Page 1

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

50.broj

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 50 - JUL-AUGUST - 2017. - MOTALA - GODINA IX


Uvodnik Riječ urednika

U ZNAKU BANJALUČKIH JUBILEJA Poštovani čitaoci, dragi prijatelji Ova godina je veoma značajna za nas Banjalučane koji sada živimo u Švedskoj, poprilično daleko od svoje domovine i rodnog grada. Razlog je jednostavan. Naš Savez Banjalučana obilježava dvadesetogodišnjicu svoga postojanja; uprkos i mnogim poteškoćama, uspio se održati zahvaljujući mnogim volonterima i dobrim ljudima koji nisu zaboravili svoj grad. A naš magazin je stigao do jubilarnog 50. broja. Sjećam se naših početaka, planiranja, stvaranja male redakcije, ekonomskih i materijalnih poteškoća, traženja saradnika, dopisnika, vremenskih tjesnaca, početničkih grešaka. Međutim, u ovih devet godina smo kao list ojačali, povećavali broj stranica, dobili sve više novih saradnika i bili uvijek otvoreni za sve dobronamjerne i probosanski orijentisane novinare, pisce, pjesnike, prozaiste, likovne umjetnike i amatere koji su se javljali sa svojim prilozima. Posebno smo ponosni na ljude iz drugih gradova u BiH i šire regije koji su pisali i pišu za Šeher. To je dokaz da je naš list postao prepoznatljiv i rado čitan u mnogim sredinama širom planete. Dokazuju to pohvale, pozitivne kritike i riječi podrške od mnogih relevantnih ljudi koji se profesionalno bave medijima. Na to smo posebno ponosni, jer ovaj projekt je volonterski, neprofitabilan i zasnovan na ljubavi prema gradu Banjaluci i našoj nam domovini Bosni i Hercegovini. Šeher je u velikoj mjeri postao vezeni most između raseljenih i domicilnih Banjalučana, simbol za nostalgiju, davna lijepa banjalučka vremena i sadašnju realnost. Od mnogih pohvala tokom ovih šeherskih godina, jedna me posebno dirnula u srce i dala mi snagu da nastavimo dalje. Sigla je iz daleke Kanade od našeg saradnika Merse, pa citiram: Možda, nekad neko, u tuđini, sjedne i ispreda po sjećanjima iz prošlosti i onog nekog života što prođe ko da ga Vrbas odnese. I tako i bi. Vrijeme je nezaustavljivo i mi smo samo trunčica u tom vaktu što tutnji. Sjećanje. Nečije, naše, svakodnevno. Međutim, postoji nešto što nam ta sjećanja oživljava na papiru. ''Šeher Banja Luka''. List i Ime. Puna usta kad izgovoriš ove tri riječi o svakodnevnoj ljubavi čaršije i njezini' mahaljana i stanovnika. Onaj način života i rahatluka i dalje ostade al' na stranicama ovog lista, a list nam i dalje omogućuje da zastanemo bar na trenutak i vratimo se u taj vakat kad je bilo puno više rahatluka nego danas. Mogu reći da je ovaj naš list jedna vrsta rahatluka jer se može slobodno kaz'ti da: ''Nije bogatstvo u mnoštvu imetka, nego je pravo bogatstvo u rahatluku duše. Moreš ti imat' milione, al' ako u duši nema rahatluka - džaba ti sve. Pa, mi svima zaista iskreno želimo da pronađu put do svog rahatluka.” Htio bih posebno pomenuti moje Sarajlije i Banjalučane, najbliže saradnike, bez kojih Šeher ne bi bio ovo što je sad. Goran Mulahusić, Samir Rajić, Azra Lokvančić, Ismet Bekrić, Zlatan Gunić... I oni, i niz drugih, učinili su mnogo u stvaranju Šeher Banjaluke. Kao i naši čitaoci i pretplatnici, te naši sponzori, pomagači, svi oni, zapravo – svi mi, činimo taj Šeher na stranicama, i još više u nama! Zato, svima još jednom veliko hvala. I, na kraju, da vas sve pozovem na 23. tradicionalni susret Banjalučana koji će se održati 14. oktobra u prelijepom Halmstadu! Dobro nam došli! Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009. Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Ozren Tinjić Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Ljubica Perkman (Njemačka) Reuf Jakupović (Švedska) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Mersad Berber, Detalj

ŠEHER 2 BANJA LUKA


Sadržaj “Vezeni most” 2017.: Boji se predaj......................................................................................................4 Mir i ljubav..............................................................................................................6 Od nota do vrbaskih divota............................................................................9 Važno je bilo družiti se... ............................................................................14 Donji Vakuf: Lopta nije samo okrugla.........................................................16 Mirsad Bećirbašić: Meni je za sreću dovoljna tvoja blizina......................18 Još jedna banjalučka priča: Vera i Enver....................................................19 Kolumna: Ružičasti svijet.............................................................................20 Kolumna: Na pragu jeseni, Budžetske predigre........................................22 Sjećanje: Stara čaršija..................................................................................24 Priča: Dud..................................................................................................26 Dnevnik jednog apatrida: Miki sve može....................................................28 Zajednički jubilej: “Šeheru“ s ljubavlju.......................................................30 Banjalučani pričaju: ''Danas sam ru'sak''.................................................32 Izložba: Likovna alegorija Bosne.................................................................34 Banjaluka konačno dobila grb grada: Od Šehitluka do Stričića...........36 Sve boje ljeta: Volim svoj grad, we love Sweden...................................40 Kolumna: Grad koji mi pokušava nešto reći..........................................42 Putopis: Između Afrike i Evrope..............................................................44 Prozivka nakon 50 godina .......................................................................47 Sjećanje 2: Život je kao ćilim...................................................................48 Sa stranica novih knjiga: Košarica puna Bosne....................................50 Smrtna težina jednog slova......................................................................51 Stranac u Banjoj Luci................................................................................52 Aforizmi......................................................................................................54 Vicevi..............................................................................................................56 Poezija............................................................................................................57 str.4

str.30

»Vezeni most 2017« »Šeheru« s ljubavlju

s tr. 36

Od Šehitluka do Stričića s t r: 3 4

L i ko v n a alegorija B osne ŠEHER 3

BANJA LUKA


Svečano otvaranje Izložbe u Domu Kulture

BOJI SE PREDAJ

Autori fotografija: Slobodan Rašić - Bobara, Muharem Sitnica - Sića, Hazem Maglajlić - Bato, Mišo Vidović i Mirsad Filipović

Izložba slika banjalučkih slikara Alije Sarača, Sabahete Hadžikadić i Branka Babića – najljepši uvod u raznovrsni program ovogodišnjeg »Vezenog mosta« Piše: Ismet BEKRIĆ Banjalučki likovni stvaraoci, uz podršku Zajednice udruženja građana Banjaluke, uvijek nas na najljepši način uvode u program julskog susreta »Vezeni most«, stapajući svoje boje i svoja nadahnuća sa bojama banjalučkih krajolika, i sa osjećanjima naših brojnih sugrađana, i onih koji žive u svome gradu, i onih koji u svoj rodni kraj dolaze kao na neko hodočašće. I svaka slika je, zapravo, neko hodočašće u drage predjele, i u sebe, gdje se ti pejzaži i ti treptaji stapaju u jedinstven umjetnički doživljaj. Tim putem imaginacije i boje poveli su nas, sredinom ljeta 2017. (otvorenje je bilo 14. jula), i banjalučki slikari Alija Sarač, Sabaheta Hadžikadić i Branko Babić. I ŠEHER 4 BANJA LUKA

doveli nas u mali salon Banskog dvora (Doma kulture) u Banjaluci, na svoju zajedničku izložbu, na kojoj su se oživljeni motivi, detalji i impresije preplitali u čudesni svijet boja. Boja, sa svim svojim nijansama, unutrašnjim odsjajima, bljescima i sjenkama, nemirima i smirajima, traganjima i otkrivanjnima, zapravo je i bila ona nit koja se splitala i rasplitala, zgušnjavala i rasprskavala, čineći nas i začuđenima i zapitanima, i zamišljenima i razdraganima. To su, kako napisa Sabaheta Hadžikadić, one neprekinute niti koje nas dovode svake godine u Banjaluku, i koje spajaju i prošlost, i sadašnjost i budućnost, kao duhovni kontinuitet. A Branko Babić, »razapet… između mentalnog labirinta apstrakcije i

impresionizma«, vraća se i u »vrela ljeta djetinjstva«, shvatajući »da je svaki čovjek dubina za sebe«. Za tim dubinama sjećanja koja se ispoljavaju i koloritnim, poetskim slikama banjalučkih motiva, traga i Alija Sarač, nalazeći u stvaranju prije svega radost i ljubav prema rodnom kraju. Draž ove izložbe je i u njenoj spontanosti, otvorenosti,šarolikosti, raznovrsnosti tema i motiva, i želji da nas ne postavi samo pred slike, nego i da nas pokuša uvući u njene unutrašnje nijanse i značenja. Taj osjećaj pokušao sam iskazati i stihovima, pa kao jednu svoju impresiju, kao doživljaj ove izložbe, prilažem i ovu svoju pjesmu.


»Vezeni most 2017« U sliku uđi U sliku uđi, nek te osvoji, ne budi tuđi, predaj se boji. Slika tek nije mrtva priroda, ona se smije, teče ko voda. Slika i pjeva, bojama spaja, u prelijeva u sto odsjaja. Nisi pred slikom da te zadivi, već da te krikom svojim oživi. U sliku uđi, i iz nje gledaj, ne budi tuđi, boji se predaj. Nura, Zlata i uspješni organizator Atif Ne ponovilo se zlo, neka se ponavlja samo dobrota

ŠEHER 5

BANJA LUKA


»Vezeni most 2017«

Književna riječ na »Vezenom mostu«

MIR I LJUBAV Cvjetovi i stihovi sjećanja – Pred spomen pločom Nasihe Kapidžić Hadžić – Književno veče »Riječi kao svjetionici« - Omaž Safikadi – Mirsad Bećirbašić, dobitnik nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most« - Predstavljeni novi »Banjalučki žubori« i magazin »Šeher Banjaluka« Poetska riječ ovogodišnjeg, 14. »Vezenog mosta« čula se već na samom početu ovog susreta, kraj Vrbasa u Gornjem Šeheru, u petak, 14. jula, kada su se uz cvjetove sjećanja spleli i stihovi banjalučkih pjesnika, sa stranica nove knjige »Banjalučkih žubora« - »Dom me daleki grije«. Ne ponovilo se zlo, neka se ponavlja samo dobrota. Poezija je zatim, dan kasnije, 15. jula, zaživjela u dvorištu rodne kuće pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić, pred čijom su spomen-pločom vezenim mostom »prolazili« stihovi pjesnika dobitnika nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most« Enise Osmančević Ćurić, Ranka Pavlovića, Ismeta Bekrića, Muhidina Šarića i Mirsada Bećirbašića. U taj splet svoje literarne riječi utkala je i gošća iz Tuzle, poznata bosanskohercegovačka književnica Jagoda Iličić. O svojoj sestri pjesnikinji govorila je i likovna umjetnica i pedagoginja Beba Kapidžić, oživljavajući sjećanja na godine kada se u ovom čudesnom vrtu kraj Vrbasa rađala poezija banjalučke »pletisanke«. Taj pjesnički vrt, u bljesku kišnih kapi, »preselio« se te večeri u vijećnicu Banskog dvora (Doma kulture), u kojoj je, u nizu novih knjiga i pjesama, predstavljeno i novo izdanje Nasihinog orvjenca, zbirke stihova »Maskenbal u šumi«, objavljen u izdanje »Bosanske riječi« iz Tuzle. O knjizi je govorio pjesnik Ismet Bekrić, koji je u vrijeme objavljivanja te prve Nasihine zbirke bio njen učenik, maturant Realke. U književnom programu promocije novih izdanja, Bekrić je predstavio i vrijednu antologiju pisaca i likovnih umjetnika BiH u dijaspori, »Svjetionike«, te nove »Banjalučke žubore« s naslovom »Dom me daleki grije«. Bili su tu i autori, saradnici »Banjalučkih žubora« i magazina Saveza Banjalučana u Švedskoj »Šeher Banjaluka«: Enisa Osmančević Ćurić, Ranko Pavlović, Muhidin Šarić, Sakib Salama, Sabaheta Hadžikadić, Bedrudin Gušić, Uglješa Kesić, te slikari Alija Sarač i Anto Miketa. Magazin »Šeher Banjaluka« predstavio je njegov glavni urednik Mirsad 6 ŠEHER

BANJA LUKA

Pjesnici se rado sjećaju Nasihe


»Vezeni most 2017«

Uigran tandem: Muhamed Skopljak i Aida Jaran Bilanović

Vjerni poklonici lijepe riječi

Nagrada je zasluženo pripala sarajevskom pjesniku Mirsadu Bećirbašiću Slijepa književnica Borka Tadić predstavila svoju knjigu

Najmlađa posjetiteljka Lana Kopačić iz Srebrenika u društvu Muhameda Šarića pjesnika iz Kozarca


»Vezeni most 2017«

Pjesnikinja Enisa Osmančević Čurić i hor "Safikada"

Filipović, izražavajući radost da je postao glasilo Banjalučana i drugih saradnika iz svih krajeva svijeta. Književno veče, koje je inače otvorila pjesnikinja i prozaistka Jagoda Iličić, nazvano »Riječi kao svjetionici«, bili su prilika da se predstave i nove knjige – romani Ranka Pavlovića (»Gromada«) i Denisa Dželića (»Muhiba legenda«), priče Borke Tadić (»Zbilje i tajanstva«), pjesme Mirsada Omerbašića (»Bosanski lonac«) i Seada Mulabdića (»Cipele za vratima«), te

8 ŠEHER

BANJA LUKA

Mnogi su zapalili svijeće za legendarnu banjalučku djevojku

književne kritike Đane Kukić (»Romaneskna i pripovjedna proza Ahmeta Hromadžića«). Krunu književne večeri, koju je svojom muzikom obogatio pijanist i kompozitor Braco Skopljak, predstavljala je, kao i dosad, dodjela nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«, koju je za svoj bogati pjesnički opus dobio sarajevski pjesnik Mirsad Bećirbašić, čiji stihovi obogaćuju i ovaj broj našeg i vašeg magazina. Pjesnička »lađa« zaustavila se, dva dana

kasnije, u ponedjeljak, 17. jula, pred kamenim spomenom Safikade, da cvjetovima, pjesmom hora »Safikada« i stihovima banjalučkih pjesnika oda poštovanje ovoj legendarnoj banjalučkoj djevojci, i ljubavi uopšte, jer u svim ovim godinama daljina i povrataka, sjećanja i priželjkivanja, ljubav nam je i najviše potrebna. Jer, Zajedno u miru i ljubavi, bila je i jedna od poruka ovogodišnjeg »Vezenog mosta«.


»Vezeni most 2017«

Braco i njegovi prijatelji su svojim nastupom oduševili prepunu salu

OD NOTA DO VRBASKIH DIVOTA

Tekst: Mirsad Filipović

Ovogodišnji “Vezeni most” počeo je već 7. jula postavkom likovnih djela “Skandinavija” likovnjaka Muhameda Ćejvana koga je Savez Banjalučana Švedske pomogao sa štampanjem prospekta. Ova izložba najavljena je dopisom KC Banskih dvora koji je korisnik “Kamene kuće u Kastelu” a realizaciju je obavio i postavio sam autor. O ovoj značajnoj izložbi slijedi prilog u idućem broju. Susret Banjalučana „Vezeni most 2017.“, već četrnaesti, svečano je otvoren 14. jula u Banskom dvoru/Domu kulture

Koncert i recital Brace Skopljaka i njegovih prijatelja - Izložbe banjalučkih umjetnika - Turniri u malom nogometu, košarci, odbojci i šahu - Veterani i juniori na zelenom polju - Na vrbaskim vodama: karavan dajak čamcima i rafting - Igrokaz za djecu u gradskom parku svečanim koncertom pod nazivom “Concert and Recital”u organizaciji “MB Skopljak produktion”. Na programu su bila djela domaćih i svjetskih autora u izvođenju Muhameda Brace Skopljaka i njegovih muzičkih saradnika i učenika: Aide Jaran Bilanović, Sanje Zelić, Srđana Kolarevića, Božene Meidl Brajić, Mirana Karabašića, Sanela Selimovića, Hane Sadiković, Benjamina Kostića i glumca Muhameda Bahonjića. Veče je svojim nastupom obogatila i buduća zvijezda regionalne muzičke pop scene, mlada Banjalučanka Vanja Mišić. Program je dopadljivo vodila novinarka i književnica

Radmila Karlaš. Pozdravne riječi brojnim Banjalučanima uputila je prvo, u ime grada, Natalija Trivić, VD načelnika Odjeljena za kulturu, turizam i socijalnu politiku, u ime grada, predstavnik Organizacionog odbora Hazem Maglajlić, te predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj Mirsad Filipović. Šahovski memorijalni open turnir „Ahmet Ćejvan“, u organizaciji Šahovskog kluba „Ahmet Ćejvan“, ponovo je privukao brojne poklonike igre na 64 polja, a pobijedio je internacionalni majstor Vlado Narančić. Turnir je bio veoma ŠEHER 9

BANJA LUKA


»Vezeni most 2017« jak a učestvovali su mnogi poznati šahisti, velemajstor Milan Vukić, intermajstori Vlado Jakovljević, Dušan Lekić, Veso Milinković i drugi. U već tradicionalnom programu djecu u gradskom parku „Petar Kočić“ Dječji studio glume ,,Roda“ izveo je igrokaz „Strašni lav“ pod vođstvom agilne Nevenke Nene Rodić, a na tekst Dušana Radovića. Muziku je komponovao Janko Rodić. Pred stotinjak gledalaca mladi talenti su pobrali velike aplauze. Pomogao im je na kraju Asmir Turčinhodžić na udaraljkama. Ovogodišnje susrete Banjalučana povezali su u "Vezenom mostu" banjalučki vrbaski čamci, naš simbol i naš ponos, jedinstven u ovom dijelu Evrope. Zahvaljujući susretljivosti "Dajak kluba", koga vodi Andrej Zamolo, zaljubljenici u Vrbas imali su prilike osjetiti svu čar i ljepotu ovog rekreacijskog sporta. Vješti dajakaši provozali su sudionike od Hadžihivzine sedre do prvih mlinova i nazad. Publicitet i reklamu podržao je Mišo Vidović kome na ovoj podršci iskreno zahvaljujemo. Raznoliki dani „Vezenog mosta“ završeni su 18. jula 2017. u Banskom dvoru/Domu kulture tradicionalnim koncertom “Veče sevdaha“. u izvođenju orkestra BZK „Preporod" iz Zenice“ sa voditeljem Halidom Kobićem i vokalnim solistima: Senadom Alićem, Eminom Sinanović, Murisom Šarićem, Emom Džaferović i Aminom Bajramović. Gosti večeri su bili banjalučki pjevači sevVodila je program veoma profesionalno i dopadljivo: Novinarka i književnica Radmila Karlaš

10 Š E H E R

BANJA LUKA

Otvorila ovogodišnji Vezeni Most: Šarmantna Natalija Trivić Pokazala svoj raskošan talenat. Nadolazeća zvijezda Vanja Mišić


»Vezeni most 2017« dalinki Samka Seferović, hor “Safikada” i Atifa Duna, sazlija Asim Hodžić i Dragan Prpa. U holu svečane dvorane postavljena je izložba slika Likovne kolonije iz Zenice. Goste iz Zenice pozdravio je, i zahvalio im se na podršci Vezenom mostu, koordinator Elvir Mujičić, a u ime BKZ Preporod predsjednica Amna Sofić se zahvalila na pozivu i saradnji. Održan je i rafting karavan “Vezeni most”od Krupe na Vrbasu do restorana “Slap” u Novoseliji. Sportski entuzijasti Narcis Hadžiselimović, Enver Kučuković Tender, Mesud Mulaomerović i drugi zaslužuju sve pohvale za realizaciju sportskog programa.

Banjalučko-Zenički glumac Muhamed Bahonjić ponovo u rodnom gradu

Treba odati priznanje organizacionom odboru, Zajednici građana BL, Savezu Banjalučana, sponzorima i svima koji su svojim doprinosom pomogli održavanje ove, veoma zahtjevne, kulturno-sportske manifestacije. Posebno ističemo zahvalnost Muhamedu Kulenoviću, predsjedniku Zajednice i predsjedniku organizacionog odbora Hazemu Maglajliću Bati, koji su svojim nesebičnim radom značajno doprinijeli održavanju ovogodišnjeg „Vezenog mosta“ . . Radmila i dva imenjaka iz druge perspektive

Š E H E R 11

BANJA LUKA


»Vezeni most 2017«

Prilično brojna publika je dala snažnu podršku mladim glumcima

Sa šahovskog turnira Majstori šaha su pokazali svoje umijeće Dječiji studio glume "Roda" u akciji Asmir Turčinhodžić

ŠEHER 12 BANJA LUKA


»Vezeni most 2017«

Š E H E R 13

BANJA LUKA


»Vezeni most 2017« Sportski vez “Vezenog mosta”

VAŽNO JE BILO DRUŽITI SE... Takmičenja u nogometu, košarci, odbojci i između dvije vatre – pobjednici entuzijazam i prijateljstvo

Tekst i foto: Anisa MEDENHODŽIĆ Program naše, već 14 godina organizovane, manifestacije posebno mjesto posvetio je sportskim aktivnostima namijenjenim mlađem uzrastu kao i nogometnim ekipama veterana i juniora. Veterani i juniori Borca su odigrali svoje utakmice protiv fudbalera iz drugih banjalučkih klubova, koji sada žive u dijaspori, na pomoćnom igralištu gradskog stadiona. Bilo je lijepo gledati ove utakmice, jer rezultat i nije bio tako važan koliko je važno bilo družiti se i steći nove prijatelje. Sportske aktivnosti za najmlađe organizovane su pod nazivom Male olimpijske igre - MOI sa osnovnom porukom: DRUŽENJE – SPORT – ZDRAVLJE – RESPEKT. Mladi su se takmičili u nogometu, košarci, odbojci i igri između dvije vatre. Nogomet je organiziran na malom terenu sa mini golovima uz igru 3 protiv 3. Prijavilo se ukupno 14 ekipa sa 70 učesnika podijeljenih prema uzrastu. Po završetku turnira organizirano je pojedinačno takmičenje u jednominutnom žongliranju sa loptom, a pobjednik je nagrađen peharom . Košarkaški susreti bili su revijalnog karaktera, 3 protiv 3 igrača, uz učešće mlađih i starijih. Posebno je bila interesantno takmičenje slobodnih bacanja koje je bilo otvorenog tipa tako da je i publika imala pravo učešća. Najmlađi učesnik je imao 7 a najstariji 78 godina. Pobjednik je takođe bio nagrađen peharom. Ukupno je bilo 30 učesnika. Odbojka je bila prelijepi spoj onoga što VEZENI MOST predstavlja. Spajanje ponovo odvojenih obala i druženje uz smijeh, sreću i zadovoljstvo u rodnom gradu. Igrala je ekipa sastavljena od gostiju, publike, roditelja i djece protiv Organizocionag odbora, sve ukupno 24 učesnika. Utakmica je bila neizvjesna do samog kraja, a pobjeda je pripala djeci i roditeljima. Igra izmedju dvije vatre je takođe imala revijalni karakter. Igrale su djevojčice različitog uzrasta protiv dječaka, a pobijedile su djevojčice koje su nagradjene prigodnom nagradom. Mora se istaknuti da su sve sportske aktivnosti koje su planirane uspješno protekle bez ikakvih povreda što je dokaz da je sve urađeno na profesionalnom nivou. Posebnu potporu u realizaciji su dali i pojedini članovi glavnog odbora i ovim putem im se zahvaljujemo. Oni su nastavili tamo gdje je naš Muhamed Ibrahimbegović – Palada započeo, a koji je ovog puta, nažalost iz zdravsvenih razloga, izostao, i nadamo se iskreno njegovom povratku. To su :Maglajlić Hazim – Bato Maglajlić, Narcis Hadžiselimović, Miralem Jakupović i prof. Enver – Tender Kučuković.Treba naglasiti da su svi učesnici nagrađeni medaljama, a najuspješnije ekipe su nagrađene tortama koje su donacija privatne firme koja je prepoznala vrijednost ove sportske manifestacije. Poznato je da je VEZENI MOST ove godine imao malo finansijskih sredstava, tako da bez donacija - lopti, medalja, pehara i dresova - ne bi bilo moguće realizirati zamišljeno. Zato se zahvaljujemo Nogometnoj školi “Spartak” iz Banjaluke i njenim trenerima, zatim OŠ “Milan Rakić”, direktoru i tehničkom osoblju koji su nam dali na raspoŠEHER 14 BANJA LUKA

laganje školski prostor sa svim svojim sadržajima. I na kraju klubu “Feniks” čiji su članovi, sportisti, sportski radnici i pedagozi fizičke kulture obezbijedili privatnim donacijama potrebne rekvizite i nagrade. Veliko hvala svim učesnicima, roditeljima, publici i ljudima dobre volje koji vole sport i Banjaluku, I pozivamo ih da do iduće godine i novog jubilarne 15. manifestacije budu ambasadori sporta i ljubavi u rodnom gradu, te dovedu još veći broj učesnika. I, naravno, sportskih radnika i pedagoga, da nam se pridruže i pomognu svojom mladošću i znanjem da održimo most koji se poljuljao nakon izostanka finasijske podrške grada Banjaluke. Uprkos izostaloj podršci, ljubav prema gradu i sportu je organizatore učinila još jačima i nadati se novoj kvalitetnoj nadgradnji sportskog dijela Vezenog mosta, jer čvrsti temelji za to postoje.


»Vezeni most 2017« Bilo je teško pronaći slobodno mjesto na završnoj večeri Vrhunska izvedba: Emina Sinanović

Kao i uvijek na zavidnom nivou: Samka Seferović

Pred mladom Zeničankom je velika karijera: Emma Džaferović

Profesionalno odrađen posao: Orkestar BKZ Preporod iz Zenice

Banjalučki sazlija Asim Hodžić je redovan gost večeri sevdaha

Š E H E R 15

BANJA LUKA


Praznik košarke u Donjem Vakufu

LOPTA NIJE SAMO OKRUGLA

Tekst i foto: Irma HELJA U novootvorenoj, modernoj, Sportskoj dvorani Donji Vakuf krajem jula odigrane su utakmice Međunarodnog basket turnira DIJABiH #4. Naime, već četvrtu godinu, Donji Vakuf je domaćin basket turnira DIJABiH, koji nastavlja širiti pozitivnu misiju povezivanja Donjovakufljana u zemlji, dijaspori i regionu, ali i upoznavanja sa drugim državama, kulturama i narodima. I ovog puta pokazalo se da lopta nije samo okrugla – ona ima i oblik srca. Sportski savez općine Donji Vakuf i Savez Banjalučana u Švedskoj bili su organizatori Međunarodnog basket turnira DIJABiH #4. U okviru pratećih sadržaja turnira, ovom prilikom bilo je upriličeno i predstavljanje Saveza Banjalučana u Švedskoj. Iako je takmičarski rezultat bio u drugom planu, trebi reći da je ovogodišnju titulu osvajača turnira ponijela ekipa Dijaspora mix, koja je u finalu savladala ekipu domaćina, Donji Vakuf. Treće mjesto zasluženo je osvojila ekipa Ljubljane, koja je nadigrala ekipu Mrkonjić Grada. Pored sportskog natjecanja i utakmice reprezentacija, DIJABIH#4 vikend je ponudio i prezentaciju i promociju domaćih jela i pića, koja je organizirana u Caffe-pizzeriji Galerija u saradnji sa magazinom "BH Caffe", potom predstavljanje aktivnosti naših dragih gostiju i partnera iz Švedske, Saveza Banjalučana u Švedskoj, te zajedničko druženje i večera svih učesnika u prelijepom ambijentu eko-restorana "Oaza mira". Mirsad Filipović, predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj, i ŠEHER 16 BANJA LUKA

U okviru DIJABIH#4 vikenda odigrana i prijateljska utakmica mladih reprezentacija BiH i Španije – Predstavljen i Savez Banjalučana Švedske Mesud Mulaomerović, član Glavnog odbora Saveza bh. dijaspore, boravili su u posjeti Donjem Vakufu, te su ovom prilikom bili gosti na lokalnom Radio Donjem Vakufu. Prošlogodišnji DIJABiH#3 je prema ocjenama svih aktera, partnera i prijatelja projekta u potpunosti ostvario očekivanja, a značaj projekta prepoznalo je i više institucija i privrednih organizacija. Generalni pokrovitelj je Federalno ministarstvo kulture i sporta a partneri su Općina Donji Vakuf i Savez Banjalučana u Švedskoj. Tehnički organizatori turnira su KK “Promo” Donji Vakuf i Sportski savez općine Donji Vakuf. Pored održavanja DIJABIH turnira, u organizaciji Košarkaškog saveza BiH i KK „Promo“ Donji Vakuf, istog vikenda je u Sportskoj dvorani Donji Vakuf odigrana i prijateljska košarkaška utakmica juniorskih selekcija Bosne i Hercegovine i Španije. Bila je to, ujedno, posljednja priprema obje reprezentacije pred odlazak na Evropsko prvenstvo u Slovačku. Ovom, za mali grad na Vrbasu, prvoklasnom sportskom događaju prisustvovalo je skoro 1000 gledalaca koji su stvorili sjajnu atmosferu. Iako su bh. mlade nade minimalno poražene rezultatom 60:65, publika ih je na kraju ispratila velikim aplauzom i na taj način pokazala kako čelni ljudi Saveza nisu pogriješili kada su organizaciju ovog događaja povjerili KK „Promo“. Po završetku utakmice Čampara i drugovi su ostali još dugo na parketu kako bi se fotografisali sa navijačima.


