Mirna Brkić Vučina | Novija hrvatska književnost i suvremeni narativi kroz prizmu tradicijskih priča

Mirna Brkić Vučina NOVIJA HRVATSKA KNJIŽEVNOST I SUVREMENI NARATIVI KROZ PRIZMU TRADICIJSKIH PRIČA

Mirna Brkić Vučina

Novija hrvatska književnost i suvremeni narativi kroz prizmu tradicijskih priča

Zagreb – Sarajevo 2019.

Mojim djeÄ?acima, Josipu i Davidu

Uvodno Knjiga Novija hrvatska književnost i suvremeni narativi kroz prizmu tradicijskih priča kompilacija je jedanaest mojih radova nastalih u periodu od 2012. do 2017. godine.

Radovi su razvrstani u dvije tematske cjeline: prvu sam naslovila Suodnosi usmene i pisane novije hrvatske književnosti i u njoj se nalaze radovi koji istražuju suodnose, interferencije usmene i pisane novije hrvatske književnosti.

Tu sam uvrstila sljedeće radove: - Paremiološko blago u Raosovim „Prosjacima i sinovima“, rad objavljen 2013. u zborniku Sanjari i znanstvenici. Zbornik radova u čast 70-godišnjice rođenja Branke Brlenić-Vujić, Filozofski fakultet, Osijek; - Vile u „Pričama iz davnine“ Ivane-Brlić Mažuranić i suvremenim narativima, rad objavljen 2015. u zborniku „Šegrt Hlapić“, Od čudnovatog do čudesnog, Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti, Ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod, Zagreb-Slavonski Brod; - Usmena književnost u romanu „Na Drini ćuprija”, rad objavljen 2018. u zborniku Tragovi tradicije, znakovi kulture, Zbornik u čast Stipi Botici, Hrvatska sveučilišna naklada, Hrvatsko filološko društvo, Matica hrvatska, Zagreb.

- Zatim rad The Oral Narrative Intertextuality in “Water Fairies at the Edge of the Town of Ozalj”

by D. Jarnević objavljen 2017. na engleskom jeziku u časopisu Vermilion Journal, 1. Rad sam u knjigu sam uvrstila na hrvatskom jeziku pod naslovom 5

Usmenoknjiževni intertekst u pripovijesti „Podvodkinje pod gradom Ozlom“ Dragojle Jarnević.

- U ovoj skupini nalazi se još jedan rad objavljen na engleskom jeziku 2017. u časopisu Vermilion Journal, 2. pod naslovom The Symbolic Potential of Snakes in Two Short Stories: Ivo Andric’s “Snake” and Vladimir Nazor’s “Snake”. Rad sam u knjigu sam uvrstila na hrvatskom jeziku pod naslovom Simbolički potencijal zmije u dvije novele – „Zmiji“ Ive Andrića i „Zmiji“ Vladimira Nazora.

- U ovoj tematskoj cjelini nalazi se još i rad koji je trenutno u procesu objavljivanja: Bajka koja to nije - dva pristupa čitanju bajke Kako je Potjeh tražio istinu, izlagan na međunarodnoj konferenciji Stoljeće „Priča iz davnine“ Ivane Brlić-Mažuranić, Zagreb, 2016.

Drugu tematsku cjelinu naslovila sam Usmena književnost i tradicija Hrvata iz Bosne i Hercegovine u suvremenim zapisima. U ovoj cjelini nalaze se sljedeći radovi: - Mora, žensko demonološko biće, u suvremenim kazivanjima Hrvata u Bosni i Hercegovini, objavljen u 2012. u časopisu Filološke studije, Tom 1, Filološki fakultet Permskog državnog sveučilišta u Rusiji, Filozofski fakultet Sveučilišta u Ljubljani, Institut za makedonsku književnost (Sveučilište „Sv. Kiril i Metodij“ u Skoplju), Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; - Predaje o vilama u tradiciji Hrvata Bosne i Hercegovine, rad objavljen 2012. u zborniku Bosanskohercegovački slavistički kongres I, Zbornik radova, knjiga 2, Slavistički komitet, Sarajevo; 6

