Šeher Banja Luka 57

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 57 - SEPTEMBAR-OKTOBAR - 2018. - MOTALA - GODINA IX

Uvodnik Riječ urednika

Grad na obalama, i u nama...

Poštovani čitaoci, dragi prijatelji Ponovo smo se, kao i dosad u jesen, družili, oživljavali sjećanja i gledali i u sutrašnjicu. Naš grad je i dalje na svojim, i našim, obalama, ali i u nama. S nama je bio i u Örebru (Orebru) u kojem je održan, po treći put, tradicionalni susret Banjalučana, već 24., još jedan u nizu za koje možemo reći da je bio na razini prethodnih. Orebro je bilo domaćin i prvog historijskog našeg susreta, i za ovaj grad nas vežu lijepe uspomene.

Zahvaljujući Savezu Banjalučana, brojnim gostima i domaćinima iz Orebra, prisutni su mogli pratiti bogat kulturni program i uživati u večernjem druženju. Više o tome možete pročitati u tekstu naših vjernih saradnika, bivših predsjednika našeg Saveza, Mesuda Mulaomerovića i Reufa Jakupovića. I naš fotograf Goran Mulahusić je odradio izvrstan posao, bilježući svojim fotoaparatom interesantne momente sa ovog skupa. Moram reći, da sam osobno, uprkos manjem broju gostiju, veoma zadovoljan ovogodišnjim susretom. Sve je proteklo u najboljem redu, kako se samo moglo poželjeti, i mi iz Saveza i naši domaćini moramo biti ponosni na naš angažman i na mnogobrojne pohvale koje smo dobili od gostiju. Bilo je to nezaboravno druženje Banjalučana i njihovih prijatelja iz drugih bosanskohercegovačkih gradova.

I ovaj broj Šehera, koji je pred vama, obiluje interesantnim reportažama, putopisima, kritičkim tekstovima, poezijom i lijepom riječju. Nažalost, ova godina je i veoma bolna i tužna. Napustilo nas je još dvoje poznatih Banjalučanina, naš stalni suradnik, književnik Edhem Trako i banjalučka sportska legenda, Marijan Beneš. Nadao sam se iskreno da do kraja godine neće stizati ovako tužne vijesti i da ćemo novu godinu dočekati u veselijem raspoloženju, međutim, nažalost, ipak je jedna stigla iz Norrköpinga (Noršepinga). Napustio nas je Adil Ramić, dugogodišnji neumorni aktivista, predsjednik udruženja i banjalučke sekcije, član GO našeg Saveza i nadasve dobar čovjek.

U zadnje vrijeme se dosta toga značajnog dešavalo na bh. političkoj sceni, završeni su izbori i ništa se bitnije nije promijenilo, osim članova predsjedništva, a o tim događajima pobliže ćete pročitati iz priloga naših saradnika. Ništa bolje nije ni u Švedskoj, jer još nije sastavljena vlada i ne zna se kad će. Za ostale priloge pobrinuli su se Banjalučani, rasuti po svijetu i oni koji su ostali u Banjaluci. Mi smo ponosni i na naše saradnike koji nisu iz našeg grada, ali pišu za Šeher i od srca im hvala. Saradnička lista je podugačka. Zeničanin Muharem Omerović, Mostarac Mišo Marić, nastanjen u Londonu. Iz istog grada svoj priloge šalje banjalučki pjesnik Idriz Saltagić. Ljubica Perkman iz Njemačke, Dinko, Mišo, Rade i Radmila iz Banjaluke, Sarajlija Marijan Hajnal piše iz Izraela, Edin Osmančević i Adem Čukur iz Geteborga, Antun Džaja iz Rijeke, Atif iz Danske, Ozren iz Noršepinga, Elvira Šamlija-Krupić iz Francuske, Rudolf Kalajdžić i Mersad Rajić iz Kanade, Mesud, Fikret, Vasvija i Reuf iz Malmea, Vlado Bojer iz Amerike, Sarajlija Namik Alimajstorović iz Londona, Ismet iz Slovenije, Suzana Kadirić iz Štokholma, Sarajlija Branko Tomić iz Noršepinga, Sead Cerić iz Donjeg Vakufa, ma podugačka je lista onih koji pišu za Šeher. Naš magazin je otvoren za sve Bosance i Hercegovce, samo pišite. Magazin se sve više čita, vidimo to na internetu i brzini kojom nestaje odštampani Šeher.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije, i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Ozren Tinjić Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Ljubica Perkman (Njemačka) Reuf Jakupović (Švedska) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Džabir Maglajlić , Ferhadija

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj 24. susret banjolučana u Švedskoj............................................................4 Reportaža: Žena je cvijet..................................................................................10 Festival folklora u Motali............................................................................12 Priča o jednoj hrabroj ženi............................................................................14 Korak u budućnost........................................................................................15 Kako nas uče da hodamo unatraške...........................................................16 Obrazovanjem protiv populizma.................................................................17 Rad je najbolji govor.....................................................................................18 Bezizborni izbor.............................................................................................20 Ljepotica i zvijer(i).....................................................................................21 Intervju: Nermin Delić...............................................................................26 Život kao sjećanje.....................................................................................28 Ljepota je svuda oko nas..........................................................................30 Legenda o mezaru.....................................................................................32 U vrtlogu života.........................................................................................36 Godine koje traju.......................................................................................38 Pohvala ludosti..............................................................................................40 Ilidža: Žive vode.............................................................................................42 In memoriam: Marijan Beneš.......................................................................44 Za sve je dijaspora kriva...............................................................................46 Stara raja vrbaska.........................................................................................48 Stihovi kao mostovi......................................................................................50 Uz loptu i knjigu.............................................................................................52 Opet iste priče................................................................................................54 Vicevi..............................................................................................................56

str.4 2 4 . s u s r e t b a n j o l u č a n a u Šve d s k o j

DOM ME DALEKI GRIJE str.12 Festival folk lora u Motali

UZ PJESMU I PLES s t r: 4 8

S t a ra ra j a v r b a s k a s tr. 238

Godine koje traju ŠEHER 3

BANJA LUKA

DOM ME DALEKI GRIJE Tekst: Mesud MULAOMEROVIĆ i Reuf JAKUPOVIĆ Fotografije: Goran MULAHUSIĆ

Dolazak na susret Prohujaše godine, evo već 23 od onog davnog, prvog susreta Banjolučana u Švedskoj. A evo, ponovo smo u istom gradu koji je tada bio domaćin Banjolučanima izbjeglim u Švedsku. Örebro, jer o njemu je riječ, i ovog puta nas je, kao i tada, srdačno dočekao. Örebro je, da se ne zaboravi, u međuvremenu još jednom bio domaćin susreta.

Dakle, ovo je treći put da je ovaj grad u ulozi domaćina.

Inače, Örebro je jedan od većih gradova u Švedskoj.

Subota je, 13. oktobra 2018. godine, lijep jesenji dan kao stvoren za tradicionalno godišnje druženje Banjolučana, bivših žitelja tog lijepog grada smještenog duž zelenog Vrbasa. Žitelja, koji su svoj grad „zamijenili“ za neki od gradova Švedske. Na odredište, prostrani parking prostor ispred sale u kojoj će se susret održati, pristižu Svestrana Azra Avdagić je vodila program i recitovala 4

24. SUSRET BANJOLUČANA U ŠVEDSKOJ

Örebro - ponovo domaćin Ni šest časova vožnje nije problem EU i švedski parlamentarac gosti Majstori latino plesa na sceni Poezija i muzika Ćevapi kao Mujini

Pjesnik Mirsad Omerbašić je opsjednut ljepotama Vrbasa Banjolučani, a bogme i neki koji to rođenjem nisu, ali se Banjolučanima osjećaju. Neki dolaze autobusima, neki kombijima, neki putničkim automobilima... Posebno u oči upada jedan autobus koji je dovezao pedesetak putnika: iz gradova Malmö, Landskrona, Halmstad i Motala. Neka bude zabilježeno da je onima koji su stigli iz najudaljenijeg grada (Malmö) bilo potrebno nekih šest časova vožnje. No, nije to bio nikakav problem za raspoložene putnike, koji su, posebno pjesmom, uspjeli da im ova višečasovna vožnja protekne kao „dlanom o dlan“. Poseban štimung u autobusu napravili su putnici koji su u autobus ušli posljednji (u gradu Motala). Oni su bili ne samo najmnogobrojniji, nego i najveseliji, najbučniji, najduhovitiji. Bili su „naj“ u svemu. S njima putovati, pravo je uživanje, događaj za pamćenje. Već na parking prostoru srdačno se pozdravljaju Banjolučani: bivše komšije, školski drugovi, kolege s posla, prijatelji... Pitanja su različita: porodica, posebno djeca i unučad, zdravlje, posao, penzija - pominju se i oni koji su u međuvremenu otišli s ovog svijeta.

Domaćin susreta bilo je, razumljivo, Udruženje Banjolučana koje djeluje u ovom gradu. Kao što je već praksa, domaćin je cjelokupan program susreta podijelio u dva dijela: kulturno-zabavni i onaj što ima već ustaljeni naziv fešta).

U kulturno-zabavni program „uveli“ su nas voditelji Azra Avdagić i Sabahudin Bahtijarević Cober, koji su najprije predstavili „govornike“, one koji su se prigodnim riječima obratili prisutnima: Jasenko Selimović - EU parlamentarac, Denis Begić - švedski parlamentarac, Mirsad Filipović - predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj, Fatima Mahmutović potpredsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj (ujedno i predstavnik domaćina) te Izet Nadarević - predsjednik Udruženja Banjalučana u gradu Örebro.

Jasenko Selimović (u EU parlamentu već tri godine), inače rođeni Sarajlija, poznat je kao beskompromisni borac za ubrzani pristup Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji. Upravo o tome je i govorio u svom obraćanju. Denis Begić (tek izabran u švedski parlament), inače rođen u Bosanskoj Gradišci, govorio je o političkom stanju u Švedskoj nakon nedavnih izbora.

U kulturno-zabavnom programu učestvovali su horska grupa „Zelena rijeka“ Örebro i folklorna grupa „Zlatni behar“ Arboga. Ne treba zaboraviti ni dvojicu muzičara: Mirsada Mahmutovića i Fikreta Kurbegovića. Po već ustaljenom običaju na ovakvim susretima svoje umijeće na sazu redovno dočarava i Asim Hodžić, koji je posebno zapažen bio izvođenjem sevdalinke „Zapjevala sojka ptica“. Brat i

Vječiti optimista: EU parlamentarac Jasenko Selimović

Dogovori pred početak: Azra i Cober

U prvom planu gosti iz Halmstada i Landskrone ŠEHER 5

BANJA LUKA

24. SUSRET BANJOLUČANA U ŠVEDSKOJ

Profesionalci kada je u pitanju horsko pjevanje: Hor "Zelena Rijeka"

Novopečeni švedski parlamentarac Denis Begić i predsjednik Saveza Mirsad Filipović

Nastup u velikom stilu priredili su folkloraši iz Vesterosa i Arboge 6 ŠEHER

BANJA LUKA

sestra Erna i Albin Demo su imali spektakularan nastup u latino plesu. Nije ni čudo, jer oni su već osvajači zlatnih medalja u Švedskoj. Standardno zapažene su bile i recitacije Melkine Filipović i Azre Avdagić. Mirsad Omerbašić i doajen (najstariji učesnik Susreta) Tomislav Ljevak predstavili su svoja najnovija literarna djela.

Organizator susreta je iskoristio priliku i izložio veći broj primjeraka nekih brojeva magazina „Šeher Banja Luka“, čiji izdavač je Savez Banjalučana u Švedskoj.

Izloženi primjerci bili su besplatno dostupni zainteresovanim čitaocima. Nije na odmet pomenuti da je ovaj magazin dvomjesečnik i da je do sada objavljeno ukupno 56 brojeva. Magazin je veoma popularan kod čitalaca (ima i stalnih pretplatnika), a dobri poznavaoci ove vrste štampe kažu da bi mu i mnogi poznatiji magazini mogli pozavidjeti na raznovrsnosti sadržaja, literarnom kvalitetu tekstova, fotografijama i drugim ilustracijama, tehničkom uređenju, kvalitetu štampe... Glavnom uredniku (na amaterskoj, besplatnoj osnovi) ovog magazina Mirsadu Filipoviću, potrebno je to reći, pripada najveća zasluga za redovno izlaženje ovog, može se slobodno reći, prepoznatljivog brenda Saveza Banjalučana u Švedskoj.

Na ovom druženju predstavljena je i već 20., jubilarna knjiga „Banjalučkih žubora“, s naslovom „To svjetlo u nama“, čiji je urednik, Ismet Bekrić , uputio Banjalučanima u Švedskoj svoj pozdrav stihovima pjesme „Dom me daleki grije“, koja je i nastala u Švedskoj, prilikom pjesnikovog druženja sa sugrađanima u ovoj prijateljskoj zemlji, prije više od petnaest godina („Mršti sjeverac lica, a moje – još se smije, list me bršljanov taknu, dom me daleki grije.“) Odmah po završetku kulturno-zabavnog programa, na scenu je stupio popularni Banjolučanin, muzičar Nadir Garčević. Njegov(i) instrument(i), njegove ruke i njegov glas kad se slože... onda se sve može - njegovo muziciranje i starije osobe (posebno predstavnice ljepšeg pola) podigne na noge, a kamoli ne banjolučku mladež. Nije Nadir bio ni „škrt“. Dozvoljavao je, naime, da mu ponekad u pjesmi „pomognu“ i neki posjetioci, pjevački amateri.

Kažu da u Beču, kada se pomene Banja Luka, Bečlije odmah reaguju: „Mujo, cevapi, gut cevapi“. Potvrda je to da su banjolučki ćevapi banjolučki brend, ma gdje god da si u bijelom svijetu. Kvalitet im je prepoznatljiv. E, pa bogme, ćevapi koji su se mogli kupitii na ovom susretu bili su zaista kvalitetni, mogli su rame uz rame s Mujinim. To ne kažu samo autori ovog teksta, to je mišljenje mnogih s kojima je razgovarano. Čak je i Jasenko Selimović, koji inače preferira sarajevske ćevape, rekao da su mu ovi banjolučki ako ne bolji, a ono ravni sarajevskim - ako ovo nije rečeno iz kurtoazije. Svojevrsan kuriozitet je da ćevapčija nije Banjolučanin. Ali su mu ćevapi bili... banjolučki.

Elem, i ovaj 24. susret Banjolučana u Švedskoj, kao i svi prethodni, protekao je onako kako to i dolikuje Banjolučanima: bez ikakvog incidenta, sadržajno, veselo, drugarski... Organizatoru, Udruženju Banjolučana Örebro pohvale i zahvalnost u ime svih učesnika, njih otprilike 250 (uz želju da ih slijedeće godine, na jubilarnom 25., bude kudikamo više).

24. SUSRET BANJOLUČANA U ŠVEDSKOJ

Zvijezde večeri: Sestra i brat, Erna i Albin Demo

Sabahudin Bahtijaragić, Mirsad Filipović, Fatima Mahmutović i Izet Nadarević

Latino ples je njihova uža specijalnost

Govorila Bekrićeve stihove: Melkina Filipović

Pripreme pred nastup ŠEHER 7

BANJA LUKA

24. SUSRET BANJOLUČANA U ŠVEDSKOJ

Uspješan zabavljač: Popularni Nadir Garčević

Neumorni aktivisti Reuf i Mesud su bivši uspješni predsjednici našeg Saveza

Domaćinima je Banjaluka u srcu

Sazlija i sevdalija, Asim Hodžić je rado viđen gost na našim susretima

Neizbježno kolo

8 ŠEHER

BANJA LUKA

24. SUSRET BANJOLUČANA U ŠVEDSKOJ

Neizbježni ćevapi: Nećko, Kemo, Mirso, Izet i Ismet

Gošće iz Motale: Džemila Kapidžić i Nusreta Garčević

Fatima Metaj i Lejla Arnautović

Osmjesi sve govore

Minuta šutnje za preminule Banjalučane ŠEHER 9

BANJA LUKA

Proslava 20-godišnjice Bosanskohercegovačkog saveza žena u Švedskoj

ŽENA JE CVIJET Foto: Haris Tucaković

Napisao: Fikret Tufek Prelijepo je bilo na proslavi 20-godišnjice Bosanskohercegovačkog saveza žena u Švedskoj (1998.-2018.), u otmjenim prostorijama Scandic Crown hotela, 20. oktobra 2018. godine. Počelo je stihovima „Modre rijeke“ Maka Dizdara, koje je govorila Selma Borovac, te uvodnim riječima moderatorice Alme Softić, koja je otpjevala i pjesmu „Jutros mi je ruža procvjetala“ uz pratnju gostiju. ikojih je obilo oviše do 150. Divne pjesme hora „Đulistan“ odzvanjale su sve do BiH! Zahvalnice su dodijeljene predstavnicima 22 prisutna udruženja Saveza žena u Švedskoj i NBV-u. Čestitke slavljeniku uputili su predstavnici bh. saveza i organizacija u Švedskoj: Fatima Veladžić, Almedina Sačić, Mirsad Filipović (Saveza Banjalučana), Fadila Jašarević, Sead Soldin, Indira Alikalfić, Cecilia Magnusson, Azra Jelačić, Ulla Björnberg, Amra Osmančević, Ann-Louise Friberg...

Predsjednica Bosanskohercegovačkog saveza žena u Švedskoj Mirsada Zahirović biranim je riječima predstavila historijat i aktivnosti u dvije decenije djelovanja: – BH Savez žena u Švedskoj, sa više od ŠEHER 10 BANJA LUKA

6.000 članica u šest regija sa 34 udruženja, kroz samu programsku opredijeljenost, djelovao je tako da je ostavio značajne korijene prije svega u očuvanju maternjeg jezika i bh. kulturnih tradicija, imao značajne projekte: posebno humanitarne, publikacije i svoj list „Žena“, proširio djelovanje i u druge zemlje, razvijao demokratiju, organizirao tematske konferencije, uvažavao mlade, borio se za zdravlje i rodnu ravnopravnost, značajan je u trezvenjačkim i drugim pokretima i članica uglednih švedskih organizacija – riječju, podigao je svijest o bh. građanima na širem prostoru. Širu sliku o radu BH Saveza žena prezentirao je Haris Tucaković u nadahnutom dokumentarnom filmu.

Ništa ljepše nego proslavljati 20 godina rada i postojanja. Prilika je to bila i za podsjećanja na dolazak bh. građana u Švedsku, kao prognanika i izbjeglica, početkom agresije na BiH 1992, kada je, dok je rat još bjesnio, 7. juna 1992. u Örebru formiran Savez bh. udruženja u Švedskoj, bazna organizacija svih kasnijih bh. saveza i organizacija. Djelovalo je u Švedskoj više od deset organizacija s bh. predznakom, kao izraz bogatstva raznorodnosti, postojao je i koordinacioni odbor koji je usaglašavao aktivnosti – zajednički imenik je da su svi širili istinu o BiH i brinuli se da joj što više pomognu. Danas u Švedskoj ima više do 85.000 a u Nordenu ili na Sjeveru oko 135.000 građana iz BiH. Od četvrtine građana u Švedskoj sa inozemnim korijenima, bh. građani su među prvima u svemu.

Velike zasluge za to pripadaju i slavljeniku, BH Savezu žena u Švedskoj! BH Savez žena u Švedskoj aktivan je sudionik u Forumu integracijskih inicijativa, sa ostalim savezima, čiji je značajan doprinos u radu na maternjem jeziku i višejezičnosti.

Prelijep i sadržajem bogat bio je i program u drugom dijelu slavlja koji je na švedskom vodila Azra Avdagić, a u kojem su nastupili učenice Adna i Edna Džebić, Amina Kajić i Mina Ramić iz udruženja „Behar“ Göteborg sa učiteljicom Harisom Kajić, govoreći poeziju Suade Kovačević i Tahira Delića Taše, Hor „Đulistan“ Göteborg „Pjevat ćemo šta nam srce zna“... Indira Alikalfić i Cecilia Magnusson predstavile su humanitarnu organizaciju „Naša djeca“. Internacionalna plesna grupa Los Copihues plesala je uz aplauze latino sambu. Pjevao je uz gitaru i Samir Elkazović iz Udruženja logoraša.

Hor Đulistan Göteborg oduševio je s „La musica di notte“.

