Page 1

Ru d ol f Bu lt m a n n

ISUS S njemačkoga preveo Roman Karlović


bi bl iotek a ecu m en ic a Izdavači e x l i br is, Rijeka – sy nopsis, Sarajevo 2008. Za izdavače ž elj ko m eđi mor ec , i va n pa n dž ić Naslov izvornika Ru d ol f Bu ltm a n n Jesus © Mohr, Tübingen, 1988 Urednici z or a n groz da nov, i va n l ov r enov ić Dizajn da m i r br a l ić Prijelom h rvoj e ž i včić CI P – Katalogizacija u publikaciji SV EUčI L IšNA K N J I ž N IC A R I J EK A U DK 232 BU LTM A N N, Rudolf Isus / Rudolf Bultmann; preveo s njemačkoga Roman Karlović. – Rijeka: Ex libris, 2007. – (Biblioteka Ecumenica; knj. 3) Prijevod djela: Jesus. ISBN 978-953-6932-25-2 110904081 ISBN 978-953- 6932-25- 0 (Rijeka) ISBN 978-9958-587-25-2 (Sarajevo)


S AD R Ž A J

U vod Način razmatranja, 7 Vr emensko-povijesni okvir Isusove pojave Židovska religija, 17 Mesijanski pokreti, 20 Ivan Krstitelj i Isus, 21 Isusov navještaj: dolazak kr aljevstva Božjeg Poziv na spasenje i poziv na pokajanje, 25 Kraljevstvo Božje, 30 Univerzalizam i individualizam? Dualizam i pesimizam?, 38 Budućnost i sadašnjost. Situacija odluke, 41 Isusov navještaj: Božja volja Isus kao rabi, 47 Autoritet Pisma, 50 Židovska etika poslušnosti, 52 Isusov zahtjev za poslušnošću, 57 Zornost zahtjeva, 67 Isposništvo i ustroj svijeta, 75 Zapovijed ljubavi, 83 Božja volja i dolazak kraljevstva Božjega, 90 Isusov navještaj: daleki i bliski Bog Židovsko promišljanje Boga, 99 Bog budućnosti, 110 Vjera u providnost i teodiceja, 116 Vjera u čudesa, 125 Vjera u molitvu, 130 Pojam vjere, 137 Bog otac, 138 Daleki i bliski Bog. Grijeh i oproštenje, 141 Odabr ana bibliogr afija Rudolfa Bultman na, 157


Uv o d

način r azmatr anja Zapravo ne bih trebao govoriti o načinu ‘razmatranja’. Jer, temeljna je pretpostavka ovog prikaza da povijest, hoćemo li pojmiti ono bitno u njoj, ne možemo ‘promatrati’ onako kako čovjek promatra svijet oko sebe, prirodu, te se, promatrajući je, u njoj orijentira. Odnos čovjeka spram povijesti drukčiji je od odnosa spram prirode. Čovjek se razlikuje od prirode poimajući se u svome vlastitom bitku. Osvrne li se promatrajući k prirodi, tamo će ustvrditi tek neko raspoloživo (Vorhandenes) koje nije on sâm. Osvrne li se, naprotiv, na povijest, morat će priznati da je i sâm dijelom povijesti, tj. da se osvrnuo k čvorištu u koje je upleten vlastitim bitkom. Stoga on to čvorište (‘čvorište djelovanja’) ne može jednostavno promatrati kao neko raspoloživo, kako je to u slučaju prirode, već svakom riječi o povijesti on na neki način ujedno govori ponešto o sebi. Utoliko nema objektivnog razmatranja povijesti na način kako postoji objektivno promatranje prirode. Treba li, dakle, ovaj prikaz biti više od puke orijentacije u zanimljivostima prošlosti, više od pukog posjeta zbirci starina, treba li nas on uistinu povesti k sagledavanju Isusa kao sastavnog dijela povijesti u kojoj i mi imamo vlastitu egzistenciju, odnosno u kojoj smo se za vlastitu egzistenciju izborili kritičkim sučeljavanjem, tada se prikaz može jedino sastojati iz trajnog dijaloga s poviješću. No, razumije se: dijalog ne dolazi naknadno, kao kakvo ‘vrednovanje’, nakon što smo najprije spoznali povijest u njezinu objektivnom stanju. Štoviše, zbiljski susret s poviješću od samoga početka odvija se tek u dijalogu. Samo ako smo svjesni da nas pokreću povijesne sile i da nismo neutralni promatrači, samo ako smo spremni poslušati izazov povijesti, tada tek možemo razumjeti o čemu se u povijesti uopće radi. No, to dijalog ne čini tek oštroumnom igrom promatračeve subjektivnosti, već istinskim

