Ivan Šarčević | Oslovljavanje davnih riječi

Fra Ivan Šarčević OSLOVLJAVANJE DAVNIH RIJEČI

nakladnici Franjevački samostan sv. Luke Fra Antuna Kneževića 6, Jajce Synopsis d.o.o., Sarajevo Maršala Tita 32, Sarajevo Synopsis d.o.o., Zagreb Vlade Gotovca 4, Zagreb

Fra Anto Šimunović

za nakladnike Fadila Halvadžija

Ivan Pandžić

urednik Fra Stipo Kljajić lektura i korektura Darko Rubčić korice i pregradni listovi Addis Elias Fejzić grafičko oblikovanje Branko R. Ilić tisak Grafomark d.o.o., Zagreb

Fra Ivan Šarčević

OSLOVLJAVANJE DAVNIH RIJEČI

Jajce – Sarajevo – Zagreb 2017.

Sadržaj

Predgovor • 11 • Braća u Bibliji Kajin i Abel • 17 • Kajinov karakter • 21 • Jišmael i Izak • 25 • Ezav i Jakov • 29 • Josip sanjar • 33 • Josip Egipatski • 37 • Mojsije i Aron • 41 • Prijetvorni Aron • 45 • Braća svećenici • 49 • Makabejci • 53 •

•

5•

Brat Ne i brat Da • 57 • Braća – učenici • 61 • Učenici – braća • 65 • Braća gromovnici • 69 • Manja braća • 73 •

Isusovi »jao« i zahtjevi Trgovački strah s Bogom Prvi Isusov »jao« • 79 • Pokazati se prvim Drugi i treći Isusov »jao« • 82 • Ne opterećuj drugoga Četvrti Isusov »jao« • 85 • Jesu li proroci prošlost?

Peti Isusov »jao« • 88 • Ključ spoznanja – rješenje budućnosti Šesti Isusov »jao« • 91 • Isus poziva srebroljupce (Mk 2,13-17; Lk 5,27-32) • 94 • Nasilje u vjeri (Lk 9,51-56) •

97 •

•

6•

Neću – hoću (Mt 21,28-32) •

100 •

Povrh krvnih odnosa (Mt 12,46-50; Mk 3,31-35; Lk 8,19-20; 14,25-27) •

103 •

Traži li nas Isus?

(Mt 18,12-14; Lk 15,1-10) •

106 •

U Isusovo ime (Mk 9,38-40; Lk 9,49-50) •

109 •

Isusovi učenici i njegov svršetak Učenici prijatelji • 115 • Judin prezir • 118 • Petrova malovjernost • 121 • Najveći učenik • 123 • Natanael i Filip: iskrenost i traženje • 126 • Tomina vjera • 128 • Neposredni povodi Isusova uhićenja • 131 • Bogohulnik – neprijatelj naroda • 134 • Od oduševljenja do odbacivanja • 137 • Narod – nemišljenje i strah • 140 •

•

7•

Učenička izdaja • 143 • Učenička zataja • 146 •

Franjo Asiški pred životnim pitanjima Prvo pitanje Čini se da je prvo pitanje Franje Asiškoga bilo: Tko si ti, a tko sam ja, Bože moj?

• 151 • Životna istina Čini se da je životna istina Franje Asiškoga bila u otkriću da Ljubav nije ljubljena • 154 • Životna praksa Čini se da se životna praksa Franje Asiškoga može sažeti u njegovu rečenicu: Ne samo sebi živjeti, nego i drugima koristiti • 157 • Načelo zajedništva Čini se da je načelo zajedničkoga života Franjo Asiški izrekao u rečenici: Bog mi je dao braću • 160 • Potpuno obraćenje Čini se da se potpuno obraćenje Franje Asiškoga dogodilo u susretu s gubavcem za kojeg je kazao: Ono što mi je bilo mrsko, postalo mi je slatko • 163 • Savršeno veselje Čini se da je jedinstvenost duhovnosti Franje Asiškoga u tome što je sačuvao radost u siromaštvu i odricanju, u bolestima i nevoljama • 166 •