Mladi pobjednici

Predstavljanje Saveza Banjalučana na lokalnom radiju

Detalj sa utakmice

Buduća zvijezda Sani Čampara je već potpisao za slavni Real Madrid

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på


Dobitnik Nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«

Mirsad Bećirbašić:

MENI JE ZA SREĆU DOVOLJNA TVOJA BLIZINA Ovogodišnji dobitnik književne Nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most« - Mirsad Bećirbašić poznati je bosanskohercegovački pjesnik za djecu koji je u poetiku djetinjstva upleo igru i maštu kao beskrajne prostore dobrote, ljepote i slobode. Biti dijete, znači slobodno i radosno širiti ruke, da zagrliš svijet, i da budeš zagrljen i voljen. Pjesniku je za sreću dovoljna nečija blizina. I smiješak na nečijem licu. I riječ koja poleti kao ptica, pa i sam za njom moraš letjeti. Mirsad Bećirbašić je rođen u Sarajevu 1952. godinu, gdje je završio osnovnu i srednju školu, te Filozofski fakultet. Piše poeziju i

prozu za djecu i odrasle. Objavio je više knjiga za koje je dobio značajne bosanskohercegovačke i regionalne nagrade, kao što su: »Mali princ«, Nagrada Društva pisaca BiH, Nagrada Stara maslina u Crnoj Gori i dr. Zastupljen je u antologijama i programima školske lektire. Uređivao je književne časopise »Naši dani«, »Lica«, »Palčić« i dr. te dječiji program na TV BiH. U ovom jubilarnom broju našeg magazina objavljujemo dvije njegove pjesme iz antologije »Vrelo ljepote« izdavačke kuće »Bosanska riječ« iz Tuzle, koju je priredio pjesnik Šimo Ešić.

HARFA Zvijezde trepću neizmjerjem čuda zvonkih visina Ali ja neću poći nikuda Meni je za sreću dovoljna tvoja blizina Lastavice lete ka obalama sunčanih daljina Ali ja neću nikuda poći Meni je za sreću dovoljna tvoja blizina Ronioci rone za sjajem morskih dubina Ali ja ostajem nikuda poći neću Meni je za sreću dovoljna tvoja blizina Mirsad BEĆIRBAŠIĆ

ŠEHER 18 BANJA LUKA

MAKOVI Kad vidim dječaka iz susjednog vrta po mojim obrazima neko makove crta. Ne mogu da ih sakrijem iako su sasvim mali gdje god bi makove stavila oni bi procvjetali. Mirsad BEĆIRBAŠIĆ


Još jedna banjalučka priča

VERA I ENVER Priča o ljubavi, ovog puta i na 64 šahovska polja

Piše: Ismet BEKRIĆ

Protivnici za šahovskom pločom: Vera i Enver 1980.g.

Banjaluka je oduvijek bila otvoren grad, grad ljubavi bez granica i predrasuda. Takve jedne ljubavi prisjetili smo se i na ovogodišnjem susretu »Vezeni most«, govoreći o knjigama i čitajući pjesme kraj spomen obilježja jednoj uvijek živoj banjalučkoj legendi o ljubavi, uz cvijeće i svijeće za Safikadu. Predstavljajući nove knjige, na književnoj večeri »Riječi kao svjetionici« u vijećnici nekadašnjeg Doma kulkture, a sada Banskog dvora, oživjeli smo sjećanja i na banjalučkog šahovskog velemajstora Envera Bukića, koji nas je napustio u februaru ove godine; zastavica je na crno-bijela polja pala u Ljubljani, u kojoj je živio zadnjih 25 godina, okružen ljubavlju i pažnjom svoje supruge Vere i svojih kćerki Anese i Darje. Iza Envera su ipak ostala samo bijela polja, jer je neka blagost, pa i onda kad bi se malo šalio ili naljutio, bila ishodište njegovog života. Posebno onog koji je spleo sa životom svoje supruge, znanstvenice i šahistkinje Vere Kržišnik, Slovenke koja je uz svoju Sloveniju voljela i svoju Bosnu i Hercegovinu, u njoj igrala šah i o njoj pisala knjige i naučne studije. Kraljica Vera čuvala je svoga kralja Envera, često se i žrtvujući da bi mu sačuvala tron. I kralj Enver čuvao je svoju kraljicu Veru, ne samo na šahovskoj ploči, nego još više na onoj beskrajnoj, životnoj, na kojoj su dijelili dobro i slabo, radost i sjetu, i najdražu ulogu, ulogu roditelja i prijatelja. Verin i Enverov prijatelj publicist i novinar Bedrudin Gušić, koji je u novoj knjizi »Banjalučkih žubora« objavio sjećanje na čovjeka kojega su krasile ne samo šahovske vještine nego i ljudske vrline, pročitao je i onaj dio u kojem se oslikava najljepši vez, kera – što bi rekli Banjalučani, a to je – ljubav: »Evocirati uspomene na Envera Bukića, a ne spomenuti njegovu životnu saputnicu Veru, bilo bi zaista krnjavo, nedorečeno. Naime, u »Nikici Pavliću«, gdje sam najčešće viđao Envera, susretao sam i Veru, njegovu tada mladu suprugu s kojom se negdje i nekad prije toga susreo na nekom šahovskom turniru gdje je planula ne samo šahovska nego i ona druga, mnogo važnija ljubav – ljudska. Bili su u Klubu tih kasnih 60-ih i ranih 70-ih prepoznatljivi upravo kao šahovsko-bračni par, kao jedno tijelo a dvije duše, i ljudske i šahovske.« I ja sam na poetskom predvečerju posvećenom Safikadi, uz titraj svijeća koje ne gasnu, rekao nekoliko rečenica o još jednoj skoro legendarnoj banjalučkoj ljubavi – o Veri i Enveru. Pročitao sam i pjesmu o jednoj klupi na kraju aleje, do koje su znali došetati i Vera i Enver, slušajući titranje vjetra u listovima kestenova ili

osjećajući kako im kestenov cvat nježno dotiče lica. »I Enver i ja često smo šetali alejom krasnih kestenova od parka preko puta hotela Palas pa mimo hotela Bosna negdje do Doma JNA«, napisala je Vera u jednom odgovoru na moje internetsko javljanje. »Susretali smo i poznanike, prijatelje, popričali… Da, to su bila divna vremena, i ne samo zbog naše mladosti.« Ta divna vremena ostala su sada u našim sjećanjima. I možda u ponekim urezanim imenima na klupama, ako je još neka ostala. No, ona imena u nama niko nam ne može uzeti. Jer, klupa na kraju aleje, imena mnoga pamti, ona je stanica prva, na kojoj ljubav plamti… Plamte tu i dva imena koja niko ne može izbrisati, i koja čuvaju od zaborava Banjaluku naše mladosti, otvoreni grad ljubavi i međusobnog uvažavanja. Vera i Enver. Enver i Vera. EnVERa! Eto, čak su se splela i slova u njihovim imenima.

Veliki šahista i divan čovjek: Enver Bukić na turniru 1970.g. Š E H E R 19

BANJA LUKA


Ružičasti svijet Piše: Radmila Karlaš Nekom zgodom smo moje kolege novinari i ja, a sve u čast početka zajedničkog rada na jednom radiju, inače švajcarskom projektu, imali zajedničku večeru. Pokazaće se da je i narečeni radio bio još jedan propali projekat u cilju objedinjavanja bosansko-hercegovačkog medijskog neba. Nije bilo do neba, jer je ono iznad Bosne krasno i kad je kiša, već do tri nezasitne nemani ispod tog neba... i bla... bla, tu priču već svi znaju.(Ali protiv nemani malo preduzimaju, i to se zna, op.a.) Elem, svi smo došli na tu večeru. I pride. Jedan kolega poveo je ženu. Nisam obratila pretjeranu pažnju na hrpu roze odjeće koja se skutrila na stolici preko puta. Tek kada su me kolege počele čepati, štipati i bezmalo mi lomiti kosti, pogledala sam, ali i tad ovlaš. Žena u moru roze volanića je bila plava sa plavim očima, pravilnim nosem, sve skupa kao šerbe. Otprilike je prevalila pedesetu, mada joj je lice bilo bez bora. Nešto tu nije bilo u redu, pa sam svrnula pogled. Kao kad se prejedeš šećernom vunom. I dalje mi nije bilo jasno zašto mi svi nastoje skrenuti pažnju. I taman kada mi je urednica iz Sarajeva šaputala na uho kako je izričito naglasila da dođu samo zaposlenici na radiju bez žena, muževa, svastika, punica i slično, postala sam svjesna naglog crvenila svog radnog kolege. Preznojavao se na moje oči i ja sam napokon shvatila. Njegova nježna roze gospođa je siktala, ni manje ni više već na mene. Situacija je bila groteskna. Izgled anđela i jezik Mefistofela. Ali zašto sikće? Prvi put je vidim u životu. Pominjala je ŠEHER 20 BANJA LUKA

nekog svog brata, uvrede i još štošta. Ali, ja ne znam ni nju, a kamoli njenog brata. I o kakvim uvredama je riječ? Svakako nije mislila na one koje je ona upravo sipala. Već je skičala kao nerast. Pisala sam o Njemu, razabiram. O kome pobogu?! Roze gospođa je opasno rizikovala da je metnu na ražanj sa jabukom u ustima, ako ne počne artikulisati svoje oglašavanje. Moj kolega iz redakcije, muž uzavrele dame, poprimao je već simptome predinfarktnog stanja. Kako o kome, pa o njenom bratu! Blenula sam otvorenih usta. Rekla je ime brata. Čula jesam, ali pisala nisam. O da, pisali ste, uporna je. I tad je pomenula jedan moj tekst u kojem, ma kako se trudila da se sjetim, nije bilo ni pomena o njenom bratu. Ali, ček malo! Fokusirala sam se! Izuzev ako ne misli na ono kad na ulici neko kaže kurvo, a par "čistunica" se okrene i uvrijedi. Počela sam odmotavati film i shvatila da iver ne pada daleko od klade. U ovom slučaju, od brata do seje. Brzo sam u glavi prebirala po narečenom tekstu koji je ljepojci u roze benkici i njenom bratu uzavreo krv u žilama. Naime, i braco je ratovao u zapadnoj Slavoniji. I bio komandni kadar, ti bogca! Sjećam se te jedinice, jer je u njoj ubijen najbolji prijatelj mog brata, Dalibor. Imao je 19 godina, pokupili su ga sa kućnog praga i njegovom krvlju natopili slavonsku ravnicu. Snajper ga je pogodio posred srca. U izvidnicu ga je poveo dati brat roze gospođe. Nikada taj detalj nisam pomenula ni u jednom svom tekstu. A o čemu sam zapravo pisala u narečenom tekstu za jednu redakciju sa sjedištem u Parizu? Naime, objektivna riječ se preko Pariza slala na teren bivše Jugoslavije. Tako su stvari tada stajale, a sada je čini mi se još gore. Preko našeg mogula kojeg su zbog njegovog vladanja upućeni prozvali "Kukala ti majka" ne može stići više ništa. Izuzev prdekane iz njegovog novinarskog klozeta. Naime, u to ratno nedoba, dobar dio komandnog kadra VRS se prvi povukao iz zapadne Slavonije, žurili ljudi poslom, ostavljajući malo svoje borce za sobom na milost i nemilost. Dogovorili se ljudi tako sa susjednim oficirskim kadrom, samo zaboravili da kažu svojim preostalim živim ljudima. Pokupili se i otišli, a onda susjedi lijepo oddejstvuju prema za-


Foto: Goran Mulahusić ostaloj vojničkoj boraniji, kojima je ratovanja uzgred bilo preko glave, u stilu one; Niste se povukli na vrijeme, molim lijepo. A šta radi domaćin kad zatekne uljeze u svojoj kući? Puca brate da se sve puši. Ma šta kažete, nisu vam rekli da su ovo ponovo naše kuće? Mora da su zaboravili. Jest da više podsjećaju na groblja, ali šta da se radi? Bitno je da smo svoj na svome. Nećemo valjda biti svoj na vašem. Što je bilo, bilo je, sad kuš! Jedan, dva, tri, pali!!! I bogami se pucalo i ginulo. To nisam rekla ja, već demobilisani borac VRS pričajući o sopstvenom iskustvu i o tome Kako će to sve narod pozlatiti. Nisam smatrala da je to išta novo kroz istoriju, ali se ova upravo odvijala pred mojim očima, pa sam obratila pažnju. Demobilisani borac, koji je uzgred svaku noć sanjao da mu za doručak, ručak i večeru serviraju oči, ruke, noge ili trupla raskomadanih ljudi, bio je takođe prepušten na milost i nemilost. Imao je 23 godine i odličnu preporuku za neku od ludara. Imena oficirskog kadra nije pominjao. Ni ja. Ali se čistunac brat na onaj ulični poziv "kurvo" okrenuo. Postala sam target i ne znajući odakle se puca. Tragom sestre, postao je najprije ružičast, a potom bezmalo modar u licu. Bijes je bio strašan i on ga je izbljuvao u vidu silnih prijetnji, upućenih mojoj malenkosti. Moj prijatelj, her profesor Žilijen je već kopnio od brige. Slušaj, Zvijer, ja sam zabrinut za tebe! A onda mi je svega bilo preko glave, pa sam na Žiletov, kao i na užas Slavka Podgoreleca i ekipe oko "Novog preloma", otišla u lokal gdje je dati obitovao. Nisam ga zatekla, ali sam mu poručila da ću doći sutradan, pa da me čeka. Bio mi je pun kofer onih koji su me na kojekavim tajnim sastancima davili, čerečili i ubijali. Kako god, veliki brat se nije pojavio u zakazano vrijeme u kafeu. Ni to popodne, niti sljedećeg dana. Ni onog iza. I tu se priča naizgled završila. Naime, vidjela sam ga tek godinama poslije rata, sjedio je u kafanici podno mosta kod starog motela u Šeheru. Sjela sam za sto nasuprot njegovog i uzalud čekala da podigne pogled prema meni, mada me prethodno uočio. Tada sam ga vidjela posljednji put. I zaboravila na sve to, bar privremeno. A onda sam u po večere sa kolegama katapultirana činjenicom da se priča nastavlja. Zamislila sam svoju glavu na pladnju na kojem je konobar upravo iznosio lignje. Nježna roze plavuše malenog nosića i anđeoskih očiju, neki mix između Ružice Sokić, da mi oprosti velika diva glumišta na poređenju, i Ivanke Tramp, i dalje je siktala i siktala, dok je urednica iz Sarajeva nije oštro zamolila da ućuti ili da ode. Ona mora da se svađa, odmah mi je bilo jasno. U tu svrhu rat dobro dođe. Samo neka grme topovi! Ona i brat su baš bili brat i sestra po oružju. Sukob nasušni! Nisam joj htjela pružiti taj, po nju neophodan lijek, već sam ćutala kao lignja na mom tanjiru. Onda je sirota posustala, pa je nakon vidnih psihičkih napora prionula na večeru. Neposredno nakon te večeri, naš kolega i nažalost njen muž, teško se razbolio i umro. Od nje, znala sam odmah. Od tada sam imala traumu od žena u roze benkicama. Pokazaže se, s punim pravom! Naime, nedavno sam na televiziji sticajem krajnje nesretnih okolnosti, uočila mogulovu klonicu, jer je data žensko, bar mislim, inače poznatiju kao reprezenticu naše zbilje serbske. Preko vratića prebacila roze šalče i sve smješka li se, smješka u kameru. Tunika je u istoj nijansi ružičaste i ja uhvatih sebe kako obamrlo čekam da počne siktati. I jest! Bilo je riječi o nekim automobilima od nekoliko stotina hiljada maraka koje zasluženo voze naši ministri und so weiter. Klonica sikće, rekoh nekom. Ne, ona sasvim razložno govori. Kako ti samo pada na pamet da tu smislenu priču nazivaš siktanjem? Ali sikće, ljudi, pobogu! Ne spominji boga, ti ateističko đubre! Znamo mi takve. Ništa vam nije sveto. Ali ta žena pravda pljačku, otimačinu i svaku vrstu nacionalističkih zala koji te rabote pokrivaju kao crni pokrov. Ona?! Opkoliše me. Ona?! Još su bliže. Ti sikćeš, ti! A sa takvima, zna se kako treba. U to se, a sve u nastupu besjedničkog žara, roze vladarka živa ispljuva, pa izvadi jednako roze maramicu da se otare preko usta. Svi se opčinjeno zapiljiše u taj prizor, dok ja osjetih kako mi se želudac kruni. Kakva elegancija, čuh ih kako govore. Koji maniri, dostojni samo naše vladarke. Onda ugledah njega, mogula! Stoji joj sa desne strane i zadovoljno mljacka. Neki ga je dron nešto ranije snimio kako glođe jagnjeći but u nekoj kafani na Vlašiću, pa se upravo obračunavao sa njegovim ostacima. Želim da prokomentarišem izjavu Kurca, poče,

Kolumna dok mu se jedan neposlušni komadić mesine protisnu kroz zube. Koga, upita njegova klonica, zatežući šalče oko vrata. Od Kurca, ponovi, na šta klonica malo posivi u licu. Sebastijana Kurca, šefa austrijske diplomatije, a na šta si ti mislila, namignu joj. Ona se malo zacrveni, pa zatrepta okicama. Njegova izjava se tiče marama! Klonica brzo skloni mesnate prstiće sa marame. Ne tvoje glupačo, nemoj još da očekuješ da ti platim za to! Za šta da mi platiš, promuca nesretnica, šarajući očima po mikrofonima okolo. Mogul se umirujuće nasmiješi, sve sa onim mesom za dvojkom u zubalu. Pričam o onima tamo koji ženama plaćaju da marame nose po gradu kao pokrivalo za glavu, kako bi se stekla slika da živimo, zapravo da oni žive u Džamahiriji! Zato ja cijenim Kurca. On kaže da je takvo nošenje marama zabrinjavajuća pojava. Hvala Kurcu, odahnu klonica zadovoljno. Hvala Kurcu, zaori se sa svih strana. A kriminal, protisnuh sad ja. Je li neko rekao da je kriminal zabrinjavajuća pojava? Mogul se nagnu kroz televizor. Ja sve vidim i sve čujem! O kakvom kriminalu je riječ, moliću lijepo? Zatreptah u pravcu njegove roze maramice koja mu nestašno izviruje iz džepa sakoa i taman da izustim, kad začuh; Evo je! Ona je ta! Na moje zaprepaštenje, žena u roze benkici se stvori kraj mene mašući ultra roze volanićima na bluzi. Koja ta, nabrah nos prema njoj. I miris joj je kao šerbe. Koja blati sve čega se dohvati. I mog je sirotog brata, znate onog koji je prolio krv za ovo čemu vi sada predsjedavate, takođe blatila. Kao, nije on, ali kako da se ne prepoznate kad je ovo zlo pred vama doslovno pisalo da su izdali, pa pobjegli, potom ostavili svoje ljude, i uzgred, malo se zbrinuli za crne dane. On se odmah prepoznao! Nasmiješi se mogulu, a on joj srdačno uzvrati. Gospodin kriminalac, vratite se u vaš televizor, napokon prošištah iz suhog grla. Vaš kriminal nas je opustošio kao najezda skakavaca... Je li još riječ o Kurcu, javi se i klonica. Nije, dušo, odgovori joj mogul. O Kurcu ćemo poslije. A sad do mog Kurca! U ovoj zemlji niko neće spominjati kriminal, jer sam ja odlučio da ga nema. To što pričaju ništarije kao ti, ne zanima nikog živog. Izuzev onih koji hoće da vide našu propast, a mi 500 godina čekamo na ovo bogatstvo, kakvo naši siroti preci nisu mogli ni sanjati... Tu se mogul malo useknu, pa nastavi; Mislim na nacionalno bogatstvo našeg velikog serbskog bića, naše velike duše koja napokon ima svoje nebo nakon svih tih Turaka, Austro-Ugara... Harač je sad moj. Moj! Ko oni ranije bili nešto pametni. Fukara, oni su fukara za mene! Koliko si munuo za ove godine, koliko? Je li ti ćaća te pare zaradio, je li? I tebi sličnima iz tvojih dveri. Obnevidjeh od bijesa. Mogul ni ne trepnu; Svaki taj nacionalni titraj, moji podanici meni duguju. I treba da ga plate. Zaslužio sam. Nema više Kurte, ni Murte, ni Franje Josipa, a bogami ni najvećeg zla, Tita. Samo ja. I ja, javi se roze klonica, ali umuknu kad se mogul namrči. Ti si samo klon, original sam ja, odreza joj. Klonica, pravilno se izražavaj, prigovori mu ona. Udahnuh; Proklet bio sa svim tim ukradenim parama! Našim parama! Parama još nerođenih. Đubre, koliko si nas zadužio? Čujete li, zaskiča mi pored uha žena u roze benkici, na koju sam bila potpuno zaboravila. Tako ona uvijek, nije ni čudno što je moj siroti brat... Ja sam veliki zaštitinik ovog serbskog neba, i svaki čovjek koji gazi po tlu ispod njega će zaštititi mene u toj zaštiti. Mogul je bezočno prekinu. Ti si zaštitinik svog džepa. I njenog, pokazah na klonicu. I svih onih tvojih selja-belja. Krajičkom oka uočih kako mogul išaretom nešto pokazuje ženi u roze benkici i potom osjetih stisak oko vrata. Na svoj užas ugledah roze maramu na sopstvenom grlu. Ali, šta je ovo, ti lopovsko... Dalje ne mogoh. Katil ferman, reče mogul zadovoljno. Baki mi prodao recept, čak i materijal. Kanapče je ko bombona. Čista svila, nježno roze boje, ali steže kao siluk. Moje ime je Srbadin Pravedni, a ovo oko mene je ružičasti svijet, ružičasti svijet, ružičasti televizori, rijetki noćni tramvaji, moja ružičasta djevojka... začuh ga kako pjeva. Potom se vrati se u televizor. Manijače, ovo je crno-bijeli svijet. Ako ti tako kažeš, povika iz aparata. Svakom po želji. Zadnje što vidjeh bi gospođa u roze benkici iznad mene, u ekstazi stezanja mog vrata koji se izvrnuo naopačke i pao joj bezmalo u naručje. Stegni je, stegni, zaurla ona svjetina od maloprije oko mene. Je li do Kurca, upita ova ozareno. Ma do jaja, zaurlaše svi jednoglasno. I ja uronih u crnu tamu istačkanu bijelim odbljescima. Š E H E R 21

BANJA LUKA


BUDŽETSKE (PRED)IGRE Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

Rastrošnost i bahatost vlasti u RS kulminirala je najavom da će za potrebe pojedinih ministarstva u entitetskoj vladi biti nabavljeni novi automobili. Razbacivanje budžetskog novca, kojeg je, tvrde ekonomisti, svakog dana u svakom pogledu sve manje i manje, izazvalo je nezadovoljsvo kod jednog broja građana, nevladinih organizacija i udruženja, pa i političkih subjekata. Nabavka automobila za potrebe ministra prosvjete i kulture RS Daneta Maleševića, u iznosu od 115.000 maraka, bila je povod da se organizuju protestna okupljanja, što je na kraju rezultiralo i organizovanjem potpisivanje peticije za donošenje uredbe o ograničavanju iznosa za nabavku službenih automobila. Nevladina organizacija „RestartSrpska“, sa još nekoliko udruženja građana, u saradnji sa pojedinim opozicionim odbornicima, prikupila je oko 65000 potpisa (potrebno 3000), da inicijativa uđe u zakonsku proceduru. U trenuku kada nastaje ovaj tekst (početak septembra-op.aut), peticija-inicijativa predana je Vladi RS, koja ŠEHER 22 BANJA LUKA

Razbacivanje budžetskim novcem kojeg je, kako tvrde ekonomisti, sve manje – Peticija protiv kupovine skupog automobila ministru obrazovanja u situaciji kad sve više škola zatvarju svoja vrata, zbog manjeg broja upisanih učenika – Zavisnost nezavisne institucije, Glavne službe za reviziju javnog sektora - Teško se živi i sa prosječnom neto plaćom, a kako je tek onima koji ne dobivaju redovno svoju naknadu za rad ili koje uopšte ne rade bi trebalo da se o njoj izjasni.Hoće li uopšte entitetska vlada razmatrati ovu inicijativu, i uvažiti stavove građana koji su stavili svoje potpise, još uvijek nije poznato. Ako se prisjetimo nekih sličnih inicijativa i peticija upućenih vlastima u RS, one su uglavnom završavale kao „mrtvo slovo“ na papiru.Stoga neće biti „iznenađenje“ ako vlada eskivira i „zaboravi“ i na ovu inicijativu, i sve se završi na njenom „protokolisanju“. Koliki je stvarni deficit u budžetu? Elem, ono što je najviše revoltiralo nevladin sektor i jedan broj političkih subjekata, bila je činjenica da se nabavka automobila za ministra prosvjete treba „dogoditi“ u trenutku kada je u RS zatvoreno 15 područnih osnovnih škola, ali to, čini se, ni najmanje nije uzbudilo ministra Maleševića koji je čak u jednom trenutku ustvrdio i i kako je „automobil statusni simbol jednog ministra“. I dok se očekuje „ishod“ protesta i peti-

cije, Glavna služba za reviziju javnog sektora RS objavljuje konsolidovani finansijski izvještaj za korisnike budžeta RS-a za 2016.; navedeno da je nepokriveni deficit budžeta RS-a iznosio najmanje 175,6 miliona KM, a da su budžetski korisnici stvorili za najmanje 118 miliona KM veće obaveze od raspoloživih sredstava.Činjenica, da su revizori konstatovali ono što se odavno zna da je entitetski budžet u dubiozi, zasmetala je najvišim predstavnicima vlasti: predsjednik RS Milorad Dodik zatražio je ostavku glavnog revizora Duška Šnjegote. Dodiku su se pridružili i drugi visoki entitetski zvaničnici, pa je svega dva dana od trenutka kada je Dodik zatražio ostavku, zbog očiglednog političkog pritiska, Duško Šnjegota podnio ostavku. A Duško Šnjegota, kako je naveo, ostavku je podnio isključivo iz profesionalnih i moralnih razloga, kao i zbog aktuelnih dešavanja, posebno nakon objavljivanja izvještaja o provedenoj finansijskoj reviziji Konsolidovanog finansijskog izvještaja za korisnike budžeta RS-a za 2016. Bilo kako bilo, iz opozicije koja je


Na pragu jeseni stala na stranu Šnjegote, ali mu i zamjerila što je podlegao političkim pritiscima vladajuće strukture, poručuju da će „kada padne režim biti ustanovljeno koliki je stvarni deficit u buždetu RS“. Takođe su bili mišljenja da je pritisak „vladajuće koalicije i predsjednika SNSD na nezavisnu instituciju uzrok i iz tog ugla treba rješavati ovaj slučaj“, te dodaju kako je „ovaj slučaj podrivanje ustavno-pravnog poretka, i to je krivično djelo, i Milorada Dodika treba procesuirati u skladu sa Krivičnim zakonikom RS ili ćemo svi zajedno biti saučesnici u istom nedjelu“. „Igra po pravilima“ Da li je Šnjegota postupio kukavički, pod pritiskom vladajućih, iako se radi o nezavisnoj instituciji, možda se i jednom utvrdi, ali u trenutku kada ovaj tekst bude u štampi, Narodna skupština RS raspravljaće o ostavci glavnog revizora.Vjerovatno će njegova ostavka biti prihvaćena, jer SNSD i koalicioni partneri mogu osigurati potrebnu parlamentarnu većinu. Hoće li opozicija, kako su najavili, možda bojktovati rad parlamenta, ali jasno im je, tvrde, da će vladajuća stuktura u neko dogledno vrijeme imenovati i izabrati novog glavnog revizora koji će „igrati po pravilima koje mu oni budu postavili“. Opozicija se „trudi“ da u parlament „uvede“ i tzv. interepelaciju: raspravu u katastrofalnoj ekonomskoj, privrednoj i socijalno-društvenoj situaciji u RS.Vlast ne želi ni čuti za ovakvu „inicijativu“ uz tvrdnju da „opoziciji ne preostaje ništa drugo nego da neargumentovano kritikuje“. I dok će vlast pokušati na sve moguće načine izbjeći (spriječiti) da se interpelacija pojavi u parlamentu, pažnju sa teške ekomonsko – privredne i socijalne situacije, opet skreće ka referendumu!? U tome prednjači predsjednik RS Milorad Dodik koji ponovo zagovara održavanje referenduma, ovaj put to bi trebao biti referendum u RS, o ulasku BiH u NATO-pakt. Kako je Dodik najavio referendum o NATO-u, tako je i opozicija reagovala jer je „tema NATO integracija nametnuta tema i ima za cilj isključivo skretanje pažnje javnosti sa životnih i realnih problema svakog građanina u BiH koji živi od svoje plate i vlastitog prihoda“.

