Šeher Banja Luka 69

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 69 - NOVEMBAR-DECEMBAR - 2020. - MOTALA - GODINA XI

Riječ urednika

Tužno, da ne može tužnije Poštovani čitaoci, Na pragu smo još jedne godine, od koje s pravom očekujemo da nam donese više radosti, sreće, ljubavi i dobrog zdravlja. A zdravlje je, čini mi se, sada najpotrebnije. Korona je zavladala cijelim svijetom, broj umrlih se, nažalost, svakim danom, drastično povećava. Mnoge redovne aktivnosti i na privatnom i na društvenom planu su zamrznute do daljneg. Gdje god da se čovjek okrene, vidi samo depresiju i apatiju, koja se uvukla, posebno kod starijih.

Tužna godina je iza nas, svi smo izgubili ponekog rođaka, prijatelja, komšiju, radnog kolegu.... Nadam se da će se u narednoj godini, dolaskom vakcine protiv kovida 19, stanje znatno popraviti i da ćemo se vratiti normalnom životu.

A u BiH i našoj Banjaluci, poslije izbora poneka promjena, negdje na bolje, a negdje i na gore. Već ova naredna godina će to pokazati - jesu li izborne promjene u Mostaru, Banjaluci i Sarajevu tračak nade za bolje sutra. A afere oko nabavke respiratora, pokretne bolnice i ukrajinske ikone nam pokazuju i dokazuju koliko smo mi duboko korumpirana i nesretna država. Nadam se da će izvršioce ovih (ne)djela stići zaslužena kazna.

Redakcija magazina Šeher i Savez Banjalučana u Švedskoj žele vam uspješnu i sretnu 2021. godinu, a našim dopisnicima i čitaocima katoličke i pravoslavne vjeroispovjesti sretne božićne praznike.

Neka nam ova 2021. godina donese mnogo uspješnih trenutaka, radosti i dobrog zdravlja, a našoj domovini svjetliju budućnost i prosperitet.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl U protekloj godini svojim prilozima, reportažama, fotografijama, ilustracijama i umjetničkim djelima naš list su obogatili: Mišo Marić – Exeter (Engleska) Jovan Joco Bojović – Banja Luka (BiH) Enisa Čengić Popović – Geteborg (Švedska) Sadik Beglerović – Växjö (Švedska) Fikret Tufek – Malmo (Švedska) Izet Muratspahić – Uppsala (Švedska) Muhamed Kulenović – Banja Luka (BiH) Ozren Tinjić – Norrköping (Švedska) Mišo Vidović – Banja Luka (BiH) Nataša Križanić – Olalla (USA) Sakib Salama – Yeronga (Australija) Anes Cerić – Birmingham (Engleska) Jasenko Selimović – Stockholm (Švedska) Edina Heldić-Smailagić – Banjaluka (BiH) Slobodan Rašić Bobara – Banja Luka (BiH) Branko Tomić - Norrköping (Švedska) Radmila Karlaš – Banja Luka (BiH) Ifeta Kurgašević – Banja Luka (BiH) Mustafa Bajagilović - Malmö (Švedska) Atif Turčinhodžić – Veile (Danska) Namik Alimajstorović – Birmingham (Engleska) Marjan Hajnal – Bat Yam (Izrael) Mesud Mulaomerović - Malmö (Švedska) Džemil Vajrača – Alvesta (Švedska) Melisa Filipović – Motala (Švedska) Rade Babić - Banja Luka (BiH) Senada Bešić – Värnamo (Švedska) Idriz Saltagić – London (Engleska) Nedžad Talović – Norrköping (Švedska) Denis Dželić - Hundested (Danska) Siba Halimić - London (Engleska) Zlatko Lukić – Split (Hrvatska)

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Mirsad Filipović

Rade Dujaković – Banja Luka (BiH ) Semira Jakupović – Prijedor (BiH) Anto Miketa – Grac (Austrija) Zlatan Gunić - Banja Luka (BiH ) Aljoša Mujagić - Kitchener (Kanada) Ismet Hodžić – Sarajevo (BiH) Šimo Ešić - Tuzla (BiH) Muharem Omerović – Zenica (BiH) Džabir Maglajlić – Gaildorf (Njemačka) Reuf Jakupović - Malmö (Švedska) Sead Cerić – Donji Vakuf (BiH) Angel Trajkovski – Boise (USA) Šemso Avdić - Norrköping (Švedska) Suzana Kadirić – Stockholm (Švedska) Munevera Kalajdžić – Melbourne (Australija) Sabaheta Hadžikadić – Vankuver (Kanada) Enisa Osmančević – Ćurić - Banja Luka (BiH) Zinajda Hrvat - Banja Luka (BiH) Dinko Osmančević - Banja Luka (BiH) Branko Babić - Banja Luka (BiH) Ljubica Perkman – Rodgau (Njemačka) Maks i Boris Perkman – Rodgau (Njemačka) Muharem Sitnica Sića – Nybro (Švedska) Adem Čukur - Geteborg (Švedska) Mersad Rajić – Toronto (Kanada) Momčilo Spasojević - Čelinac (BiH) Vasvija Dedić Bačevac – Malmö (BiH) Elvira Krupić Šamlija – Romilly (Francuska) Zlatko Avdagić - Motala (Švedska) Uglješa Kesić - Banja Luka (BiH) Amir Brka - Tešanj (BiH) Faruk Tičić - Trebinje (BiH) Marijana Gubova – Bratislava (Slovačka) Ranko Pavlović – Banja Luka (BiH ) Antun Džaja Bosanac – Rijeka (Hrvatska) Ranko Risojević – Banja Luka (BiH )

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion

Omer Berber – Bolzano (Italija) Tarik Berber – London (Engleska) Rudolf Kalajdžić – Melbourne (Australija) Anto Ćosić – Banja Luka (BiH) Vladimir Bojer – San Francisko (USA) Kolja Mićević – Pariz (Francuska) Edin Osmančević - Geteborg (Švedska) Ismet Bekrić – Ilirska Bistrica (Slovenija) Irfan Horozović – Sarajevo (BiH) Melkina Filipović – Motala (Švedska) Goran Mulahusić - Motala (Švedska) Mirsad Filipović - Motala (Švedska) Vladislav Dacešin - Banja Luka (BiH) Nasiha Kapidžić Hadžić - Banja Luka (BiH) Lejla Kevrić – London (Engleska) Beisa Romanić – Novi Sad (Srbija) Sadeta Sokol - Vekšo (Švedska) Živko Vujić - Banja Luka (BiH) Ivica Peretić – Bratislava (Slovačka) Asima Simka Smajić – Tours (Francuska) Denijel Filipović – Motala (Švedska) Enes Kišević – Zagreb (Hrvatska) Haris Eminović - Banja Luka (BiH) Senada Bratić – Koper Slovenija Semir Osmanagić – Visoko (BiH) Miroslav Landeka - Banja Luka (BiH) Senad Maglić – SAD Sandro Nuhanović – Jajce (BiH) Dijana Duzić – Jajce (BiH) Azra Dedić – Sprotoften (Danska) Nijaz Durić – Helmond (Holandija) Mladen Panić – (Srbija) Mirza Čizmić – Helsinki (Finska) Miralem Srkalović – Tešanj (BiH) Gorana Jakovljević - Banja Luka (BiH)

Adresa redakcije/Redaktionens adress Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Ozren Tinjić Nedžad Talović

List izlazi dvomjesečno

Dopisnici/Korrespondenter

Pretplata i reklame

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Ljubica Perkman (Njemačka) Reuf Jakupović (Švedska) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

+46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Omer Berber

Sadržaj

Dodjeljena Plaketa „Muftija Ibrahim-ef. Halilović“ novinaru Miši Vidoviću..............................................................................4 Pogrešno ”ne” Sergeju Lavrovu......................................................................6 ”Niz vodu”........................................................................................................8 Draško Stanivuković: Građani će imati otvoren uvid u rad gradske uprave.............................10 Ne - fašizmu, da - čovjeku.............................................................................11 Sve poslije Auschwitza je ležerni valcer ....................................................12 Krik koji se čuje.......................................................................................15 Kad BiHCAH slavi....................................................................................16 Jezik ljubavi i mira....................................................................................18 Putevima fra Jukića, Banjalučanina........................................................20 Otvaramo prozore u sebe, čekajući odziv grada .... ............................22 Sjećanje: Vrijeme obnove.......................................................................24 Ambasadorica Elvira Dilberović: Građani iz BiH daju snažan pečat švedskom društvu.......... ................26 Djevojka sa zelenom pelerinom ... i bijelom kapom...............................28 U devet i jedanaest....................................................................................30 Vojin Mijatović, otvoreno: Muka mi je.....................................................33 Omer Berber: Boje djetinjstva..................................................................34 Sjećanja: Posljednja želja.........................................................................36 Spomenik svjetske baštine......................................................................38 Uspomene: U carstvu šuma i medvjeda.................................................40 Olazak Kolje Mićevića: Duhovni univerzum.............................................42 Moja tužna godina: Morija............................................................................44 Tu su moja djeca trebala rasti......................................................................46 Enisa: Bukovi i tihaci....................................................................................48 Uvijek prvo stradaju ruže..............................................................................50 Godina za zaborav.........................................................................................52 Povratak stiha................................................................................................54 Vicevi..............................................................................................................56 Koronizmi.......................................................................................................57

str.10

G ra đ a n i će i m a t i otvoren uvid u rad gradske uprave str. 34

Boje djetinjstva

str.20

Putevima fra Jukića, Banjalučanina s t r: 4 4

D u h ov n i univerzum ŠEHER 3

BANJA LUKA

Dodjeljena Plaketa „Muftija Ibrahim-ef. Halilović“ novinaru Miši Vidoviću

4 ŠEHER

BANJA LUKA

Tekst: Gorana Jakovljević Na platou Ferhat-pašine džamije 05.11.2020. godine dodjeljena je Plaketa „Muftija Ibrahim-ef. Halilović“ novinaru Miši Vidoviću. Odlukom muftijstva banjalučkog, a u saradnji sa „Savezom Banjalučana u Švedskoj“, donesena je odluka da se ove godine Plaketa dodijeli istaknutom novinaru i publicisti Miši Vidoviću za njegov nesebičan doprinos na polju predstavljanja istine o stradanju Bošnjaka grada Banja Luke i rušenju vjerskih objekata kao i izgradnji mira, međusobnog povjerenja, suživota i promicanju temeljnih ljudskih vrijednosti. Moderator današnje svečanosti bio je glavni imam Adnan-ef. Jusić koji je tom prilikom istakao: “Poštovani predstavnici medija, dragi prijatelji!

Hvala vam na dolasku i prisustvu svečanom činu dodjele Plakete„Muftija Ibrahim ef Halilović“.

Ova svečanost je prvi puta organizovana i naša želja je da ona postane tradicionalna. U dogovoru sa predstavnicima „Saveza Banjalučana Švedske“, ovu Plaketu smo namjeravali dodjeliti u ljetnom periodu u sklopu manifestacije ”Zavičaj dijaspori, dijaspora zavičaju“, ali zbog pandemije corona virusa i nemogućnosti dolaska predstavnika dijaspore, prolongirali smo to nadajući se boljim okolnostima kada će i oni biti prisutni. No uvidjeli smo da se situacija usložnjava i nismo željeli propustiti ovu priliku, te smo zbog toga zakazali današnju svečanost i dodjelu Plakete koja će biti uručena uglednom građaninu i istaknutom novinaru Miši Vidoviću. On je dijete ovog grada, vrlo ugledan, poštovan i cijenjen novinar. Ako bih mogao kazati, u izboru je prevladavao koncenzus da upravo on bude dobitnik ove značajne Plakete. Iz biografije dobitnika Plakete izdvajamo da je rođen u Banja Luci 1964. godine, gdje se i školovao. Novinarstvom se počinje baviti osamdesetih godina u tadašnjoj omladinskoj štampi, a tih godina pisao je i objavljivao tekstove u jednom broju dnevnih i sedmičnih novina, sarađivao je sa radio i tvstanicama. Radio je i kao dopisnik iz Banja Luke za pojedine medije iz Bosne i Hercegovine. Tekstove i priloge objavljivao je i u medijima iz Hrvatske i Slovenije. Sarađivao je i sa pojednim internet-portalima. Od decembra 2006. godine zaposlen je kao stalni novinar-dopisnik Federalne televizije, a ujedno je obavljao i dužnost šefa dopisništva Federalne televizije u Banja Luci. Pripremio, uredio i objavio je veći broj tv-priloga iz političkog, društvenog i kulturnog života te reportaža i zapisa za potrebe Federalne televije. Živi i radi u Banja Luci.“ O ličnosti muftije Halilovića i njegovim biografskim podatcima govorio je Admir-ef. Blitović koji je rekao:“ Ibrahim-ef. Halilović rođen je 24. juna 1946. godine, u Brnjiku kod Čelića, od oca Jakuba i majke Fatime. Nakon završene osnovne škole, upisuje Gazi Husrev-begovu medresu, koju završava 1967. godine. Nakon toga radio je kao imam, hatib, vjerskoprosvjetni referent i muallim Ferhadije džamije u Banja Luci. Uz rad je vanredno studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, te je 1986. godine stekao zvanje profesora arapskog jezika i književnosti.

Po okončanju studija postavljen je za glavnog imama, a od 10. septembra 1988. godine za muftiju u Banja Luci, odnosno za cijelu Bosansku Krajinu. Formiranjem banjalučkog muftijstva 1993. godine, imenovan je na mjesto banjalučkog muftije i na toj poziciji ostao je do svoje smrti.

Od reisu-l-uleme, dr. Mustafe-ef.Cerića, dodijeljeno mu je priznanje za hrabrost i postojanost, a također je 1996. godine, dobio nagradu za mir.

U svom radu muftija Halilović je djelovao sa pozicije postojane i karakterne ličnosti. Krasili su ga odgovornost, ozbiljnost, odvažnost i otmjenost. Volio je sve ljude. Širio je krug prijatelja. Za vrijeme života ukazivao je na potrebu povezivanja među ljudima i narodima. Možda mu je grad Banja Luka bio idealna prilika za takav pristup i rad. No događaji od 92' do 95', ostavili su bolan trag na njegovoj duši. Postojano je podnosio bol, koji je bio jači i prelomio njegov plemeniti život. Kada bi ga Bog proživio, vjerujem da bi kazao:“Vjerovao sam ovom gradu, služeći mu ponosno i znao sam da će materijalna dobra biti obnovljena, no nedostaju moji Bošnjaci.“ Umro je 1998. godine, ali nažalost sudbina je htjela, a neko zabranio, da se muftija Ibrahim-ef. Halilović, nije mogao ukopati u Banja Luci, nego je ukopan u haremu Begove-džamije u Sarajevu.“

Prije uručenja same Plakete i novčane nagrade, muftija banjalučki Nusret-ef. Abdibegović kazao je: Poštovani predstavnici medija.

Hvala Vam na dolasku i pažnji koju nam iskazujete, a posebno vam izražavam zahvalnost na današnjem prisustvu dodjele Plakete „Muftija Ibrahim-ef. Halilović“ za doprinos u izgradnji mira, međusobnog povjerenja, suživota i promociju temeljnih ljudskih vrijednosti koju dodjeljujemo novinaru, vašem kolegi Miši Vidoviću. Šta kazati ovom prilikom?

U principu, čovjeka krase njegove ljudske vrline, dobrota, plemenitost, ideali i ubjeđenja. Zbog tih vrijednosti, on se zagrće atributom ljudskosti. Te vrline kod čovjeka i u društvu, razvijaju empatiju, solidarnost, osjećanje, za i prema drugom, sve sa ciljem, zaštite i očuvanja čovjeka, kao svete ljudske vrijednosti. To je polazna osnova, za redovno i svakodnevno odvijanje života. No, postavlja se pitanje, kako ojačati, dostići i osnažiti ljudskost u teškim vremenima, bolje kazano, složenim društvenim okolnostima i poremećenim međuljudskim odnosima. Kako biti glasnik istine, kad smrt isuče svoj mač, nad vratom, glasnika istine. Kako biti glasnik dobra, kad zlo, zagospodari, a dobro bude protjerano, rastjerano, pogaženo i poniženo.

Kako biti glasnik prava, na slobodu i život svih, kad se oni jamče samo jednima, a progon, određuje i nudi drugima.

Danas svjedočimo, da i u tim vremenima zlobe, zla, strave i užasa, Bog podari da se u srcima i dušama pojedinaca upali svjetlo ljudskosti, nade, vjere i ljubavi u čovjeka. Pa čovjek je sveto biće, stvoreno Božijom voljom, a bogomolje, u ovom slučaju džamije, su sveta zdanja u ime Boga sagrađena ljudskom rukom.

Danas svjedočimo, da i mala dobrota, pažnja u zlim i teškim vremenima, postaje velika i dokaz je čovječnosti pojedinca, ljudskosti i nade u dobro. Zato ljudskost i nadu ne treba razdvajati. One su kao duša i tijelo, život ne može ni bez jednog niti bez drugog. Gdje je ljudskosti, bit će i nade, a dok ima nade, pojavit će se i ljudskost. I ljudskost i nada zbližavaju ljude, njima se odbacuje mržnja, jer sve je prolazno, samo je Istina vječna.

Danas svjedočimo da postoje osobe koje su iz ljudskih, moralnih, karakternih i profesionalnih razloga svjedočile istinu, o njoj su govorili, jer znaju da se istinom postiže ljubav, mir, pravda, praštanje i kajanje.

Za pokajanje ni danas nije kasno, ono je potrebno, jer kajanje eliminiše pravo na prizivanje prokletstva, zato je i poslanik Muhammed a.s. eliminisao čin proklinjanja, a naredio da se uči dova za uputu i dobro.

U ime muftijstva i banjalučke dijaspore iz Švedske, dodjeljujući Plaketu i novčanu nagradu novinaru Miši Vidoviću, iskazujemo poštovanje i ljudsku zahvalnost na profesionalnom radu i na svemu što je učinio da se čuje, vidi istina o nedužnom stradanju Bošnjaka 90-tih godina prošlog vijeka, te nasilnom rušenju vjerskih objekata u ovom lijepom gradu, gradu Banja Luci.“ Na kraju se obratio dobitnik Plakete koji se zahvalio na priznanju, te naglasio da je to priznanje ne samo njemu lično, nego cijelom kolektivu i timu koji je sa njim radio u proteklom periodu. ŠEHER 5

BANJA LUKA

6 Å EHER

BANJA LUKA

Greška ili ne

ŠEHER 7

BANJA LUKA

„NIZ VODU...“ Tekst i foto: Mišo VIDOVIĆ

Analitičari tvrde, da je pobjeda Draška Stanivukovića, u trci za gradonačelika Banje Luke, u stvari pobjeda protiv SNSD-a – Da li će stari gradonačelnik Igor Radojičić, kako se „priča“, biti pušten „niz vodu“, i da li će i niz otvorenih pitanja „odnijeti voda“ – Usvojeni budžet entiteta Republika Srpska opozicija naziva i „dužničkim“, jer će najviše sredstava odlaziti za vraćanje starih dugova.

I pored zabrane Ministarstva unutrašnjih poslova RS, članovi i aktivisti grupe „Pravda za Davida“, kojima su se pridružili i drugi građani, okupili su se 18.decembra na mjestu gdje je pronađeno tijelo ubijenog banjalučkogh mladića Davida Dragičevića. Povod - 1000 dana od okupljanja ove neformalne grupe.

Pobjeda – protiv SNSD-a Počelo je mirnom šetnjom do zgrade Policijske uprave Banja Luka, a zatim do Trga Krajine i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka. Da još jednom ukažu, da ubice Davida Dragičevića još nisu pronađene i uhapšene. Mirnoj protestnoj šetnji pridružio se i novoizabrami gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković, koji je za proteklih 1000 dana kao član opozicionog PDP-a davao podršku grupi „Pravda za Davida“.

A malo više od mjesec dana prije održavanja protestne šetnje saopšteni su rezultati lokalnih izbora.“Pokret pravde“, koji je nas8 ŠEHER

BANJA LUKA

tao od članova grupe „Pravda za Davida“, iako je bio blizu da pređe izborni cenzus i prag, nije dobio ni jedan mandat, odnosno mjesto odbornika u Skupštini grada Banja Luka. Draško Stanivuković, kako je sam primijetio, prvi put će nalon četiri godine ući u gradsku upravu, a da ga na ulazu ne čeka policija. Mlađahni Stanivuković, kao zajednički kandidat PDP i SDS, te još nekolicine manjih opozicionih političkih partija, porazio je kandidata SNSD-a i drugih političkih partija Igora Radojičića, prema mišljenju analitičara, zahvaljujući i tome što je neformalna grupa „Pravda za Davida“ dala veliki doprinos. Inače, iz „Pokreta pravde“, potvrdili su da im je trebalo veoma malo da pređu cenzus i sa jednim odbornikom uđu u gradski parlament. Smatraju da je razlog zbog kojeg se podrška sa Trga, prilikom okupljanja grupe „Pravda za Davida“, nije prenijela i na političku partiju u tome što stranka „Pokret pravde“ nije dobila medijsku podršku, niti su imali iza sebe finansijere da adekvatno vode predizbornu kampanju.

(Post) izborna politička scena Inače, pobjeda Draška Stanivukovića, tvrde analitičari, jeste pobjeda protiv SNSD-a. Ma koliko Stanivuković dobio glasova (pominje se da je imao deset hiljada glasova više od Radojičića), jedan dio birača nije želio glasati za Radojičića samo zbog toga što dolazi iz SNSD-a.

Razočarani Dodik Da je Radojičić izgubio izbore moglo se naslutiti, pa i doznati nekih sat i po nakon što su zatvorena biračka mjesta. Iz izbornog štaba Partije demokratskog progresa saopštili su da prednost koju ima Draško Stanivuković u odnosu na Igora Radojičića „ukazuje da Banja Luka ima novog gradonačelnika - Draška Stanivukovića“.

I dok su u PDP-u, pa i u SDS-u, slavili pobjedu zajedničkog kandidata, Milorad Dodik je priznao poraz - nakon više od dvadeset godina SNSD neće imati svog gradonačelnika. Vidno razočaran, pokušavao je pred novinarima gubitak gradonačelničke funkcije „kompenzovati“ ponavljanjem kako je „SNSD pobijedio u više od četrdeset opština u RS, a imaće najveći broj odbornika u Banjoj Luci i skupštinsku većinu“. Pred brojnim novinarima i tv-kamerama Milorad Dodik je već isto veče smijenio Igora Radojičića sa funkcije predsjednika Gradskog odbora SNSD. Politička sudbina sada već bivšeg gradonačelnika različito se tumačila: da ga je Dodik „pustio niz vodu“, da mu se ipak sprema „neko mjesto u entitetskim organima vlasti“, do navoda kako će Radojičić karijeru nastaviti kao ambasador u nekoj od evropskih zemalja. Dodik je, zbog poraza, prijetio i građanima: da će ostati bez grijanja, gradska uprava bez dotacija, subvencija, investicija i projekata od entitetske vlade, itd, itd...

Politički analitičari mišljenja su da u postupcima rukovodstva SNSD-a leži i razlog poraza Radojičića. Smatraju, da su pored loše kampanje, koja nije daleko „dobacila“, nakupljeni bijes i nezadovoljstvo građana zbog raznih nerazumnih postupaka pojedinaca iz vladajuće partije dosta uticali na ishod izbora.

“Mi smo i u ovoj kampanji vidjeli da je Milorad Dodik bio najvidljiviji. On je letio od grada do grada, prisustvovao je brojnim aktivnostima SNSD-a... On je svojevoljno stavio teret cjelokupne kampanje na svoja pleća i nastojao da pokaže kako je svemoguć.

Ljude je, pogotovo u ovoj krizi sa epidemijom, iziritirao takav stav i ponašanje. Podsjetiću na posjetu zadnjeg dana kampanje kovid bolnici koja je kod dobrog dijela građana izazvala jedan revolt i koji su na taj način i donosili odluku”, rekla je Tanja Topić, politička analitičarka iz Banje Luke.

Novi gradonačelnik, Draško Stanivuković, je izmedu ostalog poručio, da su ciljevi revizija svega, ulazak u svako preduzeće, odjeljenje u gradskoj upravi, te da neće smjenjivati rukovodstva preduzeća koja pozitivno posluju. Naveo je kako mu je jedan od ciljeva transparentna gradska uprava, kao i javni konkursi koji se budu raspisivali za načelnike odjeljenja, itd, itd….

Skupštinsku većinu u gradskom parlamentu činiće SNSD sa koalicionim partnerima, zajedno imaju 22 odbornika, dok opozicione stranke, koje su podržavale Stanivukovića, imaju 9 odbornika.

države Bosne i Hercegovine. Zbog toga su druga dvojica članova predsjedništva BIH, Željko Komšić i Šefik Džaferović, odbili da se sastanu s ruskim ministrom.

U međuvremenu, Dodik će morati da objasni kakav je to poklon nakon posjete uručio ruskom ministru. Ikona, koju je Lavrov dobio od Dodika, ispostaviće se, da je ukradena. Kako je ukradena ikona došla u posjed Milorada Dodika, tek treba da se utvrdi. Tužilaštvo BiH formiralo je predmet sa ciljem da ustanovi ko je “nabavio” ikonu i kako je ona došla u posjed Milorada Dodika.

Inače, “pomoć” od Milorada Dodika i predsjednice RS Željke Cvijanović zatražio je sada već bivši predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH Milana Tegeltija. Tegetliju su mediji uhvatili sa prstima u marmeladi, odnosno objavili audiosnimak razgovora između Tegeltije i bivše članice VSTS-a Milijane Buhe o imenovanju njene sestre na pravosudnu funkciju. Prije toga Tegeltija je imao još “bisera” kojima je degradio visoku funkciju koju je obavljao:videosnimci sa osobama sumnjive reputacije i prošlosti. Nakon što je sve objelodanjeno u javnosti, Tegeltija tvrdio da se “radi o montiranim procesima kojima se želi urušiti njegov kredibiltet i ugled”. Ali, “savjetovanje” kod Milorada Dodika i Željke Cvijanović, kako da ga izvuku iz problema, nije dalo rezultate. Na kraju, Milan Tegeltija podnio je oastavku na sve funkcije u Visokom sudskom i tužilačkom savjetu, čime je prestao njegov mandat kao predsjednika i člana ove institucije. Kakva je njegova daljna sudbina, još nije poznato, ali se špekuliše da bi mu Milorad Dodik mogao naći novo uhljebljenje.

Politička scena u RS obilježena je napuštanjima političkih partija, stranačkim ostavkama, razjedinjavanjem pojedinih i formiranjem novih političkih partija. Narodna skupština Republike Srpske usvojila je budžet ovoga entiteta za 2021. godinu, u iznosu od 3,795 milijardi maraka. Za opoziciju budžet je dužnički i najveći dio sredstava ide za vraćanje nagomilanih dugova. Vlast odbacuje ove navode, i tvrdi da će za povećanje plata i penzija biti osigurano nešto vise od sto miliona maraka.

Korona i dalje hara, od virusa ljudi umiru.Pandemija je ozbiljno uzdrmala privredu, privredni subjekti posluju u otežanim uslovima, zaposleni strahuju za radna mjesta, ostaje se bez posla. A red ispred javnih kuhinja se povećava….

Dužnički budžet I dok se očekuje primopredaja između starog i novog gradonačelnika, predsjednik SNSD i aktuelni predsjedavajući predsjedništva BiH Milorad Dodik “posvetio” se svom omiljenom “sportu”: da odlučuje umjesto predsjednika Vlade RS, ministara, predsjednika eniteta, da predlaže i “usvaja” zakone, itd, itd… I da se obračunava sa političkim neistomišljenicima, stvara i prozvodi diplomatske skandale (prilikom posjete ruskog ministara inostranih poslova Sergeja Lavrova), kada tokom sastanka s Lavrovom u prostorijama Vlade RS u Istočnom Sarajevu nisu bili postavljeni simboli ŠEHER 9

BANJA LUKA

Prvi dani novog gradonačelnika

Draško Stanivuković:

Građani će imati otvoren uvid u rad gradske uprave Fotografije: FB profil Draško Stanivuković

Tekst: Mišo VIDOVIĆ Pred samo zaključenje ovoga broja izvršena je primopredaja dužnosti između novog i starog gradonačelnika – Draška Stanivukovića i Igora Radojičića. Stanivuković je uglavnom ponovio da će raditi sve što je najavljivao i tokom predizborne kampanje: dok ovi redovi budu pred čitaocima, na zvaničnoj web. stranici grada biće objavljena imena i prezimena svih zaposlenih u gradskoj upravi, kao i uvid u njihove diplome. Čak je zatražio i da mu se predaju ključevi svih službenih automobila, donio uredbu o obilježavanju svih službenih automobila kako bi se spriječila njihova zloupotreba u privatne svrhe. Najavio i reforme unutar gradske uprave, ukidanje pojedinih savjetničkih funkcija i radnih mjesta, odnosno da je u izradi novi pravilnik o platama zaposlenih, koji će smanjiti broj mnogih, kako je kazao, izmišljenih pozicija savjetnika i koordinatora i napraviti velike uštede u budžetu. Revizije, kazao je Stanivuković, obuhvatiće sva preduzeća koja su u nadležnosti grada.

