Šeher Banja Luka 82 - 83

Š E H E R BANJA LUKA

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

U znaku jubileja

Vezene poruke „Vezenog mosta

Dvadeset godina promovisanja mira, suživota, humanosti i kulture

Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Putevi ljeta, i najljepših sjećanja, vode nas ponovo u zavičaje, iz kojih smo morali otići, da bismo i u novim podnebljima i zemljama tražili i stvarali nove zavičajne kutke i širine. A nas, u Banjaluci, čeka još jedan „Vezeni most“, kojega prelazimo i kao gosti. I tako, već punih 20 godina. Dvadeset godina naših susreta i druženja. Dvadeset mostova u nama i među nama.

Ovaj značajni jubilej bit će dostojanstveno obilježen, onako kako to i zaslužuje. Organizatori ovogodišnjeg, dvadesetog po redu, trude se da prirede bogat i sadržajan program. Uprkos mnogim poteškoćama, pogotovu ekonomskim i kadrovskim, pripreme idu po planu i očekujemo da još jednom uživamo uz draga lica, muziku, lijepe riječi, slike, vrbaske čamce, kere i vezove... Nažalost, sa nama neće biti nekoliko zaslužnih ljudi bez kojih ne bi ni bilo ovog kulturnog banjalučkog nasljeđa. Fuad Balić, Mišo Vidović, Hazem Maglajlić, Enisa Osmančević Čurić, Slavko Podgorelec, Muhamed Ibrahimbegović Palada, Mina Karabegović, samo su neka od imena koji su svojim nesebičnim radom podigli ovu manifestaciju na zavidan nivo. Posebno mjesto ipak pripada Muhamedu Kulenoviću koji je godinama vodio glavnu riječ u organizaciji i realizaciji ove zahtjevne manifestacije. Veoma mi je žao da oni neće biti sa nama ovog jula, ali ćemo ih pamtiti po njihovom doprinosu i borbi za suživot i toleranciju u našem gradu i našoj domovini, Bosni i Hercegovini.

Poslije obilnih kiša i poplava, koje su nanijele ogromne štete, u domovini je sada izuzetno toplo vrijeme i nadam se da će tako i ostati tokom godišnjih odmora. Zahvaljujući nesretnim ratnim događanjima u Evropi i svijetu, klimatskim promjenama i negativnim političkim procesima, stigle su nas neumitne posljedice. Sve je poskupjelo i sve teže se živi, pogotovo je teško nezaposlenim i penzionerima. Nadam se da će se ovaj negativni trend početi mijenjati na bolje.

Ovaj broj Šehera štampamo kao dvobroj i želim, da svi budemo zadovoljni njegovim sadržajem i porukama. Potrudili smo se da sadržajno bude zanimljiv i kvalitetan. Pripremili smo nekoliko interesantnih i aktuelnih reportaža i jedan opširan prilog o novim izdanjima naših pisaca koji će biti predstavljeni tokom „Vezenog mosta“. Tako će, zahvaljući našem i vašem magazinu, i ovogodišnji „Vezeni most“ živjeti, i trajati, i onda kad se vratimo u svoje nove sredine.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl

Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare

SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180

Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete

Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare

Ismet Bekrić

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion

Goran Mulahusić

Enisa Bajrić

Fatima Mahmutović Nedžad Talović

Dopisnici/Korrespondenter

Ismet Bekrić (Slovenija)

Radmila Karlaš (BiH)

Mersad Rajić (Kanada)

Ljubica Perkman (Njemačka)

Reuf Jakupović (Švedska)

Dr Severin D. Rakić (Australija)

Dinko Osmančević (BiH)

Džana Mujadžić (Francuska)

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Šeher Banjaluka, Holmsvägen 9, 59136 Motala

Telefon: +46(0) 739 872 284

Internet: www.blsavez.se

E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno

Godišnja pretplata: 6 brojeva 300 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame

+46(0) 73 98 72 284

E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju Štampa/Tryck

NIGD “DNN” Banja Luka

Goran Mulahusić

Vaš urednik Mirsad Filipović

Sjednica Glavnog odbora Saveza

Banjalučana u Švedskoj

Svi putevi vode na Svi putevi vode na

„Vezeni most“

Zajednička želja: Ovog jula biti još više dio susreta

„Vezeni most“, koji slavi svoju 20-godišnjicu.

Foto: Goran Mulahusić

Tekst: Mirsad FILIPOVIĆ

Julski „Vezeni most“ i jesenji susret Banjalučana bili su u središtu redovne sjednice Glavnog odbora Saveza Banjalučana u Švedskoj, održane 27. maja u živopisnom gradiću Laholm. Na dnevnom redu su se našle i neke važne odluke koje su bile predmet diskusije i na nedavno održanoj godišnjoj skupštini, a koje su jednoglasno usvojene. To se posebno odnosi na zajedničku želju da se, kao i dosad, pruži puni doprinos ovogodišnjem jublarnom susretu u rodnom gradu, koji treba da bude i kruna najljepšeg „veza“ – „Vezenog mosta“, mosta poezije, saradnje, prijateljstva i međusobnog uvažavanja.

Porast troškova štampe i distrubicije sve više otežava redovno izlaženje našeg magazina „Šeher Banja Luka“

Jedna od tačaka ove sjednice bila je i sve teža ekonomska situacija u našim udruženjima, ali i u Savezu, što se negativno odražava i na izdavanje našeg magazina „Šeher Banja Luka“, najviše zbog sve većih troškova štampanja i distribucije (čitaj poštarine) do čitalačkih domova u Švedskoj i inostranstvu.

Domaćini su se potrudili da nas lijepo ugoste, uz bosansku kuhinju i osvježavajuća pića. Poslije sjednice, na prijedlog predsjednika Saveza, većina članova je izdvojila nekoliko sati da posjete ovaj grad, a domaćini su nam pokazali najznačajnije objekte ovog zanimljivog kraja. Kroz Laholm protiče

rijeka Lagan, duga 232 km, koja se poslije desetak kilometara ulijeva u more. Zanimljiv podatak je, da je Laholm, prvi u regiji Halland, dobio privilegije grada već u 12. vijeku, a danas je najmanja opština u regiji.

Kasnije smo se uputili na najveću i najdužu morsku pješčanu plažu u Švedskoj, Mellbystrand, dugu 12 km. Atrakcija ove plaže je da se do samog mora dolazi autom, i to ljeti oristi mnogo porodica koje sa djecom dolaze na sunčanje i kupanje. Naš domaćin i vodič, Mesud Bajrektarević, uložio je puno pažnje i truda da nam pokaže najvažnije gradske atrakcije, i mi mu se i ovom prilikom iskreno zahvaljujemo.

Do

mora se može doći autimaDva Mesuda i Ibrahim su dugogodišnji članovi GO Saveza

Na dnevnom redu su bile važne odluke: Članovi GO Saveza

Predah na centralnom trgu u Laholmu.Zajednička slika na najdužoj švedskoj plaži

samog

Banjalučana

Vrijedni domaćini: Zineta, Fatima i Mujo

Rijeka Lagan je veoma popularno ribarsko središte, objašnjava nam Mesud

80 karanfila u

Jablanica je početkom maja ove 2023. godine bila u znaku sjećanja na teške, ali slavne događaje iz naše prošlosti; obilježena je jubilarna 80. godišnjica Bitke za ranjenike na Neretvi i 78 godina pobjede nad fašizmom. Antifašisti iz raznih dijelova bivše Jugoslavije odali su počast borcima jedne od presudnih bitaka narodno-oslobodilačke borbe iz Drugog svjetskog rata.

Cvijeće i vijence položile su brojne delegacije iz BiH i regiona, udruženja koja slijede antifašističke vrijednosti i predstavnici političkog života. Manifestaciju je otvorio Damir Šabanović, načelnik Općine Jablanica.

Svečani program su zajednički organizirali SABNOR BiH, OO UABNOR Jablanica, Društvo „Josip Broz Tito“, Muzej „Bitka za ranjenike na Neretvi“ iz Jablanice, Općina Jablanica, uz podršku udruženja antifašista sa prostora bivše Jugoslavije. Uz vijence i cvijeće, Neretvom je zaplovilo i 80 karanfila, a priređen je i bogat kulturno-umjetnički program. Ova manifestacija je organizovana besprijekorno, uz angažman svih nadležnih službi. Gosti i gošće su uživali u pjesmama, besplatnom vojničkom grahu, druženju i bogatom izboru suvenira Muzeja “Bitka na Neretvi”.

Tekst i Foto : Goran Mulahusić

bistrini Neretve

Ivo je bio među najmlađima... Ivo je bio među najmlađima...

Tekst i Foto : Goran Mulahusić

Ivo Karamatić, učesnik Bitke na Neretvi:

Danas se opet pojavio fašizam protiv koga smo se mi borili - za slobodu naše domovine Jugoslavije.

“Težak je osjećaj, kad se sjetim mojih drugova koji su ostavljali kosti po ovim gudurama”, priča 96-godišnji Ivo Karamatić iz Ploča. Sa 96 godina Ivo Karamatić stigao je na mjesto na kojem se s 14 godina kao učesnik Bitke na Neretvi u Jablanici borio protiv fašističkog okupatora. Prisjetio se ključnog trenutka ove borbe kada su se uz srušeni most popeli i bombaškim napadima iznenadili neprijatelje.

“Sejo Opačić je prvi prešao uz srušeni most, kad je on prošao onda smo i mi za njim, iznenadili smo četnike i oni su otišli malo dalje, mi smo ih napali, tjerali smo ih do Nevesinja i tamo ih više nije ni bilo”, prisjetio se.

Tad je Ivo bio među najmlađima, a danas je na 80. godišnjicu sjećanja na ovu bitku najstariji. Svojim prisustvom nikog nije ostavio ravnodušnim. Kurir i bombaš Prve dalamatinske brigade jedan je od rijetkih živih učesnika NOB-e. Svaki dolazak u Jablanicu je posebno emotivan. Borba protiv fašizma za Ivu nema alternativu.

Jedan od heroja slavne bitke na Neretvi je Ivan Karamatić

Crni krug sa bijelim ružama

Foto: Goran Mulahusić

Tekst: Mirsad FILIPOVIĆ

Bosna i Hercegovina živi u sjećanjima i u Švedskoj - u subotu, 3. juna, u glavnom gradu Štokholmu tradicionalno je obilježen Dan bijelih traka. Podsjećanja radi, u Prijedoru su građani nesrpske nacionalnosti, 31. maja 1992., odlukom opštinskog Kriznog štaba i njihovom naredbom, morali na prozore svojih kuća i stanova izvjesiti bijela platna, a na javnim mjestima morali su nositi bijele trake na lijevom ramenu.

Savez bosanskohercegovačkih udruženja je ove godine organizovao obilježavanje ovog tragičnog događaja u strogom centru grada, na Mynttorgetu (Trg kovanica). Ovaj popularni trg je smješten između Kraljevskog dvorca, Švedskog Parlamenta (Riksdagen) i ulaza u Stari grad (Gamlastaden). To je u principu najprometnije pješačko mjesto u Štokholmu. Goran Mulahusić i ja smo se vozom, rano, uputili iz Motale, a početak planiranog Performansa, posvećenog nevinim civilnim žtrvama prijedorske opštine, bio je

zakazan u 12 sati. Po mojoj procjeni, više od 200 Bosanaca i Hercegovaca okupilo se, da na dostojanstven način učestvuju, svako na svoj način, u samom performansu, razgovoru sa brojnim Šveđanima i turistima koji su se zaustavljali da i oni budu svjedoci ovog događaja.

Organizatori su pripremili i dva panela sa informacijama o bijelim trakama, a sa razglasa se sve vrijeme trajanja performansa, na švedskom jeziku, objavljivala zloglasna naredba srpskih vlasti. Jedan dio te poruke je emitovan na prijedorskoj radio stanici. Mnogi prolaznici su se zaustavljali upravo zato što su čuli tu naredbu. Učesnici, odrasli i djeca su na sebi imali crne kabanice i bijele trake na lijevoj ruci. Napravljen je veliki krug sa 102 bijele ruže, a na svakoj je bio papirić sa imenom i prezimenom, te starosti ubijene djece. A iza kruga su stajala djeca i odrasli šaljući poruku da se to zlo nikada i nikome ne ponovi. Poslije završenog performansa bijele ruže su spuštene u

Štokholm oživljava sjećanja na prijedorski zločin i tragediju, kad su svi stanovnici nesrpske nacionalnosti morali nositi bijele trake – od njih je 3.176 ubijeno, među kojima i 102 djeteta.

štokholmske vode. Žao mi je što se veći broj naših građana nije okupio da sa nama obilježi ovaj značajan datum u našoj novijoj historiji. Međutim, bilo je lijepo sresti drage prijatelje i dugogodišnje saradnike, Mehu Kapu, Adnana Mahmutovića, Senada Hujića i druge.

Istovremeno se u prelijepom sunčanom ambijentu održavao poznati tradicionalni Štokholmski maraton sa više od 13. 400 učesnika, pa je to vjerna Goranova kamera uredno zabilježila. Ali, ne samo to. U ovom prelijepom milionskom gradu mnogo toga se dešavalo i moglo se vidjeti i mnogo drugih zanimljivih performansa. I, na kraju, hvala Savezu na pozivu i čestitka na odličnoj organizaciji.

Obilježavanje Dana bijelih traka

U zločinima koji su uslijedili u Prijedoru i okolnim mjestima ubijeno je 3.176 osoba, među kojima i 102 djece. Oko 30.000 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti prošlo je kroz logore Trnopolje, Omarska i Keraterm. Među njima su bili i mnogi moji bližnji rođaci iz Kozarca. Za zločine u Prijedoru, prema informacijama udruženja žrtava, dosad je doneseno oko 50 pravosnažnih presuda i izrečene kazne od oko 800 godina zatvora. U Hagu je osuđeno 11 osoba, a pred Sudom BiH još četiri, nakon što je njihov predmet iz Haškog tribunala prebačen na Sud BiH.

Jedan od glavnih organizatora performansa: Neumorni Meho Kapo Senad Hujić i su veoma kvalitetno odradili veliki posao

Na skupu su se vidjele i naše zastaveAutor teksta je učestvovao u Performansu

Bijele ruže sa imenima i godištima ubijene djeceMladi su obilježili ovaj Performans

Bacanje ruža u št

tokholmske vode

GODINE PROĐOŠE, A KULA OSTADE

pozdravljam znane i neznane, a onda kroz park krećemo prema kinu. Loše je vrijeme, pa terasa biblioteke, na kojoj su planirani Susreti, ostaje pusta. Nema veze, grad je prekrasan. Parkovi takoće. Odozdo mi seopet u zjenice kadrira Kula. Bdije li to moj Kapetan nadamnom? Sigurno sam da je odgovor Da. I, šta da kažem. Bijahubaš lijepi susreti. Na jednoj cedulji nađoh zapisano.

Piše: Radmila KARLAŠ

Idem, idem. Pristajem. Mirsa, ta energična, dobra žena, javlja mi iz Gradačca da me žele uvrstiti u ovogodišnje, Književne, pedesete po redu Kikićeve susrete. Napokon mogu da osjetim nagovještaje i nakon mučne praznine, nastale usljed zjapećeg bola za roditeljima, nazirem u sebi zrno osjećaja. Lijepih. Moći ću u nečem da učestvujem, a ne samo da sve posmatram sa strane. Život ponovo pulsira.I tako jedne majske subote Genijalac i ja putujemo prema Gradačcu. Zar je prošlo već deset godina od onda? Toliko? Jeste, bogami. Ali, ona, Kula, stoji isto kao nekad i čeka. I ja osjećam mir, kao da sam se nakon dugog putovanja gdje sam pogubljeno skretala u svim pravcima, napokon obrela na pravom putu. Koji vodi kući. Kuća, taj relativni pojam. Kuća, koju doživim tu i tamo, ta emocija vezana za bliskost, rijetka, koja ponegdje uspuza u mene, tiče se i Kule. Naročito Kule.

Parkiramo na strmoj kaldrmi i izlazimo. Oblačno je gotovo sve vrijeme, ali upravo u trenu kad stupamo na kameni plato ispred, izraubovan od silnih stopa koje ga ulaštiše, Sunce se probija iza oblaka. Je li to dobrodošlica meni? Šta to pokušava moj kapetan Gradaščević. Da mi nešto poruči. Omamljena sam, dok sjedamo ispred, u baštu, šta će se sad desiti? Hoće li brana u meni popustiti? Strašno mi se plače i znam da je to dobar znak. To su suze slobodnice. Ustajem, hodam tamo - ovamo, pipam zdanje, gledam panoramu i dišem. Nisam ona ista od prije deset godina, onaj nasmijani lik, čiji osmjeh kao laser probija i najtvtdokornije. Ali, Ja sam i dalje. Pokušavam da prihvatam sebe takvu, malo sumornu, poluugašenih očiju iz kojih tu i tamo frcne iksra starog sjaja. I, počinje druženje. Idemo pogledati izložbu o Hasanu Kikiću u biblioteci Alija Isaković,

Pa tako, izdružismo se. Sve fini ljudi, nemam nijednu zamjerku. Elem, ja bih o kafani, kraj večeri s jadnim, umornim konobarima, koji nas nakon večere kraj Kule bukvalno razjuriše iz “Čardaka”, tako se zove kafana, (komunalna, radno vrijeme do 23h , a oni ujutro rade od 06h) ali mi spretni nađošmo zaklon pod nadstrešnicom napolju negdje iza 23h. Blista Gradačac u dolini, mi sjedimo i cvrkuću ptičice. Drug Stojić se sjetio da ima dozu od gradonačelnika, pa probasmo. Prolazi. Klopić krasni drug, donese drugarici, ovoj ovdje, dva litra, đe ćeš u BL od sramote bez gradačačke šljive, the best, pa se još malo podmirismo. Šehabovićeva se grohotom smije, Dinko priča neku anegdotu i vezemo priču. Zbog tog veza vam ovo i pišem. To ima smisla. Puno smo se smijali. To još više ima smisla. I malo se nacvrcali. I to ima smisla. Nije me Genijalac nosio u sobu, odnosno u apartman, vidjeli ste slike, inače je kapetan Gradaščević idealan domaćin u svakom smislu, to ne. Hodila sam sama.

Spavam kao beba u apartmanu i bude me zrake sunca na licu. Jedno vrijeme ne znam gdje sam, a onda shvatam. Silazim dolje i sjedam na zidić bedema. I onda dugo ćutim mir kakav nisam osjetila odavno. Sad pouzdano znam da me neko čuva oduvijek, brine za mene i revno čeka da se u meni oslobodi dio, spreman za tu spoznaju. U nijemom razgovoru s domaćinom Kule, ispijam kafu i posmatram golubove koji nadlijeću zdanje. Ponovo je sunčano. Svjesna sam da će se opet navući oblaci, ali mi ne smeta. Pomirena sa sobom i svojim tugama, kao dijelom ove iste mene, napokon znam kako sve to nositi. Ne treba se opirati, ne smijem negirati život, ni kad su stvari jako loše. Poput Kule i njenog Kapetana, bezvremeni ljudi su uvijek tu negdje. Bila sam zaslijepljena suzama, pa ih nisam dosad vidjela. Nisu nigdje otišli. Tu su, damaraju jednako po onim tragovima koji ih u meni razaznaju. Lijepa je ova kafa što je ispijam. Prava domaćinska, poput one kod moje kuće. Lagano grickam kocku šećera

i puštam da mi kafa grije nepce. Zatvaram oči, ali sunce jednako prolazi kroz moje kapke. Tako osunčana sjedim dugo, kao da na svijetu nema nijednog prečeg posla, do sjediti tu i disati.

Prije deset godina

Poštar je u sanduče ubacio pravo pismo. Ne račun, niti neku reklamu, već pošiljku,pisanu krasnopisom. Na momenat sam zbunjena, gledam ime pošiljaoca i razmišljam ko je. Uz pismo je priložena i kniga Nebo se splakalo nad Bosnom, autora Nijaza Alispahića. I onda moja urođena munjenost ustupa i ja se silno veselim. Čitam...

Poštovana i draga Radmila, „U nedjelju sepozdravismo, i odosmo svojim kućama. Vi u Bajnu Luku, ja u svoj voljeni (i omraženi)Tuz. U ponedjeljak pročitao sam (nadušak) Vaš ČETVEROLIST. Čestitam, uz radost što sam u Gradačcu sreo i upoznao jednu dobro DOBRU i poštenu spisateljicu. Knjigom, a i Vama kao ljudskom stvorenju i sretan što nas ima još takvih. I Filip David je među nama! I moj prijatelj Mirko Kovač! I još neki koji su otišli, i, vjerovatno, nastavili da sanjaju svoje snove u „društvu mrtvih pjesnika“, jer ta naša kantonalna, entitetska, federalna i ina društva samo su refleksija naše tragikomične i jadne stvarnosti! Draga Radostina, pišem Vam ovo kratko pismo iz samo jednog uvjerenja, po svemu što jesi – i nisi, ti si moja posestrima! Na kraju, želim i tebi i Tvojim najmilijim svako dobro. I osnovanu i iskrenu nadu da na svojoj stazi rječitosti i nadalje uspješno hodiš i ustrajavaš. Tvoj prijatelj i sapatnik Nijaz Alispahić.“

U Gradačac, na 40-ogodišnjicu tih nadaleko čuvenih Književnih susreta, pozvana sam posredstvom književnih krugova iz Slovenije. Valjda se iz šire perspektive vidi malo bolje. Radovala sam se ponovnom susretu s bjelinama zdanja kapetana Huseina Gradaščevića, tokom puta snatreći o čudnovatosti životnog puta tog Zmaja od Bosne i poimajući da nas i zdanje sa tragovima nečijeg bivanja takođe veže ništa manje labavijim sponama, do susreti sa živućima. Baš kao i kapetan trebinsjki Ilijas ilijasbegović, tako je i kapetan Gradašćević protresao onaj dio mog bića gdje nam se susreću sklonosti. U omorama ljudske šašavosti, kada će danas, baš kao i njegovo onda biti objašnjivo i svareno za desetine godina, sjenka mog domaćina gradačačkog pomogla mi je da glavu podignem malo više i udahnem malo jače. Dok me vozač iz Modriče,dokle sam doklipsala užasno sporim autobusom,vozi u automobilu prema Gradačcu, imam osjećaj da sretanje između vjekova samo dobiva na intenzitetu. Kula me kao i uvijek kad je vidim omamljuje i ja sam sigurna da unutar tih zidina prebiva jednako jedan dio mene s kojim ću se upravo ponovo susresti. Gledam visoko i prekrasno zdanje dok mu se sepribližavamo, puna sam nekog strahopoštovanja dok se umalo ne sudarih sa mladencima koji su došli da se vjenčaju baš tu. Penjem se škripavim strmim basamacima, a svud u tragovima koji nisu vidljivi na ukrašenim zidovima, izloženim sabljama i handžarima, ukazima o kapetaniji, prekrasnim ćilimima, osjećam ruku kapetana Husejna što bi rekli mi u Bosni. Basamaci jesu strmi, ali rojevi u mojoj glavi još su strmiji i opasniji. Zahvalna sam mu što me prati na mom putu.Pred spavanje ću kroz „zid od stakla“ raskošnog apatmana pogledati grad iz ptičije perspektive i poželiti kapetanu miran počinak mada znam da takvi kao on nipošto ne počivaju, prvenstveno zbog ovakvih kao što sam ja i koji ga ne puštaju. Ili on ne pušta mene, o tom ću poslije domišljati.

U međuvremenu će se desiti završno književno veče 40-ih gradačačkih književnih susreta. A prije te večeri dešava se popodne u restoranu na vrhu Kule. Puše sebamijice i čorbice iz zemljanih posuda, ali odolijevam, jer ću niskotlačna kakva jesam zagarantovano zakunjati nakon jela, a to mi je zadnji naum. Radije ću nakon kafe guštati gradačačku šljivovicu, po kojoj je ovaj grad nadaleko poznat.

Ne idem inače na književne susrete. Promocije mojih romana dešavaju se po baštama kao što je ona galerije MLAZ u Počitelju, restoranima, foajeima pozorišta, univerzitetima (pa stigoh i do Harvarda), a jedna se čak desila i u medžlisu Islamske zajednice u Trebinju. Da ne zaboravim i atrijum crkve svetog Ante na Bistriku. A sad sam okružena književnicima i pjesnicima. I ponekim konobarom. U kratak mah u zraku se koncentriše prilična količina sujete i ogovaranja onih koji netom okrenu leđa. Nemam pojma o čemu pričaju, maltene nikog od prisutnih i ne poznajem. Udaljavam se na način koji sam naslijedila od tate, samo sam fizički tu.Odrasla sam u carstvu knjigei u carstvu RIJEČI, te cjelonoćnih razgovora s ocem koji su moj najveći kapital. Otac nije pobolijevao od sujete nikada, bio je suviše dubok zdenac da bi se pri površini skutrila crvotočna ustajala voda. I danas njegovo lice govori o proživljenom, harmonija crta i mirnoća pogleda. Okrećem prekidač u svojoj glavi na off, hvala dragi tata i sa zadovoljstvom uranjam u neverbalnu komunkaciju sa svojim kapetanom. Čini mi se gotovo bogohulnim propustiti ijedan njegov eonski treptaj i podrediti ga banalnostima.

Kada se ponovo obrem za stolom, osjećam ljude okolo više no što ih vidim. Nešto ili neko ozaruje, i ja srećem vječnog dječaka, dječijeg pisca, pjesnika, režisera i šta sve još ne, Šimu Ešića iz Tuzle. Šimo me vraća u bajku, a samo nebo zna koliko ih volim i živim s vremena na vrijeme. Ibraga dobiva nadimak odmah, Ibrahim Kajan, književni teoretičar i pisac, Mostarac ili iz Počitelja, sad već nisam sigurna. A ne znam šta više volim, Mostar ili Počitelj. Ili pak Blagaj – Bunu. Ibraga ima gospodštinu u gestama, pogledu, stavu i nešto u pojavi što podsjeća na Himzu Polovinu. Pripada onoj bezrezervnoj otmjenoj vrsti koja lagano izumire. I koja nas je napustila čini mi se poodavno.

Jako mi se dopada i znam pouzdano da njega i Šimu već svrstavam u početak jednog divnog prijateljstva. Sviraj Sem!

U bošnjačko kulturno društvo „Preporod“ na završetak književnih susreta odlazim sa Ibragom i pjesnikom Amirom Brkom. Sjedam do sijede glave. To je naš voditelj programa kojeg već smještam u dekor davnih godina kada druguje sa učesnicima susreta poput Selimovića, Andrića, Skendera Kulenovića, Ćamila Sijarića, Gustava Krkleca, Branka Ćopića i ine književne elite. Nijaz Alispahić, kako se sijeda glava zove, podsjeća na djetinjstvo i na moje prve susrete s knjigom. Zrači nekom naročitom toplinom tih mojih zapretenih godina da mi dođe da se rastopim po zidu umjesto silnih slika koje zure u mene svojim blještavilom. Nijaz je bučan, simpatičan i elokventan. I, hvala bogu, nije dosadan! I baraba je naravno! Sve je kako treba i ostajem tu gdje jesam. Ne udaljavam se i ne pokrećem prekidač u glavi. Napolju je kišovito i hladno, zbrinuti smo unutra, zamijenivši prekrasne gradačačke bašte ovim prostorom u zadnji tren. Nema veze. Onda moram nešto pročitati iz knjige, i ja i tad znam, slušala me više tišina „mog“ kapetana do svi

živi okupljeni koji tapšu.

Redaju su učesnici i malo-pomalo, eto nas opet na vrhu Kule gdje sekonobari izlažu pogibelji noseći pladnjeve i bokaliće sa šljivom gore – dolje po stepenicama. Nijaz Alispahić suvereno vlada i kafanskim prostorom. Pišemo posvete jedni drugima na koricama knjiga, a Amir Brka zariva Nijaza šarmom mlađeg kolege od kojeg nam teku suze od smijeha. Niz prozore Kule slijeva se kiša, a Gradačac ispod nas tone u san. Zorom ću poći put svoje sobeapartmana lagano, niz strme stepenice. I tada me dok otvaram vrata sobe i posmatram uspavani kišni grad kroz prozore obuzeše riječi „Sa Gradčca bijele kule Zmaja od Bosne, sokolovi zakliktali kajde žalosne, umrla je vjerna ljuba Husejn begova, jer izgubi gospodara srca svojega...“ Dok tonem u san mislim o gospodaru srca svojega koji je baš kao i moj kapetan Gradaščević umro negdje daleko, prognan i žalostan. Moj Zmaj čije je ime zapisano ne samo u istoriji, već i u po moga srca. Te noći, isprepleli su se oko mene ti dragi likovi i sigurna sam da je moje usnulo lice s njihovim tragovima bilo prizor nad kojim su te noći bdjeli.

Umjesto

“preventive” – ko je sljedeći?

Ako ne učimo na vlastitrim greškama, da li bar učimo na iskustvima drugih...

Shakhawan je pozajmio više od milion norveških kruna od familije i porodice kako bi kupio Lamborghini u Njemačkoj za 2,6 milion norveških kruna. Tržišna vrijednost ovog automobila je danas 4 miliona norveških kruna.

Pored toga što je ostao bez vozila čije kredite će dugo otplaćivati Shakhawan je protjeran iz Danske na 6 godina čime se problematizuje i djelatnost njegove firme u Norveško koja se bavi importom i prodajom sportskih automobila iz Njemačke, dok je Danska tranzitna zemlja preko koga se uvezena vozila transportuju.

Danska je država sa nultom tolerancijom prema vozačima koji ne poštuju ograničenja brzina na putevima. To je na svojoj koži najbolje osjetio tridesettrogodišnji Shahkwan Ahmen kada je, u potpuno novom Lamborghiniju, zaustavila danska policija na njegovom putu kući u Norvešku.

Na autoputu u Jyllandu, gdje je inače ograničenje 130 km na sat, danska policija je na svom radaru „uhvatila“ vozača Lamborghinija pri brzini od 228 km na sat. Lamborghini Huracan Spyder je automobil – zvijer. Sa svojih 640 konjskih snaga doseže topbrzinu do 340 km na sat.

Kao posljedica ovakve bezobzirne vožnje, vozilo je je oduzeto i milonski vrijedan Lamborghini bit će prodat na prinudnoj aukciji. Novi zakon iz 2021. godine dao je danskoj policiji zaista efikasan instrument kojim se drastično kažnjavaju ljubitelji velikih brzina i preventivno spašavaju stotine nevinih života. Zakon omogućava oduzimanje vozila u slučajevima kada je prekoračenje brzine veće od 200 km na sat, kada je brzina najmanje 100 km na sat a prekoračenje istovremeno duplo veće od ograničenja, kada je vozač pijan i ima više od 2 promila alkohola u krvi, kada je na najgrublji način ugrozio živote drugih učesnika u saobraćaju ili izazvao povrede, te pokazao bezobzirnost u vožnji motornim vozilom.

Zasigurno je da će bivši vlasnik Lamborghinija dugo pamtiti i žaliti zbog svoje nepromišljenosti koja ga je skupo koštala. Ili kada mu svijest „proradi“ biti zahvalan danskoj policiji što nije poginuo ili ugrozio živote drugih nevinih ljudi? Njegov savjet, danas, svima oni koji voze kroz Dansku je da poštuju ograničenje brzine i da u vozilu imaju kameru.

Novac, koji se bude prikupio prinudnom prodajom skupocjenog automobila najvjerovatnije će biti uplaćen tragično stradalim žrtvama saobraćaja i njihovim porodicama.

Na putevima Bosni i Hercegovine svakodnevno ginu nevini ljudi, kao posljedica divljih vožnji neodgovornih vozača. Često su to mladi ljudi čija smrt neutješno unesrečuju i njihove porodice. Čini se da smo se navikli na tu činjenicu prihvatajući je kao normalno stanje. Malo toga se radi na unapređenju saobraćajne kulture i bezbjednosti u saobraćaju. Iza te letargije ne stoje samo političari , nego i obični građani koji su ili izazvali smrt drugih ili su svojom ravnodušnoću podržali zlo koje nam se iz dana u dan ponavlja.

Zato nas i ne treba čuditi što u našoj BiH niko ne govori o „preventivnom djelovanju i planiranju u saobraćaju – danas se više pitamo ko je sljedeći? Ako već ne učimo na vlastitim greškamamožemo li što naučiti iz iskustva drugih – poput ovog iz Danske?

Piše: Edin OSMANČEVIĆ

Četvrtak, 18. maj. Radni je dan, tako da se najprije moralo završiti sa vlastitim poslom i obavezama, a onda kolima krenuti put Zenice. MalojekipiizBanjaluke. koju su činili Ernest Bučinski i moja malenkost, priključila se i pjesnikinja iz Bosanskog Broda, Jelena Škrbić, koja za sebe voli reći da je Glamočanka sa adresom u Brodu. Krenuli smo ipak na vrijeme, ali dosadna kišica činila je put klizavim, pa smo se susreli sa dva zastoja zbog saobraćajnih nezgoda, jednim pred ulazom u Doboj, a drugim kod Žepča. Iako se radilo o ozbiljnim udesima, u oba slučaja, izbjegnut je koban ishod.