Panel razgovor „Žene u pokretu“ vodila je Samira Ajanović uz učešće: Ulle Björnberg i Amre Osmančević (Univerzitet u Göteborgu), Ann-Louise Friberg (NBV Väst) i Mirsade Zahirović. Na kraju je bilo proglašenje pobjednika u natječaju „Žena je cvijet“, voditeljica je bila Sabaheta Vehabović.

Da kuću na tri ćoška drže baš žene, pokazala je i ova divna proslava jubileja dvije decenije postojanja i uspješnog rada BH Saveza žena u Švedskoj. Želimo im da nastave sadržajne aktivnosti u budućnosti..!

Jubilej za plamćenje

Vrhunska izvedba: Horska grupa "Đulistan"

Na mladima svijet ostaje

Bivše predsjednice Saveza žena: Senada Bešić, Vahida Mehinović, Emina Ćejvan i Selma Borovac

Autor teksta u lijepom društvu

Voditeljice programa Samira Ajanović i Azra Avdagić u društvu predsjednice Saveza Mirsade Zahirović

Panel debata: Ulla Björnberg, Anne-Louise Friberg, Amra Osmančević, Mirsada Zahirović i Samira Ajanović Š E H E R 11

BANJA LUKA

Festival folklora u Motali

UZ PJESMU I PLES Foto : Goran Mulahusić

Napisala: Azra AVDAGIĆ Festival folkora, već osmi, održan u Motali 27. oktobra, pokazao je svoje kreativne i društvene vrijednosti; plesne grupe, horovi i pojedinci iz raznih gradova Švedske došli su ponovo u naš grad da se druže uz ples i pjesmu.

Najmlađa folklorna grupa došla nam je iz Norrköping-a. Bile su to djevojčice iz udruženja „Ilirija“, porijeklom sa Kosova. Za svoj nastup pobrale su velike aplauze. Dragi gosti iz Orebra, članovi banjalučkog udruženja, sa svojim horom „Zelena Rijeka“, svojim bogatim repertoarom vratili su nas, bar za trenutak, u naš zavičaj. Sa nama je bila i motalska grupa “Weternbuggarna”, zanimljivom izvedbom američkih popularnih plesova. Smjenjivale su se muzičke numere iz raznih muzičkih žanrova, a publika je uživala u njihovom plesačkom umijeću. Po prvi put nastupila je i grupa plesača porijeklom iz Avganistana. Ti su momci azilanti koji su sami stigli do Švedske, bez svoje uže familije, i koji čekaju radnu i boravišnu dozvolu. Svojim su nastupom podsjetili da ni granice zemalja ne postoje kad se radi o ljubavi i želji za plesom. Zanimljiv nastup su imali Sirijanac i Šveđanin, koji su na sazu i gitari izvodili sirijsku tradicionalnu muziku i moderne rok-balade. Redur Kobani i Peter Högberg su pokazali da je itekako moguća i takva muzička integracija.

Nastup plesne grupe „Ana Imraa Dance & Culture Center“ bio je nez12 Š E H E R

BANJA LUKA

aboravan, uz mnoštvo različitih plesnih stilova i eksploziju boja i efekata. Linšepingska muzička i plesna grupa “Primal Ground/Kwa Chiva” je digla na noge sve prisutne. Sa mnoštvom različitih udaraljki i bubnjeva, te intezivnom plesnom grupom, preselili su nas u toplu Afriku.

Kroz program je znatiželjnu publiku s lakoćom provela voditeljica Azra Avdagić, a zajednička fešta se uz taktove Nadira Garčevića nastavila i do kasno u noć.

Bosanskohercegovačko Udruženje „Ljiljan“ iz Motale glavni je organizator ovog internacionalnog Festivala folklora, u saradnji sa Opštinom Motala, organizacijom Studiefrämjande i humanitarnom organizacijom Våra barn.

Reportaža

Š E H E R 13

BANJA LUKA

Martina Mlinarević Sopta

Priča o jednoj hrabroj ženi Foto : Goran Mulahusić

Piše: Radmila Karlaš

Martina Mlinarević Sopta, novinarka, kolumnistica i književnica iz Širokog Brijega, kao i uvijek, govori i piše direktno i s dozom crnog humora. Ova svestrana žena poznata je po tome što kroz svoj angažman ogoljava stvarnost "ni po babi, ni po stričevima", zbog kojeg je opet, kako je javno izjavila na TV Face Senada Hadžifejzovića, dobivala prijetnje, pa su posljedice bile da je izgubila prvo dijete i dobila rak (konkretno, radilo se o tekstu o skretanju toka rijeke Radobolje kako bi član Predsjedništva BiH Dragan Čović sagradio kuću).

"Zbog tog teksta imala sam strašnih problema, u to vrijeme bila sam trudna sa svojim prvim djetetom, koje sam, nažalost, zbog svega što se dešavalo izgubila… To je bila ‘crta’ nakon koje sam odlučila da ću se povući iz medija, a zauvijek iz komentiranja političke situacije u ovoj zemlji."

U posljednje vrijeme, nad ovom novinarkom izvršene su tri operacije. I žene novinarke dobivaju rak. Naročito žene novinarke.

Mlinarević Sopta je u svom zadnjem gostovanju Nedjeljom u 2 na HRT kod Aleksandra Stankovića pričala bez dlake na jeziku o bolesti, predrasudama oko žena koja boluju od karcinoma dojke, te o tome kako je naučila da se bori protiv nepravde nekad tako žestoko, da joj je i rođeni otac govorio da pretjeruje. Martinu sam upoznala u Sarajevu, kad smo obadvije bile pozvane da učestvujemo u emisiji "Zabranjeni forum" na TV Pink, koju je vodio Aleksandar Hršum. Odmah mi se dopala i prijateljstvo je sklopljeno. Jednom me zvala da mi kaže kako su joj neki zasuli kuću kamenicama u Širokom Brijegu dok je bila potpuno sama u kući. Na Martinu su se slično kao i na mene lijepile etikete, "izdajnica", "balinkuša" i slično. I onda je ona podvukla crtu. Nije više željela da se bavi novinarstvom, jer je platila previsoku cijenu i počela je da piše i objavljuje knjige. Rekla je i da razlog tome nije bio strah već shvatanje da su vam neke stvari u životu važnije od drugih. Martinina borba protiv bolesti se nastavlja. Svakodnevno na svom fb. profilu prenosi novosti iz te borbe.

Operacija je bila jučer, uz velike plućne komplikacije, obavještavam vas da sam dočekala jutro u svojih najtežih 24 sata u životu.

Sada sve izgleda upravo ovako, prsni koš je ravna šahovska tabla.

Preživjet ćemo, kao i milijun puta dosad. Život je prodisati onda kad ti je plućna maramica strgana i uzdignut glavu kad kolabiraš nasred hodnika. I kažeš, e nećeš pičkatimaterina! Ne može biti toŠEHER 14 BANJA LUKA

liko loših okolnosti koliko živ čovjek može izgurati. Još ja moram.

Biti i hodati. Hvala vam na svemu ovih dana, na svakoj poruci ljubavi, brige, na čitanju knjige, na kupovini knjige. Ja kao veliki idiot i neprevaziđeni idealista nemam prijavu i osiguranje u RH, a uputnicu iz mostarske bolnice je dobiti kao bos da jurišate na Himalaju, pa sve tri svoje operacije plaćam sama. Niste ni svjesni koliko je velik vaš kamenčić u mozaiku moje borbe. Hvala što ste moj život ponijeli u svoje živote, i što svaki put kad me držite u koricama osjećam kao da me držite za ruku.

Kad dođeš kući iz bolnice i u kartonskoj kutiji doneseš sisu. Bar ono što bi sisa trebala biti, proteza koju ćeš ugurati u grudnjak sa rupom i kupaći kostim sa rupom, rupom napravljenom da bi mogla stati sisa iz kutije, proteza tvog novog života. I mada si kreten kakvog nema i svega se blesavog i nevjerovatnog dogodilo u tvom svijetu življenjem, valjda nikad nisi mogao ni zamisliti da ćeš nekad prisustvovati toj sceni, vađenja sise iz kutije, kao da je kiwi, kao da su napolitanke, kao da je Domaćica keks. De potežaj, de kakva ti je, de stavi je u vitrinu da je ne isprljamo. Kad postaneš doslovno ono s tribina - baci sisu da se igramoooo!

Kad dođeš kući iz bolnice, a bolnica je ličila na sirijsko ratište i osim što su ti zgulili dojku do kosti, zgulili su ti i dio pluća, 'nako, u prolazu, zajebom, i malo je falilo da se ne zguliš posve sa ivice života ko s perona pod vlak; kad čuješ da te netko zove najhrabrijom na odjelu (dobra je droga u opticaju), i čuješ riječi poput jedna od najtežih operacija zadnjih godina, i čuješ da su te zašili metalnim kopčama umjesto konca (a to ti nisu saopćili prvu noć kad je grmjelo), jedino nećeš moći vjerovati da si to sve prošao baš ti, kao u videoigrici, ali ćeš shvatiti da je čovjek najveća životinja izdržljivosti koja je ikad hodala zemljom.

Kad dođeš kući iz bolnice i dijete ti projuri pored reza kao da je hanzaplast na malom nožnom prstu, ne dajući ni sekunde pažnje za tvoj pakao, stavljajući samim time sve u Svemiru u savršenu ravnotežu, vukući te u igračke, blebećući o plišancima, o jednom dečku s bermudama na dinosaure što ga je srela pokraj rijeke, nastavljajući svijet gdje je točno stao prije tvog odlaska, a u grlu ti srce u jednini viče horski - pa to i jest hanzaplast, samo mali hanzaplast.

Kad dođeš kući iz bolnice i čuješ da u kamenjarskoj žlibini turbovjernika takve poput tebe zovu nakazom, svaki ćeš ubod, rez, ranu i rupu posred sebe pomilovati ponosno kao značke što su se birvaktile sakupljale pasionirano i kačile na stiropor. Jebo li vas licemjerje iza lažnih instagram fasada. Svaki ste ljudski kompleks iz jazbine svojih praznina i nesigurnosti stvorili. U bolnicama sad negdje pred ogledalima, lica satrvena od pomisli na izlazak pred bijedne oči površnosti. Ljudine, što su upravo prešle sve levele svojih vlastitih videoigrica, izdržljivošću životinje. Sisu bar možeš kupiti u kutijama, mozak jok.

Korak u budućnost preko fajronta kroz Solunsku 28 Dr Neleta Karajlića, javnosti najpoznatijeg po roli u legendarnoj Top listi nadrealista i kao jednog od glavnih predstavnika sarajevskog vala "Novi primitivizam", te kao nekadašnjeg pjevača "Zabranjenog pušenja", zadnjih godina prate mnoge kontraverze. Neki ga vole, a drugi pak ne zbog povezanosti sa Emirom Kusturicom i desničarskog skretanja kada se na koncertima sa ovim režiserom pojavljivao sa majicom na kojoj je bio lik Radovana Karadžića. Svako gostovanje dr Karajlića, za koga tek malobrojni znaju da je zapravo Nenad Janković, propraćeno je u manjem bh. entitetu s ogromnim publicitetom. Tako je bilo i sad, kada je Nele promovisao svoj prvi roman "Solunska 28". Njegov književni prvenac nastajao je punih 25 godina, a inspiraciju za njega dr Karajlić je pronašao u izbjeglištvu u Beogradu. Kako je objasnio, prije 26 godina je stigao sa porodicom u Beograd sa 250 maraka u džepu, jer mu je bilo jasno "da će nesporazum između naroda u Sarajevu potrajati duže nego što je iko pretpostavljao". Tada je saznao da je dijelom vlasnik kuće u Solunskoj 28.

"Moji su roditelji živjeli pravi partizanski život kada je bilo sramota reći da nešto posjeduješ." Kako god, dr Karajlić je toj kući obećao da će jednom napisati veliki roman o njoj, pa makar pola toga morao i izmisliti. Tako je 25 godina nastajala knjiga o kući sa Dorćola, sagrađenoj krajem 19. vijeka, koja je dijelila sudbinu cijelog grada i prošla sve što se dešavalo u 20. vijeku; ratove, promjene društvenih vrijednosti, način razmišljanja. Pojasnio je da njegov roman nije autobiografski, već da u njemu pravi fikciju događaja "koji nisu daleko od istine".Podsjećanja radi, Neletova prva knjiga "Fajront u Sarajevu" autobiografskog je sadržaja, čiji je naslov jedan drugi Sarajlija i frontman "Zabranjenog pušenja", Sejo Sexson, takođe manje poznat kao Davor Sučić, nazvao nekrofilijom. Sejo je izjavio da nije fajront u Sarajevu kada iz njega ode jedan čovjek, u ovom slučaju Nele Karajlić, već je fajront "kad iz kafane ode i zadnji gost" što sa Sarajevom nije slučaj. Sexona žalosti takav "fajrontski" Karajlićev odnos

prema rodnom gradu gdje su osim njega živjeli ili žive njegovi prijatelji.

Kako god, dan prije promocije Karajlićevog romana "Solunska 28", u pozorišnoj sali Kulturnog centra u Trebinju takođe je odigrana predstava "Korak u budućnost", koja je opet autorski projekat dr Karajlića i književnika Vuleta Žarića. U dramskoj alegoriji i u izvođenju glumaca iz RS i Srbije, predstavljeno je nadrealno putovanje u budućnost koje pak vodi preko prošlosti i, kako dr Karajlić kaže, velikana nacionalne kulture poput Njegoša, Jovana Dučića, Petra Kočića, Branislava Nušiča i Nikole Tesle. "Njihova životna iskustva i svevremeni citati kao svojevrsni putokazi na raskršćima istorije kazuju o iskušenjima i stradanjima, pobjedi i slavi našeg naroda." Dr Karajlić smatra da nema ništa važnije od kulture i da lažu svi oni koji kažu da je ekonomija bitna. Jer, kako dodaje, prvo se jedan narod organizuje, napravi svoj kulturni model, a onda napravi korak u ekonomiji. "Prvo je bio Betoven, a onda je došao 'Mercedes' i nikako nije moglo biti suprotno." Kako je dr Karajlić naglasio, predstava "Korak u budućnost" predstavlja pokušaj da čovjek shvati značaj kulture za opštedruštveni razvoj, da se mladi upoznaju, a stariji podsjete "da i naša kultura ime velikane zahvaljujući kojima u budućnost možemo koračati podignute glave". Naglasio je da nije važno ko je jači i bogatiji, već ko iza sebe ima dublje korijene. "U posljedjih dvadeset godina mi od straha spuštamo glavu. A kako kaže jedna pjesma; Ne možete da vidite dugu ukoliko ne podignete glavu.

Kočić, Dučić, Andrić i drugi naši velikani služe upravo da tu glavu podignemo."

Kako se u tu podignutu glavu uklapa lik i djelo osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, nekadašnjeg predsjednika RS čiju sliku je Nele nosio na majici, nismo uspjeli da saznamo. Možda bi u tom kontekstu dr Karajlić ipak trebao da glavu drži spuštenu. Š E H E R 15

BANJA LUKA

U sjenci izbora

Kako nas uče da hodamo “otraške”!

Foto : Goran Mulahusić

Piše: Edin OSMANČEVIĆ Prethodni opći izbori ponudili su građanima BIH nešto novo; nove, transparentne, poluprozirne glasačke kutije. I na tome se završila sva priča oko izmjena izbornog zakonodavstva.

Godine prolaze, u BiH sve ide tako sporo, kao da ljudi žive po hiljadu godina. Zato se i ovakvi pomaci poput „prozirnih kutija“ kod javnosti doživljavaju kao revolucionarni. Bosanskohercegovački političari, svojim opstrukcijama zakonodavnih i ustavnih reformi, svjesno obesmišljavaju izbore. Zbog toga ih ne treba ni po koju cijenu amnestirati. Budućnost BiH se drži taocem njihove beskrupulozne i sebične politike.

Vijeće EU-a je u svojim zaključima, koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu, pozvalo političke stranke u toj zemlji "da hitno izmi-

ŠEHER 16 BANJA LUKA

Budućnost BiH – talac beskrupulozne i sebične politike naših političara koji se ne trude ni da uvedu nove savremen tehnologije izbornog procesa, pa zato nije ni čudo što se opravdano sumnja u vjerodostojnost izbora. jene izborni okvir, s ciljem da se osigura provedba rezultata izbora u oktobru 2018. godine". U zaključcima je, takođe, navedeno kako Europska komisija prije donošenja mišljenja o tome je li Bosna i Hercegovina spremna za kandidatski status "treba posvetiti posebnu pozornost provedbi presude 'Sejdić-Finci'".

Nijedna značajnijia izmjena i dopuna izbornog zakona nije dobila zeleno svjetlo bh. političara. Pored ostalog, u prijedlogu izmjena izbornog zakona koji je CIK donio, nalazila se i odredba o uvođenju nezavisne funkcije predsjednika biračkih odbora koji će se birati putem javnog oglasa u neizbornoj godini i koje će imenovati i za njihov rad snositi odgovornost opštinske/gradske izborne komisije, uvođenje novčanih sankcija za političke subjekte za čije se predložene članove biračkih odbora utvrdi da su prekršili odredbe Izbornog zakona BiH, sprečavanje zloupotrebe javnih sredstava uvođenjem u Izborni zakon BiH zabrane korištenja javnih sredstava za vlastitu promociju ili promociju političke stranke.

Jedna od najvažnijih mjera je bila i uvođenje ranog glasanja za birače sa pravom glasa koji na dan izbora iz opravdanih razloga nisu u mogućnosti glasati na svom biračkom mjestu, sprječavanje zloupotrebe nacionalnog izjašnjavanja uvođenjem odredbe kojom se u slučaju promjene nacionalnog opredjeljenja, u toku trajanja četverogodišnjeg izbornog ciklusa, u obzir uzima nacionalno izjašnjavanje kandidata dato na popisu stanovništva provedenom 2013. godine te stvaranje preduslova za uvođenja novih tehnologija u izborni proces preciziranjem da se glasanje obavlja ručno na glasačkom listiću ili elektronski.

Prethodni izbori, na kojim su nam prezentirane poluprozirne glasačke kutije, glasačima su dale mogućnost, ako ništa, da bar vide da niti jedan listić nije ubačen u kutiju prije otvaranja glasačkog mjesta. To što se desilo nakon zatvaranja je druga priča. Ne treba nas zato nimalo čuditi što mali broj ljudi izlazi na izbore i što je više od 400 hiljada glasačkih listića nevažeći.

Poslije izbora u Švedskoj

Obrazovanjem protiv populizma Piše: Edin OSMANČEVIĆ Na nedavno održanim opštim izborima u Švedskoj ekstremna desnica Švedskih demokrata (SD) je osvojila gotovo 17,6 odsto glasova što je više za 4 odsto u odnosu na prethodne izbore iz 2014.

Ovaj uspjeh im donosi 63 zastupnička mjesta u švedskom parlamentu. Ultradesne stranke proteklih su godina postigle značajan uspon širom Europe u jeku sve jačih strahova za vlastiti nacionalni identitet i učinaka globalizacije nakon sukoba na Bliskom istoku i u Africi.

Tako je priliv od 163.000 tražitelja azila 2015. - najviše u Europi u odnosu prema broju stanovnika od 9 miliona - polarizirao i glasače u Švedskoj i razbio političke konsenzuse. Anti-imigracijska politika jest upravo ono što povezuje sve radikalno desne stranke.

Analiza izbornih rezultata ukazuje na snažnu vezu obrazovanog nivoa i podrške glasača ekstremne desnice. Uspjeh desnice je veći u komunama sa lošijim obrazovnim nivoima i manji u komunama sa visokim prosječnim obrazovnom edukacijom. Što niži obrazovni nivo, to su veće šanse da isti glasa za ekstremnu desnicu. Švedski sistem školovanja je među najboljim na svijetu jer njeguje specifičan pristup učenju i studiranju. Najmlađi u Švedskoj u školi zadužuju iPade, a svi udžbenici i pribor su potpuno besplatni.

Nastava se odvija samo u jednoj, prijepodnevnoj, smjeni. Učenici na računalu rade već od prvog razreda te, kroz zanimljive animacije, s lakoćom usvajaju nova znanja. Vjeronauka u školama nema, školarce ne opterećuje učenjem o povijesnim bitkama i ratovima, ali zato se od njih traži da već od nižih razreda budu pravi mali Radikali i useljenici istraživači te rade na projektima koje su sami odabrali. Do kraja osnovne škole svi moraju naučiti plivati, svirati jedan instrument, Najeksponiranija obilježja radikalno desnih stranaka su ksenofo- kuhati, šivati i snalaziti se u čitavom nizu praktičnih životnih bija i rasizam pri čemu se najviše naglašava strah od pripadnika is- situacija. Studenti u Švedskoj aktivno učestvuju na predavanjima, lamske vjere, odnosno, islamofobija. Upravo ovaj profesori ih podstiču da razvijaju svoju kreativnost i termin postaje glavno uporište popularnosti kritičko mišljenje, a obavezan dio studiranja je rad radikalno desnih stranaka. Sve radikalno desne u grupama.

