Umjetnici
Jasminka Mesarić
Izdavač zbirke: Svijet kulture - 2016. Grafička priprema: Filip Filipović
www.svijetkulture.com Autorica pjesama: Jasminka Mesarić
Zaviri u moje stihove i zavirit ćeš u moju dušu. Svaka pjesma je dio mene, moji osjećaji isprepleli su se u divne niti vezane stihovima. Poput slapova pretaču se i dopiru do srca. Šutnja govori više od riječi, a moje pjesme govore umjesto mene . . . i ako me zaista želiš upoznati, pročitaj bar neku od mojih pjesama. Jasminka Mesarić
DOBRO SAM Evo me, ne brini, dobro sam! Ma znaš mene, kao i uvijek dočekam se na noge. Zapravo, samo se pravim da čvrsto stojim dok mi se izmiče tlo pod nogama. Znam da i ti to znaš, ali nemoj nikom reći. Pravit ću se i dalje kako sam u redu. Znaš kako osmijehom možeš lako prikriti sve, i tugu i razočaranje i strahove i tjeskobu. Ne brini, dobro sam! Barem se nadam da ću jednog dana doista i biti, ili ću jednostavno i ja početi vjerovati u tu laž koju svima svakodnevno ponavljamdobro sam.
ŽELJE Na uglu mojih snova ostalo je neotvoreno pismo praznih želja, neostvarenih, nestvarnih, želja koje više ne vrijedi ni izgovoriti na glas. Čudno je to, a nekad su bile tako velike i čarobne. Možda sam ih samo prerasla, pa više nisu toliko posebne kao što nekad bile. Danas samo želim, ah, ne znam, možda je bolje da to zadržim za sebe. Ili da čekam zvijezdu padalicu. Nada još uvijek postoji, tako da ću još malo pričekati. . .
POVEZ PREKO OČIJU I sve je ostalo u nekim pjesmama zapisano negdje na nekom komadiću papira kojeg nitko nikad neće pročitati olovkom na kojoj je istrošena gumica od silnog brisanja pokušavajući što bolje prikazati stvarnost koja nas okružuje i svi se pravimo da ne primjećujemo staricu sa ispruženom rukom uplakanu djevojčicu muškarca bez noge mladića sa iglom u ruci prazna dječja igrališta a mi i dalje hodamo svijetom s povezom preko očiju i rukama u đepu.
Umjetnici
TANGO ISPOD DUGE Znam jednostavno ja znam da ću opet plesati tango u tvome naručju a ti ćeš me čvrsto privući k sebi gledati me onim bludnim pogledom ispod obrva dok ti ruka klizi ispod moje crvene haljine koja pali vatru na usnama tvojim s okusom zrele maline letjeti će opet iskre požude i strasti opet će sve sa nas pasti zavest ću te opet očima tuge plesat ćemo zajedno ispod neba ispod duge.
KAD UMIRE PJESNIK Kad umire pjesnik u proljeće lišće s grana pada, vene tek procvalo cvijeće, samo gore na vjetru zapaljene svijeće. Kad umire pjesnik on ne odlazi zauvijek, on ostavlja svoj trag na papiru, trag što odzvanja poput nota crnih tipaka na klaviru. Njegove riječi odnose ptice i neki stari boemi dok umornom rukom miluju na gitari žice. I dok beživotno tijelo njegovo leži on se ne predaje, još za životom teži. Srce kucat stade, ruka više ni slovo da napiše, ali pjesme ostaju i sad kad njega nema više.
A TI SAMO ŠUTIŠ Ne pitaj me ništa. Samo sam malo tužna, danas samo malo. Jučer sam bila nešto više nego danas. A sutra, tko zna. Uglavnom, ne brini i ne pitaj ništa. Ah, da! Ti nikad ništa ni ne pitaš. Možda kad bi pitao, možda bi ti i rekla zašto i zbog čega sam tužna. Nije zbog vremena, ni zbog kiše, ni zbog otvorenog prozora što neumorno lupa, ni zbog prolivene šalice čaja u koju sam sakrila malo svog očaja. Tužna sam zbog tebe, zbog toga što nikad ne pitaš ništa. Evo i sad ti samo šutiš.
PROBUDI ME Ponekad mi se čini da ne pripadam ovdje da tijelo mi lebdi negdje prema visini i opet sama tonem u tišini očekujući da će primijetiti netko spasiti me pokazati mi put ali tko bi se usudio prići tko bi me mogao stići kad cijeli sam život u nekome bijegu i od sebe i od ljudi kad bi barem netko mogao na tren da me probudi.
Umjetnici
SAMO LJUBAV Ne vjerujem u slučajnost. Sve se događa iz nekog razloga, možda nama nepoznatog, ali ipak razloga ili je to samo bila želja tvoja ili moja, možda čak zajednička dovoljno jaka da se ostvari, da nas spoji. Ne vjerujem u slučajnost. Samo u ljubav ja vjerujem. Ni u prolaznost ne vjerujem, jer kako može ikad proći nešto tako veliko, tako neopisivo jako kao što je ljubav stvorena iz jednog pogleda, jednog osmijeha, jednog zagrljaja bez riječi i ostala vezana prvim poljupcem, prvim dodirom, prvim zajedničkim zalaskom sunca. Vjerujem da to ipak nije bila slučajnost. Bila je to i ostala. . . samo ljubav.
LAĐA ŽIVOTA Plovim sjećanjima isprepletenima rijekom suza kapima sreće slapovima nadanja ali misli tonu u dubine hladnih voda na kojima ne vidim više lica svoga odraz brojim samo još jedan u nizu poraz krpam pukotine na lađi života.
ZASTOR JE PAO Svjetla na našoj pozornici se gase, zastor je pao, a ti da li si znao kad glumac ostade sam kao spodoba nijema tad predstavi više povratka nema. On ne čuje pljesak i nema urlika, ne gleda ga nitko, nestala je publika. Stoji sam na daskama što mu život znače, ne teku suze, ali on ipak plače. Poput klauna stavlja na lice lažan smijeh da prikrije svoju patnju, bol i grijeh. Bio si ti tek jedan glumac lažan, pa postao nitko važan.
OTPRI OBLOKE Otpri obloke, draga moja mati da još jenpout čujem kak popevaju tiči, pak da me ta pesmica more z postele zdići i outpelati tam visoke. Dej mati, otpri obloke. Otpri obloke širem da mi još jenpout zadišiju rože, pak da morem zaspati z mirem i oudleteti tam visoke. Dej mati, otpri obloke.
KAJ Posluhni ovu moju reč teru stiha pišem na belom papiru, tak stiha da ju ne prestrašim pak da mi ne pobegne, a gdo bi ju našel i vlovil. Morti bi se zavlekla vu najmejšu luknu s tere ju više ništi nebi mogel zvleči. A to je tak jena draga reč, pri srcu tak topla i meka, gizdava kak najlepša dekla. Posluhni, no, dojdi bliže! Kaj!
Umjetnici
ZAJNI CUG Sela si bum još jenpout onak za kraj na zajni cug za Zabreg prešpancerala se bum mejd stare vulice zmislila se na stare spomene i kak negda podišala rojže kaj su se rascvele na drvenem plotu jenu si bum ftrgla po skrivečki da ju dišim poutem baš kak sam i negda znala dišala bum i dišala mirise svoujega kraja.
LICITARSKE SRČEKE Licitarske srčeke črlene, nacinfrane z belemi rožami i vu sredi mali špigel još čuvlem i ringišpil se još vrti i ti i ja. Još čujem kušlece kak zvoniju ili se to čuje zajni z cierkve zvon.
Umjetnici