u odnosu na isti mjesec 2016. godine manja za 1,2 posto. Međutim, tvrde ekonomisti, sa prosječnom isplaćenom netom platom za juli mjesec ove godine, građani koji je uopšte i dobiju u tom iznosu, teško žive. Prema statističkim podacima, rast neto plata zabilježen je u oblasti finansijske djelatnosti, djelatnosti osiguranja, javne uprave i obaveznog socijalnog osiguranja.U julu mjesecu najviša prosječna neto plata isplaćena je, kao i proteklih mjeseci i godinama, u području finansijske djelatnosti, djelatnosti osiguranja i iznosila 1.385 maraka. Ekonomisti podsjećaju da je ono što je kategorija visokih plata i javni sektro, ali se, kažu, naravno isključuje onaj sektor koji je pomoćni u javnom sektoru, to je kategorija od 540 maraka plate koje imaju i u realnom sektoru. S druge strane iz sindikata, koje okuplja članstvo uglavnom zaposleno u realnom sektoru, poručuju - ako je po ev-

idenciji statistike proizvodnja povećana za četiri posto , “onda bi bila logika da plate rastu u tom smislu, jedno s drugim se ne veže, mislim da se plate moraju vezati za proizvodnju…”. Medjutim, jasno je da građani sa prosječnom neto platom od 830 i najnižom od 541 marku u oblasti administrativne i pomoćne i uslužne djelatnosti, koje su isplaćene u julu, sve teže žive.Tako je, prema podacima Saveza sindikata RS, u junu mjesecu potrošačka korpa iznosila 1850,60 maraka, koju prosječni građani teško mogu da napune, pa ekomonisti podsjećaju da građani sve češće hranu nabavljaju i putem kreditnih zaduženja, odnosno putem zaduženja na platne kartice, dok se sindikalci po ko zna koji put ponavljalju da je najveći problem što ni prosječna plata čak ne garantuje normalan život čovjeka koji radi…

Kako (pre)živjeti A kako to građani žive od svoje plate i vlastitih prihoda.Prosječna neto plata u RS za juli mjesec ove godine iznosila je 830 maraka, dok je prosječna bruto plata u julu iznosila 1330 maraka. Prema podacima Zavoda za statistiku RS, neto plata u odnosu na prethodni mjesec veća je za 0,6 posto, a Š E H E R 23

BANJA LUKA


Zanatski centar u Staroj čaršiji

Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Stara Čaršija Tekst i foto: Adem Čukur

Stara Čaršija je neposredno nakon Drugog svjetskog rata najvećim dijelom zadržala prostorne okvire iz Ferhadpašinog vremena u XVI-om vijeku, kad je nastajala, i gdje po vertikali dominiraju džamija Ferhadija i sahat-kula. Smatra se da je čaršija po svom nastanku sadržavala nizove manjih, najčešće prizemnih dućana sa ćefenkom sa ulične strane, građenim konstrukcijom od drveta i ispunom od drveta ili ćerpića ( nepečene opeke) i malterisanim, te sa kosim krovom pokrivenim sindrom, pa svim tim i relativno ograničenog vijeka trajanja. Ti objekti su još u drugoj polovini XIX-og vijeka, naročito poslije požara, još u os24 Š E H E R

BANJA LUKA

Zanatsko-trgovački centar orijentalnog tipa manlijsko vrijeme, a potom i nakon dolaska Austrougarske, zamjenjivani objektima zidanim od kamena ili od opeke sa kosim krovovima pokriveni crijepom. Prizemni objekti takve vrste su služili za zanatsku trgovačku i ugostiteljsku djelatnost. Kod njih je naglašen jak vijenaac ispod krova, dok se otvori češće završavaju lukom sa izraženom plastikom na fasadi u obliku krunskog vijenca i arhivolti oko prozora. Pored toga prisutna je i gradnja objekata sa potkrovljem ili sa spratom pri čemu je prizemlje dato najčešće sa četvrtastim ili lučnim otvorima obrađeno rustikalnom plastikom kao kod prizemnih objekata, dok je plas-

tika na spratu manje naglašena. Iako je od svog nastanka čaršija u Donjem Šeheru radi dotrajalosti objekata i požara mijenjala svoj izgled izgradnjom novih objekata na mjestima uništenih, ona je kroz svoje viševjekovno bitisanje do kraja Drugog svjetskog rata u najvećem dijelu zadržala osnovne karakteristike sitija orijentalnog tipa. U prvih dvadesetak godina poslije Drugog svjetskog rata marginalizuju se istorijsko-ambijentalne vrijednosti objekata u Staroj čaršiji i dolazi do rušenja grupacije dućana pored sahat-kule i izgradnje zgrada Đačkog doma (srušen poslije zemljotresa) i Tehničkog fakulteta, oba u


Sjećanje duhu arhitekture Moderne. Sredinom pedesetih godina, nakon što je Banjalučka pijaca / Govedarnica izmještena na lokalitet u sjevernom dijelu grada, ruši se objekat Bezistana / pokrivene čaršije, dućana pored njega i dućana na sjevernoj strani Milića ulice i taj prostor se zamjenjuje zelenim površinama. I nešto veći lokalitet zapadno od džamije Ferhadije – Hanište - vremenom doživljava svoju potpunu transformaciju. U prvo vrijeme, šezdesetih godina, ruši se najveći dio zgrada iz osmanlijskog i austrougarskog perioda na tom lokalitetu, čime je istorijski ambijent čaršije znatno sužen. U to vrijeme, nešto uvučeno, u Titovoj ulici, gradi se novi jednospratni ugostiteljski objekat sa restoranom za samoposluživanje (ekspres-restoranom ) u prizemlju (prvim takve vrste u Banjaluci), a na spratu restoranom sa prostranom konzolno istaknutom terasom. Projektant objekta je arhitekta Nedžad Hotić, tada uposlen u ”Investprojektu” Zagreb / Poslovnica Banjaluka. Ovaj arhitekt radi projekte stambeno-poslovne osmospratnice locirane na zapadnom rubnom dijelu lokaliteta Hanište sa nizom prodavnica u prizemlju i četverospratnog uglovnog poslovnog objekta preduzeća ”Metal”, takođe sa prodavnicom u prizemlju, sve u duhu arhitekture Moderne. Jedna od karakteristika svih navedenih objekata je da su u potpunosti ostakljeni prodajni prostori u prizemlju koji su orijentisani prema ulici. Osamdesetih godina prošlog vijeka, prema smjernicama Urbanističkog plana, a u nastojanju da se očuva identitet grada i njegov urbani kontinuitet, pristupilo se sanaciji, rekonstrukciji i revitalizaciji postojećih objekata u Staroj čaršiji, te interpolaciji novih objekata komplementarnim duhu i ambijentu Stare čaršije. Jedan od najznačajnijih zahvata iz tog perioda predstavlja izgradnja novog Zanatskog centra na prostoru Haništa (nasuprot ulaza u džamiju Ferhadiju) za koji je projekat uradio arhitekta Omer Berber. Naime, na tom prostoru se svojevremeno, još pri prvobitnoj izgradnji čaršije, nalazio veći han pa je, iako je han bio davno srušen, i čitav prostor oko hana poslije izgrađen dućanima (ponekima i orijentalnog tipa sa ćefencijma), a omeđen ulicama Titovom, Ivice Mažara, Šoše Mažara i rječicom Crkvenom (kasnije Bulevarom revolucije) zadržao naziv

Stambeno-poslovni objekat izmedju ul Šoše Mažara i Zagrebačke

Stara čaršija nekad....U središnjem objektu je bila radiona za rezanje duhana, iza njega je bila kirethana / Muslimanska čitaonica, građena u pseudomaurskom stilu

Hanište. U prizemlju zanatskog centra nalazi se niz manjih poslovnih jedinica / dućana različitog sadržaja ispresijecanih pješačkim prolazima. Znatnim uvlačenjem građevinske linije objekta u odnosu na glavnu saobraćajnicu stvoren je dosta širok prostor, na kojem su jednim dijelom obnovljeni temelji hana, dok drugi dio služi za vanjsko serviranje ispred kafića. Na tom prostoru urađena je i manja fontana od bijelog betona kružne osnove.

Za objekat se može reći da, primjenom tradiranih elemenata i razigranošću vertikalnih gabarita sa viševodnim kosim krovovima, prostoru čaršije daje novi kvalitet. U isto vrijeme, između ulica Šoše Mažara i Zagrebačke, gradi se polublokovski stambeno-poslovni objekat nešto veće varirajuće spratnosti sa blago naznačenim tradiranim elementima za koji je projekat uradio arhitekta Sead Zahirović. ŠEHER

BANJA LUKA

25


DUD

Foto: Goran Mulahusić i crvene cvjetove divljeg kestena pod kojim se razbuđivao i ovoga ljeta. - Yes, sorry – odvratio je i jače zakašljao.

Napisao: Idriz SALTAGIĆ Rascvjetana, ogromna stabla divljeg kestena, sva u bijelim i crvenim cvjetovima, iza kuće, tog njihovog novog doma u kojem su živjeli već pet godina, prekrivala su hladom, svježinom i mirisom njihovu malu baštu u kojoj su bile poredane vazne raznobojnog cvijeća. I ovo popodne navirale su mu teške i sumorne misli. Bio je dugo zagledan u velika racvjetana stable kestenova koja su godinama njegov novi krajolik. Pokušavao je da odagna snove koji su ga ovo pritiskali i ovo jutro, sve jače i jače. Njegov komšija, “next door”, samac, penzioner, izlazio bi rijetko u svoje dvorište. Najavljivao bi izlazak promuklim kašljem, astmatičnim i suhim, želeći da tim kašljucanjem najavi da izlazi, tek tako da bi znali. Kad bi izišao, krišom bi, snebivajući se, pogledao preko ograde koja je razdvajala njihove bašte. - Sunny, beautiful day… Look, this trees, so lovely, but look this… This is rubbish! Govorio je polako, nekako tiho, uvijek bi tako govorio kad bi se nenadano sreli. Gledao bi u njega ljubopitljivo, pitajući se da li ga je razumio? - Why rubbish? I like this trees – odgovorio bi zagledan u bijele 26 Š E H E R

BANJA LUKA

Pogledao ga je upadljivo, pa onda, razvlačeći riječi, ne bi li ga tako bolje razumio, rekao da mu vjetar nanosi cvjetove u baštu, a on ne voli da to vidi u svom gardenu u kojem je postavio malen sto i solicu na rasklapnje. U njegovom vrtu primijetio je veliku, brezovu metlu, raznorazne alatke i kantu za smeće. Na vratima kuhinje iz koje se izlazilo u baštu žena pomoli glavu i krišom, pokazujući rukom da bi samljela kahvu, upita, šapatom, da li bi i on popio s njima, da ga pozovu? Pozvaće ga, reče joj šapatom, drugi put, a neka ona skuha, pa će sjesti vani, u bašti, da je popiju. Vidio je da komšija ulazi u kuću polako, da pritvara vrata, da se okrenuo prema njemu i mahnuo mu rukom. Rijetko bi ga vidjeli na ulici, oko kuća, na stazama, u naselju gdje su stanovali. Još uvijek nisu mogli da vjeruju da su i oni, izbjeglice, dobili isti takav smještaj, kuću sa baštom, u kojoj su živjeli tiho i povučeno. Englezi, njihove nove komšije, pozdravljali bi, katkad, onim njihovim, skrtim “Hello”, uvijek negdje žureći, izbjegavajući bilo kakav razgovor. Nekoliko mjeseci nakon sto su ovdje došli i starim stvarima, iz sekendhendova, namjestili kuhinju i dnevni boravak, primijetili su “next door” da šetka u svom gardenu. Okrenuo se kad je ugledao njegovu ženu, koja je pjevušeći neku pjesmu koji nije razumio, mela baštu, tražeći mjesto gdje bi postavila dvije velike vazne koje su kupili u obližnjem garden centru. Naslonio se na ogradu i gledao kako postavlja vazne raznobojnog cvijeća. Pozvao je i pokazao na svoje alatke, nudeći da uzme ako joj šta treba. Ona se nasmiješila, ušla u kuću i ispričala šta joj je rekao? “Neki fin čovjek”, dodala je, vjerujući da će imati dobrog komšiju.


Priča Nekoliko dana nakon toga, dok su sjedili u bašti I ispijali kahvu iz cvijetom išaranih fildžana, njihov novi komšija pojavi se nenadno na ogradi i prebaci šlauf za prskanje: - Present for you – rekao je, nekako se snebivajući. Nasmiješio se, a on je ustao, prišao ogradi i zahvalio: - Coffee? - Thank you. Next time. Sutradan je izišao je u baštu neispavan i težak, gledajući u nebo koje su prekrivali tmasti oblaci. Piljio je u rascvjetana stabla divljih kestenova. Žena je i to jutro, dok su ispijali kafu u kuhinji, pričala o dudu, onom njihovom dudu, bosanskom, pred njihovom trošnom kućom pod kojim su nekada sjedili minulih godina, sve do kasno u noć; o dudu sa kojeg su brali slatke plodove i ostavljali u zdjeli na rasklimanom stolu. Vjerovala je, gledajući kako je svaki dan zagledan u rascvjetane kestenove, da i on misli na onaj njihov dud pred kućom gdje će se, tako su se nadali, i vratiti jednoga dana. - Šta misliš, da li su oni što su sada u našoj kući, posjekeli dud?! Možda se i sasušio, možda ga više i nema? Da mi je samo znati? – pitala bi, nekako smetena. - Nisu, treba i njima, zašto bi ga posjekli? Tamo je on, tamo, vratićemo se mi pod njega jednoga dana… Vratiti… Nije mogao da zaspi, osluškivao je jednolično udaranje kišnih kapi. Sklopio bi oči, kapci mu bili teški, zaboljelo ga je u sljepočnici! Kao grgor vode izvirao bi, po ko zna koji put onaj isti razgovor, koji je izvirao iz njega svih ovih godina. - Je si li čuo? Je si li išta saznao? Gdje su, gdje? – vikao je u slušalicu, zgrčen u govornici, išaranoj raznobojnim natpisima. - Majka i sestra su, to sam čuo, negdje u okolici… Čim saznam gdje su, idem da ih vidim… Bili su u koloni koja je stigla u kamionu. Idem ovih dana da ih nađem… - A otac?! Šta je s njim, je si li šta doznao o njemu ?– glas mu je podrhtavao, nestajao negdje u utrobi. - Ne znam, još ništa nisam o njemu čuo? Pitao sam, raspitivao, možda će mati znati više kad se sretnemo. Čuo sam da su mnogi stradali, da su muškarce razdvojili i odveli ih negdje. Čuo sam da su mnogi nestali, da se o njima ništa ne zna – govorio je brat, a on je osjećao bol i nemoć u njegovom glasu koji se prenosio i na njega. Ništa nije znao o porodici koja je ostala u Bosni, u njihovoj trošnoj kući. Tek nakon nekoliko pokušaja uspostavio je vezu sa bratom. - Zvaću te opet, za koji dan… Potraži ih, poslaćemo vam para i čuvaj se… Kako si ti, kako ti je sada u tom gradu? Je si li se smjestio? - Dobro sam, dobro… Samo, što nisam i ja ostao s njima? Budio se godinama sa ovim razgovorom. Otac i majka su ih preklinjali da odu što prije iz tog pakla, dok se još može, a oni će doći poslije, nekako ce prodeverati, ostati u kući i čekati. Prestaće ovo ludilo, mora, govorio bi otac.

baštu u kojoj su bile upadljive dvije velike saksije cvijeća, bijelih i crvenih ruža. “Next door” je izlazio, upadljivo kašljući, naslonio na ogradu i mahnuo. - The flowers, I mean, yours flowers are so beautiful… - Thank you… I see, yours flowers, your’s roses. Very nice – odvratio je i pogledao u stabla kestenova. I komšija je pogledao u divlji kesten, u ta sjenovita stabla iza njihovih kuća, koje su bile iste, izgrađene u nekom redu, samo su bašte i cvijeće bile drugačije. - Listen…your wife and you… Would you like to go with me tomorrow at Chelsea Flower Show… It` s not to far, we can walk… There are lot flowers… You like it! – rekao je snebivajući se, kao da nije nalazio prave riječi kako da ih pozove i da im objasni gdje će to ići? - Thank you. But, we can`t, not tomorrow. Next time? - Why? Where are you going? - Tomorrow is meeting… Meeting about Srebrenica. The people from Bosnia coming by Downing street ten… Njihov novi komšija s kojim su postajali sve bliži i s kojim su osjećali sve više one lijepe niti komšijskog druženja, pogledao ga je začuđeno! Nije mu nikada pričao o stradanju, o tragediji Bosne, o njihovom bijegu iz zavičaja, o svojoj porodici koja je ostala tamo, o hiljadama nevinih ljudi koji su stradali u toj zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda. - Srebrenica? Srebrenica? – pogledao je u njega upitno, znatiželjno. Rekao je da će se brzo vratiti, ušao u kuću i izašao sa fasciklom u kojoj je čuvao isječke iz novina i fascikl sa zbirkom nedovršenih priča, izvadio tekst na engleskom jeziku sa nekoliko fotografija. Dok mu je davao s čudnim ojećajem nelagode, rekao je tiho da je to o Srebrenici i da je sutra godišnjica od tog stradanja, da se to dogodilo prije deset godina. Komšija je ćutke uzeo tekst, pogledao u aleje okupanog cvijeća i polako vratio u kuću. Žena ga je čvrsto držala pod ruku do su prolazili pored Downing street 10. Na ulicama, svuda oko njih, iskrilo je toplo, julsko, londonsko podne. Brisao je znoj sa čela kad je osjetio nečiju ruku na svom ramenu. Iza njega je stajao njegov komšija i zajedno s njima, jeknuo iz sveg glasa: - SREBRENICA! SREBRENICA! JUSTICE FOR SREBRENICA! Dok su se autobusom vraćali kući, ispričao mu je da su i oni iz toga grada, da mu je tamo nestao otac, o kojem još ništa ne znaju i da će ovoga ljeta ići tamo, u njihovo mjesto i u svoju kuću pred kojom je veliko dudovo stablo.

Radovali su se sto će ovog ljeta u zavičaj, što će vidjeti majku i sestru, jedinicu; što će vidjeti brata koji im je nedavno pričao o onom njihovom velikom, rascvjetanom dudu pod čijim su krošnjama sjedili svi zajedno, nekada davno. I nakon dugih razgovora odlazili na spavanje.

Tu noć nije dugo zaspao, često je ustajao i kroz otvoren prozor gledao u stabla divljih kestenova. Vidio je kako iz tih ogromnih krošnji izrasta veliko dudovo stablo, izrasta sve više i više i gubi negdje visoko, prema nebu. Ugledao je i njihovu kuću i pod rascvjetanim dudom, za širokim hrastovim stolom, vidio je oca kako mu maše i doziva, nudeći punu zdjelu slatkih, bijelih plodova.

Jutro je iskrilo toplinom i sunčevim zrakama. Julski dan, topao i mirisan, razlio se i po njihovoj bašti i zastao u krošnjama divljih kestenova. Razbuđivao se dok je razvlačio šlauf da zalije redove raznobojnog cvijeća. Krišom bi pogledao preko ograde u komšijinu

Budio se često te tople, julske noći koja je mirisala na raspršene bijele i crvene cvjetove koji su padali na ogromni dud, koji je nestajao iz njegovog vidokruga, nestajao daleko, iza tamnih, sjenovitih brda. Š E H E R 27

BANJA LUKA


Dnevnik jednog apatrida

MIKI SVE MOŽE Piše: Mišo MARIĆ Fotografija je dijelić sekunde sačuvan za vječnost; najvjerodostojniji biografski podatak. Kad sjećanja počnu da blijede po njima odgonetamo gdje smo, kako i s kim trošili vijek. Miloš Miki Đurašević je svoj trošio fotografišući. U novini lijepa imena “Oslobođenje” bio je lični fotograf države koje nema i porodični naroda koji su se podijelili. Mikijeve fotografije imaju dušu, osobni pečat poput otiska prsta. Po toj osobnosti je cijenjen. Po svemu ostalom poštovan i voljen. Rat nas razjurio. Dugo sam tragao za Mikijem a pronašao na broju +3135683942 u Holandiji. Par puta sa javio sa sarajevskog 232-088. Ragovarasmo često i neobavezno. Zovne, zovnem. Kad odužimo govori: - Skupo će te koštati, hajde da ja nazovem. Skyp i internet nije koristio, kad smo razmjenjivali fotografije iz izbjeglištva, preko Milicine il’ Kićine adrese. O svemu smo ćaskali k’o nekad, dogovarali susret, a nikad sreli. Patio je za Sarajevom i Jugoslavijom, za filmovima koje mu je odnio rat, tek ponešto ponio u izbjeglištvo i nešto ostalo u kućici na Svetom Stefanu. O bolesti nije govorio, a ubijao ga rak prostate. Išao je na operaciju u Beograd, govorio kako je uspjela. Supruga Nada je plakala i govorila kako je okasnio, kako je u bolovima. Na bolove se nije žalio. Više se interesovao za moje, nego govorio o svom zdravlju. Redovno se raspitivao o zajedničkim prijateljima. Molio da prenesem pozdrave Mugdi Karabegu u Čikago a od prve do posljednje strane čitao “Bosansku poštu” koju mu je iz Osla slao Dževad Tašić. O njemu i Branku Tomiću volio ja da govori, s ljubavlju. Za duga predratnog i izbjegličkog telefon drugovanja sa Mikijem ne pamtim da je i o jednom čovjeku rekao lošu riječ. A kad predložih da za “Poštu” sačinimo skicu za njegov novinski portret, govorio je: - Rođen sam u Dubrovniku, gimnaziju završio u Trebinju, studirao DIF u Beogradu, do rata živio u Sarajevu a radio na sve četiri strane svijeta. Kao dijete sam imao dvije ljubavi. U trebinjskom PK “Leotar” plivao sam 5 godina, 2 u mostarskom “Veležu” i 2 u sarajevskoj “Mladosti”. Plivao sam baterflaj s popriličnim uspjehom, bio prvak BiH a želju da budem član državne reprezentacije nisam ostvario te sam se oprostio od bazena. Druga moja ljubav bila je fotografija. Imao sam 7-8 godina kad sam sa ujakom, geometrom, počeo hodati po terenu. Fotografisao je pa i mene učio. Te su mi kupili “Zorkij” koji sam ponio na studij. ŠEHER 28 BANJA LUKA

Fotografisao sam za svoju dušu. Odem na neki boks meč, ispucam film, odaberem seriju i pošaljem u “Sport”, vodeći sportski list u zemlji. Objave, čak i nagrade. Poslije fakulteta ’55. posjetim prijatelja iz Brčkog, Efraima Kurtagića, koji je počeo raditi u “Oslobođenju”. Kaže mi: “Miki, ti si dobar s fotoaparatom, pokušaj kod nas. Prime me probno na 3 mjeseca, nakon mjesec kažu: “Ti si u radnom odnosu”. I tako sam ostao u “Oslobođenju” 42 godine, 6 mjeseci i 20 dana do penzije ’91. Bio sam slobodni fotoreporter, dali su mi sve što sam htio. Bile su to divne godine, s divnim kolegama i prijateljima za kojih sam ispunio dječiji san da putujem svijetom, fotografišem najznačajnije političke, kulturne, sportske i druge vrhunske događaje i ličnosti kod nas i na planeti. Od onog što sam bio, radio i uradio ništa više ne bih ni želio. - Tita sam prvi put amaterski fotografisao ’54. uz 10-godišnjicu oslobođenja Trebinja pa ’58. kad je svratio sa Naserom na putu za Tjentište, a profesionalno ’61. kad je čekao Novu godinu u Sarajevu. Pratio sam ga od Izvršnog vijeća do Studentskog doma “Sloga”, išao je da čestita studentima, u Dom milicije gdje je takođe bio doček... Već 2. januara poklonim mu album s dočeka. Zahvali i kaže: “Nikad brže nisam dobio fotografije, kad ste stigli napraviti?” Za posjete Izvršnom vijeću čujem kako mu gradonačelnik Ljubo Kojo predlaže da se provoza tramvajem. Ljubo uvezao “vašingtonce”, narod se bunio: “Šta će nam stare tramvajine”, ali ako se Tito provoza, staće priče. Tito pristane, čujem Ljubo naručuje prazan tramvaj. Izletim na ulicu, zaustavim prvi pun, kažem vozaču da čeka, doći će Tito, čovjek ne vjeruje a putnici neće da izađu. Zamolim da oslobode dva prva mjesta i Tito dođe sa Jovankom. Pozdravi Sarajlije, oni njega, pa sjedne. Tako napravim fotos: on, Jovanka i pun tramvaj Sarajlija, svi sretni. Vozili smo se po Sarajevu – niko ne izlazi. Svijet je objavio fotografiju: “Tito u tramvaju”... U Istočnoj Njemačkoj posjeti fabriku fotoaparata “Praktika”. Stalno sam uz njega, pomisle da sam lični fotograf, poklone isti fotoaparat i njemu i meni. Tom “Praktikom” sam napravio prvi i posljednji zvanični Titov portret ’78. Deset nas je išlo u Igalo, pozirao nam... U jednom trenutku kaže: “Odložite oružje, idemo na ručak”. Sakrijem fotoaparat, pa u pola ručka slikam. Smije se, govori: “Miki, Miki”... Javi mi se s Briona Raif Dizdarević: “čestitam, Miki”! Jer od stotinjak portreta izloženih pod šiframa Tito je zastao pred mojim i rekao: “Ovo sam ja”. Kad je umro, taj portret je u tiražu od 100 hiljada primjeraka kao prilog objavljen u “Oslobođenju”, a poslije u milionima... S Titom sam bio u 18 zemalja. Najljepše mi je bilo u Južnoj Americi: Meksiko, Brazil, Bolivija i Čile. Ovo ti moram ispričati. Uvijek sam od Tita tražio autograme, imao sam ih preko 40. I tad, u Čileu, zamolim. Govori mi:

“Nemojte Miki, molim vas, nisam ja Ava Gardner”. A ipak potpiše. Kad smo se vratili za 4 dana napravim fotografije, odem u Dom JNA i kažem da su mi rekli iz Maršalata da pripremim izložbu s putovanja. Znao sam da neće provjeravati, prihvate, dinara nisam uložio. Na otvorenje došli ambasadori, mediji popratili... U Sarajevu sam napravio izložbu “25 godina kamerom s Titom”. Fotografisao sam ga privatno i on mene, poklonio mi fotos s posvetom. I sat s potpisom. Na kraju Svjetskog kupa u skijanju u Laksu kad je vlasnik hotela vidio taj sat nije mi htio naplatiti boravak. - Ove godine 10. decembra će pola stoljeća od uručenja Nobelove nagrade Ivi Andriću. Koliko god je ogroman događaj za našu književnost, toliko je i meni za karijeru. Upoznao sam ga na IV Kongresu književnika SFRJ u Sarajevu septembra 60., trčao na stanicu na doček i pitao protokol ko su “lazari” a ko “šerifi ”? Tako sam nazivao prateće i glavne. Kažu da su šerifi Andrić i Krleža. Te ih pratim. Ivo je bio tih, ćutljiv, Krleža suprotnost. Želim ih uslikati zajedno, a nikad nisu blizu. Pitam “lazare” zašto, vele da ne govore. Odu na Trebević. Andrić stavio ruku iznad očiju, gleda Sarajevo. Slučajno prolazi Krleža, uslikam ih, izgleda da su zajedno, a nisu. Sve novine objave, na prijemu predsjednik BiH Đuro Pucar kaže Krleži da je lijepa zajednička slika. Krleža se namrgodi. I za taj fotos Udruženje novinara me nagradi. A kad sam čuo da je Ivo dobio Nobelovu napišem mu čestitku, umjesto adrese nalijepim njegov fotos i pred polazak odem u Beograd. Andrić će letjeti u pratnji ministra informacija Vilka Vinterhaltera i Čede Kisića. Zamolim Čedu da idem o svom trošku, želim ekskluzivu. “Može, Miki”, kaže. Snimao sam Andrića u avionu, kraljevskoj čekaonici na štokholmskom aerodromu; vidjeli me u Sarajevu na televiziji i saznali gdje sam... Snimao sam kad je primio nagradu u palati

- Dođe Tito u Stojčevac. Požalim mu se da sam dobio nepotpisanu dozvolu za ulazak. “Važi li ako ja potpišem”, pita. I potpiše. Godinama kasnije zamolih Ivu Andrića da i on potpiše. nećkao se: “Kako ću se potpisivati pored Predsednika?” Nisam odustao dok nije potpisao. Ovo je jedina dozvola na svijetu koju su potpisali predsjednik jedne države i literarni nobelovac.


