Page 1

13. međunarodni simpozij o kvaliteti „KVALITETA I DRUŠTVENA ODGOVORNOST“, Solin, 15.-16.3.2012.

KRAH SUSTAVA UPRAVLJANJA KVALITETOM – ILI UPRAVLJANJE ENERGIJAMA SUSTAVA? COLLAPSE OF THE QULITY MANAGEMET SYSTEM - OR ENERGY MANAGEMENT SYSTEM? Slavomir C. Miljević Supilova 3, Pula, Croatia E-mail: s.c.miljevic@inet.hr

UDK/UDC: 005.6+177:141 Stručni članak/Professional paper Primljeno: 21. siječnja, 2012./Received: January 21st, 2012 Prihvaćeno: 1. veljače, 2012./Accepted: February 1st, 2012

Izvor: Zbornik radova 13. međunarodnog simpozija o kvaliteti Kvaliteta i društvena odgovornost, Hrvatsko društvo menadžera kvalitete, Zagreb, Solin, 2012, str. 417-430.

SAŽETAK Sve očitija prisutnost „Načela globalnog tržišta“ - umjesto standardiziranih nacionalnih ekonomija koje slobodnom voljom svojih vlada i gospodarskih subjekata iz razloga općih i zajedničkih interesa prihvaćaju međunarodne norme - evidentno je društveni sustav ljudske zajednice doveo u pogrešan koridor labirinta prirodnog okruženja. Nastalo kao posljedica posvemašnjeg informacijskog povezivanja, ovo je načelo omogućilo da se u inače standardne demokratske postupke odlučivanja i upravljanja, ubaci kvazi „Postupak odlučivanja putem virtualnih istina manjine“. Osim što je takvim načinom aktiviralo dezintegraciju postojećih državnih i demokratskom odlukom prihvaćenih zajedničkih sustava i njihovih normi, ovakva je praksa, sukladno uspostavljenoj logici, aktivirala i krizu demokracije kao takve. Sve očigledniji tektonski poremećaji u dosadašnjem sustavu upravljanja Društvenim zajednicama, kroz takvu krizu demokracije, doveli su do povećanog stupnja uništavanja okoliša; novih bolesti; siromaštva i otuđenja. Unutar takvog pristupa, a u cilju novih globalnih interesa, dolazi do napuštanja uobičajenih društvenih ugovora, deregulacije i liberalizacije uobičajenih financijskih razmjena, ali i organizacijskih promjena u sustavima upravljanja koji takvu deregulaciju trebaju još više produbiti. U takvim okolnostima i svi dosadašnji međunarodni standardi, ne samo da dolaze pod znak pitanja, nego se već sada ozbiljno propituje njihova temeljna uloga. Zadržavanje njihove egzistencije - posebno onih iz područja „Sustava upravljanja kvalitetom“, iznjedrenog iz temeljnih demokratskih prava i načela zakonitosti - sve češće dovode do pitanja njihove smislenosti i opravdanosti.

Ključne riječi: prirodni sustavi, društveni sustavi, modeli i međunarodne norme, strukture sustava, pravo i financije.

1. UVOD Koliko god se povijest i razvoj sustava kvalitete - danas opredmećen u cijelom nizu međunarodnih specijalističkih normi - bez neke posebne zluradosti - mogli podvesti pod mnogima sve nepopularniji pojam „globalizacije“, osnovni razlog njegova nastanka, još uvijek se ne bi s tolikom isključivošću smio promatrati samo s tog promatračkog aspekta.