- Vještice u suvremenim narativima Hrvata na području Bosne i Hercegovine, rad objavljen 2014. u časopisu Filološke studije, Tom 2, Filološki fakultet Permskog državnog sveučilišta u Rusiji, Filozofski fakultet Sveučilišta u Ljubljani, Institut za makedonsku književnost (Sveučilište „Sv. Kiril i Metodij“ u Skoplju), Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; - Izuzetak u ovoj tematskoj cjelini rad je pod naslovom Prilog proučavanju etnofilološke tradicije Hrvata podrijetlom iz Bosne i Hercegovine u Sloveniji, objavljen u časopisu Motrišta, Mostar, 2017., koji je nastao kao rezultat terenskog istraživanja (provedenog 2016. godine) etnofilološke tradicije Hrvata koji žive u Sloveniji (ponajprije Ljubljani i Mariboru); - U ovu tematsku cjelinu skupinu uvrstila sam i rad pod naslovom Tragovi na koži grada – mostarski grafiti od 2006. do 2016. godine, koji je objavljen 2017. u časopisu Filološke studije, Faculty of Philology of the Permian State University of Russia, Faculty of Philosophy of the University of Ljubljana, the Institute for Macedonian Literature (University of St. Cyril and Methodius in Skopje), Faculty of Humanities and Social Sciences of the University of Zagreb, the Institute for Literature and Arts in Belgrade. U grafitima, iako su izraz urbane, gradske kulture, osjeti se snažan utjecaj tradicije, ponajviše paremioloških oblika, poslovica.

Autorica Mostar, ožujak 2019.

7

Recenzije Vraćanje dugova Svoje sam pretke upamtila po pričama izgovaranim pred komšijama, uz bosansku kavu i gradačački duhan. Prvu sam slikovnicu dobila tek pred polazak u školu. Imala je pet kartonskih listova koji su se na uglovima rascvjetali. Pepeljuga je bila prelijepa i sličila je na moju prvu susjedu, a njezina maćeha na stariju ženu iz susjednog sela koja me – kad bismo joj došli nedjeljom u goste – nazivala Bosankom. Iako sam bila dijete, razumjela sam zbog čega to čini samo onda kad smo nas dvije nađemo same, u njezinoj kuhinji ili u dvorištu. Nikada pred svjedocima. Osjetila sam da me ne voli. Nisam se žalostila, nisam svojim starateljima govorila ništa o tome kako mi se obraća. Moja prava baka bila je - isto kao i ja – Bosanka, i za razliku od starije žene iz susjednog sela, znala je pričati priče. Sa sedam i po godina nisam poznavala slova, ali sam, kao vjerna bakina slušateljica, vješto baratala rečenicama i uspijevala sam pričama o vilama koje posjećuju bakin bunarić zadržavati pažnju i najrazigranijih dječaka iz naše ulice. Kad bi me tetine prijateljice znale zamoliti da se odem igrati dok one, uz domaći kruškovac ili čokoladni liker, rješavaju bračne probleme prijateljice koja im se tog dana nije pridružila na babinjaku, redovito sam se opirala. One su bile uvjerene kako mene priče zanimaju samo zato da bih ih 257

poslije mogla prenijeti glavnim junacima. Bile su u krivu. Mene je zabavljalo pripovijedanje, način na koji se junaci uvode u priču, način na koji se priča komplicira.

Zanimalo me što se kaže na kraju i kako na taj kraj reagiraju oni koji su, s više ili manje pažnje, priču slušali.

Tek ću kasnije saznati da su priča i trač jako bliski rođaci. Prva imenica u ženskom, a druga u muškom rodu.