Dnevnik jednog apatrida

- Proveo sam u Švedskoj 17 dana snimajući Andrića. Držao je predavanje i na univerzitetu Upsala. Profesori i studenti mu postavljaju pitanja na raznim jezicima. Na kojem pitaju, on odgovara. Pa i na poljskom. Pitaju otkud zna poljski? Veli: “Učio sam i u Krakovu”. Švedske kraljevske akademije. Nakon dodjele prevodilac na švedski i izdavač priredi prijem za sve nobelovce u Nobelovoj kući. Znam nekoliko njemačkih riječi, zamolim Amerikanca, dobitnika za fiziku da ga snimim u Nobelovoj radnoj sobi. Pristane, odemo tamo. Kad ga snimim, mučim se objasniti ali shvati da želim i snimak sa Nijemcem s kojim dijeli nagradu. Sačeka dok ga dovedem, snimim ih zajedno, kažem: Moment bitte, brzo nazad u dvoranu za prijem, nađem Amerikanca dobitnika za hemiju, dovedem pa trk nazad po još jednog mađarskog porijekla, on je za psihologiju i medicinu. I na kraju odem po Ivu, kažem da ga svi čekaju da se fotografišu. Malo na njemačkom, malo rukama sam molio da se smiju. A oni se uozbiljili. Jedini sam ih snimio sve skupa. Objave na naslovnoj “Stockholms Tidningen” gdje su mi na molbu ambasadora Jove Kapidžića ustupili laboratoriju. Nudili mi da ostanem, vele biću milioner. A šta će mi pare bez “Oslobođenja”, Sarajeva i Juge... Za prijem kod kralja Gustava nisam imao pozivnicu, ne daju mi ući. Kažem da sam lični fotograf predsjednika Tita, odmah me puste. Čak sam na prijemu plesao sa princezom Kristinom... Oko 1500 fotosa sam napravio u Švedskoj, 127 po povratku izložio, a onda su prenesene u Andrićevu rodnu kuću u Travniku. Sad malo ostalo, poskidali. Ivu sam i kasnije susretao. Pozvao me na ručak u Herceg Novi. Naruči mi ogromnu ribu, malu on i supruga Milica prepolove, i flašu vina. A meni se pilo vino, ostao sam žedan. Za tog ručka mi veli da sam sretno objedinio profesiju i hobi. To mi je velika pohvala. - Prvu sportsku fotografiju objavio sam u “Oslobođenju” kad smo Italiju tukli 6:1 u Zagrebu, mislim da je ’57. Napravio sam fotografiju Bearine parade, “Posljednjim naporom” se zvala, proglašena fotografijom godine. Beara mi poklonio dres a Udruženje novinara BiH nagradilo. Posebno draga fotografija mi je bila kad je Mate Parlov ’71. u Minhenu osvojio zlato. I ta je nagrađena. Mate je bio sjajan sportista i čovjek... Dobri naš Mehmed Husić je objavio u “Svijetu” jednu od najljepših reportaža o meni. Kako smo naveče bili u Mariboru, a ja sutra u Ateni gdje sam stigao bez vize, ubjedio Grke na carini da me puste. Tu sam snimio

čuveni Karasijev gol koji nam je obezbijedio majstoricu za Evropsko prvenstvo sa Španijom. Bila je 90. minuta, razočarane kolege se spakovale, ja čekao... Košarku sam veoma volio. Snimio sam sve medalje u Rimu, Buenos Airesu, Moskvi, Beogradu, Ljubljani, Zagrebu... Divac mi za fotos poklonio dres, mnogi... Ali moj najveći klub i sportska ljubav bio je “Željo”. Svugdje sam s njima putovao. S Osimom sam najrađe provodio vrijeme, rijedak, divan čovjek. Samo sam jednom propustio utakmicu, protiv “Zvijezde” u Beogradu. Pozlilo mi u putu, te direktno sa stanice na operacioni sto, izvade mi žuč. Što i nije bolilo koliko kad sam sa spasiocima i kolegom Novotnijem išao, pronalazili u snijegu pa slikali sedam smrzlih planinara. Plakao sam. Plakao sam i kad sam s kolegom i dragim prijateljem Salkom Hondom 18. januara ’77. išao na planinu Ina kod Kreševa gdje je dan prije poginuo predsjednik Bijedić... Nije sve uvijek bila radost, nagrade. I kažnjavali su me često zbog neposlušnosti i samovolje. Najveća, nezaslužena kazna je kad sam morao iz Sarajeva u ljeto ’91. Otišli smo u Holandiju za sinom Kićom, kojeg je ranije izveo moj prijatelj, poduzetnik Hek Overage, kojem je bilo jasno šta se sprema, a upoznao sam ga za boravka s Titom. Kad smo Nada, Milica i ja došli dao nam je kuću... Milica se udala za Holanđanina, ljubav s fakulteta. Dvostruki sam dedo, imam dvije zlatne unuke... Došli smo na 20 dana, ostali, evo, 20 godina. Prije 35-40 godina pokazivao mi Miki akreditaciju s proslave Užike Republike kojoj je prisustvovao Tito. Iz obezbjeđenja ne daju blizu predsjedniku. Progura se, požali Titu. Stari kaže: “Miki, hoćete li mi dati tu akreditaciju?” Pozadi napiše: “Miki sve može, Tito”. I Miki je, zbilja, sve mogao. Uz sve ostalo da fotografiše 110 šefova država, nekrunisanih i krunisanih. U kongresnim dvoranama, predsjedničkim rezidencijama, kraljevskim i carskim dvorcima, palatama šeika il’ s drveta u parku. - Hruščov bio u Splitu. Od obezbjeenja saznam da će u šetnju. Popnem se na drvo u parku rezidencije i čekam. Kad naiđe, prozovem ga: “Njikita!” Okrene se, mahne mi, mahnem i ja njemu, pa škljocnem. Neobična fotografija... Nema velikih i malih događaja i prilika. Možeš na malim napraviti veliku sliku. Dok ispisujem skicu za Mikijev portret, sa zida me posmatra ker iz kolica ubrljana papicom oko usta, pa iz majčinog i mog naručja i Azra kroz “Nikon” fotoaparat. Azra je moja, “Nikon” je Mikijev, jedan od šest koji su ostali u Sarajevu... Iza objektiva tih fotografija bez kojih bi mi život bio prazan, gleda me i Miloš Miki Đurašević. Autor 40 samostalnih izložbi, dobitnik toliko nagrada od kojih su mu najmilije za životno djelo “Osloboenja”, Udruženja novinara BiH, Saveza novinara SFRJ i Šestoaprilska Sarajeva... Fotografiju zvaničnog Majstora a stvarnog Velemajstora YU fotografije koju je sačinila Azra ’82. u Mostaru, zaboravio da mi donese. Bez te fotografije moj porodični album nije kompletan. Miki je umro u Beogradu 15. jula 2013. Utrnuo objektiv

kroz koji smo godinama gledali neobićan i dalek svijet. Za vedrih noći koje su sve duže, namignem mu prijateljski.

- Za boravaka u Stojčevcu Đuro Pucar Stari ponudi Titu da jaše konja. Dvadesetak minuta jaše okolo, zaustavi i pita: “Miki, kako se zove ovaj konj?” Odgovorim: “Boban, druže Tito”. Sumnjiavo vrti glavom: “Nije ovo Boban, ovo je Beban. Neće da gazi po tvrdom, samo po mekom”. Neko nas je snimio i poklonio mi fotos. Nikad do sada nije objavljen.

- Fotografisali smo se prodično, kao izbjeglice u Hilversumu 60 kilometara od Amsterdama u koji ponekad odem. I sjetim se kako sam snimao i sadašnju kraljicu Beatriks i bivšu Julijanu. Za Titove posjete na njenoj jahti smo plovili pored obale s koje je masa skandirala: “Tito, Tito!” Bilo je puno naših radnika, ali i drugih, razne rase, svi su samo Tita pozdravljali. Š E H E R 29

BANJA LUKA


Zajednički jubilej Upravo sam dobio magazin "Šeher Banja Luka". Pregledao sam ga i mislim da je sasvim dobar, kako tehnički, tako i sadržajno. Čestitam na dobro urađenom poslu i tebi i svima koji su učestvovali u radu i želim puno uspjeha u svim narednim brojevima. Izet Muratspahić * Čestitam na lijepim novinama kojim ste umjetnički obogatili naš izbjeglički život. Juče sam primio Šeher Banju Luku, mogu ti reći da mi se novine dopadaju. Posebno mi je čast što je i moja priča zastupljena u prvom broju. Denis Dželić * Danas sam primio dva broja revije "Šeher Banjaluka". Punih 41 godinu bio sam profesionalni novinar, ali sam najugodnije iznenađen grafičkom opremom, predivnim tekstovima i svim što sam pročitao. Radujem se što postoje ljudi koji će budućim generacijama prenijeti sve ljepote našeg rodnog grada i dobrotu njenih građana. Još jednom iskrene čestitke i želje da nastavite i na ovaj način čuvati naš grad od zaborava. Srdačno Kemal Coco * Konstrukcija novina je perfektna i mislim da ste vrlo perspektivan list, koji može u budućnosti da prosperira puno dalje od Sjevera Evrope, lokacije gdje se Vi sada nalazite. Nastavite tako. Srdačne čestitke zbog toga. Enko Kadenić

* Što se tiče sadržaja Šehera i samog kvaliteta pisanja, zaista sam prijatno iznenađen da jedna nepretenciozna i volonterska novina može postići tako zavidan nivo interesantnih članaka i zapisa. Nisam pratio razvoj Šehera od njegovog početka, ali u svakom od brojeva, koje sam imao priliku čitati, nalazio bih barem po nekoliko interesantnih zapisa. Ja sam, naravno, najviše zainteresovan za kulturne rubrike, ali ima tu i niz korisnih informacija za prognanike, izvještaji sa susreta naših iseljenika, koji će nadam se u budućnosti obuhvatiti slične manifestacije i na ostalim kontinentima. Lijepo je da se dobar broj profesionalaca odazvao pozivu i aktivno sarađuje sa listom, što garantuje određene standarde pisanja, pa ne treba ni spominjati kako rado čitam takvo štivo. Severin Rakić * Hvala ti Mirsade ... Evo polako ga čitam, gledam ...baš sam sjetna. Jako lijepo ovo radite. Mnoštvo poznatih Banjalučana u prekrasnim tekstovima i lijepim fotografijama. Obradujem se ovim raznovrsnim i kvalitetnim prilozima. Drago mi je da ste ovako uspješni u ovome što radite... Lijepo je da se piše o našem gradu, našim raseljenim Banjalučanima... Prošlo je puno godina, ali kao da je sve prohujalo..., ostala je sjeta i ljubav prema našem gradu. Želim da nastaviš ovako uspješno obavljati to što radiš i biti spona među nama rasutim po svijetu. Veliki pozdrav od školske .... Slavica Sabalić *

* Draga redakcijo, poštovani Mirsade. UPUĆUJEM VAM NAJISKRENIJE ČESTITKE ZA GRAFIČKI I SADRŽAJNI IZGLED MAGAZINA ŠEHER BANJA LUKA KOJI NOSI BROJ OSAM. HVALA SVIMA KOJI SVOJIM RADOM I NA OVAJ NAČIN ČUVAJU USPOMENE NA GRAD KOJI JE PO SVEMU (EVO I OVIM MAGAZINOM) PREPOZNATLJIV U SVIJETU. NASTAVITE DA I NA OVAJ NAčIN ČUVATE NAŠ GRAD OD NAJEZDE SVIH VRSTA UNIŠTIVAČA. SVIMA U REDAKCIJI MNOGO POZDRAVA, A BANJALUčANIMA ISKRENA PREPORUKA DA SE U ŠTO VEĆEM BROJU PRETPLATE NA ŠEHER BANJALUKU JER SE I NA TAJ NAčIN ČUVA RODNI I DRAGI GRAD OD ZABORAVA. KEMAL COCO ŠEHER 30 BANJA LUKA

Velika Vam hvala. Časopis je vrlo edukativan, a i zanimljiv. Hvala na pošiljci, a hvala Vam i što ste uvrstili moj tekst. Srdačan pozdrav iz Kaira, Medina Džambegović * Novine stigle i baš su prave novine. Nije zbog toga što je moj Vedran u njima, meni su se dopadale od prvog broja. Hvala još jednom. Đoko Kaluđerović * Hvala na još jednom izvanrednom broju Šehera. Iskren pozdrav Dževad Kurić

”ŠEHE S LJUB

Uz 50. broj našeg ma utkali zajednička s i ”obogatili naš i * Hvala Mirsade! Divim se energiji, sadržajima i kvalitetu ove novine. Kod mnogih su se utišali osjećaji. Godine razdvojenosti, povećanje porodice dolaskom unuka i starosti, čine da blijede slike prošlosti. Hvala tebi, što nas tvoja novina vrati u nešto naše. Bilo bi divno naći načina da se nekim sadržajima, što više mladima, već i drugoj generaciji vani dade prostor. Neka to bude i "pogrešan" izgovor ili pisano sa prizvukom jezika sadašnje domovine, da tako obraduju starije čitaoce i razmijene svoja znanja i iskustva i kroz vašu novinu, te stvore nešto zajedničko. Veliki pozdrav iz Osla. Valida Mujezinović * Poštovani Mirsade, upravo sam pogledala dva br. Šehera (poslala mi moja Nidžara Berber), pa ostadoh zatečena kvalitetom, svih vrsta. LJERKA JAGIĆ, Austrija


Zajednički jubilej moje učenike i prijatelje, veliki pozdrav od Enise Popović Čengić * Dragi Mirsade, hvala puno - Šeher je sve bolji, čestitam na upornosti i energiji koja, srećom, nije uzaludno utrošena. Prijateljski pozdrav iz Vupertala. Čika Šimo Ešić *

ERU”, AVLJU

agazina, u kojeg smo sjećanja i nadanja, izbjeglički život” * Hvala na Šeheru, odlično prelomljen list i sadržajan, bavite se svim temama, bravo. Pozdrav Ako Arslanagić * Zahvaljujem, ja inače skupljam sve brojeve Šeher Banjaluke jer imam solidnu biblioteku ovdje u Bratislavi, a Vaše novine su u posebnoj rafi kako bi i naši unuci imali to da pročitaju i da konačno imaju nešto zapisano o našim građanima po svijetu, koji se nisu predali nego pišu i time čuvaju našu prošlost i sadašnjost, a najviše vezu s našom domovinom. S poštovanjem Ismet Blentić

Dragi Mirsade, Šeher Banja Luka je sve bolja i bolja. Uvijek se divimo tvojoj lavovskoj borbi i čestitam ti, ŠEHER je odličan i hvale ga mnogi kojima smo pokazali časopis. Vole te i pozdravljaju Omer i Tarik Berber * Moje čestitke za Vaš rad! Nemam riječi za novine, svaka vam čast! pozdrav // Jasna

S poštovanjem, Mirko Kisjan * Dragi moj Mirsade, Em što si valjan pregalac, i to sa umijećem, na lijepom projektu "Šeher", uz sve si pažljiv urednik i čovjek po kakvim se ovo vrijeme, sigurno, neće pamtiti. Prija tvoja briga i onda kad je nepotrebna, kao u ovom slučaju jer sam "Šeher" primio, pročitao od početka do kraja, sve sa mojim djetinjim pertrovačkim i izbjegličkim vrapcima, pa isprintao svojoj Azri, uživala kao i ja, pa pohranio. Ti si, dakle, dio svog posla, koji mi se više čini ljubav, u pripremi i distribuciji i ovog broja uradio po svim uzusima profesije i ljudskosti, a ja se baš nisam proslavio; dugo ti nista nisam poslao. Mišo Marić * Poštovani gospodine Filipović, HVALA VAM! OVO STE SJAJNO PRIREDILI I UREDILI, NEKA POTRAJE ZAUVIJEK U LJEPOTI BANJE LUKE I BANJALUČANA! ČESTITAM! BOSANAC

* * Hvala Mirsade! Lijepo ljeto uz dobro zdravlje želim tebi i redakciji, da bude mnogo ideja i puno entuzijazma u vašem radu, "Šeher" vam je prelijep i sadržajan, uskoro ću i ja moći da napišem poneki redak, pošto se odavno osjećam vašom sugrađankom, uz brojne

Poštovani kolega Filipović! Uz iskrene čestitke za odlično urađen novi broj časopisa - ujedno se zahvaljujem što ste mi poslali mejlom Šeher Banja Luku i što sam mogao "prelistati" prije nego se pojavi na kioscima. Od prošle godine, redovno kupujem časopis, jer me interesuje sve o našim ljudima u inostranstvu. Ujedno mi je drago da se sve više novinara počinje javljati iz Banjaluke svojim tekstovima, što listu daje posebnu težinu. Posebno mi je drago što ste posvetili veliki prostor trojici naših velikana, Joci, Slavku u Goranu. Bili su dobri, poznavao sam ih decenijama, a među odličnim teško je nekog izdvojiti. Pa ipak, ja bih rekao da je Joco bio posebna - plemenita ličnost, hrabar čovjek,bez dlake na jeziku. Svakom je u lice rekao istinu, nikoga se nije plašio, a svi banjalučani, bez obzira na vjeru i naciju - bili su njegovi prijatelji, ali morali su biti i časni ljudi. Od njega sam mnogo naučio - posebno o ljudima. Mirsade, ja sam do rata pisao za Glas, a ranije za Borbu i Večernje novosti.

Dragi i poštovani Mirsade! Danas sam primila novi broj Magazina „Šeher Banjaluka“. Kao i uvijek oduševljenja sadržajem i različitosti tema, jedva čekam da list počnem temeljito čitati. Seima Višić

Predivan, sadržajan broj. Čestitam Mirsade na ovako kvalitetnoj novini vrijednoj svake pažnje. Za relativno kratko vrijeme, slobodna sam reći da je najbolja novina koju radi dijaspora. Nije ni čudno kad je naš grad rasut po cijelom svijetu i svi dodjemo kao kakav dobar začin. A naslovnica s Tarikovim radom, opet tu moju riječ o "začinu" potvrdjuje. Radosna sam uživati u djelu mojeg dragog bivšeg susjeda , dječaka koji je možda bio prvačić kad je morao napustiti grad. Veliko je zadovoljstvo uživati u njegovim slikama. Hvala i želim mnogo uspjeha u daljem radu. Pozdrav Valida

Poštovani Mirsade, prvo da se zahvalim što mi šaljes primjerak Šeher Banjaluke koju uvijek rado pročitam. Jutros sam došla rano na posao da završim neki posao kojem je rok danas ali kad sam vidjela "Šeher Banjaluku" ispisala sam je u boji iako ima 60 stranica i pročitala koliko sam stigla a ostatak kući. Jako je sadržajno, prepuno poznatih stvari opisanih i slikom prikazanih na pravi način, posebno onako banjalučki kako mi umijemo i razumijemo. Čestitke, prvo tebi, a onda svima koji su zaslužni da na ovako jednostavan i pristupačan način čitam o svome gradu i gledam predivne ilustracije i slike. Refika Smailagić Šuvalić

Š E H E R 31

BANJA LUKA


Banjalučani pričaju:

''Danas sam ru'sak'' Prema pričanju braće Mravac (Jusufa-Fute i Dževada-Leke)

Napisao Mersad Rajić Banjalučki rahatluk: Možda, nekad neko, u tuđini, sjedne i ispreda po sjećanjima iz prošlosti i onog nekog života što prođe ko da ga Vrbas odnese. I tako i bi. Vrijeme je nezaustavljivo i mi smo samo trunčica u tom vaktu što tutnji. Sjećanje. Nečije, naše, svakodnevno. Međutim, postoji nešto što nam ta sjećanja oživljava na papiru. ''Šeher Banja Luka''. List i Ime. Puna usta kad izgovoriš ove tri riječi o svakodnevnoj ljubavi čaršije i njezini' mahaljana i stanovnika. Onaj način života i rahatluka i dalje ostade al' na stranicama ovog lista, a list nam i dalje omogućuje da zastanemo bar na trenutak i vratimo se u taj vakat kad je bilo puno više rahatluka nego danas. Mogu reći da je ovaj naš list jedna vrsta rahatluka jer se može slobodno kaz'ti da: ''Nije bogatstvo u mnoštvu imetka, nego je pravo bogatstvo u rahatluku duše. Moreš ti imat' milione, al' ako u duši nema rahatluka - džaba ti sve. Pa, mi svima zaista iskreno želimo da pronađu put do svog rahatluka.” ''Najljepše što čuješ-zapiši! Najljepše od zapisanog-zapamti! Najljepše od upamćenog-obnavljaj!'' Ribarske priče: Oduv'jek sam nastoj'o da se družim sa ljudima koji vole da pričaju jer sam ja bio šutljiv. A šutljiv sam bio da pokupim u ''trepav'ce'' (tako mi je rahm. mati Senija govor'la) svaku moguću pripovjed, bila istinita il' izmišljena jer u svakoj priči se nađe nešto pozitivno i dobro za nauč'ti. Kroz ove priče mojih jarana otkriv'o se neki stari život, onaj prošli, pun tajnovitih

sjećanja i čari, svijet i život koji je i meni bio poznat a i mnogima od vas, ali na drugačiji način. Sve su priče zanimljive i vjerodostojne i njihov slikoviti sadržaj je uvijek predstavlj'o moju uobrazilju koja mi je omogućavala da se uživim u priču, ko da sam i ja dio te priče koju neko priča.Izgledalo mi je ko da sam iz prikrajka virk'o i miješ'o se u njihovu priču, zamišlj'o je kako se odigravala da bi' je kasnije mog'o napisati. Mnoge priče su mi se ponavljale u snu, ko da su na javi i bilo mi je drago zbog toga. Pa i ove pričice koje vam danas prezentiram govore o jednom prijateljstvu, ribolovu, i jednom vrlo dobrom ribaru čije su dogodovštine bile ravne filmskim komičarima iz našeg djetinjstva. Pa da počnem. Ne bih tačno znao reći ko je i kad prvi započeo s lovom na plovak ali otkad ja znam za sebe Banjalučani su bili ''svjetski prvaci'' u lovu bijele ribe na plovak. Od momenta kad je gosp. Lastavica, predavač opštetehničkog obrazovanja u ŠUP školi počeo sa pravljenjem malih koladi za lov na pastrmku, ubrzo je ovo kolo preraslo u veće, robusnije i teže za lov na mladice. Tako je neki od šejtanski' banjalučki' škobaljaša uvidio korist vel'kog koleta i ubrzo je započela era slave ''Banjalučko kolo'' i sa njim slava banjalučkih škobaljaša. ''Banjalučko kolo'' je bilo namijenjeno za ribolov na brzim vodama poput Vrbasa, ima dobru mogućnost preciznog i brzog kontriranja, a važno je da jako lagahno more da se ''našpanuje''. ''Španovanje'' ili ispravljanje silka da plovi iza plovka je vrlo važna činjenica u ribolovu jer omogućuje, brzu i laganu ''kontru'' kod uranjanja plovka. Lov sa koletom se je pokaz'o ko jedna od najboljih tehnika u lovu škobalja. Od tih slavnih dana i tradicije lova na plovak moglo bi se istaći sijaset vrsni' i oni' manje vrsni' škobaljaša ali ću ja spomenuti samo neke. Kad god insan počne nabrajati neke od ribara uvijek se neko nepravedno i nenamjerno izostavi, bolje reći zaboravi, što uvijek izaziva nepotreban srklet i onom ko nabraja a i onome ko čita. Zato nemojte hatort'i, jer god'ne čine svoje. Ko prvog među mlađom generacijom treba izdvojiti čuvenog i teško prevaziđenog majstora za plovak pok. Zdravka Buljana, ribara za kojeg se pričalo da more ufatiti ribu u ''praznoj kadi u kupatilu''. Koliko je to bilo istina znaju ribari koji su ribarili sa njim u vrijeme dok je on ribario. Pored njega bilo je još ''slavni'' plovkaša čije će se ime spominjati u budućnosti a koji su bili i ostali znani ko bolji ribari na plovak. Hasan Sarajlija-Ćelo, njegov habab, rahm. Dževdo Husedžinović, poznatiji ko Pefta, rahm. Šalak Irfan-Ćare, rahm. Smajo Rekić, Šemso Mašinović, Veso Kreka, Ahmet Salihbašić-Edo, Mustafa Midžić, Sajdo Džumišić, Suljo Džonlić –Hakim, Šemso-Cigo, Meho i Huso Durut- Stric, rahm. Grahović Ekrem-Kemo, Boris Sokolić, Zulić Sabahudin-Zec, rahm. Rešo Kobašlić, Avdo Šehić, rahm. Munever Spužić (poginuo u odbrani Sarajeva), Enes Šibalović, pok. Vignjević Dragoljub (Rab), Juzbašić Edo, pok.Mirko Kragulj, Mujo Bajagilović, braća Kljunići, Enver i Esad koji i dan-danas drmaju i uznemiravaju škobaljeve na preljevu preko puta ''Kastela'' ispod poznate ''Mujine'' ćevabdžinice koju drži njegov unuk Adis Smajlagić. Zamolio sam Esada Kljunića pa mi je on posl'o zanimljivu listu majstora plovka gdje on napominje mnoge ribare ko što su: Kovačević Hajro- Dido, Plavetić Milivoje-Žuti, Harbaš Muhamed-Pido, Zvirkić Mustafa - Mujo, Radošević Srećko-Škoba, Harbaš Lila, Hozo Fikret-Čemba, Jusić Emir, Kova i Zrinko-Žućo, Kemal-Kemo-Gorušanović, Ibrišagić Halil. Tu treba nabrojati i mnoge koje ja lično nisam poznav'o ali su njihova imena ostala u sjećanjima drugi' ribara i koji ih spominju ko što su; Edin-Edo Hajić profesor-doktor, Edin- Edo Rizvanović, pa rahm. Elmaz Turčinhodžić, Besim Hadžišabić, rahm. Zijo Kapetanović, pa Rade Bobek, Atif, Besko Ćuk, rahm. Ibro Grmečanin, zatim Bahtijarević Husein poznatiji ko ''Huta''. Vjerovatno bi se potroš'lo mnogo ćageta, plajvaza i čivita da se ispišu sva imena dobri', bolji' il' gori' plovkaša što neb' don'jelo nikakav ćeif