Početni motivi, makar se danas činili trivijalnim, u svom su počecima ipak predstavljali neophodnost i potrebu bez koje se k razvoju ljudskog društva i njegovih unutarnjih odnosa jednostavno nije moglo. Krenuvši od jednostavnog elementa, s jedne strane potrebe za razvojem komunikacije kao temeljnim konstitutivnim elementom zajedništva, a s druge, neophodnosti usklađivanja različitih interesa nastalih iz različitosti ciljeva na način međusobnog razumijevanja i prihvaćanja kojega je ona nudila, takva je potreba postala logičnom. Postala je poznatim latinskim „kondicio sine qua non“ - odnosno „uvjetom bez kojega se dalje ne može“! Što se je dalje događalo, već je stvar povijesti. Od dalekih godina kraja devetnaestog i početaka dvadesetog stoljeća polako su se uspostavljale faze kroz koje je ovaj sustav - sve više dobivajući na zaokruženosti svojega formalnog oblika - postajao sve smislenijom i funkcionalnijom zajedničkom podlogom za dotad skoro potpuno razdvojene i nacionalne ekonomije i usitnjene teritorijalne interese. Sa svojim početnim težištem na „zajedničkim inspekcijskim postupcima i statističkim metodama, usmjerenim na prvenstvenu kontrolu gotovih proizvoda“, do pedesetih godina prošloga stoljeća, uspostavio je i prve konture zajedničkih obvezatnih formi djelovanja tih dotad razjedinjenih sudionika društvenoekonomskih interakcija. Narednih tridesetak godina - do sredine sedamdesetih - ta polu neobvezujuća forma polako se pretvarala u čvršći oblik „kvalitete organizacije“ očitovane kroz sve složeniji „sustav preventivnog djelovanja“. Od osamdesetih, težište se premješta u smjeru „kvalitete određene potrebama kupca“, a dotadašnja očitovanja sve se više pretvaraju u potpuno novi model. U njemu je već „kvaliteta ugrađena u proces“, a sve više „insistirajući na njenom poboljšanju i razvoju procesa“, konačno se stiglo i do faze „konstituiranja prvog pravog Sustava upravljanja kvalitetom“! Zahvaljujući uspostavljenom trendu, u javnost konačno 1987. godine dospijeva prvo izdanje niza normi, poznatijih kao ISO 9000:1987. Drugo izdanje - mnogo poznatije kao „Prva velika revizija“ - slijedi sedam godina kasnije, a 2000-te, slijedi mu i „Druga revizija“ iznikla iz potrebe usklađivanja dotadašnjih nekonzistentnosti između ISO 9001 i ISO 9000.1 Ona svojim poznatim „Konzistentnim parom“ uspostavlja stabilan redoslijed funkcija, u kojemu svaka brojka od nule do osmice ima svoje jasno i nedvojbeno značenje, područje i ovlaštenja. Počevši od uvoda, preko područja primjene, veze s drugim normama, pojmovima i definicijama, sustava upravljanja kvalitetom, odgovornosti uprave, upravljanja resursima, realizacijom proizvoda i usluga, te mjerenjem, analizom i poboljšanjem sustava - gradi se, po mnogima njegov idealno postavljen „Procesni model!? Obzirom da su u tu „Veliku reviziju“ s temeljnim procesnim pristupom, stidljivo, no ipak, uključeni elementi knjigovodstvenih troškova kvalitete,2 uistinu se moglo činiti da je davno započeti zadatak zajedništva i visokog stupnja funkcionalne komunikativnosti međunarodnih sudionika doveden do najviših mogućih granica. Pa ipak, već 2008. „mala revizija“ pokazuje kako te najviše granice još uvijek nisu dosegnute. Pored koegzistencije ISO 9001 i ISO 9004 i dodatno naglašenog procesnog pristupa, ta „mala revizija“ - opravdavajući time i vlastiti naziv - uvodi u praksu novi naglasak na „ocjenu zrelosti sustava“. Koliko god se još mnogobrojni s time nisu potpuno usuglasili umjesto definitivno nejasne „ocjene zrelosti“, više nego stidljivo nudi potpuno novi pojam „Rizika“!? 1 2

Cf., Nenad Injac, Sustav kvalitete 2000. Velika revizija normi ISO 9000, Oskar, Zagreb, 1999. Cf., Miroslav Drljača, Mala enciklopedija kvalitete IV. dio – Troškovi kvalitete, Oskar, Zagreb, 2004.


2. DILEMA Uz evidentno postojanje ISO 9001:2008 (QMS); ISO 14001:2004 (EMS); ISO 18001:2004 (OHSAS); ISO 22000:2005 (HACCP) i ISO 27001:2005 (ISMS) - gdje su u potonjima „lex specialis“ obrađena područja „rizika“ i „opasnosti“ - mnogima se ovakva stidljivost učinila potpuno suvišnom. Bilo je, stoga, logično očekivanje da će popularna „devetka“, ostajući i dalje temeljnom „lex generalis“ normom, i ovo područje regulirati mnogo šire, mnogo značajnije i mnogo preciznije; zavređujući tim postupkom promjenu dotadašnjeg atributa iz „male“ u „veliku reviziju“. Što su bili stvarni motivi svima poznatog „Tehničkog komiteta“ za ovakve minimalističke promjene, ostalo je do dan danas nerazjašnjeno. Da li se propustilo uočiti logičnost uspostavljenog razvojnog slijeda normi, ili su to učinili iz samo njima jasnih, u maglama budućnosti zavijenih motiva, ostalo je samo da se nagađa. Odnosno, da se, kao kod mnogobrojnih protivnika sve evidentnijeg „Globalističkog modela“ pretpostavlja kako je riječ o: „suptilnom etatiziranom prelasku iz općeg modela Sustava Kvalitete u Operativno oruđe nadzora, utjecaja i upravljanja iz jednog centralnog komandnog mjesta“!? Koji god da se od ponuđenih režisersko-konceptualnih modela eventualno i u budućnosti pokaže istinitim, već sada je posve izvjesna pogrešnost njihove konačne objave! Već sada je jasno, da će svako opredjeljivanje za jedan ili drugi model ili neku od, na njima zasnovanih, budućih koncepcija, biti ništa drugo do pogrešan korak u stranu s pravoga puta. Biti će tek jedan od mnogih slijepih hodnika labirinta sveukupnog okruženja. Zvali to okruženje, Cjelovitost, Univerzum ili Priroda bit će svejedno ako se makar na trenutak nije u stanju shvatiti i razumjeti pravu dimenziju odnosa koji ono nudi ili postavlja. O čemu god da se govori; o bilo kojoj od razina ponuđenih složenih očitovanih i neočitovanih odnosa i zakonitosti, nikada se neće moći pobjeći od navedenog problema. Govoriti SAMO o „Sustavu upravljanja kvalitetom“, ili pak sumnjati i protiviti se sve očitijim očitovanjima posvemašnje globalizacije, neće riješiti niti jedan od već davno uspostavljenih problema ljudskoga roda i njegovih bilo društvenih, bilo ekonomskih, bilo političkih odnosa. Razlog tomu, već je izrečen. Nalazi se u pogrešnom putu i koridoru na usponu k višim razinama vlastitog okruženja i sve više iz tvrdnje prerasta u „notornu činjenicu“. Onu, koja se nikomu i bilo čime ne treba dokazivati! Jer ako se u ovom trenutku, sa snagom te notornosti, nešto nikomu ne treba dokazivati, onda je to činjenica kako je i cjelokupno „Ljudsko društvo“ - koliko god ga neki željeli mehanicistički promatrati u njegovoj ulozi svojevrsnog stroja - „Sustav par-ekselance“. Sustav je sa svojom objavom i načinom egzistencije; sustav je sa svojim oblicima i odnosima. No još i mnogo više; ono je u sastavu i strukturi mnogo viših (jednako očitovanih, koliko i neočitovanih) sustava. Kao što su Univerzum; kao što su „Jedinstveno Einstein-ovo energetsko polje“. Konačno, kao što je i Priroda sama notorno nedvojbena i međusobno povezana mreža interdimenzijskih i interinformacijskih polja i sustava. I što, konačno i krajnje pojednostavljeno, reći ili tvrditi? Možda, umjesto tvrdnje, pokušati razumjeti kako se izvan granica tih sustava jednostavno ne može? Ili, kako smo kao ljudski rod, naprosto, unaprijed predodređeni na rast i razvoj; pod jednim unaprijed postavljenim uvjetom? Da, usprkos razvojem osobne svijesti dosegnutoj razini slobode izbora - ili, baš zbog nje - ne možemo i ne smijemo kršiti zakonitosti i pravila viših razina egzistencije. Zvali se oni Priroda ili Univerzum, opet je sasvim svejedno. Što se prije shvati da se iz uspostavljenih okvira ne može, tim bolje po nas kao cjelinu sustava. Tim bolje po svaki od njegovih očitovanja. Makar se oni zvali društvena organizacija, ekonomski, politički ili procesni modeli i odnosi.


