MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE
ŠEHER BANJA LUKA
ŠEHER BANJA LUKA - Broj 41 - JANUAR-FEBRUAR - 2016. - MOTALA - GODINA VIII
Uvodnik
Riječ urednika
KA EVROPSKIM INTEGRACIJAMA Poštovani čitaoci, dragi prijatelji! Šeher Banja Luka, naš zajednički projekt, prvo banjalučko glasilo koje se izdaje izvan našeg grada, ulazi već u sedmu godinu svoga drugovanja s vama. Broj čitalaca se stalno povećava i magazin postaje sve prisutniji u mnogim domovima. Uspjeli smo izdati šest brojeva u prošloj godini, i to želimo i u ovoj, tekućoj, naravno, uz vašu pomoć. Mi se zaista trudimo da Šeher zadrži nivo i dobije nove saradnike, kako bi bio i sadržajniji. To smo djelimično i uspjeli ostvariti i dobili smo nekoliko novih saradnika. Raduje nas i da se “Šeher” željno iščekuje. Dobili smo mnogo pozitivnih kritika i pohvala što nas raduje, ali i obavezuje da nastavimo sa odgovornim pristupom prema vama, našim vjernim čitaocima. Obećali smo prošle godine da ćemo pokušati povećati broj stranica i to smo obećanje ispunili. Magazin izlazi na šezdeset stranica i tako ćemo nastaviti i ubuduće. Mislim da imamo snage, znanja i volje da to ostvarimo. Sa vašim sugestijama i kritikama podići ćemo novinu na još veći nivo, pa zato nam pišite ili kontaktirajte telefonom. Svaka dobronamjerna kritika i sugestija nam je dobrodošla. U našoj domovini ipak mali pomaci na bolje. Predali smo aplikaciju za članstvo u EU i iskreno se nadamo da će naši političari održati obećanje koje su dali svojim glasačima i Evropskom parlamentu. Moje je mišljenje da je jedini održivi put za opstanak BiH - ulazak u Evropsku Uniju i prihvatanje svega dobroga što nam ona nudi. Evropski zakoni su primjenljivi i kod nas, mi imamo kapacitete koje treba pravilno iskoristiti i ulaganjem u infrastrukturu i privredu još uvijek se može uhvatiti korak ka evropskim integracijama. Da bi se to ostvarilo, potrebno je promijeniti dosta toga u domovini, u prvom redu boriti se protiv korupcije i siromaštva. U Švedskoj se ove godine održava takmičenje za pjesmu Eurovizije, a u Štokholmu će se pojaviti i bosanskohercegovački predstavnici. Nadamo se da će se prikupiti ekonomska sredstva, neophodna da bi se naš tim dostojno predstavio i konkurirao za finalnu večer. Važnu ulogu u realizaciji cijelog projekta, uz mnogobrojne sponzore, ima i brojna Dijaspora i ovim putem vas pozivamo da i vi sa svojim prilozima pomognete koliko možete. A našim predstavnicima, Dalal-Midhat Talakić i Fuadu Backoviću Deen-u, poželimo mnogo uspjeha u Štokholmu.
Koristim priliku, da svima čestitam 1. mart, Dan nezavisnosti BiH, a našim damama 8. mart, Dan žena. Prigodnim buketom cvijeća i odabranim riječima prenesimo naše emocije i ljubav do srdaca naših majki, supruga, sestara i prijateljica, jer one to i više nego zaslužuju. Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci. Vaš urednik Mirsad Filipović
OSNOVAN/GRUNDAT 2009. Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE
ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare
Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom
Adresa redakcije/Redaktionens adress
Zlatko Avdagić
Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com
Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović
Mirsad Filipović
Dopisnici/Korrespondenter
Urednik/Redaktor
Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)
Goran Mulahusić
Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA
Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić
List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina
Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju
Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka
Naslovna strana Ljubica Perkman, Žuta bukva
ŠEHER 2 BANJA LUKA
Sadržaj Intervju: Nova stranica naše budućnosti............................................................4 Reportaža: “Ljubav je...” - veza sa domovinom..................................................6 Poziv na saradnju..................................................................................................8 Vedranin veliki početak......................................................................................10 Tih, sedamdeset i nekih................................................................................12 Kolumna:Sveti Sava na akademiji...............................................................14 Zaleđeni zadah...............................................................................................17 Nove knjige: “Ostani tu, da se imamo kome vraćati”................................18 Od srca - hvala...............................................................................................20 Na putu za Damask(3): U korijenima civilizacije........................................22 Sjećanje: Kastel.............................................................................................24 Tiš šporet.......................................................................................................26 Ponosni Grimeton.........................................................................................30 Binge, stickning – södra Halland.............................................................30 Opphämta, hängkläden, vävning – södra Halland.................................33 Ključevi...........................................................................................................34 Stvarnost, a ne ružan san............................................................................35 Adem pred Mostarom.........................................................................................36 Iz lovačkog dnevnika austrougarskog časnika..................... ....................38 Obilježja epoha...................................................................................................40 Nova knjiga: Energija pečenih volova..........................................................42 Indija: Zemlja raskošne historije..............................................................44 Sebaheta Hadžikadić: Boje sjećanja...........................................................48 Bez udžbenika...............................................................................................50 Kada su profesori bili poštovani..................................................................52 Zlatno lišće zavičaja......................................................................................54 Flurkunst Ljubica Perkman......................................................................55 Poezija.......................................................................................................56 Vicevi..............................................................................................................57 str.4 I nte r v j u :
Nova stranica naše budućnosti
str.6
D a n n e y av i s n o s t i B i H :
“Ljubav je...” -veza sa domovinom
st r. 20
Od srca-hvala s t r: 1 0
Vedranin veliki početak ŠEHER 3
BANJA LUKA
Evropski parlamentarac Jasenko Selimović, u razgovoru za „ŠeherBanjaluku“ u povodu aplikacije BiH za članstvo u Evropskoj uniji:
NOVA STRANICA NAŠE BUDUĆNOSTI Radili ste mnogo različitih poslova u tim oblastima u Švedskoj. Kakva je razlika raditi na evropskom planu? Je li to zahtjevnije, složenije i odgovornije, ili je to za Vas posao kao i svaki drugi?
Razgovarao: Mirsad Filipović *Poštovani Jasenko, prošlo je skoro šest mjeseci od Vašeg zvaničnog preuzimanja dužnosti koju je obavljala Marit Paulsen u EU parlamentu. Možete nam za početak opisati, bar u kratkim crtama, kako izgleda jedna Vaša radna sedmica i koje dužnosti obavljate u parlamentu? „Oh, svega tu ima, svaki dan. Od jutra do mraka. Probudim se između pet i šest sati i počnem, pa do kasne večeri, a nekad bogami i duže. A bavim se svime. Svaki dan je pun sastanaka, sjednica, službenih posjeta, pisanja, prijema, intervjua... A onda u četvrtak naveče ili u petak rano ujutro letim za Švedsku. Petkom sam skoro uvijek tamo i bavim se obavezama koje su vezane za Švedsku. Obilazim glasače, imam sastanke sa partijom, obilazim razna mjesta koja me interesuju i odakle se ljudi oglase, oni koji žele da im dođem, itd. Sedmica se završi prije nego što shvatim da je počela.“ *Vi imate poprilično iskustvo kada su politika i kultura u pitanju. ŠEHER 4 BANJA LUKA
„Ovo je jedan vrlo zahtjevan posao koji traži punu koncentraciju i puno odricanja. Stvari se dešavaju na malo većoj platformi i većem prostoru što samo po sebi zahtijeva od čovjeka da zna tačno šta se dešava i da pokuša na pravi način djelovati u svakom trenutku.“ *Jasenko Selimović je prvi Sarajlija koji sjedi u Evropskom parlamentu i, iako zvanično predstavlja švedsku državu, ne mogu se oteti utisku, da je dobrim dijelom okrenut zbivanjima i problemima u BiH. „Apsolutno. Ja sam to obećao, i naravno da radim na pitanjima koja se tiču Bosne i Hercegovine i Balkana u cjelosti. A sjetim se ponekad onih 'šuftera' koji su prije izbora govorili: „Ma neće on na tome raditi, zaboravit će nas čim dođe dolje.“ Ili onih koji su nam prodavali priču: „Ma neće njemu partija dati da radi za nas.“ Nadam se da se sad stide. Nekad pomislim - kad smo ovoliko uspjeli uraditi, tolike te neke milijarde za Bosnu obezbijediti i sve te rezulucije o bosanko-evropskoj budućnosti napisati – da ih treba prozvati. Sve jednog po jednog. Ili jednu po jednu. Ali onda pomislim: ma pusti, ipak su to samo 'šufteri' i 'šupljatori'. Tvoje je da radiš, i radi. Koliko god možeš. Ja vjerujem da se mir na tim balkanskim prostorima može očuvati jedino ulaskom u Evropsku uniju. O tome sam već više puta govorio, i sad i ljudski i moralno poštu-
Intervju jem ono šta sam obećao da ću raditi.“ *Ministar vanjskih poslova Kraljevine Holandije Bert Koenders primio je danas, 15. februara, u ime zemalja članica Evropske unije (EU) u svojstvu predsjedavajućeg Vijeća EU, aplikaciju Bosne i Hercegovine za članstvo u EU. To je po mom dubokom mišljenju važan historijski dan za našu domovinu. Kako Vi, kao dokazani borac za ulazak naše domovine u evropske integracije, doživljavate ovaj današnji svečani čin? „Mislim da je to jedan od najvažnijih trenutaka za budućnost Bosne i Herzegovine. Nadam se da će ta prijava staviti tačku na taj neki period obilježen ratom i tragedijama, i da ćemo sa tom prijavom otvoriti jednu novu stranicu naše budućnosti. Bio sam stvarno euforičan kad se to desilo. Osjećaj da je nešto pomjereno sa mrtve tačke je bio fantastičan. Umoran je taj narod od svih stradanja, od strahota rata i strahota mira, od loše politike i loših vođa. Nadajmo se da je ovo jedan početak neke bolje budućnosti.“ *Aplikacija sama po sebi je samo jedan mali korak prema ulaznim vratima ka Evropi. Koje uslove moramo ispuniti na putu ka konačnom ulasku u EU? Jeste li optimista? „Puno je još toga na čemu se mora raditi. Korupcija se pod hitno mora zaustaviti i utvrditi pravna država koja garantuje vladavinu prava. Ali ja sam optimista. Svakako! Da nisam optimista i da nisam vidio određene izglede nikada ne bih izašao pred ljude i rekao: Ja ću se boriti za tu stvar. Ja ne mogu reći precizno koliko će vremenski to potrajati, da li će to uzeti još četiri-pet ili šest-sedam godina, to zavisi od određenih okolnosti i kako dobro budemo radili. Situacija se može radikalno i pozitivno okrenuti u jednom satu. Raditi moramo svi. Boriti se moramo svi.“ *Bosna i Hercegovina je politički veoma komplikovana zemlja. Mnoštvo visoko pozicioniranih političara i državnih službenika je korumpirano, mnogi završavaju na sudovima, budu pritvoreni, ali nažalost malo koji bude osuđen. Mnogi od tih političara čak i ne voli državu u kojoj živi, koja im daje privilegije i koja ih hrani. Ima li Jasenko kakvo pametno rješenje da se to brzo i radikalno promijeni?
„Ja vjerujem da se mir na tim balkanskim prostorima može očuvati jedino ulaskom u Evropsku uniju... Nadam se da će ta prijava staviti tačku na taj period obilježen ratom i tragedijama, i da je ovo početak neke bolje budućnosti... Nama treba bolja budućnost, a ona se gradi korak po korak... Raditi moramo svi!“
funkcionalnim. Pa zar nije to nemoralno!? Ako je nefunkcionalan onda popravljajte stvari, upravo vi koji ste ga takvog napravili. Ja sam zaista učinio sve što je bilo moguće. Mali korak naprijed.“ *Kočničara za ulazak BiH u EU ima mnogo u samoj BiH ali i u EU parlamentu. Možete li navesti koje su to grupe ili pojedinci, da li su to ekstremne partije, nacionalisti ili neko drugi? „Kočničara je uvijek bilo mnogo. Ponekad su pod maskom, ponekad se zaborave pa i tu masku skinu. Ali svejedno. Vrijeme i energiju na njih nećemo trošiti. Snagu čuvajmo za sakupljanje onih koji hoće da pomognu i rade.“ *Naše čitaoce treba upoznati da je Bosna i Hercegovina sa još nekoliko zemalja Balkana dobila milione eura. I tu ste bili jedan od aktera. „Da, zalagao sam se i uspjeli smo. To me baš obradovalo. Moram se sjetiti i komentara ljudi koji kažu: “Sve će to u džepove političara.“ Ja te komentare razumijem. Korupcija je dolje velika. Ali ja nikako ne mogu da shvatim ljude koji misle da zbog toga treba da prestanemo raditi. Pa šta je alternativa? Da pustimo ljude, narod da crkne od gladi? Ja mislim da je to neozbiljno. Korupcija postoji. Ali protiv nje se treba boriti pravljenjem nekih instrumenata koji će pratiti gdje će taj novac završiti. To sam i zatražio, da se napravi. A ne prestajanjem na radu i obustavljanju pomoći.“ *Prvi put u Parlamentu se čuo bosanski jezik i dali ste izjavu na bosanskom jeziku. Da li to smeta Šveđanima ili konkretno ljudima iz partije kojoj vi pripadate?
„Ništa se ne može napraviti za jedan dan. Naša je najveća greška što mi hoćemo da se sve stvari promijene brzo. «Od ponedjeljka je ovdje pravna država». Ali ne može to tako. To se drugačije radi: polako, korak po korak, metar po metar. Sigurno i čvrsto to praviti. Nama ne trebaju ni revolucije ni ratovi ni bilo šta tako. Nama treba bolja budućnost. A ona se gradi korak po korak. Pa nisu Šveđani preko noći postali ovakva sređena država. Nego su to gradii – i još uvijek grade, sve po korak. To i mi treba da se naučimo. Evropske norme i standardi su rješenje ali do toga trebamo doći. Raditi i napraviti to. Zato se ne treba predati nego pošteno, promišljeno i sigurno kuću graditi.“
„Ne. To nikad nije bio problem. Ja svoje obaveze prema državi Švedskoj čestito obavljam i savjesno radim svoj posao. Pogrešno je mišljenje da će meni neko iz moje partije smetati da pomognem Bosni i Hercegovini kad ja to mogu i koliko ja to mogu. Moji su liberalci. Mi volimo Evropu i EU. Mi hoćemo da širimo EU. Nama proširenje EU ne smeta. Naprotiv. Mi se zato borimo.“
*Mnogi naši čitaoci nisu upoznati o Vašoj velikoj ulozi u kreiranju Rezolucije o Dejstonskom sporazumu, koju je Evropski parlament usvojio i koja je izazvala burne reakcije u domovini, ali i dijaspori. Možete nam pobliže objasniti šta ona znači za građane BiH?
„Imam puno hobija i volim se time baviti, ali ništa ne stižem, pravo da vam kažem. Ali vidjećemo. Sad je stalna neka frka bila u EU. Valjda će se malo smiriti pa ćemo malo odahnuti.“
„Ja sam tu bio precizan i direktan, i otvoreno sam rekao da je cinično da oni koji su nam nametnuli taj Dejtonski sporazum, skoro zavrtali ruke da se potpiše, sada ga kritikuju i smatraju ne-
*Na kraju našeg razgovora da Vas upitamo kako usklađujete privatne obaveze sa poslovnim, imate li uopšte slobodnog vremena za porodicu i prijatelje? Imate li kakav hobi koji Vam ispunjava slobodno vrijeme?
Hvala Vam puno što ste, uprkos velikim obavezama, odvojili vremena za naše čitaoce i želimo Vam mnogo uspjeha u daljnem radu i Vašoj upornoj borbi za bolju Evropu i BiH u njoj. Vjerujte mi, da su mnogi naši građani ponosni na ono što činite za svoju zemlju.
ŠEHER 5
BANJA LUKA
Dalal&Deen Pjesma Eurovizije
Proslava Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine u Švedskoj
“Ljubav je...” – veza sa domovinom Tekst i foto : Goran Mulahusić Organizacija APU mreža u Štokholmu već tradicionalno obilježava Dan nezavisnosti BiH. Domaćin se pobrinuo da i ovog puta bude svečano i dostojanstveno, kako to i dolikuje ovom značajanom datumu naše domovine. Na proslavu 1. marta došle su mnoge značajne ličnosti društvenopolitičkog i kulturnog života u Švedskoj i BiH: Vesna Ćužić - ambasadorica BiH u Kraljevini Švedskoj, Emina Ganić - direktorica Sarajevo Film Academy, Dr. Samira Nuhanović Ribić - direktorica u fondaciji Mozaik, Tomislav Cvitanušić - partner NGO Marathon Sarajevo, Tim Clanby - ekspert za održivi razvoj i vođa projekta Via Dinarica BiH, Adnan Berberović - partner organizacije Reastart, Dževad Tašić - novinar i bivši urednik Bosanske pošte, te zvijezde večeri Dalal Midhat-Talakić & Fuad Backović Deen, bh. predstavnici za pjesmu Eurovizije. Među prisutnim je bila i naša Aida Hadžialić, ministrica za srednjoškolsko i obrazovanje odraslih u vladi Kraljevine Švedske. U ime Saveza Banjalučana bili su Zlatko Avdagić i Elma Kušmić, a naš magazine predstavljao je Goran Mulahusić. Bila je to nadahnuta i interesantna veče u kojoj se moglo čuti mnogo konkretnih prijedloga vezanih za saradnju bh. dijaspore i organizacija u domovini, te za već pokrenute i ostvarene inicijative na
unapređenju ekonomskog rasta i zapošljavanja mladih u BiH. A onda su se riječi iz razgovora prelile u note; “Ljubav je”, i sjajan nastup naših predstavnika za Pjesmu Eurovizije, koja će se održati u Štokholmu, podigao je prisutne na noge. Pjevalo se i igralo uz nastup dua Dalal & Deen. Svesrdnu potporu njihovom nastupu na Euroviziji daje I organizator ove proslave APU mreža iz Švedske. Poželimo im puno uspjeha u predstavljanju naše domovine. Obilježavanje Dana nezavisnosti BiH jedna je od mnogobrojnih manifestacija kojom bh. dijaspora daje svoj doprinos očuvanju veza sa domovinom, a time i podizanju njenog ugleda u svijetu. To je dokazala i ova proslava sa tri stotine prisutnih. Kako domaćini iz Švedske, tako i gosti iz domovine, učinili su sve da ova proslava bude i poticaj za pokretanje novih projekata koji treba da unaprijede razvoj naše domovine. Domovino, sretan ti rođendan!
Zajednicki snimak sa Daliliom& Deenom 6 ŠEHER
BANJA LUKA
Dževad Tašić
Emina Ganić i voditelji programa
Tin Clancy i Zlatko Avdagić
Vesna Ćužić Ambasadorica BiH u Švedskoj Tomislav Cvitanušić
Aida Hadžialic Švedska ministrica
Domaćini APU Mreža
Poziv na saradnju – Eurovision Song Contest 2016 ! "#$%& ' ( ) * ( + , (
"#$%) - ,
"#$%) < ! " #$%#& ' ( ) * ( %+ , )
. / 3 4 5 7 #8 7 ! . . + 4 97 : ( 7 /+ ;/ + < ;+ < 7 7 = !"% ( 7 ( #$%#> ; # #? >$#@ ! ( <4 . . . A * . A * 7 ( 7(4 4 B 7 7 ( 4 . A * !">$#@ ' ( D
F G 4 H GGG G 4 . A B G
I ! / #J ##& ?J ! (
Priča o jednoj Banjalučanki
VEDRANIN VELIKI POČETAK Vedrana Bolić Barić postala najmlađi doktor medicine u Švedskoj u oblasti radne terapije
Tekst i foto: Melisa Filipović Sjećam se, kada sam prvi put srela moju najbolju prijateljicu. To je bilo jedne hladne zime, godine 1994. Živjeli smo u naselju Charlottenborg, u gradiću po imenu Motala, smještenom na prekrasnom i velikom jezeru Vättern. U to vrijeme se, između 1992. i 1995. godine, doselilo mnogo bosanskih familija koje su izbjegle rat u Bosni i Hercegovini. Pristigli smo iz različitih dijelova naše domovine, ali čini mi se da je ipak najviše bilo Banjalučana. Mi djeca smo rasli jedni uz druge. Imala sam 11 godina i, kao sva ostala djeca, provodila većinu vremena vani. Sa sličnim ružnim iskustvima i traumama, koje smo ponijeli iz domovine, okretali smo se jedni drugima. Djeca rata, neki od nas još nesvjesni zašto smo morali napustiti bezbrižno djetinjstvo i doći ovako daleko u nepoznatu zemlju. Mislili smo da je Švedska samo privremeno rješenje i da ćemo se uskoro vratiti svojim kućama. Većina od nas je ipak bila svjesna tadašnje situacije i bila jako zahvalna svojim roditeljima što su nas izvukli iz ratnih strahota. Tog hladnog švedskog jutra izašla sam vani sa mojim bratom Denijelom da se igramo u snijegu. Nanosi snijega su bili visoki nekoliko metara i bili su idealni za zimske igre. Tamo su se igrali jedan dječak i jedna djevojčica. Pridružili smo im se i ubrzo se ispostavilo da su i oni brat i sestra. Tada sam prvi put popričala sa junakinjom ove priče Vedranom i njenim mlađim bratom Denisom. Taj dan je Vedrana na sebi imala šareni skafander koji mi se veoma svidio. U godinama koje su slijedile iskazivali su se i njeni mnogobrojni kvaliteti, ne samo modni. Kvaliteti i osobine koje ja dvadeset dvije godine poslije izuzetno respektujem i cijenim kod moje najbolje prijateljice. Vedrana Bolić Barić se rodila u Banjaluci 1985. godine i stigla je krenuti u prvi razred osnovne škole kad ju je zatekao rat i etničko čišćenje. Zajedno sa svojim roditeljima, Renatom i Mirsadom Bolić i mlađim bratom Denisom, izbjegla je u Švedsku, gdje su jedno vrijeme bili smješteni u kampu u gradu Katrineholm. Nakon par mjeseci su se premjestili u gradić Skänninge, 20 km udaljenim od Motale. 10 Š E H E R
BANJA LUKA
Tu su proveli godinu dana i onda dobili konačan transfer za Motalu. Vedrana je krenula u treći razred osnovne škole zajedno sa švedskom djecom i savladala je jezik vrlo brzo. Osnovnu školu je završila sa odličnim ocjenama, upisala gimnaziju koju je također završila sa visokim prosjekom ocjena. Razmišljala je dugo koji fakultet da upiše, imala je par alternativa, ali se na kraju odlučila da bude arbetsterapeut – radni terapeut. Studirala je za arbetsterapeuta na fakultetu u Norrköpingu. Zadnje dvije godine naših studija smo živjele skupa. Ona je bila na drugoj i trećoj godini, a ja na četvrtoj i petoj. Imale smo jedan lijep stančić koji smo namjestili skromno, onako studentski, i za te dvije godine sam upoznala Vedranu još bolje, iako smo se i prije toga intezivno družile i provodile skoro svaki dan zajedno. Ona je bila najmlađa u našem društvu, imali smo nas četiri drugarice svoju plesnu grupu, zajedno nastupale, išle zajedno na ljetovanje, ali mi smo je uvijek zvali našom malom mamom. Vedrana je bila nekako zrelija za svoje godine i imala je karakteristike starije i iskusnije osobe iako je bila najmlađa u našem društvu. I to je sigurno bio jedan od razloga zašto je Vedrana svaku noć lijegala prva i budila me svako jutro u pola šest, naspavana, raspoložena i svježa. Imala je ispred sebe jasnu viziju i cilj u kojem je sve bilo unaprijed isplanirano. Istovremeno smo pisale diplomski, ona u dnevnom boravku, a ja u kuhinji. Sve već isplanirano, struktura savršena, svakodnevna šema napravljena. Znalo se tačno kad pijemo kafu, kad jedemo, a kad da pišemo. Planirala je moja najbolja prijateljica sve unaprijed, čak joj je i odjeća za sedmicu dana visila poredana na ofingeru. Jedna od njenih najljepših osobina je svakako da je i pored ogromnih već isplaniranih obaveza u svom kalendaru stalno pronalazila slobodnog vremena za svoje prijatelje i familiju. Oni su bili prioritet broj jedan. Vedrana je često raspoložena za obične razgovore ali i za ozbiljno debatiranje i većina našeg društva je upravo od nje tražilo savjet. Njeni razložni i realni stavovi, upornost, vizija i strukturalno planiranje su je doveli do zacrtanog cilja u njenom životu.
