Šeher Banja Luka 59

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 59 - JANUAR-FEBRUAR - 2019. - MOTALA - GODINA X

Uvodnik

Uz ovaj broj

Pop je ostao isti, borac za ljudska prava Poštovani čitaoci, dragi prijatelji! Šeher Banja Luka, naš zajednički projekt, prvo banjalučko glasilo koje se izdaje izvan našeg grada, otvara svoje stranice već desetu godinu, na vaš i naš ponos. Slijedeći broj je jubilarni, jer će tad Šeher slaviti svoj deseti rođendan. Bit će vremena i prostora da se malo više podsjetimo naših početaka i širenja ovog, sada već prepoznatljivog i rado čekanog, magazina. Poseban dio posvetit ćemo našim saradnicima, koji su nas, nažalost, napustili. A prečesto, u zadnje vrijeme, dolaze nam sa svih krajeva svijeta, veoma tužne vijesti. Ovaj put iz našeg grada.

Napustio nas je naš, vaš i moj prijatelj, radni kolega i borac za ljudska prava, Slobodan Popović. Jedan od najhrabrijih ljudi koje sam poznavao.

Reuf je napisao i opisao Popa, na svoj svojstven način, a ja ću Popu biti zauvijek zahvalan za njegovu istrajnu borbu za dokazivanje istine u nemilim banjalučkim događanjima i etničkom čišćenju. Nažalost, nisam sačuvao njegovo pismo, objavljeno početkom rata u beogradskom magazinu “Vreme”.

Nisam ga smio nositi sa sobom prilikom korištenja izbjegličkih autobusa, na srbijanskoj granici i dan danas se kajem zbog toga. Pitao sam Popa, da li ga je on sačuvao, međutim nije ni on. Šteta. Ako uspijem pronaći taj broj magazina, objavit ćemo sa zadovoljstvom taj njegov hrabri prilog. Sjećam se naših druženja u bašti u Čardžićevoj, kod našeg zajedničkog prijatelja Zlatana Gorića. Zlaja i ja u to nesretno vrijeme nismo imali dozvolu za kretanje, krili smo se kako smo umjeli, a Mala čaršija je bila počesto na meti zločinaca. I tako jednom, u rano proljeće 93., zaustavi se, na početku ove male ulice, poznati zloglasni Crveni kombi. Nas trojica se zapričali naslonjeni na ogradu, nismo ih odmah primijetili. Nekoliko ih je uletilo u dobrostojeću kuću jednog autoprevoznika, a dvojica su ostala na ulici. Gledaju oni prema nama, a mi u njih. Zaledio sam se od straha. Zlaja je predložio da bježimo kroz susjedne bašte, a Slobodan, mrtav hladan, samo reče: Nastavimo pričati kao da se ništa ne dešava, nismo im mi ovaj puta interesantni. I stvarno, poslije nekoliko minuta, sjedoše svi u kombi, i na našu sreću, odvezoše se nazad u Pozderčevu ulicu. I u našim poslijeratnim sretanjima u Banjaluci, u prostorijama Zajednice, na našim banjalučkim susretima u Švedskoj i na tribinama u sklopu Vezenog mosta, Pop je ostao isti. Prozivao je i nazivao zločince pravim imenom, jedan od rijetkih koji je to javno radio. Neka ti je vječna slava, mi te, brojni Banjalučani nećemo nikada zaboraviti.

Koristim priliku, da u ime našeg, i vašeg, lista svima čestitam 1. mart, Dan nezavisnosti BiH, a našim damama 8. mart, Dan žena. Prigodnim buketom cvijeća i odabranim riječima prenesimo naše emocije i ljubav do srdaca naših majki, supruga, sestara i prijateljica, jer one to i više nego zaslužuju.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Ozren Tinjić Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Ljubica Perkman (Njemačka) Reuf Jakupović (Švedska) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Goran Mulahusić, Bijela

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj Proslava Dana nezavisnosti BiH................................................................4 In memoriam: Slobodan Popović..............................................................6 Kolumna: (Ne)postojeća opozicija.....................................................................8 Kroz Gornji Šeher: Novoselija: obale dvije, sa žuborom slapa................10 Evropska, a ne etnička pravila.....................................................................13 Kolumna: Cure sa portala Direkt i dalje direktno.......................................14 Mediji i civilno društvo protiv nacionalizma i mržnje................................15 Putevi povratnika: Plodovi ”Drinaploda”...................................................16 Kolumna: Jasne poruke Evropske unije.....................................................17 ”Otrgnut od kuće”.....................................................................................18 Dani sjećanja u Londonu: Govor cvijeća................................................19 U susret sajmu knjiga: To je i naš grad.......................................................20 Sjećanje: Vrijeme gradnje samostana.....................................................22 Dan kao i svaki, pa ipak poseban............................................................24 Putujući Evropom: Moskovske impresije...............................................28 Od kafane do kafane.................................................................................34 Tito je hrabro vodio ”srpsku” vojsku......................................................36 Naša priča: Goblen........................................................................................38 Kolumna: Nedavno, u Banjoj Luci...............................................................40 Apsurd u Aušvicu..........................................................................................44 Ne možeš ti ovo porediti...............................................................................46 Nenad Vidović: Olimpijski ”konjanik”.........................................................48 Kolumna: (Ne)pravda....................................................................................50 Niko se više ne veseli na Veselom Brijegu.................................................52 Poezija............................................................................................................54 Vicevi..............................................................................................................56 Penzije u BiH..................................................................................................58 str.4 P r o s l av a D a n a n e z av i s n o s t i B i H

Domovina u srcu

str.28

Moskovske impresije

str. 50

s t r: 4 0

(Ne)pravda

Nedavno, u Banjoj Luci

ŠEHER 3

BANJA LUKA

Proslava Dana nezavisnosti B o s n e i H e r ce g o v i n e

Domovina u srcu Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ

h i n v a r p o n v a r Državnaa i naroda građa

Da dijaspora ne zaboravlja domovinu najbolji dokaz je proslava Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine širom svijeta. U Švedskoj gdje je sjedište našeg magazina, praznik je proslavljen u mnogim udruženjima, Savezima i organizacijama Bosanaca i Hercegovaca. Članovi našeg Saveza Banjalučana su bili u Štokholmu na obilježavanju Dana nezavisnosti u organizaciji APU NETWORK-a.

Prošlo je 27 godina od održavanja referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine na kojem je od 64 posto građana koji su se odazvali glasanju, 99,44 posto glasalo za nezavisnost.Referendumsko pitanje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”. Referendum o nezavisnosti, održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, značio je potvrdu opredjeljenja većine građana prema budućnosti BiH, ali je bio i uvod u troipolgodišnji krvavi rat, agresiju na BiH koja je odnijela više od stotinu hiljada žrtava, dok je više od milion građana Bosne i Hercegovine protjerano s ognjišta. Zakon o 1.Martu kao Danu nezavisnosti BiH donio je parlament 28.februara 1995. Europska ekonomska zajednica priznala je ovaj dan kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Evo tako sa ponosom 27-i put obilježavamo ovaj datum jer domovina je uvijek u srcu.

4

Tema proslave u Štokholmu bila je “Memorija Budućnosti”.

Cilj obilježavanja Dana nezavisnosti BiH je da zajedno ukaže na važnost umrežavanja Bosanaca i Hercegovaca, kako u Švedskoj tako i sa sugrađanima u domovini, u svrhu napretka Bosne i Hercegovine.

Prisutni su imali priliku čuti priče pojedinaca iz BiH a i Švedske o njihovom radu, dostignućima i iskustvima kao i o tome kako na najbolji način graditi mostove između Švedske i BiH. Program su nadahnuto vodili Maja Čengić i Dejan Kukrić, predNadahnuti voditelji: Maja Čengić i Dejan Kukrić

stavnici medijskog javnog servisa BiH. U debati o ovoj temi učestvovali su: u ime ambasade BiH, Edin Ljutović, istaknuti glumac Emir Hadžihafizbegović, političari Dr. Mirsad Hadžikadić i Boriša Falatar, poznata kantautorica Maya Sar, urednica i novinarka sa švedskog programa TV4, Amela Mahović te predstavnik domaćina Sabahudin Sure Šaćirović. Zabavni dio programa bio je uz nastup izvrsne umjetnice Maye Sar te mlade breakdanserice Emine Ajvazovski i pijaniste Benjamina Čengića. Glavni pokrovitelji ovogodišnje proslave bili su firma “PlivitTrade” iz Švedske u vlasništvu porodice Golalić i BHRT medijski javni servis BiH. Gdje god da žive Bosanci i Hercegovci ne zaboravljaju svoju domovinu, nose je u srcu, i uvijek joj se vraćaju. Dan nezavisnosti odredio je budućnost naše Domovine i na njenom putu ostat će svi koji je vole ma gdje da su rasuti po ovom svijetu.

Sretan vam Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine!

Veliki bosanskohercegovački glumac: Emir Hadžihafizbegović

Veoma zanimljivi politički stavovi: Dr. Mirsad Hadžikadić

Mlade snage iz APU-mreže

Novinarka i producent švedske TV4: Amela Mahović

Svojim nastupom je oduševila prisutne: Emina Ajvazovski

Nove interesantne političke snage u BiH: Boriša Falatar

Pokazali su nam izuzetno muzičko znanje: Maya Sar i Benjamin Čengić

Å EHER 6 BANJA 56 LUKA

In memoriam

Postizborna uviranja

(NE)POSTOJEĆA

OPOZICIJA

Kolumna

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ Nekada najžešći kritičar vlasti u RS, predsjednik Narodnog demokratskog pokreta Dragan Čavić, mjesec dana nakon prošlogodišnjih oktobarskih izbora, zajedno sa strankom prešao je u tabor vladajuće koalicije na čelu sa SNSD-om. „Politika koju pokušavamo voditi ne nailazi na podršku i potreban je zaokret“, riječi su Dragana Čavića, u novembru prošle godine, kada je zvanično objelodanjeno da NDP djelovanje nastavlja kao dio vladajuće većine. Komentarišući nedavno javne prozivke, pa i one iz opozicije, Čavić tvrdio kako je „NDP bio najprincipijelniji u odnosu prema politici opozicionog bloka Savez za promjene”, odnosno da je “NDP platio cijenu gubitka svog identiteta unutar tog bloka, dobivši na oktobarskim opštim izborima 35 posto glasova manje nego na onim 2014. godine”.

-NDP je prvi put u političkom partnerstvu sa SNSD-om, i licemjerno je da PDP i SDS prozivaju iako su u mnogim lokalnim zajednicama u koaliciji sa SNSD-om”, poručio je svojim nekadašnjim političkim partnerima. Pomenuo je i da je “s liderom SNSD-a Miloradom Dodikom imao turbulentne političke odnose, ali da su, uprkos svemu, ozbiljno sarađivali na planu ključnih nacionalnih pitanja dok je obavljao funkciju predsjednika RS”.

Napuštanjem opozicije, i podrškom vladajućoj političkoj grupaciji, Čavić je imenovan za v.d.direktora preduzeća“Elektokrajina“ Banja Luka, u čemu „ne vidi ništa sporno“, dok je u novoj Vladi RS ministar privrede i preduzetništva postao kadar NDP-a, Vjekoslav Petričević iz Doboja. Iako još nema zvanične potvrde, ne treba isključiti ni mogućnost da NDP dobije i određen broj pozicija u javnim preduzećima i entiteskim organima.

Tako su u (ne)postojećem opozicionom bloku ostali Srpska demokratska stranka i Partija demokratskog progresa. I dok su u PDPu, tvrde, spremni nastaviti opoziciono djelovanje, u Srpskoj demokratskoj stranci součeni su s problemima. Stranku je napustio određen broj istaknutih članova i funkcionera, a nekadašnji gradonačelnik Doboja Obren Petrović prišao je SNSD-u i Miloradu Dodiku. Loš rezultat na oktobarskim izborima, činjenica da je stranka izgubila nekadašnja čvrsta uporišta u lokalnim zajednicama, odlazak istaknutih članova, dovela je u nezgodnu poziciju i stranačkog predsjednika Vukotu Govedaricu. Tražila se njegova odgovornost (čitaj:smjena), ali izdržao je prvi udar. Kriza unutar ove političke partije produbljena je

i navodima da „unutar SDS-a, postoje dva SDS-a“.

-Nažalost, postalo je potpuno evidentno da unutar SDS-a postoje, hajde da tako kažem, dva SDS-a. Jedan je je onaj SDS koji želi da bude u službi naroda, i onaj drugi, na sreću manji SDS, koji zbog ličnih interesa pojedinaca ili grupa želi da bude u službi vlasti - potvrdio u izjavama za pojedine medije predsjednik SDS-a Vukota Govedarica. Sve učestalije kritike na njegov rad, ocjenjuje kao “početak unustranačkog izbora koji je praktično već počeo. I Milovan Bjelica ima priliku da se kandiduje za predsjednika”. Trenutno ne razmišlja o ostavci, optužuje stranačke oponente da “žele biti u službi vlasti”. Očekuje se da bi politika previranja unutar SDS-a mogla dobiti epilog na sjednici stranačke skupštine u maju mjesecu, kada će vjerovatno biti i poznato da li Vukota Govedarica ostaje na čelu SDS-a.

I, dok se riješi sudbina SDS-a, pojedini opozicioni političari skupili su, tvrde, šest krivičnih prijava, plus prekršajnih koje više i ne broje.

Prema sopstvenom priznanju, Draško Stanivuković, poslanik PDP-a u Parlamentu RS, “posjeduje” ove prijave. U proteklom periodu konstantno je organizovao političke perfomanse, konferencije za medije, protestna okupljanja, ukazivao na kriminal, korupciju, nelegalne radnje aktuelne vlasti. U decembru prošle godine, na velikom skupu “Pravda za Davida”, uhapšen. Dobio i prijetnje smrću, jedno vrijeme napustio BiH. I njegovim saradnicima, poput Ivana Begića, upućivane su prijetnje od policijskih inspektora. Nakon što je snimak sa prijetnjama objavljen u javnosti, Draško Stanivuković i Ivan Begić dobili su poziv na saslušanje, u policiju, zbog “postojanja sumnje za neovlašteno prisluškivanje i tonsko snimanje”.

I pored svega što je doživio, Stanivuković tvrdi kako neće odustati.

I dok ga politički analitičari svrstavaju među najhrabrije u opoziciji, mada ga “redovno” hapse i proganjaju, I podsjećaju kako je u ovom trenutku teško odrediti ko u RS-u sačinjava opoziciju.

Draško Stanivuković je veliki borac za istinu i pravdu

9

Novoselija: Obale dvije, sa žuborom slapa Piše: Sadik BEGLEROVIĆ Kada s juga, od Jajca, dolazite u Banjaluku, prateći rijeku, na ulazu u najstariji dio grada, Gornji Šeher, dočeka vas pitomo naselje Novoselija, pružajući vam obe svoje ruke, svoje kuće i bašče uz Vrbas nanizane. I Lijeva i Desna Novoselija, sa zajedničkom pjesmom žubornog slapa.

Dok se u tursko doba širio Donji Šeher, a Gornjem Šeheru – poslije upada Austrijanaca 1668. godine – pokušavao vratiti izgled iz doba Sofi-Mehmed paše, o trećem najstarijem banjalučkom naselju, Novoseliji – Desnoj i Lijevoj, nema mnogo pouzdanih podataka. Prema predanjjima, osnovali su ga žitelji sela Trn bježeći pred najezdom kuge u 17. vijeku. Tako je i ugledni istoričar Alija Bejtić zabilježio da je »u novom naselju, koje se sve više širilo s obje strane Vrbasa, izgrađeno šest džamija i pet mahala koje su dobile ime po osnivačima«, na desnoj strani Vrbasa nastale su Hadži-Mustajpašina, Šaban-agina i Hadži - Firuzova, a na lijevoj Hadži-Kurtova i Hadži-Zulfikarova.

Desna Novoselija Desna Novoselija proteže se uz rijeku Vrbas od uzvišenja zvanog Grba i kuće Franje Jošika do Donjih Jagara, te svojim drugim dijelom ŠEHER 10 BANJA LUKA

Iz rukopisa »Kad ožive obale Vrbasa« - Riječju i slikom kroz Gornji Šeher, koji kao monografija treba da izadje 2019. godine, Stranicama našeg magazina vodimo vas kroz naselja ovog najstarijeg dijela Banjaluke, ispod šehitlučkih padina, Velike strane, Begbunara i zaseoka Brdo. Glavna ulica, koja se zvala Sulejmana Gazića, a sada Kragujevačkih kraljevačkih žrtava, vodi, sredinom naselja, prema Karanovcu i dalje prema SkenderVakufu i Jajcu. Druga ulica, prvo Avde Gozića, a sada Stefana Dečanskog, povezuje kuće gornjeg dijela naselja i poznata je i kao Gornji sokak.

U naselju su gusto izgrađene porodične kuće prizemnice i jednospratnice, većina u bosanskom stilu, na četiri vode i sa biber crijepom.

Velik broj kuća primakao se samim obalama Vrbasa, jer je svako želio biti što bliže rijeci i njenoj ljepoti. Svaka kuća ima i dvorište, ukrašeno cvijećem, i manje bašte zasađene raznim povrćem.

Uzvodno od Desne Novoselije prostor se širi u ravninu, pa su ga mještani zvali i »Polja«. Ova plodna ravnica služila je i za uzgoj žitarica, i raznog povrća, a nizali su se i pravi voćnjaci sa jabukama, kruškama, šljivama, trešnjama, višnjama i orasima. Mnogi su se bavili i pčelarstvom.

Parcele su imale i svoju vodu za navodnjavanje, iz Beg-bunara, koji je pitku vodu davao djelimično i samom gradu, do kojeg su cijevi postavljene desnom stranom Vrbasa. Tada je Novoselija imala četiri javne česme.

Neposredno poslije Drugog svjetskog rata u

Poljima se grade i bazeni, bunari pitke vode ne samo za stanovnike ovog dijela, nego i Banjaluke. Zbog lakšeg punjenja bunara vodom, ubrzo je izgrađena i kamena brana zvana Tulekova. U Desnoj Novoseliji je bilo i fudbalsko igralište na kojem su trenirali i igrali utakmice klubovi »Olimp« i »Budućnost«, koji su se udružili u jedinstven klub »Vrbas«. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, baš na prostoru igrališta, izgrađena je Fabrika vode, čime je riješen problem snabdijevanja Banjaluke ovom dragocjenom tekućinom.

Mještani Desne Novoselije bavili su se, osim poljoprivredom i voćarstvom, i zanatstvom – bilo je tu stolara, obućara, opančara, krojača, berbera, mlinara, pekara, zidara, molera, prerađivača kože i dr. Poznata je pekara Smaila Dedušića, stolarija braće Zulić, Hazima, Muhe i Rasima, obućarska radnja Ahmeta Gazića, Omer Dedušić je izrađivao klompe i nanule, opančar je bio Adil Gazić, Ale Vajrača imao je brijačnicu, poznate trgovačke porodice bile su Džanići, Dedušići i Gozići, mnoge familije bavile su se štavljenjem i preradom kože, među kojima su bile najpoznatije Spahića i Muminovića, a naročito braća Gozić, Muhamed i Kasim, dok je Omer Šekembata imao mlin i pilanu.

Javnog saobraćaja nije bilo sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je uvedena lin-

Kroz Gornji Šeher

Panorama Desne Novoselije ija Desna Novoselija – Česma, koja i danas postoji. Do tog vremena prevoz su vršili i kirijali svojim zaprežnim kolima Ale Dedušić, Edhem Beharić i Gazić. Žene su uglavnom bile domaćice i bavile se tkanjem ponjava, heklanjem i keranjem. Ovdje je bilo veselja i druženja, uz pjesmu, gitaru i harmoniku, uz ražnjeve na vakufu uz obalu Vrbasa, više Tulekove brane.

Svakog ljeta održavala se biciklistička trka Novoselija – Karanovac –Novoselija, a bila su natjecanja i u plivanju preko Vrbasa. Sastajali su se tu i stari i mladi, koji su uživali u trkama bodreći svoje bicikliste i plivače. Treba spomenuti i da je šezdesetih godina na zemljištu vakufa, na obali Vrbasa uz Tulekovu branu, radnim akcijama podignut društveni dom »Slap«, koji je imao veliku terasu nad vodom. Kasnije je uz dom podignuto i turističko naselje bungalova. Novoselija bi oživjela dolaskom izletnika, a naročito subotom i nedjeljom. Kako je vrijeme prolazilo, prolazio je i vijek trajanja bungalova, koji su nečujno nestali. I dom je prešao u privatno vlasništvo, tako da je nudio pića i jela u svome restoranu-kafani.Mijenjali su se vlasnici ovog atraktivnog objekta, a u godinama od 1992. do 1995. potpuno je devastiran.

Ipak, do 2005. godine, dio obekta je obnovljen i dograđen, gdje je smješten biro za izbjeglice u kojem je radio Kemal Gunić. Negdje 2010. godine pojavio se Midhat, Mitko, Hajdarpašić, koji je u potpunosti obnovio restoran »Slap«, sa prekrasnom terasom, i učinio ga omiljenim mjestom odmora i druženja. Na prostoru bungalova poglede posjetilaca privlače stara vozila, motori i starine.

Sve do početka šezdesetih godina prošlog vijeka iz jedne u drugu Novoseliju moglo se preko rijeke samo čamcem – lađom iznad brane, a lađar je bio Adem Tulek. Tada je izgrađen i viseći most za pješake, koji je obje Novoselije približio i pretvorio u jedinstveno naselje. Preko

puta restorana »Slap« izgrađena je, 1961. godine, i zgrada osnovne škole koja se zvala »Zaim Isaković« i koja je radila u dvije smjene.

Poslije nekoliko godina uz školu je dograđena i fiskulturna dvorana sa dvorišnim igralištem. Škola i danas obrazuje djecu i zove se po srpskom pjesniku Milanu Rakiću.

U ovoj Novoseliji mnogi su se bavili lovom, među starijima poznati su Ekrem Muftić Žutko i Dedo Selimović, a među mlađima braća Vajrača, Jusuf i Adem.

U Desnoj Novoseliji postojale su četiri džamije. Hadži-Mustajpašina, ili Šarena džamija, služila je vjernicima još prije Drugog svjetskog rata. Uz džamiju je bio harem sa dva turbeta; u jednom je, prema narodnom predanju, pokopana neka djevojka, a u drugom HadžiMustaj paša i njegov sin. Džamije je nestalo pedestih godina prošlog stoljeća, zbog neodržavanja i nebrige, ostali su samo temelji i mezarje.