Građani će, poručio je, imati otvoren uvid u rad gradske uprave. Zanimljivo je, da je Stanivuković na primopredaju dužnosti došao gradskim prevozom, i najavio da će na posao dolaziti gradskim prevozom, pa i biciklom. Međutim, drugog radnog dana sa posla je otišao luksuznim automobilom.

S druge strane, bivši gradonačelnik Igor Radojičić poručio je svome nasljedniku kako mu ostavljam 21 milion maraka u gradskom budžetu, punu kasu i sređen grad.

-Na izborima za gradonačelnika Banjaluke pobijedio je gospodin Stanivuković. Analiza ovakvog rezultata je slojevita, ali primarno je da je većina građana tako glasala. Dakle, to je volja Banjalučana, izražena na demokratskim izborima. Nije prepoznato i valorizovano sve ono što smo uradili za Banjaluku u protekle četiri godine - izjavio je Radojičić za pojedine medije. Komentarisao je i činjenicu da ga je tokom izborne noći predsjednik SNSD-a Milorad Dodik smijenio s mjesta predsjednika gradskog dobora ove političke partije: -Predsjednik SNSD-a je 15. novembra uveče javno smijenio i raspustio Gradski odbor u Banjaluci. Lično smatram da je to bio nepotreban potez, u afektu, kao i neke izjave nakon izbora. Ta odluka o egzemplarnoj smjeni, odnosno raspuštanju, nakon dugogodišnje saradnje i niza uspjeha koje sam lično u proteklih dvadesetak godina donio SNSD-u, za mene je bila veoma razočaravajuća.

Nakon što je predao dužnost novom gradonačelniku, Radojičić je rekao da nema više nikakvih dužnosti i “nakon primopredaje doslovno idem kući”. Kazao je da neće uzimati “bijeli hljeb”, odnosno neće koristiti pravo da narednih šest mjeseci prima platu i da “predajom dužnosti gradonačelnika zaključuje radnu knjižicu u Gradskoj upravi i vjerovatno direktno ide među nezaposlene”.

Već smo pomenuli da je novoizabrani gradonačelnik na preuzimanje funkcije, odnosno prvi dan na posao došao koristeći javni gradski prevoz, da bi se dugi dan sa posla vratio luksuznim automobilom..

10 Š E H E R

BANJA LUKA

- Već drugi dan po stupanju na dužnost gradonačelnika, suočio sam se sa problemima autoprevoznika, koji su pred velikim finansijskim izazovima zbog smanjenog broja putnika usljed pandemije korona virusa – potvrdio je Stanivuković. Kazao je, kako su predstavnici preduzeća koje se bave uslugama javnog prevoza od grada tražili i 40 posto manje polazaka u januaru, što je, prema Stanivukoviću, neprihvatljivo. Tvrdi, kako je grad spreman da subvencioniše javni prevoz za mjesece januar i februar, kako bi red polazaka bio usklađen upravo sa potrebama građana, kao što je to bilo i prije pandemije korona virusa. Inače, za novog gradonačelnika jedan od problema je i funkcionisanje pojedinih gradskih preduzeća, poput “Akvane”, koja se nalazi u nezavidnoj finansijskoj situaciji i prijeti joj kolaps. U međuvremu sastao se i sa banjalučkim biskupom Franjom Komaricom, koji ga je upoznao sa problemima oko povrata imovine Katoličke crkve na području biskupije.

I dok se Stanivuković na početku mandata već suočava sa problemima, iz Srpske demokratske stranke, koalicionog partnera PDP-a, poručuju “da će vidjeti hoće li Draško ispoštovati naš dogovor”. SDS je na izborima doživio debakl, osvojio jedno odborničko mjesto. Kažu da će sarađivati u svakom pogledu sa Stanivukovićem, kojem su dali podršku, ali će, poručuju iz SDS-a, “naš odnos biti onakav kakav bude njegov odnos prema nama”. Zasad je u formiranju Stanivukovićevog kabineta zaobiđen SDS, što prema nekim saznanjima kod ove političke partije izaziva određenu dozu nezadovoljstva.

S druge strane iz nevladinih organizacija očekuju da Stanivuković sada kao političar pravi što manje grešaka "koje je pravio kao aktivista i političar u predizbornoj kampanji”. Smatraju da mora biti otvoren prema udruženjima građana i razumijevanju tema kojima se bave. Nisu u nevladinom sektoru baš previše ubijeđeni da bi Stanivuković mogao puno toga uraditi jer će u Skupštini grada ipak biti većina sa SNSD-om na čelu, i sve će, kažu, zavisiti koliki će stepen saradnje biti ostvaren.

Graditelji i rušitelji

NE - FAŠIZMU, DA - ČOVJEKU Zašto se potiskuju vrijednosti AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a

Piše: Edin OSMANČEVIĆ

Foto: Goran Mulahusić

Vizionari mijenjaju svijet i čine snove mogućim. 29. novembar 1943. godine dan je koji je odredio našu historiju ali i budućnost.

Događaj, do tada, ali i kasnije, skupo plaćen krvlju najboljih sinova i kćeri sa ovih prostora. Kao što svako vrijeme ima svoja iskušenja, tako je narodnooslobodilačka borba iznjedrila istinske vizionare i tvorce jedne državne zajednice koja će narednih 45 godina od sna postati java stvarajući povjerenje među ljudima, mir, stabilnost i ekonomski razvoj.

Rijetko koja europska država može se pohvaliti svojim antifašizmom kao što to mogu države bivše SFRJ. Primjer Švedske je elokventan. Naime, ova država je već 1933. godine sarađivala sa nacistima i svoju „neutralnost“ u II svjetskom ratu „plaćala“ prodajom oružja sve do okončanja rata. Švedska je umjesto otpora politikom koketiranja nudila suradnju sa nacistima što je u svojoj konačnici i produžilo tok trajanja rata i veće žrtve na strani pobjednica rata.

29. novembra 1943. godine jugoslovenski vizionari su rekli NE fašizmu za razliku švedskih političara, DA slobodi čovjeka i njegovim pravima, DA solidarnosti, jednakosti, ravnopravnosti i humanističkim vrijednostima koje čovjeka stavljaju u centar.

Iz te vizije u kratkom periodu rođeni su ekonomski giganti poput sarajevskog Energoinvesta, kragujevačke “ Zastave“, mostarskog „Hepoka“, „Aluminija“, „Sokola“, banjalučkog „Rudija Čajaveca“, „Incela“, zavidovićke „Krivaje“, velenjskog „Gorenja“, kosovske „Trepče“ , „Đure Đakovića“ iz Slavonskog Broda, i mnogih drugih.

Iz ratom porušene zemlje opismenilo se nepismeno, izgradila se infrastruktura i putevi, te smo poštovani u svijetu kao uzoran akter međunarodne miroljubive koegzistencije i suosnivači Pokreta nesvrstanih kao pandem hladnog naoružavanja blokova i ratova u svijetu.

Ako se ove vizionarske vrijednosti stave u kontekst današnjih kokuznih vremena , onda njihovo vizionarstvo tim više dobija na svojoj važnosti. Javu bivše SFRJ, koju danas samo možemo sanjati, uniš-

tio je najgori vid nacionalfašizma. Očigledno, da građani bivše Jugoslavije ni u snu nisu mogli i pomisliti da će povampireni nacionalizam ponovo reinkarnirati uništavajući gotovo sve što se u prethodnih 45 godina izgrađivalo. Pored ljudskih života najveća žrtva je upravo ono za čiju je izgradnju trebalo 45 godina a sve se srušilo preko noći kao kula od karata; SISTEM VRIJEDNOSTI I POVJERENJE! Zato i ne čudi zašto su komunisti insistirali da bratstvo i jedinstvo čuvamo kao zjenicu oka svoga. Nije to bila puka fraza već jedna od najvećih humanističkih vrijednosti na koju su se ranije pozivali i francuski revolucionari. Preslikano na današnju Evropu, ali i sav demokratski progresivni svijet, zasnovan na multikulturalnim vrijednostima uvažavanja drugog i drugačijeg, odluke AVNOJ-a bile su najljepše prethodnice.

Naravno, da se se u poratnom razdoblju nakon II svjetskog rata moglo više učiniti u smjeru pluralističke demokratizacije jugoslovenskog društva te da su pravljene i greške. Kritički stav prema prošlosti ne treba posmatrati kao „optužbe“ tadašnjeg društvenog sistema već nastojanja da se promijeni svijest običnog čovjeka kako bi se došlo do spoznaje da je apatičnost prepuštenja instrumentima politike neracionalnim političarima ravna suicidu.

Danas, 25 godina od zavšetka rata u BiH, ništa značajno se nije promijenilo. I dalje vlada nespremnost suočavanja sa vlastitom prošlošću. Vrijednosti AVNOJ-a se pokušavaju devalvirati zahvaljujući činjenici da država ne gradi svoju budućnost na antifašističkim vrijednostima i historijski relevantnim tekovinama.

Jedini put u ljepšu i perspektivniju budućnost je put utaban odlukama AVNOJ-a, htio to neko piznati ili ne, jer ekonomija, nauka, ljudske slobode kao univerzalne multidisciplinarne kategorije ne priznaju vještačke granice.

A dok antifašističke tradicije AVNOJ-a ne budu zasvijetlile na ovim prostorima, žalosno ćemo konstatirati kako je sve moglo drugačije i brže da je bilo dobre volje. Našim zabludama neće biti kraja što ćemo i dalje plaćati siromaštvom i trovanjem ljudskog duha. Š E H E R 11

BANJA LUKA

Neven sa unukom

Muzej Aushcwitz

Tribina

Neven i Oleg

Sve poslije Auschwi Razgovarala: Radmila Karlaš Prijatelj iz Rijeke i kolega novinar (nisu svi novinari i prijatelji, op.a.)

Neven Šantić mi je prije nekoliko mjeseci poslao knjigu Olega Mandića Posljednji dječak iz Auschwitza sa potpisom autora. I sam antifašista i vrhunski novinar sa višedecenijskim stažom, Neven je putovao sa Olegom po regionu, Italiji, moderirajući njegove javne nastupe povodom predstavljanja knjige, kao i osebujnog života autora, posljednjeg preživjelog dječaka iz ozloglašenog koncentracionog logora. Iako su međusobno znali jedan za drugoga, lično su se upoznali početkom 2010. godine na jednom okruglom stolu koji je Šantić moderirao. "Pitao me da li bih se priključio projektu Dana antifašizma u Opatiji, čiji je idejni začetnik i koji je trebalo uskoro da počne. Pristao sam i tako smo se, sudjelujući iz godine u godinu u pripremi i realizaciji Dana antifašizma ali i nekih drugih projekata, sprijateljili." Kada je knjiga o Olegu objavljena u Italiji, autoru i nekadašnjem posljednjem preživjelom dječaku počeli su stizati pozivi za predavanja, pa je pitao Nevena da li bi ga pratio na tim njegovim kazivanjima o iskustvu Auschwitza. Naime, zbog godina bilo mu je sve teže voziti ture duže od gradskih. "I tako smo u siječnju, veljači i početkom ožujka svih ovih godina, kada je bilo najviše poziva za predavanja (jedne godine imao je u pet tjedana 42 predavanja) zajedno proboravili dane i dane." Tako je ime Neven bilo kao neka lozinka između Olega i mene prilikom razgovora o intervjuu.

A posredno, razlog je i, kako mi je Oleg objasnio, Banjaluka "koju sam točno pred pola vijeka posjećivao (iz Zagreba) jednom sedmično što mi je ostalo radosno urezano u sjećanje."

I, tako poteče priča... Uhapšen je kao dječak u Opatiji, nakon kapitulacije Italije. Zanimljivo je da je, kada je 8. septembra 1943. Italija kapitulirala (Oleg je, budući rođen 5.aprila 1933.) imao 10 godina), a da bi se izbjegli rasulo i anarhija koji prate takve događaje, lokalnu vlast preuzeo, izašavši iz ilegale, Narodno Oslobodilački Odbor (NOO) na čelu sa njegovim djedom dr Antom Mandićem. "I dok je cijela Evropa čamila pod njemačkom čizmom, Opatija je bila slobodna. Talijanska vojska u rasulu krenula je bila iz Dalmacije, Crne Gore pa i Albanije kući. Najčešće pješice.

A da bi došli u Italiju morali su proći kroz Opatiju. Tu ih je čekala privremena vlast koja im je trampila hranu za oružje, koje su svake večeri odvozili kamionom partizanima. I tako par tjedana, do dolaska Nijemaca. Nijemci su stali tražiti mog djeda i oca (Oleg stariji, op.a..), ali su se oni blagovremeno sklonili k partizanima. Ne našavši ih, nakon neuspjelih premetačina i zasjeda 15.5.1944. pokupili su babušku Olgu, moja baka je bila Ruskinja, 12 Š E H E R

BANJA LUKA

mamu Nevenku i mene, jedanaestogodišnjaka, koji sam tada pohađao prvi razred talijanske gimnazije "Dante Alighieri."

Oleg se iz tog perioda najviše sjeća mirisa jorgovana, koji je tada u njihovom vrtu bio u punom cvatu. Nakon dva mjeseca povlačenja po riječkom zatvoru Via Roma te onom tršćanskom Coroneo dječak Oleg, majka Nevenka i babuška Olga završili su u 10.7.1944. u Auschwitzu, putujući teretnim vozom. "Čuli ste već kako je to bilo. Prestrašno. Inače, za vrijeme saslušanja u Trstu, njemački nas je oficir upitao: 'Kako to da vi stalno pričate kako je dr Mandić otišao u Rim odakle vam se više nije javljao, a pred par dana na Radio Londonu novinar Wilson je u jednom komentaru izjavio da za njega nema dvojbe u odabiru saveznika Engleske u Jugoslaviji između Titovih partizana i četnika Draže Mihajlovića?' 'Jer, s Titom je i dr Ante Mandić s kojim je on, Wilson, u prijateljskim odnosima još iz Prvog svjetskog rata, a Mandić nikako ne bi odabrao krivu ili nečasnu stranu', odgovorili smo. Naravno, nakon toga nije bilo više razgovora, nego samo put u Auschwitz." Kao što se može pretpostaviti, Olegov nono, pomenuti dr Ante Mandić, bio je izuzetno poznat onima koji su stajali iza odlaska ženskog dijela porodice u logor. Mandić stariji bio je blizak ZAVNOH-u i Titu. Ono što neprijatelji nisu znali je da je nakon potpisivanja sporazuma Tito – Subašić, nono postao šef države, član tročlanog Kraljevskog namjesništva.

Tito je imenovao Slovenca Serneca i Hrvata Mandića, a kralj Petar Srbina Budisavljevića. Njihova je uloga, u tih godinu i po do kraja rata, bila upravljati jugoslavenskom državom i pripremiti je za referendum – hoće li biti Kraljevina ili Republika. I tako su njih sedamdesetak 10. jula u 23:00 sata ukrcali u stočni vagon uTrstu. Slama na podu, kibla za nuždu u uglu, daščicama zakucani prozori na vagonima. Postupno, prisjeća se Oleg, broj ljudi u vagonima se povećavao. Drugog dana, nakon bombardovanja, otvorili su im vrata vagona. Na vagonima, kojih je u kompoziciji bilo već više od dvadeset, kredom je bilo ispisamo Auschwitz, što njima tad ništa nije značilo.

Dječak Oleg je putovao u Birkenau, nemajući pojma šta se tamo dešava, nemajući pojma šta se to s njim uopšte dešava. Djeca bi trebala biti na drugim mjestima, a ne u smrdljivim vagonima na putu ka istrebljenju. Kako kaže, paradoksalno je da je u Auschwitzu bio kao politički zatvorenik, sa crvenim trokutom. Jedino što ima veze s politikom je njegovo rođenje na Sušaku. Naime, u tadašnjoj Abbaziji (Italija) gdje su mu rođeni otac i djed, bili su na snazi fašistički zakoni koji su nametali djeci rođenoj u redovima nacionalnih manjina davanje talijanskih imena. Davanje djetetu očevog imena spadalo je u afektivne iznimke, ali je isto bilo podložno prijevodu na talijanski. Pri takvoj pravnoj situaciji, Olegova mama je išla roditi na Sušak i on je evidentiran u knjigama rođenih imenom Oleg, što je bilo i ime njegovog tate. "Po povratku u Opatiju zakonska forma je ispoštovana, a ime Oleg nisu nikako uspjeli prevesti na talijanski! Ime Oleg, doduše, nije hrvatsko nego rusko (s babuškom smo doma govorili ruski), ali glavno da nije bilo talijansko! Šta ćemo. Takva su bila vremena." A onda se putovanje u Birkenau završilo. „Ja sam dobio broj 189488 s crvenim trokutom, muški.

Mama je dobila broj 82603, a babuška 82604, ženski. Židovi su imali svoje serije, a oni koji su dolazili na samo jedan dan u Auschwitz bili su bez broja

Neven sa mamom i bakom

Naslovnica knjige

Isječak iz novina

itza je ležerni valcer i zbog toga nikad nije utvrđen točan broj žrtava. Nakon tetovaže brojeva na lijevoj podlaktici goli smo u nekom lancu išli na tuširanje. Iza te prostorije naišli smo na gomilu odjeće oduzete od drugih logoraša. Ta odjeća je po leđima imala široku uzdužnu crvenu crtu nanesenu običnom bojom. Svatko je uzeo nešto za sebe. Tu smo proveli cijeli dan i tek uvečer smo došli u baraku, naša je imala broj 8, te sam tako jednostavno postao i bio samo broj – 189488. U svakoj baraci bilo nas je 700. Spavali smo u kojama ili drvenim rupama. Tu nas je moglo stati 12. Uznici su spavali na način da su šestero imali glave u jednom, a drugih šestero u drugom smjeru. Spavalo se u istoj odjeći, a cipele su se koristile umjesto jastuka da ih netko ne ukrade. Krađa je bila dopuštena jer je to bio način preživljavanja, a inačica za krađu bila je ‘organizirati’.“ Kako kaže, prvo su svi skupa bili smješteni u ženskom logoru. "Brzo su otkrili da sam propustom tamo završio, jer sam kao dječak stariji od 10 godina trebao biti u muškom logoru. Ali u mjestu gdje su masovno ubijali ljude, po strogim njemačkim pravilima morao sam prije prelaska iz ženskog u neki drugi logor (dnevni kapacitet Auschwitza bio je oko 100.000 uznika) proći ambulantni pregled. Kad sam to sve čuo, odmah sam se toliko uplašio da sam dobio visoku temperaturu, pa su zaključili da me ne mogu odvesti u muški logor, ali i da ne mogu ostati u ženskom. Onda se netko od njih sjetio da postoji 'odjel za blizanc' koji je vodio dr. Mengele. Tamo su bila smještena djeca do 18 godina, i tako sam upao u Mengeleov odjel. Tamo sam ostao preko mjesec dana jer sam vidio odmah da je u bolnici bolji tretman nego u logoru – trljao sam toplomjer pa bi temperatura rasla ili bih pojeo sirovi krumpir da skoči temperatura... Onda sam obolio, dobio ospice i proljev, pa su me stavili u zarazni odjel, i nakon mjesec dana vratili na odjel za blizance. Oni su malo po malo odlazili, a jedino sam ja ostao tamo do kraja. U bolničkoj sobi, od papirnatih ubrusa radio sam cvijeće. Nisam niti jednu pticu, niti jednu travku vidio za svog boravka u Auschwitzu. Niti nebo, jer se ono nije moglo vidjeti od gustog dima iz krematorija." Dio javnosti je Olegu Mandiću zamjerao što u svojim sjećanjima nije opisivao zloglasnog doktora Mengelea onakvim kakav je bio, monstrumom. A on je pak odgovarao da u okviru logora o njegovim aktivnostima, pri tom je još sam bio dječak, kao i mnogi drugi zatvorenici nije ništa znao. Kako je naglašavao, kao djetetu odvojenom od porodice, bilo je dovoljno da neko ne viče na njega, pa da ga ne smatra neprijateljem. "Upravo tako… Što je on sve radio, ja nisam znao.

Nikad ga nisam vidio da je bio neuredno odjeven. Ako je bio u uniformi, ona je bila brižno ispeglana. Došao bi tamo i preko nje bi navukao bijeli mantil. Uvijek se držao uspravno, bio glatko izbrijan i nikad ga nisam čuo da bi podigao glas. Na njegovu odjelu uvijek je bilo 15-20 klinaca/blizanaca. Neki bi odlazili, rijetki bi se vraćali. Tad o tome nitko nije vodio računa. Najvažnija stvar je bila kako preživjeti." Mandić vjeruje da je vjerojatno preživio Auschwitz upravo zato što je igrom slučaja završio na odjelu dr. Mengelea. "Na tom odjelu bilo je bijeloga kruha i nije trebalo raditi. Nije bilo buđenja u 4 ujutro kao u logorskim barakama. A što nisam bio blizanac pa nisam nikome bio zanimljiv za medicinske eksperimente, to je nešto drugo…" Njegovo najupečatljivije sjećanje iz Birkenaua zvalo se Tolja. "U zaraznom odjelu sam dijelio krevet s jednim malim nekoliko go-

dina mlađim Rusom. Pričao sam mu o moru i plavim prostranstvima, a on meni o beskrajnim žitnim poljima. Zvao se Tolja. On je bio bolestan, drhtao je, noću se znojio. Pokušavao sam mu pomoći koliko sam i kako mogao, te se jedne noći prestao tresti. Ujutro sam pomislio kako napokon mirno spava. Međutim, kad sam ga bolje pogledao, shvatio sam da više neće imati prilike nikad se tresti. Svoj život je završio u mojem krevetu. To je bio jedan od najbolnijih trenutaka u mojih osam mjeseci u Auschwitzu. S druge strane, najstrašnije sjećanje je na to u šta se čovjek li dijete pretvaraju u tim neljudskim uslovima. "Batinajući su 'Capo' (šef blokova) i 'Blokov' (šefica jednog ženskog bloka), pred postrojenim uznicima, ubili logorašicu koja je prespavala apel. Najstrašnije u tome je što u svima nama, koji smo za traženja prekršiteljice stajali na kiši više od šest sati, nije bilo ni trunka osjećaja samilosti prema žrtvi. Jer njenom smo krivicom bili izloženi dodatnom naporu. Pravila ponašanja glede etike, morala i poštenja u logorskim uvjetima življenja daleko odudaraju od inače uvriježenih normi." Činjenicu da su on, majka i baka preživjeli, Mandić naziva preklapanjem sretnih okolnosti. "Među njima jedna od presudnih je da smo u Auschwitzu boravili tek neznatno dulje no što je pedanti njemački stručnjak za rješenje 'konačnog pitanja' izračunao da se pri namjerno stvorenim uvjetima (prehrana, rad, bolesti…) može preživjeti." Naime, prema njemačkim postavkama trajanje logoraša nije smjelo prelaziti 6 mjeseci, a Mandići su tamo bili tek par mjeseci dulje. "Značajna okolnost bila je i spretnost moje majke, koja je u limitiranim logorskim uslovima uspijevala pribavljati i dostavljati dodatnu hranu meni i babuški. A mi smo tada, osim toga, bili i međusobno odvojeni. No, kažem, imao sam ludu sreću. Ispričat ću vam jednu situaciju da si ljudi dočaraju kako je to bilo. Jednog dana su nas postrojili u redove. Svaki peti red išao je u plinsku komoru. Tog dana bio sam u četvrtom redu." Kao posljednji preživjeli dječak iz Birkenaua ili Auschwitza, ujedno i kao posljednja živa osoba koja je otuda izašla, Mandić je napisao knjigu. "Bilo je to koncem veljače 1945., više od mjesec dana po oslobođenju (27. siječnja 1945.). U tom času nisam bio svjestan koliko je to senzacionalno dobra novinska vijest. Tek sam se mnogo godina kasnije, i sam novinar, čudio kako nitko od kolega ne eksploatira ovaj scoop. U zadnje je vrijeme, međutim, javnost pokazala pojačani interes za time, pa su se i novinari i filmadžije zamjetno više zainteresirali za priču." Kaže, u Italiji, gdje je knjiga prvobitno štampana, dočekana je odlično. "Možda i zato što sam ju ja lično predstavljao, a i prigodni je film u pripremi. U riječkoj regiji je dio školske lektire."Knjiga se ujedno može kupiti i na hrvatskom jeziku u dućanima Muzeja Auschwitz-Birkenau. Oleg se u Birkenau vraćao nekoliko puta. Neposredno iskustvo smrti moglo je ili da ga nauči da više cijeni život ili da mu dio duše zamrači zauvijek. "Do sada sam se tamo vraćao 13 puta. Svaki je to put velebni praznik za mene. I psihoterapeutsko iskustvo.

Odem depresivan, vratim se euforičan!" Tvrdi da je mao prekrasan život, upravo zahvaljujući Auschwitzu. "U svojoj sam trinaestoj godini shvatio da mi se od svega ružnoga što mi život nosi ono najgore već dogodilo.

Prema tome, od trinaeste godine dalje u mom životu nije bilo ničeg maksimalno ružnog. Postavivši ljestvicu za ružnoću događanja u ranim godinama vrlo visoko, ubrzo sam otkrio tajnu sreće. Sreća je, naime, relativan pojam, Š E H E R 13

BANJA LUKA

Kino Europa a ovisi isključivo o tome kako smo si sami posložili kockice u glavi. A kad mi se u životu znalo desiti nešto na granici ružnoće, nisam pribjegavao uobičajenim psihoterapijama. Imao sam svoju – sjeo bih u auto i odvezao se u Auschwitz. Tamo bi, družeći se sa uspomenama, pronašao ponovo svoj psihički mir i ravnotežu." Oleg nakon svega ne mrzi Nijemce. Ali...

"Moram priznati da se moj stav svih ovih desetljeća nije promijenio: nikakav lični animozitet prema počiniocima, ali bez obzira na dob maksimalno kažnjavanje, dokaže li im se identitet i učesništvo u zločinu." U mladenačkim danima sve do 1955. godine smatrao je svakog Nijemca odgovornim za sve kroz šta je sam prošao. Kasnije su se emocije smirile.

"A zadnjih tri decenija, valja priznati, Nijemci su se mnogo korektnije i odgovornije postavili prema svojim zločinima i svojoj povijesti nego mnogi drugi – uključivši Talijane i Hrvate." Hana Arendt je, podsjećam Olega, nakon suđenja Ajhmanu kazala da je zlo banalno. Koncentracioni logori su bili legla za birokratsku hijerarhiju jednim djelom, gdje se prema žrtvama odnosilo kao prema stvarima. Žargonski, nije to bilo ništa "lično." Uposlenici su samo obavljali svoj posao. Hana je zbog javnog izlaganja svoje teorije imala problema i sa samim Jevrejima... Oleg objašnjava da je Auschwitz bio najveći od šest Vernichtungslagera (Wannsee 20.1.1942).

