Page 1

135.0 x 220.0 mm

Veselko Koroman

SABRANA DJELA KNJIGA III.


135.0 x 220.0 mm

Urednik ŽELJKO IVANKOVIĆ Oblikovanje i prijelom BRUNO ABRAMOVIĆ Lektura i korektura AUTOR


135.0 x 220.0 mm

Veselko Koroman

SABRANA DJELA KNJIGA III.


135.0 x 220.0 mm


135.0 x 220.0 mm

POGLED IZ ZRCALA 1974.


135.0 x 220.0 mm


135.0 x 220.0 mm

POETSKA PARABOLA DUBRAVKA HORVATIĆA

Veoma je zamjetljiva težnja ovoga pjesnika da se već u prvim stihovima poeme „Groznica”1 pokuša iskazati manihejski intoniranom glosom o neprestano ostvarivanom gubitku na crti između ćudorednog kamena l j u b a v i i njemu protupoloženog kamena m r ž n j e. I život, osvijetljen susretom i stiješnjen silinom sudara tih dviju nasjelina, kao i nužnost ovakva sučeljavanja, obuhvaćeni su odmah neprihvaćanjem i jasnom sumnjom u nužnost njihova imanja: „A nema mjesta koje bi bilo zaklonom: postoji li uopće to razvikano srce?” Navedeno pitanje iz ciklusa „Torzo” u očitoj je divergenciji s temeljnim postavkama egzistencijalizma. Polazeći od rađanja i smrti kao od činjenica koje nisu „obvezni momenti ljudske egzistencije ili života uopće”, već samo njegove mogućnosti, N i c o l a A b b a g n a n o 2 zapisuje slijedeće: „Č o v j e k a r a đ a č o v j e k . To izražava ono što je tipično za egzistenciju, to jest nužnost koegzistencije: nedostatnost egzistencije sebi samoj, nužnost njenog

1

  Vlastita naklada, Zagreb, 1960.

2

  „Pozitivni egzistencijalizam, Razlog, broj 5–6, 1966., str. 426. 9


135.0 x 220.0 mm

pronalaženja u koegzistenciji. Iz toga uvida proizlazi egzistencijalna mogućnost ljudske s o l i d a r n o s t i koja je temelj historijskih zajednica i navlastito ljudskih vidova egzistencije: ljubavi i prijateljstva. Egzistencijalni odnos se otkriva kao veza solidarnosti koja sokoli čovjeka u njegovoj slabosti i njegovoj nedostatnosti i obvezuje ga da drugima dade što je njemu bilo dato. Raspoznaje se tako da je egzistencija pojedinca povezana s egzistencijom drugoga i da bez nje ne može opstati. L j u b a v je tipičan oblik prepoznavanja drugoga kao d r u g o g a s e b e . Ona pretpostavlja očevidnu transparentnost jednoga za drugoga, transparentnost po kojoj je jedan za drugoga upravo ono što je za sebe sama. P r i j a t e l j s t v o umnožava sa svoje strane mogućnost razumijevanja i susreta između čovjeka i čovjeka, i prijateljstvo – kako je vidio već Aristotel – tvori temeljno zajedništvo interesa i naloga.”

Drugim riječima, egzistencijalni odnos dovodi čovjeka u priliku da se oslobodi samotničke začahurenosti, ili bolje reći – tegoba koje iz takve začahurenosti proizlaze, tako da je on zapravo najelastičniji oblik svagdanjeg humanizma. Horvatićev lirski pogled proistječe iz struje egzistencijalistički kultivirana poimanja, ali taj pogled, kako je naprijed podcrtano, ne uključuje u se i sve anticipacije egzistencijalizma. Do toga dolazi dijelom i zato što pjesnik nije u stanju, premda se i skrivao za indiferentno treće lice, da iole potisne svoju žestoku egocentričnost. Ljubav i mržnju on ne promatra izvana, s neke imaginarne pozornice, već prije svega iz sebe, očima svoje samožive individualnosti. U njegovu primjeru može se još jednom ogledati ona stara spoznaja koja opominje da čovjek nikad ne tuguje za drugim, već za sobom u tome drugom, ili obratno: s radovanjem je posve isto. Sljedstveno tome potvrđuje se također da se ljudi ne mogu voljeti onako čisto i onoliko bezinteresno koliko bi se to moglo poželjeti. U ljubavi uvi10