Harem je bio zapušten, ali je, zahvaljujući islamskoj zajednici i pomoći dijaspore, 2015. godine ograđen, a obnovljena su djelomično i oba turbeta. U drugoj, Šaban-aginoj džamiji, službovao je hafiz Hadži-Mahmut Osmančević, zatim hafiz Refik Filipović i Taib Hasanbegović, a mujezini su bili Muharem Rekić i Ibrahim Spaho. Ova džamija je 1993. godine minirana, ali su džematlije uz pomoć islamske zajednice nakon deset godina podigli novu, još ljepšu. U Šaban-aginoj, kao i u Behrem-efendijinoj džamiji, službovao je poslije zadnjih nemilih zbivanja hafiz Mustafa Mustafić, a sada je sa vjernicima hafiz Mufedin Mustafić, dok su se kao povremeni mujezini smjenjivali Safet Begić, Nadil Gunić, Besim Ašić i Mujo Tufekčić. Treća džamija nalazila se na zemljištu Ibrahima Delića, a izgrađena je prije Drugog svjetskog rata. Nema pouzdanih podataka ko su njeni graditelji, vjerovatno same džematlije. I u ovoj džamiji službovao je hafiz Hadži-Mahmut

Osmančević, a ezanio Muharem Rekić. Djelovala je do šezdesetih godina proteklog vijeka. Četvrta, i najznačajnija je Behram-efendijina džamija koja je, prema istorijskim pretpostavkama, građena od 16. maja 1637. do 4. maja 1638. godine, Uz džamiju se nalazi turbe u kojem je sahranjen Behrem efendija. O ovom izuzetnom liku postoji priča da je volio nauku i da je pisao knjige, a ostali su zapisani i njegovi stihovi: »Pisao sam knjige lijepo izvedenim pismom cijelog svog dugog vijeka po cijeli dan, a doći će vrijeme i ja ću umrijeti ko tuđinac kakav i moje će knjige prodavati budzašto.« Pričalo se da je Behrem efendija imao zaostavštinu i bogastvo u knjigama, ali je sve izgorjelo u požaru, tako da su zaostavština i džamija u pepeo pretvoreni. Ova bogomolja je obnavljana i nekoliko puta rušena, da bi i 1993. godine doživjela tešku sudbinu, ponovo je zapaljena. Ali stanovnici Novoselije su podigli novu, sa prelijepim predvorjem i abdestanom sa vodom koja služi i za piće, te sa zidanom ogradom i osvjetljenjem.

Stare Desne Novoslije više nema. Mnogi su je morali napustiti, kao prognanici, ali su se i vraćali, kad su za to stvoreni uslovi. Sada je ovo naselje između rijeke i padina Šehitluka skoro u potpunosti obnovljeno, sa prelijepim kućama, dvorištima i ružičnjacima. Ljeti je posebno živo, kad dođu izbjegli koji borave od jednog mjeseca do pola godine. Dokle tako? To niko ne zna.

Pokoja porodica se zastalno i vratila, jer rodna gruda se lahko ne zaboravlja. Sada u Desnoj Novoseliji ima i jedna prodavnica mješovite robe, i odjel pošte.

U Desnoj Novoseliji, baš tamo, u sokaku, do kojeg dopire i žubor slapa, rođen je i pjesnik Kemal Coco. Taj žubor pratio ga je cijelog života, posebno u njegovim brojnim knjigama proze i poezije.

Starosjedilačke i pridošle porodice su: Gazić, Gozić, Delić, Vidimlić, Džejbić, Prlja, Musić, Memić, Galešić, Rizvanović, Ramić, Šeranić, Selimović, Muftić, Seferagić, Begić, Kovač, Spahić, Vatmaz, Džonlagić, Zdenac, Džananović, Pličanić, Kušmić, Šaranović, Coco, Hadžiabdić, Ljutić, Buzdalek, Muminović, Latković, Duraković, Tekač, Vajrača, Trokić, Šanlak, Krnjić, Rekić, Gunić, Huskić, Džanić, Baručija, Dizdarević, Beharić, Imamović, Visočanin, Sofić, Ljeskavica, Malinović, Filipović, Jošika, Kardum, Pedić, Džonlić, Deranjić, Osmančević, Zulić, Salkanović, Kovačević, Semiz, Keran, Demirović, Jakupović, Mušić, Žulj, Slipić, Todorovac, Isaković, Maglić, Karajlica, Muharemović, Zembo, Jović, Krhalić, Hodžić, Solak, Bakalbašić, Hasanbegović, Mustafić.

Lijeva Novoselija Lijeva Novoselija prostire se uz Vrbas, od Špilje do Topića, a kroz nju prolazi i glavna saobraćajnica od Banjaluke do Jajca i SkenderŠ E H E R 11

BANJA LUKA

Kroz Gornji Šeher Vakufa, koja se ranije zvala Braće Bukića, a poslije ratnih zbivanja i progona preimenovali su je u Uroša Drenovića. Većina kuća izgrađena je uz sporednu ulicu, ranije Dževada Sarajlića, a sada Zmijanjsku. Naseljem inače dominiraju porodične kuće, uglavnom na četiri vode, u bosanskom stilu. Dobar dio kuća nalazi se uz sam Vrbas, sa baštama koje se pružaju do obale i koje imaju i svoj brod, na kojem se pralo rublje i suđe, i zahvatala voda za domaće potrebe.

Na samom ulazu u ovu Novoseliju ispod glavne ceste nalazila se česma sa dva točka, mlaza vode, koja je, navodno, zadužbina Mustaj-paše Sokolovića, banjalučkog kapetama i potomka Ferhad-paše Sokolovića, pa je tako i dobila ime Sokolovac. Iznad česme, odnosno glavne ceste, počinje naselje Sokolovac, u kojem je bilo dosta žitelja srpske nacionalnosti, Tu se penje i cesta prema Han Kolima, Stričićima i Ključu. Uz obalu Vrbasa, iznad naselja, počinju Rasadi, koji su se vijekovima koristili kao obradivo zemljište, i koji se, uzvodno, proširuju u ravničarsko plodno zemljište, zvano Luka polje, u vlasništvu Idriza Tuleka. Na tom imanju bila je velika porodična kuća sa pomoćnim objektima. Bila su tu i dva mlina, jedan uz Vrbas, za mljevenje pšenice i kukuruza, a drugi, manji, uz izvor Klašnik iznad Idrizova imanje, u kojem se dobijalo najfinije brašno. Bio je tu i majdan 'pržine' koja se vadila i prodavala za potrebe građevinarstva. Međutim, u toku Drugog svjetskog rata, 1943. godine, imanje je spaljeno. Poslije je Idriz sagradio novi mlin uz branu koja i danas postoji. Mlina sa velikim točkovima više nema, ali bio je tu duže vrijeme čardak – kafana Adema Tuleka, koji je goste služio tucanom kafom, sokom od ružica, raznim šerbetima i domaćim lokumima. Uz kafanu je bio brod sa lađom kojom je Adem prevozi putnike sa obale na obalu. Godine 1960. sagrađen je viseći most koji je povezivao Novoselije, pa je Tulekova lađa počela gubiti svoju svrhu, ali je ostala u sjećanjima Banjalučana i ljubitelja Vrbasa.

U ta vremena postojala je i jedna trgovina mješovite robe i jedini čefenak u kojem je radio Ibrahim, najstarini član porodice Softić.

Stanovništvo Lijeve Novoselije, kao i Desne, bavilo se poljoprivredom i stočarstvom, a posebno zanatima – obućarskim, stolarskim, krojačkim, berberskim, zidarskim, mlinarskim i dr. Lijeva Novoselija nije imala svoju čaršiju, ali su mnogi mještami imali svoje dućane i obrte u Čaršiji u Gornjem Šeheru – braća Gunić, Mujo i Arif, te Danijal Dujso i Fehim Baručija obućarski, Smail Gunić brijački, Ćamil Hafizović i Osman Gunić radili su kao trgovci u granapu, dok je Zulfo Jahić imao u Novoseliji brijačnicu koja je bila glavno mjesto okupljanja i razgovora. Mnoge porodice bavile su se izradom hasura koje su služile kao prostirke i ukrasi zidova kuća i kafana. Neke porodice su izrađivale razne vrste korpi i cekera. Novoselija je, u prizmelju kuće Osmana Gunića, imala i 12 Š E H E R

BANJA LUKA

Panorama Lijeve Novoselije prodavnicu mješovite robe, ali je i ona ukinuta, pa su mještani u nabavke morali ići na drugu stranu, u Desnu Novoseliju, ili u Gornji Šeher.

Novoseljani su poznati kao meraklije, zato koriste svaku priliku da se predaju ljepotama svojih obala. Nekad su njihovo glavno izletište bili Rasadi, gdje su se znali kupati i teferičiti uz ražanj, roštilj, bosanski lonac, ledeno pivo, sokove i lubenice ohlađene u Vrbasu. Gitare i pjesme čule su se do kasno u noć. Nekad je i Sokolovac bio omiljeno okupljalište, ali sada je zapušten, tako da mu se od žbunja i korova ne može ni prići.

Lijeva Novoselija je poznata po mnogim ugostiteljskim objektima. Nedaleko od Rasada je i Klašnik, sa hladnom izvorskom vodom koja se koristi i za uzgoj riba. Kasnije je mrijestilište prošireno i uz njega je bio i privlačni restoran, Klašnik ili, kako su ga još zvali, Ribolov. Ispod ceste do Vrbasa izgrađeno je nekoliko bazena za uzgoj ribe. Najveći dio mrijesta periodično se puštao i u Vrbas, radi obnavljanja ribljeg fonda.

U blizini mrijestilišta, šezdesetih godina, ugostitelj Mustafa Gunić otvara svoj restoran, zvan Jeti (Yeti), koji je postao poznato izletište Banjalučana i prolaznih turista. Sedamdesetih godina i Irfan Trokić podiže na zemljištu Tulekove Luke svoj ugostiteljski objekat sa bogatom ponudom raznih specijaliteta. Na desnoj, gornjoj strani ceste, prije skretanja u kamenolom, nikao je i četvrti ugostiteljski objekat, u vlasništvu Taiba Osmančevića.

Zahvaljujući ugostiteljsko-turističkim ponudama Novoselija je oživjela, a tu su se, osim Banjalučana, često zadržavali i turisti koji su išli prema moru ili se vraćali svojim adresama.

Lijeva Novoselija je, poslije Drugog svjetskog rata, imala i redovne gradske autobuske linije do centra grada, a zatim i do Željezničke stanice. U prvim godinama mještanima su

pomoć u prijevozu pružali, svojim zaprežnim kolima, i domaći 'prevoznici', među kojima posebno Fehret Gunić, Munib Omerbašić i Hajro Hota. Novoseljani su bili i poznati ljubitelji lova, među starijima su prednjačili Smajo Ređepović, Faik Softić, Sakib Baručija, Besalet Ašić, Muharem Bweširević, te među mlađima Fahret Ređepović.

U Lijevoj Novoseliji postoje dvije džamije još iz 17. vijeka. Jedna je na ulasku u naselje, iz pravca Gornjeg Šehera, na desnoj strani ceste, zvana Hadži-Kurtova. Na izlazu iz naselja, prema Jajcu, na lijevoj strani uz cestu nalazi se Hadži-Zulfikarova džamija, poznatija kao Tulekova. Imami su bili hafiz Mehmed Softić, efendija Muharem Softić, hafiz Mahmut Osmančević, efendija Taib Pašanbegović i efendija Mustafa Mustafić. Ezan su učili: Irfan, Sakib i Šemso Baručija i Nijaz Softić. Krajem prošlog vijeka, u vrijeme progona i rušenja, obe džamije su zapaljene, ali su se, zahvaljujući mještanima i islamskoj zajednici, ponovo digle iz pepela, pokazujući da dobrota uvijek pobjeđuje.

I u Lijevoj Novoseliji kuće su obnovljene, a grade se i nove, jer život se vratio i u ovaj dio Šehera i Banjaluke, posebno tokom ljeta, kad se oni koji su morali napustiti svoje domove vraćaju u svoje bašte i na svoje obale. Od skoro 90 posto izbjeglih, malo ih se vratilo trajno, zapravo većina ih sada živi 'i tamo i ovdje', tako da Novoselija ima ponovo svoje stare, pa i nove, stanovnike, a njihove porodice su: Gunić, Ređepović, Hota, Jahić, Malkić, Tulek, Memić, Baručija, Tulić, Dizdar, Dindić, Hifić, Omerbašić, Beširević, Poturović, Ašić, Vajrača, Pervić, Jakupović, Softić, Dedušić, Arnautoić, Tufekčić, Kovač, Raković, Šistek, Omukić, Radulj, Ičagić, Karahusić, Krivaj, Mustafić, Ališa.

Notes evropskog parlamentarca

Evropska, a ne etnička pravila nije tako crno, kako se često nastoji predstaviti.

Dakle, ideja nekakve federalizacije je propala, i to je dobro. A dobro je i da se u Prijedlogu rezolucije navodi puno stvari koje Unija očekuje od BiH. Radi se o istinskim reformama kojih nema ili su urađene vrlo sporo i nisu završene. Posebno se ističu poboljšanje stanja vladavine prava, depolitizacija sudstva, završetak reforme javne uprave. Jednom riječju, reforme koje daju efikasniju upravu i osiguravaju bolji život građana – pojasnio sam parlamentarcima.

Piše: Jasenko Selimović ”Priče o federalizaciji su pale u vodu, i to sada treba ostaviti po Dragi prijatelji, u jednominutnom govoru na Plenarnoj sjednici strani. Ti amandmani zastupnika Hrvatske nisu prošli u RezoluEvropskog parlamenta istakao sam, prije svega, da je potrebno usvo- ciju i o njima se više nije ni raspravljalo. To je veoma važno što se jiti poslovnik o radu zajedničkog parlamentarnog vijeća BiH i Evrop- tiče stabilnosti BiH, i ja to pozdravljam. Druge stvari su, također, skog parlamenta. BiH već tri godine nije usvojila poslovnik o radu, bitne. Očekivane reforme nisu napravljene. Shvatamo da je tempo jer su parlamentarci predlagali etničko glasanje, što je proreformi bio usporen zbog izbora, ali izbori su prošli. Mi sada tivno pravilima Evropskog parlamenta. Naglasio očekujemo da se organi vlasti na raznim nivoima što sam da se pravila EU trebaju poštovati, ukoliko prije oforme. To je jedna od najvažnijih stvari, da zemlja želi postati članicom Evropske unije. se išta moglo raditi. Bez tih organa vlasti Priče o federalizaciji BiH binema Evo kratkog pregleda dešavanja pronikakvih reformi“, kazao sam, uz osšlih sedmic u Evropskom parlamentu, u talo, za Radiosarajevo.ba. su pale u vodu: EU očekuje kojima sam sudjelovao, a tiču se Balkana.

Evropski parlament insistira, dodao sam, Za BHRT sam govorio o svom poslu u jedinstvenu, cjelovitu i da se poboljša stanje vladavine prava.

Evropskom parlamentu, aktivnostima „Očekujemo da se depolitizira sudstvo, da funkcionalnu BiH vezanima za BiH i Zapadni Balkan, te izase naprave javne reforme koje poboljšavaju sozovima i prilikama koje su izbori u BiH donijeli. cijalno i ekonomsko stanje građana. Naglašavamo i Govor možete pročitati ovdje. presudu u slučaju Sejdić-Finci, dakle, da se konačno provede, ali i jednu pojačanu borbu protiv korupcije. Jer, reforme se Sastanak odbora za sigurnost i odbranu: U srijedu sam u nekim oblastima nisu desile i nisu se desile u tempu u kojem je treučestvovao na sastanku odbora za sigurnost i odbranu gdje se govo- balo. Mi to očekujemo. Ima spremnosti u EU da se učini korak prema rilo o sigurnosnoj situaciji na Kosovu. Pitao sam za razloge zbog BiH, ali ako se provedu reforme i ispune uslovi. Očekuje se od kojih još nije došlo do vizne liberalizacije, te o opasnim idejama o političara da to sprovedu i to naprave“, zaključio sam. razmjeni teritorija.

Izazovi - idućih 10 godina za Balkan: U Evropskom parlaRezolucija BiH: Evropski parlament usvojio je danas većinom mentu sam organizovao okrugli stol o izazovu za 10 idućih godina na Rezoluciju izvjestioca Kristijana Dan Prede (Cristian) o Bosni i Balkanu. Tim povodom sam pozvao visokog predstavnika Valentina Hercegovini. Za Rezoluciju je glasalo 468 zastupnika, 123 su bila Inzka, Adnana Ćerimagića iz European stability initiative, Vlatka protiv, a 83 suzdržano, od ukupno 674 evropska zastupnika koji su Stanovskog iz Misije Sjeverne Makedonije pri EU i Bernard Nikaj, pristupili glasanju. Ideja federalizacije je pala u vodu, a odavde smo Ambasador Kosova u Belgiji. Zajedno s kolegama zastupnicima govposlali poruku potrebe za reformama i značaju toga da Bosna i Herce- orili smo o procesima reformi, približavanju Evropskoj uniji, te izagovina bude i ostane jedinstvena, cjelovita i ujedinjena država. Tim zovima koje očekuju Evropsku Uniju i Zapadni Balkan. povodom sam govorio za neke bh. medije. Istakao sam za "Avaz" Dani - Bosna i Hercegovina i EU: Za magazin Dani sam govokako EU očekuje jedinstvenu, cjelovitu i funkcionalnu BiH. rio o Bosni i Hercegovini. Moj intervju će biti dostupan u njihovom Učestvovao sam u diskusiji o BiH koja je održana na plenarnom za- sljedećem izdanju. sjedanju u Strazburu. U svom govoru istakao sam da stanje u BiH Š E H E R 13

BANJA LUKA

Mediji poslije izbora:

Jelena Denda Borjan

Cure sa portala Direkt i dalje direktno

Piše: Radmila Karlaš

Do izbora, neki novinari su se pomalo i nadali. Da će izaći iz svojevrsne "ilegale" i časno raditi svoj posao, bez problema i pritisaka. Da će glasači poželjeti takve medije, objektivne. U skladu s tim, utopije su bile raznolike; Da će javni servis napokon postati javni, pa neće sortirati informacije shodno želji s vrha. Da oponentne kuće neće biti izvrgnute psihodeličnoj logoreji vodećih političara, gdje će ih zvati stranim plaćenicima i raznoraznim drugim imenima u stilu one; Drž'te lopova. I konačno, da će preovladati informisanje, a ne propaganda. Glasači su pokazali da im je draža laž, da ne razlikuju propagandu i informisanje, a ako neki i razlikuju, boli ih uvo za tim. Ona preostala većina i dalje ispira usta o medijskim plaćenicima o kojima su "informisani" u serijalima na RTRS. Nade su bile naivne, kaže danas većina novinara koja ne ide na posao u RTV dom, gdje obitava Javni servis. To kažu kroz škrgutanje zubima, jer im je kolega sa BN TV Vladimir Kovačević bezmalo zatučen na kućnom pragu, a još uvijek se ne zna ko je naredio ovo premlaćivanje. I nije Kovačević jedini. A sudeći prema postizbornoj političkoj konstelaciji, novinarska "ilegala" može očekivati samo "od zla gore."

U predizbornoj eri, pojedini portali u RS isprofilisali su svoju novinarsku etiku. To je, možemo slobodno reći, prilično teško u manjim sredinama. U Trebinju, kako saznajemo, pogotovo.

"Pritisci uvijek postoje, naročito zbog toga što radimo priče o ŠEHER 14 BANJA LUKA

korupciji, a djelujemo u malim sredinama gdje se svi manje - više poznaju, pa oni o kojima pišemo pribjegavaju raznim pokušajima ucjene", kaže Jelena Denda Borjan, novinarka Direkt portala iz Trebinja, čiju redakciju čine tri mlade, školovane i hrabre novinarke.

Postoji izvjesna perfidnost pritisaka, objašnjava Denda Borjan, pa navodi kako su neki od onih koji su im bliski izloženi pritiscima na poslu, dok se njima u portalu plasiraju neke tobož poslovne ponude, koje bi ih trebale nagnati da odustanu, a nekad su to i direktne ili indirektne verbalne prijetnje. "Međutim, mi smo svjesne svega što bavljenje ovim poslom na naš način nosi i ne odustajemo od iskrenog bavljenja njime, jer jedino tako on ima smisla."

Naša sagovornica kaže da se situacija u medijima nije značajno promijenila nakon izbora, što je i očekivano budući da je vlast ostala ista. "Istovremeno, broj medija stalno je u porastu, ali to su uglavnom oni koji su napravljeni sa ciljem da rade u korist vladajućih partija, dok je nezavisnih medija sve manje."

Denda Borjan navodi primjer da je samo, kako kaže, u malom Trebinju aktuelno više od 15 portala, od kojih je posljednji napravljen nekoliko mjeseci prije proteklih izbora. Ukazuje na činjenicu da samo nekolika među njima djeluje nezavisno, dok se uređivačka politika ostalih uglavnom svodi na veličanje svega što vlast radi.

"Zadatak je jasan – stvoriti sliku da rad vladajućih podržavaju svi i ugušiti slobodnu riječ i kritiku, jer se ljudi vode logikom da je većina uvijek u pravu. Manje-više situacija je ovakva u cijeloj državi.

Režimskih medija je toliko da je ljudima prosto nemoguće da izbjegnu dodir s njima, ali će uticaj zavisiti isključivo od znanja onog ko prima informaciju." Denda Borjan kaže da je nažalost procenat obrazovanih ljudi kod nas prilično mali, čega je vlast svjesna, pa je uticaj režimskih medija ogroman. "Sa druge strane, meni je zanimljivo koliko ljudi vole da čitaju članke o politici, moje iskustvo vezano je za istočnu Hercegovinu, a koliko su, u isto vrijeme, nespremni da budu pokretači promjena u društvu u kom žive."

Mediji i civilno društvo protiv nacionalizma i mržnje Piše: Radmila Karlaš Mediji moraju pokazati odlučnost u borbi protiv nacionalizma i govora mržnje, smatraju u Koaliciji za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje BiH koju čine Asocijacija za demokratske inicijative, Centar za mlade KVART iz Prijedora, Udruženje BH novinari, Vijeće za štampu BiH, Civil Rights Defenders, Fondacija CURE, Fondacija Mediacentar Sarajevo, Inicijativa mladih za ljudska prava BiH Otaharin, Omladinske novinske agenije u BiH (ONA), Sarajevski otvoreni centar, Udruženje BH novinari, Vijeće za štampu BiH, te Tuzlanski otvoreni centar.

Nacionalizam u BiH konstantno se koristi u političke svrhe, da bismo u posljednjih mjesec dana postali svjedoci pojava čija huškačka narav, te poticanje na nasilje stvaraju atmosferu mržnje među građanima i građankama BiH, upozoravaju iz ove Koalicije. Najoštrije osuđuju prenošenje tekstova huškačke naravi kao onaj Tomislava Zelenike kojim se izaziva mržnja Hrvata prema Bošnjacima i šire ideje o superiornosti jednog naroda nad drugim. Podsjećamo, sporna Zelenikina izjava glasi da su "Bošnjaci genetski predodređeni za izdaju", jer šta očekivati od ljudi čiji su preci "izdali svoju vjeru". Koalicija najodlučnije osuđuje i odlikovanje osuđenih ratnih zločinaca za vrijeme obilježavanja Dana RS, iskorištavanje zastava i simbola u političke svrhe i podrivanje sigurnosti i suživota građana i građanki BiH. "Ovakva retorika, kao i potezi visokih političkih zvaničnika, te poten-

ciranje 'genetičke' i drugih različitosti naroda u BiH, neizmjerno podsjećaju na atmosferu 90-tih godina prošlog vijeka koja je dovela do rata u BiH, genocida u Srebrenici i drugih ratnih zločina na teritoriji BiH, ali i ostalih zemalja u regiji." U Koaliciji za borbu protiv govora mržnje i zločina iz mržnje ističu da je potenciranje superiornosti ili inferiornosti jednog naroda nad drugim takođe aspekat ideologije nacizma koja je dovela do stvaranja Trećeg rajha, te progona Jevreja i drugih 'nebodobnih' naroda i osoba, te rezultirala holokaustom i dugogodišnjim ratom.

