Elvedin Nezirović | Boja zemlje. Roman prema porodičnom albumu

Elvedin Nezirović

Boja zemlje

Elvedin Nezirović

Boja Zemlje Roman prema porodičnom albumu

SYNOPSIS, Sarajevo, 2016.

Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje nego po onima koje kaže.

Albert Camus Ne mogu zamisliti ni jednu veću potrebu u djetinjstvu od one za očevom zaštitom.

Sigmund Freud

Majci, s ljubavlju

I

Duh moga oca Posljednjih godina često dolazim na očev mezar. Kao i uvijek kada stojim pored mermerne ploče na koju je urešen njegov lik, osjećam neku vrstu nelagode, jer nikako ne uspijevam da se naviknem na činjenicu da imam više godina nego je imao on kada su ga položili u kabur. Čudan osjećaj: biti stariji od svoga oca.

Kiša je prestala. Miris vlažne trave struji kroz zrak. Izlokana staza koja vodi između dva reda nišana, prekrivena je lišćem. Dojurio sam ovamo bez nekog valjanog razloga, ako za posjetu očevom mezaru uopće treba neki razlog. I evo me: učim fatihu i prelazim prstima preko ožiljka na sivom mermeru, tik iznad ugraviranog simbola polumjeseca i zvijezde: u zimu 1993., granata je razvalila haremski zid, a nekoliko šrapnela oštetilo je mezar. Popravili smo što se dalo popraviti; ostao je taj mali ožiljak kao uspomena na vrijeme kada su i mrtve ubijali. * Moj otac je poginuo u saobraćajnoj nesreći, 23. juna 1977. godine, samo sedam mjeseci nakon što sam ušao u njegov život. O njemu i danas znam vrlo malo, tek nekoliko priča i biografskih podataka koji su davno izgubili bilo kakav značaj, izuzev onog emocionalnog. Ipak, oduvijek sam imao osjećaj da ga poznajem.

Njegov život me dugo vremena nije zanimao, prije svega jer sam se bojao da ću doći do saznanja koja bih htio izbjeći ili či7

njenica za koje nisam bio siguran da ih mogu razumjeti. Ono što me je mučilo u vezi s tim moglo bi se izreći u formi pitanja: da li bi, u slučaju da počnem skidati veo neznanja s njegovog života, moj otac prestao biti ono što je za mene bio od najranijih spoznaja – mitološko biće, lik iz porodičnih legendi, Dobri Predak kojem imam zahvaliti za ovu životnu pustolovinu? I da li bih, možda, u tom procesu njegovog očovječivanja, i ja postao neka druga ličnost?

Potreba da pišem o njemu prvi put mi se javila nedugo nakon što sam i sam postao otac. Proizišla je, čini mi se, djelomično iz mojih nastojanja da utvrdim u kojoj mjeri je njegova smrt oblikovala moje ja, ali ponajviše, rekao bih, iz jednog stanja u koje sam zapao nakon što sam, kao roditelj, napokon mogao sagledati stvarne razmjere njegove tragedije. Počeo sam istraživati njegovu prošlost, posjećivati rođake koje godinama nisam vidio, preturati po njegovim stvarima, postavljati pitanja majci, ali bilo je već kasno. Većina onih koji su mi nešto mogli reći o njemu bili su s njim, na onom svijetu, ili pak toliko daleko da se do njih nije moglo doći. Oni s kojima sam razgovarao, uključujući i moju majku, nisu mi imali bogzna šta za reći: uglavnom su ponavljali priče koje sam već znao. Danas mi se najvažnijim čini to što je iza njega ostalo desetak fotografija na osnovu kojih mogu sebi predočiti kako je izgledao.

Kada je poginuo, otac je imao dvadeset devet godina, sasvim dovoljno da zavoli svijet u kojem je živio. Dosta je postigao do te dobi, ali pretpostavljam da je ostalo još puno toga što je htio uraditi. Ono najteže je vjerovatno bilo iza njega: borba za preživljavanje u selu Dubočani na obali Rakitnice, u konjičkoj općini, gdje se rodio i odrastao. Majka kaže da je uspio završiti osnovnu školu, ali da srednju nikada nije upisao. „Usprkos tome“, kaže, „nisam nikada nikoga srela ko je pričao kao on. Mogao je očarati ljude svojim pričama“.