Opći izbori u Švedskoj stranke u većoj ili manjoj mjeri zastupaju No, i pored te činjenice i fantastičnih ojačali ekstremnu desnicu, a anti-imigracijsku politiku koja se prvenuslova za lični edukativni razvoj, postoji i posebno u sredinama i na stveno odnosi na pripadnike islamske vjere. ona populacija koja do kraja ne koristi ove područjima gdje se manje Sve veći broj useljenika (prvenstveno musmogućnosti. Da je gospodin Hellstrom u limana) stvara dodatnu podjelu u društvu. S pravu uvjerio sam se i sam prateći forume pažnje poklanja istinskom jedne strane je domaće stanovništvo, dok naŠvedskih demokrata na socijalnim medijima. obrazovanju suprot njih stoje useljenici. Stvara se podjela: mi i Često se u nedostatku argumenata pribjegava oni, nešto što je viđeno i na prostorima bivše Jugoslavprimitivnim konotacijam, predrasudama pa i negaije! tivnim generalizacijama jedne cijele etničke grupe. Praćenjem ovih Uspjeh ekstremne desnice je posebno autentičan za pokrajinu foruma razbijen je mit po kome u ovoj lijepoj državi žive uglavnom Skåne gdje su postali najveća partija. Postavlja se logično pitanje: visokoobrazovani ljudi. Istovremeno je razbijen i mit da parlamenkako je moguće da u jednoj od ekonomski najrazvijenijih država raste tarna demokratija stoji samo u službi progresa jer, kao što je to i bilo ekstremna desnica i populizam tim više kad se zna da od 9 miliona u slučaju bivše Jugoslavije, ona nas može odvesti na slijepi kolosijek stanovnika gotovo milion je stranog porijekla. Švedski političari sa katastrofalnim posljedicama. znaju reći da bi, bez ovih ljudi, Švedska zastala u svom ekonomIskustva švedskog profesora još jednom potvrđuju značaj obraskom i demokratskom razvoju. Kako je onda moguće da ekstremna zovanja i edukacije! Jasno je da se očuvanje istinskih humanističkih desnica raste kada se zna da prosječan brutto nacionalni prihod u vrijednosti može ostvariti samo kvalitetnijim i boljim obrazovnim Švedskoj bilježi rast u prosjeku do 3 odsto svake godine a njen sta- sistemom koji se stalno nadograđuje i usklađuje sa potrebama savrebilni politički sistem je čini jednom od najpoželjnijih država za život menog života. Obrazovanje nas čini kompletnijim i slobodnijim običnog čovjeka? Da li se glasači švedskih demokrata plaše da će ličnostima davajući nam širi spektar, između ostalog, i političkog imigranti ugroziti njihovu ekonomsku sigurnost? promišljanja. Obrazovanje nas čini jačim da prepoznamo i odupremo se manipulativnim populistima poput Jimmie Åkessona, lidera Očuvanje humanističkih vrijednosti Švedskih demokrata.

Zato sam i uvjeren da će zdrave političke snage, kako lijeve tako Profesor Andres Hellström sa univerziteta u Malmeu i desne provijencije, nastaviti bojkot ekstremne desnice i posebno ukazuje na produbljen jaz glasača na liniji grad-selo. Dok zajedničkom suradnjom očuvati ekonomsku i političku stabilnost grad i veće komune aktivno rade na integraciji doseljenika, manje Švedske. komune i sela su mišljenja da doseljenicima nije mjesto u Švedskoj. Š E H E R 17

BANJA LUKA

Iz notesa evropskog poslanika Jasenka Selimovića

RAD JE NAJBOLJI GOVOR BiH – zemlja koju ćemo svi zajedno učiniti prosperitetnom i bitnom!

Susret sa mladim liberalima Zapadnog Balkana U prošloj sedmici su mladi liberali Zapadnog Balkana došli u Brisel da razgovaraju o Evropskoj uniji, i upoznaju se sa liberalnim zastupnicima. Tim povodom sam održao jednosatni sastanak i razgovarao o stanju liberala u Evropi, izazovima i mogućnostima na Balkanu, te odgovarao na pitanja ovih mladih, ambicioznih ljudi.

Piše: Jasenko Selimović Dragi prijatelji, Javljam se sa još jedne plenarne sjednice u Strazburu. Protekle dane su ponovo obilježila brojna događanja vezana za BiH i Zapadni Balkan.

Govor na sjednici EP-a U EP-u sam održao jednominutni govor o izborima u BiH. Intervju za N1 Za N1 sam govorio o rezultatima izbora u BiH, poziciji Visokog predstavnika, izboru Milorada Dodika, te situaciji u kojoj se BiH nalazi i izazovi koji predstoje.

EPP konferencija Zapadni Balkan EPP je u prošloj sedmici održao svoj godišnji sastanak o Zapadnom Balkanu. Predsjedavajući predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, prisustvovao je kao predstavnik Bosne i Hercegovine, te mnogobrojni ambasadori, zastupnici i prijatelji zemalja Zapadnog Balkana. Kao gost konferencije sam iskoristio priliku da razgovaram o situaciji u BiH i razmijenim mišljenje sa Predsjednikom Izetbegovićem i gostima konferencije.

O Švedskim dogadjajima i tome sta radim na tom polju, možete citati na mom Facebooku ili na mom švedskom pismu. Ako poznajete još nekoga ko bi htio da dobiva ovo pismo, javite mi. Čuvajte se i sve najbolje.

Jasenko

Nagrada: Osoba godine za promociju BiH u svijetu

Zašto nacionalistička politika nije dala glasove

U subotu sam u bio pozvan u Stuttgart na druženje mnogobrojnih Bosanaca i Hercegovaca kako bih dobio nagradu televizije Hayat za osobu godine za promociju BiH u svijetu. Bogic Bogicevic, Meho Kodro, Velimir Petkovic i mnogi drugi. Zadovoljstvo je bilo provesti večer u ovom društvu.

Jasenko Selimović, zastupnik švedske Liberalne stranke u Parlamentu Evropske unije, za N1 je komentarisao ishod ovogodišnjih Opštih izbora u Bosni i Hercegovini. Između ostalog, naglasio je da Hrvati nisu izabrali Dragana Čovića za člana Predsjedništva. Poručio je Čoviću da se zapita zašto mu nacionalistička politika nije dala

ŠEHER 18 BANJA LUKA

glasove.

Selimović je ukazao da poslije Opštih izbora na nižim razinama vlasti ne postoji dominacija velikih političkih stranaka, osim na državnoj razini. Zatim se osvrnuo na izbor Željka Komšića, kandidata koalicije "Bosna i Hercegovina pobjeđuje" koju su činile Demokratska fronta i Građanski savez, za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda.

"Jako mi je drago što je Komšić izabran, iako se ideološki ne slažemo. 27 godina smo tražili od građana da ne glasaju za nekog samo na osnovu nacionalne pripadnosti. Jako me čude izjave pojedinih mojih kolega iz Parlamenta, zato što se 27 godina zemlja ponaša na jedan način, a kritikuje se onda kada se počela ponašati na način koji smo mi zahtijevali. Tako da nema mjesta kritici zbog izbora Komšića", kazao je za N1 da bi potom poručio Draganu Čoviću, kandidatu Hrvatske demokratske zajednice za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, sljedeće: "Svi koji gube se ljute. Čović mora pogledati da li je bila dobra njegova politika. Hrvati i hrvatski narod ga nisu izabrali, a izabrali su ga prošli put. Očito je da ga Hrvati nisu htjeli. Neka se zamisli da li mu je nacionalistička politika dala glasove."

Ovaj europarlamentarac, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, istakao je da je u svakoj državi teško formirati vlast, naročito kada u tome učestvuju "nacionalističke partije".

Za Selimovića je "iznenađujuće što Andrej Plenković, premijer Hrvatske, koristi svaku priliku da se bavi unutrašnjim problemima Bosne i Hercegovine".

"Pozicija Hrvatske i Srbije je veom osjetljiva. One moraju biti suzdržane u komentarima o izborima u Bosni i Hercegovini.

Drago mi je da je Srbije pokazala suzdržanost jer je to osnova dobrih odnosa", rekao je za N1.

Ukazao je na očekivanja od Milorada Dodika, novoizabranog člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda.

"Dodik je vodio takvu kampanju kakvu je vodio. Ali, on će kao predsjedavajući Predsjedništva reprezentovati cijelu državu, a ne samo jedan narod. Dodik će morati smanjiti nacionalističku retoriku da bi bio prihvaćen u Briselu. Ako hoće dijalog s Briselom, onda mora predstavljati Bosnu i Hercegovinu. Nadam se da će uspjeti u tome. Inače će imati problema", podcrtao je i dodao da Dodik to mora učiniti jer to od njega zahtijeva funkcija koju će obnašati.

Selimović je podsjetio da je Ured visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini garancija mira i stabilnosti, te smatra da će Ured još dugo djelovati. Dotakao se i mišljenja predsjednika Republike Srpske da ovaj Ured treba biti ukinut.

"Dodik nije postavio niti će dati otkaz visokom predstavniku.

To ne bi trebao govoriti čovjek koji će biti u Predsjedništvu", zaključio je za N1.

Ličnosti godine U Stuttgartu je u subotu organizirana proslava 400. izdanja emisije ”U tuđoj avliji“ urednika i voditelja Osmana Džihe.

Emisija koja punih osam godina prati priče uspješnih Bosanaca i Hercegovaca širom svijeta, a emitira se u programu Hayat plus televizije, prenosi Hayat.

Džiho kroz svoju emisiju pronalazi i prati rad uspješnih Bosanca i Hercegovca koji žive širom svijeta. To su ljudi rođeni u BiH ili porijeklom iz naše zemlje, a koji su svoj trud i znanje ovjekovječili velikim uspjesima.

Džiho svake godine okuplja naše sunarodnjake snagom volje najboljih, gradi mrežu najboljih, sa ciljem da sa svojim velikim poslovima krenu prema BiH , zemlji iz koje su otišli u svijet.

Na samoj proslavi emisije “U tuđoj Avliji“ dodijeljenja su i priznanja za Najličnost godine, koje su dobili: Midhat Ihtijarević, za razvoj i plasman podnih drvnih i ostalih asortinama, Haris Slipičević, za izgradnju i prodaju nekratnina, Željko Raketić, za proizvodnju i

distribuciju kuhinjskog namještaja, Sead Šejtanić, za doprinos u oblasti drvne industrije, Sead Novaković, za uspjeh u rekonstrukciji, izgradnji mobilijara, Mirsad Ramić, za podsticajni ulaganje u BiH i stvaranje novih radnih mjesta, prof. dr. Milomir Ninković, za globalni razvoj plastične hirurgije, prof. dr. Ahmed Kovačević, za razvoj inžinjerskog dizajna, Meho Kodro, fudbalska legenda, Velimir Petković, rukometna legenda, Ilijana Vavan, za razvoj menadžmenta sigurnnosti infomacionih tehnologija, Jasenko Selimović, poslanik u Europskom Parlamentu.

Prisutnim se obratio i direktor NTV Hayat Elvir Švrakić, koji je u ime kolektiva Hayat TV dodijelio zahvalnicu Osmanu Džihi za njegov dosadašnji rad u programu ove televizije. Švrakić je naglasio da je Osman Džiho ambasador koji je diljem svijeta okupio sjajne i velike ljude koji su iz Bosne i Hercegovine. „Svi smo ponosni na njegov rad i znamo da samo ovakvim nastojanjima pred nama biti bolji svijet“, istakao je Švrakić.

Počasni član tima „U tuđoj avliji“ Bogić Bogičević završio je skup rekavši da neće držati govor jer je najbolji govor rad ljudi koji su se večeras okupili. „Bit će bolje kada mi u Bosni i Hrcegovini budemo bolji ljudi. Vi živite možda u uređenijim zemljama, ali vi ste sve postigli svojim radom. Niko vam nije ništa dao, i mi kada budemo isti kao vi, tada će biti bolje u BiH", rekao je on.

Bogičević se zahvalio svima koji žive vam BiH i koji ogromnim financijskim sredstvima pomažu život u našoj zemlji. Svi prisutni su Osmana ispratili gromoglasnim aplauzom.

Zato je na Džihi odgovornost da već slijedeći susret organizira u Sarajevu, s oficijelnim predstavnicima vladajućih struktura te mnogobrojnim uticajnim Bosancima i Hercegovcima širom svijeta. U jedno smo sigurni svi: Bosna i Hercegovina je naša zemlje, zemlja koja zaslužuje da je zavole i oni kojima nije bitna, zemlja koju ćemo svi skupa učiniti prosperitetnom i bitnom u svim društvenim i političkim svjetskim tokovima.

Kolumna

Piše: Marjan Hajnal

Bitno je biti bitan sebi i svom idolu na svom feudu.

”Ne događa se ova priča nama”

Foto : Goran Mulahusić

BEZIZBORNI IZBOR Da na trenutak izmislimo neki drugi planet i ljude, – ne događa se ova priča nama. Jer, zaboga, mi smo civilizirani. Njima tamo negdje je dosuđeno da su religiozni i u ime svoje slijepe bezosjećajne odanosti svom “svetom” pismu, i svemu što im njihovi šamani kažu, spremni su proliti krv svakog ko “njihovog” boga poprijeko gleda.

A kako Bog gleda njih, iako je jasno naredio: “Ne ubij!”, … to ih ne zanima, bitno je šta su u vatri, fildžanu, grahu, kartama, ovčjoj plećki, “vidjeli” njihovi “duhovne vođe” od čijeg viđenja zavise proviđenje, prevođenje, navođenje i provođenje kroz carstvo duhova do “zagarantovanog raja”.

Svako putovanje biznis-prevozom košta, a cijena nije važna, čak ako se putuje i preko leševa djece i njihovih majki. Nema grijeha za ono što se novcem može platiti. Ako ničim drugim, dovoljno je platiti i svojim potpisomglasom na izborima.

Svemu se modernim indulgencijama (otkupninom grijeha) može ugovoriti amnestija.

Savjest nije bitna, a nije bitno ni to što bez nje čovjek nije čovjek, sve mu je dopušteno.

Ako nema novac, ima birački glas. Ako mu je još ostalo išta od smetajuće savjesti, koliko jedan atom njen, doturiće mu se kesa sa dva litra ulja, kutijom šećera, kafom i paklom cigara, obećanjem makar nikad dočekanog radnog mjesta, i, tom čarobnom formulom savjest je konačno udrogirana za duži period, bar do narednog predizbornog, jeftinog, ali efikasnog ŠEHER 20 BANJA LUKA

cirkus-rituala.

Da se savjest ne bi prerano probudila, najbolje je namjerno predozirati narkozu, bespovratno je ubiti. Šta će mu savjest?

Koja pusta povijest? Kojih sedam krugova ispunjenja karmičkog prokletstva i na sedmom koljenu? Ta nisu li svi Iliri bili sveci, a svi Slaveni, pa i Čajkovski i Tolstoj, samo puki barbari?

Oni tamo u toj njihovoj “civilizaciji” vide trun u oku drugog, ali ne vide brvno o oku svom.

Grdnu graju dignu kad im vuk zakolje ovcu, a što njihova saplemena-suduhovna vučja braća poklaše milione, ne doima se njih, jer, čemu savjest? Tada je posve sigurno da će odjekivati aplauzi zlikovcima prerano puštenim iz zatvora, a na nekoj drugoj planeti bi zbog svojih zlodjela sigurno strunuli u njima.

Zar nisu veoma sumnjive suze majke na odru njenog jedinog svirepo ubijenog sina, ako je “sveti sud” presudio da ubica nije kriv?

Ali, ne događa se ta sumnja nama. Sud je sud. Kad sud presudi da naš brat ne može biti zlikovac, neka ga među nama, heroj naš! I to što sa granicom njihovog feuda nestaju obrisi njihovog narodnog korpusa i cjelovite države, nije njihova briga. Bitno je biti bitan sebi i svom idolu na svom feudu, pa i uprkos zabrani kipova i bilbord idolopoklonstva.

Koliko košta savjest kupljena sadržajem jedne najlonske kese? Manje od otkupnine suza svih majki. Šta mi imamo sa njima i njihovim kurjacima s neke tamo njihove planete? Ništa.

Neka nas u našem feud-getou. Ako zagade njihov izvor naše rijeke, šta je to važno, njihovo je njihovo. Požari su njihovi, u njihovom nebu, njihovom bogu u lice gori, naš je bog blag i svet.

Naše bankomat-šume su naše, s našim lihvarima, reketašima, bankar-vilama i vilenjacima. Njih i našu zemlju ne bismo ustupili nikom. Bar ne za jednu KM, kao oni tamo. Za dvije KM bi se već dalo pogađati. Kao prodaja željezare koja je zapošljavala 72.000 radnika i hranila isto toliko porodica, a prodali je za 2 KM. Za isto toliko ustupili na 99 godina korištenje tla u centru glavnog grada za ambasadu koja i ne radi. Ali, to sa nama nema nikakve veze. Ne događa se ova priča nama.

HUMANISTIČKI INTERNACIONALIZAM – JEDINI PUT OPORAVKA I SPASA ČOVJEČANSTVA Sve dok je i sama ljudska podsvijest saučesnik i jatak u zlu, podjelama, istrajavanjima “na svome” i “poštovanju tuđeg” (što je čisti oksimoron, uobičajena kameleonska floskula, kontradikcija i utopija, – niti se poštuje svoje, još manje tuđe) neće biti progresa.

Klerikalni nacionalizam se mora satrti i zatrti da više nikad ne proklija njegovo sjeme, a to će se dogoditi samo onda, kad i ako, prevlada prava humanistička Internacionala.

Sve dok se s ovacijama dočekuju i glorifikuju lideri država koji su odgovorni za genocide, za negiranje i minoriziranje istih, svako “svoje” vodi u nepovrat ne samo to “svoje”, već i čitav ovaj lijepi i tragični Planet.

Å E H E R 21

BANJA LUKA

Preuzeto od drugih

Å EHER 22 BANJA LUKA

Preuzeto od drugih

Å E H E R 23

BANJA LUKA

Preuzeto od drugih

24 Å E H E R

BANJA LUKA

Preuzeto od drugih

Å EHER

BANJA LUKA

25

»MILI DUELI« O Bosni i Hercegovini se u svjetskim medijima često piše u negativnom kontekstu, pa ipak, postoje ljudi koji u svijet šalju pozitivne poruke o svojoj zemlji. Povod za naš razgovor s mladim piscem iz Jajca, Nerminom Delićem, upravo je jedan takav, optimističan, članak u poznatom američkom časopisu "Forbs" (Forbes). "Forbs" je u kategoriji Entrepreneurs objavio priču o ovom dvadesettrogodišnjem pjesniku koji, u okviru projekta "Mili Dueli", već šest godina okuplja pjesnika iz zemalja bivše Jugoslavije, Balkana i dijaspore. Nermin koristi internet i poeziju da bi promovisao mir, pomirenje i toleranciju.

Za početak, možete li nam reći o svojim književnim počecima, kada se kod vas javila ljubav ka poeziji?

Još prije početka škole naučio sam pisati, pa su tako sveska i olovka postale moje najdraže igračke u djetinjstvu. Kroz školovanje, krenula su priznanja na školskom, lokalnom, državnom, a onda i regionalnom nivou. U Beogradu je moja tinejdžerska zbirka "Okrutne Miljenice" osvojila drugo mjesto i elektronski je objavljena. Prva štampana knjiga je objavljena u Novom Sadu, sa mojih sedamnaest godina, kao nagrada izdavača IK "Polaris".

Imate li neke uzore?

Uzore srećem u svojoj svakodnevici. To su sasvim obični ljudi koji svojim radom inspirišu. Od književnika, izdvojio bih Mensura Ćatića.

Višestruko ste nagrađivani, koja nagrada je vama posebno bitna?

Nagrada izdavača u Novom Sadu, iz razloga jer mi je donijela prvu štampanu knjigu i bila uvod u sva kasnija događanja. Ono najvažnije, uvjerila me je da je to moj put.

Boravili ste i u Sjedinjenim Državama. Kojim povodom ste išli i kakva iskustva nosite?

