonomske, kulturne i gospodarske moći, tako je i ovo doba, obilježje kulturnog i umjetničkog osamostaljenja, gradu dalo svoj afinitet. Secesija je pojava u umjetnosti Europe i Amerike na prijelazu stoljeća. Proizašla je iz pokreta “umjetnost i zanati” u Engleskoj dvadesetih godina 19. stoljeća da bi se u Njemačkoj afirmirala kao “Jugendstil” a u Austriji kao “bečka secesija”, u Mađarskoj kao “peštanska secesija” itd. Značajne ličnosti članovi ovih pokreta bili su u svijetu arhitekture Sullivan, Ollbrich, Hoffman, originalni Antonio Gaudi, dizajneri Tiffany i Klimat i drugi. Pristaše pokreta secesije bili su protiv čistih, glatkih ploha, protiv uklanjanja dekoracije, svođenja

kompozicije na same arhitektonske elemente, protiv funkcionalnosti na štetu bogatstva oblika. Sve tendencije koje su dovele do moderne arhitekture te do stvaranja “mašine za stanovanje” smatrali su osiromašenjem prostora u kojem se čovjek kreće. U tom prostoru potrebno je uvijek bogatstvo oblina i oblika, smatrali su oni. Osječka secesija je po uzrocima i motivima u arhitekturi najbliža bečkoj i peštanskoj, a projekte za većinu prepoznatljivih

secesijskih kuća izradili su arhitekti Ante Slaviček, Franjo Dlouhi, Ðuro Hoffman, Arnold Aksman, Vancaš, Hofbauer i njihovi suvremenici. Uz pomoć Društva za poljepšavanje grada Osijeka, kojega su 1891. godine osnovali arhitekti, ugledni građani, umjetnici i industrijalci, u to je vrijeme izrađen gradski dokument pod nazivom Građevinski red. Svojim je sadržajem točno određivao način uređenja prostora između i ispred novoizgrađenih

Iako se Osijek 19. i 20. stoljeća razvijao po zakonima gradova industrijskog i inog gospodarskog života, ostao je gradom zelenila, travnjaka, sjenovitih perivoja, prekrasnih šetališta, posebice na obalama Drave. Doduše, u današnjem je Osijeku ostavljeno prošlosti štošta od onoga što ga je razvilo do veličine koju ima danas.


116

photo: bch

TE M A ___

zgrada, potrebne vrtlarske radove, pa i način izvođenja pojednih ograda. Osim u starom osječkom centru, tragovi secesije najreprezentativniji su u današnjoj Europskoj aveniji, reprezentativni bulevar nanizan raskošnim secesijskim zdanjima, podignutima za osječke industrijalce i ugledne građane početkom 20. stoljeća koje su dio zaštićenih osječkih dijelova. Ove su kuće sastavni, ujedno i najvredniji primjerci secesije. Povijesno su te kuće pripadale obiteljima Sekulić, Schmidt, Spitzer, Kastenbaum-Korsky, Sauter, Najer, Povischil, Gilming-Hengl, no prepoznatljivije su po današnjim

funkcijama kao Gradska knjižnica, KBO – očni odjel, KBO – dječja psihijatrija. Poseban štih građevinama u Europskoj aveniji daju njihovi predvrtovi, građeni tako da se spajaju s krajnjim Perivojem kralja Tomislava. Funkcija tih predvrtova bila je istovremeno i estetska i ekološka, budući da su rađeni planski, a u njima se sadilo cvijeće koje danas možemo vrlo rijetko pronaći očuvano unutar dvorišta ostalih starih gradskih vila i kuća u Gornjem i Donjem gradu: veliki ružičasti božur, hortenzija, majska ruža, bidermajer ružice penjačice, zimzeleni buksus (bukcuš), vrtni bršljan, plave

i bijele perunike, potočnice, zlatni i bijeli ljiljan, neven, bosiljak, smilje, muškatli, georgine, lepe kate, noćne frajle i lepi dečki. Usklađene su bile i željezne ograde, na kojima se i danas prepoznaju tragovi ornamentike. Današnja situacija u Europskoj aveniji bitno se razlikuje od one s prijelaza 19. na 20. stoljeće. Oronule fasade, zapušteni travnjaci, neodržavana flora tek su na prvi pogled vidljivi detalji, koji onemogućavaju zornu predodžbu o nekadašnjem estetskom sjaju prostora. Iako su tijekom promjena stilova i demografije ti prostori mijenjali svoje funkcije, malo se poduzimalo na očuvanju


117 117

njihovog prvotnog izgleda. Budući da su u pitanju masivne konstrukcije, njihova restauracija bila bi dugotrajan i skup proces koji se često nalazi tek na marginama gradske problematike. Osim zdanja Europske avenije, secesijsko je razdoblje Osječanima ostavilo i nekoliko pojedinačno izgrađenih vila, danas jednako neprepoznatljive povijesne vrijednosti. Propuštanje prilike da vile poput Vile Batory u Radićevoj ulici te ulicama koje izlaze na park Krešimira IV. i nekadašnji Ružičnjak, na

ulazu u Tvrđu, postanu turistička atrakcija, veliki je kulturno–povijesni gubitak grada Osijeka. Iako se Osijek 19. i 20. stoljeća razvijao po zakonima gradova industrijskog i inog gospodarskog života, ostao je gradom zelenila, travnjaka, sjenovitih perivoja, prekrasnih šetališta, posebice na obalama Drave. Doduše, u današnjem je Osijeku ostavljeno prošlosti štošta od onoga što ga je razvilo do veličine koju ima danas. U današnjici su se,

pak, učvrstili oni povijesni doprinosi koji Osijeku daju njegov poseban profil: barokna raskoš Tvrđe, neoklasicističke vedute Gornjeg i Donjeg grada, visoki dometi hrvatske secesije u Gornjem gradu, sve do arhitekture karakteristične za 60-e i 70-e godine 20. stoljeća u svim dijelovima grada – pogotovu u onima koji se šire prema jugu. No, unatoč pokojem svijetlom primjeru svjedoci smo da povijesnost nosimo kao breme umjesto kao brand prostora.


( p ) ogledi : aliona frankl

franciska ćurković-major___

U traganju za izgubljenim vremenom, na fotografijama Alione Frankl Temat su izradili studenti na Katedri za hungarologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Otvorena radionica – kultni klub u Budimpešti Povodom gostovanja jedne izložbe 3. prosinca 2010. godine u Književnom klubu Booksa u Zagrebu održan je fotografsko-književni projekt Múltidéző mesterségek (Zanati koji zazivaju prošlost) budimpeštanske fotografkinje Alione Frankl. Paralelno s projekcijom njezinih crnobijelih fotografija Aliona Frankl govorila je o njihovom nastanku. One su rezultat težnji da se stari i danas često rijetki zanati, majstori koji se njima bave te njihovi alati ne zaborave. Dio projekta su tekstovi koji su inspirirani fotografijama Alione Frankl, a koje su napisali istaknuti mađarski pisci, i na otvaranju izložbe u Budimpešti sami pročitali. Tekstove su između ostalih napisali Attila Balázs, Mari Falcsik, László

Finta, Balázs Györe, Lajos Jánossy, Márta Józsa i Gábor Németh. Njihove priče inspirirane pojedinim fotografijama čine novu jedinstvenu umjetničku cjelinu. Fotografije i umjetničino izlaganje upotpunjeni su čitanjem tekstova u prijevodu studenata Katedre za hungarologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu na hrvatski jezik. Ovaj projekt je nastao povodom izložbe Alione Frankl krajem 2008. godine kada je izložba uz čitanje već spomenutih proznih tekstova postavljena u budimpeštanskoj Otvorenoj radionici. Otvorena radionica je tijekom njezinog desetogodišnjeg postojanja

postala institucija. László Finta (i sam je napisao tekst uz Alionine fotografije) je 2000. kupio prostor u kojem je želio otvoriti svoj kožarski obrt. Jednom njegovom prijatelju sinula je ideja da tamo priredi svoju retrospektivnu izložbu slika. Tako se otkrila specifičnost prostora te da je kao stvoren za organiziranje raznih kulturnih događaja. Kako je vlasnik uvidio da samo bavljenje obrtom neće biti dovoljno za opstanak, počeo je organizirati i druge programe. Osim što je prostor sačuvao tradicionalna obilježja kožarskog obrta, otvorio se prema van i pokazao običnom prolazniku i druge mogućnosti. Dobio je ugostiteljsku komponentu, a istovremeno postao


119

i izložbeni prostor, te je polako ne samo on već i njegov vlasnik prerastao u kulturnu instituciju. Danas se tu svakodnevno organiziraju razni programi: koncerti i u njihovom sklopu muziciranje pojedinih glazbenika ili raznih sastava, izložbe slika ili fotografija, projekcije filmova, književne večeri, kazališne produkcije i razna predavanja. Program Otvorene radionice pruža cijelu paletu budimpeštanske suvremene umjetnosti. Od 2004. u Otvorenoj radionici svakodnevno se odvija

neki program, stoga nije čudno da se László Finta nije mogao dalje baviti svojim zanatom, pa je svoju zadnju izložbu “na temu kože” imao 2003. Budući da od u međuvremenu nastale ugostiteljske djelatnosti nije bilo moguće financirati širok spektar programa, godine 2006. nekoliko istomišljenika Lászla Finte odlučilo je osnovati Zakladu Otvorene radionice koja djeluje, iako skromno, potpomognuta raznim institucijama. Cilj Zaklade je potpomognuti kulturnu djelatnost klu-

ba i za to tražiti financijsku potporu, te dobivena sredstva koristiti isključivo za organiziranje likovnih, glazbenih i književnih događaja koji se bez te potpore ne bi mogli ostvariti. Zaklada dobiva novčana sredstva na raznim natječajima za kulturne projekte. László Finta je 2007. dobio Nagradu Pro Urbe Budapest, a u Budimpešti je Otvorena radionica mjesto na koje rado odlaze ne samo stanovnici mađarskog glavnog grada, već i mnogobrojni stranci koji cijene dobar provod uz kulturu.


( p ) ogledi : aliona frankl

Viktorija Šantić___

Aliona Frankl: Múltidéző mesterségek (Zanati koji zazivaju prošlost)

U

loga fotografa kao skupljača fragmenata svijeta koji nestaje već sama po sebi posjeduje čar romantičnog pothvata. Spašavanje ostataka prošlosti uzvišen je zadatak suptilnog promatrača, koji svojom pozornošću umirućem predmetu podaruje dostojanstvo. Kao izdvojeni i zamrznuti trenuci, fotografije svjedoče prolaznosti vremena, potiču nostalgiju, ono što prikazuju automatski dotiču patosom, pozivaju na sentimentalnost. Podsjetnik su na smrt, pobuđuju žudnju za obnovom staroga svijeta – svijeta kojega je svojim objektivom zabilježila fotografkinja Aliona Frankl. Fotografije Alione Frankl svijet na izmaku ne veličaju, ne pokušavaju ga zadržati – na njima se neutralnost kamere stapa s blagošću fotografa promatrača. Prema riječima čuvenog američkog fotografa Roberta Franka: “Crno i bijelo su boje fotografije.”1 Robert Frank, u Aperture, sv. 9, br. 1, New York, 1961., str. 20 – 22.

1

One su također i prirodno okruženje za ljude i predmete koje nam Aliona Frankl prikazuje. Oni obitavaju u vremenu u kojemu je crno-bijela slika označavala zbiljsko, dok je boja, rezervirana za slikarstvo, u vidu mimezisa zbilju samo dočaravala. Smješteni u šarenu stvarnost, ti bi se likovi doimali neprirodno, našli bi se u krivomu vremenu – u sadašnjosti. Promatrajući njihov sadržaj, način na koji je on prikazan, vremenski odmak doima se još većim. Nisu samo ljudi i predmeti ti koji kao da pripadaju prošlosti, u njima kao da se odražava i pripadajuća im umjetnička tradicija. Umjetnica kao da je odala počast zametku onoga što je 20. stoljeće poznavalo kao fotografski aparat. Slikarstvo starih majstora vođeno zakonitostima camere obscure lako je našlo odraz u fotografijama starih zanata snimljenima fotografskom kamerom. Ortogonalnost linija pravokutne građevine na snimci servisa za pisaće strojeve priziva u sjećanje Vermeerovu Malenu ulicu. Okret i ljupkost

djevojke u slastičarnici ravna je onoj Djevojke s bisernom naušnicom. Kraj portreta žene u radionici značaka ne možemo proći ne sjetivši se Žene s vagom: prazni instrumenti i u jedne i u druge; nježni smiješci; taština koju su obje odlučile zanemariti – jedna okrenuvši leđa znamenju, druga ne podižući pogled na dragocjenosti; nagovještaj posljednjeg suda – kod jedne naslikan visi na zidu, kod druge sijede vlasi i sat koji proviruje ispod rukava jasno navješćuju konačan cilj. Aliona Frankl kompozicije svojih slika ne temelji na neprirodnoj napetosti, na neočekivanim situacijama u kojima bi se likovi nalazili; naprotiv, na fotografijama vlada savršena smirenost koja proizlazi iz srodnosti motiva i njihova okruženja, elemenata koji se nalaze upravo tamo gdje po redu stvari moraju biti. Nadrealnost pojedinih kompozicija je samo privid, ona leži u oku promatrača nenaviklog na dnevnu zbilju samozatajnih obrta. Malokome će na policama nanizane otki-


121

nute glave lutaka predstavljati svakidašnji prizor. Neobičan spoj plodno je tlo za izdašno učitavanje značenja; promatrača u prvi mah podilazi jeza uslijed koje racionalno objašnjenje prizora, a riječ je o lutkama koje čekaju na popravak, možda i izostane. Sličnu sudbinu dijeli i čizma kojoj, prostom oku neobične alatke i povišeni rakurs daju dozu začudnosti. Običan stroj prikazan kao neobična skulptura životinje prikazane kao stroj, mogao bi glasiti opis snimke starinske singerice. Dosjetljivost fotografkinje u odabiru kuta snimanja

odvodi nas pomalo u subjektivno iskustvo stvarnosti, u smjeru poigravanja s modernističkom idejom napretka kroz reminiscenciju kubističke skulpture kipara Raymonda Duchamp-Villona Veliki konj. “Fotografija je redovito malo izvan fokusa i tim malim odmakom posve jasno daje do znanja da stvarnost na fotografskoj slici ne označava prikaz stvarnosti već odnos prema njoj.”2 Fotografija čipkane rukavice kao 2 Želimir Koščević: Fotografska slika. 160 godina fotografske umjetnosti, Zagreb: Školska knjiga, 2000, str. 138.

krute vertikale, nataknute na beživotni stalak umjesto na živu ruku, nudi nam profinjeno ispitivanje dnevne zbilje. Slika koja se na prvi pogled sastoji od tri pravilne široke pruge, kad se pažljivije pogleda otkriva tri linije u tkanju koje prkose dominantnoj okomici, podarujući kompoziciji svojim otklonom diskretnu dinamiku. Estetika dražesnog predmeta životna je poput fikcije čije je priče prate. Pred pogledom promatrača predmeti na slikama zazivaju prošlost – i dok ih sadašnjost tjera na vječni počinak, oni utočište pronalaze u životu riječi.


Intervju

Aliona Frankl ___ Fotografiram radne dane majstora i obrtnika Razgovarala mirta maltar

A

liona Frankl rođena je 26. prosinca 1954. godine u Novocserkasszku (Rusija). Na sveučilištu ELTE u Budimpešti 1980. godine diplomirala je engleski i ruski jezik. Izložbenom fotografijom bavi se od 1987. godine s mentorom Lászlóm Lugosi Lugom. Od 1990. godine članica je Mađarskog saveza novinara (MÚOSZ), a od 1998. godine i Mađarskog fotosaveza. Na početku karijere, ali i kasnije, zanimala ju je tema prolaznosti i nestajanja nekih prizora Budimpešte, stvarajući tako dokumente vremena. To su fotografije starih trgovina, kavana, ulica i gradskih ugođaja. Imala je brojne samostalne i grupne izložbe. Neke od poznatijih samostalnih izložaba su: Régi boltok (Stare trgovine, 1990), Eltűnő Budapest (Budimpešta koja nestaje, 1993), Budapesti fotók 1986 – 96 (Budimpeštanske fotografije 1986 – 96, 1997), Han-

gulatok (Ugođaji, 1997), Káprázat (Opsjena, 1998), Bécsi kávéházak (Bečke kavane, 1999), Kávéházi napló (Kavanski dnevnik, 2001), Érintés (Dodir, 2004) i druge. Izrađuje uglavnom crno-bijele fotografije, a od 1996. godine bavi se i fotogramima. Teme fotograma sasvim su osobne te prikazuju čiste osnovne emocije. Aliona Frankl izdala je dvije monografije: Eltűnő Budapest (Budimpešta koja nestaje)1994. i Budapest, 1997. Bavi se i ilustriranjem knjiga, a neke njezine fotografije postaju dijelom antologija. Živi i radi u Budimpešti. Projekt Múltidéző mesterségek (Zanati koji zazivaju prošlost) ostvaren je crno-bijelim fotografijama s težnjom

da se stari ili rijetki alati i zanati te majstori ne zaborave. Predavanje je oblikovano razgovorom s Alionom Frankl te projekcijom njezinih fotografija. Autori priča su različiti, a one su nastale inspirirane motivima ovih fotografija. Priče nisu obične deskripcije djela, već nadahnute fikcije koje s pojedinom fotografijom stvaraju nov i cjelovit dojam. TEMA: Što Vas je uopće potaknulo fotografirati na temu Múltidéző mesterségek (Zanati koji zazivaju prošlost)? Aliona Frankl: Godine 1997. bila je jedna izložba od materijala Budimpešta koja nestaje s Lászlóm Lugosi Lugom u Francuskom institutu u

Među majstorima koje sam ja pronašla većini je budućnost nesigurna. Radionice i prodavaonice više generacija primorane su suočiti se s opasnošću zatvaranja.


123

Budimpešti. Moja prijateljica odvela je svoje srednjoškolce na izložbu i djeca su se zapanjila kako ova mjesta još postoje. Pitali su profesoricu: “Žive li fotografi još?” Mislili su da su fotografije nastale u 40-im godinama (tada još nisam živjela), jer nisu htjeli povjerovati da ova mjesta i danas postoje u gradu. Jako je važno ovjekovječenje alata, uređenja interijera, lica, ovih malih radionica. Naime, većina njih se zatvara, nestaje, a alati i uređenje radionica se raspada. Neka prizori ostanu barem na fotografijama. TEMA: Općenito, što mislite o ovoj temi, o starim zanatima? Frankl: Danas, zbog ubrzanih društvenih i gospodarskih promjena, mnogi od njih primorani su odustati od svojih zanata. Među majstorima koje sam ja pronašla većini je budućnost nesigurna. Radionice i prodavaonice više generacija primorane su suočiti se s opasnošću zatvaranja. Našla sam se u jednoj radionici u kojoj je sve bilo kao prije osamdeset godina. To potvrđuje snimak napravljen u prošlom stoljeću koji visi na njezinom zidu. Na njemu je vidljiv utemeljitelj sa svojim pomoćnicima. Sin koji je nastavio zanat oca, a danas je u sedamdesetima, tužno je priopćio da nema onoga tko bi vodio radionicu i nastavio struku. Obrazovanje potomaka je gotovo nemoguće. Većina ih se nije modernizirala. Jedan od njih izjavio je kako je pribor star, ali može ispuniti posebne zahtjeve, osigurati ljudsku prisnost i pažnju te ostvariti pojedinačne zamisli. Ovi su svjetovi mladima već daleki. Čude se mjestima, alatu i zanati-

ma za koje se vjeruje da su nestali, a koji ipak još postoje. No, lagano će odlepršati sa svojim predmetima i atmosferom iz svakodnevice i uskoro će ove prizore čuvati samo fotografije. TEMA: Možete li izdvojiti jednu omiljenu fotografiju iz ove serije? Frankl: Svaka mi je slika draga i ako bih trebala izdvojiti jednu iz serije, ne bih mogla odlučiti. Možda su mi najdraže: pepeljara postolara u obliku cipele sa žarećom cigaretom, glave lutaka poredane na polici, knjigovežina garnitura tiskarskih slova, šivaći stroj kožara... TEMA: Koliko je vremena prošlo od nastanka prve fotografije do prve izložbe? Frankl: Koliko se sjećam, prvu sam fotografiju na ovu temu izradila 1986. godine. Izložba napravljena od materijala ove prve serije bila je 1990. godine u Tesalonici, u Grčkoj, u okviru Prvog međunarodnog mjeseca fotografije. TEMA: Da li Vam je palo na pamet ovu temu obraditi fotografijama u boji? Frankl: Fotografije su crno-bijele. To također malo vraća u prošlost. Boje, tako, ne odvlače oči i pozornost promatrača s biti. Naravno, u ovoj su temi nastale i fotografije u boji. TEMA: Prilikom fotografiranja sigurno ste se susretali sa zanimljivim osobama, majstorima... Koji je Vaš dojam o njima i možete li možda izdvojiti neku anegdotu? Frankl: Ove stare radionice zapanjuju svojim bogatim predmetnim svijetom, specifičnim prizorima. Zanimljivi su majstori koji cijeli ži-

vot provedu u svojoj radionici. Na većini primjećujem kako su ponosni na svoj zanat. Svi su vrlo različiti ljudi s raznovrsnim životnim putovima. Postoje oni koji čitaju Harry Pottera u originalu i slušaju francusku radiostanicu tijekom rada. Među njima su i oni sa završenim fakultetom ili višom školom koji su krenuli u jednom smjeru, no na kraju su se pronašli u radionici predaka i nastavili obiteljsku tradiciju. U radionici za popravljanje porculana dugo sam pričala s majstorom o projektu, o fotografiranju, a u međuvremenu me pažljivo promatrao i odjednom se oglasio: “Ja Vas poznajem, samo ne znam odakle.” Činio mi se poznatim, no ni meni nije sinulo gdje smo se mogli već susresti. Ostali smo na tome i dalje razgovarali. Brzo se udario po čelu i uzviknuo: “Znam sada! Vi ste me fotografirali za Playboy!” Uistinu, ne trebamo zamisliti akt: časopis Playboy imao je jedno izdanje o radionicama i majstorima i u svrhu toga sam pripremila portret tada mladog keramičara. TEMA: Kako biste sami nazvali ili objasnili svoj stil? Koga biste nazvali svojim uzorom? Frankl: Mislim da nije na meni da se svrstam, stavim u ovakve ili onakve ladice. U kritikama se pojavilo to da sam dokumentarni fotograf ili stvaralac raspoložen za pokuse, fotograf alternativnih fotografija. Meni je zadnja odrednica simpatična, označava raznovrsnost osnovnih tonova, stilova i vrsta. Mnogo sam naučila od prethodnika, gradskih fotografija Atgeta,


124

Prilikom izrade ove serije aspekti mojega rada bili su: dokumentacija, predodžba trenutnih stanja, vjerodostojnost i predmetnost te stvaranje takve serije koja je uz svoje estetske vrijednosti prikladna i za istraživanje. snimaka Cartier – Bressona, Avedona, Andréa Kertésza i Luciena Hervéa – imam sreću da sam se s njim mogla osobno sresti. Između mađarskih suvremenika također ih je mnogo utjecalo na mene. Učila sam od Lászla Harisa, Lászla Lugosija, Tibora Zátonyija, a mogla bih i dalje nabrajati.