8

Ne sjeća se kada je došao u Mostar, ali zna da je to bilo nakon što je odslužio vojni rok u mornarici, u Puli, 1967. godine. Kupio je komad zemlje u predgrađu i na njemu sagradio kuću. Majka i on upoznali su se u maju mjesecu 1975., a vjenčali početkom naredne godine.

Majka i otac, u proljeće 1976. godine

Sredinom osamdesetih, očeva firma Autoprevoz, dodijelila nam je stan u centru Mostara, na Aveniji, kod gradske Tržnice. Doselili smo se da najzad pokušamo, kako je majka često govorila, živjeti, a ne posmatrati život. Nikada je nisam pitao šta je podrazumijevala pod tim, ali sam kao dječak bio uvjeren da to ima neke veze s činjenicom da se naš dom u predgrađu nalazio u blizini pruge.

9

Sintagma posmatrati život podsjećala me je na jednu davno memorisanu sliku: voz prolazi u ljetno predvečerje i nakratko se zaustavlja na stanici podno naše kuće; majka sjedi na terasi i sjetnih očiju posmatra lica putnika.

Otac, prvi s desna

Nedugo nakon preseljenja, počeo sam vjerovati da me, s vremena na vrijeme, posjećuje duh moga oca. Sjećam se jedne prohladne noći, tamo negdje potkraj 1985., kada sam po povratku iz škole (tada se zvala Braća Ribar; danas nosi ime Petra Bakule) satima lutao ulicama, pokušavajući pronaći pravi put do zgrade u kojoj sam stanovao. Išao sam u treći razred i ni danas zapravo ne znam kako sam se obreo u susjednoj četvrti. Ono što pamtim jeste da je noć bila hladna, da je puhao vjetar od kojeg su mi mrzle uši, nos i prsti, te da sam imao jake napade kašlja, što je, poslije će se ispostaviti, bio početak dosta nezgodne upale dišnih puteva.

10

Dok sam beznadno tumarao gradom i panično zagledao lica nepoznatih ljudi, nadajući se da će se odnekud pojaviti neko koje poznajem, jasnije nego ikada prije i ikada poslije osjetio sam očevo prisustvo u svojoj blizini. Kao da su se granice vidljivog i nevidljivog, spoznajnog i nespoznajnog, na trenutak zamaglile, kao da se, negdje, u tačkama njihovog preklapanja, pojavila pukotina kroz koju su, na jedan proplamsaj vremena, mogli komunicirati život i smrt, ovaj i onaj svijet. Gotovo da sam mogao osjetiti njegov topli uzdah na promrzloj koži. Gotovo da sam ga vidio kako korača uza me, lica obasjanog prljavožutim svjetlom ulične rasvjete. Gotovo da sam ga čuo kako mi umirujućim šapatom govori: Polako, ne plači, ti si žilav dečko, tu si, vrlo blizu, ne paniči, sve će biti u redu…

O ovim, ali i mnogim drugim stvarima, nisam pričao ni s kim.

Nisam, u to vrijeme, imao mnogo prijatelja kojima bih mogao povjeriti tako ozbiljne stvari. S majkom, opet, nikada nisam uspio razviti odnos koji bih mogao nazvati prijateljskim u nekom izvanporodičnom smislu. U svim našim razgovorima oduvijek je postojala crta koju nismo prelazili, crta koja je označavala neku vrstu obostrane privatnosti. Postojale su teme koje nismo načimali bez obzira koliko je u određenom trenutku bilo važno da o njima razgovaramo (jedna od njih je dugo vremena bila i moj otac). Ni danas ne mogu objasniti zašto je to bilo tako. Ne bih rekao da se radilo o nepovjerenju, prije o nekoj vrsti uzajamne bojazni i neznanja. Kao da smo se plašili da u stvarima o kojima smo izbjegavali pričati ima nečega što može promijeniti i nas kao ljude i naš međusobni odnos. Nedugo nakon što se, sredinom 1987. godine, moja majka ponovo udala, ostalo je vrlo malo stvari o kojima smo jedno drugom imali šta reći.

