Ivan Cvitković | Hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini. Hrvati između nacionalnog i građanskog

IVAN CVITKOVIĆ

HRVATSKI IDENTITET U BOSNI I HERCEGOVINI HRVATI IZMEĐU NACIONALNOG I GRAĐANSKOG

Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2005.

Nipošto nije nužno, dapače ni poželjno… pristajati uza me: naprotiv, jedna doza radoznalosti, kao pred nekim čudnim raslinjem, s ironičnim otporom, činila bi mi se neusporedivo inteligentnijim stavom prema meni.

Nietzsche

Mi smo šaka jada, mali narod i zakrvavljen međusobno, ne slažu se tri brata, a kamoli tri vjere. Svatko ima svoj pogled i ničiji nije kako treba.

M. Kovač

UVOD Sam ne mogu ništa. Bog je razapet na krstu. Sve je ogluvjelo, jadno, stučeno i zabludjelo. Ne mogu među njima da zapazim ljudsku vrstu, jer su pod noge bacili Božje sveto djelo.

S. Petrović

U posljednje vrijeme u javnosti se iznose prigovori sociolozima da nisu odgovorili izazovu vremena posljednjeg desetljeća XX. stoljeća i pokušali dati odgovor na mnoga pitanja nacionalnog razvoja bosansko-hercegovačkog društva. Prigovori su samo djelomice upućeni na pravu adresu. Naime, takvo je stanje nastalo u apsolutnoj marginalizaciji sociologije u Bosni i Hercegovini posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća (iako joj ni prije pozicija nije bila dobra). To je vidljivo ne samo po nedostatku socioloških istraživanja nego i po (ne)objavljenim knjigama i člancima iz sociologije, njezinu »izbacivanju« iz srednjih škola i fakultetskih programa itd. itd. Stječe se dojam da je ona »opasna« i za mentore pod čijom se palicom pokušava izvršiti reforma školstva u Bosni i Hercegovini.

Postoji li ijedna »domaća« institucija koja je u posljednjem desetljeću izdvojila ikakva sredstva za sociološka istraživanja? Ono što je učinjeno, napravilo se po nalogu stranih naručitelja i financijera. No, rezultate tih istraživanja »domaći« sociolozi nisu mogli ni dobiti na uvid, a kamoli ih teorijski obraditi.

Zašto sociologija nije omiljena u društvu, zašto se tretira kao »subverzivna« znanost? Odgovor bi bio: zbog toga što sociologija dijagnosticira i razotkriva stvarnost koju društveni poredak želi prikriti od pojedinaca i grupa.

Inače, istraživanje međunacionalnih odnosa jedna je od prioritetnih tema ovdašnjih sociologa. Time sociolog polaže ispit ne samo u odnosu prema naciji iz koje potječe nego i u odnosu prema drugim nacijama, i sociološkoj znanosti. Sociološko bavljenje međunacionalnim 5

odnosima podrazumijeva da se istraže nacionalna samoidentifikacija, ali i (ne)postojanje predrasuda o pripadnicima drugih nacija, socijalna distanca između, u osnovi, pripadnika triju nacionalnih zajednica (bošnjačke, hrvatske i srpske), status nacija u društvu, kao i stanje i perspektive međunacionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini.

Rijetko se gdje kao u Bosni i Hercegovini može, na malom zemljopisnom prostoru, naći takvo obilje različitosti koje treba prihvatiti i kao neprocjenjivo bogatstvo,1 bez obzira na to što je trenutno bosansko-hercegovački prostor podijeljen po nacionalnim granicama. Različitosti (religijske, konfesionalne, kulturne, nacionalne…) vodile su svijetlim primjerima tolerancije, ali i dezintegracijskim procesima.

Upravo je Bosna i Hercegovina izišla iz jednoga takvog razdoblja u kojem su nacije, s jedne strane, igrale integracijsku (unutarnju), a s druge, dezintegracijsku ulogu (vanjsku, prema drugim nacijama).

Navedeno razdoblje ukazalo je na svu kompleksnost nacionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini (kao i u njezinu bližem okruženju). Međutim, na nacionalne razlike treba gledati i kao na izazov toleranciji i interkulturalnosti. U taj kontekst stavljamo i ovo istraživanje – kao zagovaranje na putu tolerancije i (su)života na istom, zajedničkom tlu pripadnika različitih nacija. Cilj mu je, sa sociološkog aspekta, ukazati na stanje u ovom predručju i na perspektive njegova razvitka, prije svega na to kako otklanjati ono što vodi dezintegraciji, a jačati sve što bi moglo voditi integracijskim procesima (a da se, razumljivo, pritom ne ide na štetu osobnosti i nacionalnih razlika u Bosni i Hercegovini).

1

O stajalištima poput onog da je »laž i komunistička podvala da na ovim prostorima ispreplitanje znači duhovno bogatstvo različitosti« (Kojović, 1999:49), bit će riječi u sljedećim poglavljima.