U sklopu programa mladog liderstva, u organizaciji Američke ambasade u BiH, bio sam odabran da učestvujem na tom značajnom skupu. Kroz taj program, oni podržavaju mlade iz BiH za koje smatraju da imaju liderske sposobnosti, te im kroz boravak u SAD-u omogućavaju da steknu još više znanja i usavrše svoju ličnost. Bilo mi 26 Š E H E R

BANJA LUKA

je zadovoljstvo učestvovati, iskustva su zaista sjajna! Smjernice, koje sam tamo dobio, pomogle su mi da budem svjestan svog potencijala, a kasnije i daga počnem ostvarivati.

Kao đak generacije, odlazite u Sarajevo na studije medicine. Da li se može reći da je medicina lijek za tijelo, a poezija za dušu?

Upravo tako! Ipak, medicina je moja prva ljubav. Da je na drugom mjestu, vjerovatno se ne bih usudio baviti tim poslom. Bavljenje poezijom iziskuje ne samo vještinu pisanja, već i talent koji se povezuje sa inovativnošću. U tu svrhu, spreman sam da ponudim nešto novo našoj balkanskoj književnoj sceni.

Ispričajte nam o svom projektu "Mili Dueli". Šta su to "Mili Dueli", odakle ideja, koliko ljudi se do sada uključilo?

"Mili Dueli" su onlajn kontest poezije balkanskih autora. Postoje već šest godina. Dakle, nije u pitanju samo takmičenje, već i druženje autora Balkana čime uveliko doprinosimo zajednici, jer umjetnici bi trebali biti model ponašanja i neko čija su djela pod posebnom lupom.

Ideja je proistekla iz želje da napravim mjesto gdje autori mogu poslati svoju poeziju na procjenu, te je izložiti javnoj kritici renomiranih imena pjesništva. Želio sam da napravim nešto jedinstvenog formata, besplatno i dostupno svima. Do sada je bilo više od hiljadu autora koji su aplicirali za učešće, a predstavili su 2500 pjesama.

Mladi masovno napuštaju ove krajeve. Ima li Bosna i Hercegovina svoju priliku?

Naravno da ima! Sve je stvar poimanja sreće. Dakle, pričamo o zemlji u razvoju. Ona nam trenutno možda ne može ponuditi ono što postoji u razvijenim zemljama, ali sreću je ovdje moguće naći.

Za kraj, da li vas možemo očekivati na banjalučkoj manifestaciji "Vezeni most" koja svakog jula gradi mostove pomirenja i tolerancije među svim Banjalučanima, ali i znatno šire?

U julu sam u tim krajevima, uz svoj Vrbas, a imam i prijatelje u Banjoj Luci, tako da postoji realna šansa da se vidimo.

Pozitivni kontekst Nermin Delić, doktor za dušu , o svome jedinstvenom projektu koji povezuje pjesnike i sve ljude dobre volje, da bi promovirao mir, prijateljstvo i toleranciju.

BOSANSKI AMANETNIK U NAS Noćas bezbučnoj tmini svjetlošću vrištat ću vjeru bezvjerju u ljubavi nametnut ću i od bola kaharli zrnje belenzuci tvoje ruke postat će.

Bosnom ti se svojom kunem, ljubim te odveć dugo jorgovana i duda mi što rastu u njoj na toj zemljici nadahnute uljudnosti, šerbeta i zvrka bureka.

Sa vrata hamajlija čuva me u jurišu ovog crnila i tišine, a misli mi naspavane ptice poviš sanka kruže dok papuče ovog amanetnika za te tapću... jednom... još jednom... do vječnosti dokle noći uz tamburu, baklavu, džezvu bosanske kafe i ibrik hladne izvorske vode živjet će dokle Bosne bit će i ostat će.

Za sviju pomalo.

TI NE ZNAŠ NIŠTA O MOM BOGATSTVU Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu Ne znaš ko sam, ne znaš šta tražim Čovječe, nije ponos navući mestvu Drugih ljudi što ništa im ne značim.

Nije ponos biti kao oni.

Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu Srljaš po visinama u liku kamikaza Lijepiš se po zidovima u liku idola Čovječe, ni ja nisam tabula raza Čovjek sam od krvi i mesa Od radosti i bola.

Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu Preko tvojih sočiva gustu mrežu Navukli su strašni pauci-bauci U liku tvoga lica klešu se i režu Biste što ih noću obuzimaju jauci Čovječe, ti nisi sretan.

Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu, Slišćen si u zidovima labirinta Oslikanog na mom dlanu. Đuturum za sreću si, a takvi se Neumorno lažno raduju novom danu. Čovječe, prepoznaj se, Prepoznat ćeš i mene.

U nas, svaki žutilom uhvaćeni i uborani čiča i tužnu i sretnu besjedu svoju, na isti način priča.

Stamen sve ih pomno saslušam dok jaukom uma govore dok druge kude odmahujući, moglo je gore, još puno gore.

U nas, svaki žutilom uhvaćeni i uborani čiča iznjedri savjet bez ijednog plaćenog pića.

Još i veledušno ponudi šljivu, mada, vazda odbijem sami je peku, trud je veliki, ne mogu da ga popijem.

U nas, svaka žutilom uhvaćena i uborana nana dočeka gosta na hastalu sa činijom jagoda i banana.

Hurmašice u rerni polupečene, baklave nevjesta pravi, a nana iz kuhinje leti na hastal sok od zohve da stavi.

U nas, svaka žutilom uhvaćena i uborana nana dobro zna vrijednost svakog Božijeg dana.

Zna i to da uveče ostaje sama u mrtvoj tišini koju mrvi uplašena njena nada da će sutra doći bolji dani.

U nas, sve je lakše, osim biti star i biti sam.

Pjesme su iz knjige "Pjesnikove Bjeline" objavljene 2013. godine.

Š E H E R 27

BANJA LUKA

»Zagrljaj sjećanja«, nova zbirka pjesama Mustafe Bajagilovića, još jedan lirski dnevnik života koji se prepliće, stapa sa mnogim drugim životima i sudbinama.

ŽIVOT KAO SJEĆANJE Piše: Ismet BEKRIĆ Život prognanih, udaljenih,zapravo je jedno neprekinuto sjećanje - ponekad kao treptaj, proplamsaj, slika, a češće kao jedno dugo putovanje kroz vrijeme, kroz nesanice, kroz snove i buđenja, između onog n e k a d i ovog s a d. U tom preplitanju prošlosti i sadašnjosti, svjetla i sjenki, strepnji i želja, pronalaze nas i riječi koje kao da traže da ih zapišemo, otrgnemo od zaborava. Te jednostavne riječi, više sjetne nego sretne, postaju i svojevrsne ispovijesti, kao zapisi i pjesme, kao želja da se ne zaboravi ko smo i odakle smo, da se zna da imamo svoje ŠEHER 28 BANJA LUKA

zavičaje, svoje obale i rijeke, svoje avlije i kuće na četiri vode, na sve strane, jer smo voljeli komšije na svim stranama i poštivali ljude sa svih strana našeg kraja i zemlje, ma otkud nam došli kao prijatelji, kao dragi gosti.

Sjećanja su ona svijetla, stvaralačka, životna nit koja se pruža i kroz novu knjigu stihova i lirskih medaljona Mustafe Bajagilovića, a koja se tematski i inspirativno nastavlja na njegov prvjenac – zbirku »Budi mi utočište«. Sjećanja i ovdje svojim slikama i svojim osjećanjima, kao toplim nevidljivim rukama »grle« i hrabre riječi, da bi što ljepše, što neposrednije ispisale još jedan lirski dnevnik jednog života koji se preliće, stapa sa mnogim drugim životima i sudbinama. Sjećanja su ovdje kao žive metafore koje nas grle, kao uzajamni zagrljaji i »razgovori«. Zato i sam naslov ovog poetskog spomenara, u kojeg jedan prognanik upisuje svoje svakodnevlje, pokušava da izrazi svu slojevitost života kojemu najveću ljepotu i snagu upravo daju sjećanja. »Zagrljaj sjećanja« - onih prošlih, onih koja traju i onih koja se rađaju.

Zato pjesnik »obilazi slike«, »oblazi zvuke«, da – kako kaže –

Zavičaj kao inspiracija »počinu«, ugnijezde se, smjeste »u zagrljaju sjećanja«.

I autor se sjeća svoga djetinjstva, »iscijepanih patika / kroz koje su prsti / gledali dječurliju«, tog najljepšeg doba koje je ostalo »u kesi klikera / u uglu moje sobe«, koje i danas čuje »kako skakuću za sva vremena / kao glas naše nastavnice Mirsade / dok izgovara naša imena«. Sjeća se »avlije što živi sama« željan »bosanskog sunca i snijega«, sjeća se svoga Vrbasa, jer »dok živim moja rijeka / teći će kroz moje vene«. »Tražeći u svojoj samoći, / negdje u dubini noći, / svjetla svoga grada«, Mustafa Bajagilović, koji je za svoj nadimak uzeo ime svoga dida Muje (Mu-jo, Jo-mu, kako su nekad u Banjaluci, i Gornjem Šeheru, mladi izgovarali svoja imena, premještanjem slogova), posebno oživljava svoj Gornji Šeher: »Sjećajući se tebe, Šehere, / svakog tvog lista, / i svakog kamena, / zatvaram kalendar jednog vremena; / sve je

pohranjeno u krvi, / i tvoj lik, i tvoja zrela sjena«.

Vrata Bajagilovićeve lirske priče ostaju otvorena (»Lahko je zalupiti vrata. / Teško je ponovo pokucati.«) Otvorena, prije svega, za one svjetlije boje sjećanja. Jer sjećanja imaju bezbroj boja i nijansi.

Kao i na slikama i grafikama Bajagilovićevog prvog šeherskog komšije, slikara Enesa Mundžića, koji je također kraj prognaničkog puta našao u Švedskoj, ali koji svakog ljeta dolazi u svoju porodičnu kuću kraj same vode, u kojoj je odavno otvorio i Galeriju »Šeher«, za svoje slike, i za slike drugih umjetnika. Zato draž ove knjige čini i susret literarnih i likovnih boja – stranice su obogaćene Mundžićevim grafikama iz njegovog ciklusa »Cvijet i Rijeka«, inspirisanog vrbaskim tokovima i odsjajima. Tako su se u zagrljaju sjećanja našle i pjesme i grafike, sa svojim bojama i značenjima. »Iz sebe gledat / i svijetu predat / najljepše boje, / sjećanje svoje…«

Zagrljaj sjećanja Kad vidite da neko gleda u daljine, ne dirajte ga… Ne budite ga…

Daljine ga zovu u neka prošla ljeta, u neke ljepše dane…

Zaželiš se, tako, nekih lica starih.

I mjesta gdje je duša rasla.

I dok mu pogled luta, u ovom danu u prošlost se okreće.

Obilazi slike… Obilazi zvuke…

Ne dirajte ga.

Sam će se vratiti kada suza krene…

Da počine u zagrljaju sjećanja…

Mustafa Bajagilović Jomu

Pjesnik i sanjar: Mustafa Bajagilović

Š E H E R 29

BANJA LUKA

LJEPOTA JE SVUDA OKO NAS

»Vezeni most« pružio je ruke od Tuzle do Banjaluke – I niko tad nije tužan, ni ljut, vezemo mostove petnaesti put – »Riječ zlatno predivo, ispredi strpljivo u duši« Piše: Ismet BEKRIĆ Mnogo je mostova koji spajaju obale i ljude. Bilo da su od željeza, konstrukcija, kamena ili drveta, oni vole da osluškuju korake, posebno one koji odzvanjaju prijateljstvom i dobrosusjedstvom. Postoje i posebni mostovi. Satkani od lijepih riječi i pozdrava. Od stihova i glasova. Vezeni. Jedan takav most pružio se i preko Bosne, od Tuzle do Banjaluke.

Ljetos smo takav most prelazili u Banjaluci. »Vezeni most«, kao u pjesmi: »ogledalo mu zelena rijeka, a ukras sunčan dan«. Po petnaesti put Banjalučani su stigli iz mnogih zemalja svijeta, da se druže kraj svoje rijeke.

Ovih dana pjesnici i djeca, te brojni poklonici umjetnosti – literature, slikarstva, pozorišta i muzike – ponovo su bili zajedno na jednom takvom mostu. Opet »Vezenom«. I u Tuzli je po petnaesti put održan međunarodni dječji festival prijateljstva i ljubavi, također nazvan po pjesmi banjalučke pletisanke Nasihe Kapidžić Hadžić. Bili su

ŠŠ E EH HE ER R 30 30 BANJA BANJALUKA LUKA

tu pisci, ilustratori, muzički i dramski stvaraoci iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, da u ovim vremenima koja skoro više razdvajaju nego što spajaju poruče da sva djeca imaju pravo na sretnu sadašnjost i još bolju budućnost. U Tuzli se već tradicionalno dodjeljuje i regionalna nagrada »Mali princ« za najbolje knjige za djecu nekad nam zajedničkog jezičkog područja, u kojem se i sad dobro razumijemo i nisu nam potrebni prevodioci.

Pjesnik Šimo Ešić, koji je i osmislio ovo druženje, i ovog puta pozivao je na susret stihovima: Ples, pjesma priča, muzika drama…

Biće nam drago da ste s nama.

Niko tad nije tužan ni ljut – mostove vezemo petnaesti put.

»Vezeni mostovi« »Vezeni mostovi«, tuzlanski i banjalučki, zapravo dva stuba jednog mosta, pružaju se tako i znatno šire, svugdje gdje ima djece i ljudi dobre volje i plemenitih želja. Evo ih i u Crnoj Gori, u Baru, gdje se svakog novembra održava susret pisaca pod starom maslinom. Ili u Novom Sadu, da preskoče i Dunav i upletu se u Zmajeve dečje igre. Iz Novog sada u Tuzlu je došao i pjesnik Dušan Pop Đurđev, koji je dvadeset godina bio direktor Zmajevih dečjih igara, i koji je napisao svoju poruku za monografiju »Vezeni most«. Između ostalog, napisao je da ima i vezenih mostova, »vezenih od tananih poetskih niti i lepih reči«. I da »Preko jednog takvog Nasihinog Vezenog mosta već deceniju i po prelazimo. Ko će ga znati zašto?

Možda zato što samo deca znaju šta traže, pa otud, valja nama preko rijeke… u novu bajku…« I ovog oktobra u Tuzli su bili i pjesnici iz Banjaluke, odnosno Kozarca, Enisa Osmančević Ćurić, Muhidin Šarić i Ismet Bekrić, koji su inače dobitnici nagrada oba »Vezena mosta« - »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most« i »Mali princ«, za stvaralački doprinos i domete u literaturi za djecu. Recimo još da je regionalno priznanje »Mali princ« dobio i banjalučki pisac Ranko Pavlović (također dobitnik nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«), te književna kritičarka dr. Zorica Turjačanin.

Muhidin Šarić, koji je na »Vezenom mostu« predstavio svoju novu knjigu, »Bajku o gavranu Gaku«, svoj pozdrav ovoj svetkovini igre i poezije iskazao je i stihovima:

Petnaest godina bio sam gost, od sad sam i Ja Vezeni most.

Tako smo, eto, u Tuzli, a jula i u Banjaluci, svi postali dijelovi, ukrasi tog mosta na kojem se susrećemo kao prijatelji. I neka nam riječi budu čudesne niti koje nas povezuju. Kao što u svojoj poruci napisa i crnogorski pjesnik Rajko Joličić: »Iznjedri riječ mudru, ljekovitu, Među svađalicu sruši, Riječ –zlatno predivo Ispredi strpljivo u duši.« Sjećajući se s radošću prošlogodišnjeg »Vezenog mosta«, kad je dobila nagradu »Mali princ« za svoju knjigu »Pošalji mi poruku!«, Sanja Pilić iz Zagreba ovog puta je i sama poslala poruku susretu i djeci s kojom se tako lijepo družila: »Samo treba voljeti i ljepota je onda svuda oko nas.«

»Kada je izvezla most od stiha nije ni slutila teta – Nasiha da će to zdanje od filigrana riječju i rimom da se razgrana u Pjesničkom sretanju finom da mosti Bivšom domovinom!

Jer most je most s oba kraja tek kad nekog s nekim spaja, a Ovaj most spaja nam sad Šiminu Tuzlu i Prijedor grad.

Ranko Pavlović Ranko Pavlović

PJESNIČKI MOST PJESNIČKI MOST Nasihi Kapidžić Hadžić Nasihi Kapidžić Hadžić

Tanan kao violinska žica, stih čvrsto veže obale, ali nikad porušiti i spaja djecu,neće igračke, mrave, vitki pjesnički prenosi velike, most. male.

Drvene i željezne mostove Drvene vrijemei željezne nagriza, mostove ruši, vrijemesazdani nagriza, a pjesnički, odruši, riječi, a pjesnički, sazdani od riječi, vječito traju u duši. vječito traju u duši.

Tanan violinska žica, Kada kao ti misao vrludava stih čvrsto veže obale, poleti u beskonačnost, i spaja djecu, igračke, mrave, iznad svake provalije prenosi velike, male. čekaće te pjesnički most.

Pjesničkim mostovima ljubav hrli Pjesničkim ljubav sa jedne namostovima drugu stranu hrli sobom ruši i sve prepreke pred sa jednezlaćanu na drugu stranu noseći granu. i sve prepreke pred sobom ruši zlaćanu granu.

A na noseći toj grani najljepše želje,

Kadakreni ti misao vrludava Njime u susret radosti, poleti u beskonačnost, prijatelju koji te čeka, iznadruke, svake provalije raširi zagrli nebo, te pjesnički most. učekaće sebi prepoznaj čovjeka.

osmijeh plavlji od mora, A na toj grani najljepše i zrnca sunca u rijeci,želje, osmijeh mora, u modrojplavlji zeleniod gora. i zrnca sunca u rijeci, modroj da zeleni Možeuvrijeme grizegora. čelik, stijenu i najtvrđu kost, Može vrijeme grize čelik, ali nikad nećedaporušiti stijenu i najtvrđu kost, vitki pjesnički most.

Njimevrijeme kreni u da susret radosti, Može grize čelik, prijatelju koji te čeka, stijenu i najtvrđu kost, raširi ruke,neće zagrli nebo, ali nikad porušiti uNasihin sebi prepoznaj „Vezeničovjeka. most“.

Može vrijeme da grize čelik, stijenu i najtvrđu kost, ali nikad neće porušiti Nasihin „Vezeni most“. ŠŠ E EH HE ER R 31 31

BANJA BANJALUKA LUKA

Legenda o mezaru na Donjim Hisetima u Banjaluci...

Pripremio: Mersad Rajić Opis'o i zapis'o: Salih Džabić u Banjoj Luci 28.aprila 1975.godine.

Nastavak iz prošlog broja - Sad ću ja pozvati Biseru - odgovori stari beg - da čujemo šta ona ima kaz'ti na tvoj zahtjev. I beg plehnu dlanovima na što Hasan brzo ujde u sobu.

- Deder, zovni mi Biseru - naredi on slugi.

Bisera je došla, poljub'la oca u ruku, i stala u ćošak kraj vrata. Otac je pogleda i kaza: - Čuješ li, 'ćeri moja, evo doš'o je Imširbeg i prosi tvoju ruku za njegovog pobratima Hajdar Alija, pa nam sad', pravo po srcu, kazuj, da ili ne, jer ja te neću siliti ako nije ŠEHER 32 BANJA LUKA

tvoja volja.

Kad je to čula Bisera, prijde ocu, poljubi mu ruku i šapnu: - Hoću, babo, ja ga volim!

Onda je Imšir ust'o, uzeo Biseru za ruku i iz džepa izvadio jednu kutiju i otvori je. U kutiji je bio prsten i ''gužva'' bisera i almasli grana (zlatna grana sa dijamantom). Prsten natake na Biserin prsti i drhtavim glasom kaza: - Draga Bisera, da ti budne sretno i hairli!

Ona ga poljubi u ruku, uze kutiju i uteče u svoje odaje. Muhamed begu zasuziše oči al' čvrstim, staračkim avazom odgovori Imširbegu: -Allahova volje nek' se izvršava, ako je to usud (sudbina) nek' bude kako je odlučeno.