TEMA: Što smatrate najvažnijim za izraziti ovim fotografijama? Frankl: Godinama fotografiram radne dane majstora i obrtnika koji žive i rade u Budimpešti. Fotografiram njihove pojedine značajne trenutke, alate, portrete majstora vlasnika, cehovske znakove, portale i unutrašnjosti radionica. Tada ih je ko-

lokvijalan jezik nazivao “maszekok” (privatnici). Bili su sloj društva koji se bori s problemima. Prilikom izrade ove serije aspekti mojega rada bili su: dokumentacija, predodžba trenutnih stanja, vjerodostojnost i predmetnost te stvaranje takve serije koja je uz svoje estetske vrijednosti prikladna i za istraživanje. Dakle, bitan zadatak fotografije je dokumentacija. Naime, sve će jednom proći, a u boljem slučaju ostati na fotografijama. Gyula Zeke, moj suautor, izjavio je da je “...knjiga koja nečemu služi dijalog s prolaznošću i vremenom...”. Mislim da je ovo istinito i za fotografije nastale s namjerom očuvanja.


(P)OGLED

sedam eseja o fotografiji Prijevodi su izrađeni na seminaru Prevođenje književnih tekstova na Katedri za hungarologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Voditelj seminara: Franciska Ćurković-Major

László Finta: Šivaći stroj Pretpostavljam da u vrijeme kad sam bio tinejdžer (sedamdesetih godina) koeficijent prisutnosti šivaćeg stroja, u onim kućanstvima za koje se može reći da su bila prosječna, bio je veći nego danas. Živjeli smo u vrijeme prijenosnih pisaćih i šivaćih strojeva. Oni su u to vrijeme (npr. uz Trabant) označavali svojevrsni luksuz: prijenosni šivaći stroj je bila sprava za koju je najviše domaćica smatralo da je nužno posjedovati, no što se upotrebe tiče ni izdaleka nisu bile toliko dosljedne! U najboljem slučaju većina ih je dospjela do prvog skraćivanja/obrubljivanja zavjese ili hlača – potom su se ponovno uputile krojačici ili baki. (U mom zavičaju, u provinciji, našlo se obitelji koje ni Trabante nisu držale da bi se vozile, može se reći: za takvo što koristile su ga samo povremeno, u posebnim prigodama.) Pretpo-

stavljam da mnoštvo zapakiranih i jedva korištenih šivaćih strojeva još uvijek čeka u starim kućanstvima, u najskrovitijem dijelu ostava i gore, na stražnjem dijelu ormara. Ti šivaći strojevi nisu baš bili industrijska remek-djela – iako im se vrijednost izrazito povećala u odnosu na njihove današnje varijante koje jedva sadrže metalne dijelove. Mislim da šivaći strojevi, također, imaju svoj arhetip, negdje u raju za šivaće strojeve postoji primjerak, za kojeg se može reći da je savršen. Iako nemam uvid u cijelu povijest šivaćih strojeva, oslanjajući se na svoja osobna iskustva rekao bih da nam Aliona Fankl na ovoj slici prikazuje upravo jedan takav primjerak koji je u ovom zemaljskom postojanju najbliži tom arhetipskom savršenstvu. Alioninu fan-

tastičnu senzibilnost dokazuje i to da je uglavnom isto vidjela u tom stroju – najvjerojatnije u tren oka – što sam ja kroz dugi niz godina prakticiranja svog kožarskog zanata skupio o bitku i nebitku šivaćih strojeva. Sad se ne bih zadržavao na toj funkcionalnoj posebnosti ovog stroja da se na jednom postavljenom kožnom predmetu (npr. po površini cipele) guranom isključivo u jednom smjeru, može u svim smjerovima šivati šav. Ili da se nisu baš običavali kvariti (u srodnim primjercima imamo čast poštivati posljednje dragulje starinskih, prije Mister Minita, postolarskih radnji/ šusteraja). Radije bih skrenuo pozornost na to da ti strojevi s obzirom na svoj izgled – pa čak i na zvukove koje stvaraju – mogu pružiti ozbiljan estetski doživljaj. Moja mi je neobuzdana mašta bila u stanju


126

već od susreta s prvim primjerkom predočiti ogromne dizalice morskih luka i strašne insekte/insektoidna bića džungli (ili je to znanstvena fantastika?). No ovi potonji uopće nisu tvorevine ni ljudskih ni zemaljskih razmjera. Kod našeg šivaćeg stroja upravo je to lijepo što je samo dosljedno monumentalan – a na unutarnju strukturu gotovo razmetljivo ukazuje bezbroj vijaka, zubaca i klipova, koji ispod oklopa boje crne svile ponegdje izviruju, a ponegdje nestaju. Ručka i zamašnjak koji se čas približavaju i čas udaljavaju od ruba te površine – dakle pred nama nema tajni koje ne možemo odgonetnuti. Još zadnji put zavrtimo jedan od dva pogonska kotača. (Za što postoji prilika uživo, ovdje na Otvorenoj radionici!) Osluhnimo malo! Čut ćemo pravu kompoziciju, u kojoj svaki zvuk (kliktanje, klizanje, šuškanje, bubnjanje) ima točno određeno mjesto, težinu - i epistemološko značenje. Prevela: Mihaela Vlašić

Lajos Jánossy: Madeleine rukavica Kada bismo bili Proust koji nismo, očima bismo odmah proždrli ovu rukavicu, i smjesta bi labirint račvastih ulica jednog grada krenuo ispod naših nogu. Nismo Proust, to je sad već jasno, naša sjećanja, i što je isto, naša fantazija se ipak brzo pokrene, nadamo se u nekom nepoznatom smjeru. Iako rukavica, rukavica je rukavica. Naša mašta je daleko od naših iskustava u najmanju ruku kao nebo od zemlje, naši

putovi ne vode na balove, na vrtnu terasu ne dopire Strauss, ne vidimo bake, prabake, i nitko od naših predaka ne zaigra na dražesnu kvadrilju. Sve je maglovito. Prije vidimo jedan mrtvi, nekoć Perzijancima naseljeni grad, gdje iznad ulica curi neonska svijetlost, u vječnom studenom njišu se kaputi umotani u alkoholne pare, djeca koju otac drži za ruku polako hodaju kući s vječnih satova klavira, s prozora

starih stanova žuto svjetlo lustera pada na ulicu koja će navečer opustjeti. Na kiosku prodaju cigarete na komade u papirnatoj vrećici, bomboni se lijepe na šuplje zube, u tramvajima natpis oglašava škole plesa. Prousta su, koji mi nismo, u ovom gradu dugo vodali amotamo, tako počinje i završava naš život, vode nas nekuda, između tog dvoje imamo još malo vremena ići, i ako nam je suđeno, voditi druge.


127

Vodili su ga u jaslice, u crkvu, u vrtić i naravno vodili su i njega na satove klavira, gdje su ga gospođe u čipkastim rukavicama, pogrbljenih leđa i poznog doba podučavale Czernyjevim etidama. I vodili su ga draguljaru i krojaču, gospodinu Kálmánu i Kecskésu, u male dućane, klobučaru a sigurno i kitničarki. Iza škripećih vrata sa zvoncem treperilo je brašnasto svjetlo, koje se i na ulicu malo prosijavalo. Hodao je takvim mjestima i među takvim predmetima, kao da – ovo sad kaže u nama Proust, koji, zar ne, mi nismo – kao da je posrtao u negdašnjem, nekoć Perzijancima naseljenom gradu, u jednom tonućem, već do pola pod vodom raspadajućem gradu, gdje jedna ruka u čipkastoj rukavici, elegantnim, dugim i odlučnim pokretom zagrabi u ništavilo. Ruku u rukavici se još uvijek, možda zadnji put može uhvatiti. Prevela: Ivana Cvetko

Balázs Györe: Pisaći strojevi svijeta,ujedinite se! Moji pisaći strojevi leže posvuda. Dva u stanu u ulici Béle Bartóka, dva u kućici u Čobanki, jedan kod moje majke, i jedan u stanu u kojem sam sada. Nisam ih ja kupio, ali sam na njihove popravke (novi cilindar, čišćenje benzinom, i td.) potrošio dosta novaca. Jednog sam naslijedio, dva sam dobio od svojih prijatelja Lacija Földényija i Béle Kelényija, i jednog smo uzeli s vrha smeća u kontejneru. “Najbolji pisaći stroj

na svijetu” – zasjale su majstorove oči, kad sam početkom 1998. odnio Bélin božićni poklon, Continental, u radionicu u Višegradskoj ulici. U Americi je Kerouac, kod nas Ivan Mandy još posuđivao pisaći stroj. Naime, nisu imali novaca da si kupe svoj pisaći stroj. Imao sam u životu tri automobila: Trabant, Škodu i Maruti. Vozio sam ih 25 godina. Sjećam se,

više od 10 godina starog Trabanta prodao sam za deset tisuća forinti jednom svome prijatelju s treninga, Zebiju, koji je mnogo bolje od mene igrao tenis, ali kad je od mene kupio auto, još nije znao voziti. Ima deset godina da sam pješak, oćelavio sam prije četiri, ali nemam leđa kao ormar, nemam zlatni lanac oko vrata, i više ne patim za BMWom kakav se može vidjeti na slici Alione Frankl.


128

Nikada nisam išao u radionicu Lászla Boldizsára u Vrtlarskoj ulici. Podići rolo i popravljati pisaće strojeve? Ne, danas je to već nemoguće. Moji su majstori umrli ili postali agenti za nekretnine. Neodlučno stojim na drugoj strani pločnika, kao netko tko je preživio. Tko je ostavio otvorena vrata balkona? Donekle tražim samoga sebe skoro na svakoj slici. Pokušavam se pronaći. Kao da se moje stvari suše na katu. Hoće li se osušiti? Umjetnik Viktor Lois nekada je davno bio majstor za pisaće strojeve. Obilazio je grad, urede i kancelarije i popravljao pisaće strojeve. Njegov “IBM-ov vergl” nalazi se u prevoditeljskoj kući u Balatonfüredu, na katu. Ponekad ga zavrtim i nasmiješim se. Prevela: Iva Hollós

Falcsik Mari: Der Puppenkopf – Lutkina glava Ni rujan one godine nije izostao i u školi smo na prvom satu njemačkog učili nove riječi. Der Puppenkopf, lutkina glava – i ja sam pjevala s drugima kada je profesorica njemačkog s tvrdom palicom lupkala po crnoj ploči, i odjednom sam osjetila da mi je cijeli sadržaj želuca u jednom komadu došao do grla i uzalud sam odmah skočila iz klupe, protrčala kroz vrata razreda, do toaleta nisam stigla, na velike crno-bijele kocke na hodniku je sve izašlo iz mene, tarana, kuhana kobasica, cijeli današnji premasni ručak. Razlog nije bila profesorica iz njemačkog. Nije to bilo ni zbog straha koji su njemačke riječi mahom

budile u meni. Razlog je bila Kati, moja najdraža lutka. Sve ću vam sada ispričati, ovo je dobra prilika sad, tu ispred slike. U zlatno je doba danas nestajućih zanata svaka mama još dobro znala da njena kćerkica ljuljuškajući svoju lutku zapravo mazi samu sebe. Da, ja sam bila Kati, od svih svojih lutaka najviše sam po mogućnosti ona bila ja. Iako ona nikako nije nalikovala na stanovnika džungle ciganske boje kože, zdrave poput divlje jabuke, kakva sam ovih ljeta ja imala sreće biti. Jadna grbava Kati izlizanih, mrtvačkobijelih očiju koja ni kose nije imala, već je samo bila oblikovana u kaučuku, a vrat joj

je malo propao u puknuti trup, i tako je okrenula prema meni svoje uplašeno starmalo lice, u kutovima usana su bili jarci koji su trebali biti rupice... Što ja znam više kakvu sam potrebu imala za tim srcedrapajućim sentimentalizmom, za tom siroticom mrtvačke boje kako bi se mogla obilno brčkati u suznom jezeru samosažaljenja, zaista ne znam što sam htjela od toga dobiti u sigurnosti mirisa slastica, u snažnom zagrljaju glasne velike obitelji ispunjenom ljubavlju prema uzvišenom djetetu! Što ja znam, možda sam se s tim pripremala za život. Ali i sada, nakon dugo godina dopire taj osjećaj poistovjećivanja: da, najviše sam


129

bila Kati, Kati blijedog lica i kljakava koja je, jadna, samo nijemo, s mrenom na očima vrebala, jer su joj očne jame i poluotvorena usta bila natrpana kaučukom. Katina vanjština: sama zla kob. I Katina se sudbina potpuno prilagodila tome. Kati je bila predodređena za tragedije. Dogodilo se da je za vrijeme najdivljijih i najljepših praznika na selu vjetar jednom krivom kretnjom gurnuo Kati u bunar kada se nakon kupanja sunčala na ogradi bunara da bi joj svaka preostala kap vode pjenaste od sapuna mogla iscuriti kroz pukotine na nakošenom joj tijelu. Da, bez sumnje, ja sam bila ona, ne postoji drugo objašnjenje za taj strah od smrti koji me natjerao da zgrabim kumu za suknju, da bi je vičući i zapomažući odvukla do bunara da spasi Kati! Polumrtva Kati

izvučena iz bunara pružala je tužan prizor: popustila je u njoj gumena traka koja joj je držala glavu, tako da je sada glava visjela odvojena od trupa, i već se mogao vidjeti donji okrugli dio vrata koji je do sada bio skriven. Kati je bila potrebna hitna operacija, i kako smo nakon minulog ljeta došli kući sa sela, dala sam majci na znanje da Kati odmah moramo odvesti u kliniku za lutke. Doktorica za lutke je ozbiljnim smiješkom zatvorila vrata, na kojima sam joj, ušavši unutra bez i jedne riječi objašnjenja, pokazala Kati, i zamahnula je rukom prema dnu radnje, prema policama kamo ja, otkad smo ušli, uopće nisam htjela ni pogledati, ni u kojem slučaju, i pitala me:

uperila pogled u drveni pod klinike i možda sasvim malo zatresla glavom – svojom starom glavom koja me dosad dobro služila i koju ne bih ni za kakve novce mijenjala za jednu od glava na polici, podrugljivog rumenog lica i škiljavog pogleda. – Naravno – rekao je neočekivano uviđavno glas. – Nažalost s puknutim dijelovima oko vrata ne mogu ništa učiniti. A što se tiče zelenih očiju, njih ćemo ponovo obojiti, u redu?

– Hoćeš novu glavu?

Blagim kimanjem glave sam se složila da nemam ništa protiv ako će izliječiti sljepoću, a i zaista sam jako željela što prije pobjeći od tamo, prije nego doktorica za lutke ozbiljnog smiješka ponovo ne počne zapitkivati o promjeni glave.

Nisam odgovorila, već sam brzo

Prevela: Dunja Nikolić


130

Gábor Németh: Na propuhu Ni tada, niti odonda: kako sam dospio među njih. Vukli smo korak bez negodovanja. Nikoga nisam prepoznao. Kovčezi, aktovke izvađenih utroba, zavežljaji, košare omotane odjećom, vreće krumpira s mrljama od plijesni. Svatko je nešto imao. Osim mene. Gore, na kraju spiralnih stuba, iz otvora vrata svijetlilo je prigušeno svjetlo. Zamišljao sam da je moj paket smotani debeli kaput natopljen vonjem kiše, prebačen preko ramena. Valja ga predati unutra. Kao da netko dršćući uzdiše, s onim zastajkujućim olakšanjem. Toliko sam razabrao. Zakoračio sam naviše, ali sve je postalo mračno. Nije trajalo

dulje nego dok ispiješ pola čaše vode. Dogodilo se to prije otprilike trideset pet godina, tisuću devetsto sedamdeset druge ili treće. Uzalud sam znao da sanjam kad je bilo stvarnije od svijeta budnih u koji sam se probudio. Zapravo nije teško zaboraviti. Nije toliko teško okrenuti se, ne obazirati se na propuh koji struji iz zauvijek zatamnjene trgovine, trideset pet godina kasnije. Za pečenje kestena koristili su bačve za ulje. Time se tješim. Invalidi rata izvagali bi te na ulici za dvadeset filira. Ulaštili bi ti cipelu do sjaja. Gledajući odavde svi su bili

siromašni. Ta riječ, milostinja. Cipele koje treba popraviti zamotali bi, naprimjer, u novinski papir. “Glava joj i vlasi bijele poput bijele vune, poput snijega, a oči joj kao plamen ognjeni.” Sjećam se da je gledala, mene i van, iz nekakve šupljine. Kao da je prodavala cvijeće, možda cigarete. Znam, ali se ne sjećam. Ne posve. Da sam bar mogao još izdržati, barem dok ne dosegnem vrata. Ne bi trebalo toliko čekati. Pogleda me, nakoso se nasmiješi i uzima me kao kaput. Prevela: Maja Plaščar