6

NADE I ILUZIJE Drugi dio života kod pametnoga čovjeka sastoji se od oslobađanja od ludosti, predrasuda i pogrešnih mišljenja koje je stekao u prvom dijelu života. Čehov

Nade i iluzije. Nade da se konačno, nakon Drugoga svjetskog rata, na tlu ex Jugoslavije riješilo nacionalno pitanje i da je to rezultiralo četrdesetšestogodišnjim mirom. Nade su se pretvorile u iluzije kad se raspala ex Jugoslavija u kojoj je svaki od njezinih naroda smatrao da njegovo nacionalno pitanje (a time i nacionalno pitanje u globalu) nije dobro riješeno. S druge strane, izvjesna doza nacionalnog nihilizma iz tog razdoblja izrodila je mnogo nedaća. Dovela je, uz prikrivanje mnogih činjenica iz daljnje, a posebno iz bliže povijesti, i do raspirivanja strasti, naročito kod mlađih naraštaja, i širenja raznih (dez)informacija u javnosti (o »progonima«, »likvidacijama«, »ugroženostima« i sl.) koje su vodile stvaranju ekstremne nacionalne svijesti.

Je li građenje mita o bratstvu i jedinstvu vodilo negaciji ravnopravnosti jugoslavenskih naroda? Nije li to poslije rezultiralo željom za podvajanjem? Komunisti su živjeli u nadi, ali i iluziji, da bratstvom i jedinstvom »otvaraju« narode jedne drugima, a oni su se »zatvarali«.

U tom »zatvaranju« razvili su strah od »drugoga«,2 a iz straha od »drugoga« razvila se represalija, progon koji će roditi (i rodio je) mržnju prema sebi. Time dolazimo do vječite teme – različitosti i jedinstva.

Jedinstvo u različitostima, različitosti u jedinstvu.

Oni koji nisu mogli, ili nisu htjeli, razumjeti politiku nacionalnih odnosa i (su)života u Bosni i Hercegovini, isticali su da se u tome toliko pretjerivalo da se moralo čak i oblačiti »u čudesnu mješavinu nacionalnih odjeća« (!).

Svi oni koji su živjeli za vrijednost (po nekima iluziju) bratstva i jedinstva, pod čim su zapravo podrazumijevali zajedništvo sa svim ljudima, ne mogu a da se ne zgražavaju nad riječima koje od toga pra2 »… valja učvršćivati bratstvo i jedinstvo! Naša je dužnost da volimo Hrvate bez

obzira na njihovu mržnju… Zejtin i vino se ne mešaju, mućkaj koliko hoćeš, kad ih ostaviš na miru, ponovo se razdvoje« (Danojlić, 1986:99).

7

ve karikaturu.3 Može se, danas, o bratstvu i jedinstvu govoriti i ovo i ono, ali sociološka je činjenica da je ono, nakon Drugoga svjetskog rata, dovelo do smanjivanja nacionalne i religijske distance (zar za to nisu ilustrativni bili i podaci o »mješovitim brakovima«). Model bratstva i jedinstva nepobitno je doveo do smanjenja međusobne mržnje, ali, pokazalo se, nije mogao riješiti nacionalno pitanje. Ustvari, taj je model nakon socijalizma napušten u odnosu prema van, a nacionalni su ga lideri potencirali unutar nacionalne zajednice (»svi muslimani su braća«; Hrvati su braća koja trebaju njegovati međusobno jedinstvo; Srbi – također).

Kakvo je bilo stanje nacionalnih odnosa u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini krajem osamdesetih godina i prije početka bosanskohercegovačkog rata? Podsjetimo da su građani u istraživanju javnog mnijenja4 1990. u 66,65% slučajeva mislili da su nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini bolji nego u drugim republikama i pokrajinama, a tek 2,79% da su lošiji. Cijenilo se, na osnovi tih podataka, da je stanje međunacionalnih odnosa povoljno i da neće doći do nacionalnih sukoba. Međutim, potisnuta nacionalna i religijska svijest rezultirale su stanjem u kojem su »buknula« nacionalna i religijska osjećanja u svojoj ekstremnoj varijanti. Nastao je problem kako vratiti prateće sablasti tih procesa, koje su trovale međunacionalne i međukonfesionalne odnose, u njihov grob.

Koje su bitne karakteristike stanja nacionalnih odnosa u ex Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini neposredno prije izbijanja rata?

Očito je da su kretanja u Europi imala demografski, demokratski, zemljopisni, ali i nacionalni aspekt u kojem je dominiralo traganje za identitetom i(li) njegovo dokazivanje. Smatra se da od 50 do 60% stanovnika Europe živi u sredinama u kojima imaju status neke vrste manjine te, na ovaj ili onaj način, žive s konfliktima. Samo na područ3

»Nikad više nećemo smatrati da su tri lijepo pokrivene djevojke nešto čega se trebamo stidjeti, a da su tri podbuhla pijanca, što se uz čašu jedan drugom izlaguju o nekakvom bratstvu, stvar za ponos i ugled. Dosta nam je tih i takvih budaleština« (A. Izetbegović u intervjuu »Bosni«, 12. IV. 1994:9).

4 V. »Sveske«, Sarajevo, Institut za proučavanje nacionalnih odnosa, br. 2829/90:258.

8

ju istočne Europe živi preko 300 nacionalnih manjina, a na području ex Jugoslavije bilo ih je 27. Na tom području nacionalno je pitanje jedno od »najosjetljivijih«, osobito kad je riječ o položaju i potrebama nacionalnih manjina. Jesu li perspektive takve Europe sumorne i pesimistične?

To je li u multinacionalnom društvu nacionalna identifikacija primarna ili sekundarna može, itekako, utjecati na proces (dez)integracije.