Po završetku fakulteta upisala je odmah master nivo. ”Uvijek su me studije privlačile, da naučim još više i da napredujem u mojoj struci”, kaže Vedrana i nastavlja. ”To je i razlog zašto sam se odlučila prijaviti na konkurs kako bih upisala doktorat. Izabrala sam temu o djeci sa neuropsihiatrijskim hendikepom i poteškoćama. Iako sam bila mlada i nisam imala puno radnog iskustva, znala sam da želim da istražujem, da uočim različite perspektive u toj oblasti i da uradim nešto što može biti od pomoći švedskim školama koja imaju djecu sa takvom dijagnozom. Toj djeci se treba individualno prilagoditi sa specijalnim nastavnim programom i metodama.” Vedrana je napisala aplikaciju za doktorat i par mjeseci poslije dobila je potvrdan odgovor sa Univerziteta u Linköpingu. Četiri i po godine je trajalo njeno istraživanje. Za to vrijeme stigla je napisati četiri opširnija znanstvena rada koji su publicirani u raznim medicinskim novinama, predavati na univerzitetu, biti odgovorna za jedan kurs zvani ICF namijenjen studentima radne terapije na master nivou i biti mentor i nadgledati njihov napredak u pripremi diplomskih radova. U svom doktoratu je Vedrana intervjuisala više od 200 učenika sa neuropsijatrijskim poteškoćama tipa ADHD i AutizmaAsbergera, pratila njihovo iskustvo od početka školovanja i kako su se etablirali na tržištu rada. 5. februara ove godine je branila svoj rad na Univerzitetu u Norrköpingu. U prepunoj sali sjedili su njeni najbliži, najbolji prijatelji, mnogobrojni studenti, profesori te pažljivo slušali skoro četvorosatnu odbranu njenog doktorskog rada pod nazivom: ”Support in school and occupational transition process” i podnaslovom – Adolescents and young adults with neuropsychiatric disabilites. Poslije nekoliko sati iščekivanja dobijena je potvrda od tročlane komisije, sastavljene od profesora-doktora koji su došli iz Geteborga, Lunda i Uppsale, da je njen doktorat odobren. ”Bila sam nervozna jer je to ipak nešto čemu sam se posvetila u četiri i po godine zahtjevnog i mukotrpnog rada i drago mi je da je sve prošlo kako treba”, kazala nam je presretna Vedrana. Svi njeni slijedeći planovi zapisani u kalendaru morat će malo da pričekaju. U aprilu će Vedrana i njen životni suputnik Danijel Barić postati roditelji po prvi put. Zaslužena pauza kad se uzme u obzir da je Vedrana sa samo 30 godina starosti postala najmlađi doktor medicine u Švedskoj na odjelu za radnu terapiju. Bilo je te večeri mnogo prolivenih suza radosnica, naravno mama Renata i baka Jelka su prednjačile, a ostali prisutni su se radovali i čestitali Vedrani na njenom uspjehu. Veoma sam ponosna na moju najbolju prijateljicu, mladu svestranu i upornu Bosanku, koja je ostvarila svoj san. Poznavajući je sve ove godine, sigurna sam da ovo nije kraj, da od Vedrane možemo očekivati još mnogo lijepih trenutaka kada je riječ o naučnom istraživanju. Duboko sam uvjerena da je ovo samo početak jedne izuzetne karijere. Presretni roditelji, Renata i Mirsad, brat Denis i najbliži rođaci Igor, Vera i Andrej
Imaju razloga za veliko slavlje: Vedrana i Danijel
Vedrana i Melisa su najbolje prijateljice preko dvadeset godina Stručna komisija saopštava radosnu vijest
Š E H E R 11
BANJA LUKA
Sjećanje
BANJALUČKE POŽUTJELE STRANICE:
TIH, SEDAMDESET I NEKIH... Gdje parkirati sve veći broj automobila? – pitanje koje se ponavlja; Muzički festivali, trke dajak-čamaca, banjalučka lasta; Nisu navijali satove po autobuskim redovima vožnje... Napisao: Mišo VIDOVIĆ Pronaći mjesto za parking u gradu ponekad je ravno dobitku sedmice na lotu!!! Povećana „koncentracija“ automobila u gradu bila je povod da se u proteklom periodu zvanično otvaraju parking mjesta (i uredno naplaćuje usluga) i tamo gdje se auto mogao džabe „privaliti“. S obzirom da
njena izgradnja bila itetako aktuelna potvrđuje i da su „građani naselja Borik na više sastanka u Mjesnoj zajednici postavili pitanje, kada će se početi graditi centralna garaža, koja je najavljenja još na početku izgradnje naselja". A evo šta je tada još zabilježeno u „Glasu“:
centru grada tražilo se mjesto više, vlasnici domaćih automobila, uveliko su zauzimali mjesta "gostujućim"! Reporteri sa gradskih ulica u tekstu „Gostovanje domaćih“ su zabilježili: „...Da bi novoizgrađeni i veoma moderni hotel Bosna postao ono što se od njega očekivalo, morao je uz sve ostalo i da osigura i svoje parkiralište za vozila gostiju. Zbog toga je, kao što je poznat, zatvoren dio Štrosmajerove ulice za javni saobraćaj i rezervisan isključivo za vozila hotelskih gostiju..."Ali, međutim "umjesto da se smjeste automobili gostiju koji su ovdje odsjeli, očigledno je da na parkingu gostuju automobili domaćina, Banjalučana...Dokle?!....
„Prvi aplauz“, „Karneval na Vrbasu“...
se radi o prostorima koje „kontroliše“ gradska vlast, uslijedilo je njihovo brzinsko uređenje i postavljanje automata za naplatu... Naravno, problem parkinga nije do kraja riješen; svakoga dana u svakom pogledu sve više automobila „pristiže“, a svakodnevno se povećava i stepen saobraćajne NEKULTURE.
Prva centralna garaža – u Boriku ...Krajem septembra ove godine, biće završena izgradnja prve centralne garaže u Banjaluci... Da ne bude zabune: Ne radi se o "svježoj" informaciji, koja će obradovati vlasnike automobila u ovoj 2016. godini, nego o citatu iz novinskog teksta "Garaža za 108 automobila", objavljenom prije četrdeset i jednu godinu!!! Koliko je trenutno ova garaža funkcionalna, nismo utvrdili, ali da je te 1975. godine 12 Š E H E R
BANJA LUKA
„...Razloga za ovu radoznalost je bilo više. Jedni su željeli znati, kada će im automobili biti zaštićeni od kiše i snijega, a drugi su jednostavno željeli bar malo mira ispod prozora", navodi se u ovom tekstu, gdje autor iz razgovora sa direktorom Samoupravne interesne zajednice za stanovanje doznaje da je izgradnja počela u aprilu, odnosno da su "investitori izgradnje vlasnici stanova koji su prilikom kupovine stanova dali učešće za izgradnju garaža, a oni će ujedno, biti i korisnici, odnosno imaće pravo učešća na licitaciji...". Tako je donekle bio riješen problem parkiranja u naselju Borik, a autor između ostalog navodi kako će se "u Banjaluci graditi još četiri ovakva objekta, i to u centru, kod kina Kozare, u naselju Starčevica, i u Boriku, na uglu Save Kovačevića i Beogradske ulice". I dok je garaža za 108 automobila u Boriku prije četiri decenije bila „ hit“, u
A prije četrdeset i jednu godinu Banjalučani su imali probleme sa gradskim prevozom, (ne)radom komunalnih službi,...Ipak, bilo je i ljepše strane gradskog života: održani su muzički festivali, najavljivano gostovanje tada svjetski poznatih i popularnih muzičkih zvijezda, održan „Karneval na Vrbasu“. Pa krenimo sa „blic“ prelistavanjem požutjelih stranica „Glasa“. Dolazi li ansambl Tarnerovih? Pitanjenaslov teksta o mogućem gostovanju Ajka i Tine Tarner, jer „postoje veliki izgledi da sredinom novembra u Banjaluci gostuje jedan od trenutno najpopularnijih modernih muzičkih sastava, ansambl Ajk i Tina Tarner iz SAD-a“. Pritom autor teksta konstatuje kako se radi o muzičarima „čiji je šou program od publike i muzičkih stručnjaka ocijenjen kao vrhunski domet scenskog izvođenja u kojem su isprepleteni muzika, ritam, svjetlosni efekti, pokreti...“ Naravno, gostovanje Ajka i Tine Tarner podrazumijevalo je i poveća novčana sredstva, a sve je zavisilo „od toga da li će nekolicina banjalučkih radnih organizacija,
Sjećanje zacija...." Održan je peti festival zabavne muzike "Prvi aplauz 75", „Rađanje novih imena“, a direktor festivala Irfan Nurudinović ističe: “Cilj festivala je njegovanje zabavno-muzičkog stvaralaštva, rađanje novih pjevačkih imena, novih kompozicija... Ono što smo dosada čuli govori da će ovogodišnji festival prevazići dosadašnje. Kvalitet kompozicija je na većem nivou, a i prilikom izbora pjevača vodilo se računa da to budu mladi, ali talentovani..." Ne zaboravlja se pomenuti ni da „svi oni koji su do sada ponijeli statuu "Prvi aplauz" već su afirmisani interpretatori zabavne muzike: Alma Ekmečić, duet Jugović-Skalnić, Mahir Paloš, i da je "Prvi aplauz" doprinio afirmaciji i Banjalučanina Emira Bašića“. A te 1975. godine u okviru Ljetnih večeri Kluba Akademičara Banje Luke organizovan je „Karneval na Vrbasu"; skokovi sa Gradskog mosta-banjalučka lasta, trke vrbaskih dajak-čamaca, takmičenje u plivanju, samo su neke od tradicionalnih sportskih disciplina, koje je na obalama Vrbasa pratilo nekoliko hilljada Banjalučana. U najatraktivnjoj disciplini, skokova sa sa Gradskog mosta, od „dvadeset učesnika koji su izveli po dva skoka najviše ocjene žirija dobili Hajrudin Mešić, Anto Lokmer i Faruk Prilipija“, dok je u „u trci čamaca prvi na cilj stigao Antonio Zamolo, prošlogodišnji prvak, drugi Smajo Hajrulahović, a treći Emir Majdanac“.
Autobusi stalno kasne
privrednih i neprivrednih djelatnosti, pomoći koliko to bude potrebno da bi se ostvarila pomenuta ideja“. Gostovanje poznatog muzičkog para između ostalih inicirala je Opštinska konferencija Saveza
socijalističke omladine Banjaluka, dok su akciju „podržali predstavnici samouopravne interesne Opštinske zajednice kulture Banjaluka, Sportske dvorane Borik, KAB-a, Kluba studeneta, kao i nekih radnih organi-
A prije četrdeset i jednu godinu građani su imali zamjerke na gradski sabraćaj jer "autobusi stalno kasne", a "često se događa da autobusi ne staju na svim stanicama, mada ima putnika koji bi trebali da izađu, a na to ih obavezuje i oduka o prevozu putnika“. Žalbe građana i na rad komunalnih službi; na problem odvoza smeća iz pojedih mjesnih zajednica ukaziva tekst „Čvršća veza inspekcijagrađani", a pritom „inspektori su zatražili od građana da im putem mjesne zajednice prijavljaju sve nepravilnosti, kako bi one bile otklonjene". Četiri decenije poslije građani i dalje imaju problema sa komunalnim službama, pogotovo kada komunalce u januaru „iznenadi snijeg“, gradski prevoz (ne)kasni, ali gužve i dalje su dio „biografije“ svih koji se "klackaju" u gradskom saobraćaju...Građani se ponekad i požale inspekciji, ali inspektori (ne) rade svoj dio posla, dok nesavjesni vozači i vlasnici automobila bahato i bezobrazno parkiraju na zelene površine kojih je u gradu sve manje i manje... Š E H E R 13
BANJA LUKA
Kolumna Ilustracija: Goran Mulahusić
Sveti Sava na akademiji Tekst: Radmila Karlaš - Nemanjiću!!!!Sveti Petar je pretrnuo. Kada bi Bog zvao Savu svjetovnim imenom, to bi značilo samo jedno. - Gdje se skita taj Nemanjić svaki put kad mi treba. - Bog je uletio kao bez duše. Sveti Petar je upravo turpijao nokte i gledao minuli rad. - Bože, otišao je dolje. - Gdje? - zaprepastio se Bog. - Kako je mogao otići bez moje dozvole?- Toliko mu se štucalo da je morao da provjeri ko ga toliko spominje. - Kad bih se ja obazirao na to štucanje, gdje bi mi bio kraj. - Bog je u osnovi volio svetog Savu i njegov bijes je čilio. Ali, mora ga naučiti pameti i disciplini. - Javio se iz Manjeg, iz dijela Ponosne, pardon Gladne. Tada se Bog ponovo strašno zajapurio u licu, munje su počele da sijevaju, a gromovi da udaraju svud oko njih. - Jesam li ja rekao da tamo više niko ne ide. Da je od njih Bog, odnosno ja - tu se malo isprsio - digao ruke. Sveti Petar je nakrivio glavu i nastavio da turpija nokte. Privukao je još jedan oblačić i udobnije se zavalio na njemu. On je znao koliko je Bog dobar. Malo će se ljutiti, izgrditi Savu kad se vrati, a zapravo ne može dočekati da čuje kako se ovaj dolje proveo. Živi bili, pa vidjeli. Sveti Petar je takođe bio znatiželjan i virnuo je na zemlju taman da uoči svetog Savu kako kuca na neka vrata. Onda se sve zamračilo. Ma šta ko mislio, oni odavde ne mogu tako dobro da vide sve što se dolje dešava. Iz jednostavnog razloga što tamo vlada mrak. ***** Kuc. Kuc. Portir je mrzovoljno podigao glavu. - Šta oš. - Pomoz' Bog. Portir je pogledao ispod oka. Iznošene halje, upalo lice i bosa stopala. ŠEHER 14 BANJA LUKA
E, tebi vala ni Bog ne može pomoći, pomislio je i upitao ga ponovo šta oće. - Da uđem. - Sveti Sava je ponovo štucnuo. Portir se zablenuo. - Đe da uđeš? - Pa unutra. - Nagnuo se prema njemu povjerljivo i pokazao rukom. Neko me unutra strašno spominje, izgiboh od štucanja. U tom trenu zazvonio je telefon. - Da, gospodine ministre. Ne, gospođa ministarka još nije stigla. Sačekajte, zaustavlja se srebrni "Audi." - Portir se useknuo, udaljio slušalicu od uha, a potom je ponovo približio. - Zašto bih vas ja zavitlavao. Šta kažete, takav ste vozili još prije tri godine i nije više in. - Portir se počešao po čekinjastim obrvama. Šta mu dođe to in. - U redu, izvinjavam se. Javiću kad stigne "Bentley," odnosno draga supruga. - Ponovo se useknuo i pogledao u svetog Savu. - Ti si još tu. Ovaj je treptao okicama. - Mogu li ... - pokazao je prema stepeništu. Ajme, još raskošnije do na dvoru oca mog čije svjetovno bogatstvo prezreh još onda ja, pomislio je. - Ama čovječe, šta si zapeo. Bježi da te ko ne vidi. Mi ovdje imamo preča posla, ovo je akademija u čast svetog Save. - Portir je poskočio kada je ovaj štucnuo iz sve snage. - Šta mi tu štucaš, nepristojni stvore. Još treba da te čuje neko od ovih svilenih i kadifenih svečanih zvanica. - Oprostite, ja tako uvijek kad me neko spominje. Portir je odjednom osjetio da mu ponestaje vazduha, gušio se. A to može da znači samo jedno. - Gospođo ministarka, dragi suprug je upravo pitao za vas. - Danf je bio neizdrživ. Sveti Sava je prestao štucati i začepio nos. Ministarka je odmahnula rukom, nastavljajući da priča preko telefona. - Kako misliš da dođem na vrijeme, je li, kad si mi ti lično naredio da se provozam preko Karajzovaca, Blaškog, Župe, Šnjegotine, pa do Piskavice. Znam da sam kružila kao kiša oko Sarajeva, znam, Istočnog Sarajeva, kakvog bi drugog, ne zanovjetaj. - Odmahnula je rukom nestrpljivo. Sveti Sava je zijao u nju otvorenih usta. Toliko zlata na sebi nisu imali ni carevi koje onda pohodih ja, pomislio je zbunjeno. - Znam da nije u istom pravcu, ali mimoići Šnjegotinu bilo bi ravno nemati automobil. Kumi umalo oči nisu ispale. Ali su u tvom zaseoku najduže zijevali. Ćaća ti se vozio na konjskim kolima, a ti, odnosno ja, čiji otac nije imao ni konjskih kola, već je tabanao pješke, u Benji. Skok generacija. Šta kažeš. Kako ko je Benjo, pa naš četvorokotač, znaš da uživam nadjevati nadimke, Zriki moj. Stižem, a sad imam nekog na drugoj liniji. Portir se onemoćalo naslonio na zid. Ako ova tortura danfom potraje, tražiće beneficirani radni staž. Kada bi samo zabranili mirisanje, a uveli kupanje. O, ta žena još stoji ovdje. - Da, draga moja, dobro si čula. S citrusom, Estee Lauder, najnoviji. Kupio mi je cijelu gajbu, zapravo stotinjak bočica, oni to podvode kao gajbu piva za reprezentaciju. Pa, sljedeći put možemo probati sa cisternom. Recept je jednostavan, istresti u kadu, leći,
Kolumna ustati, pa se obući, pa opet obučen leći u kadu. Miris tako postaje nezaboravan. - Gospođa ministarka je jedno izvjesno vrijeme klimala glavom sa dubokom usredsređenošću. - U slučaju cisterne punimo bazen, a tretman je isti. Portir je otvorio ulazna ili izlazna vrata, kako se uzme, i duboko udahnuo, sretan što napokon diše. Sveti Sava je takođe bio sretan, na svoj način. - Pogledaj me, o pogledaj me očima djeteta, - pjevušio je, ozaren ne samo zbog svježeg vazduha, već i što mu se bar na kratko prestalo štucati. - Ko se to usuđuje da pjeva ovdje, umjesto da naćulji uši i sluša bogougodne pjesme s naše Akademije, - zagrmio je glas pored njega. Portir se unezgodio i krišom pokazao svetom Savi da se čisti napolje. - Neki prosjak, oče. Ko zna odakle ga je put nanio. - Ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za svu našu djecu, - nastavio je sveti Sava, tapšući ručicama, ne primjećujući portirove očajničke pokrete. Onaj glas je opet zagrmio. - Ko ste to vi nas i na koju zemlju misliš odrpanče. Zemlja je zemlja samo ako je podjeljena i to doboko. Sa visokom ogradom okolo, i to svaka brazda. Nema bogohulne cjelovitosti od ranije odrpanče, nema. I zato mi nemoj pjevati pjesme koje se tiču zemlje. Jer, ne znaš ti da je najbolje podijeliti, sve dijeliti. Tebi tvoje, meni moje, pa opet meni moje. Nijednu noć ne mogu da zaspim dok ne svedem račune šta je sve moje. Sveti Sava je htio zdraviti čovjeka kako Bog zapovijeda, ali se umalo zagrcnuo vidjevši mu onoliku mrzovolju na licu. Svetačkim pogledom prešao je preko njegove mantije. Silne brige more brata mog. Kako bih mogao pomoći njemu ja, umovao je. - Treba sve dijeliti i razdjeliti, slažem se, da bi se dalo siromašnima, kako bi naša braća južni Sloveni još rekli, potrebitima. Kao što učinismo otac moj i ja. Mrgud je iskolačio oči, a portir je zalud mahao svetom Savi iza njegovih leđa da ode. - Život je lijep, oče, - zacvrkutao je veselo poput ševe u sunčano jutro, ne obazirući se na njegovu namrgođenost. Jadan čovjek, ako po svu noć nešto dijeli i ograđuje, nije mu lako, mislio je samilosno. - Život je lijep samo budalama poput tebe, - protisnuo je ovaj. Prosjacima dajem pare samo utorkom i to isključivo pred TV kamerama, podsjetio se. - Jer, samo budale mogu sebi dozvoliti da hodaju gole i bose. To ukazuje na elementarni manjak intelekta, odnosno one, kako ono bješe, a da, socijalne inteligencije. Ali, vidim da ti je to nasljedno. Kakav otac, takav sin. - Pa, u mom slučaju je bilo malo obrnuto. Kakav sin, takav otac. - Svetog Savu je živo zanimalo ko je Mrgud. - A vi ste, - zatreptao je okicama kao kod djeteta. - Bog i batina, - prošaptao je portir iza njegovih leđa. Sada se sveti Sava silno prepao. Ako Bog na ovo pominjanje štucne, bolje da se na brzinu svi pozdrave. Ali, izgleda da je Bog imao prečeg posla. - Za boga ne znam, ali batinu ne dam. - Portir je skočio kao oparen kada se sa zida zaorio glas. - Ja sve čujem i sve vidim. - Portir je buljio u video bim kao da je u pitanju giljotina iznad njegove glave. Sveti Sava je zaključio da je govornik dobro doručkovao. - To je Batina, - promucao je portir. - Nikada ga ne potcjenjujte. Ima uši i na zatiljku. Nije tu, a tu je. Sve čuje. I sve vidi. - Savo, neka mi provjere regres za ovu godinu, uključujući i dječiji doplatak, - sad se pojavila i slika na video bimu koja je do maločas zbog tehničkih smetnji bila zamagljena. - Šta je regres? - bubnuo je sveti Sava, na šta ga je portir koji se latio olovke i teke ljutito pogledao. - Ćuti i ne pitaj. - Ali, obratio se meni, - sveti Sava je volio da istjera stvari na čistac. - Mora da se šališ! On siromašne ne voli da vidi ni na slici. Mi ih ne prikazujemo ni na našoj TV. Remete mu probavu, a onda ga boli glava. Alergičan je na neimaštinu. - Ali, ja sam Sava. Portir ga je gledao zbunjeno, a onda se lupio šakom po čelu, od čega mu je ostala poprilična masnica ili kvrga, u narodu zvana vole. - Imenjaci znači. - Kako si ti dobio ime, - pitao je sveti Sava imenjaka. - Pa po svetom Savi, najvećem u Srba. Štucanje je postalo nesnosno. - To je pretjerivanje, ali, jesi li me prepoznao, - jedva je došao do daha. Portir se zagledao u njega. - Vjere mi, nisam. Ček, ček, - zagledao ga je. Onda mu je ozarenost obasjala lice. - Ma ti mora da si onaj ludi Savo od Milutina iz Jošavke što kažu da po vascijeli dan skita i ništa ne radi. - Savo! Ko je taj odrpani čovjek na stepenicama u jeku akademije u čast svetog Save. Jesam li ja rekao da boranija nema šta da traži u dverima i da je Akademija samo za odabranu svitu s kojom, evo već dvije decenije
bogougodno poslujem. - Portir je problijedio i mahnuo Savi da ide, pokazujući mu Batinu na video bimu. Ali, upri prst za Mijatom. Ovaj je ponovo pokušavao suzbiti štucanje i nije ga ni primjećivao. - Mir brate, mir, - odjeknulo je iza njih. - Ko je sad ovaj, - viknuo je Mrgud, koji je imao još koju da progovori sa Batinom preko inter linka. Sveti Sava je bio oduševljen. - Mir, brate mir i tebi. Dobro došao moj svetosavski omladinče. - Dječko sa gitarom je sa zadovoljstvom izveo solo dionicu i upitao gdje je koncert. Mrgud je stajao otvorenih usta. - Ti nisi iz podmlatka vladajuće stranke, miloj srcu mom, jer bih te ranije vidio ja. - Onda je stisnuo usta. - A nisi ni iz svetosavske omladine. Dakle, ko si ti. - Ali jest, on je moj omladinac, jedan od najboljih, - pokušao je sveti Sava, ali mu je Mrgud rekao da zaveže. Razdragani dječko sa gitarom unio se Mrgudu u lice. - Si šefe, nikad robom, nikad grobom. Milan Mladenović, EKV, svetosavski omladinac. Kad god me ovaj čestiti svetitelj pomene po pjesmi, ja se stvorim. - I na njegov užas, zagrlio je odrpanca i počeo da zavija Ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za sve naše ljude, ovo je kuća za nas... - Ma šta vi to, kakve su to sprdačine, pardon, sotonska djela. I nedam ja zemlju, a malo sutra je ova kuća za vas. Savo, pometi ove napolje. Mrgud je mahnuo prema ulazu i viknuo, - Svetosavska omladino, za mnom. Sveti Sava je ponovo štucnuo. Svita dobro pothranjenih omladinaca progurala se prilično vižljasto za svoje kilograme i nahrupila uz stepenice na galeriju. Sveti Sava je pošao za njima, ali se Mrgud naglo okrenuo. - Odbij! Kud ćeš ti. Odbij, rekao sam. Vrativši se, sveti Sava je tužno pogledao u gitaristu. - Nema ništa od koncerta. - Oče, gdje da parkiram automobil, - povikao je neko sa ulaza. Mrgud, koji se žustro penjao stepeništem, okrenuo se prema vozaču uporedo kada su se sva stakla zatresla kao pred sudnji dan. Oh Lord, won't you buy me a Mercedes Benz... - Ne mogu da vjerujem. - Sveti Sava je razdragano gledao prema ulazu. Janis se u tri skoka našla pored njega, zvučno ga cmoknula u obraz, čestitavši mu njegov Dan. Potom je preskočila par stepenika, dok nije stala oči u oči sa Mrgudom. Ovaj je bio blijed kao smrt. Drhtavom rukom se prekrstio i počeo uzmicati. - Ne kušaj me, Sotono. - Nije trebalo to da kaže, jer je sveti Sava znao šta slijedi. Janiska je prvo izgledala kao da će se rasplakati, ali to uvijek zavara. A onda je počela da se kikoće iz dubine stomaka i sveti Sava je znao da je teže zaustaviti njen smijeh, do njegovo štucanje. Smijala se i smijala i previjala od smijeha, zabacujući kosu kao na Woodstocku, a sveti Sava je zaista volio taj koncert i na koncu sva iscrpljena zastala da obriše suzne oči. - E Mrgude, dobar si ti meni skroz. Volim vesele ljude. - A onda se uspravila i udahnula duboko, šireći dijafragmu. Sveti Sava je sa zebnjom pogledao u ogromne kristalne lustere kada je čuo prve tonove. Dobro je, još su na mjestu, pomislio je sa olakšanjem, pjevušeći sa Janis, Piece Of My Heart. Mrgud se propeo, podigao krst i jednako mašući njime, unatraške đipio uz stepenice. - Oprostite, počela je svečana akademija i ja bih vas zamolio da konačno izađete napolje. Van! - Portir je bio očajan. - Dajte ljudi, nemojte da zbog vas dobijem otkaz. Sveti Sava se zagledao u portira. Šta sad da radi. Janis se naslonila na njegovo rame i ne gledajući prema natpisu na zidu o zabrani, zapalila joint. Jednom šezdesete, uvijek šezdesete, pomislio je sveti Sava sa smješkom. - Koncert tek počinje, dječko, - Janis je otpuhnula oblak dima prema portiru, na šta je ovaj bio malo zatečen, a onda je zakolutao očima. I tad su došli popovi, pa topovi, pa lopovi i čitav svijet se izobličio... Ispuzali su grabljivci, pa lažljivci, pa snalažljivci... - Izvana se čuo bas. - Da li to moje uši dobro čuju. - Sveti Sava je otrčao do ulaza i nije mogao da vjeruje svojim očima. Bio je presretan. - Milane, Janiska, dođite. Stigao je naš Đole, još jedan svetosavski omladinac. - Šta da ti pričam, ja ne znam nikog ko ti je sličan, spremnog da bez računa razgrne slabe i izađe sam pred barabe. Sveti Sava je na ove riječi duboko udahnuo, ali je Janiska prozrela njegov naum i uprtila ga kao vreću na leđa. Portir je sa olakšanjem zatvorio vrata za njima i za svaki slučaj ih zaključao. Pred vratima je ugledao nešto ogromno i žuto što je ličilo na podmornicu. Više im ni "Bentley" nije dovoljan, pomislio je prevrćući očima. Kada se popeo uz stepenice i vidio dječka s okruglim naočalama kako štima gitaru, umalo nije pao u nesvijest. Ko je sad ovaj, maloprije nije bio tu. Onda se sjetio da je vidio i svoju pokojnu babu kad mu je ona ludača puhnula dim u lice, pa se malo smirio. Š E H E R 15
BANJA LUKA
