Uv o d
način r azmatr anja Zapravo ne bih trebao govoriti o načinu ‘razmatranja’. Jer, temeljna je pretpostavka ovog prikaza da povijest, hoćemo li pojmiti ono bitno u njoj, ne možemo ‘promatrati’ onako kako čovjek promatra svijet oko sebe, prirodu, te se, promatrajući je, u njoj orijentira. Odnos čovjeka spram povijesti drukčiji je od odnosa spram prirode. Čovjek se razlikuje od prirode poimajući se u svome vlastitom bitku. Osvrne li se promatrajući k prirodi, tamo će ustvrditi tek neko raspoloživo (Vorhandenes) koje nije on sâm. Osvrne li se, naprotiv, na povijest, morat će priznati da je i sâm dijelom povijesti, tj. da se osvrnuo k čvorištu u koje je upleten vlastitim bitkom. Stoga on to čvorište (‘čvorište djelovanja’) ne može jednostavno promatrati kao neko raspoloživo, kako je to u slučaju prirode, već svakom riječi o povijesti on na neki način ujedno govori ponešto o sebi. Utoliko nema objektivnog razmatranja povijesti na način kako postoji objektivno promatranje prirode. Treba li, dakle, ovaj prikaz biti više od puke orijentacije u zanimljivostima prošlosti, više od pukog posjeta zbirci starina, treba li nas on uistinu povesti k sagledavanju Isusa kao sastavnog dijela povijesti u kojoj i mi imamo vlastitu egzistenciju, odnosno u kojoj smo se za vlastitu egzistenciju izborili kritičkim sučeljavanjem, tada se prikaz može jedino sastojati iz trajnog dijaloga s poviješću. No, razumije se: dijalog ne dolazi naknadno, kao kakvo ‘vrednovanje’, nakon što smo najprije spoznali povijest u njezinu objektivnom stanju. Štoviše, zbiljski susret s poviješću od samoga početka odvija se tek u dijalogu. Samo ako smo svjesni da nas pokreću povijesne sile i da nismo neutralni promatrači, samo ako smo spremni poslušati izazov povijesti, tada tek možemo razumjeti o čemu se u povijesti uopće radi. No, to dijalog ne čini tek oštroumnom igrom promatračeve subjektivnosti, već istinskim
Uvod