 Uvod


 Uvod

propitivanjem povijesti, pri čemu povjesnik dovodi u pitanje upravo svoju subjektivnost, te je spreman počuti povijest kao autoritet. Zahvaljujući tome, takvo propitivanje povijesti neće skončati u posvemašnjem relativizmu, kao da je slika povijesti u cijelosti prepuštena relativnom gledištu promatrača. Jer, promatraču se ovdje upravo i valja odreći relativnoga – naime, svih onih pretpostavki koje mu je namrijelo vrijeme, školovanje i pojedinačni stav; povijest je ta koja treba uistinu progovoriti. Međutim, ona neće progovoriti ako začepimo uši, tj. ako naspram nje pretendiramo na neutralnost, već jedino priđemo li joj potaknuti pitanjima i hoteći iz nje učiti. Samo uz takav stav prema povijesti može i mora izbiti na vidjelo ima li u povijesti uistinu čega ‘objektivnog’, ima li nam povijest išta za reći. Drugom načinu razmatranja povijesti, koji svojom metodom nastoji postići objektivnost, u najboljem slučaju možda i polazi za rukom doprijeti s onu stranu subjektivnosti pojedinog promatrača, no zato u potpunosti ostaje unutar subjektivnosti metode, tj. on vidi povijest isključivo u perspektivi uvjetovanoj pripadnošću promatrača određenom razdoblju ili školi, dakle krajnje relativno. Takvo razmatranje povijesti jamačno omogućuje da se pojmi ono što je u povijesti uopće i moguće metodički objektivno pojmiti, tj. da se promatrač orijentira u kronološki odredivim procesima svega prošloga; takav pristup svakako je prijeko potreban. No, svede li se isključivo na to, promaknut će mu navlastita bit povijesti, budući da je propituje isključivo na temelju određenih pretpostavki – naime, upravo metode – čime količinski doista i saznaje mnogo novoga iz povijesti, no ništa nova o čovjeku i njegovoj povijesti. Takav pristup vidi uvijek samo onoliko malo (ili onoliko mnogo) čovjeka i čovještva u povijesti, koliko je već – izrijekom ili prešutno – očekivao; drugim riječima, on vidi ispravno ili pogrešno u onoj mjeri koliko je već unaprijed određeno. To se jasno očituje kada, na primjer, povjesnik sebi zacrta cilj da neku povijesnu pojavu ili osobnost učini ‘psihološki razumljivom’. Već i sam izraz pokazuje da takav povjesničar samouvjereno


