STJEPAN PAVIĆ
VJERA, PAMĆENJE I LJUBAV MOJI VISOČKI PROFESORI
Franjevačka klasična gimnazija u Visokom
Synopsis Zagreb – Sarajevo
Zagreb, 2021.
UVOD Čovjek je mrtav kad ga se više ne sjećamo Mrtvi u potpunosti ovise o našoj vjernosti. Vladimir Jankélévitch
K
ad putujemo Bosnom, divimo se ljepoti te zemlje: plava brda, crne šume, vijugave rijeke, prostrane ravnice. Obično kažemo: lijepo je u njoj sve ono što je Bog stvorio. Ima, međutim, i djela ruku čovjekovih pred kojima ostajemo zadivljeni. Nekima tvorce znamo, a neka kao da su se pojavila niotkuda. Jednako je tako i s ljudima. Pored onoga što je u nama od Boga i od roda, ima jedan višak koji potječe od drugih ljudi, i to tako da ponekada nismo ni svjesni od koga. Školovao sam se i obrazovao četvrt stoljeća (u to ubrajam i vojni rok i zatvor). Svugdje sam susretao dobre ljude, svugdje sam nešto naučio, svugdje se odgajao. I danas, nakon sedamdeset godina, na svome tjemenu ćutim blagu ruku tete Zore, nastavnice iz Kreke, koja je osjetila moju tugu i izgubljenost i pomilovala me. Smatram, međutim, da su za moje obrazovanje, odgoj i rast najvažnije godine provedene u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji i Sjemeništu u Visokom. Zato sam izdvojio taj dio svoga života i te učitelje i odgojitelje, da u njima zahvalim svima onima koji su zaslužni za ono dobra što ga u meni ima. Dodao sam još svoga meštra iz novicijata i bogoslovije fra Bernardina Matića, čovjeka koji je u sebi ujedinio sve ono najbolje što krasi jednog odgojitelja; njegov je udio u mom životu ravan udjelu mojih visočkih profesora. Svakoga od njih nastojao sam oslikati u po jednom poglavlju. Ali postojala su bića koja nisu bila ni učitelji ni od-
5
gojitelji, barem ne izravno, u nastavi. Njihovi su tihi životi, međutim, podupirali učenje i odgoj. Slika Visokoga iz moga vremena bila bi nepotpuna bez časnih sestara, koje su nam svojim radom u kuhinji, na vrtu, u praonici omogućavale dosta bezbrižan život. U ono smo vrijeme sestre susretali samo usput, na dvorištu, na hodniku, rijetko bi se pružila prilika da s njima razgovaramo. Zbog manjka blizine ni o jednoj od njih ne bih mogao ispričati neku priču. I nemaju, eto, posebnih poglavlja. Ali u sjećanju ipak zaiskri lik sestre Cvjetke Šipek: niska rasta, sitna, glave nagnute na desno rame, uvijek sa smiješkom na usnama. Ni kad je u kotlovima u podrumu iskuhavala rublje, ni kad ga je ručno prala, ni kad je pekla kruh u našoj pekari u podrumu, nikada nije skidala habit ni sestarski šlajer. Bila je Slovenka, unatoč godinama provedenim među nama nikada nije posve svladala hrvatski jezik. Kad bi koji musliman tražio gvardijana, znala bi reći: „Pater gvardijan, došel je tisti turac.“ Ali ljubav za svoje zvanje, pa i za nas sjemeništarce, svladala je do neslućene veličine. Sestra Verena Dijaković bila je vratarica, krpala je k tome naše poderano rublje, prišivala pootpalu dugmad, ali za prijeku potrebu bila je i bolničarka. Uglavnom je, po uputama dr. Hajrudina Džananovića i fra Ignacija Gavrana, đacima davala terapiju, previjala pokoju ranicu, stavljala obloge na užareno čelo. Brižna, tiha kao dobri duh, bila je nalik nekoj staroj svetici sa svetih sličica. Takva je dakle bila moja gimnazija u Visokom: ne univerza ali univerzum, mali svemir s mnogo većih i manjih, važnijih i manje važnih likova i događaja. S mnogo različitih života koji su se utkali u ovaj moj jedan.