131

Márta Józsa: Čizme bez djeda Poslijepodne bismo s djedom išli brati gljive na vrh Somos, po običaju smo brali đurđevače i panjevčice, no pravom se poslasticom smatralo kada bi se našla pokoja trnovača, a našla se. Vraćajući se, na jahalištu smo temeljitije promotrili ulov, još uvijek pomalo opčinjeni šumskim uspomenama. Djed nam je nedavno pokazao gdje piju i gdje se kupaju vjeverice, i zaista smo vidjeli jedno malo udubljenje pri dnu stabla koje je, po djedovom mišljenju, omiljeno mjesto vjeverica. Pored jahališta bilo je streličarsko vježbalište, tamo se moglo i loviti leptire, pored je smetlište, a ne mnogo dalje odande smještena je jedna mala kapelica, mislim da je nazvana po Svetoj Ani, ali svi smo mi zamišljali, da tamo stanuje neka tajnovita žena koja inače bere gljive na vrhu Somos i u posebnim je odnosima s vjevericama. Djed inače nije gledao leptire, a suprotno običaju ni djevojke koje su proučavale lukove, nego smo zastali pored smetlišta, pogledavao je prodornim pogledom, zatim je ugazio usred hrpe nabacanog otpada, i sjajnih očiju u džep ugurao jednu gumenu papuču. Rijetko se takvo što može naći, objasnio je, stavit ću je u otapalo i bit će najbolje ljepilo. Djed je poslijepodne bio gljivar i stručnjak za vjeverice, a prijepodne postolar i čizmar, ali ni u kojem slučaju običan šuster, radio je u kuhinji, kuhinja je bila radionica, ili je radionica bila kuhinja, ovisno o tome čije bi od gledišta uzajamno vječno nezadovoljnih supružnika prihvatila jednostavna unuka. Sve je imalo svoje mjesto i smisao. Na kojem stroju se šije gornji dio, kojim treba proštepati, kojim šiti đon, koje je najbolje šilo, najbolja bičkija kojom se može i brijati, zastrašujući i ujedno smiješan postolarski nož. I

da je to lijepljenje velika novotarija, ali što da se radi, kada već djevojke donose lijepljene cipele, djed ih ne može odbiti. Djevojke nikada, baš nikada ne bi odbio. Vrhunac je zanata, naravno, to ne može biti upitno da čizme moraju biti napravljene tako da čak i ako milijun puta žestoko zaplešu u njima, i tada ostanu čizme. A i bilo je potrebe za lijepljenjem. Djed je izrađivao i održavao čizme za narodni ansambl. Svakoj je čizmi znao pronaći odgovarajući gležanj bio on krhak ili robustan, škakljiv ili krut, nestabilan, labavih ili čvrstih tetiva kojem najbolje ide lupanje potkovanom obućom. Proširivao bi čizme i

zatezao ih na te noge, vrtio po koji put na kalupu, iznutra bi povremeno mazao kožu alkoholom kako bi se bolje raširila, navečer bi pomilovao čizme u izradi da bi se one do jutra rastegnule, pripile, poprimile oblik na njegovo zadovoljstvo. Jedna lijeva čizma stoji na kuhinjskim pločicama, u njoj je crvljiv kalup, upravo mašta o nozi čiji će biti dio, i o desnoj čizmi kojoj će biti družica. I o djedu koji upravo briše ljepljive ruke o jednom oblaku, vragolasto pogladi brkove, ne misleći drugo do: prekrasne ženske noge, do kraja sam za vas živio! Prevela: Jasenka Čengić


132

Attila Balázs: Slatko moje Slatko, maleno moje, zalogajčiću moj! Sjećaš li se šezdeset pete? Kada smo dolazili iz Konstantinopola, kako te u Makedoniji, u visini Skoplja spopala želja za slatkim? Trebali smo propustiti tu dobru priliku koja bi nas bila dovela do Beograda, ako ne i do Novog Sada. Pala si u pravi delirij u kojem si u prizoru oblaka koji plivaju nad Bosporom što se pred tobom pojavio vidjela istanbulske pjenaste šampite, i lice ti je postalo tako čeznutljivo, da je u meni planuo plamen ljubomore. Skopljanski slastičari su skoro isti kao konstantinopolski, pa ipak, malko drugačiji. – Zašto je tako? – pitala si. – Jer su ovi uglavnom Albanci. – rekao sam. Nije te zanimala moja ludost, samo si mlatila po onim baklavama i tulumbama koje su čučale u medenom soku, nakon uokvirenog portreta Kemala Ataturka sad pod portretom druga Tita. Nazvao sam ih čikama sa slatkišima, no nisi se naročito obazirala na moj humor. Tako su slatki ti mali kolačići, zavalila si se u stolcu, kada si se, tiho uzdahnuvši, zadovoljila. Ni sada, a ima tome već toliko godina, ne znam što ti se motalo po glavi. U Vranju ili gdje već, obožavala si

ćevape. Napominjem da u životu nisam vidio slastičarnicu poput te. Gdje su pored božanstvenih sutlijaša s cimetom nudili tako kratke male bobice od ovčetine. Slatki ćevapi i dimljene kremšnite. To je to. To je bilo. To je bilo to! Slatko moje, vrijeme kao da nije utjecalo na tebe. Održi li se čovjek bolje od slatkoga? Otkako sam postao šećeraš, više ne gledam kao onda sa simpatijom na onaj slatki vic o dijabetičarima koji su otišli u dim. A i ne sjećam se da si mu se smijala. Usput, jesu li ti se zubi sačuvali? Moji su uglavnom ispali iz zrele mi glave. Među onim preostalima zviždi vjetar. Ali ništa ti ne brini, neću umrijeti od toga! Već od toga što mi nedostaješ. Slomilo mi se srce, kada si pogledala kako žderem i nazvala me odvratnim. Zašto, ptičice moja, zašto? Pa onda u Beogradu one ogromne kremšnite u Crvenoj Zvezdi, znaš? I najzagriženiji od navijača su bili opčarani kako si ih brzo čistila s tanjura. I one male s orasima napola sklopljenih očiju, uspravna tijela i stisnutih nogu u onoj tvojoj majušnoj kariranoj suknjici. Nisam mislio da ćemo se izvući, pa ipak nekako

jesmo. Na kraju su te svi gorljivo željeli počastiti. Nakon toga se nisi više dugo htjela zadržavati na Balkanu. Je li te ovamo privukla carska slastičarnica, koji đav’o. Sacherica, žerbo ploške, nove avanture, razumijem. Raskinula si sa mnom, ali, neka me nitko krivo ne shvati, mislio sam da smo zauvijek vezani jedno za drugo. No prava je budala, dušo, onaj, koji nije u stanju uvidjeti, da će ga jednom nogirati, na brzom kraju medenoga puta. Gle, sad te vidim ovdje! Baklavičice moja, zečiću maleni! Nema dvojbe, ti si ta! Nema djevojke tako bajnog smiješka pred veliku akciju. Nema takvih lijepih, dugačkih, strastvenih prstiju, koje poslije, svih deset, treba polizati, ne mičući pogled. Ooooo! Dušo slatka, sjećaš li me se? Ako je makar jedno sićušno zrnce preostalo od naše ljubavi, makar toliko, znaš li što ti šapćem, Šeherezado moja? Nikad ne odustajem. Još uvijek sam tu pored tebe. Upravo ovdje, u ovom dražesnom malom bifeu preko puta. Tvoj striček Šahrijar. Sjećaš li se još Istanbula i Kemala Ataturka? Prevela: Dunja Novosel


Atelier F ritz

skandinavke Četiri švedska pjesnika

Odabrao i preveo sa švedskog: Refik Ličina

EVA STRÖM___ Suicidna djevojčica

Više nikada neće plesati bečki valcer u finskom gradu i nikad ostarati sa blijedom maternicom ispod izgubljene kose.

Suicidna devojčica servira kafu u slomljenim šoljicama i opran pogrebni auto napušta praonicu sa dostojanstvenim zaokretom.

Odsječena vrba bačena je na lomaču koja će goreti za Uskrs i vlaga je vukla sivobijele pupoljke u sladnjikav i žut cvijet.

Sve autobuske linije su izmijenjene, ja stojim pod kišom i čekam na budućnost koja je već stigla sa brandenburškom snagom.

Zapovjednici su se povukli iz svakog razgovora na dan rata uz riječi: Nikad nećemo oklijevati, Jevočka, da uđemo u jedan opkoljeni grad.

Anorektična žena pukla je na sceni uz osmijeh. Sve što je uspjela šapnuti bilo je: osjećam se nevjerovatno dobro.

Zatvoreni grad

Stigla je pješice kao Orlando iz šume sa strijelom u ruciali je napustila odaju sa mekoćom bolničarke.

Životinje su osjetile nemir prije ljudi. Lutale su u velikim krdima pravo prema zalazećem suncu. Bijela vrana tukla je krilima.

Porculanska šolja prsnula je u dodiru sa vrelom tekućinom. Kako god da je nasipala i služila sipile su fleke i treščice. Njena majka šapuće mi kako je dobila još jedno dijete, jedanaesto. Nisam mogla reći: tvoja ćerka je mrtva već trideset godina.

Sudska sala punila se prijateljima žrtve i ubice. Svi su uzeli slobodan dan iz škole. Male japanske žene utvrđivale su polove pileće. Radi produkcije jaja poklaće se svi mali petlići. Neočekivano visili su jedan tren na transportnoj traci prije no su udrobljeni u otpadnoj vodenici.


134

Osamnaestogodišnji ubica nacrtao je serijal ubistva. I on i žrtva preobrazili su se u crtane figure. Devojčica nije imala nikakav pol ali jeste kockastu haljinu. Grlo je ogoljeno. Grad opkoljen. Koza sa zlatnim zubima zaklana. Zaludno pokušavaju transporteri prići zatvorenom gradu.

Molitve se taru o kamen. Glasovi se taru o molitve. Pojanje se tare o kamen.

Poplave Poplave nas još nisu zahvatile nisu uništile auto-strade, nisu polja preplavile

Ona je napustila dužnost Bolničarka je plakala. Napustila je svoju dužnost opazivši kako pacijenti mogu živjeti bez nje, umrijeti bez nje. Sa čuđenjem je posmatrala igle injekcija, lijekove koji su nastavili da ulaze u ljudska tjelesa. Bolesti nisu prestale. Mijenjale su karakter, ali su ulazile i dalje pravo u kuće, ne obazirući se na brave i vrata, izazivajući poplave, mrlje na podu, groznice, nesanicu i mračnu apatiju.

Olujni udari nisu nas dostigli nisu počupali drveće iz korijena, nisu blokirali puteve, izbacile vozove iz šina tri hiljade pružnih radnika nisu raskrčili hiljadu stabala. Ni jedan štalski krov nije oduvan Blizu Petersborougha, ni jedan aerodrom nije prisiljen Na drugo prinudno slijetanje sa prestravljenim putnicima. Ni jedna Sharon Black, 40, koja je još

Posmatrala je mirno šta se dogodilo. Vidjela je kako ljudi drhtala, izgovarajući: I honestly thought stare, I was going to die. Čitava stvarnost Prosvijetljavaju, podmlađuju. Dobavljaju nove ljubavi, Od Aberdeena do Dovera, od Dublina utjehu za krik sluznice i skaredne godišnje valcere Niz ulicu su išli ostarali blizanci i štelali uokolo svoje tek do engleskog kanala odigravala se u rođene psiće.

Hesekiel

virtuelnoj praznini koje se neutvrđeno naziva tvoje srce i ti sklopljenih očiju rekao: tamo gdje si ti, nije smrt gdje je smrt, nisi ti. Ali voda nastavlja da raste i dva školarca na Robertsbidgeu, East Sussex

Čuješ li pojanje iz crkve? Ko poje unutra? Naprsli glasovi, stare žene? Leži li neko u sanduku? Je li prazan, opljačkan? Ima li kog tamo, mrtve kosti, prekrivene žilama, mrtve žile, zarasle u mišiće, meso?

Nastavljaju svoj mukotrpni put kroz vodenu masu gurajući svoje bicikle kroz goleme hrpe otpaloga lišća

Jedna ptica u pijesku sa krvavim perjem pokrivena je malim, malim mušicama. Bakteriološki proces je u toku.

Dok se Stan Lewis nije uspeo stepeništem do svoje radnje u Brewdley

Krevet se koči, kamen krvari.

od kako je voda opet probila nasipe i preplavila zemlju koja se ne može vidjeti

da bi nahranio sedam labudova koji klize preko jednog ogledala od tišine.


135

Takođe percepcija Takođe je percepcija izmijenja, slično koncentraciji više se ne može čitati tečni, leteći tekst Riječi kao budući, stoga što gube smisao Ne postoji više neki shvatljiv razlog

Eva Stöm (Eva Strem), rođena1947. godine u Kristianstadu. Ljekar po obrazovanju, u poslednjih nekoliko godina slobdni umjetnik. Lirik, prozaist i novinski kritičar, akademik. Važnije zbirke: Akra, 1983 Ljubav za matematiku (Kärleken till matematiken 1989 Brandeburg , 1993 Priče (Beretällser) 1997

Jedino podaci od izravne i praktične vrste mogu se izvesti u prehrambenim halama

Gradovi od rebara (Revbensstäderna) 2003, ya koju je dobila Nordiska rådets litteraturpris 2003. Crveno teži crvenom (Rött vill till rött), 2004

I pisma stižu iz Aberdeena o Frölunde Dok se tirkizna haljina proba Ruža u zvonjavi, pregruba, lako probuđena, proljeće želi nastaviti, laste grade gnijezda.

ARNE JOHNSSON___ * Februar. To je mjesec vodonoša. Ja postajem dijete. Stojim na mostu preko rijeke, struja drži male brazde otvorenim, voda sija kao mrki metal u sivome svjetlu, tanka vibrirajuća membrana: pokušavam da je slušam. Ali to je kao kad mnogo docnije, u bijeloj sobici, pokušavam uskladiti viku moje drage da bih išao opijen i jednim rifom Charlia Parkera. I dijete viče od močila, zvuči kao ptica, ja pljujem u vodu, bijela mrlja nestaje ispod leda. Nebesa mrknu, vodonoša spušta svoje kofe, puni ih i prazni preko svijeta. Pada snijeg, to liči na zvijezde.

* tako ako me trebaš isij me sa vinom oliži moju so, šuti pusti da kao životinja osjetim tvoj jezik tvoju težinu i sjenku i da se izgrebem kao najslabiji u krdu otvori me

* egzil takođe oblak je različit ne stran ali kao prva ptica selica viđena s proljeća dok sve je u pupoljku da ovdje si kući


136

bez osjećanja radio emituje čežnju raspi me dok spavam preko ove zemlje da sačuvaj me dok sam izgubljen brzo će ozeleneti svako drvo brzo će ozeleniti svako drvo

* Suha hladnoća zasipa dane. Ruke krvare, koža kao papir, udaljena muzika. Palim vatru držim puteve otvorenim. Djeca spavaju, odišući. Snovi rasuti po cesti, prah se kovitla u propuhu pukotina, zijev. Podijeljeno. Krhka tijela što prskaju svakog časa kao staklo pri dodiru, od vjetra. Ona su posvuda. Tebe čekam ja, prispeće s plotunom, još nepoznatim, mračno u mrklini.

* Sad je zima. Sve skočeno, sve minulo, slabavljeno svjetlom, zelenilo. Lindesberg, led naliježe, skupljaju se divlje patke u olujnim brazdama. Ne plaši se, moje je čekanje uskladišteno. Voće, skupljeno u jedenje bašče, mirisno, sočno, zrelo, teško.

Ispred njenih prozora stoji jedna jarebika. Zimovke se ubijaju hrupajuć o okna. Brzi let. Unutra: trideset metara knjiga, tri metra muzike, jedna plava i jedna rđavocrvena fotelja, papir sa slikama, sa tekstom, sukno, drvo, metal. Snovi o životinjama.

* ali smrt zaboravi nas takođe i ovaj put: ljeto blijedi, dječiji puževi leže isušeni, jedva čujni u konzervama i kutijama; spavamo kao napušteni: jedak ukus sjemenki, oblaci od bolova.

* između nas u sobi kojom ne vladamo gdje smrt snažno raste držao sam tvoju ruku govorio sam ti prao sam ti lice da sve dijelove tvoga tijela kako bih te održao nisam čekao nikakvu nagradu ništa drugo do to ništa evo tvoje hrane evo tvoje vode tvojih gaćica sve to i ti si moj dar ja sam ja

* Samoća je glas, vrh jezika spram kože; ukus pregršti novog snijega kako bi se osjetilo da kristali se tope i bivaju perle.

* Decembar. Mlak, vjetrovan. Znam jednu ženu koja živi bez zavjesa.

Glasovi svih malih zvijezda spram lica, čini mi se da ih čujem ali koje stižu iz mene samoga. Napuni šake snijegom: hladnoća postaje oganj, snijeg postaje voda.


137

* tako je tiho ljudi idu bez zvuka govore bez gestova plaču bez pokreta u prozoru pokazuje neki čovjek svoje spolovilo čujem zveket bankovnih vratiju i okana novčanice jesu kao izrasline na ljudskim šakama u tišini između gdje pokreti tišina tijela nagost – nađi bolju

* reče li anđeo ne anđeo ništa električno jedna mašina izrađeno tijelo bez tijela kupio sam ovu muziku knjige ploče i plastiku aluminijum samog sam sebe opio dopustio misli da zamre opijenost je izgubljena

* juni ljeto ima tijelo od vjetra ti si dijete na obali pseći lavež lebdi kroz večernji laki zrak duž stazica preko livade jezera nisi uplašena vrijeme je zimâ i labudova kreću se kroz tebe imaju svoju slobodu misliš ali je tvoja veća ta možeš im dopustiti ti si jezero bez vjere ili sumnje pronosiš ih jer se daju prenositi drugi tonu ti opet tako polagano kao otvaranje ruke na kraju igre vrijeme preobražaja ti si ovo jezero ti sjediš do trave ovaj zrak ti si ovo dijete ti si bila zjenica raširena naspram noći jezero mrkne dolaze zvijeri da te piju ti bivaš ostavljena u tišini kao otkupnina ti si njihovi jezici postavljam čamac ti si ja

* Kiša, voda prska preko lica. Ovo je moj rođendanski mjesec. Jedan sam dan takođe odlučan da sve

ovo ovdje napustim. Oproštaj se nekoliko puta o mene okrznuo, pomazio tijelo i mišljenja, kao magla rano jutro. Smrt je vodi nalična. I ne samo smrt. Čini mi se često da ništa se ne da uhvatiti čvrsto, sve klizi i cijedi se, upravo kao sad ljeto sve brže isklizava iz kalendara, kao sendvič. Ali ne žalim se. I ovo prolazno takođe je dženet, stiješnjen između džehenema. Dođi. Obuci se u mokre sjenke, gledaj me tako, gledam ja tebe, dodiruj me, i dodirivaću te. Ničega svetog u tome, takođe životinje jedu jedna drugu.

* Bio sa djecom uz vodu, divlje patke plivale su tamo i ovamo duž vode kao staklo tanke, u brkovima su mi se hvatali kristali mraza. Moja najstarija ćerka opisivala je san: ona i još tri djevojčice idu ledom, u ljetnoj odjeći – i jedna po jedna propada a nikoga nema da ih spasi. Glave zmajeva-pataka bjehu kao plamenovi, ali jedna slika nije ono što jest: stoga će se voda zamrznuti. Ne tvrdim da je nešto od ovoga povezano s nečim drugim; zima prolazi kroz ognjene ptičje glave.

Arne Johnsson, rođen 1950. godine, bibliotekar po zanimanju. Jedan od najboljih pjesnika srednje generacije. Piše također eseje i kritiku. Važnije zbirke: Preobražaj (Förvandlingar, 1985), Raj, proboj (Ett paradis, trängt, 1988), Ognjene glave ptica (Fåglarnas eldhuvuden, 1994), Tlo je sijalo i u snovima (Marken lyste även i drömmen,1998), Davno smo bili na nednom jezeru (För länge sedan var vi vid en sjö, 2000), Tamo sa čežnjom prosutoj u larmi (Där med längtan spilld ut i larmet, 2004), Nošeno bez imena u noć u jutro (Bäras utan namn till natt till morgon, 2007)


138

ULF ERIKSSON___ Fenix u Nessosu Danje se sivilo primiče jutarnjem prozoru. Ono slika hladnoću koja se penje uz naše noge i hvata nas. Prozor je čuvao od mraza naša tijela koja prela su se oko svjetla iz djetinjstva. Sad se tijela rasipaju poput ptičjeg perja naspram ko u iznenašenu raširenog horizonta. Svako od njih samo leti, sa vlastitom ličinkom u kljunu, i sužanj u gorućoj odori što je iluzija trenutka sa odajom za ponovno rođenje. Docnije se mažemo iznutra Nessosovom krvlju, i letimo dalje, svaki sužanj na ivici zapaljivog sna o vladavini Dok jutarnji prozori rastu iz svih kuća i bivaju svjetlost.

pluća koja, naga u nutarnjem bezgraničju, bivaju za smrt krila dovoljna. Ako se to otvori, i kako se to dešava, i kad, za čitavog života buđenje u zelenom treperenju – to ga pokušaju pitati u uljudnim pismima sa drskim kvadratima za obscene poljupce. Ali cifre postaju pijesak dok se kuverta pronosi između decenija. Rijetko je bio sam, ako se pitaš, ali skoro nikad s nekim u gomili. I takođe ako samo, ili zajedničko, ponekad se može otškrinuti, to sljepilo uvijek nalazi svoj zid da prosija zapravo pridaje li on još, ne znajući zašto, težinu na izvjesni trenutak kad djeca su počela stariti brže no on sam. Da osjećanje za ono što se zove život otanji iznutra, pokazavši se u čitavom svom opsegu, tek kad se okameni u okružje – to

Budi uvijek udaljena, Euridike Ako se to otvori, glasi uslov, vrijeme biva neiscrpno, jedan uzdah težak kao tečna kiselina. I to se otvara: jedna odaja se otvara gdje zaštitnička pucketa sjena, i roj u prirodnoj veličini preostaje. To iskri u mrazu, uređeno kao magnetno polje oko

njega bi stravilo ako preostalo u njemu je žudnje za šta drugo no za to, nešto da štiti s jednim kretom zaštićenog prisustva između svjetla i kamena. Ko nije sam u trenu odluke? Oni koji slaze u brijeg – oni slaze u brijeg. Gdje nestaju preci podiže se mrki ulaz.


photo: BCH

139

Ali duha u njihovoj priči još, vele, postoji! Ona gradi lokvicu na podu u kojoj on može naći svoju sliku ako se ne boji.