Volio sam majku, naravno, ali sam prezirao to što je u mom odgoju naglasak stavljala na disciplinu i mirnoću kojima me je pokušavala vezati za sebe, odnosno za stan u kojem smo živjeli. Tokom najvećeg dijela moga odrastanja bila je opsjednuta potrebom 11

da me štiti, iako često ni sama nije znala od čega. Kao da se bojala da će me svijet, čim bez njenog nadzora zakoračim u njega, povući na dno, progutati me. Bilo je nečega nezdravog u tim njenim nastojanjima da se ispriječi između mene i realnosti, nečega što je umanjivalo vrijednost samoga života. Danas znam da se samo bojala da me ne izgubi kao što je izgubila mog oca (kada je poginuo, imala je dvadeset jednu godinu).

Ja, u dobi od dvije godine.

12

Vrijeme s kraja osamdesetih za mene je bilo vrijeme strahova i suočavanja s njima. Postojao je period kada sam se bojao ići u školu jer se u njoj, iza ustaljenih odgojno-obrazovnih konvencija, vodio jedan drugi život, sastavljen od stalnih napada fizički jačih dječaka na one slabije. Usto, četvrt u kojoj smo živjeli ni u kom slučaju se ne bi mogla opisati kao raj za odrastanje. Najveću opasnost predstavljala su rivalstva između uličnih bandi (Little Furia, Avenue Gang, Harlem, Chicago, Moskva, Pjaca Grande) koja su redovno prerastala u masovne tučnjave. Tu su još bili i nezaobilazni lokalni ludaci, prosjaci, alkoholičari, dileri, šverceri, obijači trafika, depresivne neženje, voajeri i svi drugi likovi na čiju miroljubivost niste baš mogli uvijek da računate. Zato sam – na majčino insistiranje – dosta vremena provodio u sobi, gdje su mi društvo pravile ploče Bijelog dugmeta i albumi sa samoljepljivim sličicama fudbalera iz ex-yu lige. Nešto kasnije u moj život su ušle, najprije, pornografska periodika – Erotika, Vrući kaj, ili, u najgoroj varijanti, Seksi humor – a potom i lahka literatura – Ludlum, Sheldon, Robbins...

I danas, kada me za tu četvrt više ništa ne veže, često se provezem njome, prizivajući uspomene. Mnogo je vremena prošlo otkako sam se odselio i ljude koje srećem uglavnom ne poznajem. Na minijaturnom balkonu mog bivšeg stana, jednom je stajao čovjek neurednog lica i gustih, prosijedih brkova. Pušio je cigaretu i nezainteresirano gledao prema prozorima susjedne zgrade. Zgrada još uvijek ima istu fasadu, s tim da je zelena boja sada tamnija i prljavija. Među gomilom novih grafita, prepoznajem i poneki stari poput Forza Velež. U malom parku ispred zgrade, penzioneri još uvijek igraju šah. Ponekad zamišljam oca kako stoji nad šahovskom pločom i zamišljeno posmatra raspored figura u polju.

Kada imam malo više vremena, prošetam Tržnicom. U krugu pijace još uvijek postoji ribarnica. Sjećam se kako bi u ljetnim mjesecima smrad ribe bio nepodnošljiv. Ovdje se danas može kupiti sve: od povrća i mliječnih proizvoda do polovnih knjiga i CD-ova 13