"Ne izlazeći iz samih granica logora omeđenih električnom žicom, ja u osam mjeseci, osim prvog dana pri dolasku, nisam vidio niti jednog Njemca, osim Mengelea i još dva liječnika. Auschwitz je bio izvrsno organizirana automatizirana industrija smrti koja je funkcionirala sama od sebe sistemom svojevrsnog samoupravljanja. I to je bilo ono najstrašnije. Ako bi i preživio selekciju prvog dana sve je bilo predodređeno i isplanirano da umreš, a da te nitko pri tome i ne dira, unutar slijedećih 6 mjeseci." O tome govori i francuski dokumentarni film Shoah iz 1985. Clauda Lanzmana, (zbog čitaoca koji ne znaju Shoah je holokaust), u trajanju od devet sati koji su snimani 11 godina, a koji sam u dahu odgledala. Shoah prikazuje Lanzmanove intervjue sa preživjelima, svjedocima, akterima zločina i drugima tokom obilaska njemačkih koncentracionih logora u Poljskoj. Film je otvorio mnoga pitanja, ali autorku ovog intervjua zanimalo je kako Mandić doživljava muk ljudi iz samog mjesta ili okoline koji su znali ko se transportuje u mnogobrojnim vagonima, uključujući i one koji su vozili te iste lokomotive sa Jevrejima iz cijele Evrope. Ka određenom odredištu i sa određenom svrhom. Čak i ako se još nije znalo za "konačno rješenje", je li mogao dim iz krematorijuma zavarati iole normalnog čovjeka... "Pri konstituiranju Auschwitza (1940) raseljeni su seljaci koji su živjeli u susjedstvu, a oni drugi, udaljeniji, su se većinom bojali otvarati usta. U literaturi čitamo da je odabir Oswiecima za rješavanje 'konačnog pitanja' prevladalo jer se nalazio 'tamo u kutu – nikome na put' (Šlezija), a snabdjeven je bio dobrim komunikacijama." Zanima me i uvijek me zanimalo zašto Jevreji nisu na vrijeme pobjegli iz Njemačke, dok pogrom još nije uključen i u preostale zemlje, Hitlerove saveznice, jer kada se desila Kristallnacht 8. novembra 1938. stvari su već izmakle kontroli. Ali, mnogi Jevreji čak ni tada nisu bježali. Ni iz tadašnje Jugoslavije. Zašto... "U ljudskoj je naravi da teško uči na tuđim iskustvima, a u ovom slučaju, kada se dođe do vlastitih iskustava, bude već kasno." A povampirenje neonacizma. Pa evo, njemački režiser David Wnehdt je po romanu Timura Vermesa 2015. snimio crnu komediju, koja je zapravo najozbiljnija satira Er ist weider da (On je opet tu). Naizgled bezazlena komedija o Hitleru koji uskrsava u XXI vijeku govori o akutnoj opasnosti od neonacizma, ksenofobije, netrpeljivosti. Tako je lako, insistiram, skliznuti u to stanje. Šta moj sagovornik kao neko ko je to "stanje" osjetio na svojoj koži misli o današnjoj situaciji u Evropi, regionu, 14 Š E H E R

BANJA LUKA

što naravno uključuje i zemlje bivše Jugoslavije. Zbog čega desnica i to ekstremna toliko jača... Koliko je u odgovor uključen neoliberalizam...

"Desnica jača zato što se pretežno na nju oslanja lova/novac/đengi. 20% svjetskog kapitala je u rukama 1,7% svjetske populacije. Ako taj kapital negdje nije direktno na vlasti, smatra da će svoje interese zaštititi bolje uz bučnu desnicu, negoli uz siromašnu ljevicu. Prema tome nije u pitanju ideologija, nego goli interes." Posebno nas je zanimala tema antifašizma. Oleg ima 87 godina i sve do pandemije, između ostalog, obilazio je škole i pričao mladima o vrijednostima istog. Mladima, koji su četvrt vijeka proveli slušajući nacionalističke huškače koji su mrvili svaki vid tolerancije i zajedništva. "Zadnjih sam godina najviše bio pozivan u Italiju, pa mogu procijeniti da je antifašizam danas, u svom izvornom obliku, najprisutniji baš u Italiji. Za razliku od Hrvatske. U ostalim bivšim jugoslavenskim zemljama sam manje prisutan, ali u svima njima se nedorečeni stav mlađe populacije u vezi antifašizma treba staviti u vezu sa činjenicom da u školskim knjigama nije desetljećima bilo ni spomena Drugog svjetskog rata, a kamoli njegove objektivne interpretacije." Oleg kaže da mladi ljudi razumiju kad im kaže da se grozi rečenice koju mnogi kao papige ponavljaju pri raznim komemoracijama: 'Činimo to da se ne bi zaboravilo i ne daj, Bože, ikada ponovilo!' "Pogledamo li oko nas – koliko su se puta ponovili samo Auschwitz i genocid u zadnjih 70 godina. Jugoslavija, Afrika, Južna Amerika…samo su blagi primjeri toga. Davno sam izgubio vjeru u razboritost čovjeka, ali uporno i dalje pronosim istinu o Auschwitzu. Jer smatram da ako samo jedan takav eksces bude izbjegnut mojom aktivnošću – isplatilo se desetljećima ulagati u to." Primjećuje da nešto manje mladi razumiju priču o moralnim i etičkim vrijednostima, previše indoktrinirani poraznim primjerima svakidašnjice, pa će mu se valjati, želimo li izaći iz moralnog gliba, puno aktivnije uključiti u taj projekt. Prije petnaest godina, Oleg je penzionisan, ali samo na papiru. Prije deset je prestao raditi u struci.

Budući da je radoholičar, valjalo je naći supstitutivnu zanimaciju. "Razvio sam zamašnu humanitarnu aktivnost preko Rotary kluba Rijeka čiji sam suosnivač, ali to nije zadovoljavalo dovoljno moj ljevičarski svjetonazor.

Svjestan desetogodišnjih manjkavosti hrvatskih školskih programa posebno na polju povijesti i etike, smatrao sam da mogu bar malo doprinijeti svojim iskustvima na tom polju." I jeste. Riječka publika je, kako je pisano "nahrupila u kinodvorane na premijeru dokumentarca o Olegu." Oleg kaže da je bio ugodno iznenađen. "Organizirana je bila i repriza. Ali najviše me se dojmilo da je na 'rasprodanoj' premijeri (323 mjesta) nazočila pretežito mlađa publika, koja se onda i vrlo emotivno i pozitivno očitovala o viđenom." A film je emitovan i na kanalu RI. Naravno, dotakli smo i temu Covida 19... Plaši li se Oleg virusa. I, Oleg iskreno kaže da se mnogo boji.

Ali... "Natjerao sam se u samoizolaciju i već skoro dva mjeseca nisam izlazio iz kuće. Međutim, zahvalan sam pandemiji što mi je stvorila višak vremena za potrebe mojim brojnim odlaganim projektima." Kao nekom ko je osvjedočeni optimista, ponovih mu riječi još jednog optimiste, svog nedavno preminulog oca Branka, da nije bitno šta je izvan, već u nama. I ako mi prospemo tu nadu u dobro van, percipirijaći sami sebe, sve će biti dobro, govorio je moj otac. Po naravi, Oleg kaže da jeste vječiti optimist, pa u svakom Zlu uspije naći tračak Dobrog na čemu gradi budućnost. Pod stare dane počinje vjerovati da je i taj prirođeni pozitivizam imao udjela u njegovom preživljavanju Auscwitza. "I onda sam shvatio, ako ne mogu osmisliti nešto što je gore od toga, onda znači da ovo što sam prošao, što je iza mene, to je najgore. Ergo, sve što će mi se događati ubuduće je – ležerni valcer. I ja sada mogu reći: moj život je bio prekrasan zahvaljujući Auschwitzu. Jer ja sam isto tako imao ružnih momenata kasnije u životu, kao i svi drugi. Ali znao sam da se može preživjeti ono najgore i zato je meni puno lakše bilo. Nije u životu nešto lijepo ili ružno zato što je ružno ili lijepo, nego zato što ga naša svijest takvim doživljava." Uz veliku zahvalnost što smo ovako obimno popričali i imali šta čuti od njega, Oleg je veselo odgovorio: "Vidimo se za 10-20 godina...!" Školovanje Rođen 5.travnja 1933. u Sušaku Osnovno školovanje u Opatiji (talijansko) – 1943.

Klasična gimnazija Zagreb – 1951.

Pravni fakultet Zagreb – 1956.

Advokatski ispit Zagreb – 1958.

Foto: Goran Mulahusić

REMEMBRANCE DAY - DAN SJEĆANJA

Krik koji se čuje Cvjetovi sjećanja ne venu, kao što su to bili cvjetovi Flandrije i brojnih polja širom Evrope i svijeta, crveni i od krvi onih koji su se borili za slobodu I živote dostojne čovjeka.

Piše: Aljoša MUJAGIĆ Danas, dok ovo pišem – 11. novembra 2020. godine - na engleskom govornom području i u zemljama koje su učestovale u Drugom svjetskom ratu obilježava se Dan sjećanja na sudionike i žrtve oba svjetska rata i niza “lokalnih” ratova u kojima su svoj obol dale vodeće antifašističke zemlje iz drugoga svjetskog rata. Polaganjem cvijeća, sjećanjima na 75 godina od dana oslobođenja, oslobođenja nacističkih kampova u kojima izgubiše živote milioni Jevreja, Roma, protivnika fašističkih režima, zarobljenika u vojnim pohodima. Holocaust kao sjećanje na stradanje više od šest miliona Jevreja, podsjećanje na hipokriziju zapadnih zemalja koje odbijahu dati ulazne vize Jevrejima koji su nastojali pobjeći od fašističkih zločinaca, uključujući i veliku grupu na M.S. St.Louis putnika Jevreja koje ni Canada a ni USA ne primiše nego povratkom u Njemačku mnogi ostaviše živote u koncentracionim logorima.

Danas kada se sjećamo žrtava iz oba svjetska rata, uz moto da se to više ne ponovi, moram naglasiti da iza zadnjeg svjetskog rata vodeće zemlje “zapadne demokratije” vodiše veliki broj ratova gdje se broj žrtava približava broju iz drugog svjetskog rata a sve u želji da se upravlja dobrima koja su te zemlje imale, kao što su nafta, rudna bogatstva i promoviranje ideologije liberalnog kapitalizma.

Danas se kao simbol sjećanja koristi crveni cvijet maka koji je cvjetao na poljima Flandrije uzoranim bezbrojnim granatama i natopljenim krvlju ogromnog broja vojnika sa obje strane. I mi iz Bosne i Hercegovine smo dio tih žrtava iz oba svjetska rata, te posljednjega

koji se desi u našim krajevima kreirajući posljednje, nadam se, evropske genocide kakvi su Srebrenica, Prijedor, Brčko i Bijeljina i logore po uzorima na fašističke kojima se mogu podičiti naše komšije.

Krik koji se čuje iskazan je u poemi potpukovnika John McCraea, napisanoj 3. maja1915., kao spomen i opomena svim ljudima na svijetu da se to ako je moguće ne desi ponovo.

In Flanders Fields In Flanders fields the poppies blow Between the crosses, row on row, That mark our place; and in the sky The larks, still bravely singing, fly Scarce heard amid the guns below.

We are the Dead. Short days ago We lived, felt dawn, saw sunset glow, Loved, and were loved, and now we lie In Flanders fields.

Take up our quarrel with the foe: To you from failing hands we throw The torch; be yours to hold it high.

If ye break faith with us who die We shall not sleep, though poppies grow In Flanders Fields. Š E H E R 15

BANJA LUKA

Naši otočani - za primjer

KAD BiHCAH SLAVI Napisao: Anes Cerić

Bosnia and Herzegovina Community Association in Hertfordshire proslavila je petog decembra 25 godina svog postojanja. To je jedina bosanskohercegovačka organizacija u Velikoj Britaniji koja djeluje na čitavom području grofije (Hertfordshire) pa i šire, pokrivajući i grofiju Essex i veliki dio Sjevernog Londona. Od samog početka, bez pomoći “Bosna Projekta” (Bosnian Project), morali smo se snalaziti i oslanjati isključivo na vlastite snage, uz malu pomoć lokalnog Crvenog krsta. Jednom. kad smo se organizovali i registrovali kod komesarijata za humanitarne organizacije, stigla je pomoć i od Regugee Action-a.

Naša organizacija aktivno učestvuje u osnivanju UK Networka, a uspješna je i u traženju fonda od lota (The National Lottery).

Slijedi zapošljavanje radnika i otvaranje kancelarije u Hertfordu pa zatim u Boremvudu (Borehamwood), osnivanje dopunske škole, odvajanjem naših učenika od bh. dopunske škole u Londonu. Od osnivanja pa do danas škola je u Boremvudu (Borehamwoodu) koristila tri različite lokacije. Škola je redovni učesnik, a povremeno i domaćin susreta bosanskohercegovačkih dopunskih škola, tradicionalne i najveće manifestacije BiH građana u Velikoj Britaniji.

Naša organizacija BiHCAH obilježava sve značajne datume: Sjećanje na Genocid u Srebrenici, Dan Bijelih Traka, Dan nezavisnosti i Dan državnosti. Kroz našu školu je prošlo na stotine učenika i učitelja. Ovdje moramo pomenuti Aldijanu Jakupović ( Paratušić) koja je bila i učenica, a kasnije i učitelj u našoj školi.Također su osnovane folklorna grupa i fudbalski tim. Ugostili smo I mnoge goste, ali ipak bismo izdvojili: Amora Mašovića, Edija Vilijamia (Ed Vulliamy) lorda Falkonera (Charles Falconer- Lord Chancellor/Justice), Ramiza Salkića, podpredsjednika RS-a kao i nekoliko bosanskohercegovačkih ambasadora i konzula. ŠEHER 16 BANJA LUKA

Povodom 25-godišnjice djelovanja, Izvršni odbor ove organizacije koristi priliku da se zahvali svima onima koji su ostavili dubok trag u radu odbora i naše organizacije, a to su: Lamija Azzato, Alma Huremoviċ, Ana Paratušić, Selma Mustafić, Dina Fejziċ, Saliha Jakupović, Esad Mujkanović, Fahrudin Omerović. zatim Sakib Podgorić, Merima Filipović, Zuhra Kalić, Vedat Spahović Azra Dautović, kao I bivši učitelji Amra Duharić, Sakib Podgorić, rah.

Mahmut Filipoviċ, Ismeta Filipović, Dina Fejzić, Aldijana Jakupović, Saliha Jakupović, S Jelača i Besima K.(ako smo koga zaboravili molimo obavijestite nas). Niz godina je s nama i učitelj Jasmin Odobašić, Ne možemo zaboraviti ni našeg blagajnika Nihada Filipovića, koji nam i danas nam rado navrati. Tu su današnji aktivisti izvršno odbora, te volonteri Sabahudin Saldumović, Elmin Pepelar, Alija Hamulić ,Emir Kahrimanović, Emina (rođena Gunić) ,Nihad, Baja, Edin, Iso, Sedin, Emsud, Ivan, Bajro, Enes, Samir, Ipo¸ Eldin Paratušić (jedan od sponzora) i mnogi drugi (oprostite ako smo koga zaboravili). .Moramo spomenuti i one koji nisu tu sa nama vise, i mnogo im hvala za sve što pridonijeli opstanku i radu organizacije.

Za svijetlu budućnost brine I naš podmladak na kojeg smo vrlo ponosni..

Posebna zahvalnost pojedincima koji su od osnivanja do danas aktivno uključeni u rad organizacija i odbora: Džemal Paratušić – član osnivačkog odbora i dugogodišnji predsjednik, Ismet Balić, član osnivačkog odbora, dugogodišnji predsjednik i sekretar i aktuelni koordinator škole, Sabit Jakupović, član osnivačkog odbora, dugogodišnji predsjednik i sekretar, osnivač i prvi koordinator dopunske škole kao i aktuelni učitelj naše škole.

Hvala vam svima koji ste bili sve ove godine uz BiHCAH

Jezik ljubavi i mira Oživljavanje djelovanja BZK „Preporod“ u Banjaluci Piše: mr Edina Heldić-Smailagić Novi podsticaj djelovanju Bošnjačke zajednice kulture ZK „Preporod“ u Banjaluci dao je banjalučki muftija mr.sc ef. Nusret Abdibegović, koji je pokazao iznimni interes za kulturno nasljeđe Bošnjaka, a pogotovo ono koje se tiče banjalučke regije. Zbog toga smo svi na svečanoj inuguraciji bili počastovani odavanjem poštovanja „Preporodu“, koji bi trebalo da bude kulturni stub banjalučkih Bošnjaka.

Velikim ljudima je uvijek stalo do kulture svog naroda, i svih drugih žitelja sredine u kojoj stvaraju. Veliki ljudi znaju koliko je to važno. Znaju koliko je bitan i proces pomirenja naroda koji žive u ovom društvenom miljeu, tako da je ubrzo „Preporod“ učestovao u obilježavanju Međunarodnog dana mira (21.9.) na poziv Međunarodnog centra za izgradnju povjerenja „Vezeni most“ - recitalom stihova Edine Heldić-Smailagić, predsjednice „Preporoda“, koja je za ovaj izuzetan dan pozvala i članicu HKD „Napredak“-podružnica Banjaluka, pjesnikinju Mihaelu Šumić i predsjednicu gospođu Ružici Ševariku, koje su se rado odazvale. U sklopu programa otvorena je i izložbe digitalne grafike Branka Babića, člana Centra. Skup su svojim prisustvom uvećali i muftija banjalučki mr.sc. Nusret ef. ŠEHER 18 BANJA LUKA

Abdibegović i glavni imam Adnan ef. Jusić, koji su još jednom potvrdili važnost povezanosti kulture i vjere, odnosno Medžlisa islamske zajednice i „Preporoda.

Evropski dan jezika U organizaciji BZK „Preporod“ Banjaluka obilježen je Dan jezika - 26. septembar - na jedan zanimljiv način: pjesma „Glad“ Edine Heldić-Smailagić, prevedena na 16 jezika – postla je most koji povezuje riječi i ljude. Prijatelji „Preporoda“, rasutih kao biseri po cijelom svijetu, ali i aktivnih članova „Preporoda“, preveli su stihove ove pjesme na jezike zemalja u kojima borave. Energična Mirsada Delnezirević je započela serijal snimanjem naše Edine na Kastelu, predstavljanjem njene pjesme na bosanskom jeziku, koja ima važnu poruku za naš narod, ali i druge narode: „Svi smo mi isti: bića gladna ljubavi, topline i radosti, bez obzira kojem narodu pripadamo. Volimo svoj, ali poštujmo i volimo i druge jezike. Jezik ljubavi je iznad svih drugih jezika, ujedno je i najvažniji.“

Novi putevi kulture Glad Edina Heldić-Smailagić Gladan sam očiju tvojih u kojima se igraju vatra i sjaj, i mirisa tvoga tijela. Žeđam osmijehe ti iz životnog vrela.

Ja bih da ih popijem kao čarobni čaj Tako sam željan i željan tvoje blizine.

Rukopisom tišine ispisujem tvoje ime u svakom uzdahu.

Očuvanje kulturnog nasljeđa „Preporod“ je obilježio i Svjetski dan učitelja otvaranjem prve samostalne izložbe Merise Ćošabić.

Nakon toga su uslijedile aktivnosti simboličnog naziva : „Da sačuvamo od zaborava sevdalinku i banjalučko keranje.“ BZK „Preporod“ je svečano obilježio Dan ljudskih prava (10.12.2021.) na jedan osoben način: potpisivanjem Platforme za mir–Pro Budućnost USAID zajedno sa HKD „Napredak“-podružnica Banjaluka i književnim susretom (više u narednom tekstu). U prethodnom periodu HKD „Napredak“ Banjaluka je uvrstio „Preporod“ u svečani program povodom dana posvećenom velikom prosvjetitelju i književniku fra Ivanu Jukiću, što je još više učvrstio odnos ova dva udruženja, koja imaju isti cilj: Očuvanje kultunog nasljeđa i mir.

Zatim „Preporod“ je jedan dan u mjesecu decembru posvetio Banjalučkoj rezoluciji hrabrih Muslimana, u kojem je predavanje održao muftija banjalučki i na taj način pokazao koliko vjeruje u ob-

novu rada „Preporoda“. „Preporod“ je obilježio mjesec rođenja Božijeg poslanika u saradnji s Medžlisom islamske zajednice Banjaluka.

S obzirom da je u posljednih nekoliko godina bio obustavljen rad „Preporoda“ i s obzirom da se samo pojavljivao kao produžetak Centra za izgradnju mira „Vezeni most“, a nikako kao samostalno udruženje i dio velikog sistema Preporoda Bosne i Hercegovine, može se zaista reći da je Društvo obnovljeno i da „Preporod“ Banjaluka u 2021. godini čeka još mnogo uspjeha, aktivnosti i saradnje s drugim udruženjima.

Putevima fra Jukića, Banjalučanina “Dani fra Ivana Frane Jukića u Banjoj Luci”, u organizaciji banjolučke podružnice Hrvatskog kulturnog društava Napredak - Jukića treba iznova čitati jer nam je on trasirao put u mnogim stvarima koji i mi iznova na njegov način trebamo prijeći.

Izvještava: Miroslav LANDEKA Banjolučku kulturnu jesen obogatili su „Dani fra Ivana Frane Jukića“, organizirani od 22. do 24. oktobra u prostorijama Javne ustanove Muzej Republike Srpske. Organizator ove manifestacije je HKD Napredak, podružnica Banja Luka, sa suorganizatorima Franjevačkim samostanom Petrićevac i Udrugom Hrvata BiH Prsten. Skupu je nazočilo 50-ak posjetitelja jer je zbog pandemije koronavirusa broj sudionika bio ograničen, iako je interes za ovu manifestaciju bio mnogo veći.

Nazočne je prvo pozdravila djelatnica muzeja Nataša Nogo i u ime direktora ove institucije izrazila radost zajedničke kulturne emisije, te pohvalila rad HKD Napredak podružnica Banja Luka i njenu predsjednicu Ružicu Ševariku sa suradnicima, koji rade na tome da se velikani ovog grada ne zaborave te da hrvatsku kulturnu baštinu približe građanima Banje Luke.

A predsjednica Napretkove podružnice u Banjoj Luci Ružica Ševarika, pozdravila je sve nazočne u ime organizatora i suorganizatora te zahvalila djelatnicima Muzeja na čelu s direktorom Miladinom Savićem, koji su joj pružili podršku kako bi ova manifestacija bila uspješno realiziranja.

Koliko znamo jedni o drugima U svom obraćanju predsjednica Ševarika je istaknula da je ovo jedinstvena prilika da se svi zapitamo koliko znamo jedni o drugima, drugim religijama, kulturama, pojedincima, čak i skupinama, koji su dali nemjerljiv doprinos izgradnji našeg grada, regije i države.

Potom je fra Ivan Šarčević govorio o najvećem kulturnom radniku 19. stoljeća, preteči moderniteta u Banjoj Luci i Bosni i Hercegovini, fra Ivanu Frani Jukiću, istaknuvši kako Jukića treba iznova čitati jer nam je on trasirao put u mnogim stvarima koji mi iznova na njegov način trebamo prijeći Među uzvanicama su bili nazočni: pomoćni biskup banjolučki Marko Semren, direktor Caritasa biskupije Banja Luka msgr. Miljenko Aničić, dekan banjolučkog dekanata vlč. Vladislav Žarko Ošap, gvardijan samostana Petrićevac fra Domagoj Šimić, don Anđelo Bartulica, fra Tomislav Svetinović, fra Velimir Blažević, generalni konzul Republike Hrvatske u Banjoj Luci Zoran Piličić, predsjednica Vijeća naroda Republike Srpske Nada Tešanović, predsjednik HKD Napredak dr. sc. ŠEHER 20 BANJA LUKA

Nikola Čiča, počasni predsjednik HKD Napredak prof. dr. Franjo Topić, predsjednik Udruge bosanskohercegovačkih Hrvata Prsten Marjan Klaić, predsjednik Glavne podružnice Napretka Tuzla Ivica Kovačević, Muris ef Spahić, predsjednica Bošnjačke zajednice kulture Preporod Banja Luka Edina Heldić Smailagić, te gosti iz kulturnog i političkog života Banje Luke.

Franjevci utisnuli dubok trag A činjenica je kako su franjevci dolaskom na ova područja u 13. stoljeću sve do danas imali važnu ulogu i utisnuli dubok trag na području kulturnog, znanstvenog i društvenog života. Jedan od najistaknutijih franjevaca 19. st. je upravo Ivan fra Franjo Jukić. Svojim idejama, radom i željom za promjenom, ostavio je dubok trag na književnom, znanstvenom, kulturnom, društvenom polju.

Ivan fra Franjo Jukić rodio se u Banjoj Luci 8. srpnja 1818, od oca Joze i majke Klare, rođ. Jurić. Koristio je nekoliko pseudonima: Jukić Banjalučanin, Ljubitel’ prosvještenija, Slavoljub Bošnjak. U fojničkom samostanu završava niže razrede gimnazije, te ulazi u novicijat 1832.

Dvije godine proučava filozofiju u Zagrebu, i to u vrijeme zamaha ilirskog pokreta, koji će bitno oblikovati svijet njegovih ideja. Studij teologije započinje 1837. u Vesprimu te nastavlja u Dubrovniku. Za svećenika je zaređen 1842. Tijekom studija u Dubrovniku dolazilo je do nesporazuma s dubrovačkim franjevcima, tako da iznenada napušta Dubrovnik i vraća se u Bosnu gdje djeluje kao dušobrižnik u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Ivanjskoj. U Fojnici s ostalim fratrima otvara pučku školu 1847. Pastoralno djeluje u Docu i Varcaru gdje je učitelj u pučkoj školi. Godine 1844. izdaje Pisme razalike fra Vice Vicića, a 1848. objavljuje početnicu za pučkoškolce Početak pismenosti i napomena nauka kerstijanskog te Život Isusa Krista od Augustina Kalmeta u prijevodu fra Mihovila Čujića. Radi na osnutku prvog bh. književnog društva Kolo bosansko. Strastveni je sakupljač narodnih umotvorina i vodi akciju za utemeljenje prvog muzeja u BiH. Za književno društvo nije dobio odobrenje. Ali ne prestaje raditi. 1850. počinje izdavati prvi bosanski časopis Bosanski prijatelj. Sljedeće godine izdaje drugi svezak, te Zemljopis i poviestnicu Bosne.

Omer paša Latas ga 1852. daje uhititi i šalje u izgnanstvo u Carigrad.

Potom biva pušten na slobodu s uvjetom da se ne vraća u Bosnu. Dobiva dozvolu da ide u Rim. Traži dozvolu za povratak u Bosnu ali je ne do-

biva. Dolazi u Dubrovnik, a početkom siječnja 1854. Jukić se pojavljuje u Zagreb da bi bio protjeran u Bosnu. Dolazi u Kraljevu Sutjesku gdje mu fratri ne iskazuju dobrodošlicu. Potom odlazi u Đakovo kod biskupa Strossmayera gdje djeluje kao dušobrižnik i pomoćnik župniku u Trnavi i Drenju. 1856. izdaje zadnju svoju knjigu. Početkom 1857. smješten je u seminiraj franjevačkih klera u Đakovu. Zdravlje mu je jako narušeno te je poslan u Beč na operaciju. Preminuo je 20. svibnja, tri dana nakon operacije. Pokopan je 22. svibnja 1857. na bečkom groblju Marxerfriedhof u zajedničku sirotinjsku grobnicu, bez imena i znaka.

Likovno „Okrilje“ Drugo večer, u petak 23. listopada, u sklopu kulturne manifestacije “Jukićevi dani” upriličena je autorska izložba akademskog slikara Davora Paponje pod nazivom “Okrilje”.

“Ovaj ciklus slika autora u formalnom smislu ne predstavlja iskorak, nego ogled kontinuiranog svođenja likovnog jezika na čisto označavanje. Ispravno je ovdje istaknuti da svaki vizualni izraz, čak i u najsvedenijoj formi “larpurlatizma”, teži da nedvosmisleno zazove mentalnu impresiju i nemoguće ga je svesti na pukog označitelja”, istaknula je kustosica Bojana Tamindžija.

Izložba je izazvala mnogo zanimanja kao i sama manifestacija “Jukićevi dani” ali zbog novonastale situacije vezane uz pandemiju COVIDA-19, broj posjetitelja je bio ograničen i poduzete su sve mjere zaštite prema preporukama kriznog stožera.