Kolumna ***** Nakon što ga je Janiska lagano spustila, sveti Sava se teturavo uputio prema bini. Sa djetinjim čuđenjem se zapiljio u capin ispod sombrera. Ama Đole, je li to stigao i naš Bobi. - Sveti Sava je brisao suze radosnice, dok je Bobi štimao gitaru pred, ček ček, otkud se stvori ovoliki narod, mislio je sveti Sava zbunjeno. - Ti znaš, Savo, da on ovaj Dan ne bi propustio ni za šta na svijetu. - Đole je potom skočio na binu i zapjevao, Dobra ti noć... nismo se vidjeli dugo... Sveti Sava je osjetio da mu je neko tutnuo nešto u ruku, uporedo kad je čuo taktove Ma jebite se devedesete, zbog vas su bitange ušle u čitanke... Poput ostalih, i on je zapalio svoju lojanicu i počeo njome da maše kroz vazduh. A onda se vazduh usijao. Bobi se dočepao mikrofona, pročiščavajući grlo, spreman da počne. - Bobi, Bobi, kad će biti veće invalidnine. Bobi je pogledao prema drvenim štakama i izgladnjenim licima. - Za sve vas ovu pjesmu noćas pjevam ja, - povikao je kao onomad, dok su penzioneri, otpušteni radnici i majke sa troje djece zijali u njega kao u čudo. - Bobi, kada će majke sa troje djece dobiti bar minimalne olakšice.... Bobi, hoće li se za našeg života otvoriti ijedna fabrika... Bobi, hoće li penzioneri crkavati kao marva... Bobi, kada će se cijeniti stručnost, a ne stranačka pripadnost... Bobi, hoće li oni ikad otići i vratiti opljačkano... - The Answer Is My Friend The Blowing In The Wind, The Answer is... - zaorio se gromki Bobijev glas. A onda je masa uzvratila kao jedan. Let the Sunshine In, let the Sunshine... Bobi je skočio sa improvizovane bine direktno u gomilu. Dočekali su ga raširenih ruku obrazovani, besperspektivni, nestranački mladići i djevojke sa koferima podno nogu. - Za sve obespravljene, gladne, jadne i ponižene, - povikao je Bobi, dok je gitara ječala sve jače. *** Za to vrijeme, na Akademiji je bilo nadasve nadahnuto. - Pitaj je ti. Voli da doručkuje, pa to ti je. Od tog doručka zavisi naš opstanak. Vidiš, mi opstajemo, da bi drugi mogli pod led. Kako smo proračunali, cijena tog doručka će na naplatu dobaciti i do prapraunuka. To ti je čista dijalektika. - Šaptač se povjerljivo nagnuo ka čupavom uhu do sebe. - Nego, kao što ti već rekoh, kad može njegov sin, što ne bi mogao i moj. Mali je presretan, da ga samo vidiš. - Šaptač je malo čačkao uho, nešto ga je naglo zaglušilo. - I nikad više da me nisi nazvao milionerom. Ja sam milijarder, je l jasno. Dosta ste mi svi vi plazili jezik, rugajući se. - Čupavo Uho ponovo nije reagovalo. - Slušaš li ti mene, - dreknuo je Šaptač. - Do kad se ovi na bini misle ovako dernjati. - Čupavo Uho je sad njemu dreknuo na njegovo čupavo uho. - A i čudan im je repertoar. Nikad nisam čuo nešto slično. Koja budala je pronjela gitaru. Nastala je blaga pometnja u sali. Zvanice su s pravom bile pogođene ovom nesnosnom bukom, jer su njihovi plodonosni razgovori morali zamuknuti. - Kakva je to gužva napolju! - vikali su. - Ma neki koncert. - Kakav koncert u ovom času? Mi održavamo koncert! Dirigent je pokušavao skrenuti pažnju, ali sa slabom vajdom. - Jače, jače! - vikao je na orkestar, ali ga je neko upozorio da postoji opasnost da ljudima popucaju žile na vratu od napora i da iskrvare pred kamerama. – Jače! - bio je nepopustljiv. Prolomio se zvuk akustične gitare. - Jačeee...!- Let The Sunshine In. - Jačeeee...!U gužvi koja je nastala malo ko je primijetio dječka s naočalama povrh nosa koji se popeo na binu. Ali su ga zato čuli. - Za mog prijatelja i brata Savu, njegova omiljena pjesma. - Dječko ih je pogledao ispod naočala. Svi su zanjemili. Only Need is Love... - Savo, sunce li ti kalaisano, ko ti je ovaj? - Portir je na ulazu pretrnuo kada je začuo glas. Piljio je unezvjereno u video bim, ali Batinin izraz lica bio je nedvosmislen. - Braćo, hvatajte ga, sve skupa sa gitarom, a i one napolju! - viknuo je Batina sa gnjevom pravednika. Portir je potom čuo topot na spratu. Dirigent je bacio palicu. - Boga im njihovog, zapamtiće nas taj ološ koji ometa slavu našeg svetog Save. Juriiiš! Portir je vidio kako pored njega proleti dječko, a potom njegova gitara. I to tim redom. Onda su nagrnuli ostali. ***** Niko nema ovakvu omladinu kao ja, mislio je sveti Sava, ljuljuškajući se u masi. Došli su sa svih strana da obilježe moj Dan. Svijet koji ima ovakvu omladinu... A onda ih je ugledao. A potom i osjetio. Za tili čas bio ŠEHER 16 BANJA LUKA
je mokar. Pogledao je oko sebe. I ostali su bili mokri do gole kože. Penzioneri su jaukali, invalidi padali ničice, a majke troje djece pokušavale da zaštite bar jedno od nejači. - Svinje pogane, zar na nas vodenim topovima, - vikala je jedna od majki, dok je jedan od najboljih studenata padao ničice sa indexom na grudima. Only Need Is Love, čulo se kroz nesnosnu graju koja je nastala. Jovane, Johny, povikao je sveti Sava. Jovice, mlatarao je rukama prema njemu. Ali, Jovanu je u gužvi neko razbio njegove lenonke i on ništa pod bogom milim nije vidio. Pa on je zakasnio i greškom otišao unutra, pomislio je sveti Sava uznemireno. Još ako je zapjevao, a jest, kao da gleda. Uhvatio se nemoćno za glavu. Jovane, pokušao je ponovo, a onda je vidio kako Jovan ulijeće u Yelow Submarine i nestaje. Zna moj Jovica šta treba zapjevati na moj Dan, mislio je sjetno sveti Sava, žalostan što ni ne pozdravi svog omladinca. Only Need Is Love, tra ta ra ta ta, pjevušio je lagano, pomjerajući usne, kada je osjetio da preko njega tabanaju glanc nove američke čizme ponad kojih su se vijorile glanc nove uniforme snaga reda i mira. - Peace, Brother, Peace! - vikao je neko i sveti Sava je krajičkom uma shvatio da to on viče. A onda je zaista nastupio mir. ***** - Nemanjiću, dolazi sebi! Sveti Sava je sporo dolazio sebi, osjećajući još uvijek na sebi one čizme. Nepoderive, rekao bi. Šta ono bi dalje. A da, Bobi ga je povukao ispod onih đonova i osovio na noge. - Bježi Savo koliko te noge nose. I ne okreći se mili Savo, šta god se ovdje dalje bude dešavalo. - I on je bježao, a Bobi je i dalje vikao za njim. - Ne okreći se, brate Savo! - I bogami nije se okretao, ali mu neki đavo nakon izvjesnog vremena nije dao mira. Kada se okrenuo, sve što je vidio bio je mlaz vode koji ga je potom zalijepio za zid. Toneći u bezdan gledao je gore, visoko na nebu toranj i zvona. Ali, nije stigao da se začudi, već se sunovratio u ništavilo. A onda je morao da dođe sebi, jer ga je Bog lično zvao. - Onako da te zalijepe baš za onu građevinu. Umalo te špartlom nismo skidali sa zida. - Bog je puhao na nos kao razjareni bik. Potom je sveti Sava pričao, a Bog sve više skupljao oči. - I tako, jedva sam živu glavu izvukao. - Tako je kad me ne slušaš, Nemanjiću! - Nemoj dobri Oče biti tako strog prema našem Savi. Bog se silovito okrenuo prema glasu. - Ti Isuse ima da ćutiš! Tebi da nešto slično nije palo na pamet. Ne bi se ni snašao, a ponovo bi te razapeli. - Bog je teško uzdahnuo. - Znam ja šta se u Manjem dešava bez obzira na mrak. Meni kao Bogu to nije teško znati. Ne želim trošiti vašu svjetlost na njih, je l jasno. Sveti Petar je znao koliko je Bog dobar i da ni ova ljutnja neće dugo potrajati. Tako i bi. - Prepozna li te iko na toj akademiji, čestiti Savo? Petru bi nešto milo oko srca kad ču da ga Bog opet zove duhovnim imenom. - Jok Bože. Unutra niko. Zapravo, nisu mi ni dali da uđem. - I koliko potrošiše na tu akademiju posvećenu tebi bez tebe, dobri Savo. Ovaj malo potraži po džepovima, pa nađe ceduljicu. Smjerno je stavi Bogu pred oči. - Šta je ovo? - Silan je bio božji gnjev. - Bože, osim akademije će biti zakuska, pa ...- Savo, tako ti mene, nikad više da ti misao, kamoli krilo nije odletilo dolje. - A šta ako mi se i dogodine bude štucalo. - Nećeš gutati, začepićeš nos, zaustavićeš disanje, je li ti jasno. - Niko ga nije prepoznao, nisu mu dali da uđe, mrmljao je Bog sebi u bradu. Potom svetog Petra prostrijeli pogledom. - Ču li ti Petre ove riječi? E pa dobro čuvaj ključeve ovih vrata, pa ni ti ne puštaj njih. Sveti Sava sretno zapljeska rukama. - Ali su me zato napolju dočekali kao najrođenijeg. Koncert je bio odličan, a publika na nivou. - Bogu ne promače da ovaj malo pognu glavu. - Hoću reći, ispod nivoa dostojanstva, života, napretka. Bog je cupkao nogom. - Šta još imaš da mi kažeš, Savo, povodom tvoje neposlušnosti i ovog nemilog događaja. - Najžalije mi je što ne stigoh na ćevape. - Kakve sad ćevape. - Pa kod Muje. Ona me sirotinja dolje u nekom trenu opkoli, pa kažu uglas, sveti Savo, ne možete biti ovdje, a ne otići kod Muje na ćevape. To vam je isto kao da niste ni bili. I taman smo se dogovarali da odemo poslije koncerta svi onako đuture, kad na nas nagrnuše suzavcima i vodenim topovima. -
20 godina nakon Dejtona (2)
Piše: Srđan ŠUŠNICA
Nacionalistička politika sjećanja Kulturocid je direktan produkt, nikada pobijeđene, ideologije etnonacionalne homogenizacije i etno-ekskluziviteta, kojima se građanima u RS podastire s jedne strane kultura zaborava a s druge strane falsifikovana, revidirana i romantizirana nacionalistička politika sjećanja. U Banjoj Luci i na teritoriji današnje RS, gotovo svi nesrpski, muslimanski, katolički, hrvatski, bošnjački ili bosansko-hercegovački kulturni i memorijski narativi i identifikacije se nalaze pod tepihom dubokog zaborava. Svi nazivi ulica, škola, mjesnih zajednica, sela koji su nosili neku bosansko-hercegovačku ili muslimansku ili katoličku simboličku naraciju ili su, percipirani kao nedovoljno srpskim, izbrisani i zamijenjeni simboličkim srpskim identifikacijama, pa i etnofašističkim naracijama. Tako je, na primjer, selo Ivanjska kod Banje Luke preimenovano u Potkozarje, banjalučka naselja Gornji Šeher u Srpske Toplice, a Budžak u Lazarevo, opština Skender-Vakuf u Kneževo, banjalučke škole Drago Lang u Sveti Savo, a Kasim Hadžić u Dositej Obradović, banjalučka ulica Rade Vranješević u Vojvode Živojina Mišića, a ulica Avde Hercegovca u četničkog ideologa Stevana Moljevića. U javnom i političkom prostoru dominiraju pravoslavne religiozne proslave koje su postale zvanični politički praznici. Tako se npr. Spasovdan slavi, ne kao kulturološki događaj, već kao službena politička slava (svetac zaštitnik) grada Banje Luke, Arhanđel Mihajlo kao službena slava MUP-a RS, Sveti Savo kao službena slava školstva u RS, Vidovdan kao službena slava Vojske RS i Sveti Stefan kao službena politička slava same RS. Naše osnovne škole liče na pravoslavne hramove, zasićene sakralnim simbolima, slikama hramova i krstova, pravoslavnim ikonama, prikazima samo srpskih naučnika i književnika, a pravoslavni vjeronauk nema alternative u nekom sekularnom nastavnom predmetu. Naše ulice i zidovi su zasićeni grafitima i muralima koji veličaju „srpsku naciju“, „pan-srpstvo“, glorifikuju rat i istrebljenje u kojem je nastala RS, veličaju najveće srpske nacionaliste i etno-fašiste i njihove krvave ideologije. U našim gradovima se grade spomenici koji asociraju samo na ideološki podobne periode, događaje i ličnosti za srpske nacionaliste, kao npr. spomenik Banu Vrbaske banovine Milosavljeviću, Kralju Petru I, ruskom Caru Nikolaju i slično. Uzdižu se spomenici koji glorifikuju ovaj i prošle ratove, koji se slave kao „oslobađajući“ i „patriotski“. Poginuli vojnici se sakralizuju kao sveci i heroji, iako su bili ništa drugo do žrtve jedne zločinačke politike. Podižu se nove pravoslavne crkve na mjestima gdje ih nikada nije bilo, kao nova crkva kod tvrđave Kastel. Nove crkve se štancaju po šablonu, pseudovizantijskim stilom oponašajući isključivo „Gračanicu“ i „Dečane“, iako su nekada pravoslavne crkve ovdje građene i pod uticajem mediteranske romanike i srednjeevropskog baroka. Pravoslavni manastiri koji su tu bili i prije rata plagiranjem istorije proglašavaju se starijim nego što jesu. To je slučaj sa manastirom Krupa na Vrbasu koji se proglašava za manastir SPC-a iz 14., pa čak i 13. vijeka, iako se nalazi u posjedu SPC od sredine 19. vijeka, a podaci jasno govore da se tu od 12. vijeka nalazila franjevačka crkva. Arhitekturni prostor gradova u RS se „sr-
bijanizira“. Eklatantan primjer tog srpskog nacionalističkog diznilenda jeste Kusturicin projekat „Andrićgrad“ u Višegradu, koji ustvari predstavlja „srpsku germaniju“, krunu kulturocida nad Bosnom. S druge strane bosansko urbano i orijentalno arhitekturno nasljeđe se izlaže propadanju, privatizaciji i devastaciji. U Banjoj Luci, nestaju stare bosanske čaršijske kuće, hanovi, bezistani, česme. Stare i zaštićene džamije koje su uništene u ratu su uglavnom obnovljene, ali nedostatak novca je često sputavao da se ti spomenici kulture u potpunosti rekonstruišu, kao što je to bio slučaj sa Ferhadijom. Svi narativi o objektivnoj bosanskoj, ili krajiškoj, ili banjalučkoj ili o bližoj socijalističkoj prošlosti ili o našem zajedničkom isprepletenom interetničkom i interkonfesionalnom životu prije rata su izbrisani i gotovo nevidljivi u današnjoj RS. Narativi i simboli današnje države Bosne i Hercegovine, osim u zgradama nekolicine državnih institucija u Banjoj Luci, praktično ne postoje u javnom prostoru RS. Građani RS pod snažnim uticajem režimske i nacionalističke propagande ne priznaju i ne prihvataju postojanje Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države koja ima svoju i političku i kulturnu memoriju. U RS jednostavno ne postoje institucije, simboli ili narativi koji bi svjedočili o razvoju modernog društva, državnosti i ustavnosti Bosne i Hercegovine, niti o istoriji ovih krajeva i stanovnika u srednjem vijeku i Osmanskom periodu. Istorija u našim muzejima i udžbenicima koju djeca uče nije objektivna, arhivirana i argumentovana istorija pravoslavnih Bosanaca i Hercegovaca ili ako hoćete današnjih bosanskih Srba. Ovdje se ne prikazuje objektivno ekonomski i klasni život pravoslavnog stanovništva, njihov politički, vjerski i ekonomski položaj u Osmanskom ili Austro-ugarskom carstvu. U ime unificirajućeg konstrukta „srpstva“, zaboravlja se i uništava ona istinita i autohtona etnografija i memorija Krajišnika, Hercegovaca, Posavaca, Semberaca i drugih lokalnih identiteta. Naročito žestoko se poriče objektivna i naučno utvrđena etnografija fluidnog istorijskog identiteta slaveno-vlaškog nomadskog naroda i plemena pravoslavnog obreda, koji su ustvari najvećim djelom preci današnjih bosanskih Srba. Naša djeca danas uče neku sinkretističku, pan-srpsku nacionalnu istoriju, često pogrešnu, falsifikovanu i mitološki interpretiranu. Koja ima zadatak da stvori utisak pripadnosti bosanskih pravoslavaca „srpskoj“ naciji i osjećaj nacionalnog kontinuiteta od stoljeća sedmog na ovamo. Istorija koju naša djeca uče je jako konfliktna i ima za cilj da dijeli ljude i tumači sadašnjost i prošlost isključivo sa aspekta neke iskonstruisane etno-nacionalne pripadnosti. Kada bi se čovjek probudio sad u Banjoj Luci, poslije 25ogodišnjeg sna, bio bi šokiran, ne bi mogao da vjeruje kakve transformacije je Banja Luka u političkom i kulturnom smislu doživjela. Nažalost, većina ih je destruktivna. Kad čovjek vidi svu tu količinu zaborava, šta se sve želi zaboraviti, koje opšte ljudske i interkonfesionalne vrijednosti, taj kulturni kod kojim je Banjaluka živjela, kako se on želi jednostavno izbrisati iz sjećanja ovog grada iz sjećanja ljudi. To u čovjeku probudi neku vrstu inata i otpora. Čega se ljudi trebaju sjećati u svom gradu? Stefana Nemanje? Uroša Drenovića? Ratka Mladića? Da li se trebamo sjećati istorijskih događaja i figura, svetačkih likova koji nikada nisu pripadali prostoru Banjaluke, Krajine i BiH, ali koji zato pripadaju jednom nacionalnom konstruktu, koji je kao i svi ostali, totalna izmišljotina, a u 21. vijeku i sprdačina!?! Zapitajmo se, koje su to stvarne univerzalne kulturne, ljudske, radničke vrijednost za grad Banju Luku i druge opštine i krajeve? A zapitajmo se i šta nam nova politička i kulturna elita ustvari podmeće? Koji su to falsifikati, koje su to laži na kojima žele da učimo našu djecu. To su, na žalost, izvanredni politički mitovi na koje se narod lijepi. Nastavak u idućem broju Š E H E R 17
BANJA LUKA
» Ostani tu, da se imamo kome vraćati « Tako Mustafa Bajagilović Jomu poručuje Vrbasu i Gornjem Šeheru u svojoj prvoj pjesničkoj zbirci, objavljenoj u ediciji »Banjalučkih žubora« Piše: Ismet BEKRIĆ »Taj februarski dan, a bila je godina 1961., bio je topao, skoro proljetni, pa je moja majka Zuhra, iako je bila pred samim porodom, posadila deset gredica luka. A samo desetak sati poslije, odmah iza ponoći, ja sam došao na ovaj svijet, došao i evo još uvijek idem, nastojeći da i ja, i kad mi je najteže, posadim bar neko zrnce iz kojega će izniknuti nešto dobro.« Tako o sebi piše Banjalučanin Mustafa Bajagilović Jomu koji je, zajedno sa desetinama hiljada svojih sugrađana, morao krenuti putovima prognanstva i neizvjesnosti. Taj avgustovski dan 1995. godine, kada se čamac sa protjeranim, obespravljenim Banjalučanima borio sa sredinom Save, da dođe na drugu obalu, hrvatsku, u Davor, biće i prva stranica jedne životne hronike koju je jednostavnim, ali nadahnutim riječima počeo ispisivati jedan Banjalučanin koji nije htio da zaboravlja svoj grad, svoj rodni Šeher, svoju rijeku koja mu je bila, i ostala, Utočište, sada još snažnije, još više udubljeno u srce i život. Prebirući »riječi u svojim borama«, udubljen u život i sjećanja »kao rijeka u tjesnac«, ovaj Banjalučanin traži riječi koje će utkivati i u svakodnevni život, riječi posvećene svojoj čaršiji, svome Vrbasu: »Budi mi utočište… / u čiji ću se žubor ušuškati…/ 18
ŠEHER
BANJA LUKA
svaki put… / kad me ponovo povrijede.« // »Ti, sofro nasred vode.« // »Ne teci za nama, / ostani tu, / da se imamo kome vraćati.« Iz tih riječi, iz tog dnevnika jednog prognanika koji čezne za zavičajem, za slikama svoje kuće, »te pogače vruće«, svoje bašče, svoje avlije, nastala je i ova knjiga stihova, poetskih zapisa, razgovora sa prijateljima i sa samim sobom. »BUDI MI UTOČIŠTE«, budi riječ sa bezbroj riječi, koje je skoro svakodnevno zapisivao, nizao Mustafa Bajagilović, da bi mu, jednostavno, bilo lakše, da bi svojim komšijama, sugrađanima, prijateljima, znanima i neznanima, mogao poručiti: »Živi mi bili, ma gdje bili!« I taj jedan od januarskih dana 2016. godine, kada većina rasutih Banjalučana ulazi u 22., 23. ili 24. godinu svojih prognanih, udaljenih, ali uspravnih, života, možda će biti bar malo topliji, blaži, humaniji, jer je bogatiji za poneku prijateljsku, banjalučku riječ koja nas, kao žubor voljene rijeke djetinjstva, zapljuskuje sa stranica ove knjige, ovog lirskog dnevnika/spomenara Mustafe Bajagilovića, znanog po nadimku Jomu. Svoje poetske poruke, upletene u stihove koji se doimaju kao latice istog cvijeta, kao slapovi iste rijeke, kao ispovijesti istog dnevnika, Bajagilović je podijelio u tri ciklusa. U prvome -
»Živi bili…« - autor se obraća i znanima, i svim ljudima dobre volje, jer: »Iste nas rijeke spajaju, / iste planine opasavaju, / ne priznajem nikakve podjele, / ni granice koje nam dodijele, / ni jezik nije prepreka, /za prijatelja čovjeka«. I zato: »Sve lahko, dobro stvorimo, / kad srcem govorimo«, i kad smo svjesni »da u nama je smisao«. I kada pjesnika povrijede, i kad ga ne razumiju, on će ipak »biti na dobitku«, s porukom: »…imam ljude oko sebe«. Drugi ciklus zbirke posvećen je rodnom kraju, Banjaluci i Gornjem Šeheru. Kroz njega žubori njegova rijeka djetinjstva, »Rijeka od snova«, kojoj Bajagilović posvećuje najbolje stihove: »Ti, kućo od sedara. / Ti, sofro nasred vode.« Nad njegovom rijekom, Vrbasom, i nad njegovim Šeherom, blista čudesna svjetlost, jer »duši je mojoj potreban / taj plam. / Bez njega, na ovom svijetu / ostat ću sam«. Treće poglavlje zbirke u znaku je ljubavi: »I kad svi sve zaborave, / nek ljubav još nadolazi, / riječi nek njene se jave / i kad sve drugo prolazi!« I tako, još jedan Banjalučanin, kome inače pisanje nije zanimanje, na sve izazove zla i progona odgovorio je dobrotom i prijateljstvom. »Život je dar u kojem nema mjesta zlu!« Tako poručuje Mustafa Bajagilović Jomu, i daruje vam ovu svoju stihovnicu koja slavi život.
Nova knjiga
SVJETLOST NAD MOJOM ČARŠIJOM Molim Te, milostivi Bože, nemoj istopiti tu svjetlost nad mojom čaršijom, što i slabašnim plamenom osvjetljava moj put, bdije nad mojim snom. Još malo je poštedi, da ne izblijedi sjajni svemir i sile mraka unište ovozemaljski mir. Dozvoli joj da gori još malo, duši je mojoj potreban taj tanani plam. Bez njega, na ovom svijetu, ostat ću sam.
MOJA RIJEKA Moja rijeka što i bol se zove, sa izvorom od sanja, teče kroz vjekove I samo ona zna, i kamen sivi, da i duša moja živi kroz njena proticanja. Mustafa Bajagilović Jomu
Mustafa Bajagilović JOMU
RIJEČI U BORAMA Da li bi znao iz svake moje bore čitati Sve one riječi koje nisam rekao, a koje su tu, udubljene, kao rijeka u tjesnac. Zarobljen u svojoj samoći prebirem riječi u svojim borama Mustafa Bajagilović Jomu
ŠEHER
BANJA LUKA
19
OD SRCA – HVALA! Foto: Sadik Beglerović i Adis Zdenac
Još jednom smo svi zajedno dokazali da nam je “Banja Luka u srcu” – u humanitarnoj akciji restauracije česme kod Behremefendine džamije i izgradnje ograde oko Mustaf-pašinog harema u Desnoj Novoseliji Završena je humanitarna akcija restauracije česme kod Behrem-efendine džamije i izgradnje ograde oko Mustaf-pašinog harema u Desnoj Novoseliji u Banjoj Luci, koju je u proljeće 2011. godine pokrenula sekcija Banjalučana iz Vaxjo i Asocijacija mladih “Banja Luka u srcu” iz Alveste, uz podršku Saveza Banjalučana Švedske, banjalučkih udruženja i sekcija u Švedskoj i Medžlisa Islamske zajednice Banje Luke. Do ljeta 2015. godine obavljeni su slijedeći radovi: izgrađena ograde oko Mustaf-pašinog harema, postavljen temelj za turbe u haremu, restaurirana česma kod Behrem- efendine džamije, dovedena i priključena voda, postavljen sat, priključena i postavljena rasvjeta i izgrađena abdesthana u haremu kod Behrem-efendine džamije. Svi radovi na restauracije česme i izgradnji ograde oko harema koštali su 26.873,70 BAM. Zahvaljući aktivistima i svim ljudima dobre volje širom dijaspore i u 20 Š E H E R
BANJA LUKA
Banjoj Luci, prikupljeno je 85.000 švedskih kruna. Ostatak sredstava za plaćanje svih troškova izdvojio je Medžlis Islamske zajednice u Banjoj Luci. U vremenu realizacije ovog projekta imali smo veliki broj aktivista i prijatelja koji su bili spremni pomoći, podržavajući nas i podstičući da ustrajemo na projektu. Sretni smo i ponosni što smo zajedničkim snagama završili cjelokupnu akciju prikupljanja sredstava, te doprinijeli da nas obnovljena česma ponovo obraduje žuborom, a harem dobije dostojnu ogradu. Kao i u svakoj humanitarnoj akciji, uvijek postoje ljudi i organizacije, koji zaslužuju posebnu pažnju i zahvalnost. Zato se prvenstveno zahvaljujemo svima onima koji su podržali ovu akciju svojim nesebičnim donacijama. Posebne zahvale upućujemo Medžlisu Islamske zajednice u Banjoj Luci, Plivitu Trade AB (familija Golalić), Ademu Bajagiloviću, Sakibu Coci, Enesu Mundžiću i
Mirzi Čizmiću. Riječi iskrene zahvalnosti za učešće u akciji dugujemo takođe svim aktivistima projekta, Glavnom odboru Saveza Banjalučana u Švedskoj, banjalučkim sekcijma i udruženjima u Švedskoj, organizacijama i udruženjima u Švedskoj, Banjalučanima u Švedskoj i širom dijaspore, te u gradu, i svim ostalim ljudima dobre volje. Naše želje su da i ubuduće pomažemo i budemo dio ovakvih ili sličnih projekata i uvjereni smo da samo tako dajemo istinski vrijedan doprinos našem gradu i njegovoj kulturnoj baštini. Stoga, dragi prijatelji, svima Vama još jednom, od srca: VELIKO HVALA . U nadi da ćemo i ubuduće uspješno surađivati, srdačno Vas pozdravljamo i selamimo. Inicijativni odbor humanitarne akcije
Obnova kulturne baštine
Eseji i putopisi
Na putu za Damask (3)
U korijenima civilizacije Napisao: Dr Severin D. Rakić
Narednog dana, tačno u podne, stižemo u Cappadocia-u (Kapadokija). Tu zatičemo njemačku arheološku ekspediciju. Doznajemo, da su tu zbog projekta koji treba da otpočne u obližnjem Urfu. Ako se dokaže, Gobekli Tepe će biti najstarije, do sada znano, ljudsko naselje iz Neolitskog doba, nastalo 10000 godina prije Krista, oko 7000 godina starije od Stonehenge-a (1). Nova istraživanja u arheologiji ukazuju da su se prva organizovana ljudska naselja pojavila baš ovdje u Anatoliji, ranije nego u Mezopotamiji, kako se ranije mislilo. Kapadokija datira još iz brončanog doba i pominje se u prvim pisanim izvorima iz Perzijskog doba, kao samostalna kraljevina i kultura, mnogo starija i naprednija od perzijske. I zaista, kameni grad Goreme, isklesan u stijenama, djeluje tako impresivno, da se ne može ni zamisliti da ga je izgradila kakva primitivna kultura. Kraljevina je na vrhuncu moći (oko 300 – 400 godina BC) zauzimala široko područje od Mezopotamije do obala Crnog mora. Nakon smrti Aleksandra Velikog, počelo je propadanje ovog kraljevstva i mijenjanje gospodara od Makedonaca, Grka, Perzijanaca, sve do Rimljana i Bizantinaca, te na kraju Selđuka i Otomanskog carstva.