•

8•

Andrićeve metafore Vrijeme i šala • 171 • Ljubav prema poslu • 174 • Zamke vlasti i posluha • 177 • Ljudskost po srcu i duši • 180 • Kobna izopačenja • 183 • Iskrenost i istina • 186 • Bilješka o autoru • 190 •

•

9•

Predgovor

Tekstovi u koje se čitatelj ovdje upušta nisu nimalo bezazleni. Pisani su i objavljivani u Vjesniku Franjevačkog samostana Jajce u razdoblju od 2012. do 2015. u obliku meditacije što može zavesti na pomisao kako se radi o lakom, neobvezatnom, plutajućem štivu, koje dotiče obale svega i svačega, a opet se nikoga u pravom smislu riječi ne tiče. Meditacije su na glasu kao anestetička literatura koja slavi neosjetljivost za muke i probleme ili ih barem uzdiže u višu sferu. Svi poželimo ponekad zatvoriti oči pred konkretnim životnim oblicima i lebdjeti u općem. Prolazeći kroz ove tekstove teško ćemo, međutim, uroniti u bezoblični ponor onog jednostavno postojećeg.

Oni ne daju zatvoriti oči i ne dopuštaju plovidbu univerzalnim morima na kojima nema ni pjeva sirena – koji je kao i svaka kušnja uvijek poseban – ni glasovitih a neizbježnih hridi niti na koncu pravog izazova čovještva: lica bližnjega. Oni ne daju ni čvrsto stisnuti oči niti ih pobožno i meko sklopiti, kad prizor baš nije ugodan za meditiranje.

Ovo nije ugodno štivo za mirno nedjeljno popodne.

Od prvog teksta o krvavom bratskom odnosu Kajina •

11 •

i Abela i od uznemirujućeg pitanja o izvoru, još bolje, tajni zla pa sve do zadnjeg teksta o plemenitom odnosu prijateljevanja ljudi iz ovozemaljskih različitih svjetova, stalno progovaraju o čovjekovoj bitnoj odrednici: da je biće odnosa. I pri tome se ta naša bitnost ne slika samo lijepim i uljepšavajućim bojama, makar je zadnji interes upravo ono lijepo i dobro. Živjeti autentične ljudske odnose nije lako. Ne zbog samih životnih okolnosti, nego zbog naše spremnosti da svoj profil i svoje mjesto dotjeravamo različitim tehnikama: od intelektualne oholosti i nepoštenja do emocionalnog zarobljavanja, od prikrivenih volja za moć do otvorenih pretenzija na Tajnu, od prenemažućeg zdvajanja do tvrdokornih osveta. Sve to slika zahtjevne odnose među braćom i sestrama, među učenicima, među sljedbenicima, odnose prema Učitelju, prema bližnjima, prema Bogu.

Ovi tekstovi nas ne obaraju s nogu. Naprotiv, oni nas postavljaju čvrsto na noge i traže naše korake. Jer samo se vlastitim koracima: otvorenim, iskrenim, kritičkim i samokritičkim, osjetljivim i suosjećajnim, može ići onim putem na koji ove meditacije jasno i nedvosmisleno pozivaju. Život i sudbina Isusa Krista – bili oni izazov za učenički, bratsko-sestrinski, kršćanski, Franjin, uopće ljudski životni put – jesu određujuća i zadnja strast ovih tekstova. To nije slatkasti Isus suvremenih animiranih duhovnosti niti familijarni Isus nacionalne i nacionalističke religije niti ovjenčani Isus crkvenih granica, pozicija i zadataka. Ovdje je Isus životan, zahtjevan, strastven, osjećajan i sućutan; oslovljava siromahe i ucviljene, ali i •

12 •

bogate i zaljubljene u sebe i svoju sigurnost; dodiruje bolesne i srdito pogleda nemilosrdne. On šopovski obilazi Bosnom i kranjčevićevski vapije za pravdom. Taj Isus ne ostavlja ljude ravnodušnima, upravo dok ih osovljuje na njihove noge i poziva da ga slijede.