Pozdravili skup, Ružica Ševarika i Nataša Nogo

Nadahnuti predavač, fra Ivan Šarčević

Večer banjolučkih literata Treći dan, u subotu 24. listopada 2020., prema planu i programu manifestacije upriličena je večer “Banjolučkih književnika”, a posjetitelji su mogli uživati u poeziji mlade spisateljice Mihaele Šumić iz knjiga “Imenik Laure Carvalho“ i “Nekoliko sitnih uboda” zatim u priči mladog spisatelja Fedora Marjanovića “Junak bez lica”, te u stihovima književnice Edine Heldić Smailagić, inače i predsjednica Bošnjačke zajednice kulture Preporod Banja Luka.

Heldić Smailagić je bila inspirirana i svoje stihove je posvetila upravo onome kojemu je u čast i organizirana manifestacija kako bi ga se sačuvalo od zaborava, najsvjetlijem liku naše relativno bliske prošlosti fra Ivanu Frani Jukiću Banjalučaninu. Pjesme koje je posvetila su simboličnog naziva “Čovjek od čelika” i “Svjetionik”.

Predsjednica HKD Napredak podružnica Banja Luka Ružica Ševarika zahvalila je nazočnima na dolasku i zatvorila manifestaciju te istaknula kako se nada da će “Jukićevi dani” postati tradicionalna manifestacija u rodnom gradu ovog velikana. „Još jednom za manje od godinu i pol dana od obnove rada naša Podružnica je bila na razini zadatka i zajedno sa suorganizatorima uspješno organizirala ovu trodnevnu manifestaciju i dala svoj doprinos, ne samo u održavanju razine kulture nego smo obogatili kulturni sadržaj u gradu i našim sugrađanima približili lik i djelo Banjalučanina ispred svog vremena” istaknula je predsjednica banjolučkog Napreka Ševarika.

Edina, Ružica, Fedor i Mihaela

Interesantna izložba

Slikar Davor Paponja Š E H E R 21

BANJA LUKA

»Kao veznici od srca do srca«. »Sjećanje na Ivana Franu Jukića je vječno…«

Otvaramo prozore u sebe, čekajući odziv grada…

Dani sjećanja i poštovanja BANJALUČANIN Ivanu Frani Jukiću Umoran, naslonio se na stablo – aleja mu se odazvala.

Piše: Ismet BEKRIĆ Uz dane posvećene fra Ivanu Frani Jukiću, Banjalučaninu, radostan što se u Banjoj Luci ponovo događa nešto napredno, zajedničko - oživljavanje djelovanja Hrvatskog kulturnog društva »Napredak«, kao osobenosti i dijela univerzalnih vrijednosti, vraćam se, ne znam već po koji put, i »Banjalučkim povjesnim listićima« kroničara Banje Luke Aleksandra Ace Ravlića, i tražim priloge o velikom Banjalučaninu. »Rođeni Banjalučanin, Ivan Frano Jukić, za svoga kratka života (umro je ne navršivši ni punih 39 godina; rođen je jula – srpnja 1818., a umro 20. maja 1857.), s obzirom na vrijeme u kojem je živio, učinio je mnogo u nekoliko oblasti, jer je bio, u punom značenju riječi, misionar, promicatelj prosvjećivanja i kulturnog buđenja, preteča mnogočega što će desetljećima poslije njegovih incijativa biti osnovano ili pokretano, ugledati svjetlost dana u njegovoj Bosni«, zapisao je novinar i publicist Aleksander Aco Ravlić u prvoj knjizi svojih »Povijesnih banjalučkih listića«, pitajući se, kao i mnogi prije, otkud ovom Banjalučaninu toliko snage da to sve pokrene, iznese, pogotovo što je umjesto brige i podrške, vrlo često, nailazio na nerazumijevanje.

Iako je Ivan Frano Jukić Banjalučanin u svim ovim previranjiima i otuđenostima, prelazio iz jednog zaborava u drugi, ipak je u pamćenjima i srcima istinskih Banjalučana, svih nacionalnosti i vjera, ostao ono svjetlo koje nam je pomagalo da se ipak ne udaljujemo od osnovnih duhovnih i kulturnih, ljudskih, vrijednosti ovog grada kojemu žele umanjiti, oduzeti njegovu otvorenost i univerzalnost. Kao što je i Ivan Frano Jukić svoje prezime krunisao obilježjem Banjalučanin, tako su i mnogi Banjalučani, i u kasnijim godinama ustaja i progonstvu, shvatili simboliku tog prisvojnika (prisvojnog pridjeva). Osjetilo se to i u pripremi i održavanju dana posvećenih ovom velikom Banjalučlaninu, u drugoj polovini oktobra u Banjaluci, a i u odjecima na pjesmu »Banjalučanin« koju sam davno napisao, dijeleći prognaničku sudbinu sa mnogim sugrađanima, a koju sam, kao najavu i pozdrav ovom oživljavanju sjećanja na našeg Ivana, objavio na internetskim stranama.

Tužan, zastao je na obali – rijeka mu se odazvala.

Usamljen, otvorio je prozor – grad mu se odazvao.

Ivan Frano Jukić Banjalučanin.

Sada smo svi umorni, sada smo svi tužni, sada smo svi usamljeni.

Otvaramo prozore u sebe, čejajući odziv grada.

Sada svi imamo još po jedno prezime Banjalučanin.

Ismet Bekrić

Za Jasnu Jašarević to je »lijepa vijest«, a Muharem Plivac ističe da je naša Banjaluka »uvijek bila sredina ljubavi i poštovanja«, dok je Slavica Čabrić napisala da su to »stihovi koji vraćaju lijepa sjećanja i čine me ponosnom što sam Banjalučanka«. I Meliha Seferović je naglasila da su nam ovakvi stihovi potrebni, »kao veznici od srca do srca«. I za Huseina Smailagića »sjećanje na Ivana Franu Jukića je vječno«. Javio se i prosvjetar i likovno-literarni stvaralaca Ante Lukenda: »Osim što je bio franjevac, ostao je zabilježen i kao istoričar, geograf, etnolog.« A da je njegovo djelo bilo obimno i značajno, svjedoči i podatak da je i Marko Lukenda u Beču doktorirao na kulturno-prosvjetiteljskom radu Ivana Frane Jukića, o čemu je pisao i prof. i publicist Mato Džaja.

Povodom dana Ivana Frane Jukića, baš u njegovoj i našoj Banjaluci, prilažem i pjesmu koju sam napisao u prvim godinama svoga izbivanja izvan svoga rodnog grada. Tada nam je i pomisao na Ivana Franu Jukića, i na onaj njegov ponosno isticani nedjeljivi dio prezimena, Banjalučanin, udahnjivala neku čudesnu unutrašnju snagu, da i pored svih teškoća i izazova ostanemo – uspravni!

23

Zanatski centar u Staroj čaršiji

Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Vrijeme obnove PERIOD SFRJ / JUGOSLAVIJE Tekst i foto: Adem Čukur

OD 1970. DO 1991, GODINE

U razvoju gradova kroz istoriju ponekad se pojavljuju i periodi diskontinuiteta uzrokovani prirodnim katastrofama ili elementarnim nepogodama (zemljotresima, poplavama, sunamijima, ratnim razaranjima, uraganskim vjetrovima, požarnima i dr.), koje razaraju i njihove vjekovima stvarane graditeljske vrijednosti. Takvu sudbinu je doživjela i Banjaluka 27. 10. 1969. godine kada ju je zadesio razorni zemljotres koji je zaustavio uobičajene tokove života i razvoja grada. : Vec sljedeće, 1970, godine u Urbanističkom zavodu urađena je urbanistička osnova grada čime su definisane zone stanovanja, industrije , zdravstva, visokog školstva...., a potom i niz parcijalnih urbanističkih elaborata koji su obezbjedili nesmetanu ubrzanu obnovu grada da bi godine 1975 bio usvojen i Urbanistički plan grada.

Formirano je Preduzeće (kasnije nazvano Zavod) za izgradnju Banjaluke / ZIBL sa stručnjacima svih profila neophodnih pri realizaciji pojedinih objekata i arhitektonsko - urbanističkih cjelina, kao i infrastrukture. Zbog naraslih potreba, pored postojećih banjalučkih projektnih firmi ”Projekt” i ”Plan”, formiran je i ”Zavod za studije i projektovanje” , u to vrijeme sa više od stotinu zaposlenih, od toga trideset inženjera raznih struka. Pored toga, u izradi projektne dokumentacije značajnijih objekata učestvovale su i projektne firme 24 Š E H E R

BANJA LUKA

arhitekata iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, Ljubljane Novog Sada...

Sve to polučilo je i nekoliko desetaka kvalitetnih arhitektonskih rješenja, od kojih su neka dobivena javnim ili pozivnim konkursima / natječajima. U izgradnji objekata, pored GP ”Krajina” , ZGP ”29. novembar”, Zanatsko-gradevinskog preduzeća ”1. maj” (kasnije integrirani u GIK ”Kozara”), „Energomonta” i ”Kristala” iz Banjaluke učestvovale su i graditeljske firme ”Vranica” i ”Energoinvest ” iz Sarajeva, ”Hercegovina” iz Mostara, ”Tehnika ” iz Tuzle, ”Vrbas” iz Laktaša, ”Gorica” iz Bugojna...

Intenzivnom izgradnjom, naročito u prvoj dekadi poslije zemljotresa, višestruko se uvećava stambeni fond kada su, pored ostalog, izgrađena i dva potpuno nova velika stambena naselja Borik i Starčevica. Grad dobiva i Hotel za samce / Samački hotel u podnožju Starčevice, Dom penzionera kod Zelenog mosta i Dom za nezbrinutu djecu ”Rada Vranješević” iznad Čaira. Realizovano je nekoliko industrijskih kapaciteta na novim lokacijama / TAS ”Jelšingrad”, ”Bosna”, ”Rudi Čajavec / Novakovići, ”Unis”, ”Trudbenik”, ”Sintetik”, „Meridijan ”, višestruko su uvećani i industrijski kapaciteti na postojećim lokacijama ”Vitaminke”, ”Banjalučke pivorare ”, ”Kosmosa ” , ”Univerzala”, INCEL-a, ”Rudija Čajaveca” , ”Vr-

Sjećanje basa”.... Vrijedno ostvarenje predstavlja izgradnja proslovno proizvodnog objekta ”Medicinske elektronike / Rudi Čajavec” arhitekte Besima Seferovića (u najužem izboru za Republičku ”Borbinu” nagradu za arhitekturu ). Grade se i zanatski centri sa nizom manjih poslovnih prostora zanatskog, trgovačkog i ugostiteljskog sadržaja; prvi u sklopu Kompleksa ul. Veselina Masleše / Gospodske ulice (arh. Besim Seferović ), a potom u Staroj čaršiji ( arh. Omer Berber ), te naseljima Mejdan i Starčevica, dok naselje Nova Varoš, izgradnjom nekoliko pojedinačnih prizemnih jedinica gore navedenih sadržaja i multifunkcionalnog objekta sa dvonamjenskim skloništem (u mirnodopskoj namjeni-tržnica ), ambulantom, restoranom i projektnim biroom (projektant arh. Mira Ilić ) dobiva svoju konačnu formu. Grad postaje i Regionalni medicinski centar sa novoizgrađenim objektima u naselju Paprikovac, a dobiva i nove objekte ugostiteljsko-turističkog sadržaja - Hotel ”Bosnu” i Motel ” Internacional ”. Izgrađeni su sakralni objekti - Katedrala Svetog Bonaventure, Pravoslavna crkva u Rebrovcu, Džamija u Vrbanji, a sanirana je i džamija Ferhadija. Rekonstruisan i revitaliziran je Kompleks ulice Veselina Masleše / Gospodske ulice. Grade se novi poslovni objekti ”Zavoda za zdravstveno osiguranje radnika / ZZOR i Penziono-invalidskog osiguranja PIO , ”Zavoda za zapošljavanje radnika”, ”Zavoda za izgradnju Banjaluka”, ”Urbanističkog zavoda”, PZ ”Plan” sa salonom namještaja ” Vrbas”... Izgradjeni su i sportska dvorana ”Borik”, Plivački bazen u Gornjem Šeheru, Zapadna tribina Gradskog stadiona.

U sklopu saobraćajnog čvora u Predgrađu izgrađeni su Autobusna i Željeznička stanica i Poštanski centar. Grade se nova dječija obdaništa, osnovne, srednje škole i fakulteti. U sklopu novoizgrađenog Doma radničke solidarnosti egzistiraju Narodna i univerzitetska biblioteka, Muzej i Dječije pozorište, a u adaptiranoj zgradi Željezničke stanice počinje sa radom Umjetnička galerija. Realizovani su infrastrukturni zahvati koji su zadovoljavali potrebe grada za nešto duži vremenski period: izgrađena je Gradska toplana i odgovarajući magistralni vodovi na koje su priključeni skoro svi osnovni gradski potrošači; izgrađen je novi vodozahvat i prečistač vode u Desnoj Novoseliji i magistralni vod, urađen je niz novih trafostanica i električnih vodova, te zgrada telekomunikacija i telefonska mreža na skoro cijelom urbanom području. tu je i niz novih gradskih ulica i rekonstrukcija najvažnijih raskršća kao i brza cesta Banjaluka – Laktaši i priključak / petlja sa iste za Prijedor, te dijelovi novih tranzitnih saobraćajnica.Podignuti su i mostovi preko Vrbasa u Boriku, Rebrovcu i Delibašinom selu..

Poslovna zgrada Projektnog zavoda ”Plan” sa salonom namještaja ”Vrbas” u prizemlju

Dječije pozorište u sklopu Doma solidarnosti

Dom penzionera kod Zelenog mosta

Hotel za samce / Samački hotel u podnožju Starčevice Š E H E R 25

BANJA LUKA

Ambasadorica

Elvira Dilberović

Građani iz BiH daju snažan pečat švedskom društvu U Švedskoj živi preko sto hiljada bh. građana ili jedan procenat ukupne švedske populacije, „što nije zanemariv postotak, no bitnije je da je taj postotak dao snažan pečat švedskom društvu: „Bosanci i Hercegovci su se, prema istraživanjima, etablirali u švedsko društvo brže i uspješnije od bilo koje doseljeničke grupe“, istakla je ambasadorica BiH u Stockholmu Elvira Dilberović.

Tekst i foto: Fikret Tufek Dan državnosti BiH bio je pravi povod da se, putem video linka, 28. novembra 2020. godine iz Ambasade Bosne i Hercegovine u Stockholmu, bosanskohercegovačkoj dijaspori obrati ambasadorica BiH u Kraljevini Švedskoj, Republici Finskoj i Republici Estoniji Elvira Dilberović, kazavši: „Pripala mi je čast da u saradnji sa Savezom bh. udruženja u Švedskoj, u teškim okolnostima izazvanim korona pandemijom, poštujući preporuke zemlje domaćina, na simboličan način obilježi veliki praznik Bosne i Hercegovine.“ Bh. građani najbolji ambasadori BiH u Kraljevini Švedskoj i Republici Finskoj – Ovo je ujedno prilika da vam se zahvalim što ste najbolji ambasadori Bosne i Hercegovine u Kraljevini Švedskoj i Republici Finskoj; u Švedskoj činite 1% ukupne švedske populacije, što nije zanemariv postotak; no bitnije je da je taj postotak dao snažan pečat švedskome društvu: Bosanci i Hercegovci su se, prema istraživanjima, etablirali u švedsko društvo brže i uspješnije od bilo koje doseljeničke grupe. S ponosom ističem da su naši ljudi prepoznatljivi privrednici, naučnici, doktori, književnici …, te da smo vidljivo prisutni u svim sferama ljudskoga djelovanja.

joj Jugoslaviji. Uz obnovu državnosti Bosne i Hercegovine, na zasjedanju je utvrđeno da je naša zemlja jedinstvena, nedjeljiva država u kojoj svi narodi imaju ista prava, čime je nastavljen višestoljetni kontinuitet postojanja Bosne i Hercegovine.

Domovinu učiniti mjestom poželjnog življenja a ne odlaska njene mladosti – Dozvolite da vam u ime Bosne i Hercegovine iskažem nadu da ćemo u budućnosti zajedno, uvažavajući sav vaš dosadašnji angažman, uz obostrano poštivanje, planski i svrsishodno raditi na jačanju privrede Bosne i Hercegovine, jednako kao i na promicanju ljudskih prava i načela, te našu domovinu učiniti mjestom poželjnoga življenja, a ne odlaska njene mladosti. U tom smislu, važno je da imamo nesebičnu podršku švedskih vlasti u nekoliko ključnih oblasti: daljnjoj potpori BiH ka članstvu u EU, što je švedska Vlada i švedski narod i dosada pokazao, u projektima očuvanja životne sredine, borbi protiv korupcije, modernizaciji i vidljivijoj transparentnosti administracije, i nizu drugih, kazala je Elvira Dilberović.

Budućnost je na mladima: maternji jezik važan u očuvanju identiteta

Čvrste veza s domovinom – Isto tako, osjećam potrebu da se zahvalim što niste raskinuli veze sa svojom domovinom, pokazujući kontinuirano interes, volju i ljubav prema njoj, različitim aktivnostima, kroz Savez udruženja, ili na neki drugi način, brižljivom očuvanju tradicije, jezike, kulture, pa i posljednjim pokazanim interesom za Lokalne izbore u BiH, i što niste posustali u tome i kada je izostala snažnija veza matične države prema vama, istakla je Dilberović.

Značaj 25. novembra i Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a Ambasadorica Dilberović je istakla važnost obilježavanja najvažnijih datuma u novijoj historiji BiH: – Danas se prisjećamo 25. novembra, Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu 1943. godine, kada su vijećnici svih nacionalnosti donijeli Odluku o potvrđivanju historijskih granica, a naša domovina definirana kao jedna od šest ravnopravnih republika u tadašn-

– Na obilježavanju ovoga značajnoga datuma za BiH, naročito me raduje činjenica da ćemo danas zvanično proglasiti najbolje učeničke radove na temu Zašto učim bosanski jezik, jer interesom najmlađih Bosanaca i Hercegovaca u Švedskoj, Finskoj i Estoniji za jezik, kulturu, naslijeđe nastavlja se veza s domovinom. Hvala svim učenicima na trudu, njihovim nastavnicima, roditeljima.

BiH ambasada partner Na kraju je ambasadorica pozvala na suradnju sve bh. građane i čestitala Dan državnosti BiH: – U Ambasadi BiH u Štokholmu imate istinskog partnera. Ambasada je mjesto gdje su svi Bosanci i Hercegovci dobro došli sa svojim prijedlozima, idejama i kritikama. Na kraju, poštovani Bosanci i Hercegovci u Kraljevini Švedskoj, Republici Finskoj, Republici Estoniji: Sretan nam Dan državnosti Bosne i Hercegovine! Š E H E R 27

BANJA LUKA

Djevojka sa zelenom pelerinom... ...i bijelom kapom Ilustracije: Mirza Čizmić

Piše:Atif Turčinhodžić

Zimska idila, samo onakva kako to može biti uz naš "biserli" Vrbas, i put koji vodi od Alibabe prema mojim Sitarima i dalje prema Šeheru i Novoseliji. Tu je i moja "Pržina", i Rajnerovo vrelo, sa pogledom na druge mlinove koje sam upamtio po velikom drvenom točku koji je rasipao kapi našeg Vrbasa kao biserčiće, pogotovo u onim ljetnim danima kada sam se, uz vesele uzvike, spuštao sa mojom rajom niz pjenušave bukove, lagano prema našoj tihi, koju smo uvijek, pa i danas, zvali Eliman ili Liman, kako hoćete...

Sjećanja se vraćaju na te davne sedamdesete i osamdesete, kad se našom Banjom Lukom i našim vrbaskim obalama, a posebno ljeti, čuo prepoznatljivi Sevdah naših meraklija, pa tako i kod našeg rahm. Avde – Alibabe, naših Budimlića, te našeg Aziza sa Studenca, pa harmonika Saliha i Ragiba..., pa kod našeg Hilmije ispod gradskog mosta, i Mesuda i Saliha, te Hamke Delalića i naše Šeherčanke, od mila smo je zvali Kuka, pa i Azemine i Irfana Galešića, Čare bubnjara, i još mnogih drugih... I sada, kada je sve prošlo i palo u zaborav, ipak su ostala sjećanja, i nadanja, pa tako i ova moja priča o jednoj ljepotici, "djevojci sa zelenom pelerinom i bijelom kapom", koju sam spontano upoznao opet u našem Šeheru.

Susret i sama pomisao na ljepoticu i danas dan bude sjetu na veliku ljubav. Oživljavaju slike popularne "Pumpe", jednog od 28 Š E H E R

BANJA LUKA

sastajališta baš fine raje i divan kutak u Gornjem Šeheru. Veselja na pretek, sviralo se, pjevalo, momkovalo, družilo...

Ljudske sudbine, i sve vrijeme poslije, i pomisao na nju, ljepoticu i našu ljubav u svemu što je ostalo iza nas, kao jedno divno sjećanje i mjesto negdje "potajno" skriveno u mom srcu. Baš za nju, "djevojku sa zelenom pelerinom i bijelom kapom", te moje prve otpjevane Sevdalinke inspirisane njenim likom i ljepotom. Sjećanje i poneki uzdah i danas dan, te pitanje: "Zar je tako moralo biti?“...

Rastanak i priča, i poneka suza te noći, dok smo sjedili na klupi našeg rastanka, do kasno u noć, sa zvijezdama i mjesečinom, a vrijeme je tako brzo prolazilo..., isto kao i sad, nakon toliko godina...

Sudbina je tako htjela: Rat i sva dešavanja..., ostale su puste obale i samo jedno sjećanje na jedno kratko vrbasko viđenje tih davnih godina... Nas dvoje, u razmaku od stotinjak metara, i naša plaža toga popodneva, i rijetki kupači u nadolazećem ratnom vremenu, neizvjesnost... Ta slika me je pratila i onoga dana kada sam morao napustiti moj rodni grad, i njeno posljedne mahanje, i pozdrav, i moj pogled kroz prozor autobusa koji je kretao u nekom pravcu ..., a kuda, a gdje, a zašto?

Ostao je lik, njena divna crna kosa, blagi osmjeh i za mene, možda, još poneka suza u njenim očima koje su ostajale iza mene ... Ko zna kada ću opet ugledati, bar na tren, "djevojku u zelenoj pelerini, s bijelom kapicom"...

U živim sjećanjima lebdjele su te slike, dok se avtobus vukao kroz više zemalja, do konačnog odredišta i zadnje stanice .... Luka Svinjoušće – Poljska. I konačna odluka, "pod moranje ", ne toliko moja koliko i moje familije.

A u meni i dalje treperi taj junski dan, i rastanak s "djevojkom u zelenoj pelerini i s bijelom kapom" ....tu je preda mnom taj lik, ta prekrasna crna kosa,vedri osmjeh i prava šehersko – vrbaska ljepotica, „biserli“, kako imam običaj reći ...

Žubori sjećanja I ovih godina, kada prolazim tim "starim stazama" moje ljubavi, kroz moje drage Sitare, često zastanem na onom "Zejtin Savaku" i zagledam se u tu boju našeg "biserli" Vrbasa koji možda baš na tom mjestu kao da priča o svim velikim i započetim ljubavima, akšamlucima, pjesmama i sevdahu nekih vremena i pjesama uz gitare našeg Hade, Irfana, Halima, Ragiba, i nadomak našeg Limana ... kao da vidim našeg Kemu-Talija kako skače sa nejvećeg jablana....Prolazim kraj nekad našeg mlina, sjećanja se bude i kao da i sada čujem povike sa onog puta više Majdana "mine, mine "..., a onda ta draga lica nasih rahmetlija Hađe i Jove, Ragiba i Sine, našeg Ćuka, Hasne, Asima, Omera...

Moja plaža: Kako ja kažem, na moj način, "Atif, s Kafanić"...i to mjesto sa moja tri jarana i tri jablana koji su se vinuli visoko u nebo prkoseći vremenu i gledajući lijevo na Šeher, a desno na Sitare, pravo na Turbe i nazad prema našim Šehitlucima, i kao da su i oni našli svoje nešto za pamćenje u toj priči o ljubavi, i baš tu, na tom mjestunašeg prvog susreta... Naslonjen na onu ogradu, s pogledom tamo prema suturlijanskom mostu i mojim Tabacima, sjećam se i priče moje rahmetli majke, da je tu začeta i ljubav mojih rahmetli roditelja...

A šta li samo ti Tabaci znaju? Da mogu pričati i o ljubavima Gornjeg Šehera, bila bi najljepša ljubavna knjiga u kojoj bi se našla i moja plaža i baš tu i moj Vrbas. I danas, kada sjedim na obali, nakon toliko prohujalih godina, vidim slike naših druženja, čujem pjesme pune sevdaha, i učini mi se kao da je još tu, pred mojim očima, ona, "djevojka sa zelenom pelerinom i bijelom kapom"...

Misli se vraćaju, sjećanja ostaju, ali sudbine niko ne može promijeniti pa tako i puteve rastanka ....Ostala je ljubav jedna. Ostala je pjesma njena. Ostala je crna kosa i pjesma "Zbog jedne divne crne žene".

(Tekst posvećen izgubljenim ljubavima)

ŠEHER

BANJA LUKA

29

U DEVET I JEDANAEST Poema o zemljotresu u Banjoj Luci 1969.