Čitavom zaravni, na kojoj je smještena Kapadokija, dominira Mt. Erciyes, planina čiji vrh doseže skoro 4000 metara iznad mora. Ovdje je sve tako biblijski staro, da se čovjek pita, nije li se Noah sa svojom Arkom nasukao na Mt. Erciyes, prije nego na Mt. Ararat, kako stoji u Starom zavjetu? Koje li gluposti, pitati se u ovakvoj starini, koji je od Abrahamovih sinova (2) bio određen da stvori odabrani narod? Ipak, to je u ovim predjelima, čini se, najvažnija božija odluka, zbog koje se ratuje više od hiljadu godina. Dolazak Selđuka u ove krajeve 1071. godine, uveliko mijenja način života i kulturu lokalnih bogatih i utjecajnih trgovaca toga vremena. Iako ratnička i u borbi nemilosrdna azijska plemena, Selđuci kao gospodari novih zauzetih prostora Anatolije i kasnije Mediterana i dijelova Evrope, pokazuju sasvim novo lice osvajača. Umjesto da ruše, pale i silom nameću svoju kulturu, kao Mongoli, Huni i ostali Barbari prodrli iz Azije, lukavi Turci bi obično izlazili sa prijedlogom. Poštedjeli bi postojeće sakralne i civilne građevine i preuredili ih za svoje potrebe u džamije, hanove, hamame i palače; lokalnom stanovništvu nisu nametali svoju vjeru i kulturu silom, nego su im davali mogućnost izbora; te su podsticali razvoj trgovine i zanatstva, što se pokazalo korisnim u ubiranju ne malog prihoda od lokalnih taksi. U 22 Š E H E R
BANJA LUKA
ranokršćanskom hramu u Kapadokiji, isklesanom u stijeni, nailazimo na fresku iz 12. stoljeća. Na fresci je naslikan Sv.Djordje i pored njega figura lokalnog aristokrate, po svoj prilici bogatog bizantskog trgovca, koji je sahranjen u hramu ispod freske (3). Pokojnik je kompletno odjeven u nošnju Selđuka iz tog perioda. Vremenom, lokalno stanovništvo, impresionirano kulturom novih gospodara Anatolije, počinje prihvatati način života, a potom i religiju osvajača. Ovakva svjedočanstva promjena nalazimo gotovo u svim dijelovima negdašnjeg Bizantskog carstva. Razlog ove masovne konverzije lokalnog stanovništva u islam i širenja nove vjere po Arabijskom poluostrvu i Bazenu Mediterana; do tada tradicionalno jevrejskom i kršćanskom teritoriju; teško je sa sigurnošću odgonetnuti. Da li je to tolerantnost islama i jednakosti svih pripadnika ove vjere pred Bogom, bez obzira na njihovu rasu i klasnu pripadnost, ili je to lukavstvo otomanskih vladara da određenim koncesijama u društvu, vješto manipulišu i vladaju masama? Za razliku od velike većine Muslimanskog svijeta, koji stoji iza prve konstatacije, mislim da je druga konstatacija mnogo bliža istini, jer za oko 400 do 900 godina vladavine Otomanskog carstva vaskolikim područjem Azije, Afrike, Evrope i Mediterana, zabilježeno je svega nekoliko organizovanih ustanaka potlačenih naroda protiv osvajača. Kada se k tome doda činjenica da su Grci, Armenci, Jevreji i ostale etničke skupine, u sastavu nekadašnjeg Otomanskog carstva, do danas zadržali svoju vjeru i tradiciju, onda je jasno da i nije bilo razloga za neku veliku bunu, osim pred kraj carstva, kada je dekadencija i nesposobnost vladara da se suoče sa modernim kretanjima u društvu, prouzrokovalo niz političkih grešaka i na kraju propast Otomanske carevine. Ovakva politika na osvojenim teritorijama i za ta vremena napredan stav osmanskih sultana, uzrokovala je procvat trgovine, zanatstva, nauke i kulture u carstvu.
Pravi kuriozitet prethistorijskog naselja u Kapadokiji je taj, da ljudi još uvijek žive u kućama isklesanim u stijeni, starim više od 2000 godina. Ove nastambe u stijeni, bez prozora i dnevnog svjetla, pravi su primjer buduće eko-gradnje, jer ne zahtijevaju nikakvo zagrijavanje ili hlađenje, nego drže uvijek jednaku, prirodnu temperaturu i vlažnost. Jedini utrošak energije ide na osvjetljenje prostorija i po potrebi kuhanje, pranje i ostalo. Lijepo je osvježiti se čajem i zakloniti od ljetne žege u ovoj pećinkući, pa i opružiti noge za vrijeme popodnevne sijeste. Odrapio sam dobra dva sahata, prije nego me Zokac probudio, jer je bilo vrijeme za polazak. Umorni i prašnjavi, u prvim večernjim satima, dokotrljali smo se našim “kombibusom” u Aksaray.
Aksaray je grad na raskršću transverzala sjever – jug, istok – zapad i kao takav je stoljećima imao značaj konaka i odmorišta karavana na Putu svile. U tom smislu, Turci su gradili hanove i utvrđene karavan saraje svakih 50 – 60 kilometara duž
Eseji i putopisi
čitavog Puta svile kroz Otomansku imperiju, koji je na njenom vrhuncu uključivao područje od Sredozemnog mora do granica Perzijskog carstva sa Kinom. Utvrđenja su građena na jednakim razdaljinama, koje je karavan uspijevao prevaliti u toku jednog dana. Tako su se za vrijeme intenzivne trgovine Evrope sa Azijom, na tom putu, razvili snažni trgovački i zanatski centri poput Samarkanda, Bukhare, Taškenta, Burse i Adane. U tom periodu, nastao je i najveći han u Anatoliji, sagrađen u vrijeme vladavine Sedjučkog sultana Kayqubada I, poznat kao Sultan Han (Sultanhani). Han je dobro utvrđena fortifikacija u neposrednoj blizini Aksaraya, sa dva dvorišta i dvije monumentalne visoke kapije, kroz koje se ulazi sa istočne i zapadne strane u vanjsko dvorište utvrđenja. Vanjsko dvorište je uglavnom bilo namijenjeno za trgovinu, pa ima nadsvođeni i otvoreni dio, gdje se trgovalo, ovisno o vremenu. U unutrašnjem dvorištu nalazi se džamija, omanja, jednoprostorna iz ranog perioda Otomanske carevine; nešto kao Debela džamija u Banjaluci, srušena poslije II svjetskog rata. Unutrašnje i vanjsko dvorište razdvaja zid i koridor nadsvođen lukovima, na kojima je izgrađen konak i han.
Evlija Ćelebija u svojim Putopisima (Seyahatname) pominje Aksaray kao grad okružen rijekama i obilno snabdjeven vodom sa okolnih planina, što je omogućilo izgradnju gradskog vodovoda, do svake kuće, još u ona vremena. Bašče Aksaraya i miomirisi koji se šire iz njih, čini se, najviše su impresionirali putopisca. Ovi i drugi zapisi svjedoče o Aksarayu kao jakom poljoprivrednom centru u Otomanskoj imperiji, koji se kao takav nametnuo vrlo rano, još u doba Selđučkog Sultanata, pa se ovaj grad smatra i kolijevkom tarhane, te širom svijeta poznatih Aksaray klepa (mantis). Na kraju dugog ljetneg dana, smiraj smo potražili u jednom od lokalnih hanova, koji su i danas vrlo prisutni u Aksarayu, po vrlo prihvatljivim cijenama. Gotovo da i nema
grada u Turskoj, osobito u istočnoj Anatoliji, a da nema hamam, pa je opuštanje u “javnoj kupaljci” nakon napornog radnog dana uobičajena svakodnevna aktivnost građana. Predvečer smo se iz ovog dženeta prebacili u drugi, akšamlučenje u restoranu našeg hana uz okrepljujuću tarhana čorbu, Aksarayske klepe i saz.
1.Stonehenge - ostaci kamenog hrama u Velikoj Britaniji smatra se najstarijom sakralnom arheološkom iskopinom danas, koja datira 3000 godina BC. 2.Abraham (Abram, Avram): Prema Starom Zavjetu i Kur'anu, Abraham je praotac mnogih naroda (plemena) Ishmaelities, Israelites, Midianites i Endomites i potomak je Noah-ovog sina Shema. Zbog toga se za judeizam, kršćanstvo i islam često upotrebljava eponim abrahamske religije. Abraham je živio oko 175 godina i imao je, među ostalim, dva sina; jednog sa prvom ženom Hagar, koji se zvao Ishmail i začetnik je Muslimana i drugi Isaac, koji je začetnik Jevreja i kasnije Kršćana. I jednog (prema Kur'anu) i drugog (prema Torahu) sina je Bog odredio da formira novi, od grijeha čist narod. Koji je, od dva sina, zaista bio od Boga određen da začne “odabrani” narod, nije ni do danas razjašnjeno. (Prep. čitanje: Fear and Trembling by Soren Kierkegaard, 1843.) 3.U periodu ranog kršćanstva, religiozni obredi obavljali su se u kućnim hramovima; obično najveća prostorija kuće bila je određena da služi kao hram, pa je u tom smislu bila i dekorisana, a vrlo često pripadnici te obitelji bili su sahranjivani unutar prostora tog kućnog hrama, bilo u sarkofagu izgrađenom za tu priliku, bilo u temeljima ili zidovima hrama. Tek kada je kršćanstvo legalizovano i priznato kao religija u 4. stoljeću CE, za vrijeme vladavine rimskog cara Constantina I, počinju se graditi prve javne kršćanske bogomolje. Ipak, tradicija ranokršćanskih kućnih hramova, zadržala se u nekim dijelovima Istočnog rimskog carstva, kasnije Bizantskog carstva, sve do 12. stoljeća nove ere.
Š E H E R 23
BANJA LUKA
Arhivski snimci Šeher Banjaluka
Tvrđava Kastel iznad Vrbasa
BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME
Kastel
Tvrđava sa četiri kule i devet tabija Napisao: Adem Čukur
Tvrdjava Kastel nalazi se na izdignutom platou na lijevoj obali Vrbasa, nešto južnije od rječice Crkvene i njenog ušća u Vrbas. To izuzetno zdanje u graditeljskoj baštini grada Republički zavod za zaštitu kulturnoistorijskog i prirodnog nasljedja Bosne i Hercegovine proglasio je spomenikom kulturno-istorijskog nasljedja prve kategorije. Svojom površinom od oko 26.000 m² jedna je od najvećih tvrđava u BiH, koja je kazamatom podijeljena na dva skoro jednaka dijela. Tvrđava u osnovi ima oblik razuđenog trapeza i sa svih strana opasana je visokim bedemom / kamenim zidom, širine oko dva i visine pet do osam metara, u sklopu kojeg se nalaze i četiri kule sa četverovodnim drvenim krovovima prekrivenim sindrom i devet tabija (tabija/bastion – istak na tvrdjavskom bedemu sa koga se kosom i bocnom vatrom brane drugi dijelovi bedema). Ulazi u tvrđavu su sa sjeverne i zapadne strane sa masivnim drvenim vratima ojačanim kovanim željeznim okovom. Treći ulaz je bio sa drvenog mosta preko Vrbasa iz Male čaršije (opisan u članku ”Gradski most”) ugrađen u jednu od kula. Na sjevernom i istočnom dijelu urađeni su i podzemni prolazi. Iz24 Š E H E R
BANJA LUKA
gradnjom odvojka / rukavca rječice Crkvene, uzvodno, tvrđava je svojevremeno bila opasana vodenim zaštitnim kanalom sa zapadne strane. U sklopu tvrđave nalazi se i par kazamata (kazamat-u tvrđavi kamenim zidjem zasvođen prostor sa debljim slojem zemlje iznad, bezbjedan od vatre tadašnje opsadne artiljerije protivnika). Na istočnom dijelu tvrđave nalazi se i davno izgrađen bunar. Prvi tragovi ljudskih naselja na prostoru tvrđave javljaju se na prelazu iz neolita ka bakarnom dobu, odnosno oko 2000 godina prije nove ere, a u posljednjem milenijumu p. n. e. te prostore naseljavaju ilirska plemena. Od početka nove ere nastaje nešto duža dominacija Rimske imperije na tom prostoru kada se gradi i utvrđenje Castra. U VI-om i VII-om vijeku te prostore naseljavaju Slaveni, a tragovi njihovih naselja datiraju iz perioda između VIII-og i XII-og vijeka (sve prethodno navedeno detaljnije opisano u članku ”Tragovi postojanja”). Začetak izgradnje tvrđave u sadašnjem obliku veže se za izgradnju zgrade Tophane / Arsenala oružja (vjerovatno locirane na prostoru ispred tvrđave prema zapadu)
Sjećanje
Tvrđava Kastel – panorama
Kasarna artiljeraca
u vrijeme Ferhad – paše krajem XVI-og vijeka. Kako sredinom XVI-og vijeka prestaje napredovanje Turaka - Osmanlija prema zapadu, kada se uspostavlja granica na rijeci Savi, dolazi do povremenih upada austrougarske vojske na prostore južno od Save zbog čega se intenzivira izgradnja tvrđave. Nije detaljno dokumentovano kojim tempom je tvrđava građena, ali se, prema austrougarskoj karti iz 1785. g. može reći da je već tada uglavnom poprimila sadašnje oblike. Šezdesetih godina XIX-og vijeka na prostoru neposredno južno pored tvrđave, iznad same obale Vrbasa, podignuta je zgrada Kasarne sa prizemljem i spratom, te četverovodnim krovom. Po dolasku Austrougarske tvrdjava se takodje koristi u vojne svrhe, a od novih objekata izgradjena je tzv. ”Kamena zgrada” koja je mijenjala namjenu, od sedamdesetih godina u njoj je bio smješten Zavod za zastitu spomenika Banjaluke. Početkom šezdesetih godina na sjeverozapadnom dijelu tvrđave je bilo više restauratorskih zahvata koji su omogućili revitalizaciju tog prostora u smislu održavanja predstava različitog sadržaja na otvorenoj sceni. Obnovljena je jedna
kula sa pokrovom od sindre, opločan je dosta velik podij pored nje, a na blagoj padini je uređeno gledalište sa klupama za 1200 gledalaca. Sa novoizgrađenom projekcionom kabinom i montažno- demontažnim ekranom prostor je jedno vrijeme imao i funkciju ljetneg kina. Projekat za navedeno je uradio arhitekta Josip Vidaković iz P.P ”Projekt”. Sedamdesetih godina tvrđava dobiva vrijedan ugostiteljski objekat, restoran ”Kazamat”, koji je smješten u jednom od istoimenih prostora i povezan sa otvorenom terasom za vanjsko serviranje na zidinama iznad obale Vrbasa. Poslije toga, u nekoliko navrata urađena je dokumentacija u svrhu obnove i revitalizacije pojedinih dijelova tvrđave, ali sem sanacije, konzervacije i obnove nekih dijelova zidova ništa od toga nije realizovano. Izučavanju istorijata tvrđave, svojim stručnim radovima znatno je doprinijela i arh. Sabira Husedžinović, svojevremeno stručna rukovoditeljica Zavoda za zaštitu spomenika Banjaluke. .
Tabija / bastion
Kapi kula
ŠEHER
BANJA LUKA
25
Napis'o Mersad Rajić.
Tiš šporet
Prema kazivanju Faika Ganića. U Kanadi, januara 2012.god. Proljeće u Banjoj Luci je jedno od najljepših godišnjih doba a pogotovu kad u junu iscvjeta kesten a lipa zamiriše pa je milina hodati čaršijom makar nejmo nikakva posla u njoj. A kad insan izajde u čaršiju uvijek se najde nešto da se uradi, a ako ništ', ono se bar zajde u koji od mnogobrojnih banjalučkih dućana, ili neku od one naše dvi vel'ke robne kuće, u Na-Mu ili Ze-Mu, pa je tako čaršija uvijek bila prepuna dokona i nedokona naroda svake fele koji ko slijepci, često besposleni, bauljaju čaršijom. Ali jedna stvar je njima vrlo važna a to je ljubav prema ovoj čaršiji. Ona je svima njima srcu prirasla i nikada se je nisu mogli zasititi. Voljeli su oni njez'ne stisnute sokake u čaršiji koju, za cigar ispušenog duhana, moreš obaći od hotel Palasa do hotela Bosne. Ljudi su bili njez'na duša, njez'na radost, njez'na bol, pjesma i njez'na patnja. Voljeli su oni i sve što čaršiji pripada; kuće, avlije, parkove, aleje, sokake i kafane i birtije. A još ako se potrefi Utorak, Pazarni dan, onda je bilo najbolje sjed'ti kod kuće il' u nekoj od brojnih kafana rasutih po okolnim sokacima jer od silne navale svakojaka svijeta ne more insan ni dva koraka mahnut' a da ne zapne za nekog iz tog silnog šarenila od naroda koji nekud žuri. Čaršija je tada puna raznolikih lica. Neko je veseo i nasmijan, neko je tužan i tmuran i hiti kroz tu rijeku od insana ko da je nešto izgubio pa panično traži a ne more nać'. Vidi se tu svakojaka svijeta, visoka, niska, muška i ženska, lijepa i onog manje lijepa, stara i mlada, poneko i ćopa na jednu nogu, neko bulji u izlog dućana a šarenilo različiti' narodni' nošnji 26 Š E H E R
BANJA LUKA
skupilo se ko da je nekakva revija narodni' nošnji i narodnog kolorita i svak se trsi da izgleda što ljepše. Ko da svi hoće da pokažu ovo šarenilo i ljepotu njihovi' nošnji. Rijetko će se viditi da neko stoji i da je poveo nekakvu eglenu. Osjeća se da čaršija bruji u nerazgovjetnom bunilu brez životne snage. Niko od njih ne uživa u mirisu lipe, nejmaju vremena od nekakve zapletenosti koju nastoje otplesti a ne znaju kako, niti znaju kako se zaplelo. Neke od njih nije ni briga kako se zaplelo, ima gostiona đe će se samo otplesti.
Po krivudavim banjalučkim sokacima nižu se mahale sa niskim kućama čije se sjene ispruž'le na jutarnjem suncu a odžaci i minareta svoje sjene bac'le daleko preko osvijetljenih krovova. Po oživljelim sokacima i ul'cama lijeno se kreću kolone naroda, jedni vamo, jedni tamo, kanda je kapitulacija. Svremena na vrijeme zakloparaju drvena kola sa upregnutim konjima, il' volovima, a na ćoškovima sokaka muljaju se il' spavaju gomile umornih pasa. Sa banjalučke Sahat-kule danas ne udara zvono i ne označava koji je vakat jer je davno stao. Valjda go-
dinama i vremenom se hudnjak umorio pa zasto i čeka neka bolja vremena da sa pohrđalim kazaljakama ope' i ponovo raduje narod i kazuje im da je doš'o bolji vakat. Utorkom, niko od njih ne uživa u ljepoti parka i rashladi vodoskoka u njemu niti iko primjećuje desetak klenića koji plivaju u krug u potrazi za nekom bačenom mrvicom hrane ili ponekom muhom, skakavcem koji su, na svoju nesreću, nespretno upali u vodu fontane. Dućani, trgovine, kafane i gostione, knjižare i apoteke su puni mušterija koji se tiskaju i gurkaju i svako od njih galami praveći nekakav red koji niko ne poštuje. Od svi' dućana i trgovina, najviše se naroda okupi oko Govedarnice a putevi i sokaci koji vode i odvode do nje i od nje, vriju ko u mrav'njaku. Narod se tiska, hiti nekud, sa pijace i od pijace. Nose se cekeri, pletene korpe, zembilji puni namirnica koje će im trebati i koje im trebaju za svakodnevni život... Pred Palasom sjedi banjalučki svijet, onaj ugledniji; trgovci, zanatlije, advokati i doktori, sajdžije i stolari, nađe se tu i pokoji poznati profesor banjalučke Gimnazije, Ekonomske ili Učiteljske škole, sjede oni mirno, razgovaraju i dokono posmatraju rijeku naroda koji žurno promiče pored niske drvene ograde oko malog prostora ispred poznatog banjalučkog hotela. Da nije te niske ograde svijet bi se bez imalo dvojbe tisko i prolazio oko uredno složenih stolova ispred čuvenog banjalučkog hotela. Hotel je izgrađen 1935. u vrijeme prvog bana Tise Milosavljevića, a podignut je na mjestu gdje je bila Šehova džamija zvana Sijamija koja je srušena radi izgradnje ovog hotela, a zatim je džamijski materijal prenešen u selo Mehovce gdje je ponovo džamija podignuta. I jednog takvog Utorka, u takvoj halabuci čaršije i moj prijatelj Faik se naš'o s nekakvim zaboravljenim, nepoznatim poslom da prolazi Gospodskom ulicom kad je ugled'o u izlogu trgovinskog dućana elektrike "Gvožđar" prekrasan emajlirani tiš šporet, sav u bjelom i sa prekrasnim sjajnosrebrenim drškama. Kad je ugled'o šporet tako mu je odmah na um pala mati i njezine riječi od zimus kad je, stojeći kraj starog bosanskog šporeta, kazivala trojici sinova. Faiku, te njegovoj braći Ademu i Ahmetu, a želja njihove majke Zilhe bila je njima gotova zapovjed. Tako su bili odgojeni i vaspitavani u onaj vakat. -Vakat je djeco da se kupi novi šparet jer je
ovaj dao sve od sebe i nije više moderan. Po komšiluku se priča da imaju neki novi tiš špareti, bjeli ko snjeg a i dobro griju, peču pite i kruh... - tu je majka Zilha malko zastala u mislima, i sa sjetom i tugom u očima, pogledala u šporet, zvani ''Stari fijaker'', kako su go od milja zvali. Onda duboko uzdahnula, pa nastav'la. -Pa ja eto pomislila, kad prikupite štogod parica pa da i mi kupimo taj tiš šparet. Dugo je Faik tražio po dućanima da materi kupi taj tiš šporet ali uvijek, kad je salazio u čaršiju i raspitiv'o se za njega, il' ga nije bilo, il' je bio rasprodan baš na dan prije nego je on pit'o za njega. A sad,
eto ga, u izlogu gleda u njega i nije htjeo da ispusti priliku a da ne obraduje mater sa novim emajliranim tiš šporetom. Nije se dugo dvoumio nego je odmah uš'o u ''Gvožđar'' i razočar'o se kad je ugled'o silni svijet kako se tiska u dućanu. Ali nije htjeo odustati. Jedino je strahov'o da mu i ovaj šporet u izlogu neće izmaći i uteći ispred nosa. Otvorio je vrata i kroz gomilu naroda progur'o se nekako do tezge za kojom su dvojica trgovaca nastojali da zadovolje istovremene i mnogobrojne zahtjeve njihovi' mušterija. Oba su trgovca bila vrlo zauzeta i jedva su dizali glavu da podmire sve zahtjeve. Uputio se prema jednom od njih i glasno mu doviknuo... -Hej majstore, pošto ti je onaj šporet u izlogu? Izgledalo je da ga trgovac nije čuo jer je nastavio da zapisuje nešto na nekakvom papiru ispod kojeg je bio komadić plavog indiga a onda je otkin'o dva listića, zatim izvuk'o indigo i pružio jedan od papira nekom od mušterija. Faiku bi jasno da je ispisiv'o račun za tu mušteriju i da trgovac nije htjeo da ga niko ometa dok piše račun. Kad je mušterija uzela račun i uputila se prema blagajni Faik još jednom upita trgovca za cijenu šporeta u izlogu. Iako mu cijena nije bila važna jer on odavno traga za tim šporetom, on je na taj način samo pokušav'o da ispita da li je šporet slobodan i jel' još uvijek za prodaju. Sa nestrpljenjem je iščekiv'o odgovor. Iako je bio u gužvi jedan od trgovaca, onaj bliži, mu se nervozno obrati sa, reklo bi se neljubaznim, riječima: -Jest' na prodaju je i to je zadnji...a kud si baš zapeo danas da kupuješ šparet, u Utorak, i na 'vakoj gužvi...dojdi sutra... - odgovara mu mrzovoljni trgovac i istovremeno se obrati drugoj mušteriji sa Š E H E R 27
BANJA LUKA
Banjalučka priča (1) jednim obaveznim ali vrlo nervoznim : - Izvoli šta s' treb’o?... Faik se pomalo ljutnu na trgovca; šta se njega tiče ka'će on kupovati šporet? pa pomalo ljutito mu doviknu tako da se trgovac ispravi i ko malko prepade, jer je Faik bio vrlo visok i krupan, a još kad pocrveni u licu...nije izgled'o ko insan koji dozvoljava da se šale sa njim...Ustvari, trgovac nije znao da je Faik vrlo miran i dobroćudan, komičan i vrlo druželjubiv i da ga je bilo veoma teško ražljutiti. Zato se brzo vrati do njega i skrušenim glasom kaza. Osjetio je da pred sobom ima čaršinsko dijete i da je bio pomalo surov. -Izvin', nemoj se ljuti', vidiš kakva je gužva, pa nervoza obladala, svak' nešto traži i hoće odma' a nas dvoj'ca sami pa je teško stić' na sve strane i svima udovolj'ti...Ja pomislio da ti samo pitaš da saznaš cjenu šporeta a ja nejmam vremena...al' ako s' prava mušterija, sa'ću ja da sredim sa magazom da dovezu jedan a ja ću ti naprav'ti račun pa ti plati i vozi...- popravi se malo trgovac i ljubazno se nasmiješi na Faika koji mu uzvrati s istim ljubaznim osmijehom. Hm, sad ima šporeta i u magazi, nije ovo jedan jedini, pomisli Faik. - Pa ti malo prije veliš da je onaj u izlogu zadnji! A sad spominješ magazu i novi šporet. Da nije kakva ujdurma? - povišenim i pomalo prijetećim avazom, zapita Faik. - Ma ostala su još dva u magazi i čuvam ih za jarane a obećo sam i komšiji jedan. Znaš kako to ide. Vel'ka je potražnja za ovim ''Smedervcima'' odgovori trgovac dok je narod oko njih vik'o da se mani priče i da počne da radi. U trgovčevu glasu nije bilo ljutnje, ni prijekora, samo malo pravdanje. Ko da svojim glasom moli i prisiljava i sebe i Faika da nađu zajedničku riječ. Faik ga je razumio i samo mu blago kaza: -Ja tragam za tim šporetom haman dva mjeseca i kad sam ga ugled'o u izlogu niko nije bio sretniji od mene...a nisam ni znao da je vol'ka gužva u dućanu... Trgovac mu napisa račun i Faik ode da plati nesvjestan male avanture koja će ga snaći vozeći emajlirani, tiš šporet svojoj kući, u svoju mahalu ''Dolac'' u Gornjem Šeheru. Inače se njihova kuća nalazi na desnoj obali Vrbasa, u mahali koju su oni zvali ''Dolac'', smještenoj uz poznatu mahalu ''Hanikah'', odma' u blizini Jama džamije, a pored ćuprije koja spaja obale Vrbasa. Na tom je mjestu, još davno u 16. vijeku, Sofi Mehmed paša sagradio džamiju a onda i ćupriju i time spojio obe strane Gornjeg Šehera, dogradio novu čaršiju i izgradio javna kupališta-ljekovite banje, te uvakufio vel'ki broj dućana (69) i udario temelje današnjem Šeheru. ''On je izgradio i vel'ki han, zapravo karavan- saraj koji je u prizemlju im'o prostranu staju, a gore na spratu dvadesetak odaja za konačenje putnika i dva zahoda, te mlin na Vrbasu sa dva kamena i posebno druga dva sa po jednim kamenom, također na Vrbasu, ali na lađama (A.Bejtić-Banja Luka pod turskom vladavinom). Česte poplave Vrbasa su u nekol'ka navrata odnosile ovu ćupriju ali bi se uvijek neko naš'o i nanovo izgradio drugu i tako, sve do današnjih dana, ćuprija se održala na istom mjestu. I danas se mogu u Šeheru vidjeti tragovi te stare Mehmedbegove ćuprije. Plativši račun Faik je skont'o da je šporet previše golem da stane u njegovog ''Fiću'' te se najednom naš'o u nevolji kako da ga preveze u Šeher i ŠEHER 28 BANJA LUKA
obraduje mater. Dugo je on razmišlj'o i na kraju se dosjeti komšije Sulje, zvanog "Direktor", koji je bio čaršijski hamal i sa svojim drvenim kolicima prevozio narodu stvari po narudžbi. On je obično sa svojim kolicima staj'o kod banjalučke autobuske i željezničke stanice čekajući na nove mušterije i tu bi se često mog'o sresti kako spava na njima. Imo je i jednu mahanu a koja je bila zajednička kod mnogih hamala, volili su pop'ti. Suljo, koji je u ćaršiji poznatiji ko "Direktor", bio je vrlo poznat banjalučkoj raji po njegovoj crnoj kapi na kojoj je bio broj. To je bio ozvaničen broj njegove dozvole da može vršiti usluge i prevoziti narodu sve što se od njega zatraži. Svi hamali sa kolicima su imali takve kape sa brojem. "Direktor" se nije odvaj'o od svoje kape a često bi se ljutio kad bi mu mangupi skin'li kapu s glave i sakrili je, il' je razbacivali između sebe. On bi tada im'o običaj da galami, viče, plače, da se udara šakama po glavi i moli preostali narod, koji se okupi i gleda, da mu vrate kapu. Ponekad bi trč'o po čaršiji tražeči kamen ali bi ga rijetko naš'o pa i kad bi pokupio nešto što je mog'o da baci na momke koji su ga zadirkivali a oni bi se u međuvremenu izgubili u gomili naroda, il' posakrivali iza debeli' stabala lipa i kestenova glavne ulice. Tako je "Direktor" bio česta meta provociranja iako je teško i pošteno zarađiv'o da prehrani i sebe i istovremeno pomogne svojoj familiju u Šeheru. Prošavši kroz "Batin" haustor, Faik se uputio prema autobusno- željezničkoj stan'ci da potraži Sulju i da ga zamoli da mu preveze šporet do majkine kuće.