"Ovakva retorika danas dovodi do zločina iz mržnje, koji su, kao i pozivanje na nasilje i mržnju, krivična djela prepoznata svim krivičnim zakonima u BiH." Koalicija tako apeluje na sve medije da prate etički kod pri izvještavanju, te da šire toleranciju, i da se bore protiv svih oblika mržnje izvještavajući s punom društvenom i moralnom odgovornošću, ne pristupajući obavljanju svog profesionalnog novinarskog posla senzacionalistički i uklanjajući huškačke komentare i tekstove. "Apelujemo i na civilno društvo da jasno ustane protiv nacionalizma i svih drugih oblika ksenofobije, te da promoviše vrijednosti inkluzije i zaštitu ljudskih prava u BiH." U Kolaiciji podsjećaju da svi narodi, građani i građanke BiH zaslužuju živjeti sigurno i dostojanstveno. Zato očekuju i da nadležne institucije počnu raditi svoj posao i da procesuiraju odgovorne za izazivanje mržnje i nasilja.

Š E H E R 15

BANJA LUKA

PLODOVI „DRINAPLODA“

Piše: Edin OSMANČEVIĆ

Povratnici – istinski borci za očuvanje multietničke BiH! Donosimo i „priču sa terena“ jednoga od njih – Esada Smajića iz Srebrenice.

Na maršu mira, na relaciji Žepa-Srebrenica, umorna kolona se zaustavila na samom ulazu u grad Srebrenicu kako bi se okrijepila, sačekala kolonu iz pravca Nezluk – Srebrenica i krenula naprijed ka Potočarima. I kako to biva,dok smo se odmarali, ubrzo je do nas doprla vijest kako je jedan od američkih diplomata odsjeo u obližnjoj kući. Na inicijativu doktorice Feride Čengić, formirali smo „pregovarački tim“ koji se uputio toj kući.

Dugo smo zvonili dok nam vrata nije otvorio sredovječni čovjek koji nas je dubokim muškim glasom, gotovo baritonom, pozdravio na odličnom engleskom: „Welcome! What can I do for You?“.

Bio je to početak srdačnog poznanstva sa gospodinom Esadom Smajićem, jednim od najvećih heroja opstanka multietničke BiH. Vratio se, u svoju Srebrenicu, i odlučio da zajedno s mladim ljudima, prije dvije godine, pokrene opštu poljoprivrednu zadrugu - OPZ „Drinaplod“ Srebrenica.

Esad Smajić zaslužuje da se o njemu napiše velika knjiga. Evo bar nekoliko rečenica, tek da se upoznamo...

Nakon završene gimnazije u rodnom gradu – Srebrenici, nastavio je školovanje na Beogradskom univerzitetu gdje je stekao zvanje diplomiranog ekonomiste. Mogao je raditi i u većim centrima, ali vratio se u Srebrenicu, na poslove u opštinskom organu samouprave. A zatim, ponovo u Beograd, kao rukovodilac jedne društvene uvoznoizvozne firme (UTMA). Osamdesetih godina se ponovo vraća u Sre-

ŠEHER 16 BANJA LUKA

brenicu gdje je osnovao prvo društveno preduzeće „OMES-Promet“ Bratunac, te obavljao poslove direktora. Poslije „Markovićevog zakona“ o mogućnosti otvaranja privatnih preduzeća, osnovao je i vodio privatno preduzeće u Srebrenici pod imenom „Razvitak“ Srebrenica, koja je u to vrijeme imala 300 radnika.

Nakon ratnih zbivanja, jedno vrijeme je proveo u Njemačkoj radeći u „PIZ“ kompaniji, a zatim je otišao u SAD u Consulting kompaniju, kao Executiv, gdje je bio i suvlasnik. A onda, još jedan povratak u Srebrenicu, i još jedan izazov -poljoprivredna zadruga „Drinaplod“ Srebrenica.

Osjetio je, jdnostavno, potrebu da se vrati svom rodnom kraju i pomogne koliko je god moguće u organizaciji promjena i postizanju boljeg životnog standarda zapošljavanjem mladih ljudi.

„Drinaplod“ Srebrenica – mogućnosti i izazovi OPZ "Drinaplod" p.o. Srebrenica osnovana je u februaru 2017. godine, čija je pretežna djelatnost mješovita poljoprivredna proizvodnja. Vrše otkup i preradu vrganja, lisičarke, smrčka i crne trube. Njihovi proizvodi su dostupni svježi, sušeni i zamrznuti. U periodu od aprila do novembra vrše otkup, preradu i prodaju u sušenom stanju ljekovitog bilja - maslačka, srijemoša, koprive (žare), zove (zobe), lipe i dr. Otkupljuju takođe herbu, korijen, list, cvijet i plod ljekovitih biljaka. Organizacijski tim čine mladi ljudi željni da rade i stvaraju, kao i iskusni stručnjaci koji su spremni da prenesu svoje

Putevi povratka Gdje se „Drinaplod“ vidi za 2-3 godine?

Cilj ove firme je da u narednim godinama uvećaju broj kooperanata, broj zaposlenih, da povećaju proizvodne kapacitete u preradi voća i povrća jer ovaj kraj obiluje kvalitetnim i neprskanim zasadima voća i povrća, što znači proizvodnju kvalitetne zdrave hrane koja je trenutno tražena na tržištu. Njihovi rezultati su vidljivi na web stranici www.drinaplod.com. Esad vjeruje da će radom mladih ljudi uspjeti uskoro da njihove proizvode plasiraju i na inotržište.

Pored niza projekata u „Drinaplodu“ Srebrenica, trenutno je u toku najnovija inicijativa i realizacija projekta u pčelarstvu koje može omogućiti zapošljavanje mladih u ruralnim područjima, a posebno u Srebrenici. Neophodno je podržati ovaj projekat u finansijskom smislu gdje je za upošljavanje jednog pčelara potrebno 3.500,00 KM za obezbjeđenje 10 pčelinjih društava i kompletne opreme za pčelarstvo.

Pravilnim nadzorom i usmjeravanjem od stručnog tima „Drinaplod“ Srebrenica, takav jedan pčelar za tri godine će imati 80 pčelinjih društava čime ostvaruje prinos meda koji iznosi minimalno 10 kg po košnici, odnosno 800 kg u sezoni čija je vrijednost na tržištu 12.000,00 KM, što donosi prosječne prihode od 1.000,00 KM mjesečno, ne računajući druge pčelinje proizvode kao što su polen i propolis, kao i stvaranje i prodaju novih društava (rojeva). znanje. Oni stvaraju nove vrijednosti kroz iskorištavanje vlastitih prirodnih i ljudskih potencijala sa ciljem unapređenja svih oblika organizovanja i usavršavanja poljoprivredne djelatnosti u regiji istočne Bosne.

Plodovi djelovanja „Drinaploda“ vidni su već nakon dvije godine.

Mladost i polet daju rezultate. Naravno, bilo je, kako kažu, i poteškoća koje su uspješno savladane. Angažovani mladi ljudi su stvaraoci kojima treba pomoći iskustveno da implementiraju svoje ideje u izgradnje bolje budućnosti i života. Mladi se zalažu u tom pravcu i izražavaju spremnost da i pored problema ostanu i opstanu u ovoj državi kakva jeste, a posebno u Srebrenici koju pritiska mnoštvo drugih problema.

Podrška nije izostala ali ima i dosta problema Poljoprivredna zadruga „Drinaplod“ Srebrenica nije imala smetnji u radu i ostvarila je dobru saradnju sa institucijama koje pružaju podršku povratnicima, gdje su implementirali projekte u malinarstvu, otkupu gljiva i voća, a u planu je da izgrade prerađivačke kapacitete za voće i povrće čime bi se omogućilo uključivanje većeg broja kooperanata na području doline Drine. Ostvarili su dobru saradnju i sa drugim poslovnim partnerima u cijeloj Bosni i Hercegovini, kao i određenim razvojnim agencijama kao što je SERDA u Sarajevu.

Evo mogućnosti za sve one koji su zainteresovani da se uključe i omoguće napredak našim građanima da neovisno privređuju kroz „Drinaplod“ Srebrenica, što će stvoriti velike mogućnosti za organizovanu proizvodnju pčelarskih proizvoda i ostvarivanje novih uslova za opstanak na ovom području.

Esad Smajić napominje da svi zainteresovani, od humanitarnih društava do pojedinaca i organizacija, mogu i sa skromnim učešćem pokrenuti posolove i doprinijeti boljem životu naših građana koji su voljni da rade i budu neovisni. On smatra da se sa 3.500 KM uloženih u pčelarstvu može za tri godine ostvarivati prihodi dovoljni za troškove i život jednog domaćinstva na selu. Dodatno, razvojem tog sektora omogućiće se izvoz prirodnog meda na evropsko tržište što će značajno uticati na životni standard naših građana (kooperanata), a istovremeno omogućiti i nova radna mjesta u preradi pčelinjih proizvoda. To je jedan od trenutno započetih projekata, koji realizuje OPZ „Drinaplod“ Srebrenica. Zainteresovani se mogu obratiti putem emaila: drinaplod@gmail.com, ili web stranice www.drinaplod.com.

Esadu i njegovoj ekipi se zahvaljujemo na prijatnom razgovoru i želimo uspješan rad, zdrav i sretan život. Kao što sam već u u uvodu ovog teksta napisao, Bosna i Hercegovina ima svoje istinske, „nevidljive“ heroje o kojima treba pisati!

Vrijedni Esad nam je objasnio da su najveći problemi za sve privredne subjekte, posebno u začetku, kvalifikovana radna snaga koja se teško odlučuje da radi u manjim mjestima, i velika poreska opterećenja od države. Također tom problemu doprinose stalne tenzije i zastrašivanje od političkih struktura u BiH. Generalno, ovdje još nije zaživjela pravna država koja svim građanim garantuje jednaka prava pred zakonom, pa tako i u smislu privrednih subjekata.

U odnosu na 2014. godinu, kada se Esad vratio iz SAD, situacija se rapidno, u negativnom smislu, promijenila prije svega iz razloga koji su već navedeni. Posljedice ovakvog stanja u cjelokupnom društvu rezultiraju svakodnevnim odlaskom mladih, sposobnih i kvalifikovanih kadrova iz naše zemlje, i to je možda navjeći poraz i gubitak za naše društvo i državu. Š E H E R 17

BANJA LUKA

Dani sjećanja na Otoku

„OTRGNUT OD KUĆE“ BOSNIA UK NETWORK Dan sjećanja na holokaust uveden je 2001. godine kao međunarodni dan sjećanja na žrtve genocida. Taj dan se podudara s datumom oslobođenja Aušvica, 27. januara 1945. godine. Obilježavanjem ovog datuma Derby je, kao i svake godine, podsjetio i na genocid nad Armencima, Ukrajinski holodomor i genocid nad bosanskim narodom u Srebrenici.

Derby je tako u ponedjeljak 28. januara, u sklopu programa za 2019. godinu, bio u znaku sjećanja na sve žrtve genocida i stradanja.

Prijemu kod gradonačelnika prisustvovali su ambasadori iz Bosne i Hercegovine, Ukrajine i Armenije, sa svojim atašeima, kojima su se pridružile i druge ličnosti.U svojoj pozdravnoj riječi, gradonačelnik Mike Carr je govorio o značaju tog sata i naglasio važnost pamćenja takvih tragedija kako bi se osiguralo da se više nikada ne ponove, ne zaboravljajući spomenuti i genocid nad Amenima. Ambasadori su govorili o genocidima u svojim zemljama.

Kapelica Bridge Chapel bila je mjesto molitve za razmišljanje i komemoraciju, koja se nastavila i u Bosanskohercegovačkom centru, sjećanjem na bosansku tragediju i Srebrenicu kao veliku svjetsku ranu i opomenu. Ovaj program Bosanskohercegovačkog udruženja u Derbiju podržala je i Ambasada BiH u Londonu, prisustvom i riječju amGradonačelnik Mike Carr i Ambasadorica Valentina Maričić

ŠEHER 18 BANJA LUKA

basadorice Valentine Maričić koja je došla sa svojim suprugom Željkom Maričićem, a pridružili su im se i predstavnici krovne organizacije BH UKNetwork Dr Anes Cerić i koordinator Kornelija Besara. A zatim su na spomenik žrtvama genocida u Srebrenici i ostalim dijelovima BiH, koji se nalazi u dvorištu Bosanskog centra Derby, svi priutni položili po jedan karanfil i poklonili se žrtvama, svako na svoj način. Riječi molitve i sjećanja čule su se i u Katedrali u Derbiju. „Otrgnut od kuće“ naziv je večeri poezije, glazbe i plesa, koja je održana u QUAD-u i na kojoj su se predstavile različite grupe i zajednice.

BIRMINGHAM: LEKCIJE IZ PROŠLOSTI I u gradskoj vijećnici opštine Birmingham održana je komemoracija u znak sjećanja na žrtve holokausta i onih koji su preživjeli te strahote i nacističke progone, i druge genocide širom svijeta. Domaćin komemoracije bio je kancelar Tristan Chatfield, član kabineta Gradskog vijeća Birminghama za socijalnu uključenost, sigurnost i jednakost u zajednici. Komemoraciju je predvodila gradonačelnica Birminghama Yvonne Mosquito. Ovogodišnja tema je “Torn From Home”, koja ohrabruje ljude da razmisle o tome kako je gubitak sigurnog mjesta koje nazivamo „domom“ dio traume s kojom se suočava svatko tko doživi progon ili genocid.

Komemorativni događaj uključio je svjedočenja preživjelih holokausta Courtenay Harris i Hannelore Napier, zajedno

s molitvama i glazbom - uključujući i nastupe Kirsty Robinson, omladinskog orkestra Singers Hill, Bordesley Green Girls School i britanskog mladog pjesnika Alija Begum-a koji je pročitao posebno naručenu pjesmu za ovaj događaj. Čast da zapali svijeću ispred Bosanskohercegovačke zajednice u Velikoj Britaniji pripala je Lejli Gološ iz Sarajeva koja već niz godina živi u Birminghamu i pomaže rad naše dopunske škole kao i naše cjelokupne zajednice u Birminghamu i šire. Nakon komemoracije Lejla je kazala: „Bila mi je čast biti dio ove komemoracije, obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta. Zapalila sam svijeću u znak sjećanje na žrtve svih zločina i genocida širom svijeta, i sjećanja na sve one koji su ubijeni u ratovima, sukobima i zločinima iz mržnje. Sjetili smo se šest miliona Jevreja i miliona dugih koji su ubijeni u holokaustu i drugim genocidima počinjenim nakon drugog svjetsko rata, uključujući 1941-1945-The Holocaust; 1975-1979-Kambodža; 1994– Ruanda; 1995-Bosna i Herzegovina; 2003–Darfur.“ Gradonačelnica Yvonne Mosquito je rekla: “Dan sjećanja na holokaust je prilika da se svi zaustave, razmisle i nauče lekcije iz prošlosti i primijene ih u našem životu danas, kako bi pomogli u stvaranju sigurnije i bolje budućnosti.“

MEĐU MLADIMA: VAŽNO JE DA SE ZNA, DA SE NE BI PONOVILO Dan sjećanja na holokaust i sprečavanja zločina protiv čovječnosti međunarodni je dan sjećanja kojim se želi podsjetiti na sve žrtve

Prijem kod gradonačelnika Derbyja nacističkih režima tijekom drugog svjetskog rata. Ovaj se dan obilježava diljem Evrope, a za datum obilježavanja izabran je 27.januar.

Tim povodom u školskim prostorijama Bosanske kuće u Birminghamu ovogodišnji učenici u prisustvu svojih učitelja održali su predavanje o najzapamćenijem historijskom genocidu. Učenici su također imali priliku pogledati i dokumentarac o žrtvama genocida.

Glavna poruka obilježavanja ovog dana mališanima jeste - kako je važno da se upoznaju sa svime što se događalo tijekom Drugog svjetskog rata kada je bilo dovoljno da je netko krive vjeroispovijesti, krive nacionalnosti ili drugačijeg političkog nazora, pa da završi na likvidaciji. Kako se historija ne bi zaboravila a ovakve tragedije ponovile, važno je sjećanje na žrtve prenijeti mladim naraštajima.

Dan sjećanja u Londonu

GOVOR CVIJEĆA Prohladna, uobičajena nedjelja za ovo doba godine.

Queen Elizabeth II Centre, Broad Sanctuary, Westminster, London, dobro poznata adresa upravo zbog današnjeg datuma.

Dan sjećanja na žrtve Holokausta (Holocaust Memorijal Day) komemoracija je nevinim žrtvama, nebrojenih zločina. Sve funkcioniše besprijekorno, nebrojeno volontera i osoblja s osmijehom dočekuju zvanice s posebnom pažnjom za one najmlađe i najstarije. Ovogodišnju ceremoniju otvorio je Rt Hon James Brokenshire MP, Secretary of State for Housing, Communities and Local Government (Državni sekretar za stanovanje, komune i lokalnu vladu).

Hercegovini (Bosnia and Herzegovina) i Isam Agieb, preživjeli u genocidu u Darfuru.

U ovo ozračje sjećanja utkala su se i dva cvijeta - poznati “Srebrenički cvijet” te stručak “Ne zaboravi me”...

Bosnia and Herzegovina UK Network Bosnia House 36 Medley Road Birmingham B11 2NE United Kingdom t. 0121 772 3052

Bogat i sadržajan program, prilagođen za ovakve prilike, popraćen je pažnjom i poštovanjem, kako i dolikuje žrtvi. Na kraju je upaljeno šest svijeća, kako za Holokaust i progon, tako i za presuđeni genocid u Kambodži (Cambodia), Ruandi Dan sjećanja u Londonu(Rwanda),Bosni i Hercegovini (Bosnia and Herzegovina) i Darfuru (Darfur).

Posebnu čast da to urade imali su: Ruth Barnett, Yvonne Bernstein, Steven Frank BEM, John Hajdu, Mindu Hornick, Rachel (Ruzena) Levy i Vera Schaufeld MBE. Pomogli su im Vilem Bock, sin Sinti preživjele u nacističkom progonu, te Sophal Din, preživjeli genocida u Kambodži (Cambodia), Marie Chantal Uwamahoro, preživjela u genocidu u Ruandi (Rwanda), Vahid Vukalić, preživjeli u genocidu u Bosni i Š E H E R 19

BANJA LUKA

U susret Sajmu knjiga

TO JE I NAŠ GRAD

Foto: Mirsad Filipović

Jubilej među knjigama u Sarajevu: deset godina »Šeher Banje Luke« i dvadeset godina »Banjalučkih žubora« Piše: Ismet BEKRIĆ Ovogodišnji Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu, koji će se održati od 17. do 22. aprila u Skenderiji, najljepša je prilika da obilježimo i dva značajna datuma naše pisane i objavljene riječi: desetogodišnjicu našeg magazina ŠEHER BANJA LUKA i dvadesetu knjigu BANJALUČKIH ŽUBORA. Ova izdanja postali su svjetionici naše duhovne, stvaralačke vezanosti i za rodni grad, riznica u kojoj čuvamo ono najljepše u nama – svoja sjećanja, svoj nezaborav i svoju ljubav koju nam ne mogu pomutiti, uništiti, uzeti ni najveći izazovi, ni sva progonstva i pokušaji zatiranja. Jer, TO JE I NAŠ GRAD. Mi ne moramo, ako ne možemo, stalno bitisati u njemu, ali on je u nama. Kao tok Vrbasa!

Ta nit, od srca do grada Prvi broj magazina »Šeher Banja Luka« pojavio se u junu 2009. godine, kao glasilo Saveza Banjalučana Švedske, kao »čvrsta želja da se sve tanke niti, sa svih kontinenata i meridijana, po kojima su Banjalučani rasuti, prepletu u jednu pletenicu koja će tu vezu s Banjom Lukom učiniti čvršćom i bližom«. Jer, kako je zapisano u uvodniku prvjenca, sa slikom Omera Berbera na naslovnici, »ta silna želja, satkana od bezbroj želja uistinu je čovjekova potreba za povratkom vlastitim korijenima«. I da spasi, sačuva svoj/naš grad onakvim kakvim smo ga ostavili. Jer, mi ga nikad nismo ostavili, zaboravili, jer nismo ni odlazili zato što smo to željeli, nego što smo na to bili primorani. »Pisati o Banjoj Luci nije ništa manje bolno nego što je i sjećanje na ŠEHER 20 BANJA LUKA

jednu davnu izgubljenu ljubav s kojom gubimo i jedan veliki dio sebe, koji čovjeku uvijek nedostaje da bi bio potpun«, čitamo u obraćanju urednika Mirsada Filipovića, u uvodniku prvog broja »Šeher Banje Luke, koja, evo, već ulazi u desetu godinu svoje plemenite misije – da smo dio i svoga grada, ma gdje god bili, i da tu nit »od srca do Banje Luke razvlačimo stotinama, hiljadama kilometara, pazeći pri tom da ne pukne, kako bismo je ostavili u naslijeđe i našoj djeci s jasnom porukom: TO JE NAŠ GRAD!«. »Šeher Banja Luka« je tako nastavila bitisati širom zemaljske kugle, možda i više nego tamo gdje je postala, vraćala se s nama na svoje obale, i mi s njom na naše obale, ne dolazeći s mržnjom i željom za osvetom, nego sa sjajem u očima u kojem su svi oni, koji su to htjeli, mogli prepoznati samo ljubav i želju da stvaramo nove odnose u međusobnom uvažavanju. Magazin se svesrdno uključio u organizaciju susreta saradnje i povjerenja, obnavljanja starih i stvaranju novih mostova, ne bilo kakvih, nego – vezenih.

To svjetlo u nama I edicija »Banjalučki žubori« proslavit će na svetkovini knjiga u Sarajevu jubilej vrijedan poštovanja – dvadesetu knjigu u dvadesetoj godini svoje stvaralačke uloge u životu svih onih koji ne žele da zaborave svoj grad i svoje korijene. »Kada smo, prije skoro dvadeset godina, objavili prvu knjigu

»Banjalučkih žubora«, u čije smo stranice utkali i ono što je »Prepisano sa sedara«, što je duboko u nama, kao Vrbas u tjesnacu i među lukama, nismo ni slutili da ćemo doći i do broja 20; i da će žubori, bar ponekad, više čuti od huke i riječi mržnje«, čitamo u predgovoru jubilarnog izdanja. »Iz takvih »Žubora« uzdigao se i »Vezeni most«, susret Banjalučlana u rodnom gradu, raširile su se ulice i stranice »Šeher Banje Luke«, novog magazina Banjalučana u Švedskoj, i svijetu. Pokušavali smo da i mi, iako prognani i rasuti, pomognemo u zajedničkim nastojanjima da naš grad ne izgubi svoj identitet, svoju dušu. Jer, kako iskreno napisa i uvažena novinarka Gordana Katana, »ta duša bili su njeni ljudi koji su prognani, kojih se grad odrekao ne trepnuvši«. Ali, »mi se nismo odrekli svoga grada, svojih korijena, svojih sjećanja, tražeći i čuvajući u njima one svjetlije boje i nijanse…« U svih dvadeset knjiga »Banjalučkih žubora« trudili smo se, koliko god je to moguće, da to svjetlo u nama ne izgubi sjaj, i da nam obasjava, makar titrajući, ne samo staze budućnosti, nego i one male trenutke svakodnevlja.