Meditacija znači razmišljanje. Dok čitamo ovu knjižicu s njezinim meditacijama, možda i jest prilika da o mnogočemu razmislimo otvorenih očiju i pameti, ali i o Isusovim riječima iz sna Andrićeva fra Serafina: »Ovdje se, ako hoćeš pravo, i ne pita ko je koje vjere, nego kakav je po srcu i duši. Po tome mi sudimo!«

Fra Miro Jelečević

•

13 •

Braća u Bibliji

Kajin i Abel

Čovjek je biće odnosa. Uz prijateljske, obiteljski odnosi snažno određuju čovjeka. Među njima posebno odnos između braće. Bratski odnos se čak postavlja kao ideal mnogim drugim odnosima kako u društvu tako i u Crkvi. Preporučuje se manjim i većim zajednicama, narodima, svim ljudima da žive u bratstvu. Isus je od svojih učenika tražio da budu braća jednog Oca nebeskoga. Franjo Asiški je slijedio Isusov primjer i svoju prvotnu zajednicu uređivao na bratskim principima Isusove učeničke zajednice. Jedan od ideala Francuske revolucije bilo je bratstvo. I unatoč svim devijacijama, ideološkim i pobožnjačkim licemjerjima s riječju brat i bratstvo, unatoč svim ratovima i ubijanjima, bratstvo ostaje najpoželjniji model ljudskog zajedništva, ljudskih odnosa.

Biblija izvještava o različitoj braći. Na samom početku, u tzv. biblijskoj prapovijesti, govori se o dvojici braće, Kajinu i Abelu (Post 4,1-16a). Ta pripovijest je općeljudska, dolazi nam s izvora ljudske predaje i naracije, a biblijski je pisac uklapa u početke Jahvina, Božjeg stvaranja svijeta. Nakon dvaju izvještaja o postanku svijeta i •

17 •

čovjeka, zatim o čovjekovom prvom grijehu, pripovijeda se o bratoubojstvu pred Božjim licem i pogledom. Kao sve pripovijesti od stvaranja do Noe, ni ova ne prenosi stvarni događaj, nego želi izreći istinu vjere biblijskoga čovjeka da se uz grijeh protiv Boga Stvoritelja odmah veže grijeh protiv brata – protiv čovjeka.

Braća Kajin i Abel različitog su zanimanja: Kajin je zemljoradnik, Abel je stočar. Oba su pobožni. Od svoga imetka i plodova svaki prinosi ono najbolje kao vlastitu žrtvu Bogu. No, naglašava se nešto neshvatljivo: Bogu se svidjela Abelova žrtva, dok na Kajinovu nije htio ni pogledati. Tako se pisac, biblijski vjernik, »miješa« u Božje prosuđivanje i Bogu pripisuje »pristranost«. Čak ako bismo i prihvatili, kako neki tumači objašnjavaju da se time htjela dati prednost stočarima i nomadskom životu s Bogom koji putuje sa svojim narodom, onom, dakle, životu kako su živjeli stari Izraelci, a nasuprot sigurnim staništima, gradovima, ratarstvu i obrtu, kao i bogovima plodnosti okolnih naroda, te da putujući pastirski život više od sjedilačkoga odslikava prolazni karakter ljudskog života i totalnu ovisnost i upućenost na Boga, time još nije riješeno zašto bi Bog bio »pristran«. Čini se da biblijski vjernik želi ispovjediti svoju vjeru da sve, pa i čovjekov grijeh, svoj zadnji uzrok ima u neobjašnjivom i samo Bogu pridržanom planu stvaranja i samo njemu pridržanom postupanju prema ljudima.