Običan junski dan je postaj'o sve topliji i Faik je osjetio težak zadah sparine koja se spustila nad željezničkom stanicom. Pogledom je potražio ne bi li vidio Sulju ali osim "Ići, ići, Jorcule" nije bilo nikog od mnogobrojnih hamala koji su često, po cijeli dan, stajali kod stan'ce nemajući ni jednu "turu" za prevoz. I sam "Ići, ići, Jorcula" je ko i "Direktor" im'o kolica, kapu i prevozio stvari za one koji to od njega zatraže. Njega su opet banjalučki mangupi često, ali mnogo rjeđe, provocirali dovikivanjem: "Ići, ići Jorcula" što je njemu išlo na živce pa bi i on, ko "Direktor", letio za onima što su ga provocirali. A eto danas nejma Sulje, baš kad njemu treba pomisli Faik i dolazi prema ''Jorculinim'' kolicima. Priš'o je mjestu gdje je "Jorcula" lež'o na kolicima, upit'o ga za Sulju, a on mu pokaza prstom prema drvoredu od kestenja odakle se Suljo pomilj'o sa svojim kolicima. Kad je ugled'o Faika odmah poče sa vikom i galamom: -Ma đe si Fajko, komšo moj, šta je tebe naćeralo u ćaršiju po 'voj žezi i kijametu? Viče Suljo a vratne žile mu nabrekle od napora vikanja. Glas mu je promuk'o i jedva se čuje. Skide kapu i obrisa znoj, ukaza se bjelo tjeme ispod mokre i znojave kose. Duboko udahnu i sjede na kolica i pođe da liježe. Faik ga ufati za nadlakticu i nasmija se. -Ne liježi, imam pos'o za te. Kupio sam majki Zilhi šporet pa ga treba odvesti do nje u kuću. Eno šporeta u Gvožđaru u Gospo'skoj, pred radnjom stoji, i čeka na nas. Samo ne pričaj puno nego odma' kreći jer mi neko more odvuć' šporet koji sam pla-
Banjalučka priča (1) tio - požuruje Faik a i strah ga da neko ne odvuče šporet ispred dućana. Ali Sulje nije baš briga što se Faiku žuri. -Dobro Fajko, dobro, evo sam' da predahnem jer sam danas crk'o od posla a pogotov' od vrućine. Kad sam uspio dosad samo jednu duplu "kleku" da drmnem...moreš mislit' kol'ko je posla bilo...al' fala Bogu i nešto se ušićarl'o i zarad'lo...da je bar vavik ko Utorkom!- "Direktor" Suljo je sjedio na kolicima,vrtio umašćenu kapu buljeći u asfalt. Podne je već davno prošlo i Faik je znao da do majkine kuće ima dosta pješačenja al' i gostiona i znajući za njegov običaj i ljubav prema "klekovači" bilo mu je za brigu kako će Suljo dovući šporet do njegove kuće u Šeheru. Zato mu ponovo priprijeti oštrijim glasom: -Ako nećeš ti ima ko će, a ja žurim. Evo i ''Jorcule'' ovde, nejma ni on posla pa ću njega upitati ako se tebi nejde. Ima do Šehera dobar sat pješačenja a po 'voj vrućini i više. -Evo idem, svakako nisam više mislio rad’ti, dosta je bilo za danas. Šejtanu malo bilo. Utušeni lišćem i cvatom kestena, sunčevi zraci se jedva naziru uokolo stan'ce. Kren'li su prema drvoredu i prešli preko Titine ul'ce i opet kroz "Batin'' haustor našli su se pred dućanom i ubrzo natovar'li teški šporet i prije nego su kren'li prema kući Suljo mu kaza. Ko i obično trudio se da ne galami ali bi se svak okrenuo kad bi progovrio. -Ti mi moraš pomoć' ,ne mogu ja sam odvuć' ovol'ki šparet do tvoje majke i Šehera! - dobaci on Faiku a ovaj se iznenadi i začuđeno ga pogleda. Sad je mu bilo dosta. -Pa što mi to ne reče ranije pa da zovnem ''Jorculu'' da ti pomogne!- sad već dobro ljut Faik se brecnu na njega. I stvarno je bio ljut na Sulju a pogotovu na sebe kad ga i zašto ga zovnu da mu on odvuče šporet. Bio je ljut na sebe jer je mislio da ovim pomaže svom komšiji i siromahu Sulji. A on ga eto koristi. Tako je to uvijek, koga ti kruhom, on tebe kamenom, misli Faik. Osjeti potrebu da se nekom požali ali sreća zbog kupljenog šporeta je bila jača. Nije bilo drugog izbora nego: ufati Fajko za rudu i vuci. Kroz cijelu čaršiju. Kad su prošli Ferhadiju Faik mu kaza da skrenu i idu preko ''Gradskog mosta'' al' Suljo veli da je bliže preko ''Zelenog mosta'' i oni se uputiše prema Hisetima i ''Zelenom mostu''. Kad su bili kod niske zgrade Vodovoda i Hakijine stolarije Suljo reče Faiku: -Haj bolan Fajko, da se malko odmorimo i da se rashladimo kod "Tri pendreka", ti popi jednu pivu a ja ću jednu "kleku" pa ćemo ondak nastav'ti. Sad, kad je već bio dobro nasikiran, Faik se saglasi jer nije bilo koristi da se i dalje nervira i raspravlja se s njim. Samo je klimn'o glavom. Bilo je neke naivne ljepote u Suljinoj želji da svrate na piće u tu gostionu. Faik mu nije htjeo kvar'ti ćejf. "Tri pendreka" je bio popularan naziv za malu gostionicu kod SUP-a u kojoj su često s posla navraćali milicionari ali i ostali svijet koji je im'o posla u Supu. Gostiona se inače zvala "Sport" i imala odlične peretke, koji su obično vis'li na drvenom postolju sa klinovima sa strana. Dugo je u njoj radio rahmetli Alija Ćirkić (zvani Ćirko), a on je bio Ćurukov tetak. Faiku se učinila dobra ideja jer je i on sam bio ožednio od vrućine junskog dana. Ostaviše kolica pred stolarijom Hakije Ljubovića, pored lijepog čamca kojeg je Hakija up-
ravo završav'o, te pređoše cestu i uputiše se prema gostioni. Faik naruči pivo, a Suljo klekovaču. I dok je Faik ispio pivo Suljo je popio još dvije "klekovače" od koji' je prva bila dupla. Već je počeo da petlja jezikom i Faiku bi jasno da mu se ne piše dobro. Dig'o se od stola i, kobajagi ljutito, naredio mu da krenu. Obratio mu se smrknuta lica i glasom u kojem se osjećala manja prijetnja. Iako je znao da to ''ne pije vode'' kod Sulje. -Haj diž’ se, nejmamo vremena za sjedenje...biće akšam dok stignemo kući... Suljo se na kraju lijeno diže i obojica se vratiše do kolica te krenuše prema ''Zelenom mostu''. Usput, Faik je sreo nekol'ko prijatelja koji su sa njim rad'li u Tvornici obuće "Bosna" i vidjevši ga kako vuče kolica sa "Direktorom" dobacivali su mu šaljive dosjetke koje je on prihvat'o sa blagim osmjehom. ''Da ne mjenjaš firmu, Faik a hoćel' ti Suljo bit direktor'' - sa osmijehom na usnama dobacivali su Faiku koji bi se kobajagi ljutio na ta njihova dobacivanja. Prešavši most skrenuše udesno. Tu ih je dočeka prijatna hladov'na stupničke aleje koja se opružila pored stupničkog harema štiteći šetače od prevelike sparine. Uputili su se prema Šeheru i Faikovoj kući. Prolazeći ul'com Nurije Pozderca lijepo im prijala im je gustina hlada bujni'h kestenova koji su se pružali s obe strane džade, sve do gostione ''Alibaba''. Kad su došli od ''Alibabe'', Suljo opet predloži da svrate na "po jednu" i Faik, iako mu nije bilo do sjedenja, nije ga mog'o odbiti i oni svratiše na "po jednu". Faik naruči pivo a Suljo duplu "klekovaču" i dok su sjedili Faika natjera muka da ide u ''WC'' te ustade od stola i uputi se prema WC-u koji je bio prilično udaljen od mjesta gdje su sjed'li. Nakon završenog posla u klozetu vratio se Faik k stolu gdje su malkoprije sjed'li i skonta da je sto bio prazan. Avdo Kukavica, vlasnik ''Alibabe'', je staj'o za šankom i sprem'o se da pere zaprljane čaše i kahvenjake. Faik se osvrnu po prostoriji, i viđa da ga nejma. -Đe je Direktor!? - upita Faik Avdu koji ih je prije toga posluživ'o. On pogleda u Faika, nasmija se i uperi prstom na izlazna vrata. -Popio je on još jednu duplui to na ''eks'' i kaz'o mi da ti prenesem da te on čeka vani, kod kolica! odgovori mu Avdo i nastavi da pere čaše i ostalo suđe koje se zateklo na šanku. Faik se zafali, pozdravi se sa gazdom ''Alibabe'' i izajde na cestu gdje ga je čekalo vel'ko i neprijatno iznenađenje. Na kolicima, pored šporeta, lež'o je "Direktor" skupljenih nogu s glavom na laktu savijene desne ruke. On priđe kolicima i na mučno čuđenje začuo je Suljino glasno hrkanje. Faik ga je pokuš'o probuditi ali je sve bilo uzalud. Suljo-''Direktor'' spav'o je ko zaklan. Okrenu se Faik oko sebe, u čudu se pita i proklinje što se upetlja sa njim. Pomalo lijeno podiže glavu i skonta u šta se upetlj'o i da pred njim je leži uska, duga i bijela prašnjava cesta što odmiče prema Sitarima. Srdžba nejma milosti i navire i onda kad se najmanje nadaš. Nejma druge, Fajko, majčin sine, nego sad upri i vuci i kolica, i šporet, i "Direktora" na njima. A sunce upeklo, pa žeže! Nejma milosti! Džada džombava, otegla se ko ''Teravija'' i još uz to puna rupetina i kamenja što izviruju uglavljeni u sivkastoj zemlji. Nikad dotad Faik nije primjećivo da ima tol'ko rupa i kamenja u toj uskoj cesti na desnoj obali Vrbasa. Pošto je oborene glave
vuk'o kolica, pogled mu je bio stalno uprt u cestu i sad je na njoj primjećiv'o svaki mali sitni detalj. A znoj mu je kipio s lica, pek'o mu oči, kosa sva uljepljena i mokra, a on vuče zaspalog hamala i njegov pos'o. Popodne je bilo sparno, a ravnica, kojom se Faik mučno i sporo kret'o, tiho je disala na teškoj i suhoparnoj havi. Drhtavi, prodorni glasovi vrućine potapali su Faika strašnim brujanjem u ušima a koje nije niko čuo osim njega samoga. Ništa ih nije moglo stišati samo hladni talasi Vrbasa koji je ubrzano i veselo tek'o s njegove desne strane. Bijela i siva isparenja od prašine sporo su se vukla iza drveni' točkova kolica na kojima leže Suljo i majkin ''Tiš šporet''. Nije Faiku bilo teško da ih vuče oboje, jer je u duši znao kol'ko će se majka obesel'ti što je konačno naš'o i kupio dugo željeni, još duže čekani, šporet. Eh, Fajko..Fajko, šta ti je ovo trebalo, pomisli on al' vuče i dalje. Pomalo se, vučom, vrelinom i vremenom, gasilo njegovo oduševljenje ispunjenja majčine želje. Kad je stig'o pred njihovu kuću, on i sva odjeća na njemu su bili mokri ko voda, a odjeća se mogla cijediti. Ljutito je zalup'o na vrata i zovn'o braću da mu pomognu. Kad su braća izašla, vidjevši Faika pocrvenjelog, što od sunca, što od bijesa, i Sulju kako spava na kolicima, nisu mogli a da se ne nasmiju. -Ni jedne više da niste progovor'li!! - ljutito im je zaprijetio Faik dok je njihova majka Zilha, sva sretna, stajala na vratima obradovana novim šporetom koji će zamijeniti onaj njihov stari bosanski šporet. Niko od dvojice braće nije ništa odgovorio i sva trojica su spretno i brzo unijeli šporet u kuću. Faik se ipak radov'o i tješio ispunjenjem potisnute želje. Dok su skidali šporet sa kolica Suljo se tek tada probudio i pozdravio sa starom majkom nazvavši joj selam. Ona mu je odgovorila i sa blagim prijekorom, izružila ga što se napio i ostavio njezina sina da sam vuče kolica i još po 'vakoj žezi. "Direktor" je nijemo staj'o pred kućom i gled'o skrušeno pred sebe, a kad se Faik pomolio, on mu mirno kaza, ko da se ništa nije desilo. -Daćeš mi dvi banke za kolica...!! Nije dovršio šta je još htjeo dodati jer ga je Faik tako ružno pogled'o, ali mu nije ništa odgovorio...Suljo je ljutito zgrabio dršku kolica i uz glasnu galamu i buku nest'o niz sokak. Neki blagi vjetrić propirkuje; lišće na granana jedva da zadršće a sunce na nebu drhulji i sija ko srce u njihove majke Zilhe. Draga joj djeca kup'la šporet. Baš 'nakav bijel sa srebrenim drškama. Ona ga već po sahata glanca i miluje ko najrođenije i kad je završila ode da posjedi u hladovini bašče. Gledi u Vrbas koji protiče ispod Mehmedove ćuprije dok u kući, njez'ni su sinovi malko polegli, da odmore, a ona se iskrala i dva put htjela da se vratiali, vele, materina je ljubav jača i od straha. Naslon'la se na drvenu dasku klupe, oči uprla u hladnu, zelenu rijeku dok jednim uhom sluša hoće l' se neki od zaspali' sinova probud'ti. Sa onim drugim uhom istovremeno osluškuje, neće l' se čut' otud, od sokaka, bilo kakav šum koji će im poremetiti njihov san. Srećom, ništa se ne kreće i ništa se ne čuje. Samo čavrljanje vjetra i grgoljenje Vrbasa. Gornji Šeher spava popodnevnim snom meleka. Š E H E R 29
BANJA LUKA
U svijetu komunikacija
PONOSNI GRIME Sunčano, prekrasno vrijeme pratilo nas je cijelim proputovanjem kroz regiju Halland. Naše novo odredište bilo je također u opštini Varberg. Petnaestak kilometara istočno od grada, u živopisnoj seoskoj idili, nalazi se jedno od najzanimljivijih mjesta u Švedskoj - Grimeton. Pripremio: Mirsad Filipović Foto: Goran Mulahusić
ŠEHER 30 BANJA LUKA
„Velika radio stanica“ Varberg radio stanica Grimeton u Švedskoj je sagrađena početkom dvadesetih godina prošlog vijeka kao dio svjetske mreže radio odašiljača. Sam objekt je impresivan, sa šest antenskih tornjeva i "Alexanderson-alternatorn" – Aleksander-
sonovim alternatorom i danas je u upotrebi, i predstavlja ključni korak u razvoju moderne bežične komunikacije. Varberg radio stanica u Grimetonu je sagrađena od 1922. do 1924., u vrijeme kada je potreba za sigurnijim i bržim komunikacijskim vezama sa Sjedinjenim Državama postala sve neophodnija. Trans-atlantski kablovi su bili ranjivi, osobito u vrijeme rata, a 1920. Švedski Parlament je odlučio da izdvoji 5 milijuna SEK za novu "veliku radio stanicu". Objekt je isporučila Radio korporacija Amerike, sa najsuvremenijom opremom tog doba. Odašiljač u Grimetonu je zvanično pušten u rad 1. decembra
Putujući Švedskom: Grimeton
Radio stanica Grimeton - ključni korak u razvoju moderne bežične komunikacije.
ETON 1924., a Radio stanicu je službeno otvorio kralj Gustaf V 2. jula 1925. Grimetom je bio uključen u međunarodnu mrežu sličnih radio objekata i imao je važnu ulogu u telegramskom prometu preko Atlantika. Grimetonov, ponos i srce cijelog kompleksa, dugotalasni je odašiljač – takozvani Alexandersonov-alternator. Ime je dobio po švedsko-američkom izumitelju i inženjeru Ernst Frederick Werner Alexandersonu (1878.-1975.).
„Radio mađioničar“ Alexanderson, u SAD-u poznat kao
"radio mađioničar", bio je pionir u području elektrotehnike i elektronike. U toku života priznato mu je više od 300 patenata sa dozvolom i bio je među prvim naučnicima koji je eksperimentisao sa radio i tv tehnologijom. Dugotalasni Alexandersonov kompletni radio odašiljač u Grimetonu je posljednji na svijetu koji je još u upotrebi. Još je jedan važan detalj koji upada u oči svim posjetiocima - šest prekrasnih i impozantnih, 127 metara visokih, antenskih tornjeva. Tornjevi su smješteni po intervalima od 380 metara i sa 46 metara širokim križnim rukohvatima. Između tornjeva je osam strujnih antenskih provodnika. Radio valovi zrače vertikalno sa svakog tornja. U sjeni ogromnih tornjeva nalazi se dobro očuvana zgrada radio stanice sa pratećim objektima koju je dizajnirao arhitekt Carl Åkerblad. Pored stanice je također naselje koje je istovremeno sagrađeno za osoblje koje je opsluživalo objekte. Grimeton VLF odašiljač predstavlja odlučujući korak u razvoju moderne bežične komunikacije. To je prije svega impresivan objekt i jedan od zapadnošvedskih najvećih građevinskih projekata i jedinstven tehničko-historijski spomenik. Ovaj značajni odašiljač imao je identifikacijski signal SAQ i odigrao je vrlo važnu ulogu u drugom svjetskom ratu. Tada su bile prekinute mnoge kablovske veze između Evrope i Amerike tako da se ovaj radio koristio u vojne svrhe, pogotovu u mornarici. Jedan od tornjeva sa SAQ signalom se i sada koristi za slanje vremenskih izvješća i navi-
gacijskih upozorenja u pomorskom sektoru unutar međunarodnog Navtex sistema na 518 kHz. Taj rad osigurava važne prihode za financiranje održavanja stanice. Od 2004. godine je na UNESCOvom popisu svjetske baštine.
Jedinstven spomenik U obrazloženju da se ovaj objekt stavi na popis bitna su dva važna kriterija kod donošenja same odluke: "kriterij (II): Varberg radio stanica u Grimetonu je jedinstven i unikatan spomenik koji predstavlja proces razvoja komunikacijske tehnologije u periodu nakon prvog svjetskog rata"; "kriterij (IV): Varberg radio stanica je iznimno dobro sačuvan primjer telekomunikacijskog centra, koji reprezentuje tehnološka dostignuća od ranih 1920-ih, i istovremeno dokumentuje daljnji razvoj više od tri desetljeća." Prilikom obilaska radio stanice i muzeja zapazili smo mnoštvo važnih detalja i dokumenata vezanih za ovu građevinu. U sklopu ovog objekta upoznali smo i jednog radioamatera koji nas je uveo u svijet komunikacije, pokazao Morzeovu azbuku, komunikacijske znakove, laboratoriju i pričao o mnogim radioamaterima iz naših krajeva sa kojima redovno komunicira. Bio je to još jedan izuzetan i poučan doživljaj za nas, što smo zabilježili i riječju i fotografijama.
Š E H E R 31
BANJA LUKA
Putujući Švedskom: Grimeton
Visoki radio toranj iz Goranove perspektive
Veoma ljubazni radio amater Hans Palqvist nam je objasnio rad ove stanice
Goran u akciji
Impozantni radio prenosnici su odigrali važnu ulogu u razvoju bežične komunikacije
Zgrada radio stanice sa Alexandersonovim alternatorom
Mirsad isprobava Morzeovu azbuku
ŠEHER 32 BANJA LUKA
Bollaltebygget a Foto: Marita Jönsön
Opphämta, hängkläden, vävning – södra Halland Opphämta är dialektalt ord för vävtekniken upphämta som utförts över hela landet. Det är en mycket gammal vävteknik; ett av de äldsta fynden har man hittat i Egypten och är daterat 300-800 e Kr. I Skandinavien kan man hitta dessa vävnader med plockade mönster på exempelvis täcken, kuddar och dräkttyger. I södra Halland är det vanligt att opphämta har förekommit på hängkläden. Hängkläden är rikt mönstrade textilier, som kan vara upp till 14 meter långa och förut användes för att smycka väggarna i stugorna till högtider. Opphämtaväven hängdes över den väggfasta bänken i stugan, längs med takfallet och hör ihop med bruket av bonadsmåleri, ofta, i den hustyp som heter ryggåsstuga. Ett traditionellt hängkläde består av flera olika mönsterbårder. Mitt på klädet sitter det största och mest utarbetade mittmönstret. Detta är inramat av två eller tre spegelvända mönsterbårder på ömse sidor. Utanför denna mönstergrupp finns ytterligare nya mönstergrupper som upprepas på var sida om mittmönstren. Hela klädet är uppbyggt så att den ena halvan av väven är en spegelvändning av den andra halvan.