Ugovoriše dan ka' će svatovi doći po mladu. Ugovoreno je da to bude za dva mjeseca i da će on mladu odvesti, najprije u Stambol, pa onda svojima u Anadoliju. Tu bi ostali jedan mjesec dana pa se vrat'li u Bosnu đe će se stalno nastan'ti u Banjaluci, da Bisera bude blizu svojih roditelja.Onda je Bisera unišla, donijela boščaluk (dar koji se satoji od

odjevnih predmeta uvijen u platno-bošču) i metnula na krilo Imšir-bega. Hasan je donio šerbe i kad je šerbe popijeno Imšir-beg je ust'o, oprostio se od njez'ne familije i ot'šo.

Hajdar-beg nije više im'o prava da ulazi u begovu kuću i da proeglendiše sa Biserom sve dok svatovi ne dojdu po mladu. Bilo mu je jako teško što nije mog'o za ova dva mjeseca da vidi svoju Biseru. Ipak nije mog'o izdržati pa je po noći kradom dolazio i staj'o pod pendžerom. Roditelji su to znali ali su se prav'li da ne znaju. Bisera se veselila noćima kad će njezin dragi doći i da promuhabeti koju sa njom. I ove noći, namah po večeri, ona je stajala na kameriji i čekala da se pojavi njezin dragi Hajdar Ali-beg. Robinje je više nisu čuvale. I Bisera je sjed'la i strpljivo čekala.

Sa'će naići, sa'će...samo što nije...tješ'la je samu sebe. Ali njega nije bilo! Kad je mujezin proučio ezan za jaciju na Apardi-pašinoj džamiji, ona uzdahnu, duboko, i kaza sama sebi...sa'će on, sa'će. Načulila je uši da čuje njegove korake i Hamzu ka'će mu otvor'ti kapiju. Dobar je Hamza iako voli pop'ti pa mu je ponekad i ona sama davala pare za piće

samo da bude dobar prema njezinom dragom.

Malo kasnije ona ču neke korake, a onda, ko da neko šapatom kazuje nešto i vrata od pojate se zatvoriše. To sigurno Hamza obilazi krave po noći. Noć je bila oblačna i tamna i nije se viđo ni prst pred okom. Spremala se kiša. Samo što nije pala.

Ali je Bisera znala da se njezin Hamza ne boji kiše, pa toliko je puta dolazio i kisn'o pod pendžerom eglendišući sa njom. Vrijeme je prolaz'lo a on se nije pomalj'o. Ali je ona uporno čekala da se Hamza pomoli a njega još nejma. Šta je sad?

I nju oblada šubha (sumnja) da mu se nije štogod des'lo. Sahat za sahatom je prolazio a njega nije bilo. Udariše joj suze i ona zaplaka.

Kiša je padala i prestala. Razvedravalo se i zvi'zde su počele svjetlucati na vedru nebu. I mjesec se pomolio iznad Starčev'ce i Orlovca razbijajući tamu vrbaske doline. Mjesečina je bila toliko jaka da se vid'lo ko na dlanu. Tišina i pustoš je vladala prostorom oko Muhamedbegove avlije.

Ali, Hajdar-bega nejma i već se zora najavljivala iznad Ponira i Starčev'ce. I zvijezda je počelo nestajati, samo je zvijezda Danica ostala na nebu a evo i njez'na svjetlost je počela blijediti.

Na kameriji su još dugo svijetlile suzne djevojačke oči...

Bisera je naslon'la glavu na svoje ruke i tiho plakala. Zora je primakla i sluškinje su ustale i počele svoje uobičajene poslove po kući. Kad je vid'la da su one ustale, Bisera je um'la svoje lice i unišla u svoju sobu. Nije željela da je neko vidi da je plakala. Dan se oteg'o ko teravija i ope' se pojavila druga noć. Od sikiracije i neprospavane noći, Biseru je zabolila glava, i ona ju je stegla maramom, ne bil' je prošla glavobolja. Ope' je sjela na kameriju i čekala, al' avaj, Hajdar Ali-bega nit' ima, nit' se pomalja. Prošla je i ova druga noć. Šta je s njim i šta li mu se des'lo, pitala se Bisera ne znajući odgovora. Nit' je mogla znat', nit' je imala koga priupitati. Trpila je trpila, i najzad ode i kaza majci. Mati ju je pokušala utješiti znjući da joj je teško.

-Sačekaj još ova dva-tri dana, pa će ako Bogda i svatovi doć'. A more bit' i da ga je stid pa se ne pomalja.

Ali se Bisera nije mogla utješiti materinim riječima. Trećeg dana, sjedeći na kameriji, ugleda Imšir-bega kako hiti prema njihovoj kući. Po licu mu se vid'lo da se nešto dogod'lo.

Bio je smrknut i neraspoložen. Nju nešto žignu oko srca ko da je ljuta guja ujede. Čim je uš'o u avliju, pozva Hasana i naredi mu da ga Muhamed-beg mora prim'ti. Ni Bisera nije mogla sve to mirno promatrati pa se je ušunjala u muški ahar, stala uz vrata da čuje šta će to Imšir-beg kaz'ti njezn'om babi.

Kad je Imšir-beg uniš'o sjedom starcu, on je, ko i uvijek dosad, sjedio na svome šiljtetu i pušio nargilu. Crveni baloni su skakali po nargili a beg je u tome plaho uživ'o. Ugledavši Imšira, on mu rukom pokaza đe da sjedne i onda se upitaše za zdravlje.

- Šta ima novoga, Imšir-beže ? - upita

Mjesto gdje je bila džamija. starac.

- Nije peke, dobri moj Muhamed-beže, nije dobro - odgovori Imšir-beg, pa nastavi. Miralaj-beg je dobio iz Stambola, po tataruglasniku ferman od sultana, da odmah sakupi 30 mladi' oficira i pošalje ih u Albaniju sa četama radi tamo nekakve pobune i oni su već o'šli, a među njima je i Hajdar Ali-beg.

Kad je čula za taj haber, Bisera izgubi svijest i pade na pod. Čuvši lupu, oni otvoriše vrata i nađoše Biseru kako leži na podu brez svijesti. Otac odma' pozva robinje te one Biseru prenesoše u njez'ne odaje. Zatim naredi da se odma pozove hećim, Sejfulah efendija, koji nedugo zatim dojde i pregleda Biseru. Sejfula efendija je kazo Muhamed-begu da joj je pozlilo od preve'lke uzrujanosti srca i da će, ako Bogda, sve biti dobro samo je ne treba bihuzur'ti i ništa joj pričati o Hajdar Aliju. Ona će to isplakati i biće joj bolje, a ako dobije vatru, da joj se meću obloge od sirćeta na noge.

Kako je stari hećim i predvidio, tako i bi i Bisera je došla sebi al' je dob'la vatru stalno pripitkujući za svog dragog Hajdara. Dani su prolaz'li, ona je bolovala i nakon dva mjeseca bolešćine, pošla se oporavljati. Imšir-beg je svakim danom dolazio u obilazak Biseri i raspitiv'o se za nejz'no zdravlje. Na njemu se moglo prim'jetiti da ga je njez'na bolest uznemir'la i zabrin'la. Napokon, Bisera se pridigla i polahko pošla hodati po kući pitajući oca i braću svakog ubogog dana jesu l' dob'li ikakav haber o njeznom Hajdaru.Ali od njega nije bilo ni habera, a ni traga, ni glasa.More biti i da je pogin'o, a oni neće da mi kažu i kriju od mene. Brin'la se je ona u samoći svojih odaja iako se njezino zdravlje oporavljalo. Tako, dan za danom je prolazio i ona je počela samu sebe da tješi i govori sama sa sobom. Šta tu ona more učin'ti, valjda im je takav usud.

Valjda je tako dragi Allah odlučio.

Od kako je Bisera prohodala po kući i osjećala se mnogo bolje i Imšir-beg je prest'o navraćati. Dan za danom, hefta za heftom i mjesec dana projde od kako je nest'o Hajdar Ali. Vrijeme proleti ko kad klepneš dlanom o dlan.

Jednog petka, prije podne, Imšir-beg zalupa na kapiju Silahića kuće. Hasan, ko i uvijek, otvori kapiju i ugleda Imšir–bega obučenog u novu uniformu. Bio je promaknut

u višeg oficira. Bio je vidno uzbuđen i naredi Hasnu da ga povede do starog bega Silahića.

Hasan ga povede i pokuca na vrata begove sobe i uvede Imšira. Kad se pozdraviše i upitaše za zdravlje, Imšir-beg se fati džepa i otuda izvuče ''knjigu-pismo'' koja je bila napisana na turskom jeziku. Bio je to ćitab od Hajdar Alija. Beg uze knjigu i prevrnu nekol'ka lista i vrati je Imširu.

- To je pisano na turskom jeziku i ja ne razumijem šta je napisano pa mi pročitaj, bog ti dao, šta nam piše Hajdar.

On uze knjigu iz staračke ruke i poče čitati i usput prevoditi na naš jezik šta je bilo tamo ispisano. Knjiga je bila upućena Imšir-begu i glasila je 'vako: ''Imšir beže, dragi pobratime, od dragog Allaha želim ti svaku milost a najviše sreću i zdravlje. Saznajem da želiš da čuješ za mene i ja ti evo pišem. Ja sam ti najnesretniji insan na ovom dunjaleku. I sam znaš kako nas je Miralaj.beg pokupio i namah nas u žurbi otpremio pa smo morali u Albaniju radi bune nekakvi' plemena. U tebe nije imo povjerenja jer si ti iz tog kraja. To je tvoja sreća, a ja sam, baksuz, nejmadoh kad ni da se oprostim od tebe i od svoje drage, nezaboravljene, zaručnice Bisere. Ne mogoh da se oprostim ni sa nježinom braćom a pogoovu roditeljima što mi je ostalo jako teško i krivo. Ti znaš dobro da sam ja vojnik te da moram poslušati i izvrašavati naredbe starijih oficira a kamo l' Miralaj-bega, našeg zapovjednika. Nakon dva mjeseca, kad smo umir'li bunu, htjeo sam nazad u Bosnu kod svoje Bisere, ožen'ti se i ostati tamo sa njom i njezinim plemenom. Ali avaj, zovnu me neki dan albanski Miralaj-beg i kaza mi vel'ki al' tužni haber.

- Hajdar -ali dobih zapovjed od vašeg anadolskog Miralaj-bega da vas ne šaljem nazad u Bosnu, nego da vas pošaljem u vaš zavičaj. Tamo ste promješteni na zahtjev vašeg oca, Šejha, Muhamed Ali Sabrija. Ti pobratime dobro znaš da sam ti kaziv'o da je moj babo šeik i zapovjednik tamošnjih plemena, a miljenik sultanov. Dragi moj pobro, moreš zamisliti kako mi je bilo, ko da se podamnom zemlja otvor'la da propadam u Džehenem i da me njegova vatra proguta. To znači da se ja moram odreći svoje ljubljene Bisere i postati nepošten, gubeći i kaljajući svoj obraz. Evo, nakon teška i dugačka puta, stig'o sam u Š E H E R 33

BANJA LUKA

Feljton zavičaj kod svojih. Kada sam doš'o pred oca, on je bio tako ljut, da sam mislio da će me sasjeći na komade.

- Ti, nesretni sine, kaljaš i sramotiš naše pleme. Ti kažeš da hoćeš da se neđe ''tamo'' ženiš a zaboravljaš da te ovdje čeka zaručnica više od dvajest godina. Ti si izgleda zaboravio da si po našem adetu zaručen još dok si bio maksum a po našem starom adetu, moraš se odma sa njom oženiti.

I šta sam drugo mogo učinit, moj pobro, nego sam se oženio da se ne protivim očevoj volji i riječi.

Znam dragi pobro da si i ti volio Biseru, pa te zato molim oženi se sa njom, to je želja nesretnog Hajdar Ali-bega.

Kad je Imšir-beg dovršio čitanje i prevođenje knjige, obojica su zanijem'li i proveli tako šuteći nekol'ko minuta nakon čega se prvi javi stari beg: - Allahova volja, taki je usud. On je tako naredio a mi, njegove sluge, se moramo tome pokoravati. Ja nejmam ništa protiv Hajdarove želje da ti uzmeš Biseru ako ona hoće.

Zatim, starac klepnu dlanom o dlan pozivajući Hasana. Kad se Hasan pomolio na vrata, beg mu zapov'jedi.

- Pozovi mi Biseru. Bog ti dao.

Malko poslije uđe i Bisera, poljubi oca u ruku i stade kraj vrata. Otac joj sve kaza, polahko, natenane, a kad Bisera to ču, briznu u plač i suze joj potekše niz lice. Malo poslije, podiže glavu i pogleda oca u oči i veli mu.

- Babo, ja svoju volju više nejmam, ti radi kako hoćeš, ja ću te slušati.

Zatim je duboko uzdahnula, rupcem obrisala uplakano lice i izašla iz očeve sobe.

Njih dvojica ostadoše sami i ubrzo ugovoriše da se vjenčanje obavi u roku od deset dana.Ponovo nazvaše Biseru koja ujde u sobu.

Otac joj sve objasni. Na licu joj se vid'lo da je uplakana. Onda Imšir izvadi prsten i stavi joj na prst i sav sretan napusti bega i ćerku mu.

Njegov se cilj ispunio, Bisera je sad njegova i biće mu žena. Od momenta kad je napustio Silahića dvore sav sretan Imšir-beg se pred'o skupljanju svatova. Kako je bio poštovan i obljubljen među oficirima, mnogi su se odazvali njegovom pozivu. Pozvao je i starog imama, Omer efendiju, koji je bio imam za vojnike a koji je učestvov'o u mnogim bitkama i ratovima i im'o više odlikovanja dobiti' od Sultana. Imšir-beg ga je zamolio da jaše prvi na svom doratu ispred svatova što je on prifatio. Tako dođe određeni dan.

U kući Muhamed-bega užurbano se rad'lo.

Robinje i sluge pripremaju razna jela za svatove, slatke i slane pite i druge zerzevate a momci zaklaše i nekol'ko ovnova. Za to vrijeme, Bisera sjedi u svojoj sobi obućena ko mlada pod duvakom (nevjestin veo) ali se je moglo prim'jetiti da je žalovita. Po očevoj volji, otići će za čovjeka kojeg ne voli a svog Hajdar Alija, nikad neće zaborav'ti. U tim i tak'im mislima sjedi ona zamišljena ko da se sve pripreme po kući nje i ne tiču. Uto se očutiše zurne (svirala) i borije (truba), defovi i šargije a narod i djeca povikaše u sav glas.

- Eto svatova! ŠEHER 34 BANJA LUKA

Ko što je bilo dogovorito, na čelu jaše stari Omer efendija u pozlaćenoj uniformi, ogrnut zelenom džubom, i časti binbaše mnogim nišanima (darovi), a bijela mu brada pala na prsa i izmješala se sa zlatnim nišanima. Na glavi mu je bijeli saruk (omot na kapi) a na saruki sa tri, od zlata, čelenke. U sredini povorke jaši Imšir-beg na svome Sokolu opkoljen s mladim oficirima. Onda su se svatovi prikuč'li begovoj kući i avliji. Avlijska su vrata bila otvorena i Omer efendija poče da uči dovu i da sa učenjem pređe preko avlijskog praga. To je bio običaj kad se ide po mladu.

Ali tu pred kapijom nasta zbrka. Efendijin dorat stade ko ukopan i nešće dalje. Na sve hodžino trzanje uzdima, milovanje vrata i tepanje doratu, ovaj se ukočio i ni makac.

Neće pa neće. Onda Omer efendija sjaha sa konja pa virnu u avliju.

- Ljudi božiji - zavika hodža - ovo znači samo jedno. Moj se dorat 'vako kočio i prije naročito u mnogim bojevima u kojima sam biv'o. To mu se dešavalo kad osjeti da je u blizini mejt (mrtvac) pa ja dajem glavu da i u ovoj avliji ima mrtav insan.

Efendija doda uzde jednom nizamu (vojnik) i uniđe u avliju te se uputi Muhamedbegu i kaza mu.

- Beže! - povika on. - Šta ovo znači, da moj dorat neće u avliju.

- Ah dina mi i imana, Omer efendija, otkud ja znam što tvoj konj neće u avliju.

- Beže je l' izun da pregledam avliju? upita Omer efendija.

- Izun, efendija, bujrum pa pregledaj ako hoćeš i u kuću. Gledaj đe ti je volja.

Omer efendija je izaš'o i naredio nizamima da se njegov dorat uvede u avliju, ako treba da ga i unesu. Dorat se otim'o i drht'o a pjena mu išla na usta. Jaki nizami se hrvali sa doratom, al' na kraju ga nekako ubaciše u avliju i pustiše ga da se smiri. Omer efenedija priđe svom konju i počne ga milovati po vratu i tepati mu ko i prije u ovak'om vaktu.

- Mir doro moj, Arape moj, ne dam ja tebe, ne boj se, niko ti ništa ne more kad sam ja pored tebe - reče efendi i uze konja za uzde i provede ga po avliji. Dorat je poslušno iš'o za njim, al' kad se Omer približi pojati, on stade ko ukopan i pojde njištati i drhtati i samo ga mirna efendijina eglena malko smiri.

- U pojati je lješina, u pojati je neko zakopan! - uzviknu Omer pa ljutito nastavi.

- Odma' da se otvori pojata i nađ'te mi đe je Hamza da ga priupitam nešto.

Nađoše Hamzu u njegovoj sobi kako sjedi i dršće. Dva nizama ga dovedoše pred Omera koji ga šćepa za jak'u i dreknu na njega.

Hamza je bio zanijemio od staraha.

- Kazuj, cigane, đe je lješina zakopana!

Hamza je pao na kol'na i klek'o na zemlju pa se sav trese od straha. Haman se uneredio od straha.

- Kazuj kad ti velim, sa'ću ti otsić' glavu!

- viče na njega Omer efendija i podiže visoko sablju ko da će zamahom otfalakati Hamzinu bašunu (glavurdu).

- Milost, efendija, milost! - zakuka i proz-

bori Hamza i uperi prstom na Imšir-bega.

- On me je nagovorijo i natjer'o da ga zakopam. On ga je udavio... - viče Hamza i dalje upirući prstom prema Imšir-begu. Sad se um'ješa i stari Muhamed-beg pa povika na Hamzu.

- Koga si zakop'o? Koga? kazuj kopile jedno!

Dere se i starac na Hamzu a na usta mu pjena navire od bijesa..

- Hajdar Alija! - jedva promuca Hamza i pade na zemlju tresući se od staraha. Najstariji po činu od oficira se okrenu prema nizamima i povika: - Oduzmite sablju Imšir-begu i vezujte domuza, krmka.

Vojnici skočiše na Imširima koji je ukočen staj'o i gled'o u njiha. Nije se branio i samo je oborio glavu kad mu je oficir priš'o i potrg'o oficirke znake i pljun'o ga po sred lica. Ostali vojnici i sluge starog bega uniđoše u pojatu i u jednom budžaku, đe im je Hamza upro prstom, nađoše poveću hrpu stajskog đubra.

Počeše ga lopatama i vilama razbacivati i ubrzo dojdoše do zemlje. Na dubljini od dva aršina najdoše zakopana insana, lješinu, koja se već pošla raspadati. Al' u lješini, svi prepoznadoše Hajadar Ali-bega.

Kad u kući pročuše da su našli u pojati lješinu Hajad Ali-bega i da ga je udavio njegov pobratim, Imšir-beg, Bisera je bila u svojoj sobi. Ona vrisnu i poleti prema kameriji i ugleda kako vojnici i sluge, zamotana u čaršafu, nose tijelo njezinog dragog.

Rastvori pendžere na kameriji i baci se kroz pendžere. Kako pade na kamenite ploče razbi glavu i na mjestu osta' mrtva.

Svatovi se pretvoriše u dženazu mrtvim ljubavnicima. Sallah dženaza je klanjata u Ferhad-pašinoj dažmiji a mejte su, komšije i ashabi, na rukama pren'jeli i vrat'li do kuće.

Suđenje krivcima je bilo kratko i brzo.

Hamza je sve prizn'o. Imšir mu je platio pedeset dukata da mu pomogne i zdogovor'li su se kako će ga ubiti i zakopati a da niko ne prim'jeti i sazna. Hamza je bio iskopo oveću rupu u pojati a zemlju je, po noći, kad svi spavaju, iznosio na'vliju u bašču.

Jedne mraćne noći, znajući da će Hajdar naići Biseri, Hamza je pozv'o Imšira i sakrio ga u pojati. Kad je naiš'o Hajdar-beg on ga pozva u pojatu kazujući kako stari beg još nije leg'o i da sačeka u pojati dok on ne ode spavati.Ne sluteći ništa, Hajdar-beg je uniš'o u pojatu đe mu je Imšir nabacio vreću i udavio ga. Izvršena je pravda po odredbi suda.