Na satu hrvatskog ili srpskog jezika, u višim razredima osnovne škole, začudit ću nastavnicu svojim komentarom da sam, preko ljeta, pročitala Šenoinu „Kanarinčevu ljubovcu“ i da sam na pojedinim mjestima imala osjećaj kao da Amalija priča baš meni, da koristi rečenice kakve koristi moja baka dok se sjeća svog djetinjstva i o tome govori komšijama koji su zaborav nad vlastitim životom odabrali kao jedinu moguću terapiju. Da, tamo junakinja prekida priču i komentira svoje kazivanje priznajući da žene uvijek pričaju previše, pita pisca je li se umorio slušajući, i potom, nakon što on pristojno odgovori da nije, nastavlja… Ne znam jesam li rekla baš tako, ali sam sigurna da nisam imala nikakvih problema s poistovjećivanjem pripovjedača i samog pisca. Amalijinu nesretnu priču slušao je August Šenoa, mislila sam tada.

Nisam ni danas daleko od te svoje mladenačke tvrdnje. „Malo sam odlutala, gdje sam ono stala, jesti li ti, Tadija, ikad čuo, što je bilo dalje, pitaš se, Mrkice, ajd, mala, što si izbuljila te oči, sad ću doći do najvažnijeg, šta sad šutiš, Jozinice, nije ti se baš svidilo, možda bi ti to, Markovice, bolje, da se usudiš … bile su stalne bakine primjedbe. Teoretičari, saznat ću na studiju književnosti, o takvim narativima govorekao o narativima 258

svakodnevnog kazivanja. Spominju načela suradnje, govorne činove, sažetke, kode… Njihove primjere uspoređivat ću s bakinim pričama. Profesoru teorije književnosti neću se usuditi reći da sam to sve već naučila u ranom djetinjstvu, od žene koja je imala samo dva razreda osnovne škole i koja je bila Bosanka.

Pisana, umjetnička, visoka književnost narasla je na čovjekovoj potrebi slušanja priča o tuđim životima i tuđim iskustvima. Granica se, jasno je, lako povlači između jedne i druge. Međutim, da bi se u pisanoj književnosti prikazalo pravo životno iskustvo, oživotvorili junaci, pisci zaviruju u crpilište usmene tradicije. Suvremene interpretacije književnih tekstova koje su sam književni tekst gurnule u drugi plan, a u prvi postavili teoriju, nerijetko takvu koja nije primjenljiva na štivo koje bi trebalo biti u fokusu, nisu zainteresirane za pitanja vezana uz iskonsku potrebu pripovijedanja i potrebu slušanja.

Nju mogu prepoznati oni koji su se pitali o porijeklu priče i o kazivačima koji su zimske noći kratili pripovijedajući o stvarno doživljenom, o izmaštanom ili kroz priču naslijeđenom.

Usmena književnost, kad je uključena u pisanu, umjetničku, udahnjuje umjetničkoj književnosti život i približava je, ukratko rečeno, čitatelju. Stoga, prepoznati i popisati sve usmene oblike upisane u tekst visoke književnosti, upitati se o načinu funkcioniranja usmenih simbola u pričama kanonskih pisca, prepoznati točke susreta jednog i drugog korpusa, može samo stručno oko koje se lako kreće kroz oba polja. Mirna Brkić Vučina jednako se dobro snalazi u interpretacijama 259

„slavnih“ pisaca, kao što se snalazi i na terenu, oči u oči s kazivačima, s ljudima koji su predaje i legende svog zavičaja naslijedili od svojih predaka, i to kao najveći i najdragocjeniji imetak. A u pojedinim interpretacijama, poput one o „Potjehu“ Ivane Brlić Mažuranić, autorica, uz stručnost, pokazuje i zavidnu količinu interpretativne hrabrosti.

Daleko je lakše i ugodnije uzeti objavljeni tekst i analizirati ga instrumentarijem književne teorije koju nam, u tom trenutku, europske kolege prikazuju kao najvažniju. Ali, ako se u tekstu susretnemo s iskazom kakav smo čuli na ulici, u crkvi, u roditeljskom domu, onda se upitamo jesmo li dužni provjeriti kako je, i u kojoj funkciji, naše usmeno prešlo u naše pisano. Mirna osjeća dug prema svom kraju, prema svim nezapisanim, a njoj poznatim, usmenim narativima. Osjeća dug prema prostoru jer je svjesna vremena u kojem živi; dug prema kraju bogatom kazivanjima, prema kraju u kojem je sve manje kazivača. Jer, oni koji su donedavno kazivali danas su prestari, a mlađi – koji su njih slušali – danas nemaju kome sve to prenijeti. Nažalost, mlađih od njih gotovo i nema. Otišli su sanjati zavičaj na nekom ugodnijem mjestu, tamo gdje je zlo puno dublje zakopano.