135.0 x 220.0 mm

jek obitava zrnce taštine, i baš taj otrovni magnetizam u stanju je da je učini istodobno i potrebom i – neljubavlju! Gledano iz ovog kuta čini se posve opravdanim što Horvatić postavlja pitanje: Zbilja: „postoji li uopće to razvikano srce?”3 Ako je ljubav taština, onda ljubavi nema. A ako je narcisoidna, a takva jamačno i jest, onda je ne može ni biti. Postoji, dakle, samo mržnja. (Naravno, ovakvo uvjerenje, a osobito s obzirom na Heraklita i logiku, nije baš prihvatljivo. Dijalektika poznaje niz prigovora kojima ono ne bi moglo odoljeti. Ali, eto, u tome najposlije i jest ono bitno. Pjesnik u jednom trenutku zaboravlja naloge intelekta i počinje slijediti tragove srca, hoću reći onoga istog srca koje je sve do maločas nijekao. Nema sumnje da se upravo u tome čvorištu začinje najdublja poezija). Ljudi navaljuju na sve oko sebe, nezasiti su i ratoborni, – vječito ispred i iza zidina utvrđena grada. Njima je draga pakost i smijeh s nešto trpkosti. Gramzivi demon u njima stalno pruža svoje šape s onu stranu prsobrana. Da smlavi i prigrabi. Da dadne maha svojoj mutnoj oholosti. Ali oni ipak shvaćaju – ili će biti da do takve spoznaje dopire samo pjesnik? – da ne mogu jedni bez drugih. I to su već buđenja, istina ponešto umorna, no svejedno – buđenja. Pjesnik na jednom mjestu u ciklusu „Opsade” ovako rekreira te svjetlonosne akorde: „Jednoga dana – a bilo je to vrlo davno i nitko se od vas toga ne sjeća – sišao sam na obalu sa svojim zavežljajem (malo duhana i smokvi, boca rakije), sišao sam na obalu i rekao okupljenim ljudima: Vi niste moja braća i ja odlazim odavle. I već se uputih prema svojoj lađi, kad progovori netko među njima: Doista, možda mi nismo tvoja braća,

3 

U Horvatićevu kontekstu srce je sinonim ljubavi. 11


135.0 x 220.0 mm

ali si ti naš brat. I ne možeš otići, premda ti puštamo slobodne ruke. A bilo je to vrlo davno – i nitko se od vas toga ne sjeća. Moja je lađa već istrunila, privezana dolje uz obalu.”

Međutim, u ljudskim dušama mnogo je više zlobe i slijeposti. I duše su različne. Iz iskustva se zna da najprljavije imate vi i oni. M i i j a smo posve nešto drugo. Gnjevni i zubati, ovi prvi oduvijek odapinju strijele dolje ispod utvrda grada. M i i j a se branimo. Na našoj strani je strpljenje i gordost; na vašoj sila i ufanje. Neprijatelj gine od posrnule vatre iz svoga vlastitog oružja. A u meni se odigralo već sve što se moglo odigrati. Daleko su ona vremena kad sam se bojao i vapio da mi se smiluju. Danas je znano da hrabrost vodi očaju. I da u ovoj utakmici ne može biti pobjednika. (Uostalom, zar je moguće svladati onoga tko je neranjiv?: „Ali kasnije, kad sam shvatio, najposlije kad ih prozreh, mojem smijehu nije bilo granica. I ta mi igra nadasve omili. Slatko sam se smijao noževima kojim su me boli.”). Osvajači su napokon izbezumljeni pod mrežama naše nevidljive energije. No, mi svejedno ostavljamo razbojište. Čas je kada se valja vratiti dolje prema rijeci, u „Obećanu zemlju”, gdje sve miriše po žuklini i otjecanju. Na usnama nam je još samo poruga: „Moj kralj od rđe i od plijesni moj kralj kojeg udaraju nogom moj kralj bez vranca i bez oklopa moja stara olupina moj kralj od popišanih krpa i od pepela i vaš je kralj” „Gvozdeni anđeo” pao je tako konačno da je oko njega namah sve opustjelo. Mjesto nadgrobnog spomenika ostala je zjapiti samo apokaliptična praznina.

