__MAIN_TEXT__

Page 1

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 58 - NOVEMBAR-DECEMBAR - 2018. - MOTALA - GODINA IX


Uvodnik Na pragu 2019.

DESETA GODINA NAŠEG MAGAZINA Poštovani čitaoci, Na pragu smo još jedne godine, od koje s pravom očekujemo da bude bolja, s mnogo više dobronamjetrnosti i ljepših riječi. A 2018. najviše ćemo pamtiti po završetku izbora u Bosni i Hecegovini i u Švedskoj. O tome su napisani mnogobrojni novinski članci i reportaže, te potrošene tone papira u obje zemlje, a rezultati su pomalo razočaravajući. Zanimljivo, po završetku ovog broja magazina, nismo dobili vladu ni u BiH, ali ni u Švedskoj. Savez Banjalučana je imao još jednu uspješnu godinu, a naš magazin je ušao u desetu godinu postojanja. Desetogodišnjicu ćemo proslaviti sredinom godine po izlasku jubilarnog šezdesetog broja. Redakcija magazina Šeher i Savez Banjalučana u Švedskoj žele vam uspješnu i sretnu 2019. godinu, a našim dopisnicima i čitaocima katoličke i pravoslavne vjeroispovjesti sretne božićne praznike. Neka nam ova 2019. godina donese mnogo uspješnih trenutaka, radosti i dobrog zdravlja, a našoj domovini svjetliju budućnost i prosperitet. Mirsad Filipović U protekloj godini svojim prilozima, reportažama, fotografijama, ilustracijama i umjetničkim djelima naš list su obogatili: Mišo Marić – Exeter (Engleska) Jovan Joco Bojović – Banja Luka (BiH) Enisa Čengić Popović – Geteborg (Švedska) Sadik Beglerović – Växjö (Švedska) Fikret Tufek – Malmo (Švedska) Izet Muratspahić – Uppsala (Švedska) Muhamed Kulenović – Banja Luka (BiH) Ozren Tinjić – Norrköping (Švedska) Mišo Vidović – Banja Luka (BiH) Azra Avdagić – Motala (Švedska) Mirsad Bećirbašić – Sarajevo (BiH) Nerko Galešić – Saint Louis (USA) Sakib Salama – Yeronga (Australija) Anes Cerić – Birmingham (Engleska) Edhem Trako – Kristijansand (Norveška) Mirsad Omerbašić - Örebro (Švedska) Jasenko Selimović – Stockholm (Švedska) Hazim Maglajlić – Banjaluka (BiH) Slobodan Rašić Bobara – Banja Luka (BiH) Branko Tomić - Norrköping (Švedska) Radmila Karlaš – Banja Luka (BiH) Srđan Šušnica – Banja Luka (BiH) Mustafa Bajagilović - Malmö (Švedska) Atif Turčinhodžić – Veile (Danska) Sadeta Sokol - Växjö (Švedska) Namik Alimajstorović – Birmingham (Engleska) Marjan Hajnal – Bat Yam (Izrael) Irfan Nurudinović – Skien (Norveška) Mesud Mulaomerović - Malmö (Švedska) Džemil Vajrača – Alvesta (Švedska) Melisa Filipović – Motala (Švedska) Kemal Gunić - Banja Luka (BiH) Hans Buchhofer – Gaildorf (Njemačka) Senada Bešić – Värnamo (Švedska)

OSNOVAN/GRUNDAT 2009. Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Midhat Medić – Uppsala (Švedska) Idriz Saltagić – London (Engleska) Nedžad Talović – Norrköping (Švedska) Željko Tica – Banja Luka (BiH ) Denis Dželić - Hundested (Danska) Faruk Tićić - London (Engleska) Zlatko Lukić – Split (Hrvatska) Rade Dujaković – Banja Luka (BiH ) Nermin Delić – Jajce (BiH) Anto Miketa – Grac (Austrija) Zlatan Gunić - Banja Luka (BiH ) Aljoša Mujagić - Kitchener (Kanada) Halil Ibrišagić – Banja Luka (BiH ) Bajruzin Hajro Planjac – Tešanj (BiH ) Šimo Ešić - Tuzla (BiH) Muharem Omerović – Zenica (BiH) Azra Softić – Sarajevo (BiH) Džabir Maglajlić – Gaildorf (Njemačka) Reuf Jakupović - Malmö (Švedska) Adis Tanović – Sarajevo (BiH) Sead Cerić – Donji Vakuf (BiH) Sabahudin Bahtijaragić - Örebro (Švedska) Angel Trajkovski – Boise (USA) Šemso Avdić - Norrköping (Švedska) Suzana Kadirić – Stockholm (Švedska) Munevera Kalajdžić– Melbourne (Australija) Esad Bajtal - Sarajevo (BiH) Sabaheta Hadžikadić– Vankuver (Kanada) Enisa Osmančević – Ćurić - Banja Luka (BiH) Borka Tadić - Banja Luka (BiH) Dinko Osmančević - Banja Luka (BiH) Branko Babić - Banja Luka (BiH) Ljubica Perkman – Rodgau (Njemačka) Edin Mulabdić – Nyköping (Švedska) Muharem Sitnica Sića – Nybro (Švedska) Adem Čukur - Geteborg (Švedska) Mersad Rajić – Toronto (Kanada) Stefan Simić - Paraćin (Srbija)

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Ozren Tinjić Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Ljubica Perkman (Njemačka) Reuf Jakupović (Švedska) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

Vasvija Dedić Bačevac – Malmö (BiH) Elvira Krupić Šamlija – Banja Luka (BiH) Zlatko Avdagić - Motala (Švedska) Uglješa Kesić - Banja Luka (BiH) Aljoša Mujagić – Kitchener (Kanada) Emir Baralić- Sarajevo (BiH) Enes Kišević - Zagreb (Hrvatska) Muhidin Šarić - Kozarac (BiH) Medina Džanbegović Mohamed – Kairo (Egipat) Ranko Pavlović – Banja Luka (BiH ) Antun Džaja Bosanac – Rijeka (Hrvatska) Ranko Risojević – Banja Luka (BiH ) Josip Osti – Ljubljana (Slovenija) Omer Berber – Bolzano (Italija) Tarik Berber – London (Engleska) Rudolf Kalajdžić – Melbourne (Australija) Anisa Medenhodžić – Oslo (Norveška) Vladimir Bojer – San Francisko (USA) Beisa Romanić – Novi Sad (Srbija) Edin Osmančević - Geteborg (Švedska) Ismet Bekrić – Ilirska Bistrica (Slovenija) Šukrija Meholjić– Røyken (Norveška) Irfan Horozović – Sarajevo (BiH) Esad Pipić – Geteborg (Švedska) Goran Mulahusić - Motala (Švedska) Mirsad Filipović - Motala (Švedska) Sead Mulabdić - Banja Luka (BiH) Emira Bijol – Rijeka (Hrvatska) Nasiha Kapidžić Hadžić - Banja Luka (BiH) Enea Hotić - Banja Luka (BiH ) Sulejman Kovačević - Banja Luka (BiH) Ismar Šigalović - Sarajevo (BiH) Velija Hasanbegović - Sarajevo (BiH) Vid Vukelić - Banja Luka (BiH) Muhamed Ćejvan - Malmö (Švedska) Mirsad Duratović – Prijedor (BiH) Sakib Jakupović – Michigan (USA)

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Ljubica Janjetović

ŠEHER 2 BANJA LUKA


Sadržaj Seminar Saveza Banjalučana u Alvesti.....................................................4 Kroz Gornji Šeher: Dolac: Kuće nad Vrbasom................................................10 “Lideri ili šufteri”...........................................................................................12 Kolumna: Was ist kunst................................................................................14 Kolumna: Snaga pera, a ne mišića..............................................................15 Baština i baštinici..........................................................................................16 Kolumna: Jasne poruke Evropske unije.....................................................17 Bosanska kuća na Ostrvu............................................................................18 Centralni dnevnik, pa mi...............................................................................20 Probuđena dječija mašta..........................................................................21 Sjećanje: Od konjanika do interneta.......................................................22 “Krijumčarenje” zastave RS u Predsjedništvu BiH...............................23 Džabir Maglajlić: Riječi i boje...................................................................28 Putujući Evropom: Sankt. Petersburg, Venecija sjevera.......................30 Od kafane do kafane.................................................................................34 Mostovi od knjiga......................................................................................36 Gele, volio bih da sam ptica.........................................................................38 Crne linije o crnom vremenu........................................................................40 Molitva............................................................................................................44 Složna dijaspora............................................................................................46 Bosna ima dušu.............................................................................................48 Potraga za životom........................................................................................50 Sestre Delić odlučile ostati...........................................................................52 Nekad bilo - sad se spominjalo....................................................................54 Vicevi..............................................................................................................56 Lična sreća je sreća drugih..........................................................................58 str.4 S e m i n a r S a ve z a B a n j a l u č a n a u A l ve s t i

str.30 Sankt. Petersburg

ZNANJE JE MOĆ

Venecija sjevera

s t r. 18

s t r: 5 2

Bosanska kuća na ostrvu

S e s t re D e l i ć o d l u č i l e o s t at i ŠEHER 3

BANJA LUKA


Seminar Saveza Banjalučana u Alvesti

Dan državnosti BiH obilježen svečano i radno - tematskim raspravama

ZNANJE JE MOĆ Foto: Adis Tanović i Mirsad Filipović

Piše: Fikret TUFEK

Udruženja Saveza Banjalučana u Švedskoj, 24. i 25. novembra 2018. godine, radno i svečano su obilježila 75. godišnjicu ZAVNOBIH-a, Dana državnostiBosne i Hercegovine. Gosti seminara bili su poznati javni radnici iz Sarajeva: Filip Mursel Begović, Adnan Žiško i Adis Tanović, koji su imali svoj put, „Buđenje“, po zapadnoj Europi, posjetivši 21 grad u više zemalja, promovirajući naučne i kulturne sadržaje o BiH, prije svega „Ediciju Bošnjaci“ i dokumentarni film o Aliji Izetbegoviću. Promocija je krenula iz Švicarske, preko Luxemburga, Njemačke, Norveške, Danske, a veći dio je održan u Švedskoj. Edicija je naučno-istraživački projekat koji je realiziran povodom 25 godina od historijskog vraćanja imena Bošnjak. Izdavači edicije su Simurg media i Internacionalni univerzitet u Sarajevu, a Muzej „Alija Izetbegović“ je glavni partner projekta. Na seminaru su govorili i aktivisti NBV-a Edina Maslač, o „Demokratskom projektu“ i Halid Hadžimusić, o „Alkoholu i narkoticima“. Održana je i svečana sjednica Glavnog odbora, a Banjalučani su skupili humanitarnu pomoć od 20.300 kruna Narodnoj kuhinji i Merhametu Banjaluka.

4

Dokumentarni film „Alija Izetbegović“ i „Edicija Bošnjaci“ Dokumentarni film „Alija Izetbegović – u službi Bosne i Hercegovine“, režija Mufid Memija, prikazan je i u velikoj bioskopskoj sali u Alvesti, pred više od stotinu prisutnih. O filmu su govorili Adnan Žiško, Filip Mursel Begović i Adis Tanović, koji su istakli značaj prvog predsjednika nezavisne Bosne i Hercegovine. Nakon emitovanja filma Adnan Žiško je kratko predstavio historijat i rad muzeja, te iskazao važnost „Edicije Bošnjaci“, rekavši da je to nešto što svaki Bošnjak treba da ima u svom domu: „Prvo kolo Edicije Bošnjaci je nastalo kao obilježavanje 25. godišnjice od održavanja Bošnjačkog sabora na kojem je Bošnjacima vraćeno ime Bošnjak i muzej je bio, zajedno sa Simurg medijom, organizator te promocije. Ovdje je riječ o prvih pet knjiga, u martu 2019. izlazi drugih pet knjiga, koje će skupa sa prvim kolom činiti Adnan, Adis, Filip-Mursel i Mirsad


Reportaža

Učesnici seminara pažljivo su pratili predavanja ediciju od deset knjiga, koje bi trebale dati sve odgovore na pitanja u vezi s našim narodom. Dokumentarni film „Aliji Izetbegović u službi BiH“ snimljen je u produkciji Muzeja „Alija Izetbegović“ i Fonda Memorijala Sarajevo. Film je dio trilogoje o Aliji Izetbegoviću i govori o njegovom političkom i privatnom životu. Muzej je do sada snimio šest dokumentarnih filmova. Posljedna dva filma „Majstori slobode“ i "Muzej" završeni su u 2018. godini“, kazao je Žiško. Filip Mursel Begović istaknuo je značaj kontinuiteta pisanja o državnosti BiH, koja je dva puta bila država: u srednjem vijeku (kada je imala svoju heraldiku, plemstvo, kralja...) i 1992. godine, kada je ostvarila svoju drugu državnost; Turci su bili osvajači (okupacija je noviji termin), ali je Turska bila multikulturalna zemlja. Begović je govorio o značaju ZAVNOBIH-a, pominjući Skendera Kulenovića i odluku da je „BiH i muslimanska, i srpska i hrvatska“, ističući da antifašizam nije samo tekovina NOB-a; Armija RBiH branila nas je od agresije na BiH i to je isto antifašizam! Naveo je slikovite primjere nestajanja (samopredaje) bošnjačke književnosti, njenog svojatanja od Srbije i Hrvatske, pominjući braću Dizdar: Mak (hrvatski!) i Hamid (srpski!), pa sve do Derviša Sušića, Meše Selimovića i brojnih drugih bh. pisaca koje svojataju druge države. Tek stidljivo, od 1971., od Isakovića, pominje se i bosanskohercegovačka književnost, naglasio je Begović. Prisutnima se obratio i Adis Tanović, publicista koji već godinama piše knjige o BosniHercegovini. Nakon promocije gosti iz Sarajeva imali su priliku da čuju pitanja i mišljenja i publike, u raspravi koja je bila bogata i interesantna, jer su, po većini učesnika, pokrenute teme o kojima se dosada uglavnom stidljivo ćutalo, uz davanje podrške daljem rasvjetljavanu bh. historije i naučnom pisanju o Bosni i Hercegovini kao samostalnoj i suverenoj državi koja ima bogatu historiju i kulturu. Bez onoga što nije napisano, teško je očuvati našu bogatu historiju, opće je mišljenje na skupu. Edicija Bošnjaci Glavni urednik „Edicije Bošnjaci“ Filip Mursel Begović izlaganje je počeo recitacijom pjesme Abdulaha Sidrana „Iz groba ustaju...“, koja se nalazi u jednoj od knjiga „Edicije Bošnjaci“. Pojasnio je sadržaj i poruku svake knjige kako bi prisutnima što više približio ediciju: - „Ovo je jedna od rijetkih prilika da krenemo u akciju, da afirmiramo vlastiti identitet. Ohrabrivali smo naše istraživače da pišu jezikom razumljivim našem narodu, da to ne bude kao da naučnik piše naučniku, nego jedan jednostavni stil pisanja koji će naši ljudi moći da razumiju.” Edicija je podijeljena u dva kola, Prvo kolo: „Alija Izetebgović“

Filip Mursel Begović je predstavio Ediciju Bošnjaci

Faris Nanić, „Kratka politička historija Bošnjaka“ Admir Mulaosmanović, „Bošnjaci o Bosni i sebi“ Sead Šemsović, Dijana Hadžizukić i Nehrudin Rebihić, „Bosanki jezik“ Jasmin Hodžić, „Kratka historija kulture Bošnjaka“ Nirha Efendić, Ibrahim Krzović, Merima Čaušević, Almedina Čengići Lejla Kodrić-Zaimović. Drugo kolo edicije od također pet knjiga planirano je da iziđe 1. marta 2019. godine: „Kratka historija Bošnjaka“, „Kratka historija bošnjačke književnosti“, „Kratka historija Armije RbiH“, „Kratka historija islama u BiH“ i „Genocid nad Bošnjacima“. Begović je posebno govorio o religijskim, nacionalnim i državnim osnovama Bosne i Hercegovine. Muzej „Alija Izetbegović“ Adnan Žiško, direktor JU Muzej „Alija Izetbegović“ i koordinator „Edicije Bošnjaci“: -„Muzej „Alija Izetbegović“ prikuplja, izučava i prezentira historijske činjenice o Aliji Izetbegoviću i nezavisnoj BiH. Simbolika koji ima lokacija Muzeja, nesposredno uz mezarje Kovači, gdje je ukopano 1487 poginulih boraca i šehida Armije RBIH, kao i kulama Ploča i Širokac, koje su izgrađene za zaštitu stanovništva Sarajeva, nakon što je Eugen Savojski spalio Sarajevo 1697.godine, govore o značaju države za jedan narod, Aliji Izetbegoviću kao velikom lideru relativno malobrojnog naroda, neophodnost većeg učešća Sarajeva kao matice za naše ljude u inostranstvu te kreiranju projekata iz BiH za osnaživanje bh. dijaspore i sprečavanje mlađih generacija da budu asimilirane u društvima Zapadne Evrope. Jedan od glavnih ciljeva Muzeja jeste i ojačavanje bh. dijaspore i nastojat ćemo uz saradŠEHER 5

BANJA LUKA


Reportaža

Adnan Žiško je govorio o muzeju i njegovom značaju

Adis Tanović je predstavio svoje knjige o BiH i Evropi

nju s nadležnim organizacijama izgraditi mrežu koja će biti fokusirana na kulturu, tradiciju, izučavanje historije i očuvanje jezika kao simbola pripadnosti i postojanosti jednog naroda.“ Ao značaju "Edicije Bošnjaci" u ovom historijskom momentu, Adnan Žiško kaže: „Ediciju po prvi put rade timovi naučnih radnika koji dolaze iz bošnjačkog naroda, ovaj projekat je akcija i to to je velika promjena u odnosu na dosadašnje projekte koju su uglavnom bili reakcija na spoljnje uticaje na BiH i Bošnjake.“

naestak turističkih vodiča i monografija o BiH, Sarajevu, Mostaru i drugim evropskim državama.“

Turizam, značajan potencijal razvoja BiH Publicist Adis Tanović je ukazao na značaj turizma u BiH: „Turizam u Bosni i Hercegovini možemo promovirati i kulturnim 'rutama', gdje bi manja mjesta, uz pomoć većih sredina, doživjela turistički procvat. Zaljubljenik sam u putovanja i prirodne ljepote. Specifičnost naše zemlje ogleda u predivnim prirodnim ljepotama nedovoljno iskorištenog potencijala kao što su vodopad u Jajcu, vodopad Provalije u Stocu, vodopad Blihe, Štrbački buk kod Bihaća, Martin Brod, Vrelo Bune, rijeka Bregava...Na dvolisnicama knjiga smo napravili kolaže od velikog broja fotografija na kojima se nalaze kamene kuće, mlinice i vodenice, kako bi ljudi mogli vidjeti kako se nekad živjelo. Danas je to više muzej ili eksponat. Autor sam pet6 ŠEHER

BANJA LUKA

Demokratski projekt opštine Alvesta Edina Maslač, aktivistkinja NBV-a, govorila je o demokratksom projektu opštine Alvesta koji se provodi od 2007. godine, u kojem se mladi u sklopu svog ljetnog posla uče demokratiji: Sarađujući u grupi, oni susreću omladince iz drugih kultura da bi mogli da izvrše poređenje životnih uslova, mogućnosti i nemogućnosti koje se pružaju za omladinu u različitim kulturama/zemljama i istovremeno da se uhvata u koštac sa eventualnim predrasudama o drugim kulturama. Od 2010. projekt se provodio u suradnji sa BiH, gradom Bosanska Krupa, gdje su krupski gimnazijalci i profesori sudjelovali u provođenju projekta. Smisao i cilj je da se uvidi koliko nas sličnosti spajaju, različitosti približavaju. Svake godine postoji određena tema, gdje se omladinci, svako u svojoj sredini, pripremaju za susret, predavanja, aktivnosti i prenošenje znanja iz određenih oblasti. Teme koje smo proveli: Mladi i socijalna sigurnost i zaštita, Mogućnosti za upražnjavanje sporta za omladinu sa posebnim potrebama, Kako funkcioniše pomoć za oboljele od raka u BiH, odnosno Švedskoj... Djeca stiču velika iskustva u razmjeni sa drugim omladincima i ta svoja iskustva prenose dalje za sve šeste razrede u opštini Alvesta. Važno je da omladinci Švedske svake go-


Reportaža

Edina Maslač je imala vrlo interesantno predavanje

Halid Hadžimusić je veoma stručno govorio o štetnim narkoticima

dine zajedno sa omladincima iz BiH imaju čas istorije na licu mjesta, gdje posjetama Srebrenici, Kozarcu, Humcima, memorijalnim centrima u Bužimu, Bihaću i ostalim memorijalnim centrima uče o važnosti razumijevanja, zajedničkog življenja i koliko rat može biti blizu svake zemlje i istovremeno šta ratna stradanja mogu da učine. Časovi istorije pomažu švedskim omladincima da bolje razumiju zbog čega ljudi traže izlaz iz ratnih strahota traženjem azila u drugim zemljama, npr. Švedskoj. Omladinci uče da razvijaju osjećaj solidarnosti i razumijevanja, tako da se svake godine uz dobrovoljnu pomoć i angažman mnogih ljudi pomogne djeci sa posebnim potrebama, oboljelim od raka i drugim institucijama i ustanovama. Projekat se pokazao kao dobar način zbližavanja i razumijevanja raznih kultura i doprinosi svake godine da omladinci grade mrežu prijateljstva i na taj način šire pozitivne doživljaje i utiske o našoj zemlji

i našem gostoljubivom narodu. Prirodne ljepote BiH samo doprinose ovom beskrajno lijepom doživljaju koji cijene i učesnici u projektu i preko njih njihovi drugovi i roditelji.“

Alkohol i narkotici, najveći zdravstveni i socijalni problem Halid Hadžimusić, aktivist NBV, svojim konkretnim projektom bavi se bolnim pitanjem negativnog uticaja alkohola i narkotika na život i budućnos mladih. „Nema tkiva koje ne razara alkohol, od glave do pete - može prouzrokovati čak 67 bolesti: smatra se da tri procenta svih kancerogenih bolesti uzrokuje alkohol; slično je i sa ilegalnim drogama, ubijaju..! Švedska ima izuzetno dobru preventivnu, najoštriju restriktivnu