(11 slika za 11. minut) Fotografije iz autorove arhive, snimljene 28.10.1969. foto-aparatom Smena-8

Zapitaše se vidovnjaci i babe-gatare Šta se to zbiva – ko to želi da ih satare Bijaše to tačno prije pedeset ljeta Banja Luka začas posta centar svijeta

Možda se sateliti zbuniše pred kompasom Zvijezde sudariše – zaprijetiše sudnjim časom Zasađeno i nezasađeno poče da se povija Sve što stoji (što se kreće) – sa njima i ja

Piše: Živko Vujić

U DEVET I JEDANAEST 1. slika Zadrhta sve što stoji i što se miče Život posta dio tužne oktobarske priče 2. slika Desi se ono što očekivao nije niko Zastade dah – uplaši se malo i veliko Zadrhta grab i jasen – cer i bukva U bari šaš – ispod vrbe zukva Sa hrasta opade žir – grana se slomi Zabrujaše gorom neobični vjetrovi Uzleti kos – dva goluba – vrabaca jato I grlice zbuni dotad nepoznato Ko se to usudi – ko to isplanira Da prestravi divljač – iz čista mira

4. slika Ispraćala Krajina miholjsku sušu Kad Neman naumi da iščupa joj dušu U milion duša useli napetost i strah A Banju Luku naumi da pretvori u prah U dvadesetom vijeku – krajem šezdesetih Zvona se oglasiše sa zdanja svetih Kao nikad prije – s podzemnim hukom Pokrenuta iznenada avetinjskom rukom Slično nešto pamte samo preci Zgledaše se i na freskama sveci

Pijetao zijevnu – gusan raširi krila Ko ih to uznemiri – kakva je to sila

To je kao da je svemir izgubio ravnotežu A ti misliš da ti noge u okove vežu To je kao kad se iznenada zaljulja lađa A ti ne znaš šta se zapravo događa To je kao kad iznenada nestane struje u noći Trzneš se i nemoćan čekaš kad će Mrak proći To je kao kad se Zemlji grči utroba njena Zapanjeni ljudi se zgledaju lica skamenjena To je kao kad strašni Div bljuje svoj bijes Oko sebe kao Tajfun ruši – čini urnebes

Na saću u košnici zadrhtaše pčele Mravi se uzmuvaše – ose su se smele

3. slika Razljućen i bijesan Podzemni ubica Zaprijeti svima – redom skameni lica Ko im to kućice snažno zaljulja Ko je ta Sila – kakva je to hulja Ovce i konji iznenada podigoše glave Poskočiše svinje – zbuniše se krave Zbuni se i pastir pred svojim stadom Kad oblake prašine ugleda nad gradom ŠEHER 30 BANJA LUKA

Podzemna grmljavina uznemiri okolna sela Razdrmana brda zamutiše potočiće i vrela Utroba odjekivaše kao kaca prazna Da li je to Usud ili božja kazna Da li se to računi svode – pravi red u Vrtu Možda je Tvorac odlučio da podvuče crtu

5. slika Zaškripaše kuće – zaigraše neboderi Popuca staklo – pootpadaše lusteri Zanjiha se dimnjak – pade na ulicu – u vrt Svemu što se miče po gradu zaprijeti smrt Rasrdi se Neman – neki snažni Div Zbuni se i uplaši svako ko je još živ

Misao ista uspaničene na okupu drži Kako od bijesne Zvijeri biti brži

7. slika

Histerična Neman htjede – tu nema dileme Da pokaže svoju snagu – zaustavi vrijeme

Oktobar je po lipama sipao bakarnu pozlatu Kad se zaustaviše kazaljke na gradskom satu

Veliki teret naumi da zbaci s leđa Zanjiha se voda i obala – njiva i međa

Probuđena Neman uvijena crnim plaštom Zaprijeti Krajini kobnim rušilaštvom

Šta se iznenada desi nikome jasno nije Zbog čega se sve nađe na rubu Provalije

Vrijeme na Kastelovom ćošku – dragi grade Tačno u devet i jedanaest iznenada stade

Niko na planeti ne bijaše spreman Da se isprsi i ukroti rasrđenu Neman

Onih nekoliko sekundi po mozgu kopka Da to nije neka apokaliptična klopka Ko Alu naljuti – ko joj tako napakosti Pa ni prema kome ne imaše milosti Otploviše u svijet riječi nestvarne Na medijima svjetskim vijesti udarne Odmah potom u eter ode stravična slika Poklekle Gimnazije i posrnulog Titanika

6. slika

U samo dva dana – voljeni moj grade Ostavi te Neman bez radosti i nade

Strah u očima – blijedo zgrčeno lice Zaglavljena vrata – srušene stepenice

Bijaše to prije pedeset oktobara Kad Avet naumi sve redom da poobara

Auto-prikolice vagone šatorska krila Ponoćnom izmaglicom hladnoća obavila Jutarnju hladnoću može li iko da zaboravi I one svjetlucave suze na smrznutoj travi

9. slika Strašni tutanj i podzemnu jeku Useli Neman u srce u čovjeku Podzemna grmljavina tresak vrisak U strahu svak svakome posta blizak Oko vatre prepričavaše se priče Kao jaje jajetu – jedna na drugu liče Riječi su se same nesreći opirale Uz pokoju čašicu počeše i šale Cisterne za vodu zamijeniše česme A ispod šatora odjeknuše pjesme

Kako što prije dotaći ruke što vire Pitanje je koje užurbane spasioce razdire Da li još iko pod ruševinama diše Pitanje je koje znači od Života više Žice pokidane – dimnjaci krovove polomili Mašine stale – pola Celuloze na gomili Zgrade Opštine Pozorišta i Doma kulture Dan ranije lijepa zdanja – tada karikature Ispred Pošte gomila bicikala zdrobljena Raspuklo stablo kestena – lipa prepolovljena „Folksvagen-buba” spljoštena – kamion u jarku Prva pomoć uz stablo lipe – bolnica u Parku Pod kestenom auto-prikolica i u njoj ćebe Rodno mjesto prvog plača tek rođene bebe

8. slika

10. slika

(Uprkos svemu) pod Kastelom dok Neman ljulja Kuvaše se kazani puni vojničkog pasulja

Jaz i pukotina u duši sa prizvukom loma Kad eksploziv dokrajči ostatke Đačkog doma

Petog dana ispred “Kosmosove” kapije Radnici saslušaše direktorove instrukcije:

U ranjenoj duši haos – u smušenoj glavi panika Kad utovariše i posljednje cigle Titanika

“Čeka nas obnova – naprijed u nove pobjede” Neko zapjeva – neko Kolo kozaračko povede Bilo gdje da pogled krene – svuda iste slike Šator do šatora ispred zgrade male i velike Na livadi do Tehničkog fakulteta Dva ogromna šatora nabrzinu razapeta

Grč u stomaku – u mislima nespokoj Kad se pogled zaustavi na Gospodskoj Možeš pročitati u prolaznikovom pogledu Očit nered u haosu – očitiji haos u neredu Bol u grudima – znak iznuđenih rastanaka Kada su sa Stadiona ispraćani autobusi đaka

Redovi za hljeb i vodu – ćebe izlizano Za radnika studenta – dijete nenaspavano

Tuga u očima – znak unutrašnje tišine Na ispraćaju zgrade Gimnazije u oblak prašine

Zvjezdano nebo – ljuti mraz steže Panični strah za srce se veže

Nada u pogledu – znak svjetlosti u tami Kad najteže bi – Krajišnici ne ostaše sami Š E H E R 31

BANJA LUKA

11. slika Osta gradski sat – i priča kad je stao Ispred Titanika kako je i on zaplakao Osta tužno sjećanje – i priča kako je to bilo Kad je Bos. krajinu strašno zlo iznenada zadesilo Osta poetski traktat – i dvostih da svjedoči Kad su u panici svakome bile zamagljene oči Je li to bio razlog da krajiški inat proradi Oštećeno da se poruši – novo da izgradi Možda je to bio povod – samo plodna klica Iz koje niče velelepna Krajiška ljepotica Prije pedeset ljeta tako se to zbilo Dabogda se nikada i nikome ne dogodilo A pisaće neko i poslije stotinu ljeta Kako je Banja Luka 1969. bila centar svijeta

Brinemo za vašu nekretninu kao za vlastiti POSJED!

Brinemo za vašu nekretninu kao za vlastiti POSJED!

Šta naši NALOGODAVCI - klijenti koji prodaju i daju u najam svoju nekretninu mogu očekivati od tima POSJEDA?

Agencija POSJED svojim klijentima obezbjeđuje čitav set različitih usluga:

1. Agenti POSJEDA će, u skladu sa visoko profesionalnim standardima, sugerisati korektno odmjeravanje prodajne cijene i iznosa najamnine.

2. POSJED preduzima sve potrebne marketing aktivnosti – uključujući sve pogodne savremene kanale, društvene mreže, promocije u digitalnom marketingu (MLS – multiple listing services).

3. Profesionalci POSJEDA će sa vama održavati kontinuiranu i nenametljivu komunikaciju, izvještavajući vas redovno o progresu svojih posredničkih aktivnosti.

4. POSJED će uvijek nastojati da vas povezuje sa kvalifikovanim kupcima i najmoprimcima, vodeći računa o vašem vremenu i interesima.

5. U razgovorima sa potencijalnim kupcima i najmoprimcima POSJED se neće rukovoditi vlastitim interesom i pritiskom za zakljucenje ugovora, jer su interesi i zadovoljstvo naših nalogodavaca naš prioritet.

6. Zaposlenici POSJEDA temeljito organizuju i prisustvuju na prezentacijama nekretnine zainteresovanim kupcima i pri tome pažljivo slušaju i vjerodostojno prenose informacije i komentare nalogodavcu.

7. POSJED vodi računa o svim potrebnim detaljima za ugovornu transakciju sa trećim licima – ugovorni, tehnički detalji, režije, troškovi i sl.

POSJED ostaje vaša dobra lokacija.

ŠEHER 32 BANJA LUKA

1. Posredovanje u prodaji i najmu nekretnina: - Korištenih i stanova u novogradnji; - Apartmana i vikend kuća; - Samostojećih i kuća u nizu; - Garaža i parkirnih mjesta; - Poslovnih zgrada i prostora – objekti poslovnih, turističkih i usluga za sport i rekreaciju, kao i trgovačkih i ugostiteljskih; - Građevinskog i poljoprivrednog zemljišta.

2. Usluge podrške klijentima pri kupoprodaji i najmu (organizacija, tehnički i dokumentarni koraci); 3. Savjetovanje u procjeni, prodaji i kupovini nekretnina; 4. Investicionog savjetovanja; 5. Istraživanja tržišta nekretnina;

6. Finansijskog savjetovanja.

POSJED je uvijek vaša dobra lokacija.

Vojin Mijatović,

otvoreno

Muka mi je...

E pošto mi baš idete na živce svi vi koji brutalno koristite lažni nacionalni indetitet kako biste dobili glasove obezglavljenog naroda, došlo je vreme da vam kažem šta mislim otvoreno.

Potpredsjednik SDP-a BiH Vojin Mijatović objavio je na svom Facebook profilu komentar u kome je "sasuo" svu žuč i gnjev svima koji danas žive u Bosni i Hercegovini, a namiguju na Beograd i čeznu za zagrljajem sa Srbijom...

Kao rođeni Banjalučanin, koji je odrastao u Beogradu te i danas govori ekavicu, ali piše latinicu, poručuje - muka mi je od vas "velikih" Srba koji se odriču sopstvene zemlje Bosne i Hercegovine, a sve što imamo nama je ovde uključujući i kosti naših predaka!

Apsurd za apsurdom...

Rođen sam u Banjaluci, gde je moj otac Dobrivoje radio kao milicioner u banjalučkom SUP-u, kada sam imao godinu dana prelazimo da živimo u Beograd jer otac prelazi da radi u Savezni SUP gde ostaje ceo svoj radni vek. Pokojna majka svoj ceo životni vek provodi u prosveti.

Deda po ocu, Dragutin, svoj ceo radni vek provodi u banjalučkom Autoprevozu, a deda Dušan, po majci, svoj radni vek počinje u banjalučkom Čajavecu, a ostatak i najveći deo provodi u valjevskom Krušiku!Pohađao sam osnovnu školu koja se nekada zvala Braća Ribar, a danas Kralj Petar I, a koja je u istom dvorištu sa Sabornom crkvom u Beogradu gde sam na 100 m odatle i odrastao.U osnovnoj školi smo učili i ćirilicu i latinicu, iako i danas pišem isključivo latinicu, kao i većina ljudi u Beogradu. Zašto je to tako ne znam, ali nikad niko i nije forsirao ćirilicu, bar u to vreme, jer to nije bio nikakav reper u smisli nacionalnosti.

1998. se vraćam u Banjaluku. gde i danas živim, trebalo mi je dobrih par godina da shvatim zašto je rat počeo, zašto se ljudi toliko mrze, gde je ta razlika između Srba, Bošnjaka i Hrvata, zašto ne možemo zajedno.

Evo, ni dan danas ne mogu da prihvatim sve te silne argumente sa sve tri strane, jer koliko god apsurdno zvučalo, u Beogradu tih 90-ih niko nije pričao o nacionalnim razlikama, bar ne u kraju gde sam ja odrastao.

U Beogradu sam uvek važio i nazivan Bosancem jer nisam krio svoje poreklo, i leti smo kao klinci brat i ja pola raspusta provodili kod babe i dede u Bosni. To Bosanc je uvek bilo simpatično čak kao i privilegija jer tada sve ono lepo je dolazilo iz Bosne - muzičari, sportisti, glumci, lepe žene, hrabri ljudi!

Danas imam 41 godinu, moja kćerka je isto rođena u Banjaluci, dobio

sam je kada sam imao 26 godina, rodila se u istom gradu kao i ja, u istoj bolnici, u istoj zemlji, u istoj toj Bosni i Hercegovini koju danas osporavaju svi oni koji se zaklinju u Beograd, a nikakve veze sa tim Beogradom nemaju, ali nikakve.

E pošto mi baš idete na živce svi vi koji brutalno koristite lažni nacionalni indetitet kako biste dobili glasove obezglavljenog naroda, došlo je vreme da vam kažem šta mislim otvoreno!

Vi koji na silu pišete ćirilicom i koji ste počeli slavu da slavite posle rata, vi koji kradete, lažete, ucenjujete, pretite a slikate se sa popovima i vladikama, patrijaršima, vi koji ste u toku rata naređivali da novinari na RTRS-u pričaju ekavicu, a danas se rugate mojoj ekavici, vi koji ste pre rata bili uboga sirotinja a danas milioneri, vi koji se zaklinjete u srpstvo dok vaša deca žive kao milioneri po Evropi, vi koji smatrate da negiranjem genocida, koji je neko u ime našeg naroda napravio, mislite da se isto može sakriti i zaboraviti, vi koji ne shvatate da nam je dosta više takvih kao vi jer upravo blatite sopstveni narod! Srpski narod je ponosan narod sa velikom tradicijom, ali nam ne trebaju više oni koji nas vraćaju u srednji vek, već oni koji pronose slavu našeg naroda.

Muka mi je...

Muka mi je od vas "velikih" Srba koji se odriču sopstvene zemlje Bosne i Hercegovine, a sve što imamo nam je ovde uključujući i kosti naših predaka.Prestanite više da za radi sopstvenog bogaćenja i popularnosti, uništavate srpski narod, jer sve ono što naši preci učiniše dobro pljujete svaki dan. Imajte hrabrosti da se suočimo sa svim onim što su i zlo uradili pojedinci iz našeg naroda, jer to se zove civilizacijska odgovornost!

Muka mi je i vas koji ste žestoko naplatili svoj patriotizam i prema Bosni i Hercegovini. Jer i vi isto iz tolike ljubavi prema ovoj zemlji ubirete milione i vaša deca troše te patriotske milione širom Evrope. Vaš patriotizam je uklesan u zgrade, hotele, firme, jahte, vile, širom BiH i regiona.

Nemojte misliti da neću sve javno izneti pa i onima koji od tog patriotizma uzeše milione i u SDP-u. Nema ćutanja i neće biti, jer vi ne znate koliko je dosta!

Ja, Vojin Mijatović, rođen u Banjaluci, na Laušu, u radničkoj porodici, odrastao u Beogradu kraj Saborne crkve, koji piše latinicu i govori ekavicu, veći sam Srbin od većine vas "velikih" Srba, a veći Bosanac od većine vas "velikih" Bosanaca! A pri tome ne mrzim nikoga, nemam milione, i svakoga gledam ravno u oči! - piše Vojin Mijatović u svom FB komentaru. Š E H E R 33

BANJA LUKA

Ilustracije Omera Berbera

Uz izložbu ilustracija Omera Berbera u Tuzli, u okviru regionalne manifestacije »Vezeni most« (Tuzla, oktobar – novembar 2020.)

BOJE DJETINJSTVA

izložba Ilustracije: Omer Berber

Piše: Ismet BEKRIĆ I danas, kada shvatim, da sjaj svoj gube boje, dragim se slikama vratim, virnem u djetinjstvo svoje.

Ovi stihovi, iz moje pjesme »Boje djetinjstva«, kao da su napisani i za moga drugara još iz banjalučkog, vrbaskog djetinjstva, Omera Berbera, koji je, kao i ja, najljepša nadahnuća tražio u dragim slikama zavičaja, prvih slika, prvih odsjaja sunca u tihama i na slapovima Vrbasa, prvih igara sa svojim vršnjacima, a kasnije i sa svojom kćerkom i sinom…

I moje prve knjige pjesama, »Otac s kišobranom« i »Klupa kraj prozora«, objavljene prvih godina osmog desetljeća prošlog stoljeća, u čuvenoj biblioteci »Bambi« sarajevske »Svjetlosti«, zablistale su sjajem i poetičnošću ilustracija kojima je, tada mladi arhitekt i slikar, Omer Berber, obogatio i proširio prostore poetike riječi i boje, tako da nam se činilo da i mi lebdimo ispod velikog očevog kišobrana ili sjedimo u klupi kraj prozora, opčinjeni i raskošom boja proljeća i jeseni.

Kasnije je Omer Berber ilustrovao i moje knjige dramskih tekstova »Noć kad su neboderi šetali« (»Veselin Masleša«, Sarajevo), i »Djeca i lutke« (»Bosanska riječ« Tuzla), i ponovo je svojom olovkom ispisao svojevrsnu likovnu poeziju.

Naša dugogodišnja saradnja posebno je bojom i stihom procvjetala među koricama pjesničke zbirke »I kad odrateš«, u kojoj su moje pjesme beskrajnog djetinjstva, kojima je Omer Berber dodao i svoj likovni doživljaj, prepun odličnih, maštovitih crteža i slika. »Crteži za knjigu Ismeta Bekrića su moji likovni i slikarski dijalozi sa pjesmama«, napisao je Omer Berber u pogovoru ovog izdanja »Lijepe riječi«, uplićući u svijet rima i svoja unutrašnja viđenja i snoviđenja.Tako ove pjesme nisu samo okvirne teme, nego još više podsticaji, inspiracije, poziv na zajedničko putovanje kroz beskrajno djetinjstvo i radosti svekolikog života.

Da ovaj poziv na drugovanje sa ilustracijama Omera Berbera iskažemo i stihovima: U sliku uđi, i iz nje gledaj, ne budi tuđi, boji se predaj.

Slika tek nije mrtva priroda, ona se smije, teče ko voda.

U sliku uđi, nemoj se kriti, ne budi tuđi, slika si i ti.

(Tekst objavljen u katalogu izložbe)

O slikaru i ilustratoru OMER BERBER, slikar i arhitekt, rodio se 1948. godine u Banjaluci, gdje je još kao učenik Gimnazije pokazivao privrženost likovnoj umjetnosti. Diplomirao je na Fakultetu za arhitekturu u Ljubljani, a slikarstvo je učio u ateljeu svoga brata Mersada. Član je ULUBiH od 1971. godine. Izlagao je na mnogim kolektivnim i samostalnim izložbama u regiji i svijetu. Živi i stvara u Italiji (Bolzano).

Kao dobar crtač i čarobnjak boje ušao je i u svijet ilustrovanja i likovnog obogaćivanja knjiga, među kojima je, uz neka djela Branka Ćopića i Nasihe Kapidžić Hadžić, bila i prva knjiga pjesama Irfana Horozovića, knjiga sjećanja Muhameda Filipovića »Tunjina nedovršena priča« i tri knjige pjesama i proze Kemala Coce, a posebno plodnu saradnju ostvario je s pjesnikom i prozaistom Ismetom Bekrićem. Ova zbirka pjesama (»I kad odrasteš«) već je šesti naslov Ismeta Bekrića (a drugi u izdavačkoj kući »Bosanska riječ«/«Lijepa riječ«) kojemu Omer Berber poklanja čaroliju svoje mašte i boje.

Slike Omera Berbera već dva desetljeća uljepšavaju i stranice brojnih izdanja »Banjalučkih žubora«, te deset i više godina i magazin Banjalučana u Švedskoj i svijetu »Šeher Banja Luka«.

Š E H E R 35

BANJA LUKA

Posljednja želja Pripremio: Mersad RAJIĆ Svanjivalo je prohladno jesensko jutro. I dok je mahala spokojno spavala samo bi poneki ranoranilac žurno grabio niz sokak u želji da se što prije udalji od Vrbasa i magle. Svjež prohladan vazduh i izmaglica nadirali su niz sokak između kuća i bašči, k'o da ih je neko istres'o iz vreća. Mir i tišina pritisli mahalu te se čin'lo k'o da u sokaku nejma žive duše i da tu niko ne živi. Iz obližnje bašče oglasio se horoz najavljujući nastupajući dan, dok su ispod kućnih streha, šćućureni, virili golubovi ne napuštajući mjesta gdje su konačili. Poneki vrapčić bi se oglasio narušavajući tišinu usnule mahale.

U dnu sokaka, skoro nad samim Vrbasom, od davnina, stoji stara bosanska kuća. Gradnja tipična za osmanlijski period sa krovom na četiri vode, pokrivena šindrom imala je sa svoje prednje strane ogradu sa debelim zidom dok su sa njenih bočnih strana kuća i avlija bile opasane visokim plotom od već pocrnjelih starih dasaka. Ta ograda od pocrnjelih dasaka se spuštala skoro sve do Vrbasa. Ispred kuće, na sredini zida nalaze se avlijska vrata, već odavno rasklimana, tako da ih insan nije mog'o čestito ni otvor'ti a ni zatvor'ti. U zidnoj ogradi, iznad ulaznih vrata, nadvio se sićušan krov na dvi vode. Vlasnik kuće je starina Uzeir koji živi sa ostarjelom ženom i neudatom 'ćerkom. Iza kuće, tamo prema Vrbasu, im’o je Uzeir malu bašču sa nekoliko starih šljiva, jedna zelenika jabuka i dvije kruške čije su krošnje više bile u komšijskoj bašči nego u njegovoj. Kuća je nekoć bila okrečena i bijela a sada njena siva boja i mnoge rupe nastale ispadanjem maltera ukazuju da već odavno niko o njoj ne vodi brigu. Sve je nekako bilo prepušteno zubu vremena.

Starina Uzeir, jutros je maksuz ust'o rano, uz'o abdest i klanj'o sabah. Žena i kćer su još spavale. Kako nije htio da ih budi, a ni da lupata po kući, tiho se obuk'o i iziš'o iza kuće na verandu. Sada već po navici, kad ŠEHER 36 BANJA LUKA

god bi htio da se malo odmori i razmišlja u tišini, sjeo bi on na svoju omiljenu, već dobro rasklimanu, staru klupicu, koju je nekad davno napravio njegov rahmetli babo. Volio je on tu klupu, jer ga je podsjećala na minule dane, na rahmetli roditelje, na zajednički život i njegovo rano djetinjstvo. Sjedio bi tako dugo i vrlo često razmišlj'o o prošlosti. Valjda kako insan stari sve se više obazire unazad, sjećajući se samo lijepih stvari dok bi sve ono drugo potisn'o. Pogled mu se zadrža na bašči koja je izgledala vrlo jadno. Na još neizvađenim pritkama visile su sasušene vreže na kojima je ponegdje visila suha smežurana mahuna, dok su davno izlomljene stabljike paprika već počele da gnjiju. Na kolju od paradajza nalazilo se nešto sitnog paradajza koji nije uspio ni da poraste a ni da uzrije. U ćošku bašče, uz samu ogradu, stajala je neubrana masirača, već prezrela. Njena zlatno- žuta boja bila je znak starosti. Nije više bila za jelo.

-Bogme, evo uveliko nam stiže jesen, pa zima, suncu je potrebno sve više i više vremena da bi rastjeralo jutarnju maglu i osušilo rosu.

Brzo će se okišat' a posla u bašči još podosta.- zaključi zamišljeno Uzeir.

On više nije mog’o da radi a od žene i kćeri nije mog’o očekivati nikakvu pomoć. Kćer mu je bila zaposlena. Ženu mu obladala kostobolja i reuma pa je jedva i po kući hodala. Savila je bolešćina u leđima pa je sva ukrivljena, jedva hodala.

-Samo da se ne okiša!- pomislio je Uzeir.

Osluškiv'o je žuborenje Vrbasa dole ispod bašče. Žubor tekuće vode bi ga smiriv'o pa bi nakratko zaboravlj'o na sve probleme koji' je bilo na pretek. Počelo je da se razdanjiva. Razgled'o je okolo po tuđim baščama.

Drveće je uveliko bilo već išarano stotinama različitih boja. Kada su ovako jutra prohladna i svježa a u toku dana kad sunce obasja i otopli, to je nagovještaj blage jeseni i pravog Miholjskog ljeta. Malehne, sićušne sjenice veselo su skakutale po opustjelim šljivama ko da su se radovale nastupajućem danu. Ukazaše se obronci Šehitluka. Izgledali su ko najljepši Perzijski ćilim. Bezbroj različitih nijansi i šarenila boja je bilo razastrto po obroncima brda.

-Dragi moj Allahu, samo je priroda u moći da ovako oboji svojim čarobnim bojama sav dunjaluk.- pomisli on i sjede na klupicu. Jedan hrabri vrapčić skakut’o je oko njegovih nogu očekujući da mu baci neku mrvicu.

Sjećanja Uzeir ga je gled'o sažaljivo. Jadni mali stvorovi i ne znaju šta nas sve zajedno očekuje i to vrlo brzo. Duge hladne noći, neprekidne i dosadne jesenjske kiše. Ko da to nije dosta, na jesen će se nastaviti zima sa svojim surovim obilježjima, snijegom i mrazevima, duga hladna bosanska zima...Iznenada, iz kuće se začu oštar glas: -Babo, babo ...hajde, zove te majka, kahva je gotova!- dozivala je kćerka Bisera.

Pogleda još jednom po bašči i promrsi onako za sebe: -Eh, mnogi od nas neće dočekati sljedeće proljeće. To nam je sudbina, a od nje niko još nije uteko - mislio je Uzeir. -Dolazim! Eto idem odma'!- zatim je glasno je dovikn'o, ust’o sa klupe i uputio se u kuću.

S vrata ga zapahnu prijatna toplina vatre iz šporeta fijakera. Vatra je već bila naložena. Na sećiji mangala sa žarom u kojoj je stajala đžezva sa kahvom i ibrik sa mlijekom. Opojni mirisi skuhane kahve i ''Vel'ke trave'', koja se lagano dimila iz mangale, širio se uokolo ispunjavajući cijelu kuhinju.

-Bogme, nisam siguran šta ljepše miriše; kahva, ja l' Vel'ka trava? – pomislio je on k'o i mnogo puta do sada. Sjede na sećiju vidno zabrinut.

Toplina iz mangale mu je prijala jer vani, na klupici, bio je ko malo i prozeb’o.

-Šta s'ti radio u bašči 'vako rano?- upita ga žena sipajući kahvu, pa nastavi. -Jesi l' ozeb'o? Je l' navliji puno studeno?“ Pripitkivala ga je spuštajući ibrik na žeru. On je mirno pogleda vadeći kutiju sa cigarama i pripali jednu i sebi i njoj.

-Ma jest, prohladno je, a to je zbog magle, a i od Vrbasa dolazi svjež i ledan zrak. Jesen je već dobro zakucala na vrata. Pravo da ti kaže, sjedio sam na verandi i usput razgled'o po bašči da vidim šta još treba uraditi prije nego što se okiša. Bogme ima još dosta posla. Ni sam ne znam kako ću sve stići ''. U Uzeirovom glasu osjećala se zabrinutost.

-Znaš šta, stari, nemoj ti više ništa radit'. Nemereš ti više. Nemoj očekivat' ni od nas dvije pomoć. Bisera nejma kad, a ja sam slaba, jedva se krećem po kući... Nego ti, dragi moj, najdi koga da nam to uradi pa ćemo mu platiti - odvrati ona zabrinuto.

-Eh, lahko je to reći. Neće moj brate više niko da radi. Dunjaluk se promijenio, narod nije više ko nekad. Prije bilo besposličara na svakom ćošku. Šta ću... moram nešto viđati -tiho joj odgovori dok je k ustima prinosio fildžan s kahvom.

Sjed'li su dugo za mangalom polahko pijući kahvu svak sa svojim mislima i brigama. Onako ko usput, ko da se na trenutak prenu iz svojih misli, Uzeir se okrenu prema njoj i usput joj dobaci : -Danas neću doć' na ručak. Nemoj da brineš. Odo' do Ibrahima. Još davno sam mu obeć'o da ćemo nas dvojica jedne subote kod Sulje na kahvu. Moraću i da odem do fijakerdžije Troke da nam obezb'jedim fijaker. Ko velim, ako danas ne odemo,okišat će se pa onda nećemo nikako ni obaći Sulejmana u njegovoj novoj kafani.

-Pobogu, brate, pa đe taj vaš Suljo drži tu kafanu kad vi morate unajmiti fijaker da odete do tamo do njega?- začuđeno ga ona upita.

-Ma, tu je on nadomak čaršije, ni blizu, a ni daleko, nego 'nako. Najgore je što insan nemere pješke a prevoza do tamo nejma. Mlađi sv'jet ode biciklima, a mi stariji ganjamo kakav prevoz do tamo. Mnoge stare Suljine mušterije ponekad navrate, kad smognu kakav prevoz, a onda po vazdan sjede u kahveđaku. Najviše je tu starih banjalučkih ribara.

Okupljaju se kod njega i prepričavaju doživljaje iz zajedničkog ribarenja ili se dogovaraju za naredni ribalov. Naš zajednički ahbab, Ibrahim, već odavno poželio da ode do Sulje u kafanu, ali nejma s kim da ode te mu ja obeć'o - odvrati on svojoj hanumi.

Uzeir ustade, obuće se i izađe iz kuće. Iš’o je polahko niz sokak oslanjajući se na štap, koji mu donese sin kad je zadnji put dolazio da ih obiđe. Danas je svakako odlučio da ispuni dato obećanje i posjeti Sulju u njegovoj kafani. Ko ribari, obišli su njih dvojica zajedno mnoge rijeke diljem naše Bosne i uvijek bi se rado, ali i sa sjetom, prisjećali i prepričavali događaje sa zajedničkih ribarenja. Teferičilo se i uživalo ali se znalo i okisnuti, ozepsti a ništa ne uloviti.

Davno proljetos, sjetio se Uzeir, on i Ibrahim, nekako pred sam kraj proljeća, bili su zasjeli kod Pašince u kafani te uz stalnu eglenu popiše i dvije ture kahve. Tu u kafani, za susjednim stolom, u razgovoru, neko od gostiju spomenu Sulju, kako je otvorio lijepu kafanu negdje izvan čaršije. Njegove stare mušterije su žalile što Suljo ode tako daleko ali

svak misli da radi onako kako je najbolje. Uzeir tada obeća Ibrahimu da će jednom i njih dva otići maksuz tamo u tu novu kafanu da ga posjete.