Duša Jutro je, ovdje i u antičkom svijetu, gdje duša se tek spomene kad napušta tijelo. Različna mjerila vladaju čulima. Moja upotreba riječi duša pozni je i buntovan znak. Ponekad je još uvijek jutro i svjetlo svakodnevne vječnosti preko gradovima što se gomilaju u crnim redovima duž granice sa zemljama nerođenih.

Praonica Jednom sam položen na sto, na ćebetu sa bijelim kunićima, u jednom, pamtim, lisnom treperenju, i lijepo je bilo. Drugi put položio sam te na sto i tako smo lijepi bili. Sad liježem na sto i puštam centrifugi da rotira. Drijemež se muti glasom jednim tvrdoglavim koji želi pojasniti šta vidi pospani: Prozirna tjelesa, teža od čelika što se stropoštava duboko u travu u jednome krajoliku gdje svo lišće podrhtava u neproduhovljenom razmatranju vjetra. Objasni da je šest minuta dovoljno da ruho se od vlage izvjetri,


140

kako bi vidjeli kuda tumaramo kako takođe kroz dane bez ikakvog traga prolazimo, kud zapravo, ka nevidnom mi idemo, obučeni, nagi.

Svjetlo i tama Preko ruku liježe uranjeno svjetlo, dnevne vidljive rukavice. Zatim svjetlo postaje prozračno tako da noć prilazi do duša i žive i mrtve stvari mirno počivaju van naših pogleda. Tako to biva, i tako mora biti, jer noć je naš dom i u nama živi.

Pronađene forme brzo se pogube. Bivaju modrije u tami što obnoć se kroz svjetlo pokazuje i kroz svoju prozračnost dopušta nam da vidimo.

Intimno rastojanje Ova misao na prah u sred prisnosti za stolom kuhinjskim. Ovaj prah u prisnoj misli, ova iskričava kombinacija pomisli uznemirenih sa previše kofeina plavo zimsko svitanje što kovitla se u svim pravcima kroz nepomičnu sniježnu sipnju.

Sitna i zgrčena ili praćkasta i divlja noć živi u tijelu od prvoga ljeta detinjega koje naše je jedino.

Zveckava mekotinja ruke. Porcelanski bojažljivi znoj. U ovom

Kad dan postane prozračan, kad ručerde čula pridrijemaju i život stvari više nije vidan to u sebe same mi virimo.

koji izvana nema kraja i koja iznutra nema sjećanja,

Premda priča o putu od majušnog do velikog tijela nije neka brojka: poruka nije nikakava tajna. Adresant je ustvari nepoznat. Čitav život tražimo forme da bi nepoznato probudili.

prostoru između nas, prostoru prisnosti

svijetlimo mi.

Raport o pustinji Obnoć je obilno svjetlo stiglo. Istrljaj pijesak iz očiju izađi iz tame u kojoj se budiš i zagacaj niz ulicu. Gledaj,


141

dok hodiš kovitla se oko nogu. Osjetiš vijanje pod kapcima i vani, do praha u kalendaru svijetlih godina iza lica. Leži takođe, stara svjetlost, u parku gdje djeca su već anđele načinila s tijelima srcnelim od travuljina. Onde uzimam tvoju ruku. Ne želim zaboraviti da ruka tad biva pronađena, i da moja ruka nalaženjem biva pronađena. Jedno kroz drugo pada lahorenje kroz prizore parka i snove dlanova. U danu koji ne uzima plac nikakav

još lebdi žeđ nad tragovima stopa u prašini. Tama u ljudskim tijelima ostavlja za sobom oko dvanaest grama ugljendioksida. Sitan nanos. Ali ti atomi zimi bivaju pahulje i nomadsku zemlju pokrivaju.

Ulf Eriksson, rođen 1958, romanopisac, pjesnik, kritičar, prevodilac. Pjesničke zbirke: U mirnim prijašnjim sobama (I förut lugna rum, 1983) Pismo. Jedna pjesma (Brevet. En dikt, 1985) Mrak između boja (Mörkret bland färgerna , 1992) Plameni trenuci hladni oganj (Flamma livsstund kalla eld, 1998) Počinak svemira, (Rymdens vila, 2002) O prozirnosti dana (Om dagars genomskinlighet, 2006)

KRISTIAN LUNDBERG___ Rakel Namah: crne fleke pro mog lica dok ja mislim: “Ti odlaziš sa njim” Pišem noć, bilje, purpur. Između bijelih praznih stranica kao sjeme, zvuk anđela koji se otvara poziva te tamo gdje svijet završava počinješ ti Pišeš glibež, maslačak, Golem

budiš se u pet izjutra sjediš ponovno između živih krv se nazad oburvava Neko nam je doznao imena Pokušava nas upisati u ovu pjesmu između redova koja završava sa jednom slikom odaje koja se prazni polagano i koja je sada sasvim prazna

Posveta Sjedimo svak u svojoj samoći u velikoj tami koja raste u anonimnu kliničku


142

jutarnju svjetlost. Pripremam oruđe tuge: bilježnicu i olovke u boji, i pišem s lila tušem: On koji spava gdje spava riblje jato, osušiće se i podići kao zid, ograda na koje će se ljubavni bodeži učvrstiti. Bioskopi se za večeras zatvaraju prigradski bus se okreće i vozi zamračen nazad ka remizi prosvećenoj. Sjedim u sofi i gledam kako zarašćuje rana na novoj tetovaži, ruža koja niče iz crvenog srca. Ti sjediš tiho, u velikoj tami koja se otvara nalik usminama pred nervoznom rukom ljubavnika.

* obnoć su lale raširile pupoljke u otvorene žedne zdjelice. Svijetle se u sobi i ispijaju našu toplinu, našu tišinu. Jutro je, subotnje jutro. Dozivaš me i ja se okrećem, držiš u naručju naše tek rođeno dijete, jednu lisicu od snijega.

Bivaš ono što nam nedostaje Smiluj nam se, Gospode. Bivaš neko drugi koji me vidi straga. Kad pokrenem ruku i ne otvorim je na kraju vidim mjesečar zatvara ogradu iza sebe i zastaje na pragu između onog

što je bilo i što ja još uvijek ne shvatam kod tebe. U tebi postoji takođe slika djevojčice/dječaka što polagano ide kroz visoku travu Koja opkoljava industrijsku zonu “Petrol Invest”. I ti ćeš biti onaj što je zauvijek na putu da bi susretao čovjeka koji stoji u travi visokoj.

* Ovo je pakao. Pakao je plac koji dijelimo s drugima. Treba mnogo vremena da se naviknemo na ono što smo postali, i vrijeme upravo jest ono što nam nedostaje. Nemamo čak ni jedni druge. Trebaju godine da se naviknemo da smo postali nešto drugo. Jutro je čisto, mirno. Ima, sad, ptica u drveću. Dopuštam ruci da polako ide preko pocijepana tabaka, gdje se na kraju naziru konture lica. To je tvoje lice. I ti si anđelima okružena. Ti si blistava kao nada. I nada je to što ovdje upravlja. Gospode smiluj se nad nama.

* Po povratku iz Kopenhagena Uvečer, dječak je spavao sa čelom oslonjenom o staklo brodskoga prozora, i ja pokušah da zapišem u sjećanju ono što on reče: “djeca su kao snijeg,” i to je postala slika koja mi se učinila vidnom, gdje mi u kovitlacu nestajemo,


143

bijeli kao signalni uzvici. Polazak! Punom brzinom! Bićemo sve: zvijezde, krošnje drveća u tajenju, ptice u vjetru, lampe koje signaliraju. “svjetlo, svjetlo pojavi se!” Još uvijek sanjam da sam u stanju napisati pjesmu jednostavnu i jasnu kao prva noć dok smo spavali u Kopenhagenu, Istedgade. Ti uz prozor otvoreni u maju, junu, julu i avgustu, dok je svjetlost prenosila na sigurno čudesnu krošnju što je vidik zaklanjala, vladajući sobom svjetlucavo zelenilo, oslobađajuće ludilo.

* Sam sam u kući i pisaću pismo Pratim linije; govorim o njivi uljane repice, Napušteni kućerak u polju, bolesti što stižu i odlaze, zakrpe tame što pjevuše, na tren u pogledu, iznutra, i čitam što sam zapisao u zadnjem danu avgustovskom: “Sve je promjenljivo, samo je Bog trajan!” Stražnja su vrata otvorena i vidim djeca kućna kao sjenke trčkaraju i kao ranije Vidim oca koji gdje sam stoji Sa tašnom u ruci, neman ičega razumljivog Svaki put kad sjednem da pišem Slike se vraćaju i ja više ne mogu Razlikovati dijelove Srebrne niti su uvezane Dječak Mislim da je moj otac takođe ruža, odbačena Sve biva beskrajno, otvoreno i zatvoreno u istom trenutku, poput šake kad se poveže sa tijelom koje će izvjesti Katu* ili po prvi put obuhvaćenom Hristovom molitvom, kaplja za kapljom, suza za suzom

* Najzad sam u kući lampa gori prema središtu odaje, ništa se više ne da očuvati Sve je onako kako treba biti Ruka se kreće kroz zrak Snažna i jasna Sanjao sam nju Stajala je uz moj Krevet, svijetlosiva kao pepeo i šaputala mi u uho: - “Ne boj se, ne boj se!” Svaka kost u tijelu svijetli i sad znam kako je zamišljeno da se sjedinimo, rame uz rame, dan za danom, opruženi jedno blizu drugog, kao zveketavi srebrni listići u drvetu sna Sve je onako kako treba biti Ruka, stopalo i sjajna lobanja Oko temena počiva dijadema od zvijezda Zaslijepljen sam, pomaknut u stranu Mislim: ne boj se! Ovako živimo nekoliko godina Ona se budi uz krevet Dečak se probija kroz vrijeme i preobražava u brodić, mlad čovjek, jedna strelica od sreće Na kraju svih snova vidim tebe Ti mijenjaš obličje: zmija, veslo, zvijezda ili toranj Znam da sad smo blizu jedno drugom, sa dvije strane iste noći, tvoja svjetluca jasno i krasno vidim raspjevano teme, ozelenjeno

* Ponekad mislim da smrt je neka vrsta dima koja visi u sjećanju za osobama koje više ne mogu sresti, jedan slabi zapah, jedna hitra kretnja ruke, i odjednom postoji tu, to osjećanje gubitka, jedino što još mogu podnijeti,


144

Pišem majci jedno pismo Pišem: vrati se kući Dole po bašči djeca u krug trčkaraju, nebo je blago grahorasto i ulice ovdje u Malmeu počivaju u žestokom svjetlu, u mrtvačkom svjetlu zbog kojeg otpada meso sa kostiju

Kristian Lundberg, rođen 1966. godine, pjesnik, prozaist, kritičar. Jedan od najproduktivnijih mlađih autora. Važnije knjige: Drveće oko kuće (Träden runt huset,1994) Jedan toranj visočiji od mene (Ett torn högre än jag själv, 1996) Obnoć je ruka laša od svjetlsoti (Om natten blir handen ett skepp av ljus, 1999) Sve i ova sreća od ničega (Allt och denna lycka av ingenting, 2000) Pitbullterrier 2004.

*kata – koreografija borbe sa zamišljenim neprijateljem u karateu.

Job 2005. Yarden, roman, 2009. (nagrada Ivan-Lo Johnson)


intervju

mani gotovac___ Teatar mi je povremeno zamjena za život razgovarao srđan sandić

M

sko svjedočanstvo o proteklom vremenu, već svojevrsni autobiografski roman o jednoj dramatičnoj ženskoj sudbini. Roman Fališ mi povod je ovog razgovora. Tema: Zašto se roman zove Fališ mi?

mani gotovac

ani Gotovac poznata je teatrologinja, kazališna kritičarka, ravnateljica hrvatskih kazališta. Njezina životna sudbina nosi u sebi dramatske elemente: velike ljubavi, bračne lomove, burna prijateljstva s glumcima, redateljima i piscima, ali i političarima te drugim sudionicima javnoga života. Mani je široko umjetnički obrazovana, velika poznavateljica suvremenoga svjetskoga kazališta, ali ona je i žena snažnih strasti, u kojoj se nikad nije utrnuo duh djevojčice. Krase ju jaka intuicija i imaginacija, a ova knjiga dokazuje da je odlikuje i iznimni spisateljski dar. Radi se o prvoj knjizi autobiografskih zapisa (druga će uskoro uslijediti), strukturiranih u poglavljima nazvanim po godišnjim dobima, pri čemu je asocirana analogija između prirodnih ciklusa i razdoblja starenja u ljudskom životu. Knjiga se zasniva na autobiografskim činjenicama, ali autorica se, da bi zaštitila identitete suvremenika,

ponekad koristi mimikrijskim postupcima, prepuštajući čitatelju da goneta stvarne identitete i razluči što je stvarnost, a što fikcija. Ova knjiga stoga nije samo još jedno memoar-

Mani Gotovac: Ne znam točno odgovoriti na to pitanje. Ali mogu pokušati. Evo, počet ću od mota moje knjige to jest od stiha Tina Ujevića: Nužno netko fali kad nas pjesma smami Gledamo se blijedi. Falimo si sami. Reklo bi se, falim ja samoj sebi. I to je sigurno tako, ali to nije sve. Fali mi moja kći, ljubavnik, teatar... fali mi zemlja o kojoj sam nekada sanjala... Sve što fali nekako je ovdje i

Tko bi to zapravo znao kada je nešto stvarno a kada je izmišljeno? Uostalom, sjajno je u procesu pisanja utonuti, nestajati u riječima, zaboraviti sve što se zna, a opet i sjećati se svega, u flashbacku ili u flashforwardu.


tamo, i tu, i negdje drugdje. Nekako je klizajuće. Kao klizajuća kamera. A fali na smiješan i bolan, ali i neutaživ način. I da tome nije tako, posve sigurno se ne bih odlučila pisati autobiografski roman. Jer čemu to? Radila sam u životu teatar, osvajala nagrade, objavila teatrološke knjige... Bilo je dosta. Ne bi mi sada trebalo to pismo koje iznova sve baca u kušnju. Ali ne mogu drugačije. Zato mi se čini da me sama želja za pisanjem ustvari prokazuje. Ona govori o tome koliko mi fale moji i koliko falim samoj sebi. Tema: Imena nisu stvarna, ali ljudi o kojima se govori jesu, ili je obrnuto? Gotovac: Ona su stvarna i nisu stvarna, izmišljena i nisu izmišljena, dolaze iz života, ali i iz teatra, i iz filma. Ne znam povući jasnu granicu između jednog i drugog. U svakom slučaju, oni su dio fakcije i dio fikcije, nešto kao istinita laž. Kada je riječ o glavnim licima prve knjige Fališ mi željela sam da glavna lica imaju imena koja meni nešto znače i koja su u nekoj neobjašnjivoj vezi sa stvarnim licima iz mog života. Ta se lica zovu Jill i Gorki. Svojoj kasnoj i morskoj ljubavi dala sam ime Jill. Ono je pomalo smiješno jer se javlja u vremenu moje starosti, ali je nekako i moćno, recimo to njegovo “J”. Kao ime morskog ljubavnika u vremenima zime. Zima je i naslov toga poglavlja u knjizi. Jill je međutim za mene i nešto posve treće. On je i slutnja smrti, žudnja za njom i strah od nje. Negdje sam tek usput zapisala da je Jill lijep kao smrt. Ime Gorki dala sam proljetnom ljubavniku u poglavlju Proljeće. Ta riječ “gorak” uključuje naravno i riječ “sladak”. I tko zna koje se sve još riječi pletu

mani gotovac 1974, photo: mikÓs jancsÓ

146

Pisala sam i pišem da bih nešto pokušala otkriti sebi o sebi, o drugima. Naravno time se samo sve više uplićem i zaplićem. unutar nedopuštene žudnje u mojoj mladosti koja se zove Gorki ili gorka. Sporedna lica u prvoj knjizi Fališ mi imenovala sam njihovim vlastitim imenima i prezimenima. Znate kako ono Flaubert kaže da je važna stvar kada se pojavi vlastito ime. Ipak sam ispod mota knjige napisala da je “sve u ovoj knjizi izmišljeno, osim imena i prezimena”. Nisam to napravila u strahu pred sudskim prozivkama. Već naprosto zato što su imena stvarna, a mnogi prizori s njima i oko njih, izmišljeni, ili barem dijelom izmišljeni. Tko bi to zapravo znao kada je nešto stvarno a kada je izmišljeno? Uostalom, sjajno je u procesu pisanja utonuti, nestajati u riječima, zaboraviti sve što se zna, a opet i sjećati se svega, u flashbacku ili u flashforwardu. Tema: Kada ste pisali, na što ste najviše pazili, gdje je bila “najveća redukcija”; što Vam je bilo najvažnije odaslati tim romanom?

Gotovac: U početku sam sve doživljavala kao – redukciju. Onda je došlo vrijeme kada mi se činilo besmislenim uopće pisati nekakvu autobiografiju ako u njoj neću govoriti upravo o onome o čemu ne smijem govoriti. Taj mali tjesnac slobode, pa ma koliko koštao, to jest užitak. Na kraju sam samo željela ne povrijediti osobe koje su mi bliske. Nisam se dakle zamarala time da budem dobra. Već sam u prvoj rečenici knjige sebe nazvala “ludom starom i usamljenom kujom”. Neka stvari budu jasne. Knjiga mi se nije činila zanimljivom ako sebe kao autoricu neću dovoditi u pitanje, ako se neću izlagati onom što kažu da je nedopustivo. Nisam pisala da bih bilo kome bilo što dokazivala, da bih u bilo čemu uspjela. Pisala sam i pišem da bih nešto pokušala otkriti sebi o sebi, o drugima. Naravno, time se samo sve više uplićem i zaplićem. To Vam je kao ona irska priča koju i citiram negdje pri početku Zime.


147

Prisjetit ću vas: mladić je godinama lutao i tražio istinu. Tako tražeći, susreo je krezubu i šepavu staricu. Ona ga je upitala – što tražiš? – Istinu, rekao je . – Ja sam istina, odgovorila je starica. – I što želiš poručiti svijetu? – pitao je mladić. – Da sam lijepa, mlada i neodoljiva, rekla je starica. E sada, ja sam u situaciji i tog mladića koji traži istinu i te starice koja je izmišlja. Put traženja je neizbježan, ali je i strah pred onim što će se otkriti također neizbježan. Zapravo, u knjizi Fališ mi, I. dio, i II. dio, na kojem upravo sada radim, stalno mi se javljaju prizori kojih sam se za života stidjela, čega smo se ponekad i u teatru stidjeli. Nisam književnik, nemam ambicije pisati književnost. Zanima me dodirivati jednu od vla-

Predstavio se i rekao: “Poznajem vas oduvijek. Svi kažu da ste u mladosti bili lijepi, došao sam vam reći da ste za mene sada ljepši nego kad ste bili mladi, manje mi se sviđalo vaše lice mlade žene od ovoga sadašnjeg, opustošenog”. I nešto kasnije Durasova kaže kako joj se sviđa ta slika što joj je pala na pamet. A na drugom mjestu piše: “Čitam u svom životu kao u knjizi”. E, sada: meni se dogodilo da mi se upravo to u životu dogodilo. Ta slika koju je ona opisala. Tako je pojava Jilla jednoj ostarjeloj Trnoružici nedvojbeno motiv Durasove ali on je i moja životna inspiracija. Ili sam ja sanjala da mi se to dogodilo. Jer, zapravo, najviše me inspirira ono što se nije dogodilo a željela sam da se dogodi. Oprostite, udaljila sam se

Opsjeda me ta mogućnost da nekim teatarskim ili pisanim iskazom dodirnem živu ranu i mog privatnog i mog društvenog života. I da to naprosto preživim. stitih živih rana. Željela bih dodirnuti prstom nevjernog Tome tamo gdje najviše boli. Opsjeda me ta mogućnost da nekim teatarskim ili pisanim iskazom dodirnem živu ranu i mog privatnog i mog društvenog života. I da to naprosto preživim. Tema: Durasovski motiv, samo moment princeze koja se budi u 7O-oj godini kao žena bez princa, posebno me dotaknuo. Tko vas je u životu najviše inspirirao? Emocionalno, intelektualno, ljudski? Gotovac: Znate kako počinje roman Ljubavnik Marguerite Duras objavljen 1984. godine, roman koji me odonda opčinjava, i u teatru i u životu. Počinje, koliko se sjećam, ovako: Jednoga dana, bila sam već u godinama, na nekom javnom mjestu, u predvorju, prišao mi je nepoznat čovjek.

od pitanja. Dakle, emocionalno su me najviše inspirirale moje kćeri, moji ljubavnici, teatar... Intelektualno, bio je to moj prijatelj, genijalan čovjek, zvao se Petar Brečić, bavio se filozofijom i teatrom... ljudski, bit će vam smiješno, inspirira me more, da prljavo more u Mokošici uz obalu, modro more u Umagu na ljetnom festivalu, u Venezueli kada smo gostovali s Teatrom &td... inspirira me Alessandro Baricco i njegov roman Ocean, more. Tema: Mislite li roman pretvoriti u izvedbeni tekst, ako da – tko bi Vas mogao glumiti? Koga biste odabrali? Gotovac: Nisam o tome mislila, ali to je naravno strašno uzbudljiva ideja. Prva glumica koje se odmah mogu sjetiti jest Nina Violić.