ŠEHER 7

BANJA LUKA


Reportaža

U prvom planu je autor teksta Fikret Tufek i represivnu politiku protiv alkohola i narkotika i na začelju je evropskih zemalja u zlupotrebi alkohola i narkotika. Uz sve to materjalne štete zbog zloupotrebe narkotika i alkohola koštaju društvo 20-150 milijardi kruna. Pola miliona stanovništva u Švedskoj ima problem sa alkoholom od čega je deset hiljada teških ovisnika, a Benni Hagg, pisac i bivši alkoholičar, kaže, da pola stanovništva u Švedskoj ima problem s alkoholom (ako se uvrste porodica i prijatelji); svi pokušaji da se značajnije smanji zlupotreba alkohola nisu dali očekivane razultate. Istina, manje se piju žestoka pića i u posljednje vrijeme sve više mladih se ograđuje od alkohola. Međutim, alkohol je i dalje prva droga koja se proba i nije pitanje hoće li nego kada će je probati, kaže Börje Dahl, socionom i predavač o drogama. Kada je riječ o narkoticima (cannabis, opijati, stimulirajuća sredstva, halucinogena sredstva i neki lijekovi), to su sredstva koja izazivaju ovisnost i koja se prodaju ilegalno. Utiču na tijelo psihički i fizički. U Švedskoj su uobičajeni narkotici: cannabis, amfetamin, kokain i heroin. Švedska je i ovdje na začelju zlupotrebe narkotika u Evropi. Visoko mjesto zauzimaju: Danska, Estonija, Francuska, Holandija... Švedska je na začelju zbog dugoročne politike borbe protiv zloupotrebe narkotika, preventivne, restriktivne i represivne politike. Švedska ima viziju i program – „Društvo slobodno od droga“. Švedska neće nikada legalizovati kannabis, koji se legalizuje u nekim zemljama, za koji jedan policajac iz Amerike kaže “Kada bi se Frankeštajn sreo sa čudovištem cennabisom umro bi od straha.” Dakle, alkohol i narkotici su najveći zdravstveni i socijalni problem u Švedskoj. Mi u udruženjima i pojedinci imamo dužnost i obavezu da se uključimo u borbu protiv zloupotrebe alkohola i narkotika. Moja poruka mladima je: nikada nemojte probati narkotike i štetne droge; 8 ŠEHER

BANJA LUKA

ako ih već probate, pokušajte što prije da prekinete njihovu upotrebu; ako pak ne možete - tražite hitno pomoć!“ Turnir u malom nogometu „Ne rasizmu“ Organizatori turnira bili su BH asocijacija mladih „Banja Luka u srcu“ i Hagaskola IF Alvesta. Suorganizatori su bili Savez Banjalučana u Švedskoj, Våra barn i Alvesta komuna. Sponzori su bili Plivt Trade, ICA Supermarket Alvesta i Taxi Kurir. Na turniru je učestvovalo 17 ekipa iz gradova: Göteborg, Helsingborga, Malmö,


Reportaža

Svi učesnici fudbalskog turnira Ljungby, Halmstad, Lessebo, Växjö, Älmhult i Alvesta. Na turniru je bilo više od stotinu učesnika i više od 200 posjetilaca. Sudije: Kenan Alilovski, Rasim Salkanović i Ilian Dossev. Gosti večeri koji su i dodijelili nagrade: Denis Velić, pomoć,ni trener Öster IF, Lavinia Strömberg Alvesta komuna, Edin Džajić, sponzor Taxi Kurir. Konačni rezultati: 1. B.A.F.C, 2. Green Machine 3. Džemat Helsingborg. Fair play ekipa: Hagaskolan IF 1. Najbolji strijelac je Elmedin Kvrgić, B.A.F.C. Najbolji golman je Amir Ibrahimović, Kometligan Göteborg. Najbolji igrač je Hassan Tarabi. Igrači koji su nastupali u ekipi „Banja Luka u srcu“: Mirza Hasanović, Izet Kapetanović,

Armin Begović, Emrah Arnaut, Fahed Abdelraman Arob, Deian Dossev i Mustafa. Turnir „Ne rasizmu“ je za omladinu i odrasle, održava se već drugu godinu zaredom. Sponzori turnira bili su: Plivt Trade, ICA Supermarket Alvesta i Taxi Kurir. „Tokom turnira skupljane su donacije i ekonomska sredstva za organizaciju „Våra Barn“. Saradnja se nastavlja“, kazao je Džemil Vajrača. Mirsad Filipović, predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj: - Dvodnevni seminar je zamišljen kao edukativno i zajedničko druženje naših članova, povodom Dana državnosti BiH. Predavači su bili sjajni, njihove teme sadržajne i veoma zanimljive i imalo se stvarno šta čuti. Na redovnoj sjednica glavnog odbora Saveza Banjalučana donijeli smo važne odluka za 2019. i sumirali rezultate u 2018. godini. Utvrdili smo važne termine za 2019. godinu: za godišnju skupštinu, Susret Banjalučana, seminar i redovne sjednice glavnog odbora.“ Seminar Saveza Banjalučana u Alvesti bio je lijep primjer kako se radno može obilježiti Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Znanje je moć, bez poznavanja historije naše države i njenih osnova, teško se boriti za očuvanje i njenih temelja i identiteta. Specifičan je položaj bh. građana u dijaspori, samim tim i Banjalučana, kao najraseljenijih žitelja iz BiH, koji čine mnogo toga da ne zaborave svoje korijene i svoju Banjaluku, bez obzira na trenutnu politiku koja se u njoj vodi. Očuvanje jezika i kulturnih tradicija čine osnovu svakog naroda i oni se ne mogu i ne smiju zaboraviti.

Ekipa "Banjaluka u srcu" ŠEHER 9

BANJA LUKA


Dolac: KUĆE NAD VRBASOM Piše: Sadik BEGLEROVIĆ Naselje Dolac nalazi se između Gornjih Sitara i Ilidže, jednim dijelom priljubljeno uz Vrbas, a drugim na padinama Šehitluka, od Džanića i Kušmića puta do Hanikaha i Jamadžamije. Još davno, 1554. i 1555. godine, sagrađena je tu Sofi Mehmed pašina džamija, poznata kao Jama džamija, oko koje su se nizale kuće i širio Gornji Šeher. Podignuta je na pogodnom mjestu koje je bilo zatim privlačno i za gradnju drugih zdanja, od kuća i dućana do mekteba, škole i proizvodno-obrtnih objekata. Sagrađen je i prvi most preko Vrbasa, koji je povezivao Dolac sa Čaršijom, te Jama-džamiju sa Carevom džamijom. Kroz Dolac protežu se dvije ulice, s gornje strane Braće Alagića, sada Pere Krece, a uz Vrbas i kroz samo naselje Adema Bajagilovića, sada Pere Slijepčevića. Sjećam se pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je u džamiji službovao hafiz Mustafa Gazić, a ezan bi učio neko od džematlija. Džamija je sve do 1993. godine bila duhovno središte ovog dijela Gorenjeg Šehera, ali je tada, u vrijeme agresije i progona, do temelja srušena. Ipak, ratna zbivanja se zaboravljaju, život teče dalje, mještani se vraćaju, ili ŠEHER 10 BANJA LUKA

Iz rukopisa »Kad ožive obale Vrbasa« - Riječju i slikom kroz Gornji Šeher, koji kao monografija treba da izadje 2019. godine, Stranicama našeg magazina vodimo vas kroz naselja ovog najstarijeg dijela Banjaluke, tu provode ljeta, pa je inicijativom islamske zajednice, koju se građani svestrano podržali, na temeljima stare džamije iznikla nova, u kojoj danas služi hafiz Muris Spahić, dok ezan uči Omer Hajdarević. Po prostranstvu i broju stanovnika naselje Dolac spada među veća u Gorenjem Šeheru, a zemljište, koje se blago spušta prema rijeci, bilo je privlačno za gradnju kuća koje su već od početka bile ponajviše na sprat, koji je bio od ćerpića, drvenih greda i riglovanih zidova, dok je prizemlje bilo od kamena. Bile su to tipične bosanske kuće na četiri vode, prekrivene biber crijepom ili šindrom, sa predivnim avlijama ukrašenim raznobojnim cvijećem. U baščama uz kuće uzgajali su razne vrste povrća, od krompira, graha i paprika, do crvenog i bijelog luka, kupusa, prase i dr. Uz kuće i plotove rasle su i raznovrsne voćke, bio je i poneki mali vinograd, ili loza mirušavke koja je pravila hlad. Stanovništvo se bavilo raznim zanatima, najčešće berberskim, obućarskim i krojačkim, neki su imali trgovine ili dućane za pružanje raznih zanatskih usluga. Spomenimo ovdje dolačke porodice koje su tu od davnina, a i danas su ostale uz kućni prag:

Grahović, Džanić, Beširović, Beglerović, Frcić, Šeranić, Trokić, Kobašlić, Nožić, Prlja, Salajdžić, Nurkić, Skorup, Mundžić, Hajdarević, Vehabović, Gajrić, Ganić, Gazić, Sičumić, Kušmić, Hotilovac, Medić, Čehić, Sikirić, Hadžibegović, Isaković, Smailagić, Baručija, Talić, Alić, Sobo, Alilovski, Katkić, Spahić, Bašić. Naselje Dolac, kao i cijeli Gornji Šeher, prolazilo je i kroz teška vremena, bilo je nekako 'na putu', pa su mnoge vojske ovdje ostavljale i svoje neslavne tragove. Tako je austrijska vojska, prilikom povlačenja 1688.godine, porušila i popalila mnoge kuće i mahale, pa je trebalo mnogo vremena i truda da se život počne opet vraćati. Kao što je to slučaj i sa posljednjim nemilim događajima. Izgradnja Gornjeg Šehera poslije drugog svjetskog rata donijela je Dolcu i neke značajne javne objaket, kao što su dom zdravlja, podignut još davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća, manji pogon tekstilne industrije, koji i danas radi, a u sjećanju je ostalo i obdanište. Ovo naselje ima i jednu likovnu galeriju, u kojoj stvara poznati slikar i grafičar Enes Mundžić.


Kroz Gornji Šeher

I sve se ogleda u rijeci… Ja sam odrastao u kući pored rijeke okružene cvijetnim obalama. Na drugoj strani rijeke je mnogo drveća i zelenila. Između velikog drveća vide se bijele kuće sa crvenim krovovima. Sve pulsira, prošlost i sadašnjost. Svugdje se osjeća prisustvo čovjeka i sve se ogleda u rijeci kao jednom velikom ogledalu. Na tom magičnom i čudnom mjestu nastali su moji prvi crteži i slike. (Enes Mundžić, Iz sjećanja)

Čovjek i rijeka Gornji Šeher, tj. najstarije banjalučko naselje, mjesto je gdje je rođen i gdje je najveći dio života proveo slikar Enes Mundžić. Riječ je o dionici Vrbasa u kojoj su kuće sišle na obalu rijeke. Susret čovjeka sa vodom u svakodnevici, vodom koja je prapočetak svekolikog života – Mi sve živo iz vode stvaramo (Qur'an) – vidljiv je u Bosni na neizbrojivo mnogo mjesta, zemlji koja je po onom što joj je Bogom dano nalik zemaljskom raju (»bašče kroz koje teku vode«), ali nigdje na tako urbaniziran, pitom način kao na obalama Vrbasa u Banjaluci, i to osobito u Mundžićevom Šeheru, koji je Donjem Šeheru ne samo svojevrsna kapija, nego je čak mogući darovatelj imena Banjaluci kao gradu. Naime, nekoliko desetina metara uzvodno od slikareve kuće nalaze se topli izvori, koji su još od rimskih vremena uređeni u banje, načinjeno je mjesto gdje su se ljudi dolazili banjati, uređen je banjaluk… (Dr Munib Maglajlić, Iz zapisa o slikaru Enesu Mundžiću »Čovjek i rijeka«)

Š E H E R 11

BANJA LUKA


Notes evropskog parlamentarca

”Lideri ili šuft Foto: Goran Mulahusić

poručio da je odluka NATO-a prilika da pokažu da li su "lideri ili šufteri". ”Država, pravo, država, pravo”

Piše: Jasenko Selimović

Jasenko Selimović, švedski zastupnik u Evropskom parlamentu, za N1 je komentarisao odluku NATO-a da odobri Bosni i Hercegovini aktiviranje MAP-a i odluku zakonodavnog tijela Evropske unije da usvoji amandman o genocidu u Srebrenici, a koji se tiče članstva Srbije. Bosanskohercegovačkim političarima je 12 Š E H E R

BANJA LUKA

Selimović smatra da je akitiviranje MAP-a prilika za bosanskohercegovačke političare da pokažu zrelost. Saglasan je sa visokim predstavnikom u Bosni i Hercegovini, Valentinom Inzkom, da upravo domaći političari moraju raditi sami u ostvarivanju ove odluke, te je naglasio: "Moraju pokazati da li su pravi lideri ili neki šufterski političari. Makedonija se uspjela dogovoriti sa Grčkom

koja joj je oponirala 28 godina. Ako postoje pravi lideri, onda će se dogovoriti." Selimović je također ukazao na sigurnosni i politički značaj NATO-a. Kao sigurnosni značaj je naveo mogućnost odbrane zemlje od potencijalnog vanjskog napada i smanjivanje tenzija sa drugim državama. U razgovoru za N1 je istakao koje reforme Evropska unija očekuje od Bosne i Hercegovine. "Reforme koje se traže su država, pravo, država, pravo. To je uslov približavanja Evropskoj uniji. Ako se to ne ostvari, onda neće biti ničega. Niko ne


Deutsche Welle, da se nije desio genocid u Srebrenici. Ovu odluku Evropskog parlamenta je okarakterisao kao "važnim". Poslanici Evropskog parlamenta u okviru rasprave o Izvještaju o napretku Srbije usvojili su amandman slovenačkog zastupnika Igora Šoltesa o Srebrenici. "(Parlament) žali zbog ponavljenog poricanja genocida u Srebrenici od strane nekih srpskih zvaničnika; podsjeća ih da puna saradnja sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, i mehanizmom koji ga je naslijedio, takođe uključuje puno prihvatanje i primjenu

teri”

Jasenko Selimović: Aktiviranje MAP-a prilika za bosanskohercegovačke političare da pokažu zrelost

Švedske agencije za razvoj, Michela Matuella kao direktorica iz Odjela za susjedstvo i proširenje, zadužena za Bosnu i Hercegovinu te Kosovo, kao i Senad Šantić, mostarski poduzetnik i direktor informatičke kompanije ZenDev. Evropska Komisija je predstavila plan i prioritete za sljedeće godine, dok su USAID i SIDA predstavili uspješne programe u BiH, a tiču se samozapošljavanja, izgradnje infrastrukture, ali i saradnje između agencija i institucija u BiH i Švedskoj. Sastanku je prisustvovao i zastupnik Franc Bogovič koji je govorio o EU fondovima i njihovoj koristi za razvoj zemalja i pretpristupnom periodu. Naveden je čest nedostatak političke volje ili koordinacije te administrativne komplikacije, ali i korupcija, to su također bile teme koje su ukazale na težu stranu bosanskohercegovačke politike i društva. Film o opsadi Sarajeva

očekuje da se to desi sutra. Ne može se pravna država napraviti od ponedjeljka", rekao je.

njegovih presuda i odluka; naglašava da je priznavanje genocida u Srebrenici osnovni korak na putu Srbije ka pristupanju EU", stoji u amandmanu Igora Šoltesa u ime parlamentarne grupe Zelenih.

Amandman o genocidu u Srebrenici Evropska unija podstiče političare u Bosni i Hercegovini da vrše reforme, naglasio je dalje Jasenko Selimović, a potom se osvrnuo na usvajanje amandmana u Evropskom parlamentu o genocidu u Srebrenici, a koji se odnosi na članstvo Srbije u Evropskoj uniji. Ukazao je da je ovaj amandman slovenačkog parlamentarca, Igora Šoltesa uslijedio nakon izjave Ane Brnabić u intervjuu za

Nakon toga je usvojena rezolucija u konačnom tekstu sa 503 glasa za, 85 protiv i 47 suzdržanih. Investicije u BiH Jasenko Selimović, švedski zastupnik u Evropskom parlamentu, jučer je organizovao okrugli sto o temi "Investicije u BiH: prioriteti i sadašnje stanje". Učestovali su predstavnici USAID-a,

Drugi dio večeri organizovano je prikazivanje filma "Laku noć, Sarajevo", priča sarajevskog novinara Slobodana Bobana Minića, novinara Radija Sarajevo. U filmu autor govori o životu u Sarajevu pod opsadom i njegovom radu kao ratnom novinaru. Producent i režiser dokumentarca Eduardo Marin i Olivier Algor su govorili o tome kako je film nastao, te su pročitali pismo koje je Minić poslao. Prikazivanju filma su prisustvovali visoki evropski zvaničnici, predstavnici ambasada, zastupnici te predstavnici nevladinog sektora.

Š E H E R 13

BANJA LUKA


Tačno 29. Novembra, na nekadašnji Dan Republike, grupa IRWIN u Banjaluci:

Was is Kunst Bosnia and Herzegovina; Heroji 1941–1945

Piše: Radmila Karlaš

Мuzej savremene umjetnosti RS izložbom Was ist Kunst Bosnia and Herzegovina, Heroji 1941–1945 predstavlja jedan od najintrigantnijih umjetničkih kolektiva Istočne Evrope, slovenačku umjetničku grupu Irwin. U periodu kada se antifašizam pominje tek u tragovima, a kamoli obilježava, najavljena izložba slovenačke umjetničke grupe Irwin u Banjaluci izazvala je posvemašnju pažnju ono malo preostalih antifašista, ali i šire javnosti, koja će, ako ne iz ubjeđenja, doći na izložbu iz znatiželje. Uzgred, izložba je otvorena 29. novembra, na nekadašnji Dan Republike SFRJ. A o čemu se tu zapravo radi. Je li u pitanju klasični antifašistički pomen ili je riječ o značenju koje nadilazi uobičajene klišeje ove teme. Kako je u pitanju slovenačka grupa Irwin, koja je sve samo ne stereotipna, treba poći redom. Kako saznajemo u Muzeju savremene umjetnosti RS (MSU RS), članovi grupe Irwin za banjalučku izložbu izabrali su portrete narodnih heroja, boraca i borkinja iz vremena NOB-a, koji se već gotovo 80 godina čuvaju u depoima Istorijskog muzeja BiH u Sarajevu, a naslikali su ih najznačajniji bh. umjetnici i umjetnice iz perioda socijalističkog realizma od 1948. do 1953. godine. Svi porteti izrađeni su sa jednim ciljem, očuvanjem kulta sjećanja i ličnosti heroja. U njihovom karakterističnom maniru grupa Irwin, koristeći već postojeće portrete koje inkorporiraju u masivne ramove, unikatno izrađene za svaki portret, ovim djelima u okviru umjetničkog projekta smišljenog posebno za Banjaluku, daće novo značenje koje otvara mogućnosti za novu vrstu interpretacije i pogleda na nasljeđe iz doba socijalizma, kažu u MSU RS. Preuzimanjem već postojećih umjetničkih radova, uz karakterističnu upotrebu metodologije retroprincipa, po kojem je grupa Irwin prepoznatljiva, rezultirala je produkcijski jednom od najzahtjevnijih izložbi realizovanih u MSU RS sa ciljem da se na postavljeno pitanje Was is Kunst Bosnia and Herzegovina kroz posmatranje i čitanje izložbe, dođe do adekvatnog odgovora. Priča o kolektivu slovenačkih umjetnika, u kojem sudjeluju Dušan Mandič, Miran Mohar, Andrej Savski, Roman Uranjek i Borut Vogelnik, počinje 1983. godine kao spontana saradnja između mladih umjetnika - pripadnika pank i grafiti scene u Ljubljani. Prvobitno ime Rrose Irwin Sélavy grupa je dobila u čast ženskog pseudonima Marsela Dišana. Godine 1984. su ostvarili saradnju sa muzičkom grupom Lajbah i sa pozorištem Gledališće sester Scipion ŠEHER 14 BANJA LUKA

Našice, čime su osnovali širi umjetnički kolektiv, poznat kao Neue Slowenische Kunst (NSK, odnosno Nova slovenačka umjetnost), koji je kasnije uvrstio i ostale umjetničke kolektive, od grafike i video umjetnosti, sve do filozofije. Godine 1992. Neue Slowenische Kunst prerasla je u NSK Državu u vremenu. Za Irwin, simboli mogu da nose različita značenja i imaju različite konotacije u različitim mjestima i trenucima kada se analizira njihovo porijeklo. Njihov rad, koji se ističe oštrim duhom i izraženim osjećajem dvosmislenosti, izražava kompleksnu i suptilnu sponu između umjetnosti i ideologije. Irwin su učestvovali u projektima koji su bili predstavljeni na Manifesti 9 u Genku (2012) i na Bijenalu u Veneciji (2003), kao i na drugim izložbama poput: Hans in Luck- Art and Capital, Muzej Lembruk, Duizburg (2014); Former West, HKW, Berlin (2013); A Bigger Splash, Tejt Modern, London (2012-13); NSK Passport Office, Muzej moderne umjetnosti MoMA, Njujork (2012); The Global Contemporary, The Art Worlds after 1989, Centar za umjetnost i medije ZKM, Karlsrue (2011-12); The International, MACBA, Barselona (2011); The Promises of the Past, Centar Pompidou, Pariz (2010); State in Time, Kunsthalle Krems (2009); Here is Every, Muzej moderne umjetnosti MoMA, Njujork (2008-09); NSK Passport Holders, Bijenale u Tajpeju, Muzej umjetnosti u Tajpeju (2008); Birds of a Feather, Centar za umjetnost Akbank, Istanbul (2006-07); Collective Creativity, Kunsthalle Fridericianum, Kasel (2005); IRWIN: Retroprincip 1983-2003, Künstlerhaus Bethanien, Berlin (2003). Projekat Was ist Kunst Bosnia and Herzegovina / Heroji 1941– 1945 realizuje se u saradnji sa Istorijskim muzejom Bosne i Hercegovine. Članovi grupe žive i rade u Ljubljani.