Ali što se može, oteglo se. Uzeir nikako da nađe pogodno vrijeme. Malo bolest, malo poslovi i problemi pa evo bogme prođe i ljeto, dođe i jesen, a oni ne odoše.

-Danas ćemo, valahi, ići samo ako Ibrahim bude dobro - razmišlj’o je Uzeir. Tako u razmišljanju već dođe do Ibrahimove kuće. S avlinskih vrata ga je ugled’o gdje nešto radi oko ruža ispred kuće.

-Ibrahime...o Ibrahime!- vik'o je Uzeir na sav glas.

-Što se bolan tol'ko dereš, nisam ja gluh!- odgovori Ibrahim.

-Ko velim star si, pa si more bit' malo i pogluh - kaza mu on razloge svoje vike.

-Ma jeste, ono malko i jesam, ne čujem svaku, al' brate slatki, nisam gluh. I ti si star, pa eto nisi gluh - uzvrati Ibro ponovo.

-Ah, nisam, Bože sačuvaj i zakloni, ali eto desi se ponekad da jednostavno ne razumijem nekoga ko potiho govori - na to se obojica nasmijaše i upitaše se za zdravlje.

-Ja evo izaš'o malo pred kuću da porežem ruže dok nije okišalo. A ti, kud si ti naumio? Šta tebe naćera 'vamo?-Ma eto znaš da ti obeća' da ćemo jednom kod Sulejmana na kahvu.

A evo danas osvanu prelijep dan pa ko velim mogli bi baš danas otići i ako si pri zdravlju i kail.

Ibrahim je neko vrijeme šutio. Nije znao šta da mu odgovori. Mislio se, mislio.

-Pa šta veliš, Ibrahimaga?- nastavlj’o je Uzeir uporno.

-Nemoj me agati, Bog ti dao. Ti znaš da nisam nikakav aga. Čitav svoj život sam radio gledajući da se ja i moja familija ne napatimo odvrati mu umornim glasom.

-Znam ja to i predobro, 'nako malo sam se šalio. Pa šta veliš?

Hoćemo li?-Hoćemo, vala, hoćemo, ako Bog da... Ti hajde kod Troke po fijaker a ja se odoh obući i da kažem snahi...- okrenu se Ibrahim i uputi se prema vratima kuće.

-Obuci se toplo, nemoj da te zavara ovo zubato sunce. Kafana je blizu Vrbasa pa bi moglo biti pohladno!- doviknu Uzeir napuštajući avliju. Ibrahim je, vidilo se, bio vidno zadovoljan ovim pozivom i veselo je ulazio u kuću. Bilo mu je drago što će ići i obaći dragog ahbaba.

Povremeno je osjeć’o bol u prsima, ponekad tako jak da nije mog’o ni predahnuti. Danas se osjeć’o mnogo bolje.

Ubrzo, nije prošlo puno vakta, ukaza se Troko sa fijakerom. Do njega je sjedio Uzeir i vidilo se da su nešto bučno raspravljali. Kad je fijaker prist'o uz ogradu Ibrahimove avlije, on se, uz pomoć snahe i Uzeira, uspeo i zavalio na mekahno i udobno sjedište Trokina fijakera. Kad se Uzeir smjestio pored njega, fijaker je krenuo.

Dok je stari fijaker grabio niz cestu, njih dvojica su sjedili zavaljeni u mekahna sjedišta i razgovarali. U nevezanom razgovoru svak je im'o nešto da kaže.

-E, moj Uzeire,nisam ti ja više zdrav. Stalno ti nešto poboljevam pa je prava sreća da me danas nađe na nogama. Bogami, snaha mi nije dala da idem ali sin veli nek' ide, a i ja sam bio baš bio zapeo. Bliži se kraj, a i vakat je. Godine pritisle a š njima i boleštine obladale pa se jedva duraju!- žali se Ibrahim svom ahbabu.

Nastavak u idućem broju Š E H E R 37

BANJA LUKA

BEHRAM-BEGOVA DŽAMIJA U NOVOSELIJI

Spomenik svjetske baštine

PRVA ŠKOLA KALIGRAFIJE NA OVIM PROSTORIMA – NATPIS NA MINBERU: „PISAO SAM KNJIGE CIJELI ŽIVOT...“

Tekst i foto: Zinajda Hrvat Sunčan je novembarski dan. Desna Novoselija na obalama lijepog Vrbasa.Taj predivni žubor i očaravajuća pjesma Slapa koja ne prestaje. Divan je ovaj naš grad, zelena brda oko njega, zelena rijeka koja neprestano žuri dalje. Sunce. Šta još više čovjek da poželi. Živimo brzim životima, ne primjećujući svu tu istoriju i ljepotu oko nas. Istorija, duga nekoliko vjekova, tu je, na dohvat ruke. Smještena je podno brda i odolijeva olujama, kišama...Behram-begova džamija.

7.11.2020. godine, povodom mjeseca rođenja poslanika Muhammeda a.s. u organizaciji Banjalučkog muftijstva i Bošnjačkog kulturnog udruženja „Preporod“ iz Banje Luke, održano je predavanje o Behrambegu, dervišu, učenjaku, piscu, prevodiocu i, mogli bismo reći, osnivaču kaligrafske škole u Behram-begovoj džamiji u Banjoj Luci.

Ova najstarija banjalučka džamija, mala, bijela, sa drvenom munarom, okružena je kamenim zidom i haremom, kao i česmom i prostorom za mekteb i dograđenim turbetom Behram-bega. Drugačija je od svih gradskih banjalučkih džamija i odiše tajnovitošću, jer - iako je ponovo izgrađena 2006. godine (bila je zapaljena i porušena 1993.godine), sa svojim kamenim zidovima širine 75cm i drvenom munarome - izgleda autentično kao da je iz 1560. kada ju je sagradio Behram-beg. Kako smo već ranije naveli, ovo je najstarija banjalučka džamija na području Banja Luke, starija i od banjalučkih ljepotica Ferhadije i Arnaudije.

Njenoj tajnovitosti doprinosi i mala podzemna prostorija s desne strane ulaza u džamiju (kuija), koja se koristi da se čovjek izdvoji i posveti svoje vrijeme u ibadetu i molitvi Bogu i za posebne želje koje od njega potražuje.

I sada, kao i tada, čovjek se okretao u svom bolu Bogu, tražeći od njega spas i odgovor na neka pitanja i nedoumice. Iako su prošli vjekovi, ljudske želje i strahovi su ostali isti, tako da se ta prostorija može i danas koristiti za istu namjenu. Do nje dolazite spuštajući se niz pet kamenih stepenica i kao da ulazite u neko drugo vrijeme i neku drugu dimenziju, u kojoj je vrijeme stalo.

Behram-beg je bio pripadnik derviškog reda, pisar i prevodilac, koji je došao iz Đumiša u dalekoj Anadoliji, pa je po tome dobio i prezime Đumišić. Njegov brat je Osman-beg Đumišić, koji je izgradio džamiju u banjalučkom naselju Pobrđe .Njihova porodica je bila vlasnik rudnika srebra u Anadoliji, tako da su oni po dolasku u ove krajeve krajem XVI vijeka kupovali zemlju i bili među najbogatijim zemljoposjednicima do 1945. godine.

Behram-beg je bio učen čovjek i za ovo vrijeme, jer je pisao i prevodio mnoge knjige koje se danas mogu naći u Gazi Husref-begovoj biblioteci u Sarajevu i Medžlisu islamske zajednice Banja Luka. Okupljao je oko sebe sve ljude, bez obzira kako se zovu, a koji su tražili utočište u znanju.Tako da bismo mogli reći i da je prva škola kaligrafije na ovom području osnovana baš ovdje, u Behram-begovoj džamiji. Zato ovaj kompleks Behram-begove džamije postaje još interesantniji, jer podsjeća na mistična mjesta opisana u knjigama i zabilježena u filmovima.

Postoji predanje prema kojem je jedan kadija iz Travnika, tih davnih godina šesnaestog vijeka, krenuo u Banju Luku u službu. Došavši do područja na kome se nalazi današnja Novoselija, vidio je stado ovaca i čobana kako čuva ovce i nešto čita i piše. Pomislio je „kada su im čobani ovako pismeni, kakvi li su drugi učeni ljudi“ i vratio se u Travnik. Naravno, to je bio Behram-beg, čovjek koji se isticao svojim znanjem, ali koji je ostao skroman i vrijedan. I zaista, Banja Luka je oduvijek bila centar znanja i velikog broja intelektualaca, danas, nažalost, rasutih po bijelom svijetu.

Sama unutrašnjost Behram-begove džamije je posebna, jer se turbe njenog osnivača nalazi u dijelu koje je pridodano džamiji i spojeno s njom.

Turbe je napravio narod iskazavši na taj način svoju zahvalnost Behrambegu.

Natpis na minberu je, po predanju, napisao Behram-beg i potiče iz 1637.godine, a glasi: “Pisao sam knjige cijeli život i kroz cijeli dan, a doći će vrijeme i one će se prodavati budzašto.“

Možda nam je ovo svima neka opomena da se vratimo znanju i knjigama i da cijenimo učene ljude i njihov doprinos očuvanje kulturne baštine i tradicije.

Behram-begova džamija se nalazi pod zaštitom Unesco-a kao kulturni spomenik svjetske baštine 1. kategorije. Ova džamija je veliki turistički potencijal našeg grada i nadamo se da će uskoro kao takav biti prepoznat, kao i mnogi drugi zaboravljeni turistički potencijali. Š E H E R 39

BANJA LUKA

Koprivnica – biser bosanskohercegovačkih lovišta

U carstvu šuma i medvjeda

Lovni rezervat između Bugojna i Kupresa čuvao je mnoge lovačke priče i događaje, među kojima i dolaske predsjednika Tita, a danas je to devastirani prostor, i sa minama, koji čeka bolja vremena.

Piše: Anto DŽAJA Nastavak iz broja 67 Prehranjivanje i naseljavanje divljači Od svih poslova najviše se pažnje posvećivalo prihranjivanju medvjeda i divljih svinja i noćnom posmatranju za vrijeme mjesečine. Na hranilišta iznosili su se klanički otpaci i kukuruz što je privuklo veliki broj golubova grivnjaša i gavrana.

Svaki tjedan upravnik lovišta pravio je smotru obuće, uniforme, oružja i vođenja dnevnika četiriju lovočuvara. Penava je često dolazio u sukobe sa stočarima i skupljačima šumskih plodova, pri čemu je nerijetko pretjeravao.

Visoki politički dužnostnik BiH, Uglješa Danilović, obilazeći lovišta Čehoslovačke, zapazio je mnoga tehnička rješenja u izgradnji lovno-tehničkih i lovno uzgojnih objekata te uređenju lovišta što je prezentirao Direkciji šuma u Sarajevu, gdje je lovstvo vodio ing.

Ljubo Obradović. Ubzo se pristupilo izradi 20-tak visokih čeka za posmartanje i lov srneće divljači, tri kolibe za smještaj lovaca, dva skloništa te nekoliko zemunuca za lov medvjeda, vukova i divljih svinja. Veliki trud uložen je u izgradnju pješačkih i konjskih staza, čiji se broj svake godine povećavao, u ukupnoj dužini od 45 km., kojima se stizalo u najudaljenije revire. Prva zatvorena čeka izgađena je u ŠEHER 40 BANJA LUKA

reviru Mala koprivnica 1958. iz koje je obavljen prvi turističi lov na medvjeda.

Velika je Penavina zasluga što je samoinicijativno uspješno naselio divokoze, odlazeći 12 puta u Jablanicu na Neretvi svojim osobnim autom. Upravi lovišta Prenj nije se isplatilo transportirati jednu – dvije ulovljene žive jedinke naručiteljima pa ih je darovala Koprivnici. Sve su naseljene na planini Šuljagi, u blizini lovačke kuće, gdje im je za nekoliko godina bilo malo životnog prostora, odakle su se proširile po cijelom lovištu.

Sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća lovište su počeli posjećivati domaći i inozemni lovci. U to vrijeme bio je veliki interes za odstrel medvjeda, kojih je u lovištu bilo 12-14 grla. Penavi je u sjećanju ostao ekstravagantni gost Helmut Horten, njemački bogataš, vlasnik lanca robnih kuća, koji je dolazio sa suprugom od sebe mlađom 32 godine. Bračni par je za vrijeme boravka u lovištu pokazivao bahatost i zahtijevao teško ostvarljive želje. Horten je dolazio u pratnji menadžera Borovnika, s kojim je jedino želio biti na čeki. Jednom je pozvao i Penavu da bude s njim. U tom lovu imao je neke zdravstvene tegobe, zbog čega je tražio da se vrati u lovačku kuću.

Slijedećeg dana zahtijevao je od svoga menadžera da upravnik lovišta za njega odstrijeli kapitalnog medvjeda, što je prihvaćeno. Penava mi je pripovijedao da je prvi put u životu imao veliku tremu i da se tresao kada je kapitalac došao na hranilište, što je medvjed osjetio i pobjegao niz veliku strminu, ali se vratio oko 22 sata. Bila je proljetnja noć s mjesečinom, snježnim pokrivačem i dobrom vidljivošću.

Nakon hica odskočio je s mrciništa i pobjegao niz strminu. Nadalje, Ferdo mi je rekao: „Nisam želio poći vidjeti je li ostao u udolini, jer sam bio siguran da sam ga dobro pogodio. Legao sam da se odmorim.

U 4 sata ujutro čujem u blizini zavijanje vukova,što me je uplašilo da ga ne pronađu i upropaste krzno. Sišao sam sa čeke, ponio deku da ga pokrijem, što će vukove odvratiti. Polako sam išao strminom, kr-

Uspomene vavim tragom, pretražujući svjetiljkom mjesto gdje sam se nadao da ću ga pronaći. Ugledam ga uz jeliku, koja ga je zaustavila da se ne otkotrlja dalje. Bio sam jako zadovoljan, jer se radilo zaista o jakom kapitalnom medvjedu. Sutra smo sa sedam ljudi teško izvukli lovinu do ceste. Težio je više od tristo kilograma i to u proljeće.Za odstrijel ovoga medvjeda gosp. Horten platio je 12.500 $, što je bilo značajno za lovište koje je tada imalo mnogo izdataka.

Koprivnica je postala poznato lovište i izvan granica zemlje, što je mnoge inozemne lovce privuklo da okušaju sreću u lovu na medvjeda, divlje svinje, srneću divljač i velikog tetrijeba. Godine 1961. osnovano je Lovno gazdinstvo, u čijem je sastavu osim Koprivnice bilo još osam lovišta u Bosni i Hercegovine. Tehnički direktor gazdinstva mr. ing. Živko Rapaić pružao je stručnu pomoć, koja se temeljila na osnovama suvremene tehnologije u lovstvu.

nabavi hrane i transporta radio sam volonterski za lovište Koprivnicu, tada zaposlen kao stručni suradnik za lovstvo u AIPK-a Bosanske Krajine.

S ukidanjem Lovnog gazdinstva, 1971. godine Koprivnica je prešla u Servis ugostiteljskih usluga za republičke organe, a poslije toga počela je gradnja vile Koprivnica, čiji je projektant bio akademik ing. Zlatko Ugljen. Taj prekrasni objekt najviše ugostiteljske kategorije bio je završen 1972. u kojem je Tito odsjedao za vrijeme boravka u lovištu. U krug vile uneseni su lopatari i muflonska divljač.

Sedamdesetih godina, prošlog stoljeća, na predjelu Semešnica izgrađen je gater na površini od 1028 ha. u koga su naseljeni jeleni lopatari i mufloni. Pri podizanju ograde duge 9.800 metara, unutar gatera zadržale su se divokoze i crna divljač, koju je bilo nemoguće protjerati. Zaostale divlje svinje poslije su pravile štete uništavajući pomladak muflona i lopatara.

S Titom na Čučkovinama ”Salonski lovci” Stipo Bilan, političar BiH, prvi je put doveo Tita u Kopivnicu 1969., u pratnji nekoliko osoba. Od tada je dolazio svake godine, uz veliki broj ljudi iz pratnje i osiguranja, koji su često ometali lov. Zanimljiv opis lova pročitao sam u Penavinoj bilježnici iz lova sa Titom na Čučkovinama u pratnji Branaka Mikulića. Prije 16 sati smjestili smo se na čeki u želji da se odstrijeli osmotreni kapitalac. Oko 18 sati na mrcinište je došao srednji medvjed, koji nije bio za odstrijel, ali Mikulić je inzistirao da Predsjednik puca, govoreći da će veliki doći mnogo kasnije. Tito je pucao iza čega je Mikulić požurio sa čestitanjem. Tito se obratio meni i pitao što vi mislite? Rekao sam da je bio promašaj, ali da ću prenoćiti na čeki i ujutro vidjeti što je bilo.

Otpratio sam lovca do mjesta gdje ga je čekao auto i vratio se na konak u čeku. Čim je svanulo pošao sam da vidim ima li tragova ranjavanja, iako sam siguran da je bio promašaj, ali uvijek se mora pogledati. Kada sam stigao do lovačke kuće zatekao sam Tita u šetnji koji me je pitao da li ima kakvih novosti ? Odgovorio sam, bio je promašaj na što mi je pružio ruku i rekao: „Vi ste bili u pravu“.

Tih godina počelo se su se iznosti veće količine kukuruza, mesnih konfiskatia i uginule stoke uz prethodnu suglasnost veterinara. U

Mnogi savezni i republički političari „salonski lovci“ imali su privilegiju loviti medvjede, od kojih je većini medvjed bio prva odstrijeljena divljač, naravno gratis.

Lovištem je praktički upravljao Branko Mikulić, čija je riječ bila jača od struke. Poslije prijevremeng umirovljenja Ferde Penave, Mikulić je imenovao imenovao za direktora Ljupka Kunu, koji je zaposlio nekoliko stručnih ljudi: Vladu Soldu, Vladimira Desančića i Ivicu Lučića, uz znatno povećanje financijskih sredstava. Prema službenim podacima Kune, godišnje se prosječno trošilo kukuruza i klaoničkog otpada 700 tona, koji su se razvozili na 12 hranilišta. To više nije bilo prihranjivanje, nego hranidba divljači, što je rezultiralo prikupljanjem velikog broja medvjeda izvan granica lovišta.

Nadalje, podaci govore da je višekratnim prebrojavanjem jeseni 1987. registrirana 181 jedinka. Taj enormni broj medvjeda nigdje nije bio zabilježen u zemljama koje gospodare tom divljači. (Možda u Rumunjskoj, koju smo u mnogo čemu kopirali.) Konkretno, u lovištu Koprivnica na površini od 1000 ha. živi sedam jedinki. U odjelima gdje su bila hranilišta medvjedi su pravili velike štete u šumi guleći koru drveća. Angažirani su stručnjaci iz Jugoslavije i inozemstva da pronađu uzrok guljenja kore. Mislilo se da su nedostaci u hranidbi, pa je počela proizvodnja peleta sa sastojcima za koje se pretpostavljalo da nedostaju hrani. Međutim, izgleda da je glavni uzrok bio obilježavanje teritorija. O toj temi održano je više znanstvenih skupova, koji nikada nisu dali pravi odgovor o toj pojavi.

Podaci o odstrjelu od 1984. do 1986. govore da se godišnje prosječno izlučivalo 22 jedinke. U tablici podataka nemamo navedenu spolnu strukturu, ali se pouzdano zna da je broj ženki pri odstrjelu bio zanemarujući. Malo je bilo lovaca koji su željeli trofej medvjedice, stoga je bila dužnost osoblja, održavati povoljnu spolnu strukturu čemu se protivila politika, jer je uvijek bila želja - goste lovce impresionirati velikim brojem medvjeda. Preveliki broj divljih svinja i medvjeda doveo je skoro do istrebljenja srneće divljači, a u staništima velikog tetrijeba svinje su uništavale gnijezda ove vrijedne divljači.

Vrijedno je napomenuti da je na Republičkoj izložbi SR BiH „Lov i zaštita čovjekove okoline“ u Banjoj Luci 1975. Izloženo krzno medvjeda kojega je Tito odstrijelio u Koprivnici ocijenjeno s 493,42 CIC točke. Taj je trofej na svjetskoj izložbi u Marseilleu 1977. proglašen svjetskim prvakom. Na spomenutoj izložbi prikazana su još četiri visoko rangirana krzna medvjeda istog lovca. Posljednji Titov dolazak u Koprivnicu bio je 1979.

Lovište Koprivnica dalo je mnogo kapitalnih trofeja te divljači zbog čega je steklo veliki ugled u svijetu.

Prošog rata lovište je devastirano krivolovom, uništene su lovačke kuće i vila Koprivnica, koja je danas pretvorena u ovčarnik.

Uza sve, nitko nije siguran gdje su minska polja, koja sprečavaju rad u lovištu. Ovaj prekrasni dragulj Bosne i Hecegovine zauvijek je uništen. Š E H E R 41

BANJA LUKA

ОДЛАЗАК КОЉЕ МИЋЕВИЋА

Духовни универзум Piše: Ranko RISOJEVIĆ Никола-Коља Мићевић, истакнути пјесник, есејиста, преводилац и перформер, преминуо је у Бањалуци 17. новембра 2020. године, у Универзитетском клиничком центру од посљедица инфекције вирусом корона-19. Тако се затворио животни круг овом прошлогодишњем добитнику „Златног кључа“ и „почасном грађанину“ свог родног града, из кога је посљедњих деценија више одсуствовао него што је у њему живио. Мићевић, широко познат као Коља, родио се 15. фебруара 1941. године, у скромној кући покрај жељезничке пруге у бањалучком предграђу Росуље. Било је то три мјесеца прије ратног ужаса Другог свјетског рата. Да би његова броjна породица, у којој је мали Коља био посљедње дијете, једва преживјела усташку страховладу, морала је да мијења чак и вјеру. Кад се говори о датуму рођења важно му је увијек било да се наведе датум у цјелини, јер је, као типична водолија, био приврженик хороскопске астрологије. Код Коље ништа није било случајно, он је и стихове претварао у бројеве, проналазећи невјероватне везе у дјелима која би преводио. Ту његову нумерологију треба познавати. Прије тога, завршио је основну школу и гимназију у свом родном граду, да би потом отишао у Београд на студије опште књижевности, које је и завршио. Заправо, могао је да студира и математику, умјесто књижевности. Никада није био приврженик институција, факултета, катедри, министарстава, награда и сличних творевина које су га спутавале, одузимале му слободу која је ŠEHER 42 BANJA LUKA

за њега била светиња. Када сам први пут ушао у Националну библиотеку Француске, у јесен 1971. године, у предворју, била је изложба посвећена Полу Валерију. На почасном мјесту, у средини, била је књига „Између јутра и палме“, избор и превод Коље Мићевића. Био сам одушевљен успјехом мог старијег пријатеља. Занимљивост ове књиге, с којом се отвара његова преводилачка радионица, јесу илустрације у средини, на неколико листова одштампаних на кунсдруку, у боји, за које су и издавач и аутор заборавили да назначе име аутора, а то је био лично сам Коља Мићевић. Тако је он од прве своје књиге учествовао у њеном настанку. Обожавао је старе графичаре, линотиписте, метере, књиговезаче. И они су вољели Кољу. Заједно су трагали за најбољим графичким рјешењима. Често су му као поклон штампали пригодне пјесме пријатељима. У уредничком послу сарађивао је и са сликарима, познатим и почетницима једнако. Константа његовог преводилачког рада био је и остао Пол Валери, чије је комплетно дјело превео, при томе „Морско гробље“ три пута, варирајући дужину стиха. Сам институција, Коља је у наш језик пренио францускуинституцију. Потом су слиједили трубадури и старофранцуски језик, у „Антологији трубадурске позије“, којој је посветио двије године рада. То је велико дјело. Иза њих Франсоа Вијон, у коме је препознавао себе, своје луталаштво, своје отпадништво од гомиле; потом загонетни Морис Сев, затим громаде Стефан Маларме и Едгар Алан По, први излет у англосаксонску књижевност, као одговор на личну трагедију са кћерком Сабином. Бодлера је преводио путујући аутобусом од Београда до Бањалуке и обратно, све напамет, без књиге и хартије. Из године у годину, слиједили су готово сви француски канонизовани класици, које је представљао читаоцима и у бројним антологијама француске поезије. Своје позне године посветио је музици и Дантеу, затварајући тако круг који је почео трубадурима које је припустио у своје

дјело управо Данте Алигијери. Прво је превео „Комедију“ на француски језик, у терцинама, што је био јединствен подухват у самој Француској. Тек послије, превео је на српски језик. Иако га ни у Француској ни у Србији италијанисти нису мазили у критикама, он је све то стоички издржао показавши своју величину али и одговоривши им, попут Данила Киша, једнаком мјером, књигом „Данте шаље секунданте“. Коља је улазио у пјесников свијет, до детаља, које ће користити да би разумио пјесниково дјело, његову метафорику и ритам. Зато су његови преводи истовремено и препјеви. Слично је радио када је преводио пјеснике бивше Југославије на француски језик. Нарочито Прешерна и Бранка Миљковића. Треба пажљиво читати предговоре Кољиних велих превода, то су књиге у књигама. На примјер, за сабрану поезију Стефана Малармеа написао је предговор од деведесет страница, и „Белешке“ које износе 170 страница. Посебна прича је његово вођење „Гласове“ библиотеке „Преводи“ у којој је објавио великане поезије, али и сјајнe књиге о великим музичарима. На исти начин водио је часопис „Путеви“. Музичарима и музици посветио се посљедњих двадесетак година посебно, објављујући капитална дјела из историје музике, али и своја оригинална дјела у поетском или прозном облику. Најпознатија му је свакако необична књига „Моцарт, Злочин Марије Терезије“. Али и једнако сјајне књиге: „Моцарт сусреће Скарлатија“, „Лирска историја музике“, „Од Орфеја до Љубице Марић“, „Музички роман, I-V“. Константе његовог бављења музиком били су Моцарт и Бах. Коља Мићевић је био велики љубитељ перформанса. Било да говори своју поезију или преведену, једнако се односио према њеном садржају. Прво је користио клавир, па је тако настала његова књига поезије „Клавиринт“, потом фрулу, да би на крају

прихватио наковањ, хефестовски алат својих предака. Тај ковачки поступак примјењивао је Коља на своју поезију, трагајући у њој за настанком ријечи и њиховог смисла, преносећи тај смисао у другачија значења од оних на која смо навикли. Да би то постигао, користио је све могуће постојеће риме, али и оне које је стварао растварајући ријечи, пребацујући њихове дијелове у други стих. Када би писао пјесму стандардног стиха, онда је одлазио кроз вријеме у дубину, користећи све што пружа некадашњи српскохрватски језик, попут Драгише Станојевића, који му је био велики узор од младости. Кољину поезију читаоци и антологичари тек ће откривати. То је неистражени римариј. Једино је Стеван Тонтић ставио двије његове пјесме у своју велику Антологију српске поезије. А његове збирке поезије, од „Стопе сна“, до „Клавиринта“ заслужују пажљиво читање. Огледао се и у есејистичкој прози: „Афричка легенда“, „Константе и превиди“, „Прим. Прев.“... Немогуће је у овом некрологу навести сва дјела Коље Мићевића, то је цијели континент, духовни универзум који прелази стотину библиотечких јединица. За свој укупан рад, али прије свега преводилачки, Коља Мићевић овјенчан је најзначајнијим домаћим и међународним књижевним и преводилачким признањима, међу којима су и награде: „Милош Н. Ђурић”, „Станислав Винавер”, „Сретен Марић”, „Мирослав Антић”, затим, „Кочићева награда”, „Вукова награда”, „Златни беочуг културно-просветне заједнице Београда”, „Златна медаља” Француске Академије, за ширење француске културе и језика. За крај овог некролога, његова пјесма попут епитафа: СТЕЋАК Сећах се, и док се сећах, постах стећак.