Zavist među ljudima, nepodnošenje bližnjega, nepodnošenje najbližega, brata, sve do ubojstva, za Bibliju leži u samoj stvorenjskoj razlici ljudi. Izvor svega, pa i zla i •

18 •

grijeha, u Božjem je nedokučivom promislu. Odnosno, konačni uzrok i razlog zla i grijeha čovjek ne može otkriti. On ostaje u području božanske tajne. Ipak, unatoč tomu, čovjekova odgovornost pred zlom je neotklonjiva.

To se zorno iščitava u slici »zmije« u pripovijesti o prvom grijehu. Ne zna se u konačnici tko je i odakle zmija, odakle zlo. Uočljivo je i iz ove pripovijesti dvojice braće da ne možemo dokraja odgonetnuti odakle zlo. Zlo jednostavno postoji, kao nesavladiva tajna i muka, postoji i izvan čovjeka i u čovjeku, ali je čovjek odgovoran, slobodan i samostalan, kako će odgovoriti na zlo.

Dakle, ako pažljivo čitamo pripovijest o dvojici braće, onda uviđamo da i pored toga što Bog ima svoja tajanstvena mjerila, što Bog može biti naklonjeniji prema drugome, kako nekada i mi kažemo: »I Bog mu hoće«, to još nije grijeh. Grijeh još nije počinjen. Zavist i nesnošljivost među braćom može imati neobjašnjive razloge, njihov se uzrok može nalaziti čak i u najskrovitijoj Božjoj volji, ali čovjek je i pred takvom kušnjom – stoji u tekstu – još uvijek slobodan da ne počini grijeha. Bog, naime, pita Kajina zašto je ljut i zašto mu je lice namrgođeno. Zavist izjeda zavidnika, muti mu razum. On biva obuzet crnim mislima i potamnjenim pogledom. Ako dobro radi, veli mu Bog, lice mu vedrinom odsjeva. Zavist, dakle, još nije grijeh-čin, nego i kao i drugi glavni grijesi (oholost, škrtost, bludnost, proždrljivost, lijenost, srdžba) jest grijeh kao stanje, atmosfera, unutarnje raspoloženje iz kojega, ako čovjek nije budan i oprezan, proizlaze mnogi grijesi, i onaj najteži – ubojstvo. Zato, Bog upozorava Kajina •

19 •

da u kušnji (čak i kušnji »Božje pristranosti«), zatečene stvorenjske razlike koju ne podnosi kod Abela, još ima vremena oduprijeti se grijehu koji kao zvijer vreba da ga zaposjedne. Kajin, međutim, nema vremena ni za trenutak razmisliti, nego izjeden i sav obuzet zavišću na brata, biva svladan zlom. Izvodi brata u polje, zaskače ga i usmrćuje.

•

20 •

Kobna izopačenja

Najnesretniji su slučajevi kada se netko od relativno dobra čovjeka prometne u opaka. Najčešći ljudski obrat s dobra na zlo povezan je s nekontroliranom željom za imanjem ili čašću, nezasitnim htijenjem za vladanjem, voljom za moć, nesretnim kompleksom manje vrijednosti ili precjenjivanja. No nije to sve, jer nisu sva izopačenja protumačiva i za neka zla ne možemo naći zadnje razloge. U svakom slučaju tih preokreta nagore nije pošteđen nitko i ni u jednoj dobi. Posebno dva iskustva pogoduju moralnom izopačenju: zlopamćenje i (ne)uspjeh.