Ako nekoj zajednici druga zajednica (najčešće većinska) osporava njezin nacionalni identitet, onda on iz sekundarne može prerasti u primarnu identifikaciju. Mijenjanjem društvenih okolnosti mijenja se i važnost koju pojedinac i skupina pridaju svojem nacionalnom identitetu. U situaciji kad je, na prostorima ex Jugoslavije, nestalo klasnog (pripadnost radničkoj klasi gotovo da nitko više nije ni spominjao) i teritorijalnog (pripadanje Jugoslaviji) identiteta, mnogi su pokušali svoj identitet tražiti u nacionalnom – primarni im je identitet postao biti Musliman, Hrvat, Srbin…5 Na nacionalne odnose snažno su utjecale ideje koje su se u to doba širile o naciji. Nacionalna pripadnost postala je bitna za ponašanje u određenim situacijama (pokazali su to svi izborni rezultati od 1990. do 2002). Došlo je do poželjnosti ekstremnog isticanja nacionalne pripadnosti što je vodilo i u konfliktne situacije (iako u nacionalnom podrijetlu i nema nešto što bi moralo voditi u konflikt, bez obzira na to koliko se to zlorabilo za izazivanje konflikata).

BOSNA I HERCEGOVINA PRED RAT (1991-1995) Nije pošteno tražiti od drugih ono što sami nismo spremni učiniti.

Eleanor Roosevelt

U Bosni i Hercegovini, prema popisu stanovništva iz 1991, živjelo je četiri milijuna sedamsto sedamdeset tisuća i trideset i tri stanovnika koji su pripadali zajednicama od dvadeset i četiri naroda i narodnosti.

Nacionalna struktura najbrojnijih naroda izgledala je ovako: Musli5

»Nacionalni je identitet osobito podesan za to da služi kao ›primarno žarište identifikacije‹, budući da se temelji na pripadanju, a ne na postignuću« (Kymlicka, 2003:131).

9

mana je bilo:6 1.898.963 (43,3847%); Srba: 1.365.093 (31,1876%); Hrvata: 759.906 (17,36l2%). Struktura narodnosti izgledala je ovako: Romi (8.864)7, Albanci (4.922), Ukrajinci (3.929), Mađari (893), Talijani (732), Česi (590), Poljaci (526), Nijemci (470), Židovi (426), Rusi (297), Slovaci (297), Turci (267) itd.

Prema konfesionalnoj pripadnosti najbrojniji su bili pripadnici islama: 1.871.882 (42,7660%), potom pravoslavci: 1.286.828 (29,3995%) te rimokatolici: 593.908 (13,5687).8 Srbi su činili većinsko stanovništvo na 39% teritorija. U općinama s većinskim muslimanskim stanovništvom stvaralo se oko 70% akumulacije. Od 37 općina u kojima su Srbi činili većinu dvije trećine bile su u brdsko-planinskim područjima, a od pedeset i dvije općine s većinskim muslimanskim stanovništvom samo je 1/3 bila te morfologije. Od trideset najvećih gradova u dvadeset i pet većinu su činili Muslimani, u četiri Srbi, a Hrvati u jednom (inače, 39% stanovništva živjelo je u urbanim sredinama). Najmanja naseljenost bila je na teritoriju gdje su Srbi činili većinu, ali su u petnaest godina pred rat dotacije »srpskim« općinama bile sto pedeset puta veće nego »muslimanskim«. Od dvadeset općina s najslabijom iskorištenošću obradivog zemljišta dvije su bile »hrvatske«, dvije »muslimanske«, a šesnaest ih je bilo »srpskih«.

Bosna i Hercegovina rubno je područje u konfesionalnom i u nacionalnom pogledu, na kojem se pojavio veliki nacionalni i religijski naboj kod stanovništva. U istraživanju koje je Institut za proučavanje nacionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini proveo 1987. pokazalo se da je svaki treći ispitanik bio u grupi onih koji su bili s jakim nacionalnim i religijskim nabojem. U toj grupaciji najviše je bilo osoba od 18 do 28 godina. Izbijanjem rata taj je naboj rastao. U ratu je, vjerojatno, u tom krugu bio svaki drugi žitelj jer je bilo teško naći čovjeka 6

Termin »Musliman« upotrebljavan je za razdoblje u kojem se taj narod tako zvao – sve do 1993. Za razdoblje nakon toga upotrebljavan je naziv koji je taj narod prihvatio – »Bošnjak«.

7 Pretpostavlja se da ih se znatan broj, u popisu iz 1991, izjasnio kao Muslimani, te da ih je, procjenjuje se, 2003. bilo oko 20.000.

8 Podaci su uzeti iz »Statističkog biltena«, Zavod za statistiku Bosne i Hercegovine, br. 233.

10

kojeg u ratu nije, ako ne »ujeo«, a ono bar »ogrebao« nacionalni pas.

Ovome treba dodati da su neposredno prije rata tri najbrojnije nacije izgledale kao tri teška bolesnika, međunacionalni odnosi također.

Usto, Bosnu i Hercegovinu pratile su i druge ozbiljne poteškoće: konstantan pad industrijske proizvodnje, nelikvidnost banaka i gospodarstva, sve masovnije obustave rada, veliki broj nezaposlenih, sijanje mržnje prema nekim mjestima i regijama; protivljenje održavanjima mitinga dirigiranih iz Srbije dovelo je do snažnog pritiska na Bosnu i Hercegovinu, došlo je do nacionalnih homogenizacija, bila je izrazita orijentacija da se vodstvo Srbije prihvati i kao vodstvo Srba iz Bosne i Hercegovine itd.