Opphämta har en bottenväv i lin eller bomull med inslagstråd, som oftast är i ull men även lin eller bomull förekommer, som bildar mönstret. Mönsterformationerna är relativt enkla och är uppbyggda av rutor, romber, rätvinkliga och snett löpande ränder, stjärnmönster och kors som kombineras med en rik variation. Under 2011-2014 har Kultur i Halland – Slöjd bedrivit ett projekt för att väcka intresse för tekniken igen. Se mer på www.regionhalland.se/opphamta . Flera vävstugor har intresserat sig för tekniken och en handledare har varit ut och hjälpt dem som önskat att komma igång. På vävstolsmuseet i Glimåkra kan man gå kurs i opphämta och damast www.vavmuseum.se Litteratur: Hemslöjd: den svenska hemslöjden fram till 1800-talets slut – Anna-Maja Nylén Opphämta och damast - Lillemor Johansson Text sammanställd av Anna Maja Hamp för Kultur i Halland - Slöjd Š E H E R 33
BANJA LUKA
Priča
KLJUČEVI
Napisao: Muharem OMEROVIĆ
Pripovjedač i pjesnik Muharem Omerović rođen je u Banjaluci 1940. godine, ali su ga životni putevi kasnije odveli u Doboj, odakle se 1995., kao prognanik, preselio u Zenicu. Objavio je 30 knjiga pjesama, priča i humorističkih tekstova. Za ovaj broj našeg magazina pripremio je svoju priču „Ključevi“. Jašim ja bicikl ispod drvoreda Bulevara, osvajam metre debele hladovine. Osvajam laganice metar po metar. Bez ikakve hiće. Penzioner na biciklu i pješak na istom – s guza na guz. Vozim se ja, dok strpljivo čekam iduću penziju, razgledam s lijeva na desno pa onda s desna na lijevo kad... Sa desne strane uz sami trotoar svežanj ključeva. Stoji izgubljen u svemiru. I čeka baš mene. Poštenu budalašinu. Ili ih je neko, poput mene, ne znajući šta s njima bacio što dalje od sebe? Siđem sa bicikla, jer sam vozio sto milimetara na sat, uzmem svežanj od tri ključa a onda se upitam – šta će mi? I odmah se sjetim pitanja za šta služi privjesak? Pa da izgubiš sve ključeve odjednom. Pogledam uz i niz ulicu, tražeći onoga koji traži ključeve. Takvog, međutim, nije bilo na vidiku. A šta ću ja sada sa ključevima? Pojma nemam a nemam nikakvog rješenja. Ona dva manja ključa bila su od elzet brave, vjerovatno od stana, ali onaj treći od svih veći bio je od lifta ili kola. U svakom slučaju žao mi je bilo onoga ko je ključeve izgubio. Pade mi na pamet dobra ideja: da je grad poput Zenice imao servis za IZGUBLJENO - NAĐENO, gdje bi radilo invalidno lice, sada bi problem bio riješen. Ja bih nađene, a izgubljene ključeve odnio tamo, onaj ko je ključeve izgubio potražio bi ih u servisu, i tako bi priča o ključevima imala sretan kraj. Mogao sam ja svežanj ključeva predati policajcu a on bi me upitao: „Šta će meni ti ključevi?“ - I u pravu je. Da je to bio izgubljeni trbušasti novčanik on bi ga rado uzeo, kao naći će oni u MUP-u vlasnika. A lova bi završila u dubokom džepu policajca. Kako nisam imao pojma šta ću sa ključevima pade mi genijalna misao da ih zafrljacim u rijeku Bosnu. Razgledao sam po okolnom drveću da ključeve negdje objesim. Negdje na vidno mjesto. A hoće li onaj što je izgubio ključeve gledati gore? Neće ziher! On će pogledom pretraživati asfalt i na njemu tražiti svoje ključeve i vjerovatno u sebi mrmljati: Dabogda se đavo ne popiš’o dok ja svoje ključe ne naš’o. ŠEHER 34 BANJA LUKA
I opet se javi spasonosna ideja. Nađene ključeve odnijet ću na radio! Neka oni, koji su javni servis, u oglasima objave da su nađeni ključevi i da se vlasnik poziva da dođe i da svoje ključeve preuzme. Nošen spasonosnom idejom požurim ja do autobusne stanice gdje je preko puta bila i radio stanica. I prislonim bicikl uz zidove stanice. „Našao sam privjesak sa ključevima, kraj Drvene ćuprije. Hoćete li, molim vas, u emisiji oglasa objaviti to?“ „A ko plaća oglas?“ – upita me plavuša iza šaltera. „Kako... kako ko plaća? Pa ja sam ključeve našao... na cesti. Hoću da pomognem. Neću valjda ja od svoje penzije plaćati to što hoću da budem human.“ „Žao mi je“ - nemilosrdna je plavuša – „kod nas se svaki oglas plaća“. Izašao sam sa radija kao popišan. Bicikl sam gurao pored sebe. Opet se sjetih servisa IZGUBLJENO – NAĐENO. Kako bi takav servis gradu dobrodošao. A i meni. Da se riješim jebenih ključeva. Ništa! Onda ću ključeve baciti u šaht! – Klimao je građanin svojom glavurdom. Baš ne daju čovjeku da bude fin! Treba da nađem ključeve i još da platim svoju finoću! E, neće moći ove noći, a bogami ni ovog dana! Idem ja tako šetalištem, ljut što grad nema servisa za izgubljeno-nađene stvari, krivo mi na radio što neće da objave oglas bez para... Ma šta ima da se žderem zbog tih ključeva! I ja ti svežanj ključeva, onu metalnu krvopiju, bacim iza sebe na asfalt. Toliko sam ih krvnički tresnuo da ključevi bolno jeknuše. A toliko sam ih zamrzio da nisam gledao gdje su pali i ostali. Uglavnom čuo sam da su pali na šetalište. Sad neka malo piju krv onome ko ih prvi nađe. Nek misli šta će s njima. Ja sam se ključeva kutarisao, što bi rekao Milorad – kurtalisao. Hvala bogu riješio sam se ključeva zbog onih kojih sam izgubio pola dana hodanja. Mojoj sreći nije bilo kraja. A onda sam čuo da neko trči iza mene... „Čiko... čiko...“ – vikala je djevojčica koja je sa mamom išla iza mene. Kada me sustiže zadihano reče: „Čiko... evo... izgubili ste ključeve!“ Opsovah šapatom idući dalje. Čuo sam, iza sebe, njenu mamicu kako glasno štuca.
Izbjeglička osluškivanja
STVARNOST, A NE RUŽAN SAN Napisao: Edhem TRAKO Predugo, godinu i duže traje ovo osluškivanje, kažu da je ovo, kažu da je ono, kažu i samo kažu ... a poznavali smo mi i drugi način življenja, radili i zarađivali. Izbjeglice najbolje osjete gorčinu dvoličnosti svjetskih moćnika. Ta dvoličnost prijeti da proguta strpljenje prognanima, jer u zasjedi ih uvijek čeka iznenađenje. Na Krku, godina 1993., dan podjele humanitarne pomoći, baš kad je temperatura dosegla tridesetpet iznad nule: kućica-skladište ovdašnjeg Crvenog križa, čiča Marijan, dido Hadžip i desetak žena s djecom očekuju kada će Josip otvoriti vrata. Čiča Marijan se znojio, dido Hadžip se znojio, žene i djeca su se počeli tiskati prema šalteru. Josip je vodio evidenciju datog i skeptično odmahivao glavom, u glavi mu je kipila vrelina. Mislio sam, kad sam im prilazio, da će mi se njih dvojica, čiča Marijan i dido Hadžip, požaliti na neuslovno mjesto za skladište i na vrelinu dana. Unaprijed, bio sam spremio šaljivi odgovor: „I džabaluk treba iskihati.“ Ali, Marijan je šutio, dido Hadžip je šutio. Njihova znojava čela su izgledala poput zamagljena ogledala na koga padaju zraci sunca, žene i djeca su se ponašli nestrpljivo dok je sa njihovih lica curio znoj. „Bok“, rekao je Josip. „Oh! Vruće li je. Morat ćemo ovo obaviti brzo, pa onda, trk na kupanje.“ Marijan je malo namignuo didi Hadžipu. „Kuda li nam se to žuri?“ „Pa dida Hadžip bi na kupanje“, podsmjehnuo se Josip. „Ne idem ja na kupanje. Nemam ni kupaćih, imam samo trofrtaljke.“ „Koji će ti vrag, idi na nudističku“, nasmijao se Josip i pružio ruku: tražio je izbjeglički karton dide Hadžipa. Dido Hadžip je bio dobro držeći sedamdesetogodišnjak, bez brkova i brade, dobro izbrijane glave, usana tankih uvijek spremnih na osmijeh, sličio je velikoj jestivoj šumskoj gljivi. I uši su mu imale čudan oblik, stršile su poput ručki na plitkoj (ako hoćete rosfravnoj) kuhinjskoj šerpi. Dok je primao pomoć, koja se sastojala od jednog pakovanja makarona, jednog pakovanja mlijeka u prahu, nekoliko konzervi
norveške ribe i jedne litre ulja, pripomogao mu je čiča Marijan. „Zaboravio sam torbu“, vajkao se dido Hadžip, gledajući čiča Marjanovu karakterističnu kinesku plastičnu torbu prljavo bijelih blijedo plavih štrafta. „Paketi su bili prava stvar“, oglasio se čiča Marijan. „A gdje su paketi?“ zapitao je sada dido Hadžip, dok je razmišljao kako odnijeti kući pomoć u rukama. Kuća? Koja riječ! Mislim, pred izbjeglicama ko izgovori tu riječ, čini veliki grijeh. Kuću treba zaboraviti svaki izbjeglica dok se ne vrati u svoju odakle je prognan. U početku, dok smo bili još nesvjesni šta nam se desilo, dok smo mislili da je progonstvo ružan san, da će sve biti po starom kada se probudimo, da će objaviti kraj ratu i da je zavladao mir. Ali, avaj, mir još nije bio ni na pomolu! Prema nekim podacima iz 1993., na ostrvu Krku se nalazilo, ponekad, i 2000 izbjeglica i prognanika. Brojka je varirala kako se ko snalazio, neki su dolazili, a neki odlazili diljem svijeta. Kolektivnog smještaja nije bilo, pa su izbjeglice bile raspoređene po privatnim kućama, a obični sobičak je koštao od 100 do 200 DM. „Nestašice su na pragu. Ima li izgleda da se ne dogode?" pitam tajnicu ovdašnjeg Crvenog križa, gospođu Dubravku. „To ne ovisi samo od nas, uostalom, tu su još Karitas i Merhamet, ne bi trebalo biti problema“, rekla je tajnica. „Je li to početak nestašica u Crvenom križu?“ pitam je dalje. A ona kaže da jeste, da je došlo do smanjenja, jer veliki dio ide za Bosnu (neka ide, tamo je potrebnija). Slušanje vijesti nam je glavna preokupacija. Političari se utrkuju u davanju izjava. Mnogo toga govore i obećavaju. A mi se pretvorili u slušaoce, koji očekuju, i gotovo ništa obećavajuće ne dospijeva sa medija. Dugo, predugo, već godinu i duže, traje ovo osluškivnje. Kažu - dogovoren sastanak zaraćenih strana, kažu - na pomolu je mir, kažu da je ovo, kažu da je ono, kažu a lažu ... Daj Bože da prestane jednom to kazivanje, bilo bi nam lakše, jer smo umorni od praznih riječi. Ponos nam je ostao iza leđa, jer su nam glave pune pitanja: jesi li dobio, šta si dobio, od koga i kada si dobio? Dosta nam je dobijanja, poznavali smo mi i drugi način života, radili i zarađivali ...
Š E H E R 35
BANJA LUKA
U pozorište ne dolaze zgrade nego ljudi – Ništa nije vječno pa ni oni neće biti - Meza otišla u općinske rezerve
ADEM PRED »MOSTAROM« Piše: Kemal COCO Adem Ćejvan je najpoznatije ime banjalučke pozorišne scene, a bio je prvak teatarskih kuća i u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu (Jugoslavensko dramsko pozorište). Uvijek je rado dolazio u rodni grad, da sa svojim prijateljima i glumcima u bašti ili prostoriji gostione „Mostar“ provede po nekoliko sati u zbijanju šala i vođenju razgovora. Tako je bilo i ljeta hiljadu devetstotina sedamdeset i neke godine... Vrućine, koje su tog dana vladale Banja Lukom, malo su se povukle, ustupajući mjesto ugodnijem predvečerju. Adem Ćejvan, sa svojim šeširom, stiže pred gostionicu „Mostar“. Ne pitajući ga ništa, konobar donosi lozu i odmah Ademu govori kako je sve sređeno da Borac ostane u Prvoj ligi. „Sudija uzeo pare da svira za nas“, veselo govori konobar. Adem ga sluša, a onda će: „Pusti Borac, nego je l' Vlado (mislio je na poznatog banjalučkog glumca Zeljkovića) danas navraćao?« Konobar mu odgovara da ne zna jer je iza podne preuzeo smjenu. „Znaš šta rade fudbalske sudije, a ne znaš da li su ovdje navraćali ugledni gosti“, poluljutito će Adem. DOLAZAK VLADE ZELJKOVIĆA „Ako su glumci ugledni gosti, ja sam Dragan Džajić (tada najbolji fudbaler u Jugoslaviji)«, odgovara konobar dok Ademu na sto stavlja drugu lozu „Ako i nisu nikada bili, danas će biti. Sve što se popije i pojede za ovim stolom, ali i stolovima koji će se priključiti ovom, danas ja plaćam“,odgovori Adem, i veselo izusti. „Evo ga, ide!“ 36
ŠEHER
BANJA LUKA
Vlado se rukuje sa Ademom, priča kako je jedva preživio današnji dan. „Živ si i, mislim, horan za jednu lozu“, Adem će „Ne branim, Ademe“, odgovara tek pristigli Vlado. I dok konobar na sto čiji dio pripada Vladi stavlja lozu, odnekud se pojavi i Hajro Hadžikarić, također poznati glumac. „Nisam došao na probu nego na lozu!« odgovara Hajro, na upit konobara šta želi popiti, i iz džepa vadi svoju omiljenu mezu. Rum pločica izlomljena na desetine komada. (Pričalo se da Hajro nikada nije popio ni jednu rakiju, a da nije zamezio bar djelićem rum pločice, i da mu je jedna pločica mogla trajati po dva dana, i to u vrijeme kada je bio raspoložen za piće.) „Čujem da je Zamola (Slavko) od svog honorara na stanici otvorio ćevapčinicu. Šta Ti, Ademe, misliš sa svojim honorarom uraditi“, pita Hajro. (Riječ je o filmu „Kad zemlja drhti“ u kojem je Adem imao glavnu ulogu.) RENOVIRAT ĆU „MOSTAR“ „Nisu dali koliko su obećali, ali je dobro«, govori Adem. »Ali, po svemu sudeći, da ću sve dati za renoviranje „Mostara“.« U tom trenutku stolu, gdje sjede ovi ugledni Banjalučani, prilazi Mišo Popović, dugogodišnji predsjednik općine. „Momci, gdje je meza?« pita. Brže nego što je očekiva, od Vlade je dobio odgovor „Otišla naša meza u opštinske rezerve.“ Zatečen odgovorom istaknuti političar se ne dade zbuniti. „Neka, neka, treba imati jake rezerve“, reče i krenu za svojim stomakom koji mu je krčio put prema zgradi općine. „Ti mu, Vlado, odgovori, a kasnije šta nam bude“, tiho će Adem i nastavi. „Ljudi, ako Mišo nikada nije bio u pravu, sada jest. Grehota je imati pare za mezu, a ne naručiti je.“ A da u tom predvečrju ne bude kakve grehote, Adem konobaru reče da donose dva ovala meze kakve ima. Iz džepa vadi svežanj novčanica i pokazujući ih ljudima oko stola dodaje: “Baš je lijepo biti glumac“. „A što mu ne bih odgovorio?“ pita se Vlado. »I upamti, moj Ademe, da sve ima kraj pa i ove zajebancije. Kada je vidio da nemamo meze što je nije naručio. Nego nam se smije.«
Tako je to bilo (4) Mlađi glumac (Nebojša Zubović) prilazi stolu i uljudno pita starije kolege da li ga primaju u društvo. Ne čekajući bilo kakav odgovor, sjeda i obraća se Ademu: „Opet me brisali za put u Bugarsku.“ Adem ga čudno gleda, pita da li je za jednu lozu, a onda se glasno obraća mladom kolegi: „Šta ti fali ovdje. Pogledaj miline. Vidi Banjalučanke, žene kakvih na svijetu nema. I znaj da je loza u „Mostaru“ bolja nego u Sofiji. Ja sam nedavno nešto snimao u Turskoj. Danju snimao, a noću žalio što u „Mostaru“ nisam.« Adem po ko zna koji put popi lozu, naruči novu turu svima i nastavi sa pričom: “Dunjaluk ti je svuda isti. Ako imaš para, piješ, ako nemaš, kuneš dan kada si rođen. Svuda ima gradova, sela, cesta, brda i šuma. Ima i velikih gradova kao što je Sofija, Istambul, Pariz. A Bogami i naša Banja Luka postaje velegrad. Jučer sam sa svojom „Dijanom“ (poznato Ademovo auto) dosta toga obišao. Svuda se grade velike i male zgrade.« „Znači. naše pozorište biće sve punije“, nadovezuje se mlađani glumac. Vlado koji je odavno popio turu koja ga drži na nogama, dodade: „Kolega, u pozorišta ne idu zgrade nego ljudi. A sudeći po onome ko u njih useljava, pozorištu se ne piše dobro.“ BOZA – NAJBOLJI VATROGASAC Iza ponoći Adem i konobar su izravnali račune i nešto kasnije krenuli svojim kućama. Gospodin glumac, kako je Adema nazvao konobar, prolazio je pored Šukrijine slastičarnice upravo kada je Šukrija zaključavao ulazna vrata.
„Što bi sada jedna valjala«, glasno je sam sebi govorio Adem. Šukrija ga je gledao i ne vadeći ključeve iz brave otključao slastičarnicu. Na sto je stavio dvije čaše boze, koje je Adem u dva gutljaja popio. Pružio mu je flašu od litre u kojoj je bila boza. “Ovo će ti večeras dobro doći kada se u tebi rakijetina upali“, rekao je Šukrija odbijajući da primi novac. Skupa su došli do Ferhadije, a onda Adem prema Pećinama, Šukrija prema Mejdanu. Tog dana, u predvečerje, Adem je gostima s kojima je sjedio pred „Mostarom“ govorio kako je Šukrijina boza najbolji vatrogasac kada se u čovjeku rakija „upali“.
Vlado Zeljković u predstavi “Jazavac pred sudom”
Švedska: +46(0) 73 65 90 916, +46(0) 36 13 49 13 Bosna: +387(0) 66 13 92 39 AGENCIJA, +387(0) 66 79 97 66 BUS
38
39
Tekst i foto: Dinko Osmančević
Dani kulture Irana u Banjaluci
OBILJEŽJA EPOHA Bježeći od napornog radnog dana, te četvrte februarske večeri, ove godine, odlučih prošetati "do grada", svratiti u biblioteku i do Banskog dvora, i opuštanje potražiti u nekim ljepšim svjetovima kulture i umjetnosti. U Narodnoj univerzitetskoj biblioteci je izložba karikatura "Svjetski pisci", a pano pred Banskim dvorom obavještava o trenutnim dešavanjima u Kulturnom centru koji sa pravom nosi to ime. Brojne aktivnosti zadnjih godina - izložbe, koncerti, književne večeri, festivali i druge manifestacije – privlačile su u sale i salone ovog zdanja ljude »gladn« pravih vrijednosti. U Banskom dvoru se svake godine održava i veći dio dešavanja tokom našeg Vezenog mosta, a i sam sam imao, upravo ovdje, uspješne nastupe na festivalima satire. Jedan plakat pred ulazom privukao mi je posebnu pažnju: Dani kulture Irana! Manifestaciju treba da otvore ministar kulture RS, Dane Malešević, i konzul za kulturu u ambasadi Irana u Bosni i Hercegovini, Ali Ameri, u 19.00. Uh, kasnim pola sata! Hitro ulazim u zgradu u kojoj je sumrak, samo svjetlucaju fluorescentni dijelovi uniforme dvojice policajaca u holu. Pitam ljude sa recepcije, gdje je izložba iranske kulture. Ljubazno me upućuju na sprat. Brojne televizijske ekipe i novinari su spremni za rad. Tu su i posjetioci. Ali i dalje je sumrak, tek prigušena svjetla čine prizor nadrealnim. Razmišljam, možda će uključiti glavna svjetla onog trenutka kad počne izložba. Ipak, najzad pitam, zašto je mračno? Pa, nema struje, sliježe ramenima jedan od domaćina iz Banskog dvora, pravda se da se ovako nešto nikada ranije nije desilo. Struju nema ni hotel Bosna, ni Elektrodistribucija, govori jedan posjetilac, po akcentu, stari ŠEHER 40 BANJA LUKA
Banjalučanin. Oni su za ovo i krivi, rekoh više za sebe. Ili možda i nisu? Tek, organizatori su u problemu, u hodu se mijenja raspored programa, prave se kombinacije. Električna energija, koje zaista nije bilo u pojedinim dijelovima grada, na kraju je iz nekoliko pokušaja ipak stigla i otkrila, obasjala svu ljepotu Irana i njegove sedam hiljada godina stare istorije i kulture, pa i ne čudi veliki broj spomenika kulture iz raznih epoha ove države, na listi UNESCO. U mom djetinjstvu, bila je to država o kojoj sam slušao kroz prizmu rušenja šaha Reze Pahlavija i uspostave islamske republike, država u ratnom sukobu sa svojim susjedom Irakom, država koju su povezivali sa terorizmom. Iran je danas moderna država sa više od osamdeset miliona stanovnika. Iranci sa ponosom ističu da su multinacionalna država u kojoj svi narodi žive u skladu i međusobnom poštovanju. (Persijanci 51%, Azeri 24%, Gilaki i Mazandarani 8%, Kurdi 7%, Arapi 3%, Lari 2%, Baluci 2%...) Iako je riječ o islamskoj republici u kojoj je 98 % muslimana (89 % su šiiti), pripadnici svih religija uvažavaju ista prava. A to su pravoslavni Jermeni, Jevreji, zoroastrijanci i drugi. Izložba fotografija Teheran danas upoznaje nas sa osmomilionskom metropolom, koju krase prilazni autoputevi, široki bulevari, predivne građevine (TV toranj, jedan od simbola grada), ali i nasmijana lica mladih ljudi u kafićima, ljudi na ulicama i po parkovima. Izložba rukotvorina prikazuje dio nasljedstva naroda Irana, od čega su svakako najpoznatiji tepisi kojih ovdje ipak nije bilo. Ali mogli smo vidjeti tkanice, vezene stolnjake, umjetnički ukrašene por-
culanske posude, bakreno posuđe i druge prelijepe umjetnine. Pred nama je i izložba slika Saida Penahzadeha, istaknutog mladog slikara koji preferira realizam, pa tako, dok stojimo pred njegovom "kapijom", svaki čas očekujemo da će nam je neko otvoriti, a golubovi sa obližnjeg zida prhnuti i odletjeti. Tu su i radovi svjetski priznatog kaligrafa Alija Tana. Riječ je o umjetniku koji je imao mnoštvo izložbi van granica Irana, posebno u islamskom svijetu u kojem je ova umjetnost izuzetno cijenjena. Koristim priliku da porazgovaram sa dvojicom umjetnika. Spominjem da putem interneta pratim aktivnosti Umjetničke skole u Tabrizu i portala Tabriz karton koji vodi, između ostalih, i mlada slikarka Leila Alaji. Vidno su obradovani! Molim ih da mi potpišu monografiju o Iranu koju sam upravo dobio od organizatora. Rado mi čine zadovoljstvo, pri čemu se naročito ističe majstorija kaligrafa Alija Tana. Pokazuje mi neobične simbole i moje ime ispisano njima. (Sutradan sam se vratio sa foto aparatom da ostavim trag ovog događaja.) A ovo divno dešavanje upotpunili su koncertom članovi etno grupe Falak al-aflak, izvođenjem narodnih pjesama prije svega iz provincije Laristan. Napuštam Banski dvor sa mišlju kako bi bilo divno otputovati u tu predivnu državu koja, iako kilometrima daleko, čini mi se, ima dosta sličnosti sa nekadašnjom Jugoslavijom, i upoznati se sa svim kulturnim bogatstvima ove zemlje i njenih naroda. Koračam kući i vraćam se u našu stvarnost. Sjetih se vijesti, najpoznatiji britanski intertnet portal za putovanja, Gov.Uk, opisuje BiH kao nesigurnu, u kojoj je i dalje prisutna opasnost od mina, terorizma i lopovluka na svakom ćošku.
Nove knjige
Fotosi: Slobodan RAŠIĆ BOBARA
Energija pečenih volova Knjiga Dr. Rade Dujkovića otvoreno, literarno, sa dozom satiričnosti, govori o ratnim i poratnim godinama i o tome kako čovjek može nisko pasti, ali i da postoje ljudi koji ne misle kao većina Piše: Edo ČIZMIĆ Da se energija može dobiti i pečenjem volova, dokazao je dr Rade Dujaković u svojoj knjizi u kojoj se prepliću publicističko i literarno. Međutim njen značaj za Banjaluku je mnogo veći, jer svjedoči da su i u ratnim i u poratnim vremenima u ovom gradu postojali ljudi koji nisu mislili kao većina. Knjiga je nastala na autorovim kolumnama, intervjuima i tekstovima iz banjalučkog magazina „Prelom“, odnosno „Novi prelom“, objavljenim između 1992. i 2000.godine. Dopunjena je sa do sada neobjavljivanim osvrtima autora na nedavnu prošlost. Dr Rade Dujaković ističe da njegovi tekstovi iz proteklih četvrt vijeka govore o besmislu vremena koji smo živjeli i koji još uvijek proživljavamo. „Za ljepši i humaniji svijet, od ovoga u kojem živimo!“, napisao je Dujaković u uvodu ove knjige. Za one koji ne znaju, Rade Dujaković je doktor porodične medicine, rođen 1959. godine u Čelincu, a od svoje treće godine živi u Banjaluci. Kao što neko reče, „najbolji je novinar među doktorima, i najbolji doktor među novinarima“. U knjizi ima dosta i satire u kojoj autor ismijava političke elite sa prostora Balkana, naglašavajući njihovu moralnu posrnulost. ReŠEHER 42 BANJA LUKA
cenzenti knjige bili su profesor Miodrag Živanović i književnik i novinar Ranko Preradović. Profesor Živanović ističe da je knjiga po mnogo čemu posebna jer je autor uspio da na zanimljiv način, blizak običnom čovjeku, opiše i procjenjuje sve ono što se događalo i što se i danas događa u društvu. „Čak i najozbiljnije teme, ispričane na humorističan način Rade Dujakovića, nose u sebi snažno naglašenu notu onoga što više u ovom društvo nema, a to je humanizam i ljubav Sve to predstavlja dodatnu vrijednost koja ovoj knjizi daje jednu trajniju ili višu dimenziju“, piše u svojoj recenziji Živanović koji je bio i pokretač prvih nezavisnih novina poslije završetka rata u Banjaluci - „Novog Preloma“. „ Zapisi o ratnom i poratnom vremenu, od devedesetih prošlog stoljeća pa do dana današnjih, što ih sačini Rade Dujakovi欬, nisu tek puko podsjećanje na jedno tegobno prošlo i još tegobnije vrijeme sadašnje. To su, zapravo, slike što nam kazuje mnogo, a ponajviše zbore o tome koliko nisko može pasti čovjek ako se odluči da svoj život gradi na uništavanju života drugih, na idolopoklonstvu, konstruiranim mitovima, ludilu kleronacionalizma, politikama koje su sve drugo samo ne briga za polis.“ A oni koji su preživjeli to vrijeme, kada budu čitali knjigu, razumjeće koliko je bilo potrebno hrabrosti pisati neke stvari u ratu i neposredno nakon rata, kako ih je bilježio Dujaković, a objavljivao „Prelom“ i „Novi prelom“. Knjiga je prvi put promovisana u Banjaluci 28. decembra prošle godine, a zatim je svoje stranice otvarala i u Gradiški, Čelincu, te ponovo u Banjaluci pred najstarijom populacijom u Domu penzionera. A sve to pažljivo je bilježio svojim fotoaparatom Slobodan Rašić – Bobara čije su fotografije sastavni dio i ove knjige. U realizaciji izdanja veliku tehničku pomoć dao je takođe jedan od članova „Novog preloma“, grafički urednik Siniša Konjević.