raspolaže mogućnostima psihičkog života u svom razmatranju, pa sve u svezi s danom pojavom odnosno osobnošću i nastoji svesti upravo na te mogućnosti. ‘Učiniti razumljivim’ upravo i znači podvesti pod ono čime u svom znanju raspolažemo. Sve što je pojedinačno razumijevat ćemo tada tek kao pojedinačne slučajeve općih zakona, uvjereni kako smo sa samim zakonima već upoznati. S takvog polazišta provodi se potom i kritika predaje, te se ono što se pritom ne da shvatiti jednostavno proglasi nepovijesnim. Naravno, u onoj mjeri u kojoj su nam predmetom razmatranja psihičke činjenice iz prošlosti, takva je metoda posve ispravna. Pitanje je samo, raskrivaju li takvo razmatranje i takva metoda samu bit povijesti, tj. izlaze li uistinu povijesti ususret. Tko vjeruje da će mogućnosti vlastite egzistencije rasvijetliti tek s pomoću povijesti, odbacit će psihološki način razmatranja – koliko god ovaj bio opravdan tamo gdje je umjestan – ako mu je stalo do toga da uistinu razumije samu povijest. Takvo uvjerenje prožima i ovaj prikaz; njime se nipošto ne nastoji povijesni fenomen Isusa učiniti psihološki razumljivim, te se prikaz – ne računajući kratak orijentativni ulomak – stoga uopće i ne upušta u životopis. Čitatelja, dakle, u načelu ne kanim uvoditi u ‘razmatranje’ povijesti, već u krajnje osoban susret s poviješću. No, budući da ovaj prikaz naravno ne može za čitatelja predstavljati izravni susret s poviješću, već ponajprije (i u najboljem slučaju) tek orijentaciju u mojem susretu s poviješću, to mu čitav prikaz i izlažem ponajprije kao razmatranje, te je moj zadatak da čitatelju pružim orijentaciju u samom načinu razmatranja. Hoće li čitatelj na takvom, pukom razmatranju i stati, njegova je stvar. Ako ovaj prikaz i ne može pretendirati na objektivnost u uobičajenom smislu, u drugu je ruku tim objektivniji. Naime, ovdje se odustalo od pripisivanja predikatâ, u čemu nerijetko prednjače inače ‘objektivni’ povjesničari, unoseći time u prikaz moment subjektivnosti koji mi se ne čini opravdanim, budući da se zasniva na određenom nazoru primijenjenom na povijest, na osnovu čega se potom prosuđuju povijesne pojave, ukoliko se već ne radi o pukom formalnom vrednovanju značenja koju

 Uvod


10 Uvod

određena osobnost ili pojava imaju u povijesnom kontekstu. Takve su ocjene naravno potrebne. Međutim, dobre odnosno loše ocjene koje neki povjesnici dijele svom predmetu potječu iz gledišta onkraj same povijesti. Meni je, naprotiv, važno da naspram povijesti izbjegnem to onkraj, te da nađem mjesto unutar povijesti. Stoga će ovdje izostati i vrednovanja zasnovana na razlučivanju povijesnoga i nadpovijesnoga u povijesti. Jer, podrazumijevamo li pod povijesnim zbivanjem tek kronološki odredive pojave i zbivanja (‘ono što se dogodilo’), to nas već potiče na pitanje o nadpovijesnome u povijesti, koje zapravo i pobuđuje u nama sámo zanimanje za povijest. No, tu tek imamo povoda za sumnju da nam je u povijesti promaklo ono bitno; jer, ono bitno zapravo nije ništa nadpovijesno, već vremensko zbivanje. Sukladno tome, u ovom prikazu izostavljeni su svi oni izrazi koji o Isusu govore kao velikom čovjeku, geniju ili junaku; on se ovdje ne javlja ni demonskim ni opčinjavajućim, njegove riječi ne nazivaju se dubokima niti njegova vjera silnom, niti pak djetinjom njegova bit. Isto tako, ovdje se ne spominju svevremene vrednote njegove poruke, njegovo otkriće bezvremenih dubina ljudske duše i slično, već je pogled usmjeren isključivo na ono što je htio i što stoga, kao zahtjev njegove povijesne egzistencije, može postati sadašnjošću. Među ostalim, upravo iz tog razloga zanimanje za Isusovu ‘osobnost’ ovdje ne dolazi u obzir. Ne zato što bih nuždu kanio prometnuti u vrlinu, već zato što smatram da nam o Isusovu životu i osobnosti gotovo ništa više nije moguće doznati. Kršćanski izvori nisu se za nju zanimali, oni sami pak vrlo su fragmentarni i isprepleteni s legendama, drugih pak izvora o Isusu nema. Što se o Isusovu životu, osobnosti, nutarnjem razvoju i sličnome pisalo u posljednje stoljeće i pô – osim u slučaju kritičkih istraživanja – plod je uobrazilje i romanesknog učitavanja. To postaje jasno sagledamo li povijest istraživanja Isusova života, koju je Albert Schweitzer sjajno opisao (2. izdanje, 1913.), odnosno prisjetimo li se raznoraznih sudova istraživača o Isusovoj mesijanskoj svijesti. Uzmemo li u obzir koliko se samo razilaze sudovi o tome je li se Isus, kad, u