Te staze, i te odsjaje u trenucima i vremenskim razdobljima, tražili su i stvarali svojim osjećanjima i riječima i brojni autori koji su, kroz žubore, dolazili do sedara-knjiga, o sebi i nama, koje već niz godina izlažu i na štandovima Sajma knjiga u Sarajevu. Ti autori, od kojih je većina izrasla do priznatih pisaca, izlažu redovno svoje naslove i na sajamskim stolovima i policama, a tako će biti i ovog aprila. Istaknimo bar neka stara i nova imena književne Banjaluke koja su se, iz godine u godinu, uspješno predstavljala na i međunarodnoj smotri knjiga u Sarajevu: Kolja Mićević, Irfan Horozović, Ranko Risojević, Ranko Pavlović, Enisa Osmančević Ćurić, Idriz Saltagić, Tatjana Stupar Trifunović, Radmila Karlaš, Zlatko Lukić, Nikola Vukolić, Vasvija Dedić Bačevac, Denis Dželić, Asima Ćošabić, Sead Mulabdić, Elvira Krupić Šamlija, Nedžad Talović, Kemal Handan, Mirsad Omerbašić, Mustafa Bajagilović, te pisac ovih redova, i drugi. Ovom prilikom sjetimo se i onih literata i publicista koji više nisu među nama, ali čija književna i publicistička ostvarenja traju među koricama knjiga i na stranicama »Šeher Banje Luke« i »Banjalučkih žubora«: Nasiha Kapidžić Hadžić, Nenad Radanović, Aleksander Aco Ravlić, Slavko Podgorelec, Anto Ćosić, Kemal Coco, Fuad Balić, Alojz

Ćurić, Frano Ćurić, Jovan Joco Bojović, Admiral Mahić, Miloš Milojević, Seima Kurjak Višić, Alija Kapidžić, Edhem Trako, Nail Osmančević…

Sajam knjiga u Sarajevu predstavlja, tako, i onu literarnu Banjaluku koja, kao čudesna nit, povezuje i čini ono naše najljepše, vezove i keranja od riječi. Š E H E R 21

BANJA LUKA

Samostan Sveti Josip u Nazaretu

Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Vrijeme gradnje samostana Tekst i foto: Adem Čukur

KATOLIČKI SAKRALNI OBJEKTI:

Prostor današnje Bosne i Hercegovine u periodu od prvog do petog vijeka nove ere bio je u sastavu Rimskog carstva. Kako je to bio ujedno i period nastanka i širenja kršćanstva, iz tog vremena, na našim prostorima, postoji niz arheoloških nalazišta ranohrišćanskih crkava / bazilika manjih dimenzija na lokalitetima Žitomislić kod Mostara, Mogorjelo kod Čapljine, Skelani na Drini, a na prostoru Banjaluke na lokalitetu u Ramićima. Pretpostavlja se, da su sve porušene pri prodoru Avara i Slavena početkom sedmog stoljeća.

U srednjem vijeku, nešto prije i u vrijeme postojanja Bosanske države, prostor današnje BiH je bio pod uticajem katoličanstva, u jugoistočnom dijelu i pravoslavlja, dok je istovremeno zasebno egzistirala i bosanska crkva . U to vrijeme izgrađen je i niz katoličkih crkava i samostana, između ostalih - u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Olovu... Dolaskom Osmanlija na naše prostore sultan Mehmed II Fatih je1463. izdao Ahdnamu / Povelju kojom katoličkom redu franjevaca daje slobodu vjere i djelovanja. U to vrijeme izgradnja sakralnih katoličkih objekata bila je ograničavajuća; dozvoljavana je samo upotreba i opravka do tada postojećih zgrada ili izgradnja novih na mjestima zatečenih ukoliko su iste u međuvremenu stradale u požaru i sl., ali ne većih od prethodnih.

Sredinom XIX-og vijeka dolazi do reformi unutar Osmanlijskog 22 Š E H E R

BANJA LUKA

carstva čime su, između ostalog, stvoreni i povoljniji uslovi za izgradnju crkava i samostana. Godine1869. na sjeveroistočnoj strani od centra grada na desnoj obali Vrbasa u Delibašinom selu naselili su se trapisti / sljedbenici reformiranog reda cistercita i počeli izgradnju samostana pod nazivom ”Marija Zvijezda” (opisan u članku ”Trapisti / Začeci industrije” ) u sklopu kojeg je nakon tri godine izgrađena i crkva skromnijih dimenzija. Ta crkva je u međuvremenu porušena, a godine 1925. na sjevernom dijelu samostana počinje izgradnja nove samostanske crkve.

Ta trobrodna bazilika bila je u to vrijeme prostorno jedan od najvećih crkvenih objekata u BiH i prvi objekat takve vrste izgrađen sa konstrukcijom od armiranog betona. Unutrašnjost crkve je sa lijepo urađenim kapitelima, te oslikanjima i reljefima.

Godine 1873. na brdu Petričevac na sjeverozapadnom dijelu grada franjevci počinju izgradnju samostana. Već slijedeće godine, po završetku izgradnje jednospratne rezidencijalne zgrade jednostavnog oblikovanja, u nju su se uselili franjevci koji su dotad boravili u Ivanjskoj. Godine 1878., prilikom borbi između austrougarske vojske i domaćih snaga koje su pružale otpor okupaciji, zgrada samostana je, tučena topovskom vatrom, porušena i izgorjela. Godine1880. na istom mjestu započeta je izgradnja nove rezistencijalne zgrade i pratećih objekata, a 1884. i izgradnja crkve

Sjećanje

Župna crkva Pohoda Blažene Djevice Marije

Pročelje nove crkve u Trapistima

da bi slijedeće godine, po izgradnji, dobili status samostana Svetog Trojstva. Nakon dvije godine, zbog nesolidne izgradnje, počeli su tonuti središnji zidovi, pa su srušeni i ponovno izgrađeni. Kako samostan vremenom nije mogao udovoljiti potrebama, umjesto njega godine 1928., prema projektu arhitekte Katušića, izgrađene su nova samostanska zgrada i crkva sa dva zvonika, objekti skladnih proporcija u stilu neoklasicizma.

U zemljotresu 1969. navedeni objekti su u potpunosti srušeni. Početkom sedamdesetih godina na istom lokalitetu, a prema projektu arhitekte Janeza Fursta, u stilu arhitekture moderne gradi se nova samostanska zgrada sa 32 prostorije i bibliotekom, kao i nova crkva.

Godine 1879. u Banjaluku dolaze sestre družbe Klanjateljica Dragocjene Krvi Isusove, koje osnivaju i grade samostan sa crkvom s nazivom ”Sveti Josip u Nazaretu” (kasnije spominjan kao ”Samostan Nazaret”) na prostoru sjeverno od centra grada udaljen oko tri kilometra. Poslije drugog svjetskog rata samostan je srušen i na tom mjestu izgrađena kasarna

”Kozara”. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine od Austrougarske monarhije dolazi do preustrojstva katoličke crkve 1881. pri čemu je formirana i Banjalučka biskupija. Godine 1884. te 1985., izgrađena je njena stolna crkva, Katedrala Svetog Bonaventure (opisana u zasebnom istoimenom članku) koja je porušena u zemljotresu, a na istom mjestu početkom sedamdesetih godina izgrađena je nova istoimena crkva projektovana u duhu arhitekture moderne (arhitekta Ljubo Marasović iz Zagreba). Krajem osamdesetih godina izgrađen je i zvonik jedinstvenog oblika (arhitekta Janez Furst iz Ljubljane).

Godine1892. u ulici Fra Grge Martića izgrađena je i župna crkva Pohoda Blažene Djevice Marije sa elementima neoromanike. Po okupaciji Austrougarske doselio se određen broj njemaca i austrijanaca evangelističke vjeroispovijesti na širi prostor grada koji su izgradili i svoju crkvu sjeverno od gradskog centra.

Samostan Svetog Trojstva na Petričevcu

Njemačka evangelistička crkva ŠEHER

BANJA LUKA

23

Druženje po mjeri članova

Dan kao i svaki, pa ipak poseban Zapisano uz godišnju skupštinu i 21. rođendan Aktivitet centar BiH Halmstad Tekst: Tomislav Ljevak Foto: Mujo Metaj Dan, rekao bih, kao i svaki, nešto razmišljam i trznu me zvuk telefona. Alo! Javim se. Prekinu me prijatelj Mujo.

Tomice! Znaš li koji je datum danas. Šutim kao da sam u ratu s njima. A moj Mujica reče: 25. januar ili 21. rođendan našeg ”Aktivitet centra BiH”.

Rođendan Halmstadskog Bosanskohercegovačkog udruženja. Čujem glas gospođe Fatime. Natjerala Mujagu da proslave rođendan Bosanskog kluba u dijaspori.

Bravo!

Zasukasmo rukave Safet, Mujo i ja (Tomislav), da pripremimo hranu i mezu za slavljenike današnjeg dana po sloganu ”druženje po mjeri članova udruženja” , što naš prvi predsjednik reče prije 20 godina.

Rat, glad i sav taj jad rastjera nas svijetom, ali ljudska pamet osta i postadosmo muhadžeri, ali se i bistra glava sačuva. I evo nas, živi, zdravi i pametniji zauvijek. Već stotinama godina se sele sa jednog mjesta na drugo, što zbog rata, gladi i siromaštva, što zbog nekih drugih razloga.

U novim sredinama traže/tražimo sunarodnike da se 24 Š E H E R

BANJA LUKA

druže/družimo, ili da im/nam bude lakše. Što je razdaljina veća od zavičaja, to je i zbližavanje snažnije. Možda je udruženje (ili klub) jednako staro kao i prognanik ili iseljenik. Početkom rata u BiH, u Švedsku su pristigle mnogrobrojne porodice prognanika i izbjeglica.

U mnogim gradovima, u kojima se nalazilo više naših građana, osnivaju se udruženja, da očuvaju svoj identitet, kulturu i svoje običaje.

Tako i u našem prelijepom Halmstadu osnivamo Aktivitet centar BiH. Članovi uglavnom srednje i starije dobi. A prvi predsjednik je bio Mujo Metaj, sekretar Safet Karahalilović, dok je blagajnica bila Mevzera Mlivić. U početku surađujemo sa Komunom i ABF-om koji nam je pomogao, kako u pronalaženju prostorija tako i materijalno.

Na čelu sa Davidom Linghtom, koji je kumovao u imenu udruženja.

2002. počinje suradnje sa Savezom BiH, a nešto kasnije i sa ostalim savezima. A naš slogan je oduvijek bio: ”Druženje po mjeri članova”.

Tu ne stajemo, suradnja se proširuje i sa ”Strankom za dijasporu” koju vodi Edin Osmančević. Saradnja se nastavlja i sa ”Sedefom” s kojim dijelimo naše prostorije. Današnja godišnja skupština je prošla u pozitivnoj i dobroj atmosferi. Proslava i druženje je nastavljeno u istom raspoloženju, s predstavnicima udruženja ”Sedef” i s predstavnicima sekcije ”Kastel”. Dodijeljena su i priznanja, koja je naša predsjednica Zineta Hadrović uručila Tomislavu Ljevaku, kao najs-

Likovni rad Muje Metaja tarijem članu udruženja, i Nedeljki, koja nam pravi najbolje poslastice za naše proslave i obilježavanje Bajrama.

Pohvalu je dobila i naša Fatima Metaj, za nesebično zalaganje i doprinos udruženju, kao i svi oni koji su se zalagali za osmišljavanje banjalučkih druženja. Hvala i rukovodstvu Banjalučkog saveza.

Sadašnja predsjednica, Zineta Hadrović, istakla je požrtvovanje i volonterski rad svih članova, koji se uporno trude da se često družimo i obilježavamo naše i švedske značajne datume.

I za kraj: ”Bilo je to druženje baš po mjeri čovjeka.”

Tomislav Ljevak i Zineta Hadrović

Zineta i Nedeljka

ŠEHER

BANJA LUKA

25

Zapisano na jednoj promociji u Orebru

A knjige ostaju...

Foto: Goran Mulahusić

Tekst: Fatima Mahmutović Napisano je ono što ostaje. A ako se samo kaže, zaboraviće se.

A knjige ostaju, i iza nas i generacija poslije nas. Još ako obilježavaju jednu eru, dolazak jednog naroda u drugu zemlju i njihovo snalaženje i integraciju, onda je vrijednost knjige neprocjenjiva.

Jednu takvu knjigu je objavio i Branko Tomić, novinar i publicista, knjigu pod imenom ”Švedskom Bosna probeharala” čiju smo promociju organizovali u Örebru 17. februara u Oxhagenu.

Mi u udruženju Banjalučana volimo goste. Volimo da se družimo i da se i ”osolimo”, za što se pobrinuo naš predsjednik Izet Nadarević, a i zasladimo, za šta su se pobrinule naše vrijedne Vahida, Sabaheta, Aiša i Sabiha.

Kao i obično, gosta je predstavio Sabahudin Bahtijaragić Cober, koji je upoznao Branka još devedesetih godina, nastupajući po Švedskoj.

Naš gost Branko Tomić je toplo pričao o tome kako je knjiga nastala i opisao uspjeh mnogih Bosanaca i Hercegovaca u švedskom društvu. Od toga kako su došli u ovu zemlju, pa do toga kako su nas s ponosom predstavljali kroz organizovani rad u raznim savezima, udruženjima.I kao što je i sam rekao, neka naši unuci ne zaborave ko su. Ukazala se potreba da se napiše bar još jedan tom pa se iskreno nadamo da će Branko i to napisati.

Ali to nije bila jedina knjiga koju je Branko napisao i predstavio nam. 2017. je obilježena 20-godišnjica osnivanja Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine. Branko je pronašao vezu 412 olimpijaca s BiH, koji su svojim rođenjem nastupali za druge zemlje, ili su nastupali za BiH. Gledajući kratki film o obilježavanju dviju decenija postojanja Olimpijskog komiteta, podsjećajući se na sve drage ljude i radosni što smo ih prepoznali, kanula je i poneka suza, suza sjećanja ili suza radosnica. ”Knjiga na najbolji način prezentira olimpijske vrijednosti: prijateljstvo, respekt i izvanrednost, ali istovremeno pokazuje da je Bosna i Hercegovina zemlja sportskih talenata i sportaša koji postižu izvanredne sportske rezultate” , istakao je u uvodu knjige Marijan Kvesić, predsjednik Olimpijskog komiteta BiH. A u nama, koji smo ga pomno slušali dok je skromno pričao o tome što je uradio i kako je pronalazio podatke o svim tim olimpijcima, probudio se ponos, jer niko od nas nije ni pomislio da su nas u tolikom broju predstavljali na olimpijskim igrama od 1912. pa do 26 Š E H E R

BANJA LUKA

”Znam da ću biti sretna što su toliki ljudi iz Brankovih knjiga postali dio moje stvarnosti.” Ili: kako je ”Švedskom Bosna probeharala”. danas.

Ali to nisu jedine knjige koje je Branko objavio.

Baveći se publicistikom objavio je knjige: ”Plamen mladosti”, ”Velike Male igre”, ”Partizanska olimpijada”, ”Tito prijatelj sporta”, ”Olimpijski korijeni”, ”Olimpijske staze”.

Za mene, pisana riječ najviše vrijedi, više od svake izrečene, tako da ću s radošću i velikim zadovoljstvom pročitati juče promovisane knjige. Znam da ću biti sretna što su toliki ljudi iz Brankovih knjiga postali dio moje stvarnosti.

A Branko Tomić je postao dio stvarnosti Udruženja Banja Luka Örebro, i sigurni smo da ovo nije naše zadnje druženje. Biće još knjiga a biće i druženja s njim.

Svako naše druženje se završi pjesmom, pa tako i ovog puta. Ko pjeva zlo ne misli, a ko čita još manje!

Branko predstavlja svoje knjige Autor kapitalne knjige o BiH sportu: Branko Tomić

Å E H E R 27

BANJA LUKA

U PRIJESTOLNICI RUSIJE

Moskovske impresije Foto: Denijel i Mirsad Filipović

Tekst: Mirsad Filipović

Moskva, na obalama istoimene rijeke, jedan je od najvećih gradova na svijetu. Računa se da u gradskih 10 okruga i 125 rajona, na površini od 1081 kvadratnih kilometara, živi oko 12 miliona stanovnika. Osnivačem grada se smatra Jurij Dolgoruki, a ime Moskva datira od 1147. godine.

Glavni grad Rusije je značajno ekonomsko, političko, kulturno, sportsko, vjersko, tranzitno i naučno središte, ne samo Rusije, već i cijeloga svijeta. Danas se Moskva, po mnogim parametrima, smatra jednim od deset najvažnijih gradskih središta u cijelom svijetu.

Moskva ima dugu i burnu historiju i bila je često meta mnogih osvajača - najpoznatiji su svakako Napoleon i Hitler - ali je bila oduvijek teško osvojiva. Tatari, Mongoli i Poljaci su kroz historiju osvajali grad i nanijeli mu veliku štetu, ljudsku i ekonomsku. Grad su također zadesile mnoge epidemijske bolesti i prirodne katastrofe, nekoliko puta je spaljen, a samo u odbrani od nacističke Njemačke izgubio je oko milion svojih stanovnika. Zanimljivo je, da je Moskva bila glavni grad u Kneževini Moskvi, carskoj Rusiji i Sovjetskom Savezu. Za veleljepne i značajne moskovske znamenitosti najzaslužniji su kneževi Ivan Prvi i Ivan Treći, Carica Katarina Druga, car Nikola Prvi i osnivač Kremlja, Veliki knez Dimitrij Prvi Donskij. Staljin se smatra zaslužnim za sovjetsku modernizaciju grada, nauštrb mnogih kulturno-historijskih građevina koje su srušene. Naredio je izgradnju poznatih sedam kompleksa nebodera, širokih avenija i cesta sa mnogo traka, na nekim mjestima i do deset. Uvjerio sam se u to, vozeći se taksijem sa stanice do našeg hotela.

ŠŠ E EH HE ER R 30 28 BANJA BANJALUKA LUKA

Zaista, impresivno Za četverosatni put, dug 600 km, iz Saint Petersburga do Moskve pobrinuo se super moderni brzi voz Sapsan - 200 km na sat, i tačan u minutu. Koliko se moglo vidjeti kroz prozor, priroda i konfiguracija terena su poprilično jednostrane i monotone. Sela i manji gradovi, koje smo vidjeli u prolazu, odisali su slabijim standardom i sivilom. Ali zato nas je Moskva oduševila.

Centralni dio grada je bio sav u znaku svjetskog fudbalskog prvenstva. Ogromni štandovi, slike, afiši, suveniri, turisti, navijači, mnogo policije i vojske, sve je to bio dio velikog folklora. Moram priznati da me je oduševila prijaznost domaćina, čiste ulice, uslužan servis i mnogobrojni restorani svih vrsta. Imali smo sreću da nas je poslužilo fantastično vrijeme u našem trodnevnom boravku, i pokušali smo to na najbolji način iskoristiti, kako bismo posjetili što više znamenitosti kojima ovaj grad obiluje. Da biste se brzo premještali iz jednog kraja grada u drugi, morate koristiti metro, a moskovski je fenomenalan. Jedan je od najvećih na svijetu, a zasigurno i najljepši. Sastoji se od 12 linija i 182 stanice. Neke od stanica su toliko lijepe, da ostanete bez daha. Ukrašene su u socrealističkom stilu, sa brojnim ukrasima, muralima, mozaicima, ogromnim lusterima i pokretnim vratima. Dnevno se preveze devet miliona putnika a najdublja stanica se nalazi na dubini od 84 metra.

Putujući Evropom

Prekrasan park uz Kremlj Zaista impresivno. Kao i u svakom velikom gradu, najviše se toga može vidjeti u njegovom središtu. Važi to i za Moskvu, a njeno srce su Crveni trg i Kremlj.

Crveni trg

Dolazak u Moskvu super brzim vozom Sapsan

Deni ispred Državnog historijskog muzeja

Tu sve vrvi od turista, pa nismo ni nas dvojica bili izuzetak. Deni i ja smo dnevno hodali između 15 i 20 km, i nismo požalili. Naše turističko obilaženje smo počeli na Crvenom trgu (Krasnaja ploščad), koji je zajedno s Kremljom, 1991. godine, uvršten u UNESCOV popis svjetske baštine. Od Crvenog trga vode mnoge najvažnije gradske ulice u svim smjerovima. Zanimljivo je spomenuti da se na trgu nalazi samo jedan spomenik, od bronze, podignut Kuzmi Minjinu i Dmitriju Požarskom, koji su pomogli u oslobađanju Moskve od Poljaka 1612. godine. Trg okružuju Kremlj, GUM veliki trgovački centar, Državni historijski muzej i Katedrala Vasilija blaženog. U komunističko sovjetsko doba ovdje su se priređivale velike vojne parade, pa da bi ogromna vojna vozila mogla ući na trg, srušene su Kazanjska crkva i Iverskuja kapela s vratima uskrsnuća. Srećom, ova su prelijepa zdanja opet izgradili devedesetih godina. Trg je dug više od 300 metara i širok oko 70 metara, što ga svrstava među najveće na svijetu.

Na trgu se nalazi i Lenjinov Mauzolej, ali je u vrijeme svjetskog prvenstva bio zatvoren i nismo mogli ući da vidimo balzamovano tijelo vođe oktobarske revolucije. Ovakav popločani trg datira od 1493. godine zahvaljujući caru Ivanu Trećem. Na trgu su se nekad krunisali ruski carevi, a svojevremeno bila je tu i gradska tržnica. Na trgu se nalazi i poznati Kremljski sat koji je prvi javni sat u svijetu.

Prvi javni sat u svijetu ŠŠ E EH HE ER R 29 31

BANJA BANJALUKA LUKA

Lijevo je Lenjinov mauzolej i Kremlj, a desno veliki trgovački centar GUM

Fantastični motivi u crkvi Vasilija Blaženog 30 Š E H E R

BANJA LUKA

Najljepša moskovska crkva je svakako Hram Svetog Vasilija Blaženog

Putujući Evropom

Jedan od sedam Staljinovih nebodera

Kremlj

Prekrasna ulica Arbat je jedna od mnogih atrakcija u Moskvi

Vjerski objekti

Moskovski kremlj (dvorac) je, historijski gledano, najvažniji ruski dvorac, središte ruskih careva, a sada je u njemu službena rezidencija predsjednika ruske federacije Vladimira Putina. Prostire se na 275 000 kvadratnih metara i ograđen je sa oko 2500 metara dugim zidovima. Na nekim mjestima su zidine visoke i po dvadesetak metara. Sastoji se od četiri palače, tri velike crkve, velikog Aleksandrovskog parka i katedralnog trga. Gradili su ga između 14. i 17. vijeka poznati ruski i međunarodni arhiktekti, ponajviše italijanski. U dvorcu se nalazi i Zvonik Ivana Velikog iz 1600. godine, prema predaji ima oblik svijeće i označava središte Moskve. Visok je 81 metar i do Oktobarske revolucije bio je najviša građevina u gradu jer je bila zabranjena gradnja veće.