Banjalučani pričaju:

nikome od čitalaca. Samo bi se zaintač'lo sa nečijim mišljenjem, more biti i zahator'li bi jedni na druge koga jesmo il' nismo spomen'li i opet se neb' dob'la istina o tome ko je bio bolji, ko nije, i ko kojeg ribara više begenis'o. Sve je to lično mišljenje. Helem, da se ne neb' hator'li, ja poznajem dvojicu braće koji su u taj vakat plovka i škobalja bili i ostali visoko cijenjeni od njihovi' jarana ribara po njihovu plovkaškom majstorstvu. To su braća Mravac; Jusuf zvani Juso il' ''Futa'' i Dževad zvani ''Leka''. Njihovo je djetinjstvo vezano za ''Ciglanu'' Hamzage Husedžinovića gdje su često ko djeca odlazili u šume Šibova, brali ljeskove štapove za lov zekica i klenova po Suturliji koja im je bila nadomak štapa i ruke. Kad su odrasli ljeskov štap su zamjen'li sa dugim štapom i plovkom i lovom na škobalja i ploticu. Mnogi ih Banjalučani poznaju više po nadimku Juso il' Futa, i Leka neg' po njihovim pravim imenima. Inače banjalučka je čaršija bila odavno poznata po davanju nadimaka njezinim džematlijama što prim'jetio i čuveni turski putopisac Evlija Ćelebija koji u svom pisanju o posjeti banjalučkoj čaršiji piše i ovo. - Jezik i frazeologija – Jezik im je bosanski. Oni svoja imena skraćuju pa Hasanu kažu Haso, Musau-Muso, Memiji-Memo itd. (Evli Ćelebi; Putopisi- str. 214). Iako se mnogi Banjalučani sjećaju kako su dob'li nadimak, poneki od njih to krije ako je nadimak bio nepovoljan po vlasnika nadimka. Pit'o sam Jusu kako je on dobio nadimak ''Futa'' pa mi je on ukratko objasnio. Vrlo srdačno i brzo mi je odgovorio na moj upit. -Evo kako sam ja dobio nadimak ''Futa''- piše mi moj jaran. -Igr'o je davno onaj stari film u kinu Vrbas, sa naslovom "Tarzanova borba za život" i ja i raja smo išli na đačku predstavu gledati film koji mi se jako dop'o. Kad sam doš'o sa đačke predstave u mahalu, ja zapalim vatru i poš'o sam puštati dimne signale glumeći vrača ''Futu'' iz tog filma i tako me moja raja od tada nazvaše ''Futa''. Kratko mi je napis'o Juso o svom nadimku. -A moj brat Dževad je dobio nadimak ''Leka'' po kome ga zna većina starije banjalučke raje. Kad je im'o pet godina izlazio je napolje u očevim, dubokim cipelama pa ga mi nazvasmo po onom starom banjalučkom mazlumu ''Dervišu Leški''. Vremenom se izgubio dio ''Derviš'' a od ''Leške'' je ostalo samo Leka. Vjerovatno naša starija generacija zna ko je bio ''Derviš Leška''. Samo da napomenem da je to bio onaj suludi starac što je hod'o po čaršiji i skuplj'o kutije od šibica, stare novine i klipe za potpalu vatre. Bio je član ugledne banjalučke familije Haznadar. Uvijek je im'o vel'ke cipele koje su mu spadale s nogu. Kažu da je ''prolup'o'' u Rusiji ko zatvorenik. Nije ni čudo onda da je tradicija nadimaka ostala sačuvana do današnji'

dana i jasno je da je većina Banjalučana, uz svoje ime, dobivala i nadimak. Neki od džematlija su bili poznatiji po nadimku nego imenu. Zanimljivo je da naše lijepe Banjalučanke nisu imale nadimke il' samo neke od njih jesu, al' rijetko. Svi znamo da su udajom dobivale pridjeve i nadimke po muževim imenima ko što su bili; Suljaginca, žena Sulje, Džaferovca žena Džafera ili su ih u komšiluku zvali po prezimenima muževa; Korićka, Mujčićka i dr. Danas se ti stari običaji gube i nestaju, ko i sve bošnjačko, što pada u zaborav. U nastavku, treba spomen'ti Trapiste il' Delibašino selo ko jedno od najpoznatiji' lovišta škobalja na Vrbasu. Navala škobalja u vrijeme proljetnog mrijesta, riba bi kren'l uzvodno od Laktaša, Trna, Klašnica i drugih nizvodnih sela oko Banje Luke i obično bi zastajali pred najvećim bentom na koji su nailazili i kojeg nisu mogli ni obaći, ni preći. To je bila ''Trapiska brana'' koju su izgradili banjalučki trapisti još davne 1899.godine. Riba je zastajala ispod benta i ispod drvene ćuprije nizvodno od brane a koja je postala simbol terena za lov škobalja. Tako je ovaj teren postaj'o ''osnovna škola'' za učenje ribolova na plovak. Rijetko je bilo naći škobaljaša koji svoje prve zabačaje nije učinio upravo na ovom dijelu Vrbasa. Tu, ispod brane i ćuprije, stasavale su poznate generacije ribolovaca banjalučke čaršije. Spominjati škobaljaše i njihov ribolov a ne spomen'ti dragog i mirnog Ljubu Brkovića bi bilo potpuno griješno jer je to ribar koji je proslavio banjalučki ''zeleni'' plovak od balze. Da l' mu je on autor il' je samo usavršio izgled i oblik plovka ostaje tajna ali se ne pamti banjalučki ribar koji nije im'o bar jedan njegov plovak, il' na štapu, il' u ribarskoj torbi. - ''Jednom davno ima možda i 30 god. sretnem na Vrbasu rahmetli Teofika Tetarića kod ''Peinog mlina'' niže Karanovca kako lovi lipena. Nisam čestito ni montir'o šćap, a Vrbas pojde nadolaz'ti i ja odma' poš'o 'sovati i kleti vodu i branu...'' pa kud sad, samo što sam doš'o. I od huje sjednem na travu u hladov'nu. Onda izajde, sada već davno rahm. Teofik Tetarić iz vode, skide ranac i viče mi; - Hod' vamo mali kod mene i sjed'. Ja prilazim a on vadi poluvaku s rakijom, komad travničkog sira i jedan dobru komadinu pogače. - Deder bujrum, veli mi on pa nastavi. - Vidiš sine, nemoj nikad ići u ribu brez, bar komada kruha, jer nikad neznaš šta te more stref'ti i šta ti more bit'. Malo smo popihnuli i onda nazad kući, nikad to ne mogu zaboraviti . Ovo sjećanje mi često naumpane i dan danas. Bistro Ovo je bio navod jednog ribara što sam neđe davno pročit'o i dopalo mi se jer ribolov je više bio druženje i teferič a nikada takmičenje ko je bio bolji ribar i ko će više ufatiti ribe. Ovo se posebno odnos'lo na naše škobaljaše koji su, svaki od njih, imali svoju ''partiju'' tj. društvo s kojim su išli u ''ribu''. Lijepi' i ružni' događaja , ''ribarski' priča'' ima na pretek i svaka je za sebe interesantna ko i sami ribari što su se družili i tako jedan drugogo uveseljavali i razočaravali. Priče su najčešće prepričavane po kafanama i birtijama kad bi se svaka ''partija'' poslije povratka ''iz ribe'' raspričala o njihovim sitnim događajima i iskustvima u tim čestim ribarskim avanturama. Evo i nekol'ko ribarski' priča iz ribarskog iskustva dvojice braće Mravac, Fute i Leke. Ove priče su svjedočanstva tog vremena koje je nazivam ''romantično doba'' naše mladosti. Nastavak u idućem broju


Foto: Goran Mulahusić

Veličanstvena izložba u Sarajevu

LIKOVNA ALEGORIJA BOSNE Remek djela Mersada Berbera u Vijećnici svog, jer je ipak prve umjetničke korake ovaj vrhunski majstor napravio kao mladić u Banjaluci.

Tekst I Foto: Mirsad Filipović

Sarajevo u pretoplim julskim danima, čini se, ne pruža mnogo izbora. Ili ići na obližnje planine ili se kupati na bazenima. Ipak glavni grad BiH uvijek zna da obraduje bogatim kulturnim sadržajima. Uz popularne Baščaršijske noći imali smo ovog ljeta izuzetnu priliku da posjetimo prvu posthumnu retrospektivnu izložbu djela bh. umjetničkog velikana Mersada Berbera, pod nazivom "Mersad Berber-Alegorija Bosne", koja je otvorena 6. jula u holu sarajevske Vijećnice. Ovog velikog umjetnika prisvajaju i Sarajevo i Zagreb, kao njihovog, a mi Banjalučani kao ŠEHER 34 BANJA LUKA

Na izložbi je predstavljen skoro cjelokupan opus Berberovog stvaralaštva od 60-ih godina do kraja njegovog života. Tako su posjetioci imali priliku vidjeti 35 njegovih najvažnijih djela i sve značajnije faze i cikluse iz doba njegovog stvaralaštva. Neki njegovi radovi su prvi put u cijelosti prikazani u prekrasnom prostoru sarajevske Vijećnice. Kako je ranije najavljeno, porodica Berber je odlučila u Sarajevu prikazati i sliku "Splav Meduze", koja je jedno od Mersadovih najznačajnijih djela i koje je bilo izloženo u Barceloni. Gledajući to remek djelo, nisam se mogao oteti utisku dubokog poštovanja prema Mersadovom grafičkom majstorstvu. Berber je izlagao u najvećim kulturnim centrima u svijetu - Londonu, Hamburgu, Istanbulu, Chicagu, Abu Dabiju, Moskvi, Madridu, Barceloni, Cirihu, New Yorku, Parizu i Firenci. Djela


Mersada Berbera nalaze se u respektabilnim, privatnim zbirkama, muzejima i galerijama širom svijeta, a za svoj rad primio je brojna priznanja, nagrade i odličja od kojih izdvajamo: Prešernova Nagrada na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani (1961.) Prva Nagrada VI. Mediteranskog biennala u Aleksandriji, Nagrada fonda „Moše Pijade“, Beograd (1967.) Nagrada Grada Sarajeva (1970) Nagrada Grada Krakowa na IV. međunarodnom bijenalu grafike, Krakow (1972.), Grand Prix, IV biennale internazionale della grafica d’arte, Firenza (1974.) Velika Premija Lalit Kala Academy na V. indijskom trijenalu, New Delhi, (1978.) Grand Prix, II dubrovačkog salona „Nikola Božidarević“, Dubrovnik, (1980.), Počasna premija međunarodnog žirija na X.međunarodnoj izložbi originalnog crteža, Rijeka ((1986.) Odličje Republike Hrvatske “Danica hrvatska s likom Marka Marulića” (1996.) Velika nagrada za grafiku, Krakow (1997.), Grand prix za grafiku na međunarodnom trijenalu grafike u Krakowu (2009). Odličje Republike Hrvatske: ”Red hrvatskog pletera”(2010.) Osobito je u posljednjih nekoliko godina svojim samostalnim izložbama u Španjolskoj, Turskoj i Rusiji Mersad Berber potvrđivao svoju izrazitu kozmopolitsku komponentu koju su ugledna pera likovnih kritičara i teoretičara umjetnosti apostrofirala, a među njima osobito engleski likovni kritičar Edvard LucieSmith. Njegovi najznačajniji radovi su Hronika o Sarajevu, Tempo Secondo, Splav meduze i Komentari, Bijele slike i Ljetni sonet za Adaletu. Mnogi poklonici likovne umjetnosti imat će, u naredna dva mjeseca, izuzetnu radost, da se prepuste ljepoti i dometima ove izuzetne izložbu, koja je zasigurno najvažniji umjetnički događaj ove godine u našoj domovini. Ova značajna izložba održava se pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Petnaestak dana kasnije posjetio sam u Zagrebu mog dugogodišnjeg prijatelja Sauda Berbera, rođenog brata Mersada i Omera. Dotakli smo se i Mersadove izložbe i Saudov komentar je da se na nju ipak predugo čekalo: Mersad je to zaslužio mnogo prije. Saud je bio izuzetno talentovan fudbaler i na moje pitanje ima li i on tu umjetničku crtu kao njegova braća, kroz šalu mi odgovori: „Iako sam i ja lijepo crtao, dosta su dvojica u familiji.“ To je, dakle, ta tradicija od moje majke i djeda koji je bio sjajan kaligraf. Očito je da taj neki gen za ovu vrstu slikarske umjetnosti postoji u mojoj familiji. Moja mati Sadika je pravila izuzetno lijepe tapiserije i njene umjetničke gene naslijedila su i moja braća, dodao je Saud.

Dugogodišnji prijatelji Saud i Mirsad


BANJA LUKA KONAČNO DOBILA GRB GRADA

Od Šehitluka do Stričića Tekst i izbor ilustracija: REUF JAKUPOVIĆ A samo u vremenu kraćem od jedne godine, preciznije rečeno u vremenu od nekoliko mjeseci s kraja prošle i s početka ove godine, sličnih cirkuskih predstava ovdje je bilo nekoliko. Počelo je u septembru 2016. godine nepotrebnim referendumom o Danu Republike Srpske, nastavljeno u oktobru iste godine skandaloznim dodjelama povelje Narodne skupštine Republike Srpske institucijama i pojedincima, među kojima su se našli i osuđeni ratni zločinci Radovan Karadžic (istina, njegova presuda je prvostepena), Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik, a završeno 9. januara ove godine proslavom Dana Republike Srpske, čiji je vrhunac neukusa bio ogavni govor filmskog redatelja Emira (Nemanje) Kusturice na svečanoj akademiji upriličenoj u okviru proslave tog dana. Dugo, predugo je trajala ova posljednja cirkuska predstava s grbom u glavnoj ulozi. Započela je u februaru 2013. godine, odlukom Ustavnog suda Republike Srpske kojom je dotadašnji grb grada Banja Luka proglašen neustavnim. U tekstu obrazloženja ove odluke navedeno je da središnji dio grba simbolizira temelje banjolučke Saborne crkve - u bijeloj boji te da je u sredini temelja krst sa ocilima (ognjilima) - u bijeloj boji na crvenoj podlozi. Sve su to, kako je navedeno, simboli koji predstavljaju kulturu, tradiciju i istorijsko naslijeđe samo srpskog naroda, odnosno to su simboli sa kojima se ne mogu identifikovati svi građani koji žive u Banjoj Luci.

I konačno, spuštena je zavjesa na još jednu cirkusku predstavu u Republici Srpskoj odnosno njenoj ”prijestolnici” Banjoj Luci. Zavjesu je spustila Skupština grada Banja Luka 20. jula ove godine, usvojivši novi grb ovog grada. miliona, neka ih pogine 6 miliona, onih preostalih 6 miliona živjeće kako treba”. Kasnije, poslije rata ona će ovu izjavu opovrgnuti (strpaće je u usta nekom teško ranjenom srpskom vojniku). Vjerovatno je ta žurba da se promijeni grb poslijedica balkanskog sindroma: kada se neko dočepa vlasti, želi da bez odlaganja raskrsti s prošlošću, da je kao gumicom izbriše. Tako je bilo i tada. Trebalo je, pa makar i preko grba grada, raščistiti s ”omraženim” socijalizmom, s Titovim vremenom. Iz upotrebe je naprasno izbačen dotadašnji grb grada Banja Luka, čiji je autor banjolučki umjetnik Branko Šestić (slika br. 2). Taj grb je bio prepoznatljiv prije svega po stilizovanim obrisima spomenika na Šehitlucima, koji je, opet, simbol svijetle revolucionarne prošlosti Banje Luke iz Drugog svjetskog rata. Tu prošlost možda najbolje ilustruje podatak da je više od deset Banjolučana, rođenih u samom gradu ili u njegovoj bližoj okolini, proglašeno narodnim herojem Jugoslavije. Ko se time u bivšoj nam domovini jos može pohvaliti? Rekao bih niko, ili skoro pa niko. A eto, kao gumicom izbrisa se ”crvena” Banja Luka. I niko se zbog toga ni dan-danas ne crveni. I jos nešto u vezi ovog ”ratnog” grba. On je rezultat provedenog javnog kunkursa. Čuj, rat i javni konkurs za rješenje grba jednog grada. Kakav apsurd, a apsurda, sličnih ili još većih, bilo je do dana današnjeg toliko da im se ni broja ne zna. Zbog tih silnih apsurda, danas Republiku Srpsku mnogi s pravom nazi-

Grb iz ratnog perioda bio ”živ” 21, a ”klinički mrtav” 4 godine A kada je, i kako je nastao ovaj osporeni grb grada na obalama zelenog Vrbasa (slika br. 1)? Vjerovali ili ne, ovaj grb je nastao prije četvrt vijeka, daleke 1992. godine. Da, da, baš tada. Nisam ovo znao sve dok nisam ”začeprkao” po padacima. Frapiralo me je saznanje da je već na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu - dok je u našoj lijepoj domovini sve bilo u haotičnom stanju, dok se palilo i rušilo, dok je nedužan svijet masovno protjerivan iz svojih domova, mučki ubijan - nekakvim maloumnicima iz Banje Luke palo na um da mijenjaju postojeći grb grada. Za njih je tada grb bio vrijedniji i od samog ljudskog života. Koliko je, inače, za one koji su tada odlučivali o životu i smrti vrijedio ljudski život možda ponajbolje ilustruje antalogijska izjava Biljane Plavšić, ”majke” Republike Srpske (otac je, naravno, Radovan Karadžic). Reče ona negdje na početku rata (citiram): ”Srba ima 12 ŠEHER 36 BANJA LUKA

Slika br. 1

Slika br. 2


Kolumna vaju Apsurdistanom. Kada sam već kod raščišćavanja s prošlošću, evo i jedne anegdote s početka pedesetih godina prošlog stoljeća. Ode, tako onomad, jedna naša državna delegacija u posjetu Italiji. I kako dolikuje domaćinima, poznatim mediteranskim šminkerima, dočekaju oni našu delegaciju u jednom veleljepnom zdanju, istina izgrađenom u Musolinijevo vrijeme. Našima to bi čudno: Musolinija ubili (pa ga onda mrtvog i objesili), a ovamo šepure se u njegovim dvorima. Kako to zdanje omraženog Musolinija nisu već srušili, pitaju se naši. I postave oni to pitanje svojim domaćinima, koji, ne prezajući i da povrijede svoje goste, rekoše našima otprilike ovako: ”E, da smo mi u Italiji, svaki puta kada bi se vlast promjenila, rušili ono što je prethodna vlast izgradila, danas bismo vas dočekali u šatoru”. Našima bi sve jasno i ništa ne rekoše.. Mislite li da je ovaj grb, rođen u ”otadžbinskom ratu” (omiljeni termin u Republici Srpskoj), koji je u međuvremenu doživio manja dotjerivanja i grafička preciziranja, ”penzionisan” pomenutom odlukom Ustavnog suda Republike Srpske iz februara 2013. godine? Ne, nije. Nastavio je da egzistira i dalje. Dakle, stari grb nije ”umro” donošenjem odluke, nego je nastavio da živi kao ”klinički mrtav”. I kao takav krasio je on mnoge prostore institucija grada Banja Luka više od četiri godine nakon što je proglašen neustavnim. Krasio je, na primjer, i salu u kojoj zasjeda Skupština grada, najviše zakonodavno tijelo u gradu (slika br. 3). Ništa za to, iako su odluke Ustavnog suda Republike Srpske opšteobavezne i izvršne na njenoj teritoriji, a izvršenje odluka obezbjeđuje Vlada Republike Srpske. Kada je grb u pitanju, Vlada se oglušila o tu svoju obavezu. I ovaj primjer s grbom grada Banja Luka pokazuje da poštivanje zakonitosti jos ”ne stanuje” u Republici Srpskoj, a situacija nije bolja ni

Slika br. 3 u drugom bosansko-hercegovačkom entitetu. Dva propala konkursa za novi grb

Slika br. 4

Slika br. 5

odluku može reći da je nedemokratska (nema konkursa) te da to nije u skladu sa proklamovanim sloganom ”kupujmo i koristimo domaće”. Obrati se, tako, Radojičić Beograđaninu Dragomiru Acoviću, jednom od najpoznatijih heraldičara (tako, naime, kažu) sa prostora bivše nam domovine. Upozna ga sa smjernicama koje je za izradu grba dala nadležna gradska komisija, na čijem čelu je Radojičić. I ostavi on ovog uvaženog gospodina da nama Banjolučanima podari novi grb. Ovo ”podari” nije u bukvalnom smislu, jer je Acović svoju rabotu vjerovatno dobrano naplatio. Mada je, kako je i sam rekao, Acović imao malo vremena u kojem je trebao predložiti rješenje novog grba grada Banja Luka, to mu baš i nije bilo teško. Prvo, radi se o iskusnom heraldičaru, autoru mnogih grbova gradova ne samo u Srbiji. Drugo, u heraldici postoje striktana pravila, koja se moraju poštovati, ako se nešto želi nazvati grbom. Smatra se da će svaki dobar heraldičar, ako dobije valjan tekstualni opis grba, bez poteškoća moći grafički predstaviti taj grb. Pri tome heraldičare ne zanima umjetnički dojam - omiljeni termin koji je upotrebljavala Milka Babović prilikom TV prenosa umjetničkog klizanja. Za heraldičare je bitna ispravnost i primjenjivost heraldičkih pravila, a estetika se razmatra tek kada su pravila zadovoljena. Uostalom, estetika je stvar ukusa, a o ukusima ne treba raspravljati (de gustibus non est disputandum). I jos nešto u vezi heraldičkih pravila - grb se radi za tri nivoa korišćenja, tako da imamo mali, srednji i veliki grb. Pri tome je mali grb sadržan u srednjem, a srednji u velikom. U ovom neposrednom angažovanju Acovića ima nešto što nije nimalo logično. Naime, Acović je učestvovao na javnom konkursu 1992. godine, ali njegov rad nijr dobio prolaznu ocjenu. Učestvovao je ovaj autor i na oba propala konkursa, 2014. i 2015. godine i na oba je i sam propao - njegov rad nije izabran kao najbolji odnosno nije ušao u dalju proceduru. Pa, kako to da se neposrednom pogodbom angažuje neko ko nije uspio na tri konkursa? Odgovor na ovo pitanje zna onaj ili oni koji su posao naručili. No, da se vratimo Acoviću odnosno njegovom ”popravnom ispitu”. On je u vrlo kratkom vremene gradonačelniku Radojičiću dostavio svoj prijedlog grba za sva tri nivoa korišćenja: mali, srednji i veliki grb. Da pobliže vidimo šta je to Acović ponudio Banjolučanima.

Godinu dana nakon sudske odluke o neustavnosti grba grada Banja Luka, dakle 2014. godine, raspisan je konkurs za izradu idejnog rješenja novog ”ustavnog” grba. Po mišljenju nadležne skupštinske komisije banjolučki likovni umjetnik Draško Bošnjak imao je tada najbolje rješenje novog grba (slika br. 4). No, njegovo rješenje podvrgnuto je oštroj kritici u javnoj raspravi, tako da se nije ni išlo u dalju proceduru. Konkurs je, dakle, propao.

Osnova malog grba je štit, čija je površina u tri boje, kao što je i zastava Republike Srpske (slika br. 6). Na gornjoj crvenoj površini je kameni bedem sa tri kule, što simbolizira tvrđavu Kastel. Srednja plava površina je talasastog oblika, u vidu jedne grede i jednog pruta, što simbolizira rijeku Vrbas. U donjem dijelu, iz bokova štita su dva sučeljena kljuna (pramca) dajak-čamca. Inače, mali grb je najčešće u upotrebi, koristiće se u razne svrhe.

Vec slijedeće godine ponovo je raspisan konkurs. Ovog puta najbolju ocjenu dobio je grb koji su predložili Srđan Marlović i Zoran Nikolić, dvojica beogradskih heraldičara (slika br. 5). O heraldici, nauci o grbovima biće riječi nešto kasnije. Marlović i Nikolić imali su nešto više sreće od Draška Bošnjaka. Njihov prijedlog je, naime, ”izdržao” i javnu raspravu. Međutim, prijedlog sačinjen nakon javne rasprave jednoglasno je odbijen na sjednici Skupštine grada. Najviše kritike bilo je upučeno tzv. čuvarima grba, bikovima. Jablanu i Rudonji. To su ona dva bika iz Kočićeve pripovijetke Jablan, koja su podijelila megdan i u kojem je pobjedu nad carskim bikom Rudonjom odnio bik Jablan, čiji je vlasnik bio mali Lujo, dječačić pjegavog lica i krupnih grahorastih očiju. Zar je Banja Luka spala na to da joj grb čuvaju bikovi, pitali su se mnogi Banjolučani koji su vidjeli prijedlog novog grba. Tako je, dakle, i ovaj drugi konkurs propao.

Kao što rekosmo, u srednjem grbu sadržan je mali grb (slika br. 7). Iznad ovog malog grba je zlatnim kamenom ozidana bedemska kruna. Ili, bolje rečeno, štit je krunisan ovom krunom. Na frontalnom dijelu krune prikazana je fasada Banskog dvora. Srednji grb je mnogo manje u upotrebi nego mali grb. Koristiće ga, između ostalog, i gradski funkcioneri, ali ne i gradonačelnik i predsjednik Skupštine grada.

Novi, nedavno usvojeni grb ”uvezen” iz Srbije I onda, negdje početkom ove godine novi gradonačelnik grada Banja Luka, Igor Radojičić donosi odluku da se novi grb realizuje slobodnom pogodbom - poruči iz inostranstva, i to iz majčice Srbije. Na stranu to što se za takvu

Samo gradonačelnik i predsjednik Skupštine grada koristiće veliki grb, koji se, kako je već rečeno, sastoji od srednjeg grba i još mnogo drugih elemenata (slika br. 8). Da pobrojimo sve ove druge elemente. Idemo redom. Srednji grb odnosno štit okružen je dvojicom čuvara. S desne strane je prirodna figura književnika i narodnog tribuna Petra Kočića. Kočić je odjeven u tamnosivi redengot, prema modi s početka 20. stoljeća. S desne strane je prirodna figura Svetislava Milosavljevića, prvog bana Vrbaske banovine. Milosavljević je odjeven u frak, s pripadajućim odlikovanjima i lentom. Za ovu dvojicu čuvara rečeno je da simboliziraju kulturnu i duhovnu komponentu (Kočić), odnosno graditeljsku i vojnu (Milosavljević). Oba čuvara drže po jedan prirodni drveni jarbol okovan zlatom. Na jarbolu Kočića je zastava Republike Srpske, a na jarbolu Milosavljevića zastava grada Banja Luka, koja je, kao što vidimo, iste sadržine kao i štit malog grba. Obje zastave su opšivene zlatnim resama, a Š E H E R 37