U Zenicu smo ipak stigli na vrijeme i potražili staru zgradu pozorišta, u kom je sada smješten restoran „Tapas“. Upravo su banket sala, kao i još neke manje sale ovog restorana, epicentar pjesničkih dešavanja u Zenici, u okviru kluba „Plava Paleta“. Klub „Plava paleta“ i njen prvi čovjek, ugledni pjesnik Emir Sokolović, svakog drugog četvrtka, već blizu dvije decenije, organizuju promocije knjiga i druge književne večeri i festivale, koji okupljaju brojne ugledne književnike, pjesnike, slikare, muzičare i druge umjetnike iz Bosne i Hercegovine i zemalja regiona.

Ovog puta, u banket Sali restorana „Tapas“ održavao se festival poezije „Palabra en el Mundo“, odnosno, u prevodu, „Riječ u svijetu“. Međunarodni festival „Palabra en el Mundo“kulturni je događaj koji se svake godinedešava u majumjesecu, naviše od 900 lokacija u 42 države svijeta, a ishodište je u Havani, u okviru „Proyecto Cultural Sur Internacional“, časopisa Isla Negra. Ovo je njegovo sedamnaesto izdanje, a ovog puta, na poziv direktora za Evropu, Enca Santezea, ovoj porodici priključio se i klub „Plava paleta“, kao jedini sa prostora nekadašnje Jugoslavije.

Stotinjak autora iz svih republika nekadašnje domovine podnijelo je svoje aplikacije sa po dvije pjesme, ali iz objektivnih razloga svi nisu mogli stići u Zenicu. Pa i pored udaljenosti, činjenice da se radilo o radnom danu, kao i prilično lošem vremenu, pogotovo za ovo doba godine, u Zenicu je stiglo trideset i sedam autora iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Nizozemske, Poljske i Kanade. (Naravno, „stranci“ su naši ljudi koje je rat otjerao iz svojih domova i sa svojih ognjišta.)

Enco Sinteze ovom prilikom je istakao da u svjetskom konteksu festivala, Bosna i Hercegovina nikako nije mogla izostati, jer su neki od glavnih ciljeva festivala, odnosno njegova misija,širenje mira, to-

RIJEČ U SVIJETU

PALABRA EN EL MUNDO

Sa pjesničkog festival u Zenici: Misija riječi – svijetu vratiti dio proživljene ljepote…

lerancije i prijateljstva. Sinteze je naglasio da je Zenica izabrana velikom zaslugom samog Emira Sokolovića.

A kada govorimo o Sokoloviću, istakao bih da se radi o pjesniku koji je prihvaćen i cijenjen i koji je ostavio veliki trag u savremenoj poeziji u Italiji, a koji, uprkos svemu tome, u svojoj zemlji, u Bosni i Hercegovini, nema nikakvu stvarnu podršku i sve festivale i rad kluba „Plava paleta“ organizuje sa malim krugom prijatelja, vlastitim sredstvima! Tako i ovog puta, u šta sam se lično uvjerio, u prepunoj banket sali, pored prisutnih pjesnika, gotovo stotinjak posjetilaca imali su plaćene karte za ovaj događaj. Ne trebam podsjećati da na sličnim festivalima u Bosni i Hercegovini, ali i u regionu, veoma je teško privući posjetioce i kada su vrata dvorana širom otvorena. I to je jedna od velikih vrijednosti kluba „Plava paleta“.

Festival u Zenici svečano je otvorio direktor Gradske biblioteke Kakanj, Senad Ćišija, riječima da pjesnici ostvaruju svoju dužnost da svijetu vrate dio proživljene ljepote i istine svijeta, jer kroz pjesmu istina želi da se objavi ljudima i svijetu.

Napomenimo da su uz Emira Sokolovića u organizaciji festivala učestvovali Sanela Mulabdić, Hisam Jusufović, koji je događaj obogatio muzičkim numerama, Zoran Grgić Grga i Ajdin Alibabić, a da sujedanprelijepiđerdanpoezijegradilisvojimučešćemsljedećiautori: AjdinAlibabić, Azem Gvozden, Branko Serdar, Damir Maras, Dejan Tešić, Dinko Osmančević, Ensar Bukarić, Ermin Čelenka, Ernest Bučinski, Fatima Jamaković Čorambegić, Gordana Sarić, Ibrahim Honđo, Igor Mihaljević, Ilda Arnautović, Jasmin Salčinović, Jelena Škrbić, Jože Brenčić, Lidija Puđak, Ljubica Ribić, Marija Pavković, Marko Bačanović, Milan Novak, Milorad Kostić, Mirjana Jezildžić, Miroslav Tičar, Mladen Ćosić, Nermina Salčinović, Mihad Mešić, Nuša Tičar, Petra Kampl Petrin, Rabija Mameledžija, Sanja Strukar Križanac, Sebila Pašalić, Senada Beganović, Tajra Novaković, Tatjana Tomić, Vernesa Manov i Vida Dvoršek.

Druženje prisutnih pjesnika, od kojih su mnogi moji prijatelji i znanci još od ranijih vremena, dok su drugi to sada postali, potrajalo je uz stihove do duboko u noć, čak i nakon svečanog završetka festivala. Na kraju, možemo zaključiti da je festival već u svom prvom izdanju na tlu Bosne i Hercegovine ispunio svoju misiju, a to su druženje, prijateljstvo i širenje mira.Ujedno, „Riječ u svijetu“ može nam poslužiti kao predivna uvertira za naš Vezeni most.

Piše: Dinko OSMANČEVIĆ

Tito – građanin svijeta

Putevima mira i svjetske saradnje

Pokazivanje se tiče golih činjenica.

Prikazivanje njihove subjektivne percepcije i projekcije.

Ponekad to dvoje nije moguće jasno razgraničiti. Svjestan te vrste rizika Blažo Mandić pokušava prikaz podrediti pokazu. Ili, kako sam kaže: svoj subjektivni doživljaj podrediti objektivnom događaju, u mjeri u kojoj je to ljudski moguće.

Upravo zato, Tito u Mandićevoj knjizi nije ni Svetac ni Ikona.

Titovo vrijeme, ma kako paradoksalno zvučalo, bilo je istinski religiozno vrijeme. Vrijeme ateizma u kome niko nikome nije skrnavio groblja ni napadao na vjerske objekte. Niti vrijeđao vjere i nacije. Danas se sve to čini, smišljeno i politikantski ciljano. Nekadašnja sloboda vjeroispovijesti, zamijenjena je danas zloupotrebom vjere u nečasne svrhe.

U ime tako shvaćene vjere svjedočimo međusobnom etno-ubijanju i mržnji. A ljudi su Božja djeca, zar ne? Svi ljudi. Zato je, mjereno nebeskim, a ne politikantskim klero-mjerilima današnjice, samo ateista Tito bio istinski vjernik. Volio je sve ljude i narode.Propovijedao bratstvo i jedinstvo. Umjesto mržnje koju zagovaraju i provode današnji etno-religiozusi.

Tačnije, religiozni fanatici u zavadi s Vjerom.

Evo jednog podsjećanja na Tita putem teksta, iz davne 2006. godine. Blažo Mandić: Tito u dijalogu sa svijetom Izd. Agencija «Mir», Sad, 2005. Promotivno slovo Collegium Artisticum Sarajevo, 20 XI. 2006.

Priču o ovoj knjizi valja početi njenom zadnjom rečenicom, a ona glasi ovako: Tito je – kao što se iz ove knjige može vidjeti – uvijek tražio i pravio prijatelje: i blizu i daleko, a neprijatelje izbjegavao svugdje u svijetu (str. 668).

Ključne riječi ovdje su: Tražio i pravio prijatelje. Nalazio, tamo gdje ih ima.

Pravio, tamo gdje ih nije bilo.

Knjiga Blaže Mandića, neposrednog svjedoka traženja, nalaženja i pravljenja prijatelja i prijateljstava, snagom neospornih činjenica jasno pokazuje da ih je, zahvaljujući baš tome, bilo na sve strane svijeta: i na Istoku i na Zapadu; i na Sjeveru, i na Jugu.

Ako se prijatelji pridobijaju, stiču i nalaze odnosom uzajamnog poštovanja i uvažavanja; i ako je Riječ polazna osnova svakog ljudskog odnosa, onda ovdje opisano iskustvo pokazuje (kažem pokazuje, a ne prikazuje) Tita kao majstora dijaloga.

Jer, pokazivati i prikazivati nije isto.

Prikaz je subjektivnija forma od pokaza.

Ima dosta toga što se Titu u datom trenutku ne sviđa ili ne dopada. Na njemu se to izbliza vidi (a Blažo Mandić je prirodom posla uvijek bio dovoljno blizu da bi vidio), ali Tito to nikad javno ne pokazuje. Tada, kako je evidentno iz opisanih primjera, progovara njegovo strpeljenje, razumijevanje, tolerancija i karakterna snaga jedne harizmatske i istinski liderske ličnosti.

Ali, da bi prikazao ovo drugo, autor mora pokazati i ono prvo.

Tako čitalac dobija na uvid i mane i vrline Josipa Broza.

Upoznaje Tita kao biće od krvi i mesa.

Ali, biće dovoljno sabrano, dovoljno disciplinovano da svoj politički kredo gradi i izgradi na principu punog uvažavanja i poštovanja svojih sagovornika. Ponekad znatno mlađih, drugi put manje obzirnih (Hrušćov, Čaušesku…).

To će, socijalno-psihološki govoreći, rezultirati prepoznatljivom, nijansirano slojevitom politikom. Politikom koju ovdje signiram i imenujem jednim potpuno novim imenom: politikom konsideracije

Zašto?

Zato što Josip Broz Tito svoj dijalog sa svijetom vodi sa naglašenom dozom racionalne zadrške. Zadrške kojoj prethodi trezveno i kontekstualno odmjereno sagledavanje svih relacija date situacije.

Samo jedan primjer:

Godine 1967., u vrijeme poznate izraelske agresije, tokom posjete Kairu, Damasku i Bagdadu, Tito ogorčenim državnicima ovih zemalja savjetuje da se okanu štetnih medijsko-propagandnih prijetnji kako će «Izraelce pobacati u more», dajući im, pri tom, konkretna uputstva i prijedloge kako da se ponašaju i šta da čine sebi u korist.

Upravo u tome prepoznajem momenat rečene konsiderativnosti Titove politike: politike koegzistencije, politike mira, i uzajamnog uvažavanja. Latinski izraz consideratio znači baš to: posmatranje, razmatranje, razmišljanje, procjenjivanje, ispitivanje, uzimanje u obzir, poštovanje, uvažavanje….

Postupajući upravo tako Josip Broz Tito će postati jedan leader considerabilis, tj. značajan, ugledan i vrijedan lider koga Svijet uvažava, poštuje i cijeni.

Ova knjiga, pisana neposrednim, živim svjedokom brojnih zbivanja i

Piše: Esad BAJTAL

susreta tokom čitavih dvadest godina putovanja s Titom (1961–1980) u šezdeset zemalja svijeta, slikovito i uvjerljivo svjedoči o enormnom poštovanju Svijeta spram Josipa Broza.

Evo samo nekoliko (i nekih), iz nepreglednog mora u njoj prezentiranih činjenica.

Gdje god se pojavi, bez obzira na vrijeme (sunce, kiša, snijeg, led), Tita dočekuju nepregledne mase ljudi. Jednako egzaltirano u Alžiru, Brazilu, Meksiku ili Lenjingradu…. Na jugu Afrike ili sjeveru Amerike. Svejedno!

Poštuju ga jednako i lideri i građani, obični ljudi:

Silva Fernades naziva ga «čuvarom mira, unutarnjeg reda i svjetske saradnje» (str. 80). Za Ben Belu Tito je «dalekovidi vođa» (str. 183). Milton Obote kaže da je Tito «lider svijeta» (str. 322). Za Gadafija je «najveći lider politike pozitivne neutralnosti» (str. 330). A za američkog predsjednika Nixona Tito je, čak, «najbolje informisani lider svijeta» (str. 369). Za diplomatskog urednika londonskog «Gardijan»-a, Tito je «ključna ličnost za odnose Istoka i Zapada» (str. 389).

Istina, i to valja reći, ima i onih drugih.

Onih koji Tita ne vole.

Politički emigranti, politikantski radikali, demagozi, i druge tada na Zapad odmetnute jugoprotuhe. Upravo oni koji će devedesetih, pod parolom tobožnje «Titove vještačke tvorevine» sponzorirati i koordinirati krvavo razaranje Bosne i Hercegovine. Događaju se, kao npr. u posjeti SAD, i manji, očigledno namjenski, i dobro režirani incidenti.

Knjiga ništa ne krije.

Ali, sve su to ispadi epizodne minornosti.

Samo prolazni ljulj prazne orahove ljuske na valu svjetske popularnosti Josipa Broza Tita

Ništa više!

Za Nasera Tito je «brat i prijatelj» (str. 326). U Indiji on «nije stranac» (str. 393). U Rimu je trihiljade (3.000) zvanica na večeri Titu u čast; i pozicija i opozicija zajedno (str. 361). U Delhiju čak šesthiljada (6.000) zvanica (str. 400). Možda o svemu rečenom još bolje svjedoče mnogobrojne povelje, razna priznanja, zlatni ključevi gradova; počasni doktorati širom svijeta… itd.

Neukusno bi bilo sve to nabrajati.

U najkraćem: Tito je magični politički lik međunarodne političke scene XX stoljeća.

Tito je i pozivan i priman diljem planete pod egidom dosljednog antifašiste i iskrenog borca za mir, koegzistenciju i ravnopravnost

Ali, da ovo izlaganje završim onim čime jutros počinju sve agencijske vijesti svijeta:

Današnja Bušova posjeta Indoneziji (20. 11. 2006.), praćena je ogromnim sigurnosnim mjerama i žestokim uličnim protestima hiljada pobunjenih građana Džakarte. Za sve njih Buš je, kako je to vidljivo sa transparenata kojim ga dočekuju, samo (nepoželjni) «terorista» i «ratni zločinac».

Za usporedbu:

Decembra 1958. u toj istoj Džakarti, razdragano i sa poštovanjem, dočekuje Tita, hiljade i hiljade – nasmijanih ljudi.

I ne samo to.

Na univerzitetu u Bandungu, tokom te iste posjete, promovisan je u počasnog doktora prava. Istovremeno, u toj istoj Džakarti (koja masovnim gnušanjem odbija Buša danas) Ahmed Sukarno, tadašnji predsjednik Indonezije, pozdravlja Tita kao «građanina svijeta».

Ubuduće, ta će titula, kako kaže naš autor, «postati čest atribut uz Titovo ime» (str. 20). Bio je i ostao sve do danas upravo to: «građanin svijeta».

Treba li još nešto reći?

Ne!

Pa, ipak, konačno, i na samom kraju, možda još i ovo.

Nisam nikad bio član Titove partije.

Izgovaram rečeno kao golu činjenicu.

Bez likovanja.

I bez žala.

I samo zato da bih otklonio svaku moguću sumnju (njegovih današnjih protivnika, nacional-fašista), u pristrasnost ma i jedne svoje izgovorene riječi. Jer fascinirajuće činjenice kojima ova knjiga vrvi, same za sebe, i bez mene – govore sasvim dovoljno.

Čak mnogo više od onoga što sam – sâm, pokušao da kažem.

Putovanja u sjećanja

Tekst i foto: Adem Čukur

Sa balkona moje kuće, u proljetno predvečerje, pogled mi se pruža Vrbasom od Čaršijskih bukova, pa preko visećeg mosta nizvodno do Dolca i Sitara. Ispred mene Šehitluci, sa posljednjim zrakama sunca na šumovitim vrhovima i voćkama u beharu po njegovim travnatim padinama. U podnožju, poneka stara bosanska kuća među kasnije izgrađenim, i munara Jama džamije. Obala obrasla vrbacima. Na desnoj obali, jedna usamljena žalosna vrba čiji završeci grana titraju po površini brzaka. Na mojoj strani Vrbasa tri stare topole, starije od mene, čije se grane do neba izdižu. Ispod mene crvena ruža penjačica, jasmin u punom cvatu. Uz njega jorgovan kojeg sam presadio iz dvorišta kuće moga djeda na Londži, mjesta gdje je prvobitno postojala tvrđava sa kojeg se začela Banjaluka. Do mene dopire ugodan i jak miris, ispod mene u dvorišnu ogradu zapletene starinjske loze, miris koji se širi skoro do Čaršije...

*I onda, kada se spusti veče, i kada se na zvjezdanom nebu iznad Šehitluka pojavi mjesec i obasja cijeli Šeher, i kada sve utihne, osluškujem znane mi šumove od proljetnih voda nabujalog Vrbasa, žubore koji su ko muzika stara ušli negdje duboko u nas i tu zauvijek ostali.. Sav taj ambijent me unekoliko podsjeća na pjesmu Pabla Nerude ”Nokturno” i budi sjećanja na minule dane.....

*U jednom intervjuu, prije pedeset godina, na pitanje novinara šta je za njega Herceg-Bosna, književnik Meša Selimović je rekao: ”Bosna je za mene rodno tle, izvor svega što sam i osjećam, nju najviše volim i njoj najviše predbacujem, zbog ljubavi .” Rečenicu koja je aktuelna i danas.

*Jednog proljetnog dana sjedio sam na terasi restorana ”Slap” u Desnoj Novoseliji i uz kafu i cigaru uživao u prelijepom krajoliku. Za susjednim stolom su sjedila samo iz viđenja meni poznata dva čovjeka i uz čašicu prebirali svoju životnu muku, kad jedan odprilike reče: ”Čovjek mora živjeti, raditi, varakati se...” Na to ja pomislih, kako bi se za cijeli čovječiji život moglo reći da je jedno veliko varakanje jer nas na kraju čeka ista sudbina.

*Društveni dom u Gornjem Šeheru s prostranom terasom bio je omiljeno mjesto sastajanja mještana, gdje su se igrali šah, tavla i do-

Sehara

Dvorište autora

mine, a da igre budu zanimljivije, najčešće ”u kafu”. Vjerovatno nije bila istina, ali čaršija k`o čaršija, pronio se glas da je Ejub Pašalić, igrajući domine i našavši se u stisci , „pojeo ukrepano duplo golo”.

*Radeći projekat Tvornice papira u Drvaru u postojećim objektima prethodno ugašene Tvornice celuloze, bio sam sedam dana u Pinerolu, manjem gradu ispod Alpa bliizu francuske granice, u firmi koja je radila tehnološke pripreme i bila isporučilac opreme. Oni su imali čovjeka koji je bio zadužen da u poslijepodnevnim satima s nama prošeta po gradu, pa bude i domaćin na večeru.. Jedne prilike nas je odveo u jedan renesansni zamak s restoranom i freskama na unutrašnjim zidovima i renesansnim mobilijarom, što je za mene bio poseban ugođaj. Kad smo sjeli, Italijan pozva konobara i naruči piće, na šta ovaj potom stavi pred mene čašu sa crvenim vinom. Ja srknem, ništa, srknem opet..., opet ništa, i skontam da je to čaša sa duplim dnom na šta mi domaćin reče da to oni uobičavaju servirati kao dobrodošlicu.

*Kad se sjetim uvodne rečenice iz jednog od romana Lava Tolstoja (ako se dobro sjećam ,”Ane Karenjine”) - ”Sve srećne porodice su iste, svaka nesrećna porodica je nesrećna na svoj način.” - odmah pomislim na Begu Tuzlu i njegovu porodicu. Sjećam se, da je on poslije Drugog svjetskog rata bio najveći zemljoposjednik i poljoprivrednik u Gornjem Šeheru. Nakon njegove smrti dio imanja je naslijedio njegov sin koji je rano umro, ovoga njegov sin, Begin unuk koji je umro veoma mlad... Nažalost, kad danas prođem pored njihovog svojevremeno uzornog imanja, ta zemlja, donekle zarasla u korov, djeluje veoma tužno. Bego je bio štedljiv čovjek i, što bi se kazalo, tvrd na parama, pa je iza njega, kao anegdota, ostala slijedeća priča: Otvarao Bego čakijom (čakija - mali preklopni nož ) orah koščunac i omakne mu se pa se posiječe po prstu a i sječivo iz čakije ispadne iz ležaja, na šta mu žena povika .” Ode prst, hadžija”, a on joj odgovori: ”Džaba ti prst, ode čakija !”

*Moj komšija Džemko bio je osoba lijepih manira, a radio je u

prodavnici ”Peko” u Gospodskoj ulici... Jednog ugodnog proljetnog dana pomalo sam obrezivao voćke u dvorištu, a više sjedio u poluhladu breze, i pušeći ispijao kafu. Prolazeći u čaršiju, on me pozdravi da bi, pri povratku iz čaršije, prilazeći trotoarom prema meni, podigavši kažiprst, rekao:”Ti ne znaš uživati, ti kad uživaš, uživaš za trojicu!”

*Šukrija je bio najpoznatiji slastičar u Banjaluci i važio je za vrijednog i sposobnog privatnika. Kako je zapisao banjalučki književnik Kemal Coco, on je zimi znao otići pred kino Palas prije posljednje predstave, da vidi ima li računa da drži otvorenu radnju i da procijeni koliko bi ljudi nakon predstave moglo doći kod njega na salep. Kazivali su da se jednom bio razbolio pa se cijela porodica okupila oko njega i njegove postelje. U jednom trenutku, kao iz bunila, on se proderao: ”Šta ste se svi sjatili oko mene, ko je u radnji?!”

*Pričao mi jednom moj vršnjak Teofik kako je i on jedno vrijeme živio u izbjeglištvu, gdje je bio materijalno obezbijedjen, ali mu dosadila ispraznost izbjegličkog života pa je rekao svojoj ženi: ”Idemo mi nazad kući među naš narod, kakav je - takav je, naš je.” I vratili su se, zastalno.

*Jednog vrelog ljetnjeg dana, zajedno sa kćerkom i suprugom sjedio sam na terasi jednog kafića u Mostaru, sa pogledom na Stari most. Za susjednim stolom sjedile su četiri žene zajapurene u licu. Pozvale su konobara i rekle da im donese hladne vode što je on i učinio. Potom su ga pozvale opet i rekle da im donese još, na šta on doviknu kolegi: ”Meho , razvuci šlauf !”

*Godine nakon Drugog svjetskog rata bile su posebno teške za porodice koje su izgubile oca u ratu, a nisu imale nekih značajnijih prihoda. Toga se prije dvadesetak godina sjećao čovjek iz jedne takve porodice (koji je u to poratno vrijeme bio dječak) kad je došao u Švedsku: ”Vi ljeti sa Vrbasa na ručak, a ja na dud..., a sada ovdje svima isto”, aludirajući na socijalu koju smo prvih godina u Švedskoj svi dobivali.

Tekst i kontekst

Zvonko Kovač: Zalagao sam se za neku vrstu slavističke solidarnosti.

Nije uvijek lako ostati obilježen kao otpadnik, ne samo u književnosti ili kritici, nego i u znanosti o književnosti; svugdje je lažno rodoljublje ili pravo domoljublje na visokoj cijeni, mnoga su vrata zatvorena ako niste u ratu historiografija odabrali pravu stranu, a pogotovo ako u pravom ratu niste sudjelovali barem svojom nazočnosti u napadnutom gradu ili domovini.

Foto: Dorotea-Dora Held

Piše: Jagna Pogačnik

Razgovorom sa Zvonkom Kovačem nastavljamo seriju “Emeritura” u kojoj objavljujemo razgovore s autorima/cama i profesorima/cama koji su trasirali ovdašnju humanistiku i generacije učili kritičkom mišljenju o književnosti, umjetnosti i društvu.

Od samih znanstvenih početaka naglasak stavljate na potrebu za poredbenim proučavanjem južnoslavenskih književnosti i osim samih tekstova važan vam je i kontekst. Prva Vaša znanstvena knjiga uostalom i nosi naslov Interpretacijski kontekst. Nabrojimo li samo neke primjere – suorganizirali ste osamdesetih znanstvene simpozije za projekt Komparativno proučavanje jugoslavenskih/južnoslavenskih književnosti, a knjige Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti i njezino prošireno izdanje Međuknjiževne rasprave – Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti temeljne su znanstvene knjige za proučavanje južnoslavenskih književnosti. Koliko je takav pristup u našoj sveučilišnoj sredini bio uopće prihvaćen, koliko teret, a koliko izazov?

Mi smo bili generacija studenata koja je u sebi nosila neku antipozitivističku pobunu, jer su nam gotovo svi profesori bili tradicionalni povjesničari književnosti, koji su pokušavali u nastavu ili u svoj znanstveni rad unijeti ponešto od tumačenja književnosti s obzirom na konkretne tekstove, dakle kroz interpretaciju. Kako je, posebno u lingvistici, bio i kod nas u modi strukturalizam, pa kasnije teorija recepcije i semiotika, potreba da se našem čitanju književnosti, odnosno interpretaciji, pribavi određeni objektivizacijski okvir, doveo nas je u poziciju da se ponovno vratimo pitanjima konteksta istraživanja. Svoj sam izlaz našao u tom interpretacijskom kontekstu, koji se mogao za svako novo tumačenje promijeniti, prilagoditi, a kako sam zarana htio povezati svoj nastavni rad sa znanstvenim zadaćama (magisterij, doktorat, i sl.), povezivao sam ga sa situacijom u seminaru, odnosno s pravom studenata da se uključe, kako u aranžiranje konteksta interpretacije tako i u pojedinačno razumijevanje teksta, gotovo ravnopravno s privilegiranim glasom nastavnika, kao moderatora rasprave. Ubrzo sam uvidio da takav pristup ima svojih prednosti pred jednostranom, strogom metodom, a kako sam rano počeo predavati Krležinu esejistiku i druge hrvatskosrpske poredbene teme stranim slavistima, uvidio sam da su očekivanja stranaca, njihove reakcije na naše, domaće tekstove često kontekstualno kompleksnija, odnosno previše pojednostavljena u odnosu na „sva naša znanja“ i zadatke pojedine nacionalne filologije. Pri tome moram napomenuti da su jezici i discipline na nekadašnjem studiju jugoslavistike, od staroslavenskoga do slovenskoga jezika, bile mnogo povezanije nego li se to danas može i zamisliti, a da pri tome mi to nismo osjećali kao „politički nalog“ nego kao dio znanstvenih uvjerenja i prakse, najprije naših profesora, a onda i nas samih.

U velikoj se mjeri ta povezanost „uskosrodnih jezika“, kako sam bio svojedobno ograničio svoju „komparatistiku tekstova“, poklapala s načinom studija slavenskih, a posebno južnoslavenskih jezika i književnosti na stranim sveučilištima, pa smo zarana i s projektom koji spominjete i s načinom izvedbe u nastavi privukli pažnju stranih slavista; osobno mi je velika podrška bio angažman na sličnom nastavnom pro-

gramu iskusnoga sloveniste, profesora Jože Pogačnika na studiju u Osijeku. I obratno, mene je status južnoslavenske filologije (bilo da se radisamo o bugaristici ili „hrvatsko-srpskom“ (danas najčešće „bosanskom, hrvatskom, srpskom“) jezičnom i kulturnom području na studijima slavistike u Njemačkoj uvjerio da ona u uvjetima inozemne nastave, kao druga/strana kultura ne može drugačije opstati nego kao relativna cjelina, najčešće povezana s ostalim slavenskim jezicima i književnostima, odnosno u kontekstima povijesti jugoistočne i istočne Europe. Takav moj pristup bio je samo uvjetno prihvaćen, a teret je bio jednako velik kao i izazov.

Jezici i discipline na nekadašnjem studiju jugoslavistike, od staroslavenskoga do slovenskoga jezika, bile mnogo povezanije nego li se to danas može i zamisliti, a da pri tome mi to nismo osjećali kao „politički nalog“ nego kao dio znanstvenih uvjerenja i prakse, najprije naših profesora, a onda i nas samih

Pretpostavljam da nisu samo programi studija ili promjene u nastavi književnosti bili razlog za neki novi iskorak u području suvremene povijesti književnosti?

Naravno, nisu samo ti pragmatički ciljevi bili presudni u potrazi za novom povijesti književnosti, koja ne bi bila opterećena tek pojedinim kulturnim tradicijama, a opet bi ih respektirala, i koja bi interpretaciji književnosti pridružila onu klasu spoznaja koje su bile nekako komplementarne s razvojem suvremene znanosti o književnosti, metodama književne kritike, sve razvijenije teorije književnosti i kulturnih teorija. Pojednostavljeno rečeno, s jedne strane pratio sam obrat stare hermeneutike prema interkulturnoj, a s druge strane slučajno sam se vezao za projekte slovačkog teoretičara svjetske književnosti Dionyza Ďurišina, koji me nakon mog referata na Svjetskom slavističkom kongresu u Sofiji, 1988. godine, pozvao na suradnju; već za sljedeći kongres u Bratislavi, 1993. godine, primijenili smo kao autori zaduženi za određena područja njegovu teoriju međuknjiževnoga procesa i međuknjiževnih zajednica na polje slavenskih književnosti i kultura. Na žalost, to tada u našim „zaraćenim filologijama“ nije imalo nikakvu recepciju, osim pokoje negativne.

Dakako, i mi smo njegove radove prevodili i objavljivali, kao što su to radili i u Novom Sadu, jednom je i došao u Zagreb na naš skup da nas podrži, ali i da ukaže kako je bolje da se za specifične, regionalne ili državne međuknjiževne zajednice odustane od tradicionalne komparatistike u korist njegove veoma razrađene teorije međuknjiževnoga procesa. Kako meni termin „međuknjiževna zajednica“ u uvjetima raspada Jugoslavije nije izgledao produktivnim, zalagao sam se za termin „interkulturni kontekst“, a neku svoju novu povijest književnosti, koja se ne bi odnosila na nacionalnu ni na svjetsku, nego bi se bavila piscima i djelima koja proizlaze iz određene interkulturne konstelacije, odnosno „međuknjiževnoga procesa“ kako ga je opisivao Ďurišin, sve sam češće zvao interkulturna povijest književnosti, pa i interkulturna znanost o književnosti, kako ju je najbolje u međuvremenu afirmirao njemački stručnjak Michael Hofmann. Kada sam, dakle, tome dodao teorijska iskustva nastave i proučavanje druge ili strane književnosti, poput interkulturne germanistike, bilo mi je jasno da tim terminom ne pokrivamo samopojave i procese koje nacionalna povijest književnosti zanemaruje, a svjetska književnost ne vidi kao svoje, nego da smo u disciplini koja zapravo pokriva čitav spektar proučavanja na neofilološkim studijima, odnosno svim studijima strane književnosti na nekom domicilnom fakultetu.

Zazor od isticanja zajedničkog imena

Kako se taj pristup reflektirao u praksi, u okviru samog studija? Naš zagrebački magistarski, a kasnije i doktorski studij bio je upravo

tako koncipiran, na njemu su predavali vodeći stručnjaci svojih struka i što je još važnije studenti su bili mladi, ambiciozni stručnjaci od slavistike do amerikanistike i filmologije; pa nije onda čudno što sam kasnije kod njih imao relativno dobar odaziv, posebno s obzirom na inače bijednu poziciju (nakon ratova, osamostaljenja Hrvatske i „razdruživanja“ kroatistike) povjesničara južnoslavenskih književnosti u našem društvu. Knjigama koje ste spomenuli treba dodati još jednu koja ima i internetsko izdanje Interkulturne studije i ogledi, a koja svjedoči o mom daljnjem teorijskom razvoju i donosi ocjene desetak doktorata za koje sam bio mentor u razdoblju koje još uvijek nije naklonjeno intenzivnijem razvoju integralnih južnoslavističkih studija kod nas, pa ni „u regiji“. Nemaju toliko svojih učenika ni oni koji su nam svojedobno branili mentorstva za hrvatske pisce, iako smo prije svega i mi bili tek mali učitelji hrvatskoga, dobro „izučeni kroatisti“ s ovom ili onom subspecijalizacijom iz koje južnoslavenske filologije, svjesno ili silom prilika.

Koncept komparatistike tekstova srodnih jezika te koncept interkulturne povijesti književnosti, kao specifične regionalne poredbene povijesti književnosti, u suprotnosti je sprevladavajućom, monološkom, nacionalnom, isključivom perspektivom. Kako bi u praksi trebalo/moglo izgledati interkulturno proučavanje postjugoslavenske književnosti i koje su njegove prednosti?