Tema: Koja je Vaša poetika? Što osporavate a što odobravate? Gotovac: Kada pričam o životu važno mi je da ono što imam u glavi pronađe put najprije do papira a s papira do čitatelja, da čitatelj vidi ono što ja vidim i naravno sve ono što on sam želi vidjeti. Zanima me taj neki trag, sluzavi neodređeni trag što me spaja s čitateljima. Ta uzajamnost i blaga infekcija. I kada mi se moji čitatelji javljaju pismima ili mailovima ili SMS-ovima, odgovaram im, nastavljam se dopisivati s njima, nastavljam rondati po tim tragovima. Ne možete ni zamisliti kako se među ljudima različite dobi, obrazovanja, zanimanja i slično, mogu naći pojedinci koji mi svojim komentarima otkrivaju nešto o čemu nisam imala pojma da sam uopće napisala, kako mi oni znaju otkriti neke neslućene nove tragove... sve mi je to zanimljivo, ne pravim rigidnu granicu između elite i puka, između poznavatelja literature ili teatra i čitatelja i gledalaca. Stalo mi je i do jednih i do drugih. Tim više što su odvojili nekoliko sati u svom životu da pročitaju moju knjigu ili, ranije, da pogledaju predstavu koju sam zamišljala i na kojoj sam radila. S druge strane, ne mogu reći da ne odobravam, ali mogu reći da ne razumijem, da mi je nekako strano pitanje o ispraznosti života. O tom životnom – prazno. O tome mnogi i govore i pišu. Osobno ne mislim da je življenje samo isprazno podnošenje života. Naprotiv, u njemu vidim trenutke doživljaja, ne vidim dramatičnu neprisutnost života, dobrovoljnu zazidanost žene ili muškarca. Ne bih znala izložiti brojne razloge filozofije dosade ili filozofije praznine. Ali kada se uprizemnim, čini mi se kako je ustvari dovoljno svakodnevno gledati ljubavne


148

Uživam u pojavama koje prema svim statistikama nemaju budućnosti. Kao što je ljubav. Kao što je teatar. Knjiga. Kao što je ljudska životinja, čovjek. ili političke sapunice na televiziji. Od njih se odmah otupi, poglupi, isprazni. Možda se isto događa i ako se život živi samo u svakodnevnici a ne i u maštanju. Ili kada je jedini cilj u životu stjecanje novaca i moći, kada nema baš nikakvog pokušaja kreiranja, recimo, stvaranja jednog trenutka u danu za sebe i za onog koga voliš, tko je tu i koji ti fali. Tema: A teatar? Zašto vjerujete u teatar? Koja je budućnost teatra? Gotovac: Zato što trenutno možete u Zagrebu gledati predstavu Balon na sceni Teatra Exit i u njoj naići

na pitanja koja mi postavljate i koja ja postavljam sebi. Umjetnička biser-predstava Balon reći će Vam da odgovora na ta pitanja nema. Ali će pitanja briljantno otvoriti, pokazati, o njima snivati... Reći ću vam naravno i to da mi se teatar javljao u životu umjesto sreće kada je nisam mogla naći. Ostavljajući vlastiti život na pragu, u teatru sam postajala ono što sam mogla, netko drugi, otvarao se neki drugi svijet. U pravom se teatru naime može ponekad posezati za emocionalnim dubinama, za posrednim ali

snažnim iskustvima. Ništa me nije do danas natjeralo da vjerujem kako je to – nezamislivo. Ne znači to da je teatar vredniji od života, ma ne, to ne, naprotiv. Radi se samo o tome da on u trenucima može biti “sama njegov bit, sažeta do esencije”. Teatar mi je povremeno zamjena za život. I zamjena se pokazala često varljiva i promašena. I teatar je, naravno, plod iluzije, iluzije da se može razumjeti nekoga drugoga. Puno sam puta promašila u teatru i osjećala se nesretno i bijedno kao i u životu. Ali sam ponekad i uspijevala, uspijevala doći do sebe i do drugih. Sjećam se i danas takvih stanja za vrijeme ili nakon pojedinih predstava. Evo, na primjer Budi se lijepa u Teatru &td, Šest lica traže autora u HNK-u Split, Amadeus u HNK-u Rijeka... Zbog takvih stanja vrijedi sve uvijek počinjati ispočetka, opet i opet pokušati, pokušavati, iznova. U teatru, u pisanju, u životu. Tema: A knjiga? Gotovac: Ne bih mogla zamisliti život bez čitanja i dodirivanja knjiga.

mani gotovac, mokošica 2009

Tema: A čovjeka? Gotovac: Uživam u pojavama koje prema svim statistikama nemaju budućnosti. Kao što je ljubav. Kao što je teatar. Knjiga. Kao što je ljudska životinja, čovjek. Alain Badiou kaže da se ne može govoriti o samo jednom subjektu, već o mnogima, postoji ih onoliko koliko postoji istina, i postoji toliko različitih tipova koliko ima procedura istine. On tu ljudsku životinju dijeli u četiri grupe: političku, znanstvenu, umjetničku i ljubavničku. Pa da svega toga nestane, da toga više ne bude, da izgori, ishlapi kako predviđaju apokaliptičari..., ma dajte, molim Vas...


Atelier F ritz

Mali izbor iz rumunjske lirike

Preveo i priredio: Goran Čolakhodžić

Mihai Eminescu (1850 – 1889) Oda (u antičkom metru) Odă (în metru antic) Nikad nisam smrt se upoznat nádō;

Nu credeam să-nvăț a muri vreodată;

Vazda mlad sam, ogrnut plaštem putnim,

Pururi tânăr, înfăşurat în manta-mi,

Oči dȉzō sanjarske prema svjetlu

Ochii mei nălțam visători la steaua

Samotne zvijezde. Singurătății. Kad najednom ti mi se javi na stazi,

Când deodată tu răsărişi în cale-mi,

Sama Patnjo, ti, ali bolno slatka…

Suferință tu, dureros de dulce…

Sve do dna iskapih krasotu smrti

Pân-în fund băui voluptatea morții

Nȅmilosrdne. Ne’ndurătoare. Bijedan gorim živ i ko Nes se mučim.

Jalnic ard de viu chinuit ca Nessus.

Il ko Herkul otrovan kobnom haljom;

Ori ca Hercul înveninat de haina-i;

Oganj svoj utrnuti neću niti

Focul meu a-l stinge nu pot cu toate

Vodom svih mora. Apele mării.


150

Samim svojim snom ja izjèden ječim

De-al meu propriu vis, mistuit mă vaiet

Sam na krijesu svom jă se ȕ plām topim

Pe-al meu propriu rug, mă topesc în flăcări…

Hoću l’ još se uzdić uz bljesak s njega

Pot să mai re’nviu luminos din el ca

Feniksu nalik? Pasărea Phoenix? Dalje s puta vi, iskušenja oči,

Piară-mi ochii turburători din cale,

Opet hajd u grud, ti ravnòdušje tužno;

Vino iar în sân, nepăsare tristă;

Da još barem umrijeti mogu s mirom,

Ca să pot muri liniştit, pe mine

Meni me vrati! Mie redă-mă!

George Topârceanu (1886 – 1937) Zrakoplov Aeroplanul Gdje u žaru zapad cvjeta,

Spre apusul de jăratic

Močeć zlatom vrh šljivika,

Cu livezi scăldate-n aur,

Samotan se oblak šeta,

Trece-un nour singuratic

Bijel i velik poput bika.

Alb şi mare cât un taur.

A za njime udarila –

Iar în urma lui s-abate,

Malo-malo pa ga ščepa –

Gata-gata să-l ajungă,

Jedna muha duga repa,

Un ţânţar cu coadă lungă

Kojoj se ne mȉču krila. Şi cu aripi nemişcate. Suton svlači žarka ruha.

Creşte-n asfinţit pojarul.

Snena brda liježu s tamom.

Dealurile stau s-adoarmă.

Oblak šuti, ali muha

Norul tace, dar ţânţarul

Puni sav taj mir galamom...

Umple liniştea de larmă...


151

Lucian Blaga (1895 – 1961) Duša sela Sufletul satului Stavi mi, djevojko, ruke na koljena.

Copilo, pune-ți mânile pe genunchii mei.

Ja mislim da se vječnost rodila na selu. Tu je svaka miso polaganija

Eu cred că veşnicia s-a născut la sat. Aici orice gând e mai încet,

i srce ti udara tiše

şi inima-ți zvâcneşte mai rar,

ko da ti ne kuca u grudima

ca şi cum nu ți-ar bate în piept,

već negdje u zemlji duboko.

ci adânc în pământ undeva.

Tu se utažuje žeđ za izbavljenjem

Aici se vindecă setea de mântuire

i ako si noge okrvavio,

şi dacă ți-ai sângerat picioarele

sjedneš na zemljani prag.

te aşezi pe un podmol de lut.

Gledaj, večer je. Uite, e seară. Krilima šumori duša sela pored nas,

Sufletul satului fâlfâie pe lângă noi,

ko stidljivi miris pokošene trave,

ca un miros sfios de iarbă tăiată,

ko padanje dima niza slamnate strehe,

ca o cădere de fum din streşini de paie,

ko jarića igra na humcima grobnim.

ca un joc de iezi pe morminte înalte.

Nichita Stănescu (1933 – 1983) Neriječi

Necuvintele

Ono je pružilo k meni jedan list poput dlana s prstima.

El a întins spre mine o frunză ca o mână cu degete.

Ja sam ispružio k njemu jedan dlan kao list sa zubima.

Eu am întins spre el o mână ca o frunză cu dinți.

Ono je k meni pružilo granu kao ruku.

El a întins spre mine o ramură ca un braț.

Ja sam k njemu pružio ruku poput grane.

Eu am întins spre el brațul ca o ramură.

Ono je k meni priklonilo deblo

El şi-a înclinat spre mine trunchiul

kao jabuku. ca un măr. Ja sam k njemu priklonio rame

Eu am înclinat spre el umărul

ko deblo čvornato. ca un trunchi noduros.


photo: BCH

152


153

Čuo sam kako mu sokovi kolaju jače, tukući

Auzeam cum se-nțeteşte seva lui bătând

kao krv. ca sângele. Čulo je kako moja krv usporava penjuć se ko sok.

Auzea cum se încetineşte sângele meu suind ca seva.

Ja sam prošao kroza nj.

Eu am trecut prin el.

Ono je prošlo kroz mene.

El a trecut prin mine.

Ja sam ostao samotno stablo.

Eu am rămas un pom singur.

Ono El samotan čovjek. un om singur.

Marin Sorescu (1936 – 1996) Do neke točke

Până la un punct

Do neke točke Până la un punct San je obnavljanje, Somnul e regenerare, Ako je prijeđeš – Dacă-l depăşeşti – Raspadanje. E putrezire. Vrati mi onaj ljiljan,

Dă-mi înapoi crinul,

Kojeg sam držo u ruci

Pe care-l țineam în mână

I što se u najdubljoj tmuši

Şi care, în bezna cea mai adâncă,

Rastvarao, Se deschidea, Miomirisom snažnim morio Omorându-mi cu parfumul lui tare Smrt mi, što svih se esencija plaši.

Moartea, cea temătoare de esențe.

Smrt mi posvema ubijajući

Moartea omorându-mi-o de tot,

Ljiljan, Crinul, Kojeg sam držo gordog u ruci.

Pe care-l țineam falnic în mână.

Vrati ga meni! Dă-mi-l înapoi! Moj san se za njim pruža

Visul meu se-ntinde după el

Kao treća ruka. Ca o a treia mână.


154

Ana Blandiana (r. 1942) Čemu služi radovanje La ce serveşte bucuria Nauči da se više ne raduješ,

Învață să nu te mai bucuri,

Nauči da više ne ubijaš

Învață să nu mai ucizi

Osmijehom tim i milovanjem.

Cu zâmbetul şi cu mângâierea.

Jedan časak tvojeg smijeha

Un singur râs al tău

Može poskidati ptičice s grana,

Poate doborî păsările de pe crengi,

Ptičice koje bi tek neka nesreća

Păsările pe care numai o nefericire

Mogla još održati na životu.

Le-ar mai fi putut ține în viață.

Svaka radost nekoga ranjava.

Fiecare bucurie răneşte pe cineva.

U vašem svijetu, čemu služi radovanje?

În lumea voastră la ce serveşte bucuria?

Noću ja sanjam da čitave armije grohoću

Noaptea visez armate întregi hohotind

A mi dotle padamo uokrug svuda ko klasje.

În timp ce noi cădem ca spicele în jur.

Mircea Dinescu (r. 1950) Rođenje jedne definicije

Naşterea unei definiții

Prodavati kože od kvočki pred grotlom Labirinta

Să vinzi piei de cloşcă la gura Labirintului

upravo Borgesu

întocmai lui Borges

u sprdnji imenovanom inspektor tržnice peradi u Buenos Airesu

numit în derâdere inspector al pieții de păsări din Buenos Aires

i shvaćati se ozbiljno

şi să te iei în serios

ko da si čistio kaveze strvinarima

de parcă-ai fi dereticat cotețe cu vulturi

ko da si pravio reda u koloniji pelikanā.

de parcă-ai fi făcut ordine în colonia de pelicani.

Treba održavati svojstvenu zbrkanost

Trebuie întreținută o anumită confuzie

kao vezu između džepara i klokana,

ca legătura dintre hoțul de buzunare şi canguri,

inače će jadnom reporteru pozliti od stvarnosti

altfel bietului reporter i se apleacă de-atâta realitate

a književni kritici optužit na kraju more

iar criticul literar acuză în sfârşit marea

da je previše manirističko...

că-i prea manieristă...

Tako se ja usuđujem nazvati život:

Astfel îndrăznesc eu să numesc viața:

ta plodna muka predmetima

acea caznă fertilă a obiectelor

da postanu nešto drugo no što jesu

de-a deveni altceva decât sînt


155

Mircea Cărtărescu (r. 1956) Smiješim se

Zâmbesc

neke debeljuce su gledale u mene

nişte grăsane se uitau la mine

i tada sam shvatio da se smiješim.

şi atunci îmi dau seama că zâmbesc.

smiješim se u busu 109 na putu na posao.

zâmbesc în maşina 109 în drum spre slujbă.

naravno da dobar dojam ne može ostaviti

Fireşte impresie bună nu poate să facă

kosati mladac što gleda kroz prozor i smiješi se.

un tinerel pletos care se uită pe geam şi zâmbeşte.

no ja sam se sjetio tebe i, kao i obično, nasmiješio se.

dar eu mi-am amintit de tine şi, ca de obicei, am zâmbit.

to je nekontrolirana reakcija.

e o reacție necontrolată.

ujutro sam se probudio zapleten u ružne snove s deranjem na živo,

m-am trezit dimineața încâlcit în vise urâte, cu jupuiri de viu,

s pletaćim iglama zabijenim u zubalo

cu andrele străbătindu-mi dantura

i sjetio sam se sati gramatike.

şi mi-am amintit de orele de gramatică.

u busu smrdi na benzin i potkošulje

în maşină pute-a maieuri şi-a benzină

a kroz prozor, što se vidi? blokovi pa opet blokovi.

iar pe geam ce să vezi? blocuri şi iar blocuri.

nasmiješio sam se i zadržao, mislim, par dobrih minuta taj osmijeh.

am zâmbit şi am rămas, cred, minute bune cu zâmbetul ăsta.

sjetio sam te se u žutoj majici, vrećastoj, i sebe također u majici, pomalo masnoj, kako smo ušli u bulandru1. bilo je predvorje puno upicanjenih cura i tipova u odijelu… a mi ko da smo ispali s Woodstocka.

mi te-am amintit în tricoul galben, lăbărțat şi eu în tricou, cam soios, cum am intrat la bulandra. era antreul plin de gagici încoțofenite şi tipi la costum… noi parcă eram picați de la Woodstock, la şcoala directorul m-a luat în primire şi secretara m-a amenințat

u školi me ravnatelj pozvao k sebi, a tajnica

planta ornamentală neudată la timp mai avea

mi je prijetila

doar un sfert din frunze

ukrasna biljka nezalivena na vrijeme još je imala

încercând să stăpânesc clasa

samo četvrtinu lišća

am simțit zâmbetul revenind atât de irezistibil,

trudeći se ovladati razredom

încât a trebuit să mă întorc cu fața la tablă.

osjetio sam kako se osmijeh vraća, tako neodoljiv, da sam lice morao okrenuti k ploči.

1

Bulandra – jedno od bukureštanskih kazališta.

Ovi tekstovi prevedeni su i objavljeni u svrhu informiranja čitateljstva o jednoj malo poznatoj književnosti i kao prilog književnoumjetničkom povezivanju rumunjske i hrvatske kulture. Stoga odričemo svako zlonamjerno kršenje autorskih prava ili zloupotrebu istih, priznajući u potpunosti autorstvo predstavljenih pjesnika i pridržavajući njihovo intelektualno vlasništvo. Za eventualne se propuste u tom pogledu autor prijevoda unaprijed duboko ispričava.


( p ) ogled

maja profaca___ životinja koja govori

N

ačini na koje se pojedino društvo nosi s kolektivnim traumama i pojedinačnom boli bitno ovisi o njegovom kulturnom kapitalu. Dominantna kultura, prisutnost alternativnih vokabulara, institucije i društvene norme često odvajaju izrecivo od neizrecivog, utječu na prihvatljivost javnih tema i diskursa, shvaćanje relevantnosti problema pa sve do razumijevanja doživljenog.1 S obzirom da se doživljeno upravo osobnim tumačenjem pretvara i integrira kao iskustvo, bitno je uvidjeti važnost posljedica njegove vrijednosne interpretacije, koja se može razlikovati ovisno o kulturnom kontekstu i dostupnosti drugačijeg viđenja. Nancy Adler, Selma Leydesdorf, Mary Chamberlain i Leyla Neyzi (uredile): “Memories of Mass Repression: Narrating Life Stories in the Aftermath of Atrocity”, Transaction Publishers, 2009.

1

Svijest o važnosti društvenog konteksta za vidljivost nasilja jedan je od ključnih momenata suvremenih istraživanja zlostavljanja i nasilja. Knjiga Nasilje nad osjetljivim skupinama2 Hilary Brown upozorava da “iako u većini slučajeva postoji suglasnost da se zlostavljanje događa svaki put kada integritet bilo koje osobe zlostavlja druga osoba, bilo fizički bilo psihički ili, pak, u situacijama u kojima se krše, niječu ili zanemaruju građanska prava pojedinca”,3 percepcija nasilja od strane okoline i institucija nerijetko ovisi o brojnim čimbenicima. Primjerice, zbog jezičnog minimaliziranja zlostavljanja se mogu “opravdati implicitno i eksplicitno, pa su stoga društveno prihvatljiva a katkad i zakonski obranjiva zato što žrtva zlostavljanja pripada “osjetljivoj” Hilary Brown : Nasilje nad osjetljivim skupinama: Odgovori na nasilje u svakodnevnom životu u demokratskom društvu, Ibis grafika, 2006. 3 Isto, str. 33. 2

skupini.”4 Mnogi oblici nasilja često su posljedica društveno tolerirane i ponekad kulturom opravdane nejednakosti, zaključuje Brown, “koja djeluje tako da neke skupine ograničava dok druge istodobno oslobađa od prigovora.”5 Vokabulari Vrijednosni sustav koji opravdava nasilje nad određenom skupinom za posljedicu nema samo ekskulpiranje počinitelja već i ozbiljne posljedice po žrtvu ponekad i do razumijevanja vlastitog iskustva, mogućnosti i životnih alternativa. S druge strane, unatoč većoj ili manjoj unutrašnjoj dinamici, svaka kultura odražava neki poredak stvari koji se očituje u njezinim institucijama, normama pa sve do vrijednosno impregniranih vokabulara. Brojne dihotomije poput dobrog i lošeg, Isto, str. 36. Isto, str. 43.