Zvonik ima 21 zvono, a Carsko zvono (Царь-колол), koje je najveće na svijetu, danas stoji na pijedestalu ispred tornja.

Kremlj ima 20 tornjeva a najviši je visok 70 metara. Dvorac je i vjersko središte Rusije i u njemu su sahranjeni gotovo svi značajni mitropoliti i patrijarsi. U dvorcu se nalazi mnogo vrijednih eksponata neprocjenjive vrijednosti. Razumljivo je i što je dvorac izuzetno dobro čuvan, a - da bi se sve vidjelo - potrebno je nekoliko dana. Jednom riječju prekrasno mjesto, pomalo glamurozno i sigurno će vas ostaviti bez teksta, uostalom kao i nas dvojicu. Moćno mjesto, nema se šta posebno dodati.

Moskva je stvarno lijep grad, a poseban šarm mu daju prekrasne pravoslavne crkve i manastiri. U gradu se nalaze i četiri džamije, što je i razumljivo jer u Moskvi živi više od milion muslimana. Najljepša crkva po mom sudu nalazi se na samom trgu i zove se Crkva Svetog Vasilija Blaženog.

Vjerovatno najšarenija crkva na svijetu se sastoji od osam manjih crkava koje omeđuju glavnu. Kupole su izrazito lijepe, urađene sa puno fantazije, a najviša je visoka 46 metara. Crkvu je dao izraditi Ivan IV, poznat kao Ivan Grozni. Gradili su je arhitekti Barma i Postnik između 1550. i 1560 godine. Unutrašnjost crkve je nevjerovatno lijepa, sa mnogo fresaka i eksponata koji privlače pažnju mnogobrojnih turista.

Veoma je značajna i crkva Hram Hrista Spasitelja koja je, sa svojih 105 metara, najviša pravoslavna crkva na svijetu. Građena je u čast rođenja Krista, a gradnja je trajala 44 godine po nacrtima arhiktekta Konstantina Tona. Prvobitni hram podignut je u čast pobjede ruskog naroda nad Napoleonom. Na zidovima hrama bila su ispisana imena oficira ruske vojske, koji su poginuli u ratu s Napoleonovom vojskom 1812.godine. Nažalost, srušili su je komunističke vlasti 1931.godine i na tom mjestu napravili bazene. Hram je ponovno obnovljen, po istim nacrtima, a gradnja je trajala deset godina i hram je svečano otvoren 2000. godine. Prekrasan je i Novodjevičanski manastir, a grad ima više od hiljada crkava, i mnoge su vrijedne progleda i poštovanja.

Ovdje su studirali mnogi velikani: Univerzitet Lomonosov

Ponovo izgrađeni Hram Hrista Spasitelja ŠEHER

BANJA LUKA

31

Putujući Evropom 62 sale, sadrži oko 100 000 eksponata najznačajnijih ruskih slikara, od kojih treba izdvojiti djela Ilije Rjepina, Andreja Rubljova, Kazimira Maljoviča i Vasilija Kandinskog. Galeriju je osnovao bogataš Pavel Tretjakov.

Državni historijski muzej, koji se nalazi na Crvenom trgu, impresivna je građevina u kojoj je smješteno više od milion eksponata iz različitih epoha. Muzej također ima mnogo umjetničkih djela neprocjenjive vrijednosti, koje je godinama skupljala dinastija Romanov. Treći muzej po značaju je Državni muzej lijepih umjetnosti Aleksandra Puškina. Osnovao ga je otac poznate ruske pjesnikinje Marije Cvetajeve.

Osim fantastičnih skulptura ovdje se mogu vidjeti djela Rembrandta, Botičelija, Pikasa, Monea i Sezana.

Moskva ima prelijepe parkove, velike trgove i spomenike. Osim mnogih historijskih mjesta koje smo uspjeli posjetiti, grad ima i novija arhiktektonska remek djela. Jedno od njih sam uspio posjetiti.

Međunarodni poslovni centar Impresivni međunarodni poslovni centar

Ostale znamenitosti Moskva nije samo poznata po svome kulturno-historijskom naslijeđu. Ovdje se može vidjeti mnogo toga zanimljivog. Pođimo od najvećeg trgovačkog centra GUM (Glavni Univerzalni Centar), koji se sastoji od hiljadu trgovina. GUM je projektirao arhitekt Aleksander Pomerancev, a za gradnju je bio zadužen inženjer Vladimir Šukov.

Izgrađen je 1893.godine. Nalazi se na Crvenom trgu i najpoznatija je robna kuća u ovoj velikoj zemlji.

Do 1967. godine najveća svjetska građevina, sa svojih 540 metara visine, bio je toranj Ostankino, a sada je četvrta najveća građevina na svijetu. Veliku ulogu u razvoju Rusije svakako ima Univerzitet Lomonosov, impresivan objekt sa glavnom zgradom visokom 240 metara, najvišem obrazovnom centru na svijetu. Univerzitet se sastoji od 39 fakulteta i 15 istraživačkih centara. Ovdje je studiralo 11 dobitnika Nobelove nagrade, a poznate ličnosti sa ovog univerziteta su Mihail Gorbačov, Vasilij Kandinski, Ivan Turgenjev, Anton Čehov, Ana Politskovskaja, Boris Pasternak, Andrej Saharov .....

Jedna od najvažnijih kulturnih ustanova je svakako Boljšoj Teatr (Veliki Teatar) prvi put izgrađen 1776. godine, a osnovao ga je Petar Urussov. U svom, dvjestogodišnjem postojanju, ovaj teatar je gorio tri puta i obnavljan je više puta, a zadnja restauracija je trajala šest godina, 2005-2011., i koštala je državu 760 miliona dolara. Glavni arhiktekta je bio Rus italijanskog porijekla Joseph Bove. Teatar sada prima 2300 gledalaca, a dvorana ima šest spratova. Boljšoj teatar je u svojoj opernoj i baletskoj školi odgojio stotine vrhunskih baletana i pjevača. Preko puta ovog teatra nalazi se i Mali teatar, također veoma popularan.

Moskva je grad muzeja i poklonici umjetnosti to obilato koriste.

Treba izdvojiti tri najveća i najznačajnija. Galerija Tretjakov, sa svoje

Boljšoj Teatr slovi za jedan od najznačajnijih na svijetu 32 Š E H E R

BANJA LUKA

To je novi trgovački i ekonomski centar, još u izgradnji, i nalazi se nepunih pet km od strogog centra grada. Hotel u kojem smo odsjeli nije bio daleko tako da sam prošetao do tog impozantnog kompleksa u kojem će, po procjenama, raditi od 250 000 do 300 000 hiljada uposlenika. Sama izgradnja će koštati blizu 12 milijardi američkih dolara.

Projekt je startovao 1992. godine. Ovaj kompleks je sada poznat i kao Moskva City. Nije ni čudo da se gradi kada samo u Moskvi živi bar 70 milijardera, najviše na svijetu.

Lijepo je bilo prošetati i starom ulicom Arbat. Podsjeća me na banjalučku Gospodsku i sarajevsku Ferhadiju, samo što je mnogo duža i arhikteturom bogatija. Moskva je sigurno grad koji ću obavezno još jednom posjetiti, jer ona nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Svjetsko prvenstvo u fudbalu Kada smo se odlučili da odemo u Rusiju, namjera nam je bila u prvom redu da vidimo uživo Mesija i Nejmara. To nam se i ostvarilo, a za samo dvadesetak minuta propustili smo veliki događaj i šansu da vidimo i trećeg fudbalskog velikana. Naime, kada smo šetali Kremljom i Aleksandrovskim parkom, došli smo do samog kraja dvorca i htjeli smo preći veliki most koji vodi do Sabornog hrama. Tu je sve bilo blokirano od vojske i policije, tako da smo morali čekati oko deset minuta da se iz Dvorca pomoli dvadesetak crnih limuzina. Rekao sam Deniju, garant će naići Putin. I stvarano, vidjeli smo ga sa udaljenosti od samo nekoliko metara.

Produžili smo dalje do našeg cilja, Sabornog Hrama. Kasno navečer gledam dnevnik Ruske televizije. Udarna vijest: Putin i Ronaldo razmjenjuju fudbalske pasove na Crvenom trgu, a uz njih gotovo cijela reprezentacija Portugala. Eto, zamalo da vidimo i genijalca Ronalda.

Ipak morali smo se zadovoljiti osmijehom i mahanjem ruskog vladara.

Jedna od popularnih moskovskih fontana

Putujući Evropom

Leo Mesi pogađa stativu protiv Nigerije

Jesus i Neimar su bili poprilično pasivni u susretu sa Srbijom

Brazil je pobijedio Srbiju, sve je već poznato, Neimar je odigrao solidno, a brazilski navijači su izgubili bitku sa argentinskim. Tango je bio bučniji od Sambe.

I tako se završila naša posjeta Moskvi, gradu u kojem su rođeni Dostojevski i Puškin, djelovali Tolstoj, Jasenjin i Gogolj, gradu koji nas je ugodno iznenadio. A u idućem broju pisat ću malo o najljepšoj, po mom skromnom mišljenju, evropskoj prijestolnici.

Ovdje su se sreli Putin i Ronaldo

Veliki ruski imperator Aleksandar II

Atraktivni brazilski navijači su privlačili pažnju Š E H E R 33

BANJA LUKA

Od kafane do kafane: Pripremio: Mersad Rajić Nastavak iz prethodnog broja Navečer, dugo bi sjedili izmjenjujući mišljenja bez trunke žaljenja ili omalovažavanja i laži, prisjećali bi se priča, dogodovština, dozivali sjećanja da otvoreno kažu šta misle, prepričaju događaj ili neku intimnu tajnu potkrepljujući je svjedočanstvima, tražeći podršku i odobrenje da su uradili dobru i pametnu stvar. Kafana je uglavnom bila ispunjena razgovorom, opreznim i nevjerovatnim, ispunjenim željama i neostvarenim planovima, razgovor pun snova i brige se lomio po zadimljenim prostorima slabo osvijetljene kafane. Ponekad bi se u njoj osjećala turobna, otežana atmosfera tuge, skrivena usamljenost je treperila zrakom, da bi dolaskom neke vesele duše, koja ih ŠEHER 34 BANJA LUKA

razvedri kao kad sunce ogrije, sve bi to onda brzo nestalo, u tren se izgubilo i ponovo pretvorilo u zanosnu toplinu drugovanja.

Potekli bi kafanom potoci riječi utjehe, misli, ubjeđivanja, a neobavezna eglena bi se povratila puna iznenadnih šali, zadirkivanja sa očito pojačanim raspoloženjem. Svi sjede, naoko mirni, puše, piju, meze, jedu i razgovaraju. Bio je to svijet kafane i dešavanja.

Svijet kafane koji ih je privlačio. To je bio drugačiji život, naizgled dalek, a ipak u njihovom komšiluku s kojim su bili vezani nestvarnim i nevidljivim koncima. Zato se vole i prepričavaju kafanske priče i uspomene.

Ribari, lovci, zanatlije, majstori, ekonomisti, doktori, inžinjeri, pravnici, radnici i neradnici, stariji i mlađi, u kaftani su postajali ustalasana, raspričana gomila razgovora u kojem je izgledalo da niko nikog ne čuje, a svak svakoga razumije. Za istim kafanskim stolom sjedi profesor sa klošarom, pisac sa šoferom, glumac i sitni đeparoš, službenik i švaler, i svi su oni isti, glasni u razgovoru i priči. Sva ta bučna atmosfera nikom nije smetala jer da je smetala ne bi se ponovo zavraćali u njih.

Očito im je bilo prijatno i lijepo jer su se

u kafani osjećali dobro, okupljali se svakim danom, nedjeljama, mjesecima pa i godinama, na istom mjestu, u istoj kafani. Svojom duhovitom maštom, dovitljivošću, šaljivim dosjetkama i čudnim obrtanjem raspoloženja izjednačavali su se jedni sa drugima pa im je bilo svejedno, ko je ko i šta je šta, i po zvanju i po vjeri. Postajali su bliski jedan drugom kao da su oduvijek bili zajedno. Svaka je kafana imala svoje stalne i povremene goste.

Oni stalni su, kao inventar, bili duša kafane dok se drugima, privremenim gostima, nije pridavao veći značaj niti se računalo na njih.

Kafana kod Tice na Hisetima, Orhideja, Studenac, kod majke Halime u Potoku, Sana, Beba, Slap, Troko, Abacija, Yeti, Esed, Klašnik, Volan, Vehbi, Vlajko, Asim, i dr. Listaju se imena i nazivi samo onih koje smo mi ribari obilazili ili svraćali ih, bilo da idemo u ribolov ili se vraćamo iz njega. Tica, Studenac, Halima, Asim u Karanovcu, kasnije Abacija i Vehbi su bila omiljena mjesta okupljanja ribara moje generacije.

To su mjesta gdje smo se najčešće sakupljali njegujući našu ribarsku tradiciju.

Okupljali smo se, manje ili više na svim nabrojenim mjestima, postajali njihov sva-

Feljton kodnevni inventar. Ovim ne želim da umanjim značaj drugih kafana ili da naglasim samo gore nabrojane, koje su isto kao i ove imale svoje stalne i povremene goste kao što smo mi povremeno navraćali u neke druge, kao što su bili Volan, Vlajko, Troko ili Esed.

Gore nabrojene kafane su postale sastajalište ribara i lovaca gdje su padali dogovori za odlaske, kovani planovi za slijedeći ribolov ili smo, umorom satrveni, navraćali u njih poslije završenog ribolova da ispržimo ribu, prepričamo i izmijenimo stečeno iskustvo sa tog ribarenja. Razgovor je tekao o tome kako je ko od nas prošao u ribolovu, na što se hvatalo, koji su mamci radili, koji nisu, gdje se lovilo, ko je sve bio na vodi, ulov, stanje vode, lopovluci i šejtanluci i uvijek je bilo zanimljivo, nikad dosadno. Jer da nije, sigurno se ne bi zavraćali u kafanu. Zafrkancija, šale i izazovi bi često trajali do kasno u noć, nekad do samog "fajronta", zaboravljajući na umor i probleme. Nekad smo znali i osvanuti, da bi sutradan, opet nastavili sa istim žarom kao da jučer nije ni postojalo. Živjeli smo život koji nam je odgovarao sa bogatim osjećajem za tradiciju koju smo naslijedili od naših očeva, ljubomorno je čuvali i revnosno poštivali. Lična odgovornost, nezavisnost, ustrajnost, darežljivost i velikodušnost su česte osobine društva iz kafane sa posebno izraženim osjećajem lojalnosti prijateljstvu i druženju. Život u kafani je oduvijek bio primamljiv za sve kategorije ljudi, a kafanska slava je opjevana u mnogim pjesmama; Od kafane do kafane, I tebe sam sit kafano i dr. Nije lako iz tog vremena nekog posebno izdvojiti jer se druženje nastavljalo bez razloga ko je s kim lovio, odrastao ili radio. Postajale su stalne družine koje su bile povezane nekim zajedničkim, nevidljivim nitima, bilo da se radilo o ribarenju ili sjedenju u kafani da bi se te zajedničke družine spajale u jedno malo kafansko društvo.

Naveo bih primjer Midhe Jahića i Reše Kobašlića, zatim Avde Šehe, Faruka Burazorovića, Omera Coce, te mene, Besima Tufekčića, Mirka Kragulja, mog brata Muhameda, zatim Nike Andrijevića, Tomislava Kulijera, Muhameda - Brace Spahića, onda Ace Kovačevića, Zlaje-Cacinog- Ibrahimbegovića, Vlade Bojera, Ćazima Šeranića, pa Dževada – Pefte - Husedžinovića, Hasana Sarajlije-Ćele, Čare, Jahić Lutfe, RamadanaMade-Mošinovića, i Keme Grahovića, Bože Morače, Džemila Gutlića, Milenka VuletićaKoke, Sojtarić Čade, te Zulić Nećka-Zule i Ratka Nalića - Ćele, zatim mlađe generacije, Asima Husedžinovića-Brke, Seje Kulenovića-Kuke, Mušerefa Spuzića-Munje te mnoštvo drugih jarana koji su najčešće ribarili zajedno, najčešće se i zajedno sretali na vodi, pa i u kafani. Svako druženje je prihvatano kao nešto prirodno i normalno, nije

bilo primjedbi, zavisti ili ljubomore i svaka pojedinačna skupina je bila rado viđena.

Sjedali su jedni sa drugima, dijelili istu livadu ili sto, sofru, hranu-klopu i piće nezavisno gdje se sretnu; na vodi ili u kafani. Gore navedena imena su samo neke od "klapa" ili ribarskih pajdaša ili "suribara", bilo ih je mnogo više i nisu se ni po čemu izdvajali niti razlikovali, nego naprotiv, druženje im je omogućilo iskrenu izmjenu bogatog ribarskog iskustva i suživota, jer ih je čvrsto vezala zajednička ljubav prema ribarenju na našim rijekama.

Nisam siguran da se i danas održao ovakav način druženja kod mlađih generacija, ako jeste to je dobro da se tradicija druženja kroz ribolov održi i očuva. Kako su vremenom kafane i gostione zamijenile tradicionalne hanove, tako se i danas sve više gubi tradicionalni oblik stare kafane, zamjenjuje ga moderan "kafić" ili "klub" sa bučnom muzikom, raznobojnim svjetlosnim efektima i poslugom koja zahtijeva od gosta da; naruči, popije i ustupi mjesto za drugog što strpljivo čeka u redu za slobodno mjesto kojeg nema dovoljno za sviju.

Moderni tempo života ne samo da uzima danak kod ljudi nego mijenja oblik i način njihova života i navika koje se rapidno mijenjaju u trci za što bržim bogaćenjem pojedinaca što nekada, u naše vrijeme i nije bio najvažniji životni cilj.

Sjedili bismo satima u kafani uz dobru mezu i piće; domaću rakiju- šljivu, lozu, vino, konjak, neko bi pio vinjak, zatim se mnogo trošio špricer, ali najčešće se naručivalo i pilo, pivo. Meza je bila obavezna uz svako piće i nije bilo važno je li to bila; jagnjetina, prasetina, travnički sir, riba, suhi naresci, miješano meso ili bilo šta što bi se našlo kod domaćina kafane.

Razgovor bi tekao uglavnom o planovima za slijedeći ribolov, na koju bi rijeku bilo dobro otići, kako je koji mamac pravljen i kako ga riba uzima. Prepričavane su različite zgode i nezgode sa ribarskih izleta. Sati su brzo prolazili u nesmetanoj priči, neobaveznom razgovoru, učvršćivala se poznanstva, padale opklade, sklapali poslovi pomažući jedni drugima. Pića su se ređala jedno za drugim, čašćavale se uzajamno grupice za stolovima, zvali su i uzvraćali piće jedni drugima.

U jednoj od poznatih sastajališta ribara našlo se nekoliko ''grupica'' koje su se upravo vratile iz ribolova i započele priču o tome koliko je ko ufatio riba, čije je bila veća i započela je čuvena kafanska priča ''hvale'' i pretjerivanja. Nedaleko od njih, za drugim stolom sjedi druga grupa, ovo su kartaroši, a igra se bela, tu je Džemil Gutlić, Zlatko Sojtarić-Čado, Milenko Vuletić-Koka i kibic Ekrem Kemo-Grahović.

Kad im je dosadilo njihovo raspredanje o

tome čija je riba najveća i ko se više nafatao riba Džemko nije izdržao pa se okrenu i pođe sa svojom pričom o šinjelu.

- Ono što sam ja ufatio nikad niko od vas neće ufat'ti. Slušajte ovo! Jedne zime, lovim ja mlad'cu na Vrbasu kad nešto udari. Pomislim dobra, krupna riba?! Ja vučem, osjetim da je teško, al' vidim, nejma borbe, nije riba.

Dovučem do obale, vidim krpa. Dugačka maslinasto zelena krpa. Mokra. Teška.

Zagazim i povučem je rukom, kad imaš šta viđati!? Šinjel! Vojni šinjel iz drugog svjetskog rata! Izvadim ga napolje, i 'nako iz znatiželje, prepipam po džepovima. Kad u jednom džepu, imaš šta viđati, da vam kažem dragi moji ljudi, vi mi nećete vjerovat'! Najdem upaljač. Ko nov! Kresnem ga, kad on upali. Iz prve! I šta ću, ja izvadim cigaru, i zapalim. Još ga i danas čuvam kod kuće. Ko ne vjeruje nek se navrati do mene da ga vidi.završio je Džemil Gutlić-Džemko priču, okrenuo se prema Koki i Čadi pa nastaviše igru karata.

Ponekad (često) bi se našla gitara, padala bi dobra pjesma, razveseljeno društvo bi je prihvatalo i cijela kafana bi se zaorila lijepim starim sevdalinkama i starogradskim pjesmama. Pjesmu prihvata većina, ali se ponekad nađe i neki gost kome je to strano ili mu nije do pjesme, pa sjedi dokon uz razgovor i kafu i ostaje po strani, začuđen. Oni bi okretali glavu i čestim pogledima u one što pjevaju izražavali svoje nezadovoljstvo što im pjesmom ometaju razgovor. Takvi su, srećom, rijetko zalazili u kafanu jer nisu razumijevali njihove običaje i tradicionalne navike kafane.

Vremenom su neki od njih postajali kao i oni, s kojima su sjedili, ili su se odricali izlaska u kafanu. Nije narod za badava govorio "S kim si, 'naki si". Mnogi mlađi Banjalučani su se otiskivali u ribolovne vode povedeni našim druženjima, pričama koje su slušali sjedeći u društvu sa nama ili za stolom pored našeg. Vremenom su i oni postajali dobri i poznati ribari kao sto su Gušić AdnanAdi, Sabahudin Zulić-Zec, Družić Juso, Zlaja Velić, Sabahudin Hrnić-Buco, Gačić NerminNerko, Darko, i mnogi drugi koji su s velikim entuzijazmom produžavali i bogatili naša stečena iskustva. I oni su kao i mi postali neodvojiv dio naših rijeka i obala nastavljajući sa utiranjem naših ribarskih staza.

Na kraju da kažem da je kafanski život nepredvidljiv, ne možeš da ga planiraš, samo se desi, postaješ njegov dio i kao plamen se širi i guta te. Teško ga je ugasiti. Dugo živi u nama, odgara i određuje naše mjesto u društvu, u raji, nekad lijepo, ponekad kobno ali iznad naše volje i naše snage.

Takvog kafanskog života ja se sjećam iz lijepog grada na obalama zelenog Vrbasa ispod padina okolnih brda što okružuju i rijeku i Banju Luku. Š E H E R 35

BANJA LUKA

Januarski vremeplov jedne duhovne i moralne žabokrečine

TITO JE HRABRO VODIO 'SRPSKU' VOJSKU! RS - Eldorado za lopove i prevarante!