Pitat će netko: „Otkuda ovakav nagli obrat u izlaganju; kakve veze uistinu mogu imati „sustavi upravljanja kvalitetom“ s „intedimenzijskim“ ili „prirodnim zakonima“? I da li, uopće, mogu imati?

3. VIŠI SUSTAVI I ZNAČENJA Najmanje iz dva osnovna razloga; njih koji su istovremeno i dva glavna propusta koje su predstavnici ljudske upravljačke elite - iz samo njima znanih motivacija, ili neznanja propustili tko zna kada uočiti, respektirati i konačno prihvatiti. Na prvom mjestu riječ je o Sustavu samome; kao pojmu ili funkcionalnoj zaokruženosti. Na drugom, o dvostrukoj pojavnosti njegove objave. One, „vanjske“ i one „unutarnje“!? I već, s time povezanim, njihovim oblicima i zakonitostima manifestiranja. Radi lakšeg i jednostavnijeg praćenja izlaganja, uspostavit će se konvencija o generalnoj podjeli „sustava“ kao takvih. Sukladno tom dogovoru - koliko god na drugoj strani bili potpuno svjesni činjenice o ne postojanju bilo kakve realnosti odvojene od vlastitog promatrača i sudionika - sve sustave razvrstat će se u dvije osnovne grupe. Prve s atributom „prirodnih“, a dok će drugi, kao potreba za jasnom naznakom pripadnosti tvorbama ljudskoga uma, nositi prefiks „društvenih“. Pri tomu se, niti za trenutak neće zaboravljati tvrdnja o njihovoj pripadnosti i uključenosti u sveokružujuće sustave Prirode. Uvažavajući, dakle, takvu notornost lako se stiže do opravdanosti iznijete tvrdnje o „pogrešnom koridoru labirinta“ i dva učinjena osnovna propusta. U takvim okolnostima tvrdnja o „Sustavu kao funkcionalnoj zaokruženosti i njegovim vanjskim i unutarnjim objavama“, na mah će postati razumljivom u svojoj jednostavnosti, kada se shvati da se zbog svojeg mrežnog modela i strukture: „Svaki sustav istovremeno objavljuje i kao cjelina i kao dio“. Na taj će način oznaku „vanjskoga“ uvijek nositi objava i utjecaj cjeline sustava na svoje dijelove, dok će „unutarnje“ ostati rezervirano za one s društvenim prefiksom. Uz ovakvu tvrdnju, samo je korak do razumijevanja do sada nespomenutog generalnog pravila, po kojemu: „Zakon cjeline mora vrijediti na svim njenim razinama i dijelovima; ili ga jednostavno ne može biti“! Jednako tako, kao što se u drukčije postavljenoj varijanti može s potpunom logičnošću tvrditi, da se: „Dio mora povinovati zakonima Cjeline; ili ga neće biti“!? A upravo s te razumske i intelektualne razine, iznikla je izrečena tvrdnja o mrežnom labirintu u čiji smo se pogrešni koridor zapleli. I to, jednako kao cjelina društva i jednako kao njegova struktura u kojoj svoje mjesto zauzima i naizgled minorni „Sustav upravljanja kvalitetom“. Ponajviše, iz razloga, što se od samoga početka nije slijedila generalna struktura i zakonitosti „vanjskih objava prirodnog sustava“. Kakva je to generalna struktura Prirodnih sustava i kakve su to njegove osnovne zakonitosti koje, potom, moraju vrijediti u svim njegovim dijelovima? Odgovor je moguće ponuditi putem tri osnovana promatračka aspekta. Bilo koji od sustava - zahvaljujući prethodnoj činjenici egzistencije čovjekove svijesti i njega kao „dešifratora“ i „prepoznavatelja oblika realnosti“- može promatrati ili sagledavati kroz: njegove obrasce, njegovu strukturu i njegove procese: • Proučavati Obrazac nekog sustava, istovremeno znači baviti se njegovom organizacijom, odnosno njegovim pojavnim manifestacijama i oblikom. Pri tomu, krajnje pojednostavljeno, Obrazac predstavlja konfiguraciju uspostavljenih odnosa između elemenata koji određuju suštinsko značenje nekog od Sustava. • Proučavati Strukturu sustava, znači govoriti o njegovom materijalnom očitovanju ili sastavu. Kao u prethodnom slučaju, pojednostavljenje ovog aspekta, u biti, vodi nas do „materijalne podloge organizacijskog obrasca“.