4 5


photo: BCH

157

plemenitog i niskog, prihvatljivog i neprihvatljivog, sadržane su već u samom konceptu i imenovanju stvari. U tom smislu, Richard Rorty ima pravo kada, pišući o vrijednosnim vokabularima, uviđa da osoba ne samo što može biti povrijeđena već i ponižena. Ipak, utjecaj dominantnog vrijednosnog vokabulara nekog društvenog konteksta ne valja shvaćati odveć deterministički. Koliko god se određeni vokabular činio konačnim, pojedinci su skloni njegovom preispitivanju a svijest o postojanju alternativnih vokabulara ili opisa stvarnosti, kako piše Richard Rorty, značajna je za kritičko mišljenje i slobodu pojedinaca.6 S druge strane, sumnja u vrijednost vokabulaRichard Rorty: Kontingencija, ironija i solidarnost, Naprijed, 1995. 6

ra “kojima pojedinci opravdavaju svoje akcije, svoja uvjerenja i svoje živote”7 može rezultirati gubitkom “neposrednog argumentativnog utočišta” s obzirom da su te riječi “ono najdalje dokle on može dosegnuti jezikom a iza njih je samo bespomoćna pasivnost ili pribjegavanje sili.”8 Iako se konceptualna dinamika prije može očekivati u otvorenim društvima nego u izoliranim zajednicama a kritičko promišljanje kulturnog konteksta najčešće je potaknuto dostupnošću alternativnih vrijednosnih vokabulara, jezična i rasudbena dinamika kao pretpostavke svjetonazorske promjene, sudeći po istraživanjima kognitivne znanosti, prisutnije su no što 7 8

Isto, str. 89. Isto, str. 89.

bi to kulturni relativizam mogao sugerirati. S druge strane, premda i evolucijski biolozi i Richard Rorty kreću od sličnih premisa poput one o mozgu i percepciji kao organima koji su se razvili iz potrebe organizma za inteligentnim nošenjem s izazovima okoline, za razliku od Rortyja kojeg ova spoznaja navodi na radikalno preispitivanje pojma istine, Daniel Dennett ne ide tako daleko, naglašavajući evolucijsku važnost ispravnog shvaćanja stvarnosti. Ono što Rorty previđa za razliku od, primjerice, Hannah Arendt i evolucijskih teoretičara poput Richarda Dawkinsa, jest da je razlikovanje istine i varke jedna od takvih funkcija.9 Primjerice, prepoznavanje varalica i parazita u skupini korisna je evolucijska strategija. Vidjeti Richard Dawkins: Sebični gen, Izvori, 2007. 9


158

Intencionalni sustavi Kao što u knjizi Evolucija jezika pišu njezini urednici Morten H. Christiansen i Simon Kirby “jezik je jedno od najsloženijih ponašanja za koje znamo a mamutski napori istraživanja jezika u 20. stoljeću kroz mnoštvo disciplina samo nam služe da nas podsjete koliko toga još moramo otkriti o jeziku”.10 Čovjek, piše Daniel C. Dennett u Vrstama uma11, nije jedino biće za čiji je opstanak važno “moći identificirati roditelje, ženke i mužjake, plijen, nadređene i podređene u grupi” no za razliku životinje on to čini svjesno. Ljudsko biće je intencionalni sustav koji ima želje i uvjerenja o mnogim stvarima ali i uvjerenja i o uvjerenjima i željama drugih.”12 Ono ne može uvijek računati na suradnju a složenost okoline prinuđuje ga da tu okolinu pojednostavi označavanjem.13 Međutim, kako primjećuje Richard Dawkins u knjizi Sebični gen, “uvijek kad se razradi neki sustav komuniciranja javlja se opasnost da će netko iskoristiti taj sustav za vlastitu dobrobit.”14 To mogu biti grabežljivci, plijen, nametnici ali i pripadnici iste vrste. Tako se, primjerice, neki jestivi kukci štite oponašajući one neukusne ili one sa žalcem, pojedine ribe poput grdobine oponašaju morsko dno da zavaraju plijen, piše Language Evolution, uredili Morten H. Christiansen i Simon Kirby, Oxford University Press, 2003., str. 15. 11 Daniel C. Dennett: Kinds of Minds: Toward an Understanding of Consciousness, BasicBooks, 1996. str. 117. 12 Isto, str. 121. 13 Isto, str. 135. 14 Richard Dawkins: Sebični gen, Izvori, 2007. str. 81. 10

Dawkins,15 a kompetitivnost i sukob interesa među jedinkama iste vrste navodi ih za žele prevariti svoje suparnike. Druga stvar koju su Richardu Dawkinsu pokazala istraživanja životinjskog svijeta je da organizmi, umjesto da slijede vlastitu dobrobit i bore se za opstanak, mogu biti navedeni da “rade u interesu drugih organizama. Odnosno, da se njima može manipulirati.”16 “Koevolucija, oružane utrke, parazitska manipulacija domaćinom, manipulacija neživim svijetom, ekonomske ‘strategije’ minimaliziranja troška i uvećanja dobiti” ulaze u pojave proširenog fenotipa koje ne valja zanemariti.17 Shvatimo li, poput Dawkinsa, kulturu i kao svojevrsni prošireni fenotip u smislu utjecaja gena ne samo na organizam već i okolinu, može se zaključiti da bi bio veliki propust istraživati jezik a previdjeti aspekt složenog manipulativnog ponašanja biologijskog svijeta što svjetonazorski relativizam ponekad čini zanemarujući njegovu ulogu u kompleksnim odnosima moći kroz institucije i sustave vrijednosti. Značenjska ograničenja i simbolički poretci Jezik je složena pojava različitih funkcija o čijoj naravi kao što je, primjerice, problem univerzalne gramatike i prirode urođenih jezičnih predispozicija postoje duboka neslaganja.18 Upravo zato je esej Isto, str. 80. 16 Richard Dawkins: The Extended Phenotype: The Long Reach of the Gene, Oxford University Press, 1999. (2008.) str. 55. 17 Isto str. 1. 18 Vidjeti, primjerice, knjigu Stevena Pinkera: The Language Instinct: The New 15

Terrenca W. Deacona iz knjige Evolucija jezika naslovljen Univerzalna gramatika i semiotička ograničenja zanimljiva analiza zašto se pitanja lebdećih simboličkih sustava i svjetonazorskih vokabulara, pa odatle i krajnjeg spoznajnog relativizma, zdravorazumski čine pomalo neuvjerljivima ukoliko se zanemari konkretna referencijska osnova simbola i njihovih značenjskih konfiguracija. Deacon tako piše: “Indeksivnost koja je nužna da bi povezala simbol s fizičkim kontekstom (bio to neposredni simbolički kontekst ili prijelazni produžetak konteksta izjave) postavlja stroža ograničenja ukazne referencijalnosti inače slobodnim simbolima koji se uz njih vežu ili kombiniraju.”19 Drugim riječima, iako valja izbjegavati pojednostavljena zamišljanja simboličkog odnosa kao korespondencije znaka i predmeta imajući na umu složenu kulturnu mrežu semiotičkih odnosa ili jezičnih igara u kojima riječi dobivaju svoje značenje, također se ne bi smjelo zanemariti da premda “njihova reprezentativna moć ovisi o vezi s drugim simbolima u refleksivno organiziranom sustavu ukaznih odnosa20...svaki znak u isto vrijeme znači presjek dviju razina ukaza, jedna koja uključuje ukazivanje na druge znakove, druga koja uključuje indeksiranje predmeta.”2122 U knjizi Sociologija kulture23 Franco Crespi, pišući o jeziku kao osnovScience of Language and Mind, Penguin Books, 1994. 19 Language Evolution, str. 135. 20 Isto, str. 122. 21 Isto, str. 123. 22 Neko konkretno mjesto referiranja. (Deacon) 23 Franco Crespi: Sociologija kulture, Politička kultura, 2006.


159

nom obliku simboličkog posredovanja zaključuje: “Iako svi oblici komunikacije nisu jezičnog tipa, jer se značenja prenose i mimikom, gestom, plesom, raznim oblicima tjelesnih odnosa, glazbom, vizualnim slikama, jezik je nesumnjivo u svakom ljudskom društvu sredstvo komunikacije par excellence zbog svoje sposobnosti da se neprestano preobražava, izražavajući veliku raznovrsnost osjeta, osjećaja, pojmova, kao uostalom i zbog činjenice da omogućuje refleksiju o tim različitim dimenzijama.”24 Jedna od njegovih funkcija uobličavanje je emocija i proživljenog pa se tako, piše Crespi, “u različitim razdobljima i kulturama kodificiraju modaliteti proživljenih emocija, zbog čega razne grupe, klase i organizacije nerijetko očituju jednoobrazne izraze proživljenih emocija (usp. Turnaturi, 1995; McCarthy, 1995).”25 Isto, str 82/83. 25 Isto, str. 85. 24

No, Crespijev primjer samo je jedan od primjera promišljanja korjenitosti konstituiranja ljudskih bića jezikom koji uključuju kako analize otjelovljenja normi i vrijednosnih vokabulara u ponašanju, željama i preferencijama pojedinca pa sve do odraza kulture u tjelesnosti, zaziranju ili seksualnosti. S druge strane, razumijevanjem velikog utjecaja dominantnih vrijednosnih diskursa na subjektiviranje osobe shvatile su se mogućnosti zlouporabe jezične ranjivosti o kojoj piše Judith Butler26, odnosno instrumentaliziranja kulture ne samo za poticanje određene vrste subjektivnosti već i za podređivanje pojedinih društvenih skupina, što Crespi ponekad zanemaruje. Neovisno o tome govori li se o institucionaliziranim, foucaultovskim režimima istine ili o kulturom uvjetovanim vokabularima 26 Judith Butler: Excitable Speech: A Politics of the Performative, Routledge, 1997.

interpretacije sebe i drugih, o čemu iscrpno piše Richard Rorty, problem ili pretpostavka implicitna suvremenim istraživanjima subjektiviranja uska je povezanost jezika i slobode, kao neophodne zajedničke artikulacije bitnih iskustava i normi, ali i kao resursa i mogućnosti alternativnih perspektiva, kritičkog odmaka i slobodnijeg iznalaženja i tumačenja društvenih uloga i vlastitog identiteta. Neki od prijepornih zaključaka ovakvih teorija spoznajni je i vrijednosni relativizam te implicitni kulturni determinizam. Međutim, shvaćanja naravi jezika koja ne dolaze nužno iz društvenih znanosti, postavljaju nova pitanja takvom relativizmu pa primjerice, promišljanja Daniela Dennetta i Richarda Dawkinsa te, s druge strane, Terrenca W. Deacona, ukazuju da koncept istine ne valja olako odbaciti na temelju uvida o njegovoj pragmatičnosti.


Atelier F ritz

srđan sandić___ (NE)DOSTUPNOST

Tvoje ime koje je bilo samo jedno i onda nikada. Sada sam daleko od tvojih pogleda.

-Osjećaš to u rukama. -Ovo između dvije ruke? -Kao da držiš nešto prazno ali sigurno. -Podsjeća me na nas. -Uvijek to kažeš. -Uvijek ću to govoriti. -Samo jednom pa nikada. -Sada si otišao daleko. -Zar nismo trebali Sve? -Opet ponovo? Znači dogodilo se. Zaklet na ljubav. Čekat ću. Još si tamo. -Tko je? -Ljubavnica.

srđan sandić

P

rva rečenica je ovo: on ima i dijete i ženu i dečka. Toliko o ljubavi bez izazova. Više te ne volim i ništa me ne boli. Pamtim i ponavljam: sve je u redu. Mi nismo postojali. I to je u redu. Dakle. Idemo ponovo: mi smo ništa. Dobar, za svog sina, za svog dečka, za svoju ženu i za svoju majku. Za njega, onog njega, ovog njega je samo bivši. Tako počinje neka sapunica. I moj život, ovaj, ovakav, danas. Na posljednjem mjestu.

-Ovaj mobitel ne pamti imena. -L. - Već preboljena? - Možda sam bio loš. -Ostavljaš trag. -Ali, samo ako ti nešto treba.


161

-Treba mi promjena. -Mijenjaj se. -Ne daš mi. -Ne daš si. -Tebe sam stvarno voljela. -A bol? -Onda odi. -I ne znam ništa drugo. -Volim te. -Pričaš laži i ne patiš. Nabrojao ih je 77. Njen broj je jednoznamenkast. -Želim da si tu. -Kada spavaš? -A ti ne? -Na jastuku? -Pored mene! -I da te ljubim? -Puno.

I NAS PAR S TUŽNIM BROJEM Popio je jednu ili pet previše i onda mu je rekla da je nesiguran. Zamisli da mi prvi put čuješ glas. Zamisli da se ona ne nasmije kada joj kažem da je volim. Zamisli da to nije pogreška. NIJE MU DOBRO. NJOJ JE POZLILO. A OVA UMIRE. TELEFON ZVONI. -Možda ću postati bolji. -Samo ako se ne slomiš na putu.

-Kladiš se? -Da, a ti? DAJ MU TELEFON DA MU IZ GLAVE NE POČNU IZVIRIVATI STRAH I PARANOJA I DAJ MU TELEFON DA POMISLI DA JE SVE U REDU I DAJ MU TELEFON DA NE NAZOVE ONAJ KRIVI BROJ KOJI MU OBEĆAVA POSAO I SNOVE NEKE DRUGE PRIRODE. DAJ MU, MOLIM TE TELEFON.

Srce druge klase i tvoje oči boje kestena. U ovo vrijeme prije tri godine. Doručkovali smo paštetu i jogurt, a za ručak je bila neka riža i neko voće, a navečer je bio bicikl i pivo.

Moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednačen damar. Uhvaćeni nezaustavnim kolanjem krvotoka.

Oni su ljudi iz sna u zemlji iz sna. On je i on je. I u život se kladi da isto poželješe u tom trenutku. I da je isto obećano. Kladi se, a ne mora. Jasno je. Ona njemu kaže: Bilo bi dobro da te nitko više ne bude trebao kao ona. Moli Boga.

Živio je godinu dana bez glasa. Dvije godine poslije njega su živjeli bez prava. Kad je bio mali je imao žutog i smeđeg i krem medu. I puno plastičnih i gumenih igrački. Govorili su da ako se ona vrati će morati vratiti Zagija. Alfa je imao od kada zna za sebe. S njim je bio najpovezaniji. Alf je znao sve, do njegovih dvanaest godina. A i kasnije, samo iz ormara. Putovao je s njim kao dobar znak. U snijeg me baci, kao u raj šalje osoba A osobi B. Pjesma je o tome kako se on sada ne stidi moje osobe B. Npr.

A kada svi odu mi ostaješ ti. U glavi. Kao i uvijek. Zamišljao sam da si tu. Kao i uvijek. Kao i onda. Dok smo bili. Nakon sam učio: jesti, hodati i spavati. A ti razmisli što bi i koga ćeš pitati. Ja odlazim stajati na stanicu i čekati da dotrčiš. Te noći je padala kiša i mislio sam da te se nakon nje više neću sjećati. Te noći prije petnaest godina je ona meni i ona nekoj njoj rekla: možda ću umrijeti, a ti ćeš morati sam. S trinaest godina. I tada se gubio dah. Kao što se i danas gubi dah. Prije spavanja. I ne sjetim te se rijetko. Sjetim te se svaki dan i svaki dan i svaki.

I ZIMA U PROLJEĆE I LJETO.

I ponavljam: cijele dane smo čitali, gledali kamenje i brojali neke uzdahe, one koji će doći i govorili si kraljevstva i spominjali neka nova proljeća i mrzili druge kako bi rekli da volimo sebe. Koliko smo bili mladi?

Osoba B. se osjećala nesigurno pa je bježala u samoću. Osoba koja je voljela Osobu B. je trebala ljude. Puno njih. Različitih. Da. Osoba koja voli Osobu B. danas mrzi stidljive. I uravnotežene. Danas : Pun kurac njih.

Opuštali su se uz opijate i pjevali su sevdahe. Bilo je pravo. Bilo je krivo.


162

Ali kada dođeš ti s tim osmijehom. I onda kada ti odeš s tim osmijehom. I ONDA SVE ODE DO KURCA: TRAJE SAMO JEDNU NOĆ ILI PAR NOĆ I IMAŠ BROJ TELEFONA NA KOJI SE NITKO NE JAVLJA I IMAŠ EKSPERIMENT I MUKU. PIJEŠ WHISKEY SA STARCIMA, SVOJIM PRIJATELJIMA I MISLIŠ DA ĆE DOĆI BOLJE I DOĐE I PROĐE I STANE I KRENE.

Stvarno mu možeš vjerovati. Ovo za vezivanje- ja se želim vezati i dijeliti i sudjelovati, osposobiti odnos u formu temeljnog odnosa, pokušati biti, ali s dostupnima (makar je u patologiji moje romantike kod namješten na zauzete, oduzete, nepriznate). Možda nikad nećeš saznati kud te vjetar odnese pa vrati. I sve je povezano i sve je s razlogom. Puno je pamfleta magazinske psihologije trenutno u igri.

Dragi L, M, K, R ,I.! Dugo sam razmišljao o tome što bih ti napisao i nisam baš nešto pametno smislio... to mi se rijetko događa... obično nađem neko inovativno rješenje. Razumijem o čemu pišeš i potpuno te shvaćam. Da sam na tvom mjestu, mislio bih isto. Oduševio si me u svakom pogledu. Tako malo vremena provedenog zajedno, a toliki otisak. Nikako ne bih htio biti bilo kakav teret, a shvaćam da bih postao. Zato, poštujem tvoju odluku i držat ću se onoga što si odlučio. Divan si. Pusa.

Nevjerojatno je ljudsko tijelo, u svom prizivanju, u svojim damarima jer osjeća što mu paše.

PITA SE: - JE LI SE ZNAMO? - JE LI BLIZU? - HOĆE LI USKORO? Znam da bi mi dobro došlo. I toj. Izvjesnoj i izvjesnijoj. -Nije opsovao Boga? -Čudno.

Ljubim. Tamo i tamo. Ja ću tebi biti. Dušo moja. Ali ništa nije zauvijek. Ne da mi se. Ali tebe ništa ne može.I prazne prazne prazne riječi. POČNEŠ POČNEŠ VJEROVATI U ONO ŠTO GOVORIŠ (jer si slabe volje i jer tebe ništa ne može zamijeniti) STRES TI STANE. PRED TEBE. NO, TO SAMO MISLIŠ. (što ću ja u svemu tome?) SJENE NITI IDU SAME NITI DIŽU DANE. -želiš opisati pravo stanje-

Dragi K, R, L, M, M, I, V, D., Iako znam što si mislio pod “piši”, odlučio sam još tebi koju reći.

DINA. NE SLUŠAJ NIKOGA.

ON VARA ŽENU A ŽENA GA VARA TVRDEĆI DA GA VOLI I DA OSTAJE RADI MALOG ČOVJEKA. MA NIJE. ASTROLOZI KAŽU NEKE DRUGE STVARI. KAŽU DA SU SE TREBALI RASTATI KADA JE BIO PET GO-

-Osjećam se kao da prisustvujem. -Velikoj stvari? Kažem: SVE ĆU RIJEŠITI. SVE POD MILIM BOGOM. Kažu i drugi. Društvene promjene na pomolu. Miriše na frku i miriše na uzbunu i jako je i važno je. Dolazi kroz vlastito. Konačno. TAMO GDJE SI: bilo je dno. I kraj. U novom bračnom krevetu ćemo možda leći i to će možda biti lijepo buđenje. Možda ono o kojemu sam nekada davao slike, muziku, a i srce. Jebeš ga. JA ZASLUŽUJEM I JA NE ZASLUŽUJEM. u krug i u kocku. Živiš i živim i tebi je i meni je i prođi kroz snove, od neba do zemlje od vode do zraka do zemlje do metala do mesa do krvi do mirisa. PONOVI TO.


photo: vanda mikšić

163

+ Možda saznamo kada nas netko vrati da smo se vratili jedno drugome. Sa čuvanim i uramljenim strahom + Možda + Uz križ, koji je trebao biti plus. Bježiš u ludilo? Trebao. Nije. A uz dobar vjetar stigneš do dobre ruke. I do života. Doći ćeš. Je li tako? Obećaješ? Molim te. Jednog dana.