Piše: Dr Rade DUJAKOVIĆ Elem, gdje smo bili, nigdje, šta smo radili, ništa! Dok epidemija tzv.svinjskog gripa zvanično hara u tzv.regionu (Hrvatsku i Srbiju trese groznica svinjske influenze sa već desetinom umrlih), ovdje u RS epidemiolozi i Ministarstvo zdravlja mudro ćute, dok mediji tvrde da gripe još uvijek nema ni na pomolu, dotle zdravstvene ustanove primarne zdravstvene zaštite (cit. Domovi zdravlja) dnevno zbrinjavaju veliki broj visokofebrilnih pacijenata sa respiratornim i opšteinfektivnim simptomima i znacima, nalik gripi! Pritom zarazno i plućno odeljenje banjalučke Univerzitetske bolnice, kao i druge zdravstvene ustanove širom RS, hospitaliziraju slične pacijente u svom maksimalnom kapacitetu! Bez ozbiljne nakane da se virus egzaktno identifikuje, postoji, dakle, prećutna saglasnost, da se epidemija ne proglašava, jer bi to za sobom povuklo druge zakonske i materijalne obaveze "države"u uslovima epidemije zarazne bolesti, ako ništa drugo, makar zabrana posjeta u bolnicama uz nepotrebno uznemiravanje javnosti!

A to što je gotovo petina stanovništva RS (cijela jedna Banjaluka), u proteklih godinu-dvije dana,emigriralo na Zapad, za aktuelnu vlast kao da nije faktor koji može 'uznemiriti' javnost! I dok afro-azijatske izbjeglice čekaju proljeće i toplije dane za pokretanje novog talasa, mi smo se u januaru 'post festum' pozabavili crkvenim i državnim ŠEHER 36 BANJA LUKA

praznicima u (kako Patrijarh srpski, Irinej reče) Pravoslavnoj republici Srpskoj! Kao da su nam i 'vuci siti i koze na broju'! I dok su vuci izgladnjeli, da ni u šumu više pogledati ne smijemo, koze smo već odavno, u magli, pogubili! I šta da se radi, filozofski bi se poneko normalan upitao?! Ništa, stvari svakako idu svojim prirodnim tokom, niz vodu, tj.nizbrdo! Dok se u civilizovanome svijetu, robijašima koji su ubili, ukrali, slagali, prevarili ili utajili (porez npr.), slijede bukagije i dugogodišnja (često i doživotna) robija, pošto je smrtna kazna u zapadnim demokratijama ukinuta, a shodno tome i gubitak prava glasa i drugih građanskih prava, kod nas se najviši principi demokratije i ljudskih sloboda oštre baš na robijaškoj populaciji, pa su isti (na Tunjicama) za minulih izbora imali posebno organizovano glasačko mjesto, a zauzvrat valjda, trebala bi slijediti amnestija!

Ljetos, uoči Preobraženja Gospodnjeg, na povratku sa dalmatinskog Jadrana, sa djetetom svratim u manastir 'Krka', monasi užurbani, nervozni kao pred slavu (ni traga od očekivanog duhovnog mira i kontemplacije), nezaintersovani za vjernike i turiste, birokratski kažu samo: 'Dođite drugi dan', dijete razočarano, pita se kako da potvrdi znanje iz vjeronauke!?

Za utjehu, svratimo do Titove pećine u Drvaru, djevojčica se oduševila, u školi nikad čula za Titovu pećinu kao ni za desant na Drvar, kasnije pogledamo eksponate i fotose u muzeju '25.maj' i dijete (8.razred), na kraju

u knjigu utisaka upisa: "Baš mi je drago da sam ovdje vidjela, kako je Tito hrabro vodio SRPSKU vojsku"!

I za kraj, najveća pikanterija ovog kratkog januarskog tragikomičnog vremeplova kontrasta i paradoksa!

Da međuentitetska bosansko-hercegovačka saradnja i razmjena usprkos kilavoj mogućnosti vaspostavljanja b-h vlasti, ipak 'funkcioniše', primjer su razna sumnjiva, prijavljena i neprijavljena preduzeća koja umjesni i siti Hercegovci otvaraju po gladnoj i hladnoj Bosni!

Takav je primjer i zdravstvena ustanova 'Health express' koju bratija mešetara i 'biznismena' otvori usred Banje Luke! Na prvi pogled,reklo bi se sve pošteno, čisto, sjajno i paradno, ali ubrzo se pokaza 'okolo gladac, a unutra jadac' ili 'da dva loša, uvijek ubiju Miloša'! 'Čestiti', mladjani gazda Antonio, sin uglednog mostarskog profesora i skorojevića, bliskog hrvatskom bh političaru Čoviću, koji po preporuci dodje u Banju Luku, da zaštićen kao mrki medjed, hara, mulja i vara sa svojom bratijom, banjalučke ljekare, medicinske sestre i bolesne građane, manipulišući institucijama države i beskrupulozno zloupotrebljavajući političku moć pojedinaca za svoje lične, sitnosopstveničke interese, izvrgavajući ruglu i nečuvenoj sprdnji elementarne i plemenite principe Hipokratove etike i humanizma! Zloupotrebljavajući entuzijazam i altruizam Hipokratovih poslenika, na prevaru, bez ugovora i radom 'na crno', demonstracijom neviđenog hohštapleraja, nečuvenom drskošću u manifestaciji bezza-

konja i demostraciji lopovskih manira u vještini prevođenja 'žednih preko vode', samo su dio arsenala metoda i likova, kakve ni nenadmašni komediograf Nušić nije uspio izmisliti!

I dok januarski vremeplov brzo izmiče logici i zdravom razumu, ispred Boske je 9. januara, za dan republike, prodefilovala vojno-

policijska parada policajaca i komunalaca sa novim oklopnim vozilom 'Despot', domaće proizvodnje, rođena je i nova kletva, za one koji bi se slučajno drznuli na vlast i državu: "Dabogda te Despot po Banjaluci, ganjao!"

(Gluvo bilo!) A uz Putinovu posjetu Beogradu, razočarenje za one koji su ispred hrama Sv.Save, nerealno očekivali da će Putin uz

mnoga obećanja, poput Djeda Mraza, obećati kako će nevaljalim Crnogorcima oteti more i poput ruskog Krima, Jadran dati Srbima!

Uostalom šta će more Crnogorcima, oni su mali! (Zar ne!?) O Kosovu, ovaj put, ni riječi! Čeka se Tramp!

Januara 2019.godine

Š E H E R 37

BANJA LUKA

Naša priča

Foto: Goran Mulahusić

Goblen Napisao: Idriz SALTAGIĆ Stajao je pred ulazom zgrade u kojoj je nekada stanovao, gledajući negdje na opustjeli park. Zimogroziva tišina februarskog jutra plazila je po zidovima zapuštene zgrade čija su ulazna vrata bila razbijena i na kojoj su bili ispisani razni grafiti. Čuo je kako je neko u prizemlju otvorio prozor, upadljivo se nakašljao, pogledao prema njemu i naglo zatvorio. Dvojica policijaca prilazila su mu ukočena pogleda, službeno i zapitano: - Vi ste gospodin koji danas preuzima svoj stan – upitao ga je krupni policajac, koji je dugo, nezainteresirano, gledao okolo njih.

– Gospodin iz Minstarstva nam je javio da dolazi s ključem. Jeste li dugo ovdje stanovali?

- Preko dvadeset godina - odgovorio je jedva čujno.

Pred ulazom se naglo zaustavio crveni “fićo” i iz njega izišao čovjek namrgođena pogleda .

- Ja sam iz Ministarstva.. Vi ste… Da, izvolite sa nama. Ovo je danas deložacija, koja je trebala biti još prije nekoliko mjeseci.

Hoćete li i vi s nama? – pogledao je u policajce.

- Da, ja ću s vama – rekao je onaj krupniji. Kolega će ostati ovdje.

Pred ulazom se odjednom pojavi čovjek na biciklu, zadihan, otpuhujući.

- Ovo je moj rođak. I on će s nama – reče obradovan i pođe za čovjekom iz Ministarstva koji je vrtio ključevima.

Vrata su se teško otvarala, jedna, pa druga, donja brava. Na vratima natpis sa prezimenom čovjeka koji je stanovao tu i koji mu je obećao prije dvije godine da će izaći, dogovorno, za mjesec-dva.

Kada ga je telefonom podsjetio na ovu obavezu, spremajući se da dođe prošle godine, bahato je i grubo odvratio da ga više ne uznemirava i da će izaći kada on to bude htio. Čekao je strpljivo da mu stigne rješenje o deložaciji i poziv da dođe i preuzme svoj stan.

Odredili su mu drugi dan u februaru, zimi koja je bila žestoka i kada mu se nije putovalo iz zemlje u kojoj je živio sa porodicom kao izbjeglica.

- Bolje bi bilo da ne ideš… kud ćeš po ovakvoj zimi. I ko zna šta se sve može dogoditi kad su deložacije. Ostavi, javi da si bolestan, da ćeš doći na proljeće – govorila mu je žena.

- Moram ići, ko zna šta će sve uraditi ako ne dođem. Ne ide mi se, ali moram… ako ne preuzmem stan, možda će ponovo nekoga da usele ili će donijeti odluku da više nemam pravo na taj stan. Sve se može očekivati. Dugo smo čekali, moram da ovo obavim. Čovjek iz Ministarstva je naglo otvorio vrata i na ulazu ih zapuhnu vlažan zrak,miris truleži i ustajalosti i hladnoća. Na blatnŠEHER 38 BANJA LUKA

javom parketu vidjeli su se otisci cipela,vrata svih soba bila su otvorena. Prelazio je pogledom preko išaranih zidova i plafona na kojima nije bilo lustera ni sijalica. Stakla prozora bila su razbijena i napukla, nije bilo kvaka, a u spavaćoj sobi visila je rastrgana roletna. U kuhinji je bilo blatnjavo i puno papira i nekih flaša, a u uglu nekoliko galona čija su dna bila crna i masna. Rođak je ulazio i izlazio za njim. Otišao je do kupatila u kojoj je vidio razbijenu wc-šolju i kako iz tuš-baterije lagano kaplje po ostruganom kupatilu. Bilo je mokro i zaprljano, na mjestu gdje je bio umivaonik zjapila ja praznina, a na mjestu gdje je bila polica sa ogledalom bio je zakucan esker i na njemu komad toaletnog papira.

- Samo vi sve razgledajte, pa ćemo onda ispuniti ovaj zapisnik – rekao je čovjek iz Ministarstva, stojeći nezainteresovano sa policajcem u hodniku.

- Hoćete li i vi da pogledate? – upitao je izlazeći iz kupatila.

- Nema šta, koliko ja vidim sve je u redu.

- Ništa, onda – osjetio je gorčinu i zaustio da još nešto kaže kad ga je rođak povukao za ruku.

Naša priča - Nego, ja bih vas nešto pitao? – čovjek iz Ministarstva je prišao, vadeći iz tašne zapisnik o primo-predaji stana. – Da li bi bi ovaj stan prodali ili ga možda iznajmili? Ja sam zainteresovan, pa bi se mogli dogovoriti. Isplata je u kešu, odmah – unio mu se u lice.

- Ne, ne bih prodao. Ne, nikako – odvratio je s ljutnjom u glasu.

- Šteta, možda se predomislite, ostaviću vam svoj broj telefona.

Ušao je ojađen u dnevni boravak i stao pored razbijenog prozora. U uglu , na suprotnoj strani, ugledao je goblen – ženu sa knjigom. Nešto je u njemu zatitralo, zagledao se u sliku, taj njihov goblen koji je sa svim stvarima ostao u stanu kada su odlazili. Zašto je ostavio samo ovo? Je li htio da mu se naruga ili da ostavi neku poruku? Zašto baš ovaj goblen, od tolikih stvari koje su ostavili?

- Pa onda hoćemo li popunjavati ovaj formular?- čovjek iz Ministarstva bio je nestrpljiv. – Imam ja danas mnogo posla. Još desetak ovakvih primopredaja…

- Ispunite, vidjeli ste i sami? Napišite ono što treba da se napiše.

Vidjeli ste, sve ste vidjeli, nadam se…

- Znači, nemate primjedbi, mislim suštinskih. Kao što ste vidjeli, svjetla ima, voda teče, ništa nije oštećeno.. Evo, izvolite, sad ću ja – prišao je brzo, kao da je već sve ranije bilo napisano. – Evo, ovdje potpišite, ovo su vaši primjerci… A, da, ključevi? Samo su nam ova dva ključa dostavljena u Ministarstvo. Evo vam i moj broj telefona, ovdje je na dnu zapisnika, ako se odlučite za prodaju ili, možda, za iznamljivanje?

Mahnuo je rukom, a za njim je žurno izišao policajac. Začulo se brundanje motora, dao je gas i pojurio kroz prtinu snijega.

Ulazna vrata su ostala širom otvorena, izišao je na hodnik i vidio kako se “špijunka” na vratima stana preko puta spušta i kako je brava škljocnula. Zatvorio je vrata, rođak je stajao kraj prozora na kojem je laprtala polomljena roletna.

- Bolje je da nisi ništa rekao, navodio primjedbe. Nema fajde…

Da samo znaš kakve su samo stanove neki preuzimali. Nisu nalazili niti vrata, niti radijatore, niti prozore… Ovo je, ipak, dobro, da se popraviti…. Nema nekih većih oštećenja. A to što nema sijalica, što je ovo potrgano, ta razbijena stakla, to se moglo očekivati. Bijes su svoj iskalili što su morali ovo ostaviti, izaći. Neka si ti, napokon, došao u svoje, dugo si i čekao, ali, eto, i dočekao – govorio je rođak u dahu, nekako razgaljen što je sve ovo ovako i tako brzo završilo.

- Nisam imao snage da išta kažem, a htio sam mnogo toga. Htio, bilo mi je na vrh jezika - odvratio je i otišao u sobu gdje je, gotovo neprimjetan, u samom uglu, bio ostavljen goblen. - Hodi, dođi ovamo, da ti nešto pokažem?

- Šta, šta si to našao? – rođak je išao za njim uplašen.

Iz ugla je pažljivo podigao goblen. Okrenuo je sliku prema rođaku, koji se kiselo nasmiješio: - Je li to vaš goblen? Je li to tvoja žena uradila? – upitao je začuđeno i uplašeno. – Znam, bolno sjećanje, uspomena… Kako su to uopšte ostavili?!

- Da, to je naš goblen. Sjećanje i uspomena, bio je ovdje, baš u ovoj sobi. Zastao je i prišao rođaku. – Ali, ostavili su i poruku na njemu, pogledaj ovdje, šta ovdje piše?!

Rođak mu je prišao, snebivajući se i okrećući se uplašeno, kao da neko ide iza njega. Na poleđini goblena, pozadi, ćirilicom, bilo je napisano: “GUBI SE ODAVDE ŠTO PRIJE, BALIJO!” Drhtavom rukom zaključao je ulazna vrata. Htio je što prije da odavde ode, da pobjegne, da nestane iz zgrade čije je stepenište bilo ispisano raznoraznim, uvredljivim grafitima. Vrata pored njegovog stana su se tiho otvorila i ugledao je staricu, koja ga je ćutke gledala.

Pogledao je u nju, provjerio da li je zaključao vrata i teška koraka pošao niz stepenice.

- Jeste li vi novi komšija? Kad se useljavate? – starica je stajala na otvorenim vratima.

- Nisam ja novi komšija – odvratio je jetko. – I ne znam kad se useljavam?

- Čudno, a nama su rekli da danas dolazi novi stanar?

- Čudno, a ko vam je to rekao? Ja nisam novi.. Ja sam stari stanar. Ja sam ovdje stanovao… Nekada, davno…

Stustio se niz stepenice kao da ga neko goni, da ga tjera iz te zgrade u kojoj je nekada živio. Pred ulazom ga je čekao rođak, nervozan što ga još nema i zasjeo na bicikl.

- Odoh ja, moram do tržnice. Svašta mi je ona moja rekla da kupim. A ti? Navrati poslije, kad stigneš… Znam da sada imaš puno posla, papirologija. Što prije odjavi vodu, struju… Ali, odmah, promijeni bravu. Pa, javi mi kako ide?

Gledao je za njim kako odlazi na biciklu. Zastao je pred zgradom, duboko uzdahnuo i primijetio da se zavjesa na stanu u prizemlju pomakla i da ga neko posmatra. Okrenuo se i užurbano krenuo niz ulicu, pored škole, u centar grada. Odjednom je zapuhnula studen, zapadao je snijeg, uvukao je glavu u okvratnik kaputa i navukao kapu.

Dugo je šetao tog promrzlog februarskog dana, osjećajući neku čudnu jezu i drhtavicu po cijelom tijelu. Nosio je u sebi, negdje duboko zapretanu, sliku žene sa knjigom izvezene raznobojnim koncima, goblen na kojem je bila ispisana poruka, koji je ostavio na onom istom mjestu gdje ga je i našao, u stanu u koji se nikada više nije vratio. ŠEHER

BANJA LUKA

39

Nedavno, u Banjoj Luci... ...Grad u koji Nova godina nije stigla...

Foto: Goran Mulahusić

Piše: Suzana KADIRIĆ Kako je, uopšte, došlo do te mučne šutnje u kojoj lopovi, ubice, zločinci i ljudi niskog morala potpuno vladaju stanovništvom jedne zemlje, kao što je to slučaj kod nas? Ukoliko se prisjetimo početka rata, kao i društvenog okruženja u kojem danas živimo, svakodnevnih međusobnih sukoba, sukoba svih političkih stranaka, te normi koje vladaju već niz godina, nije teško utvrditi kako su bosanskohercegovački političari odlično naučili psihologiju ličnosti, sistematski stvarali mitove o ugroženosti, neophodnoj borbi protiv izmišljenog neprijatelja, uveli vjeronauku u školu, mahali nacionalnim zastavama i kitili državu raznim nacionalističkim simbolima, dok su za sebe osigurali mjesta superiornih i nedodirljivih ličnosti kojima niko ne može prići, stvarajući u isto vrijeme hobotnicu koja nadmoćno upravlja zemljom sve ove godine i ogromni, prazni vakuum između sebe i stanovništva.

Nedavno sam prošla jednom od glavnih ulica Banja Luke. U maloj poprečnoj ulici, u centru grada, bile su tri apoteke, a na samom ćošku ulice, tek nekoliko koraka dalje, bilo je moguće skrenuti lijevo, ŠEHER 40 BANJA LUKA

u ulicu koja vodi do četvrte apoteke, ili skrenuti desno do još jedne apoteke. Sve u krugu od 50 metara.Toliko apoteka nisam vidjela nigdje na svijetu, sem, evo, u mom rodnom gradu.A možda nam, zaista, trebaju. Možda je društvo toliko bolesno da je pronašlo svoje utočište u svim lijekovima koje ove apoteke posjeduju. Većina stanovništa i onako je na nečemu – na lijekovima za smirenje i spavanje, na travi, ili alkoholu.

O tome se ne priča, postalo je normalno već odavno. Tek kad se približite ljudima, kažu vam da se jednostavno tako mora,kako bi se podnijela nesonosna situacija života. Drugačije ne bi preživjeli strahote svakodnevnog ispiranja mozga od političkog režima.

Međutim, ukoliko zaguglate riječ “normativna kritika”, nećete pronaći skoro nikakvu informaciju o ovom pojmu, što sasvim dovoljno govori u kakvom stanju se nalazi cijelo društvo. Situacija apatičnog, umrtvljenog i pomirenog sa sudbinom stanovništva liči na filmove u kojima gradom hoda pokoji zombi, dok se ostali sklanjaju pri prvom mraku u svoje kuće.

Poslušni podanici koji čute U takvom okruženju sve naše percepcije su okrenute spoljašnjem svijetu, a najmanje prema nama samima i našem vlastitom ponašanju. Danas se tačno zna da se uz pomoć psihologije, koja se itekako upotrebljava kao oružje u rukama političara, može izazvati haos, a ljude pretvoriti u poslušne podanike koji ćute ukoliko se svakodnevno izlažu istoj projekciji.

Kolumna Kako je, uopšte, došlo do te mučne šutnje u kojoj lopovi, ubice, zločinci i ljudi niskog morala potpuno vladaju stanovništvom jedne zemlje, kao što je to slučaj kod nas?

Možda je najpribližnije reći da smo se tokom svih ovih godina, potpuno nesvjesno,toliko poistovijetili sa svojim vlastitim ulogama koje nam je režim strahovlade, sasvim proračunato, nametnuo i diktirao, da smo zaboravili gdje je jasna granica između nas samih i uloga koje su nam neopaženo dodijelili.

Svakodnevno podvrgavanje sistematskom uznemiravanju unutar jednog društva, koje uključuje i nasilje ili prijetnje nasiljem, dešava se na svim poljima našeg života. Ono je prisutno u školama, na radnim mjestima (ko ima sreće da ga ima), unutar naselja u kojem živimo, u administraciji (od strane zaposlenih, npr. u Opštini, policijskim stanicama, sudovima, zdravstvu, socijalnim mrežama, itd, itd).

Maltretiranje može uključivati jednu ili više radnji koje se pravno nazivaju zlostavljanjem, poput ucjena, ilegalnih prijetnji, uvreda, kleveta, tužbi, krađa ili kriminalnog, nezakonitog zatvaranja i seksualnog uznemiravanja.

Maltretiranje je uvijek povezano sa sticanjem moći i statusa.

Istraživanja pokazuju da nasilnici obično imaju dobro samopouzdanje i ograničenu empatiju (Olweus, 1991). Nasilnici,takođe,uživaju u svojoj moći da kontrolišu i maltretiraju druge osobe.

Kritična tiha masa Da bi postigli svoj cilj, nasilnici trebaju kritičnu, tihu masu koja bi pomoglatzv. Gledaocima, jer upravo ta tiha masa podiže status nasilnika samim uzdržavanjem od bilo kakve intervencije. Da bi se spriječilo nasilje, potrebno je intervenirati protiv onih koji zlostavljaju. Kao dio preventivnog rada u borbi protiv svih nepravilnosti, bile one nasilničko ponašanje, psihičko maltretiranje, verbalni ili fizički napad, isl, poželjno je da kritična masa reagira i djeluje, odnosno da smanji toleranciju prema nasilničkom ponašanju.

U slučaju da se to ne desi, ta tiha masa postaje jedno od najboljih i najjačih oružja u rukama nasilnika. Nesigurnost, gubitak povjerenja, osjećaj nemoći, strah, upotreba maternjeg jezika koja se svodi na vrlo oskudan, ograničen i nizak nivo, kao i vulgarizmi, samo su neke od posljedica koje prate sistematsko nasilje i uznemiravanje ljudi unutar jedne zajednice, bilo da je to kompletno društvo, neka organizacija, politička partija ili samo pojedinac u njoj.

U takvim društvima se poštovanje i povjerenje prema samom sebi i svojim mogućnostima potpuno briše, a stvarnost postaje potpuno drugačija u odnosu na ono što priželjkujemo, noseći u sebi, potpuno nesvjesno iskrivljenu sliku vlastite ličnosti.

U psihologiji C.G. Junga svijest o samom sebi je arhetip za jedinstvo i cjelovitost ličnosti (socijalna, kognitivna i emocionalna sposobnost čovjeka), te ujedno predstavlja centar moći i obuhvata kako svjesno, tako i nesvjesno ponašanje ljudi.