Proučavati Proces, znači pratiti njegovo kontinuirano interakcijsko kretanje, jednako kao i kretanje strukturnih mu dijelova u njegovom sastavu stroja. Jednostavnije govoriti o procesu znači govoriti o: „stalnom procesu konstituiranje njegovih podloga“ iz kojih se on sam, kao takav, konstituira, traje i mijenja. Držeći se konvencije - prevedeno na rječnik društvenih odnosa - Oblik će se u njima objaviti kao neka vrst organizacijske strukture i specijalističkih „know-how“ djelovanja i znanja, dok će njihova Struktura govoriti o materijalnoj podlozi i raspoloživim resursima. Sukladno istom kriteriju, Proces se - evidentno - javlja kao tijek aktivnosti, kao tehnologija, kao proizvodnja, ili kao usluge. I tu bi se, također, moglo govoriti o nekom kraju ili potpunoj izjednačenosti prirodnih i društvenih sustava, u njihovoj ulozi cjeline i pripadajućih dijelova. Konkretno iz razloga; zato što se u Društvenim sustavima, s istom ozbiljnošću i snagom, mora računati i s četvrtim, dosad ne spomenutim, aspektom. Riječ je o onomu koji je, usprkos činjenici vlastite pripadnosti prirodnom okruženju, svojim strukturnim i funkcionalnim specifičnostima dovoljno različiti od svega što je dotad mogao ponuditi Prirodni sustav. Riječ je o onom konglomeratu specifičnosti s osnova kojega je i nastalo njegovo ime. Ono što u prirodnim sustavima ne postoji kao izdvojeni funkcionalni dio, utemeljen je na notornoj činjenici egzistencije „Generalnog polja svijesti“, a unutar njega i „Ljudskog osobnog polja svijesti“!? Iz takvog utemeljenja (barem koliko je modernoj znanosti dostupno i nesporno) uspostavlja se po prvi puta „Svijest o sebi samome“, ali i činjenica „Svijesti svjesne sebe same“. Oba manifestacijska oblika, jednostavnim slijedom, postaju potom kamenom temeljcem za fantastično mega-dimenzijsko zdanje „Kreativnosti“, kao generalnog obilježja svakog od ljudskih bića. Uz posebnu napomenu, dakako, da im ta sposobnost i slobodna volja nije dana bezuvjetno. Odnosno, da bi unutar vlastitih kreacija smjeli narušavati više postavljene dosege kreacije i slobode. U strukturi takvoga zdanja - samo za krajnje ignorante iznenađujuće - pojava i uspostavljanje novih „gradbenih opeka“, ubrzo dokazuje ispravnost stare tvrdnje, kako se „ s osnova slobodne volje može zalutati u koridorima labirinta okruženja“! No, ne i samo to. Istim načinom kojim se u njega ušlo, moguće je iz njega i izaći. Pogreške koje su napravljene, s osnova poznavanja strukturnih elemenata i njihovih zakonitosti, mogu se ispraviti. Konačno, radi se o četvrtom - po mnogima - jedino mogućem praktičnom aspektu svakog sustava. Radi se od Društvenom aspektu! Za razliku od svojih prethodnika, jedino Društveni aspekt u sebi sadržava opeke od mentalnih projekcija; subjektivnih tumačenja; pravila ponašanja, vrijednosnih sustava; ciljeva; namjera; strategije; svjesnih namjere kreacije i dizajna; odnosa i interesa kao podloge za dosezanje krajnjega cilja osobne sigurnosti i moći. No, da se ne bi ishitreno zaključivalo i posvemašnjoj odvojenosti ovog i prethodno tri spomenuta aspekta, potrebno je naglasiti, da veza između prirodnih i društvenih sustava ipak postoji i to ne, zahvaljujući samo činjenice da su društveni dijelovima onog prirodnog. Svi zajedno dijele jedan te isti postament, odnosno posjeduju zajedničku osnovu. To su Značenja! Činjenica da se ona unutar Društvenih sustav javljaju kao (opet u području individualne svijesti) kao svojevrsna Ideja, koja potom aktivira Um u zahtjevu za određenim tumačenjima, prepoznavanjima, razumijevanjima i spoznajama - ili ih jednostavno omogućuje - nipošto ne znači da se oni bitno razlikuju od dva osnova Prirodna nagona. Onoga za napadom, ili onog za povlačenjem. To, što se u „društvene opeke“ još mogu uključiti Sposobnost vizualizacije (kao sposobnost individualne svijesti da stvara mentalne slike, procese i događaje) poradi lakšega izbora, te Unutarnji subjektivni svijet (strukturiran od pripadajućih iskustva, koncepcija, ideja, slika, simbola i uvjerenja…), također ne govori o razlici koliko govori o Svijesti kao generalnom gradbenom tkivu Postojanja kao cjeline. Pa time, istodobno i o ovom malenom materijalističkom isječku ljudske razine postojanja.