Od Titove smrti (1980) osjećali su se snažni pritisci na Bosnu i Hercegovinu. Poslije Kosova sve je bilo upereno na Bosnu i Hercegovinu. Započele su diskusije oko toga tko koga ugrožava. Do izražaja su počeli dolaziti oni koji su agresivniji, militantniji. Buknuo je nacionalizam i nametljivi centralizam (i ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na širem području ex Jugoslavije) oko pitanja jezika, literature, povijesti i sl. U takvom košmaru teško se bilo zalagati za svoju naciju a da se ne bude etiketiran kao nacionalist, a ako si bilo što pozitivno rekao o jugoslavenstvu, onda si bio »unitarist«. Jugoslavenska svijest i jugoslavenski interes polako su nestajali.

U to vrijeme postojala je jedna vrsta prešutnog pomirenja, saveza između hrvatskog i srpskog nacionalizma, uperenog protiv Muslimana, a lansiralo se pod parolom borbe protiv »velikomuslimanske«, »fundamentalističke« ideologije. Iza pokušaja osporavanja nacionalne afirmacije Muslimana krile su se velikohrvatske i velikosrpske svađe oko toga čija je Bosna i Hercegovina.

Prema saznanjima tadašnjeg vodstva Bosne i Hercegovine već se početkom 1989. znalo da će iz Miloševićeva stožera krenuti atak na Bosnu i Hercegovinu, da će se ići na diskreditiranje vodstva (beogradske su novine vodile konstantnu kampanju protiv kadrova u Bosni i Hercegovini, širile su se teze o »ugroženosti« Srba). U intervjuima po novinama plasirane su teze da su Srbi u Bosni i Hercegovini kulturno i nacionalno diskriminirani, da se drugi nacionalizmi napajaju »anti11

srpstvom«, da su mržnju prema Srbima prihvatila i najviša politička tijela, da je riječ o »kominternovsko-ustaškim« zavjerenicima (!).9 Prethodna afera »Agrokomerc« (1987) dovela je do ekonomskog kraha i teških političkih posljedica za nacionalne odnose. Val »diferencijacije« pretvorio se u opću hajku na kadrove. Kada nakon afere »Agrokomerc« nisu pale sve političke strukture u Bosni i Hercegovini, posegnulo se za dodatnim aferama.

Industrijska je proizvodnja opadala i zabilježen je veliki stupanj inflacije (preko 250%). Samo Bosna i Hercegovina i Crna Gora imale su indeks industrijske proizvodnje ispod 100% (Bosna i Hercegovina – 99,5%). Preko 46% umirovljenika primalo je zajamčene mirovine.

Neadekvatna gospodarstvena struktura dodatno je utjecala na težak položaj većeg broja zaposlenih. Navedimo podatak da su samo gubici »Agrokomerca« u 1988. godini bili dva puta veći nego ukupna akumulacija gospodarstva Bosne i Hercegovine. Pa ipak, Bosna i Hercegovina išla je u red srednje razvijenih industrijskih zemalja s nacionalnim dohotkom (1991) od oko 2.000 amaričkih dolara po stanovniku.

Bosna i Hercegovina kao izrazito multinacionalna sredina bila je sklonija nacionalnim konfliktima. Tu su se prelamali srpsko-hrvatski, srpsko-muslimanski i hrvatsko-muslimanski odnosi. Velikosrpske ideje prema Bosni i Hercegovini jačaju još s Karađorđevićevim ustankom koji se širio i na lijevu obalu Drine. Teza da je Bosna srpska prisutna je od kneza Mihajla do danas (»Srbi svi i svuda«). Teza da je Bosna i Hercegovina hrvatska javlja se poslije, za vrijeme austrougarske okupacije. Treći nacionalizam, muslimanski, zagovarao je Bosnu i Hercegovinu kao državu »bosanskog – muslimanskog naroda« u konfederaciji »treće Jugoslavije« (od 1987). Glavni zagovornici te ideje bili su pojedini muslimanski intelektualci u sprezi s pojedincima uključenima u Novu demokratsku alternativu. Ekstremno-klerikalna struja među Muslimanima zagovarala je stvaranje etnički čistih područja koja bi zahvatila teritorij Bosne, Sandžak i dijelove Kosova.

9 Na sjednici Predsjedništva CK SKBiH (1. III. 1989) autor je predlagao da se od

Centralnog komiteta SKBiH, koji je zasjedao toga dana, zatraži izjašnjavanje o atacima na Bosnu i Hercegovinu, ali ga je, u tom zahtjevu, podržao jedino Živko Grubor, tadašnji člana Predsjedništva CK SKBiH.

12

IMA LI NADE Diogen s fenjerom traga za čovjekom.

Traži, Diogene, i u tražnji skapaj.

S. Petrović

Kad će nestati nacionalne napetosti i konflikti? Kad bude jednakost u distribuciji moći i u ljudskim pravima na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine između Bošnjaka, Hrvata i Srba – tad će vjerojatno nestati nacionalne napetosti. Moguć je i model u kojem stupanj (ne)razvitka nacionalne svijesti neće utjecati na izazivanje konflikta, ali već izazvan konflikt može raspiriti nacionalnu netrpeljivost. Djelomice smo takvu situaciju imali u ratu na tlu Bosne i Hercegovine (1991-1995).