BANJA LUKA


Kolumna

Slika br. 6

Slika br. 7

Slika br. 8

oba jarbola su ovjenčana zlatnim trnovim vijencem. U pozadini Kočića je prirodna figura jazavca. U podnožju grba (postament grba) je rukovet zlatnog lišća divljeg kestena, preko kojeg je lenta, na kojoj bi se čirilicom i latinicom napisalo ime grada. Acovićev prijedlog grba grada Banja Luka najprije je prihvatila nadležna komisija, a zatim ga je Skupština grada uputila u javnu raspravu. Nakon javne rasprave i sumiranja predloženih izmjena i dopuna, pred poslanicima Skupštine grada se 20. jula ove godine našao prijedlog novog grba za sva tri nivoa korištenja (slike br. 9, 10 i 11). Upoređujuci ono što je predložio Acović i ono što se našlo pred poslanicima, lako je uočiti o kakvim se izmjenama i dopunama radi. Mali grb je, kao što vidimo, ostao nepromijenjen. srednji grb je pretrpio jednu izmjenu - sa frontalnog dijela bedemske kule uklonjena je fasada Banskog dvora, a najviše ”dorada” pretrpio je veliki grb. Uklonjeni su jazavac i lenta, a dodane su zelene lisnate grančice lipe. Ove grančice su prepletene sa već ranije predloženim zlatnim lišćem divljeg kestena (istina, sada u nešto malo izmjenjenom obliku) te tako zajedno čine postament grba. Predloženi grb podržan je od strane poslanika, koji su ga usvojili i time konačno dali zeleno svijetlo da se iz upotrebe ukloni stari neustavni grb - nadati se da će tako biti. Poslije boja kopljem u trnje, ali ipak… Poslije boja, kopljem u trnje - narodna je mudrost. Ipak, ja osobno ne mogu da odolim a da ”poslije boja” (usvajanja novog grba) ne komentarišem taj usvojeni grb, koji će od sada pa ko zna do kada biti jedan od simbola grada Banja Luka (drugi simbol je zastava). Naravno, komentarom neću mimoići ni Acovićev prvobitni prijedlog grba, koji se, kako smo vidjeli, nešto razlikuje od ovog usvojenog. Žao mi je, naravno, što mi je promakao termin javne rasprave o prijedlogu novog grba mog rodnog grada. Na taj način propustio sam priliku da u javnoj raspravi o grbu izravno kažem ono što ću reći u nastavku ovog teksta. No, nikad nije kasno, zar ne. Šta li je to što je opredjelilo predlagač(a)e da se na malom grbu nađe i dajak-čamac odnosno dva sučeljena pramca ovog čamca - pored Kastela i Vrbasa - nejasno je, mada postoje i neka štura obrazloženja u vezi s tim prijedlogom. Zar se u više od pet vijekova duge istorije Banje Luke (pod ovim se imenom prvi put spominje 1.494. godine) nije moglo pronaći nešto što vrijedi da stane rame uz rame s Kastelom i Vrbasom. To nešto svakako nije dajakčamac. Ova moja konstatacija će, siguran sam, izazvati negativne komentare, jer među Banjolučanima je i previše istinskih zaljubljenika u dajak-čamac. No, to je do njih, nije do mene. S druge strane, ja smatram da je na grbu nekako previše Vrbasa: em Vrbas kao rijeka, em dajak-čamac kao vrbasko plovilo. Moglo je nekom, ne daj Bože, još pasti na um da umjesto ili, još gore, zajedno s pramcima na grb smjesti i ”Alijino ostrvo”. Bio bi to onda pogodak u sridu, kako kažu sinjski alkari. Jer, ako ćemo pravo, ni pomenuto ostrvo u popularnosti mnogo na zaostaje za dajak-čamcem. Zar Vrbas nije dovoljan sam sebi? Inače, svaka čast dajak-čamcu kao jednoj od specifićnosti Banje Luke. Ovu lijepu ”lađu” ja pamtim najviše po zaista prekrsnim banjolučkim ”trebama”, koje su bile obavezna ”dekoracija” svakog dajak-čamca i koje su sjedile upravo na njegovom pramcu. Eh, što sam tada bio ljubomoran na lijepe, stasite i suncem preplanule banjolučke momke (mada tada, kažu, ”ni moje maslo nije bilo za Ramazana”), koji su s dajakom u ruci bravurozno savladavali talase zelenog Vrbasa. Još više sam, čini mi se, bio ljubomoran na to što su ovi momci bili u društvu ljepotica od kojih dah zastaje, u koje ne možeš da gledaš - ne zbog Sunca, nego zbog ljepote koja ti oči zasjeni. Umjesto dajak-čamca na grbu se mogao (da ne kažem, morao) naći neki simbol najsvjetlije prošlosti ne samo Banje Luke nego i svih prostora bivše nam domovine Jugoslavije, simbol revolucionarne borbe naroda i narodnosti ovih prostora u Drugom svjetskom ratu. Mogla je to biti i petokraka... samo petokraka, mala i crvena. I takva, mala i crŠEHER 38 BANJA LUKA

vena, ona bi grbu dalu posebnu ”svjetlost”. Ma, šta petokraka, mogao je to biti i samo jedan krak petokrake, ali obavezno crven, kao sto je crvena i krv koja se potocima prolijevala tokom ratnih godina. Samo da grb ime nešto što bi podsjećalo na narodne heroje, prvoborce, borce, na poginule, mučki ubijene, osakaćene, raseljene... na golgotu kroz koju se prošlo tokom četiri godine borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika. Ali, zec leži baš u tom grmu, u domaćim izdajnicima, u našem slučaju u četnicima. Da nije bilo njih, bilo bi petokrake. Jer, petokraka nije njihov simbol. Njihov simbol je kokarda. A kako se danas u Republici Srpskoj četnici izjednačuju s onima čiji je simbol upravo petokraka, tako se u isti rang stavljaju i petokraka i kokarda. Po toj logici oba ova simbola mogla bi na grb, ali samo u paketu, što bi se reklo. Međutim, s kokardom se ne može u Evropu. Hvala dragom Bogu da je tako. E, kad na grb ne može kokarda, neće ni petokraka, bio je, vjerujem, rezon predlagača, što je ”iskoristio” dajak-čamac. Moram da budem iskren i priznam da ja nisam prepoznao simbol dajak-čamca u malom grbu. A heraldika baš ne podnosi nagomilavanje motiva, posebno onih koji se ne mogu prepoznati. Ali, možda je do mene, možda ja dobro ne kužim stvari. Zašto nam je Acović servirao dva sučeljena pramca, a ne samo jedan, što bi bilo logičnije - on to sam najbolje zna. Zar zaista nije bio dovoljan jedan? I još nešto: ako je već dajak-čamac ”morao” na grb, zar nije bilo bolje da je umjesto neprepoznatljivog pramca prikazan čamac s dajakom, što bi bilo lako prepoznatljivo. Ova dva sučeljena pramca dajakčamca meni više liče na dva stilizovano velika slova ”T”. Da je bilo staviti slovo ”I” iza prvog, a slovo ”O” iza ovog drugog ”T”, dobili bismo čarobnu riječ TITO. Bilo bi to, priznaćete, ono pravo, što ”crvena ” Banja Luka i zaslužuje. I ne samo Banja Luka, nego odreda svi gradovi bivše SFRJ. Možda ga ja ovog puta baš pretjera, zar ne. Kada sam na srednjem grbu vidio bedemsku krunu, iz prve sam zaključio da je to Acovićevo ”maslo”. Jer, kome bi to u Banjoj Luci naumpalo da na grb grada ”natakari” krunu. Jedino, možda, nekrunisanom kralju Republike Srpske i ”prijestolnice” joj Banje Luke, Miloradu Dodiku iz Bakinca. Pretražio sam internet uzduž i poprijeko, da bih bio siguran u ovo što rekoh. Već iz biografije uvaženog Dragomira Acovića sve mi je bilo jasno: dotični gospodin je član Krunskog vijeća u Srbiji, a njegov djed i stric bili su bliski prijatelji, da ne kažem jarani, s dinastijom Karađorđević. Onda nije ni čudo što u svom grbu krunu imaju svi gradovi za koje je grb uradio Acović: grad Beograd i svih šest njegovih opština, Niš, Kragujevac, Budva, Bijeljina... Krune, kada je Acović u pitanju, nisu ”pošteđena” ni mnogo manja mjesta od ovih pobrojanih. Eto, na primjer, grb s krunom ima i mala srbijanska varoš Mionica, koja nema ni dvadest hiljada stanovnika. Većina gradova u Srbiji na svom grbu ipak nema krunu, ali ni njihov autor nije Acović. Što se tiče Republike Srpske, kojoj je u svemu uzor susjed joj Srbija, krunom se može pohvaliti samo mali broj opština, Acovićevih mušterija. Krunu na grbu imaju, na primjer, Ugljevik i Lopare. Čuj, Lopare s manje od dvadeset hiljada stanovnika i kruna. Svašta. Zašto sam se ja ovako okomio na krunu, može se neko upitati. Pa zato što je bedemska kruna na grbu karakteristična za prijestolne gradove, a ne za neki ”sitnjež” od gradova. Zar je Banja Luka prijestolni grad? Nije, mada bi neki, a ima ih mnogo, rado ovaj grad vidjeli kao državnu prijestolnicu. Ali, malo morgen, što je onomad uobičavao reći ”balkanski kasapin” Slobodan Milošević. Dobro, ako se Acoviću može oprostiti kruna, ne može mu se oprostiti fasada Banskog dvora, koju je ovaj bajni heraldičar smjestio na frontalni dio te iste krune. Da bih se uvjerio u besmislenost ovog Acovićevog bisera, na Google-u sam pretražio na stotine grbova. Samo na grbu Bijeljine, a već je rečeno da je autor grba Acović, imamo nešto slično. Bijeljinci na kruni grba imaju zgradu Skupštine grada. Zašto je Acović krunu na grbu grada Banja Luka “opteretio” zgradom, da li se, na daj Bože, ovim htio nekome dodvoriti? Ali, ako jeste, ostaće tajna kome. Kakva sreća za Acovića: ovaj njegov prijedlog nije izdržao kritiku i fasada Banskog dvora je, kako smo već rekli, uklonjena s krune. Eh, da je Acović bio mudriji, mogao je na krunu stviti sliku onog šatora

Slika br. 9

Slika br. 10

Slika br. 11


Kolumna koji vladajuća partija svaki put pred izbore podigne na Trgu Krajine. Svejedno je, da li Banski dvor ili šator: i u jednom i u drugom ”zdanju” rješava se sudbina građana grada na Vrbasu. U ovom prvom uz kafu, a u ovom drugom uz pivo, ono pivo koje se besplatno dijeli kao protuusluga za jedan glas na izborima. Vjerujem da šator ne bi bio uklonjen s krune, jer bi ga besplatno pivo ”spasilo”. Kada su u pitanju čuvari štita na velikom grbu, u heraldici se oni pojavljuju kao par, po jedan s obje strane štita. Najčešće pripadaju fauni (životinjskom svijetu) ili tzv. heraldičkoj fantastici - zmajevi, jednorozi i sl. Vrlo rijetko su to konkretni ljudski likovi. Vjerujem da je jedan od razloga zbog čega je to tako, opravdana bojazan da će se pri izboru konkretnih ljudskih likova, napraviti greška. Pojam ”najboljeg” ili ”najzaslužnijeg” je ipak relativan. I sam Acović izbjegava da na svojim grbovima ima konkretne ljudske likove, mada o tome prvenstveno odlučuje onaj za koga se grb radi. Samo na tri grba u Republici Srpskoj su konkretni ljudski likovi čuvari štita. Tako, na primjer, grb Bijeljine za čuvare štita ima slijepog guslara Filipa Višnjića i kneza Ivu Kneževića, poznatijeg kao Knez Ivo od Semberije. Za izbor Petra Kočića i Svetislava Milosavljevića za čuvare štita na velikom grbu, postoje zvanična obrazloženja, o čemu je nešto već rečeno u ovom tekstu. Ne prezajući da i sam pogriješim, reći ću da je više nego upitno da li je baš Kočić ta najsvjetlija figura ukupne banjolučke prošlosti. Da budem decidniji, smatram da nije. Ovaj narodni tribun i vispreni pripovjedač je, uostalom, i živio prekratko (39 godina) da bi uspio ostvoriti nešto kapitalno što bi ga s pravom izbacilo na poziciju broj 1. Kako na poziciju broj 1, zar Kočić i Milosavljević nisu jednako rangirani na grbu, može se neko upitati. Nisu, jer je Kočić Milosavljeviću s desne strane, što znači da ima viši rang od Milosavljevića. Kad sam već kod ovog drugog, moram reći da je njegova graditeljska uloga u izgradnji Banje Luke u periodu u kojem je živio i radio u ovom gradu (1929-1934. godine) više nego impresivna. To ga, i po mom skromnom mišljenju, s pravom i svrstava među istaknute ličnosti ovog grada u njegovoj više od pola milenijuma dugoj istoriji. Interesantno je zaista da se na grbu grada Banja Luka našao Milosavljević, Nišlija po rođenju, a Beograđanin po najdužem perioda svog života i rada. Međutim, tko zna, možda bi se dubljom analizom istorije Banje Luke ”pronašao” neko ko i od samog Milosavljevića ima veće zasluge za Banju Luku, ne samo za njen razvoj nego uopšte. No, da se vratimo Kočiću. Njegovo književno djelo, njegove pripovijetke pune ”otrovnih žaoka” i danas izazivaju divljenje (usput: sve njegove pripovijetke pročitao sam po više puta). Ipak, njegovo književno djelo nema taj rejting kao djela nekih istaknuth književnika bivše nam domovine. A niko od njih drugih nema svoje mjesto na grbu nekog grada. Na grbu nema ni, recimo, Dobrice Ćosića, koji je k tome i ”otac srpske nacije”. Nema ni Miroslava Krleže, ni Franca Prešerna, ni Koče Racina. Pa ni Njegoša nema. Nema ni Meše Selimovića. A šta tek reći za nobelovca Ivu Andrića. Ni on još nije ”zaslužio” da mu se lik nađe na grbu nekog grada. Vjerujem da svi oni, a i neki drugi književnici s jugoslavenskih prostora sada na onom svijetu ”zavide” Petru Kočiću. A ja vjerujem da bi i sam Kočić, da je živ, onakv pravdoljubiv kakav je bio, zavapio slično njegovom Vuku prilikom sječe Vukovog gaja: ”Ne dajte, braćo Banjolučani da me metnu na grb Banje Luke. Dosta je meni što u tom gradu imam park i spomenik u tom istom parku. Istina, taj nekada divni park ”dušmani” nepovratno unakaziše”. Pomno posmatrajući Acovićev prijedlog velikog grba, morao sam protrljati oči. Nisam, naime, vjerovao vlastitim očima (kao što ni Fata nije ”trebala” kada je zatekla Muju da...) kada sam spazio jazavca u pozadini Petra Kočića. Je li ovo zaista jazavac na grbu šeher Banje Luke, pitao sam se. Što će taj zalumčar na grbu, šta on simbolizira? Da to nije onaj jazo Davida Štrpca iz ”selo Melina, kotor Banja Luka, okružlje Banja Luka”? Ako je to on, šta će on tu, nije valjda da je tu da podigne rejting Kočiću i time mu pomogne da se dočepa pozicije broj 1 na grbu. Ali, ako Kočić nije dovoljan sam sebi, neće mu ni jazo pomoći. Možda ovaj jazavac simbolizira zulumćarsvo, osnovnu karaktristiku sadašnjosti ne samo Banje Luke, nego i vaskolikog ”manjeg entiteta” pa, ako hoćete, i cijele nam Bosne i Hercegovine - razmišljao sam. Ako je tako, mogao bi i da ostane na grbu. A da ipak jazavac ne simbolizira životinjski svijet Banje Luke - pitam se ja. E, ako je to, onda je u pitanju velika greška. Umjesto jazavca bolje bi pas´o međed. I to onaj međed brundo. Međeda je sve više i više, ima ih više nego i jazavaca. Sada nisu samo u šumi kao nekada. Čak ih je više na asfaltu, a najviše ih je među... političarima. Ali, to ste vi rekli, a ne ja. Ipak, bilo kako bilo, jazavac je ”dobio nogu”, uklonjen je s grba. A zamislite da je ostao, kakva bi to bruka bila: jazavac je bio Milosavljeviću s desne strane, što znači da je jazavčev rang viši od banovog! Komentar je ovdje nepotreban. Na velikom grbu moju pažnju privukli su i trnovi vijenci, kojima su ovjenčani jarboli u rukama čuvara štita, Kočića i Milosavljevića. ”Zaronio” sam u internet u namjeri da pronađem nesto slično. Ali, avaj, ništa slično nisam pronašao ni među grbovima u Republici Srpskoj, a bogme ni u Srbiji. Jarboli su uvijek ”čisti”: samo jarbol i zastava, nikakvih drugih ”ukrasa”, nikakvog

”kinđurenja”. Odakle Acović izvadi ove vijence, nikako mi nije jasno. Možda je njegov grb plaćen po kvantitetu, a ne po kvalitetu, što znači da je za više motiva (simbola) dobio i više para. Možda su zbog ovakvog načina obračuna urađenog posla i ona dva pramca dajak-čamca, a ne jedan. A možda je iz istog razloga i na kruni bio Banski dvor, a i jazavac u pozadini Kočića. Ali, kao što smo vidjeli, u dva slučaja Acoviću se nije posrećilo, jer su Banski dvor i jazavac uklonjeni. Međutim, kako to da nikome nisu zasmetala ni dva pramca dajakčamca, a ni ova dva vijenca na jarbolima? Već je rečeno da se na velikom grbu na jarbolima nalaze zastave - na jarbolu koji drži Kočić je zastava Republike Srpske, a na jarbolu koji drži Milosavljević je zastava grada Banja Luka. Usput, i ovo jasno pokazuje da je Kočić ”važniji” od Milosavljevića, jer zastava entiteta ima viši rang nego zastave grada. Nisam kao ”novo za gotovo” prihvatio činjenicu da se na grb jednog grada, umjsto zastave države u kojoj se taj grad nalazi, stavi zastava jednog dijela te države, pa makar se on zvao i Republika Srpska odnosno makar on bio i ”49-procentni entitet” u Bosni i Hercegovini. Zato sam zavirio u susjednu nam Srbiju, kojoj se Republika Srpska svakodnevno okreće kao nekom svetištu. Htio sam, naime, da vidim kakva je situacija s vojvođanskim gradovima, kakvu zastavu oni imaju na svom grbu - da li države Srbije ili njene autonomne pokrajine Vojvodine. Jer, posve je jasno da Srbija i Vojvodina imaju različite zastave. I do kojeg sam zaključka došao? Do onog logičnog: niti jedan vojvođanski grad nema grb na kojem je vojvođanska zastava. Ako na grbu ima zastava, ona je po pravilu državna. Šta ovo znači? Znači da bi Kočić trebao da drži jarbol sa zastavom Bosne i Hercegovine. Kažem trebao, mada znam da to ”ne pije vode”. Sve bi se na grbu grada Banja Luka moglo promijeniti, ali ovo, nažalost, ne bi nikada. Inače na javnim mjestima, u cijeloj Republici Srpskoj zastave Bosne i Hercegovine mogu se izbrojati na prste jedne ruke. Poslijedica je to neobjašnjive mržnje - rekao bih da se nigdje u svijetu ne mrzi država u kojoj se živi koliko se u Republici Srpskoj mrzi Bosna i Hercegovina. To je već preraslo u patologiju. Postament grba, kada se uporede Acovićev prijedlog velikog grba i njegovo usvojeno rješenje, doživio je, kako je ranije već rečeno, dvije korjenite izmjene. Nijedna od tih izmjena kod mene nema prolaznu ocjenu. Zašto je uklonjena lenta, na kojoj bi se čirilicom i latinicom napisalo ime grada, upitao sam se. Odgovor na ovo pitanje nigdje nisam mogao pronaći. Ali sam, zato, pronašao dokaze da je teško, kao iglu u plastu sijena, pronaći neki grb bez lente i imena, kako u Republici Srpskoj tako i u Srbiji, koju ja u ovoj mojoj ”analizi” banjoluckog grba po kozna koji put pominjem. A to često pominjanje nije bez razloga, jer sve se u ovom manjem entitetu Bosne i Hercegovine mjeri ”srbijanskim” (ne, srpskim) aršinom. Lenta je, dakle, motiv koji se redovno nalazi na grbu. To, naravno, posebno treba da se odnosi na one grbove koji nisu prepoznatljivi. A grb grada Banja Luka je neprepoznatljiv. Tu dileme nema. Grb neodoljivo podsjeća na grbove srbijanskih gradova, posebno na one iz Acovićeve ”radionice”. Dakle, lenta na kojoj bi se napisalo ime grada Banja Luka nije trebala biti uklonjena. Moje pitanje je i zašto su zlatnim listovima divljeg kestena dodane zelene lisnate grančice lipe. Zar nije bio dovoljan jedan simbol faune (biljnog svijeta) Banje Luke? Svejedno, da li divljeg kestena ili lipe. Da to, ipak, nije zbog onog već rečenog načina obračuna urađenog posla - više simbola, više para? Jos nešto. Kad se već neko poigrao s rastinjem, kako se nije sjetio nekog plemenitog stabla, nekog voća na primjer. Recimo, hašlame. Em joj je cvijet prelijep, em joj je plod ukusan. Ili, recimo, duda - zbog pitke rakije dudovače. A obje ove voćke sve se rjeđe mogu vidjeti u Banjoj Luci. Grb bi im, dakle, pomago da opstanu... na grbu naravno. Ali, da se ja ipak uozbiljim. Bilo kako bilo, usvojeni postament grba je kombinacija zlatnog lišća divljeg kestena i zelenih lisnatih grančica lipe. Onakav kako izgleda, postament podsjeća na opalo lišće odnosno grančice ova dva drveta, koje već negdje sredinom jeseni prekrije izlokane banjolučke ulice. A u tu ”prostirku”, kako vidimo, dobro su ugazili i Kočić i Milosavljević. Možda oni zbog toga i jesu odjeveni u jesenju odjeću. Obzirom da sam u prethodnom pasusu već pomenuo prisvojne pridjeve ”srbijanski” i ”srpski”, nije na odmet da se ovdje samo ukratko osvrnemo na (ne)namjerno brkanje ova dva sasvim različita pojma. Principijelno uzevši, pridjev srbijanski upotrebljava se onda kada se on odnosi na Srbiju kao državu i on ima teritorijalno značenje, a pridjev srpski upotrebljava se kada se on odnosi na Srbe kao naciju i on ima etničko značenje. Zato je neispravno reći srpski ustav, srpska vlada, srpski premijer i sl. Posve je nakaradno reći srpske šume, srpske rijeke... Šta tek reći za pravu glupost, za termin srpske željeznice. A to svakodnevno čujemo, zar ne. S druge strane, ispravno je reći srpska kultura, srpski jezik… I šta reći za kraj ovog teksta o najvažnijem simbolu grada Banja Luka, o njenom grbu. Ništa mi prikladnije ne pada na pamet nego ovo: Ej, Banja Luko, Banja Luko, onakva kakva si sada, bolji grb nisi ni zaslužila. ŠEHER

BANJA LUKA

39


Sve boje ljeta Volim svoj grad – We love Sweden

Tekst i fotografije: Muharem Sitnica-Sića

Tradicionalni kreativni sajam udruženja ”Draganasgarden” zasijao je u svim bojama na banjalučkom Trgu Krajine od 28. do 30. jula, u prezentaciji 15 izlagača sa unikatnim ponudama - proizvodima od meda sa ljekovitim travama, medenjacima i ručno rađenim lutkama za djecu. ŠEHER 40 BANJA LUKA

Za vrijeme trajanja sajma bilo je mnogo zabave i igre pod nazivom „Volim svoj grad“ –„We love Sweden“. Promotivne brošure poklonila je ambasada Kraljevine Švedska u BiH, “The Swedish Kitchen“ i „Celebbrating“, o švedskim tradicijama i običajima, poznatim jelima i specijalitetima švedske kuhinje i prirodnim ljepotama ove velike zemlje. Djeca su svakodnevno uživala u pripremljenim igrama, a nakon održane „Olimpijade“ i takmičenja uz burno navijanje roditelja i prisutne publike, svima su podijeljene diplome i pripremljeni kolači i bombone. Ljetni i zimski sajmovi, u organizaciji udruženja ”Draganasgarden”, uz pomoć grada, banjalučkih medija i televizije, postali su prepoznatljivi po kvalitetnoj ponudi unikatnih radova i proizvoda, dobroj organizaciji i saradnji


Banjalučki juli sa Savezom Banjalučana u Švedskoj, pa se dio bogate ponude predstavlja i na tradicionalnim banjalučkim susretima u Švedskoj. Tokom trodnevnih aktivnosti sajam je posjetilo oko pet hiljada građana, a najviše su se radovala djeca jer je osim takmičenja zabave i igre bilo i puno kolača i slatkiša. Prvi ljetni sajam kreativnih žena održan je 2014., drugi pod nazivom „Na krilima ljeta“ 2015., treći u nazivu “Zlatne ruke Banjaluke“ 2016. , i ovogodišnji četvrti u nizu, „Sve boje ljeta“. Sudeći po idejnom tvorcu, Dragani Pranjić, koja je i osnovala udruženje, ”Draganasgarden” u Banjaluci, te objavila knjigu za svaku ženu, a koja živi i stvara u Švedskoj, slogan „Uzmi moju ideju i napravi je svojom“ postaje sve više lijepa svakodnevnica. Sudeći po svemu, vidimo se ponovo idućeg ljeta na 5. jubilarnom ljetnom sajmu 2018. godine.

Š E H E R 41

BANJA LUKA


Foto: Mirsad Filipović

Našoj Banjaluci, u pohode!

GRAD KOJI MI POKUŠAVA NEŠTO REĆI… Kerani, vezeni most koji nas vraća u našu prirodnost svojstvenu banjalučkom, bosanskom bitku! budu još bliži! Razmišljam, možda je i ovaj autoput simbolika ”Vezenog mosta” iz poznate pjesme banjalučke pjesnikinje Nasihe Kapidžić-Hadžić! Osjećam, u spletu prvih ulica, da me moj grad grli svojim rukama! Kao da mi

Napisao: Edin Osmančević

Petak je, 14. juli 2017! Na putu smo iz Srebrenice ka Banjaluci! Autoput Doboj - Banjaluka prolazi kroz prelijepe krajolike Bosne i Hercegovine i završava u Prnjavoru! Tek poneko zalutalo auto preteknemo i nisam siguran da li vozači izbjegavaju autoput zbog putarine od 4 marke ili zbog toga što mu je ime ”9. januar”! Valjda nam pokušavaju ovakvim imenima ogaditi zemlju, a ne shvataju da se ona nosi u srcu! U svakom slučaju, radujem se ovom autoputu i želim da mi Doboj, Zagreb, Sarajevo, Srebrenica, Maribor, Geteborg ŠEHER 42 BANJA LUKA

želi reći: Dobrodošao! Osjećam ponovo humus zemlje drveta iščupanog sa obala Vrbasa koje je našlo svoje korijene! Moja Banjaluka u srcu nije više grad zelenila, kakvu je pamtim iz dječačkih dana! Vreli sunčani dani postali su još omorniji, valjda


Kolumna zbog silnog betona koji je zamijenio njeno zelenilo. Magičnost u mom gradu, čiju dnevnu omorinu smjenjuje noćna svježina, vraćajući nam krepost i odlučnost da mu se vratimo ponovno u zagrljaj! Grad, koji kao da mi pokušava reći: ”Ne napuštaj me više!” U gradu su ponovo ozarena lica koja su mu se vratila u njegova njedra sa svih strana svijeta! Valjda je Banjaluka grad u kome naš život ponovo nalazi svoju balansiranu, tananu nit! Kerani, vezeni most koja nas vraća u našu prirodnost svojstvenu banjalučkom, bosanskom bitku! Ne, nisam sretan zbog toga što ovaj grad napuštaju mladi ljudi i što ljudi sve teže i teže žive! Možda je to prokletstvo ratnih profitera, onih koji su uzeli njegovu dušu i više misle na svoje džepove nego na njegovu budućnost! U Gornjem Šeheru srećem Selmu, Vuka, Ermina, Nemanju, Elmu, Habibu, koji zajedno trče za istom loptom. I gdje se rađaju prve ljubavi, poput Safikade i nepoznatog austrougarskog vojnika, jače od nacionalšovinističkih poruka onih koji su ih željeli uništiti! I Vrbas je ljepši nego ikada! Na raftingu smo njegovim kanjonom! Tri čamca puna dragih ljudi, djece i mladih! Veseli smijeh i žagor dobrih ljudi odjekuje njegovom dolinom! Pokazujem devetogodišnjoj Selmi rode i čaplje koje nas prate čitavim putem od Krupe na Vrbasu pa do samog ulaza u Banjaluku! Pomislim, da smo mi Banjalučani u dijaspori i te rode jedno te isto! Ljeti mu se vraćamo a zimi ga napuštamo! Iznad naših glava pikču prkosni sokolovi tražeći pogodan plijen! Prkosni sokolovi koji čuvaju vrbasku dolinu i koji su u nama prepoznali svoju bliskost! Stajemo na prelijepim obalama i bacamo se u njegov magični zagrljaj ! A on se sa nama igra puneći nas snagom da savladamo njegove kovitlace i brzake! I ponovo kao da čujem njegov glas: ”Dobro mi došao, ostaj ovdje gdje sunce najljepše sija!” Naša Nasiha Kapidžić Hadžić je ušla u Njegovu dušu! Znam sada i zašto! Odrasla i sretna u bašti sljezove boje kraj rijeke čiji šapat je razumjela! U vrtu koji ”uvijek poslije tople kiše” tako ”divno zamiriše”, ”lagan je ko pjena” a ”svaka ruža umivena”! Zato se moj grad obraduje ljudima koji ga razumiju, zajedno srasli u jednu dušu! Oni koji su željeli da mu dušu prodaju Luceferu u tome nisu uspjeli!


Deset libijskih godina

IZMEĐU AFRIKE I EVROPE Mapa Libije

Tekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing

Od svog povratka iz Libije, a prošle su godine, često razmišljam i u svakoj prilici prenosim svoje utiske o toj državi. Na jednostavno pitanje sagovornika, a obično sa pogrešnim predrasudama, „kako je bilo tamo?“, sjećanja mi naglo nadiru i bude lijepa osjećanja. Imao bih toliko toga da ispričam o svome boravku, a po pojedinostima koje pamtim znam da je ostavio veliki trag u mom životu. Stoga sam odlučan napisati ovaj tekst, u nadi da ću čitaocu približiti razloge iz kojih sam u Libiji proveo sve te godine.