6
RECENZIJE Učitelji života
Citirajući Jankélévitcha i Finkielkrauta o prošlosti koja nam je bespomoćno izručena, koju valja hvatati za rukav da ne potone, prema kojoj postoji dužnost pamćenja („pamćenje ili smrt!“), fra Stjepan Pavić sažeo je cijeli program svoje knjige. Moglo bi se reći da je ona, od prve do zadnje stranice, pretvaranje prošlosti u povijest. To je proces koji u svojoj metodologiji uz motivaciju ljudske dužnosti sadrži i mnoge druge sastavnice. Dužnosti se uvijek ne odzivamo. Prema prošlosti, pa i vlastitoj, odnosimo se i niječno, čak radikalno niječno. Ali ako prema onome što nestaje osjećamo vjernost, ako se nestajanju opire ljubav, dužnosti je mnogo lakše obaviti svoju zadaću. U knjizi fra Stjepana Pavića u povijest je pozvano četrdesetak godina što ih je on proboravio u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, bilo kao učenik, sjemeništarac, bilo kao profesor, franjevac i svećenik. Između utopljenika i onoga koji vuče za rukav uvijek postoji dijalektički odnos. Utopljenik je spašen, on nastavlja postojati; djelo spašavanja sudjeluje u modeliranju spasiočeve duše. Knjiga je strukturirana u petnaest poglavlja, od kojih svako predstavlja portret jednoga od fra Stjepanovih profesora. Gimnazija u Visokom bila je pravi mikrokozam. Ne samo opsegom svoga prostora, vrta i njegovih šetnica, crkve, urednog labirinta samostana i njegovih hodnika, soba, učionica, blagovaonica, spavaonica, knjižnice, zbirki, podruma i tavana, kuhinje… nego i po mnoštvu različitih likova odgojitelja, nastavnika, đaka – i sestara čiju nevidljivost
91
fra Stjepan također nije previdio. A među njima i vlastitoga lika viđenog iz neke ptičje retrospektive, sebe u nastajanju, poput kiparskog kostura na koji se postupno nabacuje punina oblika. Ali fra Stjepan Pavić nije pisao kroniku toga kazališta. Premda, godine o kojima govori predstavljaju vjerojatno završno poglavlje jednoga svijeta – ne samo kad je riječ o provinciji Bosni Srebrenoj: svijeta s mnogo više ograničenja i mnogo više usredotočenosti. Svijeta u kojemu su imenice bile manje zbirne. Pisao je o veoma različitim ljudima, predstavnicima različitih znanstvenih polja, različitih pedagoških kapaciteta. O nekima koji su participirali u vrhunskoj europskoj znanosti, kao i o onima koji su skromno, privremeno preuzimali na sebe predavanje tuđih predmeta kad drukčije nije bilo moguće. O sebi, čiji bi izbor bio matematika, a potrebe zajednice uputile su ga na klasičnu filologiju. Kroz prizvane likove svojih profesora fra Stjepan Pavić nije odšutio ni neke teške teme nedavne bosanske povijesti, govoreći o odnosu crkvene hijerarhije i franjevaca, o odnosu prema svećeničkom udruženju unutar samog reda, o bolnoj i poraznoj temi ekskomunikacije nekih velikih imena Bosne Srebrene. Petnaest portreta snimljeno je na felinijevski način: bespoštednim okom i popustljivim srcem. Sve je i nakon duga života ostalo registrirano, arhitektura