kom smislu i počev od kojeg časa smatrao Mesijom, te uzmemo li u obzir da baš nije mala stvar smatrati se Mesijom, štoviše, da je onaj tko se takvim smatra time jamačno određen u čitavoj svojoj bîti, tad nam ipak valja priznati: vlada li u tom pitanju neizvjesnost, znači da o njegovoj osobnosti uistinu ne znamo gotovo ništa. Osobno držim da se Isus nije smatrao Mesijom, no ne umišljam si da, zahvaljujući tome, o njegovoj osobnosti imam jasniju sliku. U ovom se prikazu na to pitanje uopće neću ni osvrtati, i to ne zato što se o tom pitanju, na koncu, ne bi dalo ništa provjerena reći, već zato što ga smatram sporednim. Jer, makar i bilo dobrih razloga da nas zanimaju osobnosti značajnih povijesnih figura (Gestalten) – bio to Platon ili Isus, Dante ili Luther, Napoleon ili Goethe – takvim nam pristupom izmiče ono što je samim tim osobama bilo ključno, budući da njih nije zanimala vlastita osobnost, već njihovo djelo. I to ne u smislu da se djelo može ‘razumjeti’ kao izraz njihove osobnosti, niti u smislu da je njihova osobnost u djelu zadobila svoje konačno ‘obličje’ (Gestalt), već utoliko što je njihovo djelo stvar za koju su se zalagali. Pod ‘djelom’ se, dakle, isto tako ne podrazumijeva ono što je iz njega na koncu proizišlo, kao ukupnost povijesnih učinaka; jer, nju te osobe uopće nisu mogle ni sagledati. Naprotiv, ‘djelo’ se promišlja iz njihova gledišta, kao ono što su zapravo htjeli. Upravo u tom pogledu, stvarnim predmetom povijesnog istraživanja jesu oni sami, ako uzmemo da propitivanje povijesti nije neutralnim orijentiranjem u objektivno utvrdivim procesima prošlosti, već se vodi pitanjem kako mi sami, koji stojimo u kretanju povijesti, možemo doseći poimanje vlastite egzistencije, tj. rasvijetliti mogućnosti i nužnosti svoga vlastitog htijenja. U slučaju osoba koje su, kao Isus, djelovale putem riječi, ono što su htjeli može se prenijeti tek kao sklop stavova, mislî, kao nauka. Ako pak nastojimo, kako je to modernom shvaćanju samorazumljivo, doprijeti iza same nauke, do Isusova psihičkog ustrojstva ili pak osobnosti, izmaknut će nam – iz gore izloženih razloga – ono što je htio. Istina je da ovo potonje isprva možemo pojmiti tek kao njegovu nauku. No, očit je nesporazum kada