Za razliku od ostalih zemalja u kojima sam duže ili kraće boravio, Libiju sam zavolio, skoro kao i BiH. Tamo sam se osjećao sigurnim, možda i više nego u Sarajevu. Nakon desetak godina boravka, dobro sam upoznao zemlju, njene običaje i ljude i stekao mnogobrojne prijatelje. Pridržavajući se osnovnih pravila koje je strancima nametala Libija - ne govori protiv države i sistema i nemoj konzumirati alkohol na javnim mjestima niti ga nuditi Libijcima veoma dobro sam se uklopio, i nisam imao problema osim onih što stranca mogu snaći tokom boravka u drugačijem okruženju. Napominjem da je ovo lično iskustvo i da se sigurno razlikuje od iskustava drugih ljudi tokom istovremenog perioda boravka, iako i danas uglavnom nailazim na slične priče onih koji su imali priliku da iskuse život u Libiji. Istina, u moje vrijeme je bilo i takvih koji se nisu mogli, ili nisu htjeli, prilagoditi sistemu, pa je njihova priča zasigurno drugačija. Ali kada pogledamo Libiju danas, nakon svih ovih „proljeća i sličnih dešavanja pogrešnih naziva“, vidimo koliko su tadašnja pravila imala smisla. Kazivanjem ću pokriti period od prvog ulaska, u augustu 1998. i tadašnjih impresija, pa do izlaska iz Libije u maju 2011. Kao mladi inžinjer, upućen sam na rad u Bengazij i u to vrijeme, s obzirom da su prema Libiji bile uvedene sankcije na robu visoke tehnologije i međunarodne letove, ulaz u državu je bio moguć samo kopnenim i morskim putem. Jedan od razloga sankcija međunarodne zajednice, 1993., bio je rušenje aviona iznad škotskog grada Lokerbija, koji je pripisan libijskom režimu. Pored toga, pukovnika Gadafija su optuživali da podupire terorizam i da je finansijer i organizator podmetanja raznih bombi. Naravno, sankcije nisu bile podignute na izvoz nafte. Jedan moj stariji kolega, sa velikim iskustvom u Libiji, trebalo je da putuje sa mnom, ali je, na sreću ovog članka i mog ličnog tadašnjeg doživljaja, u posljednjem trenutku bio spriječen. Naravno, tada nisam mislio da su to sretne okolnosti, ali se ponovo ispostavila ona narodna, da nikad ne znaš za šta je nešto dobro. Elem, slijećem ja tako na aerodrom Djerba u Tunisu, oko 100 km od libijske granice,

august mjesec 1998., vrelina, ne može se disati. Dočekuje me vozač koji ne zna beknuti niti jednog jezika osim arapskog, a moj arapski se tada svodio na pozdrav „Selam“. Nisam znao u kojem pravcu treba da idemo, ali moj Mesaudvozač je znao da me treba dovesti u Tripoli. Na granici Ras Jadir, zbog sankcija, bile su nesnosne gužve, s obzirom da je skoro sav putnički transport zapadne Libije bio orijentisan prema Tunisu. Na prelaz obje granice čekalo se i po deset sati. Vozač je stigao do granice i čekajući u redu zaspao za volanom. I gledam ja tako, prestižu nas svi u redu pa, vidjevši da i drugi to rade, izađem i počnem da guram auto. Priđe mi stariji momak nekih 35-40 godina, te na engleskom, tečnom i čistom, onako kao da je iz Kembriđa izašao, ponudi mi pomoć. I prije nego što sam išta izustio, on mi se pridruži. I dok smo obojica gurali, propita me usput o mnogim stvarima, a ja, sve onako iskreno odgovorih. Nakon toga, probudi ćuškom po glavi onog mog vozača i nešto mu zbrza na arapskom zapovjedničkim tonom. Zatim ovaj, onako bunovan, tek probuđen, istrča sa pasošima, još brže se vrati i mi pređosmo granicu! Kasnije sam saznao da je moj pomagač bio policajac u civilu. Šta da kažem?! Moja prva pomisao pri dolasku u Tripoli je bila: „Što je meni ovo trebalo?!“ Prašina, vrućina, tuđina... Da se javiš kući - moraš da odeš u poštu, daš broj, a onaj iza šaltera hoće ili neće okrenuti ga i dobiti. Odeš da kupiš meso, a u mesnici muha po izlogu milion i, naravno, odustaneš od mesnog ručka. Svuda okolo neuredno, zapušteno, uhljupasto, a najviše upada u oči bezbroj plastičnih kesa (sa varijacijama u boji i veličini), koje vjetar prenosi sa jedne na drugu stranu ulice ili kači po drveću. Međutim, bez obzira na sav taj peksinluk, Libija je i tada imala neku vrstu duše koja je privlačila ljude da ostanu ili da se ponovo vrate!. Nisu samo Balkanci dolazili tamo da žive i rade: u Libiji ste mogli sresti ljude iz cijelog svijeta, mnoštvo radnika iz siromašnih afričkih država, azijata sa cijelog kontinenta, a jedan veliki broj zapadnih Evropljana u njoj je nalazio ugodan život. A kako i ne bi: cijene prihvatljive, klima ugodna, more i plaže na domaku, a sigurnost na nivou.

ŠEHER 44 BANJA LUKA


Putopis

Tripoli Stari grad Današnji Tripoli broji, kažu, i do 2,5 miliona stanovnika. Težio je da bude moderan grad sa brzim saobraćajnicama i riješenim transportom, međutim, pobuna - arapsko proljeće - agresija su zaustavile taj razvoj. Od ukidanja sankcija 2003.g. do 2011.(februar), čitava Libija, a pogotovo Tripoli, doživljava jednu renesansu koja je trebalo da bude u potpunosti vidljiva za nekih 5-10 godina. Investicije i izgradnja su se vidjeli na svakom koraku, a gdje god da se okrenete, mogli ste izbrojati najmanje 20-30 kranova koji neprekidno rade. Mnoge institucije su bile obnovljene, a nove građevine su nicale preko noći. Najveće evropske kompanije su nastojale ući na ovo bogato tržište, gdje je najlakše bilo dobiti posao, teško je bilo uraditi i naplatiti, ali i to se uz dosta muke i strpljivosti uspijevalo. Naše BiH kompanije su bile poprilično zastupljene u svakom od ekonomskih segmenata. Uglavnom su bile jedan dobar spoj cijene i kvaliteta, a opet zbog veza Jugoslavije i Libije, odnosno Tita i Gadafija, nama je to tržište bilo širom otvoreno. Kao i sve ostalo, mi to nismo znali ili nismo mogli iskoristiti u punoj mjeri. Vodeći, i općenito svi svjetski brendovi su bili prisutni na tržistu, te su neki dijelovi grada izgledom dućana, ponudom i reklamama podsjećali na evropske metropole. Tripolitanski sajam je također dobio na velikom regionalnom značaju, a sve afričke zemlje su učestvovale na tim priredbama, jer je Libija, kao jedna od najbogatijih država Afrike, imala velikog značaja za kontinent. Libiju su nazivali još i vrata iz Afrike u Evropu, ili iz Evrope u Afriku. U svom nastojanju da grad dovede u red, država je omogućila posao i najugroženijim iz susjedstva, te su grad preplavile armije Afrikanaca koji su svakodnevno odžavali čistoću i radili na hortikulturi. Pored prvog aerodroma, današnja Mitiga, izgrađenog u vrijeme italijanske vladavine, postojao je i drugi glavni - internacionalni. Zbog interesovanja za Libiju i velikog broja putnika, kako u Libiju tako i u tranzitu, počela je izgradnja novog, najsavremenijeg aerodroma. Planirano je bilo spajanje Benghazija i Tripolija željeznicom, i dio rute je već bio nasut, iskopan. Sva ta gradnja i modernizacija je, nažalost, zaustavljena nemilim

Tripoli Plaža Regata

Oaza blizu grada Sebhe događanjima 2011.g. Italija je, od svih prisutnih zemalja na ovom tlu iz perioda prije Drugog svjetskog rata, ostavila najdublje tragove i pečate. Osim aerodroma, u to doba je Tripoli dobio i željeznicu koja ga je povezivala sa nekoliko okolnih gradova, a i tada započeti radovi na spajanju željeznicom dva najveća grada su obustavljeni početkom rata 1941. godine. Cestu Tripoli- Bengazi, koja je kasnije proširena i poboljšana, takođe su izgradili Italijani. U tadašnje vrijeme, Libija je bila relativno napredna država: postojale su banke sa bezgotovinskim plaćanjem, a zaostaci otomanske administracije su bili poprilično funkcionalni. Pored mnoštva dobrih stvari, Italija je također ostavila i traga u istrebljenju lokalnog stanovništva, pogotovo u istočnim regijama, gdje je general Gracijani, sa svojim trupama, pustošio i ubijao neposlušne, nepodobne i nepokorne. Pisani izvori također govore da, s obzirom da nisu mogli pokoriti sve domaće stanovništvo, Italijani su im, da bi ih primorali na predaju, trovali hranu i bunare. Odoh predaleko, vraćam se u Tripoli.

Tripoli Stari grad Š E H E R 45

BANJA LUKA


Å EHER 46 BANJA LUKA


Susret u Medicinskoj školi u Banjaluci

PROZIVKA NAKON 50 GODINA

Tekst: Ljubica Perkman Naša saradnica pjesnikinja i prozaistka Ljubica Topić Perkman imala je krajem protekle školske godine srdačan susret sa učenicima srednje i osnovne škole u njenom rodnom Čelincu. U prostorijama Narodne biblioteke »Ivo Andrić«, za koju je poslije katastrofalnih poplava skupljala i pomoć u Njemačkoj, u kojoj živi već skoro pola vijeka, oživjela je sjećanja i na đačke dane u svome zavičaju, o kojem najviše i govore njene knjiga pjesama i priča: »Otrgnuta grana«, »Kraj ljeta«, »Most ljubavi«, »Rijeka djetinjstva«, »Miris šumskih jagoda« i dr. Povod za dolazak u zavičaj bila je i proslava 50-godišnjice mature u Medinskoj školi u Banjaluci, u kojoj su se u junu ove godine okupili neki od njenih bivših učenika. »Doživjeti susret nakon 50 godina od mature nešto je posebno, prava sreća«, napisala nam je uz ove fotografije Ljubica.

»Srdačan susret s našim dragim 82-godišnjim razrednikom Lazarom Grbićem i druženje učenika svih razreda održalo se u zdanju današnje Gimnazije, gdje se nekad nalazila zgrada Medicinske škole. U 12 sati razrednik Lazar Grbić je počeo prozivati bivše učenike. Nakon časa sjećanja u razredu, nastavili smo se družiti uz kafu »Kod Muje« i veselo razgovarati o doživljajima iz proteklih godina. Uveče smo slavili u restoranu »Citadela«, gdje se okupilo više od 90 bivših učenika iz svih odjeljenja.« Sve je u životu prolazno, ali ovakvi susreti ostaju nezaboravni.


Sjećanje (2)

ŽIVOT JE KAO ĆILIM Majčin petrovački vez nastavio se i u Banjoj Luci, u kojoj smo, nakon rata napokon stekli svoj dom, i nakon završenih studija i svoja radna mjesta, ali sve je prekinuto zlokobnim ratnim pokličima i progonima… Napisao: Aljoša MUJAGIĆ Nastavak iz prethodnog broja Godine skučenih i neuslovnih zajedničkih stanova iapk su prošle; preselismo u našu kuću, koju otac kao prvoborac kupi na kredit, sa dva stana od po 52 kvadratna metra napravljena po dizajnu poznatog banjalučkog inžinjera Salihagića. U donjem stanu je stanovao sa porodicom Munir Kadić, službenik u SUP-u, a po njegovom iseljenju uvališe nam bespravno porodicu Luke Vujića,koji dođe iz Prijedora, a takođe zaposlenog u SUP-u. Nakon više godina oni preseliše u zgradu napravljenu na Haremu i lokaciji srušene džamije na uglu ulica Đure Jakšića i Avde Karabegovića. Tako konačno dobismo proširenje na cijelu kuću koju majka uredi po njenom ukusu,ukrašenu slikama moga daidže Osme, koji kao slikar amater nastavi razvijati prekinutu umjetničku akademiju, jer kao siroče ode na zanat te postade stolar,kojem četkica bi vraćanje u svijet umjetnosti koji zbog sirotinje nije mogao da si priušti. Ćilimi, koje je majka tkala, bolje reći stvarala, bili su po spavaćim sobama a dnevni boravak je krasio tepih i Standardov namještaj - vitrine sto,fotelje i polukauči.U uglu, pokrivajući prostor između vrata dnevne i spavaće sobe, šepurila se termoakomulaciona peć 5 ili 6 kW koja nas grijaše u dugim zimskim noćima. U prvo vrijeme tu je bila kraljica peći na ugalj i drva, da bi kasnije ustupila svoje mjesto modernoj termoakomulacionoj peći. Ugao je krasio televizor koji predstavljaše, nakon radia,drugi prozor u svijet a naročito gledane emisije nedjeljom ili subotom u režiji Lole Đukića sa Čkaljom, Mijom,Pavlom Vujisićem i drugim poznatim beogradskim i jugoslavenskim glumcima. Otac ode u penziju, sa ponudom iz tadašnjeg Kosmosa da radi honorarno kod njih, što on odbi riječima da zaposle nekoga od svršenih studenata ili ekonomista. Godine školovanja Bili su to dani kada je brat otišao na studije u Zagreb,a sestra u Zubarsku školu u Sarajevo. Sjećam se da njena mandolin, koju je svirala u dobojskom đačkom orkestru, ode da bi joj se kupile cipele. Brat dobi stipendiju od vojske kao i njegov školski prijatelj Neniša - Mehmedalija Hodžić, koji sa bratom Smajom odraste kod tetke. Pošto se majka zatekla u Zagrebu kada su dobili zaostatke, Neniša je zamoli da kupi tetki gaća,pošto je ona u šali često znala reći da od njih dvojice (Smaje i Neniše) ne može sebi ni gaće da kupi. Neniša, nažalost, prekide studije i zaposli se u GP Krajina, da bi u toku agresije na BiH bio prisilno mobilisan i nakon maltretiranja na linijama kod Orašja i prebijanja skonča život na Manjači. Iza njega ostade supruga Nada ,koju je upoznao u Zagrebu, i sin kojega su uspjeli poslati van iz banjalučkog logora u kojem su se našli Banjalučani,koji nisu bili pripadnici nebeskog naroda. Ja sam pohađao Gimnaziju i mogu reći da sam bio dobar đak, po nekima i jedan od boljih u generaciji. Od mnogih događaja, vezanih za školovanje, sjećam se profesorice Dragojle Tošić, koja je predavala umjetnost i latinski. Jednog časa smo učili o slaganju osnovnih i komplemantarnih boja, sa ciljem da se uspješno oblačimo, kombinujući odjeću različitih boja. Ja sam tada nosio crne hlače,bratov crno-sivi kaput i velursku zelenu košulju, koju majka nekako kupi jer se lako prala.Košulja je bila boje trave za tmurna oblačna dana, kombinacije boja koje "ubijaju". Profesorica u objašnjavanju slaganja boja uze mene za primjer kako sam loše složio boje pretpo48 Š E H E R

BANJA LUKA

Tata Hasan

stavljajući da kao odličan đak moram znati odnose i kombinacije boja. Na to, pošto ni tada nisam dozvoljavao da me neko neopravdano uzima u usta, rekoh: "Znate, profesorice, može da se obuče onaj koji ima. Moj tata je u penziji, majka domaćica,brat i sestra na studijima i jednostavno nemamo mogućnosti." Profesorica, koja je bila jedna od najbolje obućenih dama u Banjoj Luci,shvativši da je pretjerala, reče kao kroz izvinjenje "pa ipak se može". Nato sam opet dodao "ako se ima", na čemu se dijalog završio. Odrastanje i druženje sa mojim vršnjacima iz ulica Đure Jakšića,Osmana Đikića, Fadila Maglajlića, Pobrđa, Avde Karabegovića,podpećinskom rajom, značila su bližnje veze sa porodicama: Husedžinović, Haznadar, Dizdar, Halilović, Sikirić, Mujčić, Maglajlić, Koljenović, Pažić, Ganić, Jahić, Sojterić, Demirović, Seferović, Dedić, Brozović, Agić, Kurspahić, Babović, Gušić, Ćurić i mnogima koje ratni vihor, najčešće, otjera iz našeg grada. Ne samo da smo se mi djeca družili, nego i roditelji, tako da smo se uglavnom svi znali i živjeli kao jedna veća porodica. Majkini paketi Po završetku Gimnazije odlazim u Zagreb gdje studiram na Strojarskobrodograđevnom fakultetu ili mašinskom, kako bismo mi rekli. Brat, koji je bio pri kraju studija građevine, pomaže mi da napravim prve brucoške korake,dijeleći savjete i vodajući me po studentskim službama pri upisu na fakultet. Ostalo mi je u sjećanju stanovanje u studentskom domu “Đuro Salaj”, u blizini autobuske stanice, gdje upoznah mnoge kolege iz svih krajeva bivše domovine. Plesovi, po kojima je naš dom bio poznat, omogućili su mi, radom na garderobi, da pojačam svoj budžet a i da upoznam mnoge mlade ljude koji su dolazili u dom. Stanujući sa našim Banjalučaninom Zdravkom Timkovom i Marinom Guljaševićem iz Vinkovaca, sa strojarstva-mašinstva, učio sam se zajedničkom životu. Kako se nije imalo, nas trojica, Zdravko, moj brat i ja, nosili smo hranu za ručak iz tzv. narodnog restorana, koji je bio udaljen desetak minuta hoda, gdje smo uplatili dva ručka računajući da će nam dati malo više kao studentima, što se, naravno, nije dešavalo, pa smo nas trojica šutke jeli ta dva ručka, jer sa pričom ostaneš gladan. Kasnije smo svi prešli na hranu u Studentski centar , jer obaveze na faksu nisu dozvoljavale da se vraćamo u dom i donosimo hranu. Majkini paketi sa hranom, kao i paket Zdravkove mame, bili su dobar doručak za nas i naše drugare, iz susjednih soba, sa kojima smo obično dijelili hranu.Kako ranije nisam jeo svinjetinu, jedan dan, gladan, vrativši se sa fakulteta,prilično kasno,upitah cimera ima li šta da se pojede. On mi ponudi krmenadle, pečene i zalivene svinjskom mašću, koje njegovi napraviše u Vinkovcima. Gladan, uzeh dvije krmenadle i otklonih nožem mast koju ostavih na rubu tanjura, i tako počeh da jedem svinjetinu koju dotad nisam imao na jelovniku. Otada sam isticao da grijeh uvijek izlazi iz usta, što se potvrdilo u mnogo slučajeva. Baveći se sportom, trenirajući u karate klubu Zagreb,u Habdelićevoj na starom gradu, imao sam prilike da upoznam i mladiće iz Zagreba a posebno trenera Dr Emina Topića koji je prema meni bio kao stariji brat. Poslije zemljotresa Potres 1969. godine me je zatekao u vozu između Prijedora i Bosanskog


Sjećanje (2) Novog na putu za Zagreb. Voz je polazio oko 3 poslije podne a prvi potres je drmnuo oko 4,20, ako se dobro sjećam. Otac je bio sa mnom na putu za Bihać, da odnese bratu rakije, koju je on ispekao. Bosanski Novi je bio bez struje a ljudi su uspaničeno govorili da je potres bio negdje oko Banje Luke. Imajući u svojoj torbi flašu kupinovog vina, proizvod moje majke,primijetih kako kapi padaju na klupu i nekog putnika koji je sjedio ispod nosača prtljaga. Spustivši torbu ustanovih da je flaša sa vinom bila doslovno presječena po sredini, na dva djela, a sadržaj gornjeg je istekao u torbi, a donji još pun vina odolijevao je truckanju voza. Stvari su srećom bile zamotane u najlon vreću tako da nisu bile ofarbane vinom i izdržale su do Zagreba.Naravno, ostatak vina i boca završi kraj pruge. Otac ode u Bihać a ja u Zagreb, znajući da je majka ostala sama kod kuće, jer sestra bijaše u Beogradu gdje je vanredno studirala stomatologiju. Sutradan, nakon drugog potresa, sjedoh u autobus Riječkog autotransporta u 13 sati i vratih se u naš grad.Kuća je bila u prilično jadnom stanju, srušenih duma i dimnjaka, sa mnogim pukotinama. Obilježena je sa, 5/3 što je značilo, da je vrlo oštećena s mogućnošću popravke, i da je od čvrstog materijala. Mati je bila u garaži sa najnužnijim stvarima. Zvuči anegdotski da su ona i komšinica Bisera Babović snijele sa stepeništa vreću sa orasima, a sve ostale stvari ostadoše u kući. Isti dan se i otac vratio kući, a na telefonski poziv sestre - šta da donese iz Beograda – rekoše joj “dva hljeba”, što je izazvalo njen plač. Vratih se isti dan, odnosno noć, sa rođacima, našim komšijama Šaškinima, koji su živjeli u Zagrebu. Sve probleme koje donese potres uglavnom su progrmili otac, mati i sestra.Naredne godine, uz pomoć kredita, te uz bratov projekt sanacije i moj fizički rad, kuća se popravi za neko normalnije stanovanje.Otac zaradi bruh nosajući zajedno sa mnom "civare", drveno pomagalo za nosanje materijala. Taj ga je bruh pratio ostatak života, pošto mu slabo srce ne dozvoli operaciju. Veliki teret je nosila majka na svojim leđima, kuhajući i hraneći i nas i radnike koji su popravljali kuću. Te godine, zahvaljujući lopati i betonu koji sam uglavnom izmiješao naruke, moji dlanovi su bili prekriveni ostacima žuljeva i zadebljalom kožom tako da sam ih dugo sakrivao po džepovima dok se ta mrtva koža ne oljušti. Godine boje SMB Život je tekao dalje, i bratova porodica doseli u Banju Luku, u donji stan očeve kuće, da bi kasnije brat dobio od armije stan kod Dječijeg pozorišta, pošto su oboje radili kod vojske, on u Vojnograđevinskom odsjeku garnizona Banja Luka, a snaha kao stomatolog u Vojnoj ambulanti, smještenoj blizu gradske bolnice iza nove zgrade Socijalnog. Po završetku studija zaposlih se u “R.Čajavecu”, gdje se nisam mogao vratiti nakon vojnog roka, jer sam kao armijski stipendista morao regulisati svoje odnose sa vojskom pa tek onda dobiti posao u “R.Čajavecu”. Zaposlih se u “Univerzalu” koji je proizvodio auto dizalice i hidrauličku opremu za servise. Upoznah mnogo naših sugrađana ali nakon šest mjeseci, pritisnut pozivima za aktiviranje u službu JNA, dobivši namještenje u Vojnograđevinskom odsjeku garnizona, obukoh uniformu i ostadoh u JNA do 19. aprila 1992. godine, kada sam napusto jedinicu da bi zvanično moja služba prestala 1. jula iste godine u tada već formiranoj Vojsci srpskoj, u koju se "transformira" dio JNA iz BiH. Otac je 1987. godine doživio razarajući moždani udar i ispusti dušu na mojim rukama, kada sam ga spustao na krevet neurohirurgije bolnice u Banjoj Luci. Ispraćen je kao Nosilac spomenice 1941. sa vojnim počastima i sa mnogim našim i kućnim prijateljima. Majka ostade sama pošto nas sve troje osnovasmo porodice. Brat je stanovao u istoj ulici pa je uvijek neko bio kod nje. Pred očima mi je često stara drvena klupa i sto ispred nje, I moja majka razbarušene sijede kose, kako jede ćevape iz razmotanog papira, u koji se obično zamotavahu vrući ćevapi u obližnjoj ćevapčinici kod Mahe. Raspad zajedničke domovine i bujanje srpskog nacionalizma, koji je bio najodgovorniji za raspad zajedničke domovine, dovedoše do rata u BiH sa svim posljedicama koje on izazva. Granatiranje Sarajeva poče 6. 4. 1992. godine, na Bajram i ujedno nekadašnji dan oslobođenja od njemačkih i NDH fašista. Majka se razboli i smještena je na odjel,na kojem je načelnik bio dojučerasnji član Komiteta SK u BiH a sada ministar za zdravstvo u tvorevini koja nastade u krajevima gdje Srbi, naoružani i podržani, od Republike Srbije i Slobe sa njegovim izvršiocima, preuzeše vlast.Uplašena i sa pitanjem jesu li prestali granatirati Sarajevo, uskoro se rastade sa dušom i bi sahranjena na Novom groblju na Pobrđu. Kako sam tada još bio u jedinici, na sahranu je došla i grupa vojnika iz jedinice kojom sam koman-

Sestra Enisa

dovao ili mislio da komandujem. Majka je spuštena u mezar-raku a da sav svijet koji je došao nije uspio ni da krene ispred mrtvačnice. Bilo je jako mnogo naših prijatelja, komšija i poznanika mojih roditelja koji dođoše da isprate našu majku, domaćicu,majku za našu djecu i iskrenog čovjeka kakav je bila čitav život. Jedan od vojnika mi nekoliko dana nakon sahrane reče: "Vi mora da ste jako poštovana porodica". Na moje pitanje, kako to zaključuje, on mi objasni da kod njih u selu, kada umre baraba jedva se iskupe dvojica-trojica da ga sahrane, a kada umre poštovan domaćin oko stotinjak ljudi.Imajući u vidu koliko je svijeta došlo na majkinu sahranu, on donese svoj zaključak. Kada se osvrnem… Zaista, kada se osvrnem na život oca i majke, nije im bio lagan, ostavši siročad i boreći se da prežive u predratnoj (kraljevini Jugoslaviji) državi, uz NOB i poslije pobjede.Kućili su se četiri puta, računajući i potres u Banjoj Luci, i izrodili četvoro djece od kojih troje ostadoše živi i završiše fakultete. Vrijeme koje je nadolazilo ubrzalo je odluke o odlasku,ja preko Beograda u Kanadu, brat i sestra preko Save u Hrvatsku, da bi sestra došla sa porodicom u Buffalo USA, gdje moj zet ode na put bez povratka. Brat se zaposli u Hrvatskoj, u Novskoj, i snaha u Raiću,kod Lipika, kao stomatology, ali zbog toga što nisu mogli dobiti radnu dozvolu,iako su dobro radili i bili potrebni tamo gdje su počeli da rade,moradoše napustiti Hrvatsku. Nažalost, politika u kojoj je nabujali nacionalizam, ovoga puta Hrvatski,vrati ih u Bihać rodni grad moje snahe, gdje se skrasiše uz mnogo razočaranja u rodbinu i nazovi prijatelje, i moj brat, koji nikada nije bio vjernik,postivši čitav Ramazan 2002. godine, koncem januara,kako mi se pohvalio,ode ocu i majci na polja na kojima navodno nema patnje za dobre ljude. Polako djeca polaze svojim putem nakon završenih škola u novim domovinama. Bosna za nas starije, koji već počinju razmišljati o posljednjem putovanju,ostaje nešto za čim nas boli duša i što nam skraćuje život. Djeci ona ostaje turistička destinacija, pitam se koliko dugo, jer na ovoj lopti koju mi ljudi uništavamo ima još lijepih mjesta osim Bosne i Hercegovine. Mezari oca i majke, kao potvrda da smo živjeli u Banjoj Luci, ostaju da nas privlače dok se još možemo kretati, a grad i većina ljudi koji sada u njemu žive unose gorčinu u naša bića jer još uvijek nema izvinjenja za naše putešestvije,materijalna i ljudska stradanja i urbicid počinjen tih već sada davnih 90-tih godina. Kitchener 14.10.2015 Š E H E R 49

BANJA LUKA


Sa stranica novih knjiga

KOŠARICA PUNA BOSNE Napisao: Denis DŽELIĆ Često u snovima vidim pozlaćenu gondolu kako plovi kroz prljave kanale sna. Tu je i ponosni gondolijer dok s naporom vesla. Pod njim se bjelasaju pjenušavi valovi čipkanih ukrasa. Stoji na televizoru kao fantastični dio sna, ukrašen blještavim lampionima u opštem sivilu neimaštine gladnih pedesetih godina. Dalek je put od televizora do spavaće sobe i lutke sa prozirnom haljinicom koja sjedi kao princeza. A na njoj svilena haljina, jarkih boja. Niz obraze slijevaju se svijetle lokne kao nemirni slapovi kose. Ponekad se zavali u stranu, napola zatvori svoje oči sve dok je ruke majke ne isprave i njene staklene oči širom otvore. A iz njih se plavi svijet želja pun slatkog kiča, Venecija, šuškavac, penjoar, mider, vikleri, muštikla, najlonke, tabakera... I mene ovaj život sve više zavaljuje u stranu. Hoće li me neko ispraviti? Hoću li tada otvoriti svoje oči? Gdje će otploviti gondolijer kad jednom nestanem? Otvaram oči, umjesto gondolijera tu je brkati Haron. Haron je prevozio mrtve duše na drugu stranu rijeke Aheront ako su imali novčić (obolus) da plate njegovu vožnju, tako da su pokojnici u Grčkoj bili sahranjivani s novčićem pod jezikom. Bosanske izbjeglice nisu imale ni toliko, ostavljeni su na obalama fjordova, po pješčanim dinama da izumiru u samoći. I sam Haron ih je iznevjerio. Konvoj autobusa se uspinjao po Alpama, verao se po usnulom zmaju. Lijepa je Slovenija, još ljepša Austrija, a onda zađosmo u bezlične predjele Njemačke. Gledam oko sebe, u autobusu voštane figure napaćenih lica. Sigurno je i moje takvo, samo ga ne vidim. Maštam o ljepšem životu ali me surova java vraća u ovaj autobus pun prognanika. Bježim od aveta rata u poeziju i literaturu. U ruci mi hemijska olovka i rokovnik u koji zapisujem svoje misli. Iza olovke ostaje trag: Ja, Benjamin Bosnić, komedijom važem ŠEHER 50 BANJA LUKA

ljudsku tugu. Matematički dokaz tuge može se iskazati definicijom koju nisu verifikovali naučni krugovi, ali empirija kaže da tu ima nešto. Suza je materijalizovana tuga. Postoje dvije vrste suza: nadražajna i emotivna. Nadražajne suze su izazvane vremenskim prilikama, ili bolestima. Osjećajne ili emotivne suze različitog su sastava od suza izazvanih vanjskim nadražajem. Imaju dvadeset posto veću koncentraciju proteina, enzima, masti, lizolima i elektrolita . Mislio sam da pisac mora pokazati da je pametan i hrabar. Da zadivi čitaoca ingenioznošću i hrabrošću. Inteligencija tu nema šta da traži, ostaje hrabrost. Imati je dovoljno da zalazi u područja gdje obični smrtnik ne smije i na kraju poražen leći na ratno polje literature. Bez slave, tek smrad smrti oko njega kao metafora razvigorca, i pero što kamen međaš krasi nadgrobni spomenik. Olovka opet zastane i odmara. Protegnem vrat i namjestim pršljenove. Posmatram oko sebe putnike, njihova napaćena lica. Svaka osoba ima svoje vrijednosti, osobenosti, prepoznatljivosti. Nekada je bila mlada i lijepa, doživjela je svoju ljubavnu priču, odgojila svoju djecu, sahranila svog muža ili ženu. Zajednički im je rat, progon, strah, tuga. U svakom od nas sada dominira tuga. U autobusima su izbjeglice i prognanici izgledali kao ljudi bez prošlosti. Tu je ona, skrila se negdje u sjećanjima, ali nedokučiva, nevidljiva, tek blago osjetna. Sama odluka da se bježi i spasi živa glava, kao prekidačem ugasila je prošlost i prognanici i izbjeglice su tumarali po mraku. A jalova nada nije obećavala ništa dobro. Ja, Benjamin Bosnić, ponavljam u sebi svoje časno ime, da ga ne zaboravim kad se jednom izgubim u bijelom svijetu. U svojoj glavi tražio sam Bosnu. Ostala je krhotina sjećanja u vidu slike poluotvorenih

vrata. Otvoreni dio je taman. Na ručki visi košarica puna Bosne. Iz nje kuklja poznati miris. Ta slika mi se vrtjela od trenutka kada su konvoji autobusa poveli grupu od petstotina prognanika u bijeli svijet. Mračni dio slike iza vrata, ma kako taman bio, ljepši je od bijelog svijeta. Slika domovine, to je košarica od pruća i cvijeće koje mami bojama i mirisima. A i iza odškrinutih vrata je moja Bosna. Usudi se, zaviri, uđi..., dobrodošao svak' ko dolazi kao prijatelj. - Đe smo? - šapnu Muhiba. Ustala je da protegne noge, pa prišla i čučnula pored Ajle i mene. - Njemačka! – tiho sam odgovorio jer mnogi putnici kunjaju i spavaju. - Đe nas vode? - Ko zna, majka? Možda u Švedsku ili Dansku? - Kaku Dansku? Šta ću tamo? - Nek je živa glava! – umiješa se Ajla koja je malo kunjala, malo bila budna. Glava joj se klatila tamo – vamo. Muhiba je čučala pored svoje kćerke i zeta. U glavi joj košmar. Haos. U voljenoj Banjaluci ostavila je svoje mrtve, muža Ibru, kućicu u kojoj su podigli djecu, prisilne neuroze, tegle sa laticama ruža čiji himber će neko drugi piti... Sav život zbila je u jednu torbu i krenula na put bez povratka. Posmatrala je predjele kako protiču kroz šajbe autobusa, a onda se trznula, sjetila nečega. Lice jo poprimi zabrinut izraz i prošaputa: - Sjetila sam se nečega, Ajla. - Čega, mama? - Ne znam... jesam li zaključala kuću. Ne mogu se sjetiti gdje mi je ključ. - Mama, zar je to sad važno? - Bogme jeste, kako ću ući u kuću kad se vratimo? Odlomak iz romana „Muhiba legenda“, Izdavačka kuća „Planjaks“, 2017.