I tako nastaje knjiga koja je strukturirana upravo na taj način, to jest dvojno; od dva prostora, u spoju pisane i usmene književnosti. Među brojnom literaturom, koja svjedoči autoričin uvid u problematiku, osobno su mi najdraže jedinice vezane uz zapise s terena. Iz tih naslijeđenih i zaboravu otrgnutih usmenih iskaza, a sada 260

uređenih i popisanih, lako će se razviti nove teme. Na koji se način to može dogoditi, ponajbolje potvrđuje autoričina potraga za pričama koje su njihovi kazivači, nakon što su napustili roditeljske domove, ponijeli sa sobom. O čemu žele govoriti „tamo gore“, čega se sve sjećaju, jesu li im novi običaji i nova iskustva zamutili rečenice koje su čuli od svojih predaka, sve su to natuknice koje se nude novim interpretacijama. I, s njima ne treba čekati. Svaki dan je važan za zapisivanje. Vrijeme ide na ruku zaboravu.

Mirna tako – jezikom književnosti i svojim privatnim arhivom „s terena“ – čuva prostor i bori se s vremenom; detaljno, pedantno i brižno.

Nakon što se čitatelji upoznaju s interpretacijama u ovoj knjizi, njihovo viđenje tekstova o kojima se ovdje govori, bit će zasigurno drukčije. Uvjerena sam da će i sami krenuti u novo čitanje i Ive Andrića, i Vladimira Nazora, i Ivana Raosa, i DragojleJarnević i Ivane Brlić Mažuranić… A prolazeći kroz zabilježene usmene narative, poželjet će pribilježiti ono što su i sami čuli. Ili sebi razjasniti nešto čemu su u djetinjstvu svjedočili.

Jer, kad god je ona starija žena iz susjednog sela dolazila k nama u goste, moja bi baka, nakon što bi je ispratila i zaželjela joj sretan put, dobro zatvorila ulazna vrata kuće i s unutarnje strane stavila metlu. Tek sam sada, čitajući znanstveni rukopis, razumjela razloge zbog kojih je to činila. U kazivanju jedne žene iz Orašja, uz godinu 2011., Mirna Brkić Vučina, zapisala je: Također se vjerovalo da je jedini način da se vještici zabrani da uđe kroz 261

vrata taj da se vrata sa unutarnje strane podupru metlom i tako one ne bi mogla proći kroz njih.

A kao što rekoh, i moja je baka bila Bosanka.

Prof. dr. sc. Julijana Matanović

Novu knjigu autorice Mirne Brkić Vučina naslovljenu Novija hrvatska književnost i suvremeni narativi kroz prizmu tradicijskih priča čini jedanaest radova podijeljenih u dvije tematske cjeline. Prvoj cjelini pripada šest radova koji, kako ističe sama autorica, “istražuju suodnose, interferencije usmene i pisane novije hrvatske književnosti“, a drugoj pet radova koji na znanstveno opravdan način pronalaze i problematiziraju tragove usmene književnosti i tradicije Hrvata iz Bosne i Hercegovine u suvremenim zapisima. Ono što je zajedničko svim radovima, jest jasna i dobro sročena namjera iznalaženja plodotvornih veza između tradicijske i suvremene kulture pripovijedanja. Autorica pokazuje i, nesumnjivo, dokazuje kako predajni narativni impulsi, u svim svojim pojavnostima, nisu tek dekorativna ili pomoćna građa u proznoj arhitektonici današnjice, već su-djeluju u njenom umijeću komuniciranja. Pomno i predano, pristupačno i suvislo, autorica iz rada u rad pronalazi komunikacijske uzorke koji svjedoče o aktivnim vezama i odnosima staroga i novoga, arhaičnoga i modernoga. Na taj se način, napisat će u završnoj rečenici rada o utjecaju predajnoga u Andrićevu romanu Na Drini ćuprija, prozna umjetnost „izdiže iznad zadanih okvira vremena i prostora, i postaje „svevremena“.