Kolumna

Snaga pera, a ne mišića Ne postoji diskriminacija u odnosu na kolege novinare, preovladavajući je stav novinarki koje su komentarisale da li su ikada bile ugrožene od muških kolega, ali i političara s kojima su poslom dolazile u doticaj. S tim da "ugroženost" podrazumijeva i manju platu, te svaku vrstu predrasuda, samo zato što su u pitanju žene. Ali, to što se nije desilo njima, ne znači da se zapravo ne događa, saglasne su naše sagovornice i ukazuju na neke od problema s kojima se novinarke suočavaju. Postoje tri osnovna problema koja se javljaju kada se govori o rodnoj ravnopravnosti u medijima, smatra Amer Džihana, magistar komunikologije i žurnalizma, inače autor mnogobrojnih studija na ovu temu. Prvi se tiče odsustva žena iz najozbiljnijih informativnih sadržaja, drugi govori o načinu predstavljanja žena u medijima, odnosno o njihovom pogrešnom ili iskrivljenom predstavljanju, a treći problem odnosi se na zapošljavanje i napredovanje žena unutar medijske industrije i to na mjestima gdje se vijesti definišu, formulišu i distribuiraju. Tako Džihana dolazi do zaključka da se broj žena koje učestvuju u 'proizvodnji' vijesti razlikuje od zemlje do zemlje. Globalno, on je manji od broja muškaraca, ali je, ipak, primjetno da žene sve više rade kao novinarke, reporterke i prezenterke vijesti. Nasuprot tome, zastupljenost žena na visokim upravljačkim pozicijama u medijima izrazito je mala i ona je ispod 30 odsto na globalnom nivou. Tako, istraživanja pokazuju da se žene koje rade u medijima suočavaju sa široko rasprostranjenom diskriminacijom i manjim platama u odnosu na muškarce. Udio žena u ukupnom broju zaposlenih u TV i radijskim stanicama u 2016. godini iznosio je 43,6 procenata, a udio muškaraca 56,4 odsto. Udio žena u programskom osoblju radiostanica u RS u 2016. godini iznosio je 62,7 odsto, dok je na televiziji procenat njihovog učešća bio još uvijek niži od udjela muškaraca i iznosio je 48,8 procenata. Udio muškaraca na glavnim upravljačkim pozicijama u bh. medijima znatno je veći od udjela žena. Muškarci se nalaze na više od dvije trećine direktorskih i pozicija glavnih i odgovornih urednika (68,5%), dok je udio žena ispod jedne trećine (31,5%). Najveća disproporcija u zastupljenosti žena i muškaraca na glavnim upravljačkim mjestima je u televizijskom sektoru. Čak tri četvrtine direktora i glavnih i odgovornih urednika u ovom sektoru čine muškarci. Udio žena na pozicijama direktorice u medijima iznosi 25,3 procenata, a muškaraca 74,7 odsto. Najlošija rodna struktura je na direktorskim pozicijama u televizijskom sektoru, gdje žene zauzimaju samo 15,8 odsto direktorskih pozicija. Žene se nalaze na trećini svih analiziranih pozicija glavnih i odgovornih urednika/urednica u medijima, a udio muškaraca iznosi dvije trećine. Najviše žena na pozicijama glavne i odgovorne urednice nalazi se u radijskom sektoru (44,7%), a najmanje u online sektoru, gdje žene čine 21,7 odsto zaposlenih na poziciji glavne i odgovorne urednice. BiH ima zaokružen zakonodavni okvir rodne ravnopravnosti, ali unatoč progresu u izgradnji institucionalnog okvira koji je usklađen s visokim međunarodnim standardima, u stručnoj zajednici postoji saglasnost da nejednakosti između spolova u značajnoj mjeri postoje u različitim društvenim sferama. "Ne bih rekla da danas postoji neka otvorena rodna diskriminacija u našim redakcijama, ali imamo uvriježene stereotipne obrasce ponašanja u društvu, koji se, indirektno, preslikavaju na odnose u medijima", smatra Milkica Milojević, novinarka i aktivistkninja. Navodi primjer kada je prije desetak godina sa koleginicom novinarkom iz Bijeljine Radmilom Žigić radila jedno mini istraživanje za Fondaciju Lara o novinarima i novinarkama u nekoliko gradova BiH, sa fokusom na razlike u profesionalnom i radno sindikalnom položaju. Tada se naime pokazalo da oko 40 odsto novinara radi bez ugovora o radu ili kao honorarci, te da je među tom grupom više novinarki nego novinara. "Takođe se pokazalo da novinarke manje zarađuju nego kolege novinari, mada su srazmjeno višeg obrazovanja." Pokazalo se i dokazalo da novinarke, pogotovo u malim redakcijama, češće rade uporedo više poslova, da teže i sporije napreduju u hijerariji i slično. "Sve to je u velikoj mjeri uslovljeno time što se od mladih novinarki očekuje da rađaju, pa prema tome idu na porodiljsko odsustvo, potom da zbog brige za djecu češće odsustvuju s posla i slično. Istovremeno, pokazalo se da novinarke ipak podjednako ili čak rjeđe idu na bolovanja." Milojević naglašava da, kada se sve izneseno uporedi sa istraživanjem Udruženja BH novinari iz ove godine, očigledno je da se ovi problemi, uprkos protoku godina, nisu bitno promijenili. "Kada onako empirijski pogledam oko sebe, vidim da i danas u redakcijama među mladim kolegama novinarima muškarcima, ima kolega na uredničkim pozicijama, koji su očevi jednog, dvoje ili troje male djece. Naravno, rijetko će se desiti da neko uredničku ili menadžersku poziciju ponudi mladoj majci novinarki, ne zato što one nužno 'zanemaruju' posao zbog porodičnih obaveza, nego zato što se OČEKUJE da će se mlade novinarke tako ponašati." Milojević kaže da ne treba zanemariti ni tradiciju. Tvrdi da je ne tako davno novinarstvo bilo "muški" posao. Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, kada je ona počinjala da radi, kako naglašava, stariji novinari gotovo su isključivo bili muškarci, koji su dolazili ili iz partijskih krugova, kao "društveno politički radnici", ili iz kafansko-beomskog i književnog miljea. Milojević napominje da su tada i kafana i politika bili muški bastioni moći, u kojima nije bilo mjesta za "pris-

tojne" žene. Sjeća se da su malobrojne novinarke u toj generaciji bile isključivo vezane za takozvane ženske revije tipa "Praktična žena" ili za rubrike tipa dom i porodica, zabava ili eventualno kultura. I da je taj novinarski angažman smatran manje vrijednim od tzv. ozbiljnog novinarstva. "Jednom sam sa kolegicama novinarkama izlazila iz redakcije i prolazila pored obližnje kafane, kada su me starije kolege pozvale da im se pridružim riječima; 'Hajde, pošalji te NOVINARKE kući, pa dođi da se družimo.' Dakle, mene su doživljavali kao ozbiljnog NOVINARA, dostojnog kafane, a njih kao tamo neke male novinarke." Milojević kaže da danas ne treba zanemariti ni mizogene ispade, od napada na novinarke na rodnoj osnovi, kao kada je tadašnji premijer RS Milorad Dodik novinarki "Oslobođenja" Gordani Katani doslovno rekao: "Vidi samo kako izgledaš" ili slučajeve nazivanja novinarki polovnjačama i silikonjarama, do i danas uvriježenog shvatanja da novinarka koja ima dobre izvore, pogotovo ako je mlada, lijepa i dotjerana, do informacija dolazi preko kreveta ili bar flertovanjem. Istovremeno, analiza "Napadi na novinarke u BiH u kontekstu ugrožavanja medijskih sloboda" iz februara ove godine, koju je uradila doc. dr sc. Zlatiborka Popov Momčinović, profesorica na Fakultetu političkih nauka u Istočnom Sarajevu, pokazuje i dokazuje da su novinarke prilično nezaštićene, pa im tako ni institucije ne pomažu u borbi protov diskriminacije, u procesuiranju napadača, smanjenju online i drugih prijetnji, a nekom naročitom zaštitom novinarki ne mogu se pohvaliti ni organizacije civilnog društva. Profesorica Popov Momčinović kaže da su novinarke više izložene online prijetnjama od muških kolega, a da su uprkos feminizaciji novinarske profesije ili većem broju žena koje ulaze u određenu profesiju, žene daleko manje na uredničkim i menadžerskim pozicijama, što ih izlaže pritiscima i unutar medijskih kuća i onemogućava da prijavljuju napade. Analizirajući ovaj problem, Popov Momčinović dalje navodi kako se napadi potom pojačavaju i 'začinjavaju' rodnim aluzijama, uvredama i prijetnjama koje često imaju oblik bahatog seksizma. To što su novinarke manje izložene fizičkim napadima od kolega novinara i nije neka prednost, jer je uočen trend porasta online prijetnji i napada koji su utoliko opasniji što često nisu javni i što ostavljaju različite psihološke posljedice i traume. Ljilja Đurić, šefica Informativno tehničkog centra BHRT/BH radija1 u Banjaluci, ne sjeća se da je tokom proteklih 30 godina rada u novinarstvu lično doživjela diskriminaciju po bilo kom osnovu. Ali je svjedokinja niza neugodnosti kada su njene kolegice bile diskriminisane, kako na radnom mjestu od nadređenih, tako i od političara. "Čini mi se čak da je posljednjih godina bahatost pojedinih političara postala trend u ophođenju s novinarkama, tako da smatram da bi novinarsku profesiju zaista trebalo na neki način zakonski zaštititi. Tačnije, trebalo bi zakonski regulisati ovaj teški i stresni posao koji se bez sumnje može mjeriti s policijskim, liječničkim ili čak i s poslom pilota i kontrolora letenja, gdje je stres vrlo visoko na ljestvici pri svakodnevnom obavljanju posla." Đurić kaže da su žene novinarke, osim što su profesionalke u svom poslu, ujedno i majke, supruge, domaćice i da ih težak i odgovoran rad čeka i kad se vrate s posla. Ali nije samo to u pitanju, napominje, problem je što je novinarkama teže zato što njihova profesija nema uobičajeno radno vrijeme, jer se u mnogim redakcijama, a pogotovo u elektronskim medijima i portalima radi 24 sata, a o poslu se razmišlja i kod kuće, što dodatno iscrpljuje. "Žene u ovom poslu nisu zaštićene, niti dodatno plaćene za svoj rad u smjenama, kao što nisu pošteđene ni noćnog rada. One su itekako diskriminisane u odnosu na svoje muške kolege novinare, a novinarstvo u cjelini je veoma nisko na društvenoj ljestvici vrednovanja poslova, jer većina ljudi nažalost misli da je to samo lijepo se obući i pojavljivati na televiziji ili u javnosti, ne razmišljajući o tome koliko ozbiljnog rada stoji iza svega toga manifestacionog." Za svojih 16 godina bavljenja ovim poslom Sandra Gojković Arbutina, urednica banjalučkih "Nezavisnih novina", pamti da je kuća u kojoj radi uvijek imala žene na nekoj od uredničkih pozicija, što pokazuje, kako naglašava, da se ženama vjerovalo i da su bile cijenjene. "Plate su određivane po količini posla, lancu odgovornosti, znanju, iskustvu, nikad po polu, bar kad su Nezavisne u pitanju." Gojković Arbutina ne zna za slučajeve da je bilo koja medijska kuća diskriminisala svoje radnice po rodnoj osnovi. "Zaista je mnogo novinarki u ovom poslu, čini mi se da prednjače u odnosu na 'jači' pol. Snaga pera je ta koja se računa, a ne snaga mišića, iako se dešavalo da se u pritiscima na medije generalno računalo da će se žene teže s tim nositi, što se pokazalo netačnim." Smatra da političari koji su spremni da diskriminišu ili vrijeđaju novinarke ne čine to po polnoj osnovi, nego da ih u toj nakani vodi naziv medijske kuće iz koje novinarka dolazi, pa je kako kaže na terenu bilo nebrojenih napada i trpio je onaj ko se tu zadesio s nezgodnim pitanjem, što se odnosi i na kolege novinare. S druge strane, diskriminacija ipak postoji, ali nju Gojković Arbutina ne veže isključivo za novinarski posao. "Vjerovatno su pojedine novinarke koje su postajale majke imale problem s nazadovanjem, vraćanjem na neke ranije pozicije, smanjenjem plate, ali to već nije samo slučaj u novinarskim vodama, problem je globalan i nije zaobišao nijednu branšu." Š E H E R 15

BANJA LUKA


ZAVNOBIH - naš temelj i putokaz!

BAŠTINA I BAŠTINICI Piše: Edin OSMANČEVIĆ I tako, od Povelje Kulina bana iz 1189. godine, pa do dana današnjeg, prisutan je, živo, kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine i njene besmrtnosti. Bosna nadživi mnoga carstva i državne zajednice, ona uvijek opstaje i u čestim sudarima dobra i zla. Rezolucija Zemaljskog Antifašističkog Vijeća Narodnog Oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBIH-a) je po svojoj važnosti jednako važna kao i Povelja Kulina bana, mada su dva događaja historijski zabilježena u različitim vremenskim kontekstima. Oba ova događaja ne govore samo o kontinuitetu državnosti Bosne već o društvenim vrijednostima koja prožimaju bitak bosanskog čovjeka čineći ga istinskim humanistom; a to su borba za slobodu i jednakost među ljudima, afirmacija slobode i prava ljudi, pravo na pravdu i toleranciju. Dakle, istim onim vrijednostima na kojima je kasnije izgrađena Evropska unija i sva moderna demokratska društva.. Živimo u vremenu koje je daleko od duha ZAVNOBIH-a. Zašto su nam te vrijednosti nasilno ”otrgnute”? Dakako, da im se treba vratiti u prošlost jer se u njima krije formula naše budućnosti i suživota. ZAVNOBIH nas je naučio da mi to možemo, jer nam je omogućio 45 godina mira, u kojima smo i vidali teške ratne rane, gradili zajednicu ravnopravnih građana, ekonomskog progresa i obrazovanih stručnjaka. Vrijednosti Rezolucije ZAVNOBIH-a, Povelje Kulin bana i svih ostalih kao svjedoka kontinuiteta državnosti Bosne i Hercegovine su ŠEHER 16 BANJA LUKA

Nepobitna je činjenica da su suživot i tolerancija uvijek bili smisao egzistencije svih naroda koji živi na prostoru BiH. To je upravo i potvrđeno 25. novembra 1943. kada je iskazana odlučnost naroda BiH i ostalih da naša zemlja, koja nije ” ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvarska”, bude zajednica ravnopravnih naroda. naša BAŠTINA. Baštinu iz 1943. gradili su antifašisti a uništavali je nacionalšovinisti sa svojim nacinalističkim konceptima. Baštinu baštine današnje generacije preuzimajući je kao kulturno nasljeđe prethodnih generacija, da je njeguju i čuvaju. Bez te svijesti nema ni baštine a mi baštinici smo prepušteni zaboravu i nestanku. Ovdje se krije i odgovor zašto prošli, današnji i budući neprijatelji Bosne i Hercegovine negiraju našu baštinu i zašto mi kao baštinici ni po koju cijenu ne smijemo zaboravljati svoju baštinu. Vještom manipulacijom društva, revidirajući historijske činjenice, neprijatelji vjeruje da mogu stvoriti stanje kolektivne amnezije građana što će u krajnjem rezultatu voditi disoluciji i nestanku Bosne i Hercegovine. To je zorno prisutno poslije raspada SFRJ, jer mnogi naši građani zaboravljaju svoju osobnu povijest, koja ima svoj korijen u urušenoj državi. Zaboravlja se da smo živjeli unutar kompaktnih društvenih grupa koje je povezivala ista kultura, jezik i kolektivne vrijednosti. U Srbiji se rahabilitira Draža Mihajlović, Ravnogorski pokret i ratni zločinci, relavitiziraju se zločini iz II svjetskog i posljednjeg rata. U Hrvatskoj jača ustaštvo, postavljaju se spomen ploče u Jasenovcu sa napisom ”Za dom spremni!” te negiraju presude Haškog tribunala o udruženom zločinačkom pokretu. Dakle, negira se ZAVNOBIH kao ideja, vrijednost i baština! Stvaranjem stanja kolektivne amnezije otvara se prostor političke manipulacije i zavjere u kojoj je građaninu, sa upitnom budućnosti,


Kolumna

Kome smeta građanska Bosna i Hercegovina?

Jasne poruke Evropske unije Piše: Edin OSMANČEVIĆ Neće se tolerisati dvosmislene politike - deklarativnog zalaganja za EU integracije, s jedne strane, i stalno nastojanje rastakanja BiH, s druge. Vijeće za vanjske poslove Evropske unije (FAC) je na svojoj jučerašnjoj sjednici još jednom nedvosmisleno poslalo poruku da je Bosna i Hercegovina moguća samo kao građanska država i da samo kao građanska država može ući u EU. Diplomatska ofanziva hrvatskih predstavnika u EU doživjela je pravi fijasko u pokušaju nametanja etničkog koncepta političkog uređenja Bosne i Hercegovine. Poruka Vijeća, da se rješenje mora naći unutar BiH, nije samo upućena Republici Hrvatskoj i njihovim predstavnicima koji su ovom prilikom pokazali vlastitu nesposobnost, nezanje i političku licemjernost, već i domaćim bosanskohercegovačkim političarima koji bježe od vlastite odgovornosti i nanose državi i njenim građanima ogromnu štetu. Saopćenjem Vijeća za vanjske poslove Evropske unije na najbolji način je upućena poruka da EU neće tolerisati dvosmislene politike deklarativnog zalaganje za EU integracije s jedne strane i stalno nastojanje etničkog rastakanja BiH s druge strane.

postavljena uloga žrtve . Kultura sjećana je naša obaveza i najefikasniji metod zaštite naše zajedničke baštine i onih vrijednosti koji su garant da nam se u budućnosti ne bi ponovila uloga žrtve. Svi narodi na ovom prostoru trebaju ljude poput Willia Branta, bivšeg predsjednika Savezne Republike Njemačke koji je kleknuvši pred spomenikom jevrejske žrtve u Varšavi iskreno i ljudski tražio oprost za svoj narod čime je njemačkom narodu vratio njegov dignitet utirući put ka ujedinjenju

Koncept građanske država podrazumijeva da građanin crpi i uživa prava kao građanin i pojedinac, a ne kao pripadnik neke (etničke) skupine i kao takav primjenjiv je u većini država EU, između ostalog i u Republici Hrvatskoj. Politika Republike Hrvatske, u kojoj se sebi daje za pravo građanski koncept uređenja, uz negiranja prava samoizbora tog istog koncepta drugoj državi, u ovom slučaju Bosni i Hercegovini, nije samo kontradiktorna već i diskriminatorna . Ona predstavlja i neprijateljski čin prema toj istoj državi , zbog ćega zaslužuje međunarodnu osudu.

Ustavne reforme građanskog preuređenja države su garant opstanka države Bosne i Hercegovine i svakog njenog građanina. Tragovi etničkonacinalnog orgijanja u posljednjih dvadesetak godina su više nego vidljivi svuda oko nas. Ustavne građanske reforme nemaju nikakvu alternativu i na njihovom provođenju se mora dosljedno istrajati. Oduzimati i negirati pravo građankinu BiH, da uživa sve ove blagodeti i povlastice koje uživa danas EU građanin i koje građanska država nosi sa osobom, takođe je oblik udruženog zločinačkog poduhvata. EU je pokazala diplomatsku zrelost prepoznavajući karakter takvih namjera!

Njemačke samo dvadesetak godina kasnije. Dan državnosti BiH se proslavljao širom svijeta, svugdje gdje bosanski čovjek svoju zemlju nosi u svom srcu. Ni ovo vrijeme nije izuzetak. Borba dobra i zla je i danas prisutna. Ako u datom historijskom momentu nismo bili u stanju da odbranimo vrijednosti i tekovine ZAVNOBIH-a, to ne znači da ih ne možemo ponovo graditi! Kao zalog budućnosti, sad daleko svjesniji njihovog značaja i odlučniji da to branimo! Š E H E R 17

BANJA LUKA


DAN KOJI SMO DUGO ČEKALI

Bosanska kuća na Ostrvu BOSNIA UK NETWORK

I napokon - stigao je taj dan. U nedjelju, 25.novembra, okupio se veliki broj zvanica, Bosanaca i Hercegovaca, predstavnika različitih britanskih organizacija, te počasni gosti i predstavnici Velike Britanije; države u kojima su BiH građani pronašli utočište u ratnom periodu; došli su da uveličaju svečano otvorenje Bosanske kuće u Birminghamu. Poslije više godina, BH UK Network dobio je nove, veće i ljepše prostorije za svoj kulturni rad na očuvanju bosanskohercegovačke kulture i tradicije. Doživjeli smo da se jedna kuća u Birminghamu zove Bosanskom kućom, kućom u koju su svi dobrodošli, i dočekani s bosanskohercegovačkim duhom. Prostorije Bosanske kuće su u podnevnim satima odisale toplinom, tradicijom, igrom, pjesmom te uveliko poznatim bosanskohercegovačkim ponosom. Svečanost otvorenja Bosanske kuće uveličana je prigodnim programom. Ovom prilikom imali smo i crveni tepih, tako da su svi prisutni mogli i na taj način ovjekovječiti uspomenu na ovaj interesantan dan. Programu je prethodila topla dobrodošlica uz organizovani ručak. Nakon intoniranja himne Bosne i Hercegovine te himne Velike Britanije, uvodna riječ dobrodošlice pripala je Zaimu Pašiću, predsjedniku BH UK Networka, koji je uz čestitke izrazio zadovoljstvo što prisustvuje ovakvom događaju od važnosti za sve Bosance i Hercegovce na Ostrvu. Predsjednik Pašić se zahvalio mnogobrojnim organizacijama koje već više od dvije decenije pomažu i podržavaju rad bh zajednice na Ostrvu. Posebno se zahvalio dr Anesu Ceriću i prijateljima iz bh zajednice u Birminghamu na izuzetnom angažovanju oko izgradnje i uređenja "Bosanske kuće”. Kratki pozdrav uputio je i dr Azmi Waqar OBE, predsjednik organizacije “Remembering Srebrenica”. Iskoristio je priliku da zahvali BH UK Networku i članicama Networka za saradnju i pomoć u vezi s obilježavanjem godišnjice genocida u Srebrenici te na taj način doprinose da se najstrašniji zločin na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata ne zaboravi. Imao je priliku istaknuti uspjeh bh zajednice u Velikoj Britaniji, na što je posebno ponosan. ŠEHER 18 BANJA LUKA

Potom se publici obratio dr Anes Cerić, menadžer BH UK Networka koji je ukratko prezentovao historijat i rad BH UK Networka, krovne organizacije za sve bh asocijacije u Velikoj Britaniji, te proces izgradnje i renovacije Bosanske kuće, sjedišta BH UK Networka. Mirsad Solaković, bh glumac i pisac, svojim govorom je emotivno dotakao publiku. “Želim se zahvaliti Britancima za davanje druge šanse u životu, za pružanje utočišta u Velikoj Britaniji u kojoj smo pustili korijenje. Također, važno je istaći vladinu podršku i podršku mnogih organizacija, najprije Lutrije Velike Britanije, koji su pomogli da Bosanska kuća oživi. Upravo u ovim prostorijama vikendom djeca imaju mogućnost osjećati se Bosancima i Hercegovcima. Zbog toga mogu slobodno reći da Bosanska kuća pripada najviše djeci, te svim budućim bh generacijama”, rekao je Solaković. Svečanosti je prisustvovala i Meliha Bašić, savjetnik BiH Ambasade u Londonu. Gostima se obratila riječima zahvalnosti i ponosa. Istakla je važnost integracije bh građana u Velikoj Britanijii, ali istovremeno i o tradicionalnim vrijednostima i kulturi koje bi trebalo sačuvati od zaborava. Učešće u daljem programu bilo je namijenjeno učiteljici Azri

“Ovo je historijski trenutak za bosansku zajednicu u Velikoj Britaniji i drago mi je što sam bio u mogućnosti da podijelim ovaj poseban dan s Vama. Hvala Vam!" rekao je Lord Bourne.