Sunarodniče moj bosanski…

Smrtna težina jednog slova …ali ne zaboravi da si u Bosni - Bosanac Foto: Goran Mulahusić

Piše: Marjan Hajnal Zamislimo, da nam od pravilnog izgovora jednog slova zavisi život. Pripadnici većine naroda nejasno artikuliraju “R”, ono im je mutnokotrljajuće. Rusi umjesto “H” izgovaraju “G”. Teško ih se razumije kada kažu Gegel, Gitler… Zato se čistota izgovora u izvornom bosanskom ne može drugačije okarakterizirati osim kao superiornost, ne samo lingvistička, već i sociokulturna. Ali, kao i u svemu ostalom, sve je dobro dok se ne umiješa politika koja presuđuje prema samo jednom glasu. Za ilustraciju štetnog uticaja državnih djelatnika na stvarnost poslužiće nam biblijski primjer pogubnosti svjesne zlonamjernosti i bolesti uma odjevenog u politiku: Izraelsko pleme Efraim bilo je uvrijeđeno, jer ih Gilađani nisu pozvali u rat protiv Amonaca, pa su poveli rat protiv njih. Gilađani ih pobijede, a bjeguncima su presjekli odstupnicu i zaklali svakog ko nije mogao izgovoriti “Š” u riječi “Šibolet” (hebr. – klas), jer Efraimovci “Š” izgovaraju kao “S”. I tako su poklali 42.000 Efraimovaca, “uz Božji blagoslov”. Skupiše se ljudi od Efraimova plemena, pređoše Jordan put Sjevera i rekoše Jeftahu: “Zašto si išao u boj protiv Amonaca, a nas nisi pozvao da idemo s tobom? Spalićemo ti kuću i tebe!” Jeftah im reče: “Ja i narod moj imali smo tešku borbu sa sinovima Amonovim. Ja sam vas pozvao, ali me vi ne izbaviste iz ruku njihovih. Kad sam vidio, da mi vi nećete pomoći, stavih svoju glavu u torbu i pođoh protiv sinova Amonovih, i Gospod mi ih dade u ruke. Pa zašto danas dolazite protiv mene, da me napadnete?” Tada Jeftah podiže sve ljude od Gilada i udari na Efraimovce. I Giladovci poraziše

Efraimovce. Ovi su naime bili rekli: “Bjegunci Efraimovci vi ste, a Gilad leži usred Efraima, usred Menašea”. Gilad zauze gazove jordanske u Efraimu, i kad bi koji bjegunac Efraimovac zamolio: “Htio bi preći”, upitali bi ga ljudi od Gilada: “Jesi li iz Efraima? Ako bi odgovorio: “Nisam”, onda bi mu zapovijedili: “Reci Šibolet!” Kad bi rekao “Sibolet”, jer ne bi pravilno izgovorio, uhvatili bi ga i zaklali na gazovima jordanskim. Tako pogibe tada četrdeset i dvije tisuće ljudi iz Efraima. (Knjiga “Sudije”,12…) Kako bi danas prošli anglofonci koji umjesto subota (hebr. Šabat) izgovaraju Sabat (Sabbath)? Arapi, kao i većina Jevreja rođenih u arapskim zemljama, ne mogu jasno izgovoriti “P”, čuje se “B”. Da li je “Š” suglasnik ili onomatopejski poluvokal, pitanje je za lingviste-fonetičare, ali ne i za političku filosofiju i filosofiju jezika. No, ta bukva (starosl. oznaka za slovo, otuda “bukvar”) muči i BoŠnjake/BoSance. Stanovnici Bosne nikada nisu bili toliko opterećeni atmosferom sudbonosnosti reflektiranoj u gorućoj dilemi: Bošnjak ili Bosanac. Istina je da se ne kaže “desnjak”, već “dešnjak”, “ostrašćen” a ne “ostrasćen”, “premošćen” a ne “premosćen”, “pritješnjen” a ne “pritjesnjen”… Prema analogiji, stanovnik Bosne je, Bosnanin, Bošnjanin, a kako se došlo do verzije Bosnak, Bošnjak, odgovor treba tažiti u posebnom kontekstu. No, ako, na sreću, i u strogoj lingvistici postoje izuzeci, zašto ne bi postojali spasonosni kompromisi i u politici? Ne mora istrajavanje na jednom slovu prerasti u političku sudbinu naroda, države, podneblja. Nije vrijeme za palatalizacijsko propitivanje tragičnog povijesno prisutnog dvoumlja, već se treba uhvatiti u koštac sa pitanjem šta poslije pada u klopku projektovanu u sferi sujete i nepouzdanih informacija o prioritetu: uzrok ili realnost (koka, ili jaje). Za teologe bitan je uzrok, za znanstvenike bitne su ovozemaljske realne činjenice. Obogotvoreni političari opčinjeni su uzročnošću i zato uzrokuju. Narod ispašta posljedice. Da ne bi ispalo da ni sam pisac ne zna (ili je zaboravio) šta je htio da kaže, a tiče se sudbine

Bosne, par zaključaka-savjeta: – Zlokobni post-genocidni Popis je upravo u toku, jer tako žele projektanti genocida. Neće ga bojkotovati zlonamjerni, lakovjerni, naivni, popustljivi i kukavice. – Državljani nezavisne RBiH su Bosanci, nisu “takozvani”. – Ko god da se odluči pristati na popis i u rubriku “Nacionalnost” (= državnost) upiše Bošnjak, Srbin, Hrvat, pristao je na genocidnu daytonsku podjelu i definitivno uništenje svoje matične države. Bošnjak, Srbin, Hrvat, pripadnici su naroda, pa je to narodnost, a ne nacionalna pripadnost. Državnost, ili, nacija, samo je jedna, svima zajednička – bosanska. Ko to ne razumije ili svjesno krši, suprotstavlja se zvaničnom Ustavu, što podliježe pravnoj tj. krivičnoj odgovornosti zbog izdaje, prema Članu 154., 155. istog Ustava. – Sunarodniče moj bosanski, ne budi zaslijepljen svojim laicizmom i kvazi-znanjem krvožednih tribuna koje si sam izabrao vjerujući im da su oni manje zli i pokvareni od onih koji zbog jednog slova sijeku grlo. Dokazali su, ne jednom, da im otadžbina ne znači ništa, i da im je susjed manje vrijedan od žrtvenog marvinčeta. Nije strašno što ova besjeda na njih neće ostaviti nikakav dojam, debelokošci su to beskrupulozni, bezmilosni. Strašno je što slijedeći u zombi-transu ono što su ti implantirali kao slijepu bespogovornu građansku poslušnost, pretvarajući te u kukavicu a preci su ti bili neustrašivi, pristavši na popis potpisuješ vlastitu smrt, i duhovnu i fizičku. Dok te popisivač hipnotizira nemaš ni toliko volje i snage da mu kažeš neka prvo popiše sve pobijene i protjerane Bosanke i Bosance, od vremena Ilirije, Bosne bogumilske, do kantonizirane Bosne bošnjačke današnje. Budi trezven, inteligentan kao što imaš naslijeđenu predispoziciju, niko Ti ne brani da privatno kao pripadnik naroda ili narodnosti budeš Bošnjanin, Bošnjak, Tatar, Turčin, Nijemac, Bugar, Francuz, Slovak… ali, ne zaboravi da si u Bosni – Bosanac. Pa ti sad odluči o sudbini zemlje koja te hrani i koju, navodno, voliš. Š E H E R 51

BANJA LUKA


Otužna hladnoća vrućine

STRANAC U BANJOJ LUCI "Za čovjeka je najbolja kozmetička krema sjećanje"!

Piše: Ozren TINJIĆ Posjetio sam i ovog ljeta Banju Luku. Ali, samo na par dana! Kako mi mladost davno odmače a starost se neminovno približava, moj nekadašnji grad mi je nekako sve dalji i dalji. Kako od srca, tako i od duše. I da kojim slučajem nemam želju da posjetim očev grob i vidim se sa nekolicinom preostalih prijatelja, u širokom krugu bih zaobilazio grad na Vrbasu. Zato se uvijek rado sjetim, ne znam više čije rečenice: "Za čovjeka je najbolja kozmetička krema - sjećanje"! Šetnjom gradom ili sjedeći u nekom od kafića, i to najčešće sam (što bi pokojni Joco Bojović znao reći: Družim se samo sa sebi ravnim, tj. sa samim sobom!), ulovim se kako nakratko zažmirim i odlazim u neka lijepa, predratna vremena. U onu Banju Luku koju sam volio, živio punim plućima. Danas sam stranac u svom gradu. Sve je manje meni znanih a prepuno je nekih drugih likova. Jednom riječju - sve se promijenilo! Zatiče me vijest o smrti legende narodne muzike, Predraga Cuneta Gojkovića. Vidim, nešto dalje, obrise hotela ”Palas”. Eto, danas mnogi koji sjede u bašti ovog hotela ne znaju da je tamo, dalekih 60-ih godina, Cune započeo svoju karijeru! Odlazim do Gorana u njegov "Gavran". Volim taj mali, uščuperni kafić podno zgrade odmah prekoputa gimnazije. Srećem Drču i Miroslava Kurbalića – Kubu, drugare iz djetinjstva, i novinara Slobodana Peševića. I baš sve naše priče sezale su u 60-e i 70-e godine. Niti riječi o politici ili sportu. Eto, to mi je malo osvježilo taj vreli dan. Kasnije me put vodi do Ernesta Bibića i njegove kafane, nedaleko od fudbalskog igrališta FK "Vrbas" a samo nekih 50 - ak metara od te divne rijeke. Poslovično lijep prijem i nikad bolje biber meso. Prava uživancija u hladovini. I kada sve zbrojim, to je praktično sve što sam proživio i doživio u mom nekadašnjem gradu. Unatoč vrućini ljeta, u srcu i duši sam osjećao 52

hladnoću. I neki, neobjašnjivi, nemir. Bio sam, u pravom smislu te riječi, stranac u svom gradu. Šetam Gospodskom ulicom, pa dalje, pored nekadašnjeg Doma kulture, ”Mostara”, pa krug oko Narodnog pozorišta i pravac u naselje Ante Jakića. Iako je bilo podne i neradni dan, postigao sam jedan nesvakidašnji rekord. Nikog poznatog u taj sat i pol šetnje centrom grada nisam sreo. Aferim. Jedva sam čekao dan kada ću sjesti u autobus pa pravac Livno, potom Split i dalje na jug. Jer u Podgori, blizu Makarske, znao sam, hebi ga, koja ima jedva pet hiljada stanovnika, nažalost, imam puno više meni tako dragih i nadasve zanimljivih prijatelja. A more k`o more. Japanke na noge, bermude i stara majica. Cigare i koja kinta u džepu sve je što mi treba. Interesantno, na svakom koraku, maltene, srećem meni draga lica. Znam ih većinu već 50 godina! Nisu baš imućni pa osvježenje u vidu hladne pive traži se na stepenicama, u hladu ogromne palme, odmah ispred granapa. Dalmosa koliko hoćeš. Slušam njihove sitne i velike lagarije u dnevnom izvještaju ko je, koliko i čega uhvatio na parangalu ili mrežici, ko ima i koliko gostiju, ko ih je prijavio a ko nije... Dobro jednom reče moj jaran, Fikret Fićo Filipović, kako su ovo najbolji doktori na svijetu. Tako ti, naime, lijepo ”operu” mozak da se svakim jutrom budiš i jedva čekaš da ih ponovo sretneš. A slično je u obližnjem kafiću, značajnog naziva - ”Polagano”, a koji se otvara već u šest sati ujutro. Prva kafa i prva dalmatinska zajebancija. Jedino mi nije išlo u glavu kako se mogu zezati tako rano!? Opet, s druge strane, ima u tom zezanju itekako puno istine i kojekakvih ”spuštanja”. Jer, između jedne Podgore i npr. Stričića na Manjači i nema neke razlike. Selo, doduše malo veće, i jedno i drugo. Samo s tom razlikom da je jednima dao more, sunce i turiste, a drugima nije.


Vršimo usluge čišćenja i održavanja grobova i mezara u Banjaluci. Svi zainteresovani nam se mogu obratiti putem maila vasblasistent@gmail.com ili na telefon 00387 65 696 767 Prodaje se kuća na moru na otoku Šolta, zainteresirani mogu vidjeti detalje na ovim adresama: anastazija nekretnine@gmail.com ili www.anastazia-nekretnine.hr adresa V.B. Put Grohota 33, 21430 Rogač, otok Šolta, Hrvatska.


Aforizmi 1. U početku su vladali mir i harmonija, onda se desio Veliki prasak! 2. Šestog dana Bog je stvorio čovjeka. Svakome se desi loš dan. 3. Uzdamo se u Boga. Umjesto fabrika, gradimo crkve i džamije. 4. Svijet sve više tone u haos. Bože sačuvaj, ote se čak i đavolu. 5. Adam i Eva u raju su bili goli i bosi. I danas narod slično živi. 6. Pronašli smo grobnicu Adama i Eve. Pisalo je, spomenik podižu nezahvalna djeca. 7. Svoje roditelje poštujemo kao Boga, sjetimo ih se samo kad nam je teško. 8. Za rođendan Evi je poklonio smokvin list, ona njemu jabuku. 9. Zabranite Darvina, povikaše uglas majmuni. 10. Kad je majmun spao s niske grane, postao je čovjek. 11. I naše majmune čuvaju gorile. 12. Ljudi su veći od djece, ali djeca su mnogo veći ljudi. 13. Zaklinju se otadžbini i narod odvedu u majčinu. 14. Jedna lisica mora umrijeti, da je krava zimi nosi oko vrata. 15. Nasekirao je komšiju zbog sporne međe. Sad mu prijeti doživotna. 16. Više nije mogao da gleda kako ga žena vara, uzeo je pušku i otišao u lov. 17. Iz njene sobe, cijelu noć , dopirali su kikot i uzdasi. Jutrom je izgubila dobar glas. 18. I prostitutke su u štrajku, nezadovoljne su zbog malih pri manja. 19. Da li je i u javnoj kući zabranjeno pušenje? 20. Čim je optužena raširila noge, sudija je potražio rupu u zakonu. 21. Završe pravo, ali sude krivo. 22. Moja plata je poput kupaćih gaća, taman toliko me pokriva. Opet dobro, penzioneri su već odavno nudisti. 23. Potršačku korpu popunjava nam kontejner. 24. Neko kaže penzija, neko mirovina. Ipak , kad je prime, svi

kažu, bruka i sramota. 25. Povoljno sam kupio jutro zemlje, da i meni najzad svane. 26. Stavio je prst na čelo i tražio rješenje, onda je prislonio pištolj! 27. Ostvario je pun pogodak, igrao je ruski rulet. 28. Puškinu je presudio pištolj. 29. Bolje biti mrtav pijan nego mrtav trijezan. 30. Nije teško biti čovjek, teške su posljedice. 31. Pare ljude ne kvare, novac je samo lakmus papir. 32. Inflacija je kad si pun para kao brod, a toneš kao Titanik. 33. Narodi na Balkanu najzad su se pomirili. Sa zlom sudbinim! 34. Ekskomunicirali su me iz svih crkava i vjerskih zajednica, sad se uzdam samo u Boga. 35. Život je ona crtica između dva datuma na epitafu. 36. Vjerovao je u raj, ali sada ga na groblju izjeda crv sumnje. 37. Nekulturno je pljuvati po ulici, zato pljujemo jedni po drugima. 38. Ribolovac je mačo, kitolovac je gej. 39. Votka je ruska, šansona je francuska, špageti su italijanski, ali poljski WC je naš! 40. Naša domovina je kao persijski ćilim, satkana je od bezbroj zamršenih čvorova. 41. I sunce se rodi na istoku, ali onda emigrira na zapad. 42. Mladi vole svoju domovinu. I rado je se sjećaju! 43. Život je najskuplja i najbolja škola, diploma se kleše u mermeru. 44. Molim za mir, pisalo je na vratima ambulante, molimo se za zdravlje, dopisao sam. 45. U Bosni i Hercegovini postoje četiri istine: srpska istina, hrvatska istina, bošnjačka istina, i istina! 46. Kriva Drina se jedino može ispraviti na svom izvoru! 47. Dug jezik kod pasa služi za rashlađivanje, a kod ljudi za lajanje. 48. Dvolični ljudi nemaju lice. 49. Gorak život stvara šećer.

Dinko Osmančević (Banjaluka 1971.) Pisac kratkih formi, aforizama, satiričnih priča i pjesama, (naučno) fantastičnih priča, krimi priča. Bavi se enigmatikom, preferira mrežastu enigmatiku, kolumnista. Aforizme objavljivao u gotovo svim dnevnim listovima u Srbiji i Bosni i Hercegovini, u književnim časopisima, magazinima, na radiju, na portalima. Zastupljen u antologijama Bosne i Hercegovine, bivše Jugoslavije, Balkana, istočne Evrope. Dobitnik više nagrada na festivalima i konkursima satire i humora : pobjednik Smejade 2013., Najbolji SF aforizam 2010... Fantastične priče objavljivao u književnim, žanrovskim i naučno-popularnim časopisima, zastupljen u mnogim antologijskim zbirkama SF priča (Ðavolji prst, Trenutak inspiracije, Knez Vladimir, Makrokozma 21, Nova SF priča, Regia fantastika2...). Njegova priča Povratak vođe, dobila prvu nagradu za najbolju domaću SF priču časopisa Galaksija (2000.). Redovno radi enigmatske radove za banjalučke Nezavisne novine, objavljuje u Enigmatskom Ðerdanu, a u svojim radovima nastoji promovisati mlade umjetnike i umjetnost i kulturu uopšte. Krimi priče objevljuje ponajviše u Ilustrovanoj politici. Kolumnista Nezavisnih novina za društvenopolitičke teme, piše i reportaže… ŠEHER 54 BANJA LUKA


Križaljka Dinko Osmančević

GLUMICA ULMANSKI

RADIJUS

BOSANSKO HERCEGOVAČKI GL.URED. NAŠEG PISAC, ČASOPISA SAMOKOVLIJA MIRSAD (slika)

NAŠ I VAŠ ČASOPIS (na slici)

IĆI KASOM

BIVŠI FUDBALER SLOBODE I ŽELJE, AŽAPAGIĆ NAŠA PJESNIKINJA, OSMANČEVIĆ -ĆURIĆ

ČEŠKI PJESNIK, PRANTIŠEK

NAUKA O MORALU

REZERVNI ALAT I PRIBOR (skr.)

TONA 24 SATA

GARFILDOV PRIJATELJ

DRUGO SLOVO

SPORTSKI CENTAR

KARAT

JEZERO U PERUU I BOLIVIJI

PLANINA U TURSKOJ

LITAR

HRVATSKA POP GRUPA

BIVŠI PORTUGALSKI GOLMAN PEREIRA

ŠURITI, FURITI

MJESTO KOD SAMOBORA

VODA (lat.)

LEKTOR ČASOPISA, BEKRIĆ

KATASTARSKA OZNAKA ZA

POKRENUTI, ZAČETI

NJIVU SAR. PJEVAČ BRANE

LJIGAVAC, ŠUGAVAC, POGANČINA SUMPOR

NAŠ MLAĐI SLIKAR, SA ADRESOM U LONDONU, BERBER

PJESNIKINJA IZ B. GRDIŠKE, STEVKA FOSFOR

BH. ROKERKA, KAPETANOVIĆ

ŠUMSKI METAR (skr.)

L.Z.

ROD LAVER ARENA (skr.)

SLOVENAČKI TRGOVINSKI LANAC

GRAD U MEZOPOTAMIJI

DŽEMPER NJEMAČKA PRAVITI KOVITLACE

ZALIVSKA DRŽAVA PERŠUN

OBIČAJ (tur.)

50. broj

GRAD U ŠVEDSKOJ U KOM IZLAZI ČASOPIS SA SLIKE

ISTI VOKALI DATUM (skr.)

NIZOZEMSKA AVIO KOMPANIJA

MAJSTORSKI KANDIDAT

GTLJAJ, SRKUT OLIVER RID (inicijali)

NAŠ VELIKI GLUMAC, ĆEJVAN

GLUMICA TOMPSON

EGIPATKO BOŽANSTVO

PRVI I ČETVRTI VOKAL BH. FUDBALSKI TRENER OSIM (ml.) AZOT

SKIJALIŠTE U ŠVICARSKOJ

Š E H E R 55

BANJA LUKA


Vicevi

Pripremio: Vlado Bojer

- Kada bude došao kondukter, reci da imaš šest. - Zašto? - Pustiće te besplatno Dolazi kondukter i pita ga : - Koliko imaš godina ? - Šest! - A kad puniš sedam? - Čim izađem iz autobusa. Kaže tata Perici: -Ako danas iz matematike dobiješ jedinicu, ja i ti se više ne poznajemo! Kada se Perica vratio iz škole, tata ga je upitao: -Šta si dobio iz matematike? A Perica će na to: -Ko si ti!?

Kaže policajac plavuši: - Dajte mi molim vas svoje ime. Plavuša: - A kako ću se onda ja zvati ?

U žestokoj svađi žena kaže mužu: - Bolje da sam se udala za đavola nego za tebe! - E, nisi mogla. Brak između bliskih rođaka zakonom je zabranjen!

Ulazi pijanac u birtiju i viče s vrata: – Srećna Nova godina svima! Konobar ga pogleda preko oka: – Budalo pijana, koja nova godina, tek je juli! Pijanac zatetura i uhvati se za glavu: – Ajoj, ubiće me žena, nikad tako kasno nisam došao kući s proslave.

Mladi Mujo oženio mladu Fatu, useliše oni u svoj novi stan i uživaju u medenom mjesecu. I tako svake noći čuje se iz stana vriska i cika, uzdisanje i ljubavno stenjanje. Nakon nekoliko dana sretne Mujo susjeda na ulazu, pa 56

će njemu susjed: – “Mujo, nemoj se ljutit’, al’ ne može se spavat od vas dvoje i vašeg seksanja. De, stavi joj kakvu krpu u usta da ne vrišti tol’ko.” – “Ma nema problema komšija, ispričavam se, nisam znao da smo tako glasni.” Došla noć, kad u jednom trenutku čuje se Mujo: – “KOMŠIJAAA, JEL ‘VAKO DOBROOO ?” – “DOBRO JE MUJO, DOBRO JE!” odgovara susjed. Došla druga noć kad opet Mujo: – “KOMŠIJAAA, JEL ‘VAKO DOBROOO?” – “DOBRO JE MUJOOO !” Treće noći viče opet Mujo: – “KOMŠIJAAA, JEL ‘VAKO DOBROOO?” – “Mujo, vadi joj tu krpu iz usta, cjela zgrada misli da mene j...!

Nastavnik povijesti ulazi u učionicu i zatiče u klupama sve đake osim jednog, koji nešto radi u kutu učionice. -TI! Ti što petljaš nešto tamo iza! Reci mi što znaš o francuskoj revoluciji! -Ne znam ništa... -Koje godine je počeo 1. svjetski rat? -Tisuću tristo... -Sjedi! Jedan! Kako se zoveš? -Dino Mehmeda Mujkić. -Pa nema te u dnevniku! -Naravno da me nema, mene su poslali da popravim radijator!

Alo, policija? - Da, kako vam možemo pomoći? - Prijavio bih suseda Tomu, skriva marihuanu u šupi! - Poslaćemo patrolu. Sutradan policija dolazi kod Tome, pretresu celu šupu s drvima, rascepaju drva ne bi li našli marihuanu, ali ništa od toga…. Naveče zvoni telefon kod Tome: - Zdravo Tomo, jel’ došla policija? - Jesu, jesu, došli su i nacepali drva! - Ok. E sad je red na tebe da me prijaviš, treba da mi se prekopa vrt…


Poezija Kastel Vodič kroz mnoga minula doba i čuvar mnogih vrbaskih tajni, šampion pjesme i veselja, ljubavi mnogih dugih i trajnih. Pratio vojske,viteze slavne, država mnogih svjedok je bio, period sreće i blagostanja da zauvijek voli to nije krio. Od tada prošla mnoga su ljeta, ožiljaka mnogo zidine kriju, ali tvrdjavi staroj to ništa ne smeta da skupa sa gradom sve snove sniju. Uglješa Kesić

NAKIĆENO DJETINJSTVO

ZAVIČAJ KOJI NAS NE NAPUŠTA

Uvijek na tragu, sav utonuo u ljepotu cvijeta.

Pjesnički, o knjizi Irfana Nurudinovića »Boje rodnog grada«

Bez predaha, prođoh kroz Šeher pa se vratih u svoje djetinjstvo nakićeno, u trešnje i đanarike, u ružin himber, u zohvin sok, u lipov cvat Sada kompjuteri i čudesa, a djeca blijeda, kao da si ih kroz iglene uši provlačio A mi, šta god da smo imali, bili smo sretni. Iz aviona da su nas bacili, na noge bismo se dočekali. Mustafa Bajagilović Jomu

Irfan Nurudinović je i na stranicama knjige zapisa i sjećanja BOJE RODNOG GRADA znatiželjnik koji je iz sehare sjećanja osvježio prohujalo banjalučko vrijeme. Vrijeme: Ljubavi, Sevdaha, Korziranja, Uzdisaja, Akšamluka, Esnafa, Gitare, Banjalučke raje U njegovim tekstovima osjeća se: Zvučni treptaj gitare, Prolom čežnje, Patnja nostalgije, te zavičaj koji nas ne napušta ma gdje da smo. Boje rodnog grada su putokaz kroz Banjaluku. Jovan-Joco Bojović Banjaluka, 8. VII 2008.

57


Upplev den bosniska matkulturen med Plivit Trade och Edin Dzemat Edin Dzemat är en av Sveriges bästa kockar som fått ett antal utmärkelser bl.a. Rising Star av White Guide och Årets Werner. Plivit Trade har ett samarbete med Edin som tagit fram ett antal recept som har sitt ursprung i traditionell matlagning på Balkan.

Plivit Trade är Sveriges ledande grossistföretag för livsmedelsprodukter från Sydeuropa. Våra varor säljs idag i ordinär dagligvaruhandel över hela landet. Vi finns representerade i många utav t.ex. ICA, Coop, Netto, Willy:s, Hemköp och Citygross butikerna. Fråga på din lokala butik. Smaklig spis!

www.plivit-trade.com facebook.com/plivittrade

Šeher Banja Luka 50