12


135.0 x 220.0 mm

Horvatić je doista rijetkom snagom imaginacije izložio dronjke nekadanje zastave, oprljene trupce, lešine uz nasip, gubavo bilje, ožegline, paučinu svodova i cijeli onaj nijemi spust jedne tvari u drugu. Time je ujedno skrenuo pozornost i na to kakve je nove konzekvence potrebno povući iz uvjerenja da u svijetu prebiva jedino mržnja. Čovjek, naime, ne samo da je inficiran zlobom i gramzljivošću, nego je uz to i – debilan! U razvijenom smislu te riječi, razumije se. Kako inače objasniti tu njegovu zaslijepljenost prigodom nasrtaja na drugog čovjeka? I još dalje: Ako nije prikraćen u nečemu – otkud mu onda manjak računa o zaludnosti posizanja za iscrpnom pobjedom? (Zar ne vidi koliko je sličan ptici što oblijeće zatvorenim prostorom? I zar ne vidi da i grabljive ptice stižu tamo gdje i ostale?). Ovu koncepciju Horvatić razvija, manje-više, i u drugim svojim poemama.4 Razlika je, i obogaćenje, tek u bojenju i transkripciji proživljenih dojmova. „Groznica” je cijela od gustoga, teška i neprovjetrena; cijela iz grča; cijela zasnovana na tonovima tremola. Iz nje progovara otriježnjen, ali zadihan i ponešto klecav, antropologistički, strasno misleći subjekt, čiji jezik otkriva imena stvari na posve jednostavan poetski način. „Zla vojna” i poglavito „Sramotna jesen” neusporedivo su razvedenije i zatrpanije trpkošću. Raspoloženja se kreću na relaciji od konstatacije, gnušanja, prijezira – pa preko posprdne grimase u glasu – najposlije do sažaljenja, crnog grohota i psovke. Stihovi sliče nizovima stupica u koje imaju pasti ogrezle glave onih što su im uši oguglale

4

  „Zla vojna”, Razlog (biblioteka), Zagreb, 1963. „Sramotna jesen”, Republika, 1966. „Ogledalo”, Razlog, 1966. „Kužna ruža”, Forum, 1967. 13


135.0 x 220.0 mm

od muklih ratnih šumova i pomora. Pjesnikovu cinizmu najjače su izložene svetinje zbog kojih srćemo na tuđi prag i u srazu s nedužnima tako uludo trošimo svoje snage otkad saznadosmo za sebe. Dvije različno obojene krpe, ali obadvije – k r p e !, dvije različne vjere, ali obadvije – v j e r e !,... vihorile su se oduvijek na čelu bijesnih i ucviljenih. Čast se sudarala s čašću; pjesnik bi rekao: kao guba s kučinom. I što je još najgore, taj paradoksni sraz nikad nije donio mir tobožnjim pobjednicima, nego baš naprotiv: osvijestio ih je i time uništio. Pa opet, ljudi nastavljaju po svom starom običaju: kreševo se ne stišava. Čak i sami Krist bit će razapet zbog suviše odanog širenja ljubavi na zemlji. Zapjenušana krv, a ovo bi trebalo čitati kao divlja i nepopravljiva, spira pod kopita sve što stoji na putu obrane nekog u sebi asimilirana idola. Onaj kojeg zaskoči probuđeni kumir ne nosi više ljudsko srce; on sikće ispod kamena, tuli i ugriza. Otud je u svijetu toliko mržnje da joj ljubav ne može poslužiti ni za potpalu. Korov se, pognojen zadahom suluda ponosa, nakotio neusporedivo brže od ljubice. Pjesnik, međutim, nije obeshrabren. Na njegovoj mlinici stoji natpis otisnut krupnim slovima: DOĐITE, LJUDI, DA NAPOKON SAMELJEMO NAŠU ZAJEDNIČKU RUGOBU!