Neotkupljena i neoproštena povreda, neka nezacijeljena rana iz prošlosti ili gubitak, bolno sjećanje na doživljenu nesreću i zlo od strane drugih (resantiman) nerijetko rađaju nemirom, slijepom odmazdom i unesrećivanjem i nedužnih oko sebe. Prošla patnja, ni ona nedužna, po sebi ne čini čovjeka boljim. Iz pretrpljene nepravde, i one kolektivne, rađaju se gorčina i osveta. Čitavim narodima slijepe vođe, licemjerni duhovnici i potkupljivi intelektualci pretvaraju povijest stradanja u ideologiju zlopamćenja, u autoviktimološki zatvor iz kojega, u kriznim •

183 •

okolnostima, nahrupe zavodnici i zločinci da patnjom prošlih pokoljenja opravdaju svoje zlo.

Osim zlopamćenja i neuspjeh (poraz) zna pogodovati ljudskom izopačenju. Što se više netko penje na ljestvici divljenja od strane ljudi, to u duši zna osjećati sve veće prostore praznine i besmisla, pa da ispuni taj bezdan, spreman je i na zlo. Neuspio čovjek, odnosno onaj koji je sve položio na kartu uspjeha ili potvrde, gotovo se nikada ne smiruje. Što više uspijeva, to se više straši ambisa neuspjeha. Što više biva hvaljen, bilo s čega – sa svoga bogatstva, sa svoje političke ili vojne moći, sa svoga znanja ili pobožnosti – to snažnije osjeća mrzovolju nad običnostima svojih dana i odnosa i sve više i od svakoga prosjači pohvale i za njih je spreman stupiti u pakt i s najmračnijim tipovima.

Književnik Ivo Andrić, koji se između ostaloga mnogo bavio pitanjem zla, pitanjem onoga tamnoga u čovjeku, priča preko svoga junaka fra Petra, koji se vratio iz progonstva iz Akre, u pripovijetci Trup o Čelebi-Hafizu.

Taj je prozvan Vatreni hafiz, jer je sve lomio, rušio, ubijao i palio pred sobom; postao je »živi spomenik nesreće i slika svih zala koja vrebaju živo čeljade«. A bio je nekad vjernik, čak učeni vjernik, hafiz, znao Kur’an napamet, dok se odjednom nije izopačio, prozlio, postao krvolok: »kao mlijeko kad se provari«, piše Andrić.

I ljudi su se pitali kakve je to škole izučio, koje knjige čitao, i nisu nalazili odgovora ... »i sve mu je polazilo za rukom, i niko mu ništa nije mogao, ni božji zakon ni •

184 •

carska ruka, ni suza ni mržnja onih koje je gonio«. Ima ljudi koji izlaze izvan svakoga okvira, i čini se da ih ništa ne može spriječiti na njihovom »uspješnom« putu. Ipak ima lijek svakoj muci i zlu, i to nerijetko i u zločincu, u zlu samom koje kobno završava. Jer nijedno zlo nije savršeno, nije totalno, jer ono opstoji na nekom dobru i zbog nekog dobra ili barem na prividu dobra.

Vatreni hafiz je u svom pokoravanju i paljenju Sirije naišao u pustinji na iznemoglu i klonulu djevojku. I sažalio se nad njom. I uzeo je k sebi u harem. S vremenom joj je povjerio sve svoje imanje tako da je ona zavladala svim, i Hafizom samim. A onda je jedne večeri, nenadano, kad se vraćao s vojne, dočekan i razoružan. Sva mu je pratnja pobijena, a on iznakažen i osakaćen od puštena roblja. Sve po zapovijedi najmilije žene Sirijanke. »Ona je« – priča Andrićev fra Petar – »ovo godinama smišljala i spremala, vješto se pretvarajući i čekajući zgodan trenutak da svoju osvetu izvrši.« Jedino stvorenje nad kojim se opaki Čelebi-Hafiz sažalio i komu je u životu povjerovao, pretvorila ga je u trup, bez nogu i ruku, iznakažena lica i bez vida očinjeg.

Ako nije krajnje budan, zlopamćenje i praznina uspjeha svako malo nahrupe iz čovjeka kao mlijeko kad provre i prekipi.

•

185 •