pojave, način njezina gibanja, svjetlo i sjena koji se bave detaljima, glas i odjek. Vrlo je živa rečenica rođenoga pisca, koji se radije povukao u prevodilaštvo, i u već golemu opusu ostavio sjajna svjedočanstva o bogatstvu hrvatskoga jezika. Ali sva ta sjećanja i svi ti vijugavi životi rastvorili su uvid u jedno sasvim drugo školovanje. Odmaknuti u vremenu, ti profesori fra Stjepana Pavića, kroz njegovo daleko zrcalo, ukazali su se kao predavači drugih predmeta. Oljušteni od površnih kora, našli su se na katedrama tolerancije, zajedništva, odgovornosti, vrijednosti rada, milosti, pa i tvrdoglavosti, koja se ne mora uvijek zvati upornošću. A naročito su sudjelovali u izgradnji jedne spoznaje do koje nije lako doći, i većina nikada ne dođe. To je spoznaja da se razlikuju Božje i ljudsko. Da je ljuštenje do srži osnovna zadaća ljudskoga trajanja. I da su u toj zadaći dobri učitelji bitni učeniku, ali je i dobar učenik potvrda kako su oni doista dobri bili. akademkinja Željka Čorak
92
Bilješka o autoru
Stjepan Pavić (Hrgovi Donji kod Gradačca, 12. 2. 1939.), franjevac, klasični filolog, pisac, prevoditelj, kolekcionar, utemeljitelj galerije moderne umjetnosti i zbirke stare sakralne umjetnosti. Teologiju diplomirao u Sarajevu, klasičnu filologiju u Zagrebu. Bio je definitor Franjevačke provincije Bosne Srebrene, profesor, tajnik i ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Prevodi latinske pjesme bosanskih franjevaca, piše kratke biografske proze, a značajan je njegov rad u likovnoj kulturi Bosne Srebrene. Uz njegov poticaj i suradnju izgrađene su vrijedne crkve u Hrgovima (arh. Z. Hanžek) i Dubravama (akademik I. Štraus). Skupivši biranu zbirku od preko 900 djela hrvatskih i bosanskohercegovačkih umjetnika od kraja 19. st. do danas, darovao ju je samostanu u Dubravama. Uz tu donaciju formirao je i zbirku stare sakralne umjetnosti (od 14. do kraja 19. st.) i knjižnicu, stvarajući od samostana kulturni centar. Izgradio je zgradu galerije (arh. I. Prtenjak), djelo značajno za po vijest hrvatske i bosanskohercegovačke muzejske arhitekture. Oživio je, u suradnji s talijanskom Crkvom, proces beatifikacije bosanskog franjevca fra Šimuna Filipovića (1732. – 1802.) i petnaest godina bio vicepostulator te kauze. Sabrao, za tisak priredio i pogovorom popratio knjigu pripovijesti fra Augustina Augustinovića Priče iz doline, Svjetlo riječi, Livno 1997. Uredio je knjige Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882. – 1982. (Franjevačka klasična gimnazija u Visokom, Visoko 1983.) i Fra Šimun Filipović, zbornik radova (hrvatsko i talijansko izdanje, Quaderni per la ricerca, San Benedetto del Tronto 2003.). Objavljivao je u Svjetlu riječi i Vijencu, u časopisima Bosna Franciscana, Republika, Gradovrh i Radu HAZU. Surađivao u Hrvatskoj književnoj enci klopediji. Dobitnik je godišnje državne nagrade Iso Velikanović 2015. za prijevod Zlatne legende Jacobusa de Voragine.