On je svjestan da se čovjek, usprkos spoznaji svoga posvemašnjeg moralnog rasula, može uteći jedino čovjeku. Druga pribježišta su iščezla. A potreba da se negdje skloni glava i da se nekako odoli besmislu neprekidno traje. Otuda samo ratovanje protiv ratova za nj ima dublji smisao. Prividno iskliznuće iz te osnovne teme predstavlja donekle poema „Ogledalo”. Uz ostalo, Horvatić je u njoj zanesen i „jamom bića”; tajnama skrivenim u ljudskom oku i srcu. Dovodeći svoj lik u zrcalo i proširujući njegovo značenje do značenja simbola, on čini napor da se odredi i prepozna u toj spodobi s kojom se susreo. Do njega dopiru iskazi o poništenu i razvijanu životu, a s njima i jedno posve 14


135.0 x 220.0 mm

nihilističko dvojenje nije li možda sve što se čini „zapravo teško sranje”. Mnoštveni lik u zrcalu odaje krajnju stišanost, nemoć i nezdravu volju da se dadne vodama sudbine. Piscu kao da ne ide u glavu kako dolazi do ovolikog posrnuća duha pri kojem više nije moguće raspoznavati ljagu od časti. Ošamućen je njegovim osiromašenjem i ponajviše odsutnošću želje da se izvuče iz nedostojne letargije. Zato ljuto ironizira: „Žalosna je tvoja propast, prijatelju moj stari, ali ne mogu suspregnuti svoj smijeh, kad te gledam takvog u prljavoj odori, kako golim rukama pomno prevrćeš govna. I kako se zdušno odaješ tom poslu, gomilajući brabonjke na jednu na drugu na treću stranu, sve kako je propisano, i kako se češeš iza uha tim govnastim prstima, u brizi da li je sve u redu. Zaista, sad ne mogu shvatiti tvoju nekadašnju gordost, pa ti se puštaš struji da te nosi da te udavi, zar zaboravio si svoju prošlost, svoju budućnost, sve ono voće što je ovdje zabranjeno? Taj pogled tvoj, ni oštar ni nujan kao nekad, taj tvoj tupi pogled kazuje mi sada koliko izvan svoje kože živiš, koliko si se zanio u to prevrtanje govna, u to slaganje brabonjaka po propisanom redu.”

Ostaje mu, međutim, da se iznova uozbilji pred pitanjem: Tko je ta dijabolična prikaza što ga sveđer salijeće iz zrcala? Pokušaj snalaženja dovodi ga u vezu s područjem neshvatljivoga, stara koliko je star i svijet o čiju tamu se oduvijek razbijala naša imaginacija. Zdvojnu i uznemirenu, pjesniku na ovom mjestu naglo sijeva misao o tragičnoj nemoći da se išta objasni. Ukliješten tako on se spušta na zemlju da bi barem bilježio kako se u našim očima postojano smjenjuju čas nježni znaci dobrohotnosti, čas znaci okrutne nakane; čas hrabrost a čas očaj; čas pakost i prijezir, a čas opet neka nerazumljiva ljubav prema svemu. Na taj način u njemu se učvršćuje vjerovanje da je rečena skala raznolikih svojstava, zbog koje više nije siguran treba 15