Bašić, dugogodišnoj učiteljici u bh dopunskim školama u Engleskoj, koja je izvedbom sevdalinke “Moj rodni kraj” uspjela da sve bh građane vrati u rodne krajeve. Publika je uživala i u dirljivoj poetskoj izvedbi mlade Amine Mekić. Poema koju je sama napisala izazvala je duboke emocije. Posebna čast otkrivanja spomen ploče pripala je lordu Bourne of Aberystwyt, vladinom ministru za vjere. U svom obraćanju je istakao važnost ovakve manifestacije, te da je ponosan i počastvovan što je upravo njemu pripala čast da svečano otvori nacionalni bosanski centar “Bosansku kuću”, kuću u kojoj se svakodnevno družimo, razmjenjujemo iskustva, prolazimo skupa dobre stvari, pružamo podršku, ali i učimo zajedno. “Siguran sam da će Bosanska kuća, kao i na ovom zvaničnom otvaranju danas, ići od snage do snage u srcu lokalne zajednice. Mjesto gdje se svi mogu osjećati dobrodošli, mjesto na kome lokalna bosanska zajednica dobija potrebnu podršku i mjesto gdje se bosanska kultura zaista slavi. Očigledno je bio veliki timski napor da dođete do mjesta gde ste danas, i nadam se da ste svi nevjerovatno ponosni na ono što je postignuto ovim predivnim centrom zvanim Bosanska kuća. Ovo je historijski trenutak za bosansku zajednicu u Velikoj Britaniji i drago mi je što sam bio u mogućnosti da podijelim ovaj poseban dan s vama. Hvala Vam!" rekao je Lord Bourne. Gosti su imali priliku pogledati I dokumentarni film organizacije “Remembering Srebrenica” i saslušati Almu Aganović, predsjednicu regionalnog odbora za West Midlands u ime “Remembering Srebrenica” organizacije, koja je pričala o svojim iskustvima iz Sarajeva za vrijeme rata. Prelijepa manifestacija je krunisana nastupom Folklorne grupe “Mladost Bosne” iz Birminghama koja je ponovo oduševila sve prisutne. Odjeveni u narodne nošnje u nekoliko su navrata, spletom igara, uljepšali program, pod budnim okom ponosnog koreografa Fahire Hasedžić. Naša relativno mala zajednica Bosanaca i Hercegovaca u VePonosni koreograf Fahira Hasečić

likoj Britaniji iz dana u dan raste, a danas smo izuzetno sretni i ponosni jer smo dokazali najprije sebi, a onda drugima da samo upornošću,zajedničkim trudom i radom možemo održati našu tradiciju, naš identitet te jezik i kulturu. Prije svega, zahvaljujemo se našim dragim donatorima, medijima koji nam pružaju bezuvjetnu pažnju, a svakako zahvale idu i ljudima bez kojih sve ovo ne bi bilo moguće izvesti. Ovim putem ih nećemo nabrajati, jer nas je mnogo, a svi ćemo se pronaći u ovim riječima. Od srca se zahvaljujemo divnim damama koje su se odazvale i doprinijele da ručak i druženje proteknu u divnoj domaćinskoj atmosferi. Dragi naši, drage naše, dragi ljudi koji ste nam podrška od samog početka, i svi Vi koji na bilo koji način doprinosite radu krovne organizacije bh udruženja u Velikoj Britaniji – Hvala Vam! Folklorna grupa "Mladost Bosne" iz Birminghema

Bosanska škola je važna u očuvanju maternjeg jezika

Mladi su obilježili svečano otvaranje Š E H E R 19

BANJA LUKA


Bosanska kuća već privukla pažnju svjetskih medija

Centralni dnevnik, pa mi Piše Anes Cerić Zvanično otvorenje Bosanske kuće u Birminghamu, 25. novembra 2018., na Dan državnosti Bosne i Hercegovine, pobudilo je veliki interes engleskih medija. Ovu svečanost je svojom prigodnom riječju uveličao i Ministar za vjere u vladi premijerke Terese May, Lord Bourne of Aberystwyth. Posjetili su nas reporteri popularne BBC TV kuće i uz tradicionalnu bosansku kafu u razgovoru s našim članovima udruženja saznali koliko su jaki njihovi osjećaji prema rodnoj Bosni, kako su se adaptirali na život u Engleskoj. Dr Anes Cerić i Kornelija Besara prezentovali su dosadašnje aktivnosti kao i planove za budućnost. Predstavila se i Bosanska dopunska škola sa svojim đacima i učiteljima, Eldinom i Emirom Bolić, a bilo je tu i pjesme na bosanskom jeziku. Predstavila se i folklorna grupa “Mladost Bosne” tradicionalnim Bosanskim igrama u koreografiji Fahire Hasedžić. Uz reŠEHER 20 BANJA LUKA

dovne članove folklora zaigrale su i bivše članice, koje su prije dvije godine napustile folklornu grupu radi odlaska na više obrazovanja. Ova smotra naših aktivnosti oduševila je BBC TV reportere koji su snimali puna dva sata

BBC EMITOVAO REPORTAŽU O OTVORENJU BOSANSKE KUĆE U BIRMINGHAMU I NAŠEM DJELOVANJU sve što se događalo u našoj prelijepoj Bosanskoj kući. Poželjeli su nam puno sreće i uspjeha u daljnjem radu. Alma Aganović, predsjednica Regionalnog odbora “Remembering Srebrenica”, osvijetlila je rad ove organizacije u obilježavanju godišnjice genocida u Srebrenice,

u nadi da se nešto slično nikada i nikome ne ponovi. Alma i Meliha Hadžović su takođe govorila o strahotama kroz koje su prošle njihove porodice tokom rata u Bosni i Hercegovini, a Taiba Durmišević je još jednom iskazala zahvalnost Britancima na pruženoj pomoći onda kada nam je bila najpotrebnija. Dokumentarnu reportažu o ratu u Bosni i Hercegovini, o izbjeglicama, o njihovoj adaptaciji na novi život, o njihovim razmišljanjima i željama, o očuvanju bosanskog jezika u dijaspori putem dopunskih škola, o očuvanju kulture, tradicije, pjesme i igara prikazana je na BBC-iju u 18.30, odmah nakon centralnog dnevnika, što nam je još jedan dokaz da smo uspjeli i da smo na pravom putu. Hvala BBC Televiziji na dokumentarnoj emisiji i podršci našem radu i prosperitetu. Ovo nam je dobar vjetar u leđa.


TRADICIONALNA PODJELA PAKETIĆA U BOSANSKOJ KUĆI U BIRMINGHAMU

Stiže Nova godina…

Probuđena dječija mašta Kao i prethodnih godina, bosanskohercegovačka asocijacija u Birminghamu je u suradnji sa BH UK Networkom organizovala tradicionalnu svečanu podjelu paketića djeci iz Birminghama i Wolverhamptona. U prazničnom raspoloženju i u posebno okićenoj Bosanskoj kući, Djeda Mraz je najmađe obradovao novogodišnjim paketićima. Prostorije Bosanske kuće su bile prepune novogodišnjih pjesama, smijeha i dječije radosti. Bilo je i disko muzike, a i tradicionalna tombola je imala svoja uzbuđenja. Za ovogodišnju čarobnu atmosferu pobrinula se Meliha Hadžović, koordinator za bh.dopunsku školu

Birmingham, koja je scenografskim oživljavanjem „Čarobnjaka iz Oza“ probudila dječiju maštu. Mališani su u prisustvu likova Doroti, Limenka, Strašila i Lava pobjegli iz stvarnog svijeta te uživali u zajedničkoj igri i druženju. Roditelji su i ove godine odlučili počastiti djecu pizzama za sav dosadašnji trud u toku školske godine. Ovom prilikom se zahvaljujemo gospodinu Domenicu Moro, koji je ove godine bio izvanredan Djeda Mraz i podijelio djeci novogodišnje paketiće. Njegova srdačna supruga, Alma Aganović, pomogla da se paketići pripreme i na taj način iznenade mališani.

Veliko hvala i Eldinu Bašiću, sinu naše učiteljice Azre Bašić, koji je uložio trud da svojom profesionalnim fotoaparatom snimi vesele dječije trenutke i prazničnu atmosferu. Mnogo se zahvaljujemo svim volonterima za njihov uložen trud i utrošeno vrijeme da ovaj dagađaj bude bajkovit i nezaboravan. Dječijoj radosti i igri nije bilo kraja. Uz čestitke povodom predstojećih novogodišnjih praznika, želimo da ih provedete u krugu svojih najbližih, u miru, sreći i dobrom zdravlju. Vaš BH UK Network

Š E H E R 21

BANJA LUKA


Zgrada Glavne pošte u gradskom centru

Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Od konjanika do interneta Tekst i foto: Adem Čukur

POŠTE I TELEKOMUNIKACIJE

U vrijeme dominacije Osmanlijskog carstva na našim prostorima poštanske pošiljke su prenosili tatari (kod nas svojevremeno naziv za konjanike pismonoše). Važnije službene hitne pošiljke su prenosili u bisagama, ostale karavanima u dva sanduka na tovarnom konju, dok su veće pošiljke transportovane zaprežnim kolima. Na svakih desetak sati hoda postojale su menzulhane (ondašnje poštanske postaje) gdje se tatar odmarao, objedovao i eventualno mijenjao konja. Između dviju postaja tatara je pratio surudžija (pratilac) koji je ujedno i preuzimao poštu za svoje područje. Na nesigurnim mjestima tatar je imao i vojnu pratnju. 22 Š E H E R

BANJA LUKA

Pisani tragovi postojanja pošte u Banjaluci datiraju s kraja 60-ih godina XIX-og vijeka, a 1869. uspostavljena je i telegrafska veza Banjaluke sa Sarajevom i Bihaćom (prvi telegraf se nalazio u nekadašnjoj zgradi Srpske čitaonice u Gospodskoj ulici na mjestu današnje zgrade Opštine). Po dolasku Austrougarske 1878. sukcesivno se uspostavlja redovan poštanski saobraćaj sa isporukom običnih i preporučenih pošiljki, novčanih i pošiljki s pouzećem, poštanskih i telegrafskih uputnica, utvrđuju se tarife za pojedine pošiljke, izdaju poštanske marke... Izgradnjom željezničke pruge normalnog kolosijeka Bosanski Novi – Sisak, Banjaluka postaje


Sjećanje željezničkom mrežom povezana s ostalim dijelovima Dvojne monarhije kojom se u najvećem dijelu vrši i poštanski saobraćaj. Vremenom se transport poštanskih pošiljki počinje obavljati i drumskim saobraćajem motornim vozilima, u prvom redu novoizgrađenim putom na relaciji Banjaluka – Jajce, odakle je najčešće dalje transportovan mrežom uskotračnih željeznica. Za predpostaviti je da je u to vrijeme u gradu postojala i zgrada pošte, meni nepoznate lokacije i izgleda. U to vrijeme u Sarajevu je izgrađena zgrada Glavne pošte, objekat koji je cijelo vrijeme do danas zadržao svoju osnovnu funkciju. Objekat je građen u stilu arhitekture Secesije i predstavlja jedan od najizrazitijih primjera tog stila u BiH. Projektant objekta je arhitekta Josip Vancas. Poslije Drugog svjetskog rata (a vjerovatno i ranije ) pošta je bila smještena u zgradi na uglu ulica Moše Pijade i Veselina Masleše /Gospodske. Kako se pedesetih godina ukazala potreba za izgradnjom zgrade Glavne pošte u Banjaluci, odabrana je, u to vrijeme, logična lokacija u centru grada koja je glavnim dijelom objekta i ulazom na istočnoj strani bila direktno orjentirana na glavnu banjalučku saobraćajnicu, ulicu Maršala Tita, dok na zapadnoj strani bila pratećim dijelovima objekta prislonjena na prugu željezničke stanice Banjaluka - Grad.Gradnja pošte je započeta u julu 1955., prema projektu arhitekte B. Stojkova iz P.P. ”Arhitekt” iz Sarajeva. Glavni dio objekta, koji se nalazi uz ulicu Maršala Tita, reprezantativnog je karaktera, a sadrži tri nadzemne etaže i podrum pri čemu je dosta izdignuto prizemlje u osnovi malo uvučeno u odnosu na dva slijedeća sprata, dok je završna etaža prema glavnoj ulici znatnije uvučena. U prizemlju tog objekta bila je i šalter sala. U zgradi je bila smještena i gradska telefonska centrala. Nakon Drugog svjetskog rata vremenom su u pojedinim dijelovima grada/ kvartovima otvaraju i poštanske podružnice, a najinteresantija je bila poštanska podružnica u Gornjem Šeheru, smještena u čaršiji na raskršću puteva za Jajce i Grab. To je bio jednospratni objekat u bosanskom stilu izgrađen u vrijeme Austrougarske kao Malta (maltarina – pristojba / taksa koju su gradovi naplaćivali za robu i vozila prilikom ulaska u grad). Objekat je u zemljotresu bio znatno oštećen i potom srušen. Kako kapacitet postojeće telefonske centrale nakon zemljotresa nije zadovoljavao narasle potrebe grada, godine 1971.-1972. izgrađena je nova zgrada telekomunikacija na južnom rubnom dijelu parka ”Mladen Stojanović” znatno uvučeno u odnosu na glavnu saobraćajnicu. Projektant objekta je arhitekta Isak Ćavalić iz ZSP-a Banjaluka. Zgrada je rađena sa fasadama u armiranom natur betonu u glatkoj oplati, u to vrijeme u svijetu inače često korištenom pristupu obrade fasada objekata. Nakon izgradnje i puštanja u pogon objekta sukcesivno se pristupilo izgradnji i proširenju telefonske infrastukture tako da su krajem osamdesetih godina mrežom bili pokriveni skoro svi dijelovi grada. Krajem osamdesetih godina, u sklopu saobraćajnog čvora na Predgrađu, pored nove željezničke stanice na njenom južnom dijelu gradi i novi Poštanski centar. Kako se najveći dio poštanskog saobraćaja obavlja željeznicom, objekat je svojom istočnom stranom sa rampama neposredno vezan na željeznički kolosijek. Projekat, koji su uradili arhitekti Šefka i Said Jamaković iz Sarajeva, može se svrstati među najviša arhitektonska ostvarenja objekata ove vrste u BiH.

Zgrada pošte u centru grada pedesetih godina XX-og vijeka

Zgrada telekomunikacija (posljednja etaža naknadno dograđena) Zgrada Poštanskog centra u Predgrađu


24 Å E H E R

BANJA LUKA


Preuzeto od drugih

Å EHER

BANJA LUKA

25


Preuzeto od drugih

26 Å E H E R

BANJA LUKA


Preuzeto od drugih

Å E H E R 27

BANJA LUKA


Oj, zdravere na četiri strane… Piše: Ismet BEKRIĆ

Uz izložbu Bosanskih motiva i Gaildorfskih portreta Džabira Maglajlića u njemačkom Gaildorfu

Kad čujemo ime – Džabir, pa još prezime – Maglajlić, pa na kraju, ili početku – Banja Luka, pred nama se odmah pojavi, u sjećanju, ili stvarnosti, čudesni lik visokog dobričine koji je uvijek u nekom trku, kovitlanju, prolazu, ali i kad ode »s vjetrom«, kad zamakne iza Kastelovog ćoška , ili nekog kestena u aleji, čini nam se kao da je još tu, da nam upućuje ili vraća, kao loptice, svoje dobroćudne riječi. Vozdra! Kad s' doš'o? Kad ''š nazad? Šta mai? Sjećanja nas vraćaju u Maglajlića sokak, u kojem je rođen 1940. godine, i u kojem je dočekao i svoju mlađu braću, Velida i Muniba, i iz kojega su ga životni putevi prvo odveli u banjalučku Realku, pa u Sarajevo, na studij ekonomije (a želja mu je bila arhitektura), da bi se kao novi svestrani kadar vratio u rodni grad, radeći kao komercijalni direktor u GIK-u »Kozara« (14.700 zaposlenih), pa kasnije kao finansijski direktor u UNIS-u Ramići i kao predstavnik »Nove štampe« u Bosanskoj Gradišci. To je jedna strana njegove životne medalje. Druga, također sjajna, sport: stoni tenis – »Borac«, tenis – »Mladost«, skijanje… Dokazuje se i kao aktivni sudionik, i kao trener… I u stonom tenisu i u skijanju ŠEHER 28 BANJA LUKA

bio je prvak grada, ne zaostajući ni na širim takmičenjima… Godine se nižu, ambicije i uspjesi, život prepun dinamike i neke čudesne banjalučke poetike. Naravno, i vrbaski dajak. Poetika života Pjesnik i dajakdžija Jovan Joco Bojović jednom zapisa: »Čovjek htio ne htio u čamcu postaje pjesnik…« Tako je i Džabir Maglajlić, onako spontano, kao slap i žubor, postao pjesnik riječi i boje. Tu poetiku života ponio je u sebi i 1993. godine, kad se u konvoju prognanih probijao prvo prema Zagrebu, a zatim prema Njemačkoj, gdje se je njegov neželjeni put zaustavio u mjestu Gaildorf, blizu Štutgarta. »Bilo je teško, neizvjesno«, prisjeća se danas Džabir. »Bez boravišne i radne dozvole (tzv. duldunga) živjelo se iz dana u dan. Radio sam svašta, i želio da se pokažem 'na djelu', što mi je na kraju ipak otvorilo put da postanem žitelj tog grada u kojem sam bio i radnik, i trener, i umjetnik, slikajući i portrete svojih novih sugrađana.