Ako se išta kao notorno dade nuditi, kada je o sustavima riječ, onda je to rekapitulacija o četiri minimalna aspekta SVAKOG od sustava. Oblik; Struktura; Proces i Značenje! Svi skupa kao „conditio sine qua non“ STRUKTURE JEDINSTVENOG ORGANIČKOG SUSTAVA, se posebno naglašavaju iz razloga da se nikada ne bi izgubilo iz vida, kako se pojam „organičkog“ (ne Organskog) očituje kroz notornu činjenicu međusobnog im ustrojstva interakcijske povezanosti i informacijske međuovisnosti. Posljednje spomenuti atribut, sa svoje strane podsjeća da su, za razliku od Prirodnih mrežnih odnosa koje su prioritetno biokemijske naravi, Društvene mreže odnosa, prvenstveno informacijsko-komunikacijske. One su istovremeno interaktivne, ali su i samoodnosne. Još i više autokreativne. Zbog toga veoma često i lako upadaju u stupicu samodovoljnosti i samozadovoljnosti. Rezultatom čega postaju neupitnim dokazom početne tvrdnje o prvoj kardinalnoj pogrešci; onoj u kojoj je dio zaboravio da pripada cjelini. Onoj, u kojoj se niti jedan Društveni sustav ili njegovo očitovanje, ne može uspostavljati - preživjeti još i manje - bez poštovanja barem osnovnih načela Sustava u čijem je sam sastavu. Zvao se on ljudskim društvenoekonomskim sustavom, ili sustavom upravljanja kvalitetom, potpuno je svejedno. Ono što se nikada ne smije gubiti iz vida činjenica je da mnogo više od stvarnog sadržaja određenog sustava, Značenje ima najveći značaj za ljude u njegovom sastavu! A od ljudi, kao jedinih posjednika osobne svijesti i voljnog izbora, ovisi, u konačnici, i sam opstanak ili optimalno funkcioniranje sustava. Ovise sva njihova svjesna ili nesvjesna ponašanja i akcije unutar uspostavljenog im zajedničkog sustava vjerovanja i vrijednosti; kada upravo taj i takav sustav vrijednosti formira „identitet člana mrežnog sustava“, ili, jednostavnije rečeno, njegov „ osjećaj pripadnosti sustavu“. U tako uspostavljenim interakcijama, događa se onaj presudni zadnji korak, neophodan za prelazak iz Društvenog u Prirodni sustav. Putem uspostavljenih i prihvaćenih ideja, vrijednosti, vjerovanja i konačno, znanja, uspostavlja se „društveno-prirodni obrazac“. On, potom, kroz individualni um direktno i interaktivno djeluje, koliko na svojega posjednika, toliko i na njegovu okolinu. Makar ovakva tvrdnja, ponekom, mogla zvučati nerealno, činjenica „ja jesam“ kao temelj osobnog polja svijesti - djelujući na pojedinačna očekivanja i sigurnost, u biti uspostavlja stvarni osobni doseg, bilo formalnih, bilo neformalnih „pravila“. A od njih, do šire „društvene strukture“ malen je korak. Nakon njega krug je definitivno zatvoren i uspostavljena konačna interakcijska veza između nje i Oblika, Strukture i Procesa na drugoj strani dotadašnje mentalne barijere. I zar je, opet, potrebno podsjećati kako svi zajedno nastavljaju - ovoga puta, mnogo neposrednije - utjecati na uspostavljeni organizacijski model i njegovu tehnologiju. A tehnologija, kao što mnogi još uvijek misle, nipošto nije neutralna kategorija. Kao i sve u Prirodi i ona je interaktivna i da osim što je u osnovi oblikuje ljudski um, ona sama ne prestaje oblikovati njega kao svojega autora!?

4. NIŽI SUSTAVI Nakon rečenog, konačno se otvara mogućnost odgovoriti i na uvodno postavljeno pitanje: „Ako je prva kardinalna pogreška učinjena u zaboravljanju „organičnosti ljudskoga roda, njegovih manifestacija i njegovog okruženja“, u čemu je sadržana ona druga“? Ona je mnogo niže postavljena. Doslovno u samom „Sustavu upravljanja kvalitetom“; čime se dodatno potvrđuje neupitnost načela organičnosti i veza svega sa svime. Ne napuštajući uspostavljeni logičko-narativni niz - ovoga puta, krećući obrnutim redoslijedom - moguće je reći da: „Sustav upravljanja kvalitetom i ostale njegove pod-norme,