135.0 x 220.0 mm

li se ponositi sobom, ili pak pljunuti na se, – bez sumnje najautentičnija ljudska povijest. Sada je jasno da se ovdje radilo koliko o uspostavljanju kontakta s općim stvarima, isto toliko i o trasiranju relacija prema konkretnim historijskim trenutcima. Nađena je prisna sveza između slike i pojma, a to i jest ono čime se ova poezija najviše potvrđuje. I u „Kužnoj ruži” postupak je gotovo do u tančine isti. Najprije se spušta u vlastito tijelo s namjerom da mu se premjere izvori i dubine, a onda se ta okomita crta izvija desno i lijevo, ad infinitum. Lutajući svijetom, ali i lutajući svijetom od trenutka kada se digao iz prašine, pjesnik je osobito naučio gledati. Filantropija, a nije isključeno da se radi i o nečem drugom, nagoni ga da govori, i da svojim viđenjem zaštićuje nedozrele. U trenutcima vatrene ispovijedi on sam sebe izopćuje iz mase; postaje za nju netko s onu stranu: mutan i dalek. Njegove riječi počinju dobivati miris poslanstva i gonetanja. Horvatić je svjestan te činjenice, pa zato unaprijed objašnjava otkud mu pravo na jedan takav prorijek. Usput uviđa kako bi neke misli valjalo bezbroj puta ponoviti prije nego se na njima posve ne zaustavi naša pozornost. Stoga on govori i govori. Ovaj put o miljenicima boga Marsa, o zabludama, o zemaljskoj osuđenosti. Samo ne više u prozi, već u stihu; što mora da je u nekoj srodnosti s potrebom da se odahne, ili da se oslobađajućoj izjavi dadne i ljepše ruho. Pjesma se priklonila izvješću i opomeni. Ona veli: G r a d je nekoć štitilo slovo o nepobjedivosti. Branitelji su ga kasnije izručili neprijatelju, a ovaj, razumijevši razloge njihova odstupanja, nahrupio u ludilu pod kotače. Glazba se najednom pretvorila u zveket lanaca. – Ubuduće se odatle moglo vidjeti unatrag: Tamo se steru uludo prevaljeni putovi. Razaznaje se da su bojevi već odavna odlučeni. – I zar treba dvoumiti?: Mi smo ulovljeni. Zemlja je ruža, no 16


135.0 x 220.0 mm

ruža zaraznih i k tome ponešto britkih mirisa. Na nama je da pomognemo čovjeku koliko je u našoj moći. Da ga upozorimo, naime, kako mir prebiva tek u relaksaciji i uviđanju. Ne djeluje li ovo pomalo čudno? Stihovi koji ujedno bude i uspavljuju životnu energiju. Kao da u nama postoje dvije do kraja oprečne: jedna animalna a jedna hominizirana. I kao da se prva može potisnuti samo uvidom u njezinu neiskorjenjivost. Upravo tako, rekao bi pisac. A u kontekstu njegovih razmatranja bile bi i neke druge stvari. Na primjer ova: Č o v j e k p o p r i r o d i možda doista nije ni dobar ni zao. Ali na koji se način može eliminirati sumnja baš u protivno? Pretpostavimo li da nema jedinstva bez oprečnosti, tada izlazi da je – i dobar i zao! Osim toga, postoji i historijski čovjek, onaj jučerašnji i ovaj današnji, što pouzdano vuče u sebi neku zlu energiju. I to tako u pretežnoj mjeri zlu, te se čini da one protivne uopće i nema. Njega je udavila oskudica u ljubavi. Ne toliko unutrašnja podvojenost, koliko oskudica u ljubavi. Historijski čovjek gubi sve više smisao za orijentaciju i ravnovjesje. Otupljenih osjetila (sa srcem kojeg više nema, i sa osjećajem nedostatka svakog zaklona), razdražen zbog nemoći da se snađe, on se pušta struji da ga nosi, ili bezdušno nasrće na drugog čovjeka, – ne shvaćajući da u oba slučaja radi protiv sebe. Pjesnik je ganut ovom zlopakom pometenosti. Kako izliječiti svijet od groznice u koju je zapao?, pita on kipeći. Da li pričom o Sizifu i Piru? – Naravno, i pričom o njima. Uostalom, dobra većina njegovih stihova i živi u znaku tih dvaju simbola. Slikar Ivan Vitez nije bez razloga ilustrirao poemu „Sramotna jesen” zgrbljenim likom životinje koja u nastupu srdžbe sama sebi razdire krakove. Crtež pogađa u samu srž ove poezije. Radi zornosti čujmo još jedanput: 17