OTISAK JEDNOG SNA O BANJOJ LUCI

Rimaginacije Kolje Mićevića Banjalučki, evropski, prevodilac i pjesnik Kolja Mićević sklopio je stranice svoga života, ali su ostale široko otvorene stranice njegovog kapitalnog djela koje osim prevodilačkih majstrovina sadrže i devet zbirki njegovih stihova te toliko i izvorno na francuskom jeziku. U rodni grad dolazio je zadnjih desetljeća rjeđe, ali smo ga ipak susretali pred »Palasom« - prvo, kad je bio gost jubilarnog, pedesetog, Kočićevog zbora na kojem je, na svečanoj akademiji, imao uvodnu besjedu, a zatim i kasnije, kad je dobijao Kočićevu nagradu, te prije dvije godine i najnovije priznanje svoga zavičaja – Ključeve grada Banje Luke…

Kolja Mićević je tom prilikom predstavio i svoju novu knjigu pjesama, svoje »Rimaginacije«, u kojima su zbrani soneti i sekstine: »Etida bez domovine«, Sonetni venac za Stevana Mokranjca srpskog kompozitora, 1856-1914., i »U kleti«, Sonetni venac za

Franca Prešerna slovenačkog pesnika, 1800-1849., te sekstine posvećene Banjoj Luci, pjesnicima i Skadarliji. Odmah je izrazio zadovoljstvo da njegove stihove posvećene rodnom gradu mogu pročitati i njegovi sugrađani širom svijeta, na stranicama magazina »Šeher Banja Luka« i »Banjalučkih žubora«.

S obzirom da je pjesnička forma »sekstina« složena i zahtjevna, i da od autora iziskuje ne samo vrhunski domet, nego i izuzetno »teoretsko obrazovanje« i poznavanje poetike, najprije nekoliko riječi iz pera književnog poznavaoca i slovenačkog pjesnika Borisa A. Novaka koji u svojoj izuzetnoj knjizi/pjesmarici pjesničkih formi »Oblici srca« između ostalog piše: »Ime pjesničke forme sekstina proizlazi iz latinskog rednog broja sextus, što označava šesti. I zaista: taj pjesnički oblik zasniva se na broju šest. Sekstina naime sadrži šest nerimovanih Š E H E R 43

BANJA LUKA

šestrednih strofa i zaključne tercinu, skupa dakle 39 stihova (redova).

Ključne riječi, oko kojih se vrti cijela pjesma, zaključne su riječi svih šest stihova prve strofe; zato ćemo tim riječima kazati zaključne riječi.

Te za-ključne riječi se po zapletenom ključu ponavljaju na kraju svih stihova idućih strofa. Pjesmu zaokruži rezime u obliku tercine, gdje se svih šest za-ključnih riječi ponovi, po dvije u svakom redu, po običaju u istom redoslijedu kao u prvoj kitici.« U Mićevićevoj prvoj strofi/kitici susrećemo slijedeće riječi na kraju redova (stihova): stari, uvek, zemlje, jezika, Banjoj Luci i kraja.Te riječi se zatim, u različitim pjesničkim značenjima, ponavljaju u idućih pet strofa, da bi se slile u zaključnu tercinu (tri reda/stiha): Stari letači prepoznaju uvek Zemlje izvan Sna i izvan Jezika Banjoj Luci dolećući, pre kraja. »U prevođenju slavne i jedine trubadurske sekstine Arnoa Danijela utrošio sam toliko vremena – cela decenija? – da sam kao usput napisao i nekoliko svojih«, napisao je Kolja Mićević u predgovoru svoje nove knjige, objavljene u izdanju Zadužbine Petar Kočić, Banja Luka – Beograd. »Što se tiče teme većine sekstina u ovoj zbirci, ona je izvesno posledica iskustva stečenog prilikom prevođenja strofa dvojice trubadura – Pera iz Overnja i Monaha od Montondona, s kraja XII st. – koji su pokušali da u stihu načine mikro-kritičke portrete pesnika svojih neposrednih prethodnika i savremenika.«

Sam naslov nove Mićevićeve zbirke ponovo čitaoce uvodi u pjesničke čarolije i imaginacije, u bogatstvo riječi i njihovih značenja, u pjesničke unutrašnje slike, u slojevitost i otvorenost ne samo pjesničke cjeline/pjesme nego i samih pojedinačnih riječi/rima/metafora. »Naslov Rimaginacije ne bi trebalo da zbunjuje«, pojašnjava autor. »Do njega sam došao još u vreme dok sam prevodio Danteovu Komediju na francuski, od 1992; tu tehniku »imaginiranja posredstvom rime« nakon Dantea najpotpunije su razvili Fransoa Vijon, u Zaveštanjima, i Stefan Malarme u prigodnim stihovima, posebno onim iz ciklusa Igrarije s Poštom.« A mi bismo tu dodali: i Kolja Mićević. Pjesnik i prevodilac koji je svojim prevodima i vlastitim stihovima u Banju Luku, nekad, u neka druga vremena, dovodio poetsku Evropu, i svijet. Da smo imali sluha za njegove Rime i Imaginacije – Rimaginacije, danas bismo u ovom gradu, pa i šire, imali biste svjetskih književnika i umjetnika – Dantea, Servantesa, Baha, Valerija, Ahmatove, Dona, Rilkea… Uz njih bi i Petar Kočić, s novim prevodima svojih priča, dobivao još veći značaj, koji mu i pripada, a njegova književna riječ uzdizala bi se izvan okrilja svakodnevne politike i »upotrebe«. A i »Vezeni most« Nasihe Kapidžić Hadžić imao bi još više šara.

Kolja nam je ostavio i zlatni ključ svoga grada, obavezujući nas da njime otvaramo samo vrata umjetnosti i dobrote, vrhunskih kulturnih, književnih vrijednosti koje će Banju Luku voditi prema Evropi i svijetu, a ne zatvarati u prostore u kojima ćemo sami sebi biti dovoljni.

(Redakcija)

Ta tužna godina

Morija Kada jednom, ova turobna, 2020., bude daleka prošlost i kada se je neko bude prisjećao, moći će je opisati jednom jedinom riječi: morija!

Piše: Dinko OSMANČEVIĆ Drugi talas korona virusa, ovih dana (prva polovina decembra 2020.), dostigao je vrhunac, kriva se zaravnila i broj novozaraženih u Bosni i Hercegovini je u blagom padu. Ipak, bolnice su prepune, zdravstveni sistem je prenapregnut. Samo u Republici Srpskoj 65 pacijenata trenutno je na respiratorima. Tako, dok ovo pišem, razmišlja se da se cijeli UKC RS, u Banjaluci, pretvori u kovid bolnicu. (Za sada je polovina UKC kovid bolnica, što je iziskivalo dodatni napor da se kovid pacijenti odgovarajuće izoluju od ostalih bolesnika.) A da se renovirana, stara hirurgija, koristi za liječenje ostalih pacijenata...

Umiralo se ove godine previše. I od korone, ali ne samo od nje.

Nedavno smo izgubili jednog od naših najvećih glumca, Mustafu 44

Nadarevića. Nadarević je rođen u našem gradu, ratne 1943., a preminuo je u Zagrebu, nakon duge borbe protiv karcinoma pluća. Iznenadila nas je i smrt čuvenog fudbaleri, magičnog Dijega Armanda Maradone, koga je izdalo srce. A, prije nekoliko sati, stigla nam je nova tužna vijest. Napustila nas je još jedna majka Srebrenice, Kada Ramić. Dvadeset pet godina teške boli i tuge za četiri sina ubijena u srebreničkom genocidu. I dvadeset pet godina borbe za istinu i pravdu.

Kolja Mićević (1941. – 2020.)

A od bolesti covid-19, kod nas i u regionu, bitke su izgubili mnogi, za sada u Bosni i Hercegovii, više od tri hiljade stanovnika, među njima i mnogi poznati i značajni ljudi, među kojima je i naš

sugrađanin, svjetski poznat i priznat pjesnik, prevodilac, muzikolog, esejist, intelektualac, Nikola-Kolja Mićević.

Kolja Mićević je rođen 1941., u Banjaluci, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, dok je studirao u Beogradu, na čuvenoj Katedri za svjetsku književnost. Ovih dana, u banjalučkim medijima, Koljinih školskih dana prisjećao se i poznati meteorolog i banjalučki hroničar, Nebojša Kuštrinović. Nebojša je Koljin drugar iz djetinjstva, zajedno su rasli u Bojića Hanu, i, po Kuštrinom svjedočenju, mladi Mićević je bio i sportska ikona i idol za raju iz kraja. Trčao je i bacao koplje, hodao je na rukama po ogradi željezničkog mosta, dok su šinama tutnjali vozovi. Kuštrinović tvrdi da je Kolja pored književnosti imao interes i bio izuzetno dobar matematičar.

Kad smo već kod matematike, poznati profesor matematike i još poznatiji književnik, Ranko Risojević, upoznao je i počeo se družiti sa Koljom nakon katastrofalnog zemljotresa iz 1969., od kada su njih dvojica postali komšije, a ubrzo i ponajbolji prijatelji, kasnije i kumovi. Profesor Risojević podijelio nam je izuzetno emotivan status na fejsbuku kojim se oprostio od svog kuma i najboljeg prijatelja: "... Bio sam mu i kum vjenčani, prijatelj, sagovornik, kritičar mnogih njegovih djela. Sinoć sam zanijemio od osjećanja nemogući i jada nad gubitkom velikog prijatelja... Bio sam fasciniran njegovim radom koji nije imao granice i okvire, pun neviđene energije kucao je na svojoj starinskoj pisaćoj mašini po cijeli dan i dobar dio noći.

Riječ je o trubadurskoj poeziji, velikom djelu naše prevodne književnosti..."

Božanstveni Prevodi Gubitak svog velikog prijatelja, s kim se intenzivno družio u uredništvu Glasove izdavačke djelatnosti, opisao je i naš poznati profesor, Miodrag Živanović, u samo tri riječi: Praznina, praznina, praznina!

Zajedno sa uredničkim trojcem, Irfanom Horozovićem, Rankom Risojevićem i Ismetom Bekrićem, njih dvojica su činili tim koji je izdavačku djelatnost Glasa osamdesetih godina prošlog vijeka uvrstio među deset najznačajnijih u Jugoslaviji. Mićević je bio urednik kultnog časopisa Putevi, a vodio je i poznatu ediciju Prevodi.

PRVA BANJALUČKA SEKSTINA

Sekstina je pesnički oblik stari Koji u stvari postoji od uvek Razvijala se od zemlje do zemlje Tačnije: od jezika do jezika Noćas se događa u Banjoj Luci Poput čuda kojima nema kraja Februarski svode rodnog kraja Vraćam ti se – da li još onaj stari Mladić odnegovan u Banjoj Luci Tako da takav ostane za uvek Sve se događa na vrhu jezika A jezik je ipak objava zemlje Koliko pesnika iz ove zemlje Zove i zna od početka do kraja Kob urezanu u granu jezika Rastvaraju se rukopisi stari I gore jer su goreli od uvek Noćas to se zbiva u Banjoj Luci

Od sedamdesetih godina, a naročito tri zadnje decenije, Koljini živoni putevi sve više su se odvijali na relaciji Francuska - Banjaluka. Živio je kao samostalni književnik, a ostavio je neizbrisiv trag kao prevodilac. Najviše je prevodio sa francuskog, ali i sa drugih jezika, slovenskog (France Prešern), engleskog (Edgar Alan Poe), španskog (Federiko Garsija Lorka), italijanskog (Dante Aligijeri). S francuskog je prevodio Trubadura, Fransoa Vijona, Šarla Orleanskog, Morisa Seva, La Fontena, Igoa, Laforga, Malermea, Valerija, Apolinera. Dantea je prevodio s italijanskog, a posebno značajan je njegov prevod Božanstvene komedije s italijanskog na francuski, i to u stihu, što je jedan od rijetkih poduhvata, a možda i jedini u Francuskoj.

Iza Mićevića, ostale su zbirke pjesama na srpskom (Stopa sna, Stanje nikoga, Klavirist, Vinovnik, Eros in Melos...) i francuskom, kao i ogledi iz prevodilaštva (Konstante i previdi, Afrička legenda, PRIM. PREV.) i muzikologije (Svete, laku noć!, Mozart susreće Skarlatija, MOCART, Zločin Marije Terezije).

Posljednjih godina prevodio je isključivo francuske romane u stihu.

Za svoj rad, Kolja je dobio brojne značajne nagrade. U Francuskoj je odlikovan, a bio je i počasni građanin Banjaluke.

Zadnje dvije sedmice života, proveo je na liječenju od korona virusa, u UKC, u svojoj rodnoj Banjaluci. Preminuo je 17.novembra, a sahranjen tri dana kasnije, u Aleji velikana i zaslužnih građana, na Centralnom gradskom groblju u Vrbanji. Pogrebu su zbog teške epidemiološke situacije prisustvovali samo članovi porodice i najuži krug prijatelja. (Prije Mićevića, u Aleji je samo sahranjen akademik Vaskrsija Janjić. Inače, prva osoba koja je trebala biti sahranjena u Aleji zaslužnih građana, Jadranka Stojaković, zbog administrativnih razloga, sahranjena je na groblju, ali na parceli pored Aleje.)

Pa ipak, i pored toga što je u Banjaluku doveo svjetsku književnost i umjetnost, čini se da Kolja Mićević nije bio baš po volji aktualnoj vlasti u RS. A i kako bi jedan svjetski čovjek, renesansni vitez pjesništva, ponajveći intelektualac kojeg je Banjaluka imala i mogao biti po volji nakaradnoj politici i šatorskim pjevačima.

Po čijoj odluci u Banjoj Luci Svetli i mrači se utroba zemlje Belje od zvezde što bludi kroz uvek Istu zagonetku beskraja-kraja Dok tu se odvija običaj stari Za koji jezik još nema jezika Svi jezici, opis čistoga jezika Otisak jednog sna o Banjoj Luci Kojeg se seća jedan stećak stari Ali još šćućuren u krilu zemlje Krvi crni grumen ispljunut s kraja U beskraj u to nemogućno uvek Čovek zagledan u mogućno uvek Zamršen je u nitima jezika Ali sriče svoju pesmu bez kraja O Banjoj Luci u Banjoj Luci Njemu su potrebna krila od zemlje Da opet bude onaj Ikar stari Stari letači prepoznaju uvek Zemlje izvan Sna i izvan Jezika Banjoj Luci dolećući, pre kraja. Š E H E R 45

BANJA LUKA

Tu su moja djeca trebala rasti I koračati stazama koje ja utabah u zemlju bezbrižnosti I trebala su svojim dlanovima milovati stabla posađena u proljeća nada Napisala: Senada BEŠIĆ Iz knjige - Mi, dijaspora: II dio

U krilu mome trebala sam ih tješiti i brisati im suze zbog ranjenih koljena i snova nedosanjanih na klupama na kojima je još uvijek moje ime urezano.

Tu su moja djeca trebala slobodno ulaziti u domove ljudi koji ih

ŠEHER 46 BANJA LUKA

ljubavlju i radošću ugošćuju i trebala su znati raspoznavati mirise vjetrova što sobom nose nemire i čežnju.

U ljetna predvečerja kada oteža zrak pun lipovog cvata trebala su na bosim nogama nositi ožiljke oštrog kamenja iz bistre rijeke i u očima sjaj zalaska sunca nad crvenim krovovima jednog nevinog grada.

Tu su, sa djecom, koje više nema, trebala život nastaviti i život veličati.

Upravo tu. U svom gradu. Trebala su bezbrižno hodati ulicama gradova kojima smo mi godinama prolazili. Osjećati se slobodnom.

Trebala su nastaviti životnu nit svojih pradjedova. Nisu morala prebrzo odrasti zabrinuta nad izrazima lica svojih roditelja.

U stranim zemljama i na tuđim jezicima nisu se trebala ni zbog čega pravdati niti osjećati manju vrijednost. Umjesto neizvjesnosti i nesigurnosti trebala su uživati u svojoj mladosti, trebala su osjećati onu mladalačku bezbrižnost koju im niti jedna zemlja na svijetu nije mogla pružiti.

Ljubav prema domovini nisu dijasporska djeca udisala mirisom behara u proljeće niti komšijskim pozdravima i posjetama nego je ta ljubav u većinu djece otrgnute iz svog korijena usađena pričama roditelja i roditeljskom nostalgijom. Nostalgijom za zemljom u kojoj su kažu puno bolje živjeli prije rata. Danas su ti njihovi nostalgični roditelji rasuti po svijetu, protjerani sa svoga još uvijek se pitajući kome je smetalo ono dobro i zajedničko.

Ljubav je u tu djecu usađena inatom da znaju odakle su, gdje su im korijeni, usađena je pričama o patnji i stradanju jednog naroda a da se nije znao razlog stradanja ili da se mogao i naslutiti. Samo je mržnja prema njima jedini odgovor.

Ljubav prema domovini utkana je u dijasporsku djecu uzdasima i suzama, muzikom, satelitskim programima, hranom, folklorom, bosanskim dopunskim školama, usamljenim nanama usahlih očiju od tuge, hiljadama pređenih kilometara da bi se svako ljeto i godišnji odmor proveo u najljepšoj zemlji na svijetu. Zemlji u koju će se, tvrde njihovi roditelji, svi jednoga dana vratiti. Zbog toga se kuće prave i stanovi kupuju.

Teško je toj djeci rasutoj svuda po svijetu dočarati sebi Bosnu i Hercegovinu kakvu im njihovi roditelji opisuju i kako je ta zemlja izgledala prije dvadeset i nešto godina. Teško im je razumjeti da nekada ulicama gradova nisu lutali psi na koje se djeca bacaju kamenjem.

Psi sakati, slijepi, prljavi, gladni. Kada sretnu pse lutalice pružaju ruke da pomiluju te životinje koje se po bijelom svijetu čuvaju i paze kao članovi porodice i koje koštaju finih para. Pružaju ruke da ih pomiluju dok ih roditelji užurbano vuku u stranu objašnjavajući da mogu dobiti neku bolest i da nipošto ne smiju dirati ni pse ni mačke.

Teško je toj mladoj dijaspori kada dođe na godišnji gledati sve one koji prose za jednu kiflu, za malo kruha. Dane provode u društvu

rođaka, strina i ujni kojima se poslije ni imena ne sjećaju, starog komšiluka kojega sretnu samo jednom godišnje, slušaju priče o ratu, gledaju u iznervirana lica roditelja. Od mnogih mladih ljudi sam čula da se najviše boje razboljeti i biti prisiljeni ležati u bolnici u domovini.

Razapeta je mlada dijaspora između dva svijeta. Kada dođu preko ljeta i sretnu sve ujne i strine, te ostalu rodbinu za koju pojma nemaju kako su im rod, svi se izljube i izgrle i ispričaju priče kako se naraslo i u koje se škole ide, zna li se bosanski jezik i voli li se sve bosansko osjeti ta dijasporska mladost pripadnost svojim korijenima. Ali i neku udaljenost od svega koju je teško objasniti.

Rastu u jednom svijetu a čeznu za drugim. Najsretniji i najviše su uspjeli oni čiji su roditelji raščistili sa sobom i prihvatili novu sredinu ne opterećujući djecu iz godine u godinu pričama o povratku; u početku se čekalo da rat prestane, poslije da se kuća završi, sada da se malo sakupi para, da se zaradi penzija. Oni koji su shvatili na vrijeme da je masovni povratak dijaspore nakon rata bio samo iluzija i želja, a takvih nije puno, najviše su uspjeli.

Razapeti između sredine u kojoj žive i ljubavi prema svemu što je bosansko prolaze godine jednoj mladosti slušajući o ratu, o stradanju.

I dok mlada dijaspora naučena od roditelja čezne i pati za BiH tako mladi iz te zemlje čeznu da napuste tu zemlju i počnu neki normalan život u takozvanom nehumanom kapitalističkom svijetu.

Dešavaju se i ljubavi između dijaspore i mladih u Bosni Hercegovini.

Nažalost, sa ljetom često prođe i ljubav. Neki nakon sklapanja brakova sa dijasporom i dobivanjem dozvole boravka u zemljama gdje se presele zaboravljaju na obećanja data pred Bogom i ljudima i veliki broj brakova se završi za kratko vrijeme. Rijetke su ljubavi u kojima se dijaspora odluči ostati u domovini uz voljenu osobu.

Podsjeća me ta dijasporska mladost na bosanski behar rasut po svijetu, nošen sjevernim vjetrovima i natopljen kasnim ili ranim snjegovima.

Mirisan i rascvjetan, prelijep, a opet se nekako ne uklapa u okolinu. Ranjiv i osjetljiv. Sam svoj; u inat i uz volju uspješan. I snažan. Kao budućnost sama. Š E H E R 47

BANJA LUKA

Enisa Osmančević-Ćurić:

BUKOVI I TIHACI Napisala: Enisa OSMANČEVIĆ ĆURIĆ

Izdavačka kuća „Dječja knjiga“ iz Sarajeva objavila je u 2019. godini knjigu s naslovom SLIČICE IZ DJETINJSTVA, u kojoj znani bosanskohercegovački pisci za djecu pišu o svome djetinjstvu i stvaralaštvu. Među njima je i banjalučka pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić koja piše o sunčanoj strani djetinjstva na obalama Vrbasa, u školskim klupama i godinama u kojima smo doživljavali i potrese, i uspone, ali i progone, približavajući nam doživljeno, iskreno i poetično više od pola stoljeća svoga života u svome rodnom gradu.

Nastavak iz prošlog broja Za vrijeme smo se otimali.

Nije to zbog one fraze poslovnih ljudi da je vrijeme novac. Naše vrijeme je bilo moguća pjesma, ili slika. To će vam reći i moji stihovi: Filozofi kažu – vrijeme ne postoji, a slikari svoje prave čak u boji.

Pjesnikovo pero takvu pjesmu sanja što će biti vrijeme i budućih dana.

48 Š E H E R

BANJA LUKA

Da li je to pero ispisalo i neko buduće vrijeme – pokazaće vrijeme. Ali ja moram vjerovati da stvaram nešto vrijedno, inače ne bih pisala.

A dok pišem, očekujem od drugih u kući da preuzmu neke manje važne poslove kao što je pranje suđa ili pravljenje palačinki.

Pošto i slikar želi vrijeme pretvoriti u sliku, bila je to prava otimačina vremena. Pokušavali smo praviti kompromis, ali ja sam nekako uvijek izvlačila „kraći kraj“. Život je ponekad nesklon i nepravedan. Dolazile su nesreće, bolesti, kada me niko nije ni mogao zamijeniti. Trajalo je dugo jer je i bolest bila opasna i opaka. Ali to vrijeme kraj bolničke postelje moje

Sunčana strana djetinjstva kćeri ja smatram svojom najboljom i najdražom pjesmom jer – moja kćerka je živa!

I poslala mi je Tininu cipelicu koju ste upoznali na početku priče.

Tinu ćete upoznati u knjizi istinitih bajki „Mamamoj“, a upravo sam je završila.

Zato ne žalim što nisam napisala više knjiga. Jedino kad zavirim u stare notese, budem i radosna i tužna. Radosna zbog zabilješki i ideja koje me iznenade svježinom moguće pjesme, priče. A rastuže me, jer je možda propušten onaj zvjezdani trenutak kada sam to mogla najbolje uraditi.

Svaka pjesma ima svoj trenutak.

Ipak, pisanje nije samo inspiracija. To nije grudva snijega koju gurneš sa brda, pa se sama kotrlja i postaje sve veća. Obrnuto. Grudvu treba tesati, brusiti, odbaciti sve suvišno. Dok ne dođeš do kristala kome se ništa ne može oduzeti.

Pjesme su kao djeca. Ne možeš im biti roditelj samo jedan dan.

Moraš ih njegovati, hraniti, učiti hodati dok ne porastu da ih možeš pustiti u svijet.

A ovaj današnji svijet treba i djecu i pjesme.

Suviše se zla dogodilo u zadnjem stoljeću, u zadnjih deset godina.

Sa pravom pjesmom se postaje bolji čovjek. Djeca su još neostvarena mogućnost.

Mogu postati i dobri i loši ljudi.

Odrasli u svim prilikama postaju ono što su i bili.

Dobri ljudi su ostali dobri, a zli su činili zlo. Hrabri su bili hrabri, a kukavice su ostale kukavice.

Ja ne znam da li sam bila hrabra što sam ostala u svom gradu u kojem se dogodilo mnogo zla. Znam da je bilo teško. Toliko teško koliko je teška rečenica: – Sretni smo što naše dijete nije ovdje sa nama.

Vjerovala sam da nikad neću doživjeti rat. Rođena prvog dana mira u onoj zemlji koja se zvala FNR Jugoslavija. Pitali su me u školi, kada vide datum rođenja, zašto se ne zovem Slobodanka. Bilo mi je to smiješno, a sada vidim koliko je moja mama bila mudra.

Enisa, što znači prijatelj – drug, možeš biti i u miru i u ratu.

Tužno bi bilo zvati se Slobodanka u gradu u kojem ti je uskraćena sloboda da radiš, da misliš, da stanuješ ili da vidiš svoje jedino dijete.

One zemlje u kojoj sam rođena sjećam se jer mi je bilo jednako lijepo u Mostaru na „Šantićevim večerima poezije“, u Bosanskoj Krupi i „Ćopićevim stazama djetinjstva“, u susretu sa pjesnikom Lukom Paljetkom u Dubrovniku ili Zagrebu, kao i u Novom Sadu na „Zmajevim dečjim igrama“.

Bilo je lijepo jer smo se sretali u pjesmi kao ljudi. I jer smo se družili sa djecom.

Uvijek sam se divila pticama. Kako bez škole sve znaju.

I napraviti gnijezdo, izleći ptiće i pronaći hranu.

U okrutnoj prirodi se desi da i tako pametne ptice ponekad imaju ptičiji mozak sa ružnom ljudskom osobinom sebičnosti. Pa brata, susjeda u gnijezdu izguraju, da svi crvići i mušice ostanu njemu. A onda nema sa kim podijeliti visine i vedrine, nema s kim pjevati.

Gledala sam dječake kako ptića pokušavaju ugrijati u njedrima i vratiti u gnijezdo.

Nije lako. Često takve nesretnike roditelji i ostala braća odbace, ili odu bez njih. Ali, dobro je pokušati! Čuvala sam ovih godina svoj grad kao što se u njedrima čuva ptić ispao iz gnijezda.

Kako ga vratiti?

Možda mi trebaju pomoći ruke onih dječaka. Ako se ne vrate Banjalučani, sama neću uspjeti.

Da bih živjela, moram vjerovati da ćemo se ponovo sresti u našem gradu u mojoj pjesmi.

Iako sam već osam godina penzioner, ja pišem, jer pjesnici nikada

ne idu u penziju. Pišu dok imaju razloga za to.

Počela sam pisati kao i sva djeca.

Umjesto da zaplaču, da se potuku ili da se smiju bez razloga, djeca ponekad sjednu i napišu pjesmu. I kažu ono što ne mogu reći nikome.

Neko te pjesme zaboravi kad odraste. Neko ih čuva uz sasušen cvijet i uspomenu na prvi poljubac.

Meni je prve pjesme odnio Vrbas. Odnio je one koje su nastale iz inata, prkosa, ushićenja, ljutnje, žalosti... Kasnije sam, čitajući knjige saznala da za pisanje nisu dovoljne samo emocije.

Prva pjesma mi je štampana u školskom listu. Pa neka nova, ali opet prva u gradskom listu. Pa su se onda listovi složili u prvu knjigu.

Kažu da je najteže napisati drugu, jer prva može da se slučajno i „omakne“. Srećom, ispala je dobro, pa je moj „Klempav oblak“ u lektiri. Kada napišeš dvije, onda te proglase piscem pa imaš obavezu da pišeš dalje.

Naravno, ako imaš razloga! Da vam na kraju otkrijem i tu tajnu. Čitala sam prvu knjigu koja nije imala fabulu. Bile su to misli.

Knjigu sam slučajno ispustila i ona se sklopila. Nisam znala do koje sam stranice došla. Pokušavala sam se sjetiti. Ali te poetske misli su bile tako slične i tako različite. Bilo mi je stalo da ne propustim ni jednu. Svaka rečenica je bila kao čitava ispisana knjiga.

– Šta da radim? Da čitam ispočetka?

Otprilike sam procijenila i nastavila čitanje. Ali sam stalno sumnjala da sam nešto propustila. Nešto najvažnije. Možda najljepše. Najdublje. Najpametnije.

Zato sam odlučila da knjigu čitam ispočetka.