u svojoj ulozi jednog od osnovnih dijelova strukture Društvenog sustava, baš kao i tehnologija, imaju svoj reciprocitetni utjecaj“. Još i više, ako, takvi kakvi su, nisu prethodno odgovorili na sva spomenuta „preduvjetna pitanja“ ili, ukoliko i sami u vlastitoj strukturi pate od nedostatka minimalno neophodnih konstitutivnih elemenata. Upravo, kao što je slučaj o postojećem „Sustavu upravljanja kvalitetom“. Za njega već i početnički dio pripadajućih aktivista znade kako ozbiljno boluje od općeg nedostatka elemenata iz dva, inače neophodna mu osnovna strukturna područja. Riječ je o pravu i financijama!? Da se ne bi dublje ulazilo u ovo otvoreno područje, koje već samo po sebi može biti zahvalnom podlogom za nastanak mnogobrojnih znanstvenih uradaka, spomenut će se tek nekolicina nedostajućih dijelova. Oni će, također, sami po sebi, iole motiviranom i izobraženom „majstoru-serviseru“ ponuditi i konačni odgovor na temeljno pitanje: „Gdje je osnovni kvar u sustavu kao cjelini i kako ga nakon popravka osposobiti za željeno funkcioniranje“? Počinje se prvo s tzv. „Pravnim aspektom“. Ukoliko se na svako od ponuđenih „sedam veličanstvenih pitanja“ ne uspije dati potvrdan odgovor, konačni rezultat osobnog testa ne može biti ništa drugo doli pad na „ispitu funkcionalnosti sustava“. Onako, kako se s njime i događa u posljednje vrijem. Ovim redom: 1. Jeli u društvenom sustavu/mreži/organizaciji osigurano provođenje SVIH obveznih zakonskih akata, kao uvjet o kojemu se ne raspravlja? (ovo stoga, jer ne postoje sustavi, a da u njemu nisu zakonomjerno uključeni svi pripadajući konstitutivni elementi); 2. Da li su u svim aktivnostima i razinama konkretne organizacije identificirani i primjenjuju li se pravni konstitutivni elementi? (ovo, bez obzira u koje se osobnom obliku oni očituju - Primjerice: interni akt, preporuka, odluka, zahtjev ili dobra praksa - ili se radi o zahtjevima za njihovo propuštanje ili činjenje u područjima rukovanja, sigurnosti, jamstva, zaštitom zdravlja, života i okoliša); 3. Jesu li svi poslovi ili aktivnosti, koji na bilo koji način mogu ugroziti pravnu funkciju unutar uspostavljenog sustava, stavljeni pod nadzor pravno osposobljenih izvršitelja? (ovo, iz temeljnog razloga elementarnog ili optimalnog održavanja konstitutivne funkcije samonadzora, korekcije i razvoja sustava); 4. Jesu li svi uposlenici prošli kroz osnovnu edukaciju o pravnim aspektima, njihovoj primjeni i obveznosti na razini cjeline sustava i pripadajućih dijelova? (ovo, jer je osim znanja o određenim posljedicama, bitno za uspostavljanje „identiteta člana mrežnog sustava“ i njegov osjećaj pripadanja, kao element utjecaja na tehnologiju i uspostavljeni proces); 5. Da li su „osposobljeni izvršitelji - Točka 3. - na zadovoljavajući način educirani o međusobnim interaktivnim utjecajima uspostavljenih procesnih i organizacijskih dijelova sustava? (ovo, iz razloga da se ne bi aktivirali inkompatibilne aktivnosti / čitati kao: miješanje procesnih, upravljačkih i nadzornih funkcija/ s posljedicom njegovog usporavanja i raspada); 6. Jesu li svi „pravni aspekti“ evidentirani i prikazani kroz odgovarajući proces, procesni korak i procesnu funkciju; i da li su, kao takvi, dokumentirani, održavani i praćeni odgovarajućim postupkom i aktom, te da li se redovno provjerava njihova primjena (ovo, iz razloga eventualne potrebe „dokazivosti“ i učenja); 7. Jesu li, s osnova kumuliranih prethodnih točaka, utvrđene „kritične granice i njihove kontrolne točke“, nakon čijeg aktiviranja automatski dolazi do revizije organizacije i strukture sustava; kao i njegovih osnovnih funkcija? (ovo, iz razloga jer Prirodni sustavi na vanjske utjecaje odgovaraju strukturnim, ali ne i promjenama osnovnog sadržaja, dok Društveni sustav „učeći“ bilježi pristigle unutarnje i vanjske promjene, da bi vlastitim strukturnim i funkcionalnim promjenama, reagirao na njih).