99
Knjige: Liber Latinus scriptores Romanos necnon Latinitatem posteriorem usque ad hodierna tempora continens, Katolički školski centri u Bosni i Hercegovini – Franjevačka klasična gimnazija u Visokom, Sarajevo – Visoko 1999.; Sluga Božji Fra Šimun Filipović. Život pozoran na vječnost, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb 2004. Prijevodi: Bonaventura, Razgovor sa samim sobom (dvojezično), Demetra, Zagreb 2011; Jacobus de Voragine, Zlatna legenda, Demetra, Zagreb, I. sv. 2014., II. sv. 2015.; Latinske pjesme bosanskih franjevaca (dvojezično), Synopsis, Zagreb – Sarajevo 2015.; Apostolska konstitucija o Rimskoj kuriji (u: Zakonik kanona istočnih Crkava, Glas koncila, Zagreb 1996.); svi spisi svetoga Franje i svete Klare te Ogledalo savršenstva i Život svetoga Franje Julijana Štajerskoga (u: Franjevački izvori, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Zagreb – Sarajevo 2012.); Aleksandar Haleški, Rasprava o razumskoj duši (traktat iz teološke Summae), Demetra, Zagreb 2019.; Marsilio Ficino, Platonovska teologija o besmrtnosti razumskih duša, Demetra, Zagreb, I. sv. 2018.; II. sv. 2020. Ostali radovi: Latinske gramatike bosanskih franjevaca (u: Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882. – 1982.,Visoko 1983., 78–98); Stope i iskorak: Fra Ambrozije Matić (1795-1849) (u: Bosna Franciscana, 2003., god. XI, br. 19., 127–146); Nikola Šop kao prevoditelj latinske poezije (Rad HAZU, knj. 493). Literatura: P. (Pavić) S. (Stjepan): Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882. – 1982., Visoko 1983., 138. – Hrvatska enciklopedija, sv. 8., Zagreb, 2006, 337. – Karaula, Marijan: Žrtve i mučenici. Stradanje bosanskih franjevaca u II. svjetskom ratu i komunizmu, Svjetlo riječi, Sarajevo 1999., 199; 280–302. – Vranješ, Hrvoje: Razgovor s vlastitom dušom, Svjetlo riječi, br. 347, veljača 2012., 57; Lukenda, Marko: Živjeti negdje drugdje, Hrvatska katolička misija Beč, Zagreb 2012., 29–121.
100
GDJE JE ŠTO
UVOD Čovjek je mrtav kad ga se više ne sjećamo .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 UZOR MALENOSTI Fra Lujo Zloušić.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 RAZGOVOR S MEŠTROM Fra Berislav Gavranović.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10 ČOVJEK UMA I SRCA Fra Rastislav Drljić.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 SPAŠENI TALENT Fra Paško Vešara. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 SKICA ZA PORTRET Fra Celestin Vlajić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 HOTIMIČNI KROKI Fra Domagoj Šimić.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 ANĐEO BEZ KRILA Fra Anđeo Žutić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 ROĐENI PEDAGOG Fra Mladen Brčić.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 I ĐAVLI SU MU SE POKORAVALI Fra Mijo Đeno. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 ČOVJEK INSTITUCIJA Fra Ignacije Gavran. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 LJEPOTA JE OD SUVIŠKA Fra Borivoj Piplica. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 AD MAIORA NATUS Fra Mijo Bobetić.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61
102
VATRA, PEPEO Fra Šimo Šimić.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 ADRESE SE GASE Fra Alojzije Ištuk. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 ODGOJITELJ Fra Bernardin Matić. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 BIOGRAFIJE RECENZIJE Učitelji života.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Portreti visočkih fratara fra Stjepana Pavića.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Bilješka o autoru.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99
103
Nakladnici Synopsis d.o.o. Vlade Gotovca 4, Zagreb Synopsis d.o.o. Maršala Tita 32, Sarajevo Franjevačka klasična gimnazija u Visokom Bosne Srebrene 4, Visoko Za nakladnike Ivan Pandžić Fadila Halvadžija Ivan Nujić Urednik Ivan Lovrenović Recenzenti akademkinja Željka Čorak prof. dr. sc. Ivo Pranjković Lektura i korektura Ivan Nujić Oblikovanje i prijelom Bruno Abramović © Synopsis d.o.o. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati, ni na bilo koji način reproducirati bez pisanog dopuštenja autora i nakladnika. ISBN 978-953-8289-32-3 (Zagreb) ISBN 978-9926-485-07-8 (Sarajevo) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001097538.
Tisak GZH Zagreb Tisak dovršen u kolovozu 2021.