PRAZNINA: i ljubavni tekst. *Sve sam izmislio. Opet. Onda kada je došao kod njega, kao slučajno. I onda kada je od njega

otišao. Kao slučajno. Bilo ih je troje. Grč u želucu, on i on. I nekakav hladan i mokar dan. I njegovo stopalo u njegovoj ruci. I nekakvo škakljanje i onaj isti grč, u želucu. Ništa lakše nego sebe slagati. *Zaspao je: soba je bila u dimu s lusterom od tri sijalice. Peć je gorjela. Na šporetu se peklo meso, a u rerni palačinke sa sirom. Na televiziji je bio dnevnik i govorilo se o Dejtonu. Noć je bila obasjana punim mjesecom i onim velikim medvjedom. Na liniji je rondala kazeta. Presnimljena već stoti put. Na stolu je bilo pivo a u njoj je bio bijes i opet- pokoja kila više. Na njoj sijeda kosa i prslukkoji je štrikan za njenu mamu. Slika je grozno bolna. U novčaniku je pet kuna, za njega. A kod susjeda su

ostale pare, koje će tek ući u njegov novčanik. Pas je na kiši ispred vrata. Češe se. *Zaspao je: pored njega je bio on i on i on i on i on. I tako unedogled. Znao je da je to taksa njegove ljubavi. Da je to porez njegovoj ljubavi. Da je to ono što je povezano s njom i njim i s njom. I onda dođe ono sunce, pred zimu. I ona soba s otvorenim prozorom. A kada sjediš na kauču možeš vidjeti prašinu kako pada na stol i na televizor i osjećaš miris mamine juhe koja se kuha za sve vas. To se sve moglo dogoditi ili se to sve dogodilo. To još ne znamo. Boli nas kurac. *Zaspao je: orgija mu po srcu i pod prozorom tvoj glas i tvoj miris. Želi ti reći da te voli. I želi znati da ga


164

voliš. I tako hoda gradom i zamišlja tvoje usne i tvoj nos i tvoje uši. Svašta tvoje. *Snijeg je bio do gležnja pa do struka pa u ušima jer ga je Marko zagnjurio. Marko je lažno ime, ali lijepo ime. Onda su legli. On i onaj s početka priče. Ovaj ovome s početka priče ništa ne vjeruje. Izbjeglica je iz besmisla. *Izgovara ovakve rečenice: tvoje oči su kao pruga, kao nebo, kao Vojvodina, kao sve ono što je neprevodivo, kao sva ona ljepota, kao voljenje, kao muzika, kao čokolada, kao... i to, i tako. *Kao da su se voljeli. Svaki moment je oblijepljen nekim ushitom i nekim mirisom. Kao da se znaju. Kao da se već dogodilo. Kaže: Slomit ćeš si srce. Kaže:Tu mi je snaga.

*Volim te. Ne mogu ti ništa drugo reći. Volim te onako kako se počinje voljeti. Volim te, onako s početka, u obzorju. U mraku, pored vrata. Ali te volim, jebote. Piše u SMS poruci. Onoj koju neće poslati. *U sobi smo. Sjediš uz mene. Soba je nova i okrečena. Prečista je. Sve je previše u njoj. Osim nas. Konačno. I dalje te volim. I dalje te jako volim. Miriše po jagodama. Po novom. Po nama. Ti ostaješ zauvijek. Ja ostajem zauvijek. Ljudima oko nas se sere od tih rečenica. Ali, mi smo ju israli. I tu smo mi-  mi.  Mi nismo drugi. Bogu hvala. I svim drugim silama. Da, da. *Preko puta si mi. I to preko puta je kao da je unutra. Familija smo. Konačno.To je kao trivijalni futur dva, tri, četiri. Nešto, skroz drugo.

zvuči kao obećanje. E, da- s tobomsve, ali sve, sve, sve, sve zvuči  kao obećanje. Ne ljuti se. Nemoj bježati. Psst. *Po vratu, uz rame, po dlanu, uz mali prst, po koljenu, od gležnja. Na kosi. Osjećam te. Još i još i još. Trebam ti. Znam. I ti meni. I ti meni. *Svađamo se. Grizeš mi uši. Ruke su ti krvave od mojih stopala. Gazim te. Pljuješ me. Nismo dobro. Nikako. Boca je pala na glavu nekom prolazniku. Zatvorili smo prozor. Tada. *Otvorio sam ti vrata. Tebi i tvojoj mašti i tvojim problemima. Sebi. Grč je u želucu. I dalje. Vrišti. Aaaaaaaaaaaaaaaaaaa.

*[Bar da mogu učiniti išta da nestaneš da više ne znam da postojiš]

*Pričaj mi nešto novo: nešto o čašama, o lijenim glavama, o tvrdim šakama.

*Kao da smo znali za ovo. Znaš. Znao si?  Na ulici mašine ispuštaju plinove. A i ljudi. A i nebo. Svi nešto žele. U jebote.

Srce napukle stijene. Srce praznog pliša. U ljubavi. I pet litara vina koje će tek popiti.

Sve ono što me ne drži i sve ono što me zanima. Ali s tvojim tonom, s tvojim usnama, s tvojim borama

*Na mom jastuku (a sreća je da ne govore) je bilo svakakvih govora. Šutimo, skupa. Pssssssssst.


izdanja

JAGNA POGAČNIK___ Pjesnikov Berlin

Aleš Šteger: Berlin, sa slovenskog preveo Edo Fičor, Meandarmedia, Zagreb 2010.

P

rije neki dan, u anketi koju za svoje web-stranice priprema Tjedan dobre knjige koji će se po prvi put održati ove godine u travnju, pitali su me, između ostaloga, koja mi je najdraža knjiga o putovanjima. Bez puno razmišljanja, a puna dojmova knjige koju sam upravo pročitala, odgovorila sam Berlin Aleša Štegera. I možda sam pogriješila. Ne u ocjeni kvalitete ove iznimne knjige slovenskog pjesnika, esejista i urednika mlađe generacije, već u pokušaju njezina svrstavanja u jednu i konkretnu žanrovsku ladicu. Berlin je, naime, samo između ostaloga i knjiga o putovanju; Aleš Šteger doista je otputovao na stipendiju DAAD Künstlerprogramm, jedno duže vrijeme boravio u, kako će reći, “kući književničkih duhova” u Berlinu i iz tog je iskustva nastala knjiga. Sve ostalo zapravo i nema puno veze s putovanjem.

Šteger je prije svega pjesnik, o čemu svjedoče i posve materijalni, bibliografski dokazi – do sada je objavio pet, nagrađivanih i prevođenih, pjesničkih zbirki, knjigu eseja, ali i putopisnu prozu u kojoj piše o svome peruanskom iskustvu Katkad je siječanj usred ljeta, koju imamo prilike čitati i u hrvatskom prijevodu. Iz pozicije pjesnika nastaje i njegova proza, pa Berlin funkcionira i kao neka vrsta lirske proze u kojoj se mogu pronaći doista sjajne lirske minijature, ali i “ozbiljne” refleksije o poziciji poezije danas. Štegerov Berlin, također, nagrađen je 2007. godine prestižnom slovenskom nagradom Marjan Rožanc koja se dodjeljuje najboljoj esejističkoj knjizi. U tome tromeđu – eseja, poezije i putopisne proze (pa čak i neke vrste dnevnika) – treba pronaći mjesto za ovu knjigu koja je kao i sve važne i dobre knjige svojevrstan hibrid žanrova koji se ne

može olako svesti na jedan zajednički nazivnik. To, dakako, nimalo ne smeta čitateljskom iskustvu jer se Štegerov Berlin doista čita u jednom dahu i s respektom prema tome osobnom dnevniku koji funkcionira daleko iznad granica nekakve privatne knjige.


166

“Berlin je čudovište. Berlin je najdivniji grad na svijetu. Obje rečenice ujedno stoje i ne stoje”, zapisat će Šteger u jednom od najimpresivnijih zapisa Pukotina Berlin i u ključu te dihotomije valja nam čitati čitavu knjigu, nenametljivo ali znakovito nadopunjenu fotografskim materijalima-skicama koje je načinio sam autor ne bi li tim uspjelim spojem slike i riječi naglasio specifičan senzibilizet svoje knjige o jednome gradu čiji je zapis proizašao iz posve osobne, subjektivne vizure. Štegerov Berlin, načelno, moguće je čitati na barem tri razine. Prva je svakako ona koja doista posjeduje putopisne elemente, u kojoj se susrećemo s konkretnim berlinskim toponimima, skupa s autorom posjećujemo berlinske knjižare, pekarnice, dućane, banke, groblja, ulice, povijesne znamenitosti i u tome labirintu uočavamo konkretne detalje i dobivamo konkretne informacije. No, one nisu tu kao elementi nekakvog berlinskog bedekera, niti posjeduju tendenciju popisivanja najvažnijih lokaliteta, te su informacije i vrlo sažeti opisi tek okidači brojnih osobnih asocijacija kojima je premrežena ova knjiga. Šteger, krećući se konkretnim berlinskim koordinatama koje se odmotavaju pred njim dok se kreće ulicama grada u kojem trenutno boravi, konstantno posjeduje svijest upravo o tome kako je njegovo prisusustvo tek trenutno, jer pripada nekom drugom gradu, zemlji, tradiciji i kulturi. Slovenija je, tako, implicitno upisana u njegovo berlinsko iskustvo, nekad kao usporedba, nekad kao antipod, a nekad kao jedva vidljiva i daleka asocijacija. Ta svijest o tome kako je u Berlinu samo došljak, a “kao svaki došljak sa

sobom nosim svoje rešetke”, jedan je od temeljnih elemenata na kojima Šteger gradi svoje privremeno berlinsko iskustvo. O tome privremenom pripadanju nekom drugom gradu i posljedicama toga najindikativnije je pisao u jednom od najboljih poglavlja knjige koje nosi naslov Mustać u kojem opisuje svoj kratki povratak u Ljubljanu i osjećaj otuđivanja koji nije vezan uz strani grad nego uz prvi povratak kući. Brkovi koje je pustio rezultirali su time da je postao neznanac u svome gradu, prišivali su mu raznorazne usporedbe i epitete i poljuljali njegov dotadašnji nedvojbeni identitet i osjećaj da zna gdje je doista njegov dom, sve do genijalne i duhovite spoznaje kako mu “po vratu i oko usta raste Berlin”. Druga je razina ove knjige ona koja svoje uporište ima u fragmentima koji se tiču činjeničnih podataka, povijesti Berlina, grada koji je tijekom svoje turbulentne povijesti “stalno u nastajanju”, u kojem se čitaju specifični tragovi vremena, ožiljci promjena, sve do sadašnjosti u kojoj ga se može dešifrirati kao kozmopolitski “grad preobrazbi i zamjena identiteta”, suvremenu Babilonsku kulu, ali i “grad nacionalnog transvestizma”. I u tome dijelu Šteger, majstor detektiranja kompleksnosti grada i njegovih pukotina i šumova, nikada ne zaboravlja kako je tema njegove knjige grad, Berlin, ali toj i takvoj temi prilazi iz nekih drugih kutova; pišući o Berlinu on naime konstantno i prije svega piše o sebi, no to subjektivno shvaćanje Berlina daleko je od svake narcisoidnosti i egomanije. Autorefleksije, odnosno pozicioniranje toga spisateljskog “ja” u konkretnom gradu i u konkretnom vremenu, nalik su na

neprestane razgovore s gradom, suptilne dijaloge u kojima se kao sudionici pojavljuju, implicitno ili eksplicitno, W. Benjamin, B. Brecht, A. Döblin, I. Bachmann ili neke druge, autoru i gradu, važne osobnosti koje čine taj neobičan ritam berlinske sadašnjosti i prošlosti. Šteger je u Berlin došao kao pisac, ali ne zato da bi pripadao “književnim traktoristima u sivim sakoima, koji su već rano ujutro svojim plugovima orali jezik”, već kako bi osluškivao, promatrao i vodio specifičan razgovor sa samim sobom, zbog novih kulisa i odnosa u kojima se našao posve drukčiji od onog kakav bi bio moguć u njegovoj domovini. Tu se prve dvije razine na neki način stapaju s onom trećom, u kojoj je naglasak na spomenutim autorefleksijama, na tome autorskom “ja” koje razmišlja o sebi i svijetu u kojeg je uronjen, o trenutnosti i prolaznosti svakog, pa i berlinskog iskustva. U tome se dijelu, u tim fragmentima koji se isprepleću sa svim onima koji imaju esejistički i putopisni potencijal i barem se djelomice baziraju na izvanjskim podacima i činjenicama, Šteger ponaša posve kao pjesnik. Pjesničko izražavanje (i način u kojem se pjesnički “misli svijet”) koje se zgušnjava u lirske minijature proviruje iz gotovo svake rečenice. Približavanje i udaljavanje od sebe, pozicija stranca u stranom gradu, pozicioniranje vlastitog “ja” u novi i strani jezik, sve su to teme o kojima razmišlja Šteger i zaokružuje ih u lirske fragmente u kojima hladni vjetrovi “pokupe miris na Poljsku”, izjednačava se hodanje i padanje, zalijetanje i poljuljanost, a riječi se u svome prijevodu “lome, vrte kao što zemljivid Berlina vrti mene”.


167

Berlin Aleša Štegera knjiga je čija je struktura kolažna, u njoj se jedni pokraj drugih nalaze fragmenti koji pripadaju različitim diskursima, citati i asocijacije, no sve to zajedno zaokruženo je u rafinirani prozni tekst u koji je njegov autor uložio velik intelektualni angažman, pa to nekako očekuje i od svojih čitatelja. Pišući o Berlinu, opisujući ga bez klasičnih opisa, pomno opažajući svakodnevicu i s njom povezane fragmente prošlosti, pripovjedno “ja” istovremeno promatra i opisuje sebe, čineći s gradom u koji je došao kao stranac, barem u tekstu, neodvojivu i komplementarnu

cjelinu. Zanimljivo je da u čitavoj knjizi postoje samo dva lika – pripovjedač ili bolje rečeno zapisivač, “oko” kroz koje se prelamaju slike i događaji, i grad. Tu i tamo tekstom prošeta neki prolaznik, no zapisa o živim ljudima koje je sretao, s kojima se družio, jednostavno nema. Na neki je čudan način stoga Berlin i zapis o samoći koja se očituje čak i u distanciranosti prema samome tekstu, svojevrsnoj hladnoći u uobličavanju fragmenata, onoj kakva je potrebna da bi se, u tuđem gradu i na tuđem terenu, do kraja približilo sebi. I onoj kakva je karakteristična za pjesnike, a Šteger

se u ovoj svojoj knjizi prepoznaje upravo kao pjesnik. Zabrinut jer “poezija trenutno nije u stanju potkopati sistem” i što “zbirka stihova trenutno ne izaziva zanimanje kao roman”, ali dosljedan sebi, svojoj pjesničkoj vokaciji i – Berlinu. Možda je preuzetno i prenaglo reći, ali ipak treba biti izgovoreno – nakon Neba nad Berlinom Wima Wendersa ova je knjiga, za mene osobno, najznačajniji artefakt proizašao iz susreta i sukoba jednog senzibilnog umjetnika i jednog grada, čudovišta i najdivnijeg grada na svijetu istovremeno.


izdanja

Katarina Brajdić___ Nepripitomljivo obilje antieseja Marko Pogačar: Atlas glasova, V.B.Z., Zagreb 2011.

P

rije nego što koraknemo u unutrašnjost tekstova i knjiga, zastati nam je na njihovoj periferiji, Genetteovim pragovima interpretacije, otvoriti čitanje paratekstualnim okvirom. Podnaslov Pogačarove knjige Atlas glasova imenuje ukoričene tekstove kao antieseje, Maleš ih u bilješci na koricama naziva navodnim esejima i u njima prepoznaje poeziju. Relativiziranje žanra koji je ionako propustan i otvoren gotovo se čini izlišnim, ali je ipak riječ o profitu, u tako stvorenom razmaku između teksta i forme pojavljuje se nekakav nepripitomljivi višak, a i unutar knjige, između njezinih pet ciklusa, događaju se razlike svodive samo na priznavanje protivnih smjerova, protupisanja, naslovne polifonije, čiji se zvukovi odbijaju o Pogačarov drugi ovogodišnji naslov. Knjigu u kojoj je okupio razgovore s mlađim pjesnicima i iznio izbor njihovih pjesama nazvao je Jer mi smo mnogi (Algori-

tam, 2011), prema biblijskoj priči u kojoj čovjek opsjednut duhovima prilazi Isusu i govori mu: – Legija mi je ime! Ima nas mnogo! Pogačar objašnjava da takav odabir naslova naznačuje barem dvostruku polifoniju, onu uprizorenu na pjesničkoj sceni i onu koja nastaje intertekstualnim prizivanjem drugih tekstova unutar opusa pojedinih autora. Neskrivena volja za mnoštvom, kako naziva tu slojevitost, izložena je i u njegovu Atlasu, najevidentnije u podjeli na cikluse, mape koje predočavaju predjele čije bi se granice lako mogle raširiti – svaki ciklus zamisliv je i kao ishodište zasebne knjige. Svaki je dakle cjelina za sebe, odvojena temom i izvedbom, svaki je artikuliran drugim glasom. Kako su u knjigu uvršteni raznorodni tekstovi objavljivani od 2006. u časopisima i III. programu, bilo je nužno naći način njihova usustavljivanja. Ponuđena taksonomija pronalazi im mjesta međusobnog (p)odudaranja.

Redom: prva frakcija unutar knjige, Seizmička funkcija jezika. Neprovjerljivosti, prokazuje simboličku iscrpljenost otoka i zagovara poluotočnost, propituje (ne)mogućnost odnosa pjesnika i njegova kipa, osluškuje glasove Celanovih motiva, ispisuje apoteozu margine teksta, razmatra gledanje i viđenje, vid i njegovu realizaciju riječima. Zajedničko im je ojezičenje, naslovom najavljena sposobnost i svrha književnosti da pomiče jezik(om), rastvaranje fikcije. Pogačar nudi amalgam iskustva, znanja i čitanja, posvojenih teorijskih i književnih referenci i citata, oblikujući logiku teksta koja je možda više meandrirajuća nego linearna, čime se, konačno, zaposjeda veća površina. U tekstovima iz drugog ciklusa Pogačar piše o, među inim, telegramu, uličnim vagama, britvi, platnenim pelenama i zaprašivanju protiv komaraca, pojavama i predmetima u nestajanju iz opće upotrebe,


169

obiteljske i vlastite povijesti, svijeta djetinjstva u kojemu su ti predmeti bili direktni, bliski objekti. U tekstu, pretvorenima u temu, predmetima je manjak upotrebljivosti nadoknađen dotematizacijom i fenomenološkim približavanjem – sjećanjima se pribrajaju naknadni uvidi i stavovi, diskurz se poetizira, u predmetima se prepoznaju samosvojni protagonisti i podražaji koji izazivaju uzvrat distinktivnim, dinamičnim iskazom. Te postupke razvijanja značenja ilustrirat će ulomak iz eseja o cilindru, u kojemu se taj starinski šešir otkriva kao više od šešira: Iz ničega valja ustrajno stvarati ništa. Cilindar, gusta šaka, ostaje u tome (kao platina, figura autora u točnoj pjesmi) sasvim miran, neizmijenjen. Taj tupi tuljac, najpreciznije ogledalo, crna rupa cijev koja dokazuje prirodu vertikale i transcendencije: gusta i čvrsta crnina. Pisanje o knjigama drugih uokvireno je naslovom (Is)povijesti, čime se možda sugerira, uz glasanje subjekata u prikazanim tekstovima i projektima, otvoreno prokazivanje subjektivnosti čitanja, izbora i parcijalnog komentara pročitanoga. Prvi esej razmatra dataciju Dragojevićeve pjesme Odlazak u park, dugo vrijeme njezina nastajanja od čak dvadeset godina. Slijedi čitanje zbirke Branislava Oblučara Mačje pismo (2006) i lucidna zapažanja o mačkovitosti te esej o zvučnoj poeziji francuskog neoavangardnog umjetnika Henrija Chopina, njegovoj dekonstrukciji jezika, ekspresiji i iskustvu glasa, tog materijalnog elementa otpornog na značenje, kako glas opisuje slovenski filozof Mladen Dolar u knjizi Glas i ništa više (2009). Sam Chopin u svojemu se manifestu Zašto sam autor zvučne i slobodne poezije iz 1967.

poetske produkcije, koje će vjerojatno dočekati zasebni uvez. Premda je dakle diskurzivni ton u manjoj mjeri premrežen poetiziranim formulacijama, ipak se na pojedinim mjestima Pogačar ispovijeda, primjerice pri kraju prvog eseja o dvjema Dragojevićevim godinama reći će: Te su znamenke moj dobri zid, prepreka koju je teško prijeći i možda nepotrebno razumjeti, zid koji volim zbog njegove nepopularne funkcije same.

odrekao riječi u korist sugestivne umjetnosti koja napušta tijelo, kazavši, ipak riječima, kako mimetički zvuk čovjeka, ljudski zvuk, ne objašnjava, on prenosi emocije, ukazuje na razmjene, afektivne komunikacije; on ne iskazuje precizno, precizan je. I rekao bih dobro da je čin ljubavi ljubavnog para precizan, voljan, ako i ne objašnjava! Što je, dakle, funkcija Riječi, koja ima pretenzije da potvrdi da je takva i takva stvar jasna? Suprotstavljam se toj Riječi. Eto još jednoga glasa u atlasu, glasa koji izlazi iz jezika. O jednom (ne)običnom rječniku tekst je kojim se Riječi i riječi: Rječnik III. programa što ga je uredila Irena Matijašević (2009) povezuje s Borgesovim paraleksikografskim kompilacijama. Posljednji je esej kritički osvrt na knjigu Breme slobode Istočna Europa nakon 1989. godine američkog povjesničara Padraica Kenneyja (2007). U ovome je ciklusu diskurz uglavnom analitički i objektivniji nego u ostalima, ali se parcijalnošću znatno razlikuje od Pogačarovih kritika suvremene