Možemo li u Bosni i Hercegovini izgraditi civilno društvo? Možemo, ali »civilnost se ne da propisati, to je kultura življenja nastala iz milijardi susreta na radnom mjestu, u obiteljima, u susjedstvu, pa i iz oblika intelektualnih polemika« (F. Duve, 1997:83-84). U civilno društvo možemo ući ako pravo onih izvan »naše« nacionalne i konfesionalne grupe prihvaćamo kao i »naše« pravo, da onaj tko ne slijedi naše (nacionalne, političke, konfesionalne…) programe ne snosi zbog toga posljedice. Kad se prema osobama iz binacionalnih i bikonfesionalnih brakova ne budemo odnosili kao prema rak-rani na svojem tijelu.

Građansko društvo, društvo jednakih građana moguće je samo u stanju mira i prosperiteta (a Bosna i Hercegovina, danas, nema ni jedno ni drugo). Treba graditi identitet koji neće ograničavati, niti će suzbijati, odnose s drugima, ni razlike unutar hrvatskog identiteta (osobne razlike). Takav će identitet biti ne homogen, nego heterogen i prema van i heterogen prema unutra.

Religije koje preferiraju zajedništvo, u odnosu na individualitet, mogu biti prepreka razvoju građanske demokracije. Ako se prihvati stav da su sve religije prave i dobre, samo ljudi koji ih slijede mogu 292

biti krivi i loši, onda prestaje potreba, pa i trijumfalno pisanje, o prelasku iz jedne religije (iz »njihove«) u drugu (»našu«).

Ne sumnjamo da će i dalje biti onih kojima će u Bosni i Hercegovini smetati (u ime državnog jedinstva!) nacionalni identiteti.301 Prema jednima nastavlja se proces dekroatizacije Bosne i Hercegovine (odlaskom Hrvata iz Bosne i Hercegovine302 i sve manjim njihovim udjelom u ukupnoj strukturi stanovništva), a prema drugima Bosna i Hercegovina izložena je procesu kroatizacije (preko jezika!).303 Očito, nije pitanje Bosna i Hercegovina – da ili ne, nego kakva Bosna i Hercegovina? Ostavimo se zabluda vidljivih u frazi kako će Bosna i Hercegovina biti onakva kako se tri njezina naroda dogovore. Kao da se narodi dogovaraju, a ne nacional(ističke) elite.

Hrvati su u proteklom ratu još jedanput premješteni prema zapadu.

U novinskim komentarima i političkoj publicistici ističe se kako je Tuđman naredio povlačenje Hrvata iz Posavine u Hrvatsku, a HDZ Bosne i Hercegovine iz srednje Bosne. Prema tome izlazi da su jedino Hrvati sami napuštali svoja ognjišta i da oni, za razliku od drugih dvaju naroda, nisu bili izgonjeni, protjerivani sa svojih ognjišta. A je li sve baš bilo tako, ili ima i drugih razloga koji su pridonijeli premještanju Hrvata?304 Ako je suditi prema dokumentima Amnesty Interna301 »U Evropi, u kojoj su sve države nastale kao nacionalne države, u tom slučaju

će Bosna i Hercegovina sve više postajati nacionalna država (poput Švicarske i Belgije), Bosanaca (Bošnjaka) pripadnika sve tri kulture i konfesije koje su danas dominantne u Bosni i Hercegovini. U tom će slučaju Bosna i Hercegovina izgubiti svojstvo multinacionalne države, a zadržati i dalje svojstva multikulturalne i multikonfesionalne zajednice kao i sve druge zemlje Evrope« (Ibrahimagić, 1998:309).

302 Hoće li se opet, kao nekada, u Bosni i Hercegovini pjevati: »Austrija, Švedska i Kanada, to je moja u životu nada.« 303 Podsjeća to na nekadašnje Krležine riječi: »Sastali se ›eksperti‹ Novog Sada i Zagreba da pišu rječnik zajedno s kroatizmima i srbizmima, a oni nameću svoje srbizme i brišu kroatizme gdje mogu. Pusti, brate, kroatizme, jesu li pametni ili nisu, tu su. A radilo se u ono vrijeme o tome, da je ›ožujak‹ bio zabranjen i ›srpanj‹ nije smio da živi. Smatraju to nekom hrvatskom karakteristikom nacionalnog identiteta, pa brišu, a to je besmisleno« (prema E. Čengić, 1985d:35-36).

304 »Iz Bugojna, Vareša, Kaknja, Konjica i nekih drugih mjesta pod muslimanskom kontrolom protjerani su i Hrvati i Srbi. Hrvatima ruže ne cvjetaju ni u

293

tionala i Helsinki Watchza ima. Prema njima se za Hrvate iz središnje Bosne kaže da ih je »preselila bosanska vojska« (Ratni zločini u BiH, 1993:287). »Ofanziva snaga bosanske vojske i borbe koje su uslijedile nakon toga između Muslimana i Hrvata u srednjoj Bosni prisilile su na preseljenje Hrvata koji žive u Bugojnu,305 Kaknju, Fojnici, Travniku i Zenici, te dijelovima Novog Travnika, Gornjeg Vakufa, Jablanice i Konjica… preseljeno je do 120.000 Hrvata. U selima koja okružuju grad Travnik i na nekim drugim mjestima, snage HVO-a organizirale su evakuaciju hrvatskog stanovništva zbog toga što više nisu mogli zadržati kontrolu nad određenim selom ili gradom… Svi (evakuirani) su tvrdili da su se složili sa odlukom HVO… i većina ih vjeruje da bi bili cilj odmazde muslimanskih snaga…« (Ratni zločini u BiH, 1993:293). »Fojnica je gradić koji trenutno ima 12.000 stanovnika – četiri hiljade manje nego u miru. Od toga je 140 Hrvata i 30 Srba.