Enver Kazaz

Odjeci povijesti u ljudskoj duši

Nezirovićeva Boja zemlje otvara se pričom o ocu koji gine u saobraćajnoj nesreći kada je njegovom sinu, autoru ovog vrsnog romana, samo sedam mjeseci, da bi se otac tokom sinovljevog života pretvorio u mitološko biće, lik iz porodičnih legendi, dakle narativnu figuru koja mu presudno oblikuje identitet. Tako otac za sina postoji u formi stalno prisutne paradoksalne odsutnosti koja uređuje hijerarhiju životnih vrijednosti, a njegova smrt postaje znakom sinovljevog života. To je znak što ga, s jedne strane, oblikuje patrijarhalna kultura i s njom usklađena egzistencijalna norma, a s druge, sama smrt koje sin tokom godina svoga života postaje sve više i više svjestan, da bi se bol zbog gubitka oca pretočila u melanholiju, a sam čin pisanja romana odvija se kao konačno usvajanje mrtvog oca. Ali, baš kako je u autorovom životu bio fizički odsutan, tako i u romanu očev lik odlazi u drugi plan i otud, iz osobene povučenosti, poput kakve narativne sjene koja se nadvija nad priču određuje njen ukupan tok. To za rezultat ima priču koja je puna autobiografskih elemenata, ali se učas preobrazi i u porodični roman, pisan prema porodičnom albumu, kako se naglašava u njegovom podnaslovu.

Nezirović je, dakle, postavio vrlo dobru narativnu matricu za pisanje romana: na osnovu očeve smrti i albuma porodičnih fotografija kojeg je slučajno pronašao - rekonstruirati lanac porodičnih zbivanja i u skladu s tim sudbinu jednog po jednog člana porodice, da bi se uz to oslikao i duh vremena, odnosno povijesni horizont unutar kojeg se odvija porodični život. Na toj osnovi u priči se u intimno i porodično upliću povijesno i društveno, a očeva smrt određuje poziciju iz koje narator promatra i vrednuje zbivanja oko 165

sebe sa stalnim pitanjem: da li bi on sa živim ocem bio neko drugi, neki drugačiji Ja? To je, naravno, retoričko pitanje iza kojeg se nazire prokazivanje patrijarhalnog zakona kulture u kojoj otac figurira kao čvrsti označitelj koji uređuje ukupan egzistencijalni poredak vrijednosti. Drugim riječima, narator/autor romana raste u patrijarhalnom kontekstu kao osobena vrsta drugosti – siroče koje je još kao beba lišeno očinske zaštite. O poziciji se u nekoliko navrata i pripovijeda u romanu, ali priča ne prati tu egzistencijalnu nit, nego počinje onog trenutka kada je sin već stariji od oca, odnosno kad je postao otac pa može do kraja razumjeti čega je sve bio lišen tokom svoga djetinjstva i odrastanja. Stoga se može reći da roman pripovijeda sin iz očinske perspektive o mrtvome ocu istražujući pri tom oblike njegovog nedostajanja. I kad se ukaže kao jezička figura, odnosno mitološko biće i lik iz porodičnih legendi, otac u priču ne ulazi u formi tragičnosti smrti, nego je njegova slika oblikovana iz perspektive melanholične ispovijesti, kao sjećanje na nekog ko ne postoji, a zauzima samo mjesto u jeziku. Zato se slika o ocu rekonstruira iz perspektive drugih, majke, očeve braće, daidži, nene i djeda, čak i iz poređenja sa očuhom, da bi se naratorov/autorov život osvijetlio kao zbir učinaka života bez oca.

Ali, to je tek jedna dimenzija ovog romana koja mu daje i poetski ton, i emocionalnu boju, i iskrenost koja poziva čitatelja da u priču ulazi kao u razgovor sa nekim bliskim, nekim ko se ispovijeda otkrivajući sve svoje tajne. Jer, Boja zemlje je potpuno iskren roman, ili to nastoji biti u mjeri u kojoj je moguće u pisanju. A ono je ovdje uistinu vrhunsko, zato što se u njemu susreću tragedija i poezija, historija i emocija, patnja i njeno pretakanje u jezičku rezbariju, porodična drama u ratu, bez velikih riječi i politizacije priče. Jednom riječju, pred čitateljem je roman iskren i intiman, a istodobno uronjen u društveni i povijesni horizont koji na različite načine lome članove porodice i (pre)oblikuju njihove živote.

166

Upravo to uranjanje u društvenu i povijesnu dramu omogućuje susret ličnog i društvenog, intimnog i povijesnog u Nezirovićevom romanu, a iz takvih susreta iskre njegovi najbolji fragmenti. Npr. ona potresna slika kada očuh tokom rata u Mostaru spašava naratora romana od sigurnog odvođenja u logor, žrtvujući se za njega, ili čitav niz slika sa fronta pri kraju romana u kojima se ogoljuje vojnički život, ili slika očuhovog povratka iz logora, odnosno niz slika o porodičnoj povijesti u kojima je razvijena čitava serija različitih karaktera.