Džabir Maglajlić: Riječi i boje Naravno, ne zaboravljajući ni one koji su bili i ostali dio mog života…« I, nakon skoro četvrt svoga stoljeća u Njemačkoj, Džabir Maglajlić je dočekao da ga to mjesto prihvati, obgrli,kao prijatelja i teniskog trenera, ali i - kao umjetnika; u holu najveće banke otvorio je izložbu svojih crteža. »Bosanski motivi i gaildorfski portreti.« Ovdje se moramo vratiti u one banjalučke godine, kad je kao osnovac i gimnazijalac bio učenik poznatih banjalučkih likovnih umjetnika, Lojze Ćurića i Bekira Misirlića. »Tako, još u gimnaziji, Bekir Misirlić je jednu moju sliku Kastela odabrao za izložbu mladih u Parizu, što me je još više podstaklo da slikam«, prisjeća se Džabir. »Kao učenik, a kasnije i kao student, znao sam i u deset noću, dok se drugi predaju snu, prepuštati se čarima slikanja; moje tadašnje inspiracije, kao što su stara peć, bubnjara, pa sobičak (sobadžik), štokrle, naći će se i na stranicama knjige riječi i boja, koju pripremam.« Tih godina, kad smo svi bili kao sedre u rijeci, i dajaci, i šetači korzom i obalama Vrbasa, Džabira su mogli vidjeti kako na biciklu, kao što je to i on vidio od svoga učitelja Lojze Ćurića, zamiče do Tijesnog, Krupe na Vrbasu, mlinova, ušća Švrakave, Ade, Gornjeg Šehera, da bi tamo drage pejzaže prenosio na papir i uljepšavao bojama… A najviše njegovih crteža ostalo je, kako kaže, u spomenarima njegovih kolegica. Odsjaji nostalgije A kad su, poslije nesretnih devedesetih godina, daljina i žudnja za zavičajem i prijateljima postajale nostalgija, i tražile svoje svjetlije odsjaje, »hvatao« se kista i drage motive i likove »spašavao« od zaborava. Tako je nastao niz poetičnih slika i crteža, koje su Banjalučani, rasuti svijetom, mogli vidjeti i na internetu i FB, da bi svome sugrađanu davali nesebičnu podršku. Te slike, kao i stihove koji su ih pratili, mogli smo susretati i na stranicama našeg magazina i Banjalučkih žubora. Evo nas ponovo u oktobru 2018. godine, u njemačkom Gaildorfu. Pred Džabirovim nostalgičnim slikama mnogo je lica od kojih neka prepoznaju sebe, a onda se svi preseljavaju u predjele Džabirove Banjaluke, i Bosne. Uvodeći prisutne u svijet Džabirovih motiva i portreta, umjetnik Manfred Švarc predstavlja Džabira Maglajlića, svoga novog sugrađana, kao klasičnog slikara koji nije nepoznat u Gaildorfu: »Džabir Maglajlić dolazi u Galdorf 1993. nakon što je doživio stradanja u Bosni«, čitamo u prilogu novinara Hansa Buchhofera, objavljenog u listu Rundschau Regional, s naslovom »Kako umjetnik vidi svoju domovinu«. »Svoju ljubav za nekadašnju domovinu predstavio je, oživio, na mnogim slikama. Ova izložba je otvorena pod nazivom Bosanski motivi, ali su i drugi motivi za divljenje. Gaildorf je sa svojim ljudima, poznanicima i prijateljima postao slikaru druga domovina, što je dočarao i potezim kista na platnu. Posebno su upečatljive njegove slike rata i stradanja u Bosni… Maglajlić slika u mnogo tehnika, od olovke, tuša, pastela, akrila do ulja…« Ljudstvo! Ova izložba je u umjetniku još više probudila želju, da svoje slike i crteže, zajedno sa pjesmama posvećenim zavičaju i prijateljima, objedini među koricama jedne knjige. U tom spletu riječi i boja, sjećanja i svakodnevlja, dominira jedna riječ, kao most koji povezuje sve obale. To je: Ljudstvo! »Šta je ljudstvo i ljudsko življenje?« pita se Džabir u jednoj pjesmi. I odmah odgovora: »Ne prodaje to se u bescjenje! Iznad svega, ljudstvo i poštenje!« Svoju filozofiju života, prije svega onu istinsku banjalučku, kojoj su nas učili i Nasiha Kapidžić Hadžić, i Lojzo Ćurić, i Jovan Joco Bojović, Džabir je pretočio u dvostih u pjesmi koju je posvetio i Joci: »Oj, zdravere, na četiri strane, uz bukove, brane odabrane!« A kad god dođe »u grad od lišća«, u svoj »šeher kraj rijeke nanizan«, kako napisa Nasiha Kapidžić, najčešća Džabirova riječ je upravo »Zdravere«. A on, »Srcan«, kako ga jednom riječju obasja Lojzo Ćurić u pjesmi koju mu je posvetio, »uz brdo gurabiju kotrlja«, »plećkonja«, a na plećima mu i Tijesno, i Grab, i Pobrđe, i Šeher, i Mejdan, i Kastel, i Petrićevac, i Lauš… »Evo ga Bosna…« Zdravere, na sve strane, i kud nas je rasulo, i odakle dolazimo… Š E H E R 29

BANJA LUKA


Venecija sjevera Gradski otoci su povezani i modernim autostradama

Sankt. Petersburg, grad na obalama Neve, grad je muzeja, čudesnih zdanja i gostoljubivosti, koji svakako treba posjetiti Tekst i foto: Mirsad Filipović Dragi čitaoci, puno sam putovao po našem lijepom kontinentu i posjetio mnoge zemlje i gradove. Pokušat ću vam u dvadesetak narednih brojeva, predstaviti one najznačajnije i najljepše gradove Evrope. Moja prva reportaža posvećena je St. Petersburgu, bivšem Lenjingradu, gradu koji je u mnogome odredio noviju historiju u Istočnoj Evropi. Sankt. Petersburg je smješten na obalama rijeke Neve, na vrhu Finskog zaljeva, na Baltičkom moru. Računa se da ima blizu pet miliona stanovnika i po veličini je drugi ruski grad i četvrti u Evropi, iza Istambula, Londona i Moskve. Ima devet opština sa 81-im okrugom i 26 opštinskih naselja. Grad se prostire na 1439 kvadratnih kilometara i ima politički status Saveznog grada. Kulturni i privredni je centar ovog dijela Evrope i najveći milijunski grad na sjeveru Evrope. Glavni arhiktekti su dolazili iz cijele Evrope, a najznačajniji su Domenico Trezzini i Jean-Baptistea La Blonde. Izgradili su ga, prisilno, ruski kmetovi i švedski ratni zarobljenici. Danas je u gradu veliki broj stranih konzulata, sjedišta međunarodnih kompanija, banaka i drugih poslovnih subjekata. Grad je i najveća baltička luka i povezan je sa Crnim morem i Kaspijskim jezerom. Ovaj grad, iako relativno mlad, ima burnu i značajnu historiju. Zvanično je osnovan 1703. godine, a osnovao ga je ruski car Petar VeŠŠ E EH HE ER R 30 30 BANJA BANJALUKA LUKA

liki kada je, iste godine, osvojio švedsku tvrđavu Nyenskans na rijeci Nevi u Ingriji. On je smatrao da je Moskva, tadašnja prijestolnica Rusije, poprilično udaljena od Evrope i svijeta, i to je bio glavni razlog građenja novog ruskog glavnog grada. Grad je dobio ime po Apostolu Svetom Petru i počeo se ubrzano širiti i naseljavati. Historičari se i danas dvoje da li je grad ipak dobio ime po svom osnivaču. Bio je ruska prijestonica od 1713 do 1918. godine kada je februarskom i oktobarskom revolucijom 1917. godine izgubio taj status. Do 1930. godine više od dva milijuna stanovnika napustilo je grad zbog komunističkih progona, većinom pripadnici gradskog plemstva i intelektualci, od kojih su mnogi emigrirali u zapadne zemlje. Moskva je tako ponovo postala prijestolnica Rusije, a St. Petersburg dobija ime po komunističkom vođi Lenjinu. Ime Lenjingrad je egzistiralo od 1924. do 1991. godine, kada građanskim referendumom ponovo dobija svoje prvobitno ime. Industrijskom revolucijom se grad počeo ubrzano graditi i naseljavati, pa je prestigao Moskvu po broju stanovnika. U toku drugog svjetskog rata bio je pod njemačkom opsadom ravno 872 dana, između 1941. i 1944. i u toku opsade izgubio je više od milion stanovnika. Teške trenutke grad je također proživio poslije 1991. jer je zavladala opšta glad i stizala je humanitarna pomoć iz cijelog svijeta. Početkom novog milenija, grad se oporavlja i ekonomski napreduje.


Putujući Evropom

Argentinski navijači su doslovce okupirali centar grada

Zdanje glavnog štaba

Šetajući ulicama ovog prelijepog grada, čovjek ima osjećaj da je u srcu zapadne Evrope. Grad zaista djeluje evropski i odiše posebnim šarmom. Ljudi su prijazni i gostoljubivi. Mnogi ga porede s Venecijom, jer ga presijecaju mnogobrojni kanali, vode je posvuda, a Neva se tu ulijeva u more.

jetnika, ruske historije kulture i običaja, i vrijednost se ne može procijeniti, jer je u principu neprocjenjiva. Mogu se naprimjer vidjeti djela Leonarda da Vinčija, Rembranta, Mikelanđela, egipatske mumije i rimske statue. Zaslužna za ove fantastične muzejske eksponate je ruska carica Katarina druga, koja je otkupila 225 umjetničkih djela iz cijele Evrope i dopustila gradnju muzeja. S druge strane Neve su smještena značajna Petropavlovska tvrđava i Petropavlovska zlatna katedrala koje zauzimaju dominantni položaj na otoku Zajači. Svakog podneva top ispaljuje hitac s te tvrđave. Kako je Rusija ogromna i moćna zemlja, tako su i impozantni trgovi i avenije slika te moći, te pokrivaju veliki prostor. Posebno imponuje veliki centralni trg kojeg okružuju carski dvorac, Ermitaž, zdanje glavnog štaba sa čuvenim lukom, i drugi značajni objekti.

U toku ove posjete grad je vrvio od turista iz cijeloga svijeta, a posebno iz Argentine. St. Petersburg je bio jedan od domaćina svjetskog prvenstva u fudbalu, a pošto ja navijam za Argentinu, naravno poslije moje domovine (Bosna i Hercegovina), bio je to glavni povod da budem na licu mjesta. Imali smo sreće ja i moj sin Denijel, da nas posluži fantastično vrijeme i da doživimo neviđeno navijanje Argentinaca. Pjevalo se i plesalo cijeli dan, a temperamentni Južnoamerikanci su priredili nezaboravan štimung. Centralno područje oko glavnog trga i glavne ulice, Nevskog prospekta, poseban su doživljaj. Da bi ga pobliže upoznali, grad treba obići pješice, a i tada nije sigurno da će se vidjeti svi najznačajniji objekti. Deni i ja smo sigurno prešli tridesetak kilometara i vidjeli smo puno toga. Veoma lijepi parkovi, značajni kulturni, vjerski, historijski i moderni objekti se isprepliću i čine jedinstvenu nestvarnu cjelinu. Središnji dio grada je pod zaštitom UNESCO-a. Zanimljivo je, da nema visokih zgrada i nebodera, jer je to gradskim propisima zabranjeno. Poseban doživljaj je posjeta najvećem muzeju na svijetu, Ermitažu. Tu se može vidjeti oko dva miliona različitih eksponata iz različitih oblasti. Zastupljena su djela velikih svjetskih i ruskih um-

Zimski dvorac ima 1057 soba, 1786 vrata i 1945 prozora

Ovaj grad je poznat po svojim muzejima. Već pomenuti Ermitaž se sastoji od šest velikih objekata i stvarno je impozantan, ali grad ima još oko 200 muzeja. To je ogromno kulturološko bogatstvo s kojim se ne može pohvaliti mnogo gradova u svijetu. Zanimljivo je istaći da su stanovi velikih ruskih književnika i kompozitora, koji su djelovali i živjeli u St. Petersburgu, pretvoreni u muzeje. Nabrojaću samo najpoznatija imena: Aleksandar Puškin, Fjodor Dostojevski, Aleksandar Blok, Vladimir Nabokov, Nikolaj Rimski-Korsakov, Ana Ahmetova, Josif Brodski, Dmitrij Šostaković. Krasan je također slavni Marijinski teater u kojem su nastupali mnogi poznati dramski i operni umjetnici, ali ipak je najpoznatiji po

Petropavlovska tvrđava sa najstarijom i najvišom crkvom (123m) u gradu. Poznati politički zarobljenici u tvrđavi bili su Dostojevski, Bakunjin i Tito. ŠŠ E EH HE ER R 31 31

BANJA BANJALUKA LUKA


Putujući Evropom

Pogled na Zimski dvorac i Ermitaž

Kazanska katedrala je postala simbol ruske pobjede nad Napoleonom

Prelijepa crkva: Hram Hristovog Vaskrsenja, poznata kao i „Crkva prolivene hristove krvi“ slavnim ruskim baletanima, Rudolfu Nurejevu, Vaclavu Nižinskom i Ani Pavlovoj. Stvarni i realni život i običaje ovog grada najbolje su opisali u svojim djelima Dostojevski, Gogolj, Nabokov i u skorije vrijeme Nobelovac, Brodski. Obilazeći pomno gradsko jezgro izuzetno me je dojmila ljepota crkve koje se zove hram spasa na krvi. Ona je podignuta u čast Aleksandra drugog na kojeg je na tom mjestu izvršen atentat. Kazanska katedrala, Nevski prospekt, Marijinski dvorac, Nacionalna biblioteka, crkva Svetog Isaka samo su neka od brojnih čudesnih objekata koje je vrijedno obići. Zadivili su nas također moderni objekti, autostrade, sportski objekti. Fantastičan je metro, svojom dubinom jedan do najvećih na svijetu. Vozili smo se i tramvajem i modernom željeznicom, koja je najstarija u Rusiji. Aerodrom Pulkovo je također izuzetno zdanje sa kojeg se godišnje preveze 17 miliona putnika. Grad je povezan željezničkim čvorom i sa Evropom i sa Azijom.

Glavna ulica Nevski prospekt je duga 5km ŠEHER 32 BANJA LUKA

Jedan od mnogobrojnih gradskih kanala


Putujući Evropom

Vasionski brod Kisho Kurokawe

Impozantna je unutrašnjost ovog hrama Interesantan podatak za ljubitelje šaha - davne 1914. godine car Nikolaj drugi, na održanom šahovskom turniru, dodijelio je službeno prve velemajstorske titule. Dobili su ih tada čuveni šahisti Lasker, Aljehin, Maršal, Kazablanka i Taraš. Što se tiče fudbala, stadion Zenita (Kirov) je bio jedan od najvećih u svijetu između 1950. i 1993 i primao je 110 000 gledalaca. Srušen je, i Zenit danas igra na stadionu Petrovskij. U sezoni 2007-2008 Zenit je osvojio Kup UEFA i Superkup. A za potrebe Konfederejšens Kupa i ovogodišnjeg svjetskog prvenstva izgrađen je 2016. g. fantastičan sportski fudbalski stadion koji prima više od 66 000 gledaoca. Nalazi se na malom ostrvu Krestovskij na starom Kirov stadionu koji sam spomenuo u tekstu. Arhiktekta je bio Japanac Kisho Kurokawa i on je svoj rad nazvao Vasionski brod. I zaista, kada sam ušao na stadion, imao sam osjećaj da sam u vasioni. Igrali su Argentina i Nigerija. Bilo mi je pomalo žao Nigerijaca jer pedesetak hiljada Argentinaca je napravilo, svojim navijanjem, pravi spektakl za oči i uši. Malobrojni Nigerijci se nisu

Crkva Svetog Isaka, najveći je hram u gradu

Deni na jednom od 600 gradskih mostova praktički ni čuli. Argentina je pobijedila, sad je sve poznato, ali u sjećanju će nam ostati ovo druženje. Ja toplo preporučujem ovaj grad svim ljubiteljima lijepih građevina, kulturnih i historijskih znamenitosti i bogate ponude kulturnih i sportskih dešavanja. A naša slijedeća destinacija je Moskva. Reportažu o glavnom gradu Rusije možete pročitati u slijedećem broju.

Metro je 80 metara dubok i najdublji je u svijetu Š E H E R 33

BANJA LUKA


Od kafane do kafane: Pripremio: Mersad Rajić Opis'o i zapis'o: Salih Džabić u Banjoj Luci 28.aprila 1975.godine. Od kako je svijet postao ljudi su se oduvijek okupljali na jednom mjestu koje ih privlačilo iz ko zna kavih razloga. Nekad je to bilo iz prijeke potrebe, nekad iz pukih okolnosti. Iz ranijih vremena, kažu da je to je bio han, mjesto gdje su ljudi, koji su putovali iz jednog mjesta u drugo, zatim trgovci raznom robom što su prevozili svoje namirnice i navraćali u svratišta da prenoće, da odmore i sebe i konje, pojedu, popiju i potom nastave put do slijedeće čaršije, grada ili bilo kojeg mjesta u koje su se uputili. Hanovi su uglavnom bili građeni u gradovima i na drumovima koji su ih povezivali. Bile su to velike, kamene, četvrtaste kuće sa magazama za robu i štalama za odmor konja a koje su ŠEHER 34 BANJA LUKA

mogle da ugoste više ljudi sa njihovom poslugom. Po gradovima su, pored hanova, postojale mejhane, kafane, gostione gdje bi se ljudi okupljali uz vruć napitak, od čaja i kafe do salepa. Pored kafana postojale su i gostione gdje se uglavnom točila i služila domaća rakija, vino i drugi žestoki napitci zbog kojih su ljudi navraćali i skupljali se dijeleći

Irfo, Cigla, Gorana, Vajdo.

međusobno razgovore i eglene.Vremenom, ponude kafane i gostione se ujedinjuju nudeći istovreneno i kafu i piće svojim gostima, a kasnije započinju sa pripremom meza i jela mijenjajući namjenu, dobivaju popularan naziv "bife" čime se otvara široka ponuda i jela i pića, kao i toplih napitaka koji su se prvenstveno služili po kafanama. Još kao dijete sam saznao da je naš otac kafedžija i da ima


svoju kafanu "tamo negdje na korzu" što je za dječaka iz mog vremena bilo nešto daleko i nepoznato. Moj svijet je bio moj sokak i obala Vrbasa od Gradskog mosta do Medreskog potoka. Polaskom u školu moj se svijet proširio. Prvi susret sa kafanom dogodio se kad me je majka pozvala, jednog ljetnog, sunčanog poslijepodneva, da odnesem poprženu kafu do očeve kafane. Bio je to dalek i dugačak put za dječaka od osam godina, pun novog i nepoznatog, dječaka koji do tada nije nikud mrdnuo osim do škole smještene iza džamije Ferhadije. Put od Studenca do kafane koja je bila locirana na mjestu današnjeg restorana "Lovac" bio je dug, popraćen spoznajom o stvarima koje dotad nisam viđao, a koje su kasnije postale potpuno obične i normalne poslije prvog odlaska. Tamo, u kafani, zatekao sam oca i mnoštvo ljudi kako sjede za stolovima i pričaju. Od tog momenta za mene pojam kafane postao je simbol sastajanja poznatih i nepoznatih ljudi, mjesto na kojem se dokoličarilo i prepričavala životna iskustva i događaji. Razne životne priče, dobre i loše, korisne i nekorisne, prepričavale su se bez prestanka u želji da se nešto nauči, da se loše ne ponovi ali i da se sazna nešto novo i korisno. U kafani, kao kakvoj duhovnoj instituciji se uvijek nešto događa, nevino, bezazleno, zanimljivo, nepoznato, razgovor započinje sam od sebe, prepričavaju se događaji iz života, rada, iz sjećanja, sa posla, iz komšiluka, a i iz ribolova. To je mjesto gdje će gladan naći hranu, žedan utoliti žeđ, nekom beskućniku pružiti prijatan kutak zaštite i topline u hladnim zimskim danima, pogotovu noćima, a gdje usamljene duše traže sagovornika i društvo. Bude se u kafani priče koje se pamte, a vrijedne su da ih neko drugi čuje. Sve su naše priče drugačije kao što su i životi i događanja različiti, samo su učesnici često isti, stalni, i nepromjenjivi, osim što postaju stariji. Čudnovato trošenje slobodnog vremena ispiranjem i vođenjem tuđih briga. Niko od njih ne bi da se miješa u tuđe stvari i živote, a svi su bili umiješani. Nekad čvrsti, gadni, oholi i uzbuđeni, nekad dobri, mirni i veseli, nekad ravnodušni, nekad usamljeni i uplašeni, mijenjali su se ljudski karakteri zavisno od života i situacije koju im je život donosio i prilike nametale. Nekad i sama kafana. -Svak svoje zna !!- bio je česti odgovor na upit o zdravlju i raspoloženju. Onom duševnom. Nisu žurili da se pravdaju, otvore. Više su svoju muku, ako je postojala, nosili i držali u sebi, rijetko se otvarali, radost su dijelili, o tegobama šutili. -Dosta mi je moje brige, šta će mi tvoja !! - govorili bi drugi znajući da svako svoju muku trpi, nosi je u sebi. Legne, ustane i živi sa njom. Nekad bi osuđivali one što se stalno žale i kukaju, mnogo govore o stvarima koje se njih ne tiču pripisujući im to kao ma-

Zlaja i Aco na željeznom mostu. hanu. Šta bi kafana bez takvih ljudi i njihovih priča, šta bi se znalo o tuđim jadima, njihovim dušama, šta bi se znalo o tuđoj sreći i drugim lijepim stvarima da nije onih koji to sve "znaju" i prenose po kafanama. Da nije bilo takvih ljudi, trebalo bi ih izmisliti. Kafana ih je trebala kao što su oni trebali kafani. Često su im priče bile uveličane, nedovršene, pune nekog ličnog viđenja ali je, na kraju, ostavljano kafani da prihvati ili odbaci njihova kazivanja. To je bila draž kafane što je u suštini doprinijelo da, i kafane i gostione, kasnije bifei i moderni kafići, postanu uistinu,

omiljena mjesta okupljanja uz prijatna druženja, ćaskanje i prijateljsko ubjeđivanje o mudrosti življenja i života uopšte. Teško onome koga kafana uzme na "zub". Razgovor postaje vezan za njega i neku njegovu mahanu, slabost ili laž, neprijatno iskušenje, to ne mora biti ništa značajno ali ostaje pogodno da se na nju okome kao jastrebovi, vremenom se priča uveliča, izmjeni, doda pa čak ponekad izgubi svoju prvobitnost i postaje nevažna i brzo se zaboravi. Nastavak udućem broju

Š E H E R 35

BANJA LUKA


MOSTOVI OD KNJIGA Piše: Ismet BEKRIĆ Književnik Josip Osti, naš saradnik i jedan od ustanovitelja društva bosanskohercegovačko-slovenskog prijateljstva »Ljiljan« u Ljubljani, ovih dana dobio je još jedno vrijedno priznanje za domete u literaturi – prvi je dobitnik međunarodne literarne nagrade point, koju je ustanovila općina Koper, u želji da i na taj način, kao turističko i lučko središte, potvrdi svoju otvorenost i kulturnu misiju. »Nagrađivat ćemo one, koji grade mostove i podstiču dijalog, a ujedno želimo Kopar postaviti na međunarodni literarni atlas«, naglašava – kako su pisale »Primorske novice« - dr. Vesna Mikolič, inicijatorka dodjeljivanja ove nagrade. A Josip Osti je upravo takav stvaralac: »Izuzetan povezivač ljudi, jezika i kultura, kao stvoren za prvog 'pontovca'«, saglasni su direktor Beletrine Mitja Čander, urednik Aleš Šteger i direktor Znanstveno-istraživačkog centra Koper dr Rado Pišot. »Pesem sem« Iako narušenog zdravlja, Josip Osti je još više prigrlio riječ – neumorno piše, prevodi, objavljuje i priređuje nove knjige. Zrelost i imaginacija prepliću se na stranicama novih knjiga poezije, proze i esejistike. Samo u ovoj godini izlazi mu, kod raznih izdavača, i u devet zemalja svijeta, čak 15 novih knjiga. Novi, zanimljivi naslovi su: roman »Črna, ki je pogoltnila vse druge barve«(»Crna, koja je ŠEHER 36 BANJA LUKA

