Otužna hladnoća vrućine
STRANAC U BANJOJ LUCI "Za čovjeka je najbolja kozmetička krema sjećanje"!
Piše: Ozren TINJIĆ Posjetio sam i ovog ljeta Banju Luku. Ali, samo na par dana! Kako mi mladost davno odmače a starost se neminovno približava, moj nekadašnji grad mi je nekako sve dalji i dalji. Kako od srca, tako i od duše. I da kojim slučajem nemam želju da posjetim očev grob i vidim se sa nekolicinom preostalih prijatelja, u širokom krugu bih zaobilazio grad na Vrbasu. Zato se uvijek rado sjetim, ne znam više čije rečenice: "Za čovjeka je najbolja kozmetička krema - sjećanje"! Šetnjom gradom ili sjedeći u nekom od kafića, i to najčešće sam (što bi pokojni Joco Bojović znao reći: Družim se samo sa sebi ravnim, tj. sa samim sobom!), ulovim se kako nakratko zažmirim i odlazim u neka lijepa, predratna vremena. U onu Banju Luku koju sam volio, živio punim plućima. Danas sam stranac u svom gradu. Sve je manje meni znanih a prepuno je nekih drugih likova. Jednom riječju - sve se promijenilo! Zatiče me vijest o smrti legende narodne muzike, Predraga Cuneta Gojkovića. Vidim, nešto dalje, obrise hotela ”Palas”. Eto, danas mnogi koji sjede u bašti ovog hotela ne znaju da je tamo, dalekih 60-ih godina, Cune započeo svoju karijeru! Odlazim do Gorana u njegov "Gavran". Volim taj mali, uščuperni kafić podno zgrade odmah prekoputa gimnazije. Srećem Drču i Miroslava Kurbalića – Kubu, drugare iz djetinjstva, i novinara Slobodana Peševića. I baš sve naše priče sezale su u 60-e i 70-e godine. Niti riječi o politici ili sportu. Eto, to mi je malo osvježilo taj vreli dan. Kasnije me put vodi do Ernesta Bibića i njegove kafane, nedaleko od fudbalskog igrališta FK "Vrbas" a samo nekih 50 - ak metara od te divne rijeke. Poslovično lijep prijem i nikad bolje biber meso. Prava uživancija u hladovini. I kada sve zbrojim, to je praktično sve što sam proživio i doživio u mom nekadašnjem gradu. Unatoč vrućini ljeta, u srcu i duši sam osjećao 52
hladnoću. I neki, neobjašnjivi, nemir. Bio sam, u pravom smislu te riječi, stranac u svom gradu. Šetam Gospodskom ulicom, pa dalje, pored nekadašnjeg Doma kulture, ”Mostara”, pa krug oko Narodnog pozorišta i pravac u naselje Ante Jakića. Iako je bilo podne i neradni dan, postigao sam jedan nesvakidašnji rekord. Nikog poznatog u taj sat i pol šetnje centrom grada nisam sreo. Aferim. Jedva sam čekao dan kada ću sjesti u autobus pa pravac Livno, potom Split i dalje na jug. Jer u Podgori, blizu Makarske, znao sam, hebi ga, koja ima jedva pet hiljada stanovnika, nažalost, imam puno više meni tako dragih i nadasve zanimljivih prijatelja. A more k`o more. Japanke na noge, bermude i stara majica. Cigare i koja kinta u džepu sve je što mi treba. Interesantno, na svakom koraku, maltene, srećem meni draga lica. Znam ih većinu već 50 godina! Nisu baš imućni pa osvježenje u vidu hladne pive traži se na stepenicama, u hladu ogromne palme, odmah ispred granapa. Dalmosa koliko hoćeš. Slušam njihove sitne i velike lagarije u dnevnom izvještaju ko je, koliko i čega uhvatio na parangalu ili mrežici, ko ima i koliko gostiju, ko ih je prijavio a ko nije... Dobro jednom reče moj jaran, Fikret Fićo Filipović, kako su ovo najbolji doktori na svijetu. Tako ti, naime, lijepo ”operu” mozak da se svakim jutrom budiš i jedva čekaš da ih ponovo sretneš. A slično je u obližnjem kafiću, značajnog naziva - ”Polagano”, a koji se otvara već u šest sati ujutro. Prva kafa i prva dalmatinska zajebancija. Jedino mi nije išlo u glavu kako se mogu zezati tako rano!? Opet, s druge strane, ima u tom zezanju itekako puno istine i kojekakvih ”spuštanja”. Jer, između jedne Podgore i npr. Stričića na Manjači i nema neke razlike. Selo, doduše malo veće, i jedno i drugo. Samo s tom razlikom da je jednima dao more, sunce i turiste, a drugima nije.