135.0 x 220.0 mm

„I kad se napokon sraze te ljute vojske, te mržnje što od pamtivijeka spremaju se za kreševo, za strašni pokolj a ne tek neznatan okršaj, i kad se izmiješaju koplja i stjegovi, tutanj kopita i jauk iz lomnih grla, kad započne se napokon ta odlučna bitka, vidjet će se kako stojim na najvišoj kuli, braneći grad što s mukom sam ga dizao, vidjet će se kako jurišam na razornom stroju, napadajuć bedem što priječi mi put, i vidjet će se kako s gnjevom gađam sebe pod gradom, sa srdžbom kako gađam sebe na kuli, i kako od vlastitog oružja ginem, od vlastite ruke u najžešćem boju, ja pod gradom i ja na gradu, ne saznavši nikad ishoda bitke, ne doživjevši nikad njezin kraj.”

Pa ipak, ma koliko se god stavljao na put njihovim neosvijetljenim provalama, – Horvatić se ne zalaže za gušenje prirodnih nagnuća u nama. Naprotiv, veoma mu je stalo do njihove elementarne, ali u isti mah i na pitomi kolosijek usmjerene siline, iz koje bi nakon pražnjenja izvjetrile sve bolesne čestice. Svojim stihom: „Hrabrost je riječ koja pripada prošlosti” – on ustaje protiv hoplitske, zakrivljene, dinosaurske, što će reći, prije svega – bezumne mobilnosti, a ne nipošto protiv mobilnosti kao takve. Dok opjevava minule more i posrtanja, grubo naviješćene u kakvu ljetopisu, njemu ne daju mira smrdljivi živci vlastitih dana. Spopada ga osjećaj mučnine zbog toga što nikako ne može prevladati vrijeme razumske hrabrosti i spokoja. Ispovijeda se, znači, čovjekova drama pred svijetom. Kretanje između nade i sumnje. To kako moderne traume izbijaju iz pljesniva drveta nekadanjih vremena; kako su sve nesnošljivije; kako pokazuju tendenciju da se prenose s koljena na koljeno. (Kao neka mentalna predestinacija). Stječe se dojam da pjesnik baca sumnjičave poglede na cjelokupni čovjekov odgoj, inteligenciju i kulturu kao na značajne konzervatore jedne opake navade, koja od početka prijeti da još više rastroji naš ionako bastardni moralni lik. 18