Hamza je obješen na pločama kod Kastela, pred Milića sokakom, đe je visio tri dana, a Imširu je glava odsjećena na bedemima Kastela.

Na želju Biserine majke ukopali su ih zajedno u jedan mezar u Silahića avliji na Donjim Hisetima. Ova je priča istinita iako nejma nikakve dokumentacije osim usmena predanja a dogod'la se 1740.godine.

Å E H E R 35

BANJA LUKA

U VRTLOGU ŽIVOTA Piše: Prof. Azra SOFTIĆ Tragajući za vlastitim »identiteom« čovjek zaboravi da uopće postoji. Bez prošlosti, sadašnjosti i budućnosti mi zapravo i ne postojimo, ali – da li smo toga svjesni? To nam je autorica Elvira Krupić Šamlija potvrdila u svojoj zbirci pjesama U sjeni uspomena. Sama simbolika naslova zbirke otkriva nemoć lirskog subjekta da se otrgne od sjećanja (prošlosti) pa je tako i realnost isprepleta baš tim činjenicama (sadašnjost) te na taj način lirski subjekt gradi i svoj horizont očekivanja (budućnost), uglavnom nesvjesno. Ali kada čovjek ne može da zaboravi, da ostavi i ode, onda je to znak da voli…. onda je to znak da uživa u sjećanjima, iako ona ponekad izazivaju suze u očima, ali i ukrase naša lica osmijesima. Sve to nesebično je prikazano u skoro svakom stihu zbirke pjesama U sjeni uspomena. Kako bismo inače razlikovali sreću i tugu, lijepo i ružno, dobro i zlo… ako i suza u našim očima ponekad ne bi bilo…

U vrtlogu života / Što nosi i baca / Ponese i spusti / Zaboli i razgali… / U vrtlogu dana i noći / U vrtlogu tame i svjetlosti / Što munjom ošine / Kišom sapere / Suncem ugrije / Naše dane i noći / U vrtlogu bola i sreće / Što u nama se okreće / U vrtlogu našeg života… ŠEHER 36 BANJA LUKA

Autorica nas, svojim stihovima, zapravo vodi putem sna, a san svakog čovjeka je dolazak do zvijezda. Putujući… valja koračati i po trnju, jer uglavnom putevi koji vode do zvijezda posuti su trnjem. Ne možemo ostati u mjestu, ali zato puteve posute trnjem moramo prelaziti što brže. A da bismo puteve posute trnjem prelazili lakše i brže, a puteve posute cvijećem slađe, potrebna je voljena osoba… ona jedna, malo drugačija od ostalih…

Evo nas zajedno / Čekamo da sunce zađe / Još jedan naš dan prođe / Radosti i spokoja pun / Samo koja kap kiše / Tek toliko… / Da malo pogled zamute / Ali našoj sreći / Nisu mogle da naude… / Ni tuđe podvale / Našoj ljubavi / Nisu štetu nanijele…

Zbirka poezije U sjeni uspomena pisana je slobodnim stihom, skoro pa bez upotrebe znakova interpunkcije. Na taj način postignuta je određena ljepota iskaza pa i upućena poruka da i kroz život ni tačku ne možete staviti tamo gdje vi hoćete i kada hoćete, nego kada vam se za to pruži prilika. A ta prilika je zapravo egzistencija, odnosno filozofija egzistencijalizma koja je za svakog individualna. Ono što čovjeka prati kroz mladost, život, prijateljstva, ljubav, sve ono od čega čovjek ne može ili ne želi da se otrgne pa i sve ono čemu čovjek trči u zagrljaj, a da toga nije ni svjestan. Ponekad ne zna da treba zastati i okrenuti se, a ponekad nema vremena za to.

Kada bismo mogli na trenutak / Na stepenici jednoj zastat / I misli svoje sabrat / Al' mi žurimo i trčimo / Da što prije stepenicama / Do neba našeg stignemo… / Ni na momenat se ne okrenemo… Život je krug koji valja zatvoriti, popuniti… ponekad s dragom osobom, ponekad lijepom riječju, ponekad šoljicom kafe i uz zbirku poezije U sjeni uspomena autorice Elvire Krupić Šamlija…

Zavičaj kao inspiracija Prva zbirka pjesama Banjalučanke Elvire Krupić Šamlija »U sjeni uspomena« (»Planjax«, Tešanj, 2018.), vodi nas »putem sna«, zapravo putem prepuštanja sjećanjima U ULICI MOJIH SNOVA Ova moja stara ulica Utabane zemlje Puna je rupa i lokvi bila Gdje su tabanale I okolo prskale Tanke nožice moje Gdje sam vozala Bicikl moga babe Izderane kože Na krvavim koljenima mojim Između dvije vatre Od lopte sam bježala Kod drage Salihovce Pitu zajedno jela Sa njena tri djeteta Nestašna tri momčića...

U mojoj ulici, Bilo je igara po dvorištima Princeza na jastucima Indijanaca i partizana Učitelja i đaka Mome komši Esi

Glavu sam razbila Tvrdim koksom Od crnog ćumura I on meni koksom vratio Pa sam kući, plačući otišla Žalila se majci A majka veli: Idem ja sada njegovoj materi Nemoj, nemoj majka I ja sam njemu glavu razbila Puna snijega Prtina do pojasa Ulica je znala biti Grudvom u rukama Prozor sam pogodila I staklo U sto komada sasula Sva mokra od snijega Sa sankanja Iz Dolca se vraćala Smrznutih prstiju A majka mi cipele Skidala...

Dok su meni suze lile

Od bola promrzlina I randesa prvih Pored taraba drvenih Tu je bilo zaljubljenih.....

U mojoj ulici Utabane zemlje Pune lokvi i prašine U tamnim noćima Slušajući cvrčka Zvijezde sa neba Sam skidala Svjetlace sam hvatala I po čelu lijepila Serenade slušala...

Moja stara ulica Utabane zemlje Puna rupa i prašine Sa lupom i škripom Konja i konjske zaprege U pazarne dane...

Sva mirisna Od bagrema i lipa Puna...

Puna je snova bila...

Š E H E R 37

BANJA LUKA

Na slici su s lijeva na desno: Lazo Roljić-Zola,Vlado Bojer-Boki,Miroslav Daniš-Skljoja,Angel Trajkovski-Gele,Tihomir Divjak-Kikan, Đorđe Mikeš,Emir Galijaš-Gale,Milan Đogo-Lemi,Davor Crnić-Dejvi,Dragoljub Obradović-Griška i Želimir Sejdinović-Ceker

GODINE KOJE TRAJU Foto: Arhiva ”Šehera”

Piše: Angel TRAJKOVSKI

Jedan iz prve generacije banjalučkih košarkaša, Angel Trajkovski, pisao je u prošlom broju našeg magazina o prvoj košarkaškoj lopti u Banjaluci i prvom okupljanju banjalučke ”košarkaške raje” pod koševima. U ovom broju on nastavlja svoja sjećanja – o daljem procvatu košarke i uspjesima košarkaša ”Borca”.

Nastavak iz prethodnog broja Košarkaški klub Borac je 26. februara 1951. godine dobio vrijedno priznanje; na Skupštini Košarkaškog saveza BiH, održanoj u Sarajevu, proglašen je za najbolju košarkašku organizaciju u BiH, jer se “veoma dobro organizaciono sredio, provodio je sistematski rad na omasovljenju i kvalitetnom napretku košarke”. Samo godinu i po dana kasnije, 13. septembra 1952. godine, svečano je otvoren Stadion sportskih igara (izgrađen u centru grada, srušen 2002. godine), na kojem je Borac svoj zvanične utakmice igrao sve do izgradnje Sportske dvorane Borik u istoimenom naselju, aprila 1974. godine. Istog septembarskog dana 1952. godine odigrana je i prva noćna košarkaška utakmica, u kojoj je ekipa Borca savladala ekipa Mladih krila rezultatom 29:27.

20. septembar 1953. godine ostaće zabillježen u klupskoj istoriji kao datum kada je Košarkaški klub Borac po prvi put postao šampion BiH i stekao pravo da se bori za ulazak u elitno jugoslovensko društvo. Kvalifikacije nisu prošle uspješno: na ŠEHER 38 BANJA LUKA

turniru održanom u Karlovcu, u aprilu naredne godine, Borac je zauzeo posljednje, četvrto mjesto, iza karlovačkog Željezničara, zagrebačke Mladosti i Željezničara iz Maribora.

13. januara 1957. godine osnovan je Sreski košarkaški odbor, čime je napravljen značajan korak ka jačanju i omasovljenju košarke ne samo u Banjaluci, već i Bosanskoj Krajini u cjelini.

Iste godine, 29. septembra, košarkaši Borca su po drugi put u klupskoj istoriji postali šampioni BiH i stekli novu šansu da se bore za nastup u jugoslovenskoj košarkaškoj eliti. Odmah po osvajanju titule, Borac je istakao kandidaturu za organizaciju turnira za plasman u Saveznu ligu, ali je Košarkaški savez Jugoslavije priliku da organizuje smotru dao Zadru, koji se, na kraju, na domaćem terenu, pobjedama nad Borcem i mariborskim Branikom, izborio za elitno društvo.

1962. godine Košarkaški klub Borac je, konačno, debitovao na saveznoj sceni. Naime, u januaru te godine, Košarkaški savez Jugoslavije je donio odluku da budu formirane tri grupe Druge lige: istok, centar i zapad. Borac je, odlukom čelnika KSJ, svrstan u grupu centar, zajedno sa još devet ekipa, a prethodno je, doda-

Svakog zadnjeg petka u maju 2 jmo i to, u prvenstvu BiH osvojio drugo mjesto, iza sarajevskog Željezničara.

Danas, oživljavaju slike našeg prijateljstva i našeg puta pod koševima... Među kojima i ove slike sa našeg tradicionalnog susreta košarkaških veterana "Borca", "posljednjeg petka maja" 2012. u Restoranu "Vrbas"(kod Gradskog mosta) u B.Luci...

Prelistavajući moje zapise, gledajući slike, ova naša košarkaška godina mi je ostala nekako u lijepom i tužnom sjećanju...Naime, kako se na slikama vidi, među nama su tada bili Miro DanišSkljoja i Emir Galijaš-Gale, ali, nažalost, oni su zauvijek otišli, mi ih nikada nećemo zaboraviti. Takođe je s nama bio i Milan Djogo-Lemi, jedan od naših najvjernijih navijača.

Skljoja: Zoran Prohaska i Miro Daniš su dva najbolja šutera u istoriji KK Borac. Dobro se sjećam nekih utakmica kada Miro jednostavno nije znao da promaši, izluđivao je protivničke odbrambene igrače svojim preciznim šutem. Da, za šut treba imati talenat, dobru tehniku izbačaja, ali prije svega rad-trening. I Proko i Miro su imali skoro svakodnevno individualne treninge ujutro oko 6 sati i tako šut za šutom. Mnogi ne znaju da je Miro bio veliki muzički talenat, to najbolje zna porodica Šainović, koja je bila među vodećim muzičkim institucijama našeg grada. Mojim odlaskom "preko bare" nisu prestajali naši kontakti, njegov odnos prema meni je bio za svako poštivanje.

Gale: Ne, on nije igrao u timu, ali je bio dugo godina dio našeg tima. Radio je kao sekretar kluba, bio na svim našim treninzima, putovao s nama, pomagao u svakoj našoj nedaći, radovao se zajedno s nama našim pobjedama. Mlađi igrači su ponekad pokušavali da naprave šalu s njim, nikad se nije naljutio, samo bi se nasmijao i tiho rekao:"Ma, neka,klinci su to." Gale, naš "Dobrica" kako smo ga zvali, dugo je radio kao sportski novinar uz legendarnog Limuna Papića i vodio brigu da se pravovremno ubaci izvještaj sa naših utakmica. Tada su se utakmice obično igrale nedjeljom uveče i poslije tekme na gostovanju dugo noćno putovanje iz Ljubljane, Pule, Subotice, Pančeva, Novog Sada. Dogovor je bio da uzimam zapisnik sa utakmica (potreban za "Glas"), a pošto sam stanovao u "Titaniku" četvrti sprat, ponedjeljkom ujutro između 5:30-6:00, Gale se popne na 196 stepenik do našeg stana, te pozvoni. Mi doputovali možda oko 3:00, 4:00...tek sam zaspao. Otvorim vrata, Gale prekrstio nogu preko noge i, sa svojim blagim toplim osmijehom, kaže mi :"Dobro jutro!" Ma, na njega se nisam mogao naljutiti. Dam mu zapisnik, na brzinu mu kažem utiske sa utakmice. Gale sve to zapiše i i taj dan je izvještaj objavljen u "Glasu"...

Lemi: Veliki sportski talenat, posebno u malom fudbalu,"Titanička" raja, kao i mnogi iz te legendarne zgrade, naši vjerni navijači, nisu propuštali ni naše treninge na Gimnaziji. Dodavali su lopte prilikom indivudialnih treninga, nisu dozvoljavali da nosimo naše sportske torbe. U podrumskim prostorijama "Titanika" su imali svoj "Studio 4" gdje su vršene pripreme za navijanje na utakmicama.

Kada sam te godine, kao obično krajem maja, došao u BL i otišao u Teniski klub "Borac" (nekada "P.Drapšin"), rekli su mi da je Lemi teško bolestan. Znajući da je on veliki zaljubljenik košarke i košarkaša Borca, pozovem ga da bude s nama na našem druženju u Restoranu"Vrbas". Gledao me s nevjericom, obradovao se, okrenuo se i od radosti zaplakao. Te večeri je sjedio s nama, gledao nas, ništa nije govorio, a iz očiju se vidjela sreća, ponos.

Da, ubrzo nas je zauvijek napustio dragi Lemi.

Eto, toliko o našem susretu 2012 g., i sjećanje na naše tako drage prijatelje. Počivajte u miru, dragi moji .Vaš Angel.

Titanička raja: Milan Đogo Lemi

Neumorni sekretar: Emir Galijaš Gale

Izuzetan strijelac: Miro Daniš Nekad najljepša zgrada u Banjaluci: Titanik

"Obezvrijedili nam logiku, oskvrnuli nam um"!

NEMA ZBORA BEZ IZBORA

POHVALA LUDOSTI Piše: Rade DUJAKOVIĆ "Jugoslovenstvo, najljepša riječ", prelijepa misao koju u svojim romantičnim snovima o oslobođenju vascijelog južnog Slovenstva, polovinom XIX vijeka, uoči svoje prerane smrti, izreče mudra srpska glava, Petar Petrović Njegoš.

I zbog toga idu mi na živce (i još poneke organe), svi oni kojima je danas teško prevaliti preko jezika riječ - Jugoslavija, pa eufemistički kažu, kao da o pokojniku govore, "bivša nam zajednička država" (ponajviše tzv.politički analitičari i razni kulturni hroničari) a aktuelni Predsjednik Republike Srpske i netom (u sumnjivim izborima) izabrani srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik, u svojim dnevno političkim cerebracijama, ide tako daleko i bolno (nisam rekao i umobolno), da Jugoslaviju naziva najvećim srpskim promašajem i neodrživom konstrukcijom, unaprijed osuđenom na urušavanje i propast! Jugoslovenska ideja koju su od Njegoša i prije njega (valjda zato veliki Srbi prećutkujući Njegoševo južnoslovenstvo a autohtoni Crnogorci, revizijom Gorskog vijenca, potcjenjuju Njegoša zbog njegovog deklarativnog i ponositog srpstva), generacije najboljih srpskih, hrvatskih pa i slovenačkih intelektualaca XIX i početkom XX stoljeća dosanjale, bezumno je upropaštena i u nacionalističkim orgijama s kraja XX vijeka, srušena a sve povodom žive istorijske rane Kosova, oko koga se i dan danji i ko zna dokle (valjda do vječnosti), žučno vijeća i poteže konopac oko narodne sije na varljivim balkanskim terazijama, dok je Jugoslavija, koja je svima bila komotna i sigurna, već odavno upokojena i na Kosovu ravnom ali i od Vardara pa do Triglava!

Ili Krležijanski rečeno,"jato gusaka skupljeno do prve jaruge", već odavno se beznadežno rasulo tumarajući po evropskoj magli, ako već nije završilo u loncu kojekakvih tudjih računica i interesa. Mnogo je jugonostalgičara koji sa tugom i sjetom konstatuju šta smo pojedinačno i kolektivno izgubili kao ljudi, građani i kao narodi. Ili ŠEHER 40 BANJA LUKA

što bi Džoni Štulić, iz legendarne Azre, rekao:"Obezvrijedili nam logiku, oskvrnuli nam um"! A korumpirani političari i razni beskrupulozni tajkuni još se kao lešinari otimaju pod firmom privatizacije oko prirodnih ljepota i ekonomskih dobara raskomadane lijepe, bogate i moćne države, dajući istim tim tajkunima koncesije na prirodna bogatstva koja su narodna a bez pitanja i znanja istog tog naroda!

I kraj bezakonju i drskom razbojništvu se ne nazire, dok deprimirani i obeučeni narod ubrzano rezignirano odlazi i prazni prelijepe geografske prostore gdje se za vrijeme Jugoslavije živjelo tako lijepo srećno i zadovoljno. U skoro pola miliona nevažećih glasačkih listića na upravo završenim opštim izborima u BiH nađen je i jedan gdje je neko iskreno i nostalgično dopisao:"Djeco, nemam u vas povjerenja i zato ću svoj glas dati drugu Titu"! Neko u predizbornoj kampanji pretenciozno i kratkoumno izbaci olinjalu parolu: "Svetinja, to je Republika Srpska"! A šta je onda bila Jugoslavija, svetinja koje više nema! Zar Narod nije jedina svetinja, a sve ove državne i pseudodržavne tvorevine i kreature, nastale raspadom velike Zemlje, dosanjanog pa uništenog sna o zajedničkoj državi južnih Slovena, samo su tranzicijski, rudimentirani ostaci velike Federacije, koji se poput odsječenog zmijskog repa vrte u prašini seoskog druma, obezglavljeni i nesposobni da uhvate kurs za budućnost i narodu donesu makar malo nade i spokoja! Naveliko hvaljena i slavljena izgradnja društvenog standarda (autoputevi, elektrane, bolnice i crkve) skupim međunarodnim kreditima (opet preko narodnih leđa), uz potpuno osiromašenje i upropaštavanje ličnog i porodičnog standarda građana uz sunovrat nataliteta, rekordnu nezaposlenost, pražnjenje škola i univerziteta i egzodus strašniji i od onog ratnog etničkog čišćenja, uništio je elementarne pretpostavke za život na ovim prostorima pa novoizabrani, stari političari, kao vladari bez podanika, kad rasprodaju još ovo malo stoke i dobara što je preostalo nakon pljačke i paljevine, mogu komotno podnijeti ostavku, prije nego stave ključ u bravu! Narode, jesmo li zaslužili tako tužan i ružan kraj!?

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

(Iz rukopisa »Kad ožive obale Vrbasa« - Riječju i slikom kroz Gornji Šeher, koji kao monografija treba da izađe 2019. godine. Od ovog broja našeg magazina provest ćemo vas kroz naselja ovog najstarijeg dijela našeg grada.)

Ilidža: ŽIVE VODE Ilidža, panorama

Piše: Sadik BEGLEROVIĆ

»Stara varoš Šeher se stere od jugoistoka prema sjeveru u dužini jednog sata, s obje strane rijeke Vrbas… Pored toga što pored svih kuća teče živa voda, svaka bolja kuća (handan) ima vinograd, bašču i ružičnjak divan kao zemaljski raj.« Ovako je sredinom 17. vijeka pisao o Šeheru poznati putopisac Evlija Ćelebija.

Vode, vrbaske i izvorske, pa one termalne, ljekovite, koje su izbijale na više mjesta i kojih, kako je zabilježio Ivan Kukuljević u drugoj polovici 19. stoljeća, »ima još od prastarih vremena«, daju posebnu draž banjalučkom naselju Gornji Šeher, a posebno njegovoj Ilidži, gdje se uglavnom nalaze termalna kupališta. O susretu čovjeka s vodom u svakodnevnom životu, širom Bosne i Hercegovine, a posebno lijepo i upečatljivo u Gornjem Šeheru, poetično je pisao i prof. dr Munib Maglajlić, ističući da su ovdje »kuće sišle na obale rijeke«. Tako je i u poznatom naselju koje je po termalnim izvorima i kupkama i dobila ime – Ilidži.