Još jedno značajno priznanje istaknutom bosanskohercegovačko-slovenskom književniku Josipu Ostiju – novoustanovljena koparska međunarodna literarna nagrada Point progutala sve druge boje«), knjiga feljtona objavljivanih u biblioteci egzil-abc u Ljubljani između 1993. i 1996. godine, s naslovom »Kvadratura sarajevskog kruga«, knjiga eseja o prozi Evalda Flisara, te knjige poezije sarajevskih pjesnika Izeta Sarajlića (»Nekrolog glagolu voljeti«) i Huseina Tahmiščića (»Poziv na putovanje«, koje je priredio i uvrstio među korice zajedničkog izdanja. Izbori iz poezije izlaze mu i u Bugarskoj (»Noć zaljubljenih«), Americi (»Sve ljubavi su neobične«), Hrvatskoj (»Na križu ljubavi«) i Egiptu (»Sezamova jabuka«), dok će se u Crnoj Gori predstaviti prozom (»Pred zrcalom«). Zastupljen je i u antologiji slovenačkih i svjetskih pjesnika »Pesem sem«, koju su priredili Igor Saksida i Aleš Šteger. I tako, čitav Ostijev život je jedna beskrajna, otvorena pjesma, u kojoj traga za ljubavlju i dobrotom. Kako pročitasmo u naslovu teksta o dodjeli nagrade Pont Josipu Ostiju, objavljenom u »Primorskim novicama«, njegov je »Most življenja zgrajen iz knjig«(Most života sazdan od knjiga). A »Življenje je srhljiva pravljica«(Život je grozljiva bajka) - naslov je novog Ostijevog romana koji izlazi u Mariboru početkom iduće godine. U okviru programa uručivanja nagrade u Kopru, novembra 2018., predstavljen je i novi Ostijev roman »Črna, ki je pogoltnila vse druge barve«, koji je izdala »Beletrina«. O ovom zanimljivom djelu, u kojem se prepliću i sudbine bosanskohercegovačkih i slovenskih

pisaca, govorio je njegov urednik Aleš Šteger. Roman o slijepom prijatelju Roman »Črna, ki je pogoltnila vse druge barve ali roman o oslepelem prijatelju« (Crna koja je progutala sve druge boje ili roman o oslijepjelom prijatelju) napisan je u obliku pisma prijatelju, slovenskom pjesniku Borisu A. Novaku, kojem je i posvećen. Njegova je struktura, kao i većine Ostijevih proznih knjiga posljednjih godina, mozaična, sadržavajući više literarnih formi. O tome Osti kaže: »U romanu je moje dopisivanje s bosansko-hercegovačkim pjesnikom Huseinom Tahmiščićem, koji je, koncem 1991., otišao sa sinom Nedimom u Prag, da ga upiše na studij fotografije tamošnje Filmske akademije. Bio je njegov vodič, mada skoro potpuno slijep. Nije se mogao vratiti u Sarajevo, kad je namjeravao, jer je početkom aprila 1992.. počela opsada Sarajeva. U našem dopisivanju je Tahmiščićeva pisma meni, po njegovom diktiranju, pisala njegova tamošnja prijateljica Mirjana. Iz njih sam imao uvid kako je njemu tamo, a on iz mojih, šta ja radim u Ljubljani.« A tih godina Osti je, kao onaj koji je došao u Sloveniju prije opsade Sarajeva, bio stalni vanjski saradnik kulturne redakcije Slovenskog radija. Uz to je, od 1993. bio jedan od ustanovitelja Kulturnog vikenda djece iz BiH u Vodnikovoj domačiji u Ljubljani. Vodio je literarnu sekciju za mlade i kulturne pro-


Priznanja grame za odrasle. Uz to je pokrenuo biblioteku »egzil-abc«, u kojoj je, do 1996., uredio i objavio 161 knjižicu većeg broja pisaca iz opkoljenog Sarajeva i onih iz Sarajeva i drugdje iz BiH, raseljenih kojekuda po svijetu. Uz to, i nekoliko knjiga stranih autora, te velik broj svojih prevoda slovenskih autora, kao i svojih knjiga, koje se nisu prodavale, nego poklanjale. »Tako su moja pisma Tahmiščiću bila i svojevrstan dnevik te moje izdavačke djetnosti, koju su neki, u to vrijeme, a i kasnije, smatrali najznačajnijim izdavačkim poduhvatom u to vrijeme. Boris A. Novak, koji je tada bio predsjednik Slovenskog PEN centra, je, na moj prijedlog, da su pomoći najpotrebniji, pisci u opkoljenom Sarajevu, posredstvom Međunarodnog PEN –a, pokrenuo skupljanje novčane pomoći i realizirao njeno dostavljanje u okupirano Sarajevu, pri čemu sam mu, više puta, i sam pomagao.« Životne drame I pokazalo se, da je to bila dotad najveća novčana pomoć piscima u povijesti Međunarodnog PEN-a. A pošto je, prije toga, kao i kasnije, nastojao novčano pomoći piscima iz BiH, koji su prolazili kroz Sloveniju ili živjeli drugdje, slao je pomoć i Tahmiščiću, na kojoj mu se je on zahvaljivao u pismima, koja je slao i Ostiju. U središtu knjige je, tako, uz mnogo šta drugo, Tahmiščićeva životna drama. Jer je, kao jedan od prvih modernih

pjesnika poslije drugog svjetskog rata u BiH, tada autor pjesama o Prometeju, koji je ukrao vatru bogu Zevsu i darovao je ljudima, prepunih svjetlosti, prevashodno sredozemske, pri tom ne skrivajući svoje poznavanje djela Alberta Camusa i njegov upliv, bio osuđen na gubljenje vida. Na koncu se je, sa sinom, 1996, vratio potpuno slijep u Sarajevo. U rodni grad, o kojem je napisao nekoliko dragocjenih monografija. Čak prevođenih na druge jezike. A pošto je Tahmiščić, godinu dana mlađi od Izeta Sarajlića, koji je prvu knjigu pjesama objavio četiri godine prije njega, zajedno sa pjesnikom Vukom Krnjevićem, napadao je njegove pjesme, smatrajući ih sentimentalnim i neprimjerenim vremenu, u kojem se je, u svijetu, pisala drugačija poezija, suviše ličnim i sentimentalnim, ostali su protivnici, koji se dvadesetak godina nisu ni pozdravljali. Sve dok ih Osti nije ponovo zbližio. »Sa Sarajlićem sam se upoznao desetak godina prije nego s Tahmiščićem, jer je, u sarajevskoj izdavačkoj kući Veselin Masleša, objavio moju prvu knjigu pjesama, Snokradica, 1971, a ja, nekoliko godina kasnije, postao urednik biblioteke domaće i strane književnosti, koju je on, dotad, uređivao«, prisjeća se Osti. »A sa Tahmiščićem sam se upoznao i zbližio, kada sam, iz izdavačke kuće Veselin Masleša, otišao u Udruženje književnika BiH, u kojem sam bio direktor Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije i sekretar Predsjedništva Podružnice knjiže-

vnika grada Sarajeva, kada je on bio njen predsjednik, a potom sekretar predsjedništva Udruženja književnika BiH, kada je on bio njegov predsjednik. I uspjelo mi je toliko ih zbližiti, da su, kada smo putovali na književne nastupe, njih dvojica spavali u istoj sobi. Kada je, poslije rata, Tahmiščić bio u sarajevskoj bolnici Koševo, Sarajlić ga je posjećivao. Čak je, na dan kad je umro, bio posljednji koji ga je posjetio i donio mu dvije kutije cigareta. I vjerujem da bi se obojica radovali knjizi njihovih izabranih pjesama, u mom izboru, koja je izašla ove godine, upravo u vrijeme kada sam završavao roman, s naslovom Izet Sarajlić: Nekrolog glagolu voljeti / Husein Tahmiščić: Poziv na putovanje, s mojim esejima o njihovoj poeziji. Pomenuto je, mada bistven, samo jedan od mnogih sadržaja te knjige, u koju su, uz mnogo šta drugo, utkani i moj intervju s Tahmiščićem, esej o njegovoj poeziji, kao i esej o prozi Prežihova Voranca, …« U knjizi je, ispred Ostijevog pisma Borisu A. Novaku, njegov sonet, naslovljen Josipu Ostiju za sedemdesetletnico, a iza njega njegov Pesemski odgovor na pisemski roman, u obliku brisanog soneta, koji potvrđuju njegovo pjesničko majstorstvo. Tako, uz izuzetno priznanje Josipu Ostiju za njegov književni opus, ponovo oživljavaju i literarne stranice, i priče, koje povezuju slovenačke i bosanskohercegovačke pisce. Kao mostovi od riječi i knjiga, koje Josip Osti gradi već pola stoljeća.

Š E H E R 37

BANJA LUKA


Podsjećanja na lijepe đačke sportske dane

”Gele, volio bih da sam ptica!” Foto: Arhiva ”Šehera”

Kako smo, kao banjalučki gimnazijalci, ”pojačali” ekipu Medicinske škole na prvenstvu u Sarajevu, i tako kao pobjednici zaslužili najljepšu nagradu – da prisustvujemo evrospko prvenstvu u košarci, u maju 1961. Piše: Angel TRAJKOVSKI Dragi moji, nedavno sam bio na izvanredno organizovanoj Christmas Party kod porodice mog prijatelja dr.prof. Milorada Papića. Bila je to prilika i za duži razgovor s rajom iz Sarajeva, za podsjećanja na mnoge lijepe doživljaje u tom lijepom gradu, pa mi se javila želja da nešto napišem o jednom davnom događaju iz Sarajeva... Naime, na igralištu Medicinske škole na Mejtašu, 19. i 20. aprila 1961., odvijalo se prvenstvo medicinskih škola BiH u nekoliko sportova: malom fudbalu, rukometu, košarci ...Bile su predviđene nagrade, za pobjednika u košarci - odlazak u Beograd na Evropsko prvenstvo u košarci, samo mjesec kasnije. Slobodan Jelić -Bato i ja smo željeli da gledamo to prvenstvo, pa smo kao gimnazijalci "diskretno" ušli u sastav ekipe banjalučke Medicinske škole. Naša ekipa je glatko osvojila prvo mjesto. Rukometnu ekipu možete vidjeti na prvoj slici, u vrlo interesantnom sastavu. Naime, jedini pravi rukometaš je bio Mirko Markus (dolje čući,treći s lijeva), nas petorica košarkaša stojimo s lijeva na desno: Vasiljevic, Trkulja,Trajkovski, Cone Gazić – stonoteniser, bio je prvak BiH, Suljić i Kopanja. Davno mi je Kopanja (koji je bio odličan u stolnom tenisu) pričao da je posudio skupocjeni "Barna" reket Conetu kada je išao na državno prvenstvo, ali reket je Conetu tamo neko ukrao. Dolje čući, treći s lijeva, Željko Banušić koji je bio omladinski prvak BiH u šahu i treći u Jugi. Na ovoj slici se može vidjeti Bato Jelić sa strane, koji nije igrao rukomet i nije uspio da se "ugura" u ekipu. Normalno, mali fudbal je bio najinteresantniji i došlo je do nekog ružnog incidenta u susretu banjalučke i sarajevske škole. Izbila je opšta tuča. Sjećam se, tada je Batar (bokser), đak banjalučke Medicinske škole, obarao sve oko sebe i, kada jedan udareni nije pao, u čudu je rekao: "A ti još stojiš!?" I opalio ga je svom snagom. Bato i ja smo se pogledali, svjesni da to nije za nas, pa smo se diskretno udaljili. Na izlazu iz škole neko nam dobaci: "Čekaju vas!" Pošli smo dolje prema centru Sarajeva "Dalmatinskom" ulicom, i odjednom se pojavila, njih petnaestak s motkama. ŠEHER 38 BANJA LUKA

Bato samo reče: "Gele,volio bih da sam ptica!" Ovi nas okružiše, mi ucvikali, premrli. Odjednom jedan od njih reče: "Pa, raja ovo su košarkaši "Borca !" Potapšaše nas po ramenima i rekoše: "Vas niko ne smije da dirne!" I mi mirno produžimo svojim putem. Po završetku takmičenja organizovana je mala svečanost i đaci banjalučke Medicinske škole su slavili. Podigli su u vis na rukama svog profesora fizičkog Ferija Kadenića, uzvikujući: "Feri Bog!,Feri Bog!..." A neko iz sarajevske ekipe glasno uzviknu:"Up'o mu ko rog!" Košarkaška ekipa banjalučke Medicinske škole, pojačana s Davorom Crnićem, bila je na Evropskom prvenstvu u košarci u Beogradu, što se može vidjeti sa slike na stepenicama Kalinića pijace (31.maj, 1961. g.). Eto toliko, dragi moji, malo podsjećanje na neke naše davne, davne, lijepe godine i dane...


Å EHER

BANJA LUKA

39


Srebreničanin Šukrija Meholjić - putem najsuptilnijeg umjetničkog izraza, karikature, djeluje samostalno u ime žrtve

Crne linije o crnom vremenu... koje nijemo vrišti i opominje: Nikad više!

Razgovarao: Namik Alimajstorović Srebreničanin, arhitekta, karikaturista, pisac, umjetnik Šukrija Meholjić, jedan je od onih ljudi koji žive na relaciji Norveška-Bosna i Hercegovina, koji na svakom koraku svojim radom i djelovanjem govori o onome što ga najviše boli, o genocidu u Srebrenici, koji su snage bosanskih Srba počinile nad Bošnjacima u ovoj zaštićenoj zoni UN-a. Za Šukriju Meholjića kažu da se iz dijaspore svojim karikaturama i člancima najviše bori za Srebrenicu, da li je to tako? Pa ako se pri toj konstataciji misli na mojih nekoliko stotina nacrtanih i objavljenih karikatura, na veliki broj prezentiranih članaka u printanim i elektronskim bh. i inostranim medijima, na 24 samostalne izložbe mojih radova širom Evrope, na dvije dvojezične knjige mojih karikatura, na mnogobrojne intervjue i nastupe uživo u medijima, na moj doprinos kulturi kolektivnog pamćenja kako bismo spriječili da zaborav bude svjetionik na putu zločincima ka novom zločinu, na doprinos promjeni percepcije kod stranaca o karakteru rata u BiH, da to nije bio građanski rat kako se to želi i dan-danas predstaviti nego genocidna agresija na suverenitet i teritorijalni integritet jedne države, ŠEHER 40 BANJA LUKA

članice UN-a, na tu svu crninu moje crne linije o crnom vremenu koja nijemo vrišti i opominje: Nikad više! a sve na temu ratne i poratne situacije u BiH s fokusom na planetarni zločin – zločin genocida u Srebrenici, onda vjerujem da su ljudi u pravu i da govore istinu. Naravno, postoje i djeluju mnoga udruženja i pojedinci u dijaspori koji na razne načine doprinose nezaboravu bolne golgote kroz koju je najviše bošnjački narod prolazio, patio i stradao. Mene možda malo izdvaja od drugih to što ja sva ta nemila dešavanja pratim u kontinuitetu već četvrt vijeka, djelujem samostalno u ime žrtve, a iz dna duše jednog od preživjelih sinova Srebrenice, putem najsuptilnijeg umjetničkog izraza – karikature i da spomenem i to bez ikakve naknade. Dakle, vrištim koliko mogu, nijemo, jer moje karikature su najčešće bez riječi, ali mnogi kažu da puno govore, podsjećaju, svjedoče i opominju krikom nacrtane patnje. Ko zna, možda sam svojim radovima dodirnuo i savjest mnogih, ili ih bar podstakao na razmišljanje. Možda. Osim Srebrenice i genocida, tema Vaših karikatura su i dnevna politička dešavanja u BiH? Da, iako to nije moj prevashodni cilj. Mene, zapravo, najviše inspirišu “jaki događaji” koje bh. građani doživljavaju u formi vješto upakovane laži. Karikatura je ta koja razotkriva istinu, odnosno podvrgava podsmijehu frizirano, od vlasti lansirano, stanje u društvu. Živimo u vremenu poremećenih moralnih i ljudskih vrijednosti i kad društveni odnosi u BiH dobrano liče na one iz 90-tih. Veliki je strah kod običnih ljudi. Etno-nacionalističke oligarhije čvrsto drže svoje pozicije ne birajući sredstva da ih zadrže. Laž kao sindrom organskog poremećaja prožima politiku etno-nacionalista. Tema, nažalost, za moje karikature ima i previše, jer su bh. dejtonsko državno i


Susreti društveno uređenje, etno-nacionalističke vođe i njihove politike same po sebi karikatura, ali evo da izdvojim jednu temu koju sam nedavno odradio: U mjesecu predizborne kampanje Općih izbora u BiH 2018. boravio sam u Sarajevu. Inspirisan željom da pomognem bh. biračima pri glasanju, nacrtao sam tada sedam tematskih karikatura koje je TV medijska kuća Face TV objavila u svojoj posebnoj predizbornoj rubrici u pet Centralnih dnevnika. Hvala im. Nakon izbora reagovao sam i tekstom i ilustracijom na izbor člana Predsjedništva iz srpskog naroda, g. Dodika, koji će, paradoksalno, rukovoditi zemljom koju mrzi i želi da je nema. Također sam propratio nekorektno ponašanje kandidata za Predsjedništvo iz reda hrvatskog naroda, g. Čovića, nakon što je izgubio izbore. Za one koji ne znaju Vaš opus, recite ko je, u stvari, Šukrija Meholjić? Šukrija Meholjić je rođen u Srebrenici 1943., po zanimanju je arhitekta, od 1993. živi i radi u Norveškoj, a karikatura mu je hobby “iz nužde”. Umirovljenik je od 2010. godine, ali ne prestaje biti aktivan. Član je internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida Kanada. Član je društva arhitekata Norveške. Izdao je dvije dvojezične (bosanski/engleski) knjige svojih karikatura pod naslovom “Pod zaštitom UN-a/Under the protection” (2007.) i “20 godina poslije/ 20 years later” (2015.), a treća knjiga mu je u pripremi. Dobitnik je specijalnog priznanja stručnog žirija za svoje radove na Međunarodnom takmičenju karikatura o srebreničkom genocidu u Turskoj, Izmir (2013.). Osvojio je 1. mjesto za najbolju karikaturu na Međunarodnom konkursu časopisa “Avlija” iz Rožaja (2015.). Dobitnik je specijalnog priznanja i zahvalnice od rektora Trakya univerziteta, Edirne, Turska (2017.) za dvodecenijski veliki doprinos istini i kulturi pamćenja genocidne agresije na BiH. Ove godine, 2018., navršio je 75 godina života; 50 godina od stjecanja akademskog zvanja “dipl. ing. arhitekture” realizujući mnogobrojne

arhitektonsko-urbanističke projekte javnih i stambenih objekata u BiH, Srbiji, Poljskoj, Kanadi i Norveškoj; godinama je prenosio znanje mladim naraštajima u Građevinskoj tehničkoj školi u Bratuncu, radio kao projektant u Energoinvestovom projektnom birou u Sarajevu, a u Srebrenici vodio punih 17 godina odjeljenje za urbanizam i prostorno planiranje dajući veliki doprinos unikatnoj arhitektonsko-urbanističkoj ljepoti siluete Jupiterovog grada-Srebrenice; pa onda rat i 25 godina boravka u egzilu u Norveškoj, od toga 12 godina rada u struci kao “overarkitekt” u odjeljenju za urbanizam i prostorno planiranje u komuni Røyken nedaleko od Osla gdje zadovoljava visoko zahtjevnog poslodavca; ovih 25 godina u egzilu također koristi za intenzivnu borbu na afirmaciji tako važnih principa pravednosti i istine za žrtve minulog rata trošeći hiljade sati svog slobodnog vremena na razmišljanje, pisanje članaka i crtanje karikatura. Nacrtao je nekoliko stotina karikatura/ilustracija i imao 24 samostalne izložbe u devet evropskih zemalja: Norveška (Oslo: 2004., 2010., 2011., 2014., 2015., 2016., Slemmestad: 2005., Asker: 2008., Drammen: 2012., Mjøndalen: 2017.); Švedska (Stockholm: 2005.); Finska (Turku: 2010.), Holandija (Haag: 2013., Bh. Ambasada, ProDemos); Belgija (Antwerpen: 2013., Brussel: 2014.); Luksemburg ( Luxembourg: 2016.); Austrija (Wiena: 2016., Linz: 2018.), Turska ( Izmir: 2013., Edirne Trakya universitesi: 2017., Istanbul: 2017.); BiH (Sarajevo: 2003., Srebrenica: 2004.). Svojim kreacijama daje značajan doprinos mozaiku kulture pamćenja genocidne agresije na BiH s fokusom na planetarni zločin – Srebrenički genocid. Obično svakog Srebreničanina pitaju “Kako je uspio preživjeti genocid i doći u dijasporu”? Proljeće je ’92. godine. April. Bosnom behar dominira, ali ga niko ne primjećuje. Tamni oblaci neke zle slutnje nadvili su se nad gradovima, posebno nad onima s bošnjačkom većinom. Srebrenica

