Antonio Tabucchi: Izgubljena glava Damascena Monteira"

Page 1



ANTONIO TABUCCHI: IZGUBLJENA GLAVA DAMASCENA MONTEIRA


KNJIGA 46 Izdanje u projektu: Europski roman od Atlantika do Baltika

ANTONIO TABUCCHI: IZGUBLJENA GLAVA DAMASCENA MONTEIRA La testa perduta di Damasceno Monteiro MeandarMedia Zagreb 2012. ZA NAKLADNIKA Branko Čegec UREDNIK Branko Čegec PRIJEVOD Dean Trdak LEKTURA/KOREKTURA Jasmina Han PRIJEVOD DJELA NAKLADNIK

DIZAJN

MeandarMedia/Tomica Zobec Kika Graf Zagreb

PRIJELOM TISAK

LA TESTA PERDUTA DI DAMASCENO MONTEIRO Copyright © 1997, Antonio Tabucchi All rights reserved Copyright © MEANDARMEDIA 2012 za hrvatski prijevod Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 802469 ISBN 978-953-334-006-7 Printed in Croatia 3/2012

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.


IZGUBLJENA GLAVA DAMASCENA MONTEIRA ANTONIO TABUCCHI s talijanskoga preveo Dean Trdak



Posvećeno Antoniju Casseseu i Manolu Gitanu



Science fiction O marciano encontrou-me na rua e teve medo da minha impossibilidade humana. Como pode existir, pensou consigo, um ser que no existir põe tamanha anulação de existência? CARLOS DRUMMOND DE ANDRADE Marsovac me susreo na ulici i uplašio se moje ljudske nemogućnosti. Kako može postojati, zapitao se, biće koje, postojeći, u tolikoj mjeri niječe samo postojanje?



1.



Manolo Gitano otvorio je oči, ugledao slabu svjetlost koja je prodirala kroz pukotine u baraci i ustao, pokušavajući praviti što manje buke. Nije se morao odijevati jer je spavao odjeven, narančasta jakna koju mu je godinu dana prije darovao Agostinho da Silva zvan Franz Nijemac, krotitelj krezubih lavova u cirkusu “Maravilhas”, služila mu je i kao odijelo i kao pidžama. Nasumice pipajući na blijedoj ranojutarnjoj svjetlosti, potražio je sandale koje su mu istovremeno bile i papuče i cipele. Pronašao ih je i obuo. Poznavao je baraku kao svoj džep i mogao se kretati u njezinu polumraku poštujući točan položaj svakog komada sirotinjskog namještaja kojim je bila opremljena. Spokojno se uputio prema vratima kad je iznenada desnom nogom udario u petrolejku koja se nalazila na tlu. Vražja žena, procijedio je kroza zube Manolo Gitano. Prethodne noći njegova je žena ostavila petrolejku uz svoj krevet pod izlikom da joj u mraku dolaze noćne more za vrijeme kojih sanja svoje mrtve. Ako ostavi upaljeno svjetlo na tlu, govorila je, aveti njezinih mrtvih neće se usuditi posjetiti je i ostavit će je da spava u miru. 11


ANTONIO TABUCCHI

– Zašto je El Rey budan u ovaj sat, mori li mu dušu briga za naše mrtve Andalužane? Glas njegove žene bio je drhtav i nesiguran, kao u nekoga tko se upravo probudio. Uvijek mu se obraćala na geringonçi, mješavini romskog, portugalskog i andaluskog jezika. I zvala ga je El Rey1. Kakav usrani El Rey, želio joj je odgovoriti Manolo, ali nije rekao ništa. Svakako, nekada davno bio je El Rey, u doba kad se Rome još poštovalo, kad je njegov narod slobodno putovao andaluzijskim ravnicama, u vrijeme kad su izrađivali mjedene ogrlice i prodavali ih po selima, odijevali se u crno, na glavi nosili otmjene klobuke od pusta, a nož nije bio obrambeno oružje koje se nosi u džepu, već samo počasni ukras od obrađenog srebra. To su bila vremena kada je još uvijek bio El Rey. Ali sada? Sada kad su prisiljeni lutati, kad su im u Španjolskoj učinili život nemogućim, a u Portugalu, kamo su se sklonili, možda čak i više, sada kada više ne mogu izrađivati ogrlice i šalove, sada kad moraju preživljavati od sitnih krađa i prosjačenja, kakav je to onda kralj Manolo? Kakav usrani kralj, ponovio je. Općina mu je dodijelila ovo zemljište puno otpadaka na periferiji, dalje i od najudaljenijih gradskih kuća, dodijelila mu ga je upravo kao čin milosrđa, dobro se sjećao lica općinskog službenika koji je potpisao dokument gledajući Manola istovremeno 1

španj. – kralj. Sve su napomene prevoditeljeve.