S jednostavnom formulom komparatistike tekstova srodnih jezika i idioma, pokušao sam ideju poredbene analize afirmirati na širem južnoslavenskom području, i to kroz sva razdoblja književnosti, iako sam se pretežno bavionovijom i suvremenomknjiževnosti. Premda smo u projektu isticali jugoslavensko kao južnoslavensko, ipak je i prije raspada Jugoslavije u našim akademskim krugovima bilo pomalo zazorno isticati neko zajedničko na račun pojedinačnog nacionalnog imena, a poslije krvavog razdruživanja bilo je nepoželjno i opasno, tragao sam za imenovanjem sadržaja koje bi bolje izražavalo aspekte međuknjiževne kritičke recepcije, autore i pojave dvojne ili višestruke pripadnosti, međusobnu otvorenost za suradnju u časopisima, brojne prijevode i izdavanja knjiga iz jedne sredine u drugoj i sl. Najprije sam mislio, kao povjesničar književnosti u prošlosti, jer toga je zaista, posebno u razdoblju obnove modernizma prema postmoderni, bilo mnogo, a onda je nadošao vrlo brzo i fenomen postjugoslavenske književnosti, kao i europske književnosti između azila i egzila, kako je svoju književnost nazvao Predrag Matvejević, a mogla bi to biti i književnost Dubravke Ugrešić ili Dževada Karahasana, kao i pojave pisaca koji su kao migranti druge ili treće generacije sve odvažnije sudjelovali u kulturama u kojima su odrasli ili su se u njih uspješno integrirali, poput upravo kod

nas nagrađenog Josipa Novakovića, Saše Stanišića ili Alide Bremer, tako da sam shvatio da se isplati raditi na proučavanju južnoslavenskoga međuknjiževnog, interkulturnog naslijeđa, kako ne bismo za nove transkulturne pojave bili nespremni. Iako sam pri tome ostao pomalo konzervativan, pa inzistirao na interkulturalnosti kao dominantnom procesu, mogu zamisliti situaciju u kojoj će globalni transkulturni procesi, odnosno zakonitosti žanra, na nečiju književnost utjecati više od ishodišne ili prihvatne nacionalne kulture ili jezika kojima se pisci često i svjesno utječu, kao i nesvjesno razlikuju (ili ih drugi tako doživljavaju). Ukratko, interkulturno proučavanje postjugoslavenske književnosti vidim prije svega kao kompleksno polje proučavanja unutar južne slavistike, kao i na studiju komparativne književnosti, ali i (u manjoj mjeri) na kroatistici kao otvorenoj, modernim metodologijama okrenutoj struci koja obrazuje naše učiteljice i učitelje nacionalnoga jezika i književnosti; što danas uglavnom nije u programu studija, a trebalo bi biti. Zato niti zatiranje kolega „jugoslavista“ na studijima u Osijeku ili Zadru, pa čak i na Rijeci, kao i naše bespogovorno premještanje na Odsjek za slavenske jezike i književnosti na Filozofskom u Zagrebu, nije trebalo biti tako brzo i uspješno obavljeno.

Duh Stanka Lasića

Suosnivač ste studija južne slavistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Kako vidite stanje tog studija danas, postoje li razlike od vremena njegova osnivanja, koliko uopće mlade generacije razumiju problematiku o kojoj se ovdje radi?

Znao sam reći da nas je živima održala neka prirodna vitalnost, a ne institucionalna potreba za osnivanjem i pokretanjem novoga studija južne slavistike. Najprije smo započeli s relativno integralnim studijem slavistike, koji je bio zamišljen kao manje-više mehanički spoj postojećih studija slavenskih jezika i književnosti, unutar kojeg smo i mi južnoslavisti trebali servisirati jednu dvojezičnu dionicu. Onda smo postupno obogaćivali taj naš dio studija i zatražili da se prihvati kao samostalan dvopredmetni studij, koji bi se mogao kombinirati sa svim studijima na Fakultetu. Na žalost, kada je to odobreno više nije bilo želje da se nastavi organizirati studij slavistike, tako da se u Zagrebu danas studira pet zasebnih studija slavenskih jezika i književnosti, uz samo jedan višejezični i višeknjiževni, južnoslavistički studij, koji osim studija pojedinih nacionalnih kultura i problematike prevođenja, uključuje metodologiju književnopovijesnoga proučavanja i poredbene analize, međuknjiževnu kritiku te studij književno-interkulturnoga usmjerenja, odnosno omogućuje svojevrsni korak prema razumijevanju cjeline predmetnoga područja, kroz proučavanja veza i odnosa među kulturama studija, pa i prema hrvatskom jeziku i književnosti.

Na početku je bilo dosta nerazumijevanja kolega i „politike“ prema takvom studiju, ali je odaziv studenata bio veoma dobar, za razliku od danas kada je razumijevanja više, međutim sada je pak opao interes studenata; dobro pogađate, mlade generacije koje obrazuju novi kroatisti dolaze sa skromnim predznanjem o južnoslavenskim kulturama na fakultete, valjda su takvi školski programi, književno polje kao da je oštro podijeljeno na hrvatsku i svjetsku književnost, tako da nas je duh Stanka Lasića po drugi puta prokazao, pa se sada srpska ili slovenska književnost doslovce bore da stignu interes za „bugarsku književnost“, što će reći za svaku malu i hrvatskom kulturnom pregaocu, kritičaru i piscu nezanimljivu književnost.

Mlade generacije koje obrazuju novi kroatisti dolaze sa skromnim predznanjem o južnoslavenskim kulturama na fakultete, valjda su takvi školski programi, književno polje kao da je oštro podijeljeno na hrvatsku i svjetsku književnost, tako da nas je duh Stanka Lasića po drugi puta prokazao, pa se sada srpska ili slovenska književnost doslovce bore da stignu interes za „bugarsku književnost“

Je li danas šire shvaćena kroatistika, kao i manje oštro razgraničenje studija kroatistike i južne slavistike još uvijek samo iluzija?

Da, punih trideset godina nakon osamostaljenja kroatistike, situacija je gora negoli devedesetih godina i pogotovo nešto kasnije, kada su, vjerojatno zbog starih gimnazijskih programa i nastavnika kojima do tog razgraničenja nije bilo stalo, jer su o širem kontekstu mnogo više znali od današnjih nastavnika hrvatskoga, studenti često upisivali kombina-

cije studija kroatistike i južne slavistike; danas tu kombinaciju ne upisuje nitko ili neki doslovce zalutali studenti. Ukratko, kroatisti su praktički (i pravno) izgubili kompetenciju predavanja na inozemnoj slavistici za predmet „bosanski, hrvatski i srpski jezik s književnostima“, jer su im kombinacije studija kroatistike i južne slavistike daleke i nerazumljive. Zalagao sam se za neku vrstu slavističke solidarnosti, pa predlagao da se nekoliko mjesta rezervira za tu kombinaciju, jer bi nam ti stručnjaci dobro došli i kao nastavnici za jezike i književnosti južnoslavenskih nacionalnih manjima u Hrvatskoj, odnosno da se dokinu samostalni, jednopredmetni studiji kroatistike i nacionalne povijesti, ali nije bilo sluha za takve vapaje.

Paradoksalno ili ne, nešto je tome pridonijela i „bolonjska reforma“ studija, koja je proklamirala načelo izbornih predmeta u zamjenu za obavezne, ali to se u našim uvjetima brzo izjalovilo, naimeprosvjetnim je vlastima lakše kontrolirati programe ako se oniutemeljuju na obaveznim sadržajima, a nastavnicima komotnije iz semestra u semestar predavati uvijek isto gradivo, što je pridonijelo odustajanju od radikalno izborne nastave, unutar koje su se, prema prvobitnim nacrtima programa, i na nekim kroatističkim studijima trebali pojavljivati poredbenojužnoslavistički kolegiji, ali kako nisu bili „jezgreni“ za struku, nastavnici su od njih odustajali, posebno na studijima kroatistikeizvanZagreba.

Relativizacija

vrijednosti i međuknjiževna

kritika

Pisali ste književnu kritiku, a razgovaramo za portal koji je postavlja u fokus interesa. U više navrata, naglašavali ste njezinu važnost. Pomalo je već ponavljajuće i zamorno to pitati, no ipak moram kako vidite današnju poziciju kritičara, status profesionalnih čitatelja, često odustajanja talentiranih kritičara od njezina pisanja i razloge takvog stanja?

Razgovaramo nakon sajma knjiga u Zagrebu, na kojemu su kritičari moje generacije Zdravko Zima i Krešimir Nemec bili u društvu našeg predsjednika i premijera, jedan kao dragovoljni savjetnik-voluntarist, a drugi kao (kroz dodatnu akademsku karijeru) ugledan akademik, privilegirani, da ne kažem i potkupljeni, plodni autor. Ne znam je li to cilj književne ili akademske kritike, domoći se vlasti ili je bezuvjetno legitimirati svojim povlaštenim položajem u odnosu na nas obične umirovljenike (kad već razgovaramo u seriji emeriture)? Na prvi pogled nekadašnji književni kritičari se uvažavaju kao stubovi poretka, privatizirana ili nova privatna izdavačka djelatnost, uz veću ili manju podršku države, dobro se snalaze na tržištu i sveizgleda odlično, svi zadovoljni!

Rekli bismo, konačno tržište funkcionira, naša demokratura napreduje, pa ipak je status profesionalnog čitatelja, književnoga kritičara, kao uostalom i pisaca, nedovoljno zaštićen, a time je on nedovoljno neovisan. Veoma je malo uređeno u polju književnosti u korist njihove materijalne neovisnosti, slobode stvaranja, odnosno slobode prosuđivanja i iznošenja neovisnih prosudbi (neovisnih od neformalnih grupacija, od izdavača, od institucija nagrada, urednika radija i državne televizije, od društava pisaca, od kulturnih i znanstvenih institucija), pa često imamo dojam da se mnogo toga u kritici kulture događa bez potrebe za argumentiranom, pa makar i sasvim osobnom prosudbom; bez potrebe da se govori o vrijednostima i afirmaciji pravih, aktualnih vrijednosti koje se potvrđuju i izvan granica naše kulture, odnosno izvan dosega naših poluprivatiziranih kulturnih institucija (od časopisa pa do raznih udruga).

Pratim portal književne kritike HDP-a i često sam zadivljen elokvencijom i sjajnim stilom, odličnim izborom knjiga pojedinih autorica i autora, pri čemu vidim da se, kao i u književnosti sve više javljaju spisateljice, što je možda i najbolja strana suvremene hrvatske književnosti, pa tako i književne kritike, kao i znanosti o književnosti. Ali, to je sociološki gledano i znak da je to područje siromašnije od drugih, budući da muškarci radije biraju unosnija zanimanja. Povremeno čitam i neke kritike na drugim portalima ili društvenim mrežama, no one su često nedovoljno profesionalne, pa još više doprinose relativizaciji vrijednosti; najviše kod nas vrijedi glas trača o nekom piscu, pa zato nije čudno da se svi toliko uzaludno brinemo o svom bolje položaju u antologijama ili povijesti književnosti. Unatoč evidentnom posthistorijskom dobu, s vrlo mogućom ekološkom i ratnom apokalipsom.

Ne znam je li to cilj književne ili akademske kritike, domoći se vlasti ili je bezuvjetno legitimirati svojim povlaštenim položajem u odnosu na nas obične umirovljenike?

Zanimljivo mi je kako ste jednom prigodom, ako se dobro sjećam bilo je to u razgovoru Pisci na mreži, rekli da ste na kolegiju Uvod u studij književnosti od studenata tražili da se prvo izraze upravo kritikom. Zašto je ona važna za studente na početku njihovog studija?

Zaboravljamo da je književna kritika i esejistika podjednako dio književnoga, kao i stručnoga, znanstvenoga bavljenja književnošću, kao svojevrsna primijenjena disciplina, ali veoma kreativna i osobna. Uvod u studij južnoslavenskihknjiževnosti često sam započeo s njihovim zavičajnim pjesnicima ili kvartovskim piscima, kako bih studente upozorio da se književnost događa svugdje oko njih te da osim kanonskih i „čisto“ hrvatskih pisaca u njihovoj blizini djeluju i manje poznati ili možda ponešto drugačiji pisci. Iz te početne pozicije, uz zadatak da napišu svoju prvu književnu kritiku o njima, mogli smo krenuti dalje, na osnovne informacije o situaciji u „ostalim“ južnoslavenskim književnostima, o pojedinim povijestima književnosti i sl., jer je znanje koje studenti donesu iz gimnazija o njima porazno; pa i o povijestima hrvatske književnosti, također. Ali, najvažnije od svega je bilo osloboditi studentice i studente straha od vlastitoga pisanja, kao i učenjem o kritici općenito, poticanjem esejističkoga stila i iskazivanja osobnoga dojma, postupno podizati razinu i širinu njihove kompetencije, odnosno pripremiti ih za pisanje seminarskih radova; za koje držim da su najvažniji spoznajni dio studija književnosti i da se još uvijek kod nas premalo nude kao poticaj za aktivno sudjelovanje u seminarskim interpretacijama, pa i kao zamjena za ispite. Kasnije sam, u diplomskom dijelu studija ili na doktorskom studiju, uveo kolegije o kritičkoj recepciji i međuknjiževnoj kritici, kao proširenje „ishoda studiranja“ s kojim bi najbolji naši studenti možda mogli naći posao kao urednici, književni kritičari, novinari u kulturnim redakcijama i sl.

Poznato je to Vaše zalaganje za međuknjiževnu kritiku, pod kojom podrazumijevate onu koja procjenjuje iz pozicije druge, susjedne književnosti. Ona je, i po mome sudu, važna i za književnost o kojoj se piše i za književnost iz koje se piše. To proširenje književnog polja koje zapravo otvara mogućnost objektivnijeg čitanja i argumentiranijeg vrednovanja, nije jednostavno niti često. Vidite li tu neke primjere dobre prakse u posljednje vrijeme?

Kao što sam rekao, htio sam najprije studentima otvoriti mogućnost profesionalnoga bavljenja književnom kritikom, s obzirom na to da se s vremenom osjećala potreba za boljim poznavanjem pisaca i književnosti „iz regije“, a naš studij pokriva upravo to područje. Osim toga, međuk-

njiževna kritika koju sam definirao kao kritiku o drugim ili stranim piscima, i koja je zaista veoma važna i za književnosti ili njezine pisce o kojima se piše i za književnost, odnosno kulturu iz koje se piše, bila je važan dio moga konstrukta interkulturne znanosti o književnosti. Primjera dobre međuknjiževne prakse, odnosno interkulturnog dijaloga, u prošlosti južnoslavenskih društava je bilo mnogo, navedimo samo Šoljana, Tenžeru, Mandića i Viskovića, a s pojavom postjugoslavenske književnosti i kritičkim interesom za nju, ta se praksa samo prirodno nastavila; dapače, nekim rezultatima i našeg studija pridružio se i interes književne kritike i za prevedena bugarska djela, unatoč onom podcjenjivačkom odnosu. Obostrano dobar primjer je Teofil Pančić, kojeg sam vrlo rado čitao, a kod nas Katarina Luketić, Boris Postnikov, Dinko Kreho i Vi kad je riječ o slovenskim piscima, što nisam mogao previdjeti. Osim te posebne, regionalne književne kritike, par je autora koji ne pišu tipičnu književnu kritiku, ali svojom esejistikom drže otvorena vrata hrvatske kulture prema južnoslavenskim književnostima, poput Miljenka Jergovića ili Josipa Mlakića, da navedem samo one koje vrlo rado čitam.

Bavili ste se i konceptom eko-kulturnog identiteta, što on za Vas podrazumijeva?

Koncept eko-kulturnog identiteta dodao sam svom projektu, koji sam prijavio na Ministarstvu znanosti i obrazovanja, projekt nam je trebao da bismo dobili novake, odnosno asistente, pa sam u literaturi potražio koncept identiteta (jer se u natječaju na njemu inzistiralo) koji bi odgovarao interkulturnim istraživanjima, koja sam ranije radije vezivao uz pitanja razlike, „diferenciranoga jedinstva“. Ovdje je riječ o identifikaciji međuprostora, afirmaciji amfibijskih zona ne samo u prirodi, nego i u kulturi, što znači razumjeti prirodu, jezik i kulturu kao evolucijsko-sistemski povezane dijelove cjeline, pri čemu je komunikacijski medij jezika njihova poveznica (kako je pisao Peter Finke u svom zalaganju za kulturnu ekologiju, kao konceptu „održivoga razvoja“ na humanističkom području). Ideja osim u mom istraživanju nije naišla na plodno tlo, čak ni kod mojih mladih suradnika na projektu, ali se nešto pokrenulo u smjeru ekološke književne kritike, odnosno istraživanja simbola i prostora prirode u književnosti.

Slučaj i sreća u inozemstvu

Dobitnik ste Humboldtove stipendije i predavali na doista brojnim inozemnim sveučilištima (Göttingen, Ljubljana, Maribor, Novi Sad, Hamburg, Halle, Jena, Basel…). Koliko Vas je to iskustvo stranih sveučilišta oblikovalo ili uvjerilo u ispravnost interkulturnog pristupa, dojma sam kako su Vaši radovi izazvali veće zanimanje među stranim slavistima nego kod kuće?

Humboldtova stipendija, kao i predavanja na stranim sveučilištima uvijek su me iznova samo uvjerile da, ako djelujemo unutar međunarodno priznatoga stručno-znanstvenoga područja kao što je slavistika, moramo znati koja su „pravila igre“ i kako neki naš problem, bilo u lingvistici, bilo u znanosti o književnosti, treba biti ovjeren s međunarodno provjerljivom znanosti; sve iako su integralni studiji slavistike u svijetu u krizi, ne na kraju i zbog ratova među slavenskim narodima, kao tragičnim izrazima završnih etapa njihovih nacionalnih integracija. Danas se gotovo ne bih usudio prognozirati u kojem će smjeru ići razvoj slavistike ubuduće, jer su slavistički studiji znanstveno kompromitirani i kao relativno cjeloviti studiji i kao nacionalni, kao studiji pojedinih jezika i književnosti. Možda će se studiji slavenskih jezika pretvarati u tečajeve jezika i studije opće lingvistike ili veoma zahtjevne prevoditeljske studije, a studiji slavenskih književnosti uključivati u šire komparativne i/ili interkulturne studije.

I da, moj relativan uspjeh na inozemnim slavističkim studijima bio je koliko slučajan toliko i sretan za mene; u okolnostima kada doma praktički nismo mogli optimalno raditi i objavljivati, ne samo devedesetih godina, okrenuo sam se inozemnim simpozijima i tako svojim radovima i nehotice dodao međunarodnu recepciju. Velika je šteta što nismo uspjeli pokrenuti novu seriju Radova Zavoda za slavensku filologiju, tako da se dogodilo da već treće desetljeće zagrebačka slavistika nema svoga časopisa, koji bi razmjenjivala sa sličnim časopisima u svijetu; to si pripisujem i kao osobni neuspjeh, jer sam u jednom času bio predložen za urednika, makar je glavni razlog bio dulji prekid u kontinuitetu izlaženja i nedostatak novca.

U okolnostima kada doma praktički nismo mogli optimalno raditi i objavljivati, ne samo devedesetih godina, okrenuo sam se inozemnim simpozijima i tako svojim radovima i nehotice dodao međunarodnu recepciju

U jednom od vaših tekstova možemo pročitati kako su nacionalne književnopovijesne reprezentacije zapravo arbitrarne, a nacionalni kanoni hermetični, s čime se itekako slažem. Andrića, ali i Krležu, promatrali ste u širem međuknjiževnom kontekstu, kao i autore poput Selimovića, Desnice, Kovača, Karahasana, sve do Jergovića ili Sejranovića. Paradigma tzv. nacionalne povijesti književnosti teško se može nositi upravo s takvim piscima, što je vidljivo osobito u primjeru suvremene bosanskohercegovačke književnosti. No pojedini kritičari i književni povjesničari još uvijek su opsjednuti “čistom” nacionalnom književnošću i suženim kanonom. Što s književnošću između nacionalnih kultura?

Jedan od razloga što nismo uspjeli sa slavističkim časopisom, pa ni sa slavističkim studijem, bilo je uvjerenje većine kolega da se hrvatski jezik i književnost mora studirati isključivo kroz studij kroatistike ili čak kroatologije; zbog toga se kod nas preferiraju studiji jednoga nacionalnoga jezika i književnosti, čemu se onda pridružuju i stručnjaci usko specijalizirani po obrascu određene nacionalne filologije. Ne razumije se da se u uvjetima inozemne organizacije studija, tamošnji znanstvenici ne trebaju držati jednog jezika ili jedne književnosti, a da mogu ipak pridonijeli njegovoj afirmaciji u svojoj sredini. Znanje drugog ili trećeg jezika ili poznavanje korpusa tekstova dviju ili više književnosti ne mora biti prepreka za afirmaciju pojedinog pisca iz jedne književnosti, baš obratno. Stručnjak sa znanjima širega konteksta istraživanja bit će uvjerljiviji i vjerojatno točniji u svojim tezama, procjenama i zaključcima.

I k tome, kao što sam već rekao, neće se južnoslavenski pisci samo međusobno razlikovati, nego i utjecati domaćem međuknjiževnom dijalogu, pa i transkulturnom međunarodnom protoku ljudi, ideja i kapitala, zar ne? Pisce koje ste nabrojali, kao i one još iz 19. stoljeća Njegoša, Vraza ili Matavulja, zatim ZofkeKveder, Matoša i Ujevića kao kritičara i esejista, pa do suvremene bosanske književnosti, odnosno one emigrantske koju njemačka književna kritičarka Sigried Löeffler naziva „nova svjetska književnost“, zasigurno je lakše sistematizirati sa stručnjacima za dvije ili više književnosti. Zato sam uporno branio južnu slavistiku kao relativno jedinstven studij, makar trajno navukao nerazumijevanje domaće znanstvene zajednice koja preferira jednojezične studije, te se zalagao za interkulturni pristup, osnažen još i ovakvim međukulturnim piscima, pa i međukulturnom književnosti.

Vidite li kod mladih znanstvenika interes za nastavak vašeg koncepta. Javnosti je u tom kontekstu bila zanimljiva knjiga Nebojše Lujanovića Prostor za otpadnike: Od ideologije i identiteta do književnog polja u kojoj se bavi autorima dvojne (ili više) identitetske pripadnosti koji ne zadovoljavaju tradicionalne kriterije uokviravanja u koncepte nacionalne književnosti.

Nadam se da će oni koji su ostali kao nastavnici na studiju nakon nas barem s vremena na vrijeme pribjegavati sličnim istraživanjima, prije svega mislim na profesoricu Ivanu Latković i asistenta Franka Burola, ali od mojih možda najvećih nada dvije su se izjalovile: Ivan Majić je nakon doktorata o Meši Selimoviću otišao među fratre, i uspješno završio teologiju, a Krešimir Bobaš se nakon slabije obrane teze doktorata o Miljenku Jergoviću obeshrabrio i odlučio za američki politički film. Nije uvijek lako ostati obilježen kao otpadnik, ne samo u književnosti ili kritici, nego i u znanosti o književnosti; svugdje je lažno rodoljublje ili pravo domoljublje na visokoj cijeni, mnoga su vrata zatvorena ako niste u ratu historiografija odabrali pravu stranu, a pogotovo ako u pravom ratu niste sudjelovali barem svojom nazočnosti u napadnutom gradu ili domovini. Pratio sam razvoj Nebojše Lujanovića, kao studenta na doktorskom studiju i kroz rad na njegovu doktoratu, koji smo ocijenili najvišom ocjenom. Pa ipak, meni je za potvrdu teze nedostajao npr. barem neki slučaj bošnjačkog pisca, jer je on pitanje otpadnika sklon vezati tek za bosansko-hrvatske pisce, kao i njegove osobne ishodišne književne situacije, u odnosu na cjelokupnu hrvatsku književnost. Iako da, problem tradicije i razlike u hrvatskom slučaju, može također biti interkulturni fenomen, koji sam znao nazivati svojevrsnom „unutarnjom interkulturalnosti“; zato nam i ona eksterna nikada u prošlosti nije bila toliko teška koliko se bremenitom često danas prikazuje, pa je se kao moramo bojati.

Postjugoslavenska književnost kao prilika nacionalistima

Jednom prigodom rekli ste kako baš ne volite termin postjugoslavenska književnost koji je danas šire prihvaćen. Termin regionalna književnost čini se još praznijim, kao da izbjegava nazvati stvari pravim imenom.

Ne bih rekao da ga ne volim, samo sam mu htio nadjenuti dominantan sadržaj, odnosno afirmirati ka ga novu interkulturnu književnost, u kontekstu razgovora o hrvatskim piscima u susjedstvu. Zapravo sam se čudio kako se lijepo primio, iako sam se i bojao da će jednom ipak biti prokazan, kao što se i dogodilo na hrvatskom radiju, ako se dobro sjećam. Ono što se meni u tom pojmu ne sviđa nije samo moguće gajenje iluzije da bi se kroz njega mogli domoći staroga stanja, barem po bogatstvu kulturne razmjene kakva je bila u Jugoslaviji, neka kulturna nostalgija, nego davanje prilike nacionalistima da nas prokazuju kao borce za neku staru „našu stvar“, a da se pri tom ne zna što bi to uopće bilo. Socijalizam, federacija, bolji međunacionalni odnosi?

Ukratko, slično je i s pojmovima „književnost u regiji“ (regionalna književnost je već zauzet pojam za lokalnu književnost, pa i njemu treba dodati adekvatnu oznaku sadržaja, za mene je u oba slučaja to interkulturalnost), bolje se služiti pojmovima slavističke književne znanosti, kako oni već cirkuliraju u raznim prigodama, iako pri svemu ostaje glavni problem: bolji operativni naziv za središnji južnoslavenski komunikacijski i kulturni prostor, za njegov jezik-jezike, za zavičajne i regionalne, nacionalne, jugoslavenske i postjugoslavenske aspekte njegova statusa, i još više: otvaranje studija i stvaranja stručnjaka, od međuknjiževnih kritičara do književnih znanstvenika i lingvista, koji će znati ovladati cjelinom njegova kulturnoga i jezičnoga iskustva. Doda li se takvom stručnjaku obaveza studiranja barem još jednog južnoslavenskog ili slavenskog jezika, eto nam rješenja za tu našu „kvadraturu kruga“.

Ono što se meni u pojmu postjugoslavenske književnosti ne sviđa nije samo moguće gajenje iluzije da bi se kroz njega mogli domoći staroga stanja, barem po bogatstvu kulturne razmjene kakva je bila u Jugoslaviji, neka kulturna nostalgija, nego davanje prilike nacionalistima da nas prokazuju kao borce za neku staru „našu stvar“, a da se pri tom ne zna što bi to uopće bilo

Primjećujete li kako komunikacija među susjednim književnos-

tima, osobito među mlađim generacijama, ipak postaje sve intenzivnija, iako ovisi o sporadičnim inicijativama i privatnim poznanstvima?

Suvremena književnost iz južnoslavenskog kulturnog prostora, zahvaljujući pojedinim urednicima i vlasnicima manjih izdavačkih kuća, već je lijepo prisutna kod nas, dio zasluga treba pripisati privatnim poznanstvima, našim kolegama prevoditeljima, kao i novim mladim prevoditeljicama s našega studija, i s te strane ne trebamo biti zabrinuti. Ono što nedostaje je sustavnije izdavanje starih klasika u novim prijevodima, izbori pojedinih važnih pisaca s adekvatnim, profesionalnim uređivanjem i pogovorima, koje bi si južnoslavenske kulture (ne samo zbog svojih nacionalnih manjina) trebale međusobno priuštiti, kao zalog boljim međunacionalnim odnosima, trajnom miru. Dovoljno bi bilo samo odustajanje od kupnje jednog aviona u korist poticanja kulturne razmjene i održivoga razvoja u našem eko-kulturnom sustavu.

Važan je i Vaš interes za susjednu, slovensku književnost, pisali ste o Kovačiču, Šalamunu, ambasador ste slovenske kulture, ali opet naslov jednog intervjua koji ste dali za ljubljansko Delo, predstavlja Vas kao „netipičnog slovenista“. Što bi uopće podrazumijevala ta opreka tipičan/netipičan slovenist, kroatist…?

Slovenskom sam se književnošću počeo intenzivnije baviti silom prilika kad smo prerano izgubili troje nastavnika, već vrsnih stručnjaka za slovensku književnost, ali i svjesno, jer sam procjenjivao da ću aktivnim bavljenjem, predavanjima i kadrovskim ekipiranjem katedre, pridonijeti čuvanju duge tradicije proučavanja i podučavanja slovenskoga jezika i književnosti, kao i osnažiti svoje kompetencije u poredbenom proučavanju južnoslavenskih književnosti. Ne samo da se sve to ostvarilo, s fakultetima u Ljubljani, Mariboru i Kopru intenzivno smo surađivali, suorganizirali šest slavističkih susreta i izdali zbornike radova, zvali su nas na sve svoje ugledne slovenističke kongrese, poput Obdobja, a zauzvrat kolegice i kolege iz Slovenije često su gostovali kod nas sa semestralnim ili pojedinačnim predavanjima. S interesom i sa simpatijama je prihvaćeno i moje bavljenje interkulturnim pitanjima, bolje negoli u Zagrebu, tako da sam možda i predugo ostao na tom privremenom zadatku, ali i prekratko za neke veće rezultate. Ipak, s Pretnarjevom nagradom za strane slaviste koja nosi ime njihovog prerano preminuloga slaviste Tone Pretnara, dobio sam taj naziv ambasadora slovenske kulture, premda sam višeobavljao poslove konzula. Kao „netipičan slovenist“ predstavio sam se ne samo zato što sam se kasno počeo baviti slovenskom kulturom, nego i zato što sam u osnovi južnoslavist „opće prakse“, poredbene, interkulturne orijentacije, i jer smo djelovali na studiju slovenistike za koji nismo htjeli da postane kao neka treća ili četvrta slovenistika u Sloveniji, nego s nekim „dodanom vrijednostima“, prva na inozemnim studijima; Poljaci su možda imali više studenata, ali mi smo prema intenzitetu suradnje i nastavnika i studenata uskoro bili među prvima.

Prešućivani autor

Istovremeno sa znanstvenim radom pisali ste poeziju, objavili sedam pjesničkih zbirki. Osjećate li sada, s vremenskom distancom, da vas je u poeziji sputavala pozicija sveučilišnog profesora. Kakav je odnos profesorskog posla i stvaralačkog potencijala.

Kao što se iz svega može zaključiti, moja karijera sveučilišnoga profesora nije bila uvijek uzlazna, zahvaljujući „povijesnim okolnostima“, trebalo je mnogo upornosti, volje i rada na pokretanju i vođenju studija i odsjeka na kojima sam radio, tako da mi je pisanje poezije s vremenom postajalo sve teže i sve sam manje pažnje posvećivao toj ipak stalnoj potrebi; htio sam se vratiti i kao kritičar poezije, ali nekako kao da za mene nije više bilo mjesta u institucijama hrvatske kulture, čak ni za poticajno objavljivanje poezije, za što sam loše prognozirao da će zadnje doći u pitanje. Odnos profesorskog posla i stvaralačkog potencijala nisam uvijek dobro usklađivao, jer ako se posao nastavnika i mentora radi angažirano i kreativno, i profesorski posao do neke mjere ispunjava, zadovolji naše stvaralačke potencijale. Isto tako, jednom kad vas okolnosti slome, kad vas zaborave ili čak prokažu, nema više povratka. Ili možda sada, u mirovini?

Jednom kad vas okolnosti slome, kad vas zaborave ili čak prokažu, nema više povratka. Ili možda sada, u mirovini?

Zgodan je podatak da je jedna Vaša zbirka poezije iz sedamdesetih bila zabranjena, o čemu se radilo?

Moja zbirka pjesama Courbette najprije je dobila Nagradu A. B. Šimić, za 1973. godinu, a onda je godinu dana kasnije, kad je konačno tiskana, kritizirana u jednoj maloj političkoj hajci na nepodobne pisce, i zabranjena, pa je skoro cijela naklada uništena. Pokušat ćemo je uskoro u Čakovcu unutar jednog šireg izbora ponovno tiskati, iako sam u međuvremenu (možda samo zbog nepoćudne struke kojom sam se bavio, za-

ista ne znam razlog), za neke pjesnike i kritičare, pa i stare prijatelje i kolege, postao skoro pa prešućivani autor, makar su „njegove“ zbirke pjesama bile objavljivane. Pa ipak, nedavno sam nagrađen za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu Kvirinovom nagradom u Sisku, možda najviše zbog te krivo čitane ili nepročitane, zabranjene prve knjige.

Kako se osobno snalazite u vrijeme u kojem književnost kao da gubi svoj utjecaj i ugled? Koliko pratite nove trendove i tehnologije i koliko se u svemu tome mijenjao neki vaš osobni čitateljski kanon? Koje suvremene pisce rado čitate?

Moji prvi nesporazumi sa suvremenom književnosti došli su s brisanjem granica tzv. visoke i niske književnosti, nisam se dugo u tome snalazio. Nisam se mogao zamisliti ni kao žanrovski pisac, osim kroz neku vrstu parodiranja žanra, a pored toga bio sam od gimnazije silno zaražen Krležinim esejističkim stilom, kao i opčinjen visokom modernističkom književnosti, na kojoj smo se još i prije studija sami obrazovali, Čehov,Rilke i Šimić, kasnije Crnjanski više nego Andrić, Joyce, Hesse i Orwel, nadrealisti i egzistencijalizam, to je bila moja najdraža lektira, a kasnije mnogo, mnogo drugih autora, obnovitelji modernizma, pa i postmodernisti, što kao osobni izbori, što kao profesionalni zadaci. Samo za posljednji doktorat za koji sam bio mentor pročitao sam čitavu seriju političkog romana. Sustavnije čitam sve međuknjiževne autore i volim kratki roman kao žanr, a od autora moji favoriti su slovenska poezija od Zlobeca do Barbare Korun i mlađih slovenskih pjesnikinja, Zupan i kasni Lojze Kovačić, kod nas čitam najviše aktualnog Miljenka Jergovića te pratim Zorana Ferića (više kao novelista, iako mislim da je on pisac dobrog zagrebačkog romana), ljekovito duhovite Antu Tomića i Viktora Ivančića, pa i brutalnog Svetislava Basaru, a od pjesnika to sigurno nisu ni Matoš ni Maleš, bio mi je blizak Slamnig, kao i Slaviček, zapravo gotovo svi pisci „krugovaši“, o kojima sam često predavao stranim slavistima, pisao sam nedavno s uživanjem o Dragojeviću i Ivaniševiću, rado čitam i kajkavske pjesnike, kao i neke hrvatske mlađe pjesnikinje, itd. Naravno, povremeno nešto pročitam i na nekom od ekrana, s interneta ili slušam poeziju, uglavnom ne vidim da književnost gubi svoj utjecaj, ona dobro živi sa svojim čitateljima, a to što je često iskorištavaju izdavači ili što pisci nemaju vidno mjesto u društvukakvo je ono danas, posebno u predugom istočnoeuropskom tranzicijskom razdoblju, s kojim se više ne možemo ni šaliti jer je preozbiljno, samo im ide na čast, a za radost su sviju nas u opoziciji ili u starosti.

