Proizvodnja i izvoz u slobodnom padu

Ante Gavranović, novinar i publicist ante.gavranovic01@gmail.com

GDJE SU UZROCI OPADANJA IZVOZNIH AKTIVNOSTI? ZAŠTO IMAMO DUGOROČAN PAD INDUSTRIJSKE PROIZVODNJE? To su pitanja koja se nužno nameću svima koji se ozbiljno bave gospodarskim kretanjima. Pitanja su intrigantna, tim više što se stvarni oporavak i stabilan razvoj gospodarstva može postići samo uz dva uvjeta: povećanjem proizvodnje i primjerenim rastom produktivnosti te snažnim rastom izvoza, usklađenog s primjerenim rastom uvoza.

Globalni uzroci opadanja izvoznih aktivnosti i dugoročnog trenda pada industrijske proizvodnje mogu se grupirati u nekoliko ključnih faktora: slabljenje globalne potražnje, smanjena konkurentnost – visoki troškovi proizvodnje, niska produktivnost rada, nedostatak inovacija i tehnološkog napret- ka, a posljednjih godina i problemi u logistici i lancima snabdijevanja. Tome valja dodati nedostatak sirovina, poremećaje u transportu i povećane troškove distribucije, posebno u najnovije vrijeme, i nepredvidljive geopolitičke faktore – sankcije, politička nestabilnost i promjene u međunarodnim trgovinskim sporazumima.

Analitičari, međutim, uzroke dugoročnog pada industrijske proizvodnje pretežito povezuju s trajnim procesom deindustrijalizacije i snažnom preorijentacijom na uslužni sektor. Zastarjela infrastruktura i nedovoljna ulaganja u tehnologiju smanjuju efikasnost i produktivnost industrije. Rast cijene energenata i sirovina poveća - va troškove proizvodnje i ozbiljno utječe na smanjenje profitabilnosti industrije. Istodobno, nedostatak kvalificirane radne snage, osobito obrazovanih kadrova u tehničkim zanimanjima, usporavaju industrijski rast.

Hrvatske specifičnosti

Hrvatska ima nekoliko dodatnih specifičnosti kada je riječ o padu izvoznih aktivnosti i dugoročnom trendu smanjenja industrijske proizvodnje, koje su rezultat strukture gospodarstva, tranzicijskih procesa i globalnih utjecaja.

Oslonjenost na turizam – Hrvatsko gospodarstvo je izrazito ovisno o turizmu (oko 20% BDP-a), dok izvoz robe čini manji dio ukupne ekonomske aktivnosti. Kada turizam raste, fokus se pomiče s industrijske proizvodnje na uslužne djelatnosti, što dugoročno smanjuje konkurentnost izvoza.

Mala i srednja poduzeća s ograničenim kapacitetima – Većina izvoznika su mala i srednja poduzeća koja nemaju dovoljno kapitala za širenje na nova tržišta i modernizaciju proizvodnje.

Slaba diversifikacija izvoza – Hrvatski izvoz je visoko koncentriran na nekoliko sektora (prerađivačka industrija, farmacija, prehrambeni proizvodi), a nema dovoljno sofisticiranih proizvoda visoke dodane vrijednosti.

Ovisnost o EU tržištu – Gotovo 70% izvoza ide u EU, što znači da Hrvatska nije dovoljno diversificirala tržišta i izložena je oscilacijama u europskom gospodarstvu. To se napose uočava kad recesija ili dublja kriza pogode naša najveća izvozna tržišta.

Nedovoljno korištenje logističkih prednosti – Unatoč povoljnom geografskom položaju i lukama poput Rijeke, Hrvatska nije dovoljno razvila logističku i transportnu infrastrukturu za jači izvoz.

Uvozna ovisnost – Mnogi proizvodi koji se izvoze ovise o uvozu sirovina i poluproizvoda, što smanjuje stvarnu vrijednost domaće industrijske proizvodnje. Uvoz bi trebao biti osnovica za izvoz, a on to u nas nije. Struktura uvoza, posebno poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, pokazuje da ima mnogo objektivno nepotrebnog uvoza na štetu domaćih proizvođača.

Povećane neravnoteže prema glavnim partnerima

Vrijednost hrvatskog robnog izvoza u 2024. iznosila je 23,9 milijardi eura, što je 4,6 posto više nego u 2023. U članice EU-a u 2024. izvezeno je robe u vrijednosti 15,6 milijardi eura ili 0,4 posto više nego u 2023., dok statistika kod izvoza u zemlje nečlanice EU-a registrira rast od 13,4 posto, na 8,3 milijarde eura. Vrijednost hrvatskog robnog izvoza u 2024. iznosila 4,6 posto više nego u 2023., dok je uvoz porastao za 5,4 posto, na 41,8 milijardi eura, pokazuju prvi podaci Državnog zavoda za statistiku.