O čemu se radi u tzv. „Financijskom aspektu“? Prvenstveno o činjenici da se financije - kao dio Ekonomije koja je nekom vrsti operativnog podsustava globalnog Društvenog sustava - skoro nikako ili minorno nalaze u strukturi šireg pojma Sustava upravljanja kvalitetom. Ako se uzme u obzir da se, osim u Točki 6.2 osnovne norme, Financije spominju tek kao jedna od obveza Uprave, moglo bi se tvrditi da se o njima ne govori skoro ništa. Sve ukazuje na paradoksalnu situaciju u kojoj jedan od najvažnijih ekonomskih instrumenata istovremeno to prestaje biti, onda kada ga se promatra s aspekta cilja. Da se, osim toga, ni ne spominje nepostojanje barem minimalnih odgovora na čitav niz pitanja, koji bi mu po značaju za postojeću strukturu ljudskog društva pripadali. Primjerice, u svojoj ulozi instrumenta, još uvijek nema pravih odgovora o poveznicama između kvalitete i financija; kako se kvaliteta manifestira na području financija, ta da li uopće postoje njihove međusobne veze? Neki autori s područja kvalitete postavljaju i nova pitanja, poput: „Što je to uopće kvaliteta financija; koja je razlika između kvalitetnih i nekvalitetnih financija; koji su im neophodni kriteriji mjerila neophodni da bi se iole lucidan odgovor uopće ponudio….“ itd.3 I upravo tu prestaje „interni aspekt financija unutar kvalitete“ i prelazi u novu globalnu dimenziju. Već površinski pogled na ovo područje ukazuje da se konačni razlog postojanja financija - pa time i one same - najmanje smiju tražiti unutar spomenutog relativno skučenog ekonomskog podsustava. Upravo suprotno. I laičkom je krugu postalo jasno kako se njihov konačni cilj novac već odavno otrgnuo iz školski postavljenih okvira ekonomskih znanosti. Postajući ciljem radi cilja, on je ispreplićući se kroz sve ostale društvene podsustave, postao njihovim osnovnim motivom, putom, načinom i instrumentom. Postao je „uređajem koji proizvodi novac, radi proizvodnje novca“!? Ili, još tužnija varijanta - onda kada se uzme u obzir činjenica napuštanja zlata kao kriterija i njegovog izraza papirnog novca - njegova zamjena s potpuno apstraktnim „financijskim proizvodima“. Zbog njihove sve veće prisutnosti u dnevnim gospodarsko-ekonomskim i društvenim transakcijama s jedne i sve većeg značaja računalnih modela unutar istog područja, s druge strane - temeljenih ne na materijalnim i egzaktnim percepcijama, već na subjektivnim doživljajima, motivacijama ili u krajnjem slučaju, čak i neznanju računalnih korisnika i operatera - od realnog i mogućeg profita, ili optimalnom odnosu stranaka u postupku, osnovni motiv premješten je prema subjektivnom i često puta potpuno proizvoljnom percipiranju tržišnih vrijednosti i društvenih odnosa. Zbog toga je postalo moguće da se cijela tržišta manipuliraju i mijenjaju „individualnim strategijama“, odnosno subjektivnim percepcijama i doživljajima, ne toliko više stvarnih tržišnih sudionika - u osnovnoj ulozi „kupca“ ili „prodavca“ - već tzv. „Analitičara“, koji sa stvarnim tržištem nemaju baš nikakve veze. Jednako tako kao što spomenuti „financijski proizvodi“ nemaju baš nikakve veze sa stvarnim ekonomskim potencijalom jedne države, ili koje od njenih gospodarskih grana… samo zato, što su i sami po sebi uspostavljeni. Ali i zato, jer se definitivno očituju kao stvarni pripadnici dijaboličnog interakcijskog kruga sačinjenog od različitih interesnih ciljeva, u kojima konstantni sukobi, umjesto optimalnih komunikacija, postaju jedinim mogućim elementima za gradnju nekog imaginarnog globalnog sustava. Koji će se posve izvjesno samourušiti kada dosegne „Kritičnu točku neravnoteže“ s višim sustavima u čijem je sastavu.

3

Cf., Miroslav Drljača, „Poslovna uspješnost kao odraz kvalitete sustava upravljanja (Mogući okvir financijske analize)“, Zbornik sažetaka 10. hrvatske konferencije o kvaliteti i 1. znanstvenog skupa Kvaliteta-nasljeđe za budućnost, Hrvatsko društvo za kvalitetu, Zagreb, Šibenik, 2010, str. 85.


