predstavljanje knjige
Ivo Šimunović
PROSTORNE ČAROLIJE Simbioza čovjeka i prostora
koje mijenjaju strukturu prostora pa time i modalitete življenja. S promjenama u globalnoj geostrategiji često se i različito režira globalna scena življenja. Svjedoci smo, zapravo, naše neracionalnosti u korištenju vlastitog prostora, naročito obalnog područja. Govoreći o Mediteranu autor ispravno s geopolitičke točke gledišta ukazuje na procese razbijanje mediteranske zajednice naroda koje su međunarodni politički interesi uspjeli razbiti i razdvojiti brojnim političkim revolucijama u zemljama južnih i istočnih zemalja Mediterana, što danas destabilizira i samu Europu. Govoreće o prostornom razvoju ukazuje na potrebu jače valorizacije jadranskog mora i priobalja, te na nužnosti komplementarnog odnosa obalne i kontinentalne osovine razvoja što potvrđuje i nova Nacionalna strategija prostornog razvoja.
Ova je knjiga priča o prostoru, točnije prostoru i čovjeku, njihovom međusobnom odnosu i djelovanju. Kroz šest poglavlja, zapravo šest priča autor daje cjeloviti pogled na naš prostor i naše ponašanje u njemu. U stvari, ovo je knjiga o velikima gradovima i njihovim metropolitanskim područjima, knjiga o prostornim odnosima unutar Hrvatske i povezanosti s Mediteranom i Europom, knjiga o upravljanju prostorom i igrama aktera unutar procesa upravljanja. Ovom knjigom istaknuti ekonomist i urbanist Šimunović na poseban način otvara pitanja urbanog razvoja, identiteta grada, odnosa grada i okolice, uloge grada u regiji, regionalnog ustroja i funkcije gradova, metropolitizacije, europskog i mediteranskog prostornog okvira, političkih aspekata prostornog razvoja, integralnog razvoja obalnih područja, otoka i zagore i sl. i time daje snažan doprinos razvoju discipline i rješavanju problema prostornog razvoja. Autor posebno naglašava ulogu grada: grad čine prostor, zgrade i stanovnici, ali stanovnici vezani za svoj grad kao zajednicu s kojom se identificiraju, jer kada ne bi bilo tako, ne bi bilo ni grada. Pri tome ističe kako u formiranju identiteta veliku ulogu ima određeni prostor, odnosno čovjekov osjećaj vezanosti uz neki prostor ili mjesto koje ima različite kulturne karakteristike i način života. U tom svom pristupu autor smatra da je pitanje identiteta grada izuzetno značajno sa sociološkog i politološkog aspekta, s obzirom da je građanski identitet najvažnija dimenzija političke potpore zajednici kao što je grad. „Ne bavimo se prostornim uređenjem grada, nego uređenjem lokacije ‒ bez korespondencije sa širim prostorom. Ove pojave možemo pripisati dominantnoj neoliberalnoj doktrini liberalizacije i privatizacije iz koje proizlazi mono-funkci-
86
Suvremena trgovina 3(43)
onalno promatranja prostora sa snažnim naglaskom na ekonomskoj racionalnosti bez uvažavanja širih društvenih potreba krećući se prema dehumanizaciji grada (do gubljenja grada) - neoliberalizam kao nova ideologija.“ Šimunović jasno ističe da se grad ne razvija sam sa sobom, već kao organski dio svoje okolice s kojom se sjedinjuje i poistovjećuje. Grad koji razvija gospodarske, kulturne i političke funkcije je ishodište i koncentracija svega što je progresivno, on je snaga svakog društva koji u slobodnim i demokratskim zemljama predstavlja subjekt koji samostalno odlučuje i upravlja svojim resursima i koji bi u razvijenom sustavu gradova trebali biti motor razvoja države. Tim konceptom, kojega autor prepoznaje, Grad bi postao bitan razvojni subjekt i čvorište razvoja u regiji, koji razvija policentrizam, a ne da bude okrnjen centralizacijom čime su mu mogućnosti autonomnog razvoja sužene i bez mogućeg institucionalnog i funkcionalnog utjecaja na regiju u koju se preljeva, jer za sebe postaje pretijesan a za metropolitansku ulogu preslab. Ono što Šimunovića posebno opsjeda, jest činjenica da se u našem prostoru (prostoru ovoga svijeta) događaju brojne stvari
Analizirajući hrvatsku „kiflu“ i njen prostorni, ali i gospodarski razvoj, autor nužno zaključuje da se „hrvatska razvojna politika spontano usmjerava na prostore kružnice (središnjeg prostora države), odnosno da se zapostavljaju krilni prostori države“. Dva su, kako kaže, „važna indikatora tog spontanog procesa: prvi je da se uočljivo opaža raspad slavonske poljoprivrede i drugi, da se danomice na obali gase pomorstvo i brodogradnja“. Autor upozorava da ovakav razvojni model nije održiv, niti za obalno područje, niti nacionalni prostor u cjelini; već je „model komplementarnog odnosa dviju osovina razvoja uvjet opstanka i progresa društva u cjelini“. Kao dugogodišnji planer prostora autor podsjeća na „kaskanje urbanizma i prostornog planiranja“ za razvojem i to ponajprije za neplanskom izgradnjom, gdje se planovima legalizirala bespravna gradnja, što je bila pogrešna poruka i gubljenje u nepovrat prostornih mogućnosti. Utjecaj kapitala na neregularno stjecanje prostora izvan planske namjene za autora je izuzetno važno pitanje, za koje on kaže de je to snažan i vrlo opasan način stjecanja prostora s namjerom gradnje ili preprodaje izvan planske ST namjene tog prostora. A.G.