Vanjskotrgovinski deficit je tako lani iznosio 17,8 milijardi eura, prema 16,6 milijardi u 2023. Pokrivenost uvoza izvozom u 2024. smanjena je na 57,3 posto, s u 2023. godini zabilježeno je 57,8 posto.

Prema prvim podacima DZS-a, najveće neravnoteže bilježimo sa zemljama EU-a: izvoz je porastao 0,4 posto, a uvoz 7 posto. Vrijednost uvezene robe iz članica EU-a porasla je na 32,6 milijardi eura. Odnosi izvoza i uvoza su 1:4 što je ipak velikim dijelom odraz trajne slabosti hrvatskog izvoznog gospodarstva i nedovoljne agresivnosti da utječemo na ravnomjernije međusobne odnose s pojedinim zemljama i ukupno sa svim zemljama EU-a. Statistika kod izvoza u zemlje nečlanice EU-a registrira rast od 13,4 posto, na 8,3 milijarde eura, uz rast robnog uvoza za 0,2 posto, na 9,2 milijarde eura. Normalno je stoga postaviti pitanje kakvim je to gospodarskim „čudom“ Bosna i Hercegovina postala ukupno naš drugi vanjskotrgovinski partner. Je li to odraz povećanog organskog povezivanja i jačanja gospodarske suradnje, što se odražava i na području vanjskotrgovinske razmjene, ili je to ipak rezultat povećanih aktivnosti distributera, koji se evidentiraju kroz statistiku? To pitanje se postavlja općenito, pa naša statistika izvoza (ali i uvoza) ne pruža pravu sliku stanja. Po meni, trebalo bi to razdvojiti kako bi se dobilo na transparentnosti, ali i odgovornosti.

Zapostavljena industrijska proizvodnja

I kod uzroka (sada već) dugoročnog trenda pada industrijske proizvodnje u Hrvatskoj valja ukazati na neke specifičnosti. To je, prije svega, proces deindustrijalizacija nakon 1990-ih. Gospodarska tranzicija i privatizacija doveli su do propasti mnogih industrijskih divova iz socijalističkog razdoblja, a nova industrija nije se razvila u dovoljnoj mjeri. Hrvatska ulaže ispod 1% BDP-a u istraživanje i razvoj, što je znatno ispod prosjeka EU-a, čime se smanjuje tehnološki napredak u industriji. Analitičari uzroke stalnog pada industrijske proizvodnje povezuju i sa skupom i neučinkovitom birokracijom. U mnogo navrata se pokazalo da regulacije i sporost administracije otežavaju razvoj industrijskih pogona i privlačenje investicija. Dodajmo tome da Hrvatska ima relativno visoke doprinose i poreze na rad, što smanjuje konkurentnost u usporedbi s drugim srednjoeuropskim zemljama. Iseljavanje kvalificiranih radnika (posebno inženjera, tehničara i majstora) u razvijenije zemlje EU-a dodatno usporava industrijski rast. Uz to, EU regulative zahtijevaju modernizaciju i dekarbonizaciju industrije, što stvara dodatne troškove, a Hrvatska industrija za to nije dovoljno financijski spremna.

Da bi se preokrenuli trendovi, potrebno je jačanje industrijskih kapaciteta, privlačenje investicija u proizvodnju visoke dodane vrijednosti te diverzifikacija izvoznih tržišta. Naime, industrijska proizvodnja u Hrvatskoj u posljednje dvije u neki prirodni odnos. Ekonomski analitičari i Hrvatska udruga poslodavaca upozoravaju da bi daljnji pad industrije mogao imati dugoročne negativne posljedice. Pokazalo se, naime, da se stvarni oporavak gospodarstva može postići samo uz dva uvjeta: povećanjem proizvodnje i primjerenim rastom produktivnosti te snažnim rastom izvoza, usklađenog s primjerenim rastom uvoza. do tri godine bilježi značajan pad. Tijekom 2023. godine zabilježeno je smanjenje proizvodnje za 3,3% u prvih osam mjeseci u usporedbi s prethodnom godinom. U lipnju 2023. pad je dosegao čak 8,3% u odnosu na isti mjesec prethodne godine. U studenom 2024. Hrvatska je imala najveći pad industrijske proizvodnje u EU-u, smanjujući se za 6,6% u odnosu na isti mjesec 2023. godine. Na mjesečnoj razini, u listopadu i studenom 2024. zabilježen je pad od po 2,4% u odnosu na prethodne mjesece. Sve to više liči na slobodni pad nego na organizirane pokušaje da se stanje u proizvodnji i izvozu dovede ST

Sve ostale mjere, radikalne ili ne, bolne ili manje bolne, donose sa sobom samo nove probleme i nesporazuma, ali u suštini ne rješavaju ništa. Nažalost, mi ne slijedimo taj pravac i taj poučak.