11 Uvod


12 Uvod

se ta nauka shvaća kao sustav općih istina, sustav stavova koji imaju važiti neovisno o konkretnoj životnoj situaciji u kojoj se govornik nalazi. Otud bi slijedilo da se o istinitosti tih stavova ima suditi prema kakvu idealnom, općevažećem sustavu istina, sustavu vječno važećih stavova. Ukoliko bi, odnosno u mjeri u kojoj bi Isusove misli odgovarale takvu idealnom sustavu, dalo bi se govoriti o nadpovijesnome u Isusovu navještaju. No, pritom bi postalo jasno da smo odustali od onog bitnoga u povijesti, da onom zaista novome u povijesti nismo izišli ususret. Jer, taj idealni sustav u stvari ne bismo zadobili iz povijesti, budući da se on odnosi prije na neko onkraj naspram povijesti, prema kojoj se ima suditi o pojedinim povijesnim pojavama. Razmatranje povijesti sastojalo bi se tako, u najboljem slučaju, u osvješćivanju toga pretpostojećeg, idealnog sustava iz zôra konkretnih ‘slučajeva’; istraživanje povijesti bilo bi stoga posao ‘prisjećanja’ u platonskom smislu, rasvjetljivanja samome sebi onoga što na koncu već posjedujemo. To bi u konačnici bilo racionalističko razmatranje povijesti; povijest kao vremensko zbivanje bila bi uklonjena. Govorimo li, dakle, o Isusovoj nauci odnosno misli, to se ne zasniva na predodžbi o kakvu općevažećem, idelanom sustavu misli koji je moguće bilo komu rasvijetliti. Naprotiv, misli se imaju shvatiti kao ono što jesu u konkretnoj situaciji čovjeka koji živi u vremenu: kao tumačenje vlastite egzistencije što se nalazi u kretanju, u neizvjesnosti, u odluci; kao izraz mogućnosti da se ta egzistencija pojmi; kao pokušaj da se rasvijetle mogućnosti i nužnosti vlastita tubitka. Ako smo, dakle, u povijesti Isusa suočeni s izrekama, to ih ne valja prosuđivati polazeći od kakva filozofskog sustava u odnosu na njihovo racionalno važenje, već se s njima suočavamo kao pitanjima o tome kako mi sami hoćemo pojmiti svoju egzistenciju. Pritom se svakako pretpostavlja da nas i same zaokuplja pitanje naše egzistencije. No, u tom slučaju propitivanje povijesti neće voditi k uvećanju nekog bezvremenog znanja, već ka suočenju s poviješću, koja je i sama vremenskim procesom; to bi bio dijalog s poviješću.


O samome prikazu preostaje malo što drugoga kazati. Njegovim predmetom nisu Isusov život niti njegova osobnost, već samo njegova ‘nauka’, njegovo učenje i navještaj. Koliko god malo znali o njegovu životu i osobnosti, o njegovu navještaju ipak znamo dovoljno da se možemo domisliti suvisloj slici. Međutim, i tu je – s obzirom na narav naših izvora – nužan krajnji oprez. Izvori nam pružaju prije svega navještaj zajednice, koja ga pak uglavnom pripisuje Isusu. To naravno ne znači da je sve izreke, koje mu ona meće u usta, Isus doista i izgovorio. U slučaju mnogih izreka dade se dokazati da su nastale tek unutar zajednice; u slučaju drugih, pak, da ih je zajednica preradila. Kritičko istraživanje pokazuje da se čitava predaja o Isusu, kakvu nalazimo u trima sinoptičkim blagovijestima (evanđeljima) po Mateju, Marku i Luki, gràna u niz slojeva, koji se ugrubo s priličnom sigurnošću dadu razlučiti jedni od drugih, no čije je razgraničenje u nekim pojedinostima složeno i dvojbeno. Blagovijest po Ivanu kao izvor za Isusov navještaj uopće ne dolazi u obzir, te ga stoga u ovom prikazu uopće nećemo ni razmatrati. U razgraničenju tih slojeva u sinoptičkim blagovijestima polazimo prije svega od činjenice da su blagovijesti napisane na grčkome unutar helenističkog kršćanstva, dok su se Isus i najstarija zajednica nalazili u Palestini i govorili aramejskim. Iz tog razloga, sve što je u sinopticima – iz jezičnih ili činjeničnih razloga – moglo nastati tek u helenističkom kršćanstvu, odbacujemo kao izvor za Isusov navještaj. Ipak, kritička analiza pokazuje da je najbitniji dio tih triju blagovijesti preuzet iz aramejske predaje najstarije palestinske zajednice. Unutar tog dijela dade se dalje razdvojiti različite slojeve samo u smislu da ono što razotkriva posebite interese zajednice ili pak nosi crte uznapredovala razvitka mora biti odbačeno kao sporedno. S pomoću kritičke analize dospijevamo tako do najstarijeg sloja, makar ga možemo razmeđiti tek s približnom sigurnošću. Naravno, ništa nam ne jamči da je Isus uistinu izgovorio riječi koje nalazimo u tom najstarijem sloju. Moguće je i taj najstariji sloj nastao uslijed složenog povijesnog procesa, koji više nismo u stanju raspoznati. Jamačno je dvojba o tome je li Isus uistinu