Prostranstva Azije
ZEMLJA RASKOŠNE HISTORIJE Od Mumbaia do Nagpura – centralne tačke mnogoljudne Indije Tekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing Poštovani čitaoče! Nakon Kine ostajemo u Aziji, u drugoj najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu. Indija, sa svojom vjekovnom kulturom, još nije spremna da posjetiocima u potpunosti predstavi svo nasljeđe koje su joj ranije generacije ostavile. U našim školama, općenito, ne izučava se mnogo njena raskošna historija, što je i razumljivo. Međutim, njen položaj i veličina koju uočavamo pri samom pogledu na geografsku kartu, nameću nam i pretpostavku da su po toj zemlji prolazile razne osvajačke sile. Za ljude iz tih vremenskih razdoblja zasigurno ne, ali za nas su ti osvajački vladari ostavili mnogo toga da istražujemo i uživamo. Sa dobrim vodičima i ljudima dobre volje, koji hoće da prikažu najbolje od nje, ova zemlja pruža zadovoljstvo za sva čula. Indija i Kina su vrlo važne spone koje su iznjedrile neke od najvećih naučnih dostignuća, kako u primijenjenim naukama, tako i u zdravstvenim. I dan danas, u Indiji je vrlo cijenjena tradicionalna ayurvedska medicina koja se uglavnom bazira na prirodnim načinima liječenja i korištenju prirodnih preparata. Sam pristup pacijentima je drugačiji, a praktičari ayurvedske medicine, na osnovu kontakta sa pacijentom, postavljaju dijagnozu bolesti i terapiju. Ali, o svemu tome u nastavku ovog teksta u kojem ću probati prikazati svoje doživljaje iz Indije. Moj prvi dolazak u ovu zemlju vodio je preko Bombaja, današnjeg Mumbaia, kako ćemo ga i zvati. Aerodrom, prva tačka mog dodira sa Indijom, daje izgled veoma napredne i razvijene zemlje. Taj utisak zna i prevariti, jer danas, uglavnom, svaka zemlja ima internacionalni aerodrom koji je urađen po posljednjim standardima, kako tehničkim tako i onim estetskim. Izlazak sa aerodroma već daje drugačiju sliku. Grad od nekih 18 do 20 miliona stanovnika, i, naravno, prenatrpane ceste. Da bi ih rasteretili, i u Mumbaiju su podigli autoputeve na jedan nivo iznad zemlje, ali kako se meni čini, u tako natrpanom gradu nedovoljno bi bilo još pet nivoa iznad. Još jedan od inženjerskih po-
duhvata, čiji je cilj olakšanje protoka ljudi kroz grad, predstavlja most kojim su povezana dva dijela grada, preko velikog zaljeva na kojem leži Mumbai. Most, koji je dio tog gradskog autoputa, čiji su betonski nosači uronjeni u tlo Arapskog mora, monumentalna je građevina koja pokazuje svu snagu današnjeg napretka tehnologije u Indiji. Mumbai je glavni grad provincije-države Maharashtra, a pored toga je i najrazvijenija regija u Indiji, sa najrazvijenijom ekonomijom. Subjektivno, u gradu koji, izgleda, nikad ne spava, u svako doba dana, i u svakom njegovom dijelu, ima dovoljno ljudi da se čovjek zapita odakle više dolaze? Pješačke zone su, također, u nekim dijelovima dignute iznad zemlje, a broj motora i trokotača „Tuk-tuk“ mislim da je nemjerljiv. Dio koji smo prvo obišli je južni, a izgleda da je to nekada bio centralni dio, s obzirom da se tu nalaze željeznička stanica, gradska vijećnica i mnogobrojne zgrade u viktorijanskom stilu. Dok smo prolazili tim dijelom grada, zamišljao sam kako se tu gustoća ljudi broji po kvadratnom metru, a ne po kilometru, kako je uobičajeno. Vidjeli smo i Taj Mahal Palace Hotel, koji djeluje zaista magično, a poseban doživljaj je noćni obilazak kada ulična i unutrarnja rasvjeta tom cijelom dijelu daju veličanstven izgled. Da podsjetimo, hotel Tadž (Taj) je poznat po izvršenom terorističkom napadu 2008. godine, poslije kojeg je Indija uvela drastične mjere kontrole. Kako su nam objasnili, da su najveće mjere i tada postojale, vjerovatno bi teroristi uspjeli u svojoj nakani, s obzirom na broj ljudi koji se kreće tim dijelom. Postoje novi i stari dio hotela, a ovaj stari je, stvarno, onako predsjednički. Nedaleko od hotela nalazi se kapija dobrodošlice koju su izgradili u čast posjete kraljice Engleske. Odatle idemo dalje i prolazimo obalom, šetalištem dugim 3 kilometra, a noću kao i ranije spomenuti dijelovi daju jednu
Marine Drive
Panorama Mumbaia Sve značajnije firme u Indiji imaju glavne ili marketing kancelarije u Mumbaiju. Nažalost, nisam imao tu mogućnost da duže osjetim ovaj grad, zbog nastavka puta prema drugoj regiji – Madhya Pradesh (Centralna država) i gradu Jabalpuru, ali i ono što sam vidio stvarno djeluje impresivno. ŠEHER 44 BANJA LUKA
nestvarnu sliku. Šetalište se zove „Marine Drive“, a popularni naziv je kraljičina ogrlica. I zaista, pjesnik koji ga je tako nazvao imao je i pravo: gledajući sa kraja šetališta prema centru grada, navečer je upaljeno na milione sijalica i raznih svjetlećih reklama, i sve to treperi i presijava se podsjećajući na ogrlicu od dragog
kamenja. Tu ogrlicu čine, kako ćemo kasnije i vidjeti, visoke poslovne zgrade novog dijela grada, a među tim velikim i moćnim
Reportaža zgradama kriju se manji hoteli, zgrade, prodavnice i sve ostalo što čini jedan grad. Bez ljudi, sve to ne bi imalo smisao, a Mumbai je grad koji vrvi od ljudi! Da napomenemo neke opšte podatke vezane za Indiju: kao druga najmnogoljudnija zemlja na planeti, prema posljednjim podacima broji nekih 1,3 biliona ljudi. Graniči na sjeveru sa Kinom i Nepalom, na istoku sa Bangladešom, a na zapadu sa Afganistanom i Pakistanom. Na južnom dijelu, Indija je okružena okeanom, a najbliži otok je Šri Lanka. Kao što smo već rekli, na zapadnom dijelu je Arapsko more, dok je na istočnoj strani Bengalski zaljev, a sva nabrojana mora pripadaju Indijskom okeanu. Indija se sastoji od 28 država i 7 distrikt regija i kažu da je zasluga Britanaca što su danas te države ujedinjene. Na tu temu, sa svojim domaćinima sam došao u razgovoru na broj jezika kojima se priča na tlu današnje države. Historija Indije govori kako su države bile u jednom periodu ujedinjene, potom razjedinjene i prije dolaska Britanaca, svaka od ovih država je bila samostalna sa svojim vladarom i funkcijama koje država podrazumijeva. Prebogata historija Indije se ne može opisati ovako laički, u par redova, ali radi boljeg razumijevanja, neki podaci moraju biti navedeni. Prve velike civilizacije na ovom tlu se spominju još 2500. godine pne. Do 6-og stoljeća izmjenjuju se razni osvajači iz Irana, Mongolije, itd., a u 11-om stoljeću dolazi do prevlasti islamskih vladara na indijskom potkontinentu. Tada po prvi put Indija dobija današnje konture, a zabilježen je veliki napredak u arhitekturi, umjetnosti i nauci. U novije doba, Vasko de Gama otkriva morski put prema Indiji, kada Portugalci i dolaze, a iza njih Holanđani, Britanci i Francuzi. U međusobnim sukobima Evropljana za prevlast nad Indijom, opet radi iskorištavanja resursa, pobjeđuje Britanija, a jedan od prvih koraka je i osnivanje Istočnoindijske kompanije, koja je tada bila najveća kompanija na svijetu i naravno vladala indijskim resursima. Propala je zbog korupcije i rasipništva, a do momenta propadanja ta kompanija je imala stvarnu vlast u Indiji. Kako se historija ponavlja i kolo sreće okreće, danas neke druge kompanije caruju. Sa velikim iskorištavanjem Indije, u više navrata dolazi do velike gladi i umiranja lokalnog stanovništva, što dovodi do javljanja i raznih pokreta za nezavisnost koji su na kraju, nakon II svjetskog rata, doveli do nezavisnosti i Pakistana i Indije. Prilikom razdvajanja te dvije države, spominju se brojevi od oko 17 miliona izbjeglica, sa oko pola miliona ubijenih u vjerskim sukobima. Opet da napomenemo, u Indiji su većinom sve religije živjele jedna uz drugu, osim za vrijeme vladavine nekih muslimanskih mogula i, na kraju, Britanaca koji su stavli pečat na današnji izgled indijskog potkontinenta. Zbog te zaostavštine, razdvajanja Indije i Pakistana po vjerskoj osnovi, danas imamo dvije moćne i jake države, neprijateljski raspoložene jedna prema drugoj. Obje države posjeduju tehnologiju, nuklearne bojeve glave, i razlog više da se sukobljavaju - dio regije Kašmir. Naravno, mi nismo i nećemo biti sudije, jer ćemo pogriješiti kome god da damo za pravo. Geografski, indijski potkontinent je nastao prije nekih 50 miliona godina, kada se indijska tektonska ploča sudarila sa evroazijskom pločom, te današnju veličinu Himalaja pripisujemo tom kretanju. Vrlo često, zbog trenja tih ploča i podvlačenja, nastaju zemljotresi, a jedan od razornih, zajedno sa cunamijem, pamtimo iz 2004. godine. Malo opštih podataka, pa nastavak putovanja. Slijedi odlazak u Jabalpur niskobudžetnom aviokompanijom, a izgled aerodroma na koji slijećemo potvrđuje i pretpostavku da se dolazi u jedno veliko selo. Vrlo uske ceste, kojima domaće životinje nehajno tumaraju, djeluju na vožnju zastrašujuće. Grad sa okolinom broji oko 2 miliona stanovnika, ali nisam uspio dokučiti infrastrukturu koja podržava taj grad sa tolikim brojem ljudi. Jabalpur na priferiji ima nekoliko fabrika koje se bave obradom čelika i čeličnih proizvoda, dok je ostala industrija uglavnom orijentisana na agronomiju. Ono što je vrijedno vidjeti je prirodni vodopad rijeke Narmade, čije korito u okolini Jabalpura prolazi kroz mermerne stijene. Inače, mermer je kamen koji propušta i prenosi svjetlost, pa je poseban
Vodopad - rijeka Narmada, Jabalpur
doživljaj gledati isijavanje ovog kamena na mjesečini. Rijeka Narmada je žila kucavica središnje države, a zbog svoje dužine, kao i zbog koristi prilikom navodnjavanja, transporta i hidroenergije, jedna je od najvažnijih rijeka u Indiji. Druga turistička tačka za nas u ovom dijelu je vještačko jezero, po kojem smo se vozili brodom. Naravno, zbog njegove veličine, jezero nije moguće u cjelini obići u kratkom vremenu. Vožnja autom po gradu otkriva kako nastaje grad u kojem se niti jedno od osnovnih načela gradnje nije ispoštovalo, a zbog brzine kojom raste, posljedice izgledaju nepopravljive. Takozvani centar se sastoji od bezbrojnih trošnih kućica, nabacanih nasumično, i sitnih biznisa u njima. Svuda okolo tumaraju domaće životinje, i to je sasvim uobičajena pojava u „gradu“. Grad sam po sebi nije vrijedan nekog obilaska pa ćemo se ovom rečenicom i pozdraviti sa Jabalpurom i divnim i srdačnim ljudima koji su nam učinili boravak ugodniji i ljepši. Naša slijedeća destinacija je Nagpur – centralna, odnosno nulta tačka Indije postavljena još za vrijeme vladavine Britanaca. Na ovo putovanje krećemo automobilom, a slijedi vožnja koja se ne može zaboraviti! Može se reći da je to neka vrsta brze ceste sa po dvije trake u svakom smjeru, ali većina puta je prošla u strahu, s obzirom na kvalitet ceste, brzinu vožnje, nebrojeno mnogo kamiona koje smo usput prestigli, i ono neizostavno - krave na brzoj cesti! Krave su normalna pojava, i na njih se niko i ne obazire, iako, gospođe, legnu na sredinu ceste i uopšte se ne trzaju na zvuk auta i sirena. Vlasnici krava, koje uopšte nismo ni vidjeli, izgleda da su sigurni da kravu niko neće ni pipnuti, s obzirom na svetost koju kravlji rod uživa u Indiji. Samo radi opšteg podatka, najveći broj vegetarijanaca živi u Indiji, a goveđi ili teleći odrezak još nisam vidio u meniju. Što se tiče mlijeka, koristi se kravlje ili bivolje. Nakon dramatičnog iskustva vožnje stižemo u Nagpur, grad koji se nalazi u saveznoj državi Maharashtri, i jedan je od najvažnijih industrijskih središta. Pored velikog broja čeličana i blizine rudnika, Nagpur je poznat kao grad oko kojeg se proizvodi električna energija u nekoliko termoelektrana. Zbog brzog razvoja kompletne Indije, oko Nagpura se grade nove i veće termoelektrane da bi se utažila žeđ za sve potrebnijom energijom. Indija se nalazi među pet najbrže rastućih ekonomija koje se zajedno nazivaju BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika). Region Nagpura je jedan od predvodnika u tom razvoju, a i pored razvoja, uglavnom teške industrije, grad je nevjerovatno zelen i čist. Poznat je i kao grad narandži, s obzirom na velike zasade i uzgoj, a samim tim i proizvodnju narandži. Inače, Indija i Kina su pradomovine ovog voća i domaći naziv je „na rangi“ ili “naranja“. Za razliku od Jabalpura, Nagpur je grad u kojem je infrastruktura dobro planirana i razvijena, tako da se, i pored velikog broja stanovnika, gužva toliko ne osjeti. Za brži prolaz kroz grad napravljene su razne zaobilaznice i vijadukti. Grad ima nekoliko zanimljivosti koje treba vidjeti. Jedna od njih je, ranije pomenuta, „Zero Mile“, odnosno Nulta tačka Indije, koja je služila kao prva osnova premjeravanja Indijskog potkontinenta. Na ovom malom obelisku postoje uklesana imena nekih gradova i udaljenost do njih. Danas je to samo po sebi turistička atrakcija, iako se moglo malo više poraditi na prilazu Š E H E R 45
BANJA LUKA
Reportaža samom obelisku. Drugo lijepo odredište je mauzolej, odnosno Deekshabhoomi, monument budizmu, gdje je sahranjen tvorac indijskog ustava Babasaheb Ambedkar. Ovo je mjesto hodočašća gdje se svake godine održava budistički skup. Još nekoliko informacija o Nagpuru: jedan je od najtoplijih gradova Indije, gdje se živa na termometru penje i do 48-49 stepeni. Uglavnom je grad sa malo padavina, osim u vrijeme monsuna. Monsuni su sezonski vjetrovi, i što se tiče Indije, javljaju se, uprošteno dva: jedan sa mora na kopno i
Mile „Zero“
drugi u obrnutom smjeru. Ljetna sezona monsuna je intenzivna i nastaje tako što se kopno ugrije prije mora, topao vazduh ide u visinu te otvara prostor za hladniji vazduh višeg pritiska sa mora. Taj vjetar sa mora nosi sa sobom mnogo vlage koja se opet pretvara u kišu. U Indiji su vrlo česte poplave, klizišta i druge nepogode vezane za monsune. Rijeka Narmada u Jabalpuru toliko naraste u vrijeme monsuna, da se vodopad uopšte ne vidi, a na tom dijelu može narasti i do deset metara iznad uobičajenog vodostaja. Ali bez ovih monsuna, Indija bi se sa svojom toplom klimom pretvorila u pustinju, tako da su monsuni, što se tiče agrikulture, nezamjenjivi i dobrodošli kao nosioci života. Grad koji mi je ostao u jako lijepom sjećanju i koji je opet pun legendi i mitova je Nasik. U Nasik smo stigli nekako pred kraj jednog od najvećih festivala na planeti. Kumbh Mela je religiozni praznik, a potiče još iz srednjeg vijeka. Prema legendi, dok su se bogovi i demoni borili oko vrča sa nektarom besmrtnosti, vrhovni Bog je ispustio kapi tog nektara na četiri mjesta, a jedno od njih, ujedno i najveće, upravo je Nasik. Legenda još kaže da je taj nektar ispušten u rijeku Godavari koja protiče kroz Nasik, i zato se mjesto, između ostalog, smatra svetim u Hindu religiji. Okupljanje se dešava svake treće godine u jednom od četiri sveta mjesta, pa tako
se nađe jedan prikladan, koji uslišuje želje i pomaže. A opet po hijerarhiji, nisu svi isti! Da se vratimo festivalu. Jedan od rituala festivala je i potapanje kipa Ganesh u rijeku. Zajedno sa kipom, vjernici ulaze u vodu i potapaju se nekoliko puta. Na kraju izlaze, ostavljajući kipove u rijeci. E sad, zamislite koliko Ganesha ostane da pluta! Sreća, pa je organizacija takva da malo niže od festivalskog slavlja, čeka KRO Rad iz Nasika i skuplja doplutale kipove, koji se poslije nanovo farbaju i stavljaju u prodaju. Iako je prljavština oko rijeke ogromna, makar ovi kipovi ne ostaju da onečišćavaju okolinu. Da napomenem da je 2003. godine na festivalu bilo više od sto miliona ljudi! Dobro ste pročitali, nije greška.
Nasik je okružen brdima, a na jednom od tih uzvišenja, tik uz grad, nalaze se 24 pećine, Pandavleni Caves. Prilaz je veoma lagan: autom do parkinga u podnožju i onda nekih 15-20 minuta šetnje do njih. Pećine su uklesane ljudskom rukom još prije nove ere, a dorađivane i ukrašavane sve do 2. vijeke ove ere. Uglavnom predstavljaju kipove Bude i lokalnih vladara, a kada se popnete do njih, pruža se izvanredan pogled na dolinu i grad.
Pećine – Pandavleni Caves
svakih dvanaest godina u istom, i tada ljudi iz države Maharashtra i ostatka Indije dolaze u Nasik. Ono čemu sam ja pristustvovao, ogroman je broj ljudi koji se skuplja u rijeci i oko rijeke. Prilikom tog okupljanja, prinose se bogovima razni darovi. Jedan od najvažnijih bogova je i Ganesha: to je bog koji ima ljudsko tijelo, a glavu slona. Postoje razne priče o nastanku tog božanstva, ali ona koja se pripovijeda u naroda ide otprilike ovako: Ganesha je bio sin nekog boga, koji ga po povratku iz borbe nije prepoznao, te mu je odrubio glavu. Da bi mu vratili život, presadiše mu glavu slona te sin postade jedan od najobožavanijih bogova kao pokrovitelj nauke, umjetnosti, intelekta i mudrosti, i naravno sreće i blagostanja. Njegov izgled je pun simbolike: velika glava savjetuje - misli veliko, velike uši - slušaj više, a mala usta - govori manje!. Sitne oči predstavljaju koncentraciju, a ogromni stomak poručuje - mirno „svari“ sve dobro i loše u zivotu! U Indijskoj mitologiji, kažu, ima nekih dvadeset hiljada raznih bogova. Ko li ih toliko izbroja, svaka mu čast! Ali za svaku svetkovinu
Kumbh Mela ŠEHER 46 BANJA LUKA
Hram Muktidham
Pored pećina, u gradu i oko njega se nalaze razni hramovi budizma i hinduizma koje treba obići. Lord Rama, po kojem je i napisan indijski ep Ramajana, boravio je u Nasiku četrnaest godina. Kada za kupanje koju je koristio Rama nalazi se u gradu i smatra se svetom. Jedan od hramova nedaleko od grada je i Muktidham. Kao i ostali hramovi, i ovaj je građen sa puno simbolike prema Bhagavad Gita, jednom od religijskih tekstova hinduizma. Za boga Krishna, u ovom hramu je izgrađen poseban dio gdje mu se ljudi klanjaju i prinose žrtve. Ovo je kratki vodič za Nasik, međutim za one sa većim stepenom interesovanja za hinduizam, ovo mjesto je svakako puno značajnije nego ovih par rečenica kojima je grad opisan. Pored hramova, nedaleko od grada nalazi se i muzej minerala. Najveći broj je onih koji potiču iz Indije, međutim, ovdje se mogu naći djela i čuda prirode iz raznih krajeva svijeta.
Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året
Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på
Š E H E R 47
BANJA LUKA
Banjalučki umjetnici – tamo i ovdje
BOJE SJEĆANJA…
… na slikama i u stihovima banjalučke umjetnice Sabahete Hadžikadić koja je novo utočište našla u Kanadi, ali nije zaboravila ni svoj grad…
Piše: Ismet BEKRIĆ Ima li sjećanje boju? Na ovo pitanje svako ima neki svoj odgovor. Posebno neko ko je već dvadeset i više godina prognanik, udaljen od svoga zavičaja, svoje rijeke, slika svoga djetinjstva i sretnijih godina života. Kakve su boje sjećanja? Tamnije ili svjetlije? Prepune nijansi? Za Banjalučane, rasute svijetom, te boje su, ipak, uz sve sivilo svakidašnjice, prozračne, zelenomodre, sedefaste, sedraste… Vrbasli, što bismo rekli. Svijetle boje dominiraju i na slikama Sabahete Hadžikadić, Banjalučanke koja je svoje novo utočište našla na drugom kraju zemaljske kugle. U Kanadi. U Vankuveru. Obale Vrbasa zamijenila je obalama Tihog oceana. Ali boje Vrbasa ništa nije moglo nadomjestiti, zamijeniti. Slike, i priče, iz starih vremena, »nosi rijeka, prekrasno ze48 Š E H E R
BANJA LUKA
lena«. Vrbaske nijanse Nijanse boja vrbaskih tiha i slapova, sedara i odsjaja, zrače i sjetom i radošću sa njenih slika. Tu, naravno, posebno dominiraju nijanse zelene boje, nekad zagasite, kao kad se šeherske kuće ogledaju u suton u vodi, nekad opet svijetle, kao listovi vrba u rano proljeće… Nekad neuhvatljive, ali duboko emotivne, kao kad se u Gornjem Šeheru začuje pjesma, sevdalinka, i tužna i radosna, istovremeno, pa ne znaš ili bi pustio suzu ili poklonio osmijeh. Prisjećamo se i nekih ranijih slika Sabahete Hadžikadić, u vremenu kad je radila kao dizajnerka u robnoj kući »Boska«, i kad je svoje slike i izlagala. Objavljivala ih je i na stranicama listova i knjiga. Nisam zaboravio njene čudesne slike školjki i morskih i riječnih motiva, koje je uradila kao ilustracije za knjigu pjesama znane hrvatske pjesnikinje Vesne Parun, koja je, s naslovom »Morska kočijica«, trebalo da izađe u ediciji »Jablan« izdavačke kuće »Glas/Novi glas«. Svoju nostalgiju u zadnje vrijeme Sabaheta Saba Hadžikadić sve više iskazuje i riječima. Stihovima. Piše o rijeci svoje mladosti, o svojim putovanjima, o susretima sa prijateljima, o čežnjama, daljinama. O vezenim mostovima koji nas sada povezuju, i kojima se vraćamo i tokom ljeta, kada dođemo u svoj grad, da, nažalost, budemo više gosti nego domaćini.
»Putovanja, putovanja, godine mi lete…«, piše u jednoj pjesmi ova banjalučka Kanađanka, koja svake godine prelijeće daljine između kontinenata. »Kad jednom odeš iz voljene zemlje, / sa svoga ognjišta, / slijede putovanja / i nova sretanja, / i sve počinje iz početka…« »Treba imati svoje snove«, napisala je Sabaheta u jednom svome pismu, upućenom putem interneta. Ti snovi je uvijek vraćaju na obale voljene rijeke, na »Vezene mostove«, u želji da pomogne »da se obnovi duh predratne Banjaluke, a i stvori makar privid da smo tu prisutni i da je volimo, da ne damo da je otmu iz zagrljaja BiH«.
Cvijet u rijeci Nisu dovoljno samo lijepe riječi, susreti pred »Palasom« ili kraj Slapa, kod Alibabe, u Maloj čaršiji, nisu dovoljne samo izložbe i promocije novih knjiga, napominje Sabaheta, »potrebni su i zahtjevi da nam se vrate oteta prava, pravo na jednakost…, da se afirmišu vrijednosti svih građana, podjednako«. Sabaheta je, u pravom smislu tog značenja, postala »stanovnica svijeta«. U novim životnim okolnostima, to je i izvjestan dobitak, nova stvaralačka inspiracija. »Moje inspiracije nisu vezane samo za Vrbas i Banjaluku«. Napisala nam je ova umjetnica. »Stvarala sam i nove vizije i cikluse, vezane prije svega za prirodu, i onu zavičajnu, i onu kanadsku, i onu univerzalnu, jer ljepota je nedjeljiva, kao što su nedjeljiva i osjećanja.« »Šta znače ribe i školjke? Ne izražavaju li one slobodu kretanja?! Upravo to što je meni, i mojim sugrađanima, i svim progranima, bilo oduzeto, uskraćeno«, piše Sabaheta. Šta znači jedan cvijet u rijeci? Sjećanje. Uvažavanje. Poštovanje. Ljubav. Sabaheta Hadžikadić, Saba, doći će i ovog ljeta u svoj grad. Da bi ponovo bila bar djelić obala Vrbasa, bar jedan slap, bar jedan mirisni cvjetak lipe. Da ponovo oživi stare slike i nove želje. I da doda nove, svjetlije nijanse bojama sjećanja. I bojama novih slika. I novih stihova.
ZELENA RIJEKA Vode teku, teku rijeke, Život nose, priče daleke. Jednu priču, iz starih vremena, nosi rijeka, prekrasna, zelena. Nosi jablan, priču o ljubavi, i ljepotu uz obale slavi. Pronosi priču, kroz sva vremena, da nam srca nisu od kamena. Zelena rijeka, biserne pjene, zelene su i obale njene. Svako vrijeme nosi svoje breme. A jedna je priča ista: Sreća se rađa tamo gdje ljubavi se posadi sjeme. Vrbaske vode zelene, zelene i obale njene.