Umirovljeni profesor Zvonko Kovač (1951) gimnaziju je završio u Čakovcu, a diplomirao, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na matičnom je fakultetu djelovao kao član ili voditelj više južnoslavističkih katedri i projekata, a najviše kao višegodišnji predstojnik Katedre za poredbenu povijest južnoslavenskih jezika i književnosti. Na studiju južne slavistike, kao i na zagrebačkom doktorskom studiju književnosti, uz predavanja iz poredbeno-južnoslavističke problematike, redovito je održavao nastavu iz pojedinih južnoslavenskih književnosti, s osobitim obzirom na međukulturne pisce i međuknjiževnu kritiku. Povremeno je predavao i na drugim sveučilištima u zemlji i inozemstvu (najviše na slavistici u Göttingenu te na kroatistici u Rijeci). U svojim istraživanjima, osim pojedinačnim piscima iz južnoslavenskih književnosti, posebno se bavio pitanjima interpretacije književnosti i esejistike, metodologijom povijesti književnosti, sl. Osim toga, piše i objavljuje književnu kritiku i poeziju od studentskih dana. Objavio je sedam zbirki poezije te književno-znanstvene i književno-kritičke knjige: „Interpretacijski kontekst“ (Rijeka, 1987), „Kritika knjigoslovlja i druge kritike“ (Osijek, 1987), „Poetika Miloša Crnjanskog“ (Rijeka, 1988, Beograd 2012), „Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti“ (Zagreb, 2001), „Raznoliko pjesništvo“ (Zagreb, 2003), „Međuknjiževna tumačenja“ (Zagreb, 2005), „Domovinski eseji“ (Čakovec, 2009), „Međuknjiževne rasprave“ (Beograd, 2011), „Interkulturne studije i ogledi“ (Zagreb, 2016), „Međujezična razlaganja“ (Čakovec, 2018).

Tomislav Cvitanušić:

Uspon na Everest složen i zahtjevan, penje se iz srca i mentalnom snagom.

Na krovu svijeta

Historijski trenutak bh. alpinizma

Alpinista Tomislav Cvitanušić popeo se u maju, kao četvrti iz BiH, na krov svijeta Mount Everest (8.848 m.n.v.). Njegov pohod na Mount Everest počeo je 31. marta, kad je krenuo sa sarajevskog aerodroma prema Nepalu. Na Mount Everest popeo se u srijedu 17. maja, u 8.21 sati. Sam uspon je trajao četrnaest sati, a silazak devet sati.

Kako je kazao, u petak 19. maja u 7.10 sati stigao je u bazni kamp. Tad su, njemu i njegovom suradniku, i stavili bijeli šal što je i običaj kad se neko vrati sa vrha. Sutradan je otišao doktoru u baznom kampu, jer nije osjećao prste na nogama, evakuisan je u Katmandu da bi se izbjegle daljnje komplikacije. Po povratku, javio se i sarajevskim doktorima, te neće biti posljedica po njegovo zdravlje.

„Uspon na Everest je žestoka bitka...”

Tomislav Cvitanušić kaže da je odlazak na Everest prije svega logistički složen i zahtjevan. Karakteriše to kao rezultat timskog rada. Od nekoga je, kaže, morao da nauči sve za to potrebne vještine.

- Bez obzira što se jedan čovjek popeo na krov svijeta, mislim da smo svi uradili sjajan posao. Meni je samo pripala čast da izvedem te radove, a imao sam veliku podršku mnogih - kazao je.

Pri tom usponu stalno je imao na umu savjete učitelja Muhameda Gafića i njegovu motivirajuću poruku ‘.... uspon na Everest je žestoka bitka. Drži se, udarat će te sa svih strana dok ne dosegneš vrh.’

Prisjeća se da nije dozvolio da ambicija nadvlada razum. Ističe da je ove sezone, penjanja na Mount Evereset, 17 panjača smrtno stradalo, što je previše. Mnogo tih slučajeva je zbog ambicije.

Tu se, kaže, govori o zoni iznad 8.000 metara, ‘kad dišete uz pomoć maske, nosite bocu sa kisikom’.

- Treba biti svjestan koliko je kisika ostalo, jer nije dovoljno imati kisik da se popnete na vrh. Treba imati kisik za silazak natrag, u zonu gdje možete disati. Ja sam se na vrh popeo uz pomoć mog suradnika Šerpe Phurbe, pripadnika naroda Šerpa. Mi se ne možemo penjati na tako velike vrhove bez pomoći tih divnih ljudi, većina pokušaja završi tragično - naglasio je.

Samo penjanje na vrh bilo je planirano za ponedjeljak, 15. maj. Stigli su u kamp C4 na visinu 7.900 m.n.v. u 15 sati. Dočekao ih je jak vjetar, a ni nakon sat vremena nisu uspjeli postaviti šator. Nakon nekog vremena uspjeli su postaviti unutrašnji šator, vanjski nisu, I povukli su se unutra. Zajedno s alpinisticom iz Indije, njenim Šerpom, Tomo i njegov Šerpa proveli su u tom šatoru 26 sati u zoni gdje nema dovoljno kisika. Trošili su kisik iz boca. Sutradan, u utorak 16. maja u 5 sati dobili su poziv radio vezom iz baznog kampa da će te noći na grebenu biti jak vjetar. Trebalo je da odluče, da li će penjati na vrh, nakon 26 sati provedenih u šatoru (promrzli i dehidrirani, skoro da nisu ni jeli jer na toj visini nema ni apetita). Tomo i njegov Šerpa su se brzo dogovorili da će pokušati, razumno. Na uspon su krenuli u utorak 16. maja u poslijepodnevnim satima, a na vrh najviše planine na svijetu stigli su sutradan u 8.21 sati. Na vrhu su proveli desetak minuta, s obzirom na količinu kisika koji su imali. Potom je uslijedio

silazak - gdje su moguće nesreće. Strmo je i zahtjevno, na nekim mjestima tehnički zahtjevno. Sam uspon je trajao 14 sati, a silazak devet sati, do kampa C4 kad su im dobacili nove boce sa kisikom.

Dva mjeseca u teškim uslovima

Cvitanušić pojašnjava da nije bila ni gužva na grebenu, mada je nekoliko timova krenulo u isto vrijeme. To je važno jer se mora pažljivo mimoići penjač (ako se susrećete) što nije lako zbog uskog prostora na tom putu po grebenu, kad se dolazi preko južnog vrha do vrha Everesta. Tu je važno biti dobro osiguran, jer u slučaju da se neko poklizne, to može biti kobno.

Prema riječima Cvitanušića, za uspone na vrhove poput Everesta važni su i harmonija i dobri međuljudski odnosi, ogromna količina ljudskosti i međusobnog poštovanja.

-Uvjerio sam se u to i tamo, mnogo je primjera koje bi svako od nas trebalo da primijeni u svakodnevnom životu. Proveo sam dva mjeseca u teškim uslovima, na usponu, živjeli smo na 5.300 m.n.v.. Harmonija, međuljudski odnosi - sve to je mirisalo na uspjeh. Ako smo zajedno, lakše ćemo se popeti na Evereset, nego ako se gledamo poprijeko - objasnio je odnos među Šerpama i njihov odnos prema penjačima.

Prema njegovim riječima, vrijeme je bilo dobro za uspon na vrh, bilo je hladno, vjetrovito, ali vedro. Na vrhu te planine, u vrijeme kad je on bio tamo, vrijeme je bilo lijepo, nebo plavo.Bio je zabrinut zbog kisika jer su 26 sati prije polaska na uspon proveli u šatoru i trošili kisik koji im je bio potreban za uspon. Bio je zabrinut i zbog vjetra.

-Regulator, crijevo kisika i maska, ako bilo što smrzne imat ću ozbiljan problem - nemam zraka da dišem. Tako, koliko god sam uživao u prizoru bio sam i oprezan. To je bilo i dobro jer sam bio fokusiran na to da se moram i vratiti. Dolazak na vrh je prvo poluvrijeme, a moram se vratiti u dolinu da bi utakmica bila završena - istaknuo je.

Piše: Sanda HRKIĆ

Foto: Agencija Represent Communications

Cvitanušić je emotivno i sa mnogo odgovornosti govorio o tom pohodu koji je važan za njega i njegove suradnike, ali i znane i neznane ljude koji su mu bili podrška na tom putu do ostvarenja sna.

- Kad sam došao na vrh, imao sam osjećaj zahvalnosti, koji se miješao sa osjećajem prolaznosti. Biti na krovu svijeta, koji je to privilegij. Nisam imao osjećaj veličine, snage. Jednostavno sam bio zahvalan zbog prilike da to iskusim u životu - kazao je Cvitanušić. Istaknuo je da je početku uspona na tu planinu prethodila vjerska ceremonija koja je tamo obavezna, ‘da nam planina dozvoli da joj pristupimo’. Dodaje i to da se Everest ne penje snagom mišića, Everest se mora popeti iz srca i mentalnom snagom.

Muhamed Gafić: Pribojavao sam se da Tomo ne pređe granicu sigurnosti...

Na vrhu Mount Everesta stoje samo nepalske zastavice u bojama. Prema kodeksu ponašanja, moguće je slikati se samo sa zastavom države iz koje dolaze panjači, kao i obilježjima sponzora i partnera, ali se to sve mora poslije toga pokupiti.

Nepalska vlada čini izuzetne napore da održi planinu čistom. Sav otpad se mora odnijeti sa planine. Oni održavaju planinu za buduće generacije. To je za njih i značajan izvor prihoda u smislu turizma, jer su dozvole izuzetno skupe. Zato je i teško individualno, bez pomoći partnera, popeti takve planine.

Alpinista Muhamed Gafić bio je značajna podrška Tomislavu Cvitanušiću, u pohodu na Mount Everest. On kaže da je Tomo momački uradio taj posao. Pomagao mu je svojim iskustvom i savjetima, ukazivao na eventualne probleme, jer se ranije penjao na Everest. Tomo je to, kaže, sve prihvatio i to mu je pomagalo.

-Pribojavao sam se da Tomo ne pređe granice sigurnosti, ali sam shvatio da je on svjestan svega. Poručio sam mu da ne kidiše na vrh. Bolje da se vrati, pa i na domak vrha, ako procijeni da je opasno jer život je jedan - kazao je.

Muhamed Gafić bio je sudionik jugoslovenske ekspedicije na Mount Everest 1979. godine, kad su popeli vrh zapadnim grebenom. Osim njega u toj ekspediciji iz BiH bio je i Muhamed Šišić.

Susret Tomislava Cvitanušića sa novinarima, prvi put javno o uspješnoj ekspediciji na vrh Everesta, moderirao je u Sarajevu iskusni planinar i alpinista Zehrudin Isaković, koji je njegov uspon na Mount Everest nazvao historijskim trenutkom za bh. alpinizam.

Ne dešava se često i nemaju sve zemlje svoje alpiniste na Mount Everestu. Izlazak Tomislava Cvitanušića na vrh te planine nije slučajan i nije nešto neočekivano. To je rezultat njegove dugogodišnje posvećenosti sportu. Ostvario je niz rezultata i ima disciplinu. Zainteresirao se i za visokogorstvo, planinarstvo i alpinizam, prošao je sarajevsku školu alpinizma. Tome je pristupio studiozno, ozbiljno i marljivo.

Tomin put prema Mount Everestu prošao je sve faze, kako je to i potrebno. Penjao je mnoge druge visoke vrhove, stekao iskustvo. Pred svaki odlazak ponašao se prema planini skrušeno, a ne bahato. Tražio je savjete od dobrih poznavalaca planine, pamtio mnoge i prihvatao. Sve to zajedno dalo je rezultat.

-On je školski primjer čovjeka koji se rutinski popeo na Mount

Everest. Taj izlazak zahtijeva posvećenost, ali gledajući sa strane sve je teklo svojim ritmom. Cijelo vrijeme je bio u potpunosti svjestan ozbiljnosti situacije, ali nije ni trenutak posumnjao u sebe, bilo je sve samo pitanje vremena. Tako se i dogodilo – kazao je Isaković.

Pripadnici naroda Šerpa u prvim ekspedicijama su bili angažirani za nošenje opreme penjačima i druge ‘sporedne’ stvari. U međuvremenu, od asistenata su postali ključni u organizaciji penjanja visokih vrhova, rade to generacijama.

Odlazak Tomislava Cvitanušića na Mount Everest omogućila je Kompanija BH Telecom, a Agencija Represent Communications je organizirala medijiski taj događaj. Od prikupljenog materijala, nastalog u raznim fazama tog pohoda, Tomislav Cvitanušić namjerava najesen snimiti film ‘Moj Everest, moja priča’. Tomislavu Cvitanušiću pripada certifikat Ministarstva turizma Nepala, kao i ‘srebrenjak’ koji dobivaju svi ovogodišnji penjači na Mount Everest jer se navršava 70 godina od kad su ljudi prvi put pristupili na najvišu planinu svijeta.

Pjesma nas je održala…

Piše: Ismet BEKRIĆ

„Vezeni most“, kao susret Banjalučana, i onih koji žive u svome gradu, i onih, brojnih, koji su, ne svojom željom, postali dijaspora, rasuta svijetom, vinuo se, prije svega, iz želje da se nastavljaju stare i stvaraju nove veze, i nova druženja. Jednostavno, da pobijedi ljubav. I poruke koje zrače iz pjesama, kao što je i pjesma Nasihe Kapidžić Hadžić „Vezeni most“: da ćemo svi i ubuduće, kao i dosad, prelaziti vitki, vezeni most.

Pjesma nas je održala! I tako već punih dvadeset godina, kad su se u bašči pjesnikinje začuli stihovi.

Zato će i ovaj jubilarni susret, ovaj „vez vezova“, biti, možda još i više, i u znaku lijepe riječi, u znaku novih knjiga i njihovih tvoraca. O tome smo pisali i u prošlom broju našeg magazina, u prilogu „Vrijeme knjige“, a evo, i sada, u nekom „živom izdanju“ književnih stranica i glasova.

Sa knjigama i piscima

Ponovo ćemo drugovati sa knjigama i piscima. Onima koji su između dva susreta objavili nove knjige, i onima koji su saradnici „Šeher Banje Luke“ i „Banjalučkih žubora“, i koji će sa sobom, i bez neke najave, donijeti svoje knjige, one nove, i one drage, da svoje lijepe riječi utkaju u zajednički vez zavičaja, prijateljstva, ljubavi, uzajamnog poštivanja…

Ranko Pavlović, Ranko Risojević, Šimo Ešić, Valerija Skrinjar Tvrz, Enes Kišević, Dušan Pop Đurđev, Gradimir Gojer, Bisera

Alikadić, Muhidin Šarić, Ismet Bekrić, Rizo Džafić, Predrag Bjelošević, Mirsad Bećirbašić, Jovo Ćulić, Jagoda Iličić, Kemal Handan… samo su neka imena učesnika, dragih gostiju, među kojima su i dobitnici nagrade „Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most“. Sjećamo se i onih dobitnika ovog prizanja koji nisu među živima, ali zato žive njihove pjesme i priče: Enise Osmančević Ćurić, Ljubice Ostojić, Kemala Coce…, kao i književnih stvaralaca koji su bili u grupi entuzijasta koja je i pokretala „Vezeni most“ – Alojza Lojze Ćurića, Jovana Joce Bojovića, Fuada Balića, Slavka Podgorelca, Miše Vidovića… A i niza autora koji treba da se predstave na ovogodišnjem prazniku lijepe riječi: Beise Romanić, Džabira Maglajlića, Antuna Džaje, Vicka Vukelića, Edina Mulabdića, Uglješe Kesića, Mersada Rajića…

Gost susreta – „Lijepa riječ“

Izdavačaka kuća „Lijepa riječ“ iz Tuzle predstavila se ove godine na aprilskom sajmu knjiga u Sarajevu sa 32 nova naslova. U svom programu i dalje ne odustaje od domaćeg autora, od tekuće

bosanskohercegovačke književne produkcije – one koja nije profitabilna, ali je kulturološki izuzetno opravdana i dragocjena. Na susretu Banjalučana „Vezeni most“ izložit će dio te produkcije, od kojih ovdje izdvajamo Trilogiju o Bosni, Valerije Skrinjar Tvrz, nagrađen na sajmu nagradom Najbolji izdavački projekt, roman Nenada Pejića Vrijeme množine , nagrađen Godišnjom nagradom za debitantski roman, knjigu pripovjedaka Zašto šutiš, Hava?, Selme Skenderović, mlade slovenačke književnice našeg porijekla, dobitnice nagrade za najbolju mladu autoricu, zbirke pripovjedaka također mladog autora Mirze Pinjića Balans životarenja i Misere Suljić Sijarić Namještanje kruga.

Od knjiga za djecu izdvajamo Čudo od djeteta, Advana Hozića, Priča i zlatno pero, Azre Aličić, Ja sam malko radoznalko, Ćamila Softića, Patuljaste priče, Marije Fekete Sullivan, Ko se smije lijepoj Kameli , Sanje Seferović Drnovšek, Malo drvo velikog srca , Vide Srete Žuljević i ćirilično izdanje knjige Jesen u gradu, Ismeta Bekrića.

Od naslova publicistike posebnu pažnju na sajmu privukle su knjige Putovanje kroz Bosnu 1530. knjiga izuzetne vrijednosti i važnosti, autorice Bisere Suljić Boškailo, zatim knjiga Etnonacionalizan na pokaz , krajiškog autora sa londonskom adresom, Nihada Filipovića i prevod knjige Hladni mir talijanskog autorskog dvojca Andrea Kortesi i Luka Leone. Tu je i kapitalno izdanje u oblasti medicine, knjiga Atlas ultrazvučne dijagnostike abdomena, autorice dr Slavice Beneš Mirić, nagrađena kao Knjiga godine

Ovaj mali uvod u naš prilog, posvećen novim knjigama i promocijama, neka bude i najbolji poziv da svi zajedno ponovo prijeđemo naš „Vezeni most“!

I odrasli su samo velika djeca

niz koga se otiskuje kapljica rose, znači, prije svega, osjećati.

»Ako čovjek voli jedan cvijet, jedinstven među milionima i milionima zvijezda, dovoljno je da ga zapazi, pogleda, pa da bude sretan« - govori Mali Princ. I još nas uči da treba postavljati pitanja, da treba otkrivati istine, da treba željeti i maštati.

Maštati! Sanjati!

Zrnca svakodnevnog života

Postoje književna djela koja su nastala u izuzetnim trenucima, i vremenima, i koja su postala bogatstvo svijeta, jer gotovo nema jezika u kojem se nisu prepoznala i udomaćila. Ušla su u sva djetinjstva, u škole, u porodične, školske, gradske, narodne i univerzitetske biblioteke, u riznice duha. To je poetska proza »Mali princ«.

Francuski pisac Antoan de Sent-Egziperi (Antoine de Sant-Exupery), rođen 1900. godine u Lionu, naučio je pilotirati za vrijeme služenja svoga vojnoga roka, a zatim je dva desetljeća drugovao sa avionima i visinama. I u njegovi prvim pričama, a i kasnijim djelima, najčešće bruje motori i okreću se elise, praćene pjesmom vjetra i sudbinama ljudi (Noćni let, Ratni piloti, Pošta Jug, Zemlja ljudi). A onda se, u toku jednog dužeg leta, ratne 1943. godine, pilot i maštar Antoan našao u pustinji u koju se, zbog kvara, morao spustiti njegov avion.

»Prve sam večeri zaspao na pijesku, udaljen hiljadama milja od ljudskih naselja. Činilo mi se da sam usamljeniji od brodolomca na splavu usred oceana. Zato vam nije teško zamisliti, kako sam bio iznenađen kad me je u praskozorje probudio neki smiješan glasić. Zatreperio je:

- Molim vas..., nacrtajte mi ovcu!

- Šta...? Kako...!

- Nacrtajte mi ovcu...«

Tako se svog prvog (zamišljenog ili željenog) susreta sa neobičnim dječakom, Malim Princom sa asteroida B 612, prisjećao pisac, posvećujući mu zatim nadahnute stranice svoje maštovanke, svoje knjige koja je postala omiljena lektira djece širom svijeta.

Vrijedi živjeti i zbog jedne jedine ruže…

Tako je, prije punih 80 godina, rođen izuzetan književni lik, Mali Princ, koji nas uči da vrijedi živjeti, i radovati se, i zbog jedne jedine ruže, kako treba znati uživati u ljepoti i kako se ne smijemo obeshrabriti kad naiđemo i na trnje. Jer, i ono ima svoju životnu ulogu.

Sa jednog leta, 31. jula 1944. godine, pisac i pilot Egziperi nije se vratio. Ali ostao je njegov, i naš, prijatelj Mali Princ. Danas bi imao 80 godina, možda bi bio sijed, možda bi imao podvoljak i trbuščić, sigurno bi imao unuke i pričao im o svojim putovanjima po stvarnim i zamišljenim planetama... Ali, on je ostao vječiti dječak. Da nas uči da je djetinjstvo vječno, da se ono obnavlja, i da su i odrasli u duši i sjećanjima samo velika djeca.

»Svi su odrasli nekad bili djeca«, zapisao je Egziperi. »(Samo je malo onih koji se toga sjećaju).«

Poetska proza »Mali Princ« upravo ih podstiče da se toga sjećaju.I da shvate, da se stvari ne traže samo očima, nego i srcem. I da znaju, da je ljepota osjećanje. Uživati u ljepoti jednog cvijeta, ili jednog trna

Na stranicama našeg magazina pisali smo o Malom Princu i ranije, posebno kad je proslavljao svoju obljetnicu. I kad su i oni, rasuti svijetom, udaljeni od zavičaja i najdražih bića, spoznavali da je svijet ipak malen, i da svugdje možemo biti i kod kuće, ako znamo darivati ljubav i onda kad je ne primamo onoliko koliko bismo željeli, i koliko nam je potrebna.

Nije li i svaki prognanik, doseljenik, tragač za svojim slobodnim parčićem zemlje pod beskrajnim nebom, pomalo i svojevrstan Mali Princ!? Onaj koji se sjeća, koji želi, koji čezne, koji zamišlja, i koji pokušava da malo sreće otkrije u malim svakodnevnim stvarima i treptajima. Možda je i više sretan onaj ko nije presretan, i koji može spoznati ljepotu, dobrotu i radost u zrncima svakodnevnog života.

Ta zrnca čekaju nas uvijek i u zavičaju, u odsjajima kuća u rijeci, na licima onih koje dugo nismo vidjeli, a sad nam mašu, u svakoj ruži u bašti rodne kuće pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić, koja će nas, umivena, dočekati na još jednom »Vezenom mostu«.

I ne razmišljajmo o tome da li nas naš grad prepoznaje, volivažno je da mi prepoznajemo njega, i da ga volimo. I ne opterećujmo se time ako u nekim pogledima i riječima osjetimo, da nismo dobrodošli – važno je da oni u našim pogledima i riječima osjete prijateljstvo i dobrotu.

S nama je na »Vezenom mostu« uvijek i Mali Princ.

Priredio: Ismet BEKRIĆ

Susret Banjalučana i banjalučke dijaspore, nazvan »Vezeni most« po poznatoj pjesmi Nasihe Kapidžić Hadžić, izvire, zapravo, sa stranica knjiga »Banjalučkih žubora«, koji su pokrenuti prije 25 godina, a dosad su doživjeli 22 naslova – od prvjenca, zbornika sjećanja i književnih i likovnih priloga Banjalučana i banjalučkih umjetnika, većinom rasutih Evropom i svijetom, do »Vrbaskog ljepopisa«, svojevrsne antologije riječi posvećenih Vrbasu i gradu kojemu je ta rijeka postala glavna ulica srca. Tako je jubilej »Vezenog mosta« ujedno i značajan datum naše izdavačke djelatnosti, u kojoj su, osim godišnjaka, izlazile i knjige poezije i proze naših autora, od kojih je većina i literarno sazrijevala zajedno s ovim izdanjima. I naš magazin »Šeher Banja Luka«pošao je brzo stopama »Žubora«, objavljujući šest brojeva godišnje i popunjavajući onu informativnu i književnu prazninu, pošto su naše aktivnosti i potrebe da se viđamo, sarađujemo, družimo, bile sve veće, kao što se širila i nostalgija za zavičajem i stalnim kontaktima.

Banjalučki žubori o Vezenom mostu:

Tako je počelo

Kao pjesnička duga…

»Vezeni mostovi će biti ono za čim žudimo, ono što neće povezivati samo rijeke i obale, zemlje i gradove, nego, još više, ljude, od starijih do najmlađih, kao pjesnička duga, kao metafora dobrote«, kazano je na početku ove manifestacije, da bismo danas mogli biti sretniji, jer stvoreni su pjesnički, ljudski mostovi koje više niko ne želi porušiti, jer povezuju ono najbolje u nama…

Pripremila: Redakcija

»Prepisano sa sedara«

»Knjiga naših sjećanja i nadanja, s nazivom »Prepisano sa sedara«,koja je naišla na lijep odjek među prognanim i raseljenim Banjalučanima, sama je potekla svojim novim slapovima i tihama, da ih osluškujemo i u »Banjalučkim žuborima 2«, u žuborima naših nezaborava i nesanica, zapisivanim rijekom našeg djetinjstva, našeg života i našeg zavičaja«, čitamo u predgovoru »Banjalučkih žubora 2«. »Zapisano Vrbasom je djelić naših novih razgovora i dosluha sa sobom, sa nama, sa onom bisernom, neprekinutom niti što se utkiva i provlači lroz naše uspomene i svakodnevice. Vrbas je ta smaragdna nepresušna tinta u koju, iako rasuti, udaljeni, umačemo svoja pera, svoje riječi, da bismo i šutnjom zapisivali svoje emocije i strepnje, dubili korita svojih bitisanja i tokova koji se ipak, ma gdje bili, stapaju, slivaju u jednu zajedničku maticu, od Skandinavije do Australije, od Amerike do BiH, zapravo od Gornjeg Šehera do Trapista.«

Promocije novih naslova »Banjalučkih žubora«, od »Prepisano sa sedara« (2000), pa preko »Zapisano Vrbasom« (2001), »Kad jednom dođeš u grad od lišća« (202), »Vrbaska snoviđenja« (2003), do »Kad su cvali kestenovi« (2003/2004), bili su priprema organizovanijih i redovnih susreta u rodnom gradu, koji su i započeli krajem 2003. godine, otkrivanjem spomen-ploče pjesnikinji Nasihi Kapidžić Hadžić, na njenoj rodnoj kući u Stupnici. O tome značajnom događajuobjavljen je i tekst u šestoj knjizi »Banjalučkih žubora«, s naslovom »Kao list na vodi«, iz kojeg prenosimo jedan dio.

»Kad jednom dođeš u grad od lišća…«

»Banjaluka je početkom decembra 2003. godine bila u znaku pjesničke riječi, one riječi koja se ovdje njedrila stoljećima i desetljećima, i koju su, kao najljepšu hamajliju, mnogi prognani ponijeli sa sobom, da ih grije u prostranstvima svijeta, i da ih podsjeća na bistrine i žubore zavičaja. Onog zavičaja na obalama Vrbasa o kojem je vezla stihove i Nasiha Kapidžić Hadžić, i onog »grada u nama«, grada u izmaglici sjećanjašto se sad raširio preko svijeta, od Australije i Amerike do Skandinavije, da bi se ponovo pronalazio, prepoznavao na brojnim susretima i među koricama Banjalučkih žubora. Tog dana, 4. decembra, kad ni magle kasne jeseni nisu mogle skriti smaragdne boje Vrbasa, kao da su se najljepši, nekadašnji, ne-

prolazni, žubori vratili svojim slapovima i bukovima, svojim sedrama i predjelima, Bili su im još bliži svi oni koji su upodne došli u avliju i bašču rodne kuće pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić, u banjalučkom naselju Stupnica, da prisustvuju otkrivanju spomen-ploče na staroj bosanskoj kući u kojoj je vezilja stihovai lirskih mostova rođena 6. novembra 1932. godine...

»Nasiha Kapidžić je izvezla, iskerala VEZENI MOST od najljepših tkanja na bosanskom jeziku, most u vremenu i iznad vremena, most okrenut i budućnosti,« rekao je između ostalog profesor i pisac Fuad Balić, predsjednik banjalučke Bošnjačke organizacije kulture »Preporod«, koja je upravo otkrivanjem ove spomen ploče i predstavljanjem pete knjige Banjalučkih žubora obilježila i stogodišnjcu svoga djelovanja.

Zid bosanske kuće, u kojoj se u porodici oca Alije Kapidžića, tabor imama, i majke Džemile, djevojačko Zvizdić, rodilo sedam kćeri i tri sina, sad krase Nasihini stihovi:

Kad jednom dođeš u grad od lišća, da budeš najdraži gost, preći ćeš i ti korakom lakim vitki, vezeni most.

Tim stihovima, i drugim Nasihinim pjesmama, koje je govorila i Nasihina sestra Beba Kapidžić, likovna umjetnica i pedagoginja, pridružili su se i banjalučki pjesnici, da i time naznače kako će ta kuća i ta bašča biti otvoreni za poeziju, za druženja pisaca i ljubitelja literarne riječi, o čemu je nadahnuto govorio i književnik Gradimir Gojer, predsjednik Društva pisaca BiH, obećavši punu podršku budućoj književnoj manifestaciji »Vezeni mostovi«, koja upravo treba da započne ovdje, i da se raširi po cijeloj Bosni i Hercegovini, pružajući se do onih koji su sada rasuti svijetom, ali koji žele da čuju žubordomaće, maternje riječi. A Vezeni mostovi će upravo biti ono za čim žudimo, ono što neće povezivati samo rijeke i obale, zemlje i gradove, nego, još više, ljude, od najmlađih do najstarijih, kao pjesnička duga, kao metafora dobrote…

Pjesnički, ljudski mostovi

Tako je i bilo. Već idućeg ljeta, jedan čudesni most poezije i prijateljstva, mira i uvažavanja, počeo se uzdizati iz ove pjesničke bašče kraj Vrbasa, koja je, evo već dva desetljeća, okupljalište Banjalučana, pjesnika iz Banjaluke, BiH i okolnih država, ljubitelja i tvoraca riječi koje ne znaju za mržnju, nego samo za ljubav i uzajamno poštovanje.

Opet ćemo otvoriti stranice sedme knjige »Banjalučkih žubora« (»Vrbas voda nosila jablana«, 2005) i ponovo se, kao u nedjelju 18. jula 2004. godine, okupiti oko pjesničke riječi Nasihe Kapidžić Hadžić, u dvorištu i bašči njene rodne kuće. U okviru Dana banjalučke dijaspore, kako su se na početku zvali ovi susreti, započeli su i književni susreti, na kojima su svoje stihovi govorili bosanskohercegovački i banjalučki pjesnici Enisa Osmančević Ćurić, Jovan Joco Bojović, Kemal Mahmutefendić, Goran Samardžić, Almir Zalihić, Ismet Bekrić, Idirz Saltagić i Nikola Vukolić. Susret je otvorio profesor Fuad Balić, a u ime porodice Kapidžić pozdravne riječi iskazala je Nasihina sestra Beba Kapidžić. Ostale su zabilježene i poruke predsjednika Društva pisaca Gradimira Gojera, koje su se u narednim godinama, do danas, stalno dokazivale i bogatile: »Ovo je zaista veliki dan ne samo u književnom životu Banjaluke i ovog područja, nego i cijele BiH, pa i šire. Sa ovog svetog mjesta uzdižu se, evo, pjesnički, ljudski mostovi, da zbližavaju, povezuju obale i ljude, radosti i tuge, čežnje i nade. Ove mostove niko ne može porušiti…«

Recimo, da ih niko nije ni pokušavao rušiti, jer oni povezuju ono najbolje u nama. Zato ovo prisjećanje na početke našeg »Vezenog

mosta«, i svih naših »Vezenih mostova«, zaokružimo stihovima iz Nasihine pjesme »Ptice i rodni kraj«:

U najljepše trenutke i najsvečanije sate ubrajam one kad se ptice u gnijezda vrate…

One su slične putniku što dugo svijetom luta, aondanježno poljubi kamenčić s rodnog puta.

