MJESTA GDJE SE PREPOZNAJEMO Novinar i pisac Ferid Čehić ne zaboravlja svoj rodni Doboj, grad na tri rijeke, ali ni Banjaluku i brojne prijatelje iz ovog grada na tri rijeke
gobrojne kontakte, u prvom redu, s poklonicima kulture, stvaralaštva i sporta, kojih je u ovom gradu bilo i na pretek. Bilo je to doba, s pravom se može reći, pravog procvata Doboja, ne samo u društvenom nego i u privrednom smislu.
Piše: Reuf JAKUPOVIĆ Kada neko na svojim plećima iznese osamdeset godina života, kada se novinarstvom, profesijom sa sedam kora, bavi skoro šest decenija i kada i dan-danas pero ne ispušta iz ruke, onda taj neko zaslužuje da bude predstavljen i širem auditorijumu, ovog puta čitaocima lista ”Šeher Banjaluka”. U našem slučaju taj neko je doajen dobojskog novinarstava Ferid Čehić, među prijateljima znan više kao Čeha. Ali, otkuda jedan Dobojlija u listu za Banjalučane, mogao bi neko da se upita. Odgovor je veoma jednostavan: novinarsto nije ničim omeđeno. Ovaj dobroćudni i nadasve pričljivi čovjek rođen je u Doboju, gradu smještenom podno pitome planine Ozren i duž ćudljive i okrutne rijeke Bosne. Odrastao je u svom rodnom gradu. Nakon završene gimnazije, nije bilo dileme šta će ovaj naočiti Dobojlija studirati. Već u gimnaziji literatura mu je, naime, bila osnovna preokupacija - iz tog gimnazijskog perioda datira i njegova prva pjesma. Čehić odlazi u Zagreb na studij jezika i literature. U ovom sam se gradu, kao uposlenik u redakciji beogradskog lista ”Borba”, po prvi puta susreo i s profesijom koja će mi život značiti – evocira Čehić jednu od zagrebačkih uspomena. Nakon Zagreba put ga vodi nazad u njegov Doboj, u redakciju lista ”Glas komuna”, koji je već tada bio poznato regionalno glasilo, čijem će narastanju i ugledu veliki doprinos dati upravo Čehić. Sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća bio je i na čelu ovog lista – njegov glavni i odgovorni urednik. Iz tog perioda i datira njegova posebna veza s Banjalukom. U banjalučkom ”Glasu” desetak godina – priča Čehić – štampan je dobojski list ”Glas komuna” pa sam ja bio čas u Doboju, čas u Banjaluci. Naravno – nastavlja Čehić – intenzivno sam se tada, kada sam bio u gradu na Vrbasu, družio s banjalučkim ”ljudima od pera”. Tih druženja, pri čemu je novinarstvo bilo nezaobilazna tema, i danas se s radošću sjećam. Nije pretenciozno ako za sebe kažem da sam ne samo Dobojlija nego i dobojski Banjalučanin – onako šeretski, začini on ovu svoju banjalučku priču. Ja ne mogoh da prećutim pa mu kazah, aludirajući na mojih skoro dvadeset godina života u Doboju: Da, Čeha, slično je i sa mnom ja sam ne samo Banjalučanin nego i banjalučki Dobojlija. Onda smo 1:1 – kao da je sport u pitanju, zaključi on i pri tom se grohotom nasmija. Njegov nemirni duh i opredijeljenost za novinarsku slobodu bili su dovoljan razlog da karijeru zatim nastavi kao urednik dobojskog dopisništva sarajevskog lista ”Oslobođenje”. No, i tada nije prekidao kontakt sa svojim kolegama iz ”Glasa komuna”, a istovremeno je i produbio svoje mnoEHER 46 Š BANJA LUKA
Kao da sam ”pelcovan” da pišem - voli Čehić da kaže i kao da time želi da se pravda zbog svoje nezasitne gladi za pisanjem. No, nije on samo pisao. Bio je aktivan i kao član Saveza novinara Jugoslavije i Udruženja novinara Bosne i Hercegovine. Ni svjetski poznat TV međunarodni rukometni turnir u Doboju (ovogodišnji je jubilarni – 50 godina) niz godina nije se mogao ni zamisliti bez njegovog angažovanja u njegovoj organizaciji. Decenije mog života i rada u rodnom Doboju protkane su pisanjem, druženjem, ponajprije s poslenicima pisane riječi, kao i porodičnim životom uz suprugu Zinu i dva sina – pretvori Čehić decenije života u samo jednu rečenicu - novinarski kratko i jasno. Rat na prostoru Bosne i Hercegovine, a napose ratna događanja u Doboju te njegova vlastita Golgota, ostavili su dubok trag na njega: tijelo mu je postalo manje otporno, a u njegov mozak – kao u kompjuter – pohranjeno je sve to što se u četiri ratne godine događalo njegovom rodnom gradu, njegovim prijateljima, njegovom starijem sinu, a i njemu samome. Imao sam sreću – kaže - da su mi supruga Zina i mlađi sin – slučaj je tako htio - skoro cijeli rat proveli u Bosanskoj Gradišci, rodnom mjesto moje supruge. A tamo je bilo manje opasno nego u Doboju. Pred kraj rata oboje su se obreli u Švedskoj. Sjećanje na pakao u kojem je bio ovaj plemeniti čovjek, ne može da se izbriše, a on to i ne želi. Rat - sa sjetom u glasu kaže – na površinu izbaci sav prljav veš za koji nismo ni znali da postoji u našem okruženju. Izbaci na površinu ljude, bolje reći neljude, koji čak uživaju u svojim neljudskim postupcima prema drugim ljudima. Ali rat – nastavlja Čehić, kao da želi da se pravda zbog svojih malo grubljih riječi – izbaci na površinu i mnogo čistog veša. Izbaci na površinu ljude, bolje reći ljudine, koji, ne obazirući se čak i na opasnost po vlastiti život, pomažu drugim ljudima. I jedne i druge sam na vlastitoj koži osjetio. I jedne i druge ne želim da izbrišem iz sjećanja. Ovim prvim “tragovi smrde nečovjestvom”, a ovi drugi ”imali su se rašta i roditi” – posluži se Čehić dvjema izrekama jednog narodnog pjesnika. Proveo je u Doboju 1.273 dana da bi pred sam kraj rata bio protjeran iz rodnog mu grada. Nakon što je bio prvo u Maglaju, a potom u Zenici, odlučuje se na put bez povratka. Srce je bilo teško kao olovo – kaže, s tugom u glasu – jer sam znao da je moj dragi Doboj za mene prošlost, uspomena i vječno sjećanje. Švedska je bila slijedeća, posljednja stanica na njegovom životnom putu. Sa suprugom i mlađim sinom najprije je živio u gradu Tingsryd, da bi mu kasnije stalno mjesto boravka bila Uppsala, svjetski poznat stari univerzitetski grad. Kako li je ovom tada šezdesetogodišnjaku bilo tih prvih godina izbjegličkog života. Osjećao se kao staro drvo koje je izvađeno iz zemlje pa onda presađeno na drugo mjesto – neprirodno je to, zar ne. Ne želi on da evocira uspomene iz tog najranijeg izbjegličkog perioda. Oni koji budu čitali ovo što ti, Reufe, pišeš o meni uglavnom su ljudi koji su izbjegli iz Bosne i Hercegovine – reče pa nas-