Drukčije rečeno, Nezirović piše porodičnu hroniku, ali bez hroničarskog u priči, te povijesni roman, ali bez notiranja povijesnih zbivanja, nego se ona sručuju unutra, u psihu i um, a pravi predmet priče su odjeci povijesti u ljudskoj duši. Zato je Boja zemlje rasredišten roman u kojemu se razvija mozaik intimnih fragmenata o odrastanju u Mostaru sa finim slikama kulturnog horizonta koji oblikuju naratorov identitet, ali i roman koji prati odnose dvaju porodica, one s majčine i one s očeve strane. Unutar tih odnosa narator zauzima poziciju neutralnog svjedoka, a priča dobija obilježja njegovog etičkog, opredijelivši se da prati sudbinu majčine porodice, koja postaje bliža naratoru i koja se više sjeća naratorovog mrtvog oca, nego li njegova braća. Ta linija priče odlazi u porodičnu prošlost i prati pretvaranje jedne u osnovi siromašne, tradicionalne seoske porodice u radničku i polugradsku, pri čemu izranja u priči i društveni horizont jugoslavenskog socijalizma i njegov projekt urbanizacije i industrijalizacije. Ali, ni tu se ovaj roman ne odvija kao društvena analiza, nego ide unutra, u forme sjećanja koje se prenose u porodici, a narator ih preoblikuje u svoju priču. Zato se i može reći da je Boja zemlje stalno unutra, u onome što njegov pripovjedač dobija kao narativno porodično nasljeđe u kojemu se, zapravo, nalazi egzistencijalni sadržaj tzv. velikih društvenih i povijesnih zbivanja. U takvoj vrsti narativne osnove romana album porodičnih fotografija služi kao inicijalna kapisla za rad sjećanja koje se pretače u priču. A stvarna historija jest upravo tu u individualnim sjećanjima, u privat167

nom i intimnom u kojima je sadržana tačnija i istinitija boja zemlje kao metafora historijskog lanca zbivanja, nego li u zvaničnim interpretacijama prošlosti što uređuje društvena moć i nameće kao normativnu istinu o prošlosti.

Boja zemlje je otud i individualnu i društvenu tragediju na vanredan način pretočila u intimnu narativnu poeziju koja čitanje pretvara ne u užitak, već u čitalački hedonizam kakav nude najbolja književna djela.

168

Miljenko Jergović

Čista i rječita ispovjed

Onima koji su preživjeli rat, i onu strašnu, neobjašnjivu izdaju svega što su bili, što su mislili i osjećali u predratna vremena, najbolje bi bilo kad bi mogli napisati knjigu. U toj knjizi ne bi smjelo biti opravdavanje sebe i svojih, niti osude drugog i drugih, niti bi se za sebe smjela preuzimati lagodna uloga žrtve, jer žrtve su samo oni kojih više nema. Opijanje žrtvom jednako je omamljujuće i samoispunjavajuće kao opijanje heroinom. I opasnije je od heroina.

Takvu knjigu, sućutnu prema mrtvima, otvorenu prema drugima i odgovornu prema sebi trebao bi napisati svaki od onih nekoliko tisuća ljudi u opkoljenom Vukovaru, gradu koji će sutra pasti, i svaki od onih nekoliko tisuća ljudi koji upravo opkoljavaju taj grad.

Trebali bi je napisati građani Sarajeva koji su u tom gradu proveli četiri ledene zime opsade, i oni koji su pucali na grad. Mostarci s obje strane Neretve, logoraši iz Dretelja i njihovi mučitelji, Stočani od sve tri stolačke vjere, sarajevski Srbi, ljudi koji su živjeli unutar dvostrukih i trostrukih opsada, takvu knjigu trebali bi napisati svi čiji je život stao jednoga ljetnog dana 1991. ili 1992, 1993. ili 1995. i 1999. godine, tako da se više nikad ne nastavi. Da bi se život nastavio ponekad je potrebna knjiga, čista i rječita ispovijed, u kojoj bi se za drugog tražila dobra riječ, čak i ako dobrote nije bilo, a za sebe se ne bi tražilo ništa.