Edicija »Banjalučki žubori«, zajedno sa magazinom »Šeher Banja Luka«, otvorena je knjiga koja je bilježila, i osvijetlila, sve značajne događaje vezane za »Vezeni most«, sve programe, od literarnih, likovnih i muzičkih, do društvenih, humanitarnih, turističkih, sportskih… Već i sami naslovi tih godišnjaka to rječito potvrđuju: »Prepisano sa sedara«, »Zapisano Vrbasom«, »Kad jednom dođeš u grad od lišća«, »Vrbaska snoviđenja«, »Kad su cvali kestenovi«, »Kao list na vodi«, »Vrbas voda nosila jablana«, »Stope na vodi«, »Grad i Duša«, »Tražim grad«, »Dajak nostalgija«, »Sva ta draga lica«, »Volim te majko Banjaluko u sebi«, »Od Palasa do Bosne«, »Rodni grad«, »Vezeni mostovi«, »Vrbaska priča«, »Ostani tu«, »Dom me daleki grije«, »To svjetlo u nama«, »Klupa na kraju aleje«, »Vrbaski ljepopis«.

Kada otvorite stranice ove knjige,u kojoj oživljavaju sjećanja na jedan zavičaj i jedno djetinjstvo, učinit će vam se kao da vam je na pruženim dlanovima odjednom oživio taj grad na obalama Vrbasa, da vam riječima svoje pjesnikinje, Enise Osmančević Ćurić, ispriča jednu čudesnu, i sretnu i sjetnu, priču o sebi, o jednoj djevojčici koja je svoje prve pjesma pisala uz žubor voljene rijeke i o jednom vremenu koje je ostalo zapisano i kao sunčana strana djetinjstva, svijeta.

»Hvala mojoj mami što me rodila u Banjoj Luci«, čitamo na početku ovog kazivanja pjesnikinje o sebi i svome životu. A u tom gradu Enisa Osmančević Ćurić proživjela je sav svoj život – od ranog djetinjstva, odlazaka na obale Vrbasa, prvih igara, i pjesama, pa do školovanja, i zatim obrazovanja osnovaca pošto je postala njihova omiljena nastavnica maternjeg jezika i književnosti, i života uz kćerku Vedranu i supruga Alojza, Lozu, likovnog pedagoga i znanog slikara. Počele su se nizati i njene pjesničke zbirke, ponajviše one za djecu, ali i za odrasle, što je teško i odvajati, jer je ova pjesnikinja upravo brisala neke nepotrebne »granice« između poetika prema uzrastu. Pjesnikinja je u svojim stihovima i prozi brisala i one granice između dobra i zla, boreći se svim srcem, i svakom riječju, da nas okružuje i nadahnjuje samo dobro, što je posebno bilo potrebno u onim teškim godinama iza devedesetih prošlog stoljeća, kad su mnogi Banjalučani bili proganjani i protjerivani iz svoga grada. Enisa je i tada ostala u svome gradu, između ostalog i zbog toga što je trebalo da pomaže bolesnoj majci. Kćerka Vedrana je našla utočište čak u Kanadi, u kojoj je, desetak godina kasnije, i završila svoj životni put, ostavivši majci Enisi utjehu –unuku Tinu. Kasniji povremeni dolasci Tine u Banjaluku bili su za baku Enisu najljepša poglavlja života u kojem su se tužna sjećanja preplitala s rijetkim proplamsajima radosti.

A onda je došao i onaj najtužniji dan, 30. juli 2019. godine; kad se iz Banjaluke prosula Bosnom i Hercegovinom, i svijetom, u kojem je bilo mnogo Enisinih prognanih sugrađana, tužna vijest: preminula je naša Enisa. Duša našeg grada, pjesnikinja, majka, dobra i hrabra žena. Otišla je za svojim snovima, za svojim tugama, za svojim napisanim i nenapisanim pjesmama. Nama je ostavila svoju sunčanu stranu svijeta, da se ne izgubimo…

Tog dana, i narednih, na FB-u su se odmah počele nizati riječi saos-

Odsjaji djetinjstva

Uz knjigu sjećanja Enise Osmančević

Ćurić

»Sunčana strana djetinjstva – BUKOVI I TIHACI« objavljenu u izdanju Instituta za dječju književnost, Tešanj (2022.)

Enisa Osmančević Ćurić: U SVEMIRU DA SE NE IZGUBIMO

Od prijatelja do prijatelja –Pružena ruka, dobra želja… Tako se zlatna nit isplete, Ti konci čine klupko planete.

Što ih je više oko svijeta Biće nam veća ova planeta, I na njoj više mjesta ima Čovjeku, ptici, krtici, svima.

Jer ako vjetar mržnje dune I pokida te krhe strune, Zemlja se smanji, sitna i gola. To znamo, nosimo ožiljke bola.

Pa smo se tražili među zvijezdama, U snu, u ljubavi, u pjesmama. Zato je potrebno da se ljubimo, U svemiru da se ne izgubimo.

(Pjesma je uvrštena i u antologiju bh poezije za djecu »Vrelo ljepote«)

jećanja, bliskosti, tuge, ali i sjećanja punih žubora, šuštanja, treptaja, svjetlosti… Tad sam i ja tom tužnom omažu dodao svoj uzdah:

»Tužna je njena, i naša Banjaluka, i svaka sedra, i svaki list, i svaka riječ koju izgovaramo ili uvijamo u šutnju; teško je prihvatiti saznanje da nas tamo neće više dočekati naša Enisa, Osmančevićka, Ćurićka, Banjalučanka, naša prijateljica i sagovornica, pjesma koja se uvijek iznova utkiva u naša osjećanja, čineći i nas, i grad, uvijek boljima i emotivnijima. Zbog bolesti nije se s nama ovog jula družila na Vezenom

Piše: Ismet BEKRIĆ

mostu, i svi smo zbog toga strepili, ali i osjećali, da je s nama još više. Tako će biti i dok je nas, i dok je našeg grada, i naše literature, i poetske riječi upućene i djeci i odraslima. Jer, ljubav je nedjeljiva, ona pripada svima, i ljudima, i pticama, pa i novim odsjajima u vodi… Vodeći tog jula poetski program pokraj Safikadinog znamena ljubavi, u koji nas je ranije Enisa najčešće uvodila, kao u pjesmu i bajku, osjećao sam, zajedno s brojnim ljubiteljima poetske riječi, da je s nama i naša Enisa, da je njena ljubav, i dobrota, neotuđivi dio svih nas. I svekolike ljubavi. Govorio sam u njeno ime, i u ime svih nas, njenu pjesmu U svemiru da se ne izgubimo, koju nam ona ostavi kao svoju poetsku, ljudsku, najljepšu poruku.«

Ostala su zabilježena mnoga sjećanja Enisinih sapoetnika, među kojima i Jagode Iličić i Šime Ešića:

»Prva jesenska pisma otkidaju se iz zagrljaja krošnji i putuju. Za sretan put po dukat žut, jedna je od meni najdražih pjesama za djecu. Draga Enisa, neka ti je sretan put u svjetove o kojima si pisala. Za svaki stih po žuti dukat sjećanja. Nedostajat ćeš u Tuzli, Krupi, Gradačcu… na stazama djetinjstva, vezenim mostovima…«(Jagoda Iličić, književnica)

»Njena je bol bila svemirska, a srce, opet, puno ljubavi za sve. Tijelom ovdje, dušom na onoj strani, još otkako je u onostrani svijet preselila njena Vedrana, i njen Lojzo, i ranije brat Enes. Otišla je za njima. Vjerujemo da će gore među zvijezdama, negdje, konačno, pronaći svoj pramčiok – topli proplanak, kutak u zavjetrini u kojem je toplo, onakav kakav je cijelog života ostavljala u dušama svojih prijatelja i čita-

laca. »Bosanska riječ« joj je zahvalna za »Pedalj vedrine«, »Berite svoje snove«, »Pramčiok«, novi rukopis, ali iznad svega za divno prijateljstvo i vjernost do zadnjeg daha.« (Šimo Ešić, pisac i urednik izdavačke kuće »Bosanska riječ«)

U ovom _iskrenom, poetskom spomenaru, kolažu najljepših slika iz djetinjstva i o djetinjstvu, mnogo je čudesnih mjesta koja oslikavaju treptaje života i stvaralaštva. Jer, kao što Enisa zapisa, »svaka pjesma ima svoj trenutak«. Jer, pjesma nije »grudva snijega koju gurneš sa brda, pa se sama kotrlja i postaje veća«. Zapravo je obrnuto: »Grudvu treba tesati, brusiti, odbaciti sve suvišno. Dok ne dođeš do kristala kome se ne može išta oduzeti.

Pjesme su kao djeca. Ne možeš im biti roditelj samo jedan dan.« Enisa Osmančević Ćurić ovako zaokružuje tu svoju radost stvaranja: »Da mogu sav svoj život sabrati u šaku zrnja, proklijali bi samo oni trenuci u kojima je rođena pjesma.«

Za našu poetsku vezilju život je jedna čudesna, beskrajna pjesma. A dio te pjesme, tog poetskog treptaja, svakakao je i ova knjiga koju nam je kao dio svoga veza u zajedničkom stvaranju ljepote, ostavila Enisa Osmančević Ćurić, kao odsjaj djetinjstva i zavičaja, i kao svoj slap u proticanju i sjećanju. Još trepte i njene riječi, zapisane 2001. godine, kao zrake ove knjige sjećanja, ove Sunčane strane djetinjstva:

Sjeti se, da li je neko danas za tebe učinio nešto dobro. Ako nije, učini ti za nekoga.

Ako ne možeš ništa, bar se nasmiješi. Nekom nepoznatom. I to je mnogo.

Kad mi je bilo najteže u životu, jedno mi se dijete nasmiješilo. Slučajno, u prolazu. Rekla sam tada: -Sunčana strana ovog svijeta uvijek je veća, barem za jedan dječiji osmijeh.

A mi bismo još mogli dodati: I za ovu knjigu o sunčanoj strani djetinjstva!(Iz pogovora)

Nova knjiga Šime Ešića

PUSTOLOVINE ŽIRKA NEMIRKA

Pjesnik, bajkar, tvorac i urednik lijepih riječi i „Lijepe riječi“, Šimo Ešić, prvi dobitnik nagrade „Nasiha Kapidžić Hadžić –Vezeni most“, uvijek nas, na „Vezenom mostu“, obraduje svojim novim knjigama – ovog puta to je bajkovita proza o Žirku nemirku, za koju je dobio i novoustanovljenu nagradu „Dječiji osmijeh“. Autor nas uvodi u svoj svijet čudnovatih događaja i želja.

l. Žirko polazi u svijet

Rastao je u živoj ogradi na jednoj velikoj njivi maleni hrast. Nije bio ni visok, ni debeo, ni krošnjast. Bio je nekako zdepast i izgledao je bolešljiv. Rasle su na tom hrastu četiri debele grane. Na svakoj od te četiri grane rasle su manje grane. Na tim manjim granama raslo je dosta još manjih. A na tim još manjim granama raslo je mnogo grančica. Na grančicama su rasle najsitnije grančice, a na najsitnijim grančicama raslo je hiljade žireva pod svojim zelenim šeširićima. Oko njih su lepršali listići u svojim zelenim košuljicama.

Eto, takav je bio taj hrast.

Ali ne mislim vam pričati o njemu.

Htio sam da vam pričam o jednom malom i veoma lijepom žiru, koji je imao zeleni šeširić, ljepši od svih šeširića na hrastu. Govorkalo se da je i čaroban. Da ponekad noću zasvjetluca poput zvjezdice. Pričat ću vam o Žirku Nemirku, najljepšem žiru koji je ikada odrastao

na tom hrastu. Da je on najljepši, to ne tvrdim samo ja. To su baš juče potvrdile i dvije ševe, koje su sletjele u krošnju hrasta da na trenutak predahnu. To će vam reći i sve ostale ptice koje su ga vidjele. Reći će vam nestašna vjeverica, koja jedva čeka da on sazri.

Ali, osim što je bio lijep, bio je još i dobra srca i nemirna duha. Pravi nestaško! Nikako nije mogao biti s mirom – vrtio se na svojoj peteljci, plesao na vjetru i kiši, zadirkivao listove, igrao se skrivača, ljuljao se i kikotao. Jednom se zanjihao na peteljci, kao na ljuljašci, tako snažno da se prevrnuo preko gornje grančice i zaglavio u njene rašlje. Jedva su ga oslobodili. Kažem vam – pravi nestaško. Otuda je i dobio ime Nemirko.

I, tako, rastao je na tom hrastu taj Žirko Nemirko, taj žir Ljepotan. Iz dana u dan slušao je kako njegovu ljepotu hvale svi listovi na hrastu, sve ptice koje slete u njegovu krošnju i svi koji ga vide.

Njegova ljepota i slava smetala je samo Žiru Zelenku, njegovom prvom susjedu. On je bio, također, lijep žir, ali ga zbog Žirka Ne-

mirka nisu dovoljno primjećivali. Zbog toga je Zelenko čitavu jednu noć smišljao kako da se oslobodi Nemirka. Ujutro ga povuče ustranu i šapnu mu:

– Razmišljao sam nešto, kad si tako lijep, zašto bi čučao na ovom ružnom hrastu? Zašto ne bi nekuda otišao?

– A kuda bih mogao otići? – upita Žirko Nemirko.

– Nije važno kuda. Važno je da se riješiš ovog ružnog, niskog hrasta. Svijet je velik, a ti si lijep. Gdje god dođeš, za tebe će biti mjesta. Eh, da sam ja tako lijep… – uvjeravao ga je njegov susjed.

– Pa, lijep si! Ko je rekao da nisi? – reče Žirko Nemirko

– Ali niko nije rekao ni da jesam. A tvoju ljepotu svi hvale.

– Možda si u pravu. Razmislit ću… – reče Žirko Nemirko, u kome je zatreperio neki unutarnji nemir, zbog koga mu i pristaje to ime.

– Tu nema šta da razmišljaš – požurivao ga je žir Zelenko. – To ti je tako i ti bi mogao odmah da kreneš. Ljepota ne traje dugo, ako je ne iskoristiš, nestane dok kažeš ćilimčić. Samo se jednom probudiš star i smežuran. I bez želje da slijediš svoje snove.

Mali Žirko Nemirko se zamislio. Bilo mu je teško otići sa svog rodnog hrasta, od svoje rodne grančice. Ali, činilo mu se da je Zelenko u pravu, da je zaista uzbudljivo otići nekuda. Svijet, sigurno, nije samo jedna grančica. Velik je i ko zna šta ga u njemu očekuje, ako se osmjeli poći. Tako misleći, rastužio se. Suzdržavao se da ne zaplače, zažmurio i – skočio…

I baš u tom trenutku odnekud je zapuhao jak vjetar i skinuo mu njegov lijepi zeleni šeširić. Zavitlao ga je i odnio.

Čim je dotakao zemlju, Žirko Nemirko je potrčao za šeširićem, ali šeširića nigdje nije bilo…

REKLI SU O KNJIZI

„Pustolovine Žirka Nemirka“, Šime Ešića, žanrovski je izrazito neobična i inovativna zbirka kratkih priča prstenaste kompozicije koja po svom lajtmotivu – avanturama glavnog lika, tj. nestašnog žira Žirka Nemirka – pomalo podsjeća na avanturistički dječiji roman. U deset kratkih, ali urnebesno interesantnih priča u nastavcima, od prve „Žirko polazi u svijet“ do posljednje „Šeširić je pronađen“, knjiga predstavlja uzbudljivu priču o temeljnim i očekivanim izazovima odrastanja, ali i o posve neplaniranim i iznenadnim životnim izazovima također.

Knjiga„Pustolovine Žirka Nemirka“ knjiga je o dječijoj naivnosti i stabilnosti koju porodica pruža djeci, o neminovnosti dječijeg osamostavljivanja, o ljepoti spontanosti, ali i o opasnosti koju radoznalost nosi, o važnosti mudrih samostalnih životnih odabira i istrajnosti, o učenju razlikovanja dobra od zla, o važnosti snalaženja i prilagođavanja novonastalim neplaniranim životnim dešavanjima te svim ljepotama, ali i nedaćama koje taj, nadasve pustolovni put nosi…“

Dr. Mirzana Pašić Kodrić (izvod iz obrazloženja nagrade „Dječiji osmijeh“)

„Bajka Pustolovine Žirka Nemirka ima sve što je potrebno bajci da bi trajala u čovjeku i kada se prestane biti djetetom. Bogato ilustrirana, ova knjiga je još jedan primjer da istinski pisac za djecu svakim novim djelom riznici književnog blaga dodaje dukat.“

Zejćir Hasić (izvod iz recenzije)

ODLOMAK

Kada sam htio krenuti u pojatu je ušla Ajša.

– Još si tu? – rekla je i sjela na jednu hrpu sijena. Oči su joj gorjele mlakom vatrom. Neki čudesan sjaj ih je rasplamsavao. Onda je navukla masku tuge na lice.

– Danas svi odmaraju, samo ja radim! – uzdahnula je. – To nije pošteno! – požalila se.

– Nije! – rekao sam, dok sam stajao ispred nje kao spomenik u Gradskom parku.

– Sjedi! – pokazala mi je mjesto kraj sebe. – Ne valja biti sam! – dodala je.

– Ne valja! – ponovio sam i poslušno sjeo. Neki čudan strah mi se uvukao pod kožu. Šutio sam. Osjećao sam se nesigurno. Isto onako, kao kad me nastavnik izvede pred razred da me pita, a ja nisam naučio.

– Koliko imaš godina?

– Petnaest! – slagao sam joj jednu.

– Koja je ono čupavica, što je dovodiš kod Nane?

– Borka!

– Je li ona tvoja cura? – gledala me u oči.

– Nije! Drugarica iz razreda! Ja nemam curu!

– pravdao sam se.

– Zašto? Ti si veoma lijep momak! – gledala me svojim mačijim pogledom.

Zastidio sam se. Spustio sam glavu i čupkao slamčice sijena.

– Voliš li se ježiti? – pitala je.

– Ne znam! – rekao sam.

– A, bi li volio?

Šutio sam.

– Što si takav? – treskala me po ramenu.

Njen dodir ruke probudio je moje srce. Počelo je ubrzano da kuca.

– Ježenje će ti se sigurno dopasti – ubjeđivala me.

Primaknula mi se sasvim blizu i gurnula ruku ispod moje košulje.

Prstima je lagahno šunjala po koži, prvo po leđima, pa onda po stomaku... Vrlo nježno mi je stiskala bradavice na grudima. Bilo mi je

(Uz tekst o knjizi Muhidina Šarića Vrijeme prvih sanjarija)

milo od dodira njenih pahuljastih prstiju, ali joj nisam htio priznati. – Osjećaš li išta? – pitala je.

– Ne! – rekao sam.

– Baš si drven! – ljutila se, a oči su joj se žarile kao dvije žeravice. –Hajde probaj ti! – zapovijedila mi je.

Pokušao sam da se pomjerim, ali nisam mogao. Obje ruke su mi bile kao dvije cjepanice. Bojao sam se tog dodira. Jezik mi se zavezao, a grlo kao da je presušilo. Šutao sam. Samo sam udisao krpice vazduha.

Neka nevidljiva sila me gurnula, i ja sam joj se primaknuo. Njena blizina buknula je u meni. Plamen se razbuktavao po cijelom tijelu. Zavrnula je bluzu i opružila se preko sijena. Ukazala se bijela, svilenkasta koža na stomaku. Bojažljivo sam je dotaknuo.

Ona je odmah osjetila moj strah.

– Ne boj se! – rekla je, i zažmirila. – Evo, sad te i ne gledam! Njen glas me ohrabrio. Pomaknuo sam ruku i natjerao prste... Prvo je krenuo kažiprst, a za njim i svi ostali. Kistom ruke slikao sam po njenom tijelu, lijevo-desno, kao neki dan na času likovnog vaspitanja, kad sam skicirao pejzaž iznad grada. Njena koža se rastezala. Zadovoljstvo joj je ispod bluze prešlo na lice. Smješkala se, istezala, žmirkala i, uhkala. Sada je i meni bilo lijepo. Njena slatkost me dotakla svega. Osjetio sam nešto, dosad nepoznato. I to mi se jako dopalo. Hiljade sitnih čestica dražilo me ispod kože. Osjetio sam kako mi rastu krila, kako sav narastam, i lebdim. Nevidljiv radar me precizno navodio. Počeo sam da vrijem na njenom uzavrelom tignju tijela. Čekić je udarao u ušima, kao po nakovnju. Krv je klobučala poput planinskog potoka.

Ne znam šta je dalje bilo. Jesam li, i gdje sam, pogriješio!? Znam da sam još uvijek lebdio dok sam pokušavao osloboditi ona dva njena zarobljena goluba ispod bluze. I ona mi je pomagala sve dok ih nisam uhvatio. Onda se pobunila, ali ja sam bio tvrdoglav. Nisam ih želio pustiti. Čvrsto sam ih držao. Njihov dodir mi se oslastio. Osjećao sam se kao Messner* kad je osvojio Mount Everest.

Bio sam na vrhu kad me odgurnula. Ustala je, popravila bluzu, i gledajući me prijekorno, rekla:

– To što radiš, nije ježenje! – okrenula se i otišla.

O romanu PRVA LJUBAV – PRVI PUT MUHIDINA ŠARIĆA

Roman Prva ljubav prvi put je ulazak u vrijeme kojim se najmanje bave savremeni bosanskohercegovački pisci: vrijeme dječaštva i djevojaštva , prvih ljubavnih sanjarija, prečutnih velikih, a nježnih, riječi, kojih je duša puna, a jezik nikako da ih izgovori, prvih sastanaka i šetnji, prvih dodira ruku, ljubavnih poruka, zagrljaja i prvog poljupca, bojažljivog i kratkog, a neprolaznog, prvih radosti i boli, bez kojih nema čuda prve ljubavi. Šarićev ulazak u taj prostor književnosti za mlade je dobrodošao jer je uspješan i drugačiji od onoga što je o tome već napisano.

Muhidin Šarić je pisac dojmljive lakoće pisanja, nalazač pravih riječi za radost i zugu, za opis detalja i ponorame, za tankočudnost duše i jasnoću misli, za snove i sanjarenje, poznavalac je jezika i psihe mladih, životnih zakona i povijesti odrastanja... Sve to je na jednom mjestu – u romanu Prva ljubav prvi put, nevelikom po broju stranica, ali velikom po svemu ostalom.

Zejćir Hasić

I upravo ovaj svijet zamršenih emocija ukazuje na drugu, sasvim novu perspektivu unutrašnjeg svijeta dječaka, dakle drugačiju od one na koju tradicionalna socijalizacija primorava muški spol i nudi jednostranu sliku – sliku o jakom, sigurnom, dominantnom muškarcu koji se uspjeva snaći u svakoj nevolji bez izražavanja i pokazivanja osjećanja. Moglo bi se reći da Šarić priča priču o sebi kao o antijunaku što je jedan od velikih pomaka u savremenoj bosanskohercegovačkoj dječijoj književnosti. Šarićev roman se može posmatrati sa pedagoškog stajališta kao potpora svim mladim ljudima, posebno dječacima da shvate da u procesu sazrijevanja nisu sami sa svojim zamršenim osjećanjima i ljubavima, te da samo suočavanje sa njima vodi ka vjerodostojnom putu do samog sebe. Za stariju čitalačku publiku je ovaj roman poput vremeplova kojim se može ploviti po vlastitim sjećanjima i starim izblijedjenim ljubavima. I možda je upravo ovo prava prilika da se skloni prašina sa nekih nam dragih lica koja su ostala na ivici sjećanja.

Emina Šarić

Pripovedac (autenticni)

Bio je drug; ponekad vise od toga. Bio je pesnik ciji su se stihovi nalazili u citankama, ucili napamet. Prvi nesklad izmedju prirode I urbane pohlepe koja radi protiv planete i coveka opisao je u pesmama ( ... Posijao tata juce beton oko nase kuce...pa se divi, pa se divi kako raste beton sivi...) Bio je mnogo toga pre nego je odlucio da -pripoveda. A kad pisac odluci da kazuje pricu zarad price; KADA vec prvim recenicama nagovesti ili otkrije sveobuhvatnu MOC reci I nastavi njome da se igra na stranicama proznog dela, ne mogu da ne skinem sesir ili kapu. Nije vazno sto je nemam. Vazno je da mogu iskreno I bez zadrske otkriti lakocu pripovedanja koju poseduje

Muhidin Saric. Poznavala sam ga citav zivot, zamerala mu mnogo toga, ali danas oprastam sve zamereno. To zarad neobicnog talenta spajanja igre sa zbiljom, stvarnosti sa idejom, lepote ljubavi sa tezinom zivota koju covek, ma ko on bio, ne moze da izbegne. Cestitam, Muhidin Saric

Milena Letić

Sa stranica novih knjiga

ŠPIJUN

Književni program ovogodišnjeg, jubilarnog, Vezenog mosta u Banjaluci bit će bogatiji i za predstavljanje Izabranih djela Ranka Pavlovića, u dva kompleta, u ukupno 14 tomova, koja su zajedno objavile izdavačke kuće “Besjeda” iz Banjaluke i “Prometej” iz Novog Sada. Ovaj značajan izdavački projekt dobio je već više nagrada, među kojima i najprestižniju nagradu Međunarodnog sajma knjiga u Banjaluci, “Moštanicu”. Pavlovićevo literarno stvaralaštvo je zaista raznovrsno – u kontinuitetu njegovog nadahnuća i bogatstvu žanrova prepliću se pjesme, pjesme za djecu, priče i romani, za odrasle i djecu, bajke, drame, članci i eseji. Za ovaj prilog, posvećen “Vezenom mostu”, Pavlović je za naše čitaoce odabrao priču “Špijun”, iz nagrađene knjige “Strašni sud”.

Recimo još da je Ranko Pavlović i jedan od prvih dobitnika nagrade za književni opus “Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most”.

Niko ne zna odakle je došao. Tek, jednog jutra na gradskoj tržnici vidjeli su pogurenog sredovječnog čovjeka u iskrpljenoj odjeći kako se svaki čas saginje, kupi i trpa u džepove slučajno pale voćke, listove kupusa i salate, krompir, glavicu luka ili koje drugo povrće, žureći da se domogne plijena prije nego što ga zgazi nečija noga. Kada napuni džepove dotrajalog kaputa koji nikada nije skidao, gubio se strmim puteljcima prema kamenitoj obali rijeke, gdje je, kako se pretpostavljalo, u nekoj uvali ložio vatru i spremao jelo.

Kad bi dan počeo da se primotava podnevu, pojavljivao bi se na ulicama u centru grada, pa čim bi vidio da neko nosi nešto veći teret, priskakivao bi, uzimao to iz njegovih ruku i, zaostajući pola koraka za njim, išao sve do dvorišne kapije ili ulaza u zgradu, nikada ne ulazeći unutra, čak ni ako bi ga pozivali. Tek kada bi mu se u rukama našao novčić, voćka, otčenut okrajak hljeba ili bilo šta iz kese koju je nosio, pruženo u znak zahvalnosti, podizao bi glavu i darodavca zapljuskivao pogledom krupnih vodnjikavih očiju u kojima se jezerila dobrota. Najviše je volio da pomogne nekoj starijoj ženi, bježeći čim

stignu do odredišta, smatrajući valjda da ne treba uzimati poklone od nemoćnih, koji možda i nemaju mnogo više nego što on ima.

Djeca su ga voljela i često u grupama išla za njim, nikada mu ne dobacujući uvredljive riječi. Ponekad se moglo vidjeti kako mu u ruku ili džep tutkaju nekoliko zrna kikirikija, bombonu, komadić čokolade, keksić, ili neku drugu poslasticu. On im se oduživao tako što ih je sačekivao pred školom i s njima se vraćao sa desetak njihovih ruksaka na leđima, ispraćajući svakoga do kuće. Idući s djecom i on je veselo poskakivao dok je grozd ranaca pratio te pokrete, pa se činilo da neka vesela parada prolazi ulicom.

Kad nije bilo djece, kroz grad su ga pratili psi lutalice. Umiljavali su mu se, milovali ga glavama po butinama, ponekad poskakivali, kao da su željeli nešto da mu prišapnu. I on je njih milovao, naročito one već olinjale, ostarjele ili s ožiljcima koji su svjedočili o teškom pasjem životu, sličnom njegovom. Kad bi od nekoga dobio parče hljeba, otkidao je zalogaj i stavljao u usta, a ostalo dijelio psima, nastojeći da svaki dobije jednak dio.

Nikome nije rekao svoje ime. Nije to ni mogao, jer je bio nijem. Davali su mu papir i olovku da napiše kako se zove, a on je samo mumlao, baš onako kako se sporazumijevao sa psima, i odmahivao glavom, kao da je želio na taj način da kaže da je nevičan pisanju, toj đavoljoj raboti koja čovjeka može uznijeti i do vješala, kako je govorio jedan starac u gradu. Neki su govorili da je ludak, ali kako nikakvu ludost nije činio, prepustili su drugima da odgonetaju tu nepoznanicu. Ovi drugi su, opet, u dokonim razgovorima na ulici ili u kafanama, pretpostavljali da je ljenčuga i da je pobjegao od nekog teškog posla; više voli da živi od milostinje nego da radi. Ciganska posla, eto šta je, mislili su treći. Napustio čergu, lakše mu je kad je sam dolaziti do hljeba bez znoja. Taj pripada onima preko brda, govorili su sumnjičavi. Do juče, u poganom ratu, naš grad zasipao granatama, a sad došao da vidi je li dobro ciljao i da li je razorio koliko je želio.

Napisao: Ranko PAVLOVIĆ

Špijun, šta bi drugo mogao biti, smatrali su oni koji o svemu vole prvo da porazmisle pa tek onda da iznesu mišljenje. Danas špijuni vršljaju na sve strane. Oni ne tragaju za državnim nego za stranačkim tajnama. Političke partije pred izbore u borbi za vlast ne biraju sredstva. Špijun, a u ritama kakve ne nose ni prosjaci što o svetkovinama dolaze pred crkvu? Zar misle, odgovarali su na takva pitanja oni što razmišljaju, da su svi špijuni, kao oni na filmovima, zauzdani kravatama, oklopljeni skupim odijelima i čelikom automobila? Ovaj što je došao u njihov grad hodaće u ritama dok ne prikupi podatke za kojima traga, a onda će se vratiti tamo odakle je došao i uskočiti u skupocjena odijela.

I tako, prozvaše ga Špijunom. Tog imena, nadimka zapravo, nisu se odrekli ni kada su se uvjerili da on nikuda ne odlazi da bi odnio prikupljene podatke, da nema nikakvih sredstava za prisluškivanje, čak ni telefona i da se ni s kim nepoznatim ne viđa.

Sredinom jeseni, kad su sa kestenova po trotoarima i ulicama počeli da padaju zreli plodovi, Špijun je nekuda odnio svoju tajnu iz grada u kome su ga već smatrali posebnom maskotom, čak počeli i simpatisati. Njegov nestanak prvo su primijetila djeca. Poslije nastave poduže su stajala pred školom, pa kad bi se uvjerila da Špijun neće doći da ponese njihove ruksake, razilazila se s tananom sjenkom tuge što je prekrivala radoznalost na njihovim licima. Ubrzo su prodavci na gradskoj tržnici manje gledali robu na tezgama, a više pogledom pretraživali kupce, nadajući se da će među njima ugledati pogurenog Špijuna kome su bili počeli, tobože nenamjerno, ispuštati ponešto sa tezgne. Dokonjaci su primijetili da su i starice, vraćajući se sa tržnice, zastajkivale i okretale se ne bi li ga vidjele kako im prilazi. I psi su se razbježali u sporedne ulice i na smetljišta, ako možda nisu otišli za njim.

Policajcima je naređeno da pročešljaju gustiše na obalama rijeke i zavire u svako udubljenje u stijenama, ali oni nisu nailazili ni na šta drugo osim na ugljevlje tamo gdje je ranije ložio vatru i spremao oskudne obroke. Špijun je jednostavno nestao ne ostavljajući za sobom nikakav trag, kao što snješčić u rano proljeće, kada ga vjetar s planine nanese na već ugrijane gradske ulice, ne uspijeva da se zadrži ni toliko da ga radoznalci uhvate pogledom. Možda se slučajno okliznuo ili namjerno skočio u rijeku, govorili su oni koji su na njegovom licu i u mumlanju prepoznavali samo dobrotu. Vidite da je u gradu manje pasa lutalica, možda ih je odveo negdje gde će i njemu i njima biti bolje, nagađali su drugi. Prikupio podatke koji su mu trebali, pa odnio onima koji ga plaćaju, nisu od svojih pretpostavki odstupali sumnjičavi.

Nekako u isto vrijeme kada je Špijun nestao, građani su primijetili da Milena Milaradova svaki dan odlazi u drugu prodavnicu, čak i u one udaljenije, na drugom kraju grada, i vraća se s punijim kesama, a do tada je sve što joj je trebalo kupovala u maloj samoposluzi blizu njene, u odavno neorezano ukrasno šiblje zarasle kućice. Zvali su je Miloradova, mada je ona njegova bila vrlo kratko, jer joj je muž, prije desetak godina, samo nekoliko dana poslije vjenčanja, poginuo u saobraćajnoj nesreći.