Kao i kod svih arhetipova, nije moguće uvijek osjetiti njegovu prirodu. Prema Jungu, sam arhetip je prikazan u bajkama, mitovima i snovima “kao superiorna ličnost – na primjer: kralj, heroj, prorok, spasitelj, ili u obliku holističkih simbola: krug, kvadrat, kvadratura, križ itd”.

Ukoliko se prisjetimo početka rata, kao i društvenog okruženja u kojem danas živimo, svakodnevnih međusobnih sukoba, sukoba

svih političkih stranaka, te normi koje vladaju već niz godina, nije teško utvrditi kako su bosanskohercegovački političari odlično naučili psihologiju ličnosti, sistematski stvarali mitove o ugroženosti, neophodnoj borbi protiv izmišljenog neprijatelja, uveli vjeronauku u školu, mahali nacionalnim zastavama i kitili državu raznim nacionalističkim simbolima, dok su za sebe osigurali mjesta superiornih i nedodirljivih ličnosti kojima niko ne može prići, stvarajući u isto vrijeme hobotnicu koja nadmoćno upravlja zemljom sve ove godine i ogromni, prazni vakuum između sebe i stanovništva.

Kult riječi “borba” Kompletna politička scena je pretvorena u propagandu čiji se tragovi svakodnevno susreću u medijima, vjeronauci, knjigama, državnim institucijama, školama, socijalnim mrežama, itd. Komunikacija stranaka sa stanovništvom zemlje se i dalje svodi na potpuno istu retoriku u kojoj se veoma pomno njeguje kult riječi “borba”, pa nam tako vrlo često političke stranke, bez iznimke, najčešće obećavaju da će se “boriti” za bolju budućnost, hapsiti i dotjerati sve u red svojim programima, ostavljajući tako dovoljno prostora da s tim i takvim retorikama uvijek izazivaju krizu društva i drže stanovnistvo u stalnom strahu od novih konflikata. Tim metodama političke stranke, takođe,dovode do niskog samopouzdanja ljudi, koje je autonomni mentalni faktor koji može proizvesti protok nesvjesno primljenih informacija, kojeg ljudska svijest nije u stanju da kontrolise, ali koji izaziva neurotično stanje i strah.

Ako se na to doda siromaštvo i ukidanje svih ljudskih sloboda uz primjenu sile, u isto vrijeme kad pravne poluge države ne funkcionišu, onda je potpuno jasno da nametanje i poštivanje jednoumlja nije tako teško ni ostvariti, jer u takvoj situaciji stanovništvo zemlje potpuno zaboravlja da politika u pravilu nikada ne predstavlja ostvarenje, već nastojanje da se određene ideologije implementiraju u društvu. Stanovništvo naše zemlje je već odavno zaboravilo da je politika kako proces, tako i metod sticanja i održavanja podrške javnosti.

U tom zaboravljanu potpuno je smetnuto s uma da je Banja Luka grad koji je pretrpio mnoge horore od režimske politike, od etničkog čišćenja devedesetih do ubistva Davida Dragičevića i da niko nikad nije odgovarao za ova zlodjela, počevši od Nenada Stevandića, koji je u vrijeme čistke po Banjoj Luci kružio u crvenom kombiju po gradu, do Dragana Lukača koji je centralna osoba u slučaju Dragičević, a koji je već u ratu bio poznat po svojim zločinima. Obojica, kao i mnogi drugi, danas sjede na visokim funkcijama zahvaljujući lobotomiji stanovništva koje danas u velikom broju tvrdi da se tek sada, prvi put pruža otpor režimu na Trgu u Banja Luci, što nikako nije tačno, ali ponavljanje iste mantre postalo je istina.

Pred sam kraj decembra 2018. i početkom ove godine na ulice su izvedena oklopna vozila i naoružani pripadnici MUP-a koji su hapsili i primjenjivali silu nad građanima koji su se tu okupljali tražeći pravdu.

Potpuno isti scenario se odvijao i početkom devedesetih.

Veliki broj Banjalučana, zajedno sa nesrpskim civilima iz okolnih opština, završavao je tada u jednom od najvećih koncentracionih logora u BiH – vojnom logoru na Manjači gdje su držani u neljudskim uslovima, bez dovoljno hrane, vode i bez bilo kakvih higijenskih uslova, gdje su danonoćno premlaćivani.

Osim Manjače, zatočenici su držani u još najmanje sedam objekata na području Banje Luke, a nekoliko najvećih su vojno-istražni centrar Mali logor, kasarna Kozara, tvrđava Kastel, zgrada Centra Š E H E R 41

BANJA LUKA

službe bezbjednosti Tunjice, stari vojni logor, sportska dvorana Borik.

Iz Banje Luke su u etničkom čišćenju protjerane desetine i desetine hiljada sugrađana.

Oni ne traže rješenja, oni nude nove razdore Danas je Banja Luka sumoran grad, tužan i pust već pri prvom sumraku. Zimi, kad se mrak spusti, rijetko koga možete zateći na cesti, a i to nekoliko ljudi koje sretnete, ako imate sreće, idu žurnim koracima, pognutih glava, na velikoj udaljenosti jedni od drugih, jer nikada nisu sigurni na koga će naletjeti i ko im u sljedećem trenutku, onako iz nehaja i zabave, može oduzeti život. Hodaju tako uvučenih ramena i spuštenih glava.

U isto vrijeme, na samo nekih 40-tak kilometara od Banje Luke, prodaje se paket akcija rudnika željezne rude Ljubija. Prodajom 65 posto državnog kapitala Vlada RS “prodaje” i četiri masovne grobnice. Država i sve političke partije smještene u Sarajevu ćute o ovome što i nije ništa novo, jer se zvanično Sarajevo već davno odreklo ovog dijela Bosne, svodeći svoje uskogrudne namjere na lične interese.

Ali, navikne se čovjek na sve, pusti da mu krvnici piju krv. Ćuti i sklanja se. Žuri za svojim poslom, uvijek u žurbi koju sam izmisli kao ispriku za svoju vlastitu pasivnost. Kad sam se vratila, pitali su me: “Gdje si bila?”

Ipak sam otišla da prošetam do Trga u centru grada. Bio je okićen i osvijetljen novogodišnjim ukrasima što je pomalo podsjećalo na crni humor, jer Banja Luka je bila grad u koju Nova godina ovaj put nije stigla. Nisu ni prethodne, samo to niko nije uočio sve do 31.decembra 2018. To, nikako, nije zasmetalo gradonačelniku ovog grada da u ovakvoj situaciji prijavi Banju Luku na natjecaju za Evropski grad kulture 2024.godine.U tom gradu kulture, zločinci i fašisti totalitarnog režima ponovo su hapsili i privodili ljude u banjalučki MUP, dok se cijeli grad pretvarao u logor iz kojeg više nema izlaza.

Cijela Bosanska Krajina je već odavno bila zaboravljena od svih ostalih političkih partija, izuzev ove koju danas imamo na vlasti.

Završni udarac Krajini su nanijele one probosanske partije koje su nakon izbora tvrdile da je nemoguće postići bilo kakav veći rezultat zato što tu žive većinom Srbi. Laž koja, u stvari, znači veleizdaju tog dijela BiH, bez ozbiljnijeg i sistematičnog rada, a s jednim jedinim ciljem da se – raspodijele funkcije kako u političkim strukturama, tako i u državnim institucijama. Sad nas iz Sarajeva zajedničkim snagama ubjeđuju u sve i svašta, te putem medija, iza mikrofona,šalju poruke narodu kojeg svojim ponašanjem dovode do totalne pometnje i nezadovoljstva, namjerno zaboravljajući da većina stanovništva u BiH pati od neliječenog posttraumatskog sindroma i da svaki put sa ovakvim nastupima samo čeprkaju nikad zaraslu ranu. Oni ne traže rješenja za narod, oni im nude nove razdore, a rješenja čuvaju za krug svojih partijskih prijatelja, rođaka i kumova. Narodu ostavljaju bijedu i jad. ŠEHER 42 BANJA LUKA

“Tamo gdje sam i odrasla, u parku Petra Kočića.Znaš, tamo nam je bila kuća, u ulici Vladimira Nazora, preko puta Šandora. Niti se ulica tako više zove, niti je neko od ljudi tamo ikada čuo za Šandora.

Nije on i onako za njih.”

“I?” “Ništa i. Ne zna grad za zvuk stilizovanih i elegantnih Šandorovih cipela na svojim pločnicima.Tu sad odjekuju grubi koraci ljudi koji kaskaju kao kad silaze s brda, uskim makadamom. Jedna noga im je broj 41, a druga 42. Glave su im poput nekadašnjih portabl televizora, otkriva ih fizionomija i čelo zvano ’dva prsta’, a u džepu kriju lažnu diplomu skuckanu za par dana u nekoj kafani. Da nije providno i tužno, smijala bih se danima. Ali, takvima se saginju i klanjaju do poda danas. Ili ćute. Mučno ćute!”

“Pa, što si išla?”

“Morala sam. Uvijek se ode kad neko koga si volio umre.”

“Ti stvarno izazivaš sudbinu. Mogli su te uhapsiti.”

“Nek’ hapse. Bar sam vidjela kako su grad okitili za ukop.”

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

Uz Dan, i dane, pobjede nad fašizmom

Apsurd u Aušvicu Foto: Snježana Rekić

Piše: Rudolf KALAJDŽIĆ

IZMEĐU ZVANIČNIH PROKLAMACIJA I SVAKODNEVNE POLITIKE Zanimljivo je sagledati kako se ovaj datum danas slavi u zemljama nastalim na tlu nekadašnje Jugoslavije. Premda se zvanično vlade svih zemalja zaklinju u svoju privrženost Antifašizmu, postoje zapravo značajne razlike između zvaničnih proklamacija i svakodnevne politike. Makedonija i Slovenija stoje čvrsto na pozicijama antifašističkih vrijednosti i pored marginalnih desničarskih pokušaja da revidiraju ulogu vlastitih naroda u II svjetskom ratu. U Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori dosta su glasne snage, koje povremeno dovode u sumnju, da li se osjećaju pripadnicima pobjedničke, ili pak - poražene strane. To se prije svega odnosi na HSP u Hrvatskoj i na mnogo uticajnije Radikale u Srbiji.

B i H je u ovim relacijama u veoma specifičnom položaju.

Antifašističke vrijednosti uvijek su visoko kotirale u B i H, koja je svjesna, da svoje postojanje kao država zahvaljuje masovnom učešću u ŠEHER 44 BANJA LUKA

Slučajno se izlazak prvog broja Bosna Magazina u novom izdanju poklapa s danom kada čitav današnji svijet, ili barem onaj njegov napredniji, koji je naučio da cijeni vrijednost ljudske slobode, slavi 60 godina pobjede nad fašizmom.

NOR – u. Temelji Bosne i Hercegovine “udareni“ su na zasjedanju ZAVNOBiH – a u Bihaću i AVNOJ – a u Jajcu. U skladu s tim i takvim opredjeljenjima, B i H se uključila u proslavu 60 godina pobjede nad fašizmom. Na veličanstvenoj komemoracionoj proslavi 60-godišnjice oslobodjenja zloglasnog logora smrti Aušvic – delegaciju B i H predvodio je, gle apsurda, Borisav Paravac – predsjedavajući B i H Predsjedništva. Isti onaj čovjek, koji je tokom rata u B i H, kao tvrdi pripadnik SDS – a, bio Karadžićev čovjek br.1 u Doboju. I sam pomen njegovog imena još uvijek u mnogima izaziva jezu. Paravac se javno hvali četničkim porijeklom svoje porodice i ne krije svoja neočetnička opredjeljenja.

Nije “gospodinu” Paravcu zasmetalo ni jedno ni drugo, da se ne bi osjećao ugodno na takvoj komemoraciji. Uostalom, njegov politički “kredo” jasno je sažet u kratkoj izjavi: “Ravnogorski pokret je antifašističi, a njegov vođa Draža Mihajlović bio je prvi gerilac Evrope, koji je dobio visoko priznanje američkog Kongresa. “

IMA LI RAZLOGA ZA ZABRINUTOST ?

Potvrdu Paravčeve ideologije predstavlja zakon, kojim su nedavno u Srbiji izjednačena prava četnika i partizana. I tako je četnik i “antifašista” B.P. predstavljao B i H u Aušvicu. B i H javnost je reagirala različito. Oštre osude došle su iz preostalih dijelova rascjepkane nezavisne javnosti, sa slabim ili nikakvim društvenim uticajem: nekoliko novinskih i TV redakcija, ponekog udruženja intelektualaca, te udruženja boraca iz rata 1941.-1945.

Vodstva političkih stranaka i međunarodni predstavnici u BiH nisu našli za shodno da se oglase. Najoštrija reakcija došla je od Raifa Dizdarevića, člana fojničke partizanske porodice, učesnika NOR-a i poznatog BiH političara, koji je bio i član Predsjedništva Jugoslavije prije njenog raspada.

Tokom bosanske kataklizme Raif je ostao uspravan, vjeran svojim načelima, potpuno suprotno od ogromne povorke svojih dojučerašnjih drugova iz svih republika i nacija - prevrtljivaca, nacionalističkih konvertita, prostačkih koristoljubaca. Prema informacijama iz Moskve i iz Ruske ambasade u Sarajevu, Dizdarević je trebao biti među uzvanicama planetarne proslave u Moskvi. Bilo je predviđeno da mu se dodijeli visoko priznanje za zasluge u borbi protiv fašizma. Na pitanje novinara hoće li ići u Moskvu, u delegaciji koju predvodi Paravac, bez trenutka kolebanja je izjavio: “Ja sam antifašist, a on neočetnik. Meni su u ratu četnici zaklali brata u partizanskoj bolnici, a ja sam se s njima poravnao još u NOB – u.”

Treba li uopšte naglašavati da R. Dizdarević nije otputovao u Moskvu, da primi zasluženo priznanje.

U cijeloj ovoj priči zanimljivo je analizirati kako se prema četničkom pokretu postavlja američka, a osobito britanska historiografija. Obje su dakako pod debelim utjecajem politike i njenih interesa. U obje historiografije postoji naglašen stereotip o Mihajlovićevim četnicima, za razliku od onih Ljotićevih, kao o “pokretu otpora”, sličnom Titovim partizanima, s tim da su ih dijelile ideološke orijentacije. Čak je i sovjetska historiografija blagonaklono gledala na četnike. Iako je američki istoričar Jozo Tomašević napisao još 1975. izvanrednu monografiju o četnicima, u kojoj je prikazao njihovu kolaboraciju s Nijemcima, Italijanima i NDH, te njihove zločine nad nesrpskim stanovnoštvom, taj stereotip se održava i danas. Veoma preciznu ocjenu četničkog pokreta dao je i Noel

Malkom u svojoj knjzi “Povijest Bosne”, koja je čitana i cijenjena u BiH. U nedavno objavljenoj knjizi “Tajne i zamke II svjetskog rata”, Vladimir Velebit, dugogodišnji Titov saradnik i diplomata, iznosi veoma zanimljive ocjene da Mihajlović nije izdajnik, ”jer je radio striktno po nalozima legitimne jugoslovenske vlade u Londonu, ni pripadnik fašističke ideologije, ali svakako jeste kolaboracionist i težak ratni zločinac, po čijim je naređenjima pobijen bezbroj ljudi”.

Nažalost, sadašnje nakaradno političko ustrojstvo BiH dovodi do apsurda, da svijeću u Aušvicu pali potvrđeni četnik, a da mu ruka ni za trenutak ne zadrhti na pomisao o Srebrenici. Isti čovjek predvodi delegaciju BiH u Moskvi, gdje će ga dočekati raširenih ruku, valjda kao nosioca tradicije Mihajlovićevoga “antifašističkog pokreta”.

Tim više je današnja politička stvarnost BiH razlog za zabrinutost svih kojima je BiH na srcu. Kao današnja pojava, neočetništvo je mnogo opasnije od onog historijskog. Tužna je istina da čast BiH i pijetet njenim žrtvama čuvaju pojedinci poput Raifa Dizdarevica. A ne zvanične institucije države. Zato, Raife Dizdareviću, primite izraze moga najdubljeg poštovanja!

Napomena: Oca pisca ovih redova ubili su u njegovoj kući u Derventi 12. maja ’92 “antifašisti” iste fele, kojoj pripada Borisav Paravac. Imao je 81 godinu, u životu nije ispalio ni jedan metak i imao je mnogo prijatelja iz sva tri BiH naroda. Čitaoče, hoćeš li mi zamjeriti, ako njemu posvetim ove redove?

Ne možeš ti ovo porediti Foto: Mirsad Filipović

Tekst: Senada Bešić Lako je Švedskoj. Ta zemlja nije ratovala više od dvjesta godina.

Nije preko nje preš’o ni Švabo, ni Austrijanac, ni Turčin, ni Talijan, ni Francuz. Niti su izmiješani kao mi. Ma čini mi se nema zemlje gdje je narod više izmiješan a gdje je opet svako za sebe kao kod nas.

A u Švedskoj žive samo Šveđani. I izbjeglice kada dođu u ovu zemlju i dobiju azil i državljanstvo izjašnjavaju se kao Šveđani.

Moja je nana u svom životu doživjela tri rata. Dva svjetska i ovaj posljednji, mimosvjetski, mimo svega prijašnjeg i dosadašnjeg. Uvijek je govorila da joj je taj posljednji bio i najgori. Samo je od Boga molila da joj da smrt i da ne gleda strahote oko sebe. Sva životna radost joj je nestala iz očiju; mogao si u njima samo da vidiš tugu i razočarenje. U čovjeka. Mogu Šveđani pričati šta hoće ali da je njima bilo k’o nama bili bi gori. Kažu kako ne mogu razumjeti da smo mi još uvijek, nakon toliko godina rata, podijeljeni. Da se ne možemo dogovoriti, da nam je domovina takva kakva je; ako ćemo iskreno govoriti nikakva. Kada smo došli kao izbjeglice u ovu novu sredinu samo su nam govorili da zaboravimo šta se desilo, ovdje su svi ljudi isti bez obzira odakle su i imaju ista prava. I naši se bili u početku ufurali u to da smo svi isti. I oni sa školom i oni bez nje, i oni koji su se naradili u našoj dragoj domovini i oni koji nisu prismrdili u preduzeća.

E vala nismo bili isti dole, u Bosni, a brzo se pokazalo da nismo isti ni ovdje, u Švedskoj. Lako je Šveđanima pričati o demokratiji kada se ti imaš s kim dogovoriti, napominjemo mi to često u našim razgovorima. Kulturan je to narod, zna šta hoće a šta neće. Nema nekog trsa ni galame, sve bi čovjek rek’o da su spori, teški, bez temperamenta, bez inicijative a sve opet funkcioniše. Krenuli mi na kurseve švedskog jezika pa pričamo našim nastavnicima, Šveđanima, o bogatstvu koje smo imali, koje smo ostavili. Ispalo da smo svi bili ili privatnici ili imali fakultetske diplome. A tek kako nam je država bila ŠEHER 46 BANJA LUKA

bogata.

Ama koja rudna bogatstva imamo, pa šume, pa obradive površine, pa rijeke i jezera, a tek planine, zrak, klima, ma šta poželiš. Bogati, prebogati smo mi bili. I more u kojem je voda topla da se normalno možeš kupati a ne ko ovo ovdje na sjeveru, slediš se čim nogom pipneš vodu. Pa školski sistem, zdravstveni sistem, fabrike, prehrambenu industriju. Sve smo imali. Ovo ovdje u Švedskoj nije ništa šta smo mi imali, ponavlja većina nastojeći na još nesavladanom švedskom jeziku objasniti svojim nastavnicima švedskog jezika koliko su metara store ostavili po vitrinama. Koliko servisa i escajga, na koliko su se spratova zidale kuće, a kako smo se tek oblačili. Ma nije žensko moglo imati obuću u jednoj a tašnu u drugoj boji; sve što je bilo u modi prvo se kod nas pronosalo. Jesmo mi fino živjeli, većina nas, ali nekada se čini kao da ne opisujemo istu zemlju iz koje dolazimo. Pričamo mi o našem bogatstvu a nastavnici nas gledaju i sažaljivo i sa razumijevanjem. Hoće oni da nas upoznaju i sa svojom historijom. Tvrde da se Švedska unazad nekoliko desetina godina industrijski razvila i da je prije toga bila siromašna zemlja. Pa onda počnu pričati o svom siromaštvu. Te kako je krajem osamnaestog stoljeća milion Šveđana otišlo za Ameriku, te kako se gladovalo, te kako su se gromade stijena vadile iz zemlje da se napravi mala njiva da se u nju može posijati krompir i repa. Te kako puno rade, te kako čuvaju ono što su stekli, plaćaju porez državi da bi školstvo i zdravstvo funkcionisalo.

Djeca se uče u školi kako je Švedska nekada bila jako siromašna i da moraju čuvati ono što su stekli. Te ne treba se rasipati, treba misliti dugoročno, a tek kako treba čuvati prirodu. Sva priroda im je ko jedno zajedničko veliko dvorište za koje su svi Šveđani isto odgovorni.

Pričaju Šveđani o hrani i o tome kako se nekada kod njih uglavnom jeo krompir i repa, a danas nema čega nema. Sve to oni naglašavaju stalno ponavljajući i ističući kako su nekada bili siromašni. Postoje muzeji u kojima se čuvaju pisma i fotografije onih koji su izbjegli u Ameriku u potrazi za boljim životom. Uče se nove generacije o nekadašnjem siromaštvu i o teškim vremenima. Ne stide se toga, ponosni su na svoju prošlost i na to siromaštvo koje nije bilo rezultat nesposobnosti nego sticaja mnogih okolnosti. Sjetim se naših lekcija u školi o našim bogatstvima. Ma niko nam nije ni u čemu bio ravan.

Oni pričaju o svom siromaštvu a mi o svom bogatstvu. O metrima stora što su ostali po vitrinama, o neotpakovanim servisima za kafu,

Olovljani Rašida i Kasim u posjeti Švedskoj o kupovinama farmerki u Trstu. I lako je njima jer ti ne možeš porediti jednu zemlju koja je od siromaštva stvorila veliko bogatstvo sa zemljom u kojoj su pojedini siromasi ratovima postajali bogataši i mijenjali mjesto sa bivšim bogatašima koji su gubili sve. A priroda u toj našoj divnoj zemlji gdje se vrše velike smjene vlada ispade ničija i svačija. Šta nas briga šta će sa tom prirodom biti za pedeset godina.

Daj meni danas, a poslije mene neka bude potop.

Vlašićki specijaliteti

Stara bosanska travnička kuća

Š E H E R 47

BANJA LUKA

Ne n a d Vidović

Olimpijski ”konjanik” Piše: Branko TOMIĆ Po porijeklu je Jajčanin; po rođenju Kruševljanin; po odrastanju Banjalučanin; po sazrijevanju Sarajlija. A danas, kao doktor nauka, građanin Svijeta. U poodmakloj dobi, u dalekoj Kanadi Nenad Vidović ni u osamdesetoj ne miruje...

Na početku školovanja otac geometar želio je da mu sin bude geodeta, pa ga je nakon šest gimnazijskih razreda iz Banjaluke uputio u Sarajevo u Geodetsku tehničku školu. Vrijedan đak ispunio je želju roditeljima (Danilu i Štefici), a onda nastavio dalje – na Mašinski fakultet (Odsjek za mehaničku tehnologiju drveta). Ni to mu nije bilo teško. Diplomirao je 1965. i zaposlio se. Četiri godine kasnije magistrirao je na beogradskom Šumarskom fakultetu, a 1973. doktorirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu. Tema – Kemijska zaštita građevinske stolarije.