Sljedeći ciklus, nazvan Proizvoljnosti, obilježen je prvim licem i knjiženjem osobnog iskustva. Čine ga tri putopisna teksta, bilješke s Pogačarovih putovanja Europom, potom ogled o nesanici u književnosti i na filmu, potaknut autorovom dvotjednom budnosti, te tekst o biografiji, nikad dovoljno isplativoj pokori, za koji mi se čini da ipak možda više pripada prvome ciklusu. S njim ga dijeli promišljanje tekstualizacije svijeta i treće lice, što naravno ne znači da je neminovno riječ o neutralnoj točki gledišta, ali je u odnosu na izrazito personalizirani tonalitet ostalih eseja u Proizvoljnostima svakako uočljiva izvanjska perspektiva. Naslov posljednjeg dijela knjige – Putovati je teško – gotovo da je gnomski. Sastavljen je od najkraćih i najslobodnijih tekstova, na razmeđu pjesme u prozi i varijacija eseja, antieseja i mikroeseja. Izazovnost potonjeg leži u njegovoj mogućnosti da kratkoćom postigne dužinu. Čini se prikladnim da knjiga završava upravo tim ciklusom, jer i u tekstovima koji mu prethode Pogačar koristi poziciju kraja za odgodu, razgrađivanje, izigravanje očekivanog zaključka. Na mjestu gdje bi


170

se tekst trebao završiti, on uskrsava. Pregnantna gesta zamjenjuje nit izlaganja, ali ne tako da nas ponovo vrati tekstu, kao što je to često slučaj s prevratničkim poantama. S ove točke povratka nema, u trenutku kad je već kasno za osvrtanje kraj napušta tekst ususret nekim još nenapisanim rečenicama. S mišlju na Pogačarove otvorene krajeve i Barthesove teze o kritici

kao o vrsti anamorfoze te čitanju kao žudnji za djelom, zaključit ću tekst citatom. Za njima rado i besramno posežem u trenucima kada znam da žudnja za jezikom djela nadigrava žudnju za pisanjem vlastitim jezikom. Ulomak koji slijedi zatvara Atlas glasova, riječ je o početku i kraju posljednjeg Pogačarova antieseja. Njegov raspon odgovara posljednjoj Prtenjačinoj rečenici s poleđine knji-

ge. Prtenjača za Pogačara kaže da je on pjesnik koji je zastao između dva udarca bubnja, a Pogačar prihvaća međuprostor: Stojim između čela i očiju (mojih dvaju najboljih o), nesiguran kuda ću krenuti (...) Stajat ću gdje i na početku. Obučen u svoje obrve sve dok netko ne uđe u moj hodnik, razgrne gusti mrak rukama i poljubi me u čelo za dobrodošao, i taj galeb negdje nečujno odleti.


izdanja

JAGNA POGAČNIK___

O pojedincu na impresivnoj podlozi nekih dionica slovenske i europske prošlosti Drago Jančar: Drvo bez imena, Meandarmedia, Zagreb 2010.

D

rago Jančar (1948) posve je sigurno na samom vrhu najprevođenijih slovenskih pisaca; njegovi romani i dramski tekstovi već su dugo vremena dio europskog književnog konteksta, a jednako tako, dobro, funkcioniraju i među susjedima. Jančar je, naime, jedan od najuspješnijih izvoznih proizvoda naših susjeda i teško bi bilo pronaći i jedan smisleni razlog da se zanijeka opravdanost njegova uspjeha koji se danas mjeri brojnim prijevodima, nacionalnim i inozemnim nagradama i statusom svojevrsnog intelektualnog “opinion makera”. Hrvatski čitatelji tu nisu nimalo u zaostatku jer je marom nekih izdavačkih kuća kojima je još uvijek prioritet izdavanje kvalitetnih naslova prevedeno i objavljeno desetak Jančarevih naslova – zbirki priča, romana, eseja i drama, pa je uvid u njegovu poetiku doista više nego zadovoljavajući. Najsvježiji u tom nizu

prijevoda, koji je odlično obavila prevoditeljica Neda Fanuko, roman je Drvo bez imena, izvorno objavljen 2008. godine. Uglavnom popraćen pozitivnim kritikama, taj se roman našao u najužem izboru i za uglednu slovensku književnu nagradu Kresnik, koju mu je navodno u oštroj borbi prsa o prsa preoteo najveći slovenski književni hit svih vremena, Čefuri raus! Gorana Vojnovića. No, Drvo bez imena i njegov autor zato se mogu pohvaliti sudjelovanjem u projektu Euroman slovenske izdavačke kuće Modrijan, jedinstvenom nakladničkom projektu vrhunaca europske proze u kojem sudjeluje 27 europskih romana, u rasponu od Čeha Ludvika Vaculika do Rumunja Floriana Lazarescua, a jedini slovenski predstavnik u tome odabranom društvu je upravo Jančar. Takvim grandioznim projektom, naime, naši su susjedi prije dvije godine obilježili Svjetski dan knjige i autorskih prava.

Jančar, po svojoj pripovjedačkoj vokaciji, odabiru tematike i iznimnom stilu pripovijedanja posve sigurno trenutno doista spada u sam vrh europske literature. U njegovim se romanima, naime, u pravilu propituju individualne ljudske sudbine u vrtlogu povijesnih događanja ovih naših prostora, uvijek s blagim ironičnim osmijehom na licu pripovjedača, no bez obzira koje povijesno vrijeme birao i kamo smještao svoje junake, Jančarova intencija nije pisati “klasične” povijesne romane, već zaći toj istoj povijesti “do dna” i upozoriti na njezin kružni tijek, modele i obrasce njezina ponavljanja i ukazivanja u suvremenosti te nemogućnosti pojedinca da se odupre njezinom utjecaju, čak ako pri tome iskazuje izniman trud. Da, Jančara doista u literaturi zanimaju tzv. “velike teme”, no od njih ne čini pretenciozne i monumentalne spomenike, već zavodljive i čitke romane u kojima čitatelj doista uživa u spoju


172

fascinantne imaginacije, poznavanja građe i formalnog umijeća. Premda iznimno plodan autor, Jančar je jedan od onih pisaca koji ne nasjeda na zamke ponavljanja i recikliranja već napisanog, već je svaki njegov novi naslov plod pomno proučene građe, do tančine rekonstruiranog odabranog razdoblja i osmišljene priče kojoj nikad ne nedostaje pripovjedačke strasti u realizaciji. Tako stoje stvari i s romanom Drvo bez imena, čiji je okvir stara pohorska bajka koju je glavnom liku u djetinjstvu čitala njegova majka. Ta bajka govori o drvetu na koje se čovjek popne i nađe u nekom drugom svijetu, geografski i vremenski drugim krajevima. Drvo bez imena, kao mitski okvir ovoga romana, “poslužit” će i glavnom liku, arhivaru u Državnom arhivu Janezu Lipniku, da ostvari svoju osobnu opsesiju i “prebaci” se iz jednog od uniformiranih i bučnih trgovačkih centara iz suvremenosti u vrijeme 2. svjetskog rata. Roman, čija se kompozicija temelji na postmodernističkom poigravanju s kontinuitetom priče (roman započinje 87. poglavljem, da bi se vratio na 1. i na koncu ponovo spojio s početkom), priča je o pojedincu kojeg posve obuzima i u sebe usisava prošlost. Njegov je posao uz prošlost i vezan, jedan je od najmarljivijih arhivara koji svaki predmet koji mu dođe u ruke nastoji istražiti “do dna”, ne gledajući pri tome je li radno vrijeme isteklo, zbog čega, dakako, nije previše omiljen među kolegama. U jednom trenutku u ruke mu dolaze zapisi emigranta iz Australije koji odudaraju od pravila arhivskog žanra, umjesto bilješki o životu u emigraciji, naime, oni pod naslovom Women in my Life donose

erotske zapise anonimnog muškarca kojeg će Lipnik nazvati Velikim Ljubavnikom. U trenutku kada u tim zapisima prepozna obrise svojih vlastitih davnih dana, u liku učiteljice Zale u koju je kao dječak bio zaljubljen, za Lipnika više u profesionalnom i privatnom smislu neće postojati ništa drugo. Od toga trenutka, nakon što smo kao čitatelji ionako već u nelinearnom slijedu priče odradili njegovo penjanje na drvo bez imena u uvodnim poglavljima i navikli na miksanje mašte i stvarnosti, prošlosti i sadašnjosti, priča se vrlo suvereno zamata i odmata na dvije razine. Prva i možda nešto manje intenzivna tiče se privatnog života Janeza Lipnika i njegovog braka koji se svodi na zajedničke večere u kojima dominiraju salate, obilaske trgovačkih centara i otkriće kako mu je njegova supruga, Marijana, prešutjela kako je prije njihove zajedničke povijesti bila na Dugom otoku, u nekom drugom, Janezu neprihvatljivom društvu. Raspad njihova braka poklapa se s njegovom sve jačom opsjednutošću erotskim materijalima iz arhiva, ali prešućeni detalj iz Marijanina života, vezan uz njihovo zajedničko ljetovanje u Hrvatskoj u trenutku dok se u pozadini odvija vojna akcija Oluja, povezuje ovu privatnu razinu s drugom razinom priče. Rat je, naime, jedna od tema koja na neki način drži na okupu sve te brojne i samo naizgled raspršene priče; rat u Hrvatskoj za vrijeme kojega sazrijeva Lipnikova ljubavna priča iz sadašnjosti povezan je s 2.svjetskim ratom u kojem su se voljeli pisac erotskih memoara i učiteljica Zala, a nerazmrsivo će ih povezati i Janez Lipnik nakon što se bezdanima i jamama prošlosti progura do svo-

je djetinje fascinacije, kroz tunele prošlosti, i na neki se način identificira sa Zalinim ratnim ljubavnikom. Lipnik na tome putu zapravo čini ono što čitav svoj profesionalni život ionako čini, arhivari vlastitim sjećanjima i tunelima prošlosti, drvećem čije korijenje pojedinca steže u snažan zagrljaj prošlosti kojem se nemoguće oduprijeti. Drvo bez imena prepuno je detalja ratnih strahota i užasa, konkretnih toponima po kojima se pamti slovenska dionica 2. svjetskog rata, hapšenja i mučenja, masovnih ubojstava i grobnica, logora (u kojem je bio zatočen Lipnikov otac) i psihijatrijskih bolnica u kojima su se liječile posljedice svega toga. No, bez obzira na sve, tu vrtoglavicu povijesti s kojom barata pripovjedač, u središtu priče sastavljene od mnoštva detalja i razgranatih epizoda, psihološka je dubina koju Jančar postiže u karakterizaciji svojih likova, prije svega Lipnika koji je dobrovoljna žrtva opsjednutosti, ali i ljubavi. Prošlost i sadašnjost, mašta i


173

stvarnost, bez šavova isprepliću se u ovome romanu koji nas vodi kroz stoljeće obilježeno ideologijama, ali i malim, ljudskim pričama u kojima pojedincima ne preostaje drugo do prepustiti se suludom putovanju slovenskim podzemljem jer je “Slovenija poput morske spužve. Njeno je podzemlje sasvim izbušeno”; labirintima povijesti jer je ona jednostavno jača od sadašnjosti i shvatiti da je sve na čudni način povezano u prošlosti koja nas preplavljuje i na kraju ošamućuje. Padanje u bezdan, iz raskošnog trgovačkog centra u smjeru koji tako strašno asocira na užase Kočevskog roga, Lipnikov je završetak i istovremeno početak, putovanje u podzemlje ona je spona između prošlosti i sadašnjosti kakva

postoji u arhivima, u literaturi, da li i u realnosti? Drvo bez imena roman je koji nam ukazuje na te zamagljene obrise prošlosti, nejasne i nesigurne, posve drukčije od onih kakve nam nude službene povijesti. Subjektivna optika kakvu iskazuje Jančarev Janez Lipnik negdje je na rubovima stvarnosti i imaginacije, vrijeme u ovome romanu ne teče linearno nego se prelama kroz Lipnika i postaje transvremensko i svevremensko, a priča čiji je on glavni lik poprima upravo takve univerzalne i svevremenske konotacije. Jančar je i u ovome svome romanu još jednom potvrdio zbog čega ga,

gdje god došao, prate laskave titule i pohvale. Pišući o pojedincu u vrtlogu sadašnjosti i prošlosti, on svaki puta donosi i impresivnu pozadinu koja se tiče određenih dionica slovenske, ali i europske prošlosti. Pri tome nimalo ne docira, ne preferira nijednu ideologiju, već samo ukazuje na strašnu i tako istinitu činjenicu kako je povijest ironična i mušičava gospođa koja se poigrava s nama i koja nam se događa (i vraća) kao ironična literarna storija. Samo je treba zapisati, za što Jančar iz romana u roman ima snage i umijeća kao rijetko koji pisac u vrijeme kad će rijetko tko sigurnost i šarenilo velikog trgovačkog centra zamijeniti blatnjavim i mračnim podzemnim bezdanima.


izdanja

Srđan Sandić___

U ime zdravlja

O zadnjim u Hrvatskoj objavljenim knjigama Marguerite Duras i Hervé Guiberta

Marguerite Duras: Muškarac koji sjedi na hodniku, Bolest smrti, Profil 2010. Hervé Guibert: Citomegalovirus, Moji roditelji, Domino, Zagreb 2010.

N

ijedna ljubav na svijetu ne može nadomjestiti Ljubav – rekla je jednom Marguerite

Duras.

Duras je ispisala previše lomnih i poetskih tekstova. Guibert također. Ljubav je za njih: konačna, lomna, tragična, dramatična, ali najvažnija. On je pisao o vlastitoj homoseksualnosti, o suočavanju s istom, o predosjećaju bolesti, o čekanju vlastite smrti (Citomegalovirus)- svojim bolničkim danima, osjećaju krivnje, ljubavi. Ona je bila inspirirana homoseksualcima. Tvrdila je: “Muškarci su homoseksualci. Svi muškarci mogu postati homoseksualci, samo im nedostaje saznanje o tome, suočenje sa

iznenadnim događajem ili očiglednošću koja će im to otkriti. Homoseksualci to znaju i to kažu. Žene koje su upoznale homoseksualce i koje su

ih voljele određenom ljubavlju znaju to također i isto to kažu.” (Duras, Stvarni život, Sarajevo 1987.)  Kraj života je dočekala upravo sa svojom zadnjom ljubavi, puno mlađim homoseksualcem Janom, o kojemu je dosta pisala. Oboje su, čini mi se, imali kontakta s Barthesom i oboje bili inspirirani njegovim Fragmentima, makar je Duras kasnije priznala da ga nikada nije doživljavala kao pravog pisca, ponajviše zbog toga što je bio čistokrvni homoseksualac, a ona je vjerovala da ako želiš biti pisac moraš biti u mogućnosti “biti i sa ženama”. Zamjerala mu je preveliku ljubav koju je on gajio prema svojoj majci. S pravom. Ona je upravo primjer one vrste emancipacije koja se mora dogoditi


175

da biste si spasili život. Emancipacija od Velike Majke. Puno puta ju je (i ona kao Barthes svoju ili Guibert svoju) koristila kao motiv ili inspiraciju za književne istine koje je cijeli život stvarala. Sve do romana Ljubavnik gdje se gotovo dokumentarno izlaže. Gotovo pornografski. Iako obrnuto simetrični, komplementarni, kao figure tvrde i meke “pornografije”. Oboje autora  su beznadni  po istoj formuli tragične filozofije ljubavi, oboje  su na svoj način radikalni  i bezuvjetni.  Kod Durasove ženska stvaralačka fantazija u oba teksta povezuje simboličko muško i simboličko žensko, kao i ljubav i smrt, u pokušaju dijaloga, na putu od grubosti do ironije, u energiji razmjene, na rubu ljubavi. Opstanak para, međutim, nemoguć je, kao i trajna sreća. Ostaje pustolovina želje, kao pokušaj uživljavanja u tuđu dušu i svijest. Tako je i kod Guiberta. Bolest smrti iz 1980. g., dvije godine prije Ljubavnika je lako zamisliva kao kazališni komad. U najmanju ruku- zato što to sugerira autorica sama.  Ona preporuča da se tekst izvede s minimalistički praznom scenom i stiliziranom anti-glumom. Hučanje mora u pozadini bi bio jedini zvučni dekor – navodi. Bolest smrti je Kierkegaardov termin za nemogućnost voljenja, voljenja drugog. Ona nemogućnost da se izađe iz sebe jednoga; Jedinoga. Muškarac koji sjedi u hodniku je dijalog slučajnih polu-ljubavnika kojeg prepričava u 2. licu množine glas pripovjedačice. Priča je to koja, možda jedina, predstavlja primjer “tvrde pornografije” u opusu ove

velike autorice. Uvijek su iste zadane figure: razdvojeni par u seksualnoj ekstazi, simbolički pejzaž, dualizam muškog i ženskog (eventualno homoseksualnog), mrak - svjetlo, blizina - daljina, tlapnja, požuda, strast. U originalnom izdanju knjige Moji roditelji Herve Guiberta (Mes parents iz 1986), na pozadini stoji: “mladenačka autobiografija koja, kao istraga, uključuje zadržavanje tragova, optužbe i negiranje”.  Ovaj autobiografski roman ocrtava skoro cijeli piščev život, i gotovo sve osobe u toj nekonvencionalnoj obitelji prate sjene iz prošlosti: majka, zatrudnjela sa župnim svećenikom, otac, u bijegu od trudne djevojke iz

Nice, a sam autor otkriva i istražuje vlastitu homoseksualnost. Usprkos tajnama, radi se o sasvim običnoj obitelji; majka se bavi djecom, otac radi desetljeće za desetljećem, a sin traži prihvaćanje od svojih roditelja. Roman je pun nježnih trenutaka koje presijecaju izboji ljutnje i odvratnosti koji gotovo uvijek završavaju ljubavlju i razumijevanjem.

Marguerite i Hervea povezuje  jezik, francuski. Odabir riječi i rečenice koji njihov izraz čini  dramatičnim, filmskim, izmještenim, umornim, konačnim. Povezuju ih i ljudi i mjesta, pejzaži, motivi, simbolika, vjera i nevjera. Ne znam jesu li se družili i da li je to uopće bitno. Moji roditelji (Mes parents) počinju govorenjem o pratetama Louise i Suzanne (protagonisticama jedne rane autorove knjige, točnije fotoromana objavljenog 1980) da bi se razvijanjem teksta sve više približavao osvjetljavanju likova vlastitih roditelja. U Guibertovom evociranju djetinje prošlosti nema mjesta idealiziranju tog pronađenog izgubljenog vremena, baš kao ni kod Duras u Stvarnom životu. Njegovo otvaranje škrinja vlastite povijesti nemilosrdno je suočavanje s demonima djetinjstva, odrastanja, ranog otkrivanja spolnog i umjetničkog identiteta – a postupak je (drsko je tvrditi) ali sličan onom koji se dogodio u Durasinom Ljubavniku. Obiteljske epizode djeluju poput teatra okrutnosti, međusobnog uništavanja i iskušavanja blizine ruba, podsjećajući na određene prizore sa Balthusovih slika ili Ljubavnika. Ulaska u automobil ili prelaska skele. Te uvijek pitanje: je li ta fotografija postoji ili ne? Guibertova je rečenica ogoljena poput oštrice žileta, a pisanje o obiteljskoj prošlosti lišeno stilizacije, barem one kičaste ili one koja tendira “detaljnosti”. Srodan prozni rukopis, bespoštednog bilježenja koje ide od neumornog nabrajanja do fragmentarnog rastvaranja, moguće


176

je naći u djelima Thomasa Bernharda (jednoga od uzora autoru Mojih roditelja) te – kako i tvrdim s početka, u kasnim prozama Marguerite Duras: Bol, Stvarni život, Ljubavnik. Osjećaj koji se javlja s otkrivanjem sadržaja pohranjenog među ko-

ricama ovih knjiga usporediv je s promatranjem tajnih polaroida snimljenih između zidova obiteljskog života, ako ste to ikada radili ili ikada mislili da biste mogli. E, pa takav nekakav osjećaj. Recimo. Zamislimo.

Vjerovati je kako će ova istovremeno mračna i blistava proza pronaći svoje povlaštene čitatelje u koloniji onih koji od literature ne traže bijeg ili lijek ili rješenje, nego su ponekad spremni i na male čitalačke egzorcizme. U ime zdravlja. Čistog zdravlja.


Tema1-2 / 2011