Izgledalo je da je i ona otišla s mužem ili za njim, jer je živjela povučeno. Crnu odjeću je poslije šest mjeseci zamijenila tamnosivom, u grad nije izlazila, ni s kim se nije družila. Ujutro je odlazila na posao, u slabo osvijetljenu kancelariju u suterenu opštinske zgrade, među sive zemljišne knjige, od kojih joj je izgleda i lice posivjelo, a poslije podne vraćala se sporim korakom, ne gledajući nikoga oko sebe već prateći svoja stopala koja su ljubila poprilično oštećen asfalt u njenoj ulici. U samoposluzi je kupovala ono što joj je trebalo za ručak, večeru i sutrašnji doručak, ulazila u kuću i otuda se nije pojavljivala sve dok sutradan ne bi krenula na posao. Samo je nedjeljom

poslije podne sjedila na klupici pred kućom i nezainteresovanim pogledom presretala rijetke prolaznike, odgovarajući na njihove pozdrave klimanjem.

Jesen je te godine stigla ranije, kiša je gotovo svakodnevno padala sve dok početkom novembra prvi snijeg nije prekrio brda oko grada, a odmah zatim i gradske ulice, pa Milenu Miloradovu nisu viđali na klupici pred kućom. Tek kada je početak maja uvjerio mještane da je proljeće konačno zapljusnulo i njihov grad, jednog sunčanog nedjeljnog dana vidjeli su je kako u nekoj svijetloj haljini, kakve nije nosila od muževljeve smrti, sjedi ruku prekrštenih na povelikom stomaku. Prolazili su kao i obično, mrmljajući sebi u bradu pozdrav, a kada bi shvatili da je na Mileni vidljiva neka promjena, vraćali bi se i zaustavljali. Ubrzo se pred njom okupila poveća grupa žena, a nekoliko muškaraca stajalo je podalje. Svi su naslućivali da će se dogoditi nešto o čemu će danima moći da čavrljaju.

Milena Miloradova je, činilo se, nastojala da što više isturi zaobljen stomak, milujući ga stalno dlanovima obiju ruku.

Šta se čude!

Glas joj je bio oštar, ali se moglo osjetiti da treperi nekom posebnom radošću.

U ovom gradu, znaju to žene dobro, nema muškaraca!

Gledala ih je nekako prkosno.

Za deset godina nikome nije palo ni na pamet da je upita da li bi i ona željela da ima sina ili kćerku, nekoga ko će je dohraniti i sahraniti.

Rekavši to, izgubila se u dvorištu trošne kućice.

Špijun!

Rekla je to žena poznata po tome da nije torokuša kao ostale, ali kad progovori, kaže nešto što se pamti. Začudo, kada su čuli ovu riječ, svima je nešto toplo zaigralo oko srca i osjećali su kako ta toplina dolazi iz Milenine svijetle haljine i pogleda na njen zaobljen stomak.

Žena koja je pogodila s kim je Špijun prezimio zimu krenula je prema gradu. Za njom su žureći pošli i ostali, jedva čekajući da u grupama počnu razgovor u kome niko nikoga neće slušati i neće se znati šta su pitanja a šta odgovori.

(Iz nagrađene zbirke “Strašni sud”)

Čovjek osta, kao svijetla zraka…

Džabir Maglajlić: Knjiga koja želi da sačuva našu banjalučku iskru ljubavi i zajedničkog bivanja.

Postoje knjige koje piše i riše sam život. A autor ima tu radost, i odgovornost, da joj posveti svoje nadahnuće. Takva je i obimna monografska knjiga sjećanja i prijateljevanja o Banjoj Luci, koju je početkom ove godine objavio Džabir Maglajlić, a koja je predstavljena i na Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu, u organizaciji izdavačke kuće »Planjax« iz Tešnja. Ovaj sportaš i trener, slikar i stihotvorac, već 30 godina živi u njemačkom gradu Gaildorfu, gdje je, uz izlaganje na velikoj regionalnoj izložbi, imao i dva samostalna predstavljanja.

Sam naslov ovog jedinstvenog izdanja uvodi nas u ljepotu i dramatiku njenog sadržaja: »Kistom i perom – moja i naša Banja Luka«. Bojom i stihom. Crtežima banjalučkih predjela i dragih lica. I tako, od onih zlih godina progona i stradanja, kad se i Džabir Maglajlić našao među desetinama i desetinama hiljada svojih sugrađana, koji su morali napustiti svoj rodni grad na obalama Vrbasa.

»Sa mnom su krenuli putevima neizvjesnosti i mnogi moji prijatelji i poznanici, s kojima sam radio i sarađivao godinama. I sve više je plamtjela neka želja, da našem zajedničkom vremenu i životu odam počast i sačuvam ga od zaborava, i za nas, i za mlade, koji dolaze, da se zna istina i da se sačuva ta naša banjalučka iskra ljubavi i zajedničkog bivanja… I istina o nama.« Tako o svojoj knjizi kazuje njen tvorac, koji je približavao daljine i čuvao sjećanja, crtajući svoj grad i svoje sugrađane. Za njega je posebno bitna jedna riječ, zapravo bezbroj značenja i riječi u jednoj riječi. To je: Ljudstvo. Sa velikim slovom.Jer ako je Ljudstva u nama, dobrota i prijateljstvo nadvisiće svako zlo i svaku mržnju.

Zato neki stihovi iz ove pjesme neka budu i poziv na čitanje i promociju ove knjige u Banjoj Luci, u okviru literarnog programa »Vezenog mosta«. A o knjizi, i svakog posebno, i svih zajedno, biće još dosta pisanja i u narednim brojevima našeg magazina.

»Događaji i prilike teške, ko mi bosi, po tom trnju pješke, tim se više LJUDSTVO treba cijenit’, Ljudstvo cijenit’, uvijek ga primijenit’.

Čovjek osta, kao svijetla zraka, i baš onda kad je puno mraka, najvrjednije što na situ osta, duši punoj to je sasvim dosta.

Na stranicama našeg magazina susrećemo i zapise iz lova, zapravo iz prirode gdje je lov samo dio čudesnog svijeta u kojem se susreću, i mimoliaze, u zajedničkom životu, ljudi i životinje, u ozračju proplanaka i visokih vrhova, gustih šuma i drveća, cvjetova i travki, jezera i planinskih potoka i rijeka. Proživljavao ih je, i predavao srcu olovke i slova, da se ne zaborave. To je poznati Banjalučanin, ljubitelj prirode, dugodišnji lovac – Antun Džaja. Od ratnih godina progonstava stanovnik Rijeke, koji nije zaboravio i ono vrijeme kad je poznavao skoro svako drvo, svaku šumu na područjima na kojima je lovio. Sve te zapise iz lova i o lovu, sva ta sjećanja, sačuvao je od zaborava i sada prenio na papir, i na stranice knjige »Iz lovačkog dnevnika«, koja je izašla u izdanju autora i njegovih prijatelja i niza lovačkih društava, a tiskana u zagrebačkom »Vemaku«.

»Unatoč mom poznom životnom dobu, ovo

Treptaji prirode

Uz knjigu Antuna Džaje »Iz lovačkog dnevnika«

Priredio: Ismet BEKRIĆ

je moja prva knjiga koju pišem dugo i završavam je u svojoj 87. godini«, piše u predgovoru ove vrijedne knjige njen tvorac i proživljenik Antun Džaja, koji je uz svoje ime i prezime dodao iBosanac.»Namijenjena je prije svega mojim prijateljima, prvenstveno mojim vršnjacima i nešto mlađim lovcima, kako bih ih podsjetio na neka druga vremena,kada smo počinjali naše lovne avanturei sticali prva lovna iskustva i ‘krštenja’. Također i mladim lovcima koji iz nje mogu nešto korisno i naučiti. Knjiga je koncipirana kao zbirka mojih lovačkih događaja, od samih početaka, 1950-ih godina, pa do dana današjega. Jednim dijelom pojedine storije se nižu kronološki, a drugim opet tematski, ali će se zainteresirani čitatelj u cijelom tekstu ipak dobro snaći.«

Autor pruža i korisne savjete na osnovu svojih bogatih iskustava, ali kroz sve to protežu se i razmišljanja o etici i našem odnosu prema divljači, uz stalnu zapitanost - da li tu još ima i viteštva, dostojanstva.

Savjetuje mlade lovce da već od početka vode lovački dnevnik, koji će ih u poodmaklim

Lov na medvjeda

Velika hajka

…Sredinom rujna 1962. obaviještena su lovačka društva iz Banje Luke, Travnika, Skender Vakufa i Kotor Varoša, da će 5. listopada biti organizirana velika hajka na medvjede na području Vlašića i njegovih obronaka. Dvadesetak lovaca iz Banje Luke pripremalo se za taj lov, nestrpljivo čekajući dan polaska za Kotor Varoš. Mnogi nisu imali odgovarajuće oružje pa se većina odlučila nositi puške sačmarice, nabijene olovnim kuglama „idealkama“ i „brennekama“. Prijatelj mi je posudio lovački karabin 8 x 57 bez optike i deset komada vojnog streljiva oštrog vrha, koji ima slab učinak na pogođenu divljač.

Na Vlašiću

Osvanuo je prekrasan dan, 4. listopada, kada smo kamionom u ranim poslijepodnevnim satima krenuli prema selu Šiprage, gdje su nas dočekali organizatori velike sutrašnje hajke, iznijevši nam plan lova. Svi su sudionici lova dobili od Lovačkog društva „Borčići“ Šiprage pisane dozvole za odstrjel medvjeda. (Taj sam dokument sačuvao do danas.) U kasnim večernjim satima, nakon dugih lovačkih razgovora, pošli smo na konak u školsku zgradu gdje su nam pripremljeni ležaji na debelom sloju slame. Dugo nisam mogao zaspati razmišljajući o sutrašnjem danu i ishodu lova.

Ustali smo prije svitanja, jedva čekajući da krenemo u lovište. Sa svih su strana dolazili brojni seljani naoružani lovačkim puškama „kokotarama“ uglavnom na

godinama vraćati u jednu lijepu prošlost. Današnja dostignuća omogućavaju i da se snimaju ne samo fotografije nego i glasovi iz prirode. Ovi zapisi-uspomene su i najljepši i najtrajniji trofeji. »Potaknut željama svojih prijatelja, da svoje lovačke doživljaje, sjećanja i dnevničke zapiseobjavi u obliku knjige, Džaja piše ovaj svoj prvjenac predstavljajući se čitateljskoj publici zbirkom pripovjedaka«, piše o knjizi Miljenko Zečević. »Njegova putovanja u mladosti vodila su ga od BiH,Slovenije, Srbije, Češke, Slovačke , Austrije, sve do Skandinavije, i to ne samo puškom, nego i kamerom, fotoaparataom i magnetofonom. Kasnije je upoznaju i Keniju i Namibiju, Događaje opisuje vrlo slikovito i dojmljivo. Opisuje »prizore iz života lovcagdje se naracija oslanja na promatranje divljači uz događanja u prirodi onako kako ih je on doživio.«

I Željko Štahan ističe ljepotu Džajinog kazivanja: »Anto piše kao da slika… Kad čitamo ove zapise, pripovijesti, često i sami osjetimo i hladnoću u zemunici dok čeka vuka, tetrijebe za vrijeme travanjskih pjevanja, osjećamo drhtaje i prirode.«

Ovu knjigu o prirodi i lovu, koju doživljavamo i kao dnevnik i kao pripovjedno-poetsku prozu, svakako treba pročitati, i ući, zajedno s piscem i zapisivačem, u taj bajkoviti i dramatični svijet prirode. Ovdje, kao mali dodatak, donosimo samo jedan odlomak u kojem se opisuje lov na medvjede na Vlašiću.

crni barut, sjekirama nasađenim na duga držala, raznim klepetalima, u pratnji desetak ovčarskih pasa. Među hajkačima bilo je nekoliko golobradih dječaka. Glavni organizatori lova, lugar Živko Miljanović i predsjednik lovačkog društva Mujo Hasić, davali su posljednje upute. Vođe lova su nas podijelili u grupe od pet lovaca i poveli na već odabrane busije. Uz put smo nailazili na ostatke vatri uz koje su seljaci provodili noći čuvajući usjeve i ovce u torovima od medvjeda. Prolazeći kroz mali zaselak, vidjeli smo stajicu u koju je prije nekoliko dana medvjed ušao iskopavši rupu ispod slabog temelja i ubio kravu. Kilometar dalje nailazimo još na jednu staju, uz samu kuću seljaka, u koju je medvjed ušao provalivši krov od šindre i napravio štetu. Iako je domaćin na obližnjem potočiću napravio klepetalo

koje je pokretala voda, no čini se da se na te zvukove i postavljene fenjere divljač brzo privikne. Najmlađih pet sudionika lova poveo je iskusan stariji lovac na najudaljenije busije najvišeg dijela lovišta. Nakon pješačenja od jednog sata vodič nas je počeo ostavljati jednog po jednog objašnjavajući iz kojeg će smjera krenuti hajka, koja će početi kada čujemo tri uzastopna pucnja.

Na busiji

Kretali smo se tiho, bez razgovora, kroz prekrasne predjele miješane šume uz planinski potok, gdje nailazimo na svježe trag jakog medvjeda. Mene je kao najmlađeg ostavio na najudaljenijoj busiji, uz obalu potoka, pokazujući mi smjer odakle mogu očekivati medvjeda. Poželio mi je lovačku sreću i rekao: „Na ovom prijevoju viđen je trag „šeste“ , što je značilo da na prednjoj šapi ima šest prstiju, ali bila je to zabluda, jer medvjed stražnjom šapom staje u prednju pa se na tragu uočava šesta jagodica. Ta je priča godinama kolala među mještanima, ali nikada nije odstrijeljen ni jedan „šesto“. Još mi je kazao da ide dalje nekoliko stotina metara te da slobodno mogu pucati na sve strane, jer će on biti u sigurnom zaklonu, gdje će ostati do kraja pogona. Smjestio sam se ispod velike krošnje bukve, odakle sam imao dobar pregled. Uživao sam u toplom prekrasnom danu rane mirisne jeseni, bez vjetra, na 700 m/nm. Savršeni mir remetilo je kuckanje djetlića i zujanje kukaca.

Nestrpljivo sam čekao početak hajke. Prenulo me je pucketanje suhih grančica, a onda sam ugledao osrednjeg vepra koji je izlazio iz bujadi prema potoku. Dugo sam ga imao na nišanu, ali poštovao sam pravila i dogovor da se puca samo na medvjeda. U to vrijeme, šezdesetih godina 20. stoljeća, divlje su svinje bile malobrojne. Ništa se nije čulo, osim prigušenog klokotanja potočića. Sjedim mirno više od jednog sata očekujući pucnjeve koji će oglasiti početak hajke. Stari su lovci govorili, bolje je praviti kraće pogone, jer se podignuta divljač tada rjeđe probija kroz redove pogoniča i vraća. Čujem kliktanje surog orla, a onda visoko na nebu ugledam par kojim kruži i nestaje iza vrhova planine. Sjedeći naslonjen na bukvu malo sam zadrijemao, kada su me iz polusna trgnuli daleki putnji - znak da je hajka počela. Onda se u daljini začula velika galama iz grla više desetaka hajkača. Svake su se minute glasnije čuli ljudski glasovi i klepetala, poneki pucanj, udaranje ušicama sjekira u stabla i lavež pasa. Držim spremnu pušku i kontroliram vidokrug, kada sam čuo i vidio dvije srne koje u velikim skokovima nestaju u gustom podrastu. Hajkači su sve bliže, lavež pasa na jednom mjestu pouzdan je znak da psi „drže“ divlju svinju ili medvjeda. Čulo se nekoliko glasova: „pazi gore“, „eto međeda“. Nakon upozorenja odjeknula su dva pucnja na busiji do mene, a onda je slijedila još veća galama i pucnjevi iz pogona. U jednom trenutku čuo sam radosnu ciku i nerazumljiv govor. Bio sam siguran da je „pao“ medvjed, ali sam ostao miran. Kada je utihnula galama ugledao sam velikog medvjeda na udaljenosti od pedesetak metara koji ide ravno prema meni čekajući da se na trenutak zaustavi, ali on je napredovao polako s izbačenim jezikom od velike pregrijanosti. Pucao sam mu u prsa. Oglasio se jakim urlikom - narodnim jezikom „prokrivio“. Vratio se nazad vidno šepajući na prednju nogu. Uspio sam još jednom pucati, što ga je na trenutak zaustavilo i usporilo u kretanju.

Ranjeni medvjed

Ne znam otkud se tada stvorio dječak sa sjekirom koji mi je pokazivao da je medvjed krenuo uz potok. Napunio sam karabin i potrčao za njim ugledavši mnogo krvi, što nije dobar znak, jer se zna dogoditi da je tada riječ o površinskom ranjavanju, kao i glasno javljanje poslije hica. Došao sam do potoka,vidio krvavu vodu i pomislio, u vodi je. Polako krenuh uzvodno gledajući na sve strane. Ugledah ga kako stoji pokraj većeg kamena na obali, no brzo se okrenuo i žurno krenuo uz veliki uspon prema planinskoj livadi. Sada sam bio siguran, kad ide na tri noge uzbrdo, daleko će otići.

Teže ranjena divljač obično se kreće vodoravnim putem ili se spušta. Iza leđa prišao mi je pas tornjak ubrzano dašćući. Legao je u potok da se rashladi, a onda je, raspetljavajući trag ranjenog medvjeda, nastavio glasno ga goniti. Pomislio sam, izgubit ću vrijedan trofej, pa sam žurno krenuo za njim, orijentirajući se prema lavežu. Na tragu je sve manje krvi. Povremeno čujem tornjaka koji se udaljava. Nemam više snage, stao sam odmoriti se. Stižem zadihan do guste crnogorične šume u kojoj je usred dana polumrak. U blizini čujem dubok pseći glas. Polako s otkočenim karabinom napredujem prema mjestu gdje vidim medvjeda koji se zalijeće na psa. U jednom trenutku, očito razjaren, naglo je krenuo prema meni, bez podizanja na stražnje noge o čemu se često govori među lovcima, što izgleda nije točno. (Mnogo godina nakon toga lova zaključio sam da se medvjed uspinje na stražnje noge da bi bolje vidio ono što ga zanima. Takav stav najčešće viđamo kod mladunčadi.) Imao sam vremena i čist prostor brzo nanišaniti i nakon dva hica od-

strijeliti svoga prvog medvjeda. Kada sam mu prišao vidio sam da je to veliki stari medvjed potpuno crn s kratkom dlakom sa svježim velikim ožiljkom na leđima. Još nisam bio svjestan da sam odstrijelio kapitalnoga medvjeda velike težine, dakako, s pomoću psa, koji je legao pored lovine. Probao sam ga pogladiti, ali mi nije dopustio upozorivši me tihim režanjem. Kako nikoga nije bilo u blizini, oglasio sam se s tri hica i čekao, nadajući se, da će netko ubrzo doći.

Moj prvi trofej

Sat sam vremena proveo čekajući i promatrajući medvjeda, poglavito veličinu njegovih šapa i gotovo istrošene zube, koji su pokazivali veliku starost. U daljini sam čuo „hop-hop“, na što sam im odgovorio nekoliko puta dok nisu stigli do mene. Čestitali su mi i bili radosni, jer su „pala“ dva medvjeda u blizini njihovih sela i zaselaka. Razjarenog mladića kojemu je medvjed ubio kravu jedva smo spriječili da ne uništi trofej udarcima sjekire, što se već događalo. Jedan je od hajkača otišao do sela po konja kojim ćemo dovući medvjeda u dolinu, jer ga ni snažni momci gorštaci ne bi mogli nositi na stožini. Procijenili smo da je težak oko 250 kila, ali točnu težinu saznat ćemo kada dođemo do Šipraga. Čekajući mladića, ugledali smo ga kako na uzbrdici jaše konja s opremom za izvlačenje manjih trupaca. Čim je dojahao, nasjekli smo mnogo četine koju smo položili ispod medvjeda, omotali mu konopac oko vrata i privezali za „vagir“, ali konj se nije dao upregnuti prestrašen mirisom lovine. Vlasnik ga je uspio smiriti milovanjem i ponavljanjem imena: „Doro, Doro“, nakon čega smo polako krenuli u dolinu pazeći da ne zapnemo za panj ili oštar kamen koji bi mogao oštetiti krzno.

Na velikoj zaravni blizu Šipraga zatekli smo zadovoljne seljane koji su očekivali naš dolazak. Jedan mi je stari „hadžija“ prišao i zagrlio me te rekao: „Mašala i aferim, momče, kada si došao glave ovome šejtanu i zulumćaru“. Izvadio je uštipak iz njedara zamotan u novinsko „čage“i rekao mi: „Bujrum“. Bio sam počašćen pažnjom tog starca. Medvjeda smo natovarili na mala zaprežna kola koja su vukli bosanski konjići,također uznemireni mirisom medvjeda. Došli smo do tvrdog puta i ubrzo stigli pred zemljoradničku zadrugu. Tu smo ga izvagali i iznenadili se dobroj procjeni seljaka. Vaga je pokazivala približno 250 kilograma. Imao sam sreću da je pred kraj dana naišao vozač kamiona s oblovinom, koji se zaustavio vidjeti medvjeda. Zamolio sam ga da utovarimo lovinu na kamion i da me preveze do Kotor Varoši, što je rado prihvatio. Mještani su pronašli fotografa, koji je ovjekovječio uspješan lov na kapitalnog medvjeda davne 1962. godine.

Dan se bližio kraju. S pomoću lovaca pronašao sam mesara, koji je dosta dobro oderao medvjeda. U njemu je pronašao više raznih projektila: sačmu „devetake“, sitno olovo, dvije „idealke“ olovne plombe i komadiće narezanog željeza. To je dokaz da je za života imao više susreta sa seljacima koji su čuvali svoju stoku i njivice zasijane zobi. Nakon deranja izmjerili smo krzno: dužina 230 i širina 140 centimetara, ali na elemente ljepote krzna dobio je samo 20 posto, jer kod veoma starih medvjeda krzno gubi na kvaliteti. Ocjena u sirovom stanju iznosila je 386 točaka. Nažalost, loš je preparator uništio ovaj kapitalni trofej i smanjio mu trofejnu vrijednost. Zanimalo me je koliko je bio star, pa sam godine 2007. iz njegove sačuvane lubanje izvadio zub i poslao ga na Veterinarski fakultet u Zagrebu, koji ga je poslao s ostalim uzorcima u Ameriku. Za dva mjeseca dobio sam rezultat analize s točno utvrđenom dobi od 16 godina.

Lov medvjeda hajkom zabranjen je 1977. godine. Zakonom o lovstvu dopušteno je loviti medvjeda šuljanjem i čekanjem. Nekadašnji je lov imao puno više čari u slušanju glasova hajkača, lavežu pasa pucnjevima u pogonu te neprestanim iščekivanjem medvjeda mirno stojeći na busiji.

Danas je lov na tu vrijednu divljač do kraja pojednostavljen i donekle banaliziran, jer se obavlja iz zatvorenih komfornih čeka s velikom sigurnošću u uspjeh.(Odlomak „Iz lovačkog dnevnika“ Antuna Džaje)

Svaki put kad bi’ ugled’o lipena il’ pastrmku u lovu, u meni bi se javila želja da ih dotaknem, da dodirnem njihovo hladno i sluzavo tijelo, drugim riječima kazano, volio bi’ da ih ulovim, tj. da se nadmudrujem s njima sve dok jedno od nas ne popusti; il’ riba pokupi moju umjetnu mušicu, il’ da ja potražim neku drugu, manje probirljivu.

Jedan mi je događaj ost’o u veoma dragom al’ pomalo i neugodnom sjećanju, ne zbog toga što sam bio poražen, nego što je taj poraz bio ubjedljiv jer sam ja bio tvrdoglav ko i većina mladih iz svakih doba i vremena, a na moju žalost, događaj je bio poražavajući po mene i moje ribolovno iskustvo. Al’ ne žalim, jer se insan uči dok je živ. A sve je izgledalo i počelo tako naivno i nije imalo nikakve naznake da će završiti onako kako se završilo. A bilo je to ovako.

Po riječima mnogih ribara, a kasnije i mene samog, naš’o sam se na zanosnoj rijeci čiji su pejsaži stvarani ko da su kopirani iz poetesini’ snova. Rijeka je tiho kliz’la saničkom dolinom uklještena među pitomim zelenilom bosanskih brda, naročito Grmeča, Crnog Vrha, u daljini Dimitora i Javornjače. Svi oni koji su prije mene bili na ovoj rijeci, jednoj od brojnih pritoka još čuvenije Sane, govorili su o začaranoj ljepoti ove rijeke, njenom bogatstvu s ribljim fondom, količinama i raznolikosti riba koje žive u brojnim uplivima manjih potoka što se slivaju niz okolna brda prema svojim ušćima u Sanicu.

Da riječ je o ovoj malenoj bosanskoj riječici koja ima i pjesnički sanjalačko ime Sanica. Sanica je bistra i hladna planinska rijeka sa izvorima u samom podnožju Grmeča. Jedan od izvora je pećinskog tipa, a drugi nastaje iz saničkog jezera. Udaljeni su na oko kilometar jedan od drugoga. Danas, ovo prvo pećinsko vrelo je u dobroj mjeri ugušeno petrovačkim vodovodom koji napaja grad Petrovac odnoseći ovaj biser prirode ogromnim cjevovodima preko samog Grmeča. U moje vrijeme i prije mene, nije bilo tako. Novi režim, nova pravila! Samo dokle?

Količina i raznovrsnost riba zbunjivala je i najiskusnije ribolovce koji su prolazili i obilazili mnoge bosanske riječne tokove u zlatno doba ribolova i romantičnih vremena ljeskovog štapa, udica kovanica, osijela opredenog iz konjskih repova malih bosanskih konjića i krupnih mušica motanih onako kako se moglo i znalo imitirajući brojne insekte koji su nadlijetali ove rijeke i potoke. Sanica je kratka rijeka i njezina je dužina oko 22 km od izvora pa do ušća u rijeku Sanu kod Vrhoplja. Njezinim obalama je uvijek buka i insan biva zaglušen cikom zrikavaca pod vrelim suncem i skoro uvijek je nešto cičalo, pištalo, pjevalo po osunčanoj saničkoj ravnici.

Prikupljajući svojim tokom sve male rječice i potoke, Korčanicu, Trebunj, Biljansku riječicu, Sanica prerasta jako brzo u, možemo

Ponekad treba poslušati savjet starijeg!

slobodno reći, planinsku rijeku sa svim svojim ljepotama i čarima koje krase čitavu saničku dolinu gdje je lijepa priroda i čist zrak nezaobilazna karika u lancu ove rijeke, a mnoge posjetioce ona oduševljava svojom živošću i pejzažima, naročito ribare, što od pamtivijeka posjećuju ovu prekrasnu zelenu dolinu rijeke Sanice. Ni duga ni kratka, ni brza ni tiha, nije puno plahovita, nije ni pjenušava. Al’ je zato bistra ko suza, a žedan insan se more sageti i šakama zagrab’ti pregršt vode da utoli nesnosnu žeđ. Ako je umoran more da sjedne u duboku hladovinu saničkih obala što su obrasle gustim, niskim rastinjem, vrbama i rakitama, niskom šikarom dok se uokolo šire plodne livade u ogrezle u cvijeću s gustom zelenom travom koja mjestimice dopire i do pasa. Pčele, vjeverice, mušice, ptice, ose, cvrčci, skakavci, štiglici, vrane, svrake, vrapci i ko zna kakvi sve drugi hajvani što su zauzeti svojim poslom pa ne haju za jadnog ribara što prolazi obalom utišane rijeke zanesen posmatranjem lelujanja modro zelene trave koja se lijeno giba s lijeva na desno ko da se uspavljuje uz pomno slušanje jednolikog talasanja vodene struje. Bilo je teško odrediti njez’nu boju između plavila neba i zelenila trave na dnu.

Sanica od izvora pa do ušća u Sanu kod Vrpolja obiluje mnogobrojnim slapovima i otokama koji privlače, kako mušičare, tako i druge ljubitelje čiste prirode. Raznolikost i kvalitet ribe u njenim vodama, potočne pastrmke, mladice i lipena vječito su privlačili ljubitelje prirode, i ribolovnoog sporta, naročito mušičarenja.

Ovdje su dani tekli sporo, bili sparni, dok je ravnica tiho disala okupana blistavim sjajem sunčevih zraka koje su nemilosrdno pekle i pržile sve na što su polegle. Imam utisak da je vrijeme stalo ko što miruje nebo iznad mene, u okolini ptice su dizale galamu, a kad su prestale, negdje u daljini začuo sam prijatan glas poljske ševe baš ko nekad u mom sokaku kad sam bio dijete. Kad sam izlazio ujutro rano u park kod ‘’Gradskog odbora’’ one bi svojim brzim koračanjem bježale uokolo u potrazi za mrvicom hrane. Njihova mi je pjesma zauvijek ostala u prijatnom sjećanju.

Zaokupljen pogledima i dešavanjima oko mene, iz zalutalih misli iz prošlosti, otrgla me nenadna pojava grubo sklepane drvene ograde što se vješto skrivala u gustom šipražju i visokoj gajtan travi. Opahn’o me miris zrelih jabuka pomiješan sa ružnim i oporim mirisom đubra skupljenog iza štale. Nesvjesno sam okrenuo glavu prema štali i iznenadih se prizorom koji se rijetko susreće i vidi; mlada žena il’ djevojka je čučala vršeći nuždu pokazujući blistavu bjelinu svojih butina. Nisam siguran ko je bio više iznenađen neprijatnim susretom, ja il’ ona.

Pogledi nam se sudariše al’ srećom što sam bio malko podalje pa ne čuh šta mi je kazivala dok je ustajala i lijeno podizala gaće spuštajući široku tamnu suknju. Kad je završila podizanje gaća i kad je suknje pokrila njezine slabine, brzo se udaljila i nestala iza štale i vjerovatno se uputila u avliju da nastavi pos’o koji je napustila da obavi neophodnu i neodgodivu potrebu. Što sam ja naiš’o u tom momentu bila je samo čista koincidencija i slučajnost al’ eto ja se i tog susreta vrlo često prisjetim ne znajući kome je bilo neprijatnije, njoj, il’ meni. Ja vjerujem da je njoj bilo mnogo neprijatnije nego meni.

Miran, topal i tih jesenji dan je bio pun obećanja, ako ni zbog

Piše: Mersad RAJIĆ

čega, ono zbog lijepa vremena i prelijepog šarenila jesenjskih boja koje se miješaju u lijepu i skladnu harmoniju.

Možda sam bio pun radosti i zbog nade u lijep i uspješan ribolovni dan, u iščekivanju uobičajenog jesenjskog rojenja mušica koje će sigurno izmamiti i podići brojne ribe iz njihovih legala gdje se sada kriju u ovoj prebistroj i dobro oplićaloj Sanici.

Vidio sam brojne ribe, lipene i pastrmke, poneku štuku, kako se udaljavaju od obale dok sam ja prolazio njezinom ivicom željan da ih pogledam, izmjerim i okom izvažem njihovu težinu. Neke od krupnijih riba su mirno ležale na samom dnu, skrivene u gustini lelujave trave koja se mjestimično protezala cijelim koritom rijeke, od obale do obale.

Im’o sam i neki čudan osjećaj da je nemoguće prihvatiti da je sve dobro i potaman, da ide sve onako kako insan zamišlja i da neće biti ničeg lošeg da pokvari ovaj ribolovni ugođaj. ‘’Insan snuje, a Bog određuje’’ stara je narodna poslovica koju treba svako da upamti. Ja jesam! Pored toga što je sve izgledalo u najboljem redu ipak sam osjeć’o neku promjenu kojoj nisam mog’o odrediti izvor. A moje mladalačko iskustvo, il’ bolje reći neiskustvo, ograničava me da vidim mudrost onih starijih koji su prošli sito i rešeto i godinama koje su proživjeli i tu mudrost sticali.

Možda je izvor bio u meni prouzrokovan nečim što je bilo veoma teško odrediti. Il’ mi se samo tako činilo. Izgledalo mi je ko da gledam neki film a imam osjećaj da neće dobro završiti. Niko ne može sa sigurnošću reći što je to intuicija il’ predosjećaj, a mnogi sa sigurnošću mogu da potvrde kako je ona najbolja pomoć pri donošenju odluka u pronalaženju pravog rješenja.

U daljini na čistom plavetnilu neba ugled’o sam povelik pamučast oblak, bijel ko snijeg, i pun čudno sklupčanih i umotaniih, kvrgavih oblačića razne forme i oblika, umotanih u nekakvo čvornovato klupko i sve je ličilo na ogromnu grudvu nagomilanog snijega spremnog da se svaki momenat skotrlja niz obronke obližnje grmečke padine i zavalja pitomu kotlinu pokrivačem od pamučne bjeline. Da li je taj oblak bio izvor moga ružnog osjećanja ne bi’ mog’o kaz’ti?

Ipak, nisam više obrać’o pažnju na tu pamučnu bijelu loptu, a bolje da jesam. Moj pogled i misli skoncentris’o sam na površinu rijeke gdje su se počele pojavljivati sitne, plavkasto sive mušice trepereći s krilima u bešumnom letu. Svaki tren sam očekiv’o izlov riba.