Ali to vše nije bila ista knjiga. Isti je naslov. Isti pisac. Iste korice, boja.

Tek mnogo kasnije sam shvatila da ja nisam bila ista.

Knjigu sam pročitala nekoliko puta. I često joj se vraćam. Ali cijeloga života se osjećam kao da sam zakinuta za tih nekoliko „pobjeglih“ stranica.

Vjerovatno zbog toga i pišem. Nadajući se da ću ja ispisati bar jednu.

Da mogu sav svoj život sabrati u šaku zrnja, proklijali bi samo oni trenuci u kojim je rođena pjesma.

Možda i ona radost kada sam učinila neko dobro djelo, kad sam se družila sa prijateljima, sa djecom. Čekam odobrenje za ulazak u Kanadu kako bih se mogla poigrati sa unukom. Umorna sam od misli na njih i želje da ih vidim.

Sa zahvalnošu mislim i na komšinicu koja mi je pozajmila pisaću mašinu.

I na prijateljicu, mladu Njemicu u Belgiji. Ona mi je poklonila ovo vrijeme. Omogućila njegovateljicu za moju bolesnu majku dok ovo pišem.

Zahvalna sam i Lojzi što sada pravi salatu za večeru.

Sjeti se, da li je neko danas za tebe učinio nešto dobro. Ako nije, učini ti za nekoga.

Ako ne možeš ništa, bar se nasmiješi. Nekom nepoznatom. I to je mnogo!

Kad mi je bilo najteže u životu, jedno mi se dijete nasmiješilo.

Slučajno, u prolazu. Rekla sam tada: – Sunčana strana ovog svijeta uvijek je veća, barem za jedan dječiji osmijeh.

Banja Luka, februara 2001.

Ovu nadahnutu knjigu, na 344 strane, možete po popularnoj cijeni od 22 KM (plus poštarina) naručiti na: www.djecija-knjiga.ba

Š E H E R 49

BANJA LUKA

DAN KADA JE UMIRAO PJESNIK

UVIJEK PRVO STRADAJU RUŽE

Tešanjska tvrđava, detalj - slika Miralema Srkalovića Laleta

Piše: Momčilo SPASOJEVIĆ Sve što je pratilo očigledni proces njegovog ranog umiranja, posljednjih nekoliko dana, bilo je prepuno tuge. A on je nekad čak sanjario o lirskom uzvišenom umiranju. Kako li se samo varao držeći da su poezija i smrt isto. Sada je znao: pjesme su uvijek utješno lažne, a smrt je jedina istina ovoga svijeta. Spoznao je to tek prije dva mjeseca ležeći usamljen u budimpeštanskoj ratnoj bolnici odakle su ga otpustili kao trajno nesposobnog, bolje reći definitivno mrtvog. Bolovao je, kako su mu rekli, od neizlječive mirnodopske bolesti - sušice.

U ovim bolno sumornim trenucima ni samom mu nije bilo jasno kako je dospio u ovu tijesnu i hladnu sobicu sa pohabanom prostirkom rođaka Ahmeta Ćatića. Ni sa ratnim drugovima u Erkeny Taboru nije stigao da se oprosti. A u Doboju, kroz dim i pisak odlazećeg voza, neki vojnik, čijeg imena i lica ne može da se sjeti, doviknuo mu je: - Kud ćeš, Musa?

- Idem u Tešanj, da umrem. Poselami mi prijatelje, neka mi prouče jasin!

-Kao kroz maglu se sjeća da mu je baš tako odgovorio.

Sada, u ovim časovima bolesnog sna i gorke jave, dok umire potpuno sam, jedna zanosno slika iz dalekog djetinjstva više mu zadaje bola nego utjehe. Blista spokojno jutro pozlaćeno blagim zracima sunca. Priroda je radosna i opuštena kao poslije tihe ljetne kiše. Na licima ljudi ogleda se vedro raspoloženje. Okruženi uzavrelim životom, otac i majka s lakim osmjesima na usnama, nježno ga drže za ruke. Džepovi su mu puni slatk50 Š E H E R

BANJA LUKA

iša a oči vašarskog šarenila. Ali sreći nikada obje ruke nisu zaposlene.

Varljiva slika njegove rosne mladosti uskoro je stala da rađa nove, nimalo prijatne.

Vidi majku Azizu, visoku i lijepu, kako, opraštajući se sa smirenom tugom na licu, ljubi njega i sestru. Troja kola veselih svatova čekala su da je otprate u njen novi dom, u neki tuđi grad. Taj surovi udarac snašao ga je nepunu godinu po očevoj smrti. Praznina koju je tada osjetio uvećala se kada je amidža Hasan jednog dana, gledajući u sestru Hasniju, s provincijskom ozbiljnošću, polako i razvučeno, izgovorio riječi: - Spremi svoje stvari, moraš na put. Sutra ideš majci i očuhu!

Beskrajna tuga i jad, nakupljeni kraj ugašenog porodičnog ognjišta, ničim se iz njega više nisu mogli odagnati. Lutajući zelenom tišinom osamljenih posavskih pašnjaka oko Odžaka, sa raznježenim osjećanjem duboke nostalgije, zamišljao je Tešanj kao bijeli grad stalno obasjan suncem i radošću jer taj tajanstveni grad u kome žive njegovi najmiliji i nije mogao biti drugačiji.

A onda je naišao blagi talas neobjašnjive sreće kada je i on krenuo majci. Njegovoj usplahirenoj radosti nije bilo kraja. Putovao je u stajaćem odijelu što ga je oblačio samo o bajramima i vašarima. Po izlasku iz pretrpanog voza, od Jelaha su putovali starim fijakerom. Kočijaš je često odmarao konje a amidža, koji je već pokazivao prve znake staračke smetenosti, pušio je i živo razgovarao s ljudima koje su svaki čas sretali.

Naokolo je mirisalo prezrelo voće i sve je djelovalo tiho i smirujuće.

Mnogo godina kasnije pretočiće tu raskošnu sliku u stih: Zlatila se jesen mog djetinjstva...

Novi život počeo je odmah, po dolasku, ni izbliza idiličan i lijep kako ga je zamišljao. Ništa od onog što je želio da vidi nije vidio. Čaršiju je kao neizlječiva zaraza pritiskivala nekakva čamotinja i dremljivosti. U njoj je, ispod prividnog mira, tekao ograničen i nervozan, a uz to, sitan i dosadan život. Siromašan svijet, koji je živio između stečene i pojedene

kore kruha, nisu pogađala krupna zbivanja već svakodnevne sitne nevolje.

Samo je tek malo njih, držeći se principa da je para dukatu basamak, mučnom štednjom uspijevalo nešto i da stekne.

Već sutradan, odmah po dolasku, Ćazim, onako sitan i nježnog zdravlja, postao je šegrt u skučenoj berberskoj radnji svoga očuha Alije Dervića, strasnog ljubitelja lakih zadovoljstava. Ustajao je rano zorom: donosio vodu, čistio radnju, ložio vatru i obavljao sve druge poslove do dolaska prvih mušterija. Nerijetko bi se dešavalo da mu, držeći mršavim rukama tas sa sapunicom, misli odlutaju u neki ljepši, daleki svijet. Očuh, zatvoren, mrk i nervozan čovjek, vječno mamuran poslije redovnih večernjih sjedeljki, kažnjavao bi ga vrućim šamarima slobodnom lijevom rukom i opominjao da gleda u britvu.

Sad, ležeći ukočeno ispod tankog sirotinjskog pokrivača i zureći u ispucalu čađavu tavanicu, dok hladni vjetar pod prozorom uživa u šapatu grana, mislio je kako u životu svakoga čovjeka ima makar jedan sudbonosni trenutak. Njegov takav uzbudljivi trenutak, koji pamti do najsitnijih pojedinosti, zbio se prve zime po dolasku u ovu oholu staru varoš.

Sitan i oštar snijeg, toga dana, sipao je od ranog jutra. Nanosi smetova su mjestimično dopirali i do samih prozora niskih mahalskih kuća. Rijetki ozebli prolaznici, dok im se dah maglio, žurno su promicali uskim prtinama i nestajali po dućanima i sokacima. U njihovoj radnji, pored užarene peći, oslonjen sijedom bradom o štap među koljenima, sjedio je ćutljivi i dostojanstveni muderiz tešanjske medrese Mesud-efendija Smailbegović. Za njegovo znanje stroge jednostavnosti pričalo se da je “k’o more široko i k’o okean duboko.” U mladosti je petnaest godina proveo u Carigradu učeći nauke i zračio je nekom zgusnutom mudrošću.

Kada se očekivalo da će uvaženi gost, pošto se ogrijao i malo prikunjao, otići samo s pozdravom, on neočekivano progovori: - A zašto ti, majstore, ne bi dao ovog svog jetima kod mene u medresu da ga, makar onome što ja malo znam, naučim. Čujem, mali ima volju za knjigom pa, vele, i pjesme već piše.

- Ne branim, poštovani efendijo, kad ti tako veliš - brzopleto je pristao zatečeni i zbunjeni očuh, što je Ćazima jako iznenadilo i razveselilo.

Dana i godina provedenih u tešanjskoj medresi uvijek se kasnije sjećao sa toplinom u duši. Bio je njen ako ne najvrjedniji a ono sigurno najdarovitiji đak. S posebnom lakoćom i voljom učio je orijentalne jezike.

I sada kao da gleda dragog efendiju kako se kostobolno saginje vadeći iz crvotočne sahare knjige tiho ga savjetući: - Čitaj, ali uz to širom otvorenih očiju gledaj i prirodu i svijet oko sebe i zapamti: čitanje nikoga mudrim nije načinilo. A radi uvijek, jer onaj ko ništa ne radi liči na oblak koji ljeti ne daje kišu kada je najpotrebnija poljima. Život, sinko, prihvati onakav kakav te snađe i nikad se ne žali, jer strašno mnogo u njemu ima čovjek da trpi, mnogo je nevolje na svijetu. Život je ono što od njega napraviš. Znaj mjeru, znaj vrijeme, nauči se tome.

Znatiželjno čitajući, u kakvom skrovitom kutu kuće, do duboko u noć, kroz lelujavi plamen svijeće i crne redove slova ukazivao mu se sjaj i raskoš Carigrada - cilja svih njegovih maštanja i želja. U četvrtom razredu već je s lakoćom čitao djela pisana na turskom jeziku a nešto teže i ona na perzijskom. Posebno su ga oduševljavali pjesnici Ibn Haldun, Hajjam i Hafiz, čiji su stihovi unosili raskošnu svjetlost u njegov mali, siromašni i mračni svijet. Očuh je mrko gledao na toliku njegovu privrženost knjizi i

čitanju a još više ga je ljutilo što na te besposlice troši svijeće. A onda je, nakon nekoliko teških i sporih godina, nenadano naišao i drugi sudbonosni trenutak njegovog života.

Ispod njenih prozora…

Bilo je mlado proljeće - doba kada se ljudima otvaraju novi a uvijek isti, lažni vidici nove ljepote i neslućenih mogućnosti. Nošen vrelinom krvi s vršnjacima i on je u sutone sa prvim pupovima i beharom, zalazio u krivudave i tijesne sokake po rasutim mahalama. Svirali su i pjevali po trznama sa čijih česmi su po kladrmi prskale hladne kapljice vode koju su djevojke, stasale za udaju, veselo točile u kalajisane đugume. On je među vodaricama, zažarenim očima, uvijek tražio Ajšu, kćerku uglednog trgovca Dedage Pobrića. Primijetio je da je njegov pogled zbunjuje i rasipa joj rumene plamenove po licu, što je činilo još ljepšom. Očaran njome često je, kao slučajno, prolazio tihim sokakom ispod njenih prozora i ponekada nakratko uspijevao da je vidi pa krišom i da porazgova s njom.

Posljednji, i gotovo tragičan, njihov susret desio se uveče, onoga dana kada je uzet u carsku vojsku. Taj događaj nikada poslije nije mogao zaboraviti. Na tamnoplavom visokom nebu iskričali su bezbrojni rojevi blijedih zvijezda. Srebrnasta mjesečina i tišina razlijevale su se svuda naokolo. Iz avlija na sokake krao se opojni miris rascvjetalog jorgovana.

Ispod sjenki kapije Ajša i on uzbuđeno i tiho su šaputali: - Uzeli su te u vojsku? - pitala je.

- Jesu!

- Kada moraš da ideš? - jedva je razabrao njeno drhtavo pitanje.

- Za dvije hefte - odgovorio je tiho.

Na njenom licu obasjanom svježim zrakom mjesečine, zablistala je krupna suza tuge. Iz grudi joj se oteo prigušen jecaj. Sva onemoćala pala mu je u naručje. Osjećao je njeno duboko disanje i vreli dah na svome licu. Kosa joj je mirisala na jasmin. Pomamno joj je ljubio vrat i lice tražeći njene meke i sočne usne. U glavi mu se vrtjelo. Svega ga je obuzela toplina i plima od pripijenog jedrog ženskog tijela. Drhtavom rukom raskopčavao joj je tijesno jeleče. Krupne lijepe dojke bljesnule su sedefastom bjelinom na mjesečini. Kao iz velike daljine dopiralo mu je do uha jedva čujno: - Ne... nee...

- I upravo u tom kratkom rajskom trenutku ispred očiju mu je sijevnula zasljepljujuća svjetlost poput olujne munje, praćena oštrim bolom. A onda je sve prekrio neprozirni teški mrak.

Kada je došao svijesti ležao je u plitkom jarku pored visokih avlijskih taraba. Na sebi je osjećao miris ljepljive krvi i bolne vrele uboje po cijelom tijelu. U ravnodušnoj tišini poodmakle noći, obasjane hladnim zvijezdama, čuo je samo prigušeni žubor i oticanje vode s obližnjeg tekneta.

Dugo je prao ugrušanu krv i svježom vodom blažio bolne uboje. Vrativši se kući usnulim sokacima, još neko vrijeme posjedio je nepomičan na pragu s pognutom glavom punom košmarskih misli. Mjesečina je postajala sve bljeđa a vazduh prozračniji. Noć se lagano primicala svitanju a onda se oglasilo horsko kukurikanje pijetlova po mahalama. Sa začuđujućom lakoćom donio je odluku da prije odlaska u vojsku otputuje.

Nastavak u idućem broju Š E H E R 51

BANJA LUKA

Kijametska vremena

GODINA ZA ZABORAV ”Ne znam, valjda neki predosjećaj”.

Moram priznati sve to u meni je izazivalo nelagodu.

Kijamet zvani Korona

Tekst i foto: Ozren Tinjić Tek ovdje, u Švedskoj, shvatio sam puni smisao i veličinu značenja riječi - komšiluk! Naime, silom prilika koje je donio rat u našoj domovini, našli smo se u ”bijelom” svijetu, u nekim drugim državama, sa drugačijim ljudima i običajima. A Švedska je, svakako, jedna od takvih. Za razliku od nas, ovdje se sve svodi na kratko zdravo ili dobar dan, i to je sve! Nema druženja, kafendisanja, nesebičnog saučestvovanja kako u dobru tako i u zlu. Kod komšija se ulazilo bez kucanja, bilo da je riječ o posudbi šećera, kafe, soli…

Predosjećaj komšinice Zehre Supruga i ja smo imali sreću da ovdje, u Norrköpingu, već niz godina za komšije imamo Neđiba Savaru i Zehru Zembić. Znali smo se još iz Banje Luke, ali nikada se nismo družili kao ovdje.

Svakako, ima se mnogo više slobodnog vremena, a samoća i tjeskoba koja nas okružuju ”tjera” vas iz stana kod drugih koji zajedno sa vama, silom prilika, dijele istu ili sličnu, često turobnu, svakodnevicu.

Elem, sve je počelo zvršetkom prošle godine. Na jednom od mnogobrojnih sijela, ničim ponukana, onako - sama od sebe, Zehra reče: ”Ovo neće izaći na dobro. Dolaze nam kijametska vremena!”

Mi se u čudu pogledasmo i nastavismo s našim pričama.

Nekada je to bila politika u i oko naše BiH, nekada sport, nečije vjenčanje ili smrt… Međutim, ono što se kasnije događalo, prilikom svakog našeg druženja, bilo je Zehrino ponavljanje kako nam dolazi kijamet. Na pitanje odakle joj je to, kratko bi odgovarala: ŠEHER 52 BANJA LUKA

I zaista, nakon samo par mjeseci, čitavu zemaljsku kuglu pogodila je neviđena pandemija. Korona je zadesila čitav svijet i njegovo stanovništvo. Bilo fizički, bilo psihički, ova pošast je počela naprosto ”kositi” ljude. Strah nastao od mnoštva svakodnevnih informacija, kako tačnih kako netačnih, raznoraznih nagađanja, ozbiljno je počeo narušavati mentalno zdravlje ljudi.

Tako i kod nas ovdje u Švedskoj.

Na naše upitne poglede, Zehra je mudro šutila i vrtila glavom.

Najžalosnije je što se rodbina prestala sretati i družiti, a tako je i sa našim komšijama i uopšte dragim ljudima. Pa čak i nužni i kratkotrajni susreti na sigurnoj daljini uvijek su se svodili na priču o broju preminulih i zaraženih. Što bi rekao moj Savara: ”Šuti, dobro da nismo izludili”!

Hvala Bogu, tehnologija je napredovala, na usluzi su nam viber i skype pa možemo, koliko-toliko, kontaktirati s najbližim i prijateljima. Čak, kako čujem, i nana Hidajeta Nezirević, unatoč poznim godinama, snalazi se s ovim modernim mobitelima poput onih najmlađih.

Bilo kako bilo, za našu Zehru, sa početka ove priče, kijametska vremena nisu prestala sa koronom. Sredinom septembra je nakon kratke i teške bolesti preminula. Iza nje su ostali suprug Neđib i sinovi Senad i Sanel. Svakako, svi smo, u najmanju ruku, ostali zatečeni jer je Zehra bila vedra i čila osoba. A pomalo vidovita. I dan danas se znam upitati kako je naša komšinica predosjetila sve to.

No, kako god okrenem ovi dani i mjeseci, postali su još tmurniji, Em vrijeme turobno, sivilo svugdje oko nas, pa još pride i ovi dobrano okraćali dani baš i ne obećavaju nešto lijepo.

Zbog svega toga samo želim da što prije zaboravim ovu godinu.

Å E H E R 53

BANJA LUKA

Poetske uspomene

Povratak stiha Aida Dedušić priprema za objavljivanje prvu knjigu pjesama svoga brata Senada Maglića, koji nam je ostavio svoj nadahnuti, iskreni album satkan od riječi i poetskih slika.

Piše: Ismet BEKRIĆ

ŠEHER 54 BANJA LUKA

Banjaluka, sa svojim Šeherom, Vrbasom, klizama, alejama, jesenjim lišćem, živi i u pjesmama koje nam je, kao pečat svoje duše, ostavio i Šeherlija Senad Maglić, čije smo stihove mogli čitati na internetu, i na stranicama »Šeher Banjaluke« i »Banjalučkih žubora«. Dio te pjesničke, zavičajne ostavštine naći će se i na stranicama knjige koju, kao svoj amanet, priprema Senadova sestra Aida Dedušić koju su putevi progonstva odveli u Nizozemsku.

Senadove poetske uspomene, kazane nadahnuto i sjetno, oživljavaju, evo, i na stranicama ovog broja našeg i vašeg magazina, u očekivanju Senadove knjige, u čijem ćemo pogovoru između ostalog pročitati: »Spontano, nadahnuto, iskreno, bez nepotrebnih ukrašavanja, ispisivao je, i kazivao, ono što većina rasutih Banjalučana i osjeća. Čeznuo je za prošlim vremenima, za porodicom, za prijateljima, za susretima, vraćao se na obale Vrbasa i Suturlije, na šeherske padine što se uzdužu prema Grabu i Šehitlucima. Sanjao je, da će se jednog dana, jednog ljeta, vratiti u svoj Šeher, kao što se i proljeće vraća u šeherske bašče i avlije. Ali, nažalost, otišao je za svojim snovima…« (Ismet Bekrić)

Poetske uspomene Ilustracija Mirza Čizmić

Senad Maglić:

Senad Maglić:

JESENJI VJETAR

ŠEHERSKE ZIME

Jesenji vjetar lišće kovitla u svom šeretskom hiru, misli o tebi u jesen dođu, k'o burom nošene, ne ostavljajući me na miru.

Ponekad prve pahulje snijega u djetinjstvo rano me vrate, sa Karapovca, visokog brijega, hrabra djeca me prate.

Još vidim kako kose ti mrsi, šarlatanski ih zapliće u tvoje lice, dok ljubav plamti u srcima našim na jug se spremaju ptice.

U jesen mi šetasmo često kroz park i aleje, ruku pod ruku, zaljubljeni gradismo novi dom tražeći mirnu luku.

Sa vjetrovima hladnim drveće osta bez svog posljednjeg lista, ljubav prođe nečujno, tiho, ostade duša k'o gola grana, sudbina nam bješe ista.

U jesen prošetam često našim alejama tuge, pozdrav ti šaljem, jedina moja, ostaj mi zdravo do jeseni druge.

Poput munje projure sanke, hooooooppp, ori se glas u noći, dok termen snijeg para, a noga sanke koči.

Na Šiljak kroz dubok snijeg se penje promrzla mala raja, dok snjjeg pod nogama pršti čuje se vesela graja.

Zima je donijela radost, raduju se šeherska djeca, iz grudi dah se ledi na svjetlosti mjeseca.

Tako je nekada bilo, u sjećanjima piše, brzinom munje niz Karapovac, pa na salep vruć kod Iše

Š E H E R 55

BANJA LUKA

Vicevi Gatara kaže ženi: 'Karte pokazuju daće vam muž uskoro umrijeti! Žena: 'To znam! A što kažu karte, hoće li biti istrage?

Pripremio: Vlado Bojer

*** Kako u Srbiji zovu mladunče od deve? - Kamilica *** Kako se zove mobilni telefon napravljen od drveta? Pinokia. *** Kako u Zagorju zovu Georgea Busha? - Joža Grmek. *** Kako se na japanskom kaže impotencija? - Jao pao

*** Što je to 100 zuba i 2 jaja? - Krokodil. A što je to 100 jaja i 2 zuba? - Starački dom *** Zašto u Kini nema komaraca? - Svaki je Kinez ubio svog.

Pita sudac Muju: Kako ste mogli pregaziti 52 ljudi?

Otkazale mi kočnice na nizbrdici!

Pa zar niste mogli negdje skrenuti?

Ma, jesam! Lijevo su bila 2 čovjeka, a desno na autobusnoj stanici njih 50! Pomislih, bolje pregaziti ovu dvojicu nego onih 50! I kad sam pregazio prvoga, ovaj drugi, idiot jedan, potrčao među onih 50!

Pita Mujo Hasu: 'Zašto držiš pčele kada ti ne daju med?'

A odgovara Haso: 'Već su mi triput ujele punicu!'

Voze se Mujo i Suljo u autobusu. Kaže Mujo šoferu: 'Majstore, ajde pusti malo air condition!'

A Suljo će: 'Nemoj, bolan, daj rađe neke narodnjake!'

Pita Haso Muju: 'Kako ti Fata skija?'

- 'Ko grom, svaki put u drugo drvo.'

Mujo i Haso došli vaditi osobnu iskaznicu u policiju. Kako su oba bila nepismena, rekli su im da se potpišu kažiprstom.

Mujo se potpiše kažiprstom, a Haso dade palac.

'Bolan, to nije kažiprst - kažu mu u policiji.'

'Ali ja se zovem različito od Hase!' - odgovori Mujo.

56

Doktor savjetuje pacijenta: - "Više ne smijete uzimati masnu i jako začinjenu hranu.

Na cigarete i alkohol zaboravite!"

- "A seks,doktore?"

- "Može, ali samo sa svojom ženom, da se ne bi previše uzbudili!

Pričaju dva Dalmatinca: Duje - Sinoć sam na Poljudu upozna pravu, dobru, perverznu curu.

Doveja san je doma, a ona mi kaže: "Ponizi me" Ante: I što si joj uradija?Duje: E, a obuka san joj dres Dinama!

Ispovijed Došao mladić kod svećenika na ispovijed i kaže: Oženio sam se.

Svećenik sav u čudu...te mu odgovori: Mladi gospodine pa to nije grijeh.

Mladić odgovara svećeniku: ja se svejedno KAJEM Kružni tok Došla plavuša s vozačkog ispita i upita drugu plavušu: - Ne kužim, kako sam pala na vozačkom. Došla sam do kružnog toka, na znaku je pisalo 30 i ja sam 30 puta kružila oko znaka.

Instruktor mi je rekao da sam pala.

Na to će druga plavuša: - Možda si kri Ide Mujo pustinjom. U neka doba, Mujo sav iscrpljen krenuo da traži vodu. Nakon nekog vremena sretne on nomada. Pita ga: - "Legendo, znaš li ti gdje ima vode?"

- "Znam."

Pita Mujo dalje: - "Pa gdje?"

Nomad odgovara: - "Idi pravo... u utorak skreni desno, e tu ti ima vode."

Dolazi pijanac kod doktora i žali se kako ga boli koljeno.

Doktor mu odmah kaže: - "Imaš sigurno vodu u koljenu treba da se napravi mala operacija i sve će biti u redu za par dana."

- "Ma kakvu vodu doktore ja pijem vino i rakiju ma nemoguće da je voda! Ali doktore možda si i u pravu znaš ja ponekad perem zube sa vodom pa možda je neka kap procurila u koljeno."

Koronizmi (Aforizmi iz samoizolacije i izolacije) Ako vam se čini da virus na vas ne obraća pažnju, dobro obratite pažnju!

Ako nemate šta da jedete, a često perete ruke, ne prijeti vam virus, nego glad.

Došlo čudno vrijeme. Jedni imaju virus, a drugi nemaju - savijesti.

Kod nas se ne zna da li je više starih umrlo od korona virusa ili od gladi.

Korona virus je kao Bog. Niko ga ne vidi, a svi ga se plaše.

Korona virus nije opasan samo za one koji su na vrijeme umrli.

Niko nije zdrav, ali su bolesni samo oni koji su vlasnici kovida- 19.

Ništa nas tako ne povezuje i ne zbližava kao samoizolacija!

Ništa nije toliko zakočilo čovječanstvo, kao virus koji nema kočnice.

Oni koji nemaju virus, nisu svjesni šta mogu da imaju.

Preživjećemo ako uspijemo da iznenadimo virus kao što je on nas iznenadio.

Razulareni virus galopira. I drži svijet na uzdi.

U vrijeme pandemije o bolestima i smrti, ne pričaju samo penzioneri.

U potrazi za virusom, ne izlazite iz kuće!

Korona i korupcija su slične. Prenose se prljavim rukama.

Korona ljude udaljava, strah ih zbližava!

Maske su dobro došle svima, osim ženama. Sakrile su im šminku ijezik.

Najveći bunt u istoriji čovječanstva je protiv korona virusa. Zato on tako brzo napreduje.

Ne ispuštajte iz vida nevidljive. Oni vas vrebaju na svakom koraku.

Cijelog života sam bio negativan. Tek pod stare dane sam dočekao da budem pozitivan. Čak i u vrijeme pandemije nije u redu što su nekim našim političarima na rukama rukavice - umjesto lisica. Čovjek čovjeku na bliskom rastojanju je virus. Šta virus korona može da učini, ne mogu da zamisle svi ljekari svijeta, a kamoli da liječe.

Nekada jednoumlje, a danas virusobezumlje! Živko Vujić Banjaluka Nije toliko strašan virus koliko opasnost od njegovog nevidljivog prisustva.

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

58

PLIVIT ROŠTILJSKI KONCEPT

Sa ponosom predstavljamo naš novi Plivit roštiljski koncept koji je nastao u saradnji sa šefom Edinom Džematom.

Ovaj roštiljski koncept sadrži 94% junećeg mesa, a ostalo su začini koji nemaju nikakvih E-brojeva. Čisti proizvodi bez nepotrebnih sastojaka. Više od godinu dana smo u suradnji sa Edinom Džematom radili na razvoju ovog koncepta i na kraju možemo reći da smo veoma zadovoljni i sretni sa konačnim rezultatom. U asortimanu možete pronaći Startbox, Balkan grillbox, ćevape i pljeskavice. Uskoro u prodavnicama!

www.plivit-trade.com