Pa ima li veće ljepote od onog što Priroda stvori! Samo da čovjek ne razori. Tu ljepotu u srcu nose i oni što odoše tako daleko, na sve strane svijeta. Odoše od vremena što ljepotu ruši, to vrijeme ružno i suviše tužno. Vraćaju se da zagrle rijeku, da gledaju obale njene. Spajaju ih mostovi vezeni. Punoga srca nose cvijeće da spuste ga u zelenu rijeku, nek nosi poruke mira, ljubav i najljepše snove: Da se zla vremena nikad ne ponove! Sabaheta Saba Hadžikadić Š E H E R 49
BANJA LUKA
Bosanskohercegovačka dopunska škola Birmingham:
BEZ UDŽBENIKA Tekst i foto: Namik Alimajstorović Učiteljica Azra Bašić: “Apelujem da nadležni konačno riješe problem nedostatka udžbenika, jer umjesto što su doštampali knjige koje imamo (nedavno su doštampane knjige za djecu od 1. do 4. razreda), bolje bi bilo da su novac za to štampanje usmjerili u izradu knjiga koje su nam potrebne.” - Dobri poznavaoci prilika u ovoj oblasti sumnjaju da će u skoroj budućnosti ovaj gordijev čvor biti presječen jer vlast u domovini nema sluha za svoju dijasporu i potrebe učenika i učitelja. Već 22. školsku godinu zaredom bosanskohercegovačka škola iz Birminghama obavlja svoju plemenitu misiju dopunskog obrazovanja naše djece u ovom gradu i njiŠEHER 50 BANJA LUKA
hovo vezivanje za domovinu Bosnu i Hercegovinu od malih nogu. U septembru u školske klupe u prostorijama Bosanske kuće sjela su 32 učenika, od toga pet prvačića, raspoređena u tri starosne grupe. Najmlađu grupu i ove godine podučava učitelj Emir Bolić, za srednju grupu zadužena je učiteljica Dževdana Gološ, dok brigu o učenicima 7. i 8. razreda vodi učiteljica sa najdužim stažom u školi Azra Bašić. Po ustaljenoj praksi škola radi po planu i programu za dopunsko obrazovanje djece u dijaspori koji je prije desetak godina donijelo nadležno ministarstvo, ali sa već “uhodanim” problemom, nedostatkom udžbenika za djecu od 5. do 8. razreda. Naime, prilikom izrade plana i programa nadležne bh. vlasti su jasno napisale taj program, potom odštampale knjige za djecu od 1. do 4. razreda i obećale da će to isto uraditi i za djecu od 5. do 8. razreda. Što se tiče bh. vlasti i njenog obećanja, i ovdje je bilo po onoj narodnoj: “obećanje ludom radovanje”. Kako rad bez knjiga izgleda u praksi najbolje potvrđuju riječi učiteljice Azre
Bašić: “Nedavno na roditeljskom sastanku roditelji su postavili pitanje da li imamo plan po kojem škola radi i kakve knjige koristimo. Jednostavno sam im odgovorila da imamo plan i program, ali knjige nemamo i koristimo šta smatramo prikladnim da bismo koliko-toliko pratili taj plan i program. Nažalost, učitelji su prepušteni sami sebi i svom iskustvu u radu. Naravno da bi nama učiteljima bilo mnogo lakše da imamo knjige koje će pratiti zadati program, ovako zbog evidentnog nerada vlasti u BiH u ovom području mi učitelji se često nalazimo u veoma nezahvalnoj i nezavidnoj situaciji. Koristim ovu priliku da apelujem na nadležne da konačno riješe ovaj problem jer umjesto što su doštampali knjige koje imamo (nedavno su doštampane knjige za djecu od 1. do 4. razreda), bolje bi bilo da su novac za to štampanje usmjerili u izradu knjiga koje su nam potrebne.” Dobri poznavaoci prilika u ovaj oblasti sumnjaju da će u skoroj budućnosti ovaj gordijev čvor biti presječen jer vlast u
Reportaža domovini nema sluha za svoju dijasporu i potrebe učenika i učitelja. Osim prikladnih knjiga naši prosvjetni radnici, koji uglavnom volonterski rade u bh. dopunskim školama u dijaspori, tražili su i rješavanje nekih njihovih statusnih pitanja, potom permanentno finansiranje tih škola jer zakon o školstvu Bosne i Hercegovine u svom članu 34. predviđa da država finansira rad bh. dopunskih škola u inozemstvu. Onda se logično nameće pitanje kako bh. dopunske škole u dijaspori uopće egzistiraju, a odgovor je da one opstaju prije svega zahvaljujući bh. udruženjima, njihovim rukovodstvima, volonterima, učiteljama i roditeljima koji svojim radom i donacijama omogućavaju kvalitetno dopunsko obrazovanje bh djece. Ove škole za sada nemaju izbora, one će i bez pomoći matice i dalje opstajati jer oni koji stoje iza njih, za razliku od bh. političara, itekako znaju ocijeniti važnost ovih škola koje su prije svega bedem njegovanja tradicije i kulture Bosne i Hercegovine u dijaspori. Ista je situacija i sa našom bh. dopunskom školom u Birminghamu koja opstaje već treću deceniju zahvaljujući prije svega bosanskohercegovačkoj asocijaciji koja zajedno sa roditeljima finansira rad škole. Naravno, tu su i vrijedni učitelji: Azra Bašić, Dževdana Gološ i Emir Bolić, te vjeroučitelj Mersed Krnjić, potom koordinator Endisa Ahtagić i koreograf Fahira Hasedžić. Nastava se po ustaljenoj praksi odvija svake subote u tri starosne grupe, a nakon redovnih časova kao vannastavna aktivnost u sklopu škole odvija se vjeronauka i folklor.
Učenici bosanskohercegovačke dopunske škole koji redovno pohađaju školsku 2015./2016. godinu: Medina Musić, Ayla - Belma Hadžović, Redžep Halvadžić, Selma Bektić, Aida i Naida Dautović, Nejira Gazibegović, Adis Durmišević, Edin Dedić, Sabit Forić, Tarik Bektić, Hana Cerić, Benjamin Zlomužica, Rayan Haris Hadžović, Elma Bešić, Sabaheta Forić, Ernes Džamastagić, Alem Bahtagić, Elma Durmišević, Amer Halvadžić, Mirza Dedić, Emina Bolić, Faris Cerić, Adna Dedić, Lejla Halvadžić, Amna Bešić, Ajša Bolić, Zara Gološ, Harun Zlomužica, Aldin i Rijad Ćatibušić i Amila Dergić.
Učiteljica Azra Bašić ima najduži staž u školi Prvačići
Š E H E R 51
BANJA LUKA
Nekadašnja školska vremena
KADA SU PROFESORI BILI POŠTOVANI
Tekst: Ozren Tinjić Primjećujem posljednjih mjeseci da postajem poput programiranog robota. Buđenje u ranim jutarnjim satima, pristavljena voda za kafu, kompjuter upaljen, a na balkonu ”uzimam” prvu dozu nikotina. Potom slijedi pravi pravcati ritual. Šaram internetom i čitam štampu iz BiH, Srbije i Hrvatske. Kako dnevnu, tako i sedmičnu. Sve vijesti, maltene, iste, osim komentara i osvrta rijetkih preostalih vrhunskih pera bivše nam Jugoslavije i nekolicine novopridošlihmlađih novinarskih snaga. Jedna zanimljivost provijava kroz gotovo sve novine, bez obzira iz koje republike 52
dolazi. Akteri uvijek isti. Učenik, ili njegov roditelj, fizički napao nastavnika ili profesora, potom se na odmoru potukli učenici, ili vijest kako srednjoškolci sve češće dolaze na nastavu u vidno alkoholiziranom stanju ili dobro ”napušeni” kojekakvih ”trava” ili ljepila (!), ne rijetko naoružani i sl. I zaista, odnio vrag šalu, prosvjeta, odnosno prosvjetni radnici su pali na najniže grane od početka nemilih 90-ih godina. Em gotovo svakodnevne torture, em bestijalno niske plate za tako odgovoran posao. A kako je bilo prije samo tri-četiri decenije? Nekad bilo sad se spominjalo.
NAŠA GIMNAZIJA Dobro se sjećam, kao da je jučer bilo, da smo se u novu zgradu gimnazije uselili odmah nakon zimskog raspusta, u februaru 1972. godine. Bio sam učenik prvog razreda, ”zelen” i itekako impresioniran izgledom novoizgrađenog zdanja realke. Imao sam tu sreću da sam se našao u generaciji
koju su i prosvjetno (”prosvjetljivale”) i pedagoški ”tesale” prave pravcate profesorske gromade. Kako svojim pojavama, tako i stavom i ponašanjem, spontano su kod nas izazivali strahopoštovanje. Dovoljno je reći da mi je razredni starješina bila profesorica istorije, Nada Kantar (kasnije Milovanović, op.a.), sigurno najstrožiji profesor u gimnaziji, ali, na izvjestan način, i naš treći roditelj. O ljepoti življenja i bontonu, te, naravno, latinski jezik, učio nas je legendarni prof. Ivo Nakić. Iako su tada svi bili drugovi, Ivo Nakić je bio pravi pravcati bonvivan i gospodin. Od glave do pete! Ovom nenadmašivom profesorskom dvojcu priključio bih i damu, kako izgledom i odijevanjem, tako i ponašanjem, profesoricu istorije umjetnosti, Dragojlu Tošić. Bilo bi nepravedno ne pomenuti i čitavu plejadu drugih profesora koji to svakako zaslužuju, no za tako nešto bi valjalo izdvojiti i vremena i prostora a i sjećanja pomalo magle. Ne bez razloga rekoh, kako su nam profesori bili poput roditelja. Nada Kantar je znala za naše
Sjećanje ljubavi i simpatije, probleme, mladalačke jade, situaciju kod kuće…Dobije li neko par kečeva ili neopravdano izostane iz škole nekoliko časova, odmah je oba roditelja pozivala na prijateljski razgovor. Jednostavno, ništa nije prepuštala slučaju. Problem se morao riješiti. Posebno je vodila računa o našem izgledu. Tako je imala običaj da nas nekoliko, relativno ”dugokosih”, digne iz klupa sa naredbom da pokažemo prstom sredinu uha! Elem, kada smo to učinili, kratko je rekla; ”Sada svi na šišanje i to dokle ste prstom pokazali!” A potom, trk do kuća po pare za šišanje. Imala je običaj, zbog puno loših ocjena, zaključavati nas u razredu za vrijeme odmora, a ponekad je znala uvesti zabranu (za sve nas, bez obzira radilo se o boljim ili lošijim učenicima) izlaska u grad čitavu sedmicu. I ne daj Bože da nas slučajno sretne! Nekako su prve razrede srednjih škola kod većine obilježili i počeci pušenja. Rijetko ko je imao toliko love da kupi cijelu kutiju cigareta pa smo ih kupovali, u trafici preko puta gimnazije, na komad. A onda, trk iza škole ili u WC. Profesori su, u početku, nastojali da tome stanu u kraj, no, vrlo brzo su digli ruke. Za drogu i alkohol nismo znali. Posebna je priča susret sa profesorom u gradu. Slijedi uljudni pozdrav, ruke su već izvučene iz džepova a cigareta je u trenu odbačena.
KAD PILE UČI KOKOŠ Elem, gledam i slušam, ovdje u Švedskoj, naše novopečene roditelje i njihove metode vaspitanja djece. Slušam i o ovom školstvu pa se neprestano ibretim. Naši mladi roditelji, koliko sam mogao shvatiti, puno čitaju literaturu sa uputstvima o vaspitavanju djece. Ne daj bože povisiti glas na dijete, a kamoli ga malo lupiti po turu. I šta dobivamo (u šta sam se lično, bezbroj puta, uvjerio)? Ni manje ni
više nego male teroriste. Čak, navodno, imaju neki svoj, dječiji larm telefon na koji se u svako doba dana i noći mogu potužiti na ponašanje svojih roditelja. I svako od tih očeva i majki će reći kako je taj način vaspitanja –razgovorima - perfektan. Aferim! A to što ih djeca, stasavanjem, sve više dovode do ludila, kada sami odlučuju o svemu u svom životu (a ne znaju jadničci gdje su ”šuplji”), o tome se ne razmišlja. Posebna su priča škole. Tamo, blago rečeno, hebe lud zbunjenog. Prosvjetni radnici su zadnja rupa na svirali, niko ih ne sluša. Nema lektira, nema napamet naučene tablice množenja, nema ”olovke i papira”. Kompjuteri i kojekakvi mobiteli naprosto haraju kao pomagala ovdašnjoj mladeži. Da ne govorim o facebooku ili kojekakvim twiterima. Volio bih upoznati nekog tinejđera koji je u srednjoj školi pročitao par knjiga ili da mi pokaže člansku karticu biblioteke. Sjećam se, mi smo u gimnaziji, već u prvom razredu, iz srpsko-hrvatskog, počinjali sa Ivom Andrićem i njegovim ”Ex pontom” i ”Nemirima” a završavali sa ”Travničkom hronikom” i ”Na Drini ćuprijom” (doduše, veliko je pitanje kako će ova djela svariti dijete od svojih 14 ili 15 godina, ali, nema veze, jer se u nama već tada, na izvjestan način, usadila navika čitanja - ako ništa drugo!). Valja naglasiti da svako vrijeme nosi nešto svoje. Mnogi od tih mlađih vele kako smo mi bili pod nekom vrste torture i diktata. Međutim, spremno im odgovaram da ne znam niti jednog svog vršnjaka koji pati od nekih trauma ili stresova, navodno proizašlih od našeg davnog sistema kućnog vaspitanja i prosvjete. Poštovanje starijih, kultura ponašanja, druželjubivost, širokogrudnost, karakteristike su koje su se ”utopile” u sivilu stvarnosti koju čine kojekakvi mobiteli, kompjuteri i svakojake igrice. Prije, dok sam bio klinac, pa i pubertetlija, za mene je važilo nepisano pravilo da ”mogu više izdržati pod vodom nego kod kuće”, a danas je, nažalost, obratno.
Boje i stihovi
ZLATNO LIŠĆE ZAVIČAJA Pripremili Ismet Bekrić i Mirsad Filipović Jedno neobično drvo iznad zaseoka Stolići kraj Čelinca oživjelo u slikama i stihovima Ljubice Perkman, koja je ovih dana imala svoju zapaženu izložbu u njemačkom gradu Rodgau. Početkom februara, u njemačkom gradu Rodgau otvorena je izložba slika naše saradnice Ljubice Perkman, koja je poznata i po svojim knjigama poezije i proze. Ovog puta poetičnost se preselila na 39 slika na platnu (acryl) koje su na 140 kvadratnih metara prelijepog kulturnog ambijenta zračile bojama prirode i njenih odsjaja. Na izložbi su se, tako, preplitali motivi njenog zavičaja na obalama Vrbanje i ljepote nove sredine u kojoj živi i stvara već pune četiri decenije. Kao i boje na slikama, tako se i zavičaji, i osjećanja, sjedinjuju u jedinstvene umjetničke i životne doživljaje. „Ova izložba mi mnogo znači, jer mi je pružena mogućnost da se predstavim na samo kao višegodišnja stanovnica ovog prelijepog njemačkog grada, nego i kao žena koja svoje ljubavi želi iskazatai i kroz umjetnost, sliku i riječ“, napisala je Ljubica Perkman koja izražava zadovoljstvo prijemom posjetilaca, među kojima i predstavnika političkog i kulturnog života ove opštine. Na otvorenju ove nesvakidašnje izložbe o umjetnici i njenoj kulturnoj misiji govorili su i ŠEHER 54 BANJA LUKA
gradonačelnik grada Rodgau Juergen Hoffmann i docent za kulturu Peter Hermann. I za njih, kao i za Ljubicu Perkman, grad nisu samo kuće i ulice, parkovi i fontane, nego, još više, njegova kultura, ono što pruža oku i osjećanjjima svakog svog stanovnika, posebno kad podstiče i njihovo stvaralaštvo. Za ovaj broj magazina Ljubica nam je poslala jedan interesantan rad –sliku žute, zlatne, bukve koja je jedinstvena i koja zrači bojama Bosne i njenog zavičaja, Čelinca i njegovih padina što se spuštaju prema Vrbanji. Uz sliku je i njena pjesma inspirisana ovim jedinstvenim stablom zlatnog lišća.
Žuta (Zlatna) bukva Žuta bukva je raritet i prirodni fenomena, nalazi se iznad zaseoka Stolići. Razlikuje se od drugih bukava po tome što ima žute listove od početka listanje do opadanja. O zlatnoj bukvi postoji legenda, koja govori da ispod njenog stabla postojao izvor ljekovite vode. Narod je dolazio sa svih strana i tom vodom liječio žuticu, sve dok nije izvor presušilo. Govori se, kako su ljudi od 7 listova kuhali čaj i pili protiv žutice. Žuta bukva je jedinstveno stablo, zaštićeni spomenik prirode.
ŽUTA BUKVA Bukvo zlatna, ljepotice stara, stoljeća brojiš suncem obasjana. U zaselju Stolići sve je tiho, sjajno, iz bukovog granja čudna svjetlost lije, ko padanje neke zlatne kiše... Grane zlatnog lišća na suncu trepere, dok ih vjetar njiše. Ljubica (Topić) Perkman
Flurkunst Ljubica Perkman Veröffentlicht: 27/12/2015 von Stadt Rodgau Die Ausstellung im Flur des ersten Stockes im Rathaus Jügesheim wechselt wieder im neuen Jahr. Ab dem 14. Januar wird Ljubica Perkman ihre Werke der interessierten Öffentlichkeit zeigen. Ljubica Perkman wurde in Bosnien Herzegowina geboren und lebt seit 1969 in Deutschland. Neben der Malerei widmet sie sich bereits seit 1970 dem Schreiben. Seither sind fünf
Gedichtbände und zwei Romane von ihr erschienen. 2014 erhielt sie in ihrer Heimat Celinac den Preis für Literatur und Kunst. Sie ist sehr verbunden mit der Rodgauer Partnerstadt Hainburg a.d. Donau und hat auch dort neben vielen anderen Orten bereits ausgestellt. Anlässlich der 200 Jahr Feier der Gebrüder Grimm gestaltete sie im Auftrag der Stadt Wien ein Bild, das auch als Motiv für eine Sonderbriefmarke in Österreich herausgegeben
Foto: Boris Perkman wurde. Ihre Bannbreite reicht von Natur- und Landschaftsmalerei, über architektonische Motive bis hin zum Abstrakten. Diese Vielfalt wird vom 14. Januar bis 10. März während der Rathaus Öffnungszeiten zu sehen sein. Die Vernissage findet am 13. Januar von 18.30 bis 19.30 Uhr im Rathaus Foyer statt.
Š E H E R 55
BANJA LUKA
Poezija
VOLIM TE Jednoj Aidi iz Bugojna
OPSADA Rasjekli su mi grudi i otkrili moj skriveni grad Gađali iz topova njegove kupole Napukla su okna mojih malih kuća Novi nepoznati majstori ugrađuju na njih stakla od jeze Slijepa pisaljka na mome stolu pilji u razlomljeno ogledalo Irfan Horozović
Kada sviće i kada noć ostavi tamne stope na tvojim malenim dlanovima volim te Kada si sjetna i kada se tuga kao nezvani gost nastani u tvojim kapcima volim te. Kada hodaš onako ljutito i kada mi kažeš pusti me nije moj dan volim te Kada si sretna,kada zvijezde skupe se u tvojim očima i vile igraju sa tvojom kosom volim te. Zbog svih pređenih kilometara do tvoga uha, svih usnuli vojnika zaspalih na tvom obrazu i neizgovorenih riječi Volim te..... Uglješa Kesić
DEMOKRACIJA, UTOPIJA Demokracija utopija, sneno doba dana, tmurni obzor, kiša: glavobolja i bezvoljnost, izbori bez izbora, zora bez sna, dan bez trepavica. Sati niotkuda, lomače bez strasti, siva mreža sjećanja, još ćemo niže potonuti, dublje pasti: praznina odasvuda, samo će sumnje, poniženja, rasti. Demokracija utopija, dalek zvuk glazbe s radija, jalovi trenuci svakodnevice: kiša vlaži kosu, lice. Dalek odjek neba, sinjeg, tamnomodroga, osinjeg, tamnodroma. Svežanj utihnule strasti, poraza, osušene kraste, obraza. U smušenu umu, na osušenu pustom drumu, luda ide obzorom: tetura se ozorom, demokracija, utopija, ista meta, isto odstojanje. Zvonko Kovač
56
FUAD Ode Fuad sa Kastela grada, Banjaluka osta da se nada. Sa njime se i Vrbas ponosi, nosi priču što živi, prkosi. Vrbas srce Karnevala b'ješe, duša KAB-a, studenti se smiješe. Ne znam da l' se još sjeća Zmijanje, ko oživi Kočićeve sanje? Dom kulture, svjetski umjetnici, kakav nivo, sjaj na staroj slici! Decembar, 2011. Džabir Maglajlić
Vicevi Treći će:"A moja Kata, ljudi... kak je pak ona bedasta... Ona vam se svako jutro zrihta, namaže, metne u torbicu dva kurtona, prejde i nema je do navečer. A ona opće nema pimpeka!" Kak' Zagorci navijaju za Samprasa? "Idemo pit', idemo pit',..." Pripremio: Vlado Bojer Kupovina šešira - Dobar dan. Željela bih kupiti jedan šešir sa širokim obodom. - Na šta konkretno mislite, gospođo? - Konkretno mislim na seks, ali sada želim kupiti šešir. Žalost u S. Koreji U Sjevernoj Koreji, za vrijeme trajanja višednevne žalosti, čovjek zove telefonom nadležne u partiji i pita: Oprostite, je li dopušten seks u danima žalosti? Da, jest, ali samo sa svojom ženom. A zašto samo sa svojom? Da tuga bude veća... Hasina čestitka Našavši se na službenom putu za 50.-ti rođendan svoje supruge s kojom više nije u pravoj ljubavi, Haso pošalje čestitku: S 20 godina bila si kao ružin pupoljak, s 30 si bila kao čokolada, s 40 kao šampanjac, a s 50 si stara baba! Dobivši čestitku Fata se malo oneraspoloži, a onda sjedne i napiše Hasi odgovor: Pupoljak nisi ubrao ti, čokoladu si podijelio s najboljim prijateljem, šampanjac su pili svi, ali zato sa starom babom spavaš samo ti! Obiteljski dijalog Žena: Jesi l' jeo? Muž: Jesi l' jeo? Žena: Ti to mene kopiraš? Muž: Ti to mene kopiraš? Žena: Volim te. Muž: Jeo sam. Konfucije Žena je upitala Konfucija: Kada žena spava sa 3 različita muškarca svi kažu da je drolja! Ali kada muškarac spava sa 10 različitih žena onda je on "faca"! ZAŠTO ? Konfucije: Ako jednu bravu otvaraju 3 različita ključa to je onda loša brava. Ali ako jedan ključ otvara 10 različitih brava to je onda dobar ključ ! Ruski Gleda jedan Rus državnu TV i na vijestima čuje da je u Sibiru minus 55°C. Naravno, ne vjeruje vjestima. E, baš ću pozvati brata koji tamo živi i provjeriti, kaže i okrene telefon: Reci mi brate molim te, koliko je stepeni tu kod vas? Ček' da pogledam... tu negde oko minus 35°C, zašto pitaš ? Pa ovi na TV lažu, kažu -55°C. A, pa možda vani !!! Tko je izmislio matematiku? Zagorci! Pred birtijom se zbroje, uđu unutra i onda se oduzmu. Razgovaraju tri Zagorca čija je žena gluplja. Prvi veli:"Moja Bara je tak bedasta, kupila veš mašinu, a mi nemamo vode!" Drugi veli: "Moja Štefa je još vuše nora, kupila šparet i vešmašinu a mi nemamo ni struju ni vodu!"
Veli Ivek Joži: "Ak' Bog da zdravlja, zutra bum išel na bolovanje..." Dođe Štef na ispoved: - Gospon' velečasni, prevaril sam ženu! - A koliko puta? - Je, dragi moj velečasni, pak se nis' došel' faliti, nek ispovedati.
Došao Zagorac doktoru: - Gospon' doktor, moj je pimpek kak' pes! - Kako to mislite? - upita doktor. - Ženi neće niš', a susedu bi zdrapal! Što je zagorska klaustrofobija? Strah od zatvorene birtije. Mrzla pijača Ulazi Zagorec u birtiju u Zagrebu. Sav znojan, uspuhan, dolazi do šanka i naručuje: - Daj brže mi nakaj mrzloga, žej`n sam ko graba. Konobar mu da kriglu hladne vode. Zagorec: - Jebote, nis ti rekel da sam zmazan, nek žejen! Slučajnost Zagorac razmišlja na glas: "Dan ima 24 sata, u gajbi su 24 piva - to nikak nemre bit slučajnost." Bačva rakije Sudac pita Štefa: - Jesi li ti prije deset dana ukrao bačvu rakije? - Jesam, gospon sudec. - Policija je kod tebe našla praznu bačvu. Gdje je rakija? - Sem popil, gospon sudec. - Pa nisi valjda za deset dana popio cijelu bačvu rakije? - A neee, kaj bi... to nisam, gospon sudec, popil sem samo pol! - A što je sa drugom polovicom? - Sem prodal, gospon sudec! - Aha, a gdje su novci...? - Sem ih zapil, gospon sudec... Gleda muž TV i dere se: "Neeee budaloooo, kaj to radišššš!!!!!" Dolazi mu žena Bara i pita ga: -"Kaj se dereš dragi Joza, kaj je bilo??" "Ma evo gledam naše vjenčanje".. Došao imućniji student na ispit na fakultetu i profesor mu postavi pitanje: - Gde je bačena prva atomska bomba? Ovaj nema pojma i plati profesoru 500 Eurića...i naravno prođe... Sutradan dolazi siromašni student na taj isti ispit. - Gde je bačena prva atomska bomba? - Na Hirošimu i Nagasaki. - Kada? - 1945. -Koliko je ljudi poginulo? - Tri miliona. - Imena kolega, dajte mi imena...! 57
Humanitarna akcija prikupljanja ekonomskih sredstava za kuhinju Merhameta u Banja Luci
Savez Banjalučana u Švedskoj Mirsad Filipović 0739872284 PlivitTrade AB Västervik Amir Golalić 0702538095 Merhamet MDD Švedske Fehim Halilović 0705552717 Spisak udruženja, sekcija i kontakt osoba za humanitarnu akciju kuhinje Merhamet Banja Luka Udruženje Banja Luka Göteborg Esma Kitan 0768994090 Sekcija Banjalučana Växjö Sadik Beglerović 0739035273 BH Asocijacija mladih ”Banja Luka u srcu” Emir Vajrača 0761322289 Aktivitet Centar sekcija ”Kastel” Halmstad Safet Karahalilović 0736162721 Banjalučka sekcija Norrköping Faruk Sarajlić 0703606957 Banjalučka sekcija Motala Nusreta Garčević 0701152015 Udruženje Banjalučana Malmö Ibrahim-Braco Hadžidedić 0722633167 BF ”Bosna” Landskrona Lejla Arnautović 0762356410 Udruženje Banjalučana Örebro Izet Nadarević 0736534034 Sekcija Banjalučana Nyköping Ameldina Jakupović-Bajrić 0736901711
Humanitarna akcija i zadnji dan uplata trajaće do 15. Marta 2015. Godine. Prikupljenim sredstvima kupiće se prehrambeni proizvodi direktno od Klasa i Vispaka posredstvom PlivitTrade AB i Merhameta Švedska, a u skladu sa potrebama kuhinje Merhameta Banja Luka. Uplate vaših donacija možete vršiti preko gore navedenih organizacija, udruženja, sekcija uz prethodnu konsultaciju kontakt osoba. Za uplate izvan Švedske možete koristiti bankovni broj računa u EUR-ima: IBAN: SE81 8000 0830 5523 7676 2247 BIC(SWIFT): SWEDSESS Na ime: MERHAMET MDD SVERIGE, Hum.för. BOX 1099 74528 ENKÖPING sa naznakom KUHINJA-BL i u poruci upisati ime pošiljaoca ( organizacija, poduzetnik ) Ovom prilikom pozivamo sve ljude dobre volje, organizacije, udruženja, privrednike i ostale da svojim dobrovoljnim prilozima i donacijama pomognu rad Merhametove kuhinje u Banja Luci.
ŠEHER 58 BANJA LUKA