Iako je prošlo podosta vremena i pojavi mnoštva mušica ja nisam vidio podizanje riba na ove nemirne, plavičaste insekte što se poigravaju i plove nad riječnim špiglom. U tom radoznalom praćenju mušica i riba naiš’o sam na jedno otvoreno i pregledno mjesto na lijevoj obali koje za divno čudo nije bilo obraslo vrbom i šikarom. Zast’o sam na prostranoj livadi ispod jedne stare vrbe što usamljena čami na lijevoj obali rijeke.

Jedna usamljena, godinama i vjetrom šibana vrba, žilava, i naherena prema rijeci, umorno je stajala na sredini čistine na kojoj sam se naš’o. Ko zna kako i kad je prestala da raste jer niko ne obraća

pažnju na takve svari a njez’no ostarjelo i umorno stablo, prepuno kvrga i osušenih ogranaka, odavalo je sliku prohujalih godinakoje nisu bile baš milosrdne prema ovom jadnom usamljeniku što stoji na sredini prostrane livade.

S obe strane vrbe, na udaljenosto oko tridesetak metara pružale su se dvije dvije međe, dvije linije niskog i gustog žbunja, tako da je za neometan ribolov ostalo oko šezedesetak metara, ako se zanemari postojanje ove stare vrbe koja i nije bila neka smetnja za ribarenje.

Spustio sam ruksak u tešku sjenu što ju je pravilo zaostalo lišće vrbe, naslonio štap na njezino deblo, zamočio ruke u Sanicu i napio se hladne vode.

Dok sam to radio, sa desne strane uzvodno od mjesta gdje sam staj’o, lagahnim korakom primic’o se stariji čovjek vel’kih brkova i čini mi se još većih ušiju koje su štrčale ko drške šolja za bijelu kahvu što djeca obično piju za doručak u školama. Starac se sporo ljulj’o na zakrivljenim, kratkim nogama razgledajući okolinu s obje strane rijeke. Nisam znao da li traži nekog ni u šta gleda? Nije me se ni ticalo! Ipak sam se osjeć’o nelagodno jer ova luka more bit’ njegova pa mu nije pravo što neko gazi po njegovoj, još nepokošenoj, travi. Kad je priš’o pozdravih ga:

- Dobar dan, čiča! prozborio sam mirnim glasom.

- Dobrije dan, momče! uzvratio je starac i još nešto rek’o al’ ja nisam obratio pažnju na njegov govor jer sam se već bio okren’o i pratio zbivanja na vodi.

- Fataš ribu?! upita me ovaj put malko glasnije, skoro da je vikn’o, jer je vjerovatno mislio da sam gluh. Nastavio je da govori i ja sam uspio da pokupim njegovu svaku treću riječ. Govor mu je bio dosta nerazumljiv. Nije im’o zuba a i veliki brkovi su pokrivali veći dio usana pa je bilo dosta teško razlučititi šta i o čemu govori. Skont’o sam da govori nešto o ribarenju, ribama, starim vremenima kad je on fat’o ribe, spominj’o neka imena al’ je meni bilo teško povezati riječi u neku smislenu rečenicu. Samo sam kulturno klim’o glavom u znak odobravanja a sad mi je žao jer sam mog’o saznati više o tim starim prijeratnim vremenima, ribarenju i ribarima sa Sanice. Nisam tada ni slutio da ću jednog dana pisati o tim vremenima i sada mi je zaista žao za propuštenim prilikama.Kad je prest’o sa pričom, značajno je podig’o glavu i rukom mi je pokaziv’o na onaj pamučasti oblak koji je sada post’o mnogo veći i tamniji. Sa krajeva se nazirala bjelina koja je je postajala sve tamnija i tamnija.

- Bogam’ će bit’ vel’ke kiše i grmljav’ne, nejdi ti momče daleko i čuvaj se groma ovdi kraj vode. I ne stoj pod drvećem, pogotovu hrastom il’ bukvom. - nekako sam uspio da razaberem i skontam šta mi je čiča govorio. Pogledo sam ga sa čuđenjem.

- Kakvo nevrijeme, kakva kiša i gromovi te spopali kod ‘vako lijepa i sunčana dana? upit’o sam starca bacajući pogled na prostranu plavu širinu brez trunka oblaka na vidiku. Osim one oblačine tamo u daljini. Osim njega ništa drugo nije najavljivalo ni kišicu a kamoli nevrijeme i to sa grmljavinom.

- Eh, momče, vidiš li onaj tamni oblak! Kad se on pojavi od Grmeča onda sigurno nosi kišu, ponekad sa grmljav’nom, a nekad i ‘’tuča’’ zna osuti, led ko jaja uništi sve što nije uzbrano sa voćki il’ pokupljeno sa njiva, a zimi, oni oblak donesi snjeg i silne mećave što zametu i Sanicu i puteve oko nje. mMirno mi je govorio starac. Riječ po riječ ja sam ‘’prevodio’’ te njegove teško razumljive i nerazgovijetne besjede ko da govorim sa strancem a ne sa domaćim seljakom iz ovih krajeva. Stao je da popriča sa mnom jer mu je treb’o moj razgovor, bez ikakve druge namjere. Nisam ga mog’o odbiti jer sam mog’o saznati nešto više o ribama u Sanici. A ono što sam čuo, saznaću i skontaću kasnije, kad već bude kasno. Al’ i to je život. A ja bi’ sad kren’o za svojim mislima koje me vuku dalje niz vodu, u nova saznanja.

Nastavak u idućem broju

Progonom iz rodne Banje Luke, te dolaskom u Nottingham, 1996. godine, koreografkinja Fahira Hasedžić dobila je priliku da se vrati svojoj prvoj ljubavi – folkloru. Od tada pa sve do iznenadnog penzionisanja utkala je svoju ljubav prema folkloru mnogim generacijama mladih Bosanaca i Hercegovaca, koji sada žive u Engleskoj. Postala je sinonim za njegovanje tradicije i kulture Bosne i Hercegovine na Ostrvu, volonterka kojeoj nikada nije bilo teško “skoknuti” i po stotinjak milja, da svoje slobodno vrijeme posveti mladim folkloristima i nauči ih korak više. Nakon što je svoju prepoznatljivu folklornu nošnju “objesila o klin”, svoju životnu priču podijelila je s medijskom agencijom BHDINFODESK iz Birminghama.

Rasla uz pjesmu i igru

“Ovo je jedna kratka ispovijest o meni i svemu onome što sam uspjela stvoriti u svom dosadašnjem životu. Rođena sam Banjalučanka. Živjela sam sretno djetinjstvo s roditeljima i dva brata. Otac je kao mlad svirao harmoniku, a majka je bila član folklorne grupe, tako da sam rasla uz pjesmu i igru. To se nekako usadilo i u moje srce, pa sam veoma rano počela odlaziti na probe folklora u Kulturno - umjetničko društvo “Budućnost”. To su bili nezaboravni trenuci koji su ostavili veliki trag i utjecali na mene u budućnosti. Nakon srednje škole počela sam raditi u TO „Bosna” kao kontrolor kvaliteta obuće. Sve to vrijeme i dalje sam bila član KUD-a

Put života i put folklora

Fahira Hasedžić – od KUD-a “Budućnost” u Gornjem Šeheru do rada sa mladima iz BiH na Otoku i folklornog društva koje je dobilo njeno ime.

“Budućnost”. Kad sam se udala i dobila dvoje djece, nekih stvari sam se morala odreći. Djeca su rasla, ja i muž smo radili i život je lijepo tekao sve dok nije počeo prokleti rat koji nas je doveo u Englesku”, kazala je Fahira pa nastavila priču o izazovima s kojima se susrela nakon dolaska u Veliku Britaniju.

“Nepoznavanje engleskog jezika, okoline, zakona i običaja bacalo je naše bosanske izbjeglice u očaj. Ali ja se nisam željela predati, odmah sam krenula na koledž, na kurs engleskog jezika. Od gradske uprave Nottinghama bh. izbjeglice dobili su privremenu prostoriju za druženje. Tu smo pokrenuli rad bh. Udruženje, a ja, kao sekretarica, tražila sam način kako da se što prije uklopimo u ovo društvo. A Bosanac ne bi bio Bosanac, da i u najtežim trenucima ne zapjeva i ne zaigra. Tada mi je sinula ideja da iskoristim svoje iskustvo iz folklora i da oformim folklornu grupu mladih. Tako je, na radost svih, 1997. počela s radom folklorna grupa “Bosanski biseri” i već iste godine prvi put u Engleskoj na Sneinton festivalu zavihorila se bosanska zastava, zaigralo kolo bosansko.Od tada smo nastupali na svim gradskim događajima, a poseban užitak bili su nastupi na bosanskim sijelima širom Engleske”, rekla je pa u jednom dahu nastavila svoje kazivanje:

“Prepoznavši vrijednost naše kulture u engleskom društvu, Bh. asocijacija Derby je 2001. godine izrazila želju da i u njihovom udruženju oformim folklornu grupu, što sam, naravno, vrlo rado prihvatila i nastalo je KUD “Biseri Bosne”. Osim podučavanja članova folklora, sve vrijeme sam i ja sa njima igrala i bila jedan od članova grupe.”

Šila i narodne nošnje

Vrijedna Fahira nije samo podučavala nego i dizajnirala i šila narodne nošnje (ženske i muške) za sve članove obje folklorne grupe.

„Bh. udruženje Derby je imalo mnogo igrača pa sam u istom periodu imala mlađu i stariju grupu”, nastavlja ona svoju priču. „To je bila zaista uspješna grupa koja je plijenila pažnju na mnogim

Tekst: Namik Alimajstorović

festivalima, gradskim događanjima, pozivani su u udruženja stranih državljana koji žive u UK, kao i u bh. udruženja na sva bosanska druženja. Za mene je to bilo veoma naporno jer sam morala stalno putovati, ali osjećaj zadovoljstva nakon velikih aplauza bio je neprocjenjiv”, prisjeća se pa priču nastavlja novim projektom.

“Bh. udruženje iz Birminghama 2002. god. izrazilo je želju da i oni imaju folklornu grupu i da im u tome pomognem. Saradnja se ostvarila na obostrano zadovoljstvo i nastala je folklorna grupa “Mladost Bosne”. I opet sve ispočetka, podučavanje od početničkih koračića, šivanje novih narodnih nošnji, probe i putovanje. Na moju radost, i ova grupa je postigla zaista zavidne rezultate. Ostvarili smo saradnju s bosanskim KUD-om iz Linca iz Austrije s kojim smo se i pobratimili. Redali su se nastupi u Ambasadi BiH u Londonu za dane državnosti BiH, pozivali su na sva važnija događanja širom Engleske. Možete samo zamisliti koliko sam bila ponosna na sve njih. Sam moj rad i trud prepoznala je krovna bosanskohercegovačka organizacija Bosnia UK Network i 2014. god. i proglasili me za Volontera godine te 2021. godine počastili i specijalnom plaketom povodom 25 godina rada organizacije”, ponosno je rekla a potom dodala:

“Znala sam da će moja karijera jednoga dana završiti pa sam sve vrijeme podučavala dva dobra igrača folklora, kako da rade sa novim generacijama koje će doći, kako da rade kao koreografi i uspješno prezentuju našu lijepu Bosnu i Hercegovinu i njenu kulturu. Engleska je zemlja koja poštuje i podržava različitosti a mi Bosanci kod njih uživamo poštovanje zahvaljujući zalaganju svih nas.”

KUD „Fahira Hasedžić” – kruna priznanja

Ipak na zalasku karijere izuzetno ju je obradovo gest njenih bivših folkloraša iz Birminghama, koji je sam od sebe istakao veličinu i trag koji je u ovdašnjoj zajednici ostavila koreografkinja Fahira Hasedžić: ”Jedna prelijepa vijest nedavno je došla do mene i toliko me je pogodila da sam se rasplakala. Folklorna grupa iz Birminghama je

odlučila da promijeni naziv grupe koja se od osnivanja 2002. godine zvala “Mladost Bosne” u KUD “Fahira Hasedžić” i tako vječno sačuva uspomena na moj dugogodišnji volonterski rad. Od srca vam svima hvala za sve lijepe trenutke koje ste mi priredili.”

Zbog njene skromnosti podsjetili smo je na jedan segment njenog rada a odnosi se na njene humanitarne aktivnosti:

“Pošto sam po prirodi veoma aktivna, uvijek sam se rado odazivala na humanitarne akcije. Neke sam i sama pokretala kako bih nekom pomogla. Jednom sam slučajno vidjela apel OŠ Oborci, da oforme folklornu grupu i mole da im se pomogne donacijom u narodnim nošnjama. Ubrzo sam uspostavila kontakt sa školom. Sašila sam im 10 ženskih narodnih nošnji i lično im odnijela u selo Oborci kod Donjeg Vakufa. Njihovoj sreći nije bilo kraja a ponekad pogledam slike proslava škole i vidim moje nošnje na njima. I nije to bilo jedini put, apel za malog Muhameda Prguda iz Sarajeva koji je bolovao od cerebralne paralize, da mu se kupe invalidska kolica uradio je plodom. Naši Bosanci se uvijek odazovu na takav apel, i čim se novac sakupio, ja sam sjela na avion i lično mu uručila novac za kolica. Muhamed nije ni bio svjestan šta se to događa, ali su roditelji plakali od sreće jer su ga do tada nosili na rukama, iako je imao 12 god. Takve humanitarne akcije su mi pričinjavale zadovoljstvo jer sam znala da smo zajedno uspjeli pomoći onome kome je pomoć zaista potrebna”, istakla je Fahira i na kraju poslala jednu emotivnu poruku:

“A ja, eto nakon 26 godina uspješnog rada u Engleskoj, dođoh do kraja svoje karijere i kratko Vam ispričah moj životni put koji je bio veoma buran, interesantan, uzbudljiv, pun igre pjesme i veselja. Moram istaći da sam osim svoje porodice, koja mi je uvijek bila najveća podrška, izuzetno ponosna na sve moje folklorne grupe i igrače. S velikim poštovanjem pozdravlja vas, vaša Fahira.”

Država naroda koji nikako da postane punoljetan

Bosna prognana zemlja ... a duša nikad jeftinija

Ovo je uvod o državi Bosni i Hercegovini, prognanoj zemlji.

Piše: Prof. Vasvija DEDIĆ BAČEVAC

Kada pogledate statističke podatke o nekoj državi, njenoj ekonomiji i stanovništvu, možete da dobijete i sliku života u toj zemlji. Veliki je spektar nijansi standarda, ali u Evropi ima ona zlatna sredina koja je prilično ujednačena u većini njenih država. Možemo sve sažeti jednom rečenicom: Živi se dobro. To dobro podrazumijeva da prosječan Evropljanin ima sve što mu je potrebno za normalan i dobar život. Evropljani se ne moraju plašiti bolesti, nezaposlenosti, oluja, gromova i iznenadnih situacija. Oni su zaštićeni državom, redom, zakonom, osiguranjima i sistemom koji obuhvata sve životne segmente plasirajući ga u svjetski vrh država napretka i blagostanja.Govorimo o sistemima u kojima postoji jedna fina i uhu ugodna riječ: sigurnost

Zar sigurnost nije ključna riječ kojoj težimo i za koju se borimo našim ličnim razvojem, poslom, relacijama. Želimo biti sigurni i osjećati da iza nas stoji neko i nešto. U stanju sigurnosti gotovo i ne razmišljaš o nesigurnosti koja ti preko noći može promijeniti život i od finog, komfornog života napraviti život nesrećnika i beskućnika. Najbolji primjer su ratovi. Napisani su tomovi knjiga, ispričane milijarde ličnih priča, ali uzalud - pomoći nema. Rat i dalje postoji kao opcija kojom se rješavaju politički i drugi problemi.

Prognanoj od njenog vlastitog naroda, destruktivne politike i velikih sila koje se jednostavno prepucavaju preko tog nesretnog prostora. To je država bez osnovnih državnih prava, to je rasporena, pocijepana, podijeljena i iskasapljena država. To je država bez prava na svoj jezik, koji se neprestano mrcvari jezičkim nokautima. Bosanski jezik živi u govoru i pisanoj riječi cjelokupnog teritorija ali se neumoljivo briše, preoblikuje i iskrivljuje u drugim varijantama kojesu upravo tu na tom prostoru jalove i vještački žive na administrativnim aparatima. Naziv države diktira i formira naziv jezika ali ne tu u državi koja je izložena sistematskom, neuračunjivom i neumornom progonu.

Država prognana od vlastitog naroda koji ne misli svojom glavom i prihvata neprihvatljive političke opcije vezujući se za vanjske države, koje doživljava kao svoje vlastite. Ovo bi mogli objasniti i djeci u školi. Djeco, zamislite da vaši roditelji ne brinu o vama već brinu o tuđoj djeci, zamislite da vaši roditelji žele da sruše vaš dom gradeći dom nepoznate djece koju zbog ludila smatraju svojom. Zamislite da jedan domaćin brine o nepoznatom domaćinstvu a svoje ne samo da zanemaruje već ga i ruši. Došli smo do još jedne ključne riječi: domaćinstvo

Uzmimo državu Švedsku u kojoj su izvršene reforme kada je Per Albin Hansson napravio program za razvoj švedske države, koju je nazvao Folkhemmet tj, Narodni dom, država kao domaćinstvo i dom naroda. Nije tu Švedska neki poseban izuzetak jer je to princip evropskog i svjetskog standarda države i naroda, u kojem je država u funkciji naroda. U toj velikoj, lijepoj i dobroj kući svaki građanin se osjeća sigurno i dobro. Ta velika kuća ga čuva i udomljuje, brine

Foto: Mirsad Filipović

kada je bolestan, star, kada se povrijedi itd. U tom velikom domaćinstvu djeca seuče od prvih riječi i koraka da je to njihovo zajedničko dobro koje moraju čuvati kao i vlastitu kuću. Vrlo jednostavno, razumno i prihvatljivo svakom zdravom čeljadetu na ovoj lijepoj planeti.

Država Bosna i Hercegovina je prognana od svog vlastitog političkog aparata kojeg su formirale ratne okolnosti a pečat udarile velike sile. U tom aparatu nema filtera i miješa se čistoća i prljavština, zlo i dobro. Ono se toliko miješa da ga je više nemoguće rastaviti na sastavne komponente i očistiti od svega što ga parališe i onemogućava. Taj nefiltrirani miks stvara plodno i izvrsno tlo za lično bogaćenje bogatih, korupciju korumpiranih, nejolajnost nelojalnih i sve što bi do sada urušilo i srušlo svaku drugu državu. Ali ne i Bosnu i Hercegovinu. Nju drži narod na leđima i nosi je kao vlastiti križ ličnog i kolektivnog stradanja koje prihvata robovski pokorno i ponizno, neuko i nerazumno kao sudbinsko određenje, kao dio sebe. To je narod bez političke samosvijesti i građanskog kuraža ali briljantan u mahalanjui svakodnevnom razglabanje političke situacije u kojoj će precizno i analitično prozivati krivce za vrzino kolo ali neće odustati od direktne i indirektne podrške takvoj politici.

Sam narod je svjedok i saučesnik da je jezička terminologija doživjela kurvanjsku renesansu pa je krađa postala snalaženje, prljava rabota i crna lova transakcije, propala preduzeća tranzicije, perfidne političke igre bez granica postale su program mjera spašavanja,a destabilizacija zemlje pomoć vanjskog faktora.

Dobra je to i bogata zemlja kad može da ima, da hrani, i da čuva bogati administrativni aparat u kojem se fino i komforno živi.

To je država naroda koji nikako da postane punoljetan i da se osamostali, da počne misliti vlastitom glavom i donositi vlastitie odluke. Roditelj je roditelj, otac i majka tvoja, koji su te izrodili i othranili, a jednog dana kada osjetiš da si spreman za samostalan život kažeš, hvala oče, hvala majko ali ja bih ovako. Možda i pogriješiš ali pokažeš da si punoljetan i da moraš uzeti svoj vlastiti život u svoje ruke. Taj film u državi Bosni ne možeš vidjeti. I svi su krivi osim onog koji je trebao dokazati da jedošlo doba da se kaže jedno veliko NE.Ne mržnji, ne fašizmu, ne kriminalu, ne korupciji, ne podjelama...! Što se tiče političkog vrha koji je napunio tri decenije, tu nema ništa netransparentnog.Znamo da ima silikon transparentni tj. providni ali su to jezikoslovci uvrstili u kurvanjsku jezičku renesansu pojam transparentnosti tj. providnost. Što se tiče tridecenijskog političkog vrha, on je skroz transparentan. Otvoren i providan. Nema šta kriti od nepunoljetnog naroda. Transparentni moraju donositi odluke neovisno od netransparentnih. Nije ni bitno. To je jedan unikatan model koji će se sigurno izučavati na prestižnim univerzitetima. Na kojima, kad diplomiraš, vrijedi ti diploma i kad budeš u drugoj dimenziji.Red, zakon i ekspeditivnost.

Tu je i dijaspora. Tek nju niko ništa ne pita. Ne ferma je niko ni za šta.Ali se njena transparentnost kontroliše u godišnjim transakcijama. Nema veze što se radi o milion i po ljudi, to više nikoga nije briga. Mogu doći, proći, trošiti koliko hoće, kupovati, samo da ne unose vanjske ideje i modele jer to ometa ustaljenu

kolotečinu. Kako ekonomija tako i umjetničko stvaralaštvo koje je unaprijed klasirano kao de mode, tj. ne ispunjava lokalne standarde. Nema veze da je svjetsko ako nije naše, domaće.Kratko rečeno,doživljaj dijaspore je doživljaj stranog tijela. Osjećaj nečeg što ne pripada bosanskohercegovačkom biću. Ima pokušaja za promjene nabolje, ali su nedovoljni i nedorečeni. Kratko rečeno, slučaj za razmatranje.

Što se tiče vjere i vjernika, i tu je renesansa. Svi su se vratili svojim religijama ali ne i Bogu. Tu nema bogobojaznosti kod velikog dijela naroda. Sve što je bila ljepota porodice i intime pojedinca, postao je transparentni ritual. Neka zna cijeli svijet ako smo postili da nas vide u kafićima kako se iftarimo, kako farbamo jaja i slavimo Uskrse i Bajrame u ljubavi i miru, a istovremeno bi mogli zaraditi basnaslovno bogatstvo na mržnji kojom je kontaminiran cijeli prostor i od jedne lijepe zemlje napravljeno bure baruta.

Svaki normalan um se pita šta je sa tim narodom koji, kad ga drugi ne kolonizira, ne okupira i ne zarobi, onda sam sebi štetu nanosi jer nema političke samosvijesti i građanskog kuraža da uzme svoju sudbinu u svoje ruke.Narod koji mirno posmatra kako mu odlaze obrazovani kadrovi, koji se nikada vratiti neće kao što se nije vratilo ni milion i po izbjeglih lica koji su druge države dobile kao neprocjenjivi kapital u ljudstvu, znanju i produktivnosti.

Kada se veliki talijanski kompozitor ĐuzepeVerdi razbolio,njegovi sugrađani su po ulici posuli sijeno da mu ne smeta topot konjski kopita, toliko su voljeli i poštovali svog velikana. U našim lijepim i oku ugodnim vrletima dobro bi ismijali taj gest, jer pojam veličine gotovo da i ne postoji. Postoji samo nepunoljetna masa koja ne da nikom predase jer ko si ti da budeš bolji, veći, pametniji i talentovaniji. I zato imamo kržljavo bosanstvo, narod koji zovu religijskim imenom a on to prihvata kao normalu, a ne zna da je to poziv na hajku i istrebljenje. Zato je država Bosna i Hercegovina protjerana država sa proganjanim jezikom koji bode uši konstitutivnimelementimajer narod šuti i strpljivo nosi istorijsku bol, patnju, krv i suze svih predaka koji su ubijeni jer su u očima paklene zlikovačke politike žigosani kao drugačiji. Šuti i trpi, Bosno i Hercegovino, dok jednog dana ne osvaneš prekrivena drugim narodom i drugim jezicima -kineskim, filipinskim, urdu, paštu, arapskim, njemačkim, engleskim. Biće kako je zapisano.

Proslava Dana Višivanke u Birgmighamu

Ukrajinska tradicija

BH UK Network je u saradnji sa opštinom Birmingham organizirao proslavu povodom Dana Višivanke, uz prisustvo velikog broja ukrajinskih izbjeglica i porodica koje im pomažu od njihovog dolaska u Veliku Britaniju.

Dan Višivanke je međunarodni praznik koji ima za cilj očuvanje ukrajinske narodne tradicije kreiranja i nošenja etno vezene odjeće koja se zove vyshyvankas. Višivanke su jedan od najpoznatijih simbola ukrajinske kulture. Svakog trećeg četvrtka u maju, Ukrajinci i njihovi prijatelji širom svijeta oblače se u tradicionalno vezene odjeće kako bi proslavili Dan Višivanke.

Piše: Lejla SOLAKOVIĆ

Značajna proslava 15 godina književnog prijateljstva

Rodgau/Hessen s Hainburgom an der Donau

Više od 50 godina jedan vatrogasac iz Rodgau - Nieder Rodena u Hessenu 1979. prekinuo je svoje odnose s gradom Hainburgom an der Donau u Austriji.Nije mogao zamisliti kakvo će se u buduće snažno i složeno prijateljstvo razviti između ova dva grada. Već 1973. godine postoji prijateljski ugovor između dva vatrogasna društva. A godinu dana kasnije, 16. Maja 1974općinsko vijeće Hainburga odlučilo je sklopiti bratimljenje s njemačkim gradom Rodgau Nieder - Roden, koji je do danas nastavio stvarati trajne veze. Nakon mnogih susreta svih gradova partnera Rodgaua u jesen 2007. u kulturnom centru Hainburgu stvorena je književna veza dvaju gradova. Prije 15 godina, 2008. godine, u Café Mozart u Rodgau Nieder-Rodenu održano je prvo javno čitanje od strane Hainburškog autorskog kruga, tadašnjih osnivači Friedrich Hessheimer i Erwin Matl.

Prvi posjet hainburških pisaca Rodgauu bio je početak žive razmjene sa zajedničkim natječajima za mlade, svečanim Danima Europe, proslavama u Rodgau i Hainburgu te izdavanjem nekoliko antologija. U oba pobratimljena grada održavala su se redovita čitanja, praćeniRodgau radnom skupinom bratimljenja gradova i općinom Hainburga. Svi ovi zajednički susreti ne bi bili mogući bez neumorne Ljubice Perkman. Čim je objavljen novi datum susreta, rekla je hainburškim prijateljima: “Tamo ćemo i čitati!” Ljubica je istodobno više

puta slikala, slike uRodgau i Hainburgu, a posljednji put je uradila sliku crkve Martina Luthera u Hainburgu. Ako, se u gradskom prijateljstvu spominje ime Perkman, onda se uz njeno ime veže od početka suprug Maks Perkman sva događanja fotografira i čuva ih u arhivi.

Sin Boris Perkman popratio je nekoliko čitanja sa svojim bendom, naslovnicama knjiga i događanjima, a kći Ana Perkman-Hesse puno je radila u pozadini, s privodima na druge jezike. U Rodgau mnogi tekstovi na Književnoj večeri čitani su iz nove antologije "Friedensbruecken", „Mostovi mira“ u kojoj je zastupljeno i sedam njemačkih autora, većinom kroz kontakte s Ljubicom Perkman. Ljubica je predložila i jednu poznanicu u Rodgau učiteljicu i prevoditeljicu turskog porijekla Yasemin Sevin, koja je te večeri čitala svoj tekst iz Antologije "Mostovi mira". Program je glazbeno divnom muzikom uokvirio harmonikom Filip Tomić.

Gradski vijećnik za kulturu Winno Sahm čitaoje sa učesnicima čitanja u internationalnom prevodu pjesmu Ljubice, „Voljela bih da sam pauk“, koja je prevedena na šesnaest jezika. Za vrijeme čitanja održana je premijera kratkog filma o događajima u posljednjih 15 godina, čiji je autor Boris Perkman. Ovom filmu možete pristupiti online u bilo koje vrijeme: https://youtu.be/n2up195i0TY.

S lijeva na desno: Maks Perkman, Gradonačelni kgrada Rodgau MaX Breitenbach, Filip Tomić, Ljubica Perkman, Yasemin Sevin, Gertrud Hauck, Erwin Matl, Presjednik kluba priajateljstva Rodgau-Haunburg a.D. Hans-Peter Hermann

Voljela bih

Voljela bih da sam pauk, da razapnem zlatnu mrežu, da se ljudi tu prepletu, da se zbliže i povežu. Iako je nevidljiva razapeta mreža meka, tanke niti isplela bih od čovjeka do čovjeka.

Voljela bih da sam pauk, i da pletem, pletem sada, nepreglednu, čvrstu mrežu, do svakogsela, grada.

Voljela bih da sam pauk, da opletem mrežu svijeta, uplela bih samo Ljubav, kad se javi, kad procvjeta…

Internacionalno pjesma „Željela bih“ na sedam jezika. Čitali su: Gertrud Hauck, Zasemin Sevinm Wienfrid Sahm, Ljubica Perkman, Lilli Napieralski

Na Festivalu Crossing Europe u Gratzu

Kako film može prikazati zločine protiv čovječanstva...

Nagrada i Bosanki iz Beča Selmi Doborac za dugometražni dokumentarac

Piše: Džana MUJADŽIĆ

Jubilarno, dvadeseto, izdanje Festivala Crossing Europe, nedavno održano u Gratzu, privuko je oko 20.000 gledatelja sa svih strana Starog kontinenta. Predstavljeno je 139 ostvarenja iz 45 zemalja.

Film Poljaka Damiana Kocura, Kruh i sol, proglašen je najuspješnijim, po mišljenju žirija u sastavu : Nicoletta Romeo, direktorica Trieste Film Festivala, cineastice Norike Sefe i Denisa Ruha, direktora europskog filmskog tržišta. Ostvarenju je Linz Kultur dodijelio i nagradu u iznosu od 5000 eura. Disco Boy Giacoma Abbruzzosa dobio je specijalno priznanje, a Sigurno mjesto, hrvatskog reditelja Juraja Lerotića, nagradu publike i također 5000 eura od Odjela za kulturu Visoke Austrije.

Ista svota pripala je i Isabelle Friedl, za ostvarenje Cloudy Memories, i Bosanki iz Beča, Selmi Doborac, za 130 minutni, dugometražni dokumentarac De Facto. One su od lokalnih organizacija dobile i po 2000 eura, za post produkciju.

Selma Doborac je zavrišla bečku filmsku Akademiju, a bila je i stipendistica brojnih filmskih organizacija i sveučilista. Danas četrdesetgodišnjakinja, cineastica je ove godine pokazala svoje zadnje ostvarenje na Berlinale Forumu, sa velikim uspjehom. Na Festivalu u Kigaliju je osvojila glavnu nagradu, a bila je i na Diagonale Film Festivalu.

Historijska analiza

De Facto postavlja pitanje kako filmska umjetnost može pokazati zločine protiv čovječanstva, ekstremno nasilje i teror a ne biti umiješana u iste?!

Rediteljica se koncentrirala na historijske događaje, namjerno

odabirajući minimalistički način snimanja. Dokumentarac je, istovremeno, historijska i socijalna analiza. U jednom parku, za stolom sjede dva glumca: Christoph Bach i Cornelius Obonya, pred mnoštvom tekstova: razgovora, svjedočanstava, pravnih zabilješki, koje recitiraju naizmjenično. Priče o nasilju, izjave žrtava, mišljenja značajnih autora o temi. Svaki glumac ima po tri sekvence, kamera je statična, način izlaganja brz ali prekidan kratkim pauzama, za vrijeme kojih je ekran zacrnjen. Način realizacije, na prvi pogled, veoma jednostavan, veoma je razrađen i detaljan. Dvije ličnosti su u jednakoj perspektivi i otkrivaju se u veoma preciznoj, eliptičkoj stvarnosti.

Nitko nije nedužan

Glazbu su napisali Didi Kern i Philipp Quehenberger. Za sumraka, figure postaju tamnije dok ih obasjava površina stola, ističući dvojnost ljudske duše. De Facto stavlja ljudsko biće u prvi plan: nitko nije nevin ni nedužan. Izvjesni događaji, postojanje mnoštva diktatora, nasilja, ne bi bili mogući bez drugih društvenih procesa, za koje smo svi odgovorni! Poruka je jasna a način režije korektan. Film je i intimni dialog između glumaca i publike. Umjetnici ne gledaju kameru direktno, a ipak se čini kao da se obraćaju gledateljima. Ovi posljednji se osjećaju učesnicima događaja na ekranu.

Historija se ponavlja pa se čini da se nastavlja u nedogled. Hoće li doći vrijeme učenja na greškama prošlosti? Doborac u to sigurna pa u takvom značenju “de facto” pronalazi svjesnost.

Direktor fotografije je Klemens Hufnagi. Dokumentarac Selme Doborac je austrijsko-njemačka koprodukcija.

U veselim bojama ljeta

Versace Donatellom.