13 Uvod


14 Uvod

postojao neutemeljena, te na osporavanje iste nije potrebno trošiti riječi. Sasvim je jasno da on kao začetnik stoji iza povijesnog pokreta čiji prvi opipljivi stupanj predstavlja najstarija palestinska zajednica. No, drugo je pitanje koliko je ta zajednica objektivno vjerno očuvala sliku o njemu i njegovu navještaju. Onomu tko se zanima za Isusovu osobnost to je stanje stvari otegotno ili čak porazno; za našu svrhu ono nije presudno. Jer, predmetom našeg prikaza jest splet misli koji nalazimo u tom najstarijem sloju predaje. S njim smo najprije suočeni kao s dijelom tradicije što je iz prošlosti dospio do nas, te kroz njegovo propitivanje tražimo suočenje s poviješću. Kao donositelja tih misli predaja nam navodi Isusa; najvjerojatnije je on to uistinu i bio. Ako kojim slučajem i nije bilo tako, ni na koji se način ne mijenja što je u predaji rečeno. Utoliko ne vidim nikakva razloga da prikaz koji slijedi ne naslovim ‘Isusovim navještajem’, te da o Isusu ne govorim kao učitelju i objavitelju. Hoće li tko ‘Isusa’ svaki put stavljati pod navodnike, te se njegovim imenom koristiti tek kao kraticom za povijesni fenomen kojim se bavimo, slobodan je to učiniti. Još samo da spomenem da se u ovom radu rijetko kad upuštam u kritičko-analitička razmišljanja; temeljitiju kritičku analizu sinoptičkih blagovijesti pružio sam u svojoj knjizi Die Geschichte der synoptischen Tradition (Povijest sinoptičke predaje). Ovaj prikaz Isusova navještaja ustrojen je prema vremenskopovijesnoj orijentaciji – koju ćemo još objasniti – u tri kruga koji se šire oko iste središnje točke. U svakom krugu radi se na koncu o istome i sve čini jednu cjelinu. Međutim, to postaje u cijelosti jasno tek u trećem, najužem krugu, a taj ćemo u potpunosti moći razumjeti tek nakon što smo svladali prva dva. Prijevod blagovijesnih štiva često se nadovezuje na onaj J. Wellhausena.  To se naravno odnosi na njemački izvornik ove knjige. U ovom izdanju korišten je prijevod Biblije u nakladi Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 2000. Gdje Bultmann sâm prilagođuje biblijski tekst u skladu sa svojim kritičkim nazorima, prijevod je i u nas izmijenjen; gdje Bultmann pak pridodaje biblijskim navodima u zagradama vlastite nadopune, u nas su dodaci umetnuti u uglatim zagradama. (prim. prev.)