Mahala Ilidža, jedno od najstarijih šeherskih naselja, proteže se od Dolca do kuće Ibrahima Trokića i borova uz cestu što između Šehitluka i Vrbasa vodi prema Desnoj Novoseliji, te dalje prema Karanovcu, Skender Vakufu i Sarajevu. Ime je dobila po brojnim banjama, izvorima tople vode, poznatim još u doba starih Rimljana. Šeherske banje sadrže u sebi ljekovite minerale korisne za liječenje reume, išijasa, kožnih i ženskih bolesti i dr.

Ljekoviti izvori izbijali su na mnogim šehitlučkim obroncima i mjestima prema Vrbasu, tako da su mnoge kuće građene tako, da su u sebi imale kade tople vode. Neke kupke služile su više za lične ŠEHER 42 BANJA LUKA

potrebe, kao u kućama Smaje i Muharema Lihovića, Huse Bajagilovića i braće Demirović. Jedna od najstarijih i napoznatijih je banja-bazen Muharema Gušića, u čijoj se blizini nalazi i banja (takođe s bazenom) Ise Hadžisakovića, poznatija kao Ebin hauz.

Nekoliko metara dalje nalaze se i banje-bazeni Ahme i Ale Šeranića i Zaima Osmančevića. Ispod Iličkih putova, koji su serpentinama vodili do doma Ferijalnog saveza, zvanog Brioni, i Šehitluka, nalazio se veliki bazen zvani Žbana. Prvo je služio za vojsku, a zatim je, poslije drugog svjetskog rata, pretvoren u javno kupatilo.

Na mjestu ovog privlačnog kupališta poslije zemljotresa, 1969. godine, postavljena je privremena stanovanjska baraka, da bi i ona, godine zatim, ustupila mjesto korovu kroz kojeg je ljekovita voda i dalje tekla, u Vrbas. Preko puta Žbane nalazi se kuća Mustafe Troke, ispod koje voda iz više vrela otiče u manji otvoreni bazen uz Vrbas.

Niže bazena je prostor zvani Mejdan na kojem se nalazila manja banja zvana Šugavica. Dugo je tu bio domaćin Salko Medić, koji je uz banju podigao manju sobu u kojoj je dežurao, a povremeno i noćivao. Nekoliko metara niže, ispod ogromne pećine zvane Dereklija, nalazi se manja banja s betonskim koritom. Koji metar od Dereklije toplo je vrelo među stijenma koje je održavao Mustafa Hadžiskaović, Hupa. Sjećam se, kao dječak, da su Derekliju održavali Muharem Medić i Avdo Sikirić. Dugo je Dereklija bila prepuštena sama sebi, dok se nije pojavio Teofik Kobašlić, zvani Crni, koji ju je sanirao i održavao sve do 1993. godine, a onda je, kao i većina Šeherlija, morao napustiti Šeher i Banjaluku, kao prognanik. Danas se na tom prostoru, zvanom Mejdan – Liman, nalazi vrelo Šugavica, preuređeno u dva bazena, od kojih je onaj veći, ispod Trokića kuće, otvorenog tipa. To je sada glavno kupalište i lječilište Banjalučana. U toku ljeta budu tu stotine kupača, od sedam do sedamdeset i sedam godina.Sve banje o kojima ovdje pišemo, osim Žbane, obnovljene su i preuređene, a koriste ih svi zainteresovani, uz novčanu naknadu.

U mahali Ilidža postojala je i džamija zvana Tekija, uz koju je bila i »Musala«, džamija na otvorenom, jedinstvena u Banjaluci. Na

tom mjestu kasnije je bio objekt u kojem se nalazio mekteb, a kasnije četverorazredna osnovna škola. Preduzeće »Kontinental« kasnije je (1982.) tu izgradilo banjsko-rekreativni centar, u kojem su se nalazili veliki bazen i ugostiteljski objekt sa prelijepom baštom.

Bazen je kasnije, poslije nemilih događaja od 1992. do 1995. godine, došao u ruke Džemila Kobilja koji je dogradio još dva manja bazena, kade za kupanje i sobe za spavanje. Nažalost, objekt je zatvoren, a govori se da je sada u vlasništvu centra za rehabilitaciju »Miroslav Zotović«. Ilidža je, inače, i od ranije poznata po svome gostiteljstvu. Kafanu je držao Mujo Rizvanović, zvani Brico, a pomagao mu je sin Muharem. Preko puta se nalazila i omiljena kafana Karla Goldbahera, sa baštom uz Vrbas, u koju su se posebno subotom i nedjeljom slijevali izletnici iz grada. Uz kafu, čaj, sokove i dr., poseban Karlov specijalitet bilo je kiselo mlijeko. U neposrednoj blizini bila je i gostionica u kojoj su radili Huso Karabegović i Rušid Gunić. Šezdesetih godina prošlog vijeka na mjestu te gostionice sagrađen je motel koji je, svojim pogledom na Vrbas, postao omiljeno izletište Banjalučana. Motel je u posljednjim ratnim godinama devastiran, a otkupio ga je Džemil Kobilj i sanirao i proširio, učinivši ga tako privlačnim. Treba spomenuti i ugostiteljski objekt »Ilidža«, u vlasništvu Hemke Džanića, koji se nalazi u kući Zaima Osmančevića.

Na Ilidži se nalaze i Mjesni ured i Mjesna zajednica Gornjeg Šehera. Nekad je tu postojao i frizerski salon kojeg je držala Sena Trokić. Ilidža je poznata i po svojim bosanskim kućama koje imaju dugu tradiciju, a mnoge su ostale i danas: Demirovića, Šeranića, Trokića, Hadžisakovića, Bajagilovića, Osmančevića, i Gušića.

Porodice Ilidže su: Trokić, Lihović, Gunić, Bilkan, Bajagilović, Pandić, Gušić, Rajić, Demirović, Šeranić, Osmančević, Troko, Haznadar, Memić, Isaković, Hadžalić, Hadžisaković, Šabanović, Sikirić, Rizvanović, Harambašić, Lizde, Šuta, Solaković, Kobilj, Smailagić, Alagić, Dujso, Bahtijar, Džanić, Sarafić.

Ljepote Gornjeg Šehera i njegovih naselja, među kojima i Ilidže, izviru iz tog čudesnog spoja čovjeka i krajolika, a posebno našeg odnosa prema rijeci i vodi koja je »prapočetak svekolikog života«.

Učinimo sve, da ta »živa voda teče«.

Ostaci Musale u Gornjem Šeheru. Mihrab i minber su bili porušeni 1959. godine. U pozadini kuća i hauz Muharema Gušića.

Kuća Maglajlića, Demirovića u mahali Ilidža.

Š E H E R 43

BANJA LUKA

Å EHER 44 BANJA LUKA

Preuzeto od drugih

Foto: Mirsad Filipović

Za sve je dijaspora kriva Kao u šoku i od jada otrovani, puni neke tuge i čemera vratismo se opet sa godišnjih odmora. Jeste da su se baterije napunile suncem i zrakom i jeste da se oćejfilo ćevapima i janjetinom sa ražnja ali opet nešto fali.

Svaki put kada se vraća duša je praznija, svjesna da udaljenost između nas svake godine postaje sve veća a jaz sve dublji. Vratismo se u živote koje pravimo i sastavljamo kao kockice od uspomena na neko vrijeme koje je prošlo i od prirodne, ljudske, svakidašnje borbe za opstanak. I uvijek fali dijelova, slika nije nikada kompletna.

Boli nas saznanje da se ništa nije promijenilo i da naša draga domovina ne samo da tone dublje i dublje u bijedu i apatiju nego je i zadovoljna situacijom u kojoj je. Nije našoj domovini problem stanje u kojem se nalazi, nekima je izgleda glavni problem dijaspora.

A ti neki, htjeli mi ili ne, zabiju nož u leđa onda kada se najmanje nadaš pa čovjek dugo vremena ne može sebi doći.

Kajem ljeta napisa neko na fantastično zamišljenoj grupi za mržnju svega što se ŠEHER 46 BANJA LUKA

mrziti može, gdje drugo nego na Facebooku, kako najviše mrzi dijasporu; i to riječima: – Mrš, odakle ste! Krenuše komentari kao da se samo čekalo na ovakvu izjavu. Prostački, glupi, licemjerni, odvratni, stane čovjeku pamet kada počne čitati.

Ne mogu ti takvi koji mrze podnijeti kada dijaspora preko ljeta dođe, kada naprosto nagrne u svoje stare ili nove čaršije, u ćevabdžinice, kafiće, na janjetinu, na koncerte, na obale rijeka, na pijace, u prodavnice il’ granape, stovarišta građevinskog materijala. Ne mogu podnijeti kada se dijaspora kreće po opštinskim ustanovama u potrazi za dokumentima, kada priupita a što vam je ovo ovako ili onako.

Najgore što naš svijet može sebi zamisliti jeste kada dijaspora postavi pitanje što ovo ne uradite tako kao što se radi u dijaspori.

Hoće naš svijet u domovini da za dijasporu uvede pravilo da kada dođemo onda treba da šutimo, da damo ono što imamo viška i onda se vratimo tamo odakle smo došli. To hoće domaći koji eto ostaše u dragoj domovini iz

raznih razloga, bez želje da ih nabrajam sada, mada moram spomenuti da se domoljublje kao razlog nalazi negdje na kraju svih razloga.

I samo ako kažeš da se negdje tamo u svijetu tako i tako radi, kao da si onima što mrze dijasporu zdrav zub poteg’o ili ih prstom u oko dirnuo. E, tu se gubi razum. Ama, ko ste vi, zapjene ti takvi, da nama govorite kako ćemo. Pobjegulje, izdajnici, dočepali se dobra sada pa svu pamet svijeta pokupili. Do juče niste asfalta vidjeli a sada nama pamet solite kako ćemo raditi. Što niste branili ovu Bosnu, a i Hercegovinu kada je trebalo. Dok su se oni koji su ostali u domovini borili dotle je dijaspora na vrijeme napustila zemlju i ugodno se smjestila pred TV-ekrane da ponekad pogleda kako se odvija agresija. Pa kada je agresija postala rat (za što je sigurno dijaspora kriva) ušuti se dijaspora, ma niti humanitarne pomoći nije slala, niti je protestovala po svijetu zbog voljene domovine.

A kada se sve na silu zaustavi, dočeka i

Odlazak Ugušiće me u uzdahu zaustavljen jecaj Odnoseći na dlanovima prašinu u sutonu napuštenih mezara

dijaspora da se oslobodi svojih okova po bijelom svijetu i sa čežnjom i ljubavlju krenu put svojih domova, mezara, čaršija, paljevina, raskopanih jama tražeći svoje najmilije.

Ali, šta ih dočeka kao odgovor.

Od onih jadnika što mrze saznaju da dolaze i pametuju i kurče se, a tamo, u dijaspori, ne smiju ni prnuti. Kao da je dijaspora smještena iza žice, u nekim prihvatilištima i jedanaest mjeseci radi ćuteći bez ikakvih prava a kada je jednom godišnje, obično preko ljeta, puste na slobodu tada pohrli dijaspora u svoju dragu domovinu da se tamo iživljava.

Zabranili bi oni dolazak dijaspore. Nešto se mislim i žao mi je tog našeg svijeta u domovini. Razumijem ja njih.

Nije ni njima lako. Posebno onima koji nisu pobjegli preko granice ali jesu iz sela u gradove.

Sredili ti takvi sebi domovinu. Kada dođeš na odmor ne znaš kuda bi pogledao od ljepote i miline. Sve čisto, blista, ma ne možeš nigdje papirića vidjeti. Teku naše zelene rijeke a obale im uređene, sjedeš u tramvaj ili trolejbus u Sarajevu a ono fino ti, milina, miriše na čistoću pa bi se od ljepote vozao satima. Poštuju se zakoni, pravila, zna se red, a o kulturi ponašanja da ne govorim.

Svi su se gradski običaji prihvatili dolaskom u grad, ne samo da su se prihvatili nego i razvili, pa se sada i nekadašnji čaršijski svijet teško uklapa u ta pravila.

Fasade sređene, samo malo ima onih umjetničkih grafita što ih krase da se mogu stranci diviti domaćoj kreativnosti, a trgovci ljubazni, najljubazniji na svijetu. Državne ustanove funkcionišu, šalteraši efikasni i u toj našoj dragoj zemlji je zabilježeno najmanje mita i korupcije jer se ljudi i zakoni poštuju;

redovno ti takvi što se busaju u prsa braneći pravo na ljubav prema svojoj dragoj BiH plaćaju obaveze u vidu raznih režija i poreza prema toj svojoj dragoj domovini.

Plaća se potrošena i struja i voda, grijanje, i pretplati se kako bi se investiralo u nešto drugo, značajnije. Ljudska prava se poštuju, o pravima životinja neću ni govoriti, bolje se vratiti kao životinja u domovinu nego kao dijaspora.

Zapošljavaju se ti takvi zahvaljujući kvalifikacijama, sposobnostima, nastoje pomoći jedni drugima ako se negdje javi kriza. A što se tek ti takvi poštuju između sebe. Mlađi starije i obratno, žene muškarce i obratno, učenici nastavnike i obratno, bogati one koji su manje bogati i obratno, uspješni one koji nisu puno uspješni i obratno, obrazovani one koji nisu baš puno obrazovani i obratno, zdravi one koji su bolesni i obratno: ma samo se gleda ko je čovjek i ništa drugo nije važno.

Obavljaju oni svoje građanske dužnosti, znaju svoje obaveze i pomno ih izvršavaju,

ma sredili sebi državu i kako im ne bi smetalo kada se ti tamo neki što su pobjegli kada je bilo najteže, vrate i počnu zanovijetati. Ne idu ni oni u svoja sela da govore ko šta i kako treba raditi, jer tamo u selu neće nikoga ni zateći, pa šta će i dijaspora dolaziti njima i njima stavljati kojekakve primjedbe. Bolje je da svako ostane tamo gdje je.

Najteže je ipak onima koji su dijaspora pola-pola. Kao coca-cola ali opet drugačije.

Oni imaju nekoga svoga u inostranstvu, odu par mjeseci i rade na crno pa zarade nešto para i onda fino uživaju u domovinskim čarima, sačuvanim kućama, jeftino kupljenim stanovima.

Ti isti poručuju pravoj dijaspori da malo prestane patiti za domovinom jer postaju dosadni i ako im je baš stalo do domovine neka se vrate. Ti koji su pola-pola ne razumiju ni dijasporu ni svoj vlastiti narod koji se bukvalno pati i organizuje grupe da se kupi hrana za neku porodicu da bi preživjela, da se sakupe pare za neku operaciju.

E ti, pola-pola, ti su mi najgori. Š E H E R 47

BANJA LUKA

Stara raja Ili: Običaji našeg dajdže Enesa Kapidžića Postoje narodni kazivači, koji se rado sjećaju i koji te svoje priče uljepšavaju i rimama – da je ljepše riječima a i onima koji to slušaju. Jedan od njih je i Banjalučanin Halil Ibrišagić, čiju smo jednu pjesničku »priču«, u kojoj razgovaraju Vrbas i kameni most u kanjonu, već mogli čitati na stranicama »Šeher Banjaluke« i Banjalučkih žubora. A Vrbas, sa svojim obalama i rajom, sa svojim običajima, glavni je »lik« i ovog sjećanja, napisanog još u proljeće 1999. godine.

Napisao: Halil Ibrišagić Raja sa Pobrđa

48 Š E H E R

BANJA LUKA

Foto: Mirsad Filipović

Eto, i ova zima prođe, i prvi dan nam proljeća dođe. Poznato je nama Banjalučanima, da u Stupnici, kraj bistra Vrbasa, jedna bašta od jasmina ima. To je bašta našeg svijetlog mudrog tića, efendije Kapidžića.

Efendija je kuću i baštu odabrao, da bi u miru i rahatluku stolovao. U bašti je i kuću zakućio, s lijepom se ženom oženio, i sa desetero djece okitio, u dinu i imanu ih odgojio, po teškom vaktu i zemanu na hajir i selamet ih uputio, da stvaraju prijateljstva i da se s prijateljima druže i ostalima za primjer služe, da treba puno učiti i puno znati, da se život stvarno shvati, jer život ti je kao vrijeme, kao Vrbas koji teče, a što proteče, to se nikad vratiti neće.

A dajdža Enes i njegova Sabiha – Beba, potomci efendije Kapidžića i njegove supruge, nastoje s puno veselja, da održe

a vrbaska tradicije rahmetli roditelja, da održe kuću i baštu gdje caruju ruže, i da se s prijateljima druže. A dajdža Enes ima i svoja pravila neka iz mladosti i onog vremena, daleka. Kupao se dajdža Enes svakog dvadeset i prvog marta, da se hvali, da se busa, i da u raji bude glavni musa, godinu dana da mu slava traje i da bude šerif svoje raje. Tradicija dajdžina evo još traje, i dvadeseet i prvoga marta i ove 1999. godine dajdža je na čelu svoje ostarjele raje.

Zažuborio Vrbas bistri, pa se slapovima pita, gdje nesta ona stara raja, gdje se skita, već dugo ih nema, gdje su otišli, kud koji, ostao je Vrbaslija još pokoji, ljudi moji, ostali su oni koji su tako odlučili, iako su se mučili. Većinu raje protjerali su dušmani drski, da su prokleti i mrski. Došlo malo raje da dajdžu staroga gleda, s oka im se otet ne da. Ušli u raju neki čudni žubori sjete tog prvog proljetnog dana hiljadu devetsto devedest devete. Sjeća se raja divnih minulih ljeta, i stare raje i onog svijeta. I vrijeme hladno, ko

nikad u ovo doba, a dajdža Enes hoće da Vrbas proba. Nije šala, do gola se svući, ja kamoli zaplivati, u Vrbas ući, a Vrbas snježav, leden, da ne može biti ledeniji, ne možeš u njemu ni ruke oprati, a kako će dajdža Enes, starina u osmoj deceniji. Dajdža Enes, starina čvrsta, u sebi čvrstu odluku nosi, on voli Vrbas i Vrbasom se ponosi, ali Vrbasu i prkosi, Skoči dajdža Enes u Vrbas ledeni, bez straha, radi svoga nekog starog aha, a mi mu zdušno aplaudiramo, onako kako samo mi to znamo. U tom trenu Vrbas, bučan i hladan, kao da je za tren stao, zažuborio, zapjevao, uskliknuo, »O, moj Bože, zar se i ovo desit' može, jedan starina sad se kupa, zbog čega mu srce lupa, ili mu je neka muka, ili mu je do poruka, da poruči nama svima, mladoj raji i svim insanima.

Pamtiće Vrbas šta je bilo, pamtiće Vrbas dajdžu Enesa i šta mu je milo, a nama drago, ko da se snilo. Dajdža Enes vozio je čamac po Vrbasu u mladalačkom svome stasu, snažan momak, bujna

kosa, a u čamcu cura bosa. Klanjam ti se, hrabri momče od časti i prkosa.

Vrbas bistri zažubori, pa sve pita, pa sve zbori: »Koliko ovo dugo traje, otkad nema moje stare raje?« Staru raju protjeraše dušmani, da su za vazda prokleti im dani. Ne čuje se više ni onaj poznati zvuk štice s dajaka, što se čuje još iz daleka iz brzaka, što štica po kamenu, lupa, udara, najavljuć skori dolazak vrbaskog cara.

Ostao je čamac još pokoji, ljudi moji, ovo već podugo traje, otkad nema moje dobre stare raje. Vrbas zažubori priču svoju: »Volio bih da vidim opet dobru staru raju moju, i da su mi svi na okupu i broju, pa da svi skupa popijemo po koju, i da svaki od njih vodi dragu svoju. I da se ponovo čuje onaj poznati zveket štice dajaka u rukama spretnih čamdžija, snažnih vrbaskih mo-

maka, jer sad po meni plutaju plastenjaci u boji, ljudi moji, kao da su važniji u julu i avgustu, na meni se i takmiče u spustu. A mi moramo i jutrom i prvim sumrakom uzdisati vrbaski čamac s dajakom, da svijetu dokažemo ono što svi znamo, da i mi dajaklije svoje »konje za trku« imamo. Jer poznato je da dajak na brzim vodama za cijeli svijet novina, i drama, i treba svijetu pokazati šta u Bosni, u Banjaluci, znače čamac i dajak u ruci.

Ima jedna moja izreka curama i momcima, s Vrbasom u grudima, da im ljubav bude jaka, kao ljubav štice i dajaka, jer štica je uz dajak priljubljena, ko vjerna žena, i tako, dok dajak traje, i dok je banjalučke raje.