Prije sukoba omjer je bio 49% Muslimana i za osam procenata manje Hrvata…«306 Tijekom rata s Bošnjacima Hrvati su bježali iz sela oko Konjica,307 Travnika,308 Zenice. To je period kad su se po središnjoj Bosni palile ne samo hrvatske zastave nego i domovi, kada se je javljala nesigurnost za Hrvate u mnogim mjestima.

Zenici, pa ni u Tuzli.

Ivo Andrić je pisao da se jedino u Sarajevu oglašavaju četiri vjere s četiri bogomolje u neposrednom susjedstvu. Da li je takvo Sarajevo iščezlo u nepovrat ili će i uskrsnuti ona neodoljiva draž života u njemu kao istog u različitostima« (S. Šuvar, 1994).

305 U Bugojnu je, pred Drugi svjetski rat, živjelo 18.558 rimokatolika (11.769 muslimana i 12.567 pravoslavaca); 1981. 14.187 rimokatolika (16.214 muslimana i 7.458 pravoslavaca); 1991. 16.031 rimokatolik (19.697 muslimana i 8.673 pravoslavca). Nakon rata 1991-1995. u Bugojnu je ostalo tek nekoliko tisuća Hrvata.

306 Edin Krekić, v. »Oslobođenje«, 17. X. 1994:5.

307 Samo od 23. ožujka do kraja svibnja 1993. »Muslimani su uništili 23 hrvatska sela od 29 u dolini Neretvice-Klisa« (v. »Glas Koncila«, br. 23/93:3).

308 Pred Drugi svjetski rat u Travniku je živjelo 20.903 rimokatolika (5.557 pravoslavaca i 18.512 muslimana); 1981. 24.411 rimokatolika (7.487 pravoslavaca i 27.691 musliman); 1991. 26.118 rimokatolika (7.777 pravoslavaca i 31.813 muslimana). Nakon rata broj je rimokatolika u Travniku bio sveden na nekoliko tisuća.

294

Naravno, ovim nimalo ne želimo umanjiti i odgovornost Tuđmana i njegove politike. On je, prema pisanju Z. Tomca, s Dobricom Ćosićem (ondašnjim predsjednikom SR Jugoslavije) potpisao sporazum o tzv. »humanom« preseljenju (Tomac, 2003:216). Istina, Tomac ne piše je li se taj sporazum odnosio na Hrvatsku, ili i na dijelove Bosne i Hercegovine. Svejedno, riječ je o neshvatljivoj politici na pragu XXI. stoljeća. Podsjeća nas to na razdoblje NDH u kojem je svećenik K. Draganović rukovodio uredom NDH za kolonizaciju, koji se bavio preseljenjem rimokatolika u istočnu Bosnu na imanja srpskog stanovništva. Srpski su nacionalisti, s pravom, četrdeset godina kritizirali takvu politiku »preseljenja« naroda. A onda su i sami radili na realizaciji te ideje. Samo sad je to postalo »humano« preseljenje (!). Ni Hrvati (kao ni Bošnjaci ni Srbi) ne bi trebali pretendirati na monopol nad istinom o onome što se dogodilo od 1991. do 1995. Jer svatko od njih ima svoju istinu (bez obzira na to koliko je ona istinita).

U zapadnoj Hercegovini živjelo je 216.519 Hrvata. U Posavini, Krajini i drugim teritorijima Republike Srpske gotovo ih i nema (protjerani su ili su se iselili). Ako je točno da ih je, sredinom 1993, u središnjoj Bosni ostalo oko 150.000, znači da je do ljeta 1993. 52,53% (ili 405.873) Hrvata (više nego svaki drugi pripadnik nacije!) napustilo svoja ognjišta. To su okolnosti koje mogu dovesti do toga da ta populacija gurne politiku sve desnije i da radije ode u suradnju s krajnje ekstremnim idejama nego s idejama o toleranciji i (su)životu.

Nacionalnu i konfesionalnu grupu koju čine Hrvati u Bosni i Hercegovini mogli bismo strukturalno podijeliti na manjinsku političku i svećeničku elitu i pripadnike koji čine širu periferiju. U »jezgrama« je veći naglasak na nacionalnom i konfesionalnom, a na periferiji na građanskom, državnom (što ne znači da je zanemaren i nacionalno-konfesionalni interes).