Karikaturist Šukrija Meholjić Š E H E R 41

BANJA LUKA


Susreti

nije izuzetak, naprotiv. Srbi počinju intenzivnu realizaciju fiktivne, ranije zacrtane, etnički čiste srpske teritorije, kasnije nazvane Republika Srpska. Pokušaj dogovora o podjeli općine je propao. U gradu nema vode, miniran vodovod i radiopredajnik, tv-relej preusmjeren da prima samo signale iz Srbije. Barikade i pretresi svuda na putovima. Krišom, pod okriljem noći Srbi se naoružavaju. Ljudi su preplašeni, masovno napuštaju grad. Čujemo od uha do uha o pokolju Arkanovih hordi zla u Zvorniku koji je samo 50 km od Srebrenice. Strah i nedoumica vlada srebreničkom kotlinom. Grad je skoro prazan. Ja i moja supruga također odlučujemo s naša dva sinčića privremeno napustiti grad. Ispostavilo se da je to bio bijeg od smrti, jer dva dana nakon našeg izlaska iz grada ušle su u skoro potpuno praznu Srebrenicu paravojne snage iz Srbije i u sprezi s domicilnim Srbima opljačkali grad i žive zapalili iznemogle i stare Bošnjake u njihovim kućama, nedužne žitelje Srebrenice, koji nisu napustili svoj grad. Nakon našeg kraćeg zadržavanja u Gradačcu i Tuzli, naše novo sklonište bio je otok Lastovo u Hrvatskoj. Živjeli smo od ulova i prodaje viška ulovljene ribe, u nadi da ćemo se svakog dana moći vratiti, ali rat je imao svoja pravila. I kad su ’93. godine i Hrvati napali Bošnjake, onda nama kao izbjeglim Bošnjacima nije više ukazivana dobrodošlica u Hrvatskoj. Pošto se nismo mogli vratiti u BiH, prodajemo auto, našu jedinu imovinu, da bismo kupili aviokarte za Norvešku koja je tada bila jedina zemlja u Evropi koja je još imala otvorene granice za izbjeglice. U hladnoj Norveškoj, ali uz toplu ljudsku pomoć Norvežana, startujemo od nule, učimo jezik i čekamo priliku za posao, jer ratne strahote i prilike poslije njegovog okončanja davali su okvirne smjernice našim životima. Nakon četiri godine života na “leru”, dobijam posao u struci a po preporuci uvaženog profesora dr. Hansa Skottea s Arhitektonskog fakulteta i renomiranog NTNU univerziteta u Trondheimu, a nešto kasnije i supruga Jasminka. Danas smo oboje penzioneri, a sinovi Sandi i Adi su završili fakultete i rade.. Kako se Šukrija osjeća kada iz sređene Norveške ode u Srebrenicu? Osjećam se veoma tužno, ali kad god imam priliku idem u svoju Srebrenicu. Ona je moj zavičaj, najveća ljubav i nema svoju zamjenicu. Čak sam svojevremeno odbio ponudu za karijerni posao u New Yorku ostavši u Srebrenici i radeći punih 17 godina kao njen vodeći urbanista. Sve svoje zadatke sam obavljao s ogromnom dozom zavičajne ljubavi ulažući pri tom sav svoj stručni i ljudski potencijal u zaštitu i izgradnju prepoznatljivog identiteta srebreničkog neimarskog šarma. To su znali prepoznati moji sugrađani pa su me zato cijenili i respektovali. I danas, kada dođem u svoj grad i sretnem se s preživjelim starim znancima, doživljavam, čini mi se, još veće ŠEHER 42 BANJA LUKA

poštovanje i ljudski dodir ponovnog susreta. Nekakva posebna toplina me oko srca obuzme kad mi sagovornici kažu: “Eh, da si ti ovdje, Srebrenica bi davno procvjetala, ovako”...? Činjenica da su neki zli ljudi iz srpskog naroda zvjerski oduzeli živote hiljadama mojih nedužnih sugrađana u tom samrtnom genocidnom ljetu 1995., mene najviše boli, jer to su bili moji najmiliji, moje komšije, moji prijatelji i žitelji mog grada s kojima sam se svakodnevno sretao i dijelio dobro i zlo. Neopisiva je bol kad danas moram ići u Memorijalni centar da dodirnem njihov nišan umjesto živog bratsko-prijateljskog zagrljaja. A još mi je teže kad neke od njih ni tamo, ni nakon 23 godine, ne nalazim. Neizmjerna bol i tuga za izgubljenim sugrađanima dodatno se pojačala nakon saznanja da je moj grad doživio i urbicid te u visokom procentu zbrisan s lica zemlje. Nestala je duša Srebrenice – Gornja i Donja čaršija, uništene sve bošnjačke bogomolje, zapaljene na stotine kuća i drugih objekata. Doubijana je tako moja Srebrenica, a s njom i moje srce koje je samo za nju kucalo. Svaku eksplodiranu granatu na bilo kojem srebreničkom objektu nosim kao trajni ožiljak na svom tijelu, jer je Srebrenica dio mene i ista žubori i žuborit će u mojim venama dok sam živ. A kad vidim da je nekom i moje, u kamenoj ploči uklesano, ime kao projektanta objekta smetalo pa ga je izbrisao, onda mi se zaista zanebesa i ništa mi više nije jasno. Danas, 23 godine nakon genocida i urbicida, Srebrenicu još uvijek doživljavam kao avetinjski grad s izmijenjenom i desetkovanom demografskom strukturom njenih žitelja. Istina, primjećujem rekonstrukciju gradskih saobraćajnica i trotoara i nove svježe fasade na većini kuća, ali rijetko ko živi u njima. Mnogi su nedužno pogubljeni u genocidu, a preživjeli Srebreničani su rasuti po cijelom svijetu. Neznatan broj, mahom starijih osoba, vratio se, a i oni prirodno izumiru. Ulicama srećem neke meni nepoznate ljude. Mladi ne mogu da vide svoju budućnost u ovakvoj Srebrenici. Bila je Srebrenica `95. sama na svijetu, a svijet u Srebrenici! Napuštena, zaboravljena i prepuštena sama sebi tada, a i sada 23 godine poslije. Zašto se sjetimo Srebrenice samo 11. jula? Zašto domaće strukture, a posebno svijet nisu bar pokušali makar malo oprati svoju nečistu savjest većom materijalnom pomoći Srebrenici? Da je to urađeno, danas bi Srebrenica bila “gradić Peyton” kao nekad, a ne još uvijek “Sadaka city”. Pobijeni Srebreničani se, nažalost, ne mogu vratiti, ali su se zato mogli i trebali davno obezbijediti svi potrebni preduslovi za održiv povratak preživjelih na svoja vjekovna ognjišta. Ko to koči ovaj proces, i zašto? Obnova grada, posebno njegovog kulturno-historijskog jezgra, veoma je složen i osjetljiv poduhvat. Bojim se da, u međuvremenu, neke ishitrene (tajkunske) intervencije ne uvedu Srebrenicu u arhitektonsko-urbanistički mrak.


Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på


Foto: Goran Mulahusić

Ovo je priča...

M O LI TVA se protjeran nevoljom otputi u tamo neku – beskrajno daleku Australiju. Nego, ostao je u Bosni, dijeleći s njom dobro (koga je malo) i zlo (koga je više nego dovoljno na svakom koraku).

Napisala: Munevera KALAJDŽIĆ U prethodnim brojevima novog izdanja “Bosne” pisali smo o “malim, velikim ljudima”, koji žive ovdje u Australiji. Imali su svoja imena. Pisali smo o njihovoj dobroti, ljudskoj veličini, nesebičnosti, spremnosti da pomognu, o njihovim talentima, željama i potrebama.(Pisaćemo i ubuduće). Svi ti ljudi došli su u ovu veliku zemlju opterećeni traumama, protjerani nesrećom i zlom. Niko od njih nije se odlučio na tako dalek put iz avanturizma. A da barem jeste. Tada ne bih osjećala potrebu da pišem o onom drugom malom-velikom čovjeku, koji nije imao mogućnosti – hrabrosti, ili naprosto sreće, da ŠEHER 44 BANJA LUKA

Prošlo je gotovo deset godina od kraja rata u Bosni i Hercegovini. Jedan prijatelj, komentirajući prvi broj “Bosne”, prigovorio mi je dobronamjerno, da se u jednoj stvari ne razlikujemo od drugih novina na “srpskohrvatskom”jeziku (ako mogu da ga još tako zovem) koje izlaze u Australiji. “Suviše se okrećete prošlosti, a to ne vodi napretku i izmirenju. Valja misliti i pisati o budućnosti.” Principijelno se slažem s mojim prijateljem. Treba misliti o budućnosti. A opet – kakvu budućnost ima onaj neimenovani mali – veliki čovjek, što je ostao u Bosni, nije se obogatio u ratu (kao njegovi “lideri”) nego je izgubio i ono što je imao. Kakva je budućnost onoga, koji je ostao da je dijeli s Bosnom, a izgubio je gotovo sve – baš kao i Bosna. On nema posao, Bosna živi od donatorske “sadake”. On se vozi gradskim autobusom koji je davno rashodovan u nekoj od zemalja


Mali veliki ljudi bogatog dijela Europe. Bosna se ne vozi nigdje. Oboje su na neki način “izopćeni”, kao da su, ne daj bože, gubavi. Bosna opterećena Dajtonskim ustavnim rješenjima nije sposobna da ispuni zahtjeve Zapadne Europe, kako bi i sama postala njen dio. Veliki – mali čovjek (čitaj – obični pošteni Bosanac i Hercegovac) “izopćen” je skupa s Bosnom. Poželi li da otputuje bilo kamo, mora da pribavi vizu. A to znači ponižavajuće čekanje satima, a pokatkad i danima pred šalterima ambasada. Svi se boje, da im se ne “uvali”, a on bi da posjeti rodbinu, prijatelje. Da se mislio “uvaljivati”, uradio bi to prije deset godina, dok je svijet još bio opterećen osjećajem krivnje i imao mekše srce za naše nevolje. Desetine i desetine hiljada bivših boraca Armije BiH su bez posla, bez sredstava za život, bez ideala i što je najgore – bez nade. Praznih džepova gledaju razne “Merkatore”, “Getroe” i sl. U koje ulaze oni s lovom. I dok neki drugi ljudi idu na more, na zimovališta i skijališta, mali – veliki čovjek pretura po jeftinim reklamama, sa kojima mu pune poštansko sanduče. U njima mu nude ugradnju jeftinih sigurnosnih sistema, premda mali – veliki šovjek nema ništa, što bi vrijedilo ukrasti. Ili mu drugom reklamom saopštavaju da “Islam liječi sve vaše bolesti”. “Nikada više vjere i nikada više lopovluka”, reče mi, prilikom nedavnog susreta, prijatelj iz Banjaluke. Umjesto posla, malom – velikom čovjeku se nude reklame, sa kojih mu se osmjehuju iluzionisti besmrtnosti i sreće.Kao da su se ljudi borili, da bi oko njih cvjetale reklame, dok se drveće po pustim dvorištima suši, valjda od stida pred ljudskim zlom. Ne mogu a da se ne sjetim pjesme pod naslovom”Reklame” In-

geborg Backmann. “Ali kamo idemo\ bez brige,budi bez brige\ kad bude tamno i kad bude hladno \ budi bez brige \ ali s glazbom \šta ćemo činiti \ razdragano i s glazbom \ i misli \ razdragano \ s obzirom da je kraj \ s glazbom \ kuda nosimo \ najbolje \ \naša pitanja i jeza svih godina \ u praonici snova \ bez brige, budi bez brige \ ali šta se dogadja \ najbolje\ kad mrtvačka tišina nastupi”. Prošlo je vrijeme rata. Dolazi vrijeme zaborava. A zaborav se najlakše postiže uz tamburaše Dare – Bubamare, Cece, Šabane i sl.”umjetnike” estrade. Strah me je da je u toj trci za zaboravom zaboravljen i on, veliki – mali čovjek. A on ostaje, bogat u svojoj neimaštini, odlučan usprkos beznađu i ne predaje se nikad. “Biti uvrijeđen nepravdom ljudi manje je nego biti u bijedi, a biti u bijedi manje je nego biti bolestan, biti bolestan još nije: umrijeti. Ali i kad je čovjek uvrijeđen nepravdom, teško bolestan, pa i na samrti, ne treba, tek tada ne treba da “pusti rđi na se”. Tada treba napregnuti sve sile i ne priznati tugu i malodušnost. Izdržati trenutak, a već idućeg šasa čovjek je ili na putu da prezdravi ili mrtav”. I kada već citiramo Andrića, izgovorima skupa “Molitvu za Bosnu” i velikog – malog čovjeka koji živi u njoj. “Gospode, koji si nad svjetovima i vladaš i znaš, pogledaj, molimo te, i na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz njena tla nikli i njen hljeb jedemo. Daj nam ono zašto te dan i noć, svak na svoj način, molimo: usadi nam mir u srce i slogu u gradove. Ne daj da nas tuđin više zlim zadužuje. Dosta nam je krvi i ratničke vatre. Mirnog hljeba smo željni.”

Š E H E R 45

BANJA LUKA


Foto: Mirsad Filipović

Složna dijaspora Baš mi je žao dijaspore. Tolike godine u progonstvu i voleći svoju domovinu provodi sat za satom prateći vijesti iz BiH, čitajući Avaz, Klix, diskutujući preko Facebook-a o svemu šta političari u toj državi rade, objavljuju novinske članke, izjave političara, ibrete se kako se tako nešto može raditi u jednoj zemlji. Pomno se prate crne hronike, sportski događaji, vremenske prognoze (kao da smo posijali bašte u starim avlijama pa nam ljetina zavisi od kiše ili suše). Ne daj Bože da se nešto pozitivno napiše o zemlji u kojoj se živi u bijelome svijetu jer te odmah uvrste u grupu prodanih duša i onih koji su se odrekli svega svoga. Prati dijaspora cijene građevinskog materijala, cijene kvadratnih metara stanova i garaža, poslovnih prostora, cijene voća i povrća što se prodaje po pijacama. Koliko košta smještaj u staračkim domovima, ljekarski pregledi, vađenje nalaza, a o zubarima i njihovim uslugama da se ne govori. Sva dijaspora prati cijene i usluge i kada se toliko poželi svoje drage Bosne i Hercegovine i ŠEHER 46 BANJA LUKA

dođe na godišnji onda se priča među dijasporom kako je sve skupo. Znaš li ti koliko ja moram raditi vani za to, i to još kako radim, ko me pita mogu li ili ne mogu. Ostanem li kod kuće odbiju mi od plate, radim brate i zdrav i bolestan, moram jer tamo (u dijaspori) moraš prvo izmiriti svoje obaveze prema državi, nije nama lako kao vama ovdje u domovini. Vi nikakve obaveze prema državi ne plaćate, i opet vam fino. Kafane pune, ima se za cigare, kupuje se i nije dijaspori jasno otkud tom našem narodu pare da može da živi kada maltene niko ne radi. Ovdje je sve neka falš roba, sve kinesko, tursko, sve neki šverc, Bože me sačuvaj, žali se dijaspora i na cijene i na kvalitet a tek o usluzi, da ne govorim. Da ti trgovci rade na zapadu ne bi ni dana ostali na poslu, oni ne hodaju, oni vuku noge za sobom. Ponašaju se kao da su na prinudnom radu. Prati dijaspora sve važno vezano za popis stanovništva i glasanje. Znaju se imena svih pjevača učesnika šoua Zvijezda možeš biti ti,

a ne zaostaje se ni za kojekakvim praćenjem muzičkih programa iz susjednih zemalja gdje u žiriju sjede neka imena koja ja ne bih ni napisala a kamoli izgovorila. Prati se i kada su koncerti pjevača i grupa na koje se ionako ne može ići. Nema veze o čemu se radi, važno je biti u toku događanja jer ako nisi u toku onda ti je ili svejedno za domovinom, što znači ne voliš je, ili si se pogospodio, dočep’o se boljega pa se umislio i izdig’o iznad svoga naroda, jer trećega razloga nema. Najteže je ipak toj dijaspori gledati kako se naši političari ne mogu dogovoriti, ne mogu kao ljudi sjesti otvorenih karata za sto i ispričati se i početi konačno gledati naprijed. Izvući narod iz bijede, iz apatije, iz malodušnosti, ama svi su nas pretekli, nemamo harnog auto-puta kroz zemlju. Zar taj narod ne vidi svojim očima kako ih ti političarivaraju, zar se nisu ama baš ništa naučili do sada. Prošlo je puno godina od rata a uvijek ista pjesma i priča. Ne može dijas-


pora shvatiti zašto narod ne smijeni političare, zašto ne napravi pobunu, pa ima valjda danas i taj internet i televizija i novine; putuje se i čuje se kako je u drugim zemljama, što su sebi pustili da ih političari vode kao da nimalo svoje pameti nemaju u glavi. Jer zna dijaspora da je sloga važna a ako smo mi složni onda nam nema ravnih. Kod dijaspore nema nesloge. Svi se poštuju uzajamno. Naučila se dijaspora demokratiji i zna kako treba urediti političko i ekonomsko stanje u domovini. Sve zna dijaspora podijeljena u svoje klubove i udruženja, u bosanskohercegovačke saveze u zemljama gdje živi, u tabore, grupe i sekcije u koje onima iz drugih nema pristupa niti saradnje. Nema saradnje jer mi svi moramo misliti isto, i ponašati se isto, i raditi isto i ukoliko tako ne misliš, ne radiš i ne ponašaš se onda nisi naš, nisi Bosanac, ili Bošnjak, ne voliš isto svoju domovinu kao ja i time si neprijatelj, prodana duša, onda si drugačiji, pa osnivaj svoj savez, udruženje i klub. Ako drugi ne misle i ne rade kako ja hoću, ja sebi odmah osnujem novi bosanski klub i to tamo, iza zatvorenih vrata za one iz drugih klubova, bh. saveza, udruženja. Pa poslije pričam o svojoj ljubavi prema domovini i diskutujem kako se situacija može promijeniti i riješiti ne shvaćajući zašto se taj narod u Bosni i dragoj Hercegovini ne može dogovoriti. A sve bi im bilo lakše da im dijaspora unese malo svoje priučene demokratije.

Š E H E R 47

BANJA LUKA


BOSNA IMA DUŠU Mladić iz Srbije o BiH: Ovo je bolna istina i svi treba da je čuju.


Jedna iskrena priča o nama Stefan Simić, 29-godišnjak iz Srbije, “zatresao” je regiju snažnom emotivnom porukom koju je objavio na svom Facebook profilu koji ima više od 50.000 pratilaca. Njegova poruka se velikom brzinom počela širiti društvenim mrežama. Simić je rođen 1989. godine u Paraćinu (Srbija). Svoju prvu knjigu „Pustite nas“ objavio je 2012. godine, a knjigu „Odjeci ljudskog“ 2013. i 2014. (drugo dopunjeno izdanje). Objavljuje već godinama na internetu svoju poeziju i prozu, zapise iz svakodnevnog

BOSNA JE SVET Države često veličaju sebe i svoj značaj, jedino Bosna umanjuje Kao da se stidi svega a treba da se ponosi Šta je sve prošla i prolazi, druge države bi se raspale, pripale nekom drugom A Bosna živi za sebe i prkosi Od pamtiveka pa do današnjih dana Tri naroda i tri vere, čitav svet u malom Uticaj Turske, Rusije, Amerike… A opet ni Turska, ni Rusija, ni Amerika Bosna sve ima, samo nema svest o tome da sve ima Kada se to gleda sa strane, deluje i više nego zanimljivo Banja Luka ima svoju priču, Sarajevo svoju, Trebinje svoju, Mostar svoju Gradovi kao male države, svaka za sebe Da ne pričamo o Tuzli, Zenici, Bileći, Bijeljini i mnogim drugim Za njih su to samo gradovi a za nas sa strane, luke istorije u kojima se prelamaju kulture i različitosti.I sve nam je nekako zanimljivo, egzotično Kao da odemo u neki daleki svet koji nam je tu Stotinjak kilometara daleko Bosna je imala i ima svoje heroje Od Mirze, Džamonje, Davorina, Kike Sarajlića, Keme i ostalih Ima i neke nove kojih još nije ni svesna Ima „Pravdu za Davida“ koja je ujedinila čitav region Imala je ćutanje Jelene Topić u Prijedoru koje je odjeknulo glasnije od najveće buke Bosna ima 1000 svojih čuda A da ne pričamo ko sve vuče odatle korene i poreklo, i neizbežni naglasak naravno Bosna je i moderna i tradicionalna Jednom nogom u srednjem veku, drugom u budućnosti

života, impresije. Vremenom je njegov internet angažman prerastao u nešto mnogo šire, i sve više dobija na značaju. “On je imao kamen u ruci, nisam ga ni pipnuo.” Evo šta je još Dodik rekao na tvrdnju da je udario kandidata PDP-a. Specifičnim stilom pisanja i otvorenim načinom izražavanja na nastupima privukao je pažnju u Srbiji i zemljama ex-yu. Njegovu jedinstvenu priču o BiH prenosimo u cjelosti:

Ali sve je to čini posebnom, drugačijom da je upravo ta različitost, kakvih nema Čini jedinstvenom Bosna ima Sarajevski atentat i Gavrila Principa, kao jedan od najvažnijih pucnjeva istorije Ima svoje čuvene reke – Neretvu, Bosnu, Sanu, Unu, Vrbas… Ima svoj Igman, Neum, Jahorinu, Bjelašnicu… Ima svoje Olimpijske igre kojima niko u regionu ne može da se pohvali Bosnom su izgleda svi zadovoljni, osim onih koji tamo žive A mi koji dolazimo, i u koji god deo zemlje da svratimo Nosimo najlepše uspomene Da ne pričam o gostoprimstvu i pažnji Da ne pričam o živopisnim krajevima, od mora sa jedne strane do šuma i planina sa druge I netaknutih prirodnih predela kao u raju Bosna ima dušu I preživela je nešto što nijedna država nije u Evropi poslednjih decenija Rat i podele kakve se ne pamte Na kraju je sve to stvorilo jedan poseban ton Iako deo Bosne sanja Hrvatsku, drugi sanja Srbiju Ima i onih kojima je lepa i takva kakva jeste I ne bi da pripadaju drugima Nego bi da pripadaju sebi Bosna jeste svet, koliko god da je ljudima teško to da priznaju I možda nije najbolji standard Ali mnogo šta je najbolje ili bar drugačije nego na drugim mestima I ko tamo često odlazi ili se vraća Posebno leti Savršeno zna o čemu pričam (Novi.ba)

Š E H E R 49

BANJA LUKA


SEOBE Sela su nam opustjela, sve je manje prvačića u školama, ni u gradovima ne cvjetaju ruže, sve je više mladih u redovima za odlazak…

POTRAGA ZA Foto: Goran Mulahusić

Piše: Dinko OSMANČEVIĆ Kažu da svako preseljenje izaziva veliki stres ravan gubitku člana porodice. Nažalost, iskusio sam i jedno i drugo, i ne bih se mogao sasvim složiti s tim. Gubitak supruge i majke nemjeriv je gubitak, pogotovo u odnosu na običnu promjenu adrese. Mada, moje seobe su se odigravale na malom prostoru, nisam promijenio državu, ostao sam čak u svom gradu, tek nekoliko ulica dalje sam se pomjerio. Pa ipak, bilo je poprilično naporno, i fizički, a pogotovo psihički. Oni koji su se selili znaju o čemu govorim. "Uplašio sam se smrti i zato jurim prerijom," piše u drevnom epu, Gilgamešu, zapisanom na glinenim pločicama, u Mesopotamiji, jezgru iz kog se pokrenuo čovjek na svom istorijskom putu. I zaista, ljudska istorija je priča o neprekidnim seobama i komešanjima naroda. Ako se zapitamo o razlozima, shvatićemo da su to bili uglavnom potraga za hranom, pogodnijom klimom, boljom ispašom za stoku, ŠEHER 50 BANJA LUKA

uopšte za boljim uslovima života, ili bijeg od sukoba i ratova, pa čak i vječna potraga za smislom čovjekovog bitisanja, kako nam i svjedoče stihovi drevnog Gilgameša. A istorijski podaci govore da su naši preci započeli naseljavanje Balkana u šestom vijeku. Doduše, ima istoričara, i to među svim našim narodima, koji tvrde da je upravo njihov narod najstariji na ovim prostorima, a i šire, i naravno autohton. Ali o njima nećemo ovoga puta. Mora da su Stari Sloveni bili fascinirani ljepotom naših krajeva ili su ih jednostavno mora i moćna carstva zaustavili, tek, vijekovima su vodili grčevitu borbu za opstanak na balkanskoj grudi. Sve vrijeme, odigravale su se određene veće ili manje migracije u granicama onoga što danas nazivamo Zapadni Balkan. Naravno, prosipali smo se i van granica i svud po svijetu, bježeći od ratova i siromaštva. Devedesetih godina prošlog vijeka, usljed krvavog raspada Jugoslavije, došlo je do posljednjeg, velikog i nasilnog pomjeranja naroda. Dejton jeste donio mir, ali pomirenje i povratak prognanih, čini se, stalno su opstruisani i idu presporo. Vraćali su se uglavnom stariji ljudi, tako da je za Bosnu i Hercegovinu trajno izgubljene stotine hiljada, pa čak vjerovatno i milion njenih stanovnika. Ipak, ni to nisu bili posljednji demografski gubici za Bosnu i Hercegovinu. Prošle su gotovo dvadeset i tri godine od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali izostali su oni krupni, značajni koraci naprijed.