48 Š E H E R

BANJA LUKA

Neprestano učeći i radeći, ni za trenutak nije zapostavljao svoju veliku sportsku ljubav – gimnastiku, mada je u ranoj mladosti, kao i svi njegovi vršnjaci, prvo jurio za nogometnom loptom. I to vrlo uspješno. Međutim, kada je na nagovor starijeg brata Predraga zakoračio u gimnastičku dvoranu, u njoj je i ostao. Malo zbog atraktivnih sportskih izazova, a malo zbog lijepih djevojaka koje su tamo svakodnevno vrijedno trenirale.

Nenad je tada imao samo 13 godina.

Pokasno se „uhvatio“ vratila, ali se brzo snašao. I već 1957. bio član juniorske ekipe banjalučkog Partizana, koji je na Prvenstvu države u Osijeku osvojio šampionsku titulu.

A on bio drugi u najboljoj vrsti.

Selidbom u Sarajevo, u nadaleko znanom FIS-u, pao je u ruke čuvenom treneru Vladimiru Peleksiću, koji je u maloj dvorani DTV Partizan stvarao velike asove. Sa ovim društvom Vidović je u Rijeci 1958. osvojio još jednu titulu juniorskog prvaka Jugoslavije, a godinu kasnije debitovao je na Šampionatu u Beogradu i u seniorskoj konkurenciji.

Dalje je sve teklo ubrzano: dvomeč reprezentacija BiH i Slovenije u Sežani, Igre solidarnosti u Ohridu, Državno prvenstvo u Trbovlju, dvomeč reprezentacija BiH i Vojvodine u Banjaluci, susret selekcija BiH i Egipta u Lukavcu, Turnir republika u Sara-

jevu, Prvenstvo države u Bjelovaru, Turnir republika u Novom Sadu, Šampionat u Slavonskom Brodu, BiH – Hrvatska u Sarajevu, Turnir republika u Ljubljani... Gotovo na svim ovim takmičenjima Nenad Vidović bio je visoko plasiran. Naročito na konju s hvataljkama. Uz rame legendarnom Miroslavu Ceraru. S njim i Martinom Šrotom branio je boje Jugoslavije na internacionalnom turniru u Amsterdamu u februaru 1963.

Bio je to njegov prvi nastup u reprezentativnom dresu! I najava kandidatskog statusa za Olimpijske igre u Tokiju, koje je ovjerio na izbornom takmičenju u Ljubljani u julu i avgustu 1964. Na završnoj provjeri bio je trći u slobodnim sastavima, a četvrti u ukupnom plasmanu. Pojedinačno – drugi na konju sa hvataljkama i treći na vratilu. Ovim rezultatima ušao je u krug šest najboljih gimnastičara Jugoslavije i otputovao na Igre u daleki Japan. „Bio je to jedinstvan doživljaj. Leteći KLM kompanijom prvo smo se spustili u Enkoridž na Aljasci na dvosatnu pauzu. Naši iseljenici priredili su nam nezaboravan doček na aerodromu izvodeći kratak program za sretan put i uspješan nastup u Japanu.

Nažalost, produžetak leta do Tokija bio je prilično neprijatan. Prolazili smo kroz uzburkani prostor i avion se ozbiljno tresao.

Iz ”Olimpijskog spomenara” Nekako su podijelili večeru i ja sam zaspao, ali je tanjir ostao na stoliću ispred mene.

Kada je avion u jednom trenutku duboko propao, meni se u snu učinilo da padam u bezdan. Naglo sam se trgnuo i skočio iz sjedišta udarivši desnom rukom po stoliću.

Tanjir je odletio 'susjedu' na glavu. Svi su se nasmijali, a ja sam osjetio tupu bol. Narednog jutra u Olimpijskom selu još u krevetu primijetio sam da ne mogu mrdati zglobom desne ruke. Otok je bio tako velik da je trener Boris Gregorka pozvao ambulantu Olimpijskog sela u vizitu. Od tada počinje moje svakodnevno liječenje injekcijama i umotavanje ruke u radioaktivno blato. Na kraju sam, bez ijednog treninga, bio 'spreman' za takmičenje. Nažalost, ruka na mojoj omiljenoj spravi – vratilu – nije izdržala, pa sam u jednom trenu skliznuo i našao se na strunjačama. Ipak sam vježbu završio, ali su sudije ozbiljno kaznile moju grešku. Završio sam na 89. mjestu u ukupnom olimpijskom poretku.“ U konkurenciji 18 zemalja Jugoslavija je bila jedanaesta u višeboju. Briljirao je Miroslav Cerar. Na konju s hvataljkama osvojio je zlatnu, a na vratilu bronzanu medalju.

Mada je plasman, uz malo više sreće, mogao biti i bolji, samo učešće na ovim Igrama za Nenada Vidovića bio je – uspjeh karijere.

Nakon Olimpijskih igara u Tokiju boje reprezentacije Jugoslavije branio je još na međunarodnim turnirima u Rumuniji (gdje je osvojio posebno drago zlato na konju), Bugarskoj, Mađarskoj, Italiji, Čehoslovačkoj, Ukrajini, Poljskoj… Bio je i na pripremama za Igre 1968, ali nije uvršten u ekipu za Meksiko.

Zajedno sa još jednim vrsnim gimnastičarem iz Sarajeva – Božom Rafajlovićem – oprostio se od reprezentativnog dresa u maju 1969. na međunarodnom turniru u Sofiji.

U plodnoj sportskoj karijeri ostavio je iza sebe dubok trag, naročito u Partizanu, banjalučkom i sarajevskom. Prvi je bosanskohercegovački gimnastički olimpijac. Dva puta biran je među 10 najuspješnijih sportista.

Uz mnoge druge funkcije, bio je predsjednik Gimnastičkog saveza Bosne i Hercegovine 1986. i 1987. godine, a 1988. predsjednik Gimnastičkog saveza Jugoslavije.

Zbog rata je odselio u Kanadu i posvetio se biznisu. Ali nikad nije zaboravio da je za njegove vrhunske sportske rezultate najzaslužniji Vladimir Peleksić Keke, koji je u sarajevskoj „FIS-ovoj radionici“ godinama odgajao sjajne gimnastičare.

Nenad na konju šezdesetih

Sa banjaluckim gimnasticarima, prvi s desna prof. Mirko Petričević, do njega Nenad Vidović Vidovići u Kanadi - Vlado, Marina, Uljana i Nenad

Š E H E R 49

BANJA LUKA

(NE)PRAV Foto: Mišo Vidović

Slučaj koji je pritisnuo na alarmno zvono; istovremeno, on je i jedan od razloga zbog kojih mladi napuštaju svoju zemlju.

Piše: Dinko OSMANČEVIĆ Sjećate li se crtanog lika, Kalimera, crnog pileta sa ljupinom na glavi umjesto kape? Uglavnom se u svom pilećem životu susretao s nepravdama, otuda i njegov moto, njegova uzrečica koju starije generacije i danas pamte: "Nepravda, pa to je."

Za njegov iznenadni nestanak sa malih ekrana postojale su dvije teorije. Po zvaničnoj, istekla mu je licenca za prikazivanje, a po drugoj, vjerovatnijoj, Kalimero je sklonjen zbog svoje priče o vječnoj nepravdi, koja se nije dopadala ondašnjim vlastima i vladajućem sistemu.

Kalimero je sa malih ekrana otišao pravo u legendu, a internet i savremeni mediji učinili su ga ponovo dostupnim. A, nedavno sam na poklon dobio igračku, plastičnog Kalimera. Poklonio mi ga je stariji gospodin po imenu Mirko. Mirko ima manufakturu (malu fabriku) u kojoj, sa svojom nevelikom ekipom, proizvodi medicinsku opremu od plastičnih materijala. Ipak, rekao mi je da stao na noge praveći plastične figure Kalimera. Proizveo ih je, po njegovim riječima, u više od milion primjeraka i prodavao u svim zemljama bivše Jugoslavije. Kalimera, i njegovu borbu za pravdu, dobro je unovčio. A meni ga je poklonio zbog mog pisanja, mojih kolumni u Nezavisnim novinama, moje borbe s vjetrenjačama. Čini mi se da smo svi mi, rođeni na ovoj balkanskoj vjetrometini, doživjeli veću ili manju nepravdu. Sjetimo se samo mračnih ŠEHER 50 BANJA LUKA

devedesetih godina prošlog vijeka. Masovna ubistva, progoni i pogromi...

Prošlu godinu u Banjaluci, ali i ne samo u našem gradu, obilježilo je ubistvo dvadesetjednogodišnjeg mladića, studenta, Davida Dragičevića. Ministri i političari iz vladajuće strukture odmah su se rastrčali oko oca ubijenog mladića, a policija je brzopleto izašla u javnost s tvrdnjama da se radi o zadesnoj smrti kojoj je prethodilo sitno kriminalno djelo preminulog Davida.

Vremenom se pokazalo da je bilo značajnih propusta u policijskoj istrazi, namjerno ili ne. Davidov otac Davor, od sve tuge i boli, izašao je na Trg Krajine (Davidov trg) i započeo svoju borbu protiv, čini se, Golijata. Borba za istinu i pravdu, iz dana u dan, okupljala je sve veći broj Banjalučana. A digla se i cijela Bosna i Hercegovina, prodrmala žabokrečina i učmalost u kojoj živimo. Posebno veličanstveni su bili veliki skupovi na kojima se okupljalo i do 40 hiljada ljudi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Davor je na njima tražio istinu i pravdu, ali je uvijek isticao da se sve vrijeme mora očuvati mir i dostojanstvo.

Ali, slučaj Davida Dragičevića je postao interesantan i politici. S jedne strane, vladajući su pogrešno Davorovu borbu shvatili kao nešto upereno protiv njih. I umjesto da počiste u svojim redovima i istinski pritisnu da istraga pokaže rezultate i dovede do počinioca, Da-

VDA vora su prozvali remetilačkim faktorom, sorošovcem, sektašem, rušiocem Republike Srpske itd. a mladog, nastradalog studenta, Davida, narkomanom i sitnim lopovom. I opozicija je shvatila da je slučaj Dragičević njihova šansa jer se Davor pokazao jačim od onoga što je, pogotovo nakon izbornog kraha, ostalo od opozicije. Sigurno da čovjek, teško ranjen tragedijom koja ga je zadesila, nije ostao potpuno imun na sve što se dešavalo oko njega. Realno i pošteno, neke Davorove izjave sigurno nisu u redu i ponajviše su štetile samoj njegovoj borbi.

Krajem prošle godine, stvari su počele izmicati kontroli, kada je policija nasilno prekinula mirna okupljanja i proteste na Trgu.

Dešavale su se ružne scene nasilja prema mirnim građanima među

kojima su bili i starci, žene, djeca. Odaslana je nakaradna slika u svijet.

Nakon ovih događaja, Davor je nestao sa Trga, uskoro se javio iz ilegale i ustvrdio da mu je život ugrožen. Danas je navodno negdje u inostranstvu i poručuje da će nastaviti svoju borbu, te da će ekshumirati posmrtne ostatke svoga sina i prenijeti ih u Austriju. Ni majka Suzana više nije na Trgu, vratila se u Austriju, u borbi za životnu egzistenciju. Zabranjena su nova okupljanja i protestne šetnje ulicama Banjaluke. Ali, najodaniji iz grupe Pravda za Davida i najuporniji građani odolijevaju svim pritiscima. Oni se svakodnevno okupljuju u porti Hrama Hrista Spasitelja, zapale svijeće za Davida, i daju podršku porodici Dragičević.

Mnoge su nedoumice vezane za smrt mladića sa Pobrđa. Pričalo se da je David kao maher za računare previše saznao. Ili je i on bio upetljan, na neki način, u neke kriminalne radnje iz kojih se nije mogao povući tek tako. Tek, sve su to spekulacije, bez jasnih dokaza.

Kako vrijeme protiče, sve manje vjerujem da će biti otkrivene Davidove ubice i da će ih stići ruka pravde. Iskustvo nas uči da je pravda na Balkanu prespora, prečesto i nedostižna. Zaista nam ostaje da se uzdamo u Boga i njegov sud. Pa ipak, slučaj Davida Dragičevića pritisnuo je alarm da se hitno država mora uhvatiti u koštac sa narastajuċim kriminalom. Razlozi zbog kojih mladi napuštaju svoju zemlju nisu samo ekonomske prirode, već i sveprisutni kriminal, nesigurnost i sivilo koji nas okružuju. Zar je potrebno da nam se dešavaju novi Davidi, sve dok se mladi sasvim ne rasplinu po svijetu?

Jedan čovjek nemoćan je da ispravi bezbrojne krive drine oko nas.

Mislim da je Davor, bez obzira na epilog svega, svojom istrajnošću već na neki način pobijedio, jer je svog sina učinio besmrtnim simbolom borbe protiv zla i nepravde.

Š E H E R 51

BANJA LUKA

KULTURA

Egzodus Roma Banje Luke 1992. godine

NIKO SE VIĹ E NE VESELI NA VESELOM BRIJEGU

Godine 2014. Ĺ emso Avdić objavio je knjigu Karta u jednom smjeru. RijeÄ? je o dragocjenom istraĹživaÄ?kom materijalu koji tretira odiseju Roma iz Banje Luke 1992. godine. Avdić je uz uvodni tekst o Romima s Veselog Brijega, njihovoj historiji i kulturi Ĺživljenja istraĹžio i porodice koje su odselile iz Banje Luke, preteĹžno u zemlje Skandinavije, te ispriÄ?ao sudbine svojih sagovornika. Knjiga je posebno vaĹžna zbog oskudnosti relevantnih faktografskih podataka o savremenim kretanjima i migracijama ovdaĹĄnjih Roma, te neodvojive komponente bosanskohercegovaÄ?kog druĹĄtvenog mozaika koja upotpunjuje arabesku naĹĄeg multietniÄ?kog druĹĄtva. Knjiga je ĹĄtampana u svega 500 primjeraka te je veoma teĹĄko doći do nje. Stoga ćemo prezentirati Avdićevo istraĹživanje i njegova zapaĹžanja tokom odrastanja na Veselom Brijegu, uz nadu da će ovakvih i sliÄ?nih istraĹživanja biti znatno viĹĄe PiĹĄe: Hamza RIDĹ˝AL hamza@stav.ba

M

!

!

"

"

#

# !

"

" "

!

$%

# !

&

' (

(

"

'

52 Ĺ E H E R

BANJA LUKA

!

- ) ( %

# - ! ! *

Predgovoru

+

! #

,

TRADICIJE I OBIÄŒAJI BAĹ TINJENI NA VESELOM BRIJEGU

. & #

) (

' ( / - (

0 &

0 # $1 - " "

-

"

* & #

)

1

1

Preneseno iz Ä?asopisa â€?STAVâ€?

"

2

( ) (

! "

) ( & # ! !

#

" ,

#

" ) (

0

& #

$( , (

,

)

!

'

#

!

* & # + ! !

) ( " 3 !

" "

" $ *

! $ * & # !

!

+ "

"

!

!

!

"

!

# $1

!

!

"

# #

&

3

" #

* & # &

!

)

# #

# &

! "

& # !

%

!

$1

# #

!

#

* & # ! #

! " ) (

4 , 56 7

58 7 4 ,

!

+!

,

" 4 , &

) ( OSJETILI SU ZLO NA VRIJEME

$9 (

) (

:;;8

#

+

" (

< &

& # (

* & # #

!

!

0 ,

& # ! ! #

#

ROMI DVA PUTA UMIRU BuldoĹžeri ucviliĹĄe stoljetnu tiĹĄinu.

Romska groblja maĹĄinama ruĹĄe, Ni pod zemljom ostati ne mogu Pakao osjetiĹĄe njihove duĹĄe.

Kosti iz zemlje ilovaÄ?e vire, Lobanja djeteta, a i kosa pramen.

PomjeriĹĄe duĹĄe, pokopane u ĹĄutnji, Uklet je svaki postavljeni kamen.

Stenju kosti, davno pokopane, Isto kao oni kad su bili Ĺživi NestadoĹĄe sa zalaskom sunca Zar su Romi uvijek nekome krivi?

Sami vi dva puta umirete, Bagerima gase svijeÄ&#x2021;e vaĹĄe.

Crne slutnje Veseloga Brijega, I sudbine davne ponova nas plaĹĄe!

Oprostite, pokojnici naĹĄi!

Mi lutamo po tuÄ&#x2018;em svijetu I tuga nam duĹĄama caruje.

DoÄ&#x2021;â&#x20AC;&#x2122; Ä&#x2021;e i kraj neljudskome spletu!

Dejton zaustavi ratove Bosne, Kosti romske danas ilovaÄ?om plove!

Nijedan se joĹĄ kuÄ&#x2021;i vratio nije, UgasiĹĄe zauvijek s time naĹĄe snove! Ĺ emso AvdiÄ&#x2021; & # "

" ) (

" "

& #

"

"

!

"

!

& # !

( /

$+

#

%

# !

" #

" ) (

* & # #

#

#

" !

& #

! $ ! * Â&#x201E;

Ĺ E H E R 53

BANJA LUKA

Poezija Foto: Mirsad Filipović

KRAJIŠKA

BOSANSKA ELEGIJA

Kad pođem kući iz Banja Luke ponijeću sa sobom tvoje ruke i sjećanje kako svako veče kroz tvoje oči Vrbas teče i kako kada svi u noć odu večeraš skrštenih nogu na podu i kako odjednom skliznemo s uma u tamnu paprat krajiških šuma.

Uranjam u tebe k’o izvor voda u mirisnu pitom divljih jagoda.

Zadrhti nebo, otkače zvijezde, dva luda svica nad “Bosnom” jezde.

A onda sve se slatko stiša i ti i ja i noć i kiša.

Procvjeta jutro, rumena rana, pjesma je od sna ispjevana.

Otišla u Bosnu moja djevojčica.

U toj tamo Bosni zriju modre šljive i nebo se crni od večernjih ptica, djetinje mi godine u toj Bosni žive.

ŠEHER 54 BANJA LUKA

Strah me da mangupi nju mi ne zalude, omami je Mjesec uz pšenično polje.

Da joj štogod ružnog u Bosni ne bude, šta će ona tamo, ja kraj Radobolje?

Zvone telefoni negdje po Maglaju, izviđa je srce s onu stranu žica. Šta ako mi ne dođe, ako joj ne daju, ne vrati se, bog te, moja djevojčica.

Poezija

Ima jedna raširena ruka… … i na njenom dlanu pjesma “Banja Luka” Mnogo je naših snova i čežnji rasuto svijetom. Jedna nam je Banja Luka, zajednička, ali svako je i na svoj način nosi u svome srcu, u svome biću, bilo da dolazi svakog ljeta, ili da na njene obale ili u njene aleje nije dolazio u svim ovim godinama progonstava i daljina, bojeći se, možda, da ne zamuti onu sliku koju je sačuvao ne samo u sjećanjima, nego i u svojim neprospavanim noćima. O našem gradu napisano je, otrgnuto, odbolovano ili odsanjano i dosta pjesama, Jednu, takvu, punu duše, poslao nam je iz Amerike za naš magazin i jedan naš sugrađanin, arhitekt i pjesnik, Ishak Čavalić.

BANJA LUKA

O Banjo Luko, budna ruko, Vrbas ti se u prste uvuko, i uživanje ne krije, ne krije, već ga žuborom svojim nezaboravno dariva.

Ima jedna, punom dušom, kroz vjekove raširena ruka sedef-zlato Banja Luka I Vrbas joj vječno budni žubor, a brda, a brda, jastuk vječno živi, jastuk nebu zapodglavu, i vjek-vjeka punom dušom, ljepotu svoju, dušama našim, za uspomene i lijepa sjećanja, poklanja, poklanja.

Vrbas je svoju tananu gitaru tebi i tvom Kastelu, na vječna koljena ostavio, i bi i osta nam u očima, iz kojih, naše časne žeđi izlaze, i nema ni kamenčića kajanja, u nasmiješenom oku vremena.

Banja Luka, ima oko, ima oko i visoko i široko, i budno joj žubor duše, i sve grli i ljubi.

Ima budne zvukove i boje, koji s obje ruke, sreću i radost kroje, da nezaborav bude i ostane: - Uzmi, to je i tvoje i moje.

I proklinjem te, zbog svih nas, koji te vole, ostani najbliža na svijetu, da nam dušu grliš i ljubiš, bilo gdje, bilo gdje da smo, i javljaj se iz nas, svojom umilnom ljubavi i ljepotom.

Banja Luka je pružena nebeska ruka na Vrbas, i zagrli sve duše, da im uzdah bude, i ponosan i častan, i da joj po svim bregovima, bude žubor, sretno zagrljenih duša.

Oči su naše uvijek bile, i ostale žedne tvoje ljepote, i nebeski miris plavi, iz oka ti piju.

Sa ovoliko žubornog osmijeha, sa ovoliko mirisa duše, Banja Luka pripada svima, i u njenoj pjesmi je, dušin izvor ljubavi i ljepote, za sve naše nezaborave.

A lijepa sjećanja su bila, i ostaće prag doma, sreće naše duše.

Ishak Čavalić, Boston, USA

Š E H E R 55

BANJA LUKA

Vicevi

56

Vicevi

57

GRA ANI BOSNE I HERCEGOVINE MOGU OSTVARITI PRAVA

iz penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegvine i Republici Srpskoj kako slijedi

PENZIJE U

BIH

Uslovi za starosnu penziju

Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH lan 40:

Pravo na starosnu penziju ima osiguranik (bez obzira da li je muškarac ili žena) kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja, odnosno najmanje 20 godina penzijskog staža ili kada navrši 40 godina staža osiguranja bez obzira na godine života.

Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske lan 41:

Pravo na starosnu penziju ima osiguranik (bez obzira da li je muškarac ili žena) kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja.

Uslovi za porodiēnu penziju Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH lan 68:

Pravo na porodiēnu penziju imaju ēlanovi porodice umrlog osiguranika koji je na dan smrti ispunjavao uslove za starosnu ili invalidsku penziju i ēlanovi porodice umrlog korisnika starosne ili invalidske penzije.

Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske lan 69:

Pravo na porodiēnu penziju imaju ēlanovi porodice umrlog osiguranika koji je na dan smrti ispunjavao uslove za invalidsku penziju i ēlanovi porodice umrlog korisnika starosne ili invalidske penzije.

Za dodatne informacije možete se obratiti advokatskom uredu Emir Kovaēeviđ, Sarajevo, ul. Skenderija 54 www.advokatkovacevic.ba info@advokatkovacevic.ba

Tel.+ 387 33 216560 Viber/ WhatsApp +387 61 205Ͳ270 Fax. + 387 33 219 146

Plivit renodlar

Plivit förblir Plivit.

Recepten är de ursprungliga men med ett snyggare yttre.

Plivit Trade renodlar sin grafiska profil och tar ett steg framåt för att tydliggöra rollen som ledande producent och leverantör av livsmedel från Balkan.

Den nya logotypen som mognat fram under våren speglar det bördiga Balkan: en sinnebild för sol och åkrar.

www.plivit-trade.com