Ostati, a ne otići – to je dilema mnogih Hrvata u Bosni i Hercegovini. Kako se, opet, ne sjetiti Krležinih riječi: »To što mene interesira to je ova moja zemlja. Ovaj krastavi pas na lancu tamo u blatu. Ove petrolejke u magli, to je moja domovina. Bio sam i ostao vezan uz našu bijedu, to je tako. Nisam emigrant i desilo se ma šta, nikada neću iseliti, netko mora i ovdje ostati«, govorio je Krleža (prema Gerner295

-Arko, 2002:43). Neka ove riječi budu putokaz Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

U Hrvatskoj je od 1991. do 2001. broj umrlih veći od broja rođenih (2001. broj rođenih je 40.993, a broj umrlih 49.552). Prema tom kriteriju Hrvati u Hrvatskoj izumiru. A što je s Hrvatima u Bosni i Hercegovini? Je li hrvatski identitet osuđen na izumiranje i u Bosni i Hercegovini? Idu li u prilog toj tezi podaci o konstantnom smanjenju učešća Hrvata u ukupnoj strukturi bosansko-hercegovačkog stanovništva (taj proces traje cijelu drugu polovicu XX. stoljeća, a osobito posljednje desetljeće tog stoljeća).309 Hoće li se ostvariti sumorne prognoze prema kojima će se Hrvati, kao najmalobrojniji narod u Bosni i Hercegovini, dijelom »asimilirati«, dijelom iseliti, a dijelom teritorijalno koncentrirati na malo područje (u zapadnu Hercegovinu)?

Vjernici kažu: Bog je čovjeku dao oči naprijed, da gleda u budućnost. Da je htio da gledaju u prošlost dao bi im oči otraga. A Hrvati se diče time da su veliki rimokatolici! Zašto onda ne gledaju naprijed? U vrijeme globalizacije hrvatski identitet treba iz zatvorenog, etnocentričnog i isključivog prijeći u moderni, otvoreni, građanski identitet uključen u europska kretanja. To podrazumijeva prihvaćanje dijaloga i dogovora, uvažavanja i toleriranja, poštivanje svačijeg prava na nacionalni i konfesionalni identitet.

Imaju Hrvati u Bosni i Hercegovini, uz sve razlike u odnosu na Bošnjake i Srbe, i jednu zajedničku naznaku: nijedna generacija nije rođena i umrla u istoj državi.310 Poželimo idućim generacijama više sreće.

309 »Hrvata danas (u Bosni i Hercegovini – I. C.) nema više od 350.000, u odnosu

na nekadašnjih 760.000. Glavnina se naselila u Hrvatskoj, a trend se iseljavanja nastavlja, pa se čak oko 30.000 Hrvata svake godine odseli iz Bosne i Hercegovine. Ako se trend nastavi, Hrvati će za trideset godina ostati tek u dijelovima zapadne Hercegovine… Bosanski su Hrvati nakon Albanaca imali najveći natalitet u bivšoj Jugoslaviji. No, sad se i oni odseljavaju u treće zemlje« (dr. Stipe Šuvar, sociolog i demograf, u intervjuu »Globusu«, 18. srpnja 2003). Očito da i kod demografa postoje različite procjene o broju Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Idući popis stanovništva otklonit će te razlike.

310 Možda je zanimljivo i autorovo osobno iskustvo. Od trojice braće, koji smo rođeni u pet godina (od 1940. do 1945.) ni jedan nije rođen u istoj državi, ali jesmo u istoj kući i u istom mjestu. Jedan je rođen u Kraljevini Jugoslaviji, drugi

296

Europsko iskustvo pokazuje put i Bosni i Hercegovini: ujedinjenje može ići »samo s nacijama, a ne protiv njih i njihovih legitimnih osobenosti« (Šulce, 2002:223). Bosna i Hercegovina samoodrživa je samo sa svojim nacijama, konfesijama, kulturama, Krajišnicima, Hercegovcima, Sembercima, Bosancima, Posavcima… Inače… Razjedinjenost i sukobljenost znači kopanje groba Bosni i Hercegovini i vlastitom (u ovom slučaju hrvatskom) identitetu u njoj.

Možda će neki čitatelj, osobito s jakom hrvatskom nacionalnom sviješću, reći: pa dobro zašto samo o hrvatskom nacionalizmu i ekstremizmu, kao da ga nema kod Bošnjaka i Srba u Bosni i Hercegovini. Da, ima. Ako hoćete moj stav o njima, onda u tekstu riječi »hrvatski nacionalizam« zamijenite riječima »bošnjački nacionalizam«, ili »srpski nacionalizam« i dobit ćete odgovor na to pitanje. »Obično, kad pisac dođe do posljednje stranice, najdraža mu je želja da se njegova knjiga čita sto godina, dvjesto godina. Sasvim razumljivo, o tome se nikad ništa ne zna. Ima knjiga za koje se htjelo da budu vječne, a umiru sutra, dok neka druga nadživi, a vjerovalo se da je tek školska razonoda. No nada uvijek postoji.

Za ovu knjigu, koja nije ni zabava ni književno djelo, želio bih suprotno: da je moj unuk, kada postane čovjek, i slučajno je otkrije jednoga dana u obiteljskoj knjižnici, otvori, pomalo prelista, zatim je ponovno stavi na prašnjavo mjesto odakle ju je izvukao, sliježući ramenima i čudeći se da su ljudi, u vrijeme njegova djeda, još uvijek osjećali potrebu govoriti o tim stvarima« (Maalouf, 2002:147).

Ili će se, možda, ostvariti Krležine pesimistične prognoze: »Ima masa elemenata od kojih je sazdano ovo stanje koje se zove nacionalna svijest među ovim nacijama, i to će dvije hiljade i osamdeset druge izgledati isto tako kao što izgleda danas, ako se u to ne dira… Što se nacionalne svijesti kod nas tiče, trebalo bi izvršiti pravo duboko oranje« (prema: E. Čengić, 1985c:113). Ali, gdje su orači?

u NDH, treći u NR Jugoslaviji. Umrijet ćemo u četvrtoj državi – Bosni i Hercegovini.