A ŽIVOTOM Ekonomija je u kolapsu, sve je više siromašnih, dok se nasuprot njima izdvojila grupica prebogatih. Kriminal i korupcija cvjetaju i osjeća se nesigurnost običnog čovjeka. Stalna politička prepucavanja, ciklično podizanje tenzija i strah da sve to ne izrodi neki novi rat, pokrenula su sada već i stotine hiljada, najčešće mladih, koji pokušavaju pronaći mir i svaku drugu sigurnost i osmisliti svoj život daleko od granica Bosne i Hercegovine. Naši ljudi su izuzetno talentovani, tako da je nemali broj onih koji su u novim domovinama i uspjeli. Svakodnevno čitamo o njima kako ostvaruju izuzetne rezultate na polju nauke, sporta,u biznisu, književnosti, umjetnosti... Nažalost, svi oni su izgubljeni za svoju zemlju. I globalno gledano, kao da se dešavaju neke nove seobe naroda. Pritisak migranata na Evropu i dalje je jak, iako je malo splasnuo u odnosu na raniji period. Veliki broj migranata sigurno donosi značajne promjene u evropska društva koja, s jedne strane postaju šarenija i civilizacijski bogatija, ali u isto vrijeme raste i strah od terorizma i visokog nataliteta pridošlih, što vješto koriste krajnje desne političke opcije i neofašisti, čija popularnost bitno raste u gotovo svim državama Evropske Unije. Kako će se sve to u Evropi razvijati, teško je predvidjeti. Sve zavisi od samih društava, koliko su ona spremna otvoriti se i istinski prihvatiti različitosti, kao i od istinske želje migranata da se integrišu u društvo u koje su pristigli.

Ali, vratimo se mi sebi, svjetski problemi su prekrupan zalogaj za nas. Uz negativan prirodni priraštaj, masovan odlazak mladih dovodi nas u izuzetno tešku situaciju, na ivicu ambisa. Sela su nam opustjela, na desetine, pa čak i stotine kuća u mnogim selima su prazne. U školama prvačića je sve manje. Ni u gradovima ne cvjetaju ruže. Imamo li znanja i snage da stanje preokrenemo u svoju korist? Zahuktana je bila i predizborna kampanja koja, u stvari, kod nas se nikad i ne prekida. Ponovo se lijepe i cijepaju plakati i tintom prljaju bilbordi, sa kojih sijaju neiskreni osmijesi. Ponovo otrcane parole i slogani, obećanja koja bi postidjela i Barona Minhauzena, kao i vulgarna pljuvačina političkih oponenata. Teško da su to izroditi uslove koji će zaustaviti mlade u našoj zemlji. A da bi mladi ipak ostali u Bosni i Hercegovini, prvi uslov je da političke konfrontacije zamijeni saradnja, kako ona na relaciji Sarajevo - Banjaluka, tako i između vlasti i opozicije, sve snage uložiti da se pokrene privreda. Obuzdati kriminal, potisnuti korupciju. Potrebno je upošljavati stručne, a ne podobne, osluškivati glasove iskrenih kritičara, a ne slavopojke poltrona. Potrebno je djelovati što brže. U protivnom, i dalje će pred biralištima u redovima čekati stari, a mladi će i dalje čekati u redovima pred konzulatima i ambasadama. Bojim se da su oni već odabrali!

Š E H E R 51

BANJA LUKA


Primjer iz Zagreba

Sestre Delić odlučile ostati Tekst i foto: BHDINFODESK - BIRMINGHAM

Dok svakodnevno čitamo da mlade osobe s Balkana masovno odlaze na rad i život u treće zemlje, primjer iz Zagreba govori da ima i onih koji po svaku cijenu ne žele ići. Sestre Azra (mr. hortikulture) i Dina Delić (mr. agrara) odlučile su “OSTATI OVDJE” i u rodnom Zagrebu pokrenuti vlastiti biznis. U naselju Špansko otvorile su prodavnicu “Nar” u kojoj Zagrepčanima nude zdravu hranu. Stariju Azru pitamo šta ih je navelo da ne čekaju, ne kukaju, već da svoju budućnost uzmu u svoje ruke? Kroz zadnje dvije godine diplomskog studija na fakultetu sve više i više mi je postajalo jasno kako je hrvatsko tj. balkansko tlo vrlo pogodno za uzgoj raznog voća i povrća, samo ga treba znati iskoristiti. Ja sam za 52

pokretanje vlastitog biznisa iskoristila financijsku potporu države. I upravo je to razlog upuštanja u "poduzetničke vode", kvaliteta proizvoda i bespovratna novčana sredstva su za lakši početak! To što ste završili itekako ima veze s ovim vašim biznisom. Kolika je zainteresiranost u Zagrebu za zdravu hranu, vjerovatno ste napravili istraživanje na tom polju? Ogromna. Ljudi su postali vrlo skeptični prema uvoznim proizvodima i s razlogom je tako. Zašto bi se morali konzumirati plodovi koji su ubrani nezreli i tretirani raznim kemijskim sredstvima kako bi zadržali svježinu desetak dana do dolaska u naše krajeve? Naš cilj je otkupljivati proizvode od lokalnih proizvođača gdje je navečer ili rano ujutro izvršena berba i proizvodi se kroz nekoliko sati nalaze na našim policama kako bi kupci dobili zrele i svježe proizvode. Imala sam priliku,


kao student, raditi u trgovini kao što je naša sada i zaista mogu reći da je velika zainteresiranost zagrebačkog stanovništva za zdravu hranu, a još je veća zainteresiranost za ekološke proizvode. To su proizvodi koji za vrijeme uzgoja nisu tretirani nikakvim kemijskim sredstvima i ljudi se sve više baziraju na eko prehranu. Da li u Hrvatskoj ima dovoljno proizvođača zdrave hrane i da li ćete proviriti i preko ograde u susjednu Bosnu i Hercegovinu i tamo potražiti dobavljače? Proizvođača je dovoljno što se tiče količine za našu malu trgovinu. Međutim, smatram, a i statistički izvještaji pokazuju, da je još uvijek prisutan uvoz velikih količina prehrambenih proizvoda za cijelu državu, što je veliki minus svima nama pored kvalitete tla i vode te pogodne klime naših područja. Takvi podaci možda obeshrabruju, ali je pohvalno da su, usprkos tome, naši proizvođači postali svjesni važnosti domaće proizvodnje pa je porodičnih poljoprivrednih gospodarstava svakim danom sve više i mi ih na ovaj način želimo podržati. Nije isključena ni nabavka svježih i prerađenih proizvoda iz susjedne nam Bosne i Hercegovine. Budući da su moji roditelji porijeklom iz BiH i većinu školskih praznika smo provodile tamo, dobro mi je poznata proizvodnja i kvaliteta bosanskohercegovačkog voća i povrća. Najdraža mi je bila priprema zimnice koju bih rado nabavljala iz BiH. Vaš biznis za sada spada u kategoriju porodičnih biznisa, koliko vam znači podrška roditelja u svemu ovome? Bez njihove podrške i razumijevanja sigurno sama ovaj biznis ne bih uspjela pokrenuti. Zahvalna sam im na svemu pa čak i na kritikama, jer bez njih ne bih shvatila ozbiljnost privatnog posla. Budući da su tata Fikret i mama Selima dugo godina u privatnom poslu, svaki je savjet bio i više nego koristan. Kako vaša generacija, koja pretežno mašta o planu “B” i odlasku u Republiku Irsku, gleda na ovaj vaš početak? Smatraju vrlo hrabrim i rizičnim poduhvatom. Također, naglasak stavljaju na "borbu" s hrvatskim (problematičnim) sistemom, ali i na upornost s kojom se uvijek dođe do cilja. Vidjeti naš uspjeh daje im hrabrosti ostati ovdje i planirati vlastitu budućnost, kažu! Kao i ja, ne slažu se s "politikom" odlaska iz Hrvatske kako bi se linijom manjeg otpora ostvarila "veća" zarada. Aktivno preko naše FB stranice NARdomaći i eko proizvodi ( https://www.facebook.com/NAR-doma%C4%87i-i-eko-proizvodi2202716986447606/ ) učestvuju u promociji našeg biznisa. Š E H E R 53

BANJA LUKA


Banjalučke Nove godine

NEKAD BILO - SAD SE SPOMINJALO

Piše: Ozren Tinjić

Evo nam još jedne Nove godine. Meni dolazi samo još jedan 31. decembar, a nakon toga i 1. januar. Dva obična dana. Možda bih trebao plakati kao mnogi Kinezi jer to opravdavaju činjenicom kako znaju da su tog dana- večeri još jednu godinu stariji! Htio ili ne, misli i sjećanja naviru poput bujice i vraćaju me decenijama unazad. Dakako, daleko unazad od posljednjeg bjesomičnog rata, od budala, ubica, pljačkaša, primitivaca… Blještalo na licima prolaznika Tada nije bilo toliko ukrašenih izloga, ulica, nije blještalo na sve strane, ali je, u svakom slučaju, blještalo na licima slučajnih prolaznika. Ljudi su bili veseli, a jedno pitanje je na svakom koraku i na svakom mjestu bilo najčešće: ”Gdje ćeš za Novu godinu?” Dok sam bio mlađi, gledalo se ko će od raje imati slobodan dan. Stariji i viđeniji Banjalučani su Novu dočekivali u hotelima ”Palas” i ”Bosna”. Kafane, u ta vremena, tako-tako. ”Sitna” raja se skupljala po kućama i stanovima, gledao se TV, divanilo, pomalo mezilo i pijuckalo. A u tih čuvenih 12 sati, tj. u Ponoć, svečano se otvarao “Fruškogorski šampanjac” kao neki znak da idemo u nove ”radne pobjede”. Nikada nisam volio te masovne proslave. Bježao sam od ŠEHER 54 BANJA LUKA

njih! Zadnja je bila, ako me sjećanje ne vara, kod Glige, u podrumu Doma kulture. Nešto malo nakon ponoći sam naprosto pobjegao. U parku, preko puta ”Zenita”, popio sam koji gutljaj vina sa par ljudi koji su napravili pravi novogodišnji ugođaj. Njih dvojica, klupa, bijeli papir sa mezom, plastične čaše, i eto Nove godine. Slično (bježanija, op.a.) je bilo i ovdje u Norrköpingu, u udruženju BiH. Naime, kada sam vidio kako dolaze ljudi, a posebno žene u ”toaletama”, a sa cekerima punim šerpi sa sarmama i tepsijama sa pečenjima i pitama, pa potom sve to razmotavaju i ”siju” po stolu, a krišom zaviruju za tuđe astale i broje čašice popijenog pića, rekao sam sebi: Hebi ga, put pod noge… ! I poslije toga postao sam poput nekog penzionera. Za Novu se hvataj kuće pa šta imaš-imaš! Gledam Novogodišnji program, u miru svog doma, prizalogaji se nešto, par kapi popije, i to je to! Što bi rekao moj prijatelj: ”Bolje umrijeti od litre nego od kapi!” Opet, dakako prije ponoći, u krevet i par stranica neke knjige! A i ta knjiga se svela na dva slova! Vjerovatno sve čine godine. Zasiti se čovjek. Baš kao kada jede, najede se, stomak pun i ne ide dalje. Kao da je počeo treći svjetski Tih zadnjih, predratnih novih godina u krevetu sam relativno rano bio. A i nije mi se dočekivala ponoć. Na TV-u uobičajeno stereotipan program, sve iste face, a o filmovima da i ne govorim. Pojelo se i popilo. I šta raditi nego li se ”fatati horizontale”. I taman me uhvati prvi san kad poče ne znam koja ofanziva. Pucaju petarde, sijeva i puca vatromet. Opali se sa nekog balkona pokoji pucanj iz pištolja, neko i rafal. Prepadnut, skačem iz kreveta i pomislim koja je ova ofanziva, ko nas napada? Gledam kako se Šveđani vesele onom augustovskom vatrometu i automatski pomislim: ”E, da vam je bilo biti u Sarajevu, u ratu, pa da vam jedna zvizne u komšiluku, ne bi vam bilo veselo!” Pobjegoh i odande. Kuća-stan, Mir Božji!


Marketing

Vršimo usluge čišćenja i održavanja grobova i mezara u Banjaluci. Svi zainteresovani nam se mogu obratiti putem maila vasblasistent@gmail.com ili na telefon 00387 65 696 767 Prodaje se kuća na moru na otoku Šolta, zainteresirani mogu vidjeti detalje na ovim adresama: anastazija nekretnine@gmail.com ili www.anastazia-nekretnine.hr adresa V.B. Put Grohota 33, 21430 Rogač, otok Šolta, Hrvatska. Š E H E R 55

BANJA LUKA


Vicevi

Pripremio: Vlado Bojer

Djevojke, udajte se! Nijedan muškarac ne smije proći nekažnjeno. Mudrost dolazi s godinama. Međutim, ponekad godine dođu i same. U mojim godinama više mi ne smeta ako mi misli nekuda odlutaju, jedino se bojim da se ne vrate. Ako ti se ustajanje iz kreveta čini kao dizanje utega, znači da si došao u zrelo doba. Star si kada se sagneš da zavežeš cipelu, a onda se upitaš: - Što bih još mogao napraviti, kad sam se već sagnuo? Srednje godine su životno razdoblje kad kupite prozirnu spavaćicu, a onda vam padne na pamet da više ne poznajete nikoga tko bi kroz nju nešto vidio.

56

U djetinjstvu pravite grimase pred ogledalom. U zrelim godinama ogledalo Vam se osvećuje. Mladost gleda u budućnost, starost gleda u prošlost, srednje doba gleda u ogledalo i ne vjeruje svojim očiima. Mujo ulazi u kuću mrtav pijan, Fata ga gleda pa kaže: - Nemam riječi... A Mujo će: - Hvala Bogu i to jednom da se desi!


Vicevi

Bosanski triarlon Popis disciplina: 1. DIZANJE kredita 2. PLIVANJE u dugovima 3. PRESKAKANJE rata I kako ti je u školi Ivice? - Dobro. Sve je u redu! Zgodna nam je učiteljica, ali mislim da nije baš jako pametna! - Zašto? - Pa stalno nas nešto pita!

Uđe Mujo u kafanu, naruči pivo i pogleda u džep i tako 5-6 puta. Konobar mu priđe i upita iz radoznalosti, zašto poslije svakog piva gleda u džep. A Mujo će: - Tu mi je slika od moje žene Fate, pa kad postane lijepa znači vrijeme mi je da idem kući.

57


Foto: Goran Mulahusić

HUMANOST NA DJELU

Lična sreća je sreća drugih Savez Banjalučana i njegova udruženja prikupili 20.300 SEK za javnu kuhinju Merhameta u Banjaluci Pišu: Mesud MULAOMEROVIĆ i Reuf JAKUPOVIĆ Za naslov teksta koji slijedi uzeta je jedna stara poslovica koja kaže: „Lična sreća je sreća drugih“. Kao da je baš ova poslovica, kada je u pitanju humanitarna aktivnost, moto Saveza Banjalučana u Švedskoj i njegovih članica-udruženja. Jer, samo se otprilike tako može objasniti entuzijazam mnogih Banjalučana koji se zdušno angažuju na prikupljanju humanitarne pomoći za svoje sunarodnike u Banjaluci. Bilo je tako spočetka 1992. godine, odmah po dolasku u Švedsku prvih izbjeglih Banjalučana, a tako je, evo, i dan-danas, kada je za mnoge Banjolučane prošlo već više od četvrt vijeka boravka u Švedskoj. Šta su sve „švedski Banjalučani“ dosad prikupili i dostavili svojim sunarodnicima u Banjaluku, Bog sami zna. Bilo je i hrane, odjeće i obuće, bilo je i kućnih potrepština i lijekova, bilo je i medicinskih pomagala (čak i ambulantnih vozila). Bilo je i novca... Pomoći - nikad dovoljno Prvih godina „teret“ prikupljanja humanitarne pomoći bio je na pojedincima, formalnim ili neformalnim grupama - Banjalučani su se dovijali kako su znali i umjeli. A onda se marta 1996. godine formira Udruženje Banjalučana Švedske, danas Savez Banjalučana u Švedskoj. Od tada počinje sinhronizovana i redovna humanitarna aktivnost kako Saveza tako i njegovih članica-udruženja. Nema niti jednog godišnjeg programa rada ovih organizacija a da u njemu svoje mjesto nije našla humanitarna aktivnost. Zanimljivo je da se, kada se jednom godišnje razmatra ostvarivanje programa, redovno zaključi da je humanitarna aktivnost bila uspješna, ali se redovno zaključi i da je mogla biti još bolja. Samokritični su „švedski“ Banjolučani. Polaze od toga da se njihovim sunarodnicima nikada ne može dovoljno pomoći. Uvijek je, što bi rekli ekonomisti, „veća potražnja od ponude“. Danas je, naime, u Banjaluci, u našoj domovini i u cijelom njenom okruženju sve više siromašnih i onih kojima je pomoć neophodna, koji od te pomoći, slobodno se može reći, čak zavise. 58

U posljednje vrijeme humanitarna aktivnost Saveza i njenih članicaudruženja bazira se prvenstveno na prikupljanju novčanih sredstava i to najčešće za potreba javne kuhinje, koju u svojoj organizaciji ima MDD Merhamet iz Banjaluke. Inače, ta javna kuhinja radila je i u toku rata, a nastavila je i nakon rata. Osnovni joj cilj obezbijediti jedan topli obrok u toku dana za kategoriju najsiromašnijih Banjalučana. Danas se pripremi nekih 200 obroka dnevno, od čega se otprilike jedna trećina dostavlja korisnicima koji u javnu kuhinju ne mogu doći. Novčani prilozi za kuhinju Tokom ove godine u više navrata je, putem udruženja, prikupljena pomoć u novcu, koji je dostavljen Merhametu u Banjaluci. Međutim, nedavno je završena i jedna zajednička humanitarna aktivnost, koju je inicirao Savez. Naime, u dosta kratkom vremenu nekoliko udruženja je prikupilo ukupno 20.300 SEK (otprilike 4.000 KM) i taj iznos je već dostavljen Merhametu, za potrebe njegove javne kuhinje. Pa da i pohvalimo, ovako javno, ta udruženja: BH asocijacija mladih „Banja Luka u srcu“ Alvesta (prikupljeno 11.000 SEK), udruženje Banjalučana Malmö (6.800 SEK), udruženje „Ljiljan“ sekcija Banjalučana Motala (2.000 SEK) i Aktivitetscenter BiH Halmstad (500 SEK). Zaslužuju da budu pohvaljeni i nosioci ove aktivnosti: Džemil Vajrača (Alvesta), Ibrahim Hadžidedić (Malmö), Mirsad Filipović (Motala) i Mujo Metaj (Halmstad). Nije teško primijetiti da je u ovoj akciji prednjačilo udruženje iz malog mjesta Alvesta ili, možda bolje rečeno, Džemil Vajrača. Ovaj mladi čovjek, zaljubljenik u svoj rodni grad i njegove žitelje, zaista je neumoran kada je u pitanju prikupljanje humanitarne pomoći. Uporan je kao... (bolje da izostavimo riječ, jer „svaka iza zuba je zlatna“), marljiv je kao mrav, dosadan je „k´o češa“ (ovo u pozitivnom smislu). Dok je ovakvih, i njemu sličnih, biće pomoći našim sunarodnicima i u narednom periodu. Biće, jer u našoj Banjaluci ima, nažalost, još mnogo socijalno ugroženih, nezbrinutih, starih, bolesnih, nepokretnih, gladnih... onih kojima je pomoć neophodna.


Plivit renodlar

Plivit förblir Plivit. Recepten är de ursprungliga men med ett snyggare yttre. Plivit Trade renodlar sin grafiska profil och tar ett steg framåt för att tydliggöra rollen som ledande producent och leverantör av livsmedel från Balkan. Den nya logotypen som mognat fram under våren speglar det bördiga Balkan: en sinnebild för sol och åkrar.

www.plivit-trade.com

Profile for Riksförbundet Banjaluka i Sverige

Šeher Banja Luka 58  

Šeher Banja Luka 58  

Profile for savezbl
Advertisement