Teza je izazovna i predstavlja svojevrsnu repliku Benjaminovu stavu o krizi pripovijedanja izazvanoj krizom iskustva. Autoričina nastojanja da se, metodom analize i usporedbe, tradicijski oblici i postupci kazivanja iznova 263

pronađu u suvremenim oblicima i postupcima pripovijedanja stoga predstavljaju argumentiran i uvjerljiv odgovor recentnim teorijskim inačicama narativnoga relativizma i skepticizma.

Prof. dr. sc. Jela Sabljić Vujica

Bilješka o autorici Mirna Brkić Vučina rođena je u Mostaru (Bosna i Hercegovina).

Studij hrvatskog jezika i književnosti završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2001. godine, gdje je na istom fakultetu i doktorirala 2007. godine. Profesorica je na Filozofskom fakultetu u Mostaru na Studiju hrvatskog jezika i književnosti. Od 2018. pročelnica je Studija hrvatskog jezika i književnosti.

Bavi se hrvatskom usmenom književnosti, suodnosima usmene i pisane književnosti te novijom hrvatskom književnosti. Znanstvene i stručne radove objavljuje u zemlji i inozemstvu. Objavila je knjige Mudraci iza maske smijeha. Povijest, teorija i interpretacija pikarskog žanra u hrvatskoj književnosti, Synopsis, Zagreb/Sarajevo, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2010.; Noćno lice žene. Suvremena kazivanja o vilama, vješticama i morama Hrvata u Bosni i Hercegovini, Synopsis, Zagreb/Sarajevo, 2013.; Noćno lice žene, II. izdanje, OmniScriptum,Globe Edit, 2018.; Noviji epitafi na području zapadne Hercegovine, Synopsis, Zagreb/Sarajevo, 2019.

265

Kazalo Uvodno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 I. Suodnosi usmene i pisane novije hrvatske književnosti Paremiološko blago u Raosovim Prosjacima i sinovima . . . . . . 11 Vile u Pričama iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić i suvremenim narativima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38 Simbolički potencijal zmije u dvije novele – Zmiji Ive Andrića i Zmiji Vladimira Nazora . . . . . . . . 57 Usmenoknjiževni intertekst u pripovijesti Podvodkinje pod gradom Ozlom Dragojle Jarnević . . . . . . . . . . . 70 Predajno u romanu Na Drini ćuprija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Bajka koja to nije - dva pristupa čitanju bajke Kako je Potjeh tražio istinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 II. Usmena književnost i tradicija Hrvata iz Bosne i Hercegovine u suvremenim zapisima Mora, žensko demonološko biće, u suvremenim kazivanjima Hrvata u Bosni i Hercegovini . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 Vještice u suvremenim narativima Hrvata na području Bosne i Hercegovine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 Predaje o vilama u tradiciji Hrvata Bosne i Hercegovine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170 Tragovi na koži grada – mostarski grafiti od 2006. do 2016. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 Prilog proučavanju etnofilološke tradicije Hrvata porijeklom iz Bosne i Hercegovine u Sloveniji . . . . . . . . . . . . . 227 Recenzije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257 Bilješka o autorici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265 267

nakladnici Synopsis d.o.o.

Vlade Gotovca 4, Zagreb Synopsis d.o.o.

Maršala Tita 32, Sarajevo za nakladnike Ivan Pandžić Fadila Halvadžija recenzenti Prof. dr. sc. Julijana Matanović Prof. dr. sc. Jela Sabljić Vujica vlastita lektura i korektura prijelom Branko R. Ilić

© Synopsis, d.o.o., Zagreb – Sarajevo Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja nakladnika ISBN 978-953-8289-01-9 (Zagreb) ISBN 978-9958-01-083-5 (Sarajevo)

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001040797.

tisak Dobra knjiga, Sarajevo Tisak dovršen u rujnu 2019.