Elvedin Nezirović svoju je knjigu napisao. Boja zemlje porodična je kronika, sačinjena od niza pojedinačnih sudbina, ispričanih onako kako su se i odvile. To je šokantna knjiga, jedna od najšokantnijih koje sam pročitao. Nezirovićev zavičaj daleko je od moga zavičaja, dijele ih Ivan planina, još nekoliko brda i dolina, i jedna upečatlji169

va klimatska zona. Daleko su nam i porodice. Njegov hercegovački proletarijat drukčiji je od mojih sarajevskih malograđana i kuferaša.

Različit nam je i nacionalno-vjerski kod. Oni koji, makar i formalno, mene nacionalno predstavljaju, Elvedina Nezirovića i njegove rođake mučili su u koncentracijskim logorima. Pod određenim uvjetima moglo je biti i obrnuto. Oni koji njega, makar i formalno, nacionalno predstavljaju, mogli su 1992. ili 1993. mene ubiti i baciti u onu jezovitu jamu iznad Sarajeva, jezovitog imena Kazani. Ali to se nije dogodilo.

Unatoč svim tim razlikama, unatoč tome što nisam upoznao nijednoga od Nezirovićevih rođaka, i jedva da sam prošao kroz mostarska predgrađa i ušao u neku od tih kuća bez fasada i balkonskih ograda, oni su moj svijet. Njegova porodica je na neki tajanstven i vrlo intenzivan način dio moje porodice. Dok on govori što je sa njima bilo, meni se rasvijetli što je sa mojima bilo. Njegova grižnja savjesti – a Boja zemlje je prije svega drugog obilježena tim osjećajem, neprestanom grižnjom savjesti – moja je grižnja savjesti. Njegov rat je moj rat, i u tom su ratu svi moji ratovi, od 1914. do dana današnjeg. Takva je Boja zemlje knjiga.

Elvedinu Neziroviću uspjelo je nešto što piscima rijetko uspijeva. Napisao je roman s minimumom literarizacije. Izbjegavao je sve ono što bi život i životnu nesreću transformiralo u artističko djelo.

Pokušao je pisati onako kako jest i kako je bilo, ne optužujući druge. Čovjek koji ima savjest obično računa na to da i drugi ljudi imaju savjest. Navaliti se na tuđu savjest karakteristika je lošega književnog stila i još gore savjesti.

Oslobodivši svoju priču svih ukrasa, on ju je lišio – utjehe u književnosti. Upravo zato Boja zemlje je i neutješna, i tako šokantna knjiga. Njome počinje i njome završava jedna porodična historija, u kojoj su sabrane tolike naše napisane i nenapisane historije.

170

Sadržaj I Duh moga oca.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 II

Kofer. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 III Zidar. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 IV Padala je kiša, rodilo se sunce. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 V Život na Aveniji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 VI Boja zemlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 VII Sedam .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 Epilog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 Dodatak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 Enver Kazaz Odjeci povijesti u ljudskoj duši. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 165 Miljenko Jergović Čista i rječita ispovjed. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169

173

Nakladnik

SYNOPSIS d.o.o.

Maršala Tita 32, Sarajevo Za nakladnika

Fadila Halvadžija Urednik

Ivan Lovrenović Korektura

Darko Rubčić Oblikovanje i prijelom

Bruno Abramović ©Elvedin Nezirović i Synopsis d.o.o.

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati, ni na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja autora i nakladnika.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.163.4(497.6)-94 NEZIROVIĆ, Elvedin Boja zemlje : roman prema porodičnom albumu / Elvedin Nezirović. - Sarajevo : Synopsis, 2016. - 155 str. : ilustr. ; 21 cm. - (Biblioteka 21 / Synopsis, Sarajevo) ISBN 978-9958-01-041-5 COBISS.BH-ID 23408390

Tisak

Grafomark d.o.o., Zagreb Tisak dovršen u prosincu 2016.