5. ZAKLJUČAK U takvoj se situaciji nameće se logičko pitanje o smislenosti ili besmislenosti cjelokupnog postojećeg modela. Ako su financijske transakcije i robna proizvodnja uz pružanje usluga, već odavno postali nekom vrstom krvotoka cjelokupnog Ljudskog društvenog sustava; ako su već odavno postale nekom vrstom njegovih energetskih tokova, kakva je sigurnost njegova opstanka ako je uspostavljenim instrumentarijem i praksom presječen jedini interakcijski koridor između njega i toliko logičnih i jedino mogućih pravila „Višeg prirodnog okruženja“? Ako se zbog uspostavljenih transakcija, temeljenih na virtualnim informatičkim sustavima i modelima, njihova cjelovitost i funkcionalnost uvjetuje činjenicom pripadnosti „Globalnom tržištu“ po nadzorom tih istih „analitičara“; ako se s osnova nje uspostavlja i postupak određivanja nacionalnih valuta - ili, kako je u zadnje vrijeme popularno govoriti o „kreditnom rejtingu“ - kakva je objektivna i stvarna mogućnost vlada pojedinih zemalja da same, s osnova vlastitih gospodarskih potencijala i potreba vlastitog stanovništva, kreiraju svoju ekonomsku politiku? I da li je takvo što već danas, uopće, moguće? Da li je moguće govoriti o bilo kojem „Sustavu upravljanja“, ako su njegovi elementi izvan dosega i ovlaštenja njegovih operatera? O „Sustavu upravljanja kvalitetom“ - koji, ovakav kakav je, koristio i samo četvrtinu od neophodnih aspekata (onu procesnu) - kao pretpostavci postojanja svih potrebnih elemenata za upravljanje, još i mnogo manje. Pa makar se stvarno stanje i dalje pokušavalo zamaskirati i zanemarivati realnost, somnabulnim izjavama o proglašenju tzv. „Faze totalne kvalitete“!? Izlaz iz ovakvog labirinta - koji se sve više uspostavlja kao definitivna stupica cjelini ljudskoga roda - stoga bi trebao biti sukladan jednom od temeljnih načela Prirode i njenih energetskih očitovanja. Ako se, naime, u situaciji višestrukih nestabilnih interakcija želi praktično upravljati nekim Procesom - kao temeljnim strukturnim dijelom bilo kojega Sustava - tada je to moguće uz pronalazak i primjenu odgovarajućeg korektivnog ili stabilizirajućeg faktora. U našem slučaju, čini se kao najbolji recept što hitnije napuštanje spomenutog „Mehanicističkog modela“ u kojemu je Tržište prestalo biti svjesna konvencija optimalnih potreba i mogućnosti, a postalo najobičnijim strojem ili uređajem. Bilo koji Društveni sustav - a unutar njega i nešto što bi se moglo zvati „Globalnim tržištem“ - jednostavno ne može opstati ako se kao cjelina promatra i njime upravlja s osnova njegovog jednog jedinog strukturnog aspekta. Ako je nešto „stroj“ tada mu je sudbina funkcionirati sukladno istom osnovnom modelu. Sudbina mu je mijenjati dijelove kroz promjenu ulaznih inputa, uvijek u istom, unaprijed zadanom, nepromjenljivom cilju. Sudbina mu je zaboraviti potrebu za rastom i razvojem, kroz jedino mogući način učenja i informacijsko-interakcijskog koridora sa svoji višim okružjem. Stoga, da uspostavljena pretežitost „Modela stroja“ ne bi putem svojih uspostavljenih formi i dijelova (zvali se oni, baš kao sada kojekakvim „sustavima upravljanja“) krenula u „konačnu naplatu“, jedino što je ostalo, izlaz je iz postojećeg labirinta i povratak na početak praktične primjene spominjanog „Organičkog modela sustava“. U Prirodi, u kojoj sve postoji tek kao manifestacija energija u stalnom kretanju i interakcijama, povratak je to na jedino mogući model, koji će nam omogućiti da u najkraćem mogućem roku i prije no što bude kasno, svaki ponaosob i kao ljudski rod, naučimo „Upravljati energijama sustava“ čijim smo sastavnim i neodvojivim dijelovima. Ako je u ovom trenutku bilo što potpuno izvjesno i notorno - osim promašenosti postojećeg globalističkog modela i lutanja između njegovih strukturnih elemenata - onda je to činjenica da nam je za takvu vrstu promjene, ta ista Priroda već odavno pripremila i pred nas podastrla sve neophodne instrumentarije i pravila. Jedino što je potrebno, bit će učiniti prvi odsudni korak koji će nas dovesti do kritične mase promjene postojeće samoubilačke prakse.


Summary: COLLAPSE OF THE QULITY MANAGEMET SYSTEM - OR ENERGY MANAGEMENT SYSTEM? All the apparent presence of "Principles for Global Markets" - instead of standardized national economy, the free will of their governments and businesses for reasons of common interest accepted international standards - it is evident that social system of the human community has led in the wrong corridor maze of natural environments. Incurred as a result of the overwhelming information connectivity, this principle is allowed to an otherwise standard democratic procedures of decision making and management, insert quasi "decision - making process through virtual true minority." Except as such, otherwise, the disintegration of existing civil and democratic decision adopted common systems and their standards, this practice is in accordance with the established logic, triggered a crisis of democracy as such. More obvious tectonic disturbances in the current management system, social communities, through such a crisis of democracy led to increased levels: environmental degradation, new diseases, poverty and alienation. Inside this approach, the aim of the new global interest, comes to the abandonment of the usual social contracts, deregulation and liberalization of the usual financial exchange, and organizational changes in management systems, such that deregulation should be further deepened. In such circumstances, and all current international standards, not only come into question, but are now seriously questioning their fundamental roles. Retention of their existence - especially those in the field of "Quality Management System", scooped from the fundamental democratic rights and principles of legality - are increasingly raising questions about their meaningfulness and legitimacy.

Key words: nature systems, social systems, models and international standards, system structures, law and finance.

6. LITERATURA 1. Drljača, M., Mala enciklopedija kvalitete IV. dio – Troškovi kvalitete, Oskar, Zagreb, 2004. 2. Drljača, M., „Poslovna uspješnost kao odraz kvalitete sustava upravljanja (Mogući okvir financijske analize)“, Zbornik sažetaka 10. hrvatske konferencije o kvaliteti i 1. znanstvenog skupa Kvaliteta-nasljeđe za budućnost, Hrvatsko društvo za kvalitetu, Zagreb, Šibenik, 2010. 3. Injac, N., Sustav kvalitete 2000. Velika revizija normi ISO 9000, Oskar, Zagreb, 1999.

Krah sustava upravljanja kvalitetom  

Krah sustava upravljanja kvalitetom

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you