Naposljetku, napomenut ću da se ovdje ne radi o naročito složenim i teškim stvarima, već o krajnje jednostavnima – sve dok je riječ o pukom teorijskom poimanju. Naravno, poimanje jednostavnih stvari također može pričinjati poteškoće, no razlog tomu ne leži u bîti samih stvari, već u činjenici da smo se odvikli od jednostavnog gledanja i u prevelikoj smo mjeri opterećeni pretpostavkama. To je zapravo svojstveno našoj osobitoj vremensko-povijesnoj situaciji, pa se izlaganje koje slijedi, u mjeri u kojoj nastoji iznaći ispravni način gledanja – kako za samog autora tako i za čitateljstvo – može ponekom štiocu učiniti teško pristupačnim. U slučaju da griješim – tim bolje. Ako je tomu ipak tako, imajmo na umu da je bezvrijedno olakšavati si stvari koje su preteške za naše duhovno ustrojstvo. Istinska poteškoća, međutim, ne leži u samom teorijskom poimanju, dakle u svladavanju izlaganja koje slijedi kao ‘razmatranja’, već u istinskom suočenju s predmetom. Pa ipak: oko velike stvari valja se čovjeku malo i potruditi, pa je i meni draže pokojeg čitatelja preplašiti, negoli ga namamiti, a da se nije pripravan potruditi.

15 Uvod


O d a br a n a bib l i o gr a f ij a Ru d ol fa Bu lt m a n n a

a) Izbor djela Rudolfa Bultmanna Der alte und der neue Mensch in der Theologie des Paulus, Wiss. Buchges., Darmstadt, 1964. Glauben und Verstehen, sv. 1, Mohr, Tübingen, 1933. Glauben und Verstehen, sv. 2, Mohr, Tübingen, 1952. Glauben und Verstehen, sv. 3, Mohr, Tübingen, 1960. Glauben und Verstehen, sv. 4, Mohr, Tübingen, 1965. Register zu Band i – iv, Mohr, Tübingen, 1984 Der zweite Brief an die Korinther, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1976. Die drei Johannesbriefe, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1967. Exegetische Probleme des zweiten Korintherbriefes, Wissenschaftl. Buchges., Darmstadt, 1963. Das Urchristentum im Rahmen der antiken Religionen, Artemis – Verlag, Zürich, 1949. Die Frage der Entmythologisierung (sa Karlom Jaspersom), Piper, München, 1954. Der Stil der paulinischen Predigt und die kynisch-stoische Diatribe, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1910. Marburger Predigten, Mohr, Tübingen, 1956. Das Verhältnis der urchristlichen Christusbotschaft zum historischen Jesus, Winter, Heidelberg, 1960. Die Geschichte der synoptischen Tradition, 1921. Das Evangelium des Johannes, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1941. Briefwechsel 1922. – 1966. (sa Karlom Barthom), Theologische Verlag, Zürich, 1971. Geschichte und Eschatologie, Mohr, Tübingen, 1958. Offenbarung und Heilsgeschehen, Evangelischer Verl. Lempp, München, 1941. Die Erforschung der synoptischen Evangelien, Töpelmann, Giessen, 1930. Beiträge zum Verständnis der Jenseitigkeit Gottes im Neuen Testament, Wiss. Buchges., Darmstadt, 1965. Theologie des Neuen Testaments, Mohr, Tübingen, 1953. Die Exegese des Theodor von Mopsuestia, Kohlhammer, Stuttgart, 1984. Neues Testament und Mythologie: das Problem der Entmythologisierung der neutestamentlichen Verkündigung, Kaiser, München, 1985.

157 Odabrana bibliografija Rudolfa Bultmanna a) Izbor djela Rudolfa Bultmanna


158 Odabrana bibliografija Rudolfa Bultmanna b) Izbor djela o Rudolfu Bultmannu

Neues Testament und christliche Existenz: theologische Aufsätze, Mohr Siebeck, Tübingen, Jesus, Mohr, Tübingen, 1951. Jesus Christus und die Mythologie: das Neue Testament im Licht der Bibelkritik, Furche – Verlag, Hamburg, 1958. Christus des Gesetzes Ende, Lempp, München, 1940. Das Christentum als orientalische und als abendländische Religion, F. Trüjen, Bremen, 1949.