135.0 x 220.0 mm

Spomenimo samo djelić onoga što spada ovamo. Sjećam se da je netko lijepo primijetio kako se u nas događaji omeđuju (i određuju u dobroj mjeri) – ratovima! Valja, dakako, opaziti: ne samo u nas. I: ne samo u novijem vremenu. I prije se činilo isto. Nikad ljudi nisu govorili: od Sapfina rođenja, od prenošenja kukuruznoga sjemena u Europu, od prvog cijepljenja protiv ospica,... recimo. Nakon uvida u ove najzamjetljivije tijekove njegove misaone avanture nameće se zaključak da je Horvatić korjenit, gnjevan pjesnik najaktualnije, – duhovne zbilje sadašnjice, te da mu u tom pogledu nema premca na današnjem našem Parnasu. Toliko životne angažiranosti i toliko sluha za prikladno iskazivanje agonije suvremenih duša – odavno se već nije steklo u jednom pjesničkom djelu. Zahvaćen nemirima i stranputicama oko sebe i u sebi, Horvatić pjeva oživljenim glasom bivših grla, iz daljine fosiliziranih ratničkih uniformi, mrk i razlomljen, kakav jedino i može biti u trenutku ovoga tragičnog prepoznavanja. Njegov prozni govor sljubljen je s ritmom unutarnjih fleksija, sjajno čitljiv i ekstenzivan, što uzgred posvjedočuje da je za nj i bilo moguće odabrati samo formu poeme. Ako se tome doda da Horvatić ne njeguje stidljivi puritanski iskaz, već da daje maha svakom, pa i najsmjelijem kad se za njim ukaže potreba, te da u njegovoj slici izruganih fizičkih sudaranja čovjeka sa čovjekom valja otkriti posvemašnji ljudski kozmos, onda ne će biti teško sagledati da se ovdje radi o piscu od vrsne osnove, i o piscu posve moderne senzibilnosti. Izraz, 1968.

19


135.0 x 220.0 mm

POEZIJA MILOVANA DANOJLIĆA Na svetu jedino ljubav dolazi po našoj volji. M. Danojlić

Kad bismo pjesme s kojima se ovdje upoznajemo mogli bez ograda smjestiti u kakav nadrealistički zbornik, kamo jednim dijelom i pripadaju, onda bi se potraga za značenjima, odnosima značenja, temama i nastajanjem djela iz o d r e đ e n i h duhovnih pokreta mogla gotovo posve zanemariti. Pokazalo bi se, naime, da je takva potraga jalov posao. (Tamo gdje se neprestano množe oznake izgovorenih glasova i gdje glasovi reflektiraju nedovoljno organiziranu stvarnost u nama – što može naći suvisla riječ kritike? Osobito ona riječ što ne mari mnogo za blještavilo slike i metafore.) Ali valja svakako uočiti da Danojlićeva pjesma u dobroj mjeri ne podnosi naznačene okvire. I to iz više razloga. Prvo, na čemu osobito počiva takvo opažanje, jest njezina naglašena evolucija. Preinaka izraza, započeta u drugoj fazi zbirkom „Nedelja”, toliko je vidljiva da naprosto ne može ostati neprimijećena. Tu se već smjelije krenulo k identifikaciji osnovnih pobuda. Osim toga, da spomenem još samo jednu oznaku, u sve tri pjesničke zbirke5 moguće je prodrijeti i drugim, a ne jedino labavim ključevima intu5

  „Urođenički psalmi”, Nolit, Beograd, 1957., „Nedelja”, Lykos, Zagreb, 1959., „Balade”, Nolit, Beograd, 1966. 20


135.0 x 220.0 mm

NAPOMENA

„Pogled iz zrcala”, prva zbirka u knjizi Sabrana djela, III, ima sve izvorno njoj pripadajuće tekstove. Iz druge („Potraga za cjelinom”) na odgovarajuća mjesta premješteni su putopisi i razgovori, a u nju je uvršten novi tekst: predgovor antologiji hrvatskog pjesništva Bosne i Hercegovine. Trećoj zbirci („Razgovori o književnosti i ostalom”) pridodani su istovrsni tekstovi objavljeni u drugim knjigama. Kao i u ostalim svescima ovih Sabranih djela, i u ovom su napravljeni jezični ispravci uočenih pogrješaka, a uz njih i prepravci, radi ujednačenosti, gdje god je zatrebalo. Zato lik riječi i rečenica kakav sada imaju u njima – treba smatrati završnim. Samo njega ovjeravam svojim potpisom. V. K.