Prelijepa Kosovarka Dua Lipa, među najpoznatijim aktualnim zvijezdama britanske i svjetske pop glazbe, čija je baka sa majčine strane iz Bosne, prihvatila se modnog kreiranja. Pjevačica će sa umjetničkom direktoricom branda Versace, 67 godišnjom Donatellom uskoro pokazati zajedničku kolekciju ženskih modela, pod nazivom La Vacanza, ostvarenu za ljetnju sezonu. Tim povodom ona između ostalog ističe da se „oduvijek posebno nadahnjivala i veselila procesima suradničkog djelovanja”. Jer, „raditi sa Duom je bilo uzbudljivo i dinamično. Ljeto je magičan period pa smo u našu kolekciju unijele vedre, svijetle nijanse a nadam se i bezbrižnost, te ležernost. Odgovara mi što je glazbenica jaka, slobodna i nepokolebljiva, a njezina kreativna vizija je jedinstvena. Radujem se, skorom, predstavljanju u Cannesu.”

I ova zvijezda pop glazbe, Dua Lipa, „očarana je i počašćena suradnjom na ovom, značajnom poduhvatu”:

„ Zajedničko djelovanje nas je više povezalo, iako se dugo poznajemo. Veoma sam zahvalna Donatelli Versace na povjerenju, isto kao i cijeloj njezinoj ekipi, koja me podržava od početka karijere. Zahvalna sam na slobodi neograničenog, osobnog, modnog izražavanja, koja nije svakidašnja. Ostvarila sam davni san!

Veoma sam ponosna na kolekciju i sa posebnim uzbuđenjem čekam predstavljanje u Cannesu, za vrijeme 76 izdanja, najpoznatijeg svjetskog festivala sedme umjetnosti.”

Kolekcija će se odmah moći nabaviti “na liniji”, nakon predstavljanja 23. juna ovog mjeseca na Festivalu Medjunarodnog Filma u južnom francuskom gradu Cannes-u.

Piše: Džana MUJADŽIĆ

Zvijezda pop glazbe Dua Lipa ostvarila svoj davni san – saradnju sa direktorisom modnog brenda

Karađoz

AUTOROVA BIOGRAFIJA

Rođen sam u srijedu, 11. 02. 1953. u 07:15 u Zagrebu, dakle u znaku Vodenjaka, a i u podznaku. Pamtim mlijeko u prahu i Trumanova jaja. Od prve godine živio sam u Banjaluci, gdje sam se školovao. Prvu priču sam napisao sa četrnaest godina, a prvu sam objavio sa dvadeset. Cijelo vrijeme gimnazijskih dana pišem, uglavnom pripovijetke i dramske tekstove. Poslije gimnazije sam studirao dvije godine pravo, a usput slušao i predavanja iz književnosti na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci. Putovao sam i nastupao čitajući svoje “rane radove” od Triglava do Đevđelije jer sam kao dijete iz mješovitog braka vjerovao u “bratstvo i jedinstvo”.

Sa dolaskom demokracije i rata odlazim u Švedsku, a prethodno sam izbjegao pet regrutacija u vojsku RS. U izbjegličkom logoru u Ystadu predajem bosanskoj djeci maternji jezik, povijest i zemljopis od 5. do 8. razreda. Zajedno sa Senadom Angelov i Mehmedom Mešićem sam autor čitanke i radne sveske “Naši mostovi” za bosanski jezik koje su finansirali Ministarstvo prosvjete Kraljevine Švedske. U Stockholmu radim kao animator kulturnih manifestacija u bosansko-švedskom udruženju “Ljiljan” i voditelj recitatorskodramske sekcije za djecu i omladinu. Radim u redakciji “Glasa BiH”

Iz recenzije Dr. Davora Beganovića:

U Karađozu Lukić pokušava uspostaviti kontinuitet bosanske prošlosti i sadašnjosti. Fiktivni teatar koji će se odigravati pred raznolikim vlastodršcima uvijek će služiti samo jednoj svrsi – njihovu ismijavanju i razgolićavanju. No, što se više približavamo sadašnjem trenutku ti će vlastodršci postajati sve suroviji, a šale koje se s njima budu zbijale imat će sve češće kobne posljedice. Provala zla kulminirat će u pokušaju ubojstva posljednjega Karađoza koji se u fantazmagoričnoj sceni, već gotovo mrtav susreće sa svojim precima, a oni mu omogućuju da se otrgne sudbini, otkrivajući mu tamni izlaz iz pakla kazamata. Preci su svi oni glumci banjalučkoga teatra sjena koji su se nas svoj način, humorom i izrugivanjem, opirali silnicima čiji je jedini cilj bio suzbijanje upravo takve vesele melankolije. Taj će mu bijeg omogućiti i pronalazak dramskoga teksta njegova oca (i taj će se vrijedni rukopis kriti u sehari) u kojemu će legendarna Safikada španskim kraljevima održati lekciju vjerske tolerancije.

(Stockholm, 1993/95.), i objavljujem eseje u kulturnom listu Bošnjaka “Behara” (Zagreb, 1995). Prelaskom u Norvešku radim kao dopisnik za europsko izdanje “Oslobođenja” 1995/96., “Bosanske pošte” (Oslo, 1995/98.), “Bosanske riječi” (Göteborg 1996.) i na radio “Beharu” u Oslu 2000.

Između 1996. i 2000 četiri puta se vraćam u BiH i radim na radiju, redakciji novina i televiziji (sve u Federaciji), ali u zemlji koja je podijeljena između političara i tajkuna ne uspijevam nigdje jer ne želim pripadati ni jednoj političkoj stranci. Zato od 2002. lutam Europom (Köln, Frankfurt, Amsterdam, Beč, Dubrovnik) i zaustavljam se u Sarajevu. Nastojim prezentirati radove koji su nastali u u egzilu međutim pošto nisam bio u domovini “kad je grmilo” ne uspijevam ništa.

I dalje vjerujem da ima nade za nomade i pišem, pišem, pišem… Nudim izdavačima sve ono što Bosna nema, a treba imati (“Bosansku seharu”– zbirku poslovica, “Bosanski rodoslovi”– genealoške karte bosanske kraljevske dinastije Kotromanića i visokog plemstva) – međutim to njih ne interesira. Demoraliziran prelazim u Split i tada nastaje moj književni uspon…

Iz recenzije prof. Enesa Topalovića:

Grad kakav je Banjaluka sa svojom prošlošću zaslužio je ovakav roman. Zbog protesta za izgubljenim gradom nastao je roman koji je vrlo upečatljivo oslikao njegov voljeni grad. Prateći jednu banjalučku obitelj u razmaku od sedam stotina godina Lukić daje razvoj grada i odnose u gradu ali kroz prizmu glavnih junaka čiji se članovi tradicionalno bave uslovno rečeno kazalištem: u srednjem vijeku, u doba Kraljevine Bosne oni su dvorske lude, dolaskom osmanske vlasti bivaju karađozi (i to im postaje prezime), kao i u austrougarsko doba, da bi u doba Kraljevine Jugoslavije samo pričali viceve jer postepeno atrofira njihov kreativni i pobunjenički gen. Zadnji izdanak obitelji samo piše grafite u Banjaluci 1992. u kojoj je započelo etničko čišćenje. Romanom defiliraju Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Ferhatpaša Sokolović, Omerpaša Latas, Ivan Frano Jukić, Adem Ćejvan i Alija Mahmutović – Ale, dakle osobe koje su ostavile svoj trag na gradu i Banjalučanima. Sve su to samo naizgled slučajni susreti jer sudbina je iznad svega, ona režira živote likova, ona se ponavlja neprestano kao povijest: čas je epopeja, čas je ironija. Nadasve duhovito, elokventno i edukativno za sve one koji ne poznaju Banjaluku i mentalitet Bosanske Krajine.

Nastavak iz prošlog broja

IV. FERHATPAŠIN KARAĐOZ (1580.)

U ljeto 988. godine po Hidžri iz Stambola u Banjaluku stiže hatišerif42 da bosanski sandžak treba preurediti u pašaluk. To je značilo da Banjaluka postaje centar pašaluka; i samim tim; jedan od najvažnijih gradova u europskom dijelu Osmanskog carstva. Pored svega što je učinio za grad na Vrbasu, a učinio je najviše što je mogao, prvi bosanski paša, Ferhatpaša Sokolović odluči da tu sultanovu reformu upamte sve banjalučke čaršijlije i raja time što će se povodom toga izvesti prva javna predstava karađoza. Do tada samo su odabrani mogli gledati tu kazališnu predstavu i ibretiti se43 tome kako sjene govore, kako se šegače ismijavajući viđenije Banjalučane: Hamdibega Džinića koje je u predstavi bio veća cicija čak i od Elijasa Paskole, Židova. Karađoz je ismijavao banjalučkog dizdara Seferbega, predstavljajući ga kao kukavicu, gvardijana franjevačkog samostana, ujaka, fra Miju Lovrića kao bećara koji mamuran, umjesto svetom vodicom djecu krsti vinom iz Imotskog, a trgovca Selima Kulenovića kako u mladu glavicu kupusa stavlja kamen, kako bi kasnije na kantaru kupus bio teži.

Znajući krutu narav pašinu, labave damare44 i laganu ruku na sablji, Haso ibn Jusuf (prije mu ime bijaše Vrbas, ali je zajedno s ocem Jasenom primio islam) – Karađoz Ferhatpašin zatvori se u svoju sobicu ne bi li na miru skontao45 nešto pametno. Pomjeranjem središta Banjaluke iz Gornjeg u Donji Šeher i Karađoz je sebi našao dom na Haništu, na džadi koja je spajala Ferhatpašinu džamiju s Arnaudijom. Zatvorio se u svoju sobicu da skonta što bi igrao u predstavi dovoljno izazovno i britko, a što ga usput ne bi posjeklo po vratu.

”Mila moja majko, obr'o sam bostan! Ono što bih ja želio izgovoriti to ni pas s maslom ne bio pojeo, a kamo li paša... Kako banjalučkoj raji ispričati istinu, a ne uvrijediti nikoga? To je nemoguće. Raja živi k'o ovce, a misle da su hadžije. Volio bih da smijem izreći sve ono što želim. Samo –kako? Pašu ne smijem barnuti46 ni u šali, jer mi namah ode glavuša. Sultan Murat jeste daleko i pun je mana, ali me i on može kazniti prije nego dragi Bog. Možda bi bilo najbolje da odem u prošlost? Da im pričam o sadašnjim moćnicima kroz usta bivših. Da im na platnu oživim, ne Osmanlije, već njihove rođake Seldžuke: Tugrila, Alp Arslana i Malikšaha? Neće mi moći prigovoriti da sam uvrijedio sultana, kao što je moj šukunđed uvrijedio ugarsku krunu. Ili da raspalim po Vatikanu, to uvijek pali. Ipak, ne bih. Možda bi mi zamjerili moji prijatelji, ujaci iz franjevačkog samostana? Možda bih trebao prošetati do čaršije, do bezistana? U čaršiji uvijek ima zgodnih likova; čudnih, pametnih i blesavih. Tamo, kraj magaza47 nad Crkvenom svašta se može čuti... Da učinit ću to...”

2.

Pred imaretom48, na Haništu, nedaleko od Ferhatpašinog saraja49 na meraji je uređen prostor za karađoza. Haso se spremao u kući haman mjesec dana, a početkom jeseni poručio je paši da može odigrati predstavu. Ta meraja50 je bila inače vakufnamom51 uređena kao musala52. Raja cijele Banjaluke bijaše izašla i otklanjala akšam53, kršćani svoju večernju molitvu, a onda je pašin ađutant naredio da se zapali velika vatra. Haso je sa svojom ženom i svojim hababom Enesbegom (praunukom Fuadage Zambaka) raširio veliko platno na livadi. Platno je zaklonilo vatru i raja diže graju:

Jesi li pomahnit'o Karađoze?! Makni taj čaršaf! Što nam zaklanjaš vatru?

Raja se ibretila toj pojavi: šta će vatra kao svjetlost, ako je čaršaf zaklanja? Nisu znali zašto se to radi. Samo su rijetki posjetioci koji su bili upućeni u tajnu karađoza znali što se dešava, ali su ljubomorno šutjeli i tek međusobnim sašaptavanjem pretpostavljali kakav bi sadržaj igre mogao večeras biti. Kada je noć sasvim zamijenila dan, kada su cvrčci zapjevali, a djeca se rastrčala po livadi da uhvate svjetlaca i stave ga sebi u kosu, pred platno izađe visoki, mršavi Sipahi, pjesnik i sekretar Ferhatpašinog divana.

– Hvala Bogu, Gospodaru svih svjetova! Neka je Božja milost i blagost Njegovom odabraniku Muhammedu alejhi selam, Njegovom rodu i ashabima54 Njegovim. Neka je slava presvijetlom sultanu Muratu Trećem, sjeni Božjoj na zemlji, premudrom i najpravednijem, Bog mu podario radost na oba svijeta... Narode bošnjački, ti si načuo da je sandžak naš postao pašaluk. Naš svijetli Ferhatpaša Sokolović, kada je čuo za taj haber55, istog dana je podnio sultanu Muratu, Božja blagost ga pratila – molbu za muafnamu56. To znači da će sva naša čaršija Banjaluka uskoro biti oslobođena od svih nameta, poreza i dažbina. A tada će beli i trgovina, zanat i bogatstvo svih građana Banjaluke biti bolje i uspješnije. Onaj tko zna biće bogatiji. Kvalitet uvijek opstaje i pobjeđuje... Za bošnjački narod važno je da nauči šta je lijepo, šta je umijeće. Mi večeras najavljujemo karađoza. U igri karađoza svako prepoznaje sebe... Mi vam nalažemo da preglasnim smijehom i galamom ne ometate igru, jer oni iza vas neće čuti šta se govori... Neka je hvala sultanu Muratu, dragulju svih sultana i njegovom paši, našem Bošnjaku Ferhatpaši Sokoloviću... Ja vas sada molim da ugasite

Nastavak u sljedećem broju

42 hatišerif – ukaz osmanskoga sultana sa snagom zakona.

43 ibretiti se – čuditi se; ibret – čudo.

44 damari – živci.

45 skontati – shvatiti.

46 barnuti – dodirnuti.

47 magaza – skladište ispod dućana.

48 imaret – javna kuhinja i aščinica.

49 saraj – dvor.

50 meraja – općinsko, javno zemljište.

51 vakufnama – zadužbinska povelja o osnivanju javnog dobra, npr. kuhinje.

52 musala – otvoreni prostor namijenjen za molitvu većeg broja vjernika.

53 akšam – prva večernja molitva muslimana, druga je jacija.

ISPRAVKA

U prošlom broju je pogrešno napisano prezime našeg Banjalučanina, te je pisalo Mehmed Mešić, umjesto Mehmed Muhedinović.

Autor teksta Zlatko Lukić se ispričava zbog toga.

54 ashabi – prijatelji Poslanika i prvi koji su mu prišli kad je počeo propovijedati islam.

55 haber – vijest, novost.

56 muafnama – sultanov ukaz kojim se stanovništvo jednog grada oslobađa poreza. Banjaluka je 1588. god. dobila muafnamu koja se odnosila i na muslimane i na nemuslimane i važila je sve dok je grad mogao održavati mir na granici na Une i Savi.

57 dumagijanje – pušenje, od duman – dim.

58 čibuk – cjevčica na koju se puši, isto što i muštikla.

Slavenski narodi su braća po krvi. Do koljena!

Za hranu ne brinite, reče mi proročica Pitija, čim udare Amer i Rus jedan na drugoga, nicaće pečurke kao poslije kiše.

Na kraju rata sledi (po)bjeda.

Ne strahujemo od smaka svijeta, pregurali smo mi i gore.

Koliko krvi treba da se prospe, pa da političari shvate da su to crvene linije.

Mi smo iluzionisti, tu smo, a nema nas nigdje.

Kažu nam da se okrenemo ili Istoku ili Zapadu. Eto, i oni priznaju da smo u centru svijeta.

Rat u krevetu čuva mir u kući.

Nisam antivakser, ja bih sve ljude pelcovao protiv bjesnila!

Dojava o dvije bombe kod moje nove komšinice nije bila lažna.

Kažu da je religija opijum za narod, mada je to više Afganistan.

Kako li se Englezi prave Englezi?

Političari te skinu do gaća, a onda ti Rusi traže i rublje.

Na kraju evolucionog procesa, političari su nas napravili majmunima.

Najveći problem Bosne i Hercegovine je što možda i nemamo piramide, ali zasigurno imamo faraone.

Kad svi odemo u inostranstvo, biće mirna Bosna.

Ako stalno plovimo na zapad, stići ćemo na istok, reče Kolumbo. E, jesi otkrio Ameriku!

Kad muškarac misli glavom, nema to veze s mozgom.

Čim umru, penzioneri postaju još vjernije biračko tijelo.

Govori pravilno svoj jezik ili rikverc u školu!

Ako sjediš razvučen na dvije stolice, od naprezanja možeš prdnuti u čabar.

Radi rodne ravnopravnosti, opsovao mu je i oca i mater.

Punica kaže da joj kćerka drži tri stuba naše kuće, a za mene tvrdi da sam stub srama!

Pancir ljubavi štiti od bračnih problema.

Pravi muškarac u stanju je da cijelu noć moćno trese ženu u krevetu. Svojim hrkanjem!

Naravno da lubenice uvozimo iz Grčke i Makedonije, jer mi uvijek oberemo zelen bostan.

Muškarac koji voli bananu rizična je grupa za majmunske boginje.

Svi misle da sam prestao da pričam sam sa sobom, a ja se u stvari samo malo durim.

Svi književni putevi vode do rima.

Vrijeme ide naprijed, a čovječanstvo sve više unazad.

Za našu željeznicu otišli su svi vozovi.

Imunizacija u Republici Srpskoj krenula je iz Lijevča polja, pelcovanjem paprika!

Predstavljao se da drži sve konce u svojim rukama, a, u stvari, bio je obična marioneta.

Svojoj gospođi mogu priuštiti samo ljetovanje na golom otoku!

Narcis je ljubav svog života upoznao u ogledalu!

Neko ima zanat u rukama, a prostitutke imaju zanat među nogama!

Dok je muž bio na poslu, ženi je dolazio raznosač pica, da joj raznese picu!

Neko ima dug nos, duge uši ili vrat, a naši političari imaju dug jezik i još duže prste!

Neko živi u Švedskoj, neko u Danskoj, neko u Njemačkoj… Mi u Bosni i Hercegovini i dalje samo životarimo.

Fudbaleri Veleža nastupaće sa 22 igrača, jer demografi tvrde da je za opstanak nacije potrebno duplo više rođenih!

Jugosloveni znaju da više nemaju svoju državu, svi ostali na Zapadnom Balkanu misle da imaju svoje.

Pravda mora da bude slijepa, ali to ne treba da važi i za organe gonjenja.

Penzioner je u parku podijelio doručak sa golubom, i obezbijedio ručak!

Od kada živim na crtu, dotjerao sam liniju!

Bolje biti nedokazana budala, nego dokazana.

Bolje biti svoj na svome, nego na tuđem!

Kad je komšinica raširila noge, meni se suzio um!

Kod profesora matematike potegao sam neke veze jer mi sin nema veze.

Kod niskih ljudi, sva visina je otišla u k*rac.

Reći ću vam istinu u lice, svi mi pomalo lažemo!

Aforističar je hroničar ljudske gluposti.

Dinko OSMANČEVIĆ - AFORIZMI

Šta uraditi ako vam ukradu ili izgubite pasoš dok ste u inostranstvu

Gubitak ličnih dokumenata je jedna od najvećih noćnih mora, a posebno je stresno ukoliko se to dogodi dok ste u inostranstvu. Gubitak ili krađa se može svakome dogoditi, zbog toga prije svakoga putovanja napravite kopiju pasoša te imajte u telefonu fotografije validnog rodnog lista i državljanstva.

Ukoliko se na putovanju dogodi da vas opljačkaju i ostanete bez dokumenata najprije se javite policiji kako biste dobili potvrdu. Prije odlaska u bh. konzulat ili ambasadu potrebno je da se fotografišete i priložite dvije fotografije (veličine 3,5 x 4,5 cm).

Potrebni su vam i rodni list i državljanstvo i to ako nemate uz sebe zamolite rodbinu ili prijatelje da vam pošalju skenirano. Sa svim tim dokumentima, potvrdom iz policije, fotografijama i rodnim listom i državljanstvom odlazite do konzulata ili ambasade BiH gdje popunjavate obrazac gdje će vam na osnovu tih dokumenata biti izdat putni list Također, potrebno je da uplatite i konzularnu taksu čija cijena ovisi od cjenovnika određenog konzulata ili ambasade.

Putni list služi za povratak u Bosnu i Hercegovinu i važi najduže 30 dana, a po povratku prijavljujete gubitak ili krađu pasoša te pokrećete proceduru za izdavanje novog.

Ukoliko niste mogućnosti pribaviti potvrdu ili dokaz o identitetu i državljanstvu, diplomatsko-konzularno predstavništvo Bosne i Hercegovine će najkraćim putem izvršiti odgovarajuće provjere, ali to može i potrajati.

U slučaju da u zemlji u kojoj boravite ne postoji ambasada niti konzulat Bosne i Hercegovine javite se lokalnoj stanici policiji, a potom pozovite predstavništvo koje vam je najbliže.

U svakom slučaju, tokom putovanja nemojte sve dokumente držati na jednom mjestu. Imajte kopiju pasoša. Razdvojite lične dokumente i budite oprezni.

Mujko Erović

Mujko Erović, Bosanac i patriota, prijatelj i veliki insan, bile bi riječi koje najbolje pristaju ovom imenu.

Rođen 16. marta 1956. godine u Ohridu, Sjeverna Makedonija. Čitav svoj radni vijek nesebično je trošio na polju znanja i na polju promocije bosanstva. Srcem i dušom živio je za Bosnu kao i za Bosance i Hercegovce širom svijeta a posebno one u Sjedinjenim Američkim Državama.

Mujko Erović, magistar pravnih nauka, veći dio svoje karijere, prije dolaska u Ameriku, proveo je baveći se pitanjima i pravima mišićnih distrofičara u Evropi, i bio je jedan od najcitiranijih pravnika po tom pitanju. Bio je osnivač i prvi generalni direktor Zavoda za distrofičare u Banja Luci, preduzeća za radno osposobljavanje i zapošljavanje invalida. Značajan dio životnog vijeka proveo je u Čikagu (SAD) gdje niže zapažene angažmane u svim društvenim sferama javnog života.

Prije svega, bio je profesor u školi u Čikagu, te je radio sa djecom sa posebnim potrebama. Također, bio je dugogodišnji urednik i voditelj radija “Glas Bošnjaka” Čikago, član uređivačkog odbora periodičnog lista “Zambak”, član uređivačkog odbora bosansko-američkog časopisa “Tribina Bošnjaka”, potom izdavač i vlasnik “Ujedinjene Bosne i Hercegovine”, mjesečnih novina u Čikagu, i to sa 17 godina trajanja i preko 170 izdanja.

Ostavio je i neizbrisiv trag u dokumentovanju tragedije Bosne i Hercegovine (1992-1995.), gdje se posebno ističe kao izdavač i pisac

djela: “Zašto je uništena 1001 džamija u Bosni” kao i “15 godina susreta i 10 godina Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike”.

Mujko Erovic, veliki patriota i čovjek Bosne, bio je i jedan od osnivača “Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike”, te je bio i predsjedavajući prve skupštine “Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike”, kao i autor statuta KBSA 2000. Također, bio je i član agencije “Odgovor na genocid”, gdje je između ostalog da i veliki doprinos prikupljanju sredstava za tužbu BiH protiv bivše SFRJ.

Zapažen angažman imao je u mnogim kulturnim i humanitarnim akcijama naše zajednice, uključujući i saradnju sa konzulatom BiH u Čikagu (SAD).

Mujko Erović, veliki Bosanac i patriota, preselio je na Ahiret u 67. godini života.

Njegovim odlaskom bh. zajednica u Americi izgubila je mnogo, a Bosna i Hercegovina previše. Za njim ostaju trajna djela gradnje boljeg i pravednijeg svijeta, jačanja kulturnih i svih drugih veza našeg iseljeništva sa domovinom, kao i nebrojeni naučni radovi u specifičnim oblastima njegovog angažamana.

Neka je Rahmet njegovoj dobroj duši i sabur neutješnoj porodici i zajednici za koju je živio.

Velid Džindo

BiH u futsalu

Najmasovnija manifestacija

Ove godine u Sarajevu se takmičilo i družilo 14 ekipa – pobjednik Belgija, drugoplasirana Švedska, a treća Austrija.

Sarajevo je od 12.. do 14. maja 2023. godine bilo domaćin Svjetskog prvenstva naše dijaspore u futsalu, koje već po 18. put organizira Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercefovine Ovo takmičenje je najmasovnija manifestacija okupljanja mladih porijeklom iz BiH u cijelom svijetu. Prvenstvo se održava svake godine u drugoj državi gdje su domaćini udruženja dijaspore ili savezi građana BiH koji tamo žive.

Ove godine učestvovali su timovi iz 14 zemalja - Belgije, Švedske, Austrije, Luxemburga, Velike Britanije, Turske, Hrvatske, Slovenije, Njemačke, Norveške, Nizozemske, Švicarske, Finske i Danske.

Na svečanoj ceremoniji, 12. maja. 2023. godine, u hotelu Hollywood na Ilidži obavljeno je izvlačenje grupa i parova, a sve utakmice su odigrane dan kasnije u Kulturno-sportskom i rekreativnom centru Ilidža u dvorani Sabita Hadžića, uz riječi dobrodošlice koje je uputio Željko Komšić, dok su se. pokroviteljstva

skupa prihvatili članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Pobjednik ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva dijaspore je ekipa iz Belgije, drugoplasirana ekipa je Švedska, dok je u utakmici za treće mjesto Njemačku pobijedila Austrija i time zasluženo osvojila bronzanu medalju.

Pobjednicima je pehar uručio dr. Sevlid Hurtić, ministar za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, koji se obratio prisutnima i naglasio da Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH i Sektor za iseljeništvo podržavaju aktivnosti i angažman SSD BiH koji već dugi niz godina, organiziranjem ovakvih sportskih događaja, podstiču okupljanje i povezivanje mladih iz dijaspore, te da će kao ministar predložiti Fudbalskom/nogometnom savezu Bosne i Hercegovine da se pod okriljem UEFA-e ovaj događaj održava jedne godine u BiH, a naredne u nekoj od država gdje žive i rade građani BiH.

MITO

Stoji Mujo ispred zgrade fakulteta, držeći tele na povodcu. Priđe mu policajac i opomene ga:

- Gospodine, nesmijete ovdje držati tele... Ta usred grada smo!

- Ma, nije to tele.

- Kako nije, nisam valjda ćorav?!

- Ma gospodine policajče, ovo je mito... a tele je gore na ispitu!

KAMATAR

Sin pita oca, uspješnog bankara:

- Tata, jeli bolje reći 'kamata je pet posto' ili 'kamata je petpostotna'?

- Najbolje je reći 'kamata je deset posto'... pouči ga otac.

POGREŠKA

Bijesan čovjek otvara vrata, ispred koje stoje momak i djevojka. Stari počne vikati na momka"

- Prvo, rekao sam ti da mi vratiš kćer prije ponoći, a sada su tri sata.

- Drugo, rekao sam ti da ne smiješ piti u njenom društvu a ti, kao što vidim, jedva stojiš na nogama.

- Treće, ta koju si doveo uopše nije moja kći!

NOĆNI SEKS

Eskim se žali liječniku:

- Žena mi dozvoljava seks samo tri puta tijekom noći.

Liječnik sav sretan kaže:

- Pa to je odlično, možete biti sretni!

- Ali, doktore, zaboravljate da kod nas noć traje šest mjeseci.

NAJGORI TRIK

Pitali najboljeg mađioničara:

- Koji vam je najgori trik kojega ste do sada izveli?

A ovaj razočarano odgovori:

- Kada sam pretvorio djevojku u suprugu.

OVISI O GODIŠTU

Razgovaraju dva pijanca:

- Čega bi se lakše odrekao, vina ili žena?

A ovaj mudro odgovori:

- Ovisi o godištu!

SNALAŽLJIVOST

Otac pita svog sinčića:

- Daješ li katkad sanjke i mlađoj sestri?

- Kako da ne, svaki put kad idemo uz brijeg!

PREVENTIVA

- Zašto plavuša drži jednu praznu i jednu punu čašu vode pored kreveta?

- Zato što nezna hoće li biti žedna kad se probudi.

ROĐENDANSKI POKLON

Bliži se Mujin rođendan. Haso ga upita:

- Hoćeš da ti poklonim knjigu za rođendan?

- Nemoj, molim te, već imam jednu-brzo će Mujo.

UMIROVLJENIČKA AKCIJA

Razgovaraju dva penzionera,i pita jedan:

- Ima li kod tebe i dalje ljubavne akcije?

- Skoro svaki dan-odgovori drugi.

- Kako skoro?

- Pa skoro sam prekjučer, skoro sam jučer, skoro sam danas.....

NEFUNKCIONALNOST

Muž se u sitnim jutarnjim satima vraća kući, te na frižideru pronalazi poruku od supruge: "ovo više ne funkcionira, odlazim!"

Otvori on frižider-svijetlo radi, pivo je hladno, sve je na mjestu... Pomisli on:

- Što joj je, pobogu? Što ne funkcionira?

GRAĐANSKI RAT

Kaže Mujo svome jaranu Hasi:

- Haso, svi govore da će biti rata.

- Ma kakvog opet rata, šta to opet pričaš?

- Građanskog!

A Haso mudro odgovori:

- E, bolan Mujo, što nas to briga, mi smo sa sela!

BOLJI IZBOR

Na ulazu u Mujinu kuću, Ibro pita prijatelja:

- Jarane, da se izujem?

- Nemoj, bolan! - odvrati Mujo.

- Lakše ću usisat' nego izluftat!

KAKAV OTAC TAKAV SIN

Majka je iznenadila sina u krevetu s djevojkom, u veoma intimnoj situaciji i zaprepašteno kaže:

- Što to radiš crni sine?

A sin hladnokrvno odgovori:

- Baš ništa.

- Što si stariji, sve mi češće odgovaraš na pitanje kao tvoj otac.

BRAČNI PROBLEMI

Došli suprug i žena kod bračnog savjetnika. Kada su sjeli i udobno se smjestili, psiholog upita kakve probleme imaju? Prvo žena počne.

Nabrajala je sve čega se mogla sjetiti, stvari

koje su je smetale kod supruga, sve ove godine koliko su bili u braku. Nakon pola sata njenog monologa, psiholog je uhvati oko struka, privuče k'sebi, a onda je stravstveno poljubi u usta. Poljubac je trajajo bar minutu! Onda se okrenuo suprugu i rekao:

- Jeste li vidjeli? E, ovo joj je potrebno bar tri puta tjedno!

Muž se zamisli pa kaže:

- Znate što, ja vam je mogu dovesti ponedjeljkom i srijedom, ali u petak si morate doći sami po nju jer tada idem na nogomet s'prijateljima.

PROČITAO GA

Na pločniku sretnu se dva poznanika, inače obojica vozači. Kaže prvi:

- Zar nije lijepo ponekad protegnuti noge i propješačiti.

A drugi mudro upita:

- Da, svakako. A na koliko je vremena tebi oduzeta vozačka dozvola?

VRIJEME RASPRODAJE

Učiteljica ispituje malog Pericu gramatiku:

- Ja kupujem, ti kupuješ... Koje je to vrijeme?

Mališan bez razmišljanja ispali:

- Vrijeme rasprodaje.

LOGIKA

Majka natjera malog Vinka da napiše djedu nekoliko riječi. Upita ga majka:

- Zašto si pisao tako krupnim slovima?

Mališan odgovori:

- Pa, znaš da je djedica gluh.

SUMNJA

Trgovački se putnik obrati mladoj tajnici:

- Mogu li razgovarati sa šefom?

- Nije tu.

Bilo je logično da ona nezna lagati.

- Ali ja sam siguran da je on u kancelariji. Na to će tajnica uvrijedjeno:

- Kako, zar sumnjate u njegovu riječ?

ISKRENI PECAROŠ

Srela se dva prijatelja.Prvi upita:

- Kako si proveo vikend?

A ovaj se pohvali:

- Išao sam na pecanje. Ulovio sam 99 riba.

- Pa što ne zaokružiš na stotinu?

- Nema potrebe lagati!

DOBRONAMJERNA PRIMJEDBA

Crnogorac sijedi zavaljen u dnevnom boravku.

Uzdahne on:

- Ženo,teško mi je gledati kako samo radiš i mučiš se...

Ona se raznježi te zausti da mu kaže nešto lijepo, kad je on prekide:

- Zatvori vrata od kuhinje.

Pripremio: Vlado BOJER

PLIVIT ROŠTILJSKI KONCEPT

Sa ponosom predstavljamo naš novi Plivit roštiljski koncept koji je nastao u saradnji sa šefom Edinom Džematom.

Ovaj roštiljski koncept sadrži 94% junećeg mesa, a ostalo su začini koji nemaju nikakvih E-brojeva. Čisti proizvodi bez nepotrebnih sastojaka. Više od godinu dana smo u suradnji sa Edinom Džematom radili na razvoju ovog koncepta i na kraju možemo reći da smo veoma zadovoljni i sretni sa konačnim rezultatom. U asortimanu možete pronaći Startbox, Balkan grillbox, ćevape i pljeskavice. Uskoro u prodavnicama!