b) Izbor djela o Rudolfu Bultmannu Bouti n, M au r ice , Relationalität als Verstehensprinzip bei Rudolf Bultmann, Kaiser, München, 1974. M a rti n, Ger h a r d M a rcel , Vom Unglauben zum Glauben: zur Theologie d. Entscheidung bei Rudolf Bultmann, Theologischer Verlag, Zuerich, 1976. Di n k ler, Er ich (ur.), Zeit und Geschichte: Dankesgabe an Rudolf Bultmann zum 80. Geburtstag, Mohr, Tübingen, 1964. H asen hüttl , Gotthold, Der Glaubensvollzug: eine Begegnung mit Rudolf Bultmann aus katholischem Glaubensverständnis, Ludgerus – Verlag, Essen, 1963. Ba rth, K a r l , Rudolf Bultmann: ein Versuch, ihn zu verstehen, Evang. Verlag, Zollikon – Zürich, 1952. H a rti ngsv eld, L. va n, Die Eschatologie des Johannesevangeliums: eine Auseinandersetzung mit R. Bultmann, door Lodewijk van Hartingsveld, Assen, 1962. Bru n n er, August, Naturwissenschaftliche Kategorien bei Bultmann, München, 1962. Ebeli ng, Ger h a r d, Theologie der Verkündigung: ein Gespräch mit Rudolf Bultmann, Mohr, Tübingen, 1963. Sölle, Dorothee, Politische Theologie: Auseinandersetzung mit Rudolf Bultmann, Kreuz – Verlag, Stuttgart, 1971. K egley, Ch a r les W. (ur.), The Theology of Rudolf Bultmann, Harper & Row, New York, 1966. Wolf, Er nst (ur.), Rudolf Bultmann: zum 65. Geburtstag überreicht, Stuttgart – Köln, 1949. Eltester, Wa lther (ur.), Rudolf Bultmann: zu seinem 70. Geburtstag am 20. August 1954, Töpelmann, Berlin, 1954. Jaspert, Ber n d, Sackgassen im Streit mit Rudolf Bultmann: hermeneutische Probleme der Bultmannrezeption in Theologie und Kirche, EOS – Verlag, Sankt Ottilien, 1985. Eva ng, M a rti n, Rudolf Bultmann in seiner Frühzeit, Mohr, Tübingen, 1988.


M a r lé, R en é, Bultmann et l’interprétation du Nouveau Testament, Aubier, Paris, 1956. Fergusson, Dav id, Rudolf Bultmann, Continuum, London, 2000. Hollm a n n, K l aus, Existenz und Glaube: Entwicklung und Ergebnisse der Bultmann – Diskussion in der katholischen Theologie, Verl. Bonifacius – Dr., Paderborn, 1972.

c) Rudolf Bultmann u Hrvatskoj ‘Problem hermeneutike’, u: Filozofijska hermeneutika: X X. stoljeće u Njemačkoj, Željko Pavić (ur.), Hrvatski studiji, Zagreb, 1998., str. 259 – 287. Pitanje demitologiziranja, sa Karlom Jaspersom, Naklada Breza, Zagreb, 2004. Duga ndžić, I va n, ‘Rudolf Bultmann: (1884.–1976.)’, u: Svesci 93/1998., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, str. 83 – 88.

159 Odabrana bibliografija Rudolfa Bultmanna c) Rudolf Bultmann u Hrvatskoj

Rudolf Bultmann | Isus  

Predmet knjige nisu Isusov život niti njegova osobnost, već njegova „nauka“, njegovo učenje i navještaj. Prikaz Isusova navještaja ustrojen...

Rudolf Bultmann | Isus  

Predmet knjige nisu Isusov život niti njegova osobnost, već njegova „nauka“, njegovo učenje i navještaj. Prikaz Isusova navještaja ustrojen...

Advertisement