531


135.0 x 220.0 mm


135.0 x 220.0 mm

KAZALO

POGLED IZ ZRCALA (1974.). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 SUVREMENICI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Poetska parabola Dubravka Horvatića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Poezija Milovana Danojlića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Poezija Slavka Mihalića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 Glasovi s rijeke Dragonje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 Neobični pjesnički svijet. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 „Sedam vječnih pitanja” A. Vuletića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 Giacomo scotti: Obale tišine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58

Bilješke o kolekciji suvremene poezije bosne i hercegovine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 „Izlazak sunca” Velimira Miloševića. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Istok na bosanskim usporednicama.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 PRETHODNICI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97

Latinski stihovi bosanskih franjevaca. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Putnik i patnik ivan Franjo Jukić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 Filip lastrić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116 POTRAGA ZA CJELINOM (1996.). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 ESEJI I.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131

Put do pjesme. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133 Pojava pjesničkog barbarizma. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136 Ironija i mravlja slika svijeta.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 Kritika i pjesništvo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 152 Potraga za cjelinom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 158 Dvije države – jedna domovina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163 533


135.0 x 220.0 mm

ESEJI II.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169

Uvlake gredu – a postole stoje.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 U cara Trajana kozje uši. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233 ESEJI III.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 255

Bilješke o pismu, jeziku i književnosti hrvata Bosne i Hercegovine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257 Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 277 Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 289 KRITIKE.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299

Ilija Jakovljević. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 301 Ilija Ladin. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 306 Miro Petrović.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 312 Željko Ivanković . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 314 ČLANCI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 317

Pismo bližnjima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 319 Dva oporbena teksta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 322 Pismo i jezik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 324 Čuđenje i rizik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 326 Ispunjeno poslanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 328 RAZGOVORI O KNJIŽEVNOSTI I OSTALOM (1998.).. . . . . . . . . . . . . 329

Dva odgovora. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 331 Moja najdraža pjesma. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 333 Sumnja je dragocjena.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 334 Razgovor s Veselkom Koromanom o poeziji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 345 Ovdje sam susreo puno srdačnih ljudi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 427 Ovdje, u svom domu, na svome. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 429 Nemoć pred nicanjem riječi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 441 Nasilje mi ne da disati. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 451 Išao sam protiv struje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 460 Htjeli su nam zamesti povijesno pamćenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 472 Stvaralački san – apsolutna budnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 484 Razgovor s piscem iz lektire. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 490 Hrvati su temeljni narod u „Tamnom vilajetu”. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 494 Pred tajnom postojećeg. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 501 Napomena.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 531 534


135.0 x 220.0 mm


135.0 x 220.0 mm

Veselko Koroman SABRANA DJELA I-IV KNJIGA III.

Nakladnici ART RABIC d.o.o. Hamdije Čemerlića 35, Sarajevo SYNOPSIS d.o.o., Maršala Tita 32, Sarajevo SYNOPSIS d.o.o., Vlade Gotovca 4, Zagreb Za nakladnike Goran Mikulić Fadila Halvadžija Ivan Pandžić © Veselko Koroman i nakladnici Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pisanog dopuštenja autora i nakladnika. CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.163.42(497.6)-821 821.163.4(497.6)-821 KOROMAN, Veselko Pogled iz zrcala : 1974. / Veselko Koroman. - Sarajevo : Art Rabic : Synopsis ; Zagreb : Synopsis, 2016. - 534 str. ; 24 cm. - (Sabrana djela I-IV / Veselko Koroman ; knj. 3) Bilješke uz tekst. ISBN 978-9926-428-09-9 (Art Rabic, cjelina) ISBN 978-9926-428-12-9 (Art Rabic, knj. 3) ISBN 978-953-7968-41-0 (Synopsis, Zagreb, cjelina) ISBN 978-953-7968-44-1 (Synopsis, Zagreb, knj. 3) COBISS.BH-ID 23262982 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000944943. Tisak Grafotisak d.o.o., Grude Tisak dovršen u veljači 2017.

Veselko Koroman | Sabrana djela – knjiga III  

„Pogled iz zrcala”, prva zbirka u knjizi Sabrana djela, III, ima sve izvorno njoj pripadajuće tekstove. Iz druge („Potraga za cjelinom”) na...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you