297

ŽIVOTOPIS AUTORA Ivan Cvitković (1945.), diplomirao je sociologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, magistrirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a doktorat sociologije stekao jee na Fakultetu za sociologiju, novinarstvo i političke znanosti u Ljubljani.

Od 1972, godine na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu prošao je izbor u sva zvanja od asistenta do redovitog profesora na predmetu Socilogija religije.

Objavio je osamnaest knjiga među kojima izdvajamo: Marksistička misao i religija (1980.); Religije u BiH (1982.); Krleža, Hrvati i Srbi (1991.); Rječnik religijskih pojmova (1991.); Sociologija religije (1995., 1996., 2004.); Društvena misao u svetim spisima (1997.); Religije suvremenog svijeta (1999., 2002.) Sociologija spoznaje (2001.); Konfesija u ratu (2004.)

314

SADRŽAJ UVOD NADE I ILUZIJE BOSNA I HERCEGOVINA PRED RAT (1991-1995) VJEČNO PITANJE IDENTITETA ZAŠTO O HRVATSKOM IDENTITETU U BOSNI I HERCEGOVINI

ISKRIVLJENOST PRISTUPA NACIJI MEĐUNACIONALNI ODNOSI NACIONALNO PITANJE IZOPAČENOST SRPSKO-HRVATSKIH ODNOSA VRAĆANJE HRVATSTVU NACIONALNA HOMOGENIZACIJA POLITIČKO ORGANIZIRANJE NA NACIONALNOJ OSNOVI SUNOVRAT IDEJE JUGOSLAVENSTVA IMA LI IZLAZA IZ »ĆORSOKAKA«

»OBJEKTIVNA« OBILJEŽJA HRVATA U BOSNI I HERCEGOVINI JEZIK KONFESIJA NACIONALNA SVIJEST

RIMOKATOLIČKI I HRVATSKI IDENTITET U BOSNI I HERCEGOVINI NACIONALNI I KONFESIONALNI IDENTITET NA GRANICI RIMOKATOLIK I HRVAT RIMOKATOLIČKA CRKVA I HRVATSKI IDENTITET ODNOS PREMA RELIGIJSKOJ RAZLIČITOSTI JEZIČNO PITANJE HRVATA U BOSNI I HERCEGOVINI

DRŽAVNI IDENTITET KOD HRVATA U BOSNI I HERCEGOVINI »NACIONALNA DRŽAVA« ILI »DRŽAVA NACIJ« PRIZNAVANJE BOSNE I HERCEGOVINE KAO SAMOSTALNE DRŽAVE STVARANJE DRŽAVNOG IDENTITETA U BOSNI I HERCEGOVINI DRŽAVNI IDENTITET KOD HRVATA U BOSNI I HERCEGOVINI

HRVATI I/ILI »BOSANSKI HRVATI« KOMU SMETA KONSTITUTIVNOST TRIJU NARODA JE LI »BOSANSKA NACIJA« DOBITNA KOMBINACIJA HRVATI, A NE »BOSANSKI HRVATI«

5 7 9 22 27 32 33 34 36 45 47 50 56 57 58 59 65 70 76 77 82 86 97 99 105 105 107 111 114 116 118 124 128

315

BOŠNJACI I HRVATI U FEDERACIJI SRPSKO-MUSLIMANSKI ODNOSI KRAJEM XX. STOLJEĆA HRVATSKO-MUSLIMANSKI ODNOSI KRAJEM XX. STOLJEĆA BOŠNJACI I HRVATI U FEDERACIJI POSTOJI LI BOŠNJAČKI NACIONALIZAM

HRVATSKI NACIONALIZAM ŠTO JE NACIONALIZAM POLAZIŠTE NACIONALISTA – KRIVI SU »DRUGI« NACIONALIZAM PRED RAT NACIONALIZAM U RATU HRVATSKI NACIONALIZAM

132 132 140 151 156 163 163 168 170 179 182

»NESTAŠLUK« ILI NEOUSTAŠLUK

192

HRVATSKI IDENTITET U RATU OD 1991. DO 1995.

200 207 212 225

MEDIJI I IDENTITET NACIONALNI IDENTITET U RATU HRVATSKI IDENTITET U RATU

»ZATVORENOST« HRVATSKE POLITIKE »IZGUBLJENOST« EUROPSKE POLITIKE U BOSNI I HERCEGOVINI PROMAŠENOST NACIONALNIH POLITIKA U BOSNI I HERCEGOVINI »ZATVORENOST« HRVATSKE POLITIKE U BOSNI I HERCEGOVINI

236 238 239 241

HRVATI I INTERKULTURALIZAM

257

HRVATI I »DRUGI«

262 271 273 277 280

DIJALOG S »DRUGIMA« TOLERANCIJA »DRUGOGA« POVJERENJE I POMIRENJE SUŽIVOT S »DRUGIMA«

MOŽE LI HRVATSKI IDENTITET BITI PRIVATNA STVAR

282

STRANCI I HRVATSKI IDENTITET U BOSNI I HERCEGOVINI

288

IMA LI NADE

292

LITERATURA

298 298 305 306

KNJIGE ZBORNICI ČASOPISI

KAZALO IMENA

309

ŽIVOTOPIS AUTORA

314

316