12


IZGUBLJENA GLAVA DAMASCENA MONTEIRA

pomalo svisoka i nekako samilosno, koncesija od dvanaest mjeseci po simboličnoj cijeni, a ono što Manolo svakako mora imati na umu jest da se grad ne namjerava baviti infrastrukturom, da se o uvođenju struje i vode i ne govori, a srati mogu ići u borik, Romi su ionako navikli na to, tako će barem gnojiti zemljište, ali pozor, jer policija zna sve o njihovim mutnim poslovima i držat će oči širom otvorene. Kakav usrani kralj, pomislio je Manolo, u ovim barakama od kartona pokrivenim cinkom koje se zimi raspuknu od vlage, a ljeti pretvaraju u pećnice. Gdje su sada lijepe i suhe granadske jame njegova djetinjstva, ovo ovdje je izbjeglički, štoviše, koncentracijski logor, rekao je sam sebi Manolo, kakav usrani kralj. – Zašto je El Rey budan u ovaj sat, mori li mu dušu briga za naše mrtve Andalužane?, ponovila je žena. Sada je bila potpuno budna i gledala ga je širom otvorenih očiju. Budući da je prije spavanja uvijek skidala ukosnicu, raspuštena sijeda kosa padala joj je po grudima, a u svom ružičastom ogrtaču u kojem je lijegala i sama je izgledala poput sablasti. – Idem pišati, lakonski je odgovorio Manolo. – Dobro će ti doći, rekla mu je žena. Manolo je namjestio ud u gaćama; bio je tvrd i nabreknut i pritiskao mu je testise toliko da ga je boljelo. 13


ANTONIO TABUCCHI

– Još uvijek bih mogao finfati, rekao je, svakog jutra kad se probudim, mangalho mi je tvrd poput užeta, još uvijek bih mogao finfati. – To ti je mjehur, odgovorila mu je žena, star si, Rey, misliš da si mlad, ali star si, stariji od mene. – Još uvijek bih mogao finfati, odvratio je Manolo, ali tebe ne mogu jer se na tebi već nakupila paučina. – Onda idi pišati, zaključila je žena. Manolo se počešao po glavi. Prije nekoliko dana na koži između vrata i ćele izbili su mu nekakvi mali ružičasti prištevi koji su mu izazivali neizdrživ svrbež. – Da povedem Manolita?, prošaptao je ženi. – Pusti jadno dijete neka spava, odgovorila mu je žena. – Manolito voli pišati s djedom, opravdao se Manolo. Pogledavši prema krevetu na kojem je spavao Manolito, obuzela ga je nježnost. Manolito je imao osam godina i bio je sve što mu je ostalo od potomstva. No gotovo da nije nalikovao na Ciganina. Imao je, doduše, tamnu, glatku kosu poput pravog pravcatog Ciganina, ali oči su mu bile plavozelenkaste, na majku koju Manolo nikada nije upoznao. Paco, Manolov jedini sin, Manolita je dobio s nekom prostitutkom iz Fara, Engleskinjom koja je radila na ulicama Gibraltara i koju je Paco uzeo pod svoju zaštitu. Djevojku je zatim policija deportirala 14


IZGUBLJENA GLAVA DAMASCENA MONTEIRA

u Englesku i Paco se zatekao s djetetom u naručju. Ostavio ga je djedu i baki jer je on morao dovršiti neki važan posao u Algarveu, bavio se krijumčarenjem cigareta, ali poslije toga nitko ga više nije vidio. A Manolito je ostao s njima. – Mali voli gledati izlazak sunca, tvrdoglavo je ustrajao Manolo. – Pusti jadno dijete neka spava, rekla mu je žena, zora je, zar nemaš nimalo srca?, hajde, radije pođi isprazniti mjehur. Manolo Gitano otvorio je vrata barake i izašao na jutarnji zrak. Proplanak je bio pust. Cijela je naseobina spavala. Psić mješanac koji se ondje već udomaćio ustao je sa svoje hrpe pijeska i krenuo mu ususret mašući repom. Manolo je pucnuo prstima i psić se podigao na stražnje noge, još jače mašući repom. U pratnji psića Manolo je prešao proplanak i krenuo stazom koja je vodila duž borika u gradskom vlasništvu na obronak brežuljka koji se spuštao prema rijeci Douro. Tih nekoliko hektara zemlje pompozno su nazivali Općinskim parkom i reklamirali kao zelena pluća toga kraja. A zapravo se radilo o potpuno zapuštenom području bez ikakva nadzora i sigurnosti. Svakoga jutra Manolo bi na tlu nalazio prezervative i igle koje se grad nije trudio odatle ukloniti. Počeo se spuštati stazicom obraslom gustim grmljem brnistre. Bio je kolovoz, a brnistra je, tko zna zašto, još uvijek bila u cvatu kao da je proljeće. Manolo je znalački onju15



Millions discover their favorite reads on issuu every month.

Give your content the digital home it deserves. Get it to any device in seconds.