Bilo bi dobro da se običaji našeg dajdže Enesa nastave, i da svi Banjalučani svoje tradicije slave. Š E H E R 49

BANJA LUKA

Ljubica Perkman govori svoje stihove

Å EHER 50 BANJA LUKA

Marketing

STIHOVI KAO MOSTOVI Na 3. Festivalu internacionalne poezije „Benidorm&Costa Blanca“ sudjelovala je i naša saradnica Ljubica Perkman Nakon što je učestvovala na književnim susretima u Austriji i Slovačkoj, pjesnikinja Ljubica Perkman, inače naša saradnica, odazvala se pozivu na internacionalni festival poezije, koji je od 21. do 27. oktobra 2018. održan u Španiji. Organizator ovog međunarodnog skupa je Udruženje svjetskih pisaca poezije „Liceo Poetico“ u Benidormu Costa&Blanca, čiji je član i Ljubica Perkman, a koja je ovog puta predstavljala Bosnu i Hercegovinu, jednu od 20 zemalja sudionika. Odabrane pjesme su prevedene i na španski jezik. Odabrane pjesme sa njohovog materinjskog jezika su prevedene na španski jezik, koje su čitali studenti i glumci. Ljubica Perkman je svojim pjesmama zastupala Bosnu i Hercegovinu kao i Njemačku.

Audotoriumu gradske sale Benidorm-u.

Predsjednik Antonio Perez sa direktoricom odjeljenja za kulturu gospođom Anom Pellcer Perez otvorio je „Svjetski festival poezije“. Muzičku pratnju je izvodio poznati klasični gitarist prof. Joaqin Bosca. Sopranistkinja Marlene Aquino Viel je nadahnutim izvedbama oduševila publiku.

Prvi susret pisaca bio je u vijećnici grada Benidorma, gdje su učesnikepozdravili prdsejednik Udruženja pisaca, gospodin Julio Pavanetti sa suprugom Annabel Villar, te presjednik grada Benidorma gospodin Antonio Perez.

Slijedeće književno veče je bilo pripremljeno u sali Universiteta Alikante, s horom „L´ Aflas Canta“ i poznatim gitaristom prof.

Joacuinom Boscom. Moderaciju je vodila gospođa Angela Devesa.

Prvi dan „Festivala poezije“ održan je u

Festival poezije se danima protezao kroz lijepe sunčane gradove: Altee, Villajoyosa i druge...

Pored čitanja, organizovani su izleti i posjete muzejima, među kojima ostacima rimskih kupatila, poznatoj Vinariji „Bodega Mendoza“ i tvornici čokolde „Valor“.

Stihove učesnika u domu penzionera „Jose Llorca Linares“ Benidorma, čitali su i

glumci pozorišta: „Tossal“, „Catarsis“ i „Coral de Benidorm“. Takođe je nastupila i folklorna grupa. „Cultural Manchega Tramontana“.

U Villajozosi književno veče je bilo u doma penzionera, dok su kasnije u auli škole „Lamadeta“ , uz tihu špansku muziku, pjesme u prevodu na španski čitali studenti .

Finalni dio festivala, 26. oktobra, ispunio je posebnim poetsko-muzičkim ozračjem salu doma penzionera „Llar del Pensionista“, zu pozdravne riječi konzula iz Urugvaja, gospodina Alberta Rodriguesza Gonje, presjednika opštine Villajozose gospodin Andreua Verduka i gospođe Pilar Baigorri.

Finale festivala obogatio je i koncert mladih “The young Band of musical group Mediterraneo“ i folklorne grupa Centener“, kao i prof. Joaqin Bosca na klasičnoj gitari. Svi pisci, učesnici ovog lijepog druženja, dobili su povelje i plakete za širenje kulture i poezije, kao i „Antologiju“ koja je izdata sa njihovim djelima povodom festivala..

Redakcija

Š E H E R 51

BANJA LUKA

Mladi talenti Novo fudbalsko ime u redovima engleskog premijerligaša - Edon Pruti, centarhalf (U18) FC Burnley

UZ LOPTU I KNJIGU Pripremio: Namik Alimajstorović Nastavlja se meteorski uspon Edona Prutia, 16-godišnjeg Sarajlije, koji od ljetos blista u redovima engleskog premijerligaša FC Burnley. Po dolasku iz FC Stevenage, gdje je u kategoriji ( U15 i U16 ) bio nezamjenljiv na poziciji lijevog odbrambenog igrača, istu pozicuju zauzeo je i u timu (U18) ovog renomiranog premijerligaša. S obzirom da je ljevak, mladi Edon pruža odlične partije na poziciji centarhalfa i lijevog beka, kako kaže, zbog njegove visine (190 cm) ipak najviše mu “leži” pozicija broj pet. U to smo se mogli uvjeriti i u okviru “U18 Professional Development League” u Birminghamu, kad smo “skenirali” susret između FC Birminghama i FC Burnley. Gosti su slavili (3:1) u ovom susretu, a Edon je jednostavno bio neprelazan.

Nakon utakmice za agenciju BHDINFODESK je rekao: ”Ove sezone igramo odlično , u vrhu smo tabele, ova liga - “U18 Professional Development League” u Engleskoj je najvažnija karika u prelasku mladih fudbalera u istinske profesionalce. Već nekoliko godina ovdje se mnogo ulaže u omladinski fudbal i onda ne čude rezultati koje nacionalna selekcija Engleske postiže na svim starosnim nivoima. Evo, vidjeli ste danas, kamp FC Birmingham za razvoj mladih igrača u okviru kojeg imate 16 fudbalskih terena, još bolje uslove imamo mi u FC Burnley, naš trening kamp je među najmodernijim na Ostrvu. Onda nikoga ne čudi, da te “fabrike” mladih talenata svakodnevno ‘izbacuju’ vrhunske fudbalere.”

52

Edon nam je objasnio i kako to izgleda u akademiji premijerligaša FC Burnley?: “Vidite, moj jedini slobodan dan u sedmici je nedjelja, tada mogu da se posvetim sebi, ostalih šest dana u punom kapacitetu sam posvećen fudbalu. Utakmice obično igramo subotom, a od ponedjeljka do petka moj je život fudbal i sportski koledž, gdje u okviru akademije svaki dan uz loptu i knjigu provedem dvanaest sati. Vjerujte, moja jedina obaveza je da vrijedno treniram i učim, upijam savjete struke i živim sportskim životom, o svemu drugome brinu odgovorni ljudi iz naše akademije. Od ljetos sam odvojen od svoje porodice, to mi je u početku teško padalo ali i to sam sada prebrodio, pošto imam veliku podršku moje familije koja redovno prati sve moje nastupe širom Engleske.”

S obzirom na njegove fizičke predispozicije,izraženi talenat, radne navike koje posjeduje te dobre partije koje pruža u novom timu, Edona Prutia smo posredstvom US Socer Educationa “svijetla obraza“ predložili čelnicima bosanskohercegovačkog fudbalskog saveza, na dodatno detaljno skeniranje u Trening centar nacionalne selekcije u Zenici.

In Memoriam:

Adil Ramić (1951. -2018.)

Pamtit ćemo ga po dobroti i optimizmu Tužna vijest među našim žiteljima u Švedskoj; u srijedu 12. septembra 2018. godine, nakon teške bolesti, napustio nas je Adil Ramić, istaknuti aktivista Udruženja "BiH" Norrköping.

Bio je član Glavnog odbora i predsjednik udruženja, ali i dugogodišnji predsjednik sekcije Banjalučana. Pamtit ćemo ga po njegovom optimizmu, nesebičnosti i humanosti. Bio je veoma cijenjen na svom redovnom poslu i bilo je lijepo čuti sa kakvim uvažavanjem pričaju o njemu, njegove švedske radne kolege. Njegovoj porodici izražavamo duboko saučešće, nek mu je veliki Rahmet, a mi ćemo se uvijek sjećati našeg Adila kao izuzetno poštenog i dobrog čovjeka.

Š E H E R 53

BANJA LUKA

OPET ISTE PRIČE Foto: Mirsad Filipović i arhiva ”Šehera”

Piše: Ozren Tinjić Ama baš svaki dolazak u Banju Luku čini me sve tužnijim i tužnijim, sve bjesnijim i bjesnijim. Ili, jednom riječju, nemoćnim. Izgleda da sam se pretvorio u promatrača. I ništa više. Ništa nije kao prije. Grad se izgradio. Dovoljno je pogledati - prošetati Mejdanom ili Starčevicom.

Zgrade niču kao gljive poslije kiše, a zelene površine nestaju. Kao da sam u nekom drugom gradu. Ne prepoznajem lica koja susrećem, ne vidim one naše šljive, kruške, jabuke… Nema avlija, onih naših. Jedino je Vrbas ostao tamo gdje je oduvijek bio. Inače, ko zna, možda, da su mogli, i tok bi mu promijenili. Jedva susrećem nekoliko poznanika.

Međutim, svaki put ista priča, jadikovanje. Sumorna, naborana lica. Prijatelji se rasuli širom svijeta. Odmah se sjetim banjalučkog književnika, mog dragog prijatelja, pokojnog Jovana Joce Bojovića i njegove misli: ”Nije ljepota u golubarniku, već u golubu!” Jednom prilikom sam ga pitao da li izlazi u grad, nađe li se s prijateljima i znancima? Odgovorio ŠEHER 54 BANJA LUKA

mi je: ”Družim se samo sa sebi ravnim, tj. sam sa sobom!”

Nakon nekoliko dana bauljanja po nekada mom, a sada tuđem gradu, odlučih da sa suprugom odem u Podgoru na more. Kontam, septembar je, jedan od najljepših mjeseci na moru, kada se vrijeme ustabililo. Nema puno turista a može se čovjek bućnuti u more, nema ni one dječije vriske i cike. Staro društvo koje poznajem po četrdeset pa i više godina, po običaju, ”visi” ispred lokalne samoposluge. Obavezna piva i redovito ista priča. Iz godine u godinu. O tome koliko je ko imao gostiju ovog ljeta, ko ih je prijavio a ko nije, šta se tog jutra ulovilo na parangalu ili mrižice. Znam napamet te priče. Iste svakog ljeta. Bože, pomislih, koja je ovo selendra. Baš kao i svaka naša , samo je njima Bog podario more, obilje sunca i turista. A mentalitet isti! Svi zaviruju u tuđu avliju. Kad ih sretnem na cesti na povratku iz kupovine, oči im odmah skreću na moju kesu, zaviruju u nju a tek onda pozdravljaju. Selo veselo! Stvarno, jesu neka luda vremena. Ili sam možda ja ostario!?

Nakon nekoliko zaista lijepih dana, udarila tri dana ledena bura da sam u po bijela dana hodao u jakni a noću se pokrivao sa dvije deke.

Rekoh ženi da se pakuje i ”curik” u Banju Luku. Hebem ti i more i sve one dosadne dalmose. I eto nas opet u ”našem” gradu. Vrijeme prekrasno. Ja svakodnevno na ”turneji” do ”Ringa”, ”Gavrana” i penzionera (jeftina cuga, op.a.). Najčešće sjedim sam, slušam, opet, iste priče. Ne pomaže ni Zućo (Đuro sa Lauša), Kuba, Drča, Neba i ostatak preostale banjalučke raje. Opet iste priče, ista zafrkancija, isti belaji…

Na kraju se sjetim Joce i završim na klupi, sam sa samim sobom!

Banjalučke sličice

Kiga i Joco

Fuad Balić, Alija Sarač, Irfan Nurudinović i Jovan Joco Bojović

Š E H E R 55

BANJA LUKA

Vicevi -Samo jedan mali, budim se u osam.

Koja je razlika izmedju punice i komarca?

-Komarac ti dosadjuje samo ljeti.

Pripremio: Vlado Bojer

Pita pacijent psihoanalitičara: -Kako čovjek u ovo naše atomsko doba može biti sasvim sretan i spokojan?

-Prije svega ne treba imati dobru memoriju što se tiče prošlosti, ali ni suviše mašte, što se tiče budućnosti.

Došla mlada djevojka kod bake na selo.

Ujutro je zatekne baka kako spava gola: -Au crna djevojko, zašto spavaš gola?

-Nisam ja gola bako, nego je to moderna spavačica.

Skine se navečer baka gola i legne spavati.

Ulazi djed i pita: -Au crna babo, što spavaš gola?

-Nisam ja gola, nego je to moderna spavačica.

-A zašto je onda ne popeglaš malo?

Dolazi mladi bračni par kod doktora da se posavjetuju: -Doktore, već smo u braku dvije godine, sve smo pokušali ali ne možemo imati djecu?!

Gleda ih doktor pa kaže: -E dečki moji......

Sastala se tri dobra prijatelja već u poznim godinama. Pa prvi reče: -Prijatelji imam strašnih problema, stalno se mokrim, ujutro, u krevetu.

Drugi se nadoveza: -Ja opet imam problema sa stolicom, nikako ne mogu da je imam, ali zato imam veliki problem sa hemeroidima.

Treći se smješka pa kaže: -Po meni možete naviti sat: u pola šest mokrim, u sedam imam stolicu.

Pa ti si sretan čovjek nemaš nikakvih problema!

56

Došao muškarac u ljekarnu i traži dvije tablete viagre.

Ljekarnik začudjeno pita: -Što će vam dvije,dovoljna je jedna!

-Trebaju mi dvije!

-Pa dobro, što će vam dvije?

-Dolaze mi dvije djevojke, imat ćemo romantičnu veče i žestoki seks, tako da mi trebaju dvije viagre, da ih mogu zadovoljiti.

Ljekarnik mu proda dvije viagre.

Sutradan muškarac opet dolazi i trlja ruke.

A ljekarnik ga pita: -Dobar dan, kako vam mogu danas pomoći?

-Dajte mi brzo melem za ruke!

-Zašto, šta se dogodilo?

-Ma ni jedna nije došla!!!

Ulazi žena u centar za socijalnu skrb, a prati je ravno jedanaestoro djece.

- Au, jekne socijalna radnica. Nisu valjda svi vaši?!

- Ma, jesu - odgovori mama tonom koji je odavao kako je već bezbroj puta odgovarala na to pitanje.

- Dobro onda... Moram i vas i njih upisati u knjigu. Recite mi njihova imena.

- Ovo je moj najstariji sin; zove se Saša krene žena nabrajati. A ovo je najstarija kći, Saša. Sljedeća se kći zove Saša, a onda se rodio moj drugi sin, Saša...

- Čekajte, čekajte malo, zar se i svi ostali zovu Saša??? - upita, sve ne vjerujući, socijalna radnica.

- Pa, da; zapravo je to vrlo praktično. Primjerice, kad ih zovem na ručak, samo viknem Saša i svi dotrče. Kad želim zaustaviti

nekog tko hoće jurnuti na cestu, viknem Saša i tko god da je, odmah stane. To mi je valjda bila najpametnija odluka - sve ih isto nazvati.

- Socijalna radnica malo razmisli o tim argumentima, a onda oprezno upita: - To razumijem, ali što ako hoćete da dođe samo jedno, određeno dijete, a ne cijela gomila njih? A, pa onda ih zovem prezimenom!...

Mujo se selio u novi stan, stavio ormar na leđa i ide uz stepenice…

Naiđu novi susedi i pitaju.

Alo zar ti nemaš nikog da ti pomogne?

Imam, eto Hase u ormaru drži vrata.

Vrati se mali Ivica iz škole i obrati se ocu: -Tata, rekla nam je učiteljica da za sutra moramo kupiti atlas.

-Kakav atlas, ima da ideš pješke u školu, kao što sam i ja išao!

Vicevi Dvojica zastupnika zastaju pred izlogom i komentiraju: -Ne razumijem zašto svi kukaju da je kod nas sve skuplje. A gledaj cijene:jakna 80 kuna; kaput 90 kuna; hlace 40 kuna; kosulja 20 kuna....

Pa to je super jeftino.

-Uvaženi kolega, ali ovo je izlog kemijske čistionice!

Kopilot poviče: -Halo kontrola leta! Prazni su tankovi, imamo još par litara benzina!

Prestrašeni kontrolor leta odgovori: -Samo bez panike! Nema vas na radaru, javite položaj!

-Tu, na kraju piste!

Čita Mujo oglas u novinama i kaže: -Vidi, Haso, policija traži muškarca od 20 do 30 god. jačeg stasa, pomalo ćelavog, koji noću šeta po parku i siluje žene.

-Da, i?

Mujo: -Pa, razmišljam da im se javim. Može biti dobra plata!

Mujo se namjestio pred kupaonicom i gleda kroz ključaonicu, kad dolazi susjed Haso i pita ga već sa vrata: -Mujo, bolan, što radiš to?

Mujo se ni ne osvrne:

Udvara se muškarac kolegici s'posla: -Volio ih voditi ljubav s vama....

Ona mu odbrusi: -Žao mi je, ali ja spavam samo s mjim suprugom.

A on mudro odgovori: -Molim, trudit ću se da ga ne probudim!

Dva grobara, poslije napornog dana, sjede uz pivo. Kaže jedan drugome: -Uh, danas smo sahranjivali jednog od 150 kg. premori nas...

Drugi odgovara: -Ma nije to ništa, mi danas sahranjivali nečiju punicu, narod je toliko pljeskao da smo je tri puta vadili na bis!

Došao seljak kod doktora i čeka na red.

Prodje skoro pola dana u čekanju, izadje doktor i kaže: -To bi bilo sve za danas, imam vazan sastanak, svi vi koji čekate, dodjite sutra.

Seljak će na to: -Čekajte malo, što da radim sa ovolikim pečenjem?

Doktor mu namigne i kaže: -Vi sa pečenjem sačekajte još malo, a svi ostali kući.

Odoše svi, doktor prozove seljaka i pita: -Gdje je pečenje?

-Doktore, strašno me peče dok mokrim!

-Gledam Fatu kako se kupa....

Haso se zbuni: -Pa što je, zar je nikad nisi vidio golu?

Mujo odmahnu rukom: -Golu jesam, naravno da jesam, al'da se kupa-nisam!

Da je Kristofor Kolumbo imao suprugu, bilo bi sljedeće: - A zašto moraš baš ti?

- A što ne pošalju nekog drugog? Pa nisi ti jedini.

- Kao bez tebe se ne može? Ha! - Jesi li ti lud ili glup?

- Zar ne vidiš da te iskorištavaju?

- Ne znaš ni moju familiju a ideš otkrivati novi svijet!

- Što kriješ? Ne znaš ni kamo ideš! Kakva bre okrugla Zemlja?

- A što, samo će muškarci putovati? Ma nemoj?

- A što ne mogu i ja ako si ti šef? Mene nikada ne vodiš na putovanja!

- Nesretniče, ne znaš više što bi izmislio samo da nisi kući.

- Ako iziđeš na ta vrata ja se iste sekunde vraćam mami ! Bestidniče!

- Sve si isplanirao, lopove! Ti si se to davno dogovorio sa tim ku*vama Indijankama - Ti misliš da sam ja pala s kruške?

- Što kažeš? I kraljica će prodati svoj nakit da bi ti putovao? Što ti misliš da sam ja glupača. Što ima između tebe i te babe?

- Ne možeš i gotovo!

- Ništa se neće dogoditi ako svijet i dalje bude ravan k'o ploča.

Nemoj mi se sad tu oblačiti jer NE IDEŠ!!!

Žena govori svom izuzetno škrtom suprugu: -Moramo kupiti zavjese za prozore. Kćer nam se presvlači u sobi, a onaj pohotni susjed preko puta uvjek je promatra. Na to suprug predloži: -Promjeni se sa kćeri i ti se presvlači u toj sobi. Onda će susjed nama kupiti zavjese.

Eskim se zali liječniku: -Žena mi dozvoljava seks samo tri puta tijekom noći.

Liječnik sav sretan kaže: -Pa to je odlično, možete biti presretni!

A Eskim razočarano kaže: -Ali, doktore, zaboravljate da kod nas noć traje šest mjeseci!

Kristofor Kolumbo je mogao otkriti Ameriku samo zbog toga što je: BIO NEOŽENJEN!!!!!!!!!

57

58

Plivit renodlar

Plivit förblir Plivit.

Recepten är de ursprungliga men med ett snyggare yttre.

Plivit Trade renodlar sin grafiska profil och tar ett steg framåt för att tydliggöra rollen som ledande producent och leverantör av livsmedel från Balkan.

Den nya logotypen som mognat fram under våren speglar det bördiga Balkan: en sinnebild för sol och åkrar.

www.plivit-trade.com